Download - 40 naznaka o Bošnjacima
40 naznaka o Bošnjacima
Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa "svakakav narod", kako je primijetio
rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz
potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je
nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi sami obavljali i održavali, a kada izgube
funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što su sami uradili i ostvarili, porušili,
razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je usljed sitnice podići pobune protiv
Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom Bosnom "Bir taš veremim baš
veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."
Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog
obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao
bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i
konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove
koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga
glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,
surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest
rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,
ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -
donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo
da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne
može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći
prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake
postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,
obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat
srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom
njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i
prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je
pravi apsurd.
Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom
gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,
svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,
temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u
školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i
jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka
zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,
te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje
mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i
domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi
doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana
znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar
sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom
superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,
traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni
slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su
šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,
čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim
propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U
okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili
osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.
Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima,
istini i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste
skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije
otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka
(alkohol, kocka, droga).
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.
Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi
triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
D
Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa
"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske
carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put
što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi
sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što
su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je
usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom
Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."
Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog
obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao
bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i
konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove
koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga
glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,
surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest
rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,
ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -
donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo
da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne
može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći
prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake
postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,
obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat
srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom
njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i
prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je
pravi apsurd.
Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom
gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,
svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,
temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u
školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i
jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka
zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,
te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje
mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i
domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi
doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana
znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar
sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom
superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,
traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni
slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su
šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,
čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim
propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U
okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili
osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.
Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini
i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste
skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije
otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka
(alkohol, kocka, droga).
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.
Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi
triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života
nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i
granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i
Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,
svrhu i smisao života.
To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su
žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i
prekidanje upadicama ljudima kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i
komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo
robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i
predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri
i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem
iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne
neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,
maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog
uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez
političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske
nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u
svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,
pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i
Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i
krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako
Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz
međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji
se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija
i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost
postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.
Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,
kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo
siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.
Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino
pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.
Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa
"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske
carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put
što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi
sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što
su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je
usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom
Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."
Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog
obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao
bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i
konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove
koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga
glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,
surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest
rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,
ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -
donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo
da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne
može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći
prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake
postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,
obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat
srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom
njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i
prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je
pravi apsurd.
Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom
gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,
svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,
temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u
školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i
jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka
zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,
te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje
mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i
domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi
doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana
znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar
sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom
superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,
traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni
slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su
šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,
čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim
propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U
okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili
osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.
Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini
i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste
skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije
otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka
(alkohol, kocka, droga).
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.
Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi
triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života
nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i
granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i
Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,
svrhu i smisao života.
To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su
žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i
prekidanje upadicama ljudima kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i
komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo
robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i
predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri
i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem
iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne
neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,
maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog
uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez
političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske
nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u
svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,
pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i
Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i
krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako
Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz
međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji
se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija
i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost
postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.
Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,
kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo
siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.
Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino
pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.
Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa
"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske
carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put
što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi
sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što
su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je
usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom
Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."
Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog
obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao
bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i
konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove
koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga
glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,
surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest
rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,
ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -
donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo
da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne
može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći
prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake
postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,
obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat
srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom
njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i
prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je
pravi apsurd.
Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom
gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,
svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,
temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u
školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i
jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka
zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,
te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje
mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i
domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi
doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana
znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar
sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom
superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,
traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni
slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su
šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,
čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim
propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U
okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili
osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.
Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini
i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste
skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije
otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka
(alkohol, kocka, droga).
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.
Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi
triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života
nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i
granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i
Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,
svrhu i smisao života.
To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su
žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i
prekidanje upadicama ljudima kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i
komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo
robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i
predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri
i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem
iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne
neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,
maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog
uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez
političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske
nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u
svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,
pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i
Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i
krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako
Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz
međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji
se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija
i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost
postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.
Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,
kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo
siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.
Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino
pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.
Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa
"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske
carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put
što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi
sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što
su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je
usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom
Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."
Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog
obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao
bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i
konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove
koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga
glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,
surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest
rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,
ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -
donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo
da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne
može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći
prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake
postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,
obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat
srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom
njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i
prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je
pravi apsurd.
Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom
gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,
svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,
temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u
školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i
jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka
zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,
te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje
mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i
domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi
doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana
znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar
sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom
superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,
traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni
slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su
šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,
čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim
propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U
okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili
osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.
Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini
i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste
skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije
otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka
(alkohol, kocka, droga).
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.
Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi
triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života
nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i
granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i
Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,
svrhu i smisao života.
To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su
žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i
prekidanje upadicama ljudima kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i
komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo
robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i
predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri
i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem
iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne
neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,
maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog
uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez
političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske
nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u
svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,
pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i
Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i
krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako
Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz
međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji
se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija
i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost
postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.
Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,
kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo
siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.
Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino
pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.
Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa
"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske
carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put
što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi
sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što
su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je
usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom
Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."
Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog
obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao
bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i
konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove
koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga
glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,
surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest
rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,
ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -
donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo
da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne
može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći
prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake
postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,
obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat
srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom
njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i
prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je
pravi apsurd.
Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom
gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,
svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,
temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u
školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i
jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka
zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,
te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje
mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i
domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi
doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana
znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar
sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom
superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,
traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni
slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su
šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,
čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim
propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U
okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili
osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.
Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini
i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste
skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije
otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka
(alkohol, kocka, droga).
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.
Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi
triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života
nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i
granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i
Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,
svrhu i smisao života.
To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su
žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i
prekidanje upadicama ljudima kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i
komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo
robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i
predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri
i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem
iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne
neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,
maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog
uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez
političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske
nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u
svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,
pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i
Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i
krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako
Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz
međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji
se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija
i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost
postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.
Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,
kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo
siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.
Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino
pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.
Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa
"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske
carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put
što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi
sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što
su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je
usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom
Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."
Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog
obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao
bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i
konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove
koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga
glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,
surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest
rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,
ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -
donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo
da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne
može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći
prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake
postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,
obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat
srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom
njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i
prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je
pravi apsurd.
Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom
gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,
svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,
temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u
školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i
jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka
zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,
te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje
mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i
domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi
doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana
znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar
sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom
superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,
traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni
slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su
šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,
čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim
propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U
okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili
osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.
Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini
i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste
skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije
otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka
(alkohol, kocka, droga).
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.
Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi
triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života
nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i
granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i
Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,
svrhu i smisao života.
To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su
žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i
prekidanje upadicama ljudima kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i
komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo
robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i
predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri
i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem
iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne
neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,
maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog
uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez
političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske
nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u
svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,
pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i
Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i
krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako
Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz
međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji
se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija
i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost
postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.
Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,
kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo
siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.
Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino
pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.
Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa
"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske
carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put
što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi
sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što
su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je
usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom
Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."
Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog
obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao
bez radnih navika.
Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i
konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove
koji su im ispod shvaćenog nivoa.
Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga
glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,
surovo i besramno.
Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest
rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,
ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.
Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -
donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo
da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.
Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne
može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći
prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake
postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.
Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,
obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat
srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom
njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i
prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je
pravi apsurd.
Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom
gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.
Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,
svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,
temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u
školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i
jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.
Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka
zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,
te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.
Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje
mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i
domovine i države.
Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi
doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana
znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.
Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar
sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom
superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,
traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.
Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni
slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su
šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.
Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,
čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim
propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U
okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili
osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.
Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini
i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.
Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste
skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije
otkrio i ogriješio dušu.
Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka
(alkohol, kocka, droga).
Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.
Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi
triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.
Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života
nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i
granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i
Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,
svrhu i smisao života.
To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su
žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i
prekidanje upadicama ljudima kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i
komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo
robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i
predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri
i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem
iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne
neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,
maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog
uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez
političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske
nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u
svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,
pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i
Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i
krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako
Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz
međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji
se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija
i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost
postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.
Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,
kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo
siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.
Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino
pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.
adeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života
nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.
Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i
granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.
Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i
Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,
svrhu i smisao života.
To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su
žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i
prekidanje upadicama ljudima kada govore.
Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i
komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo
robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.
Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i
predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.
Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri
i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem
iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.
Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne
neznalice.
Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,
maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.
Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog
uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.
Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.
Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez
političkog subjektiviteta.
Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske
nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u
svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.
Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,
pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.
Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i
Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.
Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i
krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako
Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz
međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji
se nisu odrekli sebe.
Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija
i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost
postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.
Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,
kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.
Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo
siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.
Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.
Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino
pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.