SADRŽAJ stranica

UVOD.........................................................................................................................................1

DOLE ŠKOLE

1. ZAŠTO MORAMO UKINUTI ŠKOLU............................................................................2

2. FENOMENOLOGIJA ŠKOLE..........................................................................................4

3. RITUALIZACIJA NAPRETKA........................................................................................5

4. SPEKTAR USTANOVA....................................................................................................74.1. ŠKOLE KAO LAŽNE KOMUNALNE SLUŽBE......................................................7

5. MREŽE ZA UČENJE.........................................................................................................85.1. ČETIRI MREŽE..........................................................................................................95.1.1. SLUŽBE ZA UPUĆIVANJE NA OBRAZOVNE PREDMETE.............................95.1.2. BURZE/MJENJAČNICE VJEŠTINA....................................................................105.1.3. ZDRUŽIVANJE PARNJAKA...............................................................................105.1.4. PROFESIONALNI PROSVJETNI RADNICI.......................................................115.2. OBRAZOVNA REVOLUCIJA.................................................................................11

6. PONOVNO ROĐENJE EPIMETEJSKOG ČOVJEKA...................................................12

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................13

LITERATURA.........................................................................................................................14

UVOD

Ivan Illich rođen je u Beču 1926. godine, a umro je 2002. godine u Bremenu u Njemačkoj.

Ovaj je austrijski teoretičar kulture i filozof, teorijski anarhista, rimokatolički svećenik i

teolog, autor više od 15 samostalnih knjiga u kojima daje nekonvencionalnu kritiku institucija

suvremene zapadne kulture i njihovog utjecaja na praksu odgoja i obrazovanja, medicine, rad,

korištenje energije, prijevoza i gospodarskog razvoja.

Među najistaknutijim djelima nalaze se knjige: „Dole škole“ (1971.), „Oruđa za druževnost“

(1973.) i „Medicinska Nemeza“ (1975.).

U ovom radu baviti ćemo se Illichovom knjigom „Dole škole“ iz 1971. godine. U njoj

otvoreno osuđuje školski sustav i škole, te ih zajedno sa mnogim drugim institucijama

optužuje za provođenje zastarjelog sustava koji ne uspijeva držati korak s promjena, a služi

samo za održavanje statusa quo i zaštiti strukture društva koja ih proizvodi.

1

DOLE ŠKOLE

1. ZAŠTO MORAMO UKINUTI ŠKOLU

U školama učimo, u bolnicama se brinu o našem zdravlju, policija se brine za našu sigurnost,

socijalni rad o boljem životu zajednice, vojska brani državu. O zdravlju, učenju, sigurnosti,

nezavisnosti brinu ustanove što za posljedicu ima fizičko zagađenje i društvenu polarizaciju.

Nasuprot postojećim ustanovama Illich predlaže da krenemo u smjeru suprotnom od onoga

kojim je suvremeno društvo krenulo.

"Želja mi je pokrenuti opće pitanje koje se tiče uzajamnog definiranja čovjekove prirode i

prirode modernih ustanova svojstvenog našem pogledu na svijet i našem jeziku. Kao

paradigmu sam, u tu svrhu, odabrao školu, pa se, prema tome tek posredno bavim drugim

birokratskim agencijama korporativne države: potrošačkom obitelji, strankama, vojskom,

crkvom, općinama. Iz moje analize skrivenog nastavnog programa treba jasno proizaći da bi

narodno obrazovanje imalo koristi od raškolavanja društva, baš kao što bi sličan proces donio

koristi obiteljskom životu, politici, sigurnosti, vjeri i ponašanju." (Illich, 1980:6)

Visoke troškove školstva smatra neopravdanima. Škole su u modernim društvima postale

„radno mjesto učenika“ koji u školama provode 12 ili više godina.

"I bogati i siromašni zavise od škola i bolnica, koje ih vode kroz život, izgrađuju im pogled na

svijet i određuju što je ispravno, a što ne. U očima i jednih i drugih, neodgovorno je samoga

sebe liječiti, nepouzdano je biti samouk, a organizirati život zajednice kada za to ne plaćaju

oni na vlasti predstavlja oblik agresije ili subverzije. Obje skupine se s prijezirom odnose

prema samostalnom postignuću, jer se uzdaju u ustanovnu obradu." (Illich, 1980:7)

Većina potreba današnjeg čovjeka je umjetno kreirana, imamo sve manju kontrolu nad svojim

životima i izborima. Škole su postale profitne ustanove koje me izvršavaju svoju temeljnu

zadaću, preskupe su i nedovoljno učinkovite. Čovjek uglavnom uči nehotice, prvi jezik

naučimo od roditelja, drugi naučimo dobro ako nam se za to pruži neka izvanredna prilika

(boravak u inozemstvu), a ne dugogodišnjim poučavanjem.

2

Jedan od prijedloga što ih Illich iznosi jest i onaj da svatko odmah po rođenju dobije „edu-

karticu“ na kojoj su određena sredstva koja se mogu iskoristiti za učenje onoga što vlasnika te

kartice zanima ili onoga što pojedinac smatra da bi mu moglo biti korisno u ovladavanju

vještina koje su u danom trenutku tražene. Predlaže da vještine učimo od onih koji su ih već

savladali i zajedno sa onima koje isto zanima. U trenutku da učenici to sami zatraže mogu

potražiti pomoć.

"Najradikalnija alternativa školi bila bi jedna mreža ili služba koja bi svakom pružala istu

priliku da ono što ga u danom trenutku zanima podijeli s drugim ljudima motiviranima istim

zanimanjem… Združivanje odgovarajućih ljudi na osnovu izraženog zanimanja za kakav

poseban naslov skroz je jednostavno." (Illich, 1980:29)

Predlaže izradu baze u koju bi pojedinci unosili informacije o svojim znanjima, koja bi mogli

prenijeti dalje. Potencijalni učenici bi mogli pretražiti bazu prema svojim interesima, te bi se

tako moglo upariti učitelja sa učenikom, ili oformiti interesne skupine koje bi se mogle

sastajati. Također, onima koji bi se našli u svrhu rasprave ili učenja trebalo bi osigurati

prostor i/ili program rada koji bi polaznici sami odabrali.

„Da bi svi dobili obrazovanje, svi ga trebaju i pružati – na ovoj pretpostavci počivaju i

razmjena vještina i združivanje partnera." (Illich, 1980:33)

Nekada se učilo usput, ovisno o tome koje su bile potrebe obitelji ili zajednice. Danas je

naglasak na općenitom učenju, širokom spektru znanja koja nas na kraju ne osposobljavaju za

konkretne, aktualne i potrebite poslove. Na kraju svim imamo gomilu znanja koja nisu

primjenjiva, ili nam jednostavno u danom trenutku nisu potrebna, ni obitelji, ni zajednici.

Potrebno je odvojiti učenje od društvene kontrole, kako bi se učenje pretvorilo u

individualizirani proces prilagođen učeniku i njegovim posebnim interesima i

predispozicijama, te potrebama njegove zajednice.

"Mi dopuštamo da država utvrdi univerzalne obrazovne nedostatke građana i ustanovi jednu

specijaliziranu agenciju za njihovo otklanjanje." (Illich, 1980:35)

3

2. FENOMENOLOGIJA ŠKOLE

Illich školu definira kao "proces kroz koji se prolazi određeno doba starosti, a koji je povezan

sa nastavnicima i koji iziskuje praćenje obaveznog nastavnog programa".

U ovoj definiciji su tri bitna pojma o kojima treba posebno razmisliti.

Doba starosti – škola razvrstava ljude prema starosnoj dobi, a u nju se obično kreće u

djetinjstvu. Uvriježeno je mišljenje da je škola svojevrsno radno mjesto djece, od kretanja pa

do 18te godine. Na taj način čitavo djetinjstvo je neraskidivo povezano sa školom, većina

odrastanja se upravo u njoj i zbiva.

Nastavnici i đaci – taj čarobni odnos onoga koji pokušava prenijeti znanje i djeteta kojemu se

to znanje pokušava uliti u glavu, temeljen je na aksiomu da je znanje rezultat nastave.

Iskustvo na govori da je istina potpuno drugačija i da većinu stvari koje znamo i tako nismo

naučili od nastavnika, već od vršnjaka ili izvan škole.

"Polovina stanovništva našeg svijeta nikada nije kročila u školu...ipak će sasvim uspješno

naučiti poruku škole: da se treba školovati i to sve više. Preko poreznika, koji ih primoravaju

da plaćaju za nju; preko demagoga, koji ih navode da od nje nešto očekuju; ili preko njihove

djece, čim se ona njome zaraze – škola ih poučava da uvide vlastitu inferiornost" (Illich,

1980:42)

Redovno praćenje nastave – od djece se očekuje da redovno pohađaju nastavu, te si samim

time škola daje za pravo da u potpunosti raspolaže vremenom i energijom svih koji sudjeluju

u nastavnom procesu. Kako bi nastavnik mogao provoditi nastavu, škola ga ustoličuje kao

svetu figuru, kojoj se treba odnositi sa strahopoštovanjem. U isto vrijeme on je staratelj,

moralist i terapeut.

"Pravilo praćenja nastave omogućuje učionici da služi kao čarobna maternica koju dijete

ponekad napušta, po završetku školskog dana i školske godine, da bi konačno bilo izbačeno u

svijet odraslih" (Illich, 1980:46)

4

3. RITUALIZACIJA NAPRETKA

"Za svaki naredni stupanj škole odabrati one koji su se, u ranijim fazama igre, pokazali

isplativim rizikom za postojeći poredak." (Illich, 1980:50)

Učenici i studenti rade prema unaprijed propisanim programima, definirano je na koji način i

koja znanja treba steći za dobivanje svjedodžbe koja im garantira karijeru.

"Reformu obrazovanja ne možemo započeti ukoliko prije ne shvatimo da obred školovanja

nije u stanju doprinijeti ni učenju pojedinca ni društvenoj jednakosti." (Illich, 1980:54)

U ovom djelu Illich ističe 4 mita na kojima počiva cjelokupna teza da je škola izvor dobrog i

kvalitetnog obrazovanja:

Mit o poustanovljenim vrijednostima – znanje, iako ga danas mjerimo svjedodžbama i

ocjenama, najvećim djelom ipak ne stječemo poučavanjem, što je u oprečnosti sa sustavom

obrazovanja u kojem se inzistira i koje je naposljetku jedino društveno priznato mjerilo nečije

kompetencije za određeno radno mjesto.

Mit o mjerenju vrijednosti - gubitak osobne slobode u modernom društvu manifestira se kroz

dopuštanje da nas klasificiraju u okvire i kutije, a sami sebe vrednujemo isključivo kroz tuđe

mišljenje.

"Čim im se školovanjem ulije ideja da je vrijednosti moguće proizvoditi i mjeriti, ljudi su

skloni prihvaćanju svakojakih rangiranja" (Illich, 1980:57).

Mit o pakiranju vrijednosti - znanje koje bi vjerojatno naučili u prirodi, u šumi, kod kuće ili

na ulici prigodno je upakirano u nastavni program, koji je podijeljen na razrede, koji je pak

podijeljen u nastavne predmete, koji se sastoje od nastavnih cjelina. Sve to silno znanje o

stvarima koje nas okružuju upakirano je u malene paketiće, prezentirano sa šarenim mašnama

koje samo čekaju da ih netko razveže. Savladavanje sadržaja svakog malog paketića samo je

još jedan kamenčić u stepenicama kojima se uzdižemo prema akademskom napretku, boljem

životu i bogatstvu. Osnovni pristup većine škola i formalnih i alternativnih nam govori što i

kada trebamo učiti.

5

Mit o napretku koji sam sebe ovjekovječuje - školovanje je sve skuplje, školovani sve vredniji

u svojim i tuđim očima, iako zamišljeno da izjednači siromašne i bogate u mogućnostima, jer

postaje sve skuplje, postaje i sve manje dostupno većini. Svaki stupanje školovanje je sve

skuplji.

Danas, kao nikada prije, naglašava se potreba za cjeloživotnim obrazovanjem. Školu i

školovanje je naše moderno društvo pretvorilo u nužnu potrebu, a svi oni koji se ne

pokoravaju ovom sistemu bivaju okrivljeni za kočenje društva i usporavanje napretka. Svaka

diploma i svjedodžba predstavljaju rituale osobnog napretka za pojedinca, ali i društveno

uvjetovano priznanje da je dorastao uhvatiti se u koštac sa životom.

"Doba čovjekovog školovanja se produžuje brže od njegovog očekivanoga životnog vijeka"

(Illich, 1980:60)

Univerzalan pristup nastavi, standardizacija ocjenjivanja, kriterija i cjelokupnog obrazovanja

školu čini jednim od čimbenika procesa globalizacije. Za globalno selo škola proizvodi male

radilice koje izlaze kao sa pokretne trake kako bi opslužile sve poslove za zadovoljenje

neograničenih potreba i time stigle u zemlju obilja.

Društveni okviri u koje smo svi inicirani ulaskom u obrazovni sustav doprinose otuđenosti od

vlastitog života. Institucionalizirano kretanje kroz život lišava nas slobode vlastitog

razmišljanja i promišljanja.

"Škola je ne samo najveći već i najanonimniji poslodavac. Doista ona je najbolji primjer za

poduzeće nove vrste...zbog načina na koji nudi svoje usluge svi ljudi se osjećaju obavezni da

joj budu mušterije" (Illich, 1980:66)

Oslobađanje od škole je ujedno oslobađanje i od progresivne potrošnje, jer svi mi sudjelujemo

u školskom sustavu bilo kao potrošači ili proizvođači.

Škola kakvu danas poznajemo vrlo vjerojatno ne može još dugo opstati kao institucija koja

prodaje samo jedan artikl – znanje (koje silom treba uliti u glavu potrošača/učenika). Isto ono

znanje koje nas oblikuje u buduće potrošače. Dok se znanje koje dobivamo ne promijeni, neće

se promijeniti ni naše društvo koje sve više nalikuje poduzeću čiji je jedini cilj ostvarivanje

dobiti.

6

4. SPEKTAR USTANOVA

"Ja vjerujem da jedna poželjna budućnost ovisi o našem svjesnom opredjeljivanju za život

akcije, a ne za život potrošnje, od razvijanje životnog stila koji će nam omogućiti da budemo

spontani, nezavisni, no ipak međusobno povezani, a ne zadržavanju životnog stila koji nam

jedino dopušta da gradimo i razgrađujemo, proizvodimo i trošimo" (Illich, 1980:72)

Illich ustanove dijeli u dvije skupine – lijeve i desne; i ostale na tom spektru. Fundamentalna

razlika dviju krajnosti je način na koji stječu potrošače. Kod lijevo orijentiranih, potrošači

samoinicijativno stvaraju i potiču potrošnju, dok desno orijentirane ustanove troše ogromna

sredstva na marketing i oglašavanje kako bi privukle potrošače i zadržale ih društveno ili

psihološki uvjetovanom ovisnošću. Škola pripada u krajnji desni spektar.

4.1. ŠKOLE KAO LAŽNE KOMUNALNE SLUŽBE

Škole počivaju na hipotezi da je znanje rezultat poučavanja u okviru nastavnog programa,

iskrivljujući prirodnu sklonost razvoju i učenju u potrebu za podukom.

Kada pojedinac ospori potrebu za školom, biva proglašen rušiteljem sistema, jer zakon nikoga

ne prisiljava da se koristi drugim proizvodima, ali ga obvezuje da pohađa školu. Napredak

tehnologije omogućio je čovjeku više slobodnog vremena, a jedini način za ispunjenje istog je

poticanje na još veću potrošnju proizvoda i usluga. Ove potonje dovode do poistovjećivanja

školovanja sa obrazovanjem, zdravstvene zaštite sa zdravljem i sl.

Razvoj društva prema društvu djelovanja gdje će pojedinci svjesnim djelovanjem pružiti otpor

progresivnoj potrošnji mora započeti obnavljanjem obrazovanja (škole) – točke na kojoj

svatko od nas ulazi na autoput kreiranja potrošnje.

Visokoškolovani pripadnici društva stvaraju potražnju za drugim komunalnim službama kao

što su bolnice, autoceste i aerodromi, koje opet stvaraju tržište na kojem se prodaje roba. Iako

se moderna škola nastoji promijeniti i pristupati učeniku individualizirano, još uvijek je pod

pritiskom efikasnosti "proizvodnje školovanih". Ova efikasnost se manifestira kroz promjene

sustava školovanja, bolje raščlambe i ranijeg usmjeravanja prema specifičnim zanimanjima.

Dokle god u obrazovanju budu vladali odnosi dobavljač-potrošač, a stjecanje znanja

izjednačeno sa nemilosrdnom utrkom konkurentnosti što je uvjetovana nezasitnom

potražnjom tržišta, promjena je nemoguća.

7

5. MREŽE ZA UČENJE

Postoji li drugačiji stil učenja?

Illich primjećuje da smo većinu znanja stekli izvan škole, u stvarnom životu, kroz prijateljstvo

ili ljubav, igru, gledanje televizije...jednostavno kroz povezivanje čovjeka sa njegovom

okolinom. Temeljne ideje Illichevog pogleda na učenje su: oslanjanje na samomotivirano

učenje i mogućnost osiguravanja novih veza sa svijetom za učenika.

Izuzetna ekonomska i politička priroda samog školskog sustava, njegova univerzalnost i

uniformnost bez obzira na granice čine ga toliko otpornim na različita ekonomska i politička

okruženja. Borba protiv te uniformnosti, ujedno je i borba protiv ekonomske globalizacije i

jedini način društvenog oslobođenja.

Prema Illichu dobar obrazovni sistem treba imati 3 cilja:

a) svima koji žele učiti, omogućiti pristup raspoloživim sredstvima u svako doba života

b) sve one koji žele prenositi znanje ovlastiti da nađu ljude koji ga žele steći

c) svima koji žele u javnosti iznijeti bilo kakvo sporno pitanje pružiti priliku za iznošenje

svog stava.

4 izvora znanja koja sadrže sve mogućnosti potrebne za stvarno učenje: stvari, uzori, vršnjaci

i stariji. Ova četiri izvora bi trebala tvoriti "obrazovni splet" jer svaka od njih zahtjeva

drugačiji aranžman kako bi se omogućila njezina potpuna dostupnost svima

"Dijete raste u svijetu stvari okruženo ljudima koji služe kao uzori vještina i vrijednosti.

Nailazi na vršnjake koji ga prozivaju na raspravu, natjecanje, suradnju i razumijevanje i ako

ima sreće izlaže se otporu ili kritici iskusne starije osobe kojoj je do njega stalo." (Illich,

1980:100)

Zanimljivo je primijetiti kako je Illich već onda imao vizionarski pogled prema mrežama za

učenje. Kao primjer u knjizi se navodi upotreba magnetofona kao medija za prijenos

informacija i znanja, te televizija. Iznimno je zanimljiva sličnost između Illichevih „mreža za

učenje“ i „mreže svih mreža“ tj. Internet. Suvremeni način života apsolutno je nezamisliv bez

blagodati mora informacija koje pruža Internet. Pregršt informacija, znanja, članaka, video

priloga, organizirani su u nepregledne baze podataka koje je moguće pretraživati prema

8

područjima interesa. Nevjerojatno je lako pronaći sve informacije koje potencijalni učenik

traži. Organizacija u interesne skupine je sveprisutna, a Internet je jedini medij koji

omogućava dvosmjernu komunikaciju između učenika i učitelja u realnom vremenu.

5.1. ČETIRI MREŽE

Pri planiranju novih obrazovnih ustanova treba krenuti od pitanja s kakvim bi stvarima i

ljudima učenici željeli doći u kontakt radi učenja. Obrazovne mogućnosti obično se opisuju

suglasno ciljevima nastavnog programa prosvjetnih radnika.

Illich predlaže 4 alternativna pristupa koja učeniku otvaraju pristup svakoj obrazovnoj

mogućnosti za određivanje i postizanje vlastitih ciljeva:

a) služba za upućivanje na obrazovne predmete – namijenjena olakšavanju pristupa

stvarima ili procesima koji se koriste u svrhu formalnog učenja

b) burze/mjenjačnice vještina – omogućuje ljudima da navedu čemu su vični, pod koji

uvjetima su spremni podučavati nekoga i gdje ih treba potražiti

c) združivanje parnjaka – komunikacijska mreža namijenjena za sparivanje ljudi

zajedničkih interesa

d) profesionalni prosvjetni radnici – svojevrstan imenik profesionalaca, polu-

profesionalaca i amatera koji nude svoje učiteljske usluge.

5.1.1. SLUŽBE ZA UPUĆIVANJE NA OBRAZOVNE PREDMETE

Ovakva služba bi trebala osigurati jednaku dostupnost običnih i posebnih stvari napravljenih u

obrazovne svrhe svima (knjige, računala, biljke, strojevi…).

Tendencija je obrazovnog sustava mistificirati uobičajene predmete, klasificirati aktivnosti, a

okruženje jednostavno pretvoriti u novi svijet u koje nastavnik ima apsolutnu moć i autoritet;

sve prema nastavnom planu (knjige, mape, laboratorij, igre-sportska natjecanja). Obrazovne

artefakte je potrebno ponovo osmisliti, promijeniti način na koji funkcioniraju, učiniti ih

pristupačnima i zanimljivima, da bi učenici kroz sudjelovanje mogli učiti bez straha da će

nešto slomiti ili pokvariti. Iznimno puno sredstava koja se troše za klasična obrazovna oruđa

mogla bi biti usmjerena na otkrivanje "obrazovnog svijeta" – nepristupačnost je postala odlika

9

ne samo starudije već i navodno javnih mjesta u modernom gradu (kolodvor, vatrogasna

postaja).

Moderna znanost je postala rezervirana samo za povlaštene u akademskoj zajednici, što

prosječnom čovjeku onemogućuje pristup osnovnim alatima za istraživanje i stvaranje

kritičkog mišljenja o određenoj temi. Kada bi iščezla privatna ili korporativna kontrola nad

obrazovnim vidom "stvari" revolucija bi uistinu mogla započeti.

5.1.2. BURZE/MJENJAČNICE VJEŠTINA

Moderni obrazovni sustav ima tendenciju održavanja nekih vještina/zanimanje rijetkima, kada

bi upravo trebao činiti suprotno. Illich za ovaj primjer koristi profesiju bolničarki.

Određene vještine je teško savladati u demotivirajućem, hladnom, regulativama uređenom i

nastavnim planom određenom okruženju. Nedostatak učitelja koji ujedno i sami prakticiraju

vještinu koju poučavaju posljedica je zakona koji ograničavaju akademsku slobodu i

institucionalno ne priznajući ovakvo obrazovanje.

Illich nudi nekoliko mogućih rješenja ovog problem:

a) osnivanje ustanova/centara za besplatnu razmjenu vještina

b) stvaranje "banke" za razmjenu vještina

c) trošenje kredita za učenje

d) zarađivanje kredita poučavajući druge.

"Slobodu jedne sveopće razmjene vještina moraju jamčiti zakoni koji ne dopuštaju

diskriminaciju na osnovi obrazovnog pedigrea, već samo na osnovi testiranih vještina" (Illich,

1980:120)

5.1.3. ZDRUŽIVANJE PARNJAKA

Prema Illichu združivanje parnjaka je jedan od najefikasnijih načina učenja. Vizionarsko

promišljanje o komunikacijskoj mreži za pronalaženje parnjaka/ljudi sa zajedničkim

interesom za određenu temu. Ističe slobodu govora i izražavanja kao temeljno ljudsko pravo.

Združivanje parnjaka kao poticaj obnovi lokalnog života u gradovima i smanjenja otuđenosti.

10

Raškolovano društvo u koje profesionalci više ne mogu polagati ekskluzivno pravo na svoje

klijente. Usporedna mreža parnjaka gdje se svi profesionalci i "neprofesionalci" izloženi

kritici javnosti i drugih ljudi zajedničkih interesa.

5.1.4. PROFESIONALNI PROSVJETNI RADNICI

Profesionalni prosvjetni radnici bi trebali biti posebna vrsta ljudi koju nastavnički poziv ne

privlači zbog autoriteta i moći koju pruža, već su inovativni i voljni graditi burze vještina koje

će ljudima olakšavati učenje i ostvarivanje ciljeva.

Pedagog – ima savjetodavnu ulogu i pomaže učeniku da nađe put koji bi ga najbrže moga

dovesti do cilja

Obrazovni upućivač ili vođa, majstor – uspostavlja poseban, osobni i individualni odnos sa

svakim učenikom u cilju što boljeg prijenosa znanja

5.2. OBRAZOVNA REVOLUCIJA

Illich navodi 2 načina ukidanja škola kroz davanje većih ovlasti pedagogu i njegovom sve

većem preuzimanju nadzora nad društvom, čak i izvan škole, te uviđanje da je nastava u

okviru na razrede podijeljenoga programa radi izdavanja uvjerenja postala štetna

Isto tako, važno je definirati ciljeve obrazovne revolucije, a Illich ih definira kao:

a) omogućavanja pristupa stvarima ukidanjem kontrole nad njihovim obrazovnim

vrijednostima, koju danas vrše pojedinci i ustanove

b) omogućavanja prenošenja vještina jamčenjem slobode njihovog poučavanja ili

upražnjavanja na zahtjev

c) omogućavanja izražavanja kritičkih i stvaralačkih potencijala vraćanjem prava

pojedincu da saziva i drži sastanke

d) omogućavanja pojedincu da se oslobodi obaveze na podešavanje svojih očekivanja

prema uslugama koje nudi neka ustanovljena profesija.

"Ukidanje škola neizbježno će zamagliti razlike između ekonomije, obrazovanja i politike, na

kojima danas počiva stabilnost svjetskog poretka i stabilnost nacija." (Illich, 1980:136)

11

6. PONOVNO ROĐENJE EPIMETEJSKOG ČOVJEKA

Prema jednom od mitova Epimetej je unesrećio ljudski rod jer je nagovorio svoju ženu

Pandoru da otvori škrinjicu sa nesrećama. Prometej ga je prethodno savjetovao da se ne ženi

Pandorom, ali Epimetej nije razmišljao o svemu dok nije bilo prekasno.

"Čovjek je preuzeo odgovornost za donošenje zakona po kojima je želio živjeti i za

uobličavanje vlastite životne sredine prema svojoj slici." (Illich, 1980:140)

Sve što je dobro i poželjno predstavlja proizvod neke specijalizirane ustanove; ne postoji

potreba koju određena ustanova ne može zadovoljiti. Ništa nije nepredvidivo; sve izvan

okvira nije poželjno. Škola je postala planirani proces koji čovjeka oprema oruđima za život u

jednom planiranom svijetu i samim time ga lišava sposobnosti samoodređenja i samostalnog

promišljanja.

Ekonomija je znanstvena disciplina koja proučava kako društva upotrebljavaju oskudne

resurse da bi proizvela određena dobra i raspodijelila ih među ljudima.

Osnovne zamisli ekonomije:

a) sva dobra su oskudna i ne postoji način da neka zemlja može proizvesti beskonačne

količine dobra

b) budući da su želje i potrebe za dobrima neograničene, ekonomija mora pronaći tehnike

i tehnologije da dobra proizvodi na najefikasniji mogući način.

Škola je postala ekvivalent male ekonomije, proizvodeći obrazovane buduće potrošače koji se

savršeno uklapaju u taj novi regulirani svijet, doprinosi rastu ekonomije kao takve.

Rast ekonomije potiče globalizacijske procese, koji s jedne strane produbljuju jaz između

bogatih i siromašnih, a s druge nepovratno utječu na naš planet.

"Mi znamo koji se prekidač ne smije okrenuti ako želimo izbjeći atomsku katastrofu.

Ekološka propast ne sprečava se nikakvim prekidačem." (Illich, 1980:144)

12

ZAKLJUČAK

Illicheva knjiga Dole škole je jedinstvena kritika obrazovnog sustava, prije svega škola koje

funkcioniraju prema vertikalnoj hijerarhiji. Ministarstvo (država) propisuje obrazovni

program, obavezno gradivo nastavnik provodi na nastavi, a učenici nemaju gotovo nikakvu

kontrolu nad onime što moraju učiti.

Illichev model se temelji na horizontalno organiziranom obrazovnom procesu koji se

prvenstveno provodi kroz sve oblike suradničke nastave. U tom modelu svi koji sudjeluju u

obrazovnom procesu imaju ravnopravno pravo glasa i mogućnost kreiranja nastavnog

sadržaja. Nastavnici, roditelji, pedagog i naposljetku učenici zajednički stvaraju i moderiraju

nastavni proces.

Ovakvi suradnički modeli su danas izrazito aktualni, a njihov razvoj i uspon možemo

zahvaliti razvoju Interneta i tehnologije. Najočitiji primjeri su web grupe, forumi, e-zine

zajednice i sl.

Osobno mislim da bi se idealni obrazovni sustav mogao nalaziti na pola puta između

tradicionalnog i Illichevog.

13

LITERATURA

Gajardo, M. (2000) Ivan Illich. Prospects:the quarterly review of comparative education.

vol. XXIII, no. 3/4, 1993, p. 711–20.

Haralambos, M., Holborn, M. (2002) Sociologija:Teme i perspektive. Zagreb, Golden

marketing

Illich, I. (1980) Dole škole. Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod

14