DOGAĐAJNICA ZA SIJEČANJ

1.1. Marija Jurić (Zagorka), 140 g.rođenja (1873.)

7.1. Nikola Tesla, 70.god.smrti ( 1943.)

10.1. Svjetski dan smijeha

15.1. Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

27.1. Dan sjećanja na Holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti Svjetski dan vjerske slobode

Marija Jurić Zagorka(Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. – Zagreb, 29. studenoga

1957.),hrvatska književnica i novinarka.

Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica.

Djelovala i jedno vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list,

prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene

diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u

književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je

nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima

isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina

prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

Životopis

O životu Marije Jurić, mnogo je toga bilo nepoznato, čak i datum rođenja.

Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873., no uvidom u matične knjige

u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. u

selu Negovec kraj Križevaca (danas dio Vrbovca) u imućnoj obitelji

od majke Josipe Domin[1] i oca Ivana Jurića.[1] Krštena je 3. ožujka 1873.[1] imenom Marianna.[1] Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo

četvero djece [dvojica braće i sestra Dragica (1879.–1896.)],[1] živjela je, kako to

sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu

zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec (kod Lobora) i

upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha.[1]

Marija je odrasla na selu i djetinjstvo je provela u toj zagorsko-gospoštijskoj

sredini. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila

u Varaždinu i Zagrebu. Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali

se tomu usprotivila majka. Marija je izrazila želju postati glumicom.[1] U

petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih

obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti njezin život. No ipak je

htjela postići neko zvanje. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkomu

Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Zagorka odlazi iz Zagreba.

Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina, da bi tu doživjela duboku starost

i umrla 29. studenoga 1957.godine.[1]

Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojeg ni

ne poznaje,[1] madžarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja. Iako se

otac protivio udaji zbog velike razlike u godinama mladenaca[1] (sedamnaest

godina), ne zabranjuje brak te Marija odlazi sa svojim mužem u Mađarsku

(početkom 1892. u Sambotel).[1] Za ideale svoje mlade žene nije imao

razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske.

Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i

unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zbog ljubavi prema

domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i

svekrvinim ponašanjem dovodi brak do završetka nakon samo tri godine,

dramatičnim bijegom iz muževe kuće (1895.)[1] i prekidom odnosa s roditeljskim

domom. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Pomoću oca

uređuje rastavu braka, koja završava optužbom tužiteljice (Zagorke) majčinom

zaslugom pri svjedočenju protiv kćeri. Time joj je muž bio oslobođen plaćanja

alimentacije i dužnosti vraćanja njezine osobne imovine. Kasnije se još jednom

udala za kolegu - novinara Slavka Vodvařku (čit. Vodvaršku) i taj je brak trajao

desetak godina (od 1900.–1914.), podalje od očiju javnosti.

Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4.

prosinca 1957. godine.[1]

Novinarska karijera

Listopada, godine 1896. izlazi prvi Zagorkin članak,

objelodanjen u Obzoru. Članak je bio odraz

rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy

Percz ( Jedan časak ). Nakon toga članka na

preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u

redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu

sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je

htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne

iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri.

Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest netko.

Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica

iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i

oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice

urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i

inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo

ženama, i tako nazvan - Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč

tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu   i  u

sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i

nacionalni protest. Prvi roman je Roblje (1899.), koji je zaslugom Strossmayera

izlazio u Obzoru.

Međutim, u književnosti se javlja još crticom Pod sljemenom koja je izlazila u

Bršljanu 1886. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička

vještica (Male Novine 1912.-1914.) Kao rezultat autoričina prihvaćanja

Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912.-1953. godine napisala je i

objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističku matricu

vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne

književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove

nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru,

Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog

Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.

Literarni rad

Piše komedije, lakrdije, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske

dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917.)

koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i

iz hrvatske zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je

Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet,

od kojih neki nisu dovršeni, a neki možda nisu ni napisani.

Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga

nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je

njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke

je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama

Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može

se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je

svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić

koji u Pismima slavnim ženama kaže: Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo

bilo pravo vrijeme za Vas.

Djela

Povijesni romani 

Grička vještica  – ciklus od 7 romana (Tajna Krvavog mosta, Kontesa

Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije

Terezije II, Dvorska kamarila, Buntovnik na prijestolju)

Gordana (1934.-1935.)[2]

Kći Lotrščaka (1921.-1922.)[2]

Kraljica Hrvatâ (1937.-1939.)[2]

Kneginja iz Petrinjske ulice,[3] (1910.), prvi[3] hrvatski kriminalistički

roman

Kamen na cesti (1937.), romansirana biografija Zagorke

Drame 

Kalista i Doroteja, napisala s 14 godina[3]

Filip Košenski

Evica Gupčeva

Romani 

Plameni inkvizitori

Republikanci

Vitez slavonske ravni

Jadranka, posljednje[3] djelo, 1953.[3]

Roblje

Mala revolucionarka

Nevina u ludnici

NIKOLA TESLA

Nikola Tesla

Rođenje 10. srpnja 1856.Smiljan, Hrvatska

Smrt 7. siječnja 1943.

New York, SAD

Polje fizika, elektrotehnika

Poznat po generator, indukcijski motor,izmjenična struja

Istaknute nagrade Medalja Edison (1916.), Zlatna medalja Elliott Cresson (1893.), Medalja John Scott (1934.)

Obrazovanje i rani rad

Budući izumitelj svjetske slave pohađao je njemačku osnovnu školu u Smiljanu, a istu je završio u Gospiću. Nakon toga upisao se u Nižu realnu gimnaziju u Rakovcu kod Karlovca. Jedno vrijeme radio je kao inžinjer Telefonskog društva u Budimpešti. Nakon Budimpešte zaposlenik je Edisonove tvrtke (Continental Edison Company) u Parizu. Tesla je tada imao visoko mišljenje o Edisonu. Na zadatku u Strasbourgu (1883.) izvan radnog vremena konstruira prvi indukcijski motor. Godinu dana kasnije 6. lipnja (1894.) odlazi u Sjedinjene Države i postaje američki državljanin.

Odlazak u Sjedinjene Države i smrt

6. lipnja (1884.) odlazi u Sjedinjene Države i postaje američki državljanin. U New York je stigao s četiri centa u džepu, nekoliko vlastitih pjesama, proračunima za leteći stroj i preporukom Edisonova suradnika Charlesa Batchelora u kojoj je pisalo: "Gospodine Edison, poznajem dva velika čovjeka. Jedan ste vi, a drugi je mladić koji stoji pred Vama". Nakon ovakve preporuke Edison ga je zaposlio u svojoj tvrtki, ali se dva izumitelja nikako nisu mogla složiti u načinu rada što je vodilo ka neizbježnom sukobu. Tesla je prekinuo rad s Edisonom kada ga je ovaj uvrijedio zbog načina rada napisavši oproštajnu

poruku sa sadržajem: "Doviđenje gospodine Edison." Zatim Tesla osniva vlastitu tvrtku - Tesla Electric Light & Manufacturing.U svibnju 1888. George Westinghouse, čelni čovjek Westinghouse Electric Company-a iz Pittsburga kupuje prava na Teslin patent višefazsnog sustava naizmjenično pokretanog dinama, transformatora i motora. To je dovelo do sukoba između Edisonova direktnog sustava i Tesla-Westinghouseovog izmjeničnog pristupa u kojem je ovaj drugi odnio pobjedu. Uskoro Tesla osniva vlastiti laboratorij u New Yorku (1887.) gdje radi sve do svoje smrti (1943). U to je vrijeme izumio elektro-magnetski motor koji će biti osnova svih strojeva koji se pokreću izmjeničnom strujom. Posvetio se i drugim izumima kao što su npr. visokofrekventni elektricitet. U svom laboratoriju eksperimentirao je sa sjenogafom, slično onome što je činio Wilhelm Röntgen kada je 1895. otkrio X-zrake. Pored toga radio je na svjetiljki s karobonskim dugmetom i različitim tipovima svjetla. Teslin navoj osmišljava 1891. koji će potom postati indukcijski navoj najčešće korišten u radio tehnologiji. Dvije godine kasnije (1893.) u Chicagu je održan Expo, a izrada sustava osvjetljenja povjerena je Tesli. Nešto kasnije (1896.) povjerena mu je i izrada konstrukcije pogona hidrocentrale na Nijagarninim slapovima. Uporedo s time radi na novim izumima kao što su bežični prijenos električne energije i radijsko upravljanje letjelicama. Osmišljava i preteče radara, iskorištavanje solarne energije, radio komunikaciju s drugim planetama itd.U Colorado Springsu, gdje je boravio od svibnja 1899. do rane 1900., došao je do vjerovatno svog najvećeg otkrića - stacionarnih valova. Pomoću ovog otkrića dokazao je da Zemlja može poslužiti kao vodič i može reagirati kao glazbena viljuška na električne vibracije na određenoj frekvenciji. Tako je upalio 200 žarulja koje nisu bile povezane žicom na udaljenosti od 40 kilometara, a koje su svaka pojedinačno osvijetljavale krug od 41 metra oko sebe. Tada je svoj rad presumjerio na turbine i druge projekte. Zbog nedostatka novca njegove ideje su ostale u bilježnicama koje se još uvijek proučavaju. Odlikovan je (1917.) Edisonovom medaljom, najvećim odlikovanjem Američkog instituta elektroinženjera.Za sebe je tvrdio da nije izumitelj već "otkrivač stvari koje postoje u prirodi oko nas". Za svoju uspješnost u izumiteljskom poslu sam tvrdio je da zahvaljuje svojoj urođenoj sposobnoti nevjerovatne vizualizacije stvari, procesa i događaja. Sukladno tome sve svoje eksperimente bi prvo osmislio u glavi, a potom ih praktično proveo u djelo. Tvrdio je kako je tu sposobnost imao od malena te da ponekad nije znao razlikovati svoju maštu od stvarnosti. Stoga je prolazio rukom ispred očiju da bi se uvjerio što je stvarnost, a što mašta. Bio je izuzetno visok (199 cm) i nevjerovatne tjelesne kondicije. To vjerno oslikava slučaj kada se jedne zime poskliznuo na zaleđenom njujorškom pločniku i umjesto da padne napravio je salto i dočekao se na noge. Učiniti takvo što bio bi problem i nekom

mlađem, a ne Tesli koji je tada imao 80 godina. Uz to imao je izražen smisao za lijepo, lijepe manire i govorio je šest jezika.Imao je veoma mali broj bliskih prijatelja. Među njima bili su pisci Robert Underwood Johnson, Mark Twain i Francis Marion Crawford. U financijskim pitanjima bio je prilično nespretan, ekscentričan i kompulzivan. I među znanstvenicima i u javnosti pratio ga je glas samotnjaka i ekscentrika. Njegov ekscentrizam spriječavao ga je da ga ljudi slušaju i da ostvaruje zaradu od svojih izuma. Iako mu je bio potreban novac 1912. je odbio primiti Nobelovu nagradu iz fizike jer je tvrdio da njegov suprimatelj Thomas Alva Edison nije pravi znanstvenik. Tesla se danas smatra jednim od najplodnijih genija u elektrotehnici. Njegova velika zasluga je uvođenje izmjenične struje u široku uporabu. Teslini izumi zasnovani na izmjeničnoj struji postali su temelj cijelom daljnjem razvoju elektrotehnike. Ostvario je oko tisuću pronalazaka i patenata - trofazni sustav za prijenos električne snage, generator i transformator za struje visoke frekvencije (Tesline struje) i dr. Bio je i jedan od pionira radio-tehnike. Objavio je radove iz fizike u kojima je iznosio originalne ideje koje su se kasnije ostvarile.Preminuo je u New Yorku 7. siječnja 1943. u 87-oj godini života. Nakon njegove smrti kovčezi u kojima se nalaze Teslini papiri, diplome i druge počasti, kao i njegove laboratorijske bilješke zapečačeni su. Neko vrijeme nalazili su se u vlasništvu Teslinog rođaka i jedinog nasljednika Save Kosanovića. On je kasnije svoje tako stečeno nasljedstvo poklonio gradu Beogradu, a u svrhu osnivanja muzeja Nikole Tesle.

Nasljedstvo

U čast stogodišnjice njegova rođenja Međunarodna elektrokomisija nazvala je njegovim imenom jedinicu magnetske indukcije Tesla(znak - T). U Češkoj jedna tvornica žarulja nosi njegovo ime, dok u Hrvatskoj postoji tvrtka Nikola Tesla - Ericsson koja se prvenstveno bavi telefonijom. Enciklopedija Britannica svrstala ga je među 10 najvažnijih ljudi u svjetskoj povijesti.

Zanimljivosti

Neke Tesline tajne još nisu rastumačene.

Nalazi se na popisu 100 Greatest Americans Discovery Chanella. Dobio među prvih osam Zvijezdu slavnih Hrvata u Hrvatskoj ulici slavnih

na šetalištu Slatina u Opatiji 14. ožujka  2006. godine (zajedno s Miroslavom Radmanom, Dragutinom Tadijanovićem, Miroslavom Krležom, Draženom Petrovićem, Janicom Kostelić, Krešimirom Ćosićem, Oliverom Dragojevićem)

Vidi još

Tesla -jedinica Spomenici Nikoli Tesli Demonstracijski kabinet u Tehničkom muzeju u Zagrebu Tesla Motors Portal:Fizika Portal:Biografije

Svjetski dan smijeha 10.01. 

Kada se nekome nasmiješite 10 od 9 ljudi će vam uzvratiti osmijehom i uljepšat ćete dan bar dvoje ljudi!

Jeste li znali?

Smijeh zahtijeva rad 15 mišića lica. U odrasloj dobi smijemo se oko 17 puta dnevno, a najmlađi to čine oko 300 puta dnevno. Žene se češće smiju

muškarcima, nego muškarci ženama. U Njemačkoj je osnovana i 1. škola smijeha gdje polaznici uče o načinu smijanja i pozitivnom stranama smijeha.

10. siječnja se obilježava Svjetski dan smijeha i tom prigodom smo za Vas prikupili inspirativne izreke o smijehu. Kako se početkom siječnja donose odluke za novu godinu, nadamo se da ćete u 2012. uključiti i ovo pravilo - Više se smijati!

Sretan Vam svjatski dan smijeha i želimo vam puno uspjeha! (objavljuje Filaks d.o.o. & poslovno učilište Filaks)

  

Život i odnos prema drugim ljudima zahtjeva ozbiljnost. U toj ozbiljnosti treba nači vremena za tugu. Za ljubav. I za smijeh.Carmen Ezgeta

  

Ako si razborit, smij se!Marko Valerije Marcial

 Dan koji je najviše izgubljen jest onaj u kojem se nismo smijali.Nicolas Sebastien Roch Chamfort

  

Tko se na zna smijati, za njega je život izgubio svoju radost i svoju svježinu; a tko se zapravo smije iz svega srca, taj ne može imati zlu savjast.Charles Oeser

  

Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek.George Gordon Byron

  

Smijemo se i smijat ćemo se, jer je ozbiljnost uvijek bila prijeteljica licemjera.Ugo Foscolo

  

Smjeh je jogging duha.Norman Cousins

 

Ne prestajete se smijati jer odrastate - odrastate jer se prestajete smijati.Mike Dirnt

  

Stvar je jednostavna - ne možete se ljutiti na nekoga tko vas nasmijava.Jay Leno

  

Svaki dan bez smijeha uludo je potrošen.E.E. Cummings

  

Osmijeh će ti dati još deset godina života.Kineska poslovica

  

Ako je netko umoran da ti podari osmijeh, podari ti njemu svoj.Kineska poslovica

  

Ono što nas najneposrednije usrećuje jest vedrina uma -  ova je dobra osobina sama sebi nagrada. Stoga bi razvijanje vedrine u sebi, valjalo staviti ispred svih drugih težnji.Artur Schopenhauer

  

Veseo čovjek je kao sunce; kud god ide osvjetljava.Turska poslovica

  

Kakva mi je to velika stvar pokazati zanos u vijeme obilja? Istinska je veličina u tome da se čovjek predaje radosti kada voda oko njega raste.Isaac Bashevis Singer

  

Radost je vječna radost duha.Ippolito Nievo

  

Smij se i svijet će se smijati s tobom; plači i plakat ćeš sam.Ella Wheeler Wilcox

 

 

Radosno srce uljepšava lice.Francuska poslovica

  

Gdje siješ ljubav, izraste veselje.William Shakespeare

  

Podjeljena radost - udvostručena radost.Goethe

 

 

http://www.mojcoaching.com

Međunarodno priznanje Hrvatske

Podizanje hrvatske zastave pred sjedištem UN-a na East Riveru u New Yorkus hrvatskim predsjednikom dr. Franjom

Tuđmanom 22. svibnja 1992.[1]

Međunarodno priznanje Hrvatske je postupno uslijedilo nakon proglašenja neovisnostiRepublike Hrvatske 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija i sljedeći dan su se novosamostalne države uzajamno priznale[2].

Paralelno je tekao proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, gdje su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su priznale Hrvatsku tokom 1991, a od njih prva Litva. Te su države u to doba i same bile tek djelomično priznate.

Od općepriznatih zemalja Hrvatsku je prvi priznao Island [2] , 19. prosinca 1991. Island je također prvi priznao i baltičke republike[3].

Istog dana je Njemačka objavila priznanje koje je međutim trebalo stupiti na snagu 15. siječnja 1992. Priznanje su najavile i Italija, Švedska i Vatikan.

Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja, a San Marino 14. siječnja.

Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Dan 15. siječnja se obilježava kao Dan priznanja Hrvatske, iako nije državni praznik.

Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, Japan u ožujku, SAD u travnju, a Indija u svibnju.

Na sjednici Glavne skupštine 22. svibnja 1992. koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih naroda.[2] Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina. Hrvatsko je izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima vodio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava. Podizanju zastave prisustvovali su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika.[4]

Do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države[5]. Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su Sporazum o normalizaciji odnosa, koji je uključivao uzajamno priznanje, 23. kolovoza 1996., a uspostavile su diplomatske odnose 9. rujna iste godine.[6][7] Sredinom 2010.Hrvatsku još nije formalno priznalo 20 država, među kojima Niger, Ruanda i Liberija.[8]

Holokaust

Slogan Arbeit macht frei koji se nalazio na ulazu u većinu njemačkih logora

Izvor: Wikipedia

Izvorno, riječ holokaust označava žrtvu paljenicu, pri kojoj se spaljuje cijela životinja. Danas je međutim u cijelom svijetu ta riječ uobičajeno ime za genocid nad Židovima(hebrejski: שואה/šoa), te u širem značenju i sustavno istrebljivanje drugih grupa (prvenstveno Romi) za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. To se značenje onda ponekad prenosi i na razne druge slučajeve sustavnog i/ili

masovnog istrebljivanja ljudi (npr. "nuklearni holokaust" za globalni nuklearni rat, genocid nad Armencima u Turskoj 1916 .-1917. i dr).

Provođenje holokausta u nacističkoj Njemačkoj Od 1933. do 1942. 

Davidova zvijezda

Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj, nacisti počinju ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva: iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Antižidovska kampanja pokrenuta je preko radija i novina, a u svim školama i na fakultetima uvedeno je pseudoznastveno "učenje o rasama" kao obavezni predmet (vidi članak rasizam). Donesen je niz antižidovskih propisa, koji kulminiraju proglašenjemNürnberških zakona (Zakon o građanima Carstva i Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti) 15. rujna 1935., Židovi gube njemačko državljanstvo; ne smiju obavljati nikakvu javnu službu (što naročito pogađa intelektualce: znanstvenike, profesore, liječnike, odvjetnike, novinare itd.), niti njihova djeca mogu pohađati javne škole; zabranjen je boravak Židova na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji idr); zabranjeno je sklapanje braka između Arijaca i Židova; zabranjeno je zapošljavanje Arijaca u kućanstvima Židova, itd.Ti će zakoni biti kasnije primijenjeni u svim pripojenim zemljama i okupiranim područjima, pa tako i u NDH (vidi članak Holokaust u NDH). Pod njemačkim pritiskom i Italija je 1938. godine uvela antižidovsko zakonodavstvo. Mjere

protiv Židova poduzimaju pod njemačkim pritiskom i zemlje istočne Europe; izuzetak je Čehoslovačka, koju međutim Njemačka zaposjeda 1938.-1939.Velik broj Židova emigrirao je iz tih država. U Njemačkoj je 1933. živjelo oko 500.000 Židova, od kojih je do 1939. oko 300.000 emigriralo. Na inicijativu predsjednika SAD-a F. D. Roosevelta održana je ljeti 1938., međunarodna konferencije o izbjeglicama u Evianu u Švicarskoj, ali nije dala rezultate: nijedna zemlja nije otvorila svoja vrata židovskim izbjeglicama. Mnogi od njih naseljavaju se uPalestinu. Međutim, u srpnju 1939. britanska vlada, suočena sa otporom Arapa, ograničava useljavanje Židova u Palestinu na samo 15.000 u slijedećih pet godina.Ubojstvo njemačkog konzula u Parizu u studenome 1938., poslužilo je nacistima kao povod za masovne nasilne akcije i odvođenje u logore (Kristalna noć).

Varšavski getoObavezno nošenje oznake na odjeći propisano je prvo za Židove u Poljskoj u studenom 1939., a kasnije i u Njemačkoj i drugim državama. Židovi su ponovo smješteni u posebne izolirane dijelove gradova (geta), od kojih je najveći bio u Varšavi; tamo je došlo i do jedinog organiziranog i masovnog otpora Židova (vidi članak Varšavski geto).Ujesen 1941. počela je realizacija plana, da se svi Židovi iz Njemačke i zaposjednutih područja srednje i zapadne Europedeportiraju na istok. Židovi su prikupljani i transportirani vlakom u stočnim vagonima; tisuće su pritom umrle. Taj je plan ubrzo bio zaustavljen odlukom o "konačnom rješenju".

Otpor antižidovskim mjerama Otpor ovim mjerama postojao je u mnogim zaposjednutim zemljama. Najsnažniji je bio u Danskoj, gdje je nakon prvih protužidovskih mjera sam kralj na radiju izjavio da će osobno staviti židovsku zvijezdu, ako bilo koji građanin njegove zemlje na to bude prisiljen. Kada su 1943., Nijemci uveli svoju direktnu upravu nad zemljom i naredili uhićenje svih nearijaca, organizirano je potajno prebacivanje Židova brodovima u Švedsku, tako da su gotovo svi spašeni.U Nizozemskoj je u veljači 1941. organiziran generalni štrajk, da bi se spriječile deportacije Židova. U Italiji je bio snažan otpor progonu Židova, pa su čak prihvaćane izbjeglice iz Francuske i s Balkana; tako se spasilo nekoliko tisuća izbjeglica iz NDH. Bugarska nije deportirala nijednog Židova, a također ni Finska. U Austriji, pripojenoj Njemačkom carstvu 1938., bilo je mnogo prosvjeda protiv postupka prema Židovim i apela da se pojedinci izuzmu.

Oskar SchindlerU istočnim zemljama, gdje je nacistički okupacijski režim bio mnogo stroži (Slaveni su smatrani inferiornom rasom, pogodnom samo za roblje), takva vrsta organiziranog i masovnog otpora nije bila moguća. Pojedinci su pružali otpor provedbi antižidovskih mjera ilegalno spašavajući pojedine Židove, za što je simbol postao Oskar Schindler; Izrael je kasnije za takve pojedince uveo priznanje Pravednik među narodima. Također su takvu pomoć pružali organizirani antifašistički pokreti otpora u raznim zemljama. Tako je bilo i u Hrvatskoj. (Vidi poglavlje: Holokaust u Hrvatskoj - Preživjeli i članke: Stepinac i Židovi i Dodatak:Popis hrvatskih pravednika među narodima.)

"Konačno rješenje" Uspjeh vojnog pohoda na SSSR potakao je naciste na odluku, da se umjesto ranije planirane deportacije na istok provede "konačno rješenje židovsko

pitanja", tj. fizička likvidacija svih Židova u Europi. Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942., (Konferencija u Wanseeu) izložio SS-Obergruppenführer Reinhard Heyndrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. On je bio osobno od Hitlera ovlašten da provede taj plan; svim državnim službama bilo je naređeno, da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom SS-a. Određeno je da svi nesposobni za rad trebaju biti odmah ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad pod minimalnim životnim uvjetima sve, dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje. Nakon Heyndrichove pogibije (u atentatu u Češkoj) provođenje plana preuzeo je Adolf Eichmann.Na temelju te odluke osnovani su posebni koncentracijski logori te logori smrti. Dok su u koncentracijskim (sabirnim) logorima zatvorenici radili, jedina funkcija logora smrti je bilo sustavno istrebljivanje zatvorenika, najčešće uz pomoć visoko sofisticirane organizacije. Logori smrti osnivani su ponajviše na području okupirane Poljske: Auschwitz (Oswiencim), Birkenau (Brzezinka), Treblinka, Mauthausen, Majdanek, Sobibor, Izbica i drugi. Kada je sovjetska vojska tijekom 1944., zaposjela Poljsku, likvidacije su nastavljene u logorima na njemačkom tlu: Dachau, Berge-Belsen i Buchenwald. U rujnu 1944., Heinrich Himmler izdaje naređenje, da se prestane s likvidacijama. Međutim, do oslobađanja od strane Saveznika, još su desetine tisuća umrle u logorima od gladi i zaraza.

Znak SS-aUz ubijanje u logorima, sustavno istrebljenje Židova i drugih provodile su posebne jedinice, tzv. SS-Einsatzgruppen, organizirane u sastavu svake pojedine njemačke armije za djelovanje u pozadini; u njima su sudjelovali i litvanski, latvijski, bjeloruski i ukrajinskipomoćni policajci. Osim odvođenja i likividacije u logorima, organizirali su i pojedinačna i masovna strijeljanja na raznim mjestima.Holokaust je s vremenom ipak počeo crpiti velike logističke resurse Reicha i tako posredno utjecati na situaciju na bojnom polju. To je, po nekim ocjenama, bio jedan od razloga zašto zapadni saveznici i SSSR, iako su raspolagali podacima o tome što se događa, nisu uložili bitne napore u cilju zaustavljanja

Holokausta, koji se nastavio sve do samog kraja rata, odnosno sloma nacističke Njemačke.

Holokaust u Srbiji i NDH Osobine "logora smrti" imao je i logor Sajmište kraj Beograda, pod njemačkom upravom i uz sudjelovanje srpskih kvinsliških vlasti u istrebljenju Židova i Roma.

U Jasenovcu, jedinom logoru smrti u Europi koji nije bio pod njemačkom upravom, ubijeno je, uz ostale (uglavnom Srbe - oko 50.000 - vidi članke Srbi u NDH i Srbi u NDH: Broj žrtava), oko 13.000 Židova i 10.000 Roma (vidi članak Holokaust u NDH).

Posljedice

Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. Računa se da je u njemu ubijeno 5.29 do 6 milijuna [1] Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. Demografska slika u Europi se bitno promijenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Europi, gdje su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u SAD, odnosno u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael.Romi su druga grupa koja je bila objekt genocida. Broj njihovih žrtava teško je procijeniti: iznose se brojke između 220.000 i 800.000, što iznosi između četvrtine i polovice njihovog ukupnog broja u Europi.Sa svim drugim grupama koje su sustavno istrebljivane, broj žrtava holokausta (u širem smislu riječi, ne uključujući samo Židove) obično se procjenjuje na devet do 11 milijuna, iako neke procjene idu i do 26 milijuna.Slično kao i prvi svjetski rat, Holokaust je predstavljao veliki šok za tadašnju zapadnu civilizaciju. Mnogi su se teško mirili s time da je ubijanje u takvom opsegu i s takvom razinom bešćutnosti moguće u 20. stoljeću, pogotovo kada dolazi od strane tako napredne, prosvijećene i civilizirane države kao što je Njemačka. Još se teže bilo pomiriti s činjenicom, da su u svrhu tog projekta korištena najmodernija dostignuća znanosti.

Dan sjećanja na holokaust danas se obilježava u SAD-u i u svim europskim državama. Veliki značaj ima United States Holocaust Memorial Museum otvoren u Washingtonu u travnju 1993., na dan početka ustanka u Varšavskom getu.