2

Juliet Grey

Djevojka koja je postala

MARIJA ANTOANETA

Naslov izvornika Juliet Grey Becoming Marie Antoinette Copyright2011 by Leslie Carroll

3

Godina je 1766. Marija Antonija bezbrina je djevojica koja odrasta u dvorcu Schnbrunnu u igri s braom i sestrama, ali i pod nadzorom stroge majke carice Marije Terezije. Antonija je svjesna da e njezino idilino djetinjstvo jednoga dana biti rtvovano politikim ciljevima. No, ono to nije znala jest da je taj dan tako blizu. U namjeri da uvrsti savez s Francuskom, Marija Terezija ugovorila je brak izmeu Antonije i Luja Augusta. Poinju pripreme u kojima razmaena Tonica mora stei znanje dostojno budue francuske kraljice. Ali pravi problemi nastaju tek nakon njezina dolaska u Versailles u kojem caruju intrige. Osim toga, Antoniji se ini kako je njezinom suprugu nemogue prii. Luj stalno odgaa svoje brane dunosti...

Oaravajui roman o odrastanju austrijske princeze u monu francusku kraljicu.

4

Za Nell

5

Bella gerant alii; tu, felix Austria, nube.

Dok drugi ratuju, ti e se, sretna Austrijo, vjenavati.

MOTO HABSBURKE DINASTIJE

6

1. POGLAVLJE

Je li djetinjstvu doao kraj?

SCHNBRUNN, SVIBANJ 1766 .

oja se majka voljela hvaliti kako su njezine mnogobrojne keri politike rtve. Nikada se nisam usudila priznati Maman, carici Svetoga Rimskog Carstva, da me taj izraz plai i vie nego to ona moda misli. Kad god bi to izgovorila, u glavi bi

mi se pojavila zastraujua slika Abrahama i Izaka. Nepokolebljivo pragmatina, Maman nas je pripremala da prihvatimo svoje sudbe ne

samo dostojanstveno i staloeno, nego i bez imalo uzrujavanja. Tako su me uili da oekujem kako e se, neizbjeno kao to nakon proljea slijedi ljeto, moj bezbrian ivot najmlae austrijske nadvojvotkinje zauvijek promijeniti. No nisam oekivala da e taj dan osvanuti tako brzo.

Zajedno s voljenom sestrom, Karolinom, uivala sam u idilinom poslijepodnevu na zelenom obronku iznad dvorca Schnbrunna, u jednoj od meni najmilijih razonoda zavaravanju nae guvernante, grofice von Brandeiss, kako bih izbjegla pouku.

Bumbar je lijeno zujao iznad naih glava, oito zamijenivi nae nauljene i napudrane frizure za raskono cvijee. Karolina je otresla s nogu svoje plave brokatne papue i u arapama tapkala po svjee pokoenoj travi. Uinila sam isto, uivajui u hladnoi travnjaka, vlana pod mojim tabanima, premda sam bila sigurna da nam slijedi ukor zbog prljanja bijelih arapa. Zlokobna izraza lica, pritisnula sam bradu o prsa pokuavajui doarati majin podvoljak i rekla zastraujuim, neumoljivim glasom: U tvojoj dobi, Karolina, ne bi trebala sestru uiti djetinjarijama.

Sestra se nasmijala: Mein Gott, zvui ba poput nje! Grofica von Brandeiss suspregnula je smijeak, skrivajui sitne ute zube. A i vi biste

se mogli pozabaviti neim boljim od ruganja svojoj majci, gospoice Antonia. Uh! Uplaivi se pele koja je radoznalo poela oblijetati nabore njezina vrpcom

vezana eira, naa je guvernanta zamahnula rukama oko glave. Umalo se spotaknuvi o iroke suknje kad je u strahu skoila na noge, gospoa von Brandeiss poela je tako smijeno skakutati da nam je bilo nemogue osjetiti se barem malo posramljenima.

M

7

Grdnje nae Maman bilo je tako lako oponaati jer su bile mnogo uestalije od pohvala. U naim je ivotima bila nazona od sredine proljea pa do posljednjih toplih rujanskih dana, bavei se dravnikim poslovima u naoj ljetnoj rezidenciji Schnbrunnu, grandioznoj graevini oker i bijele boje, nalik na golem kola s tuenim vrhnjem, lagom. Doveli su nas pred nju umivenih lica, u blagovaonicu zidova boje svjeeg mlijeka, simetrinih ploha odvojenih zlatnim vijencima i arabeskama. Karolina, Ferdinand, Maxl i ja veselili smo se danu kad emo joj se zajedno sa starijom braom i sestrama uz mirisnu kavu pridruiti u odraslim razgovorima o krajevima kao to su Poljska i leska, krajevima koje jo nisam znala pronai na kolskom zemljovidu u naoj uionici.

Ostatak godine, dok je mona obitelj Habsburgovaca boravila u sivim labirintima dvorca Hofburga u sreditu Bea, mi, najmlai cariini potomci, jedva smo mogli vidjeti Maman ee od jedanput u desetak dana. ak smo i na svakodnevnu misu odlazili bez nje, poput kolone paia odjevenih u najljepu odjeu, kleali na barunskim jastucima s naim inicijalima izvezenim srebrnim koncem. Karolina i ja smjestile bismo se jedna uz drugu, u suknjama pastelnih boja poduprtim koarastim okvirima, te gurkale jedna drugu u oblaku snana mirisa tamjana dok nam u uima odzvanja obred jeka crkvenih orgulja i biskupova sveanog napjeva na latinskome.

Kako su dani postajali sve krai, tako smo poeli zaboravljati enu koja se gotovo usudila zabavljati tijekom proteklih, suncem obasjanih mjeseci. Majka je postala vladarica: nepristupana pojava sva u crnome, suknje iroke gotovo koliko je majka bila visoka. Kad bi umarirala u radnu sobu radi inspekcije, svi bismo stali mirno kao kipovi bez ijednog nedoputenog pokreta a ona bi se zagledala u nas kroz zlatom optoen lornjon i ispitivala guvernantu jesmo li nauili lekcije, jeli zdravu hranu, rabili zubni prah i oprali si vrat i iza uiju. Kraljevski lijenik, dr. Wansvietten, prolazio je isti postupak, uz pitanja o naemu zdravlju. Odgovori su redovito bili potvrdni jer nitko se ne bi usudio pokazati bilo kakav znak nemara ili slabosti, a ona bi nas tada napustila, zadovoljna to ispunjavamo svoje dunosti.

Kliznula sam stranjicom po travi i privila se uz guvernantu kako bih joj mogla apnuti na uho: Mogu li vam odati tajnu, gospoo?

Naravno, Liebchen, rekla je gospoa von Brandeiss uz opratajui smijeak. Katkada... katkada bih htjela da ste moja majka. Pomada na njezinoj kosi,

namirisana kako bi prikrila da je izraena od ivotinjske masti, mirisala je na lavandu. Zatvorila sam oi i duboko udahnula. Miris je bio tako ugodan da me gotovo uspavao.

Ali zato, gospoice Antonia? Grofica je izgledala podjednako ganuto koliko i uznemireno, obrazi su joj se lijepo zarumenjeli dok je sivim oima refleksno provjeravala slua li nas tko. Kako moete rei takvo to, malena pogotovo kad znate da je vaa maman austrijska carica!

Gospoa von Brandeiss njeno mi je prstima prolazila kroz kosu. Nisam se mogla sjetiti je li moja majka ikada to uinila, niti sam se mogla sjetiti ikakva znaka njezine njenosti ili topline. Postala sam svjesna istinitosti te injenice. Osjetila sam guvernantine

8

usne na tjemenu. Nekako je znala, premda nisam nita rekla, da me cariino dranje plai. Sigurna sam da vas vaa maman voli, malena, proaptala je. Ali nemojte zaboraviti da je dunost vladara posvetiti se velikim i ozbiljnim dravnim pitanjima, a guvernantina je dunost paziti na djecu.

Promekoljila sam se. Noga mi se zaplela u podsuknje i utrnula. Jeste li ikada poalili to nemate svoje djece? upitala sam groficu. Protezala sam stopala u bijelim arapama dok utrnulost nije prola.

Antonia, ne budi nepristojna! rekla je Karolina prijekorno. to ti je Maman rekla, da ne izgovori sve to ti padne na pamet? Voljela sam i oboavala svoju gotovo najstariju sestru vie od svega na svijetu, ali drala se kao pravi mali autokrat u mnogo oblika bila je minijaturna verzija Maman. Kako je rasla, crte lica postajale su joj sline majinima, pogotovo oko usta.

Ne obazirui se na sestru, nagnula sam glavu i zagledala se iskrenim pogledom u guvernantine oi. Da ste mogli, biste li imali esnaestero djece poput Maman? Sada nas je bilo samo trinaest, zbog ospica. Zarazila sam se kad sam imala samo dvije godine, ali Bojom milou potpuno sam se oporavila. Samo je siuan oiljak sa strane na nosu podsjeao na to to sam preboljela. Kad porastem, smjet u ga skriti puderom i minkom, ili moda ak lanim madeom, premda je Maman smatrala da su ene koje rabe mouches za skrivanje oiljaka od ospica nemoralne. Da imate curicu, gospoo, kakvu biste htjeli?

Grofica von Brandeiss progutala je knedlu i primila se za medaljon oko vrata. Mogla je biti stara gotovo kao i Maman; smea kosa, koja joj je izvirivala ispod slamnata eira i bijele podkape, bila je protkana s nekoliko srebrnastih vlasi. Njeno me poljubila u tjeme. Da mogu imati djevojicu, voljela bih da bude ba poput vas. S riim uvojcima i golemim tamnoplavim oima, i dobra srca velika poput Austrijskog Carstva. Privukavi me k sebi, popravila je sivu vunenu vrpcu koja mi je pridravala nestane uvojke na elu. Nije bila previe lijepa, ali sluila je svrsi, a obino ju je skrivala vrpca za kosu. No to sam poslijepodne skinula ruiastu svilenu vrpcu i njome svezala buket cvijea koje sam nabrala u ukrasnom cvjetnom vrtu tulipane, karanfile i napuhane bijele zijevalice.

Da, Liebchen, uzdahnula je moja guvernanta, bila bi ba poput vas, osim u jednome. Upitno sam je pogledala. Da ja imam djevojicu, ona bi bila paljivija uenica! Gospoa von Brandeiss njeno je primila moje podlaktice i skinula ih sa svojega vrata. Oi su joj zasjale. Ne bi se tako domiljato izvlaila od uenja i bila bi paljivija uenica. A i ne bi postavljala toliko zagledala se u

Karolinu, koja se naizgled udubila u cijepanje travke svojim blijedim, tankim prstima nepristojnih pitanja.

A sad je dosta igre, rekla je gurnuvi me sa svojega krila na travnjak. eljele vi to ili ne, ma petite, vrijeme je za lekciju iz francuske gramatike. To vrijedi i za vas, Karolina. Grofica je ivahno pljesnula dlanovima. Allons, mes enfants.

U tren oka, sluga u livreji uruio je Karolini nae pisanke. Prije nego to sam se uspjela suspregnuti, nezadovoljno sam napuila usne.

9

Guvernanta je izboila donju usnicu, izrugujui se mojoj grimasi. Ne biste se smjeli mrgoditi, Antonia. Upravo ste me vi, mala gospoice, nagovorili da nastavu danas odrimo vani.

Preokrenuvi se na trbuh i oslonivi se na laktove, podignula sam glavu a nosnice su mi ispunili mirisi ljeta. Steznik mi je pritiskao trbuh, a suknje su mi nad stranjicom izgledale kao ruiast nabujak. Ali ja se ne mrgodim, gospoo. Takvom me Bog stvorio, rekla sam pametno. Zapravo, to to Maman zove habsburka donja usnica daje izraz neprestana durenja, ak i kad nisam zlovoljna. Cijela naa obitelj izgleda tako; svijetle kose, blijede puti i upadljivo uvuene brade, nalikovala sam na sve svoje roake i pretke.

Pa ipak, da sam imala zrcalo, ocijenila bih svoj izgled. Jesam li bila lijepa? Za Maman bila sam savrena porculanska lutka, ali naula sam govorkanja slugu. Neto o tome kako drim glavu. Ili je u pitanju bila fizionomija. No svejedno, bila sam habsburka nadvojvotkinja. Imala sam razloga uivati u pripadnosti svojoj lozi. Ipak htjela sam da me svi vole. Ako postoji nain da im budem po volji, htjela sam ga nauiti. Drite li da vam zbog brade izgledam arogantno? upitala sam gospou von Brandeiss.

Ogovaranjem se bave oni koji nemaju to pametnije raditi, odgovorila je naa guvernanta. Karolina je rukom prikrila smijeak. Zbog svoje eljusti izgledate ponosito. A imate i razloga za to jer ste ki Austrije, a vaa obitelj ima dugu i slavnu povijest. Usto, gospoa von Brandeiss je nastavila kroza smijeh, opet to inite.

to to inim?, pitala sam neduno. inite sve to moete da biste pobjegli od knjige. Nemojte misliti da me moete

zavarati, mala gospoice. Ponovno je pljesnula rukama. Hajdemo, drznice, dosta ste dangubile. Vite, vite!

Vrijeme je za lekciju iz francuskoga. Njeno je prodrmala Karolinino rame. Karolina se prevrnula na lea i sjela; bila je prirodno savjesna, ali ako bih ja poela

zabuavati, na nastavi bi se ponaala nezainteresirano ba poput mene. Raspoloenjem smo djelovale jedna na drugu kao da smo blizanke. Gunanje joj se pretvorilo u ushien usklik kad smo istodobno ugledale neto novo. Gle, Tonice! Leptir! Sestra je buno zaklopila svoju pisanku. Primivi se za ruke, povukle smo jedna drugu na noge i poele potjeru. Ne usporivi korak, Karolina je gracioznom kretnjom pokupila mreicu za leptire iz meke trave.

Ach! Nein! Djevojke, niste se obule! viknula je gospoa von Brandeiss te podignula i poravnala svoje suknje. U krutom korzetu nije se mogla lako sagnuti; kleknula je na jedno koljeno kao da se klanja i podignula jednu od mojih satenskih natikaa bjelokosne boje.

Nemamo vremena! viknula sam dok sam, rakama visoko podignuvi svilene suknje, prestizala Karolinu. Leptir se pretvorio u ivahnu plavu toku kad se vinuo zmijolikom kretnjom uz njegovani obronak, njeni oblik bio je samo silueta na tamnomodrom nebu. Na kraju je sletio na ivicu na rubu obronka. Karolina i ja gotovo smo ostale bez daha; grudi su nam se nadimale s naporom, opirui se stisku steznika. Sestra je poela podizati mreicu. Zaustavila sam je podignutom rakom. Ne, zadihano sam izustila. Uplait e ga.

10

Zaustavila sam dah. ustro sam posegnula prema liu i dlanovima obuhvatila na dragocjen ulov. Leptirova arena krila ivahno su leprala kakljajui mi dlanove. Pokaimo ga gospoi, apnula sam.

Oprezno, na vrhovima prstiju vratila sam se preko travnjaka, plaei se da se ne spotaknem i izgubim krhko blago u kavezu svojih prstiju, a Karolina je zaostala nekoliko koraka iza mene, pomalo epajui jer je nespretno bila stala na skrivenu granicu. Brzi trepet leptirovih krila postupno se usporavao dok se nije pretvorio u povremene zamahe koji bi mi dotaknuli dlanove.

Naposljetku smo dole do gospoe. Pogledajte to sam ulovila! uskliknula sam, polako razmiui prste. Sve tri zurile smo u nepokretnog kukca. Karolina je izgledala uznemireno.

Ugledavi zabrinut pogled njezinih svijetloplavih oiju, tiho sam rekla: Moda spava, u nadi gurkajui prstom krhko leptirovo krilo. Dlanovi su mi bili umrljani utim prahom.

Ne, ne spava, Tonice, on je... Karolina nije dovrila reenicu. Njezini su, inae rumeni obrazi, problijedjeli kad je shvatila.

Usnice su mi poele drhtati, ali jecaj je ostao zarobljen u grlu. Privukavi me k sebi, Karolina je pokuala skinuti teret s moje due, ali otresla sam njezinu ruku sa svojih ramena. Nisam zasluila da me se tjei. Golema suza otkotrljala mi se niz obraz, pala na prsa i nagrdila svilu nepravilnom mrljom. Jo jedna vrela suza udarila mi je o nadlanicu. Ponovno sam sklopila ruke kao da titim leptira u grobnici svojih dlanova, dok mi se na nejaka plea sputao teak teret zloina.

Nisam. Htjela. Ubiti. Nikad. Nisam. Nita. Ubila. I nikad. Neu. Povrijediti... Iz mene su napokon navrli glasni jecaji, izljevi histerinih zvukova isprekidani opravdanjima. S izrazom potpune bespomonosti bacila sam se u guvernantino naruje.

Psst, Liebchen, tjeila me grofica gladei mi kosu. Svi znamo da niste eljeli uiniti nita loe. Nakratko sam joj ostala u zagrljaju, obraza pritisnuta o njezine grudi. Zatim je gospoa von Brandeiss kleknula ispred mene i ipkastim mi rupiem obrisala suze. Tko zna, rekla je uzimajui njeno moje dlanove u svoje, moda je bio prelijep da bi ivio.

Tada sam shvatila da leptirova smrt nije to to me tako silno potreslo, premda me Maman uvijek prekoravala zbog suvine osjeajnosti. To to me obuzelo bio je osjeaj krivnje. U nepaljivoj urbi da dobijem neto prelijepo, nisam razmiljala o posljedicama. Moja je pohlepa unitila ba to emu sam se radoznalo, strastveno i nepromiljeno divila.

Nakon te male tragedije, naa je lekcija iz francuskoga dobila dodatna znaenja. Kako se kae >leptir je mrtav

11

Papillon, ispravila me Karolina samozadovoljno, uivajui u zadravanju nadreenog poloaja starije sestre u prirodnom poretku.

Ima pravo, Karolina. Vrlo dobro. Trs bien. A kako bi rekla >leptir je mrtav

12

glavu u smjeru njezina pogleda. Grofica je zaspala s pedantno prekrienim rukama u krilu, blago otvorenih usta. Iz grla joj je dopiralo tiho hrkanje.

Sestrine su oi zaiskrile nepodoptinom. Bila je starija, voa u naim igrama, a ja sam je slijedila s ropskom predanou i entuzijazmom. Natopile smo kistove bojom i oprezno se priuljale usnuloj guvernanti. Kleknule smo svaka na svojoj strani i na Karolinin znak povukle kistovima po guvernantinu licu. Suspreui hihot, zaudila sam se to nam ta djetinjarija nije pala na pamet jo prije. Najgore to nam se moe dogoditi, pomislila sam, jest da e naa ljubazna guvernanta podignuti ruke i uskliknuti, suspreui smijeh: Ma to u ja s vama, djeco!

Naslikala sam crvenu ruu, simbol Austrije i ujedno meni najdrai cvijet. Karolina, vjetije ruke od moje, struno je narisala zelenu povijuu.

Gospoa von Brandeiss probudila se uz uzvik: Oh, mein Gott! Skoila je na noge i zamahnula rukama, tjerajui muhe koje su joj sletjele na lice. Ali Karolina i ja ve smo se vratile za slikarske stalke i nastojale se izraziti uz pomo umjetnosti kako i dolikuje dvjema nadvojvotkinjama savrenih naina ponaanja.

Kistom sam tokasto nanosila boju na papir, crvena i ljubiasta trebale su predstaviti cvjetnjak tulipana pod nama, kad nam je pozornost privukao uzvik u daljini. Franz, jedan od majinih slugu, zadihano se penjao vijugavom stazom posutom ljunkom, usporavajui korake kako se bliio vrhu brijega. Teko zadihan, oito se kuhajui u vunenoj livreji, duboko se naklonio Karolini i meni. Usluno kimnuvi glavom gospoi von Brandeiss, Franz je ugledao smijeno oslikano lice i spustio pogled prije nego to je guvernanta mogla pomisliti da neto nije u redu. Sestra i ja susprezale smo smijeh. Gurkale smo jedna drugu ramenima, namjetajui savreno nevine izraze lica, irei svoje ionako velike oi.

Potoii znoja sputali su se ispod Franzove bijele vlasulje od konjske dlake preko mesnatih, zarumenjelih obraza kad se naoj guvernanti obratio isprekidanim uzdasima. Grofice von Brandeiss. Njezino. Kraljevsko. Velianstvo. eli razgovarati. S gospoicom. Antonijom. Odmah. Sagnuo se da doe do daha, oslonivi se dlanovima o koljena.

Sluge koji su nas pratili cijelo poslijepodne zaas su s vojnikom preciznou pospremili nae pisanke, pisai i slikarski pribor. Pokupila sam buket cvijea koji sam sloila prije nastave i poela se sputati niz padinu poput kozlia.

Gospoice Antonia, vae papue! uskliknula je grofica. Pojurila je k meni sa satenskim papuama u rukama. Spotaknula sam se na kamen i doekala se na ruke, ali noga mi se zaplela u skute i otkotrljala sam se nekoliko metara prije negoli sam se uspjela zaustaviti. Podno brijega, zadihana ali neozlijeena, podignula sam se na noge i pokuala zagladiti zguvane podsuknje. Moda Maman nee primijetiti tragove prljavtine. Ili mrlje od trave. Karolina, gospoa von Brandeiss i naa pratnja spustili su se uobiajenijim smjerom, urei niz put oko ruba travnjaka. Kad su stigli do mene, gospoa von Brandeiss primila me za lakat kako bi me pridrala dok sam obuvala papue. Spustili smo se dotjeranim nizom stuba do ljunane staze uz nasade; Karolina i ja ponizno smo slijedile guvernantu dok nam je ljunak pod nogama glasno kripao. Nekoliko koraka iza nas slijedili

13

su nas sluge s naim kolskim priborom. Malo prije nego to smo stigli pred juni ulaz dvorca, Franz je sustigao gospou von

Brandeiss i apnuo joj neto u uho. Okrenula se prema nama i podboila, a usta su joj se otvorila u iznenaenju zbog nae izdaje. Gospoice Antonia, gospoice Karolina! Uz ogoren uzdah zaprijetila nam je prstom, grdei nas: Sto u ja s vama, majmunadi?

U blizini nije bilo zrcala, ali grofica je pojurila do fontane kako bi promotrila svoj odraz u vodi. Ah, vragovi mali, promrmljala je unuvi uz fontanu dok su joj se podsuknje rairile u krug. Skupljenih dlanova ispirala je lice hladnom vodom sve dok nije isprala nae umjetnike pokuaje.

Lakeji u dvorcu stajali su pripravno, ne sputajui pogled u znak pozdrava. Njihove zlatno-crne livreje gotovo su blistale na uglaanom parketu. Ritmino smo lupkale potpeticama po podu urei kroz hodnike visokih stropova koji su povezivali bezbrojne odaje poput niza bisera, a pri prelasku svakog praga oglaavali su naa imena: Prolaz za nadvojvotkinju Mariju Karolinu, nadvojvotkinju Mariju Antoniju i groficu von Brandeiss.

Nekoliko minuta nakon ulaska u dvorac, ula sam kroz zlatom ukraene vratnice kineske sobe gdje je Maman u prisutnosti gosta ekala da razgovara sa mnom. Moju je majku zahvatila pomodna groznica skupljanja orijentalnih predmeta, tako da je naruila sobu u kojoj je spojila na austrijski dekor s, u zid umetnutim, egzotinim slikama na ebanovini koje su prikazivale prizore ivota u Kini. Zar se uistinu ljudi s drugog kraja svijeta odijevaju tako udno?

Nisam se potrudila provjeriti svoj izgled u odaji zrcala dok smo ili prema kineskoj sobi. Nikakvo udo to nas je Maman doekala zlokobno stisnutih usta. Austrijska carica je bez daha promatrala desetogodinju divljakinju pred sobom, kojoj su ruiaste podsuknje bile umrljane, zguvane svile, razbaruene crvenkaste kose bez ruiaste satenske vrpce, umazanih prstiju (premda je mogla vidjeti samo moju lijevu ruku; drugu sam skrila iza lea) i uprljana donjeg rublja. Moda bi joj bilo i promaknulo oajno stanje mojih arapa da nisam izula jednu papuu kako bih istresla kameni iz nje. Pratila ga je pogledom dok se kotrljao sve dok se nije zaustavio tik ispred otmjenih cipela naega posjetitelja.

Moja je majka sjedila iza velikog stola od ruina drveta, a krinolina joj je zaklanjala rukohvate fotelje presvuene utim brokatom.

Na njezinu su stolu, kao i uvijek, bile visoke hrpe raznih dokumenata, tako precizno sloenih da bi papir koji bi sluajno izvirio dobio ukor zbog neodgojenosti da je kojim sluajem bio dijete. Soba je blago mirisala na tintu.

Duboko sam joj se naklonila. Dobar dan, Maman. Njezina ugodno popunjena figura bila je vrsto utegnuta u crnu svilenu haljinu s precizno izvezenim steznikom; crna kapica ureena vrpcama skrivala je gotovu svu njezinu gustu, prosijedu kosu. Rijetko kad je izgledala manje zastraujue.

Majin gost bio je gospodin njezine dobi, uska lica, orlovskog nosa i povijenih obrva koje su mu natkrivale sitne, nemirne tamne oi. Njegova je kosa, savreno nakovrana i napudrana, bila vezana u uredan rep crnom vrpcom. Nakon mojega neumjesnog ulaska,

14

neznanac je ustao sa stolca i izveo attitude koji sam nauila od naeg dvorskog uitelja plesa: stopala je izvrnuo prema van i desnu nogu pruio naprijed, a njegova istaknuta cipela s draguljima na srebrnoj kopi zasjala je na svjetlu. Sudei prema dranju, izgledao je jako ponosan na svoj crveni barunasti kaput napadno protkan zlatnim nitima du rubova od ovratnika do repova te na presavijenim krajevima rukava. Vjerojatno je bio nekakva slubena osoba, sudei prema irokoj lenti koja se protezala preko njegovih prsa dijagonalnom vrpcom plave svile. Netko kraljevske krvi?

Posjetitelj se naklonio i dobroduno mi se osmjehnuo, za razliku od majke, i zato mi se svidio. Osim toga, moda e mi trebati netko da me brani, jer kad god bi se Maman mrgodila, to je moglo znaiti samo da razmilja o objavi rata ili da sam je opet razoarala.

Sad su u sobu ule i Karolina i gospoa von Brandeiss, iskazujui potovanje carici, svaka na svoj nain. Maman je rastvorila crnu svilenu lepezu i podignula je do obraza tako da njezin gost ne bi mogao vidjeti prijeki pogled na guvernantinu vlanu kosu i ostatke vodene boje na obrazima. U nastupu solidarnosti moja je sestra prila i uhvatila me za ruku, to me utjeilo i ohrabrilo da se suoim s neizbjenim prijekorom. Osjeala sam da se Maman bori u sebi, razmiljajui bi li nas ukorila, to bi nas ponizilo pred posjetiteljevim oima, ili da ne kae nita, to bi moglo znaiti da odobrava nae nedostojno stanje. U sobi je bilo tako tiho te mi se inilo da su svi ti mali Kinezi i Kineskinje na slikama zastali u obavljanju svojega posla kako bi vidjeli to e uiniti carica Svetoga Rimskog Carstva. Ali, cijeli svijet zna da austrijska carica ne oklijeva i nema dlake na jeziku. Zato je odluila ukoriti nau guvernantu.

Zar tako dovodite moju ki preda me? Majin je glas bio strog i odluan. Uza se osjetila sam Karolininu hladnokrvnu prisutnost, njezinu snagu koja e me

poduprijeti ako posrnem. U svakom sluaju, nisam mogla odutjeti na to to je moja guvernanta optuena za moj grijeh. Ja sam kriva za to. Ja i...

Izvolite izvesti gospoicu Karolinu iz sobe, gospoo. Na pragu etrnaeste godine prestara je da bi sudjelovala u djejim nepodoptinama, a i dovoljno odrasla te ne bi smjela poticati svoju povodljivu mlau sestru da ini ono to ju zabavlja. I znajte, gospoo von Brandeiss, o ovome emo jo razgovarati.

Karolina mi je utjeno stisnula ruku, a zatim nevoljno otila. Dlanovi su nam bili ljepljivi od straha.

Gospoa von Brandeiss duboko se naklonila i spustila pogled. Moje najdublje isprike, Vae Carsko Velianstvo, za neprimjeren izgled mlade nadvojvotkinje. To se nee ponoviti, uvjeravam vas.

No osim naeg posjetitelja svi smo znali da hoe. Ipak, kad je sluga zatvorio impozantna vrata iza nas, htjela sam popraviti stvar. Ja sam ta koja se skotrljala niz travu, Maman. Ja sam ta koja je zaprljala arape. Izostavila sam svoje tintom zamrljane prste, to sam mogla zahvaliti svojoj nespretnosti i mrljama u pisanki. Ali dodala sam: Ja sam ta koja je zamazala nokte jer sam pokopala leptira. Na moju posljednju reenicu, majka je podignula prosijede obrve, a zatim odmahnula lepezom. Le papillon, ponosno sam rekla.

15

Papillon? promrmljao je stranac. Sumnjala sam da ga je majka ula. Dosta je bilo, Antonia, prekinula me. to je bilo, bilo je. Najvie me zabrinjava da

se takvo to ne ponovi. Antonia, nosit e tu zamazanu haljinu svaki dan, sve dok ne naui koliko vrijedi odjea koju unitava. A i to da se od nadvojvotkinje, ma koliko mlada bila, oekuje da se ponaa kao odgojena mlada djevojka. Ti mora biti primjer drugima u Carstvu.

Posramljeno sam osjetila vrelinu u zarumenjelim obrazima. Sagnula sam glavu: ao mi je, gospoo.

Probadala me pogledom. to to krije iza lea, Antonia? Bila je tako osorna prema meni da sam gotovo zaboravila na buket. Dar za vas!

rekla sam vedro, iroko se osmjehujui na pomisao da bi je cvijee moglo odobrovoljiti. Na kraju, mene je cvijee uvijek uveseljavalo. Da sam mogla birati, moje bi odaje bile prepune svjeeg cvijea posvuda, cvjetovima bih oslikala zidove i stropove, utkala ih u sukno svojih haljina i izvezla ga na cipelama i torbicama. Nosila bih cvijetnjak u kosi.

Ispruila sam ruku i ponudila joj ivopisan buket. Maman se gotovo nasmijeila. Zatim je opazila da sam cvijee zavezala vrpcom za kosu.

Prii, malena, naredila je. Znala sam da u biti poteena dodatnih prijekora jer me majka oslovila imenom od milja. Prila sam stolu, ali ona mi je pokazala da stanem uz nju. Uzela je buket iz moje ruke i prinijela ga nosu.

ovjek u crvenom barunskom odijelu smijeio se, ali oima, ne i ustima. Njegove tanke usne i dalje su tvorile sivkastoruiastu crtu. Trs charmante, Votre Majest. Vrlo draesno.

Majka me primila oko struka i privukla k sebi, odgovarajui ovjeku na francuskom. Uglavnom moe biti takva pogotovo kad se pristojno ponaa. Ili ste mislili na draestan buket, monsieur le marquis?

Rekla mi je da stanem u sredinu sobe, u sredite cvijeta u cvijetu usred jo jednog cvijeta na ukraenom podu. Oduprla sam se elji da se zavrtim, to bih uvijek uinila kad bih se nala u srcu izrezbarene rozete.

Dopustite mi, monsieur, da vam predstavim svoju najmlau ker, nadvojvotkinju Mariju Antoniju Josephu Johannu od Austrije, rekla je tonom koji sam osobno smatrala carskim. Gospodin mi se naklonio vrlo kurtoazno i nasmijeio se izvanredno privlanim osmijehom. Zato sam i ja uinila isto, i ne mogavi si pomoi, izvela piruetu u sreditu cvijeta. Premda su mi rupe u znanju bile bezbrojne, uvijek sam primala komplimente zbog uroene ljupkosti.

Antonia, ovo je markiz de Durfort, novi francuski veleposlanik koji nas je doao posjetiti ak iz Versaillesa. Kad sam pogledala Maman s nerazumijevanjem, dodala je: Gospodin je predstavnik dvora Luja XV.

Veliko mi je zadovoljstvo upoznati vas ovog poslijepodneva, madame larchiduchesse, rekao je markiz. Je suis trs enchant de faire votre connaissance cet

16

aprs-midi. Markiz je doao u Austriju u vrlo vanoj misiji, Maman mi je rekla. U ime svojega

vladara poslan je zaprositi tvoju ruku za brak s unukom Njegova Kranskog Velianstva Louisom Augusteom, nasljednikom francuskog prijestolja.

Priznajem da sam se u prvi mah zbunila. Bilo mi je neshvatljivo. Zabila sam nokte u dlanove da ne bih zaplakala. Hou li morati otii da bih se udala? Bilo mi je drago to je Karolina napustila sobu. Mogla sam samo zamisliti iznenaenje u njezinim velikim, svijetlim oima, s malom dozom zavisti. Nije bilo uobiajeno da se mlae sestre udaju prije starijih, a o odabiru Karolinina mua nije bilo ni rijei. Pitala sam se je li to zato to nije tako poeljna, to nije tako lijepa.

Zato se ne smijei? pitala je majka. Zato... izgovorila sam plaho, sitnim i mekim glasom. Zato to mije tek deset godina.

Zato to ne elim napustiti brau i sestre. Zato to je prije mene trebao doi red na nekog drugog. Maria Christina? Maria Josepha? Pa ak i Karolina? Zato to nisam sigurna to to znai.

Njih dvoje su se pogledali. Ti ne zna to to znai, malena moja? odzvanjao je majin glas u nevjerici. To znai da te eka slavna budunost. To znai da e jednog dana postati kraljica Francuske.

17

2. POGLAVLJE

Nikad se neu naviknuti na rastanke

GODINA 1767 .

reom, nisu me odmah poslali u Pariz, ili gdje je ve Versailles bio, da se udam za unuka Luja XV. Bila sam uvjerena da je francuski veleposlanik, markiz de Durfort, doao odmah me odvesti, ali kako su proli dani, tjedni i mjeseci, shvatila sam da je

samo doao na dogovor s Maman. Razgovaranje i dogovaranje je ono to ine veleposlanici. I neumjereno jedu, takoer. I primaju obilje darova. Bar je tako bilo u markievu sluaju, jer nikada nije odbio dar ili majin poziv na objed. Darova je bilo toliko da sam ih prestala brojiti: psi koji je ostavljao svilenkastu dlaku na markievim barunskim hlaama do koljena, dresirani majmun koji je oito nauio kako se olakati u gospodinov eir, pozlaena burmutica s mojim pocakljenim portretom, tap za etnju od ebanovine s lavljom glavom od istoga zlata te kope za cipele optoene dijamantima, u istom stilu kao i igla za manu.

Francuski je veleposlanik jo bio kod nas kad smo slavili moj jedanaesti roendan, drugog studenoga 1766. godine i u ime budueg mladoenje darovao mi bro u obliku leptira. Un papillon bleu, rekao je pounim tonom, kao da to i sama ne vidim. Bio je prekriven siunim svjetlucavim safirima, o kojima je vrlo diplomatski rekao da podsjeaju na moje blistave oi modroljubiaste boje. Leptirove su oi bile izraene od dijamanata. Les diamants. Jo rijei za nauiti. Mislila sam da u ugoditi markizu ako proirim svoje znanje francuskog jezika. Francuski je takoer bio slubeni jezik i na naem dvoru, ali s obzirom na to da je mnogo ljudi iz cijeloga svijeta ivjelo u Beu, nije bilo neobino u istom razgovoru uti i francuski i njemaki, a katkad i koji sasvim drugi jezik. Nije mi bilo teko govoriti francuski, ali pisati ga bez pogreaka bilo mi je odvratno jer nikad nisam nauila osnove gramatike ni vlastitoga jezika.

U meuvremenu, Maman se prema veleposlaniku odnosila kao da je princ. Usred zime ponudila mu je ananas. To je bilo znatno vie od pukog iskaza gostoprimstva, jer to je voe stiglo ak iz Indije, s druge strane zemaljske kugle. Moj mali brat Maxl bojao se da se mornari na povratku moraju boriti protiv stranih, ljuskavih morskih udovita, ali ja sam ga

S

18

prekoravala zbog takvog razmiljanja. Nije li nas Maman uila da nema takvih spodoba kao to su utvare, zlodusi i demoni? Meu Habsburgovcima nije bilo mjesta praznovjernim glupostima; mi nismo ivjeli u mranom srednjem vijeku, nego smo bili djeca osamnaestog stoljea doba prosvjetiteljstva.

Bila sam previe naivna da bih shvatila kako je sve to laskanje francuskom veleposlaniku, darovi i velike poasti, bilo zbog mene. U proljee 1767. godine dvije moje starije sestre, Karolina i Maria Josepha, poele su me pouavati vjetini diplomacije. Nas smo tri uivale u fte champtre na jednom od ivih travnatih tapisa, ili tepiha, u vrtovima Schnbrunna. Gospoa von Brandeiss zahtijevala je da boravimo na svjeem zraku to je vie mogue jer se u dvorcu pojavila epidemija velikih boginja. Maman je oboljela, to nas je uasnulo svi smo mislili da je nepobjediva, a ostavi bez oca, nismo mogli zamisliti ivot bez nje. Bilo je dovoljno bolno ostati bez tate kad mi je bilo samo devet godina; tako sam duboko tugovala da sam mislila kako se vie nikada neu moi nasmijati. Ali ni u svojoj bolesti Maman nije pustila suzu i prilino je strogo zahtijevala da se nitko od nas ne zabrinjava zbog njezina zdravlja, ustrajui na tome kako e joj biti drae da se bez suza u oima vrsto usredotoimo na obveze i budunost. Sudbina carstva, podsjetila nas je, lei na pleima njezine djece.

Trenutano smo Josepha i ja nosile velik dio toga tereta u obliku njezina skorog vjenanja s napuljskim kraljem i moje udaje za francuskog prijestolonasljednika. Svakoga smo dana na misi molile za majin brz oporavak dok je na najstariji brat, Joseph, koji je vladao uz Maman otkako nas je na Papa napustio, upravljao carstvom. Zahvaljujui svom oskudnom razumijevanju politike u to doba, pretpostavljala sam da ako se pita Maman, a ne dragog Boga, ona e se oporaviti od malih boginja samo zato kako bi onemoguila da se ostvare Josephove progresivne reforme.

Maman mora odravati dobre odnose s Francuskom, rekla mi je Josepha upajui peteljku iz jagode. Svjesna moje mladosti i openite nezainteresiranosti za svjetske probleme, objasnila mi je da je nedavno zavrio dugi vojni sukob poznat kao Sedmogodinji rat, a da nakon svretka ratovanja Francuska nije ba bila zadovoljna statusom Austrije.

Zato? pitala sam. Zar smo izgubili? Zamiljeno siui slatku crvenu jagodu Josepha je priznala da nije ba sigurna.

Karolina je, poput miia, grickala kruh sa sirom. Sve je politika, izjavila je, zainteresiranija za raspravu nego za jelo. Najradije bih joj se bila nasmijala, ali pokazivala je uroenu sklonost za pitanja vladavine, veu nego to dolikuje njezinoj dobi. ak su i nai ivoti politika. Pogotovo nai ivoti, dodala je tjerajui rukom obada. Zatim je otjerala podjednako napasnog slugu i posvetila se komadiu kuhane unke. Razmislite o obiteljskom geslu: >Dok drugi ratuju, ti e se, sretna Austrijo, vjenavati

19

opasnost za Austriju: Fridrika od Prusije (koga je Maman zvala Vragom) i Katarinu od Rusije. Prema Karolininu miljenju ti su silnici htjeli progutati nae carstvo halapljivo poput gladnih pilia.

Misli li da u ikada postati Antonija Velika? pitala sam uzdignuta nosa, glumei lanu veliajnost.

Nee ako se uda za francuskoga prijestolonasljednika, odgovorila je Karolina. Josepha se sloila. Za razliku od Austrije, francusko kraljevstvo potuje Salijski

zakon to znai da vladati moe samo muki nasljednik. Dunost francuske kraljice jest raati nasljednike, ostati enceinte to je mogue vie puta. to vie djeaka rodi, to ete vie voljeti. Bit e dovoljno sretna da postane Antonija Velika Trudna. Toliko se jako smijala svojoj dosjetki da je poela tucati. Limunada joj se slijevala po naborima ljubiastog satenskog prsluka poput planinskog potoia kamenitim koritom.

Nisam se oduevila tom alom na svoj raun premda mi je bilo drago to je Josepha upropastila prsluk pa sam odlomila koricu kruha i dobacila je ptiici koja je gledala kako jedemo. Uvjeravala sam samu sebe da sam vrlo zadovoljna to jo nisam morala otii u Versailles, premda me zbunjivalo to odgaanje. Ne bi se moglo rei da markiz de Durfort provodi vrijeme u Austriji samo zbog raskonih primanja na koje ga je Maman pozivala. U Francuskoj je, nedvojbeno, bilo dobre hrane. Zar i kod njih nema ananasa iz Indije? Nemaju li i oni limunova soka? Moja naivna pitanja samo su kod mojih sestara izazvala nove provale smijeha.

Dobro zna kako me ivcira to kad ti i Josepha razgovarate tako da vas ja ne mogu razumjeti, rekla sam ljutito. Ustala sam i udaljila se ustrim korakom, pretvarajui se da me vie zanimaju ruinjaci od razgovora mojih sestara. Pupoljci su upravo poeli cvjetati. Noktima sam otkinula jedan blijedoruiaste boje, skinula bodlje i uvukla kratku peteljku u kosu.

Vrati se! viknula je Karolina. Tonice, molim te, ne budi prgava! Okrenula sam se na petama i gizdavo im se primaknula, uivajui u lelujanju lepravih podsuknji, premda nisam imala bokove, nego samo podstavljeni okvir. Moje su se sestre znakovito pogledale. Dobro, objasnit emo ti. Ne moe se vjenati dok ne postane ena, Karolina je izjavila mudro, otirui mrvicu iz kuta usana. Pala joj je u krilo; palcem i kaiprstom hitro ju je skinula s prugaste svilene suknje. Maman i francuski veleposlanik ekaju da ti stigne Gnrale Krottendorf.

Osjetila sam se glupavo. Gnrale Krottendorf supruga generala Krottendorfa, naravno bila je majina prijateljica koja nas je esto posjeivala. Ali kakve ona ima veze s planovima za moje vjenanje? pitala sam.

Karolina i Josepha ponovno su izmijenile urotnike poglede. O emu je rije? ivciralo me kad su njih dvije znale neto to ja nisam, a onda se

pravile vane i nadmone, drei da je to primjerno starijim sestrama. Istrgnula sam peteljku iz jagode i odlunim pogledom zagledala se u uti damastni stolnjak na travi na kojemu je bila hrana. Siuna crvena bubamara s pet crnih tokica puzala mi je preko suknje poput

20

iva rubina. Pokuala sam se sjetiti donosi li to sreu ili nesreu. Leti, leti kui! Kua ti se zapalila, djeca su ti izgorjela! Kako su strane te rijei koje se pjevue tako malenom, bespomonom stvorenju.

Josepha je otmjeno obrisala prste o laneni ubrus, ostavljajui crvene mrlje na njemu. Za razliku od mene ili Karoline, Josepha nikada nije zaprljala svoje haljine ili papue. Njezina lagano napudrana pepeljastoplava kosa nikad nije izgledala neuredno. Nikada nije prstima kopala zemlju da bi pokopala leptira ili se igrala s blatom uprljanim Mopsom. Vrpce na njezinu stezniku uvijek su bile ujednaeno zategnute. A ona se, u svakom sluaju, prva saalila nad mojim neznanjem. Gnrale Krottendorf, izvijestila me otroumno poput kraljevskog lijenika, tako Maman u ali zove mjesenicu, koja bi trebala stizati redovito poput prave generalice!

Kad se pojavi gnrale, bit e napola ena. A potpunom enom postat e prve brane noi! dodala je Karolina.

Ali ja uope ne znam to mi je initi prve brane noi, odgovorila sam. Sluge u livrejama, ostajui na diskretnoj udaljenosti od nas triju, pretvarali su se da ne uju, ali jedan od njih se nasmijeio, a zatim hitro pokrio usta rukom u rukavici. Glazbenici su poeli svirati neto glasnije. ak i u naoj bezbrinoj idili, privatnost je bila samo iluzija.

Josepha je malo porumenjela. Kau da to doe samo po sebi. Ali pitam se hou li i ja doivjeti takvo to. Pitam se hou li se svidjeti Ferdinandu, dodala je zamiljeno, mislei na Ferdinanda od obadviju Sicilija, jednog od sinova panjolskoga kralja. Ferdinand i ona vjenat e se u Napulju potkraj godine.

Sudbina je okrutna. Karolina i ja naule smo najneugodnije primjedbe o Ferdinandovu karakteru, a i Maman je o njemu govorila strane stvari. Kralju je bilo samo esnaest godina, jednako kao i

Josephi, ali sudei prema austrijskom veleposlaniku u Napulju, bio je vie od neotesana djeaka smee kose, zlokobna pogleda i krukolika nosa bio je to mladac koji voli izvoditi okrutne spletke i koji trai od veleposlanika da mu prave drutvo dok sjedi na zahodu. Nisam to mogla sebi objasniti, ali u svemu tome najvie me oaralo to to njegov dvorac ima zahod! Sebe smo smatrali daleko otmjenijim i profinjenijim dvorom, u svakom pogledu superiornijima bunim Napolitancima, pa ipak nismo imali zahod ni u kojem od svojih dvoraca. Maman je drala da ako su porculanske none posude bile dobre naim precima, onda su dovoljno dobre i za nas. A s obzirom na to da smo samo u Hofburgu imali dvije i pol tisue sluinadi, za njihovo se pranjenje u svakom sluaju imao tko pobrinuti.

Da smo joj rekle to smo sve runo ule o tom neodgojenom kralju, Josephi bi bilo jo tee to nas naputa kako bi se udala za njega. Karolina je bila prilino sigurna da kad bi Ferdinand kojim sluajem bio seljakog podrijetla, a ne panjolske loze Bourbona, naa ga majka ne bi uzela u obzir ni za konjuara, a kamoli za supruga Josephi, njena izgleda, blijede puti i susretljiva ponaanja.

Zakljuila sam da je na najstariji brat Joseph zacijelo znao to treba initi prve brane noi s Marijom Josephom od Bavarske, jer je ve bio udovac i imao je dvije djevojice.

21

Joseph je oboavao njihovu majku, svoju prvu enu, Isabellu od Parme. Isabella je bila unuka Luja XV. od Francuske (to je znailo, shvatila sam, da je bila roakinja mojega budueg supruga, prijestolonasljednika). Bila je to najljepa ena koju sam ikad vidjela a Joseph, za razliku od nae majke, nije bio te sree da dugo ivi u braku iz ljubavi.

Da je Isabella poivjela, pitala bih je o Louisu Augusteu i bismo li mogli odgovarati jedno drugomu. Hoe li mi se svidjeti? Ili, moda jo vanije, hou li se ja svidjeti njemu? Ali Isabella je umrla od velikih boginja 1763., etiri godini prije nego to sam oajniki trebala odgovore na takva pitanja.

Joseph se ponovno oenio samo zato to je Maman ustrajala na tome da je to njegova dinastijska dunost i tako se dogodilo da se vjena s Marijom Josephom. U poetku me je jako zbunjivalo to to dvije osobe u naoj velikoj obitelji nose ista imena. Ali, zapravo, sve su europske kraljevske obitelji bile na neki nain meusobno povezane, a veina nas nazvana je kombinacijom obiteljskih imena i imena svetaca. Kad se Joseph oenio drugi put, mi Habsburgovci smo izmeu sebe moju sestru zvali Lijepom Josephom, a svoju novu urjakinju iz bavarske kue Wittelsbach zvali smo Runom Josephom.

Bilo mi je ao Rune Josephe jer je moj brat nije volio. Bila je prilino niska, punana i runih zuba. Nisam znala je li to razlog zato se rijetko smije, ili to to se u Beu osjea jadno. Ubrzo poslije vjenanja ula sam govorkanja slugu kako Joseph odbija dijeliti postelju s njom, premda je majina filozofija bila kako je za brak zdravo da mu i ena uvijek spavaju u istoj odaji. ak i ja sam znala da je naredio pregraditi njihov zajedniki balkon u Schnbrunnu tako da je ne bi morao gledati.

Dvije godine nakon toga, poslije smrti naeg oca, Maman je zatraila od Josepha da formalno podijeli carske dunosti s njome to bi, naravno, znailo da e njegova ena Runa Josepha biti slubeno poznata kao austrijska mlada carica. Ipak, nitko je nije tako doivljavao. Maman je i dalje bila carica, a nijedna se ena nije s njom mogla mjeriti u moi ili autoritetu. Zapravo, o Runoj Josephi nitko i nije razmiljao.

Ali sada se i ona u postelji tresla od groznice, crvene koe osute pjegama velikih boginja bolesti koju je Maman zvala poast Europe. A moj je brat dobio jo bolji razlog da izbjegava suprugu. Kao austrijski car nije se smio izlagati bolesti, pogotovo zato to je Maman takoer leala u postelji, zarazivi se za vrijeme posjeta bolesnikoj sobi Rune Josephe. Austrija sebi nije mogla priutiti istodobni gubitak oboje vladara.

Maman je uvijek bila otvorena kad bi s nama, svojom djecom, razgovarala o bolestima, pa ak i o smrti i umiranju, jer nije htjela da ih se plaimo. Unato tome, oklijevali smo razgovarati o njezinoj bolesti, bojei se da emo je urei. Umjesto toga, samosvjesno smo razgovarali o drugim stvarima plesovima i putanju zmaja na uzici, vonjama brodom i novom okotu nae male Mopsice.

Joseph je pronaao nas tri u vrtu i rekao nam da je doao kraj. Teko je disao u crnoj, svilenoj koroti i sivom brokatnom kaputiu do struka ukraenom antracitnim perlama. Sjajni, crni trorogi eir zaklanjao je bratove oi od popodnevnog sunca. Premda su mu usne bile stisnute, u oima mu nije bilo suza. Otila je Bogu na istinu, rekao je.

22

Uz uasnute uzdahe skoile smo na noge a iz ruku su nam i krila na uti prostira popadali posluavnici, tanjuri, polupojedene jagode i pehari s limunadom.

Bacila sam se Karolini u zagrljaj i zaplakala. Majinski mi je milovala kosu, premda sam u njezinu utjenom stisku osjeala kako joj srce divlje lupa uz moje. Maman je mrtva? upitala je Josepha prekriivi se i akom u ustima zaustavila teki, guei jecaj. Nos joj se zacrvenio kao i uvijek kad bi nastojala ne zaplakati.

Ne, nije Maman. Moja ena. Moja je ena umrla. Vrijeme je stalo, ili se barem tako inilo, dok smo prihvaale tu informaciju i njezine

posljedice. Nismo siroad, ali Maman je jo u opasnosti. A Joseph je upravo postao dvostruki udovac.

Premda sam osjetila olakanje i zahvalnost to Maman nije ta ija je dua otila u nebo, i dalje sam imala razloga za tugu. Oajna to ne mogu pronai rupi, ispuhala sam nos u engageantes, naboranu slojevitu ipku na laktu. Nije me bilo briga. to je ta sitnica u usporedbi s ugaslim ivotom? Runa Josepha sada se uistinu inilo okrutnim tako je zvati; od sada zvat emo je Josephom Aneoskom nije zasluila umrijeti, a pogotovo ne tako nezahvalno. Uza svu mladenaku nevinost i nepoznavanje ivota, prostrijelila sam Josephu prijekornim pogledom koji je graniio s prezirom. inilo se da ju je iznenadio moj izraz lica. Ona je tebe voljela, znaj, prostenjala sam.

Na fte champtre u travi sada je izgledao vrlo neumjesno. Glazbenici su spremili instrumente i diskretno se rasprili, a sluge su poistili tragove naega boravka dok smo se mi, ucviljeni Habsburgovci, tekim koracima vratili u dvorac. Joseph je rekao da e pogreb biti to je mogue prije; tijelo koje truli od velikih boginja opasno je i zarazno te ga se zato valja rijeiti to je urnije mogue. Premda se rodila u Mnchenu i bila bavarska princeza, Josepha Aneoska postala je mlada austrijska carica i zato e biti pokopana u naoj obiteljskoj grobnici, a ne poslana u domovinu.

Dvor je odmah poeo s pripremama za tromjeseno alovanje. Od danas do kraja kolovoza nee biti koncerata, opera ni plesova. Svjesna da e nam biti teko izdrati gotovo cijelo ljeto bez ikakve ive zabave, Maman je dopustila najmlaima od nas Karolini, Ferdinandu, Maximilianu i meni da se zabavljamo kako elimo, ali da ne pretjerujemo u tome. Da bih ublaila dosadu, provodila sam sate meu zidovima Schnbrunna vjebajui harfu, ukraavala zaslon kamina vezenim ljiljanima i presvlaila svoju lutku u novu odjeu koju sam nauila saiti zahvaljujui Madame von Brandeiss.

S kakvim sam nestrpljenjem ekala dan kad e me za petama pratiti djeca poput jata paia i povlaiti me za skute uvijek eljna igre! Do sada sam takvim osjeajima davala oduka na svom psu i lutki. Budui da su i jedno i drugo uli u moj ivot kad sam imala sedam godina, dala sam im u neku ruku spektakularno neoriginalna imena kakva mala djeca obino daju svojim igrakama i ljubimcima. Poupe je bila francuska lutka lijepo obojena lica koju mi je sestra Maria Christina darovala za Boi, a moja je kujica postala Mops: skraeno od njemakog naziva njezine pasmine Mopshund.

Joseph nije bio na pogrebu svoje supruge, ba kao ni Maman, koja je i dalje bolovala.

23

Malo je ljudi ilo za metalno obloenim kovegom Josephe Aneoske do carske grobnice ispod Kapuzinerkirche, kapucinske crkve. Kad je odbijen moj zahtjev da joj se pridruim uz odar, postala sam jo tunija. Trebala joj je suosjeajna prijateljica koja e se oprostiti od nje i poeljeti njezinoj dui ugodno putovanje u raj. Iako nije bila lijepa, bila je puna vrlina; nikad iz njezinih usta nisam ula da bi ponaanje drugih prema njoj popratila neljubaznom rijeju ili ukorom ak ni ako je bila rije o mojemu bratu.

Nekoliko tjedana poslije smrti Josephe Aneoske, carski su lijenici izvijestili da je Maman potpuno ozdravila i spremna preuzeti svoje carske dunosti. Naravno, osjetili smo zahvalnost i olakanje, a Maman najvie od svih nas. No, primijetila sam da se promijenila. Nije to bilo zato to se stanjila, a moda ak izgubila jedan sloj svojega troslojnog podbratka. Izgledala je umorno, nestrpljivije, te jo predanija svojemu duboko usaenom osjeaju odgovornosti. inilo se kao da se vie tako ne veseli ivotu, premda joj je Bog dopustio da nastavi ivjeti; umjesto toga, izgledala je optereena zemaljskim problemima. ak je nisu veselili ni omiljeni joj koncerti komorne glazbe.

Dok je dvor slubeno alovao, vjenanje moje sestre s napuljskim kraljem stavljeno je u drugi plan. Naravno, nije bilo prikladno planirati veselu proslavu, ali, iskreno, Josephin skori ulazak u brak veselio je jedino Maman. Ipak, u drugom tjednu listopada alovanje je prestalo, a spavaa soba moje sestre u Hofburgu postala je ogoljena poput samostanske sobice. U pripremi za put u Napulj, gotovo sav Josephin imetak pospremljen je u teke drvene krinje ukraene njezinim inicijalima. Nisam joj ba zavidjela na djevojakoj opremi. Sastojala se od desetaka sukanja i ogrtaa saivenih od svile i brokata jarkih boja te protkanih svime to se moe zamisliti ljokicama, perlama, ipkom i zlatnim naborima te, naravno, draguljima jer Maman je doznala da se Napuljci oduevljavaju takvim neprofinjenim drangulijama. Htjela je biti sigurna da e Josepha odmah zaluditi Ferdinanda. Josepha mi je to objasnila ovako: to prije doe dijete, to e savez biti jai. Mislila je na savez Austrije i obadviju Sicilija. Kako su se dani bliili petnaestom listopadu, danu odlaska moje sestre, to sam se vie prisiljavala suoiti s runom istinom o svojoj majci; Maman nije bila briga za to hoe li se Josepha i njezin mu zavoljeti, ba kao to je nije bila briga kad je pourivala Josepha da se oeni Runom Josephom Aneoskom od Bavarske. Ali ona je ipak bila tako zaslijepljena ljubavlju prema tati da je odbila udati se za ikoga drugoga osim njega, unato prigovaranju naeg djeda da nisu jedno za drugo.

Nisam vie bila zatiena od krute stvarnosti kao prije jednu godinu. Smrt moje nevoljene urjakinje i skoro Josephino stupanje u podjednak brak bez ljubavi prisilili su me da se suoim s bolnom spoznajom o povlasticama svojeg statusa koje bih rado zadrala. Dvorci, koije i draguljima optoene haljine skupo su se plaali. Krezuba Marta koja je svako jutro praznila moju nonu posudu moda mi je zavidjela na bogatoj garderobi i dokolici (a tko radije ne bi milovao ice harfe nego izlijevao tuu mokrau?), ali ona je bila slobodna slijediti svoje srce i udati se za onoga koga voli jer sudbine naroda nisu ovisile o njihovoj branoj zajednici.

Dvanaestoga listopada, nakon zajednikog obiteljskog doruka, Josepha me odvukla

24

ustranu i stisnuta me grla upitala moemo li razgovarati nasamo. Jedva je i okusila hranu, nervozno je kuckala tekom srebrnom licom po stalku za jaje i samo gricnula komadi prepeenca. alicu gorke okolade sa lagom, u kojoj je svako jutro uivala s djetinjim oduevljenjem, pustila je da se ohladi i ne taknuvi je.

Dugo smo hodale hodnicima nalik na labirint do odaja za nadvojvotkinje koje smo u ali zvale samostanom, jer sva su naa braa ivjela u posve suprotnom krilu dvorca. Haljine su nam utale, a Josepha me drala za ruku dok smo urile kroz bezbrojne ukastobijele sobe koje je krasio boiserie drvene reljefne ploe s arabeskama prolazei uz bezbrojne parove slugu koji su stajali ukoeno i nijemo poput kipova na ulazu u svaku sobu.

Svatko od nas imao je vlastiti apartman koji se sastojao od slubene dnevne sobe, salona i spavae sobe. Kad bi neznanac mogao ui u prostorije u kojima smo boravili zacijelo bi se iznenadio njihovom jednostavnosti, u suprotnosti s raskoi rokokoa u dravnim odajama koje su bile ureene prema posljednjoj modi i odraavale su svu velianstvenost Carstva. Netko tko nikada nije vidio slubene salone, nego samo posjetio nas Habsburgovce en domicile, mogao bi pomisliti da ivimo kao svaka druga velikaka njemaka obitelj pobono, radino i razigrano.

Josepha me slijedila u moj salon i zatvorila vrata za nama. Mops ju je znatieljno gledala iz svog krevetia na podu, osjeajui svojim pseim estim ulom da neto nije u redu. Obuhvativi mi ruke svojima, Josepha me povukla na dvosjed od plavog baruna. elim ti rei zbogom, rekla je. Ruke su joj bile vlane i hladne. Lice joj je bilo blijedo, boja je nestala iz njezinih obraza.

Ali nije jo vrijeme za to, suprotstavila sam se. Ostat e jo tri dana. Naslonila sam glavu na njezino rame. Voljela bih da ostane jo tri tjedna, da ne propusti moj dvanaesti roendan.

Josepha je teko uzdahnula. ak i kad bi bilo tako, mislim da bih ga propustila. Zapravo, malena, bojim se da se vie nikada neemo vidjeti.

Uzdrhtala sam na te rijei. to to govori? Maman kae da danas moram odati poast... Runoj Josephi prije nego to odem u

Napulj. Kae da bi to bilo u redu uiniti. Glas moje sestre zvuao je uplje. Treba se oprostiti od mrtve osobe? Runa Josepha to nikad nee moi znati. Ali Maman hoe. Imala sam malo sklonosti, a jo manje strpljenja za isprazne rituale. A to ako to ne

uini? pitala sam. Ili to ako kae Maman da e to uiniti pa samo odglumi da si otila u grobnicu?

Josepha je uzdrhtala. Zna da ne mogu. Nikada ne bih mogla slagati takvo to. To ne bi bilo u redu. A ak i da Maman nikad ne dozna, Bog e znati. Mogla bih priznati svoj grijeh i umiriti razoaranu Maman, ali ne mogu razoarati Njega.

Premda je nastojala pokazati se hrabrom, oi su joj bile ispunjene uasom i suzama. Ako se moram spustiti u Kaisergruft da bih razgovarala s mrtvim duama ondje, pogotovo

25

s duhom Marije Josephe koja se zove jednako kao ja... Ne mogu ti to objasniti, Tonice... predosjeam da se ti i ja vie nikada neemo vidjeti.

Tako malodunu nisam je mogla ohrabriti govorei joj kako duhovi ne postoje. Ne bojim se ja duha Rune Josephe. Zadrhtala je. Znam da joj je dua u raju, ali

tijelo... Joseph je rekao da su je pokopali brzo jer lijenici nisu htjeli da iri bolest. to ako nisu bili dovoljno oprezni? Stavila sam joj ruku na rame i dopustila Mops da joj skoi u krilo; ako ve ja ne mogu odagnati sestrine strahove, kujiina topla privrenost mogla bi je utjeiti.

Maman misli da se ponaam djetinjasto. Josepha je refleksno pomilovala svijetlosmee krzno i prislonila obraz uz kujiin kratki vrat. to se nje tie, imam obvezu i dunost mi je ispuniti je. Ba kao to mi je dunost postati mladenka kralja Ferdinanda.

Stisnula sam Josephinu ruku kako bih joj izrazila potporu. Znam da se ne eli vjenati s njime, rekla sam njeno.

Nije rije o tome elim li se ja vjenati s njime ili ne... Pa, zacijelo i nije, to se tie Maman, prekinula sam je. ...nego o tome to mislim da to neu nikada moi uiniti. Mops je skoila na pod i

poela njukati obrub njezine haljine. Ne pronaavi nikakve zaostale mrvice, nezainteresirano se ispruila na udobnom pokrivau. Sestra me grevito zagrlila, stisnuvi me tako jako da sam osjetila riblje kosti u njezinu ruiastom svilenom stezniku. Ve sam zaboravila na to koliko je porasla. Otkad sam saznala da u se udati za nasljednika francuskog prijestolja, poeljela sam da mogu zaustaviti vrijeme tako da sve ostane kao to jest. Zaustavila bih vrijeme izleta i opera prije rastanka od kue i pogreba. Kad sam bila mlaa, imala pet ili est godina, poeljela sam da se nikada ne rastuim. elja mi se nije ostvarila.

Josepha je poela plakati. Bojim se da u se pridruiti Johanni, jecala je privlaei me blie k sebi. Uz Mariju Annu (koju smo zvali Marianne), Mariju Christinu, Mariju lisabethu i Mariju Amaliju, imali smo jo jednu sestru Mariju Johannu Gabriellu Josephu Antoniju. Johanna se rodila pet godina prije mene i samo jednu godinu poslije Josephe. Njih su dvije bile bliske poput Karoline i mene. Godine 1762., dva dana prije Boia, Johanna je umrla od velikih boginja. Imala je samo dvanaest godina. Samo nekoliko mjeseci starija od mene danas.

Sama ta misao bila je tako teka, tako zastraujua da sam odustala od nastojanja da utjeim sestru. to bih mogla rei Josephi? Kako da joj kaem, uz dozu potenja ili uvjerenosti, da su njezini strahovi neosnovani? Nisam mogla lagati. I tako smo sjedile na rubu dvosjeda natapajui suzama plave i ruiaste cvjetne uzorke aubussona i tako se snano privijajui jedna uz drugu da je poloaj naih tijela odailjao vrstu, nedvojbenu injenicu da smo jo ive.

Obeaj da me nee nikada zaboraviti, proaptala je Josepha tople rijei u moje uho. Nikada, procviljela sam. Zamirila sam i progutala jecaj, prisiljavajui glas da mi

26

zvui hrabro. Nikada. Uvijek pokorna, pobona i posluna, Josepha je uinila kako joj je Maman naredila.

Kad me napustila toga jutra, sila je u hladnu, vlanu i zaguljivu kriptu Kaisergruft te kleknula uz grob Josephe Aneoske. Naa sestra lisabeth i ja vidjele smo je poslijepodne i jo jedanput je poljubile za rastanak. Josepha se ve potuila da se osjea bolesnom. Obrazi su joj bili rumeni, premda je tvrdila da joj je hladno. A otkad nas je Maman sazvala u sobi Rossel, gdje su carski lijenici izricali najgore dijagnoze, vie mi nije bilo doputeno vidjeti je.

Sjeala sam se Josephe onakve kakva je bila toga posljednjeg poslijepodneva: uplaena djevojka u ljubiastoj brokatnoj haljini, dobra sestra i jo bolja ki ona koja je stavila obvezu prema Maman iznad svojega kratkog ivota.

Petnaestoga listopada bio je dan kad se Josepha trebala popeti u veliku putnu koiju u dvoritu Hofburga. Bio je to dan kad se trebala truckajui po kamenom ploniku zaputiti u nepoznato, u nov ivot, najprije kao nevjesta i kraljica, a zatim kao majka u kraljevstvu gdje vrelo sunce obasjava iskriavo more. Ali umjesto da joj maemo rupiima otirui suze i zaelimo mojoj esnaestogodinjoj sestri, nadvojvotkinji Mariji Josephi Gabrielli Johanni Antoniji Ani od Austrije sretan put u Napulj, uputili smo joj posljednji pozdrav kad je krenula na konani i nepoznati put, put u nebo.

Josephini strahovi pokazali su se utemeljenima, a njezina zlokobna slutnja tonom. Jedan od kapucina, lica vlana od suza, poslije je priznao Maman kako u urbi da pokopaju truplo nisu propisno zatvorili grob Josephe Aneoske i tako se moja predivna sestra zarazila velikim boginjama. Vie nego ikada poeljela sam vratiti kazaljke sata natrag, zaustaviti ih u trenutku kad su sveenici ili lijenici ili bilo tko drugi mogli primijetiti tu doslovno kobnu pogreku. Ali vrijeme nisam mogla prevariti. Sada smo imali dvije Josephe Aneoske. Prebrzo sam dala novo ime prvoj.

27

3. POGLAVLJE

U utrci s vremenom

ZIMA, 1767 . 1768 .

isam takva da virim kroz kljuanicu i pijuniram druge. Priznat u svoj grijeh poslije nedjeljne mise. Ali vrlo sam dobro znala da Maman i Joseph raspravljaju o mojoj budunosti, a koja dvanaestogodinjakinja na mome mjestu ne bi utaila

svoju znatielju u takvim okolnostima? Njih su dvoje bili u majinoj radnoj sobi, koja je bila tako hladna da mi je ledeni vjetar

puhao niz obraz iz kljuanice. Vani, u dvoritu Hofburga, vjetar je zastraujue zavijao i vrtloio kasnoprosinaki snijeg. Kad sam unula uz vrata i provirila kroz kljuanicu, mogla sam vidjeti svog najstarijeg brata, visoka i otmjena, poznata kao Franjo Josip od Austrije, kako otvara pocakljenu burmuticu i stavlja malo duhana na pregib izmeu desnog palca i kaiprsta.

to ste rekli, Maman? upitao je pa glasno umrknuo. Majka se namrtila. Zna da je to runa navika. Vama smeta sve to inim, Josip je zahihotao. mrkanje duhana vrlo je popularno

meu otmjenom gospodom. No bio to napredak, reforma ili mrkanje, vi nikad nemate strpljenja ni tolerancije za moderne stvari.

Maman je duboko uzdahnula, kao da zna da njezina sljedea reenica ima takvu teinu te je potreban velik izdisaj da ju zadri u zraku. Bojim se za malu, Josephe.

Mnoge se djevojke udaju sa dvanaest godina. Maman je frknula. Antoniji je dvanaest godina, ali izgleda kao da joj je deset. U

njezinim godinama ja sam ve poela nalikovati na enu. Majin izraz lica bio je smrtno ozbiljan. Primijetila sam da su joj nakon objave mojih

zaruka podonjaci potamnjeli, otkrivajui umor. Svjestan si toga, Josephe, da ja teko priznajem vlastitu pogrenu procjenu. Ali

moda nije trebalo pregovarati o savezu s Francuskom dok je Antonia jo tako mlada. Naposljetku, ne moemo oekivati da e svijet...

N

28

Mislite Francuska, Maman, prekinuo ju je moj brat. Poastio se jo jednim mrkom duhana.

...ekati prekrienih ruku da Antonia naraste i razvije se u djevojku, majka je nastavila kao da Joseph nije nita rekao. Zna li da je prvo Lujevo pitanje bekom veleposlaniku bilo ima li Antonia dobre grudi? Pokuala sam mu ponuditi Karolinu, ali ona je dvije godine starija od prijestolonasljednika, a Luj za to ne eli ni uti. Djeak je oito nezreo ba kao i Antonia. A i stidljiv kao ljubiica. Luj se boji da e ga Karolina naprosto prodrijeti.

Pitala sam se to bi Karolina rekla na majinu ocjenu njezina karaktera i premiljala bih li joj to rekla. Na kraju krajeva, njezina je zamisao bila da prislukujem. Sestra me uvjerila da postoje sluajevi kad je politika prea od smjernosti kao kad je u pitanju neija sudbina. Sluga je priao, a ja sam se uspravila, uplaivi se da bi me mogao odati majci. Zatim sam se sjetila da je izmeu mojeg i njegova stalea golema razlika. Ipak, namignula sam mu i stavila kaiprst na usta. Klimnuo je glavom s potovanjem. Ponovno sam se spustila uz kljuanicu. Maman je govorila: Austrija si ne moe priutiti daljnje odugovlaenje dok Prusija i Rusija drsko zveckaju sabljama, prijetei da teritorij Habsburkog Carstva otrgnu kao golem peeni batak od zabatka. Trebali su nam saveznici. Imali smo Parmu uz sebe. Sad smo je izgubili, a zahvaljujui Engleskoj i Lombardiju. A premda smo Francuze teko mogli smatrati prijateljima, strateki savez s njima ojaat e oba kraljevstva i staviti na kunju ambicije naih neprijatelja. Joseph je i dalje nervozno koraao. Zamirkala sam i na trenutak odmaknula oko od kljuanice. Zato onda ne bismo ponovno pregovarali o uvjetima vjenanja, ula sam kako predlae. lisabeth ima dvadeset etiri godine; moda bismo nju mogli ponuditi Luju ne za mladog prestolonasljednika, naravno, ve za kralja osobno. Njegovo Najkranskije Visoanstvo je udovac, a i dalje je ostao ivahan i nadasve vitalan ovjek, Joseph je zahihotao, prepun ...joie de vivre. Znate, i dalje je prilino rou. Znam da Luj ima prilenice. Majka je zvuala kao da cucla bombone od limuna. Pokuala sam se namjestiti tako da je bolje vidim. Izgledala je podjednako kiselo. Svi vladari imaju ljubavne druice. I ma kako se osjeale, njihove im supruge ne prireuju scene. Iako je ve moda izgubila njegovu ljubav, ona riskira neto jo gore ako ga izgrdi. Izgubit e njegovo potovanje.

Joseph je progunao: a suffit. Dosta, Maman. Tata je pod zemljom vie od dvije godine. Trljao je dlanom o dlan pokuavajui ih zagrijati.

Lea su mi se poela koiti u ljuturi korzeta dok sam uala iz radoznalosti. Prijeite na stvar!, pomislila sam nestrpljivo. Dosta prie o muevima, enama i ljubavnicama. to je s mojim vjenanjem s prijestolonasljednikom? Nakon nekoliko trenutaka, Maman je nastavila razgovor. Ali glas joj je zvuao izvjetaeno. Zamiljala sam kako joj se punano tijelo napinje pod steznikom od crnog damasta. Ve sam pomiljala poslati kancelara Kaunitza na razgovor s francuskim ministrom vanjskih poslova, vojvodom de Choiseulom. Pustimo da to rijee diplomati na i Lujev predstavnik. Ali ne smijemo zaboraviti ni to da tvoja sestra vie nije ljepotica kakva je neko bila.

29

Grlo mi se stegnulo i suspregnula sam uzdah. Misli li Maman na mene? Zar sam porunjela? Ili je to stoga to sam nerazvijena?

Pogledaj lisabeth oima politiara, Josephe, a ne oima brata koji je voli. Majka se nakaljala pokuavajui odagnati znakovito napuknue svojega glasa. Dobro sam poznavala taj zvuk bio je to nagovjetaj naviruih suza. lisabeth je preivjela velike boginje, ali lice joj je ostalo tako roavo da je Luj nikada nee htjeti takvu. Moda bi je prije i bio htio, ali on jako cijeni ensku ljepotu. Maman je razoarano uzdahnula. A tvoja sestra Amalia previe je nakazna da bi je prihvatili za francusku kraljicu. Ne, morat emo spojiti Antoniju i prijestolonasljednika. to je uinjeno, uinjeno je.

Izgledalo je kao da oekuje sinov protunapad, ali kad nije progovorio, nastavila je: No trenutano nam preostaje samo arkanje prazne rijei, asno obeanje o kojemu ovisi nada Carstva. Neophodno je ubrzati slubeno oitovanje Francuske o Antonijinom vjenanju; bez pisanog pristanka Luja osobno, dogovor moe lako puknuti.

ula sam dovoljno. Oni su postajali nestrpljivi. Ja sam postajala nestrpljiva. Nisam odrastala dovoljno

brzo, izdalo me vlastito tijelo. A sada sam jako dobro znala da moje tijelo kroji moju sudbinu. Budunost mi je bila na kocki, a nitko mi nije nita htio rei.

Tijekom prvih nekoliko mjeseci 1768. godine postalo mi je jasnije na to je Maman mislila kad je govorila o pourivanju Francuske u vezi s planom o mojem vjenanju. Njezini napori da ugodi markizu de Dufortu nisu imali granica. Veleposlanik je bio cariin poasni gost na svakom zimskom balu, ak i kad ih je iste veeri odravano vie. Kao i uvijek, iza majinih naoigled nevinih postupaka krila se skrivena namjera. Znala je koliko volim plesati, pa ako se ba i nije ponosila mojim uspjehom u obrazovanju, Francuzu je barem mogla pokazati moju priroenu gracioznost u svim slubenim dvorskim plesovima, od ukoene pavane do ivahne polke.

Poslije veere carska bi djeca esto koncertirala. Sjela bih za harfu i svirala za markiza, pjevajui lijepe pjesme pastoralnih stihova u slavu sunca i cvijea, a koji bi obino u prijevodu zvuali prilino blesavo. Pribojavala sam se da bi francuskom veleposlaniku moglo dosaditi sve vee, oigledno majino nastojanje da me prikae dostojnom buduom kraljicom. Jedne veeri, na njezin poseban zahtjev, moja mlaa braa i ja ponovili smo ples koji smo izveli tijekom proslave Josephova prvog vjenanja s lijepom Isabellom od Parme, ije je blage, prijazne, tamne i blistave oi smrt zatvorila prerano. Izveli smo divertissiment iz opere koju je za vjenanje napisao i skladao na dvorski skladatelj i dvorski glazbeni metar, Herr Gluck. Maman je ak inzistirala da krojaice saiju jednaku haljinu kakvu sam nosila tada, kad sam sa pet godina prvi put izvela tu toku. Korzet od tamnoplavog satena bio je vrlo uzak, a rukavi i suknja boje bjelokosti bili su ukraeni ruama izvezenim svilom ruiaste boje. Budui da je haljina bila vrlo uska, Maman je mislila da e tako bolje prikazati moje obline (kao znak toga da u moi donijeti zdravu djecu), a na rukavima nije bilo volana koji bi odvlaili pozornost od gracioznosti pokreta mojih ruku. Bila je takoer ponosna na moj dugi vrat i nain na koji drim glavu.

30

Kad mi je glazba ispunila ui i ugrijala srce, pustila sam da me noge ponesu sloenim plesnim koracima. Krajikom oka vidjela sam kako Maman klima glavom i smijei se dok joj tamnoplave oi sjaje nadom i ponosom. Kako se pavana bliila kraju, diskretno je gurnula markiza laktom kao da kae: Zar ne vidite da je savrena prijestolonasljednica Francuske? U znak odgovora, markiz je na gornju usnu prislonio rupi obilno natopljen ruinom vodicom. Nisam mogla odvagnuti znai li to neodobravanje ili dosadu.

Toga sijenja, tijekom jedne od naih zimskih proslava, majka je nastupila iskrenije, jer takt i diplomacija od markiza nisu izmamili jau reakciju od niza slabih smijeaka. Jednog hladnog poslijepodneva Maman mu je ukazala ast da joj se pridrui na balkonu u Hofburgu i zajedno s njom gleda paradu carske obitelji u dvadeset i dvoje saonice. Nije znala da su toga jutra njezina najmlaa djeca sagradila utvrdu od snijega u dvoritu kod dvorskog krila Leopoldine, gdje smo ivjeli. Karolina i ja upustile smo se u boj s Ferdinandom i Maxlom, zasipajui ih grudama iz sigurnosti nae snjene barikade. Ali kad su deki uzvratili, zacviljele smo kao praii i pozvale se na svoju enskost u znak obrane, jer znale smo da e nas Maman izgrditi na pasja kola ako se u paradi pred diplomatom pojavimo mokre kose. Nau je brau prilino ozlojedilo to to smo tako proglasile pobjedu prije no to su mogli bar uzvratiti paljbu.

Netom prije poetka parade uskoila sam u saonice i prebacila krzneni pokriva preko koljena. Hladan je zrak tipkao za obraze i mirisao isto i svjee; dubok udah zaparao mi je nosnice. Kad su nas etvoro konji dovukli blizu balkona, veselo sam mahnula gledateljstvu na visini, dok mi se oduevljenje sporim i njenim pahuljama italo na zarumenjelim obrazima i u blistavim oima. Dok je tata bio iv, tijekom bekih zima koje su bile preblage da bi snijeg koliko-toliko opstao na tlu, on bi poslao cijelu malu vojsku slugu da ga dovezu tekim saonicama iz planina u Hofburg, sve to da bi udovoljio hiru svoje djece a pogotovo meni, keri miljenici jer uistinu smo uivali u igrama na snijegu.

Rukom sam natkrila oi. Visoko iznad mene, kao obris na suncu, Maman je stajala uz balustradu impozantna kao kip. Bila je odjevena u barun i krzno, debele su joj ruke izvirivale iz golema mufa od hermelina. Jedini pokazatelj da nije imuna na hladnou bilo je rumenilo njezinih obraza. Jo jedna zaboravljena pomisao izronila je na povrinu djetinja uvjerenost da je moja majka najmonija na svijetu, tako impresivna te sam uistinu vjerovala da joj je Bog dao mo upravljanja vremenskim prilikama.

Siroti markiz koji nesumnjivo nije namjeravao vei dio dana provesti vani promatrajui zimski karneval, drhtao je u slubenoj dvorskoj odjei, privijajui uza se jarkocrveni kaput kao da se umotao u flanelsku deku. Tanke su mu usnice bile plavkaste i neprestano je tapkao po nosu ipkastom maramicom. Njegov dragocjeni parfem od ljubiice nije mogao nadvladati beku studen.

Po rijeima moje majke, toga sam popodneva bila nestvarno bijela, od ubare do bijelih konatih izmica. Moj kostim za saonice nije samo bio obrubljen kuninim krznom i ukraen dijamantima, ve su mi i kaputi i suknja bili protkani srebrnim nitima. Maman je poduzela sve mjere opreza: u sluaju da ja sama ne zablistam, tu e zadau obaviti moja

31

odjea. Do tada sam ve bila upuenija u zamrenost diplomacije, tako da sam bila svjesna da je cijelu paradu izvela zbog mene.

Dok su moje saonice u obliku labuda prolazile ispod balustrade, praporci na konjskoj ormi stiali su se u slabaan ritmini zveket. etiri bijela konja tresla su glavama kao de ele otresti pahulje s grive, a ja sam razdragano mahala Maman i veleposlaniku, osmjehujui se najljepim osmijehom. A tada, u tom trenu, vidjela sam kako majka njeno gurka markiza i tiho kae (ali ne ba indiskretno jer rijei su se zaule u svjeem zraku): Mala supruga.

Majka je bila uporna poput terijera. Ni dva dana poslije izvijestila je Durforta da posjeduje portrete svih lanova francuske kraljevske obitelji. Dobila ih je na poklon od prve supruge mog brata Josepha, lijepe Isabelle. Rijei moje majke ostale su visjeti u zraku. Bacila sam pogled na veleposlanika, kojemu su se usnice mekoljile kao da je u njima iva pela koju se ne usudi progutati. Klatno sata u obliku sunca neumorno se njihalo lijevo-desno, glasno otkucavajui sekunde.

Siguran sam da bi Njegovo Najkranskije Velianstvo takoer uivalo u asti da posjeduje portrete cijele vae carske obitelji, rekao je markiz, konano uspjevi progovoriti. Pravei se da je oduevljena komplimentom, Maman se dobroduno smjekala, oiju oroenih sreom. Zacijelo ni u Burgtheatru nije bilo bolje glumice!

Kad je tako, elja mog brata za mene je zapovijed, odgovorila je, odnosei se prema francuskom kralju kao da su roaci na nain na koji su se svi monarsi obraali jedan drugome. Angairat u mu portretista. Ili bi moda, monsieur le marquis, radije sam odabrao slikara, dodala je kao iskusan diplomat. Okrenuvi se da mi se obrati, rekla je odrjeito koliko i majinski: Voljela bi pozirati za portret koji e dobiti francuski kralj, zar ne? Naposljetku, kad ti je posljednji put lik ovjekovjeen u ulju, imala si samo sedam godina.

Moda su mislili da sam samo luckasta djevojica koju ne zanima nita osim cvijea, lutaka i leptira, ali sa svojih dvanaest godina bila sam savreno svjesna toga da vie nisam dijete, ali jo uvijek nisam ni ena. A zato to sam, kao austrijska nadvojvotkinja, odgojena da budem visoko podignute glave bez obzira na okolnosti, nisam bila imuna na bodlje ogovaranja. Naula sam ukanja i traeve. Govorkalo se da nisam tako vrijedna da bih ispunila majine velike ambicije. Izgleda da je ama ba svatko, od ministara do sobarica znao da me jo nije posjetila Gnrale Krottendorf. A bilo ih je i u majinoj vladi, s mojim bratom Josephom meu njima, koji su mislili da uzalud troi snagu pridajui preveliku vanost savezu s Francuskom nautrb drugih, bitnijih problema.

Jednog jutra pozvala nas je u Rosenzimmer. Brojne slike carske obitelji koje je naslikao dvorski slikar, Martin van Meytens, krasile su zidove naih dvoraca masivnog Hofburga s tisuama soba, Laxenburg (koji je tati bio najdrai jer je u usporedbi s drugima bio ugodno malen) i majin omiljeni Schnbrunn. Kad mi je bilo sedam godina, Herr van Meytens naslikao me u haljini od svijetloruiastog satena s ruom u rukama. Sjeam ga se kao veseljaka koji se jako znojio. Nasmijavao me kad bi skinuo sivu periku i brisao znoj s blistave elave glave istom smrdljivom krpom kojom je brisao kistove. Ali zadaa da

32

predoi nae likove u ulju nije pripala naem dvorskom slikaru. Sluga je otvorio drvenim ploama obloena vrata Rosenzimmera i predstavio nam dva gospodina. Jedan od njih, odjeven skladnije i od markiza de Durforta, izgledao je vrlo ljubazno, vedra lica i oiju koje su odisale inteligencijom. Njegova frizura, nakovrana crvenkasta kosa, napudrana i svezana irokom crnom vrpcom, nije posve skrila elavost. U usporedbi s njim, njegov suputnik izgledao je prilino grubo, iako sam mogla vidjeti da je njegov ukastosmei kaput s repovima, koji smo zvali le frac, saiven iznimno dobro. Maman je predstavila goste. Gospodin prijazna izgleda i iroka osmijeha bio je vojvoda de Choiseul, posebni izaslanik Luja XV. Zraei ba poput njega, izvijestila me da je vojvoda u svojstvu francuskog ministra vanjskih poslova, taj koji je predloio da se udam za prijestolonasljednika. Maman ga je pozdravila s najveim moguim oduevljenjem. Bar na trenutak nestala je sjeta kojom je odisala od smrti mog oca, a pogorala se hrvanjem s boleu. Tmuran izraz nestao je, a zamijenilo ga je blistavo lice koje je znatno pomladilo njezinih pedeset godina. Ve sam je vidjela tako zarumenjelu; bio je to izraz trijumfa.

Stariji ovjek, Joseph Ducreux, bio je slikar portreta. Izgledao je prilino obino, s velikim irokim nosom koji kao da je netko silnom snagom spljotio u izrazito crveno lice. Naklonio nam se, naravno, zbog razlike u staleu. Maman nas je uvijek uila da budemo uljudni s ljudima iz bilo kojeg drutvenog sloja; rezultat takva odgoja bio je to da sam uzvratila istom mjerom, ali iz prezirna izraza lica Monsieura Ducreuxa dalo se iitati kako bi mu bilo drae da taj ritual nije trebao proi. Posljedino tome, nisam vidjela razloga da ga impresioniram.

Bila sam u odjei raskone modre boje koja je oponaala nijansu mojih oiju: Karolina je bila u tamnoruiastoj s volanima na laktovima boje bjelokosti, to je trebalo privui pozornost na njezinu najbolju osobinu blijede i ljupke podlaktice. Na majin zahtjev stajale smo poput votanih figura nasred parketa i pustile da nas Monsieur Ducreux razgleda kruio je oko nas nekoliko puta u jednom, a zatim u drugom smjeru. Zatim se udaljio od nas, prste sloio u okvir i gledao nas kroza nj. Naposljetku se primaknuo neugodno blizu, zurei u nas kroz otvor uokviren prstima.

Duc de Choiseil stajao je uz Maman, i izgledao impresivno, sve dok nije na oko stavio monokl i poeo nas promatrati. Osjeala sam se poput jedne od egzotinih ivotinja koje je tata drao u carskoj menaeriji. Neki sultan jednom mu je poslao devu! Pridruila se ivopisnim i nevjerojatno brbljavim papigama, smeenaranastoj pumi, upavim crvenim majmunima bez dlaka na derrires koje su sa zadovoljstvom pokazivali svakome tko bi na njih bacio pogled i tek okoenu nosorogu koji je stigao Dunavom na brodu.

Karolina i ja drale smo se za ruke. Nae duge meke konate rukavice prianjale su nam uz ruke tako tijesno da smo mogle osjetiti toplinu drugog dlana. Portretist je pogledao Maman, a ona je rekla da se razdvojimo.

One nisu blizanke, na platnu im mora zasjati jedinstvena osobnost, rekao je Monsieur Ducreux. Ja ne slikam samo haljine. Ja slikam due. Namignula sam Karolini, a ona je slegnula ramenima, oito se zanimajui za toga ovjeka jo manje od mene. Kad nam

33

je slikar okrenuo lea obrativi se Maman, oponaala sam njegov tati nastup. Ja ne slikam samo haljine, bez glasa sam oblikovala rijei, nosa visoko u zraku. Zatim sam se podboila i zapiljila se prema dolje. Aludirajui na moje nepostojee grudi, apnula sam sestri: Pa ja jesam prazna haljina!Koju od njih biste htjeli na platnu, Vae Carsko Velianstvo? slikar je pitao Maman.

Kakvo pitanje, obje, glatko je odvratila. Portretist je izgledao pomalo zbunjeno. Poslali su me da naslikam buduu

prijestolonasljednicu Francuske. Monsieur prijestolonasljednik ne moe se oeniti objema. Kakva drskost! Nije se smio suprotstaviti austrijskoj carici. To nije va problem,

odbrusila je Maman. Antonia, dodala je, pokazujui prema meni, e se vjenati s prijestolonasljednikom. A budui da ste odluili slikati due, rekla je pokazujui na Karolinu, ova je praktina. Karolina ima lijepu glavu na bijelim ramenima i ubrzo e postati izvanredna kraljica. Malena, dodala je, mislei, dakako, na mene, ima predivnu duu, ali ne moe ni trenutak biti na miru. Prije e leptir nauiti letjeti pravocrtno. Maman je bila otra jezika, kao i uvijek. Nadmono se zavalila u stolcu. Antonia, monsieur, je zaigrana.

Nakon toga, Monsieur Ducreux poeo me ispitivati jo podrobnije. Udaljio se da bi me ponovno procijenio i klimnuo glavom s vie razumijevanja nego prije, mrmljajui si neto u bradu. Zatim me zamolio da se nasmijeim, a nakon toga poeo uzvikivati: Non, non, non, non, non i pritom odmahivao glavom tako ustro te se inilo da e mu otpasti s ramena.

Slikar se hitrim korakom uputio k vojvodi i apnuo mu neto na uho. Vojvoda se namrtio i rekao neto Maman glasom previe tihim da bih ga ula. Pokazala mu je da sjedne uz nju. Izvanredno elegantnim pokretom sjeo je u veliku fotelju od pozlaene trenjevine ukraenu alegorinim sitnim vezom. Njih su dvoje zapoeli tihi razgovor primaknutih glava koji su na mah prekidali samo kratki pogledi u mom smjeru. Nisam znala to se od mene oekuje osim da budem mirna pa sam zato na svaki pogled uzvraala irokim, slatkim smijekom, kao da je jedini razlog mog postojanja udaja za francuskog prijestolonasljednika.

Naravno, rekla je Maman nakon duga sotto voce razgovora s diplomatom iz kojega sam uspjela razabrati samo rije dommage teta. Nije me ponovno pogledala. Apsolutno. Uvjeravam vas da emo poduzeti sve to je potrebno. A zatim se obratila Monsieuru Ducreuxu: Ponite slikati portret nadvojvotkinje Marije Karoline. Nadvojvotkinja Maria Antonia, po svemu sudei, nije spremna ostaviti trag u povijesti.

34

4. POGLAVLJE

Istina je gorak lijek

udei prema procjeni monsieura Ducreuxa a ije je miljenje (uz alostan izraz lica) potpuno podupro vojvoda de Choiseul nisam bila ljepotica kakvom me Maman vidjela. Francuska je odluila odgoditi slubeni zahtjev za mojom rukom dok

je Austrija ne uvjeri da sam utjelovljenje ljupkosti i plodnosti. S obzirom na nezrelost moga dvanaestogodinjeg tijela, to drugo bilo bi teko izraziti portretom koji je naruio Luj XV. ak i uz moderni stog volana povrh steznika, moja prsa nisu mogla dati privid enske raskoi. Ali ono to je uistinu izazvalo ivani napadaj monsieura Ducreuxa bio je moj izgled od vrata nagore. Da ne bih klonula duhom, tjeila sam se milju da moj vrat smatra kraljevskim i lijepim poput labuega.

Ali neto se mora uiniti s njezinom kosom, vojvoda je rekao mojoj majci. Zar niste primijetili da nadvojvotkinji kosa poinje rasti vrlo visoko pa joj glava djelomino izgleda kao oguljeni luk?

Maman se inila iznenaenom. Pozvala me da priem. Sagni se, Antonia. Pregledala je moje elo i vlasite prstima kao da trai ui. To je to, napokon je rekla, strgnuvi sivu vunenu vrpcu koju mi je stavila grofica von Brandeiss da mi kosa ne bi padala na elo. Ova glupa krpa upa joj kosu iz korijena. Obratila se meni: Liebchen, morat emo pronai drugi nain da ukrotimo tvoje uvojke.

Vojvoda de Choiseul se nakaljao. Linija rasta kose je problematina, Vae Carsko Velianstvo. Visoko je elo, certainement, osoban znak. Ali, dodao je dotiui obrvu, ali ako vodoravno podijelimo lice vae keri, odmah se vidi da elo zauzima vie od treine. A prema francuskom ukusu, nadvojvotkinjino elo je ipak previe upadljivo. Kako bismo mi to rekli na francuskom: trop bomb.

Maman mu je uputila zagonetan pogled. A to bi, prema vaemu miljenju, rijeilo problem? Ne moemo joj promijeniti glavu, dodala je s visine. Pa ipak, u njezinim velikim plavim oima uoila sam trag nervozne nesigurnosti, kao da bi mi uistinu zamijenila glavu samo da je to mogue i ako bi to osiguralo pristanak Francuske.

Razgovarali su o meni kao da nisam prisutna. Stajala sam posluno pred njima, nijemo

S

35

i ponizno, kao da sam modna lutka iju odjeu procjenjuju prije kupnje. Vojvoda je vidio kako mi usnice poinju drhtati i uputio mi utjean pogled. Naravno

da ne moemo promijeniti oblik nadvojvotkinjine glave. Ali moemo joj promijeniti frizuru, Madame, tako da ne istie modni nedostatak. Dopustite mi da javim sestri, vojvotkinji de Gramont, koja svakako poznaje najbolje parike frizere. Odmah u joj poslati poruku da angaira nekoga prema svojoj preporuci. Zastao je nekoliko trenutaka, razmiljajui kako najbolje pristupiti sljedeem, jo nezgodnijem predmetu. Ali dotjerati elo nee biti dovoljno, bojim se. Njegove velike smee oi bile su tune kao u preplaena psa. Vae Carsko Velianstvo, morat emo neto poduzeti i u vezi sa zubima.

Zubima? uzviknula sam. to nedostaje mojim zubima? Jesu li bili nesavreni zato to je Maman muila strana zubobolja na dan mojega roenja?

Antonia, Maman je negodovala. Jesam li ti rekla da ne mora rei sve to ti je na pameti? Instinktivno sam rukom pokrila usta. Moji zubi nisu bili ni izdaleka tako loi kao u Rune Josephe. Njezini su bili maleni i smei. Moji su, u najmanju ruku, bili uglavnom bijeli.

Ali to nije u redu s njezinim zubima, monsieur le duc? pitala je Maman. Jednom rijeju, madame, neravni su. Budui da nije bilo neposredne reakcije na

njegovu procjenu, diplomat je nastavio: Svakako bismo ih morali izravnati prije svake pomisli na odlazak u Francusku.

Osjeala sam se kao da me udario grom istodobno me proela munina i oamuenost. Maman me gledala s izrazom istog uasa. Opet sam je nekako uspjela iznevjeriti.

Kad se carska obitelj toga dana okupila na veeri, Maman me posjela sebi slijeva, izravno nasuprot vojvodi de Choiseulu koji je zauzeo najuglednije mjesto desno od carice. Iznad naih glava svjetlucali su kieni lusteri s po dva tuceta svijea, bacajui arobno svjetlo na kristalne pehare i ulateni srebrni pribor za jelo. Plitke vaze s crvenim i bijelim ruama bile su usklaene s bojama obiteljske blagovaonice, zidovima boje bjelokosti i jarkocrvenim oblogama, i ispunjavale prostoriju slatkim mirisom.

Premda bi uvijek kad bi bilo tko bio na objedu, Maman jedva taknula hranu, bila je poznata po tome kako asti svoje najcjenjenije goste. Kad bi obitelj objedovala sama, nai su kuhari pripremali jednostavnu, izdanu hranu domaa jela kao to je govei gula i meni omiljeni telei schnitzel s knedlama. Ali u slubenim prilikama jelovnik je bio drukiji, tako da su veeras vojvodi u ast posluena jela pripremljena prema francuskim receptima: jegulja na svijetlom maslacu, saut od bubrenjaka i ueereni ananas.

Kad sam prestala kriomice u lici gledati odraz svojih grozno krivih zuba, poeljela sam da se Maman bar nije hvalila vojvodi svojom velikom brigom za kolovanje djece jer to uope nije bila istina, a njega je potaknulo da me obaspe bezbrojnim pitanjima. Kad me je, dok smo jeli juhu, pitao to znam o Mariji Leszczyskoj, nisam mogla uiniti nita drugo nego buljiti u njega otvorenih usta, sve dok me Karolina nije bocnula da izgledam kao riba na suhom. Ne znate tko je Marija Leszczyska? proaptao je u nevjerici. Moj brat

36

Ferdinand, koji me volio zadirkivati, kriomice se iskreveljio; bio je to izraz tupana praznih oiju i objeene eljusti.

Dok smo jeli jedno od ribljih jela, vojvoda je nonalantno napomenuo da je du francuske i austrijske granice smjeteno mnogo predivnih sela.

O, da, sloila sam se oduevljeno. Onda, koje je vama najljepe? upitao je ivahno, vjeto odvajajui njeno meso od

ljuture koljke. Kad ni toga puta nisam uspjela odgovoriti jer nisam imala pojma kako se ta sela zovu,

a kamoli gdje se nalaze na zemljovidu, Ferdinand je potajno spljotio nos prstom, a Karolina me optuila da izgledam poput preplaene srne. U njihovim sam se oima pretvarala u pravo ivotinjsko carstvo. Na koju u ih ivotinju podsjetiti kad stignu kolai? Iako sam oboavala sestru, ona nije uvijek bila dobra prema meni. Znala sam da Karolina jo uiva u majinu komplimentu da e jednog dana biti izvanredna kraljica. Maman nita slino nije rekla o meni, a njezinu uoljivu utljivost u vezi s tom temom osjeala sam kao da u elucu imam teak kamen. Ne, ja sam bila problem. Moja kosa bila je problem. Moji zubi bili su problem. I tada, kad su posluili ananas a vojvoda de Choiseul uljudno upitao razumijem li zato je Versajski ugovor iz 1756. godine tako vaan za Austriju, shvatila sam da je i moja pamet takoer problem. Moda bi mi stvarno trebali promijeniti glavu da bih mogla postati francuska kraljica.

Tijekom toga neugodnog ispitivanja Maman se smijeila, kako bismo mi djeca to rekli, carskim osmijehom, vrlo ljubazna izraza lica u kojemu nije bilo ni traga ponienja ni nelagode, bez obzira na okolnosti. Unato tomu, premda bi Maman rijetko posegnula za vinom ili estokim piem, bila sam sigurna da bi joj bilo drae da u vru ima neto jae od limunade.

Kad su u susjednoj sobi poslueni kava i rakija, a moja braa i sestre otili spavati, Maman je zahtijevala da nazoim njezinu razgovoru s vojvodom de Choiseulom. Sluge su diskretno zatvorili sva vrata, ostavljajui samo nas troje u raspravi o mojoj budunosti i nedostacima. Zapravo, ja i nisam sudjelovala u raspravi. Na meni je bilo da sluam da ujem kako vojvoda priznaje da je okiran mojim neznanjem o onome to je prema njegovu miljenju bilo osnovno predznanje za buduu francusku kraljicu. Kako to da, unato tomu to pregovori o vjenanju traju ve dvije godine, ja nisam ula za nekoga tako ope poznatog kao to je Marija Leszczyska?

Vojvoda se okrenuo prema meni i obratio mi se kao da sam jo desetogodinjakinja. Marija Leszczyska, ma petitte, je supruga naeg kralja Luja XV., poznata i kao Bien-Aim, to znai voljena. Dok ovo govorim, on preureuje veliki dvorac Versailles gdje ete jednog dana, duboko se nadam, vladati uz njegova unuka, vaega budueg mua, prijestolonasljednika. Posramljeno sam klimnula glavom. Od sada nadalje znat u tko je ona, pa makar se iva polomila pokuavajui joj izgovoriti ime.

Moje poznavanje, to jest prije nepoznavanje zemljopisa takoer je prema vojvodinu miljenju bilo vrlo loe. Zamolio je Maman da mi objasni vanost Versajskog sporazuma iz

37

1756. godine. Svjesna mog slabog pamenja nepovezanih povijesnih injenica, taj vaan dogaaj ogoljela je na najvanije: sporazum je uvrstio savez izmeu Austrije i Francuske, a oba su se kraljevstva obvezala pomoi jedno drugomu u sluaju rata. Budui da smo neko bili veliki neprijatelji, taj je sporazum bio vaan i tako dao osnove za moje vjenanje s prijestolonasljednikom.

Maman je bila sasvim jasno razoarana mnome. Vidjelo se to prema njezinim ustima, sitnim naborima iznad gornje usnice i nervozi u kobaltnoplavim oima. Pa ipak, u nezamislivom trenutku slabosti, moja majka, austrijska carica, priznala je vojvodi de Choiseulu Francuzu da je ona na neki nain odgovorna za moje neznanje. Objasnila je da smo moje sestre i ja odgajane tako da izgledamo lijepo u svakoj prilici, nikada neuredno i prljavo (premda mi se inilo da takva nikad neu moi biti). Kad bismo se pojavile u njezinoj dnevnoj sobi gdje je doekivala posjetitelje ili za stolom, bilo je vanije da smo propisno oprane, umivene i poeljane nego da znamo nazive mjesta du granice carstva.

Naa guvernanta dobila je zadatak da u nas usadi odvanost, samopouzdanje, pobonost i pristojnost za stolom. Naueni smo iskazivati potovanje svima, ak i slugama, i nikada ne biti arogantni ili pretjerano bliski, jer takvo to ne dolikuje austrijskim nadvojvotkinjama. Sretne keri habsburke oduevljavale su ne svojim sposobnostima rjeavanja matematikih jednadbi ili prepriavanjem pojedinosti gotovo zaboravljenih bitaka, nego glazbenim darom, vjetinom s iglom i strogim smislom za moral.

To je, sve u svemu, izvrsno zamiljeno, sloio se vojvoda, dok je Maman velikoduno dotaknula rakiju u njegovu au. A osim vas, nitko ne bi vie volio vidjeti kako se nadvojvotkinja Antonia udaje za prijestolonasljednika od mene.

Strana tiina popratila je vojvodino razmiljanje o tome to bi mogao rei o okolnostima. Vae Carsko Velianstvo, cijelu svoju diplomatsku karijeru stavio sam na kocku zbog ovog vjenanja. Ali Luj je ovjek nepredvidive naravi i esto sklon tuim utjecajima. Ako Njegovo Velianstvo ne poalje slubeni pisani zahtjev za ruku vae keri, dogovor sklopljen izmeu naih zemalja prije dvije godine lako bi mogao propasti. Ne smijemo nita uiniti ili ne uiniti to bi moglo ugroziti vjenanje.

Zu