Jean M. Auel LOVCI NA MAMUTE

Drugi dio

21 – Hu! Hu! Hu! To su tri! – kliknu Krozija, smiješeći se lukavo dok je

brojila okrugle pločice koje su se u plitkoj pletenoj zdjelici okrenule s označenom stranom gore.

– Opet si ti na redu – reče Nezija. Sjedile su na podu pokraj plitke okrugle udubine sa suhim praporom na kojem je Talut obično crtao plan za lovački pohod. – Još ti treba sedam. Ulažem još dva. – Ona načini dvije nove crte na glatkoj površini udubine.

Krozija uze plitku zdjelu i potrese sedam bjelokosnih pločica zajedno. Pločice su bile malo izbočene, tako da su se na ravnoj površini ljuljale; s jedne su strane bile glatke, s druge su imale neke šare u raznim bojama.

Držeći široku pletenu košaru kraj poda, Krozija baci pločice u zrak. Mičući vješto košaru po prostirci crvenih rubova koja je obilježavala granice površine za igru, hvatala je pločice. Ovaj su put četiri pločice pokazivale označenu stranu, a tri su bile glatke.

– Vidi, vidi! Četiri! Još samo tri ostaje. Uložit ću pet. Ejla je sjedila na prostirci kraj njih, pila čaj iz drvene šalice i promatrala

staricu kako ponovno trese pločice. Krozija ih baci uvis i još jedanput ih uhvati. Ovaj put je pet pločica pokazalo išaranu stranu.

– Pobijedila sam! Hoćeš li još jedanput okušati sreću, Nezija? – Pa, možda još jednu igru – reče Nezija, uzimajući pletenu zdjelu I tresući

je. Baci pločice u zrak i uhvati ih u plitku košaru. – Dobila si crno oko! – viknu Krozija, pokazujući pločicu kojoj je jedna

strana bila obojena crno. – Izgubila si! Sad mi duguješ dvanaest. Hoćeš li još jednu igru?

– Ne, danas imaš previše sreće – reče Nezija ustajući. – A ti, Ejla? – reče Krozija. – Hoćeš ti odigrati koju igru? – Nisam dobra u toj igri – reče Ejla. – Ponekad ne uhvatim sve pločice. Mnogo je puta gledala tu igru dok je zima sve više odmicala, ali malo je

igrala, a i tada samo za vježbu. Znala je da je Krozija ozbiljna igračica koja ne igra za zabavu i nema strpljenja s nevještim i neodlučnim igračima.

– Dobro, a s kostima? U toj igri ne treba vještine. – Igrala bih, ali ne znam što da uložim – reče Ejta. – Nezija i ja igramo za crte, a poslije se nagodimo. – Sada ili poslije, ipak ne znam što bih uložila. – Sigurno imaš nešto u što se možeš kladiti – reče Krozija, pomalo

nestrpljiva što igra ne počinje. – Nešto vrijedno. – A ti ulažeš nešto što ima jednaku vrijednost?

Starica osorno kimnu. – Naravno. Ejla se zamisli. – Možda ... krzna, ili kože, ili nešto što ću napraviti. Čekaj!

Nešto sam smislila. Džondalar je igrao s Mamutom i uložio svoje umijeće. Izgubio je i zbog toga napravio poseban nož. Može li se uložiti vještina, Krozija?

– Zašto ne? – reče ona. – Zabilježit ću to ovdje. – Starica poravna zemlju plosnatom stranom noža za crtanje, zatim uze dva predmeta s tla i pruži ih prema Ejli, držeći po jedan u svakoj ruci. – Računat ćemo po tri crte za jednu igru. Ako pogodiš, dobivaš jednu crtu. Ako promašiš, dobivam ja. Tko prije dobije tri crte, pobjednik je.

Ejla pogleda dvije metakarpalne kosti mošusnog goveda u njenim rukama: jedna je bila obojena crnim i crvenim crtama, druga bezbojna. – Moram pogoditi ovu bez boje, je li tako?

– Tako je – reče Krozija i oči joj lukavo bljesnuše. – Jesi li spremna? – Poče trljati dlanove i kosti među njima, ali pogled baci prema Džondalaru koji je sjedio s Danugom u radionici kremena. – Je li zaista dobar koliko kažu? – reče naginjući glavu u njegovu pravcu.

Ejla pogleda prema momcima i vidje plavokosu glavu kraj riđokose. Kad se ponovno okrenula, Krozija je držala obje ruke iza leđa.

– Da, Džondalar je dobar – reče. Je li Krozija namjerno odvratila njezinu pažnju, da je zavara? Pažljivo

pogleda staricu i primijeti da su joj ramena malo slegnuta, da glavu čudno drži, da ima neobičan izraz na licu.

Krozija ponovno pruži ruke ispred sebe, držeći kosti skrivene u stisnutim šakama. Ejla je proučavala naborano lice, koje je postalo mrtvo I bezizražajno, i bolesne stare ruke blijedih članaka. Je li jednu ruku namjerno pružila naprijed? Ejla izabra drugu.

– Izgubila si! – zlurado reče Krozija, dok je otvarala ruku da pokaže crveno-crnu kost i povlačila kratku crtu na zemlji. – Jesi li spremna?

– Jesam – reče Ejla. Ovaj put je Krozija nešto pjevušila za sebe dok je trljala kosti među

dlanovima. Sklopila je oči, zatim pogledala u strop i upiljila se kao da vidi nešto zanimljivo pokraj rupe za dim. Ejla je bila u iskušenju da pogleda gore i vidi što je toliko zanimljivo, pa poče pratiti Krozijin pogled. Ali sjeti se lukavstva kojim joj je odvratila pažnju prvi put i brzo pogleda natrag, upravo na vrijeme da vidi kako lukava starica gleda u ruke prije nego što će ih vratiti iza leđa. Smiješak zlovoljnog poštovanja preleti preko starog lica. Micanje njenih ramena i nadlaktice odavalo je micanje skrivenih ruku. Je li Krozija pomislila da je Ejla ugledala jednu kost, pa sad zamjenjuje mjesta? Ili samo pokušava da je navede na tu misao?

‘Ima u toj igri nešto više od pogađanja’, pomisli Ejla, ‘i zanimljivije je igrati nego promatrati.’

Krozija joj opet pokaza čvornate ruke. Ejla je dobro pogleda, ali kriomice. S jedne strane, nije lijepo zuriti u nekoga, s druge strane, nije htjela da Krozija zna što ona traži. Teško je bilo reći, jer je starica bila prepredena i iskusna igračica, ali zar joj nije jedno rame više? I nije li druga ruka ovaj put malo uvučena? Ejla izabra ruku za koju je mislila da Krozija želi od nje da je izabere, i to je bila pogrešna ruka.

– Ha! Opet si izgubila! – reče Krozija, zatim brzo dodade. – Jesi li spremna?

Prije nego što je Ejla mogla reći da je spremna, Krozija je imala ruke iza leđa, da bi ih istog trena ispružila k Ejli da pogađa, ali ovaj put se nagnula naprijed. Ejla se nasmiješila. Starica opet nešto mijenja, nastojeći da se na njoj ne vidi nikakav znak. Ejla izabra ruku i ovaj put dobi za nagradu crtu na zemlji. Idući je put Krozija ponovno promijenila položaj, spustivši nisko ruke, i Ejla je pogriješila.

– To su tri! Pobijedila sam. Ali ne možeš iskušati sreću kako treba u samo jednoj igri. Hoćeš li da odigramo još jednu? – reče Krozija.

– Da. Željela bih ponovno igrati – reče Ejla. Krozija se nasmiješi, ali Ejla dvaput zaredom pogodi, i staričino lice

postade mnogo neugodnije. Mrštila se dok je trljala goveđe kosti po treći put. – Pogledaj tamo! Što je ono? – reče Krozija, isturivši bradu u drskom

pokušaju da odvrati pažnju mlade žene. Ejla zirnu ustranu, a kad je vratila pogled, starica se opet smiješila. Mlada

je žena dugo birala šaku u kojoj se krila pobjednička kost, iako je začas bila odlučila. Nije željela da se Krozija previše uzbudi, ali naučila je tumačiti nesvjesne znakove tijela koje je starica pokazivala u igri, pa je znala u kojoj je ruci neobilježena kost kao da joj je protivnica otvoreno rekla.

Kroziji se ne bi svidjelo kad bi doznala da se tako lako izdaje, ali Ejla je imala neobičnu prednost. Bila je tako naviknuta promatrati i tumačiti pojedinosti držanja tijela i izraza lica, da je to postalo gotovo instinktivno. To su bili bitni dijelovi plemenskog govora kojim su se priopćavale nijanse i potankosti značenja. Primijetila je da tjelesne kretnje i držanje iskazuju značenje i među ovim ljudima koji pretežno komuniciraju ozvučenim riječima, ali to iskazivanje nije bilo svrhovito.

Ejla je bila toliko zauzeta učenjem govornog jezika svoga novog naroda, da se nije zapravo ni trudila da razumije njihov nesvjesni neizgovoreni jezik. Sada kad se osjećala lagodno, kad je već tečno govorila, iako s ponekom greškom, mogla je proširiti polje komunikacije uključivši jezične vještine koje se nisu obično smatrale dijelom govora. Igra s Krozijom navela ju je da shvati koliko može naučiti o svom narodu primjenjujući znanje i unutrašnje poimanje koje je dobila od Plemena. Pa ako se u Plemenu nije moglo lagati, jer se tjelesni govor ne može sakriti, Drugi su još manje mogli pred njom imati neke tajne. Nisu ni znali da ‘govore’. Nije bila posvema u stanju protumačiti sve tjelesne znakove Drugih ... ali učila je.

Ejla izabra šaku u kojoj je bila glatka kost, a Krozija srdito zabilježi treću crtu za svoju protivnicu. – Sad je sreća na tvojoj strani – reče. – Budući da sam ja dobila prvu igru, a ti drugu, možemo reći da je neriješen ishod i zaboraviti uloge.

– Ne – reče Ejla. – Kladile smo se za vještinu. Ti si pobijedila prvi put, dobila si moju izlječiteljsku vještinu. A koja je tvoja vještina?

– Kakva vještina? – reče Krozija. – Vještina u igri? To je najbolje što činim ovih dana, a ti me već pobjeđuješ. Što želiš od mene?

– Ne želim nikakvu igru. Hoću naučiti kako se pravi bijela koža – reče Ejla. Krozija zinu od čuda. – Bijela koža? – Bijela koža. Kao tunika koju si nosila na svečanosti usvojenja. – Već godinama nisam pravila bijele kože – reče Krozija. – Ali ti ih možeš napraviti? – upita Ejla. – Mogu. – Krozijine se oči izgubiše u daljini. – Učila sam u djetinjstvu od

matere. Nekoć je to bilo posvećeno Ždralovu ognjištu, ili bar tako legenda kaže. Nitko drugi nije mogao nositi bijelo ... –Staričin pogled opet otvrdnu. – Ali to je bilo prije nego što je Ždralovo ognjište palo tako nisko da mu je i Svadbarina postala milostinjom. –Pogleda mrko djevojku pred sobom. – Što će ti bijela koža?

– Tako je lijepa – reče Ejla, a Krozijine se oči nehotice ublažiše. – I bijela je boja sveta nekome koga poznajem – završi, gledajući svoje ruke. – Želim napraviti posebnu tuniku onako kako to netko voli. Posebnu bijelu tuniku.

Ejla nije primijetila da Krozija gleda prema Džondalaru koji je slučajno baš tada svratio pažnju na njih. Žurno je pogledao u drugom pravcu, kao da mu je neugodno. Starica zaklima glavom motreći Ejlu koja još nije dizala pogleda.

– A što ja za to dobivam? – reče Krozija. – Naučit ćeš me? – upita Ejla smiješeći se i dižući pogled. Opazi tračak

škrtosti u staričinim očima, ali i još nešto drugo. Nešto mnogo dalje, i mekše. – Ja ću za tebe napraviti lijek protiv kostobolje – reče zatim. – Kao za Mamuta.

– Tko kaže da mi to treba? – odsiječe Krozija. – Ja nisam ni izdaleka stara kao on.

– Ne, nisi toliko stara, Krozija, ali imaš bolove. Ti ne kažeš da te boli, tužiš se na druge stvari, ali ja to znam, jer sam izlječiteljica. Lijekovi ne mogu izliječiti bolesne kosti i zglobove, ništa ne može pomoći da bolovi nestanu, ali mogu se ublažiti. Vrući oblozi pomažu da se kosti lakše giblju i savijaju, a pripremit ću ti i lijek protiv bolova, jedan za jutro, drugi za drugo doba dana – reče Ejla. Zatim osjećajući da starica mora na neki način spasiti obraz, dodade: – Moram ti napraviti lijekove, moram platiti dug. U igru sam uložila svoju vještinu.

– Pa, mislim da ti moram dopustiti da platiš okladu – reče Krozija – ali želim još nešto.

– Što? Učinit ću, ako mogu.

– Želim još onog bijelog sala od kojeg stara suha koža postaje glatka ... i mlada – reče tiho. Zatim se uspravi i odsiječe: – Koža mi je uvijek pucala zimi.

Ejla se nasmiješi. – Napravit ću to. A sad mi reci koja je koža najbolja za pravljenje bijele kože.

– Jelenja koža. Sobova je dobra iako je bolje da se upotrijebi krzno, radi topline. Svaka jelenja koža je dobra, od običnog jelena, losa, megacerosa. Ali prije nego što dobiješ kožu trebat će ti još nešto.

– Što je to? – Morat ćeš skupljati svoju vodu. – Moju vodu? – Vodu koju mokriš. Ne samo svoju, nego bilo čiju, iako je tvoja najbolja.

Počni skupljati već sada, prije nego što počneš obrađivati kožu. Mora neko vrijeme prostajati na toplom mjestu – reče Krozija.

– Obično mokrim iza zavjese, u košaru s mamutovom balegom i pepelom. Zatim to bacam napolje.

– Nemoj to više činiti u košaru. Skupljaj mokraću u posudu od mamutove lubanje, ili u tijesno pletenu košaru. U nešto što ne propušta tekućinu.

– Zašto je potrebna ta tekućina? Krozija zastade i odmjeri mladu ženu prije nego što će odgovoriti. – Ja ne

postajem nimalo mlađa – reče napokon – i nemam nikoga više ... osim Fralije. Obično žena prenosi svoje vještine na djecu i unuke, ali Fralija nema vremena, niti je osobito zanima obrađivanje kože, draže joj je šivanje i ukrašavanje; a kćeri nema. Njezini sinovi... no, premladi su. Tko zna? Ali majka mi je predala svoje znanje, i ja ga moram prenijeti na ... na nekoga. Težak je to rad, obrada kože, ali vidjela sam tvoje kože i krzna. Na njima se vidi vještina, briga, a to je nužno pripravljenju bijele kože. Već godinama nisam ni pomišljala da je pravim, a nitko drugi nije pokazivao volje. Ali ti si me upitala, pa ću ti sve reći.

Žena se nagnu naprijed i stisnu Ejlinu ruku. – Tajna bijele kože leži u tvojoj mokraći. To ti može izgledati čudno, ali istinito je. Kad se ostavi neko vrijeme na toplom mjestu, promijeni se. Ako tada u njoj namočiš kožu, svi preostali komadići masti iziđu, zajedno s lojem. Dlaka još brže ispadne, a koža se neće pokvariti i ostaje meka bez dimljenja; tako neće požutjeti ili potamnjeti. Zapravo, tada je koža bijela, ali to još nije prava bjelina. Poslije, kad se ispere i izažme nekoliko puta, pa zatim osuši, spremna je da primi bijelu boju.

Da ju je netko upitao, Krozija ne bi znala objasniti da će se urea, glavni sastojak urina, rastvoriti i postati amonijakalna u toploj prostoriji. Znala je samo da mokraća postaje nešto drugo ako joj se dopusti da se ustoji, nešto što razgrađuje masnoću i djeluje kao izbjeljivač, a istodobno pomaže da se koža sačuva od bakterijskog raspadanja. Nije morala znati zašto se to događa, niti je morala to nazivati amonijakom, samo je morala znati da to djeluje.

– Kreda ... imamo li krede? – upita Krozija.

– Vimez ima. Kaže da kremen koji je dobio potječe iz kredne klisure i da je nekoliko komada obloženo kredom – reče Ejla.

– Zašto si pitala Vimeza o kredi? Kako si znala da ću pristati da ti pokažem? – upita Krozija sumnjičavo.

– Nisam znala. Odavno sam željela napraviti bijelu tuniku. Da nisi pristala, ja bih sama kušala; ali nisam ništa znala o čuvanju mokraće, to mi ne bi palo na pamet. Sretna sam što ćeš mi pokazati kako se to čini – reče Ejla.

– Hmmm – promrmlja Krozija. Bila je pridobivena, ali to nije htjela pokazati. – Gledaj svakako da mi napraviš onu bijelu mast. –Zatim dodade: – A napravi malo toga i za kožu. Mislim da bi dobro bilo da se pomiješa s kredom.

Ejla odmače vjetrobran i pogleda van. Predvečemji vjetar stenjao je i hujao

beznadnu tužaljku, praveći dolično društvo pustom, očajnom krajoliku i sivom, naoblačenom nebu. Čeznula je za nekim oduškom, za proljepšanjem vremena koje bi je na čas oslobodilo nasilne ljute studeni, ali teška zima kao da nije namjeravala nikad stići koncu. Njiska zafrkta, a Ejla se okrenu i vidje Mamuta kako ulazi u konjsku prostoriju. Nasmiješi mu se.

Ejla je osjećala duboko poštovanje prema starom šamanu od samog početka, ali otkad ju je počeo vježbati, njezino se štovanje pretvorilo u ljubav. Djelomično je to bilo zbog toga što je opažala jaku sličnost između visokog, mršavog, nevjerojatno starog šamana i niskog, hromog, jednookog vrača u Plemenu, ne po izgledu nego po prirodi. Činilo joj se kao da je ponovno našla Kreba, ili bar njegova dvojnika. Obojica su pokazivala duboko štovanje i razumijevanje svijeta duhova, iako su njihovi duhovi imali različita imena; obojica su mogla vladati strašnim snagama, iako su tjelesno bili slabi; i obojica su bila mudra u poznavanju naroda. Ali možda je najjači razlog za njenu ljubav bilo to što ju je Mamut, kao Kreb, srdačno primio, pomogao joj da shvati novu sredinu i prihvatio je kao kćer na svoje ognjište.

– Tražio sam te, Ejla. Mislio sam da si možda ovdje, sa svojim konjima – reče Mamut.

– Gledala sam van, želeći da stigne proljeće – reče Ejla. – Ovo je doba kad većina ljudi želi neku promjenu, nešto novo, neki posao.

Postaje im dosadno, više spavaju. Mislim da zbog toga imamo više svečanosti i proslava potkraj zime. Uskoro će doći Svečanost smijeha. U njoj gotovo svi uživaju.

– Što je Svečanost smijeha? – To što sam naziv kaže. Svatko nastoji svakoga nasmijati. Neki nose

smiješnu odjeću, ili staru odjeću obuku naopako, krevelje se, smiješno hodaju, zbijaju šale na račun drugih, podvaljuju jedni drugima. Ako se itko zbog toga ljuti, smijeh je još veći. Svatko se tome unaprijed veseli, ni jedan se događaj ne očekuje tako nestrpljivo. Zbog toga sam te zapravo i tražio – reče Mamut. – Ima još mnogo stvari koje moraš naučiti prije toga.

– Zašto je Svečanost smijeha tako naročita? – Ejla nije bila baš sigurna da joj se unaprijed veseli.

– Mnogi su razlozi tome, mislim. To je naša najsvečanija i najveselija ceremonija. Obilježava kraj dugačke zime i početak toplijeg vremena. Kažu, ako promatraš cijeli krug godišnjih doba, razumjet ćeš život. Većina broji tri godišnja doba. Proljeće je doba rađanja. U navali svojih porođajnih voda, proljetnih poplava, Velika majka donosi novi život. Zima je ‘mala smrt’. U proljeće se život obnavlja, ponovno se rađa. Tri su doba dovoljna za mnoge svrhe, ali Mamutovo ognjište broji pet godišnjih doba. Pet je sveti broj Majke.

Unatoč svojim početnim oklijevanjima, Ejla je uskoro postala očarana vježbama i učenjem koje joj je Mamut nametao. Učila je tako mnogo: nove ideje, nove misli, čak i novi načini mišljenja. Bilo je uzbudljivo otkriti mnoge stvari, razmišljati o njima, biti u njih uključen. Poznavanje duhova, znanje o brojevima, čak i shvaćanje lova, bilo joj je nedostupno dok je živjela u Plemenu; bilo je rezervirano za muškarce. Samo su mog-uri i njihovi pratioci sve to proučavali u dubinu, a žene nisu mogle postati Mog-uri. Ženama nije bilo dopušteno ni raspravljati o pojmovima kao što su duhovi i brojevi. I lov im je bio tabu, ali nije im bilo zabranjeno slušati; samo se pretpostavljalo da žene ne mogu ništa od toga naučiti.

– Htio bih da ponovimo pjesme i nabrajalice koje smo vježbali, a zatim ću ti pokazati nešto posebno. Simbole. Mislim da će ti oni biti zanimljivi. Neki se tiču medicine.

– Simboli liječenja! – upita Ejla. Naravno, to ju je zanimalo. Prijeđoše zajedno na Mamutovo ognjište.

– Hoćeš li što učiniti s bijelom kožom? – upita Mamut, prostirući tepihe kraj vatre. – Ili ćeš je sačuvati, kao što si sačuvala crvenu?

– O crvenoj još ništa ne znam, ali od bijele kože želim napraviti sasvim posebnu tuniku. Učim šiti, ali zasad sam nespretna. Bijela je koža tako savršena da je ne bih htjela pokvariti dok ne postanem vještija. Digija mi pokazuje, katkad i Fralija, kad joj Frebek ne stvara teškoće.

Ejla dodade kostiju na vatru, a Mamut donese tanku oblu bjelokost zakrivljene površine. Ta je pločica dobivena od mamutove kljove na kojoj se najprije kamenim dlijetom urezala brazda, a zatim je točnim udarcem s kraja odvojena okrugla površina. Mamut uze komad ugljena s ognjišta, dok je Ejla donosila mamutovu lubanju i udaraljku načinjenu od jelenjeg roga.

– Prije nego što počnemo vježbati bubnjanje – reče Mamut kad se Ejla spustila kraj njega – želim ti pokazati neke simbole kojima se služimo kad hoćemo nešto zapamtiti. Oni nam pomažu da pamtimo pjesme, priče, poslovice, mjesta, vremena, imena, sve što želiš zadržati u pameti. Ti si nama pokazivala znakove rukama i kretnje tijelom, a znam da si zapazila kako i mi upotrebljavamo neke kretnje, iako mnogo manje nego Pleme. Mašemo jedni drugima na rastanku, ili domahujemo kad želimo da nam netko priđe, i svi to razumiju. Imamo i druge znakove rukama, osobito kad nešto opisujemo, ili kad

pripovijedamo priče, ili kad Onaj tko služi Majci vodi neki obred. Evo jednog znaka koji će ti biti lagan. Sličan je plemenskom simbolu.

Mamut načini kružnu kretnju, pokazujući dlan. – Ovo znači ‘sve’, svi ljudi, sve stvari – objasni, zatim se posluži ugljenom. – Sad tu istu kretnju mogu načiniti ovim komadom ugljena po bjelokosti, vidiš? – reče i nacrta kružnicu. – Taj simbol znači ‘sve’, pa kad god ga vidiš, makar ga nacrtao i neki drugi vrač, drugi Mamut, znat ćeš da to znači ‘sve’.

Stari je šaman uživao u podučavanju Ejle. Bila je bistra i lako je učila, ali još više mu je godilo što je njezin užitak u učenju bio tako očit. Na njezinu su se licu vidjeli osjećaji dok je on objašnjavao, zapažala se znatiželja i zanimanje, pokazivalo se iskreno čuđenje kad bi nešto shvatila.

– Na to ne bih nikad pomislila! Može li svatko naučiti ovo znanje? – upita ona.

– Neka su znanja sveta, mogu se priopćiti samo pripadnicima Mamutova ognjišta, ali većinu stvari može naučiti svatko, tko god pokaže zanimanje. Često se dogodi da oni koje zanima učenje naposljetku pristupe Mamutovu ognjištu. Sveto znanje često je sakriveno iza drugog značenja, ili čak iza trećeg značenja. Većina ljudi zna ovo – on nacrta još jedan krug na pločici – što znači „sve’, ali ima i drugo značenje. Mnogi simboli znače Velika majka, ovo je jedan od njih. On znači Muta, Stvoriteljica svega života. Mnoge druge crte i likovi imaju značenja. Ovo znači v‘oda’ – reče i nacrta cik-cak crtu.

– To je bilo na karti, kad smo lovili bizone – reče Ejla. – Mislim da je ondje označavalo rijeku.

– Da, to može značiti ‘rijeka’. Značenje se može mijenjati, ovisno o tome gdje je simbol nacrtan, kako je nacrtan ili čime je nacrtan. Ako je ovakav – reče i povuče cik-cak crtu s nekoliko dodatnih crtica – onda taj simbol znači vodu koja se može piti. A ima i drugo značenje, kao krug. Označava osjećaje, strasti, ljubav, a katkad i mržnju. Može podsjećati i na jednu našu izreku: ‘Rijeka tiho teče kad je voda duboka’.

Ejla se namršti, naslućujući u toj izreci neko značenje za sebe. – Mnogi izlječitelji daju simbolima značenja koja će im pomoći da se sjete,

da pamte, kao što ovaj znak podsjeća na izreku; samo što takve izlječiteljske izreke o lijekovima i liječenju obično ne razumije nitko osim njih. Ja ne znam mnogo takvih simbola – reče Mamut – ali kad odemo na Ljetni sabor, upoznat ćeš se s iziječiteljima, pa ćeš od njih više doznati.

Ejlu je to zanimalo. Sjetila se sastanka plemenskih izlječiteljica na Plemenskom zboru i koliko je od njih naučila. One su joj govorile o njegovanju bolesnika i lijekovima, učile su je novim ritmovima, ali najbolje od svega bilo je dijeljenje zajedničkih iskustava. – Željela bih više naučiti – reče ona. – Poznajem samo plemensku medicinu.

– Mislim da imaš više znanja nego što si svjesna, Ejla. Sigurno mnogo više nego što će mnogi izlječitelji povjerovati, bar u početku. Neki mogu učiti od

tebe, ali nadam se da shvaćaš kako će proći neko vrijeme prije nego što te potpuno prihvate.

Starac je gledao kako se Ejla ponovno mršti i želio da joj nekako olakša prve korake. Znao je nekoliko razloga koji će joj otežavati susret s drugim Mamutovcima, posebno u velikom broju. ‘Ali o tome ne treba još brinuti’, pomisli i promijeni temu razgovora.

– Želim te nešto pitati o plemenskoj medicini. Je li ona sva sadržana u tom ‘pamćenju’? Ili ima načina da lakše pamtiš i da se poslije sjetiš?

– U pamćenju je pohranjeno sve o tome kako biljke izgledaju, kakvo im je sjeme, kako rastu, kako dozrijevaju; zatim, gdje rastu, za koju su bolest dobre, kako se miješaju, kako se pripremaju i kako se upotrebljavaju. I novi način primjene nalazi se u pamćenju. Ja mogu smisliti novu upotrebu, ali to mi omogućuje pamćenje – reče ona.

– Upotrebljavate li kakve simbole ili podsjetnike? Ejla se malo zamisli, zatim se nasmiješi, ustade i pođe po svoju medicinsku

torbu. Iskrenu sadržaj ispred sebe, zbirku vrećica i smotaka pažljivo svezanih trakama i vrpcama. Uze dvije vrećice.

– Ovo je metvica – reče i pokaza Mamutu jednu vrećicu – a ovo su ružine latice.

– Kako to znaš? Nisi ih otvorila, a nisi ni pomirisala. – Znam po tome što je na metvici uzica od vlaknaste kore jednog grma, a

na jednom kraju uzice stoje dva čvora. Vrpca na vrećici s ružinim laticama načinjena je od dlake iz konjskog repa, ima tri čvora, jedan do drugoga – reče Ejla. – Mogu i po mirisu znati, ako nisam prehlađena, ali neki vrlo jaki lijekovi imaju slab miris. Njih miješam s lišćem biljke koja je slab lijek ali jako miriše, tako da se ne upotrijebi pogrešan lijek. Različite uzice, različiti čvorovi, različiti mirisi, katkad različite kesice. Sve su to podsjetnici, zar ne?

– Mudro ... vrlo mudro – reče Mamut. – Da, to su podsjetnici. Ali moraš zapamtiti vrpce i čvorove za svaki lijek, zar ne? Ipak, to je dobar način da budeš sigurna da uzimaš pravi lijek.

Ejline su oči bile otvorene, ali ležala je mirno i nije se micala. Bilo je

mračno, samo su se nazirala slaba svjetla zapretanih vatara. Džondalar se upravo penjao na ležaj, nastojeći da je što manje uznemiri dok se spuštao kraj nje, do zida. Razmišljala je prije da se pomakne na unutrašnju stranu, ali zaključila je da to neće učiniti. Nije mu htjela olakšati kriomično lijeganje i ustajanje. On se omota svojim odijeljenim krznima i leže na bok, okrenut prema zidu. Znala je da neće brzo zaspati, i bolno je željela da pruži ruku i dotakne ga, ali zbog toga je više puta ukorena i odbijena, pa nije željela da se tome opet izvrgne. Boljelo ju je kad bi joj rekao da je umoran, ili kad bi se pravio da spava, ili kad joj uopće ne bi odgovorio.

Džondalar je čekao dok zvuk njezina disanja nije označio da je zaspala. Zatim se tiho okrenuo, pridignuo i ispunio oči pogledom na nju. Rasuta kosa

ležala je na krznu, jedna ruka virila sa strane, pokazujući obris dojke. Iz nje je izbijala toplina i laki ženski miris. Osjećao je kako se trese od želje da je dirne, ali bio je siguran da joj neće biti drago što joj smeta dok spava. Nakon njegove zbunjene i ljutite reakcije na njezinu noć provedenu s Ranekom, bojao se da ga više ne želi. Poslije toga, kad god su se slučajno dotakli, ona je ustuknula. Nekoliko je puta razmišljao o tome da se preseli na drugi ležaj, čak i na drugo ognjište, ali koliko god je bilo teško spavati pokraj nje, još teže bi bilo spavati daleko od nje.

Nježni pramen kose pao joj je na lice i micao se pri svakom njezinu udisaju. On ga dohvati i blago ga pomaknu ustranu, zatim se pažljivo spusti na postelju i odahnu. Sklopio je oči i zaspao uz zvuke njezina disanja.

Ejla se probudi s osjećajem da je netko gleda. Vatre su gorjele i svjetlo

dana je prodiralo kroz djelomično otkrivene rupe za dim. Okrenu glavu i opazi Ranekove crne oči kako je mirno gledaju s Lisičjeg ognjišta. Ona mu se sanjivo nasmiješi, a on je nagradi velikim, ushićenim smiješkom. Bila je sigurna da je mjesto kraj nje prazno, ali segnu rukom preko nagomilanih krzna da provjeri. Zatim odgurnu svoje pokrivače i sjede. Znala je da će Ranek čekati dok se ona obuče prije nego što dođe u posjet Mamutovu ognjištu.

Bilo joj je neugodno prvi put kad je primijetila da je on cijelo vrijeme promatra. Bilo je to laskavo na svoj način, jer je znala da u njegovoj pažnji nema zlobe; ali u Plemenu bi se smatralo nepristojnim zuriti preko međe u životni prostor druge obitelji. U plemenskoj spilji nije bilo više stvarne privatnosti nego u mamutovskoj zemunici, ali Ranekova pažnja joj je bila kao blago miješanje u njezinu privatnost – takvu kakva jest – i pojačavala prikrivenu napetost koju je osjećala. Netko je uvijek bio prisutan. Nije bilo drukčije ni u Plemenu, ali s ovim ljudima nije odrasla. Razlike su često bile neznatne, ali u tijesnoj zemunici postajale su naglašenije, ili je ona bivala osjetljivija na njih. Katkad je poželjela da nekamo umakne. Nakon tri godine samoće u dolini, mislila je da nikad više neće poželjeti da bude sama; ali sad je bilo trenutaka kad je čeznula za osamljenošću, i za slobodom.

Ejla obavi svoje jutarnje poslove na brzinu, a zatim uze tek nekoliko zalogaja hrane koja je preostala od večere. Otvorene rupe za dim obično su značile da je vani lijepo vrijeme, pa odluči izvesti konje. Kad je odgurnula zavjesu na ulazu u konjsku prostoriju, opazi Džondalara i Danuga s konjima, pa zastade u nedoumici.

Njegovanje konja, bilo unutra ili vani po lijepom vremenu, davalo joj je mogućnost da predahne i ostane koji čas sama, ali i Džondalar je kanda volio provoditi vrijeme s njima. Kad ga je vidjela u toj prostoriji, često je odustajala, jer bi se on udaljio čim bi im ona pristupila, mrmljajući da joj ne želi smetati dok se brine o svojim konjima. Te životinje nisu bile samo veza između nje i Džondalara; njihova zajednička briga o Njiski i Trkaču zahtijevala je sporazumijevanje, kako god bilo suzdržano. Njegova želja da bude s njima

navodila ju je na pomisao da je njemu njihovo društvo možda potrebnije nego njoj.

Ejla uđe u konjsku prostoriju. Kad je Danug tu, možda Džondalar neće tako brzo otići. Dok im se primicala, on je već uzmicao, ali ona žurno nešto reče da ga zadrži u razgovoru.

– Jesi li razmišljao o tome kako ćeš učiti Trkača, Džondalar? –upita Ejla. Nasmiješi se i pozdravi Danuga.

– Što bih ga učio? – upita Džondalar, pomalo zbunjen njezinim pitanjem. – Da ti dopusti da jašeš na njemu. On je o tome razmišljao. Zapravo, baš je govorio Danugu o tome, ali

pomalo nehajno. Nije htio pokazati svoju sve jaču želju za jahanjem. Osobito otkad je osjetio da je nesposoban spriječiti Ejlinu očitu naklonost prema Raneku, znao je zamišljati sebe kako galopira stepom na smeđem ždrijepcu, slobodan kao vjetar; ali počinjao je i u to sumnjati, pomišljajući da će Ejla možda htjeti da Ranek dobije Njiskino ždrijebe.

– Razmišljao sam o tome, ali nisam znao hoće li ... kako bih počeo – reče Džondalar.

– Mislim da bi morao nastaviti ono što smo počeli u dolini. Privikavaj ga da nešto nosi na leđima. Privikavaj ga na teret. Ne znam kako ćeš ga naučiti da ide kamo ti želiš. On slijedi uže, ali ne znam kako će ga slijediti kad mu budeš na leđima – reče Ejla, govoreći brzo i nastojeći da ga uplete u dulji razgovor.

Danug je promatrao nju, zatim Džondalara; želio je nešto reći ili učiniti da sve odjedanput opet bude u redu, ne samo radi njih, radi svakoga. Kad je Ejla prestala govoriti, oko njih se neugodno razlio trenutak šutnje. Danug požuri da ispuni prazninu.

– Možda bi mogao držati uže otraga, dok mu sjedi na leđima, umjesto da se drži za Trkačevu grivu – reče mladić.

Iznenada, kao da je netko kresnuo komadom kremena po željeznom piritu u mračnoj zemunici, Džondalar je točno vidio što je Danug rekao. Umjesto da se povuče, jer je izgledao kao da je spreman pobjeći čim mu se pruži prva prilika, Džondalar sklopi oči i nabora čelo usredotočujući se na jednu misao.

– Znaš, to bi moglo biti dobro, Danug! – reče on. Zahvaćen uzbuđenjem zbog ideje koja mu je izgledala kao moguće rješenje problema što ga je mučio, načas je zaboravio svoju neizvjesnost u pogledu budućnosti. – Možda bih mogao nešto pričvrstiti za njegov povodac i držati ga otraga. Jako uže ... ili kožnatu traku ... ili možda dvije.

– Ja imam neke uske trake – reče Ejla, primjećujući da je manje napet. Bilo joj je drago što pokazuje zanimanje da nastavi vježbati mladog ždrijepca. – Donijet ću ti ih. Ovdje su, unutra.

Džondalar pođe za njom do Mamutova ognjišta. Ali naglo stade, kad je pristupila polici za odlaganje stvari. Ranek je razgovarao s Digijom i Tronijom, pa se okrenuo da neodoljivim smiješkom pozdravi Ejlu. Džondalar osjeti kako

mu se grči želudac. Stisnuo je oči i zube, uzmičući polako prema otvoru. Ejla se okrenu da mu dade uzak smotak savitljive kože.

– Ovo je vezivo, snažno je – reče dajući mu smotak. – Napravila sam ga prošle zime. – Zaviri mu u plave oči koje su pokazivale boi, zbunjenost i neodlučnost koje su ga mučile. – Prije nego što si došao u moju dolinu, Džondalar. Prije nego što te je Duh Velikog spiljskog lava izabrao i doveo onamo.

On uze smotak i požuri prema izlazu. Nije mogao ostati. Kad god bi rezbar došao na Mamutovo ognjište, on bi morao otići. Nije mogao biti u blizini kad bi crnoputi muškarac i Ejla bili skupa, a to se u posljednje vrijeme često događalo. Gledao je izdaljega kako se mlađi svijet okuplja na tom širem obrednom prostoru, gdje su pokazivali radove, razmjenjivali ideje, okušavali se u vještinama. Slušao je kako vježbaju pjesme i svirku, čuo je njihov smijeh i šalu. I stresao bi se svaki put kad bi do njega dopro Ejlin smijeh pomiješan s Ranekovim.

Džondalar spusti smotak veziva kraj povodca mlade životinje, uze kožuh s klina i pođe van, smiješeći se odsutno Danugu u prolazu. Navuče kukuljicu, stegnu je tijesno oko lica, zabi ruke u rukavice što su visile iz rukava i krenu gore prema stepi.

Laki vjetar što je tjerao sive oblačiće po nebu nije bio jači nego obično u to doba godine, a sunce koje se povremeno pojavljivalo kao da je malo utjecalo na temperaturu što je stalno bila ispod točke ledišta. Snježni je pokrivač bio tanak, a suhi zrak je pucketao i otimao vlagu iz njegovih pluća u oblacima pare što se širila nakon svakog izdisaja. Neće dugo ostati u stepi, ali hladnoća ga je smirivala svojim neprekidnim isticanjem opstanka prije svih drugih briga. Nije znao zašto tako žestoko reagira na Raneka. Dijelom je to bilo zbog straha da ne izgubi Ejlu zbog njega, a dijelom zbog toga što ih je u mašti zamišljao zajedno, ali mučila ga je i krivnja zbog vlastitog oklijevanja da je primi potpuno i bez ikakva ustezanja. Djelomično je čak mislio da je Ranek više zaslužuje nego on. Ali jedno je bar bilo sigurno. Ona želi da on pokuša učiti Trkača, a ne Ranek.

Danug je gledao kako se Džondalar uspinje padinom, zatim je spustio zastor i polako se vratio u konjsku prostoriju. Trkač je rzao i mahao glavom dok je mladič kraj njega polako prolazio, a Danug je promatrao konja i smješkao se. Gotovo svi su sad voljeli životinje, tapšali ih i s njima razgovarali, iako u tome nije bilo Ejline prisnosti. Činilo se da je tako prirodno imati konje u pomoćnom krilu zemunice. Kako je lako bilo zaboraviti čuđenje i zaprepaštenje koje su osjetili kad su ih prvi put vidjeli.

Danug prođe kroz drugi otvor i ugleda Ejlu kako stoji kraj svog ležaja. Zastade, onda joj se primače.

– Otišao je u šetnju stepom – reče Ejli. – Nije dobro izlaziti kad je hladno i vjetrovito, ali vani nije tako strašno kako ponekad zna biti.

– Želiš li mi reći da će s njim biti sve u redu, Danug? – nasmiješi se Ejla, a on se osjeti načas glupo. Naravno, s njim će biti sve u redu. Toliko je mnogo

putovao, znat će da se brine o sebi. – Hvala ti na pomoći – nastavi ona – i hvala ti što želiš pomoći. – Ona pruži ruku i dotače njegovu. Njezina je bila hladna, ali dodir joj je bio topao i on ga osjeti s onim posebnim snažnim osjećajem što ga je u njemu odavno probudila; ali na dubljoj osjećajnoj razini on je naslutio da mu ona nudi nešto više, svoje prijateljstvo.

– Možda bih mogao poći van da provjerim neke stupice koje sam zapeo – reče on.

– Pokušaj ovako, Ejla – reče Digija. Ona vješto načini rupicu na rubu kože tvrdom koščicom od noge polarne

lisice koja je imala prirodan šiljak, a još više je naoštren brusnim kamenom. Zatim stavi komadić tetivne niti preko rupe, pa ga vrhom šivaćeg šila gurnu kroz rupu. S druge strane kože uhvati prstima nit i provuče cijelu tetivu. Na odgovarajućem mjestu drugog komada kože koji je prišivala uz prvi komad načini drugu rupicu i ponovi cijeli postupak.

Ejla ponovno uze te komade kože na kojima je vježbala. Služeći se kockicom mamutove tvrde kože kao naprskom, gurnu oštru koščicu polarne lisice kroz kožu, načinivši rupicu. Zatim pokuša staviti tetivu preko rupice i provući je na drugu stranu, ali činilo se da ne može ovladati tehnikom i opet se osjećala potpuno nesretnom.

– Mislim da to nikad neću naučiti, Digija – požali se Ejla. – Morašj samo vježbati, Ejla. Ja ovo radim od malih nogu. Meni je lako,

naravno, ali i ti ćeš to svladati, budeš li uporna. Ideja je ista kao kad se kremenim šiljkom režu mali zarezi kroz koje se provlači oputa kad se pravi odjeća, a ti to baš lijepo radiš.

– Ali mnogo je teže raditi s nitima tetive i sitnim rupicama. Ne mogu provući tetivu! Tako sam nespretna. Ne shvaćam kako Tronija može nizati kuglice i perca – reče Ejla, gledajući trudnicu koja je vrtjela dugački tanki valjak bjelokosti u brazdi urezanoj u bloku vapnenca. – Nadala sam se da će mi pokazati, da bih mogla ukrasiti tuniku kad je načinim, ali ne znam hoću li ikad moći to raditi kao ona.

– Hoćeš, Ejla. Mislim da ne postoji ništa što ne bi mogla napraviti, samo ako zaista želiš – reče Tronija.

– Osim pjevanja! – reče Digija. Svatko se nasmija, uključujući Ejlu. Iako joj je govorni glas bio dubok i

ugodan, za pjevanje nije imala dara. Mogla je održavati ograničen raspon tonova koji su dovoljni za uspavljujuću jednoličnost pojanja, i imala je sluha. Znala je kad kvari i mogla je zviždati melodiju, ali sve su joj glasovne mogućnosti bile uskraćene. Vještina pjevanja bila je za nju pravo čudo. Brzeka je mogla slušati cio dan, ako bi pristao da tako dugo pjeva. I Fralija je imala jasan, visok i mio glas, Ejla ga je rado slušala. Zapravo, većina članova Lavljeg tabora mogla je pjevati, samo Ejla nije mogla.

Zbijale su se šale na račun njezina pjevanja i glasa, što je povlačilo i opaske o njezinu naglasku, iako je to više bio način govora nego posebna boja. Smijala se kao i svi drugi. Nije znala pjevati, to joj je bilo jasno, pa ako su se jedni šalili na račun njezina glasa, drugi su hvalili njezin govor. Uzimali su kao izraz štovanja što je tako brzo naučila tečno govoriti njihovim jezikom, a ona je s druge strane smatrala da su šale na račun njena pjevanja dokaz pripadnosti Taboru.

Svatko je imao neku crtu ili obilježje što su drugi uz: kao predmet šale: Talutova krupnoća, Ranekova boja, Tulijina snaga. Samo se Frebek vrijeđao, pa su se šalili iza njegovih leđa, jezikom kretnji. Lavlji je tabor već tečno poznavao izmijenjeni plemenski jezik, iako ljudi nisu bili ni svjesni toga. Zbog toga nije samo Ejla osjetila toplinu prihvaćanja u novoj sredini. I Ridag je bio uključen u veselje.

Ejla ga pogleda. Sjedio je na prostirci i držao Hartala u krilu, zabavljajući dijete hrpom kostiju, uglavnom jelenjim kralješcima, da ne baulja za majkom i ne rasipa joj kuglice koje je pravila za Fraliju. Ridag je bio vješt s malom djecom. Imao je strpljivosti da se s njima igra i da ih zabavlja do mile volje. On joj uzvrati smiješak. – Ti nisi jedina koja ne možeš pjevati, Ejla – dade joj znak.

Ona mu se zamišljeno nasmiješi. Ne, nije ona jedina koja ne može pjevati, pomisli. Ni Ridag ne može pjevati. Ni govoriti. Ni trčati ne može, ni igrati se. Ne može ni život cijeli proživjeti. Usprkos njezinim lijekovima, nije znala koliko će još dugo živjeti. Može umrijeti svaki dan, a može živjeti još godinama. Mogla ga je samo voljeti svakog dana što ga proživi i nadati se da će joj se pružiti prilika da ga i idućeg dana voli.

– Ni Hartal ne može pjevati! – dade joj znak i nasmija se svojim čudnovatim grlenim smijehom.

Ejla se tiho nasmija i zatrese glavom od čudne radosti. Znao je što ona misli, i našalio se na račun toga, a to je bilo mudro i smiješno.

Nezija je stajala kraj ognjišta, gledala ih i smiješila se. ‘Možda ne pjevaš, Ridag, ali sad možeš govoriti’, pomisli. On je nizao kralješke na debelu oputu i njima zveckao zajedno s djetetom. Da nije bilo riječi kroz znakove, i da one nisu istaknule Ridagovu inteligenciju i shvaćanje, nikad mu ne bi bili dopustili da se brine o Hartalu dok djetetova majka radi, pa makar se nalazio pokraj nje. Koliku je razliku unijela Ejla u Ridagov život. Te zime nitko nije dovodio u sumnju njegovu bitnu ljudskost, osim Frebeka, a Nezija je bila sigurna da i on to čini više zbog tvrdoglavosti nego iz uvjerenja.

Ejla se i dalje rvala sa šilom i tetivnom niti. Samo kad bi mogla provući nit kroz rupicu i uhvatiti je na drugoj strani! Pokušavala je to učiniti kako joj je Digija pokazivala, ali to se majstorstvo stjecalo kroz godine iskustva, a ona je još bila daleko od toga. Ispusti komade kože u krilo s osjećajem nekorisnosti i poče motriti kako drugi prave bjelokosne kuglice.

Oštar udarac po mamutovoj kljovi, zadan pod odgovarajućim kutom, lomio je tanke, zakrivljene ljuske bjelokosti. Na njima su se urezivale crte i

produbljivale dlijetom dok se ne bi prelomio dulji komad. Zatim su se takvi komadi strugali i brusili strugačima i noževima sve dok ne bi postali valjkasti, a onda bi se izgladili vlažnim pješčenjakom. Oštre kremene ljuske, nazubljene i nasađene na koštanu dršku, služile su da se bjelokosni valjci prepile na manje dijelove koji su se zatim gladili na rubovima.

Na kraju je trebalo načiniti rupu u sredini, da bi se kuglice mogle nizati na nit ili prišivati na odjeću. To se činilo posebnim oruđem. Kalatelji kremena pravili su dugačke tanke šiljke koji su se stavljali na kraj štapa, potpuno ravnog i glatkog. Šiljak te ručne bušilice stavljao se u središte bjelokosne pločice, zatim se štap, kao pri postupku za dobivanje vatre, vrtio među dlanovima uz istodobni pritisak nadolje, sve dok se ne bi probušila rupa.

Ejla je gledala kako Tronija vrti štap među dlanovima, usredotočena da rupa bude ravna. Pomislila je kako oni katkad obavljaju velike poslove da načine nešto što nema očite uporabe. Te kuglice nimalo ne pomažu da se nabavi ili pripremi hrana, a ni odjeća na koju se prišivaju ne postaje zbog njih nimalo korisnija. Ali počinjala je shvaćati zašto kuglice imaju toliku vrijednost. Lavlji tabor ne bi mogao uložiti u njih toliko vremena i truda kad se ne bi nalazio u toplini i udobnosti zemunice, kad ne bi imao dovoljno hrane. Samo je složna i dobro uređena skupina mogla planirati i unaprijed spremiti dovoljno potrepština da osigura vrijeme dokolice kad se mogu praviti kuglice. Stoga, što su više kuglica nosili, to su više pokazivali da je Lavlji tabor ugodno i poželjno mjesto za život, pa su mogli zahtijevati viši položaj i veće štovanje nego drugi tabori.

Podiže kožu iz krila i koštano šilo, pa proširi posljednju rupicu i pokuša provući nit. Uspjela ju je provući i uhvatiti s druge strane, ali nije dobila lijep i sljubljen šav kao Digija. Podiže opet oči, obeshrabrena, i pogleda kako Ridag niže kralješke provlačeći oputu kroz njihove prirodne šupljine.

Ejla duboko udahnu i vrati se poslu. Pomisli kako nije teško protjerati šilo kroz kožu. Zamalo da nije provukla cijelo šilo na drugu stranu. Samo kad bi mogla nekako privezati nit na šilo, sve bi išlo lako...

Zastade i dobro promotri koščicu. Zatim pogleda Ridaga kako veže krajeve opute i zvecka kralješcima da zabavi Hartala. Promatrala je Troniju kako vrti ručnu bušilicu među dlanovima, pa onda Fraliju koja je glačala bjelokosni valjčić u utoru vapnenačke gromade. Potom sklopi oči i sjeti se kako je Džondalar prošlog ljeta u njezinoj dolini pravio kopljane šiljke od kosti ...

Opet pogleda koštano šilo. – Digija! – kriknu. – Što ti je? – začudi se mlada prijateljica. – Mislim da znam kako se to radi! – Što? – Provlačenje niti kroz rupicu. Zašto ne bismo napravili rupu na kraju

zašiljene kosti, pa zatim provukli nit kroz tu rupu? Kao što Ridag niže one kosti na oputu. Nakon toga možeš provući kost na drugu stranu, a nit će je pratiti. Što misliš? Bi li to bilo dobro? – upita Ejla.

Digija sklopi oči i malo razmisli, zatim uze šilo i razgleda ga. – Rupica bi morala biti vrio malena.

– Malene su i one rupice što ih Tronija pravi na kuglicama. Da li bi morala biti mnogo manja?

– Ova kost je vrlo tvrda i čvrsta. Ne bi bilo lako načiniti rupicu u njoj, a ne vidim ni dobro mjesto za tu rupicu.

– Ne bi li se moglo nešto načiniti od mamutove kljove, ili od neke druge kosti? Džondalar pravi dugačke kopljane šiljke od kosti, pa ih brusi i oštri pješčenjakom, kao što to čini Fralija. Zar ne bismo mogli napraviti nešto poput tankog kopljanog šiljka, pa onda probušiti rupicu na drugom kraju? – upita Ejla, napeta od uzbuđenja.

Digija opet razmisli. – Morat ćemo zamoliti Vimeza ili koga drugoga da nam napravi manju bušilicu, ali ... to bi moglo uspjeti. Ejla, mislim da bi moglo uspjeti!

Činilo se da su se svi sjatili oko Mamutova ognjišta. Stajali su u skupinama

po tri-četiri osobe i čavrljali, ali u zraku se nešto iščekivalo. Nekako se proširila vijest da će Ejla iskušati novi provlakač niti. Nekoliko ih je radilo s njom na ostvarenju tog pomagala, ali kako je ideja bila njezina, odlučili su da ga ona prva iskuša. Vimez i Džondalar zajedno su se potrudili da načine dovoljno malenu kremenu bušilicu za pravljenje rupice. Ranek je izabrao bjelokost i svojim rezbarskim alatom oblikovao nekoliko vrlo malih, dugačkih i tankih šipki. Ejla ih je glačala i oštrila do željene finoće, a Tronija je zapravo probušila rupice.

Ejla je osjećala opće uzbuđenje. Kad je izvukla komad kože za vježbu i tetivnu nit, svi su se okupili, iako se dotad svatko pretvarao da je slučajno došao u posjet. Čvrsta suha jelenja žila, smeđa kao stara koža i debela kao prst, sličila je na komad drveta. Po njoj je trebalo udarati dok se nije razvlasala u svežanj bijelih vlakana koja su se lako odvajala u tetivne niti, a one su mogle biti grubo jako vezivo ili fini tanki konci, ovisno o potrebi. Osjećala je da je tom trenutku potrebno malo dramatičnosti, pa je dugo proučavala žilu da bi napokon izvukla jednu tanku nit. Ovlažila ju je ustima da je smekša i sveže, zatim je lijevom rukom podigla provlakač niti i oštro promotrila rupicu. Moglo je biti teško provući nit kroz tu rupicu. Žila se počinjala sušiti i polako tvrdnuti, a to je olakšavalo posao. Ejla pažljivo nacilja vlaknom kroz rupicu i uzdahnu s olakšanjem kad je prošlo na drugu stranu, zatim podiže bjelokosni šiljak za šivanje kojemu se na drugom kraju njihala nit.

Nakon toga uze komadić iznošene kože koja joj je služila za vježbanje i pri rubu zabode šiljak, načinivši rupicu. Ali ovaj put gurnu provlakač na drugu stranu i nasmiješi se kad je vidjela da on za sobom vuče nit. Podigla je kožu da svima pokaže, praćena usklicima čuđenja. Zatim je uzela drugi komad kože koji je htjela prišiti, pa ponovi postupak, iako je morala upotrijebiti komadić mamutove kože kao naprstak da protjera šiljak kroz deblju i tvrđu kožu. Spojila

je oba komada zajedno, zatim načinila drugi bod, da bi još jedanput sve digla i pokazala.

– Uspjelo je! – reče Ejla i pobjednički se nasmiješi. Predade kožu i iglu Digiji koja napravi još nekoliko bodova. –Zaista je

uspjelo. Majko, pokušaj ti – reče Digija i pruži iglu i kože glavarici. Tulija napravi nekoliko novih bodova i potvrdno kimnu, pa proslijedi sve

Neziji, a ona iskuša novi način šivanja i ponudi Troniji. Tronija je dalje zaposlila Raneka, a on je nastojao probosti obje kože odjedanput i otkrio da je teško prodrijeti u debelu kožu.

– Ako biste napravili mali kremeni šiljak za prosijecanje – reče on predajući novo oruđe Vimezu – mislim da bi lakše bilo probadati debelu kožu. Što misliš o tome?

Vimez pokuša i složi se s njegovim prijedlogom. – Da, ali ovaj provlakač niti je vrio pametna stvar.

Svatko je u Taboru iskušao kako se upotrebljava nova sprava i potvrdio njezinu vrijednost. Šivanje je mnogo lakše kad se nit vuče nego kad se gura kroz rupu.

Talut je podignuo malu iglu i ispitao je iz svih uglova, klimajući glavom od divljenja. Dugačko vitko kopljašce, zašiljeno s jedne strane, probušeno s druge, bilo je otkriće koje je odmah zadobilo priznanje. On se čudio što to nije nikome prije palo na pamet. Bilo je tako jednostavno, tako očevidno kad je već načinjeno, a toliko djelotvorno.

22 Kopita dvaju konja skladno su bubnjala po tvrdoj zemlji. Ejla se pripijala

uz kobilin hrbat, žmireći protiv vjetra koji ju je ledeno štipao za lice. Jahala je s lakoćom, pazeći na međuigru napetosti u koljenima i bedrima u savršenom skladu sa snažnim napinjanjem mišića jurećeg konja. Primijetila je promjenu u ritmu drugih kopita i bacila pogled na Trkača, isprva je jurnuo naprijed, ali uskoro je počeo pokazivati znakove umora i zaostajati. Ona postepeno zaustavi Njisku, a mladi ždrijebac također stade. Konji spustiše glave, obavijeni oblacima pare od teška disanja. Obje su se životinje umorile, ali trčanje im je dobro došlo.

Sjedeći uspravno i njišući se lagano u ritmu konjskog hoda, Ejla udari natrag prema rijeci sporim korakom, uživajući u prigodi da bude vani. Bilo je studeno ali lijepo, sunce je žarko blistalo i postajalo još jače zbog iskričava leda i bjeline nakon snježne oluje.

Čim je Ejla jutros izišla iz zemunice, odlučila je povesti konje na dugo jahanje. Sam ju je zrak vabio napolje. Činilo joj se da je lakši, kao da je s njega skinut tegoban teret. Mislila je da studen nije jaka, iako se ništa vidljivo nije promijenilo. Led je bio zamrznut kao i prije, čestice snijega nošene vjetrom jednako tvrde.

Ejla nipošto nije mogla znati da se temperatura povisila i da je opala snaga vjetra, ali otkrila je neke razlike. Iako bi se to moglo tumačiti kao slutnja, osjećaj, zapravo je posrijedi bila oštra osjetljivost. Ljudi koji su živjeli u vrlo hladnoj klimi, zapažali su i najmanje poboljšanje vremenskih prilika i to su često pozdravljali veselim raspoloženjem. Još nije bilo proljeće, ali nesmiljeni stisak ciče zime već je popuštao, a iako ali uočljivo zatopljenje donosilo je sa sobom obećanje da će se život ponovno probuditi.

Smiješila se dok je mladi ždrijebac poskakivao ispred nje, napinjući ponosno vrat i rep. Još je razmišljala o Trkaču kao o malom ždrebetu kojemu je pomogla da dođe na svijet, ali on više nije bio mladunče. Premda još nije bio posve ispunjen, već je bio krupniji od matere i pokazivao značajke trkača. Volio je trčati, i bio je brz, ali postojala je razlika u načinu trčanja između ta dva konja. Trkač je uvijek bio brži od matere na kratkim stazama, lako ju je pretjecao na početku, ali Njiska je bila izdržljivija. Mogla je dulje trčati punim trkom, pa kad god su išli malo dalje, ona je neizbježno sustizala i prestizala svoje ždrijebe.

Ejla sjaha, ali zastade časak prije nego što će odmaknuti zavjesu i ući u zemunicu. Često se služila konjima kao izlikom da se udalji, a tog jutra joj je osobito bilo drago što je vrijeme omogućavalo dugačko jahanje. Koliko god je bila sretna što je našla ljude, što su je prihvatili i uključili u svoje poslove, ipak je povremeno trebala biti sama. To je napose bilo potrebno kad bi neizvjesnosti i neriješeni nesporazumi povećali napetost.

Fralija je provodila mnogo vremena na Mamutovu ognjištu s omladinom, a to je Frebeku sve više smetalo. Ejla je slušala svađe sa Ždralova ognjišta, odnosno Frebekove žestoke pritužbe zbog Fralijina izbivanja. Znala je da ne voli što se Fralija s njom druži i bila je sigurna da se trudnica drži podalje samo da bi očuvala mir. To je smetalo Ejli, naročito otkad joj je Fralija povjerila da krvari. Upozorila je ženu da bi mogla izgubiti dijete ako se ne odmara, i obećala joj je neki lijek, ali sad će biti teže liječiti je dok se Frebek naokolo vrzma i to ne odobrava.

K tome je trebalo dodati sve veću zbrku oko Džondalara i Raneka. Džondalar se držao daleko, ali u posljednje je vrijeme opet počeo ličiti na sebe. Prije nekoliko dana Mamut ga je upitao hoće li doći k njemu da razgovaraju o nekom posebnom oruđu, ali vrač je bio zauzet cio dan, pa je o tom naumu mogao raspravljati samo uvečer, kad se mladi svijet obično skupljao na Mamutovu ognjištu. Iako su sjedili sa strane i bili tihi, lako se mogao čuti smijeh i uobičajeno peckanje.

Ranek je bio pažljiviji nego ikad, a odnedavno je navaljivao na Ejlu kroz šale i zadirkivanja zovući je ponovno u svoj krevet. Njoj je još bilo teško da ga izravno odbije; pokoravanje muškarčevoj želji bilo je toliko duboko usađeno da se teško moglo svladati. Smijala se njegovim šalama – cijelo je vrijeme sve bolje razumijevala humor, čak i ozbiljne nakane koje su se pod njim kadšto skrivale – ali vješto je izbjegavala njegove pozive koji su se podrazumijevali, što je bivalo popraćeno općim smijehom na Ranekov račun. I on se tome smijao, uživajući u njenoj duhovitosti, a ona je osjećala kako je privlači njegovo ugodno prijateljstvo. Lijepo je bilo biti s njim.

I Mamut je primijetio da se Džondalar smješka, pa je s odobravanjem kimnuo. Mladi je kalatelj kremena izbjegavao skupove mladih ljudi, tek je izdaljeg motrio prijateljsko zabavljanje, a smijeh je samo povećavao njegovu ljubomoru. Nije znao da ga je često izazivalo Ejlino odbijanje Ranekovih ponuda, a Mamut je to znao.

Idućeg joj se dana Džondalar nasmiješio, nakon duga vremena, ali ona je osjetila kako joj se prekida dah i srce jače tuče. Slijedećih je dana počeo ranije dolaziti k ognjištu, ne čekajući svaki put da ona zaspi. Iako se nije htjela naturati, a on je oklijevao da joj pristupi, počinjala se nadati da on prebolijeva ono što ga muči. Ali plašila se te nade.

Ejla duboko udahnu, zatim odmaknu teški zastor i zadrža ga dok konji ne prođu. Zatim strese kožuh, objesi ga o klin i uđe. Za promjenu, Mamutovo je ognjište bilo gotovo prazno. Samo je Džondalar bio ondje, u razgovoru s Mamutom. Bilo joj je drago što ga vidi, ali se iznenadila i po tome zaključila da ga je malo viđala posljednjih dana. Nasmiješila se i pohrlila k njima, ali Džondalarov mrk pogled spusti krajeve njenih usta. Na njemu se nije vidjelo da je presretan što ju je ugledao.

– Bila si odsutna cijelo jutro, sama! – reče on. – Zar ne znaš da je opasno ako sama izlaziš? Ljudima zadaješ brige. Uskoro bi netko morao poći da te traži. – Nije rekao da je on bio zabrinut i da bi je valjda on pošao tražiti. Ejla ustuknu

zbog njegove žestine. – Nisam bila sama. Bila sam s Njiskom i Trkačem. Izvela sam ih da se istrče. To im je bilo potrebno.

– No, ne bi smjela izlaziti po ovakvoj hladnoći. Opasno je izlaziti ako si sama – reče nekako traljavo, bacivši pogled prema Mamutu od kojeg se nadao pomoći.

– Rekla sam da nisam bila sama. Bila sam s Njiskom i Trkačem, a vani je lijepo, nije tako hladno. – Zbunjivala ju je njegova ljutnja, jer nije shvaćala da se njome prikriva strah za njezinu sigurnost koji je bio gotovo nepodnošljiv. – I prije sam bivala sama zimi, Džondalar. Što misliš, tko je sa mnom izlazio dok sam sama živjela u dolini?

‘Ima pravo’, pomisli on. ‘Ona se zna brinuti o sebi. Otkud meni pravo da joj govorim kad i kamo može ići? Mamut nije bio previše zabrinut kad je pitao gdje je Ejla, a ona je kći njegova ognjišta. Morao bih pokazivati više pažnje prema starom vraču’, zaključi Džondalar osjećajući se glupo, kao da je izazvao ružan prizor bez razloga.

– Uh ... dobro ... možda bih morao poći do konja – promrmlja i požuri prema novom krilu zemunice.

Ejla ga je gledala kako odlazi, pitajući se da li mu je zaista stalo do konja u tom času. Bila je zbunjena i uznemirena. Činilo joj se da ga uopće ne može razumjeti.

Mamut ju je pozorno promatrao. Jasno se vidjelo da je nesretna i ojađena. Zašto ljudi koji su umiješani u neki problem vrlo teško razumiju situaciju? Htio ih je suočiti i navesti da shvate ono što je svima bilo očevidno, ali se ipak suzdržao. Već je uradio koliko je trebalo. Od početka je osjetio prikrivenu napetost u Zelandoncu i bio je uvjeren da problem nije tako očit kako izgleda. Najbolje je da ih pusti da sami riješe svoj odnos. Više će naučiti iz vlastitog iskustva ako sami potraže rješenje. Ali mogao je potaći Ejlu da s njim razgovara o tome, ili da joj bar pomogne da sama shvati što hoće, a izabere po svojoj želji.

– Jesi li rekla da vani nije baš tako hladno, Ejla? – upita Mamut. Potrajalo je časak dok je pitanje našlo put kroz zamršeni splet njezinih drugih misli koje su je opsjedale. – Što? Oh ... da. Mislim da nije hladno. Zapravo, ne bih rekla da je toplije, ali izgleda kao da nije studeno kao prije.

– Pitao sam se kad će Majka polomiti kosti ovoj zimi – reče Mamut. – Mislio sam da se bliži taj trenutak.

– Polomiti kosti? Ne razumijem. – To je samo izreka, Ejla. Sjedi, da ti ispričam zimsku priču o Velikoj

majci zemlji koja je stvorila sve što živi – reče starac smiješeći se. Ejla sjede kraj njega na prostirku kraj vatre.

– U velikoj borbi Majka je dobila snagu od Kaosa, a to je hladna i nepokretna praznina, kao smrt, i odatle je stvorila život i toplinu, ali Ona se uvijek mora boriti za život koji je stvorila. Kad nastupa hladno godišnje doba, znamo da je borba počela između Velike blage majke koja želi dati topli život i hladne smrti Kaosa, ali Ona se najprije mora pobrinuti za svoju djecu.

Ejla se zagrijavala za priču i ohrabrivala starca smiješkom. – Što Ona čini da bi se pobrinula za svoju djecu?

– Neke uspavljuje, druge oblači toplo da mogu podnijeti studen, nekima zapovijeda da skupljaju hranu i da se sakriju. Kako postaje sve hladnije i hladnije, tako izgleda da smrt pobjeđuje, a da se Majka sve više povlači. Usred hladnog doba, kad se Majka bori na život i smrt, ništa se ne miče, ništa se ne mijenja, sve izgleda mrtvo. Za nas bi, da nemamo toplo mjesto i skupljenu hranu, smrt pobijedila; ponekad, ako se borba produži, smrt zaista pobjeđuje. Tada nitko ne izlazi. Ljudi prave razne stvari, pripovijedaju priče, ili razgovaraju, ali vrio malo izlaze i mnogo spavaju. Zato se zima naziva malom smrću.

– Napokon – nastavi Mamut – kad studen stigne do svoje krajnje granice, Ona se odupre. Počne gurati i gurati dok ne polomi kosti zimi. To je znak da će se proljeće vratiti, ali ono još nije na pragu. Majka je imala dugačku borbu, mora se najprije odmoriti. Sposobna je dati novi život. Ali ti znaš da je pobijedila. Možeš to namirisali, osjetiti u zraku.

– Osjetila sam! Mamut, ja sam to osjetila! Zbog toga sam morala izvesti konje da se istrče. Majka je slomila kosti zimi! – kliknu Ejla. Priča je objasnila njezine osjećaje.

– Mislim da je vrijeme za proslavu, zar ne? – Da, i ja mislim da je vrijeme! – Možda bi mi htjela pomoći u pripremama? – reče Mamut i pričeka

njezinu potvrdu. – Ne osjeća svatko Njezinu pobjedu u prvi mah, ali uskoro će i drugi osjetiti. Možemo zajedno motriti znakove, pa onda odlučiti u pravi čas.

– Kakve znakove? – Kad se život počinje buditi, svatko to osjeća na drukčiji način. Netko

postane sretan i želi ići napolje, ali još je prehladno, pa takve osobe postaju nestrpljive ili razdražljive. Oni žele pokazati kako se život u njima obnavlja, ali još treba očekivati mnoge velike oluje. Zima zna da je sve propalo pa se ljuti u to doba, a ljudi to osjećaju pa se i oni ljute. Drago mi je što si me upozorila. Od sada do proljeća ljudi će biti nestrpljivi. Mislim da si to već opazila, Ejla. To je najbolji čas za proslavu. Ona daje ljudima razloga da iskažu radost umjesto srdžbe.

‘Znam da će to opaziti’, pomisli Mamut videći kako joj se mršti čelo. ‘Ja sam jedva počeo osjećati razliku, a ona ju je već primijetila. Znao sam da je nadarena, ali njezine me sposobnosti i dalje zapanjuju, a siguran sam da još nisam otkrio njihove pune raspone. Možda ih nikad neću ni otkriti; njezina bi moć mogla biti mnogo veća od moje. Što je ono rekla o korijenu, o ceremoniji s mog-urima? Volio bih da pripremi lovački obred Plemena! To me je nekoć promijenilo, djelovanje je bilo duboko. Još u meni živi. I ona je imala to iskustvo ... Je li je to promijenilo? Povećalo njezine prirodne sklonosti? Pitam se ... Proljetna svečanost dolazi ... Da li bi to bilo prerano doba za novo uzimanje

korijena? Možda bih morao pričekati dok zajedno ne pripremimo Svečanost lomljenja kostiju ... ili sljedeću svečanost ... bit će ih mnogo do proljeća ...’

Digija prođe prolazom do Mamutova ognjišta noseći na sebi tešku vanjsku

odjeću. – Nadala sam se da ću te ovdje zateći, Ejla. Htjela bih provjeriti one stupice

da vidim jesam li ulovila koju polarnu lisicu za ukras Branagova kožuha. Hoćeš li poći sa mnom?

Ejla se tek probudila. Gledala je djelomično otkrivenu rupu za dim. – Rekla bih da je vani lijepo. Pričekaj da se obučem.

Odgrnu pokrivače, sjede, protegnu se i zijevnu, zatim ode iza zastora blizu konjskog dijela. Na putu prođe kraj ležaja gdje je spavalo nekoliko djece, izmiješanih glava i malenih tijela, na hrpi poput vučje štenadi. Vidje otvorene Ridagove smeđe oči i nasmiješi mu se. On ih ponovno sklopi i zagnjuri se između najmlađe Nuvije, koja je imala gotovo četiri godine, i Rugije, koja se bližila osmoj. Na gomili su bili još Križavek, Brinan i Tusija, a poslije je vidjela i najmlađe Fralijino dijete, Tašera, koji još nije imao tri godine. Među njima nije bilo Latije, koja je postajala zrela i sve manje vremena provodila u igri s djecom.

Djeca su bila blago razmažena. Mogla su jesti i spavati gdje god i kad god su htjela. Rijetko su poštovala teritorijalne običaje svojih starijih, njihova je bila cijela zemunica. Mogla su zahtijevati pažnju odraslih članova Tabora i često im je bilo zanimljivo to zastranjivanje; nitko se nije nikamo žurio, niti se imalo kamo poći. Kamo god su želje vukle djecu, uvijek je netko stariji bio spreman pomoći i objasniti. Ako su željela šivati kože, stariji su im davali oruđe i komadiće kože i sve drugo. Ako su željela praviti kameni pribor, dobivala su komade kremena i čekiće od kamena ili kosti.

Rvala su se i prevrtala, izmišljala igre, a to su često bile verzije starijih aktivnosti. Djeca su pravila svoja ognjišta, učila kako se koristi vatra. Pravili su se da idu u lov, gađajući kopljima komade mesa iz hladnih ostava, pekući ih na vatri. Kad se igra ‘ognjišta’ proširivala na oponašanje sparivanja, stariji su se blagonaklono smješkali. Nijedan dio normalnog življenja nije se izdvajao kao nešto što se krije ili zabranjuje; sve je bilo potrebno naučiti da bi dijete sazrelo. Jedini tabu bilo je nasilje, osobito krajnje i nepotrebno nasilje.

Živeći tako zajedno, naučili su da ništa ne može uništiti Tabor ili ljude kao nasilje, naročito kad su zatvoreni u zemunicu za vrijeme duge i hladne zime. Bilo slučajno ili smišljeno, svaki običaj, postupak, dogovor ili navika, makar i ne bili očito usmjereni tome cilju, služili su da se nasilje svede na najmanju mjeru. Dopušteno ponašanje omogućavalo je širok raspon pojedinačnih razlika, ali ništa nije vodilo prema nasilju niti je u pravilu bilo predviđeno kao odušak za jake emocije. Njegovale su se osobne vještine. Poticala se snošljivost; za ljubomoru ili zavist bilo je razumijevanja, ali nastojalo se da ih ne bude. Natjecanja, uključujući i prepirke, služila su kao različite mogućnosti, ali sve je bilo pod strogim nadzorom, zadržano unutar određenih granica i obrada. Djeca

su brzo učila osnovna pravila. Vikanje je bilo prihvatljivo; udaranje je bilo zabranjeno.

Dok je Ejla provjeravala veliki mijeh za vodu, opet se nasmiješila gledajući djecu koja su prošle noći dokasno bila budna. Uživala je što ima djecu oko sebe.

– Morala bih donijeti snijega prije nego što iziđemo – reče Digiji. – Ostalo nam je malo vode, a odavno nije sniježilo. Već je teško naći čist snijeg u blizini.

– Ne gubimo vrijeme – reče Digija. – Imamo vode na našem ognjištu, i Nezija ima još dosta vode. Možemo donijeti snijega kad se vratimo. – Navlačila je debelu vanjsku odjeću dok se Ejla oblačila. –Ponijela sam malo vode i hrane, pa ako nisi gladna, možemo odmah krenuti.

– Za hranu mogu pričekati, ali moram popiti vruć čaj – reče Ejla. Zaražavala ju je Digijina nestrpljivost. Tek su počinjali izlaziti izvan zemunice, pa joj je bilo zabavno provesti neko vrijeme s Digijom nasamo.

– Mislim da Nezija ima čaja, a njoj neće biti krivo ako popijemo koju šalicu.

– Ona ga pravi od metvice izjutra, pa ću uzeti nešto za dodatak ... nešto što volim popiti izjutra. Uzet ću i svoju praćku.

Nezija je navaljivala da djevojke pojedu i malo pečenog zrnja, a dala im je i nareske pečenja od prošle večeri. Talut je čekao da dozna kamo su nakanile poći i gdje se općenito nalaze Digijine zamke. Kad su izišle kroz glavni ulaz, dan je počinjao; sunce se pojavilo iznad oblaka na dalekom obzoru i krenulo na dugačku putanju po vedrom nebu. Ejla opazi da su konji već vani. Nije im zamjerila.

Digija pokaza Ejli kako će privezati duguljasti okvir od isprepletenog vrbova pruća za obuću da bi lakše hodala. Ejla je uskoro imala krplje na nogama i s malo vježbe zatim hitro gazila po snijegu naporedo s Digijom.

S ulaza u konjsku prostoriju Džondalar ih je promatrao kako odlaze. Pogledao je nebo i pomislio da pođe za njima, ali zatim je promijenio mišljenje. Vidio je nekoliko oblaka, ali ništa nije najavljivalo opasnost. Zašto toliko brine kad god Ejla napusti zemunicu? Smiješno je što je stalno prati. Ne ide sama, Digija je s njom, a dvije mlade žene sasvim su sposobne da se brinu o sebi ... čak i da pada snijeg ... ili da je još ružnije vrijeme. Primijetile bi ga uskoro da ih slijedi, bio bi im na smetnju baš kad žele biti same. Džondalar spusti zastor i vrati se u zemunicu, ali nije se mogao osloboditi misli da Ejli prijeti opasnost.

– Oh, pogledaj, Ejla! – viknu Digija, klečeći kraj tvrdo smrznute lešine

bijelog krzna što se njihala o petlji koja joj se čvrsto stegla oko vrata. – Postavila sam i druge stupice. Požurimo se da ih pregledamo.

Ejla se htjela zaustaviti i pogledati zamku, ali morala je pohitati za Digijom. – Što ćeš s njom učiniti? – upita stižući je.

– Ovisi o tome koliko će ih biti. Htjela sam napraviti obrub na Branagovom kožuhu, ali pravim mu i tuniku; crvenu, iako nije onako svijetla kao tvoja. Imat

će dugačke rukave i trebaju dvije kože, a nastojim da boje koža budu jednake. Htjela bih je ukrasiti krznom i zubima zimske lisice. Što ti misliš?

– Mislim da će to biti vrio lijepo. – Gazile su neko vrijeme po snijegu, zatim Ejla reče: – Što misliš, što bi bilo najbolje za bijelu tuniku?

– Ovisi o tome što želiš. Hoćeš li druge boje, ili želiš da ostane sva bijela? – Mislim da bih željela da sva bude bijela, ali nisam baš sigurna. – Zgodno bi bilo krzno bijele lisice. – Mislila sam o tome, ali ... Ne znam hoće li biti baš u redu – reče Ejla. Nju

nije toliko mučila boja. Sjetila se da je odabrala bijela lisičja krzna za Raneka na svečanosti njezina usvojenja, a nije željela da je nešto podsjeća na ono vrijeme.

Druga je zamka bila prazna. Omča je bila pregrizena, a oko nje su se vidjeli vučji tragovi. U trećoj je opet bila lisica, potpuno smrznuta, ali sva je bila nagrizena i krzno joj je bilo neupotrebljivo. Ejla opet pokaza vučje tragove.

– Čini mi se da lovim lisice za vukove – reče Digija. – Izgleda da ćeš imati samo jednu – reče Ejla. Digija se počinjala plašiti da neće dobiti drugo krzno, makar našla plijen u

četvrtoj zamci. Požurile su do mjesta gdje ju je zapela. – Morala bi biti ondje, kraj onog grmlja – reče dok su se bližile šumarku –

ali ne vidim ... – Eno je, Digija! – viknu Ejla trčeći naprijed. – I dobro izgleda. Pogledaj taj

rep! – Savršeno! – reče Digija s olakšanjem. – Željela sam bar dva krzna. –

Izvuče lisicu iz petlje, priveza je skupa s prvom i prebaci ih preko grane niskog drveta. Sad joj je bilo lakše kad je ulovila svoje dvije lisice. – Gladna sam. Kako bi bilo da se ovdje malo odmorimo i nešto pojedemo?

– Sad kad si rekla, i ja sam gladna. Nalazile su se u rijetkom šumarku, s više grmlja nego drveća, uz potočić

koji se probijao kroz debele naslage prapora. Dolinica je bila ispunjena osjećajem pustoši i krajnje iscrpljenosti u posljednjim danima duge i oštre zime. Bilo je to sumorno mjesto crno-bijelih boja sa sivim preljevima. Snježni pokrivač, isprekidan krpicama niskog grmlja, bio je star i tvrd, prošaran mnoštvom tragova. Polomljene grane pokazivale su pustošenja vjetra, snijega i gladnih životinja. Vrbe i johe povijale su se k zemlji, pritisnute klimatskim nepogodama i pretvorene u kržljavo grmlje. Nekoliko okljaštrenih breza stršišlo je i škripalo golim granama na vjetru, kao da glasno prizivlju dolazak zelenila. Čak su i četinjari izgubili boju. Kvrgavi borovi, osuti lišajevima po kori, bili su sivi, a visoki ariši tamni i savijeni pod teretom snijega.

Nad blagom padinom dizao se humak snijega osut dugačkim kolcima s oštrim trnjem; bile su to suhe drvenaste mladice koje su šiknule prošlog ljeta osvajajući novo područje. Ejla ih je zapamtila, ali ne kao neprobojni guštik trnovitog bijelog vrijesa, nego kao mjesto gdje će potražiti bobice i ljekovito lišće kad im dođe vrijeme. Ona je u tom sumornom i pustom prizoru vidjela

nadu opstanka, a nakon dugog boravljenja u zatvorenom prostoru i ovaj zimski krajolik joj je pružao mnoga obećanja, osobito na blistavom suncu.

Dvije mlade žene načiniše sjedala od snijega na mjestu koje će biti obala potočića kad grane proljeće. Digija otvori uprtnjaču i izvadi spremljenu hranu i, što je još važnije, vodu. Otvori zamotak brezove kore i pruži Ejli tvrd kolač putne hrane – hranjivu mješavinu sušenog voća i mesa, s masnoćom koja daje energiju u obliku okrugle pljeskavice.

– Majka je napravila nekoliko svojih hljepčića s borovim sjemenkama i jedan mi je dala – reče Digija otvarajući drugi smotak i kidajući komad za Ejlu. Ejla je uživala u tim hljepčićima.

– Pitat ću Tuliju kako se prave – reče Ejla, prije nego što će razmotati odreske Nezijine pečenke. – Mislim da se baš gostimo. Još nam samo treba malo proljetne zeleni.

– S tim bi stvar bila savršena. Jedva čekam proljeće. Kad održimo Svečanost lomljenja kostiju, postaje sve teže i teže čekati – odgovori Digija.

Ejli se radovala drugarskom izlasku s Digijom i čak joj je postajalo toplije u toj udolini, zaštićenoj od vjetrova. Razvezala je oputu na vratu i zabacila kukuljicu, zatim omotala čelo praćkom. Sklopila je oči i izložila lice suncu. Vidjela je okruglu siluetu blještećeg sunca na pozadini spuštenih vjeđa i osjećala blagotvornu toplinu. Kad je ponovno otvorila oči, činilo joj se da sve jasnije vidi.

– Da li se ljudi uvijek rvu na Svečanosti lomljenja kostiju? – upita Ejla. – Nikad prije nisam vidjela da se itko rve ne mičući noge.

– Da, time se časti... – Pogledaj, Digija! Stiglo je proljeće! – prekide je Ejla, skoči na noge i

pojuri prema obližnjem vrbovu grmu. Kad joj se pridružila druga žena, ona joj pokaza nabubrele pupove duž vitke grančice, a jedan se već otvorio pokazujući proljetno zelenilo, iako prerano da bi preživio. Žene se nasmiješiše u čudu, ispunjene osjećajem otkrića, kao da su tog časa same pronašle proljeće.

Omča od tetive još se njihala nedaleko od vrbe. Ejla je podiže. –Mislim da je ovo vrlo dobar način lovljenja. Ne moraš tražiti životinje. Postavi zamku i dođi poslije da ih uzmeš. Ali kako ih praviš? I kako znaš da ćeš uloviti lisicu?

– Nije teško to napraviti. Znaš kako se tetiva stvrdne ako je namočiš i ostaviš da se osuši; kao neučinjena koža.

Ejla potvrdi kimanjem. – Napraviš malu omču na kraju – nastavi Digija pokazujući joj omču. –

Zatim uzmeš drugi kraj i provučeš ga da dobiješ drugu omču, dovoljno veliku da kroz nju prođe lisičja glava. Onda je smočiš i pustiš je da se osuši s otvorenom omčom. Onda moraš poći na mjesto gdje ima lisica, gdje si ih prije vidjela ili lovila. Ovo mi je mjesto pokazala majka. Ovdje obično ima lisica svake godine, to se vidi po tragovima. Drže se iste staze kad se nađu u blizini jazbina. Da bi zapela stupicu, moraš naći njihovu stazu, i to na mjestu gdje prolazi kroz grmlje ili kraj drveća; tu zapneš zamku točno preko staze, u visini njihove glave, i

dobro je učvrstiš, ovako, ovdje i ovdje. – Digija je pokazivala dok je objašnjavala. Ejla je gledala i nastojala shvatiti svaku pojedinost.

– Kad lisica protrči stazom, glava joj prođe kroz omču, i što brže juri dalje to joj se jače steže omča oko vrata. Ona se bori, otimlje se, ali bez uspjeha. Obično to kratko traje. Zatim je jedini problem naći lisicu prije nego što je netko drugi nađe. Danug je pripovijedao kako sjevernjaci prave stupice. Kaže da oni saviju mlado drvo i na njegovu vrhu zapnu omču, pa kad se omča stegne oko životinje, usput se oslobodi drvo i podigne žrtvu uvis. Tako lisica visi iznad zemlje dok ne dođeš po nju.

– To je dobra ideja – reče Ejla, vraćajući se na mjesto gdje su prije sjedile. Ona podiže pogled pa odjedanput, na Digijino iznenađenje, strže praćku s glave i poče pipati po zemlji. – Gdje je kamen? –prošapta. – Pogledaj!

Brže nego što je Digija mogla pratiti njezine kretnje, Ejla uze kamen, stavi ga u praćku, zavitla njome iznad glave i ispusti hitac. Digija je čula mukao udarac, ali tek kad su se vratile na prijašnje mjesto, vidjela je cilj Ejlina pogotka. Bio je to bijeli zerdav, dugačak četrnaestak palaca, ali trećina te dužine otpadala je na bijeli rep s crnom točkom. Ljeti će te životinje imati smeđu dlaku s bijelim trbuhom, ali zimi je ta vrsta kune bila posve bijela, osim crnog nosa, malih oštrih očiju i vrška repa.

– Krao nam je pečeno meso! – reče Ejla. – Ja ga nisam ni vidjela od snijega. Imaš oštro oko – reče Digija. – I tako si

brza s tom praćkom. Ne znam zbog čega bi ti trebale zamke, Ejla. – Praćka je dobra za lov kad vidiš ono što želiš uloviti, ali zamka može

loviti za tebe i kad nisi prisutna. Dobro je znati jedno i drugo – odvrati Ejla, shvaćajući pitanje ozbiljno.

Sjedoše da dovrše jelo. Ejlina se ruka vraćala da pomiluje gusto meko krzno male kune dok su razgovarale. – Zerdav ima najfinije krzno – reče ona.

– Većina tih dugačkih kuna ima krasno krzno – reče Digija. – Kuna zlatica, sobol, čak i lasica ima dobro krzno. Nije tako meko, ali najbolje je za kukuljice, ako ne želiš da ti se ledeni mosuri hvataju oko lica. Ali njih je teško uhvatiti u stupicu, a kopljem ih ne možeš loviti. Brze su i lukave. Tvoja je praćka za to dobra, rekla bih, iako još ne znam kako ti je to pošlo za rukom.

– Učila sam se upotrebljavati praćku baš u lovu na te male životinje. Isprva sam lovila samo mesoždere, pa sam najprije naučila kako se oni ponašaju.

– Zašto? – upita Digija. – Nisam uopće smjela loviti, pa zato nisam lovila životinje koje služe kao

ljudska hrana, nego samo one koje nam kradu hranu ... Mislila sam da će to biti u redu.

– Zašto ti nisu dopuštali da loviš? – Plemenskim je ženama zabranjeno loviti ... Ali meni su na kraju dopustili

da se služim praćkom. – Ejla načas umuknu, pribirući sjećanja. – Znaš li da sam lasicu ubila mnogo prije nego zeca? – Nasmiješi se toj ironiji.

Digija potrese glavom od čuđenja. Kako je čudnovato djetinjstvo Ejla morala provesti, pomisli.

Ustadoše da pođu, pa dok je Digija išla po lisice, Ejla podiže malog mekog bijelog zerdava. Pogladi ga rukom od glave do vrha repa.

– To baš želim! – reče odjedanput. – Zerdava! – Pa imaš ga – reče Digija. – Ne. Mislim za bijelu tuniku. Želim je opšiti bijelim krznom zerdava, i

repovima. Volim te repove s crnim vrškom. – Gdje ćeš naći toliko zerdava da ukrasiš tuniku? – upita Digija. –Dolazi

proljeće, oni će uskoro promijeniti boju dlake. – Ne treba mi ih previše, a gdje je jedan, često se nađe još neki u blizini.

Sad ću ih loviti – reče Ejla. – Treba mi dobrih oblutaka. – Poče razgrtati snijeg, tražeći kamenje kraj obale smrznutog potoka.

– Sad? – upita Digija. Ejla zastade i pogleda je. Gotovo je zaboravila njezino prisustvo. Ona bi joj

mogla otežati traganje i čekanje. – Ne moraš me čekati, Digija. Vrati se. Ja ću se sama snaći.

– Da se vratim? To ne bih željela nipošto propustiti. – Možeš li biti vrlo tiha? Digija se nasmiješi. – I prije sam bila u lovu, Ejla. Ejla pocrvenje, osjetivši da je rekla što nije smjela reći. – Nisam mislila ... – Znam da nisi – reče Digija i nasmiješi se. – Mislim da bih mogla naučiti

nešto od onoga tko je prije ubio lasicu nego zeca. Lasice su lukavije, podmuklije, neustrašivije i prkosnije od svih drugih životinja, uključujući i hijene. Vidjela sam ih kako odgone leoparda od plijena, čak bi se suprotstavile spiljskom lavu. Nastojat ću da ti ne budem na putu. Ako misliš da plašim zerdave, reci mi, pa ću te ovdje pričekati. Ali ne traži od mene da se vratim.

Ejla se nasmiješi s olakšanjem, misleći kako je dobro što ima takvu prijateljicu koja je odmah razumije. – Zerdav je opak kao i lasica. Samo što je manji, Digija.

– Mogu li ti čime pomoći? – Još nam je ostalo pečena mesa. Moglo bi biti od koristi, ali najprije

moramo naći tragove ... pošto prije toga nakupim dovoljno oblutaka. Kad je Ejla našla dovoljno prikladnih kamičaka i stavila ih u torbu koja joj

je visila o pasu, podiže naprtnjaču i prebaci je preko lijevog ramena. Zatim zastade i poče osmatrati krajolik, tražeći mjesto odakle bi počela. Digija je stajala korak iza nje i čekala da pođe. Ejla poče tiho govoriti, kao da glasno misli.

– Kune ne prave jazbine. Služe se onim što nađu, čak i zečjim logom, pošto zakolju zeca. Katkad mislim da im ne bi ni trebala jazbina, kad ne bi imale mlade. Stalno su u pokretu: love, trče, penju se, propinju se i osmatraju; i bez

prestanka ubijaju, noću i danju, čak i kad su već site. Jedu sve: vjeverice, zečeve, ptice, jaja, kukce, čak mrtvo i pokvareno meso, ali najviše mesa same love i jedu svježe. Kad se nađu u škripcu, ispuštaju neki smrad, ali ne štrcaju kao tvorovi iako jednako smrde, i ovako ciče ... – Ejla ispusti krik koji je bio nekakav zvuk između prigušenog vriska i roktanja. – U doba parenja zvižde.

Digija je bila zapanjena. Sad je naučila o kunama i zerdavima više nego cijeli život prije toga. Nije ni znala da se uopće oglašuju.

– Dobre su majke, imaju mnogo mladih, dvije ruke ... – Ejla zastade da razmisli o riječima kojima se broji. – Deset, katkad i više.

Drugi put tek nekoliko. Mladi ostaju s majkom dok ne odrastu. – Opet umuknu da pomnjivo promotri okolinu. – U ovo doba godine mladunčad bi još mogla biti s majkom. Tražimo tragove ... Mislim kraj onog tršćaka. – Pođe prema humku snijega koji je pokrivao zamršenu masu trstika i uvela lišća što svake godine izbijaju na istom mjestu.

Digija ju je slijedila, čudeći se kako je mogla toliko naučiti, kad nije mnogo starija od nje. Digija je opazila da je Ejlin govor malo netočniji, kao znak uzbuđenja, ali po tome je shvatila kako zapravo dobro govori. Ejla je rijetko brzala u govoru, ali njezin mamutovski približavao se savršenstvu, osim u načinu izgovora nekih glasova. Digija pomisli kako možda nikad neće izgubiti tu značajku u govoru, zapravo se nadala da će tako biti. Ejla se po tome razlikovala ... i bila bliže ljudskim osobinama.

– Traži male tragove s pet prstiju, katkad se vide samo četiri. To su najmanji tragovi od svih mesoždera, a stražnje šape padaju na mjesto koje ugaze prednje.

Digija ustuknu da ne pokvari osjetljivu zamku, zatim poče promatrati kako Ejla polako i pažljivo pri svakom koraku istražuje okolinu, snijegom pokriveno tlo i svako palo drvo, svaku grančicu na grmlju, vitka debla golih breza i opterećene grane borova s tamnim iglicama. Odjednom njezine oči prestadoše istraživati, ukočivši se od pogleda koji joj je zaustavio dah.

Lagano je spustila nogu na zemlju dok je rukom sezala u torbu da uzme komad bizonova mesa; položi meso na tlo ispred sebe, zatim segnu po kamen i polagano poče uzmicati.

Digija je gledala i nije se micala, nastojeći da iza Ejle vidi što je ona opazila. Napokon zamijeti kretanje, a onda se usredotoči na nekoliko sitnih bijelih oblika što su se vijugavo micali prema njima. Jurili su iznenađujuće brzo iako su se penjali preko povaljenih stabala, kroz grmlje, preko rupa i pukotina, proždirući usput sve na što naiđu. Digija nikad prije nije dulje promatrala te male proždore i sad ih je gledala posvema očarana. Povremeno su zastajkivali, zvjerkajući živim očicama oko sebe, ćuleći uši na svaki šum, ali nepogrešivo vučeni mirisom svog nesretnog plijena.

Pustošeći gnijezda voluharica i miševa, zavlačeći se pod korijenje radi usnulih daždevnjaka i žaba, skačući za ptičicama koje su bile premrzle i pregladnjele da bi mogle letjeti, ta se pljačkaška horda od desetak malih zerdava

primicala. Trzajući glavama naprijed-natrag, strijeljajući očima na sve strane, pogađali su sa smrtonosnom točnošću mozak, vrat, žilu kucavicu. Napadajući bez oklijevanja, bili su najdjelotvorniji, najkrvožedniji koljači u životinjskom svijetu, i Digiji odjedanput bješe drago što su tako maleni, činilo se da nema razloga za toliko uništavanje osim žudnje da se ubija, osim potrebe da se stalno drži u pokretu tijelo kojemu je priroda namijenila tu zadaću.

Zerdave je privukao komad nedopečena mesa i oni ga počeše žderati. Odjedanput nastade pometnja, među njih pade nekoliko teških kamenova, neki zerdavi klonuše, a nepogrešiv miris lasičjeg mošusa ispuni zrak. Digija je bila toliko obuzeta promatranjem životinja da joj je promaklo Ejlino pomnjivo pripremanje i brza paljba.

Tada, kao da niče iz zemlje, među bijelim životinjicama pojavi se velika crna zvijer, a Ejla se zaprepasti začuvši prijeteće režanje. Vuk je došao po komad bizonovine, ali na put su mu stala dva hrabra i neustrašiva zerdava. Ustuknuvši malo, crni mesožder opazi zerdava koji malo prije bespomoćno pade od kamenog hica, pa zgrabi njega.

Ali Ejla nije bila spremna dopustiti crnom vuku da joj ukrade zerdava; previše je truda uložila dok ga je ulovila. Zerdavi su bili njezin plijen i htjela ih je imati za bijelu tuniku. Dok je vuk polako trčao s malom bijelom zvjerkom u ustima, Ejla se dade u potjeru za njim. I vukovi su mesožderi. Ona ih je proučavala pomno kao i lasice dok se vježbala upotrebljavati praćku. I njih je razumjela. Podiže opalu granu u trku za životinjom. Vuk samotnjak obično je popuštao pred odlučnim napadom, pa je mogao ispustiti zerdava.

Da je vidjela čopor, ili samo dva vuka, ne bi se upustila u takav drski napad, ali kad je vuk zastao da bolje zagrize plijen u ustima, Ejla pojuri k njemu uzmahujući granom da ga što jače udari. Nije granu smatrala nekim oružjem, nego je samo kanila poplašiti vuka i zbuniti ga ne bi Ii ispustio malog krznaša iz zubi. Ali zbunila se ona. Vuk je spustio zerdava kraj nogu, podmuklo zarežao i ustremio se na nju.

Prva joj je misao bila da se zaštiti granom i odbije nasrtaj vuka, dok joj je navala snage savjetovala da bježi. Ali kad je zamahnula krhkom granom, udarila je u drvo iza sebe i slomila je. Ostala je s trulim batrljkom u ruci, ali odlomljeni je kraj pogodio vuka u glavu. To je bilo dovoljno da ga zadrži. I on je samo plašio protivnika, nije mu bilo previše stalo da ga napadne. Ponovno je uzeo mrtva zerdava i otrčao iz šumarka.

Ejla je bila uplašena, ali i razljućena. Nije mogla pustiti da joj zerdav samo tako propadne. Ponovno je jurnula za vukom.

– Pusti ga da ode! – viknu Digija. – Imaš ove druge. Neka vuk nosi svoga! Ali Ejla je nije čula; nije ni slušala. Vuk je izbijao na čistinu, ona ga je

slijedila. Segnula je rukom u torbu i našla dva posljednja kamena. Iako je očekivala da će je veliki mesožder uskoro ostaviti daleko iza sebe, morala je još jednom pokušati. Ubaci kamen u praćku i zavitla ga za bježećom zvijeri. Drugi

kamen koji je slijedio za prvim uskoro je dovršio ono što je prvi započeo. Oba su pogodila cilj.

Osjetila je veliko zadovoljstvo kad je vuk pao. Ta životinja nikad više neće krasti njezinu lovinu. Dok je trčala da uzme zerdava, razmišljala je da ponese i vučju kožu, ali kad ju je Digija sustigla, našla ju je kako sjedi kraj mrtva crnog vuka i bijelog zerdava, i ne miče se. Izraz njezina lica izazva duboku Digijinu zabrinutost.

– Što je, Ejla? – Morala sam popustiti. Morala sam znati da ova vučica ima razloga da se

sa zerdavima bori za pečeno meso. Vukovi znaju koliko su napasne male kune, i vuk samotnjak će obično ustuknuti pred njima na nepoznatu mjestu. Morala sam joj prepustiti ovog zerdava.

– Ne razumijem. Dobila si natrag zerdava i k tome vučju kožu. Zbog čega si joj trebala popustiti?

– Pogledaj – reče Ejla pokazujući trbuh vučice. – Ona doji mlade, ima štenad.

– Zar nije prerano da se kote vukovi? – upita Digija. – Da. Ova se okotila u nevrijeme. I sama je. Zato joj je tako teško doći do

hrane. I zato je došla po pečeno meso, zato je toliko htjela zerdava. Pogledaj joj rebra. Vučići su je isisali. Ostala joj je samo kost i koža. Da je živjela u čoporu, drugi bi joj pomogli prehraniti štenad; ali da je živjela u čoporu, ne bi ni imala štenadi. Samo predvoditeljice čopora obično imaju mlade, a ova je vučica pogrešne boje. Vukovi su naviknuti na neke boje i znakove. Ona je poput onog bijelog vuka kojeg sam motrila dok sam ih proučavala. Ni njega nisu voljeli. I to je bila vučica, i stalno se pokušavala družiti s predvodnicima čopora, ali oni joj nisu dali pristupiti. Kad se čopor povećao, napustila ih je. Možda joj je dodijalo što je nitko nije trpio.

Ejla pogleda crnu vučicu. – Kao i ovoj. Možda je zbog toga željela mlade, jer je bila osamljena. Ali nije ih smjela dobiti ovako rano. Mislim da je ona onaj crni vuk što smo ga vidjeli kad smo lovili bizone, Digija. Valjda je napustila svoj čopor da nađe mužjaka samotnjaka i osnovala novi čopor; novi čopori nastaju na taj način. Ali samotnjacima je uvijek teško. Vukovi vole loviti zajedno, i paze jedan na drugoga. Muški predvodnik uvijek pomaže ženskoj predvodnici oko štenadi. Trebalo bi da ih vidiš kako se vole igrati s mladunčadi. Ali gdje je njezin mužjak? Je li ga ikad našla? Je li poginuo?

Digija je bila iznenađena videći da se Ejla bori sa suzama nad mrtvim vukom. – Svi oni moraju uginuti, prije ili poslije, Ejla. Svi se mi vraćamo Majci.

– Znam, Digija, ali najprije je bila različita, a zatim je bila sama. Morala je imati nešto u životu, druga, čopor kojemu bi pripadala, ili bar mlade.

Digija pomisli kako počinje shvaćati zašto je Ejla toliko potresena sudbinom stare mršave crne vučice. Zamišljala je sebe na mjestu vučice.

– Imala je mlade, Ejla.

– A sad će i oni uginuti. Nemaju čopora. Nemaju ni predvodnika. Bez majke, uskoro će uginuti. – Ejla odjedanput skoči na noge. – Neću dopustiti da uginu!

– Što si naumila? Kamo ideš? – Idem ih pronaći. Pratit ću trag vučice do njezine jazbine. – To može biti opasno. Možda su drugi vukovi u blizini. Kako možeš biti

sigurna da ih nema? – Sigurna sam, Digija. Dovoljno je da je pogledam. – Pa, ako ne odustaješ od nauma, mogu ti reći samo jedno, Ejla. – Što? – Ako od mene očekuješ da se potucam po vučjim tragovima zajedno s

tobom, morat ćeš sama nositi svoje zerdave – reče Digija i iskrenu pet bijelih lešina iz uprtnjače. – Dosta su mi teške i moje lisice! – Digija se cerekala od ushićenja.

– Oh, Digija – reče Ejla, smiješeći se s toplinom i odanošću. –Donijela si ih! – Dvije se djevojke zagrliše od osjećaja ljubavi i prijateljstva.

– Jedno je sigurno, Ejla. S tobom nikad nije dosadno! – Digija joj pomože da ubaci zerdave u naprtnjaču. – Što ćeš učiniti s vučicom? Ako je ne uzmeš ti, uzet će je netko drugi. A crno vučje krzno nije baš obična stvar.

– Voljela bih je uzeti, ali najprije želim naći njezinu štenad. – U redu, ja ću je ponijeti – reče Digija, prebacujući mlohavo tijelo preko

ramena. – Budemo li poslije imale vremena, oderat ću je. –Zausti da još nešto upita, ali predomisli se. Uskoro će točno znati što kani Ejla učiniti ako nađe kojeg vučića na životu.

Morale su se vratiti u dolinu i naći prave tragove. Vučica se bila dobrano, pomučila da zabaci trag, znajući koliko je nježan život koji je ostavila bez nadzora. Nekoliko je puta Digija pomislila da su ga izgubile, iako je i sama bila dobra tragačica, ali Ejla je uporno nastavljala tražiti sve dok ga ne bi ponovno našla. Kad su napokon došli do mjesta gdje je Ejla tvrdila da se nalazi jazbina, sunce se već bilo poprilično nagnulo prema zapadu.

– Ako si sigurna da je ovo jazbina, moram s tobom biti iskrena, Ejla. Ne vidim nikakva traga životu.

– Tako i mora biti, ako su vučići sami. Kad bi se vidjeli znakovi života, to bi samo privlačilo opasnost.

– Možda imaš pravo, ali ako su štenad unutra, kako ćeš ih izmamiti? – Mislim da postoji samo jedan način. Morat ću se zavući k njima. – Ne možeš to učiniti, Ejla! Jedno je promatrati vukove s udaljenosti, a

drugo je zavlačiti se u njihove brloge. Što će biti ako unutra nisu samo štenad? Tu bi mogao biti još koji odrastao vuk.

– Jesi li vidjela neke druge tragove? – Nisam, ali ipak mi se ne sviđa tvoja namjera da ulaziš u vučji brlog.

– Nisam prešla ovoliki put samo zato da odem odavde ne doznavši ima li u blizini koje vučje štene. Moram ući unutra, Digija.

Ejla odloži naprtnjaču i uputi se k maloj tamnoj rupi u zemlji. Bila je iskopana u starom duplju, odavno napuštenom zbog nepovoljna položaja, ali to je bilo najbolje što je crna vučica mogla naći kad je njezin mužjak, stari samotnjak privučen njezinom preranom uspaljenošću, podlegao u nekoj borbi. Ejla leže potrbuške i poče se uvlačiti.

– Ejla, čekaj! – zovnu je Digija. – Uzmi moj nož. Ejla pristade, stavi nož u usta i zađe u tamnu rupu. Prvo se strmo spuštala, i

prolaz je bio uzak. Odjedanput osjeti da je zapela, pa se morala povući natrag. – Bolje je da pođemo, Ejla. Kasno je, a ako ne možeš ući, onda ne možeš

ući. – Ne – reče ona svlačeći kožuh preko glave. – Ući ću. Tresla se od hladnoće dok se uvlačila u brlog, ali nekako se provukla kroz

prvi dio prolaza, gdje je bio strmenit. Na dnu, gdje je postajao ravan, bilo je više mjesta, ali činilo se da je jazbina prazna. Tijelo joj je sprečavalo prodiranje svjetlosti pa je prošlo neko vrijeme prije nego što su joj se oči priviknule na tamu; ali tek kad je pošla natrag učinilo joj se da je čula neki zvuk.

– Vučiću, mali vučiću, jesi li ovdje? – zovnu, zatim se sjeti koliko je puta gledala i slušala vukove, pa ispusti ugodni zvuk zavijanja. Nape uši i začu tiho cviljenje koje je dopiralo iz najdubljeg i najtamnijeg kutka jame. Ejli je došlo da klikne od radosti.

Dopuza bliže mjestu cviljenja i ponovno se javi zvukom zavijanja. Tihi cvil joj se odazva, i ona tad opazi dva sjajna oka; ali kad je posegnula da dohvati štene, ono je ustuknulo i slabašno zarežalo, a oštri zubići zabodoše se u njezinu ruku.

– Au! Ti bi se borio – reče Ejla, zatim se nasmiješi. – Ima još života u tebi. Dođi, vučiču. Sveče biti u redu. Dođi.

Ponovno segnu za štenetom, zavijajući blago usput, i osjeti čupavu lopticu krzna. Kad ga je dobro prihvatila, povukla je k sebi vučića koji se cijelo vrijeme otimao i borio. Zatim je natraške izišla iz jazbine.

– Pogledaj što sam našla, Digija! – reče Ejla kroz pobjedonosni smiješak dok je dizala uvis malo sivo čupavo vučje štene.

23 Džondalar je bio ispred zemunice, koračajući između glavnog ulaza i

konjske prostorije. Usprkos toplom kožuhu, jer nosio je stari Talutov ogrtač, osjećao je pad temperature kad se sunce počelo spuštati iza obzora. Nekoliko se puta popeo na uzvišicu u pravcu kojim su otišle Ejla i Digija, i već je pomišljao da se ponovno popne.

Pokušavao je zatomiti uznemirenost otkad su jutros pošle dvije djevojke, a kad je počeo zabrinuto koračati ispred nastambe u rano popodne, drugi su se smješkali, ali njegova uznemirenost nije više bila osamljena. I Tulija se nekoliko puta uspela do stepe, a Talut je govorio da bi možda trebalo poći u potragu za njima u skupini i ponijeti baklje. Činilo se da su nemirni čak Njiska i Trkač.

Kad je blistavi zapadni oganj skliznuo iza oblaka koji su lebdjeli iznad ruba zemlje, neko ga vrijeme nije bilo, a onda se opet pojavio kao oštro ocrtani crveni krug svjetla; nadzemaljski krug bez dubine i dimenzije, previše savršen, previše simetričan da bi pripadao prirodnoj okolini. Ali taj žarki crveni krug davao je boju oblacima i tračak zdravlja blijedom djelomičnom licu drugog nezemaljskog pratioca koji se dizao na istočnom nebu.

Upravo kad se Džondalar spremao ponovno popeti, dvije se figure pojaviše na vrhu, ocrtane na ljubičastoj pozadini neba. Samo je jedna zvijezda sjala nad njima. On duboko udahnu i nasloni se klonulo na ulazne kljove, osjećajući se opušteno nakon iznenadnog olakšanja. Ništa im se nije dogodilo. Ejli se nije ništa dogodilo.

Ali zašto ih nije bilo tako dugo? Morale bi znati da ne smiju izazivati opću zabrinutost. Što ih je moglo toliko zadržati? Možda su bile u opasnosti. Trebalo je da pođe za njima.

– Evo ih! Evo ih! – vikala je Latija. Iz zemunice istrčaše napola obučeni ljudi; oni koji su već bili vani u

zimskoj odjeći potrčaše im u susret. – Što vas tako dugo zadržalo? Već je mrak. Gdje ste bile? – upita

Džondalar čim je Ejla stigla do zemunice. Ona ga je gledala sa zaprepaštenjem. – Uvedimo ih najprije unutra – reče Tulija. Digija je znala da joj majka nije

dobre volje, ali provele su čitav dan vani, umorne su, a napolju je sve hladnije. Prijekori mogu doći i kasnije, pošto se Tulija uvjeri da je sve u redu. Uguraše ih unutra, kroz ulazno predvorje ravno na ognjište za spremanje hrane.

Jedva čekajući da se rastovari, Digija podiže lešinu crne vučice koja se ukočila prema obliku njezina ramena. Kad ju je ispustila na prostirku, začuli su se usklici iznenađenja, a Džondalar je problijedio. ‘Bilo je opasnosti’, pomislio je.

– To je vuk! – reče Druvez promatrajući sestru sa strahopoštovanjem. – Gdje ste ulovile toga vuka?

– Čekaj dok ne vidiš što Ejla ima – reče Digija, vadeći bijele lisice iz naprtnjače.

Ejla je jednom rukom vadila smrznute zerdave iz torbe, dok je drugu pomnjivo držala u visini struka naslanjajući je na toplu krznenu tuniku.

– To su vrlo lijepi zerdavi – reče Druvez, mnogo manje zadivljen malim bijelim lasicama nego crnim vukom, ali nije htio biti nepristojan.

Ejla se nasmiješi dječaku, zatim odriješi traku kojom se opasala preko kožuha, zavuče ruku ispod njega i izvuče malu sivu loptu krzna. Svatko pogleda da vidi što to drži. Krzno se odjedanput pomače.

Vučić je udobno spavao u toplini Ejlina tijela ispod vanjskoga ogrtača, ali sad se uplašio svjetla, buke i nepoznatih mirisa. Štene je cvililo i pokušavalo se zavući pod odjeću žene kojoj je poznavalo toplinu i miris. Ona spusti malo čupavo stvorenje na tlo rupe za crtanje. Štene ustade, progega se nekoliko koraka, zatim se naglo zgrči i napravi lokvicu koju je brzo upila meka, suha zemlja.

– To je vuk! – reče Danug. – Vučić – dodade Latija zacakljenih očiju od radosti. Ejla primijeti kako se Ridag primaknuo da pogleda životinjicu. Pružio je

ruku i štene ju je onjušilo, zatim ju je liznulo. Ridagov je smiješak iskazivao čistu radost.

– Gdje si našla vučića? – upita dječak znakovima. – To je duga priča – odgovori mu Ejla znacima – poslije ću sve ispričati. –

Brzo svuče kožuh. Nezija ga uze i pruži joj čašu čaja. Ona se zahvalno nasmiješi i otpi gutljaj.

– Nije važno gdje ga je našla. Što će s njim učiniti? – upita Frebek. Znala je Ejla da on razumije nijemi jezik, iako se pravio da ga ne zna. Očito je shvatio Ridaga. Ona se okrenu prema njemu.

– Brinut ću se o njemu, Frebek – reče Ejla, dok su joj oči plamtjele od izazova. – Ubila sam njegovu majku – pokaza crno vučje krzno bez života – pa ću se postarati za ovo mladunče.

– To nije mladunče. To je vuk! Životinja koja može naškoditi čovjeku – reče on. Ejla se rijetko opirala njemu ili kome drugome, i on je otprije znao da ona lako popušta u malim stvarima samo da bi izbjegla sukobe. Nije očekivao izravno opiranje, i to mu nije bilo drago, napose zato što je slutio da vjerojatno neće biti po njegovoj želji.

Manuv pogleda vučje mladunče, zatim Frebeka, a onda se široko nasmija. – Zar se bojiš da će te ova životinja napasti, Frebek? Promukao smijeh natjera gnjev u Frebekovo lice. – Nisam to mislio. Htio

sam reći da vukovi mogu naškoditi ljudima. Prvo su bili konji, sad vukovi. Što je sljedeće? Ja nisam životinja i ne želim živjeti sa životinjama – reče on. Zatim

otresito ode, ne želeći iskušati da li bi ostatak Lavljeg tabora pristao uz njega ili uz Ejlu i njene životinje kad bi ih prisilio da odaberu.

– Je li ti ostalo mesa od onog bizonova pečenja, Nezija? – Sigurno skapavate od gladi. Napravit ću vam večeru. – Ne za mene. Za vučića – reče Ejla. Nezija donese Ejli komad pečenog mesa, pitajući se kako će vučić jesti. Ali

Ejla se sjetila pouke koju je davno naučila: djetešce može jesti sve što njegova majka jede, samo to mora biti mekše i lakše za žvakanje i gutanje. Jedanput je donijela ranjenog lavića u spilju i othranila ga mesom i juhom umjesto mlijekom. I vukovi su mesožderi. Sjetila se kako je viđala starije vukove koji žvaču i gutaju hranu da bi je odnijeli u jazbinu i ondje je povratili za štenad. Ali ona ne mora žvakati meso, jer ima ruke i oštar nož, pa ga može sjeći.

Pošto je sasjekla meso u kašu, Ejla ga stavi u zdjelu i dodade tople vode da bi temperatura bila bliska majčinu mlijeku. Vučić je njuškao oko rubova rupe za crtanje, ali kao da se plašio prijeći njezine granice. Ejla sjede na prostirku, pruži ruku i nježno zovnu vuka. Uzela je to mladunče sa hladna i samotna mjesta i donijela ga u toplinu i udobnost, pa je njezin vonj već značio sigurnost. Čupava krznena lopta pođe prema pruženoj ruci.

Ona ga najprije podiže da ga pregleda. Pažljivim ispitivanjem otkrilo se da je vučić muško, i to vrlo mlado, vjerojatno mjesec nije prošao sve svoje mijene od njegova rođenja. Pitala se ima li braće i sestara, i što im se dogodilo. Na njemu nije bilo traga nikakve ozljede, i nije se moglo reći da je slabo uhranjen, iako je crna vučica zaista bila mršava. Kad je Ejla pomislila koliku je neravnu borbu vučica morala izdržati da održi to štene na životu, to je podsjeti na vlastito iskušenje s kojim se nekoć suočila i ojača njezinu odluku. Bude li mogla, održat će sina ubijene vučice na životu, bez obzira na žrtve, i neće je ni Frebek niti itko drugi u tome spriječiti.

Držeći štene u krilu, Ejla zamoči prst u zdjelu fino nasjeckanog mesa i prinese ga vučiću pod nos. Bio je gladan. Onjušio je meso, liznuo ga, zatim potpuno oblizao njezin prst. Ona mu pruži novu količinu, on i to halapljivo pojede. Držala ga je na krilu i nastavljala hraniti, osjećajući kako mu se trbuščić zaokružuje. Kad je smatrala da je dosta pojeo, prinijela mu je vodu pod nos, ali ju je samo okusio. Zatim je ustala i odnijela ga na Mamutovo ognjište.

– Mislim da ćeš na onoj polici naći neke stare košare – reče Mamut pošavši za njom.

Ona mu se nasmiješi. Znao je točno što joj je na umu. Potražila je malo naokolo i našla veliku pletenu posudu za kuhanje koja se na jednom kraju razbila, pa ju je stavila na uzvišenje blizu svog uzglavlja. Ali kad je metnula vučića unutra, on je zacvilio želeći van. Ona ga uze i opet se osvrnu oko sebe, ne znajući što bi učinila. Dolazila je u iskušenje da ga ponese u postelju, ali to je prošla s mladunčadi konja i lava. Kasnije je bilo preteško nagoniti ih da mijenjaju navike, a možda ni Džondalar ne bi želio dijeliti krevet s vukom.

– Nije baš sretan u košari. Vjerojatno želi majku ili drugu štenad da s njima spava – reče Ejla.

– Daj mu nešto svoga, Ejla – reče Mamut. – Nešto meko, udobno, poznato. Ti si sad njegova majka.

Ona se složi i ogleda svoj mali izbor odjeće. Nije imala previše toga: lijepu opremu od Digije, ono što je napravila u dolini prije dolaska i neke rabljene stvari koje je dobila od drugih. Dok je živjela u Plemenu imala je mnoštvo odjeće, čak i u dolini...

Opazi leđnu nosiljku koju je donijela iz doline, a sad je ležala u najdaljem kutu ostave. Potraži što ima u njoj i izvuče Darkov ogrtač, ali kad ga je uzela i malo držala, opet ga je smotala i vratila unutra. Njega se nije mogla odreći. Zatim je našla svoj plemenski omotač, veliku staru kožu. Takvu je oduvijek nosila, omatajući se njome i opasujući je trakom, sve do onog dana kad je s Džondalarom prvi put napustila dolinu. Sad se to činilo tako davno. Obloži košaru plemenskim omotačem i smjesti vučića unutra. On je malo njuškao, zatim se smotao u sredini i ubrzo zaspao.

Odjedanput Ejla shvati koliko je umorna, i gladna, i kako joj je odjeća još vlažna od snijega. Skide mokre čizme i podstavu od valjane mamutove vune, zatim obuče suho odijelo i meku obuću za uporabu u zatvorenom prostoru. Talut joj je pokazao kako će napraviti te papuče. Nju je zanimao par koji je vidjela na njemu na ceremoniji usvojenja, ali nije znala kako su načinjene.

Temeljile su se na prirodnim značajkama soba ili kojeg drugog jelena: stražnja noga tako se oštro svija u skočnom zglobu da se slaže s prirodnim oblikom ljudskog stopala. Koža se presiječe iznad i ispod zgloba, zatim se odere u jednom komadu. Nakon obrade donji dio se zašije tetivom na određenu mjeru, a gornji se dio omata i veže iznad gležnja uzicama i trakama. Tako se dobije topla i udobna mješavina između čarape i cipele, i to bez šava.

Kad se presvukla, Ejla je otišla u konjsku prostoriju da ohrabri životinje, ali primijetila je oklijevanje i otpor kod kobile kad joj je prišla da je potapše.

– Mirišeš vuka, je li tako, Njiska? Morat ćeš se na to priviknuti. Oboje vas to čeka. Vuk će biti s nama, ovdje, i to će trajati neko vrijeme. – Pruži ruke i dopusti konjima da ih pomirišu. Trkač odskoči, frknu i potrese glavom, pa opet onjuši. Njiska zagnjuri njušku u ženine ruke, ali uši su joj se povile i neodlučno je poskakivala. – Navikla si se na Mladunče, Njiska, naviknut ćeš se i na ... Vučka. Sutra ću ga donijeti ovamo, kad se probudi. Kad vidite kako je malen, znat ćete da vam ne može nanijeti zlo.

Kad se Ejla vratila na ognjište, vidjela je Džondalara kraj ležaja kako promatra vučića. Lice mu je imalo neodgonetljiv izraz, ali njoj se učinilo da vidi znatiželju i nekakvu nježnost u njegovim očima. On podiže pogled i vidje nju, a čelo mu se odmah nabora na poznat način.

– Ejla, zašto si se toliko dugo zadržala vani? – reče. – Svi su se već spremali da vas traže.

– Nismo to željele, ali kad sam vidjela da sam ubila vučicu koja ima mlade, morala sam naći štenad – reče Ejla.

– Zar je to bilo važno? Vukovi ugibaju svaki dan, Ejla! – Počeo je s njom razgovarati uvjerljivim tonom, ali strah za njezinu sigurnost davao je tome tonu oštrinu. – Bilo je glupo tako tragati za vukom. Da si naišla na vučji čopor, oni bi te rastrgali. – Džondalar je bio izvan sebe od strepnje, ali s olakšanjem je došla nesigurnost i malo osujećene ljutnje.

– Za mene je bilo važno, Džondalar – planu ona, skačući u obranu vuka. – I nisam glupa. Lovila sam mesoždere prije drugih životinja. Poznajem vukove. Da je postojao čopor, ne bih išla do njezina brloga. Čopor bi se pobrinuo za njezinu štenad.

– Čak ako je bila vučica samotnica, zašto si provela cio dan u traženju vučića? – reče Džondalar glasnije. Oslobađao se napetosti i pokušavao je nagovoriti da se drugi put ne upušta u takvu opasnost.

– Ovaj vučić je bio sve što je njegova majka ikad imala. Nisam ga mogla ostaviti da ugine od gladi pošto sam mu ubila majku. Da se netko nije pobrinuo o meni kad sam bila mala, sad ne bih bila živa. I ja se moram brinuti za druge, makar to bilo vučje štene. – I Ejlin se glas povisio.

– To nije isto. Vuk je životinja. Morala bi imati više pameti, Ejla, da ne izvrgavaš pogibelji svoj život radi jednog vučjeg šteneta – viknu Džondalar. – Po ovakvom se vremenu ne ostaje cio dan vani.

– Imam ja dovoljno pameti, Džondalar – reče Ejla, a ljutnja sijevnu iz njezinih očiju. – Zar misliš da nisam znala kakvo je vrijeme? Zar misliš da ne vidim kad mi je ugrožen život? Sama sam se brinula o sebi prije nego što si ti došao, suočavala sam se s mnogo većim opasnostima. I o tebi sam se brinula. Ne trebam te da mi kažeš kako nemam dovoljno pameti, da mi objašnjavaš kako sam glupa.

Ljudi koji su se skupljali oko Mamutova ognjišta primijetili su da se rodila svađa, pa su se nelagodno smješkali i pokušavali da je prekinu. Džondalar baci pogled oko sebe i vidje ih kako se došaptavaju, ali njemu upade u oči samo tamnoputi muškarac sjajnih očiju. Nije li u njegovu širokom osmijehu zapazio sažaljenje?

– Imaš pravo, Ejla. Ti me ne trebaš, zar ne? Ni za što me ne trebaš. – Džondalar pijunu, ali opazi Taluta koji se približavao, pa upita: – Da li bi ti smetalo kad bih se preselio na ognjište za pripremanje hrane, Talut? Pokušat ću da nikome ne smetam.

– Ne, meni ne bi smetalo ... Ali ... – Dobro. Hvala ti – reče Džondalar i poče grabiti pokrivače i svoje stvari s

ležaja koji je dijelio s Ejlom. Ejla je bila zapanjena, ostala je izvan sebe pomislivši da bi on zaista

poželio spavati bez nje. Bila je gotovo spremna zamoliti ga da ne odlazi, ali ponos joj je sputao jezik. Dijelio je njezin krevet, ali već tako dugo nisu dijeli

Užitke u njemu da je bila sigurna kako je on više ne voli. Ako je više ne voli, neće ga prisiljavati da ostane, iako joj se od pomisli da on odlazi grčio želudac.

– Možeš ponijeti i svoj dio hrane – reče ona, dok je on trpao stvari u veliku košaru. Zatim, pokušavajući nešto učiniti da raskid ne bude potpun, dodade: – Samo ne znam tko će ti tamo kuhati. Ono nije pravo ognjište.

– Što misliš tko mi je kuhao kad sam bio na Putovanju? Neko boštvo? Ne treba mi žena da se brine o meni. Sam ću kuhati! – On oštro zakorači, noseći pun naručaj krzna, prođe kroz Lisičje i Lavlje ognjište, zatim baci opremu kraj prostora gdje se obrađivao kremen. Ejla ga je gledala i nije mogla vjerovati svojim očima.

Zemunica je brujala o njihovu raskidu. Digija je dojurila kad je čula novost, jer nije mogla povjerovati. Pošla je s majkom do Turova ognjišta i tiho su razgovarale neko vrijeme, dok je Ejla hranila vučića. Digija se bila presvukla; izgledala je čisto i odlučno. Da, nisu smjele ostati tako dugo, kako zbog vlastite sigurnosti tako zbog briga koje su zadale drugima; ali ipak, u zadanim okolnostima i ona bi jednako postupila. Tulija bi rado razgovarala s Ejlom, ali osjećala je da to ne bi bilo uputno, naročito kad je čula Digijinu priču. Ejla je govorila Digiji da se vrati prije nego što su započele besmisleno traganje za vučjim brlogom, i obje su zrele mlade žene koje bi se već mogle savršeno brinuti za sebe, ali Tulija se nikad nije toliko brinula o Digiji.

Nezija gurnu Troniju, pa zajedno napuniše tanjure toplom hranom i ponesoše ih na Mamutovo ognjište za Ejlu i Digiju. Možda će se stvari dovesti u red kad nešto pojedu i ispričaju što im se desilo.

Nitko nije htio pitati o vučiću sve dok djevojkama i njemu nije pružena hrana i toplina. Iako je bila gladna, Ejli je teško bilo okusiti jelo. Stalno je gledala u pravcu kojim je Džondalar otišao. A svi drugi kao da su stizali na Mamutovo ognjište, veseleći se unaprijed priči o uzbudljivoj i neobičnoj pustolovini koja će se moći pričati i prepričavati. Bez obzira na njezino raspoloženje, svi su htjeli čuti priču o tome kako se vratila u zemunicu s vučjim mladunčetom.

Digija je počela izvješćem o čudnovatim okolnostima koje su pratile bijele lisice u zamkama. Sad je bila gotovo sigurna da je crna vučica, izgladnjela i oslabila, nesposobna da sama ulovi jelena ili konja ili bizona, bila prisiljena uzimati za hranu lisice iz stupica. Ejla napomenu da ju je vučica možda slijedila po tragu od stupice do stupice, kad ih je Digija zapinjala. Zatim Digija ispriča kako je Ejla poželjela bijelo krzno da načini nešto za nekoga, ali nije htjela krzno bijele lisice, nego je tragala za zerdavima.

Džondalar je stigao kad je već počelo kazivanje priča i pokušavao ostati nezapažen i tih kraj zida. Već mu je bilo žao i korio se što je tako naglo otišao, ali lice mu je ostalo bez kapi krvi kad je čuo posljednju Digijinu opasku. Ako je Ejla poželjela nešto načiniti od bijelog krzna, a nije htjela zimske lisice, to je moralo biti zbog toga što je bijele lisice nekome već dala. A znao je kome je dala bijelo lisičje krzno na svečanosti usvojenja. Džondalar sklopi oči i steže

šake. Nije htio o tome razmišljati, ali misli su same navirale: Ejla je zacijelo pravila nešto za tamnoputog muškarca koji tako izvrsno izgleda u bijelom krznu; za Raneka.

I Ranek se pitao kome su bila namijenjena krzna. Mislio je da su za Džondalara, ali nadao se da bi mogla pripasti i nekom drugom, možda čak njemu. To ga je potaklo na jednu odluku. Pravila ona nešto za njega ili ne, on bi ipak mogao napraviti nešto za nju. Sjetio se koliko je bila ushićena i radosna kad joj je dao izrezbarenog konja, pa se zagrija mišlju da nešto izrezbari za nju; nešto što bi je ponovno ushitilo i obradovalo, naročito sada kad se visoki plavokosi muškarac odselio. Džondalarovo prisustvo uvijek je djelovalo kao smetnja, ali ako on sad odustaje od svoga prijašnjeg položaja, ako napušta njezin krevet i ognjište, onda Ranek može slobodno težiti prema svome cilju.

Vučić zacvili u snu, a Ejla, sjedeći na rubu ležaja, pruži ruku i pomilova ga da ga umiri. U svom kratkom životu osjetio je toplinu i sigurnost kao sada samo kad bi se sklupčao kraj majke, a ona ga je toliko puta ostavila u hladnoj i mračnoj jazbini. Ali Ejlina ga je ruka izvukla iz onog neveselog i užasno samotnog mjesta, pružila mu toplinu i hranu i osjećaj sigurnosti. Smirio se pod blagim dodirom a da se nije ni probudio.

Ejla dopusti Digiji da nastavi kazivanje, dodajući poneku pojedinost i objašnjenje. Nije bila raspoložena za pripovijedanje, a bilo joj je zanimljivo što Digijina priča nije bila jednaka onoj koju bi ona ispričala. Nije bila manje istinita, ali prikazivala je događaje iz drugog ugla, i Ejla se iznenadila nekim dojmovima svoje drugarice. Njoj se nije činilo da je sve to bilo tako opasno. Digija se mnogo više uplašila vučice; ona zapravo ne razumije te životinje.

Vukovi spadaju među najblaže mesoždere, i lako je pogoditi što namjeravaju učiniti, ako obratiš pozornost na njihovo ponašanje; kune su mnogo krvožednije, a medvjedi nepredvidljiviji. Vukovi rijetko napadaju ljude. Ali Digija ih ne gleda na taj način. Opisala je vučicu kako je podmuklo napala Ejlu, a zvijer je zapravo bila uplašena. Nije bila opasna, pa čak da je Ejla nije odbila, napad je imao samo obrambenu svrhu. Ejla je mogla biti ozlijeđena, ali nipošto ubijena, jer bi vučica pobjegla čim bi se dokopala zerdava. Kad je Digija opisivala kako Ejla naglavce uranja u vučji brlog, Tabor ju je promatrao sa strahopoštovanjem. Ili je vrlo srčana ili sasvim luda, ali Ejla nije mislila ni jedno ni drugo. Znala je da u blizini nema drugih odraslih vukova, jer se nisu vidjeli tragovi. Crna vučica je bila samotnica, vjerojatno daleko od zavičajnog područja, a njezin drug je već bio mrtav.

Digijino živopisno pripovijedanje izazvalo je u slušateljstvu više od strahopoštovanja. Džondalar se sve više uzbuđivao. U mašti je još više uljepšavao priču, zamišljao je kako Ejlu napada čopor vukova, vidio je kako krvari, možda i nešto gore. Nije mogao podnijeti tu misao i njegova prijašnja tjeskoba vratila se s dvostrukom snagom. Drugi su osjećali sličnu zabrinutost.

– Nisi se smjela izvrgnuti tolikoj opasnosti, Ejla – reče glavarica.

– Majko! – reče Digija. Glavarica je prije obećala da neće govoriti o svojoj strepnji.

Slušatelji koji su još bili obuzeti pustolovinom pogledaše je poprijeko što prekida dramatičnu priču, kazivanu s mnogo vještine. Uzbuđenje je povećavala njezina istinitost, pa premda će se priča ponavljati još mnogo puta, nikad se više neće osjetiti svježi dojam prvog slušanja. Raspoloženje se pokvarilo; uostalom, vratila se živa i zdrava.

Ejla pogleda Tuliju, zatim Džondalara. Znala je kad se vratio na Mamutovo ognjište. Bio je ljut, a čini se da je i Tulija bila srdita. – Nisam bila u takvoj opasnosti – reče.

– Ti misliš da nije opasno zavlačiti se u vučje brloge? – upita Tulija. – Ne, to ne mislim. Ali opasnosti nije bilo. Bio je to brlog vuka samotnjaka,

a on je bio mrtav. Samo sam pošla potražiti mlade. – To može biti – reče Tulija – ali je li bilo nužno ostati toliko dugo i pratiti

vučje tragove? Već se spuštao mrak kad ste se vratile. Džondalar je rekao to isto. – Ali znala sam da crna vučica ima mlade, jer sam vidjela da ih doji. Oni bi

bez majke uginuli – objasni Ejla, premda je to već prije rekla i mislila da je shvatljivo.

– Tako si izložila opasnosti svoj život – reče Tulija, misleći pri tom i na Digijin, iako to nije izgovorila – radi života jednog vuka? Kad te je vučica napala, bilo je pretjerano ludo progoniti je radi zerdava kojeg ti je uzela. Trebalo je da joj ga prepustiš.

– Ne slažem se, Tulija – upade Talut. Svatko se okrenu prema glavaru. – U blizini je bio izgladnjeli vuk, onaj koji je već pratio Digiju kad je postavljala zamke. Tko može reći da je ne bi pratio na povratku ovamo? Vrijeme postaje toplije, djeca se sve više igraju vani. Ako je vuk bio u očajnom položaju, mogao bi napasti neko dijete, mi to ne bismo očekivali. Sad znamo da je vuk mrtav. Tako je bolje.

Ljudi su potvrdno klimali glavama, ali Tulija se nije dala lako smesti. – Možda je bolje što je vuk ubijen, ali ne možeš reći da je bilo potrebno ostati tako dugo tražeći vučje mladunče. A sad, kad je našla to štene, što ćemo s njim?

– Mislim da je Ejla imala pravo što je pošla u potjeru za vučicom i ubila je, ali sramota je ubiti majku koja ima mlade. Svaka majka ima pravo da podigne mlade, čak i majke vučice. Osim toga, nije bilo posve uzaludno što su Ejla i Digija išle po tragu sve do brloga, Tulija. Učinile su više nego što je nalaz ovog vučića. Budući da su se uvjerile kako postoji samo jedan trag, sad znamo da nema drugih gladnih vukova u blizini. A ako se Ejla, u ime Majke, smilovala mladunčetu ubijene vučice, u tome ne vidim nikakve štete. Pa to je malo nejako štene.

– Sad je malo nejako štene, ali neće ostati malo. Što ćemo činiti s odraslim vukom u zemunici? Kako znaš da tada neće napasti djecu? – upita Frebek. – Na našem će se ognjištu uskoro roditi dijete.

– Uzevši u obzir kako postupa sa životinjama, Ejla će znati što treba činiti da taj vuk nikome ne naškodi. Osim toga, sad ću kao glavar Lavljeg tabora reći da ću ga osobno, bude li ikakva znaka da bi vuk mogao nekome nauditi, bez oklijevanja ubiti. – Talut pogleda Ejlu. – Slažeš li se s tim, Ejla?

Sve se oči okrenuše k njoj. Ona pocrvenje i zamuca, ali zatim reče što osjeća. – Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da ovo štene neće nikog povrijediti kad odraste. Ne mogu reći ni da li će ostati. Odgajala sam ždrijebe koje je izraslo u snažnu kobilu. Ona je otišla da nađe ždrijepca i živjela je u krdu neko vrijeme, ali poslije se vratila. Odgajala sam i spiljskog lavića dok nije narastao do zrelosti. Njiska mi je na svoj način pomagala oko nejakog Mladunčeta i oni su se sprijateljili. Iako spiljski lavovi love konje, a mogao je i mene lako povrijediti, nikad nije ugrozio ni nju ni mene. Uvijek je bio samo moje Mladunče.

– Kad je mladi lav otišao da nađe ženku – nastavi Ejla – nije se vratio da s nama ostane, ali nas je pohodio, a katkad smo ga sreli u stepi. Nikad nije zaprijetio Njiski i Trkaču, ni meni, čak ni kad je našao ženku i osnovao svoj čopor. Mladunče je napalo dva čovjeka koja su ušla u njegovu jazbinu, i jednog je ubilo, ali kad sam mu rekla da ode i da pusti Džondalara i njegova brata na miru, otišlo je. Spiljski lav je mesožder, kao i vuk. Živjela sam sa spiljskim lavom i promatrala sam vukove. Mislim da vuk koji odraste u Taboru nikad neće napasti ljude oko sebe, ali izjavit ću ovdje ovo: ako bude ikakva znaka prijetnje nekom djetetu, ili kome drugome – Ejla proguta pljuvačku nekoliko puta – ubit ću ga sama ja, Ejla Mamutovka.

Ejla odluči idućeg jutra da upozna Njisku i Trkača s vučićem tako da se

naviknu na njegov vonj i izbjegnu nepotrebno uznemirivanje. Kad ga je nahranila, uzela je malo štene i ponijela ga u konjsku prostoriju da sretne kobilu i ždrijebe. Nije ni znala da ju je nekoliko ljudi vidjelo kad je pošla.

Ipak, prije nego što se primakla konjima s vučićem, uzela je komad suhe konjske balege, smrvila je i natrljala ga vlaknastom prašinom. Ejla se nadala da će se stepski konji rado spijateljiti s još jednim mladunčetom mesoždera kao što su prihvatili spiljskog lava, ali sjetila se kako je Njiska lakše podnosila Mladunče kad je bilo namazano balegom.

Kad je pružila pregršt čupavog krzna prema Njiski, kobila je najprije ustuknula, ali poslije je pobijedila njezina radoznalost. Oprezno se primakla i onjušila poznati konjski vonj pomiješan s opasnijim vučjim mirisom. Trkač je bio jednako znatiželjan, ali manje oprezan. Imao je nagonski strah od vukova, ali nikad nije živio u krdu i nikad nije bio predmet progona čopora opasnih lovaca. On pristupi toploj i živoj, zanimljivoj, iako neodređeno prijetećoj čupavoj stvari koju je Ejla držala na rukama, pa ispruži vrat radi pobliže provjere.

Pošto su konji dovoljno njuškali da se sprijatelje s vučićem, Ejla ga spusti na zemlju ispred dva velika biljoždera, i začu uzdahe. Pogleda prema ulazu u

Mamutovo ognjište i vidje Latiju kako drži otvorenu zavjesu. Iza nje su se gurali Talut, Džondalar i još nekoliko ljudi. Nisu joj htjeli smetati, ali svi su bili znatiželjni i nisu se mogli oduprijeti porivu da ne vide prvi susret vučjeg šteneta i konja. Koliko god bio malen, vuk je grabežljivac, a konji su vučji prirodni plijen. Ali kopita i zubi mogli su biti strašno oružje. Poznato je da konji mogu raniti ili ubiti odrasla vuka, pa su mogli lako svršiti s tako malim grabežijivcem.

Konji su znali da im ne prijeti nikakva opasnost od mladog lovca i brzo su potisnuli početnu opreznost. Nekoliko se ljudi smiješilo videći gegavog vučića, malo većeg od kopita, kako promatra snažne noge čudnovatih divova. Njiska spusti glavu i onjuši, ustuknu malo, zatim opet pomače dugačke nozdrve prema vuku. Trkač se primače zanimljivom mladunčetu s druge sirane. Vučić se zguri i stisnu uz zemlju kad vidje da mu se približavaju dvije ogromne glave. Ali s gledišta malog šteneta, sav svijet je bio napučen gorostasima. I ljudi su bili divovski, čak i žena koja ga je hranila i hrabrila.

On otkri da mu ne prijeti nikakva opasnost od toplog daha iz raširenih nozdrva. Vonj tih konja bio je poznat osjetljivom vučjem nosu. Njime je bila prožeta Ejlina odjeća i sve stvari, čak i tijelo. Vučić zaključi da su ti četveronožni divovi također dio njegova čopora, pa u svom prirodnom nagonu da se svidi podiže sitni crni nosić da dotakne meki topli kobilin nos.

– Diraju se nosevima! – začu Ejla kako Latija govori glasnim šapatom. Kad je vuk počeo lizati kobilinu njušku, kao što štenad obično pristupaju

članovima svog čopora, Njiska brzo diže glavu. Ali bila je previše radoznala da bi dugo ostala daleko od zanimljive životinjice, pa je uskoro prihvatila toplo lizanje sićušnog grabežljivca.

Nakon nekoliko trenutaka uzajamnog upoznavanja, Ejla uze vučića da ga ponese natrag. Početak je mnogo obećavao, ali nije htjela pretjerati. Poslije će ga ponijeti na jahanje.

Ejla je vidjela izraz nježnosti na Džondalarovu licu kad su se životinje srele. Bio je to izraz koji joj je nekoć bio tako poznat; ispunio ju je navalom neizmjerne sreće. Možda će htjeti da se vrati na Mamutovo ognjište, sad kad je imao vremena da o svemu razmisli. Ali kad je ušla i nasmiješila mu se, on je okrenuo glavu i poniknuo pogledom, a zatim brzo pošao za Talutom na ognjište za pripremanje hrane. Ejla pognu glavu i radost joj se rasprši, ostavljajući na svome mjestu bolnu težinu spoznaje da mu više nije stalo do nje.

A ništa nije bilo dalje od istine nego ta spoznaja. Njemu je bilo žao što je onako brzopleto postupio, stidio se što je pokazao tako nezrelo ponašanje i bio siguran da više neće biti dobrodošao nakon iznenadnog odlaska. Nije mislio da je njezin smiješak zaista upućen njemu. Mislio je da je taj izraz veselja rezultat uspješnog upoznavanja životinja, ali ga je ispunio takvom tjeskobom ljubavi i žudnje da nije mogao ostati u njezinoj blizini.

Ranek je vidio kako Ejline oči prate leđa visokog muškarca. Pitao se koliko će trajati njihova razdvojenost i čime će uroditi. Iako se plašio takve nade, nužno je pomišljao da bi Džondalarova odsutnost mogla povećati njegove izglede kod

Ejle. Slutio je da je on razlog njihove nesloge, ali osjećao je da se njihov nesporazum produbio. Ranek je obznanio svoje zanimanje za Ejlu, i nitko mu nije rekao da je to neumjesno. Džondalar mu nije iznio konačan stav da želi sklopiti s Ejlom isključivu vezu; pokazivao je samo zatomljenu srdžbu i povlačenje. A Ejla ga nije doduše ohrabrivala, ali nije ga ni odbila.

Istina je bila da je Ejla voljela njegovo društvo. Nije točno znala zbog čega se Džondalar drži tako daleko, ali slutila je da u nečem griješi. Ali Ranekova pažljiva prisutnost navodila ju je na pomisao da njezino ponašanje ipak nije posvema nedolično.

Latija je stajala kraj Ejle i s velikim zanimanjem gledala vučića u njenim rukama. Pridružio im se Ranek.

– Taj prizor nikad neću zaboraviti, Ejla – reče Ranek. – Sljubljivanje noseva između te sitnice i onog golemog konja. On je hrabri mali vuk.

Ona podiže pogled i nasmiješi se, ponoseći se Ranekovom pohvalom kao da je ta sićušna životinja njezino dijete.

– Vučko je isprva bio uplašen. Oni su mnogo veći od njega. Drago mi je što su se tako brzo sprijateljili.

– Hoćeš li ga tako zvati? Vučko? – upita Latija. – Nisam zapravo ni razmišljala. Ipak mi se čini da mu to ime dobro

pristaje. – Ne mogu zamisliti prikladnije ime – zaključi Ranek. – Što ti o tome misliš, Vučko? – upita Ejla podižući vučića i gledajući ga.

Vučić se umiljavao i lizao joj lice. Svi su se smiješili. – Mislim da mu se sviđa – reče Latija. – Ti poznaješ životinje, Ejla – reče Ranek, zatim dodade s upitnim

pogledom: – Ipak bih te nešto htio pitati. Kako si znala da mu konji neće ništa učiniti? Vučji čopori love konje, a vidio sam da i konji ubijaju vukove. Oni su smrtni neprijatelji.

Ejla se malo zamisli. – Ne znam kako, jednostavno sam znala. Možda zbog Mladunčeta. I spiljski lavovi ubijaju konje, ali trebalo je da vidiš Njisku i njega dok je bio malen. Tako ga je štitila, kao da mu je majka, ili barem tetka. Njiska je znala da joj vučje mladunče ne može nauditi, a čini se da je i Trkač to znao. Ako počneš dok su maleni, mislim da se životinje mogu sprijateljiti, međusobno i s ljudima.

– Jesu li zato Njiska i Trkač tvoji prijatelji? – upita Latija. – Da, mislim da je tako. Imali smo vremena da se priviknemo jedni na

druge. To je potrebno i Vučku. – Misliš li da se može naviknuti na mene? – upita Latija s toliko želje da se

Ejla nasmiješila prepoznavši taj osjećaj. – Evo – reče i pruži štene djevojčici. – Drži ga. Latija prihvati toplu i migoljavu životinju u naručje, zatim prignu obraz da

osjeti meko čupavo krzno. Vučko i nju liznu, uključivši je tako u svoj čopor.

– Rekla bih da mu se sviđam – reče Latija. – Upravo me je poljubio! Ejla se nasmiješi zbog njegova ljubaznog odgovora. Znala je da je takva

sklonost prema prijateljstvu urođena vučjoj štenadi; ljudima je to neodoljivo kao i odraslim vukovima. Tek kada odrastu, vukovi postaju plašljivi, oprezni i sumnjičavi prema strancima.

Ejla je znatiželjno promatrala kako ga Latija drži. Vučkova je dlaka još bila tamnosiva, bez preljeva. Poslije će se na krznu pojaviti tamne i svijetle pruge, tipične za starijeg vuka, ako se uopće pojave. Majka mu je bila potpuno crna, tamnija od šteneta, i Ejla se pitala kakve će boje Vučko biti.

Svi okrenuše glavu prema Krozijinu vrisku. – Tvoja obećanja ne znače ništa! Obećao si da ćeš me poštovati! Obećao si

da ću uvijek biti dobrodošla, što god se dogodilo! – Znam što sam obećao. Ne moraš me na to podsjećati – vikao je Frebek. Okršaj nije bio neočekivan. Dugačka je zima nudila dosta vremena za

popravljanje odjeće, oružja, posuđa, nakita i ukrasa; za rezbarenje bjelokosti, kosti, rogovlja i drveta; za pletenje košara, prostirki i posuda; za pričanje priča, pjevanje pjesama, igranje igara i sviranje na glazbalima; za bavljenje svim razbibrigama i zabavama koje su izmišljene. Ali kako se dugo godišnje doba otezalo, tako je dugo boravljenje u zatvorenom prostoru uzrokovalo i gubljenje strpljenja. Potisnuti sukob između Frebeka i Krozije stvorio je takve odnose da je većina ljudi slutila neizbježni sraz.

– Sad mi kažeš da idem. Ja sam majka i nemam kamo poći, a ti me tjeraš. Je li to održanje tvog obećanja?

Bitka riječima vodila se duž prolaza i uskoro je u punoj snazi stigla na Mamutovo ognjište. Vučje štene, uplašeno vikom i strkom, iskliznulo je iz Latijinih ruku i pobjeglo prije nego što je ona mogla vidjeti kamo je nestalo.

– Ja držim svoja obećanja – reče Frebek. – Nisi me dobro čula. Mislio sam reći ... – On joj je zaista zadao riječ, ali tada nije znao što znači živjeti sa starom vješticom. Kad bi samo mogao imati Fraliju, a ne živjeti s njezinom majkom! Gledao je oko sebe i pokušavao smisliti neki izlaz iz položaja u koji ga je dovela.

– Mislio sam reći... – Primijeti da Ejla gleda staricu. – Treba nam više prostora. Ždralovo ognjište nije dovoljno za nas. I što ćemo kad se rodi dijete? A na ovom ognjištu ima dovoljno prostora, čak i za životinje!

– Ono nije za životinje. Mamutovo je ognjište bilo ove veličine i prije Ejlina dolaska – reče Ranek, priskačući Ejli u obranu. – Ovdje se skuplja cio Tabor, mora biti veće. Ionako se stvara gužva. Ne možeš dobiti ovoliko ognjište.

– Zar sam tražio tako veliko? Samo sam rekao da naše ognjište nije dovoljno veliko. Zašto Lavlji tabor pravi prostorije za životinje a ne pravi ih za ljude?

Sve više je ljudi dolazilo da vidi što se dešava.

– Ne možeš oduzeti prostor od Mamutova ognjišta – reče Digija, praveći mjesta za starog vrača da prođe. – Reci mu to, Mamut.

– Nitko nije pravio prostor za vuka. Spava u košari kraj njezine glave – poče Mamut razboritim tonom. – Ti hoćeš reći da Ejla ima cijelo ovo ognjište, ali njoj zapravo pripada samo mali njegov dio. Ovdje se ljudi skupljaju bez obzira na to da li se održavaju svečanosti ili ne, naročito djeca. Uvijek je netko ovdje, uključujući katkad Fraliju i njezinu djecu.

– Rekao sam Fraliji da ne volim da se mnogo zadržava ovdje, ali ona kaže da joj treba više prostora za rukotvorine. Ne bi morala dolaziti ovamo kad bismo imali više prostora na našem ognjištu.

Fralija se zacrveni i vrati na Ždralovo ognjište. Ona je tako rekla Frebeku, ali to nije bila potpuna istina. Rekla je da voli biti na Mamutovu ognjištu zbog društva, i zbog Ejlinih savjeta u vezi s njezinom teškom trudnoćom. Sad je Fralija osjetila da će morati izbjegavati to mjesto.

– U svakom slučaju, nisam govorib o vuku – nastavi Frebek – iako me nitko nije pitao da li želim dijeliti zemunicu s tom životinjom. Ako jedna osoba dovlači ovamo životinje, ne znam je li to razlog da ja moram s njima živjeti. Ja nisam životinja, niti sam s njima odrastao, ali ovdje su životinje na većoj cijeni nego ljudi. Ovaj Tabor zajednički gradi posebnu prostoriju za konje, dok smo mi nabijeni u najmanje ognjište u zemunici!

Podiže se graja u kojoj je svatko vikao želeći da ga drugi čuju... – Što hoćeš time da kažeš? Kakvo najmanje ognjište u zemunici? –zagrmi

Tornek. – Mi nemamo više prostora nego vi, možda manje, a ima nas jednako kao vas!

– To je istina – reće Tronija. Manuv je snažno klimao glavom odobravajući njezine riječi.

– Nitko nema mnogo prostora – reče Ranek. – Pravo kažeš! – reče ponovno Tronija, ovaj put s više žestine. –Mislim da

je i Lavlje ognjište manje od tvojega, Frebek, a na njemu živi više čeljadi, i svi su krupniji. Oni su zaista stisnuti. Njima bi možda trebalo prepustiti malo prostora od ognjišta za kuhanje. Ako ijedno ognjište to zaslužuje, onda su to oni.

– Ali Lavlje ognjište ne traži više prostora – reče Nezija pokušavajući upasti u razgovor.

Ejla je gledala čas jednu osobu čas drugu, ne razumijevajući kako je odjedanput cijeli Tabor zapao u glasnu prepirku ali nekako je slutila da je za sve to ona kriva.

Usred opće pometnje riknu jedan glas koji nadjača svu gužvu i svakoga ušutka. Talut stade nasred prostorije sa zapovjedničkom sigurnošću. Noge su mu bile razmaknute, a u desnici je držao tajanstveno ukrašeni, dugački, ravni štap od bjelokosti. Tulija mu se pridruži, dodajući mu svoju pojavu i ugled. Ejla je bila zadivljena tim moćnim parom.

– Donio sam Govornički štap – reče Talut, podižući štap i tresući njime da naglasi što hoće reći. – Raspravljat ćemo o ovom pitanju u miru i pravedno ćemo ga riješiti.

– U ime Majke, neka nitko ne obeščasti Govornički štap – dodade Tulija. – Tko će prvi govoriti?

– Mislim da bi Frebek morao prvi uzeti riječ – reče Ranek. – On je potegao pitanje.

Ejla se izmicala prema rubu skupine, nastojeći da ode između bučnog mnoštva koje viče. Primijetila je da je Frebek nekako uznemiren, da mu je neugodno zbog nesklone pažnje koja se usredotočila na njega. Ranekova je primjedba neizravno tvrdila da je on kriv za cijeli metež. Stojeći napola skrivena iza Danuga, Ejla je proučavala Frebeka, možda prvi put pobliže.

Bio je srednjeg stasa, možda malo niži od prosjeka. Kad je to uočila, pomisli da je možda nešto viša od njega, ali bila je viša i od Brzeka, a vjerojatno jednake visine kao Vimez. Bila je tako naviknuta da bude viša od svakoga, da na to prije nije obraćala pozornost. Frebek je imao svijetlosmeđu kosu, pomalo rijetku, plave oči i skladno lice bez nepravilnosti. Bio je čovjek obična izgleda na kojem nije mogla naći ništa što bi bilo uzrokom ratobornog i uvredljivog ponašanja. Bilo je trenutaka u Ejlinoj mladosti kad je toliko željela biti slična ostalim članovima Plemena, kao što je Frebek sličan svojim bližnjima.

Kad je Frebek istupio i uzeo govornički štap, Ejla krajičkom oka opazi Kroziju i zlurad smiješak na njezinu licu. Staricu je zacijelo trebalo prekoriti bar djelomično za te Frebekove nastupe, ali zar je samo ona kriva? Tu se još nešto mora kriti. Ejla potraži Fraliju, ali nije ju vidjela među okupljenima na Mamutovu ognjištu. Onda opazi trudnicu kako sve to promatra iz kuta Ždralova ognjišta.

Frebek nekoliko puta pročisti grlo, zatim čvrsto stisnu bjelokosni štap i poče: – Da, ja sam potegnuo pitanje. – Pogleda nervozno oko sebe, onda se namršti i zauze odlučniji stav. – Hoću reći, mene muči jedno pitanje, a to je Ždralovo ognjište. Na njemu nema dovoljno prostora. Nemamo mjesta za rad, to je najmanje ognjište u zemunici ...

– Nije najmanje. Njihovo je veće nego naše! – reče Tronija, ne mogavši se suzdržati.

Tulija je prostrijeli strogim pogledom. – Imat ćeš priliku da kažeš svoje, Tronija, kad Frebek završi.

Tronija se zacrveni i promrmlja ispriku. Njezina zbunjenost kao da je ohrabrila Frebeka. Postao je još nasrtljiviji.

– Nemamo dovoljno prostora ni sada, jer Fralija nema gdje raditi, a ... a i Kroziji treba više prostora. I uskoro će se roditi dijete. Mislim da bi nam trebalo više prostora. – Frebek završi, vrati Štap Talutu i odstupi.

– Tronija, sad možeš govoriti – reče Talut. – Ne bih ... samo sam ... pa, možda i hoću – reče napokon, priđe glavaru i

uze Štap. – Mi nemamo nimalo više prostora nego Ždralovo ognjište, a jednako

nas ima na broju. – Zatim dodade, nastojeći pridobiti Talutovu naklonost: – Mislim da je i Lavlje ognjište manje ...

– To nije važno, Tronija – reče Talut. – Lavlje ognjište ne traži prostora, a nismo tako blizu Ždralova ognjišta da bi nas se ticala Frebekova želja za većim prostorom. Vi, koji živite na Sobovu ognjištu, imate pravo prigovoriti jer bi promjene na Ždralovu ognjištu sigurno prouzročile promjene vašeg prostora. Želiš li još nešto reći?

– Ne, ne želim – reče Tronija, odmahujući glavom i vraćajući mu Govornički štap.

– Netko drugi? Džondalar je želio nešto reći, nešto što bi pomoglo, ali on je stranac i

osjećao je da se ne treba miješati. Htio je biti na Ejlinoj strani, pa mu je bilo još teže što se odselio s njezina ležaja. Bilo mu je gotovo drago kad je Ranek istupio i uzeo bjelokosni štap. Netko je morao progovoriti u njezinu obranu.

– Ovo nije osobito važno, ali Frebek pretjeruje. Ne mogu reći treba li im više prostora ili ne treba, ali Ždralovo ognjište nije najmanje ognjište u zemunici. Tu čast ima Lisičie ognjište. Ali mi smo samo dvojica i zadovoljni smo.

Čuo se žamor, a Frebek mrko pogleda rezbara. Nikad se ta dva čovjeka nisu naročito slagala. Ranek je oduvijek osjećao da među njima ima malo zajedničkog i nastojao je da ga ignorira. Frebek je to shvaćao kao prezir, i u tome je bilo istine. Napose otkad je Frebek počeo iznositi nepovoljne primjedbe na račun Ejle, Ranek je sve manje držao do Frebeka.

Pokušavajući preduhitriti novu opću prepirku, Talut podiže glas i obrati se Frebeku: – Kako bi se po tvome mišljenju morao promijeniti prostor u zemunici da bi ti dobio više prostora? – Glavar pruži dugački bjelokosni štap prznici.

– Nikad nisam rekao da bih želio oduzeti imalo prostora Sobovu ognjištu, ali ako neka čeljad imaju prostora za životinje, rekao bih da ga imaju više nego što im je potrebno. Zemunici je dodano cijelo krilo za konje, ali kao da nikome nije briga što ćemo uskoro dobiti novog člana. Možda bi se moglo ... sve pomaknuti – završi Frebek nedorečeno. Nije bio sretan kad je Mamut posegnuo za Govorničkim štapom.

– Savjetuješ li da se načini više mjesta na Ždralovu ognjištu tako da se Sobovo ognjište pomakne na Mamutovo? To bi njima bilo vrlo nezgodno. A što se tiče Fralijina dolaska ovamo, valjda ne predlažeš da se ona zatvori na Ždralovo ognjište? To bi bilo nezdravo, i lišilo bi je društva koje ovdje nalazi. Od nje se očekuje da ovdje izlaže svoje planove. Ovo je ognjište predviđeno za radove koji zahtijevaju više prostora nego što ga imaju druga ognjišta. Mamutovo ognjište pripada svima i već je gotovo premaleno za sadašnje sastanke.

Kad je Mamut vratio Štap Talutu, na Frebeku se vidjelo da se pokunjio, ali je obrambeno živnuo čim ga je Ranek ponovno uzeo.

– A što se tiče konjskog dijela, svi ćemo koristiti taj prostor, naročito kad se iskopaju podrumi. Čak je i sada postao ulaz za mnoge ljude. Primijetio sam da i ti ondje držiš gornju odjeću, a onda ulaziš češće nego na glavni ulaz, Frebek – reče Ranek. – Osim toga, djeca su malena. Ona ne zauzimaju mnogo mjesta. Ne bih rekao da ti treba više prostora.

– Otkud ti to znaš? – ubaci Krozija. – Na tvom se ognjištu još nitko nije rodio. Djeca zauzimaju mjesta, mnogo više nego što misliš.

Tek kad je to izrekla Krozija je shvatila da je prvi put stala na Frebekovu stranu. Namrštila se zbog toga, a onda pomislila da je tako pravedno. Možda im doista treba više prostora. Istina je da je Mamutovo ognjište okupljalište, ali činilo se da Ejla dobiva viši položaj zato što živi na tako veliku ognjištu, iako su ga svi smatrali svojim dok je na njemu živio sam Mamut, sad ga je svatko smatrao Ejlinim, osim u vrijeme obrednih sastajanja. Veći prostor Ždralova ognjišta mogao bi povisiti položaj njegovih članova.

Svi su nekako shvatili Krozijinu upadicu kao znak za opće primjedbe, a Talut i Tulija razmijeniše poglede i dopustiše da se strasti istutnje. Katkad je potrebno da ljudi reknu svoje mišljenje. Za vrijeme tog prekida Tulija uhvati Brzekov pogled, pa kad su se stvari stišale on stupi naprijed i zatraži Štap. Tulija mu potvrdno kimnu, kao da je znala što će reći, iako nisu izmijenili ni riječi između sebe.

– Krozija ima pravo – reče on klimajući prema njoj. Ona se uspravi prihvaćajući njegovo odobravanje, a Brzek poraste u njenim očima. – Djeca zauzimaju mjesta, mnogo više nego što bi se pomislilo s obzirom na njihovu veličinu. Možda je došlo vrijeme za neke promjene, ali ne bih rekao da Mamutovo ognjište treba izgubiti dio prostora. Potrebe Ždralova ognjišta rastu, ali potrebe Turova ognjišta su manje. Tarneg je otišao živjeti u taboru svoje žene, a uskoro će osnovati novi tabor s Digijom. Tada će i ona otići. Stoga će Turovo ognjište, razumijevajući potrebe rastuće obitelji, prepustiti dio prostora Ždralovu ognjištu.

– Jesi li time zadovoljan, Frebek? – upita Talut. – Jesam – odgovori Frebek, ne znajući točno što bi odgovorio na taj

neočekivani obrat događaja. – Onda će vam prepustiti da zajednički odlučite koliko će prostora ustupiti

Turovo ognjište, ali mislim da bi bilo pošteno ako se nikakve promjene ne vrše dok Fralija ne rodi dijete. Slažete li se?

Frebek kimnu, ne snalazeći se ni dalje. U svom prijašnjem taboru ne bi ni u snu pomislio da traži više prostora; da je to učinio, svi bi mu se smijali. Nije imao preduvjeta za takve zahtjeve, bio je niska položaja. Kad je započela svađa s Krozijom, prostor mu nije bio ni nakraj pameti. Samo je tražio neki način da odgovori na njezine zajedljive, iako istinite optužbe. Sad je sam sebe uvjeravao da je pomanjkanje prostora oduvijek bilo razlogom svađa, jer je ona prvi put stala na njegovu stranu. Osjećao je tome uspjeha. Dobio je bitku. Dvije bitke:

jednu s taborom, drugu s Krozijom. Dok se čeljad razilazila, opazi Brzeka kako razgovara s Tulijom i sjeti se da im duguje zahvalnost.

– Cijenim vaše razumijevanje – reče Frebek glavarici i čovjeku s Turova ognjišta.

Brzek se po običaju branio od zahvaljivanja, ali ne bi im bilo drago da je Frebek zaboravio spomenuti kolika mu je usluga učinjena. Znali su vrlo dobro da njihov ustupak daleko nadmašuje nekoliko stopa prostora. Time je objavljeno kako Ždralovo ognjište ima takav položaj da zaslužuje dar od glavaričina ognjišta, iako su imali na umu Krozijin i Fralijin položaj kad su Tulija i Brzek prije toga raspravljali o pomicanju međusobnih granica. Oni su unaprijed predviđali promjenu potreba dviju obitelji. Brzek je i prije htio iznijeti taj problem, ali Tulija je predložila da čekaju podesniji trenutak, možda da to učine kao dar djetetu.

Oboje su znali da je nastupio pravi čas. Trebalo je samo da se pogledaju i jedno drugome kimnu. A kako je Frebek upravo odnio službenu pobjedu, Ždralovo je ognjište trebalo biti pomirljivo u pitanju prilagođavanja granice. Brzek je upravo s ponosom govorio kako je Tulija bila mudra, kad im je pristupio Frebek da se zahvali. Dok se Frebek vraćao prema Ždralovu ognjištu, ponovno je proživljavao cijeli događaj, brojeći što mu je pobjeda donijela, kao da je sudjelovao u nekoj taborskoj igri gdje se broje uspješni potezi.

U dubljem smislu riječi, to je zapravo bila igra, istančana i vrlo ozbiljna igra međusobnog položaja koju su igrale sve društvene životinje. To je način kako se pojedinci uzajamno redaju – konji u krdu, vukovi u čoporu, ljudi u zajednici – da bi mogli skupa živjeti. U igri se sukobljavaju dvije protivne sile, obje jednako važne za opstanak: pojedinačna nezavisnost i opće dobro. Cilj je da se postigne dinamička ravnoteža.

Katkada pod stanovitim uvjetima pojedinci mogu biti gotovo nezavisni. Pojedinac može živjeti sam i tada nema brige o položaju, ali nijedna vrsta ne može opstati bez međudjelovanja pojedinaca. Krajnja bi cijena bila konačnija od smrti. Ona bi značila iskorjenjenje. S druge strane, potpuno pojedinačno pokoravanje skupini jednako je tako razorno. Život nije statičan i nepromjenljiv. Bez pojedinačnosti nema promjene, nema prilagodbe, a u trajno promjenljivom svijetu osuđena je svaka vrsta koja se ne može prilagoditi.

Ljudska bića u zajednici, bila to mala skupina kao što je dvoje ljudi ili velika kao cijeli svijet, i bez obzira na oblik društva, poredat će se po nekoj hijerarhiji. Općenito priznate uljudnosti i običaji mogu pomoći da se ublaže trvenja i umanje potresi pri održavanju ostvarive ravnoteže u ovom neprekidno promjenljivom sustavu. U nekim situacijama većina pojedinaca neće se morati odricati velikog dijela svoje osobne nezavisnosti radi dobrobiti zajednice. U drugim situacijama potrebe zajednice mogu zahtijevati krajnje osobne žrtve pojedinaca, čak i njegov život. Ne može se reći da je jedna situacija pravednija od druge, sve ovisi o okolnostima, ali nijedna se krajnost ne može dugo održati, niti društvo može opstati ako mali broj ljudi uzvisuje svoju pojedinačnost na račun zajednice.

Ejla je često uspoređivala plemensko društvo s Mamutovcima i počinjala uočavati to načelo dok je razmišljala o različitom obliku vođstva koje je u Plemenu imao Brun a u Lavljem taboru glavar i glavarica. Vidjela je kako Talut vraća Govornički štap na uobičajeno mjesto i sjetila se kako je mislila, kad je tek stigla u Tabor, da je Brun bio bolji vođa nego Talut. Brun bi jednostavno donio odluku a drugi bi poslušali njegovu zapovijed, bilo im to po volji ili ne. Rijetko tko bi se uopće upitao da li mu se to sviđa ili ne sviđa. Brun se nikad nije morao prepirati niti vikati. Oštar pogled ili kratka zapovijed osiguravali su trenutačnu pažnju. Njoj se činilo da Talut ne vlada bučnim, svadljivim ljudima, i da ga oni ne poštuju.

Sad više nije bila u to sigurna. Činilo joj se da je teže voditi skupinu ljudi u kojoj svatko vjeruje, muško i žensko, da ima pravo govoriti. I dalje je mislila da je Brun bio dobar vođa svog društva, ali se pitala da li bi on mogao voditi ove ljude koji tako slobodno iznose svoje poglede. Moglo je postati vrlo glasno i bučno kad je svatko imao svoje mišljenje i nije oklijevao da ga svima obznani, ali Talut nikad nije dopuštao da to prijeđe stanovite granice. Iako je jamačno bio dovoljno jak da ljudima nametne svoju volju, ipak se odlučio da upravlja po dogovoru i prilagođavanju. Mogao se pozvati na neke ovlasti i vjerovanja, imao je i neke metode kojima je zadobivao opću pažnju, ali za uvjeravanje ljudi treba imati snagu koja se razlikuje od snage za prisilu. Talut je stjecao poštovanje iskazivanjem svog poštovanja drugima.

Dok je Ejla išla prema skupini ljudi što su stajali kraj vatre, pogleda naokolo tražeći vučića. Bila je to podsvjesna kretnja, pa kad ga nije vidjela pretpostavila je da se za vrijeme gužve zavukao na neko sigurno mjesto.

– ... Frebek je zacijelo ostvario svoj cilj – govorio je Tornek – zahvaljujući Tuliji i Brzeku.

– Drago mi je zbog Fralije – reče Tronija, odahnuvši kad je saznala da se Sobovo ognjište neće pomicati ni smanjivati. – Nadam se da će to ušutkati Frebeka neko vrijeme. Ovaj je put zbilja započeo veliku borbu.

– Ne volim takve borbe – reče Ejla, sjetivši se da je borba započela zbog Frebekove pritužbe da životinje imaju više prostora nego on.

– Nemoj se zbog toga uznemirivati – reče Ranek. – Zima je dugo trajala. Takve se stvari događaju svake godine u ovo doba. To je samo mala promjena da se dogodi nešto uzbudljivo.

– Ali nije smio stvoriti toliku gungulu da bi dobio više prostora – reče Digija. – Čula sam kako majka i Brzek o tome razgovaraju davno prije nego što je on potegao pitanje. Namjeravali su dati više prostora Ždralovu ognjištu kao dar za Fralijino dijete. Frebek je mogao samo upitati.

– Zato je Tulija tako dobra glavarica – reče Tronija. – Ona misli na takve stvari.

– Ona je dobra, a dobar je i Talut – reče Ejla. – Da, on je dobar – nasmiješi se Digija. – Zato je još glavar. Nitko ne ostaje

vođa dugo vrijeme ako ne stekne poštovanje svoje čeljadi. Mislim da će i

Branag biti jednako dobar. Mogao je od Taluta nešto naučiti. – Topli osjećaji između Digije i ujaka išli su dublje od običnih odnosa srodnosti koji su, zajedno s majčinim položajem i nasljeđem, osiguravali djevojci visok ugled među Mamutovcima.

– Ali tko bi bio vođa, kad Talut ne bi imao poštovanja? – upita Ejla. – I kako?

– Pa ... ovaj... – poče Digija. Zatim se svi okrenuše prema Mamutu očekujući njegov odgovor na to pitanje.

– Ako stare vođe predaju vođstvo mlađima, bratu i sestri koji se obično biraju među rođacima, nastaje razdoblje učenja, zatim svečanost, pa onda stariji postaju savjetnici mladima – reče vrać i učitelj.

– Da. Tako je Brun učinio. Kad je bio mlađi, poštovao je starog Zauga i slušao njegove savjete, a kad je sam ostario, predao je vođstvo Braudu, sinu svoje družice. Ali što se događa ako Tabor prestane štovati vođu? Mladog vođu? – upita Ejla s velikim zanimanjem.

– Promjena se ne bi brzo dogodila – reče Mamut – ali nakon nekog vremena ljudi mu se više ne bi obraćali. Išli bi nekom drugom, nekom tko bi bio uspješniji u lovu, tko bi bolje rješavao probleme. Ponekad se od vođstva odustaje, katkad se raspadne tabor, pa jedni pođu za novim vođom a drugi ostanu sa starim. Ali vođe obično ne ispuštaju lako svoj položaj i ugled, i to može stvoriti velike nevolje, čak i borbe. Tada odluku moraju donijeti Vijeća. Glavar ili glavarica koji dijele vođstvo s nekim što uzrokuje nesuglasice, ili je odgovoran za neku nevolju, rijetko mogu osnovati novi tabor, iako možda nije sama ... –Mamut zastade, a Ejla primijeti da njegove oči sijevnuše prema starici sa Ždralova ognjišta koja je razgovarala s Nezijom – ... ta osoba kriva. Ljudi žele vođe na koje se mogu osloniti, a ne vjeruju onima koji su imali problema ... ili nesreća u životu.

Ejla kimnu, a Mamut je znao da je razumjela i ono što je rekao i ono što je prešutio. Razgovor se nastavio, ali Ejline su se misli vratile k Plemenu. Brun je bio dobar vođa, ali što bi njegovo pleme učinilo da Braud nije bio dobar? Pitala se da li bi se oni okrenuli k nekom drugom vođi, i tko bi to mogao biti. Prošlo bi mnogo vremena dok sin Braudove družice ne bi stasao. U taj čas se naglo probi u njezinu svijest uporna briga koja je zahtijevala pažnju.

– Gdje je Vučko? – reče ona. Nije ga vidjela otkad je počela rasprava, niti ga je tko drugi vidio. Svi

počeše tražiti. Ejla je zavirila ispod ležaja, zatim pogledala u sve zakutke ognjišta, čak i u zaklonjeni prostor s košarom pepela i konjske balege. Počinjala je osjećati paniku kakva obuzme majku kad joj nema djeteta.

– Evo ga, Ejla! – začu kako viče Tornek i odahnu, ali joj se zgrčio želudac kad je on dodao: – Frebek ga ima. – Ali njezino je iznenađenje prešlo u pravo zaprepaštenje kad ga je vidjela kako dolazi. Nije samo ona zurila ne vjerujući vlastitim očima.

Frebek, koji nikad nije propustio zgodu da pokudi Ejline životinje ili nju što se s njima druži, nosio je nježno vučića u naručju. Pružio joj ga je, ali ona zapazi trenutak oklijevanja, kao da je nerado predao to stvorenjce; vidjela je u njegovim očima blaži pogled nego ikad prije.

– Valjda se uplašio – objasni Frebek. – Fralija kaže da se odjednom ondje našao, kraj ognjišta, cvileći. Nije znala odakle je došao. I djeca su bila ondje, pa ga je Križavek uzeo i metnuo na policu za stvari, kraj svog uzglavlja. Ali ondje je u zidu duboka niša. Vučić ju je našao i zavukao se do dna pa više nije htio izići.

– To ga je sigurno podsjetilo na njegov brlog – reče Ejla. – Tako je i Fralija rekla. Njoj je bilo preteško da ga izvuče, a možda se

malo i plašila kad je čula kako si ti ulazila u jazbinu. Nije ni Križaveku dala da se za njim zavuče. Poslije sam ga ja morao izvaditi odande. – Frebek zastade, a kad je nastavio, Ejla je u njegovu glasu čula primjesu čuđenja. – Kad sam za njim pružio ruku, njemu je bilo drago što me vidi, a poslije mi je cijelo lice oblizao. Nisam ga mogao zaustaviti.

Frebek pokuša poprimiti nehajniji i ravnodušniji izraz da prikrije činjenicu što ga je očito ganulo prirodno ponašanje vučjeg šteneta. – Ali kad sam ga spustio, počeo je cviliti i nije htio prestati dok ga ponovno nisam uzeo. – Oko njih se okupilo nekoliko ljudi. – Ne znam zašto je izabrao Ždralovo ognjište, ili mene, da pobjegne onamo u potrazi za sigurnim mjestima.

– On sada Tabor smatra svojim čoporom, i zna da si član Tabora, naročito sada kad si ga izvukao iz jazbine koju je pronašao – odgovori Ejla, nastojeći dovesti u red događaje.

Frebek je osjećao slast neke pobjede kad se vratio na svoje ognjište, prožimalo ga je nešto dublje i preplavljivalo neobičnom toplinom; bio je to osjećaj ravnopravne pripadnosti. Nisu ga zanemarili, nisu ga ismijali. Talut ga uvijek sluša, kao da ima položaj koji bi mu to zajamčio; a Tulija, glavarica, sama mu je ponudila dio svog prostora. Čak je i Krozija stala na njegovu stranu.

Gruda mu se stvorila u grlu kad je ugledao Fraliju, svoju dragocjenu ženu visokog položaja koja mu je sve to omogućila; svoju lijepu trudnu ženu koja će uskoro roditi prvo dijete njegova vlastitog ognjišta, ognjišta koje mu je dala Krozija, Ždralova ognjišta. Bilo mu je mrsko kad mu je rekla da se vučić skrio u niši, ali ga je iznenadilo toplo štenetovo prihvaćanje, nakon svih njegovih oštrih riječi. Čak ga je i vučić pozdravio, zahtijevao je njegovu pažnju. A Ejla je rekla da je to učinio zbog toga što zna da je Frebek član Lavljeg tabora. Čak i vuk zna da mu pripada.

– Pa, bolje bi bilo da ga odsad ovdje držiš – upozori Frebek Ejlu prije odlaska. – I pazi na njega. Ako ne paziš, netko bi ga mogao zgaziti.

Kad je Frebek otišao, prisutni se zgledaše u velikom čudu. – To je bila promjena. Pitam se što ga je spopalo? – reče Digija. – Kad ga

ne bih bolje poznavala, rekla bih da mu je Vučko zapravo drag!

– Nisam znao da može i takav biti – reče Ranek, osjećajući više nego ikad prije poštovanje prema čovjeku sa Ždralova ognjišta.

24 Četveronožna stvorenja Velike majke uvijek su se u Lavljem taboru

smatrala hranom i krznom, ili personifikacijom duhova. Poznavali su životinje u prirodnoj okolini, znali su njihova kretanja i selidbe, poznato im je bilo gdje će ih naći i kako će ih loviti. Ali nisu upoznali nijednu životinju napose prije nego što je došla Ejla s kobilom i mladim ždrijepcem.

Dodiri između konja i Ejle, a s vremenom između konja i drugih ljudi u raznim oblicima, bili su stalan izvor iznenađenja. Nikad nikome nije palo na pamet da bi se te životinje mogle slagati s ljudima, ili da bi se mogle naučiti da dolaze na zvižduk i nose jahača. Ali ni konji pored sve svoje zanimljivosti i privlačnosti nisu očarali Tabor kao vučje štene. Oni su poštivali vukove kao lovce, a pokatkad i kao protivnike. Ponekad su lovili vukove radi zimskog krzna, a znalo se dogoditi, iako rijetko, da neki čovjek padne kao žrtva vučjeg čopora. Najčešće su se vukovi.i ljudi međusobno poštivali i izbjegavali.

Ali mladunčad uvijek posebno privlače pažnju; to je urođeni izvor njihova opstanka. Mladunčad znaju dirnuti neku unutrašnju žicu koja im odgovori posebnim treperenjem, ali Vučko – po tom je imenu već bio poznat – je imao iznimne čari. Od prvog dana kad se mala čupava siva loptica počela gegati na nesigurnim nogama po podu zemunice, osvojila je ljudsko stanovništvo. Teško se bilo oduprijeti navaljivanju tog šteneta i ono je brzo postalo miljenikom cijelog Tabora.

To je pomoglo da ljudi iz Tabora uvide kako ljudsko i vučje ponašanje nije toliko različito. Jedni su i drugi inteligentne, društvene životinje koje se udružuju prema obrascima složenih i promjenljivih odnosa, koji su korisni zajednici i prilagođavaju se pojedinačnim razlikama. Među njima je bio moguć jedinstven odnos, zahvaljujući sličnostima društvenog ustrojstva i stanovitim značajkama koje su se nezavisno razvile među vukovima i ljudima.

Vučkov je život počeo u neobičnim i teškim okolnostima. Kao jedino preživjelo štene okota vučice samotnice koja je izgubila druga, on nikad nije osjetio sigurnost čopora. Umjesto topline braće i sestara, ili brižne tete ili strica koji bi ostajali u blizini kad bi ih majka napustila na kratko vrijeme, on je iskusio osamljenost koja je neobična za vučje štene. Jedini drugi vuk kojeg je upoznao bila je njegova majka, a sjećanje na nju počelo je izbljeđivati kad je njezino mjesto zauzela Ejla.

Ali Ejla je bila nešto više. Kad je odlučila da zadrži i odgoji vučje štene, postala je ljudska polovica izvanredne veze koja se razvila između dvije potpuno različite vrste – vukova i ljudi – veze koja će imati duboke i trajne posljedice.

Čak da je bilo drugih vukova u blizini, Vučko je bio premlad kad je nađen da bi s njima bio prirodno povezan. U dobi od mjesec dana ili malo više, tek bi počinjao izlaziti iz jazbine da se sastaje s rođacima, s vukovima s kojima bi se

poistovjetio do konca života. Umjesto toga družio se s ljudima i konjima u Lavljem taboru.

Bilo je to prvi put, ali neće biti posljednji. Slučajno ili namjerno, kako se ideja širila, to će se ponovno događati, mnogo puta na mnogim mjestima. Preci svih domaćih pasjih pasmina bili su vukovi, i u početku su zadržavali svoje bitne karakteristike. Ali kako je protjecalo vrijeme tako su naraštaji vukova rođenih i odgojenih u ljudskoj sredini bivali različiti od izvornih divljih vrsta.

Životinje rođene s genetskim varijacijama boje, oblika i veličine – crna dlaka, bijela pjega, uzvijen rep, manji ili veći stas – koje su ih tjerale na rub ili izvan čopora, često su nailazile na ljudsku sklonost. Čak su genetska odstupanja u obliku patuljaka ili divova, koja inače ne bi opstala da se množe u divljini, ostajala među ljudima i napredovala. Napokon su se neobične ili nastrane pasje pasmine križale da se sačuvaju i ojačaju neke poželjne crte, sve dok se vanjska sličnost mnogih pasa nije posve udaljila od vučjih predaka. Ali ostale su vučje crte inteligencije, zaštite, odanosti i veselosti.

Vučko je brzo naučio odnose unutar Tabora, kao što bi ih naučio u čoporu, iako se njegovo tumačenje položaja možda nije podudaralo s ljudskim poimanjem. Premda je Tulija bila giavarica Lavljeg tabora, za Vučka je Ejla bila vodeča žena; u vučjem je čoporu majka okota bila glavna ženka i rijetko je drugim ženkama dopuštala da kote mlade.

Nitko u Taboru nije točno znao što ta životinja misli ili osjeća, čak ni da li ima misli i osjećaje koje bi ljudi mogli shvatiti, ali to nije bilo važno. Oni su sve prosuđivali prema ponašanju, a po Vučkovim postupcima se nesumnjivo vidjelo da voli i štuje Ejlu preko svake mjere. Gdje god se nalazila, on je uvijek bio svjestan nje, i trebalo je da ona samo zazvižđi, pucne prstima ili mahne rukom, a on je već bio kraj njezinih nogu i gledao je s obožavanjem u očima, veseleći se unaprijed svakoj njenoj želji. Bio je potpuno slobodan u odgovorima i sve je opraštao. Očajnički je cvilio kad bi ga korila, a poskakivao je od zanosa kad bi mu oprostila. Živio je za njenu pažnju. Najveći mu je užitak bio kad se s njim igrala ili skakala, ali dovoljna je bila jedna riječ ili tapšanje da je počne uzbuđeno lizati i pokazivati druge očevidne znakove odanosti.

Ni s kim drugim Vučko nije bio tako razdragan. S većinom je ljudi pokazivao razne stupnjeve prijateljstva i prihvaćanja, i svi su se čudili što životinja može izraziti takav raspon osjećaja. Njegov odnos prema Ejli pojačao je dojam u Taboru da ona posjeduje neku čarobnu sposobnost vladanja životinjama, i to joj je povećalo ugled.

Mladom je vuku bilo malo teže ustanoviti tko je muški vođa njegovaljudskog čopora. Onaj tko je zauzimao taj položaj u vučjem čoporu uživao je najveću pažnju svih drugih vukova. Njegovo se vođstvo potvrđivalo pozdravnim obredom u kojem su se svi tiskali oko muškog vođe želeći mu liznuti lice, onjušiti dlaku i uza nj se tijesno pripiti, što je često završavalo čudesnim zajedničkim zavijanjem. Ali ljudski čopor nije takvu čast iskazivao nijednom svome članu.

Ali Vu čko je zapazio da dva velika četveronožna člana njegova neobičnog čopora pozdravljaju visokog plavokosog muškarca s većim oduševljenjem nego ostale osobe, osim Ejle. Njegov je miris, osim toga, snažno lebdio oko Ejline postelje i Vučkove košare. U nedostatku drugih podataka, Vučko je vođstvo čopora pripisivao Džondalaru. Njegova se sklonost pojačala kad mu je prijateljski pristup bio nagrađen toplom i razdraganom pažnjom.

Nekoliko sitne djece što su se zajedno igrala Vučko je smatrao svojim drugovima i mogao se često naći s njima, naročito na Mamutovu ognjištu. Kad su djeca počela poštivati njegove oštre zubiće i naučila da ga ne izazivaju, vidjela su da Vučko voli kad ga miluju, tapšu i drže na rukama. Podnosio je nenamjerna pretjerivanja, i činilo se da poznaje razliku između Nuvijina stiska, koji je bivao prejak kad ga je nosila, i Brinanova potezanja za rep da bi se čulo njegovo skvičanje. Stisak je strpljivo podnosio, potezanje je nagrađivao ugrizom. Vučko je volio igru i uvijek se nekako nalazio usred gužve i rvanja, a djeca su brzo naučila da voli donositi natrag bačene stvari. Kad su se svi znali sklupčati na istoj hrpi, zaspavši bilo gdje od umora, vučje je štene često bilo među njima.

Nakon prve noći kad je Ejla obećala kako nikad neće dopustiti vuku da ikome naškodi, odlučila je da ga odgoji s posebnom pažnjom. Njezino odgajanje Njiske bilo je isprva slučajno. Nagonski je prvi put uzjahala na njezina leđa, a ni poslije nije znala da podsvjesno uči upravljati konjskim kretanjem. Iako je sad poznavala znakove koje je razvila, pa ih je svjesno upotrebljavala, njezino je upravljanje i dalje bilo dobrim dijelom intuitivno; Ejla je pritom mislila da je Njiska sluša zato što tako želi.

Vježbanje sa spiljskim lavom bilo je svrhovitije. Kad je našla ranjenog lavića, već je znala da se životinja može potaknuti da slijedi njezine želje. Prvi njezini napori u odgajanju bili su usmjereni na svladavanje lavićeve neobuzdane privrženosti. Odgajala ga je u ljubavi, kako su odgajana djeca u Plemenu. Njegovo nježno ponašanje nagrađivala je dragošću, a kad bi zaboravio uvući pandže ili kad bi se pregrubo igrao, gurala ga je ustranu, ili je ustajala i odlazila od njega. Kad je ushićeno skakao prema njoj, naučila gaje da stane čim vidi njezinu pruženu ruku i začuje ‘Stoj!’ izrečeno čvrstim glasom. Lekciju je tako dobro naučio da je i poslije, kad je izrastao u zrelog spiljskog lava, dostigavši Njisku po visini i premašivši je po težini, svaki put stao na Ejlinu zapovijed. Ona je svaki put to nagrađivala ljupkim češkanjem i trljanjem, a katkad i valjanjem po tlu u potpunom zagrljaju. Kad je posve odrastao, naučio je još mnoge stvari, čak je s njom i lovio.

Ejla je uskoro shvatila da bi djeca mogla imati neke koristi od razumijevanja vučjih navika. Počela im je kazivati priče iz doba kad je učila kako se lovi i proučavala vukove i druge mesožderne životinje. Objasnila im je da vučji čopori imaju ženskog vođu i muškog vođu, kao i Mamutovci, i rekla da se vukovi sporazumijevaju posebnim držanjem i kretnjama skupa sa zvukovima glasa. Pokazala im je, klečeći i oslanjajući se na ruke, kako stoji vođa – dignute glave, naćuljenih ušiju, ispružena repa – i kako se drugi vukovi primiču vođi –

spuštajući se malo prema tlu i ližući vođinu njušku – a sve je usput pratila savršenim oponašanjem zvukova. Opisala im je upozorenja da se ne primiču i raspoloženja za igru. Vučić je u tome često sudjelovao.

Djeca su u tome uživala, a često su i odrasli slušali s jednakim užitkom. Uskoro su se vučji znaci upleli u dječje igre, ali nitko ih nije upotrebljavao bolje i s većim razumijevanjem od djeteta čiji se vlastiti jezik izricao u prvom redu znakovima. Između tog dječaka i malog vuka razvio se izvanredan odnos; cijeli se Tabor zbog toga iznenadio, a Nezija je začuđeno tresla glavom. Ridag nije samo rabio vučje znakove, skupa s mnogim zvucima, nego je izgledalo da ih razvija korak dalje. Promatračima se često činilo da njih dvojica razgovaraju, a mlada životinja kao da je znala da dječak zahtijeva posebnu brigu i pažnju.

Već od početka Vučko je s njim bio blaži i obzirniji, štitio ga je na svoj šteneći način. Osim Ejle, ničije mu drugo društvo nije bilo draže od Ridagova. Kad je Ejla bila zauzeta, tražio je dječaka, a često su ih našli kako zajedno spavaju. Ni Ejla nije točno znala kako su se Vučko i Ridag tako dobro združili. Ridagova urođena vještina da čita tanahne sitnice u vučjim znacima mogla je objasniti dječakovu stranu, ali kako je malo vučje štene moglo znati potrebe nejakog djeteta?

Ejla je razvila izmijenjene vučje znakove zajedno s drugim zapovijedima u odgajanju šteneta. Prva lekcija, nakon nekoliko nezgoda, bila je upotreba košare s pepelom i balegom kao što je ljudi upotrebljavaju; ili izlazak napolje. To je bilo iznenađujuće lako; činilo se da je Vučku neugodno zbog nereda, snuždio bi se kad bi ga Ejla ukorila. Druga je lekcija, međutim, bila teža.

Vučko je volio žvakati kožu, naročito čizme i cipele, a odvikavanje je bilo dosadno i naporno. Kad god bi ga u tome uhvatila i izgrdila, on je bio skrušen i veoma sklon da joj ugodi, ali uskoro je opet bio spreman ponoviti prijestup, katkad odmah nakon toga, čim bi mu Ejla okrenula leđa. Svačija je obuća bila u opasnosti, a ponajviše njezine najdraže meke kožnate čarape. Izgledalo je da ih on ne može ostaviti na miru. Morala ih je visoko vješati da ih ne može dohvatiti, inače bi ih sasvim poderao. Ali koliko god ga je grdila zbog svojih stvari, mnogo se ružnije osjećala kad bi uništio nešto tuđe. Bila je odgovorna što ga je donijela u zemunicu, pa je smatrala da je kriva za svaku njegovu nepodopštinu.

Ejla je prišivaia posljednje kuglice na bijelu tuniku kad je začula buku

sLisičjeg ognjišta. – Hej! Ti! Daj mi to! – vikao je Ranek. Ejla je po zvuku znala da je Vučko ponovno upao u neku nevolju. Potrčala

je da vidi što se zbiva i ugledala kako se Ranek i Vučko natežu oko jedne iznošene čizme.

– Vučko! Pusti to! – reče ona, spuštajući ruku u nagloj kretnji kraj njegova nosa. Štene odmah ispusti čizmu, spusti uši i rep i poče molećivo cviliti. Ranek stavi čizmu na ležaj.

– Nadam se da ti nije oštetio čizmu – reče Ejla.

– Ionako nije važno. Čizma je stara – reče Ranek smiješeći se, pa doda s divljenjem: – Ti zaista poznaješ vukove, Ejla. On sluša sve što mu kažeš.

– Ali samo dok stojim kraj njega i pazim što čini – reče ona promatrajući životinju. Vučko ju je promatrao i vrtio repom u iščekivanju. – Čim mu okrenem leđa, učinit će nešto što zna da mu je zabranjeno. Ispustit će stvar kad vidi da mu se primičem, ali ne znam kako da ga naučim da to ne čini s tuđim stvarima.

– Možda mu je potrebno nešto što će biti samo njegovo – reče Ranek. Zatim je pogleda svojim mekim crnim sjajnim očima: – Ili nešto tvoje.

Štene je žmirkalo prema njoj, cvililo je da privuče pažnju. Napokon je poskočilo nekoliko puta od nestrpljenja.

– Stoj tu! Budi miran! – zapovjedi mu ona ljutito. On ustuknu, leže na šape i poče je gledati s krajnjom poniznošću.

Ranek je sve to promatrao, zatim reče Ejli: – Ne može podnijeti kad se ljutiš na njega. On želi znati da ga voliš. Mislim da mi je poznato kako se osjeća.

Primače joj se bliže, a oči mu se ispuniše toplinom i potrebom koja ju je prije tako duboko ganula. Osjetila je treperav odgovor u sebi i zbunjeno uzmaknula. Zatim, da bi prikrila uzbuđenje, prignula se i podigla vučića. Vučko joj je uzbuđeno lizao lice, meškoljeći se od sreće.

– Vidiš li kako je sretan kad zna da ti je stalo do njega? – reče Ranek. – I ja bih bio sretan kad bih znao da ti je stalo do mene. Je li ti stalo?

– Ah ... naravno, stalo mi je do tebe, Ranek – promuca Ejla, osjećajući se neugodno.

On se široko nasmiješi, a oči mu bljesnuše od neke zle slutnje i nečeg još dubljeg. – Bio bi užitak pokazati ti koliko sam sretan kad znam da ti je stalo do mene – reče on, obujmi je rukom oko pasa i privuče je k sebi.

– Vjerujem ti – reče ona otimljući se. – Ne moraš mi to pokazivati, Ranek. Nije to bio njegov prvi pokušaj. Obično su mu šale dopuštale da joj iskaže

što osjeća, dajući joj tako priliku uzmaka a da se nijedno od njih ne osramoti. Ona pođe natrag, naslutivši da je posrijedi ozbiljniji pokušaj. Osjećala je da će je pozvati u svoj krevet, a nije znala kako bi odbila muškarca koji joj zapovjedi da s njim pođe. Znala je da ima pravo odbiti takav zahtjev, ali pokoravanje je bilo tako duboko usađeno u njezinom biću da nije pouzdano znala hoće li se moći oduprijeti.

– Zašto ne, Ejla? – reče on, prateći je ukorak. – Zašto mi ne dopustiš da ti pokažem? Ti sada spavaš sama. Ne bi smjela spavati sama.

Ona osjeti ubod u srcu spoznavši da zaista spava sama, ali pokuša da to ne pokaže. – Ne spavam sama – reče i podiže štene. – Vučko spava sa mnom, ovdje u košari, kraj moje glave.

– To nije isto – reče Ranek. Glas mu je bio ozbiljan, činilo se da je spreman nastaviti. Zatim stade i nasmiješi se. Nije htio da je požuruje. Vidio je da je uznemirena. Malo je vremena prošlo od njihova raskida. Pokušao je ublažiti

napetost: – On je premalen da te ugrije ... ali moram priznati da je privlačan. – I blago pomilova Vučka po glavi.

Ejla se nasmiješi i spusti vučića u košaru. On odmah iskoči i spusti se na pod, sjede, počeša se, pa odskakuta do posude s hranom. Ejla poče slagati bijelu tuniku da je spremi. Pogladi meku bijelu kožu i bijelo krzno zerdava, zatim poravna male repove s crnom točkom, osjećajući da joj se grči želudac i steže grlo. Oči joj se pomutiše od suza koje je nastojala suzbiti. Ne, to nije isto, mislila je. Kako bi moglo biti isto?

– Ejla, ti znaš koliko te želim, koliko mi je stalo do tebe – reče Ranek stojeći iza nje. – Zar ne znaš?

– Mislim da znam – reče ona ne okrećući se, ali sklopi oči. – Ja te volim, Ejla. Znam da si još uznemirena, ali želim da znaš. Zavolio

sam te čim sam te ugledao. Želim s tobom dijeliti svoje ognjište, želim se s tobom spojiti. Želim te usrećiti. Znam da ti treba vremena da o tome razmisliš. Ne tražim od tebe da doneseš odluku, ali reci mi da ćeš o tome razmisliti ... da ćeš razmišljati o tome hoćeš li mi dopustiti da te usrećim. Hoćeš li o tome razmišljati?

Ejla pogleda u bijelu tuniku dok su joj se misli kovitlale. ‘Zašto Džondalar više ne želi sa mnom spavati? Zašto me više ne dodiruje, ne dijeli Užitke sa mnom? Sve se promijenilo otkad sam postala Mamutovka. Zar nije želio da budem usvojena? Ako to nije želio, zašto nije rekao? Možda to nije želio. Ali rekao je da želi. Mislila sam da me voli. Možda se promijenio. Možda me više ne voli. Nikad me nije pitao da se s njim združim. Što ću učiniti ako Džondalar ode bez mene? Raneku je stalo do mene, i želi da mi omili. On je drag, i smiješan je, uvijek me nasmijava ... i voli me. Ali ja ne volim njega. Željela bih da ga mogu voljeti ... možda bi trebalo da pokušam ...’

– Da, Ranek, razmišljat ću o tome – reče tiho, ali grlo joj se stezalo i boljelo je dok je to izgovarala.

Džondalar je gledao kako Ranek napušta Mamutovo ognjište. Visoki je muškarac postao uhoda, iako se zbog toga nelagodno osjećao. To nije bilo dolično ponašanje, ni ovdje ni u njegovu društvu, jer se odrasli ljudi ne smiju nepozvano zanimati za tuđe poslove, a Džondalar je oduvijek bio osjetljiv na društvene obzire. Smetalo mu je što se tako nisko ponaša, ali nije mogao ništa činiti da to spriječi. Pokušavao je to prikriti, ali zapravo stalno je motrio Ejlu i Mamutovo ognjište.

Rezbarov veseo korak i ushićen smiješak pri povratku na Lisičje ognjište ispunili su visokog posjetioca grozotom. Znao je da je Ejla sigurno nešto rekla ili učinila zbog čega se Mamutovac tako oduševio, pa je u svojoj bolesnoj mašti već zamišljao i plašio se najgorega ... sa svog gledišta.

Džondalar je znao da Ranek redovito posjećuje Mamutovo ognjište otkad ga je on napustio, i proklinjao je sebe što mu je pružio tu mogućnost. Poželio je povući svoje riječi i okaniti se cijele glupe prepirke, ali bio je uvjeren da je prekasno. Osjećao se bespomoćno, ali ipak je udaljenost među njima donosila

neko olakšanje. Otkad je Ejla provela noć s Ranekom, Džondalar je bio opsjednut idejom da joj dopusti mogućnost izbora, a to je tumačio tako da se treba povući i dati joj slobodu da možda izabere nekog drugoga.

Iako to nije priznavao sam sebi, njegov je postupak bio motiviran i nečim drugim, ne samo željom da joj dopusti izabrati muškarca kojeg hoće. Bio je tako duboko povrijeđen da se jedan njegov dio želio osvetiti; ako ona može odbaciti njega, i on može odbaciti nju. Ali imao je i potrebu da sebi dade mogućnost izbora, da vidi može li preboljeti svoju ljubav prema njoj. Iskreno se pitao ne bi li za nju bilo bolje da ostane ovdje, gdje je prihvaćena i obljubljena, nego da se s njim vrati u njegov narod, gdje bi je moglo dočekati neugodno iznenađenje. Duboko u sebi plašio se i vlastitih postupaka u slučaju da je njegov narod odbije. Bi li bio spreman dijeliti s njom život izopćenika? Bi li bio spreman otići, ponosno napustiti svoj narod, osobito nakon tako duga puta na povratku? Ili bi je i on odbacio?

Ako izabere koga drugoga, on će biti prisiljen da je ostavi, i neće se suočiti s takvom odlukom. Ali pomisao da ona voli nekog drugog izazivala mu je želučane grčeve, stezanje grla, otežano disanje i takvu bol u očima da se pitao bi li to mogao podnijeti, bi li htio nakon toga živjeti. Što se više sa sobom borio da ne pokaže svoju ljubav to je posesivniji i ljubomorniji postajao, a usput je sam sebe zbog toga mrzio.

Nastojanje da svlada svoje snažne uzburkane osjećaje uzimalo je svoj danak. Nije mogao jesti ni spavati, izgledao je mršavo i iscrpljeno. Odjeća je počela visiti na njegovu visokom kosturu. Nije se mogao koncentrirati, čak ni kad je imao u ruci nov lijepi komad kremena. Katkad se pitao da li gubi razum, ili ga opsjeda neki nečisti noćni duh. Tako ga je kidala ljubav prema Ejli, bol što je gubi, bojazan od onog što bi se moglo zbiti ako joj ne dopusti otići, da više nije mogao izdržati njezinu blizinu. Plašio se da će izgubiti vlast nad sobom i učiniti nešto zbog čega bi požalio. Ali nije mogao odlijepiti pogleda od nje.

Lavlji je tabor opraštao sitne neprimjerenosti u ponašanju njihova gosta. Bili su svjesni njegovih osjećaja prema Ejli unatoč njegovim pokušajima da ih prikrije. Svatko je u Taboru govorio o bolnom škripcu u kojem su se našle tri mlade osobe. Rješenje se izvana činilo vrio jednostavno. Ejla i Džondalar su očito marili jedno za drugo, pa zašto ne bi uzajamno rekli što osjećaju, a zatim pozvali Raneka da se pridruži njihovoj vezi? Ali Nezija je slutila da stvar nije tako jednostavna. Ta mudra žena osjećala je da je Džondalarova ljubav prema Ejli prejaka da bi je onemogućavalo puko pomanjkanje nekoliko riječi. Među njima je bilo nešto mnogo dublje. A ona je shvaćala, više nego itko drugi, dubinu Ranekove ljubavi prema toj mladoj ženi. Nije vjerovala da bi se to stanje moglo riješiti zajedničkom vezom. Ejla će morati izabrati.

Kao da su njegove riječi sadržavale neku tajanstvenu moć, otkad je Ranek

zamolio Ejlu da razmisli o tome hoće li dijeliti njegovo ognjište i istaknuo bolno očitu činjenicu da ona spava sama, njoj je bilo nemoguće razmišljati o nečem drugom. Hvatala se za vjerovanje da će Džondalar zaboraviti njihove grube

riječi i vratiti se, naročito otkad joj se pričinja da svaki put, kad baci pogled prema ognjištu za kuhanje, uhvati njegov pogled između potpornih stupova i predmeta što vise sa stropa na ognjištima između njih, dok hitro okreće glavu na drugu stranu. To ju je navodilo na pomisao da ga još uvijek dovoljno zanima, jer gleda u njezinu pravcu. Ali nadu joj je smanjivala svaka noć koju je provodila sama.

‘Razmišljaj o tome ...’ ponavljala je Ranekove riječi u sebi dok je sjeckala meso za Vučka. Drobila je suho čičkovo lišće i slatku paprat da napravi čaj protiv Mamutove zglobobolje, razmišljajući o crnoputom nasmiješenom muškarcu i pitajući se bi li mogla naučiti da ga voli. Ali pomisao na život sa Džondalarom ispuni joj želudac bolnom prazninom. Dodade svježeg zimzelena i vruće vode u zdjelu gdje je drobila lišće, pa odnese napitak starcu.

Nasmiješila se kad joj je zahvalio, ali na licu joj se vidjela zabrinutost i tuga. Cio je dan bila odsutna duhom. Mamut je znao da je uznemirena od Džondalarova odlaska i htio joj je pomoći. Vidio ju je u razgovoru s Ranekom prije toga i namjeravao je s njom govoriti, ali vjerovao je da se u Ejlinu životu ništa ne događa slučajno. Bio je uvjeren da je Majka stvorila sadašnje teškoće s nekim razlogom i nije se htio u to upletati. Kakva god iskušenja doživljavala ona i dva mladića, to je nužno i neizbježno. Promatrao ju je kako odlazi u konjsku prostoriju i bio svjestan njezine prisutnosti kad se poslije vratila.

Ejla zapreta vatru, vrati se k svome ležaju, svuče se i pripremi se za spavanje. Svaki je put to bilo iskušenje za nju kad je znala da Džondalar neće spavati pokraj nje. Bavila se svakakvim sitnicama da odgodi lijeganje među krzna jer je bila svjesna da će ostati budna do ponoći. Napokon je uzela vučića i sjela na rub kreveta, milujući i gladeći toplu ljupku životinjicu, razgovarajući s njom dok joj nije zaspala na rukama. Da bi nekako nadoknadila Džondalarovu odsutnost, Ejla je obasipala ljubavlju vučje štene.

Mamut postade svjestan da je budan pa otvori oči. Jedva je mogao nazreti

obrise u mraku. Zemunica je bila tiha, noćni je mir bio ispunjen samo lakim šumovima, teškim disanjem i meškoljenjem u snu. Polako okrenu glavu prema slabašnom sjaju žeravice, pokušavajući otkriti što ga je iz duboka sna dovelo u stanje potpune razbuđenosti. Čuo je mučno disanje u blizini, praćeno prigušenim jecanjem, pa je zbacio sa sebe pokrivače.

– Ejla? Ejla, je li ti zlo? – reče Mamut tiho, spustivši joj toplu ruku na rame.

– Nije – reče ona glasom koji bijaše promukao od napetosti. Lice joj je bilo okrenuto prema zidu.

– Ti plačeš. – Žao mi je što sam te probudila. Morala sam biti tiša. – Bila si tiha. Nije me probudila tvoja buka, nego tvoja potreba. K tebi me

je pozvala Majka. Tebe nešto muči. Patiš iznutra, je li tako?

Ejla duboko i mučno uzdahnu, trudeći se da zatomi plač koji je tražio oduška. – Da – reče. Zatim se okrenu prema njemu, i on vidje sjaj suza pri tračku svjetlosti.

– Onda plači, Ejla. Ne smiješ to držati u sebi. Imaš razlog za muku i pravo da plačeš – reče Mamut.

– Oh, Mamut – zaplaka ona uz težak jecaj, zatim opet priguši glas, ali uz njegovo odobrenje nastavi s olakšanjem isplakivati bol i tjeskobu srca.

– Nemoj se suzdržavati, Ejla. Dobro je za tebe da se isplačeš – reče on, sjedajući kraj nje i tapšući je nježno. – Sve će biti kako mora biti, kako je predviđeno da bude. Sve je u redu, Ejla.

Kad je napokon prestala, našla je komadić meke kože da obriše lice i nos, zatim je sjela kraj starca. – Sad se bolje osjećam – rekla je.

– Uvijek je najbolje isplakati se kad osjetiš potrebu, ali još nije gotovo, Ejla.

Ejla spusti glavu. – Znam – reče, pa se okrenu k njemu i upita: – Ali zašto? – Jednog ćeš dana znati zašto. Mislim da tvojim životom upravljaju moćne

sile. Izabrana si za posebnu sudbinu. Nije lako breme koje nosiš; pogledaj što si već doživjela u svom mladom životu. Ali tvoj se život neće sastojati samo od muke, imat ćeš i velike radosti. Tebe vole, Ejla. Ti k sebi privlačiš ljubav. To ti je dano da ti olakša nositi breme. Uvijek ćeš imati ljubavi ... možda i previše ...

– Mislila sam da me Džondalar voli. – Ne budi previše sigurna da te ne voli; ali mnogi drugi te vole, ubrojivši

među njih i ovog starca – reče Mamut smiješeći se. I Ejla se nasmiješi. – Vole te čak konji i jedan vuk. Zar te nisu već mnogi voljeli?

– Imaš pravo. Iza me je voljela. Bila mi je majka. Nije bilo važno što me nije rodila. Kad je umirala, rekla je da me je najviše voljela ... Kreb me je volio ... iako sam ga razočarala ... uvrijedila. – Ejla načas umuknu, zatim nastavi. – Uba me je voljela ... i Dark. – Ponovno umuknu. – Hoću li ikad vidjeti svog sina, Mamut? što ti misliš?

Vrač se zamisli prije odgovora. – Koliko je prošlo vremena otkad si ga posljednji put vidjela?

– Tri ... ne, četiri godine. Rodio se u rano proljeće. Imao je tri godine kad sam otišla. Po godinama je otprilike kao Ridag... – Ejla odjednom pogleda starog vraća i progovoriš velikim uzbuđenjem. – Mamut, Ridag je miješano dijete, kao moj sin. Ako Ridag može ovdje živjeti, zašto to ne bi mogao Dark? Ti si išao na poluotok i vratio se; zašto ja ne bih mogla otići, uzeti Darka i donijeti ga ovamo? To nije tako daleko.

Mamut se namršti, razmišljajući o odgovoru. – Na to ti ne mogu odgovoriti, Ejla. Sama moraš odlučiti, ali prije toga valja da dobro razmisliš što je najbolje, ne samo za tebe nego i za tvog sina. Ti si Mamutovka. Naučila si naš jezik, naučila si mnoge naše običaje, ali još moraš mnogo učiti o našem načinu života.

Ejla nije slušala šamanove pažljivo birane riječi. Njezine su misli već hitale naprijed. – Ako je Nezija mogla prihvatiti dijete koje ne može ni govoriti, zašto se ne bi moglo prihvatiti dijete koje govori? Dark bi naučio jezik. Mogao bi se sprijateljiti s Ridagom. Mogao bi mu pomoći, trčati za njega i donositi mu što treba. Dark je dobar trkač.

Mamut ju je pustio da nabraja Darkove vrline dok se nije sama zaustavila, onda ju je upitao: – Kad bi pošla po njega, Ejla?

– Čim budem mogla. Ovog proljeća ... Ne, preteško je putovati u proljeće, previše ima poplava. Morat ću pričekati do ljeta. – Ejla malo zastade. – Možda ne. Ovo je ljeto Plemenskog zbora. Ako ne stignem onamo prije njihova odlaska, morat ću čekati na njihov povratak. Ali, tada će već Ura biti s njima ...

– Djevojčica koja je obećana tvom sinu? – upita Mamut. – Da. Za nekoliko godina će se spariti. Plemenska djeca brže sazrijevaju

nego djeca Drugih ... nego što sam ja sazrela. Iza je mislila da nikad neću postati ženom. Bila sam vrlo spora u usporedbi s djevojkama u Plemenu ... Ura bi ipak mogla biti žena, spremna da ima svog druga, svoje vlastito ognjište. – Ejla se namršti. – Bila je malo dijete kad sam je vidjela, a Dark ... Kad sam njega posljednji put vidjela, bio je dječačić. Uskoro će biti muškarac, da se brine za družicu koja može imati djecu. A ja nemam ni druga. Družica mog sina mogla bi dobiti dijete prije nego ja.

– Znaš li koliko godina imaš, Ejla? – Ne znam točno, ali uvijek brojim godine u kasnu zimu, u ovo doba. Ne

znam zašto. – Opet se namršti. – Mislim da već moram dodati još jednu godinu. To znači da moram imati... – Sklopi oči da se usredotoči na riječi za brojenje.

– Sad imam osamnaest godina, Mamut. Postajem stara! – Imala si jedanaest godina kad ti se rodio sin? – upita on iznenađeno. –

Čuo sam da su neke djevojčice postale ženama u devetoj ili desetoj godini, ali tada su još vrlo mlade. Latija još nije žena, a već je u dvanaestoj.

– Uskoro će biti. To mogu reći – reče Ejla. – Mislim da si u pravu. Ali ti nisi tako stara, Ejla. Digiji je gotovo

sedamnaest godina, a neće se spariti prije ovogodišnjeg Ljetnog sabora. – Tako je, a ja sam obećala da ću joj biti na Vjenčanju. Ne mogu ići na

Ljetni sabor i na Plemenski zbor u isto vrijeme ... Na Plemenski zbor ionako ne mogu. Ne znam smijem li se uopće vratiti u Pleme. Ja sam prokleta. Za njih sam mrtva. I Dark bi mogao pomisliti da sam duh, mogao bi se uplašiti. Oh, Mamut, što da radim?

– Moraš o svemu vrlo pažljivo razmisliti prije nego što odlučiš što je najbolje – odgovori on. Vidio je da je uznemirena, pa odluči promijeniti temu razgovora. – Ali imaš vremena. Još nije proljeće, iako će Proljetna svečanost uskoro doći. Jesi li razmišljala o korijenu i obredu o kojem smo govorili? Jesi li spremna uključiti taj obred u Proljetnu svečanost?

Ejla osjeti ledene trnce. Plašila ju je ta ideja, ali Mamut će joj pomoći. On će znati što treba činiti, a pokazuje toliku želju da o tome nešto dozna.

– U redu, Mamut Da, uključit ću ga. Džondalar je odmah znao da je između Ejle i Raneka nastupila promjena,

iako je nije htio prihvatiti. Promatrao ih je nekoliko dana i zatim više nije mogao sam sebi poricati da je Ranek stalno na Mamutovu ognjištu, i da Ejla pozdravna njegovu prisutnost i uživa u njoj. Koliko god se nastojao uvjeriti da je tako najbolje i da je dobro učinio što je otišao, nije mogao ublažiti bol zbog njezina gubitka niti je mogao prihvatiti činjenicu da je isključen. Iako se on povukao od nje i svojevoljno napustio njezinu postelju i društvo, ipak je osjećao da sad ona njega odbacuje.

‘Nije im dugo trebalo’, mislio je Džondalar. ‘On je već idućeg dana bio ondje, vrzmao se oko nje, a ona je jedva dočekala moj odlazak da njega prihvati. Vjerojatno su samo čekali da odem. Morao sam to znati...’

‘Zbog čega nju grdiš? Ti si otišao, Džondalar’, reče sam sebi. ‘Ona ti nije rekla da odeš. Poslije prvog puta ona mu se više nije vratila. Bila je ondje, tebi na raspolaganju, i ti si to znao ... A sad je s njim. I on je spreman. Možeš li ga okriviti? Možda je tako najbolje. Ovdje je svi vole, oni su naviknutiji na zbitoglavce ... na Pleme. Svima je draga. Da, svi je vole. Zar nisi baš to htio? Da je prihvate, da je netko voli

‘Ali ja je volim’, pomisli pri navali muke i tjeskobe. ‘O, Majko! Kako to mogu podnijeti? Ona je jedina žena koju sam ikad volio. Ne želim joj nanijeti bol, ne želim da bude odbačena. Ali zašto volim baš nju? Božice, zašto je to morala biti ona?... Možda bih morao otići. Tako je, samo ću otići’, zaključi u mislima, nesposoban da trijezno odlučuje.

Džondalar žurno dođe na Lavlje ognjište i prekide Taluta i Mamuta koji su razgovarali o nadolazećoj Proljetnoj svečanosti.

– Ja odlazim – procijedi. – Što trebam uraditi da dobijem potrebnu opremu? – U očima mu se vidjelo ludilo očaja.

Glavar i vrač razmijeniše znalačke poglede. – Džondalar, prijatelju moj – reče Talut, tapšući ga po ramenu – bit ćemo sretni da ti dademo svu opremu koju želiš, ali sad ne možeš otići. Dolazi proljeće. A pogledaj što je vani: mećava je, a kasne mećave su najgore.

Džondalar se smiri i shvati kako je nemoguć njegov iznenadni poriv da ode. Nitko pri zdravoj pameti ne bi sad krenuo na dugačko Putovanje. Talut osjeti popuštanje napetosti u Džondalarovim mišićima, pa nastavi govoriti. – U proljeće nastaju poplave, a mnoge rijeke treba prijeći. Osim toga, ne možeš otići tako daleko od zavičaja, provesti zimu s Mamutovcima, a ne ići s njima u lov na mamute, Džondalar. Kad se vratiš, nikad više nećeš imati prilike za to. Prvi će lov biti u rano ljeto, a uskoro zatim svi ćemo na Ljetni sabor. Najbolje vrijeme za polazak bit će odmah nakon toga. Učinit ćeš mi veliku uslugu ako razmisliš o

tome da ostaneš s nama bar do prvog lova na mamute. Volio bih da se iskažeš sa svojim bacačem koplja.

– Da, naravno, razmislit ću o tome – reče Džondalar. Zatim pogleda kršnog riđokosog muškarca u oči. – I hvala ti, Talut. Imaš pravo. Još ne mogu otići.

Mamut je sjedio prekriženih nogu na svom omiljenom mjestu za sabrano

razmišljanje, na ležaju pored svoga koji je služio za spremanje viška sobovih koža, krzna i druge posteljine. Nije toliko umovao koliko je samo razmišljao. Od one noći kad su ga probudile Ejline suze, bio je mnogo svjesniji koliko je ona očajna što ju je Džondalar napustio. Duboko ga se dojmila njezina izgubljenost. Iako je uspijevala sakriti doseg svoje nesreće pred većinom ljudi, on je sad bio svjesniji sitnih pojedinosti u njezinu ponašanju koje je prije mogao zanemariti. Iako se činilo da iskreno uživa u Ranekovu društvu i smije se njegovim šalama, bila je potištena, a briga i pažnja kojima je obasipala Vučka i konje imale su obilježje zdvojne čežnje.

Mamut je bolje promatrao i visokog stranca pa je primijetio iste znakove očajanja i u njegovu ponašanju. Džondalar je pokazivao sve značajke mučne tjeskobe, iako se također trudio da prikrije osjećaje. Nakon njegova bezumnog poriva da krene po najgoroj mećavi, stari se šaman bojao da Džondalar polako gubi zdrav razum zbog pomisli da će ostati bez Ejle. Starcu, koji se prisno družio s duhovnim svijetom Mute i njezinih Suđenica, to je značilo nešto više od mladenačke ljubavi. Možda Majka i za njega ima neki naum; naum koji je vezan uz Ejlinu sudbinu.

Iako se Mamut preko volje uključivao u njihov odnos, čudio se zašto mu je Majka otkrila da se njezina sila nalazi iza njihovih uzajamnih osjećaja. Premda je bio uvjeren da će Ona naposljetku urediti tako da okolnosti budu po njezinoj volji, možda je u ovom slučaju htjela da joj on pomogne.

Dok je razmišljao treba li obznaniti Majčine želje i kako bi to učinio, na Mamutovo ognjište dođe Ranek, očito tražeći Ejlu. Mamut je znao da je uzela Vučka i pošla u šetnju s Njiskom, i da se neće uskoro vratiti. Ranek se osvrnuo na sve strane, zatim opazio starca i primaknuo mu se.

– Znaš li gdje je Ejla, Mamut? – upita. – Znam. Otišla je van sa životinjama. – Čudio sam se zašto je ne viđam u posljednje vrijeme. – Ti je u posljednje vrijeme vrlo često viđaš. Ranek se nasmiješi. – Nadam se da ću je mnogo više viđati. – Ona nije ovamo sama stigla, Ranek. Zar Džondalar nema neko pravo

prvenstva? – Možda je imao kad je došao, ali on je od toga odustao. Napustio je

ognjište – reče Ranek. Mamut osjeti prizvuk obrane u njegovu glasu.

– Mislim da među njima još postoje snažni osjećaji. Vjerujem da rastava neće biti trajna ako se njihovoj dubokoj privrženosti dade prilika da ponovno oživi, Ranek.

– Ako mi želiš reći da se povučem, Mamut, žao mi je. Već je prekasno. I ja gajim snažne osjećaje prema Ejli. – Ranekov glas napuknu od uzbuđenja. – Mamut, ja je volim, želim se s njom spariti, osnovati ognjište. Vrijeme je da se smirim uz neku ženu, a želim njezinu djecu na svom ognjištu. Nikad nisam sreo ženu poput nje. Ona je sve o čemu sam ikad sanjao. Ako je nagovorim da pristane, želim objaviti njezino Obećanje na Proljetnoj svečanosti i održati Vjenčanje ovog ljeta.

– Jesi li siguran da baš to želiš, Ranek? – upita Mamut. Volio je Raneka i znao je da bi Vimez bio sretan kad bi crni dječak kojeg je doveo nakon Putovanja našao ženu i smirio se. – Ima mnogo Mamutovki koje bi se rado s tobom združile. Što ćeš reći onoj lijepoj crvenokosoj djevojci kojoj si se gotovo obećao? Kako se ona zove? Tricija?

Da se na tamnom licu mogla zapaziti navala krvi, Mamut je bio siguran da bi se Ranek zacrvenio.

– Reći ću ... Reći ću da mi je žao. Ja sam nemoćan. Ne želim nikoga osim Ejle. Ona je sad Mamutovka. Trebalo bi da se spoji s nekim Mamutovcem. Želim da to budem ja.

– Ako je suđeno da tako bude – reče Mamut prijatno – bit će. Ali zapamti ovo, Ranek. Ti ne biraš. Ne bira ni ona. Ejlu je Majka izabrala za neku svrhu i dala joj mnoge darove. Bez obzira na to što ti odlučiš, ili što ona odluči, Muta ima najviše prava na nju. Koji god se muškarac s njom spoji, spaja se i sa svrhom koja joj je određena.

25 Dok je drevna zemlja naginjala svoje ledeno sjeverno lice neprimjetljivo

bliže velikoj sjajnoj zvijezdi oko koje kruži, i zemlje oko ledenjaka osjetiše poljubac nježne topline i polako se počeše buditi iz sna duboke i hladne zime. Proljeće se isprva mrzovoljno osvješćivalo, a zatim, sa hitnjom godišnjeg doba koje kratko traje, zbacilo ledeni pokrivač u silnoj jurnjavi koja je natopila i pokrenula tlo.

Kapi koje su curile s grana nadsvođenih ulaza o prvim toplim podnevima smrzavale su se po noći stvarajući ledene svijeće. Tokom sve toplijih dana koji su nastupili dugačka su se koplja tanjila i padala zajedno s rastopljenim snijegom da bi ih odnijela blatna voda. Potočići su se posvuda stvarali i spajali u veće tokove odvodeći nagomilanu vlagu koja se dugo držala u smrznutom obliku. Sve bujnije struje šumile su starim usjecima i ždrijelima, ili su prosijecale nove u finom prapornom tlu, katkad potpomognute lopatama od rogovlja i bjelokosti.

Ledom okovana rijeka stenjala je i praskala u borbi da se oslobodi zimske stege dok je voda nadirala u njezino skriveno korito. Odjedanput, bez upozorenja, oštra grmljavina koja se začula u zemunici, praćena drugim praskom i bučnom orljavom, najavi da led više nije zapreka nadolazećoj poplavi. Komadi i sante leda, izranjajući, tonući, prevrćući se, nošeni snažnom maticom, označavali su prijelomno doba godine.

Kao da je povodanj odnio sa sobom i studen, stanovnici Lavljeg tabora, zarobljeni ledenom hladnoćom kao i rijeka, izmilješe iz zemunice. Iako je bilo tek razmjerno toplije, ograničeni život u nastambi šiknuo je u obliku mnogih vanjskih aktivnosti. Svaki razlog da se izađe van pozdravljao se s oduševljenjem, čak i proljetno čišćenje.

Lavlji je tabor bio čist, sudeči po vlastitim mjerilima. Iako je vlage bilo mnogo u obliku leda i snijega, trebalo je mnogo goriva i vatre da se dobije voda. Dio otopljenog leda i snijega upotrebljavao se za pranje, a povremeno su se prali u parnoj kupelji. Područja gdje se boravilo opčenito su bila dobro uređena, o oruđu i drugim pomagalima vodila se uzorna briga, odjeća koja se nosila u nastambi redovito se četkala, katkad prala i zračila. Ali potkraj zime u zemunici je vladao nevjerojatan smrad.

Tom smradu je doprinosila hrana u raznim stupnjevima očuvanosti ili raspadanja, pečena i nepečena, trula; zatim ulje za rasvjetu, često užeglo zbog toga što su se svježi komadi slanine i loja obično dodavali starom ulju u svjetiljkama; pa košare koje su se upotrebljavale za obavljanje nužde, a nisu se odmah ispražnjavale; posude mokraće koja se čuvala i ostavljala da postane amonijakalna nakon što bakterije rastvore mokraćevinu; i ljudi. Iako su parne kupelji bile zdrave i korisne za čiščenje kože, nisu mnogo pomagale protiv

normalnih tjelesnih mirisa, ali to im i nije bila svrha. Osobni miris bio je dio svačije ličnosti.

Mamutovci su bili naviknuti na bogate i jake prirodne mirise svakidašnjeg života. Njihovo osjetilo mirisa bilo je dobro razvijeno i korisno, poput vida i sluha, u trajnom održavanju svijesti o okolini. Ni životinjski se vonjevi nisu smatrali neugodnima; i oni su bili prirodni. Ali kako su stizali topliji dani, tako su i nosevi sviknuti na obične životne mirise počinjali zapažati posljedice življenja dvadeset sedam osoba u zatvorenom prostoru tijekom dužeg razdoblja. Proljeće je bilo doba kad su se odmicali zastori s ulaza radi zračenja zemunice, a nagomilani otpaci cijele zime čistili su se i izbacivali napolje.

U Ejlinu slučaju to je obuhvatilo i iznošenje konjske balege iz dodanog krila. Konji su dobro podnijeli zimu; to je radovalo Ejlu, ali nije ju iznenadilo. Stepski su konji snažne životinje, prilagođene oštrini ljute zime. Iako su se morali sami brinuti za pašu, Njiska i Trkač imali su slobodu da se sklanjaju na mjesto koje je mnogo bolja zaštita od one što je obično nalaze njihovi divlji rođaci. Konji su brzo sazrijevali u divljini, radi opstanka, pa je i Trkač poput svojih vršnjaka izrastao do pune veličine. Iako će se još malo popuniti tijekom idućih godina, već je bio snažan mladi ždrijebac, malo veći od svoje matere.

Proljeće je bilo i vrijeme oskudice. Zalihe nekih vrsta hrane, osobito omiljene zeleni, potpuno su se iscrpljivale, a ponestajalo je i drugih namirnica. Kad su spremali zimnicu, svakome je bilo drago što su bili odlučili poći u posljednji lov na bizone. Da to nisu učinili, možda bi im ponestalo mesa. Ali meso ih nije zadovoljavalo, iako ih je zasićivalo. Ejla se sjetila Izinih proljetnih napitaka za okrepljenje koje je pripremala za Brunovo Pleme, pa je odlučila da to isto učini za svoj Tabor. Njezine mješavine raznih sušenih trava, među kojima je bilo zlatožute zobike bogate željezom i šipaka divlje ruže što sprečavaju skorbut, ublažavale su pomanjkanje vitamina koje je budilo želju za svježom hranom, ali nisu uklanjale tu želju. Svatko je bio gladan prve svježe zeleni. Ali njezino je medicinsko znanje nadmašivalo proljetne okrepljujuće napitke.

Dugačka polupodzemna nastamba bila je dobro izolirana, a grijala se vatrama, svjetiljkama i prirodnom tjelesnom toplinom, tako da je u njoj bilo toplo. Kad je vani vladala jaka studen, unutra se nosilo malo odjeće. Zimi su dobro pazili da se toplo obuku prije izlaska, ali kad se snijeg počeo otapati, zanemarili su i taj oprez. Iako je temperatura bila malo iznad točke ledišta, ljudi su osjećali da je toliko zatoplilo da ne trebaju mnogo više odjeće nego u zemunici. Uz proljetne kiše i otapanje snijega često su bili mokri i nahlađeni prije povratka u nastambu, što je smanjivalo njihovu otpornost.

Ejla je imala više posla s liječenjem kašlja, hunjavice i upaljenih grla u sve toplijim danima proljeća nego što ga je imala u najhladnijim danima crne zime. Zaraza proljetnih prehlada i upala dišnih organa proširila se gotovo na sve ljude. I Ejla je mirovala nekoliko dana u postelji liječeći laku groznicu i težak kašalj. Prije nego što je stiglo pravo proljeće, ona je gotovo svakog u Taboru liječila. Ovisno o potrebi, pripremala je ljekovite čajeve, vruće meleme za grudi i grlo,

pare za dišne organe, sve to praćeno lijepim riječima i savjetima. Svatko je hvalio djelotvornost njezina liječenja. Ako ništa drugo, ljudi su se bolje osjećali.

Nezija joj je rekla da su se svakog proljeća prehlađivali, ali kad je uskoro nakon nje obolio i Mamut, Ejla je zanemarila svoje preostale simptome i brinula se o njemu. Bio je vrio star i zadavao joj je brige. Teška upala dišnih organa mogla bi biti sudbonosna. Ali vrač je unatoč svojoj starosti još bio krepak i oporavio se mnogo brže nego neki drugi u zemunici. Iako mu je ona poklanjala dužnu pažnju u kojoj je uživao, on ju je tjerao da se brine o drugima ili da se odmori.

Nije joj nitko trebao reći da pomogne Fraliji kad je dobila vrućicu i dubok kašalj, ali njezina dobra želja nije pomogla. Frebek nije htio pustiti Ejlu na svoje ognjište da liječi Fraliju. Krozija se s njim žestoko svađala, ali on je bio nepopustljiv. Starica se prepirala i s Fralijom, pokušavala ju je nagovoriti da se ne obazire na Frebeka, ali uzalud. Bolesna je žena samo odmahivala glavom i kašljala.

– Ali zašto? – reče Ejla Mamutu, srčući vrući čaj s njim i slušajući Fralijin grčevit kašalj. Tronija je uzela Tašera na svoje ognjište; bio je po dobi između Nuvije i Hartala. Križavek je spavao s Brinanom na Turovu ognjištu, da se trudna i bolesna žena odmori, ali Ejla je čula svaki njen kašalj.

– Zašto mi ne da da joj pomognem? Može vidjeti da je drugima bolje, a njoj je potrebnija njega nego drugima. Za nju je preteško takvo kašljanje, naročito sada.

– To nije teško pitanje, Ejla. Ako netko misli da su ljudi iz Plemena životinje, taj ne može vjerovati da se oni imalo razumiju u liječenje. A ako si ti među njima odrasla, kako bi mogla išta znati o tome?

– Ali oni nisu životinje! Plemenske su izlječiteljice vrlo vješte. – Ja to znam, Ejla. Znam bolje nego itko koliko su vješte plemenske

izlječiteljice. Mislim da to svatko ovdje zna, čak i Frebek. Bar cijeni tvoju spretnost, ali Frebek ne želi popustiti nakon onolikih prepirki. Boji se da bi tako izgubio obraz.

– Što je važnije? Njegov obraz ili dijete? – Fralija mora misliti da je važniji Frebekov obraz. – To nije Fralijina krivnja. Frebek i Krozija nastoje prisiliti jadnu ženu da

izabere između njih dvoje, a ona ne želi birati. – To mora Fralija odlučiti. – U tome je nevolja. Ona ne želi donijeti odluku. Ona odbija birati. Mamut potrese glavom. – Ne, ona bira, htjela to ili ne htjela. Ali izbor nije

između Frebeka i Krozije. Koliko još ima do njezina poroda? – upita. – Ja bih rekao da je spremna.

– Nisam sigurna, ali ne bih rekla da je spremna. Izgleda krupnije jer je tako mršava, ali dijete još nije u pravom položaju. To me brine. Mislim da je još prerano.

– Ti tu ne možeš pomoći, Ejla. – Ali kad se Frebek i Krozija ne bi toliko svađali zbog svake sitnice... – To nema nikakve veze s tim. To nije Fralijin problem, nego ostaje između

Frebeka i Krozije. Ona se ne smije uvlačiti u njihove svađe. Sama može donositi odluke, a zapravo ih i donosi. Ona bira da ništa ne čini. Odnosno, ako je tvoje strahovanje opravdano, a rekao bih da jest, ona bira hoće li roditi sada ili kasnije. Možda bira između života i smrti svoga djeteta ... a možda i samu sebe ugrožava. Ali to je njezin izbor, a možda u tome ima više nego što itko od nas zna.

Mamutove su se primjedbe zadržale u njezinim mislima dugo nakon završetka razgovora, i na spavanje je pošla razmišljajući o njima. On ima pravo, naravno. Unatoč njenim osjećajima prema majci i Frebeku, ona je izvan njihove borbe. Ejla se pokuša domisliti kako bi uvjerila Fraliju, ali pokušavala je i prije, a sada, kad joj Frebek ne da pristupiti na njihovo ognjište, nema prilike da s njom razgovara. Ta briga je teško tlačila njezine misli kad je usnula.

Probudila se usred noći i mirno ležala, osluškujući. Nije znala što ju je probudilo, ali mislila je da je čula Fralijino stenjanje u mraku zemunice. Nakon duge tišine zaključi da je sanjala. Vučko zacvili, ona pruži ruku da ga pomiluje. Možda ima ružne snove, možda ju je on probudio. Ali ruka joj se zaustavi prije nego što je dotakla štene, jer joj se opet pričinilo da čuje prigušeno stenjanje.

Ejla zbaci pokrivače i ustade. Tiho stupi iza zavjese da se pomokri u košaru, zatim navuče tuniku preko glave i pođe do ognjišta. Čula je tiho kašljanje, zatim grčevito pištanje koje je napokon završilo u prigušenom stenjanju. Ejla potače žeravu, dodade malo strugotina i potpale dok se ne javiše plamenovi, zatim ubaci u vatru kamenje i segnu za mješčićem s vodom.

– Možeš i za mene napraviti malo čaja – reče Mamut tihim glasom iz mraka svog ležaja, zatim se otkri i ustade. – Mislim da ćemo uskoro svi biti na nogama.

Ejla kimnu i doda još vode u košaru za kuhanje. Začu se još jedno tiho kašljanje, zatim šuškanje i prigušeni glasovi sa Ždralova ognjišta.

– Treba joj nešto za smirenje kašlja, i nešto za ublažavanje trudova ... ako nije prekasno. Pogledat ću što imam u torbi – reče Ejla i odloži čaj. Zatim se malo zamisli. – Ipak, u slučaju da netko pita ...

Uze zapaljenu grančicu i Mamut vidje kako nešto traži po policama sa sušenim biljem koje je donijela iz doline. ‘Lijepo je gledati kako se bavi svojim liječenjem. Ipak je premlada za toliko znanje. Da sam na Frebekovu mjestu, više bi me brinula njezina mladost i moguće neiskustvo nego znanje. Znam da je učila od najboljih znalaca, ali kako sama može već toliko znati? Morala se s tim roditi, a ona izlječiteljica, Iza, jamačno je vidjela njezinu nadarenost već od početka ...’ Starčevo je razmišljanje prekinuo novi kašalj sa Ždralova ognjišta.

– Hajde, Fralija, popij malo vode – reče Frebek pun zabrinutosti. Fralija

odmahnu glavom, nastojeći da spriječi kašalj. Ležala je na boku, nalakćena,

držeći komad meke kože na ustima. Oči su joj plamtjele od vrućice, lice joj je bilo crveno od napora. Pogledala je majku koja je sjedila na drugom krevetu i zurila u nju.

Očita je bila Krozijina srdžba i iskrena nesreća. Sve je pokušala da nagovori kćer da zatraži pomoć, ali uzalud. I sama je dobila neke lijekove od Ejle za svoju nahladu, a Fralija je glupo postupala što se nije koristila raspoloživom pomoći. Svemu je kriv taj glupi muškarac, taj glupi Frebek, ali nema koristi da se o tome govori. Krozija je odlučila da neće prozboriti ni riječi.

Fralijin kašalj prestade i ona iscrpljena pade na postelju. Možda druga bol, ona koju ne želi priznati, neće doći ovaj put. Fralija je čekala, zadržavajući dah da ne bi ništa poremetila, i unaprijed osjećala strah. Bol je započela na dnu leda. Sklopila je oči, duboko udahnula i pokušala odagnati bol snagom volje. Stavila je ruku na veliki trbuh i osjetila kako se mišići bolno grče. ‘Prerano je’, pomisli sa sve većom tjeskobom. ‘Dijete ne bi smjelo doći prije bar još jednog kruga mjesečevih mijena.’

– Fralija? Je li ti dobro? – upita Frebek, stojeći još kraj nje s vodom. Ona pokuša da mu se nasmiješi, videći ga u nevolji zbog očite

bespomoćnosti. – To je zbog ovog kašlja – reče. – Svatko se razboli u proljeće. ‘Nitko ga ne razumije’, pomisli, ‘a moja majka najmanje od svih.’ On se zaista trudio svim silama da svakome pokaže kako je vrijedan

nečega. Zbog toga nije htio popustiti, zbog toga se toliko svađao i bio tako lako uvredljiv. Kroziju je dovodio u neugodnosti. Nije znao da svoju vrijednost – broj i kakvoću prisnih veza, snagu svog utjecaja – svatko pokazuje količinom zahtjeva kojima se može osloniti na rod i svojtu, a da to svi mogu vidjeti. Njezina je majka pokušala da mu to pokaže dajući mu pravo na Ždrala, ne samo ognjište koje mu je donijela Fralija kad su se združili, nego ovlast da se diči Ždralom kao svojim pravom po rođenju.

Krozija je očekivala uljudno pokoravanje njezinim željama i zahtjevima, čime bi on pokazao kako poštuje i razumije što je ona za njega učinila primivši ga na Ždralovo ognjište. Ali njezina su iskanja mogla biti pretjerana. Toliko je već bila izgubila da joj je teško bilo odreći se ijednog svoga preostalog prava na položaj. Krozija se bojala da će on smanjiti i ono malo ugleda što je još imala, pa joj je bilo potrebno trajno uvjeravanje da se do tog ugleda drži. Fralija ga nije mogla pokuditi što pokušava objasniti. Bila je to osjetljiva stvar, nešto s čim rasteš ... Ali Frebek nikad ništa nije imao.

Fralija poče osjećati novu bol u leđima. Ako bi mirno ležala, možda bi ta bol minula ... kad bi se mogla suzdržati da ne kašlje. Željela je razgovarati s Ejlom, bar da dobije nešto protiv kašlja, ali nije htjela da pomisli kako podržava materinu stranu. A duga objašnjavanja samo bi joj nadražila grlo i omogućila Frebeku da se brani novim razlozima. Poče ponovno kašljati, baš kad je bol dosegnula vrhunac. Protisnu krik od muke.

– Fralija? Je li to ... nešto više nego kašalj? – upita Frebek, gledajući je strogo. Ipak je pomislio da se od kašlja ne stenje tako jako.

Ona je oklijevala. – Na što misliš, kad kažeš nešto više? – Pa, dijete ... Ali ti si već imala dvoje djece ... Ti znaš kako se to radi, zar

ne? Fralija se izgubi u razdirućem kašlju, a kad se svladala, prešla je preko

njegova pitanja. Svjetlost se počinjala uvlačiti kraj rubova poklopaca na rupama za dim kad

se Ejla vratila k postelji da dovrši oblačenje. Većina je u Taboru bila budna od ponoći. Prvo ih je probudio Fralijin nezatomljivi kašalj, ali uskoro je postalo očito da nju mori nešto više od prehlade. Tronija je imala poteškoća s Tašerom koji se želio vratiti majci. Ona ga je digla i odnijela na Mamutovo ognjište. Dječak je i dalje cmizdrio, pa ga je Ejla uzela na ruke i nosila oko velikog ognjišta, nudeći mu razne predmete da mu privuče pažnju. Za njom je išao vučić. Provela je Tašera kroz Lisičje i Lavlje ognjište, zatim došla na ognjište gdje se sprema hrana.

Džondalar ju je gledao kako se približava, pokušavajući umiriti i utješiti dijete, a srce mu je snažnije kucalo. U mislima je želio da mu priđe bliže, ali zbog toga je osjećao nemir i tjeskobu. Jedva su koju riječ razmijenili otkad se odselio, pa nije znao što bi joj rekao. Gledao je oko sebe tražeći nešto čime bi zabavio dijete i opazi koščicu s malo pečenog mesa.

– Možda bi htio ovo glodati – javi se Džondalar kad je stupila na veliko zajedničko ognjište i pruži joj kost.

Ona uze kost i stavi je u dječju ruku. – Evo, hoćeš li ovo, Tašer? Meso je bilo hladno, ali još je bilo ukusno. On uze zglob u ruku, okusi, zaključi da mu se sviđa i napokon se smiri.

– To je bila dobra ideja, Džondalar – reče Ejla. Držala je trogodišnjeg dječaka, stajala u blizini i gledala ga.

– To je moja majka obično radila kad mi je mlađa sestra bila cendrava – reče on.

Promatrali su se, željno su ispunjali oči uzajamnim pogledima, ne govoreći ništa, ali uočavajući svaku pojedinost, svaku sjenku i crtu, svaku neznatnu promjenu. ‘Smršavio je. Izgleda ispijeno’, mislila je Ejla.

‘Zabrinuta je i uznemirena zbog Fralije. Želi joj pomoći. O Dona, tako je lijepa’, mislio je Džondalar.

Tašer ispusti kost, Vučko je zgrabi. – Pusti to! – zapovjedi Ejla. Vučko preko volje ispusti kost, ali ostade

stražariti nad njom. – Možeš mu je sad i prepustiti. Mislim da Frebeku ne bi bilo drago kad bi

Tašeru dala kost koju je Vučko držao u ustima. – Ne želim da uzima stvari koje nisu njegove. – Nije zapravo ni uzeo kost. Tašer ju je ispustio. Vučko je vjerojatno mislio

da mu je bačena – reče Džondalar razložito.

– Možda imaš pravo. Mislim da mu ne bi škodilo ako je zadrži. – Ona dade znak, a mladi vuk ponovno zgrabi kost i zatim ode ravno prema krznima za spavanje koja je Džondalar prostro na podu, pokraj prostora za obradu kremena. Namjesti se navrh njih i poče glodati kost.

– Vučko, bježi odatle – reče Ejla, pošavši za njim. – U redu je, Ejla ... ako tebi ne smeta. On često ovamo dolazi, osjeća se kao

kod kuće. Meni je ... prilično drag. – Ne, meni ne smeta – reče ona, pa se nasmiješi. – I s Trkačem si se uvijek

dobro slagao. Mislim da te životinje vole. – Ali ne kao tebe. Tebe one vole. Ja ... – Odjedanput umuknu. Čelo mu se

nabora i oči sklopiše. Kad ih je ponovno otvorio, uspravio se i ustuknuo korak. – Majka ti je dala rijedak dar – reče, a glas mu poprimi službeniji prizvuk.

Ona naglo osjeti vrele suze u očima i oštru bol u grlu. Pogleda u zemlju, zatim i ona uzmaknu korak natrag.

– Sudeći po onom što se čuje, mislim da će Tašer uskoro dobiti brata ili sestru – reče Džondalar, mijenjajući temu razgovora.

– Bojim se da je tako – reče Ejla. – Oh? Misliš da ne bi trebala roditi? – reče Džondalar iznenađeno. – Trebala bi, naravno, ali ne sada. Prerano je. – Jesi li sigurna? – Ne, nisam sigurna. Nije mi dopušteno da je pregledam – reče Ejla. – Frebek? Ejla kimnu. – Ne znam što da radim. – Ne razumijem zašto i dalje omalovažava tvoje umijeće. – Mamut kaže da on misli da ‘zbitoglavci’ ne znaju ništa o liječenju, pa

zato smatra da nisam mogla od njih ništa naučiti. Mislim da Fraliji zaista treba pomoći, ali Mamut kaže da to ona mora zatražiti.

– Mamut vjerojatno ima pravo, ali ako će zaista roditi, možda će i pitati. Tašer je zabio palac u usta i Ejli se činilo da je privremeno s tim

zadovoljan. Opazi Vučka na Džondalarovim poznatim krznima koja su donedavno ležala kraj njenih. Ta krzna i njegova blizina podsjetiše je na Džondalarov dodir, na osjećaje koje je u njoj budio. Željela je da njegova krzna opet budu na njezinu ležaju. Kad ga je ponovno pogledala, u očima joj je bila žudnja, i Džondalar osjeti takav trenutačan odgovor u sebi da je čeznuo za zagrljajem, ali suzdržao se. Njegov postupak je zbunio Ejlu. Počeo ju je gledati onako kako je u njoj uvijek budio navalu dubokih treperavih osjećaja. Zašto se zaustavio? Bila je slomljena, ali oćutjela je časak ... nečega ... možda nade. Možda će naći načina da stigne do njega, ako samo ustrajno nastavi pokušavati.

– Nadam se da hoće – reče Ejla – ali možda će biti prekasno da se zaustave trudovi. – Htjede poći, i Vučko ustade da je slijedi. Tada pogleda životinju, pa opet čovjeka, zastade i upita: – Ako zatraži moju pomoć, Džondalar, hoćeš li

držati Vučka ovdje? Ne mogu ga uzeti da me prati i da smeta na Ždralovu ognjištu.

– Hoću, naravno – reče on. – Ali hoće li on htjeti doći ovamo? – Vučko, vrati se! – reče ona. On je pogleda sa slabašnim cvilom u grlu,

kao da je želi nešto pitati. – Vrati se na Džondalarov ležaj! – reče ona, dižući ruku i pokazujući mu. – Idi na Džondalarov ležaj – ponovi. Vučko spusti rep, zguri se i vrati na ležaj. Sjede na krzna i poče je gledati. – Stoj tamo! – zapovjedi ona. Mlado vučje štene leže, nasloni glavu na šape, gledajući tužno kako se ona okreće i napušta ognjište.

Krozija je sjedila na svojoj postelji i gledala kako Fralija kriči i grči se.

Napokon je bol prošla i Fralija je duboko udahnula, ali to izazva težak kašalj, a njezinoj se majci učini da je primijetila očajnički pogled u njenim očima. I Krozija se očajnički osjećala. Netko je morao nešto učiniti. Fraliju su već uhvatili trudovi, a kašljanje je oslabljuje. Više nije bilo nade za dijete, rodit će se prerano, a prerano rođeno čedo ne može preživjeti. Ali Fraliji je bilo potrebno nešto za ublaženje kašlja i boli, a poslije će joj trebati i drugih melema za olakšavanje tuge. Razgovor s Fralijom nije nimalo koristio, jer je onaj glupan bio u blizini. Zar ne vidi da je u opasnosti?

Krozija je proučavala Frebeka koji je bdio oko Fralijine postelje, izgledajući bespomoćno i zabrinuto. Možda ipak uviđa, možda bi morala ponovno pokušati ... Ali hoće li biti ikakve koristi od razgovora s Fralijom?

– Frebek! – reće Krozija. – Želim s tobom govoriti. Čovjek se iznenadio. Krozija mu se rijetko obraćala imenom, još rjeđe

najavljivala da želi s njim govoriti. Obično se na njega jednostavno derala. – Što želiš? – Fralija je previše tvrdoglava da bi slušala, ali tebi već mora biti očito da

rađa ... Fralija se umiješa s prigušenim grčevitim kašljem. – Fralija, reci mi istinu – reče Frebek kad je popustio kašalj. –Rađaš li

dijete? – Pa ... mislim da rađam ... – Zašto mi nisi rekla? – upita on. – Jer sam se nadala da još nije vrijeme. – Ali zašto? – reče on uznemireno. – Zar ne želiš to dijete? – Prerano je, Frebek. Djeca koja se prerano rode ne ostaju na životu –

odgovori Krozija umjesto nje. – Ne ostaju na životu? Fralija, zar nešto nije u redu? Je li istina da ovo

dijete neće preživjeti? – reče Frebek preneražen i uplašen. Cijeli je dan u njemu rastao osjećaj da nešto nije u redu, ali nije htio u to povjerovati, jer je smatrao da ne može biti tako loše.

– To je prvo dijete mog ognjišta, Fralija. Tvoje dijete, rođeno na mom ognjištu. – On kleće kraj postelje i uhvati je za ruku. – Ovo dijete mora živjeti. Reci mi da će živjeti – preklinjao ju je. – Fralija, reci mi da će ovo dijete ostati na životu.

– Ne mogu ti reći. Ne znam. – Glas joj je bio promukao i napet. – Mislio sam da su ti poznate te stvari, Fralija. Ti si majka. Već imaš dvoje

djece. – Svako je dijete različito – šapnu ona. – Ovo je bilo teško od početka.

Strahovala sam da ću ga možda izgubiti. Bilo je toliko muke ... tražeći mjesto da se smirimo ... ne znam. Mislim samo da je prerano da se rodi.

– Zašto mi nisi rekla, Fralija? – Što bi ti učinio u tom slučaju? – reče Krozija, a glas joj je bio suzdržan,

gotovo beznadan. – Što bi mogao učiniti? Da li išta znaš o trudnoći? O rađanju djeteta? O kašlju? O trudovima? Nije ti htjela reći zato što nisi činio ništa nego vrijeđao onu koja joj je mogla pomoći. Sad će dijete umrijeti, a ne znam koliko je Fralija oslabila.

Frebek se okrenu Kroziji. – Fralija? Fraliji se ne može ništa dogoditi! Zar može? Žene stalno rađaju djecu.

– Ne znam, Frebek. Pogledaj je, prosudi sam. Fralija je pokušavala suzbiti kašalj koji joj je prijetio, a bol u leđima

ponovno se javljala. Oči su joj bile sklopljene, obrve skupljene. Kosa joj je bila zamršena, lice sjajno od znoja. Frebek skoči i htjede napustiti ognjište.

– Kamo ideš, Frebek? – upita Fralija. – Idem dovesti Ejlu. – Ejlu? Ali ja sam mislila ... – Govorila je da imaš teškoća čim je stigla ovamo. Imala je pravo. Ako je

toliko znala, možda je izlječiteljica. Svi kažu da jest. Ne znam je li to istina, ali nešto moramo poduzeti ... osim ako želiš da je ne zovem ...

– Dovedi Ejlu – prošapta Fralija. Uzbuđena napetost prenijela se sama od sebe duž zemunice kad je Frebek

krenuo prema Mamutovu ognjištu. – Ejla, Fralija je ... – poče on, previše uzbuđen da bi vodio računa o svom

obrazu. – Da, znam. Reci nekom da zovne Neziju da mi pomogne, i ponesi ovu

posudu. Pažljivo, vruće je. To je uvarak za njezino grlo – reče Ejla hitajući prema Ždralovu ognjištu.

Kad je Fralija pogledala i vidjela Ejlu, osjetila je naglo olakšanje. – Prvo moram izravnati ovaj ležaj da ti bude udobno – reče Ejla, natežući

prostirače i pokrivače, podupirući je krznima i jastucima. Fralija se nasmiješi i odjedanput zapazi, tko zna zbog čega, da Ejla i dalje

govori s čudnim naglaskom. ‘Ne, to nije stvarni naglasak’, pomisli. ‘Samo ima

poteškoća s nekim glasovima. Čudnovato kako se lako naviknuti na nešto tako neobično.’

Krozija se pojavi nad Fralijinom glavom i pruži Ejli komad kože. – Ovo je njezina porođajna plahta, Ejla. – Razmotaše je i prostriješe ispod

Fralije. – Krajnje je vrijeme bilo da te zovu, ali sad je prekasno da se zaustavi porođaj – reče Krozija. – Šteta, slutila sam da će ovaj put biti djevojčica. Sramota je što će umrijeti.

– Ne budi u to previše uvjerena, Krozija – reče Ejla. – Ovo dijete prerano dolazi na svijet. Ti to znaš. – Znam, ali nemoj odmah predavati novorođenče drugom svijetu. Može se

štošta učiniti, iako je prerano ... samo ako porođaj prođe u redu. – Ejla pogleda Fraliju. – Pričekajmo pa ćemo vidjeti.

– Ejla – reče Fralija i oči joj bljesnuše – misliš li da ima nade? – Uvijek ima nade. Sad popij ovo. To će ti stišati kašalj i bolje ćeš se

osjećati. Onda ćemo vidjeti dokle si već stigla. – Što je u tome? – upita Krozija. Ejla je časak proučavala tu ženu prije nego što će joj odgovoriti. U njezinu

je glasu bilo zapovijedi, ali Ejla je naslućivala da je zabrinutost i zanimanje potaklo to pitanje. Ton njezina zahtjeva odražavao je njezin način govora, kao da je bila sviknuta izdavati zapovijedi. Ali kad netko govori zapovjedničkim glasom, a ne zauzima vodeći položaj, to se može shvatiti kao nerazuman ili zahtjevan postupak.

– Unutrašnja kora crne trešnje, za smirenje i za olakšanje kašlja i bolova – reče Ejla. – Kuhana je sa sušenim korijenom modre beskoljenke, samljevenim u prah, da se potisni mišići potaknu na jače stezanje. Treba požuriti porođaj, jer je već predaleko zahvaćena trudovima da bi se mogao zaustaviti.

– Hmmm – promrmlja Krozija i potvrdno kimnu glavom. Zanimalo ju je da provjeri Ejlinu stručnost i da točno sazna koji su sastojci napitka. Kroziji je bilo drago što se Ejla ne služi lijekovima o kojima joj je netko nešto rekao, nego svjesno zna što čini; ne zbog toga što bi možda sama poznavala svojstva ljekovitog bilja, nego zbog toga što su ta svojstva poznata Ejli.

Svi su dolazili u posjet i zadržavali se nekoliko trenutaka da ponude

duševnu podršku tijekom cijelog dana, ali ohrabrujući osmijesi su imali obilježje tuge. Ljudi su znali da se Fralija nalazi pred iskušenjem u kojem ima malo nade za sretan ishod. Za Frebeka se vrijeme beskonačno otegnulo. Nije znao što bi očekivao, osjećao se izgubljenim i nesigurnim. I prije je bio prisutan rađanju djece, ali nije se mogao sjetiti da to toliko dugo traje, niti mu se činilo da je to kod drugih žena teško išlo. Jesu li se sve grčile i naprezale? Jesu li tako kričale?

Za njega nije bilo mjesta na vlastitom ognjištu pored tolikih žena, a nije zapravo ondje ni bio potreban. Nitko ga nije ni primjećivao dok je sjedio na Križavekovu krevetu, promatrajući i čekajući. Naposljetku je ustao i krenuo ne

znajući ni sam kamo bi pošao. Zaključio je na koncu da je gladan, pa je pošao na veliko ognjište nadajući se da će naći koji komad pečena mesa ili nečeg drugoga. U podsvijesti je pomišljao da potraži Taluta. Osjećao je potrebu da s nekim razgovara, da podijeli iskustvo s nekim tko bi ga razumio. Kad je stigao do Mamutova ognjišta, kraj vatre su stajali Ranek, Danug i Tornek u razgovoru s Mamutom, djelomično zaprečavajući prolaz. Frebek zastade, jer mu je bilo neugodno da im se obrati i zatraži da ga propuste. Oklijevao je, ali ipak nije mogao zauvijek ostati na tom mjestu, pa se napokon zaputio prema njima.

– Kako je Fralija? – upita Tornek. On je bio neodređeno zbunjen prijateljskim pitanjem. – I ja bih volio da

znam – odgovori. – Znam kako se osjećaš – reče Tornek uz lukav smiješak. – Nikad se ne

osjećam nekorisnijim nego kad Tronija rađa. Strašno mi je vidjeti je u mukama, i stalno želim nešto učiniti da joj pomognem, ali pomoći nema. To je ženska stvar, ona to mora proći. Uvijek se poslije iznenadim kako zaboravi svu muku i patnju čim vidi dijete i dozna da će biti ... – Zastade, spoznavši da je rekao više nego što smije. – Oprosti, Frebek, nisam mislio ...

Frebek se natmuri, zatim se okrenu prema Mamutu. – Fralija je rekla da ovo dijete dolazi prerano. Rekla je da prerano rođena

djeca ne ostaju na životu. Je li to istina? Hoće li ovo dijete umrijeti? – Ne mogu na to odgovoriti, Frebek. To je u rukama Mute – reče starac –

ali znam da se Ejla ne predaje. Ovisi o tome koliko je prerano. Djeca koja se rode prije vremena obično su malena i slaba, zato umiru. Ali ne umiru svaki put, naročito ako se ne rode suviše rano. Ne znam što ona može učiniti, ali ako itko može išta učiniti, onda je to Ejla. Njoj je dan moćan dar, a jamčim ti da nijedan izlječitelj nije imao boljih učitelja. Znam iz osobnog iskustva kako su vješte plemenske vidarice. Nekoć me je jedna od njih liječila.

– Tebe? Tebe je liječila zbitoglavka? – reče Frebek. – Ne razumijem. Kako? Kada?

– Kad sam bio mlad, na mom Putovanju. – reče Mamut. Mlađi čovjek pričeka da starac nastavi priču, ali uskoro je postalo jasno da

od njega neće ništa više čuti. – Starče – reče Ranek kroz širok osmijeh – pitam se koliko se priča i tajni

krije iza godina tvog dugog života. – Zaboravio sam više nego što je cijeli tvoj mladi život vrijedan, a opet se

mnogo toga sjećam. Već sam bio starac kad si se ti rodio. – Koliko si star? – upita Danug. – Znaš li to? – Bilo je vrijeme kad sam to pratio crtajući svakog proljeća na duhovnoj

koži značajne događaje koji su se zbili u minuloj godini. Napunio sam nekoliko koža, obredni zaslon je jedna od njih. Sad sam toliko star da više ne brojim. Ali reći ću ti, Danug, koliko sam star. Moja prva žena imala je troje djece. – Mamut pogleda Frebeka. – Prvorođeni sin mi je umro. Drugo dijete, djevojčica, imala je

četvero svoje djece. Najstarije njezino dijete bilo je žensko; ona je odrasla i rodila Tuliju i Taluta. Ti si, naravno, prvo dijete Talutove žene. Žena Tulijina prvenca sad bi mogla očekivati dijete. Ako mi Muta podari još jednu godinu, mogu vidjeti peti naraštaj. Eto koliko sam star, Danug.

Danug je tresao glavom. To je bila veća starost nego što je mogao zamisliti. – Niste li ti i Manuv u rodu? – upita Tornek Mamuta. – On je treće dijete žene moga najmlađeg brata, baš kao što si ti treće dijete

Manuvove žene. U taj čas kao da je uzbuđenje na Ždralovu ognjištu stizalo vrhuncu, pa se

svi okrenuše da pogledaju. – Sad duboko udahni – reče Ejla – i gurni još jedanput. Već si pri kraju. Fralija mučno udahnu i žestoko se napregnu, držeći se za Nezijine ruke. – Dobro! Tako je dobro! – hrabrila ju je Ejla. – Evo ga, dolazi. Dolazi!

Dobro! Gotovo je! – Djevojčica je, Fralija! – reče Krozija. – Rekla sam ti da će biti djevojčica! – Kako je? – upita Fralija. – Je li... – Nezija, hoćeš li joj pomoći izgurati posteljicu – reče Ejla, čisteći sluz s

djetetovih usta koje se borilo da prvi put udahne zrak. Vladala je strašna tišina. Zatim se začu čudotvorni plač života od kojeg čovjeku srce zastaje.

– Živa je! Živa je! – reče Fralija, sa suzama olakšanja i nade u očima. ‘Da, živa je, ali malena’, pomisli Ejla. Nikad nije vidjela tako sićušno čedo.

Ali djevojčica je bila živa, trzala se i borila i disala. Ejla položi čedo s licem nadolje preko Fralijina trbuha i podsjeti se da je dotada gledala samo plemensku novorođenčad. Čeda Drugih vjerojatno su manja, za početak. Pomogla je Neziji oko posteljice, zatim prevrnula djetešce i svezala pupčanu vrpcu na dva mjesta crvenim komadićima tetive koje je unaprijed pripremila. Oštrim kremenim nožem presiječe vrpcu između dva čvora. Djevojčica je ostala sama, za svoje dobro ili zlo; postala je nezavisno, živo ljudsko biće koje diše. Ali idućih nekoliko dana bit će prijelomno doba.

Ejla je pomnjivo pregledala dijete dok ga je čistila. Djevojčica je savršeno izgledala, samo izvanredno malena i sa slabašnim glasom. Ejla je povi u meku kožnu plahtu i pruži je Kroziji. Kad su Nezija i Tulija odnijele porođajnu plahtu, a Ejla provjerila da li je Fralija čista i udobno namještena, s mekim ulošcima od mamutove vune, novorođena je djevojčica položena na majčinu svijenu ruku. Zatim je Frebeku dan znak da pristupi i vidi prvu kćer svog ognjišta. Krozija se nalazila u blizini.

Fralija razmota čedo, zatim pogleda Ejlu sa suzama u očima. – Tako je sitna – reče obuhvaćajući djetešce. Onda raskopča njedra i stavi dijete na dojku. Novorođenče zagnjuri glavu, nađe bradavicu, a Ejla po Fralijinu osmijehu spozna da je počelo sisati. Ali nakon nekoliko časaka ispusti vrelo mlijeka, kao da se umorilo.

– Tako je malena ... hoće li živjeti? – upita Frebek Ejlu, ali u njegovu se glasu čulo zaklinjanje.

– Ona diše, pa ako mogne sisati, ima nade. Ali da bi živjela, treba joj pomoći. Mora se držati u toplom i njezina mala snaga ne smije se trošiti ni na što drugo osim ishrane. Sve mlijeko koje popije mora se iskoristiti za rast – reče Ejla. Zatim strogo pogleda Frebeka i Kroziju. – Na ovom ognjištu ne smije više biti svađe, ako želite da dijete ostane na životu. To će je uznemirivati, a ne smijete dopustiti da se uznemiruje ako treba rasti. Ne bi joj se smjelo dopustiti ni da plače, nema dovoljno snage za plač. To bi joj oduzimalo mlijeko koje je potrebno za rast.

– Kako je mogu sačuvati od plača, Ejla? Kako ću znati kad je treba hraniti ako ne plače? – reče Fralija.

– Moraju ti pomagati Frebek i Krozija, jer ona mora biti s tobom svakog trenutka, kao da si još trudna, Fralija. Mislim da bi najbolje bilo napraviti nosiljku tako da ti čedo bude stalno na prsima. Tako ćeš je grijati. Bit će joj ugodna tvoja blizina i zvuk tvoga srca, jer je na to navikla. Ali najvažnije je ovo: kad god poželi sisati, treba samo okrenuti glavu i dohvatiti tvoju bradavicu, Fralija. Onda neće trošiti u plaču snagu koja joj je potrebna za rast.

– A kako ćemo je presvlačiti? – upita Krozija. – Namaži joj kožu onom mašću koju sam ti dala, Krozija. Napravit ću još.

Dolje joj privežite čistu suhu balegu da upija njezinu nečist. Kad je potrebna promjena, bacite balegu i stavite novu, ali nemojte dijete previše micati. I ti se moraš odmoriti, Fralija, ne smiješ se s njom mnogo kretati. To će i za tebe biti dobro. Moramo ti izliječiti kašalj. Ako preživi nekoliko idućih dana, svaki idući će dan biti jača. Uz vašu pomoć, Frebek i Krozija, može se spasiti.

Osjećaj zatomljene nade ispunjavao je zemunicu dok su se navlačile

zavjese pri rumenom zalazu sunca u gomilu oblaka što su lebdjeti na horizontu. Većina je čeljadi pojela večeru, i sad su podjarivali vatru, čistili stvari, spremali djecu na počinak, skupljali se radi večernjeg društva i razgovora. Neki su sjedili oko vatre na Mamutovu ognjištu, ali razgovor se vodio šapatom, kao da su glasni zvukovi bili nekako neprikladni.

Ejla je dala Fraliji blagi umirujući napitak i pustila je da spava. Većina je dojenčadi obično spavala prilično dugo prije buđenja od gladi, ali Fralijino se novorođenče nije moglo odjedanput dugo hraniti, pa se nakon kratkog sna budilo da se ponovno nahrani. I Fralija će se morati naviknuti na niz kratkih spavanja dok joj čedo ne ojača.

Bilo je gotovo čudnovato vidjeti Frebeka i Kroziju kako rade skupa, pomažući jedno drugom oko Fralije, uz pretjeranu ljubaznost i suzdržanost. To možda neće potrajati, ali oni se trude, i već se moglo reći da se dio njihove nesnošljivosti otopio.

Krozija je rano legla. Dan je bio težak, a ona nije više toliko mlada. Bila je umorna i očekivala je da će poslije ustati i pomagati Fraliji. Križavek je još

spavao s Tulijinim sinom, a Tronija je čuvala Tašera. Frebek je sam sjedio na Ždralovu ognjištu i promatrao vatru. U njemu su se miješali osjećaji strepnje, odgovornosti i straha zbog nejakog čeda, prvog djeteta njegova ognjišta. Ejla mu je dala dijete u ruke da ga drži nekoliko časaka dok su ona i Krozija namještale Fraliju. Zurio je u djevojčicu, čudeći se kako netko tako malen može biti toliko savršen. Njezine sićušne ručice imale su i nokte. Bojao se pomaknuti, bojao se da je ne zgnječi, i silno je odahnuo kad ju je Ejla opet uzela, premda ju je nerado predao.

Iznenada Frebek ustade i krenu niz prolaz. Te večeri nije htio biti sam. Zaustavio se na rubu Mamutova ognjišta i pogledao čeljad koja su sjedila oko vatre. Bili su to mlađi članovi Tabora, i prije bi kraj njih samo prošao na putu prema ognjištu za kuhanje gdje bi posjetio Taluta i Neziju ili Tuliju i Brzeka, odnosno Manuva i Vimeza i Džondalara u posljednje vrijeme, a katkad i Danuga. Iako je na tom ognjištu često bila Krozija, lakše mu je bilo praviti se da je ne vidi nego izložiti se mogućnosti da ga Digija ne pogleda ili da mu se Ranek naruga. Ali Tornek je i prije bio s njim prijazan, a znao je i kako se osjeća jer mu je žena nedavno rodila. Stoga Frebek duboko udahnu i pođe prema ognjištu.

Prasnuli su u smijeh upravo kad je stigao do Torneka, i on načas pomisli da se njemu smiju. Bio je u iskušenju da ode.

– Frebek! Došao si! – reče Tornek. – Mislim da ima još malo čaja – reče Digija. – Daj da ti natočim. – Svi mi kažu da je mala krasna djevojčica – reče Ranek. – I Ejla kaže da

ima nade. – Sretni smo što imamo ovdje Ejlu – reče Tronija. – Da, sretni smo – odgovori Frebek. Neko vrijeme nitko ništa ne reče. Bilo

je to prvi put da Frebek kaže dobru riječ o Ejli. – Možda joj se može dati ime na Proljetnoj svečanosti – reče Latija. Frebek

je nije ni primijetio u sjeni kraj Mamuta. – To bi značilo sreću. – Da, značilo bi – reče Frebek i prihvati šalicu koju mu je pružila Digija,

osjećajući se malo udobnije. – I ja ću imati dio u Proljetnoj svečanosti – najavi ona, napola stidljivo,

napola ponosno. – Latija je žena – reče mu Digija s pokroviteljskim tonom starije sestre koja

razgovara s drugom odraslom osobom, upućenom u stvar. – Imat će obred Prvog užitka na ovogodišnjem Ljetnom saboru – dodade

Tronija. Frebek se nasmiješi i kimnu Latiji, ne znajući što bi rekao. – Da li Fralija još spava? – upita Ejla. – Spavala je kad sam otišao. – Mislim da ću i ja na spavanje – reče ona ustajući. – Umorna sam. –

Položi ruku na Frebekovo rame. – Hoćeš li doći po mene kad se Fralija probudi? – Da, hoću, Ejla ... i ... ovaj.. . hvala ti – reče on tiho.

– Ejla, rekla bih da raste – reče Fralija. – Sigurna sam da je teža, a počinje i

gledati oko sebe. Mislim i da dulje siše. – Prošlo je pet dana. Mislim da je sve jača – složi se Ejla. Fralija se nasmiješi, zatim joj se suze skotrljaše niz lice. – Ejla, ne znam što

bih bila učinila bez tebe. Korila sam samu sebe što ti nisam ranije došla. Ova trudnoća nije bila normalna od početka, ali kad su se Frebek i majka počeli svađati, nisam mogla stati ni na jednu stranu.

Ejla samo kimnu glavom. – Znam da je s mojom majkom katkad teško, ali toliko je mnogo izgubila.

Bila je glavarica, to znaš. – To sam nagađala. – Ja sam bila najstarija od četvero djece, imala sam dvije sestre i brata ...

Bila sam kao Latija kad se to dogodilo. Majka me je povela u jelenji tabor da se upoznam sa sinom njihove glavarice. Htjela se dogovoriti o spajanju. Ja prvo nisam željela ići, a on mi se nije svidio kad sam ga upoznala. Bio je stariji, i više se brinuo o mojem položaju nego ja, ali ona me je uspjela nagovoriti da pristanem prije nego što je posjet bio gotov. Ugovoreno je da se naše Vjenčanje obavi idućeg ljeta. Kad smo se vratile u naš Tabor... oh, Ejla, bilo je grozno ... – Fralija sklopi oči, nastojeći da se svlada. – Nitko ne zna što se zbilo ... nastao je požar. Bila je to stara zemunica, sagradio ju je majčin ujak. Ljudi kažu da je vjerojatno sve bilo previše suho, krovna trska i drvo i kosti. Misle da je valjda počelo noću ... nitko se nije spasio ...

– Fralija, žao mi je – reče Ejla. – Nismo imale kamo poći, pa smo se okrenule i vratile u Jelenji tabor.

Žalili su nas, ali nisu bili sretni zbog našeg povratka. Plašili su se nesreće, a mi smo izgubile položaj. Htjeli su raskinuti dogovor, ali Krozija se žalila Vijeću sestara i prisilila ih da ga se drže. Jelenji bi tabor izgubio utjecaj i položaj da su se povukli. Toga su me ljeta združili. Majka je rekla da moram pristati. To je bilo sve što nam je ostalo, ali sreće nisam doživjela, osim Križaveka i Tašera. Majka se s njima stalno svađala, osobito s mojim čovjekom. Bila je naviknuta na položaj glavarice, uvijek je odlučivala i uživala opće štovanje. Nije joj bilo lako sve to izgubiti. Nije se mogla toga odreći. Ljudi su je počeli smatrati ogorčenom i dosadnom staricom koja se stalno tuži, pa su je izbjegavali. – Fralija zastade, odahnu, zatim nastavi. – Kad je mog čovjeka rastrgalo krdo turova, Jelenji je tabor rekao da donosimo nesreću i prisilio nas da odemo. Majka je pokušala da mi nađe drugog druga. Bilo je mogućnosti. Još sam imala svoj položaj po rođenju, nitko ti ne može uzeti ono s čim se rodiš, ali nitko nije htio majku. Govorili su da je prati zlo, ali mislim da jednostavno nisu mogli podnositi njezino prigovaranje. Ipak je nisam mogla zbog toga okriviti. Oni nisu razumjeli...

– Jedino je Frebek iznio svoju ponudu – nasmiješi se Fralija. – Nije imao mnogo ponuditi, ali ponudio je sve što je imao. Nisam isprva znala što ću s njim.

Nikad nije uživao osobit položaj, i ne zna uvijek kako bi se ponašao. Želi biti vrijedan, pa pokušava steći neku važnost govoreći neugodne stvari ... o drugima. Odlučila sam poći s njim neko vrijeme, za pokus. Majka se iznenadila kad smo se vratili i kad sam joj rekla da želim prihvatiti njegovu ponudu. Nikad nije razumjela...

Fralija pogleda Ejlu i nježno se nasmiješi. – Možeš li zamisliti što znači biti združena s nekim tko te ne želi, tko od samog početka za tebe ne mari? A onda nađeš nekoga tko te tako želi da je spreman dati sve što ima, tko ti obećava sve što će ikad steći? Te prve noći, kad smo zajedno pošli, postupao je sa mnom kao ... kao s rijetkim blagom. Nije vjerovao da ima pravo da me dotakne. Zbog njega sam se osjećala ... ne mogu to objasniti... osjećala sam se željenom. On je i sad takav kad smo sami, ali svađe s majkom počele su isti dan. Kad je postalo pitanje ponosa između njih hoću li se obratiti tebi za pomoć, nisam mogla uništiti njegovo samopoštovanje, Ejla.

– Mislim da te razumijem, Fralija. – Stalno sam sebi objašnjavala da stvari nisu tako loše; a pomogao mi je i

tvoj lijek. Uvijek sam vjerovala da će promijeniti mišljenje kad dođe vrijeme, ali željela sam da se sam toga sjeti, a ne da ga ja na to prisiljavam.

– Drago mi je što se sjetio. – Ali ne znam što bih učinila da mi je dijete ... – Još ne možemo biti sigurni, premda mislim da si u pravu. Čini mi se da je

ojačala – reče Ejla. Fralija se nasmiješi. – Odlučila sam koje ću joj ime dati, nadam se da će

Frebek biti sretan. Djevojčica će se zvati Bektija. Ejla je stajala kraj praznog ležaja i razvrstavala suho bilje. Pred njom su

bile hrpice kore, korijenja i sjemenja, komadići stabljika, zdjelice osušena lišća, cvijeća, plodova i poneka cijela biljka. Ranek joj se približi, nastojeći da se ne vidi kako krije nešto iza leđa.

– Ejla, jesi li zauzeta? – reče on. – Ne, nisam previše, Ranek. Razvrstavala sam svoje lijekove da vidim što

će mi uskoro ponestati. Danas sam bila vani s konjima. Proljeće zaista dolazi, to mi je najdraže godišnje doba. Krenuli su zeleni pupoljci i vrbove mace, uvijek sam voljela te čupave cvjetiće. Uskoro će se sve zelenjeti.

Ranek se nasmiješi zbog njezina oduševljenja. – Svi se vesele Proljetnoj svečanosti. Tada slavimo novi život, nove početke, a ove godine imamo što proslaviti: Fralijino dijete i Latijinu zrelost.

Ejla se malo namršti. Nije znala da li se veseli svojoj ulozi u Proljetnoj svečanosti. Mamut ju je vježbao, dogodile su se neke vrlo zanimljive stvari, ali sve ju je pomalo strašilo. Ipak se nadala da će sve biti dobro. Ponovno se nasmiješila.

Ranek ju je promatrao, pitajući se što prolazi kroz njezine misli i pokušavajući smisliti kako bi se približio razgovoru o onome zbog čega je došao. – Svečanost bi ove godine mogla biti napose uzbudljiva ... – Zastade, tražeći prave riječi.

– Mislim da imaš pravo – reče Ejla, misleći i dalje na svoju ulogu u toj svečanosti.

– Po glasu ti se ne bi reklo da si naročito uzbuđena – reče Ranek smiješeći se.

– Ne bi? Zaista se veselim što će Fralija nadjenuti ime djetetu, a drago mi je i zbog Latije. Sjećam se koliko sam sama bila sretna kad sam postala ženom, i kako je Izi odlanulo. Nego Mamut nešto priprema, a ne znam kako će to proći.

– Stalno zaboravljam da nisi Mamutovka odavno. Ti ne znaš što je Proljetna svečanost. Nije čudo što joj se ne veseliš kao svi ostali. – Pomače nervozno nogu i pogleda u zemlju, zatim opet podiže oči. – Ejla, mogla bi se i ti više veseliti, a veselio bih se i ja ako ... – Ranek stade, odluči promijeniti pristup i pruži predmet koji je skrivao. – Ovo sam napravio za tebe.

Ejla vidje što on drži. Pogleda Raneka, oči joj se raširiše od iznenađenja i veselja. – Napravio si to za mene? Ali zašto?

– Jer sam to želio. To je za tebe, i to je sve. Smatraj to proljetnim darom – reče nukajući je da uzme.

Ona uze bjelokosnu rezbariju, pažljivo je prihvati i poče je razgledavati. – To je jedna od tvojih žena-ptica – reče Ejla sa strahopoštovanjem i užitkom. – Kao ona što si mi je prije pokazao, ali nije ista.

Njegove oči zasjaše. – Napravio sam je posebno za tebe, ali moram te upozoriti – reče s hinjenom ozbiljnošću – da sam u nju stavio čaroliju, tako da ćeš je ... zavoljeti. I nju i onoga tko ju je napravio.

– Zbog toga nisi morao unutra stavljati čaroliju, Ranek. – Onda ti se sviđa? Reci mi što misliš o tom kipiću? – upita Ranek, iako

obično nije pitao ljude što misle o njegovim radovima; nije mu bilo važno njihovo mišljenje. Radio je za sebe, i da ugodi Majci, ali ovaj put je želio više nego išta drugo da ugodi Ejli. Stavio je svoje srce, svoju čežnju, svoje snove u svaki urez, u svaku povučenu crtu, nadajući se da će taj lik Majke čarobno djelovati na ženu koju ljubi.

Ona pomnjivo razgleda lik, zapažajući preokrenuti trokut, simbol ženstva koji je naučila; a broj tri je znak stvaralačke moći, posvećen Muti. Kut se ponavljao u oblicima znaka V na onom dijelu koji je istodobno predstavljao prednju stranu žene i stražnju stranu ptice. Cijeli je kip bio urešen takvim znakovima i paralelnim crtama u očaravajućem geometrijskom crtežu, što je bilo lijepo gledati, a budilo je još mnogo ugodnih slutnji.

– Lijepo si to napravio, Ranek. Posebno mi se sviđaju ove crte. Obrazac me podsjeća na perje, s jedne strane, a navodi me i da se sjetim vode, kao na kartama – reče Ejla.

Ranekov se smiješak pretvori u ushićeni izraz. – Znao sam! Znao sam da ćeš to vidjeti! Perje Majčina duha kad postaje ptica i vraća se u proljeće, a ujedno njezine porođajne vode kojima puni more.

– Divno je, Ranek, ali ja to ne mogu zadržati – reče ona, pokušavajući da mu vrati kip.

– Zašto ne možeš? Napravio sam ga za tebe – reče on, odbijajući da ga uzme.

– Ali što ja mogu tebi dati zauzvrat? Nemam ništa što bi bilo vrijedno kao to.

– Ako te to zabrinjava, Ejla, imam prijedlog. Ti imaš nešto što je mnogo vrednije od ovog komadića bjelokosti – reče Ranek smiješeći se, a oči mu bljesnuše od šale ... i ljubavi. Zatim se uozbilji. – Združi se sa mnom, Ejla. Budi moja žena. Želim s tobom dijeliti ognjište, želim da tvoja djeca budu djeca mog ognjišta.

Ejla nije htjela odgovoriti. Ranek je vidio njezino oklijevanje i nastavio je govoriti, nastojeći da je privoli.

– Sjeti se koliko imamo zajedničkoga, Ejla. Ti si Mamutovka, ja sam Mamutovac, ali oboje smo usvojeni. Ako se spojimo, nijedno se ne mora seliti u drugi tabor. Možemo oboje ostati u Lavljem taboru, pa se možeš i dalje brinuti o Mamutu, o Ridagu, a to bi usrećilo Neziju. Ali najvažnije je to da te volim, Ejla, da s tobom želim dijeliti svoj život.

– Ja ... ne znam što bih rekla. – Reci ‘da’, Ejla. Objavimo to, uključimo obred obećanja u Proljetnu

svečanost. Onda možemo našu vezu utvrditi Vjenčanjem na Ljetnom saboru, zajedno s Digijom.

– Nisam sigurna ... ne bih rekla ... – Ne moraš još odgovoriti. – Nadao se da će možda odmah pristati. Sad je

vidio da će trebati još vremena, ali nije želio da mu odgovori ‘ne’. – Samo mi reci da ćeš mi pružiti priliku da ti pokažem koliko te ljubim, koliko te želim, koliko možemo biti sretni zajedno.

Ejla se sjeti što joj je Fralija ispričala. Bilo joj je osobito drago znati da je muškarac želi, da postoji muškarac kojemu je stalo do nje, koji je ne izbjegava cijelo vrijeme. I bila joj je draga pomisao da bi ostala ondje gdje je vole ljudi, oni koje i ona voli. Lavlji je tabor sad njezina obitelj. Džondalar neće ostati među njima. Ona to odavno zna. On se želi vratiti u svoj zavičaj, htio bi i nju onamo povesti, jednog dana. A sada kao da je uopće ne želi.

Ranek je mio, sviđa joj se, a združenje s njim značilo bi ostanak. Ako želi imati još jedno dijete, mora ga uskoro imati. Mladost prolazi. Usprkos onom što je rekao Mamut, njoj se činilo da je osamnaest godina mnogo. Bilo bi tako divno dobiti još jedno dijete. Da bude kao Fralijino. Samo jače. Mogla bi ga imati s Ranekom. Da li bi imalo Ranekove crte, njegove duboke crne oči, meke usne, kratki široki nos, tako različit od krupnih kljunastih noseva u Plemenu?

Džondalarov je nos između njih po obliku i veličini... Zašto pomišlja na Džondalara?

Zatim joj pade na pamet nešto od čega joj zaigra srce. ‘Ako ostanem ovdje i spojim se s Ranekom’, pomisli, ‘mogu poći po Darka i dovesti ga! Možda idućeg ljeta. Tada neće biti Plemenskog zbora. A što je s Urom? Zašto ne bih i nju dovela? Ako odem s Džondalarom, znam da nikad više neću vidjeti Darka. Zelandonci žive predaleko, a Džondalar ne bi htio da se vratimo po Darka. Samo kad bi Džondalar htio ostati, kad bi postao Mamutovac ... ali on to neće.’ Pogleda crnog čovjeka i vidje ljubav u njegovim očima. ‘Možda bih morala razmisliti o tome da se s njim združim.’

– Rekla sam da ću o tome razmisliti, Ranek. – Znam da si rekla, ali ako ti treba više vremena da razmisliš o Obećanju,

bar dođi u moju postelju, Ejla. Daj mi priliku da ti pokažem koliko marim za tebe. Reci mi da ćeš bar to učiniti. Dođi u moju postelju, Ejla. – I on je uhvati za ruku.

Ona obori pogled, nastojeći srediti osjećaje. Oćutjela je jak iako skriven poriv da ga posluša. Iako je točno znala što je to, ipak se teško mogla oduprijeti misli da bi morala poći s njim u krevet. Osim toga, pitala se treba li mu dati priliku, treba li s njim živjeti neko vrijeme, kao što je Fralija učinila s Frebekom.

Ejla kimnu, gledajući i dalje u zemlju. – Doći ću u tvoju postelju. – Noćas? – reče on, tresući se od radosti i osjećajući želju da viče. – Da, Ranek. Ako želiš, doći ću u tvoju postelju. Noćas.

26 Džondalar se smjestio tako da može vidjeti veći dio Mamutova ognjišta

gledajući niz prolaz i kroz otvorene prostore ognjišta što se nalaze između njih. Već se toliko naviknuo da na taj način promatra Ejlu pa više nije o tome ni razmišljao. To mu nije bilo ni neugodno; postalo je dijelom njegova življenja. Što god je radio, ona mu je uvijek bila u mislima, katkad samo na rubu svjesnosti. Znao je kad ona spava i kad je budna, kad jede i kad nešto radi. Znao je kad izlazi i kad se vraća, tko joj dolazi u posjet i koliko se zadržava. Čak je slutio o čemu razgovaraju.

Znao je da Ranek većinu vremena provodi na njezinu ognjištu. Iako mu nije bilo drago da ih vidi zajedno, znao je također da Ejla nije s njim prisna, te da možda izbjegava bliže dodire. Njezini su ga postupci uljuljkali u stanovito prihvaćanje takva stanja i olakšavali mu brige, tako da je bio potpuno nepripravan kad ju je vidio kako s Ranekom odlazi prema Lisičjem ognjištu dok su se svi drugi spremali na počinak. Isprva nije mogao povjerovati. Pretpostavio je da je tek pošla nešto uzeti i da će se vratiti u svoj krevet. Pomisao da će provesti noć s rezbarom sinula mu je tek kad je zapovjedila Vučku da se vrati na Mamutovo ognjište.

Ali kad se ta pomisao javila, bila je nalik na oganj koji je buknuo u njegovoj glavi i razlio goruću bol i srdžbu po cijelom tijelu. To ga je uništilo. Prvo mu je palo na pamet da jurne do Lisičjeg ognjišta i da je rastrgne. Zamišljao je Raneka kako mu se ruga, želio je zgnječiti ono crno nasmiješeno lice, zatrti onaj prezimi i podrugljivi osmijeh. Borio se da se svlada i napokon je zgrabio kožuh i izjurio iz zemunice.

Džondalar je duboko udisao hladni zrak, nastojeći da ohladi usplamtjelu ljubomoru, i gotovo gubio dah od studeni. Hladnoća ranog proljeća spuštala se ispod ledišta i stvrdnjavala bljuzgavicu i blato u neravne kvrge i rupe po kojima je bilo teško koračati, a potočiće je pretvarala u podmukla klizišta. Počeo je hodati, ali u tami je gubio tlo pod nogama i jedva održavao ravnotežu. Nekako je stigao do konjske prostorije i ušao unutra.

Njiska ga je pozdravila frktanjem a Trkač ga je gurao njuškom u mraku i zahtijevao pažnju. Provodio je mnogo vremena s konjima tokom teške zime, a još više za vrijeme neodlučnog proljeća. Njima je bilo drago njegovo društvo, a on se opuštao u njihovoj toploj i smirenoj blizini. Primijeti micanje unutrašnjeg zastora, zatim osjeti šape na nozi i začu tugaljivo cviljenje. Prignu se i podiže vučje štene.

– Vučko! – reče smiješeći se, ali se odmače kad mu je odana životinja počela lizati lice. – Što ti radiš ovdje? – Zatim mu zamrije smiješak. – Natjerala te je da odeš, je li? Naviknuo si se da bude kraj tebe, pa ti nedostaje. Znam kako se osjećaš. Teško je spavati sam kad si se naviknuo da ona spava kraj tebe.

Dok je tapšao i milovao vučića, Džondalar je osjećao popuštanje napetosti i nije ga želio spustiti. – Šta da radim s tobom, Vučko? Ne bih želio da se vratiš. Možda bih te mogao pustiti da spavaš pokraj mene.

Zatim se namršti, shvativši da se nalazi pred teškoćom. Kako će se vratiti do svog ležaja sa štenetom? Vani je hladno i nije bio siguran hoće li mala životinja poći za njim; a prođe li kroz Mamutovo ognjište, morat će proći i kroz Lisičje da bi stigao do svog kreveta. Ništa ga na svijetu ne bi moglo nagnati da u taj čas prođe kroz Lisičje ognjište. Bilo mu je žao što nema uza se krzna za spavanje. U staji je bilo hladno bez vatre, ali moglo bi se udobno spavati u krznu između konja. Nije imao izbora. Morat će uzeti štene i vratiti se kroz glavni ulaz.

Potapšao je konje, privinuo štene na grudi, odgrnuo zavjesu i stupio u hladnu noć. Vjetar ga je ovaj put jače ugrizao za lice i prodro ispod krzna njegova kožuha. Vučko se nastojao tješnje pripiti, zacvilio je, ali nije pokušao pobjeći. Džondalar se pažljivo kretao po smrznutom tlu i odahnuo kad je stigao do pročelnih vrata.

Zemunica je bila tiha kad je ušao u prostoriju za kuhanje. Pristupio je svojim krznima i spustio Vučka, veseo što se na štenetu vidjelo da rado ostaje s njim. Brzo je svukao kožuh i izuo obuću, zatim se zavukao u krzna uzevši vučića sa sobom. Spavanje na podu u otvorenom prostoru ognjišta nije bilo udobno i toplo kao na ograđenim ležajevima, pa je spavao u odjeći koja je zbog toga bila zgužvana. Trebalo je nekoliko trenutaka dok se udobno smjeste i smire, ali uskoro je topla čupava loptica spavala sklupčavši se pokraj njega.

Džondalar nije imao tu sreću. Čim bi sklopio oči, čuo bi noćne šumove i ukočio se. Obično su zvukovi disanja, micanja, kašljanja i šaptanja u Taboru stvarali noćni šum koji se lako zanemarivao, ali Džondalarovo je uho čulo i ono što nije željelo čuti.

Ranek položi Ejlu na krzna, zatim se u nju zagleda. – Tako si lijepa, Ejla, tako savršena. Toliko te želim, htio bih zauvijek biti s

tobom. Oh, Ejla – reče i prignu se da joj šapće na uho i da udiše njezin ženski miris. Malo zatim stavi ruku na njezin trbuh i poče je polako milovati kružnim kretnjama.

Uskoro segnu naviše i obuhvati jednu dojku, zatim spusti glavu, prihvati ustima bradavicu i poče sisati. Ona zastenja osjetivši treperenje u nutrini i podiže bokove prema njemu. On se pripi uz nju i ona osjeti toplu nabreklost uz bedro, dok je on ustima grabio drugu bradavicu i čvrsto sisao, ispuštajući tihe krikove od užitka.

Kliznu rukom niz njezin bok i preko noge segnu između bedara, nađe njezine vlažne nabore i prstima zađe u nju. Ona osjeti kako joj pretražuje dubine i priljubi se uz njega. On se na njoj opusti, sišući čas jednu dojku, čas drugu, zatim zagnjuri glavu između njih.

– Oh, Ejla. Lijepa moja ženo, savršena ženo. Kako to da si me tako brzo uzbudila? To je Majčina volja, njezine ti tajne zapovijedaju. Moja savršena ženo...

Opet je sisao, mogla je osjetiti pritisak u dojkama, i od toga je drhturila. Osjetila je njegove prste koji su se u njoj micali, zatim su našli njezino središte užitka. Kričala je dok joj je sve jače i sve brže trljao dražicu. Odjedanput je bila spremna. Pritisnula je uza nj ustreptale bokove, zastenjala i obuhvatila ga.

On se pomaknuo među njezine noge, a ona ih raširi i podiže, pomože mu da joj priđe, osjeti ulaženje uda i zajeca od užitka. Njegovo se tijelo micalo naprijed-natrag, osjećao je rast strasti i izgovarao njezino ime.

– Oh, Ejla, Ejla, toliko te želim. Budi moja žena, Ejla. Budi moja žena – govorio je Ranek dok je u njemu rastao naboj. Njezini su krici stizali u kratkom ritmičkom dahtanju. Trzao se sve brže i brže dok se topli val neopisivog osjećanja nije oslobodio i potpuno ih prelio.

Ejla je teško disala, hvatajući dah, dok se Ranek na njoj opružao. Odavno nije dijelila Užitak. Posljednji je put to bilo u noći njezina usvojenja, i ona sad shvati koliko joj je nedostajalo. Ranek je bio toliko ushićen što je ima, i toliko je revno htio da joj ugodi da je gotovo pretjerao, ali ona je bila spremnija nego što je mislila da će biti, pa premda se sve brzo dogodilo, nije osjećala nezadovoljstvo.

– Meni je bilo savršeno – šapnu Ranek. – Jesi li sretna, Ejla? – Da, ugodno je s tobom dijeliti Užitke, Ranek – reče ona. Čula ga je kako

uzdiše. Ležali su mirno, uživajući u opuštanju, ali Ejline se misli vratiše na

njegovo pitanje. Je li sretna? Nije bila nesretna. Ranek je dobar i obziran čovjek, osjetila je Užitak, ali ... nešto je nedostajalo. Nije bilo isto kao sa Džondalarom, ali nije znala u čemu je razlika.

Možda se samo još nije navikla na Raneka, razmišljala je dok se pomicala u udobniji položaj. Postajao joj je pomalo težak. Ranek osjeti njezin pokret, podiže se i nasmiješi se, zatim se prevrnu na bok i pripi uz nju.

Ljubio ju je po vratu i šaptao joj na uho: – Volim te, Ejla. Toliko te želim. Reci da ćeš biti moja žena.

Ejla nije odgovorila. Nije mogla odgovoriti ‘da’, a nije htjela odgovoriti ‘ne’.

Džondalar je škripao zubima i grčio se u krznu koje je gnječio šakama dok

je protiv svoje volje slušao šaputanje, teško disanje i snažne ritmične kretnje s Lisičjeg ognjišta. Navukao je pokrivače preko glave, ali nije mogao utišati prigušeni zvuk Ejlina kričanja. Grizao je komadić kože da sam ne vrisne, ali u dnu njegova grla glas je plakao od muke i krajnjeg očaja. Vučko ga je čuo i zacvilio, smotao se uz njegovo lice i liznuo slane suze koje je čovjek nastojao suzbiti.

Bilo mu je neizdržljivo. Džondalar nije mogao podnijeti misao da je Ejla s Ranekom. Ali to je njezin izbor, i njegov. I što sad kad se opet vratila u rezbarov krevet? Što da čini? Da ode? Može otići. Mora otići. Sutra. Ujutro će poći, s prvim zrakama sunca.

Džondalar nije spavao. Ležao je ukočen i napet pod krznom kad je shvatio da se oni samo odmaraju, da još nisu završili. Na koncu, kad su se u zemunici mogli čuti samo zvuci spavanja, on još nije spavao. Stalno je čuo Ejlu i Raneka u mislima, bez prestanka, i zamišljao ih je zajedno.

Kad je prvi tračak svjetlosti pao na poklopac rupe za dim, prije nego što se itko pomaknuo, on je nabijao krzna za spavanje u uprtnjaču. Zatim je navukao kožuh i obuću, uzeo koplja i bacač, pa tiho pošao do nadsvođenog izlaza i odmaknuo ustranu zavjesu. Vučko je krenuo za njim, ali Džondalar mu je promuklim šapatom rekao ‘stoj’ i spustio zavjesu iza sebe.

Kad se našao vani, nabio je kukuljicu protiv oštrog vjetra i čvrsto je svezao oko lica, ostavivši tek malen otvor za oči. Navukao je rukavice koje su visile o vrpcama iz rukava, namjestio uprtnjaču i krenuo uz padinu. Pod nogama mu je pucao led, dok je posrtao kroz polumrak ranog tmurnog jutra, zaslijepljen vrelim suzama koje potekoše kad je ostao sam.

Vjetar je zapuhao snažno i hladno kad je stigao na vrh, udarajući po njemu iz raznih pravaca. On stade, pokušavajući odlučiti kojim bi smjerom krenuo, zatim udari na jug, niz rijeku. Teško je bilo hodati. Hladnoća je bila dovoljna da se na otopljenim mjestima stvori ledena kora, pa je propadao na dubljim mjestima do koljena i morao je na svakom koraku izvlačiti noge. Gdje nije bilo snježnih nanosa, tlo je bilo tvrdo i oštro, često sklisko. Posrtao je i sklizao se, jedanput je pao i ozlijedio bedro.

Jutro je odmicalo, ali sunce se nije probijalo kroz gusto naoblačeno nebo. Jedini dokaz njegove prisutnosti bila je raspršena ali sve jača svjetlost sivog dana bez sjena. Išao je dalje, zanijet u misli, jedva obraćajući pažnju kamo srlja.

Zašto ne može podnijeti misao da su Ejla i Ranek zajedno? Da li je želi samo za sebe? Jesu li se drugi muškarci ikad tako osjećali? Osjećali takvu bol? Je li to zbog toga što ju je dotaknuo drugi muškarac? Ili zbog straha da je gubi?

Ili je posrijedi nešto više? Osjeća li da zaslužuje da je izgubi? Ona je rado govorila o svom životu u Plemenu, i on je to prihvaćao kao svatko drugi, sve dok ne bi pomislio što bi na to rekli njegovi sunarodnjaci. Tada bi oćutio ubod nelagodnosti. Da li bi ona jednako slobodno pričala o svom djetinjstvu među Zelandoncima? U Lavlji se tabor tako dobro uklopila. Prihvatili su je bez ustezanja, ali da li bi to učinili da su znali da ima sina? Mrzio je takav način razmišljanja. Ako se tako stidi zbog nje, možda bi trebalo da se odrekne svega, ali nije mogao podnijeti pomisao da je gubi.

Njegova je žeđ napokon prodrla u to tmurno pretraživanje vlastite unutrašnjosti. Stao je i posegnuo za mješčićem vode, a onda otkrio da ga je zaboravio uzeti. Na sljedećem snježnom nanosu probio je ledenu koru i ubacio šaku snijega u usta, držeći ga unutra dok se ne rastopi. Radio je to prirodno, ne

razmišljajući što čini. Od djetinjstva su ga učili da ne guta snijeg kad je žedan, nego da ga prije otopi, po mogućnosti još prije stavljanja u usta. Gutanje snijega hladilo je tijelo, čak je i otapanje u ustima bilo nezdravo.

Zaboravljeni mješčić s vodom naveo ga je da razmotri svoj trenutni položaj. Zaboravio je i hranu, to je odmah uvidio, ali uskoro mu je to izmaklo iz svijesti. Previše je bio obuzet stalnim sjećanjem na zvukove iz zemunice i slikama koje su se zbog toga javljale u njegovim mislima.

Prešao je bijelu ravnicu i zastao tek kad je počeo gaziti po nanosima. Da je bolje osmotrio okolinu, vidio bi da to nisu samo snježni nanosi, ali on uopće nije razmišljao.

Nakon nekoliko prvih koraka propao je kroz ledenu koru, ali ne u snijeg, nego do koljena u lokvu stajaće vode. Njegova kožna obuća, obložena krznom, bila je dovoljno nepropusna da izdrži stanovitu količinu snijega, čak i bljuzgavice, ali vodu nije mogla zaustaviti. Udar hladnoće napokon ga trgnu iz zanesenosti. Izvukao se iz lokve, lomeći drugu ledenu koru, ali zatim je osjetio još veću studen zbog vjetra.

‘Kakvu sam glupost učinio’, pomisli. ‘Nemam uza se ni odjeće za presvlaku. Ni hrane. Ni mješčića za vodu. Moram se vratiti. Uopće nisam spreman za putovanje. O čemu sam uopće razmišljao? Znaš ti o čemu si razmišljao, Džondalar’, reče sam sebi sklapajući oči od oštre unutrašnje boli.

Osjećao je hladnoću u nogama, pojačanu neugodnom šljapkavom mokrinom. Pitao se ne bi li trebalo da se osuši prije povratka, onda se sjetio da nije ponio ognjeni kamen, da nema čak ni svrdla za vatru, a obuća mu je imala podstavu od mamutove vune. Premda je mokra, ona će mu štititi noge od smrzavanja bude li se kretao. Pode natrag, koreći sam sebe zbog gluposti i plašeći se svakog koraka.

Dok je stupao svojim tragom, razmišljao je o bratu. Sjetio se dana kad je Tonolan upao u živi pijesak na ušću Velike majke rijeke, i htio u njemu ostati i umrijeti. Po prvi put je sad Džondalar razumio zašto je Tonolan izgubio volju za životom kad je Tamija umrla. Njegov brat je bio odlučio ostati s narodom žene koju je volio. ‘Ali Tamija se rodila u narodu s rijeke’, pomisli. Ejla je Mamutovcima strankinja kao i ja. ‘Ne’, ispravi sam sebe, ‘to nije istina. Ejla je sad Mamutovka.’

Kad se približio zemunici, Džondalar opazi kršni lik koji je išao prema njemu.

– Nezija se zabrinula za tebe, pa me poslala da te potražim. Gdje si bio? – upita Talut.

– Išao sam u šetnju. Krupni glavar kimnu. Nije bila tajna da je Ejla dijelila Užitke s Ranekom,

ali ni Džondalarova muka nije bila privatna kako je mislio. – Noge su ti mokre. – Propao sam u smrznutu lokvu, misleći da je snježni nanos.

Dok su se spuštali prema Lavljem taboru, Talut mu reće: – Moraš odmah promijeniti čizme, Džondalar. Imam jedan par viška, dat ću

ti ga. – Hvala ti – reče mlađi muškarac, odjedanput svjestan koliko je stranac

među njima. Nije imao ništa svoje, potpuno je ovisio o dobroj volji Lavljeg tabora, čak za nužnu odjeću i opremu za putovanje. Nije htio ništa pitati, ali nije imao drugog izbora ako je htio otići; a kad jedanput ode, više neće jesti njihovu hranu niti imati drugih zahtjeva na njihove zalihe.

– Ah, tu si – reče Nezija, kad je stupio u zemunicu. – Džondalar! Ti si mokar i smrznut! Skini te čizme, a ja ću ti donijeti nešto vruće da popiješ. Nezija mu donese vrelo piće, a Talut mu dade par starih čizama i suhe hlače. – Možeš ih zadržati – reče mu.

– Zahvalan sam ti, Talut, za sve što si za mene učinio, ali moram još nešto zamoliti. Moram poći. Moram se vratiti u zavičaj. Predugo sam na putu. Vrijeme je da krenem natrag, ali treba mi putna oprema i nešto hrane. Kad malo zatopli, bit će lakše naći hranu usput, ali s nečim moram poći na taj daleki put.

– Rado ću ti dati sve što ti treba. Iako je moja odjeća malo prevelika na tebi, možeš je nositi – reče krupni glavar, zatim se nasmiješi, pogladi čupavu riđu bradu i dodade:

– Ali ja imam bolji prijedlog. Zašto ne bismo zamolili Tuliju da te opremi? – Zašto Tuliju? – upita Džondalar s čuđenjem. – Njezin prvi čovjek bio je tvoga stasa, a siguran sam da u nje još ima

mnogo njegove odjeće. Tulija se brinula da ta odjeća bude najbolje vrste. – Ali zašto bi to dala meni? – Još nisi naplatio svoju okladu, svoj budući zahtjev. Ona ti je dužnik. Ako

joj rekneš da to želiš naplatiti odjećom i putnom opremom, ona će se pobrinuti da dobiješ sve najbolje, da bi se riješila obaveze – reče Talut.

– Tako je – reče Džondalar sa smiješkom. Bio je zaboravio na dobivenu okladu. Osjetio se bolje kad je saznao da nije potpuno lišen sredstava. – Pitat ću je.

– Ali ti valjda ne namjeravaš otići? – Da, namjeravam. Čim budem mogao –reče Džondalar. Glavar sjede da bi se ozbiljno porazgovorio. – Nije mudro sad krenuti na

put. Sve se otapa. Pogledaj što ti se desilo čim si izišao u šetnju – reče Talut. – A ja sam se nadao da ćeš s nama poći na Ljetni sabor.

– Ne znam – reče Džondalar. Primijetio je Mamuta kako jede kraj jedne vatre, pa se sjetio Ejle. Mislio je da neće izdržati još jedan dan u Taboru. A kako bi mogao ostati do Ljetnog sabora?

– Ne moraš ostati cijelo ljeto. Prvi lov na mamute bit će uskoro nakon našeg dolaska onamo. Rano ljeto je bolje vrijeme za početak dugačkog putovanja. Sigurnije je. Trebalo bi da pričekaš, Džondalar.

– Razmislit ču o tome – reče Džondalar, iako nije namjeravao ostati nimalo dulje nego što bude nužno potrebno.

– Dobro, učini to – reče Talut ustajući. – Nezija mi je rekla da provjerim hoćeš li pojesti toplu juhu za doručak. Stavila je u nju posljednje dobro korijenje.

Džondalar sveza Talutovu obuću, zatim ustade i pođe do vatre kraj koje je Mamut srkao posljednje gutljaje juhe. Pozdravi starca, pa uze zdjelu s police i nali u nju malo juhe. Sjede kraj starog šamana, izvuče nož za jelo i zabode ga u komad mesa.

Mamut obrisa svoju zdjelicu i spusti je, zatim se okrenu prema Džondalaru. – Nisam mogao izbjeći a da ne čujem kako nas namjeravaš napustiti.

– Da, sutra ili prekosutra. Čim se spremim – reče Džondalar. – To je prerano – reče Mamut. – Znam. Talut kaže da je sad loše doba godine za putovanje, ali i prije sam

putovao po lošem vremenu. – Nisam na to mislio. Moraš ostati do Proljetne svečanosti – reče krajnje

ozbiljno. – Znam da je to velik događaj, svi govore o tome, ali zaista moram poći. – Ne možeš poći. Nije sigurno. – Zašto? Zbog čega je važno tih nekoliko dana? I dalje će biti otapanja i

poplava. – Mladi posjetilac nije mogao razumjeti starčevu upomost s kojom ga je nagovarao da ostane na proslavi koja njemu ništa ne znači.

– Džondalar, ne sumnjam da ti ne bi mogao putovati po svakom vremenu. Nisam mislio na tebe. Mislio sam na Ejlu.

– Na Ejlu? – reče Džondalar mrko, a želudac mu se steže u čvor. – Ne razumijem.

– Podučavao sam Ejlu nekim obredima Mamutova ognjišta, pa s njom spremam posebnu ceremoniju za Proljetnu svečanost. Upotrijebit ćemo korijen koji je donijela iz Plemena. Ona ga je jednom već upotrijebila ... pod vođstvom njezina mog-ura. Imam iskustva s nekoliko čarobnih biljaka koje mogu čovjeka odvesti u svijet duhova. Ali nikad nisam uzimao taj korijen a Ejla ga nikad nije uzimala sama. Oboje ćemo iskušati nešto novo. Čini mi se da je ... nekako zabrinuta i... neke bi je promjene mogle uznemiriti. Ako odeš, to bi moglo nepredvidljivo djelovati na Ejlu.

– Hoćeš li reći da Ejli prijeti neka opasnost u toj ceremoniji s korijenom? – upita Džondalar, a oči mu se jako ražalostiše.

– Uvijek ima neke opasnosti kad se miješaš s duhovima – objasni šaman – ali ona je onamo putovala sama, pa ako se tako opet dogodi, mogla bi zalutati bez vođstva i vježbe. Čarobne biljke pomažu, ali ovu još nisam kušao. Džondalar, Ejli će biti potrebna pomoć onih koji prema njoj gaje osjećaje, koji je vole. Bitno je da ti budeš ovdje.

– Zašto ja? – reče Džondalar. – Mi nismo ... više zajedno. Ima drugih koji gaje osjećaje, koji... vole Ejlu. Drugi prema kojima ona gaji osjećaje.

Starac ustade. – Ne mogu ti to objasniti, Džondalar. To je slutnja, intuicija. Mogu ti samo reći ovo: kad sam te čuo kako govoriš o odlasku, mene je obuzela užasna, mračna slutnja. Ne znam što to znači, ali ... draže bi mi bilo ... ne, reći ću to na stroži način. Nemoj otići, Džondalar. Ako je voliš, obećaj mi da nećeš otići prije Proljetne svečanosti – reče Mamut.

Džondalar ustade i pogleda starca, upilji se u njegovo nepronično lice. On ne bi to zahtijevao bez razloga, ali zašto mu je tako važno da ostane? Što to Mamut zna više od njega? Što god to bilo, Mamutove su ga strepnje ispunile nemirom. On ne može poći ako je Ejla u opasnosti.

– Ostat ću – reče Džondalar. – Obećajem ti da neću otići prije Proljetne svečanosti.

Prošlo je nekoliko dana prije nego što se Ejla ponovno vratila u Ranekovu

postelju, iako ju je on stalno ohrabrivao da to učini. Bilo joj je teško odbiti kad ju je prvi put izravno upitao. Njezin je odgoj u djetinjstvu bio tako jak da je osjećala da čini nešto užasno pogrešno kad ga odbija, gotovo je očekivala da će se Ranek naljutiti. Ali on je to primio s razumijevanjem i rekao kako zna da joj treba neko vrijeme da razmisli.

Ejla je doznala za Džondalarovu dugu šetnju nakon njezine noći s crnim rezbarom, i slutila je da je to nekako povezano s njom. Je li na taj način htio pokazati da mu je još stalo do nje? Ali Džondalar se držao sve dalje. Stalno ju je izbjegavao, a razgovarao je s njom samo kad je bilo nužno. Zaključila je da vjerojatno griješi. On je ne voli. Bila je očajna kad je napokon počela to prihvaćati, ali trsila se da to ne pokaže.

S druge strane, Ranek je u izobilju pokazivao da je ljubi. Nastavljao je zahtijevati da bude s njim u krznima i da mu se pridruži na ognjištu u obliku službene veze, da mu bude žena. Ona je naposljetku pristala da opet s njim dijeli krzna, ponajviše zbog njegova razumijevanja, ali nije prihvatila trajnije odnose. Provela je s njim nekoliko noći, ali onda odlučila da se ponovno suzdržava neko vrijeme i taj put joj je bilo lakše odbiti. Osjećala je da se događaji prebrzo nižu. Htio je objaviti njihovo Obećanje na Proljetnoj svečanosti koja će se održati za nekoliko dana. Ona je htjela vremena da o tome razmisli. Drago joj je bilo dijeliti Užitke s Ranekom; bio je ljubak i znao je kako će ugoditi, pa joj je omilio. Zaista joj se jako sviđao, ali nešto je nedostajalo. Ona je to osjećala kao neodređenu vrstu nepotpunosti. Iako je htjela, iako je to željela, nije ga mogla voljeti.

Džondalar nije spavao kad je Ejla bivala s Ranekom, i ta se muka počinjala pokazivati. Nezija je mislila da je smršavio, ali u Talutovoj staroj odjeći i dugačkoj zimskoj bradi to je bilo teško reći. I Danug je primijetio da je ispijen i iscrpljen, a mislio je da zna i razlog tome. Želio je nekako pomoći, bili su mu jako dragi i Džondalar i Ejla, ali nitko tu nije mogao pomoći. Čak ni Vučko,

iako je štene pružalo više utjehe nego što je znalo. Kad god je Ejla izbivala s ognjišta, vučić je tražio Džondalara. Čovjek je zbog toga osjećao da nije sam u svojoj žalosti i odbačenosti. Uvidio je da i s konjima provodi više vremena, čak je s njima kadšto spavao da pobjegne od bolnih prizora u zemunici, ali namjerno ih se klonio kad bi Ejla bila u blizini.

Idućih je dana vrijeme bilo toplije, pa je Džondalaru bilo još teže da je izbjegava. Unatoč bljuzgavici i visokoj vodi, ona je češće jahala konje, i premda je pokušavao umaknuti kad bi je vidio kako dolazi u staju, nekoliko je puta morao promucati ispriku i brzo otići nakon takvog slučajnog susreta. Često je uzimala Vučka, a katkad Ridaga da s njom jaše, ali kad je htjela biti slobodna i bez odgovornosti, ostavljala je štene na brizi razdraganog dječaka. Njiska i Trkač bili su potpuno prisni s mladim vukom, a Vučko kao da je uživao u druženju s konjima, bilo na Njiskinim leđima s Ejlom, bilo u trčanju za njima da ih stigne. Bila je to za nju dobra vježba i dobrodošla isprika da se ukloni iz zemunice koja je bila malena i tijesna nakon duge zime; ali nije mogla pobjeći od vrtloga snažnih osjećaja koji su se kovitlali oko nje i u njoj.

Počinjala je poticati i upravljati Trkača glasom, zviždukom i znakom dok je jahala na Njiski, ali kad god bi pomislila da ga mora priviknuti na jahača, sjetila bi se Džondalara i odustala. Nije to bila svjesna odluka koliko taktika odgađanja i žarke želje da na neki način postigne ono čemu se nekad nadala: da ga Džondalar vježba i jaše.

Džondalar je mislio otprilike isto. Na jednom njihovom slučajnom susretu Ejla ga je zamolila da izvede Njisku na jahanje, ističući da je sama prezaposlena i da je kobili potrebna vježba nakon duge zime. On je već bio zaboravio kakvo je uzbuđenje juriti na konju protiv vjetra. A kad je vidio Trkača kako tutnji kraj njega, a zatim juri ispred svoje majke, sanjao je o tome da se nađe na leđima mladog ždrijepca, jašući s Ejlom na Njiski. Iako je općenito mogao upravljati kobilom, osjećao je da ga ona jednostavno podnosi, i uvijek mu je zbog toga bilo neugodno. Njiska je bila Ejlin konj, a premda je promatrao smeđeg ždrijepca i osjećao prema njemu pravu privrženost, u mislima je i Trkača smatrao Ejlinim konjem.

Kako se vrijeme proljepšavalo, tako je Džondalar sve više razmišljao o odlasku. Odlučio je poslušati Talutov savjet i zatražiti od Tulije naknadu duga u obliku nužno potrebne odjeće i putne opreme. Kako je glavar i pretpostavio, Tulija je bila radosna što se tako lako rješava obaveze.

Džondalar je vezivao pas oko nove tamnosmeđe tunike kad je Talut banuo

na ognjište za kuhanje. Proljetna će se svečanost održati prekosutra. Svatko se pomno pripremao za taj veliki dan, opuštajući se u parnoj kupelji i namačući se u hladnoj rijeci. Prvi put otkad je napustio dom Džondalar je imao viška dobro načinjene i lijepo ukrašene odjeće, te šator, uprtnjaču i drugu putnu opremu. Uvijek je uživao u dobroj kvaliteti, a Tulija je to odmah zapazila. Cijelo je vrijeme pretpostavljala, a sad se uvjerila, da Džondalar potječe iz obitelji visokog položaja, bez obzira na to tko su Zelandonci.

– Izgleda kao da je krojena za tebe, Džondalar – reče Talut. –Ukrasni lančići preko ramena padaju baš kako treba.

– Da, odjeća mi dobro pristaje, a Tulija je bila više nego velikodušna. Hvala ti na savjetu.

– Drago mi je što si odlučio da ne pođeš. Uživat ćeš na Ljetnom saboru. – Pa ... nisam ... nego Mamut... – Džondalar se mučio s riječima

pokušavajući objasniti zašto nije otišao kako je prije namjeravao. – I pobrinut ću se da te pozovu u prvi lov – nastavi Talut, pretpostavljajući

da je Džondalar ostao zbog njegova savjeta i poziva. – Džondalar? – reče Digija, pomalo zabezeknuta. – S leđa sam mislila da si

Darnev! – Ona ga obiđe i svega ga razgleda sa smiješkom na licu. – Obrijao si se.

– Proljeće je. Smatrao sam da je vrijeme – reče i nasmiješi se, kazujući joj očima da je i ona privlačna.

Ona je bila pod dojmom njegovih plavih očiju i silne privlačnosti; zatim se nasmijala i zaključila kako je već bilo vrijeme da se uredi i dolično obuče. Izgledao je tako zapušteno i neuredno s nepodrezanom bradom i Talutovom iznošenom odjećom, da je već zaboravila kako je zgodan.

– Dobro ti pristaje ta odjeća, Džondalar. Čekaj samo dok ne dođeš na Ljetni sabor. Strancu se uvijek poklanja mnogo pažnje, i mislim da će ti Mamutovke rado iskazati ugodnu dobrodošlicu – reče Digija s izazivačkim smiješkom.

– Ali ... – Džondalar ipak odustade od objašnjavanja da ne kani s njima ići na Ljetni sabor. Može im reći kasnije, kad krene na put.

Iskušao je nakon njihova odlaska još jednu opravu, prikladniju za putovanje i svakidašnje nošenje, zatim izišao da potraži glavaricu i da joj opet zahvali, pokazujući kako mu odjeća dobro pristaje. Na ulazu susrete Danuga, Ridaga i Vučka koji su upravo ulazili. Mladić je na jednoj ruci nosio Ridaga, na drugoj Vučka. Bili su omotani krznom i kosa im je još bila mokra. Vraćali su se s rijeke u kojoj su se rashladili nakon parne kupelji. Danug spusti obojicu na tlo.

– Džondalar, dobro izgledaš – priopći mu Ridag znakovima. –Spreman si za Proljetnu svečanost?

– Da. A ti? – uzvrati Džondalar znakom. – I ja imam novu odjeću. Nezija mi je napravila, za Proljetnu svečanost –

odvrati Ridag smiješeći se. – I za Ljetni sabor – dodade Danug. – Napravila je novu opravu za mene,

Latiju i Rugiju. Džondalar primijeti kako se Ridagov smiješak gasi pri spomenu Ljetnog

sabora. On se naizgled nije radovao tom velikom ljetnom okupljanju koliko ostali.

Kad je Džondalar odgrnuo teški zastor i izišao, Danug šapnu Ridagu: – Jesmo li mu morali reći da je Ejla pred ulazom? Kad god je vidi, bježi od nje.

– Ne. On želi da je vidi. Ona želi da vidi njega. Oni daju prave znakove, izgovaraju krive riječi – objasni Ridag.

– Imaš pravo, ali kako to ne mogu vidjeti oni? Kako bi se mogli uzajamno razumjeti?

– Zaboraviti riječi. Davati znakove – odgovori Ridag, nasmiješi se na svoj plemenski način, zatim uze vučje štene i odnese ga prema Mamutovu ognjištu.

Čim je prekoračio prag zemunice, Džondalar je otkrio ono što mu oni nisu rekli. Ejla je stajala pred zemunicom s dva konja. Upravo je predala Vučka Ridagu na čuvanje i veselila se dugačkom jahanju da se oslobodi napetosti koja ju je mučila. Ranek je zahtijevao njezinu potvrdu prije Proljetne svečanosti, a ona se nije mogla odlučiti. Nadala se da će joj jahanje pomoći da sredi misli. Kad je spazila Džondalara, najprije mu je htjela ponuditi da jaše Njisku, kao što je prije činila, znajući da on to voli i nadajući se da će ga ljubav prema konjima približiti njoj. Ali željela je jahati. Unaprijed se tome veselila i upravo se spremala da krene.

Kad ga je ponovno pogledala, zadržala je dah. Obrijao je bradu oštrim kremenom i izgledao kao u dolini prošlog ljeta, tako da joj je srce brže zakucalo i krv jurnula u lice. On je na njezine tjelesne znakove nesvjesno odgovorio svojim znakovima i magnetična snaga njegovih očiju privuče Ejlu.

– Obrijao si bradu – reče Ejla. Nije ni primijetila da govori zelandonski. Njemu je trebalo nekoliko

trenutaka da shvati razliku, a onda se nije mogao oduprijeti smiješku. Već dugo nije čuo svoj jezik. Smiješak ohrabri Ejlu i nešto joj pade na pamet.

– Upravo sam pošla jahati na Njiski, pa sam pomislila kako netko mora početi privikavati Trkača na jahača. Zašto ne pođeš sa mnom da ga pokušaš jahati? Dobar je dan za to. Snijeg je gotovo nestao, izbija nova trava, ali tlo još nije tako tvrdo, u slučaju da netko padne – reče ona, hitajući u govoru naprijed prije nego što se zbog nečega Džondalar ne promijeni i opet udalji.

– Pa ... ne znam – oklijevao je Džondalar. – Mislio sam da ćeš najprije ti jahati.

– On je naviknut na tebe, Džondalar, a tko god ga prvi pojaše, korisno će biti ako nas bude dvoje prisutno. Jedno će ga smirivati i držati dok drugo bude uzjahivalo.

– Mislim da imaš pravo – reče on mršteći se. Nije znao da li treba s njom izlaziti u stepu, ali nije znao ni kako da je odbije, a konja je htio jahati. – Ako zaista želiš da pođem, mislim da bih mogao.

– Idem po povodac i upravljač koji si za njega napravio – reče Ejla, jurnuvši u staju prije nego što se on predomisli. – A ti možeš s njima krenuti uz brijeg.

Njemu je počeše javljati drukčije misli, ali ona je nestala prije nego što je mogao razmisliti. Zovnuo je konje k sebi i pošao prema otvorenim ravnicama. Ejla ih je dostigla kad su se već primicali vrhu uzvisine. Nosila je ular i uže ali uzela je još torbu i mješčić vode. Kad su zašli u stepu, Ejla privede Njisku

humku kojim se obično služila kad je nekim članovima Lavljeg tabora, naročito mlađima, dopuštala da jašu na kobili. Uvježbanim skokom vinu se na leđa konja boje sijena.

– Uzjaši, Džondalar. Možemo udvoje. – Da jašemo udvoje? – reče on gotovo u panici. Nije uzimao u obzir

jahanje s Ejlom udvoje, i bio je spreman da pobjegne. – Samo dok ne nađemo dobar komad ravnog tla. Ovdje ne možemo

pokušati. Trkač bi mogao sjuriti u jarugu ili dolje niz brijeg – reče ona. Osjećao je da je uhvaćen. Kako bi mogao reći da ne želi s njom jahati

udvoje kratak komad puta? Prišao je humku i pažljivo objahao kobilu, pokušavajući da sjedi otraga i da ne dodiruje Ejlu. Čim je uzjahao, ona dade Njiski znak da prijeđe u brzi kas.

To se nije moglo spriječiti. Koliko god se trudio, nije mogao izbjeći sklizanje na konju koji poskakuje. Odmah je osjetio toplinu njezina tijela kroz odjeću, udahnuo ugodni miris suha cvijeća u kojem se prala, pomiješan s poznatim ženskim vonjem. Sa svakim konjskim korakom osjećao je njezine noge, bokove, leđa naslonjena na njega, tako da mu se muškost počela dizati. U glavi mu se mutilo, borio se protiv sebe da joj ne izljubi vrat, da joj ne obujmi pune tvrde dojke.

Zašto je na to pristao? Zašto je nije odbio? Zar je važno hoće li ikad pojahati Trkača? Nikad neće jahati zajedno. Čuo je što ljudi pripovijedaju: Ejla i Ranek spremaju se da objave svoje Obećanje na Proljetnoj svečanosti; a poslije toga on će se oprostiti i sam krenuti na dugo Putovanje u zavičaj.

Ejla dade Njiski znak da stane. – Što misliš, Džondalar? Pred nama je dobar komad ravna zemljišta.

– Da, dobro izgleda – reče on brzo, podiže nogu iza sebe i skoči na zemlju. Ejla podiže nogu i kliznu na drugu stranu. Brzo je disala, lice joj je gorjelo,

oči su joj se sjajile. Udisala je duboko njegov muški miris, grijala se toplinom njegova tijela i protrnula kad je osjetila tvrdo vrelo nabreknuće njegove muškosti. ‘Mogla sam oćutjeti njegovu potrebu’, mislila je. ‘Zašto se toliko žurio da se odmakne od mene? Zašto me ne želi? Zašto me više ne voli?’

Oboje su sa suprotnih strana kobile nastojali da se saberu. Ejla zazvižda Trkaču, različito nego što zviždi Njiski, pa kad ga je potapšala i počešala, kad mu je progovorila nekoliko riječi, bila je spremna da se ponovno suoči sa Džondalarom.

– Želiš li staviti trake za upravljanje na njegovu glavu? – upita ga, vodeči mladog ždrijepca prema hrpi velikih kostiju koje je primijetila.

– Ne znam. Što bi ti učinila? – reče on. I on je opet vladao sobom i počinjao se uzbuđivati zbog jahanja na mladom konju.

– Ja nikad nisam ništa upotrijebila za vođenje Njiske, osim vlastitih kretnji, ali Trkač je naviknut na vođenje s pomoću traka. Mislim da bih se njima poslužila – reče ona.

Staviše zajedno ular na Trkača. Osjetivši nešto na glavi, bio je nemirniji nego obično, pa su ga tapšali i gladili da se smiri. Složiše zatim nekoliko mamutovih kostiju da Džondalar lakše uzjaše, pa privedoše mladog ždrijepca. Po Ejlinu savjetu Džondalar mu malo protrlja vrat i leđa, pa prijeđe na noge, naslanjajući se na njega dok ga je češao i lupkao da se konj potpuno upozna s čovjekom.

– Kad se vineš na njega, najprije ga uhvati oko vrata. Mogao bi se propeti da te zbaci s leđa – reče Ejla, smišljajući posljednje savjete. – Ali priviknuo se na teret kad smo se vraćali iz doline, pa ne bi trebalo da mu previše smeta tvoja težina. Pridržavaj povodac, da mu ne padne pod noge, da ga ne saplete, a njega bih pustila da trči kamo god želi, dok se ne umori. Ja ću vas slijediti na Njiski. Jesi li spreman?

– Mislim da jesam – reče on kroz nervozan smiješak. Džondalar stade na velike kosti i nagnu se na čupavu, snažnu životinju,

razgovarajući s njom, dok joj je Ejla držala glavu. Zatim prebaci nogu preko ždrijepčevih leđa, namjesti se i stisnu ruke oko Trkačeva vrata. Kad je osjetio težinu, mrki ždrijebac položi uši. Ejla se odmače. Konj se jedanput prope na stražnje noge, a Džondalar se održa na njemu. Zatim nape leđa u luk, pokušavajući da strese teret, ali Džondalar ostade čvrsto na njemu. Zatim u skladu sa svojim imenom mladi konj jurnu galopom trčeći preko široke stepe.

Džondalar je žmirio prema hladnom vjetru i osjećao silnu navalu iskrenog oduševljenja. Gledao je kako zemlja promiče ispod njega i nije mogao vjerovati. Zaista je jahao mladog ždrijepca, i to je u svemu bilo uzbudljivo kako je zamišljao da će biti. Sklopi oči i osjeti strahovitu snagu mišića koji su se stezali i rastezali pod njim; preplavio ga je osjećaj čarobnog čuda, kao da prvi put u životu dijeli čudo i stvaranje same Velike majke zemlje.

Oćutio je da se mladi konj umara i čuo druga kopita, pa je otvorio oči i vidio kraj sebe Ejlu na Njiski. Smiješkom joj je pokazao svoje čuđenje i ushićenje, a srce mu je zaigralo kad mu je ona uzvratila smiješak. Na trenutak sve drugo je izblijedjelo kao nevažno. Cijeli Džondalarov svijet sastojao se od nezaboravnog jahanja na hitrom ždrijepcu i bolno lijepog smiješka na licu žene koju ljubi.

Trkač napokon uspori trk, zatim stade. Džondalar skoči na zemlju. Mladi konj je stajao opuštene glave i raširenih nogu, dok su mu se bokovi nadimali od teškog disanja. Njiska se zaustavi, Ejla skoči s nje. Izvadi iz torbe nekoliko komada meke kože, dade jedan Džondalaru da istrlja znojnu životinju, dok je sama to činila s Njiskom. Dva iscrpljena konja primaknuše se i nasloniše jedan na drugoga radi ohrabrenja.

– Ejla, dok sam živ, neću zaboraviti ovo jahanje – reče Džondalar. Dugo nije bio tako opušten, i ona osjeti njegovo uzbuđenje. Gledali su se uzajamno, smiješili, smijali, dijelili čudo trenutka. Ona se bez razmišljanja primače i poljubi ga, on joj poče uzvraćati, ali iznenada se sjeti Raneka. Ukoči se, strže njezine ruke sa svog vrata.

– Ne igraj se sa mnom, Ejla – reče, a glas mu se stiskao od svladavanja dok ju je gurao od sebe.

– Zar se igram s tobom? – reče ona, a bol joj napuni oči suzama. Džondalar sklopi oči, stisnu zube, tresući se od napora da održi vlast nad

sobom. Zatim, iznenada, kao kad popusti ledena brana, nije više mogao izdržati. Zgrabio ju je, poljubio, snažnim, očajničkim poljupcem od kojeg bole usta. Idućeg je časa bio na zemlji, s rukama ispod njezine tunike, kidajući uzice.

Ona pokuša da mu pomogne, da odveže uzicu, ali on nije mogao čekati. Nestrpljivo je pograbio objema rukama meki pojas njezinih hlača i snagom zatomljene strasti koju više nije mogao sputavati rasparao šavove. Petljao je oko otvora svojih hlača, zatim se našao na njoj, zaslijepljen strašću, dok je njegovo tvrdo koplje navaljivalo i tražilo put.

Ona segnu dolje i povede ga, osjećajući kako raste njezino uzbuđenje od spoznaje što on tako žarko želi. Ali što ga tjera na takvo žestoko bjesnilo? Zbog čega se u njemu javila takva gorljiva potreba? Zar nije mogao vidjeti da je ona spremna za njega? Bila je za njega spremna cijelu zimu. Nije bilo trenutka kad nije bila spremna za njega. Kao da je njeno tijelo bilo od djetinjstva vježbano da odgovara na njegovu potrebu, na njegov znak, njemu je trebalo samo da je poželi i ona bi odmah poželjela njega. Samo to je čekala. Suze od žudnje i ljubavi bile su u njezinim očima; tako je dugo čekala da je on ponovno poželi.

Sa strašću koja je zatomljivana poput njegove, ona mu se otvorila, pozdravila ga, dala mu ono što je on mislio da uzima. Drhtala je osjećajući njegov dugački, tvrdi ud koji joj je pretraživao dubine, koji ju je ponovno ispunjavao. On se povuče, a ona gladno poželje da se vrati, da je opet ispuni. Podiže se da ga susretne kad se vraćao, sukobi se s njegovim toplim kopljem i osjeti kako duboko u njoj nešto treperi i raste. Nape leđa u luk da osjeti njegovo gibanje, da središte svog užitka stisne uza nj, da ga opet sretne.

On kriknu od nevjerojatne sreće što je s njom. Tako se osjećao od prvog puta. Slagali su se, pristajali jedno uz drugo, njezina dubina za njegovu dužinu, kao da je stvorena za njega, i on za nju. Oh, Majko! Oh, Dona, koliko mu je nedostajala. Koliko ju je želio! Koliko ju je ljubio! On gurnu unutra, osjeti toplo i vlažno milovanje, osjeti kako ga prima, kako poseže da dobije još više, sve dok nije cijelo koplje u nju zario.

Duboki mlazovi Užitka počeše ga preljevati, stižući u valovima koji su se podudarali s njegovim gibanjem. Tonuo je unutra, pa opet unutra, dok ga je ona hvatala, gladovala za njim, bolovala od njega. U divljem prepuštanju, bez ustezanja, on se vraća k njoj, i vraćao se, vraćao, sve brže i brže, a ona ga je dočekivala svaki put, osjećala kako njezina napetost raste s njegovom, sve dok se vrhunac, kresta, posljednji val Užitka nije raspršio nad njima.

Odmarao se na njoj, usred otvorene stepe koja je bujala od novog Života. Onda je odjednom stegnu, zagnjuri glavu u njezin vrat i viknu njezino ime: – Ejla, oh, moja Ejla, moja Ejla ...

Ljubio joj je vrat, ljubio joj je grlo, ljubio joj je usta, zatim joj je ljubio sklopljene oči. Onda je prestao, jednako naglo kao što je počeo. Pridignuo se i pogledao je odozgo.

– Ti plačešl Ja sam te povrijedio! Oh, Velika majko, što sam to učinio? – reče on. Skoči i pogleda je. Ležala je na goloj zemlji, a odjeća joj je bila iskidana. – Dona, Dona, što sam učinio? Prisilio sam je. Kako sam mogao to učiniti? Njoj, njoj koja je u početku poznavala samo tu bol! Sad sam joj to isto učinio. Oh, Dona! Oh, Majko! Kako si mogla dopustiti da to učinim?

– Ne, Džondalar! – reče Ejla sjedajući. – Sve je u redu. Nisi me povrijedio. Ali on je nije htio slušati. Okrenuo se, ne mogavši je gledati, i pokrio se.

Više se nije mogao k njoj okrenuti. Otišao je, ljut na sebe, ispunjen sramom i samoprijekorom. Trebao se držati daleko od nje, paziti da ni ona ne prilazi k njemu, kad se nije mogao pouzdati u sebe. ‘Ima pravo što je izabrala Raneka’, pomisli. ‘Ja je ne zaslužujem.’ Čuo je kako Ejla ustaje i prilazi konjima. Zatim je čuo kako se njezini koraci primiču njemu i osjetio ruku na mišici.

– Džondalar, ti nisi ... On se okrenu. – Ne približavaj mi se! – riknu, pun krivnje i srdžbe na sebe. Ona ustuknu. Što je sad pogriješila? – Džondalar... – reče ponovno,

zakoraknuvši prema njemu. – Ne približavaj mi se! Zar me nisi čula? Ako ne ostaneš dalje od mene,

mogao bih izgubiti vlast nad sobom i ponovno te silovati! – To je zvučalo kao prijetnja.

– Ti me nisi silovao, Džondalar – reče ona, dok se on okretao i odlazio. – Ti me ne možeš silovati. Nema trenutka kad nisam spremna za tebe ...

Ali on je nije čuo, misli su mu bile tako ispunjene grižnjom savjesti i gađenja prema samom sebi.

Nastavio je hodati prema Lavljem taboru. Ona ga je gledala neko vrijeme, pokušavajući da se snađe u svojoj zbrci. Zatim se vratila konjima. Uzela je Trkačev povodac, uhvatila se za Njiskinu krutu grivu, vinula se na kobilu i brzo sustigla Džondalara.

– Nećeš valjda hodati cijelim putem natrag? – reče ona. On isprva nije odgovorio, nije se čak ni okrenuo da je pogleda. ‘Ako misli

da ću ponovno jahati s njom udvoje ...’ pomisli on, dok se ona zaustavljala kraj njega. Krajičkom oka opazi da ona vodi mladog ždrijepca za sobom, pa napokon okrenu glavu.

Pogleda je s nježnošću i željom. Izgledala je poželjnije, privlačnije, volio ju je više nego ikad prije, sad kad je bio siguran da je sve pokvario. Ona je žudjela da bude pokraj njega, da mu kaže kako joj je divno bilo, kako se potpuno i zadovoljno osjeća, kako ga ljubi. Ali on je bio tako ljut, a ona tako smetena, pa nije znala što bi rekla.

Zurili su jedno u drugo, željeli jedno drugo, privlačili se uzajamno, ali njihov nijemi krik ljubavi prođe neprimijećen u grmljavini nerazumijevanja, u buci različitih usađenih vjerovanja.

27 – Mislim da bi trebalo da natrag jašeš Trkača – reče Ejla. – Dug je to put za

pješačenje. Dug put, pomisli on. Koliko je propješačio od zavičaja? Ali kimnu i pođe

za njom do kamena kraj potočića. Trkač nije bio naviknut na jahače. Trebalo ga je još blago smirivati. Ždrijepčeve se uši položiše i on poče poskakivati od prkosa, ali brzo se smirio i pošao za majkom kako je bezbroj puta činio.

Nisu razgovarali na povratku, a kad su stigli, oboma je bilo drago što su ljudi u zemunici ili daleko od nje. Nijedno nije bilo raspoloženo za uljudne razgovore. Čim su se zaustavili, Džondalar je sjahao i krenuo prema pročelnom ulazu. Okrenuo se upravo kad je Ejla ulazila u staju, osjećajući da bi joj morao nešto reći.

– Eh ... Ejla? Ona stade i pogleda ga. – Ozbiljno mislim, znaš. Nikad neću zaboraviti ovo poslijepodne. Hoću

reći, jahanje. Hvala ti. – Nemoj meni zahvaljivati, Džondalar. Zahvali Trkaču. – Da, u redu, ali Trkač to nije sam učinio. – Ne, ti si to s njim učinio. Htio je još nešto reći, zatim se predomislio, namrštio, pogledao u zemlju i

ušao u zemunicu. Ejla je neko vrijeme zurila u mjesto gdje je stajao, zatim sklopila oči i

borila se da proguta grudu u grlu koja je prijetila da se pretvori u poplavu suza. Kad se sabrala, ušla je u staju. Iako su konji usput pili iz potoka, nalila im je vode u njihove velike zdjele za napajanje, zatim uzela meke komade kože i počela trljati Njisku. Uskoro je rukama grlila kobilu, naslanjala se na nju, čelom pritiskivala čupavi vrat svoje stare prijateljice, jedinog bliskog bića koje je imala u dolini. Uskoro se Trkač naslonio na nju, pa se našla u škripcu između dvaju konja, ali poznati pritisak pružao joj je utjehu.

Mamut je vidio Džondalara kako ulazi kroz glavna vrata, a čuo je Ejlu i konje u staji. Izrazito je osjećao da nešto nije u redu. Kad ju je vidio kako stiže na Mamutovo ognjište, zbog njezina razbarušena izgleda upitao se nije li možda pala s konja i ozlijedila se, ali nešto drugo je bilo posrijedi. Nju je nešto silno mučilo. Promatrao ju je iz sjene svog ležaja. Presvukla se, a on opazi da joj je odjeća potrgana. Nešto se jamačno desilo. Uto utrča Vučko, za njim Ridag i Danug; ovaj posljednji je ponosno dizao mrežastu torbu s nekoliko riba. Ejla se nasmiješila i čestitala ribolovcima, ali oni su ubrzo otišli na Lavlje ognjište da odlože ulov i uberu nove čestitke. Ona uze vučića i zanjiha ga u naručju. Starac je bio zabrinut. Ustao je i pristupio Ejlinoj postelji.

– Htio bih opet ponoviti plemenski obred s korijenom – reče Mamut. – Samo da provjerimo je li sve kako treba.

– Što? – reče ona i pogleda ga odsutno. – Oh ... ako hoćeš. Mamut – Smjesti vučića u košaru, ali on smjesta iskoči i odjuri prema Lavljem ognjištu za Ridagom.

Ona je očito bila zadubljena u misli koje su je mučile. Izgledala je kao da je plakala, ili kao da će proplakati.

– Rekla si – poče on, pokušavajući da je navede na razgovor, ne bi li se možda izjadala – da ti je Iza rekla kako se priprema napitak.

– Da. – I rekla ti je kako ćeš ga sama pripremiti. Imaš li sve što ti treba? – Potrebno je da se očistim. Nemam točno iste stvari, različito je godišnje

doba, ali mogu upotrijebiti druge stvari za očišćenje. – Tvoj mog-ur, tvoj Kreb, on je za tebe nadzirao pokus? Ona je oklijevala. – Da. – Sigurno je bio vrlo moćan. – Njegov je totem bio Spiljski medvjed. On ga je izabrao, on mu je dao

moć. – Jesu li drugi bili umiješani u obred s korijenom? Ejla objesi glavu, zatim kimnu. Bilo je nešto što mu nije rekla, pomisli Mamut, pitajući se je li to važno. –

Jesu li mu oni pomagali u nadziranju pokusa? – Nisu. Krebova je moć bila veća nego moć sviju njih zajedno. Znam to,

osjetila sam. – Kako si to osjetila, Ejla? Nikad mi nisi rekla. Mislio sam da je ženama

Plemena bilo zabranjeno sudjelovanje u najdubljim obredima. Ona opet obori glavu. – Zabranjeno im je – promrmlja. On joj podiže bradu. – Možda bi mi trebala pričati o tome, Ejla. Ona kimnu. – Iza mi nikad nije pokazala kako se to priprema. Rekla mi je

da je to previše sveto da bi se trošilo samo za vježbanje, ali je pokušala da mi točno opiše kako se sprema. Kad smo se okupili na Plemenskom zboru, Mog-uri nisu htjeli da im ja spravljam piće. Rekli su da ne pripadam Plemenu. Možda su imali pravo – dodade Ejla, pa opet poniknu glavom – ali nije bilo nikoga drugoga.

‘Moli li ona za razumijevanje?’ pitao se Mamut. – Mislim da sam napravila prejak napitak, ili preveliku količinu. Nisu sve

popili. Poslije, nakon ženskog plesa, našla sam ostatak. Bila sam pomalo omamljena. Mogla sam se samo sjetiti kako je Iza rekla da je napitak previše svet da bi se trošio uzalud. Tako sam ga popila. Ne sjećam se što se desilo poslije toga, a ipak to nikad neću zaboraviti. Nekako sam našla Kreba i Mog-ure, i on me poveo unatrag, sve do početaka pamćenja. Sjećam se kako sam

udisala toplu vodu mora, ukopavala se u ilovaču ... Došli smo s istog izvora. Pleme i Drugi, jesi li to znao?

– Nisam iznenađen – reče Mamut, razmišljajući što bi sve dao za to iskustvo.

– Ali bila sam i uplašena, osobito prije nego što me je Kreb našao. I ... otada ... nisam ista. Katkad me plaše moji snovi. Mislim da me je on promijenio.

Mamut je potvrđivao glavom. – To bi moglo biti objašnjenje – reče. – Pitao sam se kako možeš činiti tolike stvari bez učenja.

– I Kreb se promijenio. Dugo vremena među nama nije bilo isto kao prije. Sa mnom je vidio nešto novo. Ja sam ga povrijedila. Ne znam kako, ali povrijedila sam ga – reče Ejla, a suze joj navriješe.

Mamut je ogrli rukom dok je blago plakala na njegovu ramenu. Zatim se te suze pretvoriše u onu poplavu koja je prijetila; jecala je i tresla se od novije boli. Njezina tuga za Krebom donijela je suze koje je suzbijala, suze njezine žalosti, zbunjenosti i osujećene ljubavi.

Džondalar ju je promatrao s ognjišta za kuhanje. Htio je otići k njoj, htio je nekako popraviti pogrešku, pokušavao je smisliti što bi joj rekao, kadli Mamut priđe k njoj da razgovaraju. Kad je vidio kako Ejla plače, bio je siguran da je sve rekla starom vraču. Džondalarovo je lice gorjelo od stida. Nije mogao prestati da razmišlja o događaju u stepi, a što je više o njemu razmišljao, to je događaj gori bivao.

‘A poslije toga’, korio je sam sebe, ‘samo si otišao. Nisi ni pokušao da joj pomogneš, da joj rekneš da ti je žao, ili kako se grozno osjećaš.’ Džondalar je mrzio sam sebe i želio otići, pokupiti stvari i poći, ne pogledati više u oči Ejli ili Mamutu ili kome drugome, ali obećao je da će ostati do Proljetne svečanosti. ‘Mamut već misli da je moje ponašanje uvredljivo’, pomisli. ‘Da li bi kršenje obećanja bilo mnogo gore?’ Ali nije ga zadržavalo samo obećanje. Mamut je rekao da bi Ejla mogla biti u opasnosti, pa bez obzira na to koliko je mrzio sama sebe, koliko je žarko želio pobjeći od svega, Džondalar ipak nije mogao dopustiti da se Ejla sama suoči s tom opasnošću.

– Da li se sad bolje osjećaš? – upita Mamut, dok je ona brisala oči i sjedala

uspravno. – Da – reče ona. – I nisi bila uvrijeđena? Ejla se začudila njegovu pitanju. Kako on to zna? – Ne, nimalo, ali on misli

da jesam. Voljela bih da ga mogu razumjeti – reče ona, a suze ponovno zaprijetiše. Zatim se pokuša nasmiješiti. – Nisam toliko plakala kad sam živjela u Plemenu. Njima je zbog toga bilo neugodno. Iza je mislila da imam slabe oči, jer su puštale vodu kad sam bila tužna, i uvijek ih je liječila posebnim lijekom kad sam plakala. Često sam se pitala jesam li samo ja takva, ili možda svima Drugima suze oči.

– Sad znaš – nasmiješi se Mamut. – Suze su nam dane da olakšavamo boli. Život nije uvijek lak.

– Kreb je običavao govoriti da s moćnim totemom nije uvijek lako živjeti. Imao je pravo. Spiljski lav daje moćnu zaštitu, ali i teške kušnje. Iz njih sam uvijek učila, i uvijek sam bila zahvalna, ali to nije lako.

– Ali je nužno, rekao bih. Izabrana si za posebnu svrhu. – Zašto ja, Mamut? – kriknu Ejla. – Ja ne želim biti posebna. Želim samo

biti žena, i naći druga, i imati djecu, kao svaka druga žena. – Moraš biti ono što moraš biti. To je tvoja sudbina, tvoja kob. Kad ne bi

bila sposobna to izvršiti, ne bi ni bila izabrana. Možda je to nešto što samo žena može učiniti. Ali nemoj biti nesretna, dijete. Tvoj se život neće sastojati samo od iskušenja i mučenja. Bit će i mnogo sreće u njemu. Samo se možda neće zbiti ono što želiš, ili onako kako misliš da bi se trebalo zbiti.

– Mamut, sad je Spiljski lav i Džondalarov totem. I on je izabran i obilježen, poput mene. – Ruke joj se nesvjesno dotaknuše ožiljaka na nozi, ali oni su bili pokriveni hlačama. – Mislila sam da je izabran za mene, jer žena s moćnim totemom treba imati muškarca s jakim totemom. Sad više ne znam. Misliš li ti da će on biti moj drug?

– To treba odlučiti Majka, i ti to ne možeš promijeniti, što god nastojala učiniti. Ali ako je on izabran, za to mora postojati neki razlog.

Ranek je znao da je Ejla otišla na jahanje s Džondalarom. On je cio dan bio

u ribolovu s drugima, ali stalno je brinuo da bi je visoki muškarac mogao ponovno osvojiti. U odjeći Darneva Džondalar je krasno izgledao, a rezbar je sa svojom dobro razvijenom senzibilnošću bio posvema svjestan strančevih privlačnih osobina, naročito za žene. Odahnuo je kad je vidio da su razdvojeni i naoko udaljeniji nego ikad prije, ali kad ju je zovnuo u svoj krevet, rekla mu je da je umorna. On se nasmiješio i rekao joj da se odmori, radostan što bar vidi da spava sama, ako već ne želi spavati s njim.

Ejla nije bila toliko umorna koliko emocionalno klonula kad je pošla u postelju, pa je dugo ležala budna i razmišljala. Bilo joj je drago što Ranek nije bio u zemunici kad su se ona i Džondalar vratili, i bila mu je zahvalna što se nije ljutio kad ga je odbila – ona je i dalje očekivala ljutnju i kaznu zbog drskosti da bude neposlušna. Ali Ranek nije zahtijevao, i njegovo razumijevanje umalo da je nije navelo da promijeni mišljenje.

Pokušavala je razlučiti što se zbilo, čak je i svoje osjećaje htjela razvrstati. Zašto ju je Džondalar uzeo ako je ne želi? I zašto je bio tako grub s njom? Bio je gotovo kao Braud. A zašto je onda bila onako spremna za Džondalara? Kad ju je Braud silovao, za nju je to bilo strašno mučenje. Je li sad posrijedi ljubav? Je li osjetila Užitak zato što ga voli? Ali i s Ranekom osjeća Užitak, a ne voli ga. Ili ga možda voli?

Možda ga i voli, na stanovit način, ali to nije ono pravo. Zbog Džondalarove nestrpljivosti izgledalo je kao njezino iskustvo s Braudom, ali to

nije bilo isto. Bio je grub i uzbuđen, ali nije je silovao. Znala je razliku. Braud je htio samo da je ponizi, da je pokori. Džondalar je želio nju, i ona mu je duboko odgovorila svakim dijelkom svog bića, i osjetila je zadovoljstvo i potpunost. Ne bi se tako osjetila da ju je uvrijedio. Da li bi je silovao da ga ona nije htjela? Ne, on to ne bi učinio, mislila je. Bila je uvjerena da bi stao da mu se oduprla, da ga je odbila. Ali ona se nije odupria, rado ga je dočekala, željela ga je, i on je to zacijelo osjetio.

On ju je poželio, ali voli li je još? Ako je poželio s njom dijeliti Užitak, to ne znači da je voli. Možda ljubav pomaže da se bolje oćuti Užitak, ali njega je moguće oćutjeti i bez nje. Ranek joj je to pokazao. Ranek je voli, ona u to ne sumnja. Želi se s njom združiti, želi s njom živjeti, želi njezinu djecu. Džondalar je nikad nije pitao da se združe, nikad nije rekao da želi njezinu djecu.

Ipak ju je jedanput volio. Možda ona osjeća Užitke zato što ga voli, iako on nju više ne voli. Ali on je i dalje želi, uzeo ju je. Zašto je poslije bio onako hladan? Zašto ju je ponovno odbacio? Zašto ju je prestao voljeti. Nekoć je mislila da ga poznaje. Sad ga uopće ne razumije.

Prevrnula se i savila u čvrsto klupko, pa opet tiho zaplakala, cvileći od želje da je Džondalar ponovno zavoli.

– Drago mi je što sam se sjetio da Džondalara pozovem u prvi lov na

mamute – reče Talut Neziji dok su se povlačili na Lavlje ognjište. –Toliko je bio zauzet pravljenjem koplja tokom cijele noći, da mislim kako zaista žarko želi poći.

Nezija ga pogleda, podiže obrve i zaklima glavom. – Lov na mamute je zadnja stvar u njegovim mislima – reče ona, zatim pokri krznom usnulu plavokosu glavu svoje mlađe kćeri i nježno se nasmiješi djevojačkom obliku svog starijeg djeteta koje se smotalo kraj mlađe sestre. – Morat ćemo misliti na posebno mjesto za Latiju iduće zime, bit će već žena, ali Rugiji će nedostajati.

Talut se osvrnu i vidje kako gost mete krhotine kremena i usput pokušava vidjeti Ejlu preko drugih ognjišta što stoje između njih. Kad je nije vidio, pogledao je prema Lisičjem ognjištu. Talut okrenu onamo glavu i vidje kako Ranek sam liježe u postelju, ali i on je stalno pogledavao prema Ejlinu krevetu. ‘Nezija vjerojatno ima pravo’, pomisli.

Džondalar je bdio sve dok i posljednja osoba nije napustila ognjište za kuhanje, obrađujući dugačku kremenu oštricu koju će nasaditi na snažno koplje kako to Vimez čini; učio je kako da načini mamutovsko koplje za lov na mamute, pa je najprije htio napraviti jednu točnu kopiju. Dio njegova uma koji je uvijek bio svjestan finih pojedinosti zanata već je smišljao neka moguća poboljšanja, ili bar zanimljive pokuse, ali sam rad mu je bio poznat postupak i zahtijevao je malo koncentracije. To mu je odgovaralo, jer nije mogao ni na što drugo misliti nego na Ejlu, a rad mu je služio samo kao izlika da izbjegne društvo i razgovor, da bude sam sa svojim mislima.

Osjetio je veliko olakšanje kad ju je vidio kako ide sama u krevet. Mislio je da ne bi mogao podnijeti njezin odlazak k Raneku. Pažljivo je složio novu odjeću, zatim se zavukao u novo krzno za spavanje koje je bilo prostrto iznad njegova starog putnog smotka. Spleo je ruke iza zatiljka i zurio u poznati strop ognjišta za kuhanje i pečenje hrane. Mnoge je noći proveo budan i proučavao ga. Još je patio zbog grižnje savjesti i stida ... Ali ne, večeras je, kroz goruću bol potrebe, usprkos tome što je zbog toga mrzio sam sebe, prizivao u misli Užitke minulog popodneva. Pažljivo se sjećao svakog trenutka, raščlanjivao svaku pojedinost u mozgu, uživajući polako sada u onome što tada nije imao vremena ni volje da mirno uzme.

Bio je opušteniji nego ikad nakon Ejlina usvojenja, pa je potonuo u blagi polusan ispunjen lijepim slikama. Je li imao pojma da ga je onako željela? Morao je to uvidjeti, jer ga je žudno dočekala. Je li ona zaista odgovorila s tolikim osjećajem? Je li ga doista prigrlila kao da ga je želila s jednakom silinom kao on nju? Osjetio je napinjanje u slabinama dok je o njoj ponovno razmišljao, dok se sjećao kako ju je punio, kako ga je u cijelosti primila njezina duboka toplina. Ali potreba je bila lakša, više nalik na proplamsaj, a ne na bolnu muku koja nastaje kao spoj potisnute želje, snažne ljubavi i goruće ljubomore. Razmišljao je o tome kako joj pruža Užitak – volio je da joj pruža Užitak – pa htjede ustati i poći k njoj.

Tek kad je odgurnuo pokrivač i sjeo, kad je počeo djelovati prema porivu svojih sanjivih umovanja, osvijestile su ga posljedice tog popodneva. On ne može k njoj u krevet. Nikad više. Nikad je više ne smije dodirnuti. Upropastio je posljednju nadu da bi ga ona mogla izabrati. Uzeo ju je na silu, protiv njezine volje.

Sjedeći na krznima, s nogama na podnoj prostirci i taktovima na koljenima, pridržavao je pognutu glavu i osjećao agoniju srama. Tijelo mu se treslo od tihih napadaja gađenja. Taj neprirodni čin bio je najgori od svih neizrecivih stvari što ih je počinio u životu.

Nije bilo gore nakaze od muškarca koji uzima ženu protiv njezine volje; od njega nije nakaznije ni dijete miješanih duhova, ni žena koja rodi takvo dijete. Sama Velika majka zemlja to je osudila, zabranila. Čovjek treba samo pogledati životinje koje je Ona stvorila da upozna što je prirodno. Nikad nijedan mužjak nije uzeo ženku protiv njezine volje.

U doba parenja jelenovi se mogu boriti za povlasticu dijeljenja Užitka s košutama, ali kad mužjak pokuša skočiti na ženku, njoj je dovoljno da se odmakne ako ga ne želi. On može pokušavati i pokušavati, ali ona mora dopustiti, ona mora na to pristati. On je ne može silovati. I tako je za svaku životinju. Vučica ili lavica poziva mužjaka kojeg želi. Ona se uza nj češe, prolazi sa svojim napasnim vonjem ispod njegova nosa, i miče rep ustranu kad on na nju skoči; ali ljutito će se okositi na svakog mužjaka koji pokuša da je zajaši protiv njezine volje. Mužjak može navaljivati koliko god hoće, ali ženka uvijek bira. Tako je Majka odredila da bude. Samo je ljudski mužjak oduvijek silovao ženku, samo neprirodni, nakazni ljudski mužjak.

Džondalaru su često govorili Oni koji služe Majci da je u milosti Velike majke zemlje, i da to sve žene znaju, jedan mu je čak rekao da treba samo pitati, i da će mu biti udovoljeno, jer ga nijedna žena ne može odbiti, čak ni sama Majka. To je njegov dar. Ali sad će se i Dona okrenuti protiv njega. On nije pitao – ni Donu, ni Ejlu, nikoga. Silovao ju je, uzeo ju je protiv njezine volje.

Među Džondalarovim ljudima takva su muškarca svi izbjegavali. Ili još gore: dok je bio dječak, slušao je prijatelje kako govore o bolnom škopljenju. Iako nikad nije upoznao nijednog uškopljenika, vjerovao je da bi to bila prikladna kazna. Sad je on jedan od onih koje bi trebalo kazniti. O čemu je razmišljao? Kako je mogao to učiniti?

‘A brinuo si da je neće prihvatiti’, reče sam sebi. ‘Bojao si se da će je odbaciti, i nisi bio siguran da li bi mogao s tim živjeti. Tko bi sad bio odbačen? Što bi o tebi mislili kad bi saznali što si učinio? Osobito nakon ... nakon onog što se prije dogodilo. Sad te ni Dalanar ne bi primio. Otjerao bi te sa svog ognjišta, odbacio bi te, odrekao se svih veza. Zolena bi bila zaprepaštena. Martona ...’ Nije smio ni zamisliti kako bi se osjećala njegova majka.

Ejla je razgovarala s Mamutom. Sigurno mu je rekla, zbog toga je plakala. Nasloni čelo na koljena i pokri glavu rukama. Zaslužio je sve što mu se bude desilo. Sjedio je pogrbljen neko vrijeme zamišljajući strašne kazne kojima će ga izvrgnuti. Čak je želio da mu učine nešto grozno, da se riješi tereta krivnje pod kojim je stenjao.

Ali naposljetku je razum pobijedio. Shvatio je da mu cijele večeri nitko ništa nije rekao o tome. Mamut je čak s njim razgovarao o Proljetnoj svečanosti, a to nije spomenuo. Zbog čega je ona onda plakala? Možda je plakala zbog toga, ali nikom ništa nije rekla. Podiže glavu i pogleda preko mračnih ognjišta u njezinu pravcu. Da li bi moglo biti tako? Ona ima više prava nego itko drugi na nadoknadu nepravde. Već je podnijela zla više nego što joj pripada, pretrpjela je neprirodna nasilja od strane onog okrutnog zbitoglavca ... Ali s kojim pravom on govori loše o tom drugom čovjeku? Zar je on imalo bolji?

Ipak, ona je to zadržala za sebe. Nije ga prokazala, nije zahtijevala njegovu kaznu. Previše je dobra za njega. On je ne zaslužuje. Pravo je da se ona i Ranek obećaju jedno drugome. Čim je ta misao prodrla u njegov mozak, Džondalar osjeti bolnu grudu u grlu, shvativši da će to biti njegova kazna. Dona mu je dala ono što je najviše želio. Našla mu je jedinu ženu koju je mogao ljubiti, ali on je nije mogao prihvatiti. A sad ju je još izgubio. Pogriješio je, kaznu će prihvatiti, iako sa žaljenjem.

Otkad zna za sebe, Džondalar se borio da svladava sama sebe. Drugi su ljudi pokazivali emocije – smijali su se, ljutili, plakali – mnogo lakše nego on, ali iznad svega opirao se suzama. Od vremena kad je poslan iz zavičaja i izgubio svoju prvu lakovjernu mladost u noći gorkog plača zbog gubitka doma i obitelji, plakao je samo jedanput: u Ejlinom naručju za poginulim bratom. I sad ponovno, te noći, shrvala ga je tuga. U mračnoj zemunici naroda koji živi godinu dana Putovanja daleko od njegova zavičaja, plakao je tiho, suze su mu

nezaustavljivo tekle zbog gubitka koji ga je najteže od svega pogodio. Zbog gubitka voljene žene.

Dugo očekivana Proljetna svečanost bila je ujedno proslava dolaska nove

godine i dan zahvalnosti. Održavala se u poodmaklom godišnjem dobu kad su zeleni pupoljci i prve mladice dovoljno veliki da se mogu brati, označavajući tako početak godišnjeg ciklusa za Mamutovce. S gorljivom radošću i neizrecivim olakšanjem, koje su u potpunosti mogli cijeniti samo ljudi koji su živjeli na rubu opstanka, pozdravljali su zazelenjenje zemlje koje je jamčilo život njima i životinjama s kojima su dijelili zemlju.

U najmračnijim i najstudenijim noćima ljute ledenjačke zime, kad se činilo da se i sam zrak smrzava, i srce najpunije vjere moglo je posumnjati da li će se ikad više vratiti toplina i život. U takva doba, kad se proljeće činilo najdalje, uspomene i priče o prijašnjim Proljetnim svečanostima blažile su duboko usađene strahove i obnavljale nadu da će se ciklus godišnjih doba Majke zemlje zaista nastaviti. Zbog toga je svaka Proljetna svečanost bila iznimno uzbudljiva i nezaboravna.

Na velikoj Proljetnoj gozbi nije se smjelo jesti ništa od preostale hrane iz minule godine. Pojedinci i skupine već su danima izlazili da love divljač i ribu, da postavljaju zamke i skupljaju plodove. Džondalar se dobro služio svojim bacačem koplja i bilo mu je drago što je sam ulovio stepnu bizonku, premda je bila mršava i slaba. Skupljala se sva jestiva zelen koja se mogla naći: brezove i vrbove mace; mlade nerazmotane stabljike paprati, kao i staro korijenje koje se moglo peći, guliti i tucati u prah; sočna unutrašnja kora borova i breza, slatka od nabujalih sokova; crvenkaste bobe pune sjemenja, sazrele kraj ružičastih cvjetića niskog grma koji je uvijek nosio plodove, te posebne vrste bobica iz zaklonjenih područja, pokrivene snijegom, promrzle i meke, obješene o grančicama niska grma zajedno s tamno-zelenim lišćem.

Zemlja je obilovala ukusnom svježom hranom, posvuda je bilo pupoljaka, mladica, bobica, korijenja, lišća i cvijeća svake vrste. Mladice i komuške mlječike služile su kao povrće, dok je cvijeće puno gusta nektara služilo za zaslađivanje. Novo zeleno lišće djeteline, čička, koprive, ranjenika, maslačka, divlje salate i kiselice moglo se kuhati ili sirovo jesti; posebno su se tražile stabljike čkalja, a još više njegovo slatko korijenje. Omiljene su bile lukovice ljiljana i mladice trske. Slatko korijenje gospina bilja moglo se jesti sirovo ili pečeno u pepelu. Neke su se biljke skupljale kao glavno jelo, neke samo zbog začina, a mnoge su se upotrebljavale kao čajevi. Ejla je poznavala ljekovita svojstva većine biljaka, pa je mnoge prikupila u svoju zbirku.

Na stjenovitim strminama brali su se novi izdanci divljeg luka, a na suhim goletima listići oštre kiselice. Podbjel se skupljao na vlažnoj ravnici kraj rijeke. Njegov slankasti okus bio je dobar za začin, iako je Ejla uzela stanovitu količinu za liječenje kašlja i zaduhe. Divlji češnjak se brao za okus i začin, jednako kao borovica, paprene lukovice tigrastog ljiljana, mirisni bosiljak, kadulja, majčina dušica, metvica, lipa koja je rasla kao nizak grm, te razne druge trave i bilje.

Neke će se sušiti i spremati, neke će se upotrijebiti kao začin za ulovljenu ribu i razno meso divljači ubijene za gozbu.

Ribe je bilo u izobilju i rado se jela, jer je većina životinja još bila mršava od zimskog gladovanja. Ali u gozbu je uvijek ulazilo i svježe meso, bar jedna vrsta kao simbol, i to je moralo biti proljetno mlado – ovaj put tele bizona. Prirediti gozbu od svježih darova zemlje značilo je da Majka zemlja opet nudi svoje obilje, značilo je obećanje da će se i dalje brinuti za svoju djecu.

Zajedno s tumaranjem i skupljanjem hrane raslo je iz dana u dan uzbudljivo iščekivanje Proljetne svečanosti. To su i konji mogli osjetiti. Ejla je primijetila da su nervozni. Izjutra ih je odvela podalje od zemunice da ih timari i smiruje. U tom su se poslu zaista smirivali Njiska i Trkač, ali i Ejla se opuštala, jer joj je to služilo kao izlika da bude sama prepuštena vlastitim mislima. Znala je da bi danas morala dati odgovor Raneku. Sutra je Proljetna svečanost.

U blizini se smotao Vučko i promatrao gospodaricu. Njuškao je zrak, dizao glavu i gledao, pa onda naglo zalupkao repom po tlu dajući znak da se približava neki prijatelj. Ejla se okrenu i osjeti kako joj lice gori a srce žestoko udara.

– Nadao sam se da ću te naći samu, Ejla. Volio bih s tobom razgovarati, ako nemaš ništa protiv toga – reče Džondalar nekim čudnovatim prigušenim glasom.

– Ne, nemam ništa protiv toga – reče ona. Bio je obrijan, kosa mu je bila uredno zategnuta i svezana na zatiljku, a

nosio je jednu od novih oprema što ih je dobio od Tulije. Tako joj je dobro izgledao, da je gotovo ostala bez daha i riječ joj je zapinjala u grlu. Ali Ejlu nije ganula samo njegova vanjština. Njoj je dobro izgledao i kad je nosio Talutovo iznošeno ruho. Njegova je nazočnost ispunjavala prostor oko njega i djelovala na nju kao da je bio goruća žeravica koja je grije i kad je daleko. Bila je to neka toplina koja nije vrućina, ali je šira, prodornija; željela je dodirnuti tu toplinu, žudjela je da u nju zaroni i zanjihala se prema njemu. Ali nešto u njegovim očima suzbilo je njezino približavanje, nešto neizrecivo tužno što prije nije vidjela. Stajala je tiho, čekajući da on progovori.

On sklopi načas oči, pribra misli, ali nije znao kako bi počeo. – Sjećaš li se kako si mi jedanput, dok smo bili u tvojoj dolini, dok još nisi znala dobro govoriti, željela reći nešto važno, ali nisi znala prave riječi? Počela si mi govoriti znakovima, sjećam se da su bili divni tvoji pokreti, gotovo kao neki ples.

Ona se toga predobro sjećala. Onda mu je pokušavala reći ono što bi mu sad htjela reći: što osjeća prema njemu, kako ju je ispunio osjećajem za koji ni sad nema pravih riječi. Nije bilo dovoljno ni da mu reče kako ga voli.

– Bojim se da nema riječi da se iskaže ono što trebam reći – nastavi Džondalar. – Reći da mi je žao, znači samo stvarati zvukove u ustima, ali ne znam kako bih to drukčije rekao. Žao mi je, Ejla, više nego što mogu izreći. Nisam imao pravo da te prisilim, ali ne mogu poništiti ono što je već učinjeno. Mogu samo reći da se to nikad više neće dogoditi. Uskoro ću otići, čim Talut kaže da se može sigurno putovati. Ovo je tvoj dom. Ovdje ljudi brinu o tebi ...

vole te. Ti si Ejla Mamutovka. Ja sam Džondalar Zelandonac. Došlo mi je vrijeme da se vratim u zavičaj.

Ejla nije mogla govoriti. Gledala je u zemlju, pokušavajući skriti suze koje nije mogla zaustaviti, zatim se okrenula i počela trljati Njisku, ne mogavši gledati u Džondalara. On odlazi. Odlazi natrag u zavičaj a nju ne pita da pođe s njim. On je ne želi. Ne voli je. Gutala je jecaje i četkom strugala konja. Otkad je napustila Pleme, nije se tako žestoko borila da suzbije suze, trseći se da ih ne pokaže.

Džondalar je stajao i promatrao je s leđa. ‘Nju nije briga’, mislio je. ‘Morao sam davno otići.’

Htio se okrenuti i poći, ostavljajući je njezinim konjima, ali nijemi tjelesni jezik njenih kretnji prenosio je poruku koju on nije znao pretvoriti u riječi. Bilo je to samo izražavanje nekog smisla, slutnja da nešto nije u redu, ali to je bilo dovoljno da ga još malo zadrži.

– Ejla ... – Da – reče ona, ostajući i dalje okrenuta prema konjima i boreći se da joj

ne prepukne glas. – Ima li nešto ... što mogu učiniti prije odlaska? Ona nije odmah odgovorila. Htjela je reći nešto što bi ga navelo da se

predomisli i očajno je smišljala kako bi ga privukla, kako bi zadržala njegovu brigu. Konji... On voli Trkača. Voli jahati na njemu.

– Da, ima – reče napokon, trudeći se da joj glas bude prirodan. On se bio okrenuo kad je ona oklijevala s odgovorom, ali brzo se vratio u

prijašnji položaj. – Mogao bi mi pomoći u vježbanju Trkača... dok si još ovdje. Ja nemam

dovoljno vremena da ga izvodim koliko bi trebalo. – Sad je sebi dopustila da se ponovno okrene licem prema njemu. Pitala se: ‘Vidi li da sam blijeda? Da dršćem?’

– Ne znam koliko ću se još zadržati – reče on – ali učinit ću što mogu. Htio je još nešto reći, želio je kazati da je voli i da odlazi zato što ona

zaslužuje boljega, nekoga tko će je voljeti bez primisli, nekoga poput Raneka. Gledao je u zemlju dok je tražio prave riječi.

Ejla se bojala da više neće moći zadržavati suze. Okrenula se kobili i počela je opet četkati. A onda naglo ispusti četku, vinu se na Njisku i istodobno jurnu. Džondalar je pogleda, ustuknu nekoliko koraka, iznenađen, promatrajući kako kobila nosi trkom Ejlu uz brijeg, dok se za njima natiskuju Trkač i vučje štene. Stajao je na istom mjestu još dugo nakon njihova iščeznuća s vidika, zatim se polako vratio u zemunicu.

Iščekivanje i napetost uoči Proljetne svečanosti bili su tako veliki da nitko

nije mogao spavati posljednje noći. I djeca i odrasli ostali su dokasna budni. Latija je napose bila silno uzbuđena, osjećajući čas nestrpljenje čas nemir zbog

kratkog obreda kojim će se objaviti njezina spremnost da počne pripreme za Slavlje ženstva koje će se obaviti na Ljetnom saboru.

Iako je tjelesno dosegla zrelost, njezino ženstvo neće biti potpuno do te ceremonije koja će imati vrhunac u Prvoj noći užitaka kad će je otvoriti neki muškarac da bi mogla primiti plodonosne duhove što ih spaja Majka. Tek kad bude sposobna za majčinstvo smatrat će se ženom u svakom pogledu, dakle vrijedna da osnuje ognjište i da s muškarcem bude par. Dotle će biti u dobi kad više nije dijete a još nije ni žena, kad će učiti o ženstvu, o majčinstvu i o muškarcima od starijih žena i od Onih koje služe Majci.

S Mamutova su ognjišta bili otjerani svi muškarci osim Mamuta. Okupile su se sve žene i prisustvovale poučavanju Latije za ceremoniju iduće noći, da pruže moralnu podršku, savjet i korisne upute tom curetku. Ejla je također učila, iako je među njima bila kao starija žena.

– Nećeš imati mnogo posla iduće noći, Latija – tumačio je Mamut. – Poslije te čeka više učenja, ali ovo je samo nagovijest. Talut će objaviti početak obreda, onda ću ti ja dati mutu. Čuvaj je na pouzdanom mjestu dok ne budeš spremna osnovati vlastito ognjište.

Latija je sjedila ispred starca, kimala i pomalo se stidjela, ali bilo joj je drago što je na nju usmjerena tolika pažnja.

– Poslije sutrašnjeg dana, znaš, više ne smiješ biti nasamu s muškarcem, ne smiješ ni razgovarati s njim, sve dok ne postaneš potpuno žena – reče Mamut.

– Čak ni s Danugom? Ili s Druvezom? – upita Latija. – Ni s njima – reče on. Stari vrač objasni da je u tom prijelaznom razdoblju,

kad više nema zaštite dječjih duhova čuvara, a još nije stekla punu moć ženstva, vrlo ranjiva i podložna zloćudnim utjecajima. Od nje će se iskati da stalno bude pod nadzorom neke žene, a ne smije biti sama čak ni s bratom ili najbližim rođakom.

– Smijem li biti s Brinanom? Ili s Ridagom? – upita opet djevojka. – Oni su još djeca – reče Mamut. – Djeca su uvijek bezazlena. Oko njih

stalno lebde duhovi zaštitnici. Zbog toga tebe sad treba zaštititi. Tvoji su duhovi čuvari spremni otići od tebe, praveći mjesta za životnu silu, za Majčinu silu, koja će u te ući.

– Ali Talut i Vimez neće mi naškoditi. Zašto s njima ne mogu razgovarati nasamu?

– Muške duhove privlači životna sila, baš kao što ćeš vidjeti kako sad sama privlačiš muškarce. Neki su muški duhovi jalni na Majčinu silu. Mogli bi pokušati da ti oduzmu tu moć, baš sada kad si ranjiva. Oni je ne mogu upotrijebiti za stvaranje života, ali to je strahovita sila. Ako ne budeš oprezna koliko treba, muški duh može ući, pa ako ti i ne otme životnu silu, možda će je oštetiti ili nadjačati. Onda možeš zauvijek ostati bez djece, ili ti želje mogu postati muške, pa ćeš željeti da dijeliš Užitke sa ženama.

Latija razrogači oči. Nije znala da je to tako opasno. – Bit ću pažljiva, neću dopustiti nijednom muškom duhu da mi preblizu dođe, ali. ... Mamut...

– Što je, Latija? – A ti? I ti si muškarac, Mamut. Neke se žene nasmijaše, a Latija pocrvenje. Možda je to bilo glupo pitanje. – I ja bih postavila isto pitanje – primijeti Ejla. Latija je zahvalno pogleda. – To je dobro pitanje – reče Mamut. – I ja sam muškarac, ali ja sam Onaj

koji služi Majci. Vjerojatno ne bi bilo opasno sa mnom razgovarati u svako doba, a zbog nekih obreda morat ćeš sa mnom nasamu razgovarati, Latija. Ali ipak mislim da ne bi smjela dolaziti k meni na razgovor ili u posjet ako s tobom nije neka žena.

Latija kimnu i ozbiljno se namršti, počinjući osjećati odgovornost uspostavljanja novog odnosa s ljudima koje poznaje i voli od rođenja.

– Što se događa kad muški duh otme životnu snagu? – upita Ejla, jer ju je živo zanimalo to vjerovanje Mamutovaca koje je donekle sličilo na plemenske predaje, iako je bilo vrlo različito.

– Tada imaš moćnog vraća – reče Tulija. – Ili zlog vrača – dodade Krozija. – Je li to istina, Mamut? – upita Ejla. Latija je bila iznenađena, dok se

Digija, Tronija i Fralija okrenuše prema Mamutu s izrazima znatiželje. Starac pribra misli, nastojeći da pomnjivo sroči odgovor. – Svi smo mi

Majčina djeca – poče. – Nama je teško znati zašto Muta, Velika majka, bira nekog od nas za posebne nakane. Samo znamo da Ona ima svoje razloge. Možda joj katkad treba netko s iznimnom moći. Neki ljudi se mogu roditi s određenim darovima. Drugi mogu biti poslije izabrani. Ali nitko nije izabran bez njezina znanja.

Nekoliko pari očiju usmjeri se prema Ejli, nastojeći da to ne bude upadljivo.

– Ona je Majka svega – nastavi starac. – Nitko je ne može potpuno upoznati, nitko ne može pojmiti sva njezina lica. Zbog toga je Majčino lice nepoznato na kipovima koji je predstavljaju. A što je zlo, Krozija? – okrenu se prema najstarijoj ženi u Taboru.

– Zlo je škodljiva podmuklost. Zlo je smrt – reče starica s uvjerenjem. – Majka je sve, Krozija. Mutino je lice rođenje proljeća, obilje ljeta, ali ono

je i kratka smrt zime. Njezina je moć života, ali drugo lice života je smrt. Što je smrt nego povratak k njoj da bi se ponovno zbilo rođenje? Je li smrt zlo? Bez smrti ne može biti života. Je li zlo podmukla škodljivost? Možda, ali čak i oni koji naoko zlo postupaju, to čine zbog njezinih razloga. Zlo je sila koju ona sputava, to je sredstvo za ostvarivanje njezinih nakana. Zlo je samo jedno od neznanih Majčinih lica.

– Ali što se dešava kad muški duh ukrade ženi životnu silu? – upita Latija. Nije joj bilo po ćudi filozofiranje, željela je znati.

Mamut je pogleda s izrazom umovanja. Već je gotovo žena, ima pravo da joj se kaže. – Ona će umrijeti.

Djevojka se strese. – Da, čak i kad joj je sila ukradena. Dio sile može ostati, dovoljno da se

začne novi život. Životna sila koja prebiva u ženi tako je moćna da ona možda neće ni znati da joj je ukradena sve dok se ne porodi. Kad žena umre pri rođenju djeteta, to je uvijek znak da joj je muški duh ukrao životnu silu prije nego što je bila otvorena. Zbog toga nije zdravo predugo odgađati Slavlje ženstva. Ako te je Majka pripremila prošle jeseni, morao sam razgovarati s Nezijom da okupimo nekoliko tabora i održimo slavlje, tako da ne bi cijelu zimu provela bez zaštite, iako bi u tom slučaju izgubila uzbudljivi doživljaj slavlja za vrijeme Ljetnog sabora.

– Drago mi je što to nisam izgubila, ali ... – Latija zastade, jer ju je još brinulo pitanje životne sile. – Da li žena uvijek umre?

– Ne, katkad se bori da sačuva životnu silu, pa ako je ta sila moćna, može uspjeti ne samo da je sačuva nego i da zadrži mušku silu, ili bar jedan njezin dio. Tada ima moć jednog i drugoga u istom tijelu.

– Takva bića postaju moćni vračevi – reče Tulija. Mamut potvrdi. – To je često istina. Da bi naučili kako će se služiti objema

silama, mnogi se obraćaju Mamutovu ognjištu za savjet, a mnogi od njih pozvani su da služe Majci. Često su vrlo dobri lječitelji, katkad iznimni putnici po Majčinu podzemnom svijetu.

– A što biva s muškim duhom koji ukrade žensku životnu silu? –upita Fralija, dignuvši čedo na rame uz nježno tapšanje. Znala je da je njezina mati htjela postaviti takvo pitanje.

– Taj je čovjek zlo – reče Krozija. – Ne – reče Mamut odmahujući glavom. – To nije istina. Muška je sila

samo privučena ženskom životnom silom. Ona se tome ne može oduprijeti, a muškarci često ne znaju da je njihova muška sila otela životnu silu mladoj djevojci sve dok ne otkriju da ih više ne privlače žene, nego radije borave u muškom društvu. Tada su mladići ranjivi. Ne žele biti različiti, ne žele da itko dozna kako je njihov muški duh naškodio nekoj ženi. Obično osjećaju veliki stid, pa radije to skrivaju i ne žele doći na Mamutovo ognjište.

– Ali među njima ima zlih s velikom moći – reće Krozija. – Posjeduju moć da unište cijeli tabor.

– Muška i ženska sila u jednom tijelu vrlo je moćna. Ako je bez vođstva, može postati nakazna i nazlobna, može željeti da uzrokuje bolest i nesreću, čak i smrt. Ali i bez takve sile, osoba koja želi nanijeti nesreću drugome može biti uzrokom da se ona desi. Posljedice su gotovo neizbježne. Ali pod prikladnim vođstvom, muškarac s obje sile može postati moćan vrač kao i žena s obje sile, i često pomnjivo pazi da tu silu upotrijebi samo za dobro.

– Što će biti ako takva osoba ne želi postati vračem? – upita Ejla. Možda je rođena s takvim ‘darovima’, ali ona je i dalje osjećala da je guraju u nešto što ni sama nije sigurna da želi.

– I ne mora postati – reče Mamut. – Ali lakše joj je naći društvo, upoznati osobe slične sebi, među Onima koji služe Majci.

– Sjećaš li se onih putnika Sungajaca koje smo sreli prije mnogo godina, Mamut? – upita Nezija. – Bila sam onda mlada, ali zar nije nastala neka pometnja oko jednog njihova ognjišta?

– Da, sjećam se sad, kad si to spomenula. Upravo smo se vraćali s Ljetnog sabora, nekoliko je tabora putovalo skupa, kad smo ih sreli. Nitko nije znao što se moglo očekivati, bilo je nekih napadaja, ali na koncu smo s njima zapalili prijateljsku vatru. Neke su se Mamutovke uznemirile zbog toga što im se jedan Sungajac htio pridružiti na njihovu ‘materinskom mjestu’. Dugo je trebalo objašnjavati da se shvati kako je ognjište koje smo smatrali da se sastoji od jedne žene i njezina dva druga zapravo bilo ognjište jednog muškarca i njegova dva pratioca, samo što je jedan od tih pratilaca bio žensko, a drugi muško. O njemu su Sungajci govorili kao o ‘njoj’. Bio je bradat, ali oblačio se u žensku nošnju, a bio je i ‘majka’ jednom djetetu, iako nije imao dojke. Zacijelo se i ponašao kao djetetova mati. Ne znam je li mu dijete dala žena istog ognjišta ili koja druga žena, ali rekli su mi da je doživio sve simptome trudnoće i porođajne bolove.

– Sigurno je jako želio biti žena – umiješa se Nezija. – Možda i nije ukrao životnu silu neke žene. Možda se rodio u pogrešnu tijelu. I to se može dogoditi.

– A je li imao trbušne bolove o svakoj mjesečevoj mijeni? – upita Digija. – To je dokaz da je netko žensko.

Svi se nasmijaše. – Imaš li ti mjesečne bolove, Digija? Mogu ti dati nešto za ublažavanje

muka, ako hoćeš – reče Ejla. – Možda ću te pitati idući put. – Kad rodiš prvo dijete, više neće biti tako teško, Digija – reče Tronija. – A dok si trudna, ne moraš se brinuti o spužvastim ulošcima i urednom

odbacivanju – reče Fralija. – Ipak jedva čekaš da ih ponovno nosiš – dodade smiješeći se usnulom licu svoje sićušne ali zdrave kćeri i brišući kap mlijeka iz kutka njezinih usta. Zatim znatiželjno pogleda Ejlu. – Što si ti upotrebljavala kad si bila ... mlađa?

– Meke kožnate trake. Dobro služe, naročito ako moraš putovati. Ali katkad sam ih savijala, ili ispunjavala ovčjom vunom, ili krznom, čak i ptičjim paperjem. Ponekad sam rabila meke biljne pahuljice. Nikad prije nisam nosila suhu mamutovu balegu, ali i ona je dobra.

Mamut je imao sposobnost da izbriše svoju nazočnost i po želji potone u pozadinu, tako da su žene zaboravljale da je s njima i razgovarale su potpuno otvoreno što ne bi nikad učinile u prisutnosti kojeg drugog muškarca. Ejla je ipak bila svjesna njega i gledala kako ih on šutke promatra. Napokon, kad se razgovor smirio, on opet progovori Latiji.

– Uskoro ćeš poželjeti da nađeš mjesto za svoje osobno spajanje s Mutom. Obrati pozornost na svoje snove. Oni će ti pomoći da nađeš pravo mjesto. Prije

nego što pohodiš svoje osobno svetište, morat ćeš postiti i očistiti se, k tome stalno priznavati četiri strane svijeta i podzemlje i nebo, prinositi darove i žrtve Majci, osobito ako išteš njezinu pomoć ili blagoslov. Napose je važno da to činiš kad dođe vrijeme da poželiš imati dijete, Latija, ili kad spoznaš da ćeš ga dobiti. Onda moraš poći u osobno svetište i prinijeli Majci žrtvu paljenicu, dar koji će se dići k njoj u dimu.

– Kako ću znati što joj trebam dati? – upita Latija. – To može biti nešto što nađeš ili sama načiniš. Znat ćeš da li je prikladno.

Uvijek ćeš to znati. – Kad želiš nekog određenog muškarca, možeš i to iskati od Majke – reče

Digija sa zavjereničkim smiješkom. – Mogu ti reći koliko sam ja puta molila za Branaga.

Ejla pogleda Digiju i odluči još više doznati o osobnim svetištima. – Toliko toga treba naučiti! – reče Latija. – Može ti pomoći tvoja mati. I Tulija – reče Mamut. – Nezija me je zamolila i ja sam pristala da ove godine budem paziteljica,

Latija – pripomenu Tulija. – Oh, Tulija! Tako mi je milo – reče Latija. – Tako se neću osjećati

osamljeno. – Pa – reče glavarica, smiješeći se zbog djevojčine radosti – Lavlji tabor

nema svake godine novu ženu. Latija se malo namršti od razmišljanja, zatim upita tihim glasom: –Tulija,

kako je to? Mislim, te noći, pod šatorom? Tulija pogleda Neziju i nasmiješi se. – Da li te to pomalo zabrinjava? – Da, pomalo. – Nemoj se brinuti. Sve će ti se objasniti, znat ćeš što te očekuje. – Je li to imalo nalik na igru kojom smo se zabavljali Druvez i ja kad smo

bili djeca? Skakao je na mene tako žestoko ... mislim da je pokušavao biti Talut. – Ne, nije slično, Latija. Ono su bile dječje igre, samo ste se igrali

pokušavajući odrasti. Tada ste oboje bili mladi, premladi. – Istina je, bili smo premladi – reče Latija, osjećajući se sad mnogo

starijom. – Ono su zbilja igre za malu djecu. Odavno smo se prestali tako igrati. Zapravo, ničega se više ne igramo. Danug i Druvez u posljednje vrijeme ne žele sa mnom ni razgovarati.

– Poželjet će oni da s tobom razgovaraju – reče Tulija. – U to sam sigurna. Samo pazi, ne smiješ s njima sad mnogo razgovarati, a nipošto ne smiješ s njima ostati nasamo.

Ejla posegnu za velikim mijehom koji je visio o klinu na potpornom stupu.

Mijeh je bio načinjen od želuca divovskog jelena, megacerosa, koji je obrađen da zadrži prirodnu nepropusnost. Punio se kroz donji otvor koji je bio presavijen

i zatvoren. Kratak komad nožne kosti s prirodnom šupljinom u sredini bio je ižlijebljen oko jednog kraja. Da bi se dobio mlaz vode, koža gornjeg otvora jelenjeg želuca bila je čvrsto svezana oputom oko urezanog žlijeba.

Ejla izvuče čep – komad kože provučen kroz rupu i svezan nekoliko puta – nali vode u nepropusnu košaru koju je upotrebljavala za kuhanje svog posebnog jutarnjeg čaja, pa gurnu čep natrag da prekine mlaz. Vrelo kamenje cvrčalo je i pušilo se kad ih je ubacila u vodu. Okrenula ih je nekoliko puta da izvuče što više topline iz kamena, zatim ih povadila s dva plosnata štapa i vratila ih u vatru. Uzela je novo vruće kamenje i voda je provrela. Ubacila je potom odmjerenu količinu mješavine suhog lišća, korijenja i zlatasta vlakna neke posebne stabljike i pričekala da se smjesa namoči.

Posebno je pazila da ne zaboravi uzimati Izin tajni lijek. Nadala se da će moćna čarolija djelovati na nju kao što je toliko godina djelovala na Izu. Nije zasad htjela dijete. Previše je bila nesigurna.

Kad se obukla, nalila je napitak u čašu, zatim sjela na prostirku kraj vatre i okusila jako i poprilično gorko piće. Već je bila naviknuta na taj jutarnji okus. To je bilo njezino vrijeme buđenja i jutarnje navike. Dok je pijuckala, razmišljala je o događajima koji će se zbiti toga dana. Osvanuo je onaj sretni dan kojemu su se svi odavno veselili, dan Proljetne svečanosti.

Za nju će najsretniji događaj biti davanje imena Fralijinoj kćerčici. Sićušno je čedo poraslo i ojačalo, nije ga više trebalo neprekidno držati kraj materine sise. Djevojčica je bila već dovoljno jaka da plače i mogla je sama spavati danju, premda je Fraliji bilo draže da je ima uza se pa se često služila nosiljkom. Ždralovo je ognjište tih dana bilo mnogo sretnije, ne samo zato što su dijelili radost novog djeteta nego i zato što su Frebek i Krozija počeli shvaćati da mogu živjeti i bez neprestane svađe. To ne znači da više nije bilo problema, ali sad se s njima lakše izlazilo na kraj, a Fralija je sve aktivnije djelovala u ulozi posrednika.

Ejla je još razmišljala o Fralijinoj curici, kad je digla pogled i spazila Raneka kako je promatra. To je bio i dan kad je on htio objaviti njihovo Obećanje, i ona se uz bolan udar u grudima sjeti kako joj je Džondalar rekao da odlazi. Odjedanput se sjeti one užasne noći kad je umrla Iza.

– Ti nisi član Plemena, Ejla – rekla joj je Iza. – Rodila si se među Drugima, njima pripadaš. Idi na sjever, Ejla. Nađi svoj narod. Nađi svog druga.

Nađi svog druga ... Nekad je mislila da će Džondalar biti njezin drug, ali on odlazi, ide u svoj zavičaj bez nje. Džondalar je ne želi...

Ali Ranek je želi. A ona svakim danom ne postaje mlađa. Ako ikad misli imati dijete, trebala bi ga uskoro začeti. Otpi gutljaj Izina lijeka, zatim zamućka ostatak tekućine i talog na dnu čaše. Ako prestane piti Izin lijek i podijeli s Ranekom Užitak, hoće li se zbog toga u njoj začeti dijete? Mogla bi to pokušati i otkriti. Možda bi se trebala združiti s Ranekom. Smiriti se s njim, imati djecu njegova ognjišta. Da li bi ona bila lijepa tamnoputa stvorenja s crnim očima i

gustom kovrčavom kosom? Ili bi im vlasi bile svijetle kao njezine? Možda jedno i drugo.

Ako ostane ovdje i spoji se s Ranekom, neće biti tako daleko od Plemena. Mogla bi poći onamo, uzeti Darka i dovesti ga. Ranek je dobar s Ridagom, možda ne bi imao ništa protiv toga da na njegovu ognjištu živi dijete miješanih duhova. Možda bi mogla formalno usvojiti Darka, da postane Mamutovcem.

Misao da bi zaista bilo moguće dobiti njezina sina ispuni je čežnjom. Možda je čak dobro što Džondalar odlazi bez nje. Ako bi ostala s njim, nikad više ne bi vidjela sina. Ali ako ode bez nje, nikad više neće vidjeti Džondalara.

Izbor joj se sam nametnuo. Ostat će. Spojit će se s Ranekom. Pokušavala je misliti o svim pozitivnim stranama, uvjeriti samu sebe da će bolje biti ako ostane. Ranek je dobar čovjek, on je voli i želi je. I on je njoj drag. Ne bi bilo tako strašno živjeti s njim. Mogla bi imati djecu. Mogla bi pronaći Darka i dovesti ga da s njima živi. Imat će dobra čovjeka, svoj narod, ponovno će dobiti sina. To je više nego što je ikad mislila da se može ostvariti u isti mah. što bi još mogla poželjeti? Da, što još, ako Džondalar odlazi?

‘Reći ću mu’, pomisli. ‘Reći ću Raneku da danas može obznaniti naše Obećanje.’ Ali kad je ustala i krenula prema Lisičjem ognjištu, duša joj je bila ispunjena samo jednom mišlju: Džondalar odlazi bez nje. Nikad više neće vidjeti Džondalara. Kako je ta spoznaja prodirala kroz mozak, tako je u srcu osjećala strahovitu težinu. Sklopila je oči da se odupre tuzi.

– Talut! Nezija! – vikao je Ranek trčeći iz zemunice da nađe glavara i

pomajku. Kad ih je ugledao, bio je tako uzbuđen da je jedva mogao zboriti. – Pristala je! Ejla je pristala! Obećanje, objavit ćemo Obećanje! Ejla i ja!

Džondalara nije ni primijetio, a da ga je i vidio, ne bi mu bilo važno. Ranek nije mogao misliti ni na što drugo nego da žena koju voli, žena koju želi više nego išta na svijetu, pristaje da bude njegova. Ali Nezija je vidjela Džondalara, vidjela ga je kako blijedi, vidjela je kako se hvata za mamutovu kljovu na ulazu da ne padne, vidjela je patnju na njegovu licu. Napokon se sabrao i krenuo k rijeci, a kroz njezine misli sijevnu iznenadna briga. Rijeka je bila nabujala i puna. Lako bi bilo zaplivati i u njoj nestati.

– Majko, ne znam što bih danas obukla. Ne mogu se odlučiti – tugovala je Latija, nervozna zbog prve ceremonije kojom će se priznati njezin viši položaj.

– Hajde da pogledamo – reče Nezija bacajući posljednji pogled prema rijeci. Džondalara nije bilo na vidiku.

28 Džondalar je cijelo jutro proveo u šetnji duž rijeke. Duša mu je bila u

velikim mukama, a neprekidno je čuo Ranekove vesele riječi. Ejla je pristala. Objavit će svoje Obećanje na večerašnjoj svečanosti. Stalno je sebi govorio da je sve to odavno očekivao, ali kad se s tim suočio, vidio je da nije bio spreman izdržati taj gubitak. Doživio ga je kao najteži mogući udarac. Tako se osjećao Tonolan kad je izgubio Tamiju: htio je umrijeti.

Nezija je imala osnova za svoj strah. Džondalar nije krenuo prema rijeci s nekom određenom namjerom. Slučajno je pošao u tom pravcu, ali kad je već stigao do uskovitlane vode, ona ga je čudnovato privlačila. Činilo se da mu nudi mir, spas od muke i tuge i pometnje, ali on je u nju samo zurio. Nešto jednako privlačno vuklo ga je natrag. Za razliku od Tamije, Ejla nije mrtva, a sve dok je živa plamičak nade može gorjeti; ali više od toga strahovao je za njezinu sigurnost.

Našao je zaklonjeno mjesto iznad rijeke, okruženo grmljem i niskim drvećem, pa se pokušao pripremiti za iskušenje večernjih svečanosti u koje će biti uključen i obred Obećanja. Rekao je sebi da se ona zapravo neće spojiti s Ranekom. Samo će obećati da će s njim jednom u budućnosti osnovati ognjište. A i on je nešto obećao. Rekao je Mamutu da će ostati do Proljetne svečanosti, ali njega nije zadržalo obećanje. Iako nije znao što bi se moglo desiti, ili što bi sam mogao učiniti, ipak nije mogao otići znajući da će se Ejla suočiti s nekom nepoznatom pogibelji, makar to značilo da će gledati i kako se obećaje Raneku. Ako je Mamut koji poznaje duhove osjetio da joj prijeti neka opasnost, Džondalar je mogao očekivati sve najgore.

Oko podne Ejla reče Mamutu da će početi svoje pripreme za obred s

korijenom. Već su nekoliko puta ponovili svaku pojedinost, osjećala se sigurnom da nije zaboravila ništa važno. Pokupila je čistu odjeću, meku spužvastu jelenju kožu i još nekoliko drugih stvari, ali umjesto da izađe kroz konjski dio, udarila je preko ognjišta za kuhanje na putu prema glavnom izlazu. Željela je vidjeti Džondalara i ujedno se nadala da ga neće vidjeti, pa je bila razočarana i lišena napetosti kad je na mjestu gdje se pravi oruđe našla samo Vimeza. Rekao joj je da nije vidio Džondalara od ranog jutra, ali bio je sretan što joj može dati oblutak kremena koji je poželjela.

Kad je došla do rijeke, krenula je uzvodno i prilično odmakla tražeći zgodno mjesto. Zaustavila se na mjestu gdje se neki potočić ulijevao u veliku rijeku. Taj mali vodeni tok isprao je kamene gromade koje su na suprotnoj strani tvorile visoku obalu i sprečavale vjetar. Propupalo grmlje i drveće štitilo je i zaklanjalo taj kutak, gdje je bilo i dosta suhog drvlja od prošlogodišnjih polomljenih grana i palih stabala.

Džondalar je promatrao rijeku sa svog zaklonjenog uzvišenja, ali bio je toliko zanijet mislima da zapravo nije vidio divlju, blatnu, brzu vodu. Nije bio svjestan ni promjenljivih sjena koje su pratile uzdizanje sunca na nebu, pa se prenuo kad je čuo da netko dolazi. Nije bio raspoložen za razgovor, za napore da bude ugodan i prijazan na dan mamutovskog slavlja, te je brzo kliznuo iza gušćeg grmlja da neprimijećen pričeka dok ta osoba prođe. Kad je vidio da dolazi Ejla, a zatim shvatio da će tu i ostati, bio je izgubljen.

Razmišljao je o tome da tiho umakne, ali Ejla je predobar lovac. Čut će ga, u to je bio siguran. Žatim je pomislio kako bi bilo da jednostavno iziđe iz guštika, da se ispriča na račun tjelesnih potreba, pa da ode, ali ni to nije učinio.

Trseći se da ostane što neprimjetijiviji, krio se i motrio. Nije se mogao obuzdati, nije mogao čak ni pogledati u stranu, iako je ubrzo shvatio da se ona sprema za skori obred misleći da je sama. Isprva je bio sam svladan njezinom nazočnošću, zatim je postao očaran. Činilo mu se da mora sve to promatrati.

Ejla brzo naloži vatru ognjenim kamenom i komadom kremena, zatim u nju stavi oblutke za kuhanje da se ugriju. Htjela je obaviti obred očišćenja po mogućnosti onako kako se to činilo u Plemenu, ali neke se promjene nisu mogle izbjeći. Razmišljala je da i vatru zapali na plemenski način, vrteći suh štap među dlanovima na plosnatom komadu drveta dok se ne stvori žar. Ali u Plemenu žene nisu smjele nositi vatru, niti su je mogle paliti u obredne svrhe, pa je zaključila da može upotrijebiti i ognjeni kamen kad već paljenjem svoje vatre narušava tradiciju.

Ženama je ipak bilo dopušteno praviti noževe i drugo kameno oruđe, ako se nisu rabili kao lovačko oružje. Zaključila je da joj je potrebna nova kesica za amulet. Ukrašena mamutovska kesica koju je sad nosila nije bila prikladna za plemenski obred. Da bi napravila pravu plemensku kesicu morala je imati plemenski nož; zbog toga je od Vimeza zatražila neoštećeni kremeni oblutak. Prišla je rijeci i našla okrugao kamen veličine pesnice da joj posluži kao čekić. Njime je otukla vanjsku sivkasto-bijelu ljusku kremena, počinjući oblikovati nož. Odavno nije pravila za sebe oruđe, ali tehniku nije zaboravila i uskoro se zanijela poslom.

Kad je završila, mrki sjajni kamen imao je oblik grubo ovalnog valjka sa stanjenim vrhom. Pregledala ga je, odbila još neki iver, zatim pomnjivo naciljala i odlomila komadić s ruba užega kraja. Okrenuvši zatim kamen u povoljan položaj pod gotovo pravim kutom, snažno je udarila po mjestu koje je već načela. Tanka ljuska otpade, po obliku slična unaprijed načinjenom ovalnom vrhu, a rub joj je bio oštar kao britva.

Iako se služila samo kamenim čekićem, upotrebljavajući ga s lakoćom i brzinom koja se stječe iskustvom, napravila je savršeno upotrebljiv, vrlo oštar nož, premda nije imala namjeru da ga zadrži. Taj je nož trebalo držati u ruci, bez drške, a pored svega oruđa s finim oštricama kojima je sad raspolagala nije joj bio potreban plemenski nož, osim za tu posebnu uporabu. Ne zaustavljajući se da otupi izuzetno oštre rubove i olakša držanje noža, Ejla odreza dugačku tanku traku s ruba jelenje kože koju je ponijela, a od ovećeg komada odreza manji

krug. Zatim opet uze čekić. Nakon pažljivog kalanja nekoliko komada kremena, nož je sad postao šilo s oštrim šiljkom. Njime je probila rupice duž oboda kruga, pa kroz njih provukla kožnu traku.

Skide ukrašenu kesicu s vrata, razveza čvor i izasu svoje svete predmete, znakove njezina totema, u ruku. Proučavala ih je neko vrijeme, zatim ih pritisnula na grudi, prije nego što će ih metnuti u jednostavniju kesicu i stegnuti traku. Donijela je odluku da ostane s Mamutovcima i da se spari s Ranekom, ali nekako nije očekivala da nađe znak svog Spiljskog lava koji bi potvrdio da je odluka ispravna.

Kad je završila amulet, prišla je opet rijeci i zahitila vode košarom za kuhanje, te ubacila u nju vrelo kamenje iz vatre. Bilo je prerano godišnje doba za sapuniku, a zemljište previše otvoreno za paprat koja je rasla na sjenovitim vlažnim mjestima. Morala je naći nadomjestak za tradicionalna plemenska sredstva očišćenja.

Pošto je u vrelu vodu metnula neko mirisno suho cvijeće koje je stvorilo pjenu, dodala je grančice šumske paprati i nekoliko plavih zvončića što ih je ubrala na putu, potom propupale brezine mladice radi mirisa, pa onda ostavila posudu sa strane. Dugo je morala razmišljati da bi donijela tešku odluku o tome što bi upotrijebila umjesto tekućine protiv buha i ušiju koja se dobiva od kiseline što se cijedi iz paprati. Ali dogodilo se tako da joj je Nezija nehotice dala pravi savjet.

Brzo se svukla, zatim uzela dvije pletene posude s tekućinom i uputila se k obali. U jednoj je posudi bila ugodno mirisava smjesa koju je netom napravila, druga je sadržavala ustajalu mokraću.

Džondalar ju je jednom pitao da mu pokaže plemensku tehniku kalanja

kremena, i to ga se snažno dojmilo, ali sad je bio očaran promatrajući je kako s tolikim mirom i sigurnošću radi u svojoj zamišljenoj osami. Radila je bez koštanih čekića i dlijeta, ali brzo je proizvodila željeno oruđe, te se činilo da ono nastaje bez napora. Pitao se da li bi se on mogao tako djelotvorno služiti samim kamenim čekićem. Znao je da je za to potrebna silna vještina, a ona mu je rekla da su plemenski kalatelji mnogo vještiji od nje. Njegovo štovanje vještine zbitoglavaca u pravljenju oruđa naglo je poraslo.

I kožnatu je kesicu vrio brzo načinila. Jednostavna kesica služila je svrsi, ali način izrade bio je čudesan na svoj način. Tek kad je vidio kako u nju meće svoje predmete, kako ih pritišće na grudi, postao je svjestan da oko nje vlada neka sjeta, da je zrak ispunjen tugom i boli. Trebalo bi da bude puna radosti, a izgledala je nesretno. Valjda mu se samo pričinja, pomislio je.

Dah mu je zastao u grlu kad se počela svlačiti, a pogled na njezinu punu, zrelu ljepotu probudio je u njemu želju i potrebu koja ga je gotovo nadjačala. Ali pomisao na neopisivo djelo koje je počinio kad ju je posljednji put poželio nije mu dopustila da išta poduzme. Počela je ponovno nositi pletenice, pustila ih je rasti tokom zime i plela ih poput Digije, a kad je razvezala dugačku kosu, sjetio

se trenutka kad ju je prvi put vidio bez odjeće, na ljetnoj žezi u njezinoj dolini, zlaćanu i lijepu i mokru poslije plivanja. Govorio je sebi da ne gleda, imao je priliku umaknuti kad je ona ušla u rijeku, ali nije se mogao pomaknuti pa da mu je i život ovisio o tome.

Ejla je počela postupak očišćenja ustajalom mokraćom. Amonijačna

tekućina bila je oštra, oporo je mirisala, ali otapala je ulje i mast s njezine kože i kose, ubijajući usput buhe i uši koje je slučajno mogla dobiti. Čak je pomalo posvjetljivala kosu. Riječna voda bila je još mrazno hladna zbog otapanja ledenjaka, ali studen je u njoj razvijala snagu, a rijeka puna mulja i pijeska ispirala je prljavštinu i ulje zajedno s oštrim mirisom amonijaka.

Tijelo joj je bilo ružičasto od čišćenja i studene vode, sva se tresla kad je izišla na suho, ali mirisna mješavina još je bila topla i pjenušava kad ju je utrljavala u cijelo tijelo i kosu. Ovaj put je pošla do zaljeva kraj ušća potoka da se ispere u bistrijoj vodi. Kad je izišla iz vode, ogrnula se jelenjom kožom da se osuši, dok je razmrsivala kosu oštrom četkom i bjelokosnom iglom. Lijep je osjećaj biti svjež i čist.

Iako je bolno želio da joj se pridruži i čeznuo da s njom dijeli Užitak,

Džondalar je osjećao stanovito zadovoljstvo i samim time što je gleda. Bilo je u tome nečeg višeg od pukog promatranja njezina raskošnog tijela, obdarenog ženskim oblinama, ali čvrstog i snažnog, s ravnim tvrdim mišićima koji su nagovještavali snagu. Uživao je gledati tu ženu, promatrati njezine prirodno dražesne kretnje, vidjeti s koliko iskustva i vještine obavlja svoje poslove. Kad je palila vatru, ili pravila oruđe, točno je znala kako valja postupati i nije trošila nijednu uzaludnu kretnju. Džondalar se uvijek divio njezinoj sposobnosti i vrsnoći, njezinoj inteligenciji. Bio je to dio njezine privlačnosti. Među svim drugim emocijama najviše je patio zbog toga što nije u njezinu društvu, pa je samo gledanje ispunjavalo njegovu potrebu da bude kraj nje.

Ejla se već gotovo obukla kad ju je kevtanje vučjeg šteneta potaklo da pogleda i nasmiješi se.

– Vučko! Što ti radiš ovdje? Jesi li pobjegao od Ridaga? – reče ona, dok je štene skakalo uz nju pozdravljajući je veselo i uzbuđeno što ju je našlo. Zatim poče njuškati dižući nos u zrak dok je ona skupljala stvari.

– Eto, sad kad si me našao, možemo se vratiti. Idemo, Vučko. Krenimo. Što to tražiš u tom grmlju? ... Džondalar!

Ejla je bila neizrecivo zapanjena kad je otkrila što je Vučko tražio, a Džondalar je bio previše zbunjen da bi mogao progovoriti. Ali njihove su oči govorile više nego što bi se riječima moglo izraziti. Napokon Džondalar pokuša naći neko objašnjenje.

– Ja sam ... ovaj... šetao ovuda ... i... Odustao je ne nastojeći ni završiti tu traljavu ispriku, okrenuo se i brzo

otišao. Ejla je pošla za njim prema Taboru sporijim korakom, vukući se nevoljno

uz brijeg. Zbunilo ju je Džondalarovo ponašanje. Nije znala koliko je dugo stajao u grmlju, ali znala je da ju je promatrao i čudila se zašto se od nje skrivao. Nije znala što bi mislila, ali dok je ulazila u zemunicu kroz konjski ulaz da nađe Mamuta i završi pripreme, sjetila se kako ju je Džondalar gledao.

Džondalar se nije smjesta vratio u Tabor. Nije znao hoće li moći pogledati u lice njoj, ili ikome drugome. Kad se primaknuo stazi koja vodi od rijeke do nastambe, okrenuo se i vratio, našavši se uskoro na istom zaklonjenom mjestu.

Prišao je ostacima vatre, kleknuo i osjetio blagu toplinu na dlanovima, napola sklopio oči sjećajući se prizora koji je kriomice promatrao. Kad ih je opet otvorio, spazio je kremenu jezgru koja je ostala iza Ejle, uzeo je i razgledao. Zatim je vidio ivere i ljuske koje je kalala, pa ih je počeo skupljati i stavljati na mjesta s kojih su odlomljeni, da bi potanje proučio postupak obrade. Kraj ostrižaka kože ugledao je šilo. Podignuo ga je i promotrio. Nije bilo načinjeno na uobičajeni način. Izgledalo je previše jednostavno, gotovo grubo, ali bilo je dobro i djelotvorno oruđe. ‘I oštro je’, pomisli kad mu je ogreblo prst.

Oruđe koje je načinila podsjeti ga opet živo na Ejlu, kao da je na svoj način predstavljalo njezinu zagonetku, prividnu protuslovnost. Kao da je značilo njenu jednostavnost, prožetu prastarim znanjem; njenu poštenu bezazlenost, okruženu dubinom i bogatstvom iskustva. Odluči zadržati šilo, čuvati ga da ga uvijek podsjeća na nju, pa zamota to oštro oruđe u komadiće kože da ga ponese sa sobom.

Gozba se blagovala u poslijepodnevnoj toplini, na prostoru ognjišta za

kuhanje, ali zastori na glavnom ulazu i bočnom pristupu bili su podignuti da dopire svjež zrak i da bude lakše ulaziti i izlaziti. Mnoge su se aktivnosti odvijale vani, osobito igre i natjecanja – rvanje je valjda bilo svima najdraža zabava – te pjevanje i ples.

Razmjenjivali su se darovi sa željama da donesu sreću, mir i dobru volju, oponašajući Veliku majku zemlju koja je ponovno dala toplinu zemlji i zahvaljujući joj unaprijed za plodove koje će im darovati. Obično su se davali maleni predmeti, kao pojasevi i korice za noževe, životinjski zubi s rupicom u korijenu ili sa žlijebom da se može provući ili opasati uzica i nositi kao privjesak, te niske zrnja koje su se mogle upotrebljavati kao ogrlice ili prišivati na odjeću. Ove je godine omiljeni dar bio novi provlakač niti, zajedno s kutijicom za iglu, načinjenom od bjelokosti ili šupljih ptičjih kostiju. Nezija je načinila prvu takvu kutijicu; čuvala ju je s kockicom debele mamutove kože koja joj je služila kao naprstak. Nekoliko drugih žena ugledalo se u njezin primjer.

Ognjeno kamenje koje je posjedovalo svako ognjište smatralo se čarobnim i držalo svetim stvarima, pa se pohranjivalo u niši zajedno s Majčinim kipićem, ali Brzek je porazdijelio nekoliko torbica s gubom, što je popraćeno općim oduševljenjem. Torbice su bile zgodne za nošenje, a sadržavale su lakozapaljivi

materijal – pahuljasta tkiva, smrvljenu suhu balegu, strugotine drveta – i u njima je bilo mjesta za ognjeni kamen i kresivo kad se putuje.

Kad je zapuhao hladni večernjak, ljudi su se sa svojim toplim osjećajima povukli u zemunicu i za sobom spustili teške zastore. Nastalo je vrijeme smirivanja, preoblačenja u svečanu odjeću ili dodavanja posljednjih ukrasa, vrijeme nadolijevanja čaša omiljenim pićem – jakim čajem od trava ili Talutovom bozom. Zatim su svi našli put do Mamutova ognjišta da prisustvuju ozbiljnom dijelu Proljetne svečanosti.

Ejla i Digija dadoše Latiji znak da sjedne kraj njih; sad je već gotovo jedna od njih, još malo pa će postati mlada djevojka. Dok je prolazila Danug i Druvez pogledaše je s neuobičajenom plašljivošću. Ona je uspravila ramena i podigla glavu, ali nije htjela razgovarati. Njihove su je oči pratile. Latija se smiješila kad je sjela između dviju mladih žena, osjećajući se vrlo ponosnom što pripada njima.

Latija je bila prijateljica i drugarica u igri s tim mladićima dok su bili djeca, ali ona nije više dijete ni djevojčica koju bi mogli zanemarivati ili prezirati mladi muškarci. Prešla je u čarobno privlačan, pomalo prijeteći i posvema tajanstven svijet žena. Tijelo joj je izmijenilo oblik, mogla je sad izazivati neočekivane i neodoljive osjećaje i odgovore u njihovim tijelima samim prolaženjem kraj njih. I izravan pogled mogao ih je zbuniti.

Ali najviše ih je strašilo nešto o čemu su tek malo načuli. Ona će moći puštati krv iz tijela bez rane i očito bez boli, i to joj je na neki način omogućavalo da u sebe privuče Majčine čari. Nisu znali kako to biva, znali su samo da će ona jednog dana roditi nov život iz svoga tijela; Latija će jednog dana stvarati djecu. Ali najprije će jedan muškarac od nje načiniti ženu. To će biti njihova uloga – naravno, ne s Latijom, ona im je sestra i rođakinja, preblizak rod. Ali jednog dana, kad budu stariji i iskusniji, možda će biti birani da obave tu važnu funkciju; jer žena može puštati krv, ali ipak ne može rađati djecu dok je neki muškarac ne načini pravom ženom.

Nadolazeći Ljetni sabor značit će prosvjetljenje za dvojicu mladića, napose za Danuga koji je stariji. Nitko ih nije gurao, ali kad budu spremni, uvijek će se naći žena koje su se posvetile čašćenju Majke; one će biti na raspolaganju mladićima da im pruže iskustvo, da ih pouče kako se postupa sa ženama i kako se ulazi u njihove tajanstvene radosti.

Tulija stupi u sredinu skupine s podignutim Govorničkim štapom i pričeka dok se prisutni ne umire. Kad je privukla svačiju pažnju, predala je ukrašeni bjelokosni štap Talutu koji je bio u punoj glavarskoj odori, uključujući i pokrivalo za glavu od mamutove kljove. Pojavio se i Mamut, ogrnut divno urešenim bijelim plaštem. Držao je vješto oblikovani drveni štap koji je izgledao kao da je od jednog komada, osim što je na jednom kraju bio gola, suha, mrtva grana, a na drugom bujao od zelenih pupoljaka i novih listića. Predao ga je Tuliji. Ona je trebala otvoriti Proljetnu svečanost, kao glavarica. Proljeće je bilo ženski dio godine; vrijeme rađanja i novog života, vrijeme novih početaka. Držala je štap s dva kraja objema rukama, iznad glave, oklijevajući radi punog

efekta, a zatim ga je naglo prinijela koljenu i prelomila nadvoje, u znak svršetka stare i početka nove godine, te početka obrednog dijela večeri.

– Majka nam se s velikom milošću smiješila tokom minulog razdoblja – poče Tulija. – Imamo toliko toga slaviti, da će nam biti teško znati koji značajan događaj treba uzeti kao znak za brojenje godine. Ejla je usvojena među Mamutovce, pa imamo novu ženu, a Majka je izabrala da i Latija bude spremna za ženstvo, tako ćemo uskoro imati još jednu. – Ejla se iznenadila kad je čula da je i sama uključena. – Imamo novo žensko dijete kojemu treba dati ime i ubrojiti ga među nas, a treba i objaviti jedan novi Brak. – Džondalar stisnu oči i proguta pljuvačku. Tulija nastavi: – Prošli smo kroz zimu dobro i zdravo, vrijeme je da ponovno počne novo razdoblje.

Kad je Džondalar digao pogled, Talut je izlazio pred skup i uzimao Govornički štap. Pogledao je Neziju i vidio da daje znak Latiji. Ona je ustala, nervozno se nasmiješila dvjema mladim ženama koje su je hrabrile i približila se velikom riđokosom muškarcu svog ognjišta. Talut joj se nasmiješio prijazno i s blagom ljubavlju. Ona je vidjela Vimeza kako stoji kraj njezine majke. Njegov smiješak, premda manje zarazan, bio je jednako pun ponosa i ljubavi za kćer njegove sestre i njegovu nasljednicu koja će uskoro postati ženom. To je važan trenutak za sve njih.

– Vrlo sam ponosan objaviti da je Latija, prva kći Lavljeg ognjišta, već spremna da postane ženom – reče Talut. – Ponosan sam također što mogu obznaniti da će ona biti uključena u Slavlje ženstva na ovogodišnjem Ljetnom saboru.

Mamut priđe njoj i dade joj neki predmet. – Ovo je tvoja muta, Latija – reče starac. – S tim kao mjestom u kojem prebiva Majka možeš osnovati svoje ognjište jednog dana. Čuvaj ovaj kip na sigurnom mjestu.

Latija uze predmet od rezbarene bjelokosti i vrati se na svoje mjesto, pokazujući ushićeno svoju mutu najbližim osobama. Ejlu je zanimao kip. Znala je da ga je napravio Ranek, jer je i sama imala sličan predmet, pa kad se sjetila riječi koje su netom izgovorene, shvatila je zašto joj ga je dao. Potreban joj je da može osnovati ognjište s njim.

– Ranek valjda pokušava izraditi nešto novo – reče Digija videći lik žene-ptice. – Ovakav kip još nisam vidjela. Vrlo je neobičan. Ne bih rekla da ga razumijem. Moj kip više sliči na ženu.

– I meni je dao jedan kip poput Latijina – reče Ejla. – Ja sam ga smatrala i ženom i pticom, ovisno o tome kako ga promatraš. – Ejla uze Latijinu mutu i pokaza je iz različitih uglova gledanja. – Rekao je da je htio prikazati Majku u duhovnom obliku.

– Da, to vidim, sad kad si mi pokazala – reče Digija. Zatim vrati kipić Latiji koja ga pažljivo prihvati.

– Sviđa mi se. Nije kao ostali, i znači nešto posebno – reče Latija, radosna zbog toga što joj je Ranek dao jedinstvenu mutu. Iako nikad nije živio na Lavljem ognjištu, Ranek joj je također bio brat, ali bio je toliko mnogo stariji od

Danuga da se više osjećao kao ujak nego kao brat. Nije ga uvijek razumjela, ali je znala da ga svi Mamutovci cijene kao rezbara. Bila bi sretna s svakom mutom koju on napravi, ali bilo joj je drago što joj je dao kip poput Ejlina. Jer Ejli bi dao samo ono što smatra da je najbolje.

Već je počeo obred davanja imena Fralijinoj kćeri, pa tri mlade žene obratiše pozornost na to. Ejla prepozna bjelokosnu ploču s urezanim znakovima u Talutovim rukama, pa se sjeti svog usvojenja i osjeti neku zabrinutost. Ali ovaj obred je očevidno vrlo običan. Mamut mora znati što čini. Dok je gledala kako Fralija pokazuje dijete vraču i glavaru Lavljeg tabora, Ejla se odjedanput sjeti drugog obreda imenovanja. Onda je bilo proljeće, samo što je ona bila mati, i prinosila je dijete sa strahom, očekujući najgore.

Čula je kako Mamut govori: ‘Koje si ime izabrala za ovo dijete?’ I čula je Fralijin odgovor: ‘Ona će se zvati Bektija.’ Ali u mislima je čula kako Kreb kaže: ‘Dark, dječaku je ime Dark.’

Suze su joj ispunile oči dok je ponovno osjećala zahvalnost i olakšanje što je Brun prihvatio njezina sina i što mu je Kreb dao ime. Digla je pogled i vidjela Ridaga koji je sjedio u skupini djece s Vučkom na krilu, promatrajući je krupnim smeđim drevnim očima koje su je tako mnogo podsjećale na Darka. Osjeti naglu čežnju da opet vidi svog sina, ali tada je pokosi spoznaja: Dark je miješan, kao Ridag, ali on se rodio u Plemenu, imenovan je i prihvaćen u Plemenu, Pleme ga je odgojilo. Njezin sin je Pleme, a ona je za Pleme mrtva. Strese se i pokuša odagnati te crne misli.

Zvuk djetetova vriska vrati Ejlinu pozornost na obred. Dječja je ruka zarezana oštrim nožem, zatim je usječen znak u bjelokosnu pločicu. Bektija je imenovana i ubrojena među Mamutovce. Mamut je lijevao kiselu tekućinu na ranicu, nagoneći dijete koje nikad nije osjetilo nikakvu bol da još glasnije izražava svoje nezadovoljstvo, ali ta uporna vriska izazva smiješak na Ejlinu licu. Unatoč svom preranom rođenju, Bektija je ojačala. Dovoljno je jaka da žestoko plače. Fralija podiže Bektiju da je svi vide, zatim poče ljuljuškati dijete pjevajući joj blagu utjehu visokim milozvučnim glasom. Dijete se uskoro smirilo i ponosna se majka vratila na svoje mjesto kraj Frebeka i Krozije. Nakon nekoliko trenutaka Bektija se opet rasplakala, ali nagli prestanak njezina kričanja objavio je da joj je ponuđena najbolja od svih utjeha.

Digija gurnu Ejlu dajući joj znak da je došlo vrijeme za nju. Davali su joj znak da pristupi. U prvi mah nije se mogla pomaknuti. Zatim je htjela pobjeći, ali nije imala kamo poći. Nije željela dati Obećanje Raneku, željela je Džondalara, željela je zamoliti ga da ne odlazi bez nje, ali kad je pogledala Ranekovo sretno nasmijano lice, duboko je udahnula i ustala. Džondalar je ne želi, a Raneku je rekla da će mu se obećati. Preko volje Ejla pođe prema vođama Tabora.

Tamnoputi je čovjek gledao kako dolazi k njemu, stižući iz polusjene u svjetlost središnje vatre, i srce mu se pope u grlo. Na njoj je bila siva kožna oprava koju joj je dala Digija, a tako joj je savršeno pristajala; kosa joj nije bila u pletenicama niti je u njoj bilo lančića i drugih ukrasa što ih obično nose

Mamutovke. Iz poštovanja prema plemenskom obredu, pustila je kosu da joj slobodno pada niz leđa, pa su gusti i sjajni valovi blistali na svjetlu vatre i uokvirivali njeno divno rezano lice zlatnim obrubom. U taj čas Ranek je bio uvjeren da je ona utjelovljena Majka, rođena u obliku savršene žene-duha. Tako ju je silno želio za ženu, da je bolno osjećao žudnju i jedva je mogao vjerovati da je sve to istina.

Ranek nije bio jedini koga je zaprepastila njezina ljepota. Kad je pristupila k vatri, cijeli je Tabor bio iznenađen. Mamutovska nošnja, bogata i otmjena, i uzvišena prirodna ljepota njezine kose stvarali su izvanrednu kombinaciju, naglašenu dramatičnim osvjetljenjem. Talut je razmišljao o vrijednosti koju će ona dodati Lavljem taboru, a Tulija je bila odlučna postaviti vrio visoku Svadbarinu, makar sama morala nadoknaditi cijelu njezinu polovicu, jer će im svima donijeti visok položaj. Mamut, koji je već bio uvjeren da je njoj suđeno služiti Majci na neki osobit način, zapazio je njezin instinktivan osjećaj za pravi čas i prirodni dar za dramatičnost, i znao je da će ona jednog dana biti snaga s kojom valja računati.

Ali nitko nije jače osjetio njeno djelovanje nego Džondalar. Bio je zaslijepljen njezinom ljepotom kao Ranek, ali Džondalarova majka je bila vođa, zatim je nakon nje njezin brat Dalanar osnovao novu skupinu i postao joj vođom, a Zolena je postigla najviši položaj u Zelandoniji. Odrastao je među prirodnim vođama svog naroda, pa je osjećao svojstva koja su zapažali glavar i glavarica Lavljeg tabora i njihov vrač. Kao da ga je netko udario šakom u ošit i istisnuo zrak iz njega, odjedanput je shvatio što je izgubio.

Čim je Ejla stala kraj Raneka, Tulija poče obred. – Ranek iz roda Mamutovaca, sine Lisičjeg ognjišta u Lavljem taboru, ti si

upitao Ejlu Mamutovku, kćer Mamutova ognjišta u Lavljem taboru, štićenicu Duha spiljskog lava, da se s tobom združi u brak i osnuje ognjište, je li to istina, Ranek?

– Da, istina je – odgovori on i okrenu se k Ejli sa smiješkom savršene radosti.

Tada se Talut obrati Ejli. – Ejla iz roda Mamutovaca, kćeri Mamutova ognjišta u Lavljem taboru, štićenice Duha spiljskog lava, pristaješ li na taj brak s Ranekom iz roda Mamutovaca, sinom Lisičjeg ognjišta u Lavljem taboru?

Ejla sklopi oči i proguta pljuvačku prije nego što će odgovoriti. – Da – napokon reče jedva čujnim glasom – pristajem.

Džondalar je sjedio kraj zida nastambe; stiskao je oči i čeljusti dok mu je u sljepoočicama šumjelo. Sam je tome kriv. Da je nije silovao, možda se sad ne bi spojila s Ranekom. Ali ona je već pristala, već je dijelila njegov krevet. Dijelila ga je od prvog dana kad su je usvojili Mamutovci. Ne, priznao je, to ipak nije istina. Nakon one prve noći, nije dijelila rezbarovu postelju sve do one njihove glupe svađe, a on je prvi napustio Mamutovo ognjište. Zašto su se svađali? On se nije na nju ljutio, samo je bio za nju zabrinut. Pa zašto je onda napustio Mamutovo ognjište?

Tulija se okrenu Vimezu koji je stajao kraj Raneka, do Nezije. Ejla ga nije ni primijetila. – Prihvaćaš li ti ovaj brak između sina Lisičjeg ognjišta i kćeri Mamutova ognjišta?

– Prihvaćam ovaj brak i pozdravljam ga – odgovori Vimez. – A ti, Nezija? – upita Tulija. – Hoćeš li ti prihvatiti brak između tvog sina

Raneka i Ejle, ako se može ugovoriti prikladna Svadbarina? – Prihvaćam brak – odgovori Nezija. Zatim Talut progovori starcu pokraj Ejle. – Tražitelj duhova među

Mamutovcima, onaj koji se odrekao imena i ognjišta, onaj koji je pozvan, onaj koji se posvetio Mamutovu ognjištu, onaj koji razgovara s Velikom zajedničkom majkom, Onaj koji služi Muti – reče glavar, pomnjivo nabrajajući sva vračeva imena i pridjevke – da li Mamut pristaje na brak između Ejle, kćeri Mamutova ognjišta, i Raneka, sina Lisičjeg ognjišta?

Mamut nije odmah odgovorio. Pogledao je Ejlu koja je kraj njega stajala pognute glave. Ona je iščekivala, a kad nije progovorio, pogledala ga je. On je proučavao njezino lice, vidio je njezino držanje, svjetlokrug oko nje.

– Kći Mamutova ognjišta može se združiti sa sinom Lisičjeg ognjišta, ako želi – reče napokon. – Ništa ne stoji na putu tome združenju. Njoj ne treba moje odobrenje ili pristajanje, ni moje niti ičije drugo. Izbor je njezin. Uvijek će izbor biti njezin, gdje god bila. Ako joj ikad bude potrebno dopuštenje, ja joj ga dajem. Ali ona će zauvijek ostati kći Mamutova ognjišta.

Tulija pogleda bolje starca. Osjetila je da se u njegovim riječima krije nešto više. U njegovu je odgovoru bilo nešto dvosmisleno, i ona se pitala što je mislio, ali odluči da o tom razglaba poslije obreda.

– Ranek, sin Lisičjeg ognjišta, i Ejla, kći Mamutova ognjišta, izjavili su da se namjeravaju združiti. Oni žele sklopiti brak da bi miješali svoje duhove i dijelili jedno ognjište. S tim su se složili svi oni kojih se slučaj tiče – reče Tulija, zatim se okrenu prema rezbaru. – Ranek, ako se spojite, obećaješ li da ćeš Ejli dati zaštitu svojim tijelom i svojim muškim duhom, da ćeš se o njoj brinuti kad je Majka blagoslovi novim životom, te da ćeš prihvatiti njezinu djecu kao djecu svog ognjišta?

– Da, obećajem. To želim više nego išta drugo – reče Ranek. – Ejla, ako se spojite, obećaješ li da ćeš se brinuti za Raneka, da ćeš mu

pružiti zaštitu svoje majčinske moći, da ćeš bez ustezanja pozdravljati Majčin Dar života, te da ćeš svoju djecu dijeliti s muškarcem svog ognjišta? – reče Tulija.

Ejla otvori usta da prigovori, ali isprva se ne začu nikakav zvuk. Nakašlja se i pročisti grlo, zatim napokon odgovori, ali njezin je odgovor bio gotovo nečujan. – Da, obećajem.

– Da li svi čuju i svjedoče ovo Obećanje? – reče Tulija okupljenoj čeljadi.

– Čujemo i svjedočimo – odgovori skupina. Zatim Digija i Tornek počeše polako udarati u svoja glazbala, vješto mijenjajući ton da bi pratili glasove koji zapjevaše.

– Spojit ćete se na ljetnom obredu Vjenčanja, tako da svi Mamutovci mogu svjedočiti – reče Tulija. – Obiđite ognjište tri puta da utvrdite Obećanje.

Ranek i Ejla naporedo pođoše oko ognjišta uz pratnju glazbala i pojanja. I to je učinjeno. Sad su obećani jedno drugome. Ranek je bio ushićen. Osjećao se kao da mu noge ne dotiču zemlju. Njegova je sreća bila tako velika da nije mogao vjerovati da je Ejla ne dijeli s njim. Primijetio je neko ustezanje, ali nalazio je isprike, pretpostavljao je da je posrijedi stidljivost, ili da je umorna, nervozna. Toliko ju je volio da nije mogao ni pretpostaviti da ona njega ne voli na isti način.

Ali Ejli je bilo teško na srcu dok je obilazila oko vatre, iako je pokušavala da to ne pokaže. Džondalar je sjedio slomljen, nije mogao stajati na nogama, kao da mu je kostur popustio, osjećajući se kao prazna, odbačena vreća. Želio je iznad svega otići, pobjeći od pogleda na tu lijepu ljubljenu ženu što stupa kraj sretno nasmijanog crnoputog čovjeka.

Kad su napustili treći krug, nastala je stanka za čestitanje i darivanje svih slavljenika. Darovi za Bektiju obuhvaćali su prostor koji je Turovo ognjište prepustilo Ždralovu ognjištu, ogrlicu od jantara i morskih školjaka, te nožić s urešenim koricama, što je predstavljalo početak blaga koje će nakupiti tijekom života. Latija je dobila osobne darove koji su važni jednoj ženi, te lijepu i bogato ukrašenu ljetnu tuniku od Nezije, da je nosi za vrijeme svečanosti na Ljetnom saboru. Ona će dobiti još mnogo darova od rođaka i prijatelja iz drugih tabora.

Ejla i Ranek dobiše kućanske predmete: kutlaču rezbarenu od roga, dvoručni strugač koji se rabio za mekšanje unutrašnje strane krzna, s utorom za zamjenjivanje oštrice, zatim pletene podne prostirke, šalice, zdjele, tanjure. Premda je Ejla osjećala da su dobili mnogo stvari, to su bili tek zalozi. Mnogo više će dobiti na Ljetnom saboru, ali od njih će se, kao i od Lavljeg tabora, očekivati da spreme uzdarja. Bili maleni ili veliki, darovi su uvijek nosili obvezu, te računanje tko što kome duguje bilo je složena ali beskrajno očaravajuća igra.

– Oh, Ejla, tako mi je drago što ćemo se združiti u isto vrijeme! –reče Digija. – Bit će tako zabavno spremati se za taj dan s tobom, ali ti ćeš se uskoro vratiti ovamo, a ja ću otići da sagradimo novu zemunicu. Nedostajat ćeš mi iduće godine. Bit će tako zanimljivo vidjeti koga će Majka prije blagosloviti, tebe ili mene. Ejla, sigurno si tako sretna.

– Mislim da jesam – reče Ejla, zatim se nasmiješi iako u tome nije sudjelovalo njezino srce.

Digija se čudila njezinu pomanjkanju oduševljenja. Nekako joj se činilo da Ejla nije uzbuđena svojim Obećanjem koliko je ona bila. I Ejla se tome čudila. Morala bi biti sretna, željela je biti sretna, ali osjećala je da gubi svaku nadu.

Za vrijeme općeg druženja Ejla i Mamut šmugnuše na Turovo ognjište da obave posljednje pripreme. Kad su i to završili, vratili su se duž prolaza, ali Mamut se zaustavio u polumraku između Sobova ognjišta i Mamutova ognjišta. Ljudi su stajali u manjim skupinama, duboko upleteni u razgovore, vrač je čekao trenutak kad nitko ne bude gledao u njihovu pravcu. Tada je dao znak Ejli, pa su se hitro premjestili u obredni prostor, ostajući u sjeni do posljednjeg trenutka.

Mamut je tiho stajao ispred vatre blizu zaslona, isprva neprimijećen, s plaštem ispred sebe preko ruku prekriženih na prsima, dok su mu oči prividno bile skopljene. Ejla je sjedila prekriženih nogu na zemlji kraj njegovih stopala, pognute glave, također ogrnuta plaštem preko ramena. Kad su ih drugi vidjeli, imali su neki magični dojam da su se iznenada niotkuda pojavili među njima. Nitko ih nije vidio kad su dolazili. Samo su se stvorili u njihovoj sredini. Ljudi brzo posjedaše ispunjeni osjećajima veselog iščekivanja i uzbuđenja, spremni za tajanstvo i čaroliju Mamutova ognjišta, znatiželjni što će im donijeti ta nova ceremonija.

Ali Mamut je najprije želio uspostaviti prisutnost svijeta duhova, da pokaže povišenu stvarnost drukčijega smisla svog djelovanja onima koji su o tome nešto znali tek iz riječi ili možda posljedica. Društvo se umirilo. U tišini se začulo glasno disanje, pucketanje vatre. Zračno strujanje predstavljalo je neko nevidljivo prisustvo, zujeći tiho kroz dovodne kanale ispod vatrišta i hujeći kroz djelomično otvorene rupe za dim. Tako je postupno i neprimjetno zavijanje lakog vjetra prešlo u jednolično mumljanje, zatim u ritmičko pojanje. Kako su se prisutni pridruživali napjevu, pojačavajući nestalan ton prirodnim dopunjavanjem, stari vrač se počeo uvijati i njihati u plesnim kretnjama. Zatim bubanj poče naglašavati ritam, a njemu se pridruži zveket nekoliko narukvica koje su se držale zajedno u rukama i tresle.

Odjedanput Mamut zbaci plašt i stade ispred skupa gol golcat. Nije imao džepova, ni rukava, ni tajnih nabora da bi išta skrivao. Neprimjetno se činilo da raste pred njihovim očima, dok je njegova prozirna ljeskava nazočnost ispunjavala prostor. Ejla trepnu očima, znajući da se stari vrač nije izmijenio. Ako bi se usredotočila, mogla bi vidjeti poznati lik starca mlohave kože i dugih, tankih, koščatih udova, ali to je bilo teško.

On se vrati u normalnu veličinu, ali kao da je usput progutao ili na neki drugi način upio blistavu nazočnost, tako da ga je ona ocrtavala sjajem koji mu je davao mjeru veću od života. Držao je otvorene ruke ispred sebe. Bile su prazne. Pljesnuo je jedanput dlanovima, zatim ih sljubio. Oči su mu bile sklopljene, i stajao je isprva mirno, ali uskoro se počeo tresti, kao da se rve s nekom velikom silom. Polako, uz velike napore, razdvoji ruke. Među njima se pojavi neka crna bezoblična prikaza, a mnogi se promatrači stresoše od jeze. Prikaza je širila neizreciv osjet zla, miris zla; nečega gnusnog, ogavnog i zastrašujućeg. Ejla osjeti kako joj se kostriješi kosa, kako joj zastaje dah.

Dok je Mamut širio ruke, prikaza je rasla, jedak vonj straha podiže se iz posjeie skupine. Svi su sjedili ukočeno, naginjući se naprijed, pojući s tugaljivom prodornošću, a napetost u zemunici bijaše gotovo nepodnošljiva.

Prikaza postade mračnija, nadutija, prožeta vlastitim životom, odnosno oprekom života. Stari se vrač naprezao, tijelo mu se treslo od napora. Ejla se usredotočila na njega, plašeći se za njega.

Bez ikakva upozorenja, Ejla osjeti kako je nešto uvlači, usisava, i odjednom se nađe s Mamutom, usred njegova uma ili vizije. Sad je jasno vidjela, razumjela je opasnost, prenerazila se. On je vladao nečim onkraj riječi, onkraj spoznaje. Mamut ju je uvukao, da nju zaštiti i da sebi pomogne. Dok se trsio da vlada prikazom, ona je bila s njim, spoznajući i učeći u isti čas. Dok je mučno opet stezao ruke, prikaza se smanjivala; Ejla je mogla vidjeti kako je suzbija onamo odakle je došla. Glasan prasak, poput udara groma, odjeknu u njenim mislima kad su se starčeve ruke sklopile.

Prikaza je iščeznula. Mamut je odagnao zlo, a Ejla je postala svjesna da je Mamut prizvao druge duhove da mu pomognu nositi se s onim prividom. Osjećala je neke nejasne životinjske oblike, duhove čuvare, Mamuta i Spiljskog lava, možda i Spiljskog medvjeda, samog Ursusa. Onda se vratila: sjedila je na prostirci i gledala starca koji je opet bio onaj obični Mamut. Tjelesno je bio umoran, ali duševno su se njegove sposobnosti izoštrile, nabrušene natjecanjem volja. I Ejli se činilo da jasnije vidi, bila je svjesna da su duhovi čuvari još prisutni. Sad je bila dovoljno učena da shvati kako je njegova nakana bila da rastjera sve slučajne zlonamjerne utjecaje koji bi joj mogli ugroziti ceremoniju. Njih je privuklo zlo i odnijelo ih sa sobom.

Mamut dade znak da svi umuknu. Prestaje pojanje i bubnjanje. Nastupio je čas da Ejla započne plemenski obred s korijenom, ali vrač je htio naglasiti važnost pomoći Tabora kad dođe vrijeme da ponovno zapoju. Kamo god ih obred odnese, zvuk pojanja može ih otamo vratiti.

U noćnoj tišini punoj iščekivanja, Ejla poče udarati neobičan sklop ritmova na glazbalu koje je bilo različito od svih glazbala koja su dotad viđena. Bilo je upravo ono na što je sličilo – velika drvena zdjela, izdubena u jednom komadu drveta, okrenuta naopako. Donijela ju je iz doline, a zdjela je iznenađivala koliko veličinom toliko uporabom. U otvorenoj, suhoj i vjetrovitoj stepi nisu rasla dovoljno velika stabla da se načini tolika zdjela. I u periodično poplavljenoj riječnoj dolini rijetko su rasla velika stabla, ali u maloj dolini gdje je Ejla živjela nije bilo pogubnog djelovanja vjetra, a vode je bilo dovoljno za nekoliko velikih četinjara. Jedno je drvo oboreno munjom, pa je Ejla od njegova komada napravila zdjelu.

Služila se glatkim drvenim štapićem za dobivanje zvuka. Iako su se neke varijacije u tonu mogle dobiti udaranjem po različitim mjestima, to nije bila glazbena udaraljka, kao što su rezonantni bubanj od lubanje i lopatica; zdjela je bila načinjena samo za ritmove. Ljudi iz Lavljeg tabora bili su zainteresirani, ali to nije bila njihova muzika, pa se nisu osjećali sasvim ugodno. Ritmički zvukovi su bili izrazito strani, ali su stvarali, kako se Ejla nadala, atmosferu da se čovjek uskladi s plemenskim ugođajem. Mamuta su preplavile uspomene na vrijeme koje je proveo među njima. Završni udarci nisu ostavili dojam zaključka, prije su stvorili dojam da se još nešto očekuje, pa je u zraku lebdjelo opće iščekivanje.

Čeljad nije znala što slijedi, ali kad je Ejla zbacila plašt i ustala, bili su iznenađeni crtežima na njezinu tijelu, oblicima crvene i crne boje. Osim tetoviranja po licu koja su pravili članovi Mamutova ognjišta, Mamutovci su ukrašavali samo odjeću, a ne tijelo. Po prvi put su ljudi iz Lavljeg tabora naslutili svijet iz kojeg je stigla Ejla, kulturu koja im je tako daleka da je ne mogu u cijelosti pojmiti. Nije to bio samo različit stil tunike, ili izbor glavnih preljeva boja, ili drukčiji oblik koplja, ili čak različit jezik. Bio je to drukčiji način razmišljanja, ali ipak su shvaćali da je i to ljudski način razmišljanja.

Očarano su promatrali kako Ejla puni drvenu zdjelu vodom i predaje je Mamutu. Zatim je uzela suhi korijen koji nisu dotle opazili, i počela ga žvakati. Isprva je bilo teško. Korijen je bio star i suh, a sokove je trebalo ispljunuti u zdjelu. Nije smjela ni kap progutati. Kad se Mamut ponovno upitao hoće li korijen nakon toliko vremena biti djelotvoran, Ejla mu je objasnila da će vjerojatno biti još jači.

Nakon naoko vrlo duga vremena – ona se sjetila da je i prvi put veoma dugo trajalo – ona ispljunu sažvakanu kašu i ostatak soka u zdjelu vode. Promiješa tekućinu prstom dok sva nije pobijelila. Kad joj se učinilo da je dobila pravu boju, pruži zdjelu Mamutu.

Udarajući po svom bubnju i zveckajući narukvicama, vrač najavi bubnjarima i pojcima ritam koji treba držati, a zatim kimnu Ejli da je spreman. Ona je bila nervozna, jer je njezino prijašnje iskustvo s korijenom imalo neugodne primisli; u mislima je ponavljala svaku pojedinost priprema i nastojala da se sjeti svega što joj je Iza rekla. Učinila je sve da ceremonija bude što sličnija plemenskom obredu. Uzvrati znak Mamutu, a on prinese zdjelu ustima i otpi prvi gutljaj. Kad je ispio pola zdjele, vratio je ostatak Ejli. Ona ispi drugu polovinu.

I sam okus bijaše drevan, prizivao je u pamćenje masnu ilovaču u dubokim

prvobitnim šumama, čudnovata divovska stabla i nebnicu od zelenila kroz koju se cijedi sunce i svjetiost. Počela je gotovo odmah osjećati djelovanje. Njome je ovladala nekakva mučnina, magličasta vrtoglavica. Dok se zemunica vrtjela u krug, vid joj se mutio a mozak kao da je rastao i širio se u lubanji. Odjedanput zemunica nestade, a ona se nađe na drugom mjestu, mračnom mjestu. Osjećala se izgubljenom, načas ju je zahvatila panika. Tada osjeti da netko poseže za njom i shvati da se Mamut nalazi na istom mjestu. Ejli je odlaknulo kad ga je našla, ali Mamut nije bio u njezinu duhu kao nekada Kreb, niti je njome upravljao kao Kreb. Nije upravljao ni sobom, nije imao nikakve vlasti, samo je bio s njom, čekajući da vidi što će se desiti.

Ejla je slabašno čula pojanje i reske zvukove bubnjeva, kao da se oni nalaze u zemunici a ona izvan nje. Usredotočila se na zvuk. Djelovao je smirujuće, davao joj je neku odrednicu i osjećaj da nije sama. I Mamutova blizina ju je smirivala, iako je čeznula za snažnim duhom vodičem koji joj je nekoć pokazao put.

Tama se polako pretvarala u sivilo koje je postajalo svjetlucavo, zatim se osulo svim duginim bojama. Ona oćutje gibanje, kao da zajedno s Mamutom opet leti iznad krajolika, ali ništa se nije moglo razaznati, tek slutnja prolaženja kroz okolni oblak opalne boje. Kako joj se povećavala brzina, magličasti se oblak splašnjavao u sloj blistavih duginih boja. Klizila je niz dugački prozirni tunel, kao kroz unutrašnjost nekakva mjehurića, gibljući se sve brže i brže, jureći ravno prema oštroj bijeloj svjetlosti koja je bila nalik na sunce, ali ledeno hladna. Ona vrisnu, ali ne ču se nikakav zvuk, a zatim zapljusnu u tu svjetlost i proletje kroz nju.

Bila je u dubokoj, hladnoj, crnoj praznini koja ju je ispunjavala užasno poznatim osjećajem. Bila je tu i prije, ali onaj put našao ju je Kreb i izveo je odatle. Tek nejasno slutila je da je Mamut još s njom, ali znala je da joj on ne može pomoći. Pojanje se čulo tek kao prigušeno titranje. Bila je sigurna da nikad neće naći puta natrag, ako pojanje prestane. Na tom mjestu nije bilo osjeta, samo odsutnost koja joj je omogućavala da vidi svoju smetenost, svoju bolnu ljubav i svoju očajnu nesreću. Crna praznina bijaše strašna, ali nimalo gora od pustoši koju je Ejla ćutjela u sebi.

Opet osjeti gibanje, a crnilo poče blijedjeti. Opet je bila u magličastom oblaku, ali u drukčijem, debljem, težem. Oblak nestade, a pred njom se otvori vidik, ali vidik nije za nju imao nikakva značenja. Nije to bio blagi, slučajni, prirodni krajolik kakav je inače poznavala. Bio je ispunjen nepoznatim likovima i oblicima; sve je bilo ravno, pravilno, s tvrdim plosnatim površinama i ravnim crtama, u velikim gromadama svijetle drečave neprirodne boje. Neke su se stvari micale, i to brzo, ili joj se samo tako pričinjalo. Nije znala zašto je tako, ali mjesto joj se nije sviđalo, pa se borila da ga odagna od sebe, da pobjegne od njega.

Džondalar je promatrao kako Ejla ispija tekućinu i zabrinuto se namrštio

kad je vidio kako tetura, a lice joj postaje blijedo. Posrnula je nekoliko puta, zatim se skljokala na tlo. I Mamut je pao, ali za vrača nije neobično da se sruši na zemlju kad zađe u drugi svijet tražeći duhove, bez obzira na to da li pritom nešto jede ili pije da mu pomogne. Mamut i Ejla ležahu nauznak, a pojanje i bubnjanje se nastavilo. Vučko je pokušao doći do nje, ali štene je otjerano. Džondalar je shvaćao kako se Vučko osjeća. Htio je jurnuti do Ejle, čak je pogledao Raneka da vidi što on smjera, ali Lavlji tabor nije bio uzbunjen, pa je oklijevao da se umiješa u njihov sveti obred. Umjesto toga pridružio se pojanju. Mamut im je zaista istaknuo koliko je to važno.

Kad je prošlo dugo vremena, a nijedno se od njih dvoje nije pomaknulo, još više se uplašio za Ejlu, a mislio je da vidi tragove zabrinutosti i na licima nekih prisutnih. Ustao je i pokušao vidjeti njezino lice, ali vatre su dogorjele i zemunica se smračila. Čuo je cviljenje i pogledao Vučka. Mlada je životinja ponovno zacvilila i pogledala ga molećivim očima. Krenuo je nekoliko puta prema Ejli, ali napokon se vratio k Džondalaru.

Čulo se kako Njiska rže u susjednoj prostoriji. Činilo se da je uznemirena, kao da sluti opasnost. Visoki muškarac iziđe da vidi što se događa. Možda je kakav grabežljivac upao u konjski prostor pa ugrožava konje dok su svi zauzeti. Njiska zafrkta kad ga je vidjela. Džondalar nije mogao ničim objasniti kobilino ponašanje, ali nešto ju je očevidno uplašilo. Nisu je smirila ni njegova tapšanja. Stalno je pokušavala poći prema ulazu u Mamutovo ognjište, iako nikad prije nije onamo provirila. I Trkač je bio nemiran, odgovarajući možda na nervozu svoje majke.

Kraj nogu mu se opet našao Vučko, zavijajući i cvileći, trčeći stalno između ulaza u Mamutovo ognjište i njega.

– Što je, Vučko? Što te muči? – reče Džondalar, pomislivši usput i na Njiskin nemir. Zatim mu sinu što bi moglo uznemirivati životinje. Ejla! One sigurno naslućuju da Ejli prijeti nekakva opasnost!

Džondalar velikim koracima uđe u zemunicu i vidje kako nekoliko osoba pokušava probuditi Mamuta i Ejlu. Ne mogavši se više suzdržati, pojuri do Ejle. Bila je ukočena, napetih mišića i hladna. Jedva je disala.

– Ejla! – kriknu Džondalar. – O, Majko, izgleda kao da je mrtva! Ejla! Oh, Dona, ne daj da umre! Ejla, vrati se! Nemoj umrijeti, Ejla! Nemoj umrijeti, Ejla! Molim te, nemoj umrijeti!

Držao ju je u naručju, zazivljući je po imenu, u velikoj žurbi, ponavljajući bez prestanka, moleći je da ne umre.

Ejla je osjećala da klizi sve dalje i dalje. Pokušavala je čuti pojanje i

bubnjanje, ali sve je bilo nalik na zamagljeno sjećanje. Tada pomisli da čuje svoje ime. Napregnu se da osluhne. Da, opet se javilo njezino ime, izgovoreno u silnoj hitnji, s velikom potrebom. Osjetila je da joj se Mamut primiče bliže, pa su se zajedno usredotočili na pojanje. Čula je blago šumorenje glasova, osjetila kako je nešto vuče prema tom zvuku. Onda u daljini začu dubok, treperav, odsječen zvuk bubnja. U to se jasnije umiješa njezino ime uzviknuto s tjeskobom i silovitom ljubavlju. Osjetila je kako je netko nježno hvata, kako netko dodiruje složeno biće nastalo od nje i od Mamuta.

Odjednom se gibala, nešto ju je vuklo i guralo duž jedne jedine blještave obale. Imala je dojam strahovite brzine. Okružio ju je tmast oblak, zatim iščeznuo. Kroz prazninu je prošla u tren oka. Svjetlucava duga pretvorila se u sivu maglicu, a idućeg časa Ejla se našla u zemunici. Ispod nje, na podu, ležalo je njezino tijelo, neprirodno mirno i blijedo. Vidjela je leđa plavokosog muškarca koji je drži i ljulja na rukama. Zatim osjeti kako je gura Mamut.

Ejla zatrepta vjeđama, otvori oči i ugleda nad sobom Džondalarovo lice.

Jaki strah u njegovim plavim očima promijeni se u neizmjerno olakšanje. Pokušala je govoriti, ali jezik joj je bio težak, a ona hladna, mrzlo hladna.

– Vratili su se! – začu Nezijin glas. – Ne znam gdje su bili, ali vratili su se. I hladni su! Donesite krzna i nešto vruće za piće.

Digija donese naramak krzna sa svog ležaja, a Džondalar joj se odmaknu s puta da pokrije Ejlu. Pritrča Vučko i poče joj lizati lice, a zatim Ranek donese čašu vruća čaja. Talut joj je pomagao da sjedne. Ranek prinese napitak njenim ustima, a ona se zahvalno nasmiješi. Njiska je rzala u susjednoj prostoriji, Ejla je u tom zvuku čula uznemirenost i strah. Žena sjede i zarza da smiri i ohrabri kobilu. Zatim upita što je s Mamutom, zahtijevajući da ga vidi.

Pomogoše joj da ustane, ogrnuše je krznom i odvedoše je do starog vrača. I on je bio ogrnut krznima i držao je čašu čaja. Smiješio joj se, ali u njegovim očima bijaše tračak bojazni. Ne želeći uznemiriti cijeli tabor bez potrebe, želio je njihov pokus prikazati kao bezazleni obred, ali nije htio da Ejla krivo shvati u koliko ozbiljnoj opasnosti su bili. I ona je htjela da o tome razgovaraju, ali oboje su izbjegavali izravno spominjanje doživljaja. Nezija brzo shvati njihovu potrebu za razgovorom, pa nenametljivo odstrani sve osobe i ostavi ih nasamo.

– Gdje smo bili, Mamut? – upita Ejla. – Ne znam, Ejla. Ondje nisam nikad prije bio. Bilo je to neko drugo mjesto,

neko drugo vrijeme. Možda i nije bilo stvarno mjesto – reče on, zamišljeno. – Moralo je biti stvarno – reče ona. – One su se stvari doimale kao stvarne

stvari, a neke su bile i poznate. Ono prazno mjesto, ona tama ... ja sam bila ondje s Krebom.

– Vjerujem ti kad kažeš da je tvoj Kreb bio moćan. Možda i moćniji nego što misliš, ako je mogao vladati i upravljati onim mjestom.

– Da, on je bio vrač, ali ... – Ejli sijevnu neka misao, ali nije pouzdano znala smije li je izreći. – Kreb je vladao onim mjestom, pokazao mi je svoje sjećanje i naše početke, ali ne bih rekla da je Kreb ikad stigao onamo gdje smo mi bili, Mamut. Mislim da to nije mogao. Možda me je to štitilo. On je imao stanovite moći, mogao je njima vladati, ali one su bile različite. Ovo mjesto gdje smo sad bili, to je novo mjesto. On nije mogao ići na nova mjesta, mogao je ići samo onamo gdje je već bio. Ali možda je vidio da bih ja mogla ići. Pitam se nije li zbog toga bio onako žalostan.

Mamut kimnu. – Možda, ali mnogo je važnije što je to mjesto bilo mnogo opasnije nego što sam mislio. Pokušao sam prikazati da je sve išlo lako, radi Tabora. Da smo pošli mnogo dalje, ne bismo se uopće mogli vratiti. A nismo se sami vratili. Pomogao nam je ... netko tko je imao tako snažnu želju da se vratimo ... da je svladao sve zapreke. Kad se takva snaga volje usmjeri da postigne neku svrhu, nikakva joj se granica ne može oduprijeti, osim, možda, same smrti.

Ejla se namršti, očevidno snuždena, a Mamut se pitao da li ona zna tko ih je vratio, odnosno zašto je bila potrebna takva fanatična svrha da je zaštiti. S vremenom će to doznati, ali on joj ne treba reći. Morat će to sama otkriti.

– Nikad više neću poći na to mjesto – nastavi on. – Prestar sam. Ne želim da mi se duh izgubi u onoj praznini. Jednog dana, kad razviješ svoje moći, možda ćeš poželjeti da ponovno pođeš. Ne bih ti to savjetovao, ali ako pođeš,

pobrini se da imaš jaku zaštitu. Pobrini se da te prati netko tko te može prizvati natrag.

Kad se Ejla vratila svom ležaju, potražila je pogledom Džondalara, ali on se odmaknuo kad je Ranek donio čaj i sad se držao podalje od nje. Iako nije oklijevao priskočiti joj u pomoć kad je osjetio da je u opasnosti, sad je bio nesiguran. Ona se upravo obećala mamutovskom rezbaru. S kojim ju je pravom držao u naručju? I svi su nekako znali što da čine, donoseći topla pića i krzna. Osjećao je da joj je možda pomogao na neki čudan način, jer ju je tako silno želio, ali kad je o tome razmislio, počeo je sumnjati. ‘Ona se tada vjerojatno osvješćivala’, rekao je sam sebi. ‘Bila je to slučajna podudarnost. Samo sam se ondje našao. Ona se toga neće ni sjećati.’

Ranek pristupi Ejli nakon njezina razgovora s Mamutom i zamoli je da dođe u njegov krevet, ne da se pare, nego samo da je drži i grije. Ali ona mu je uporno tvrdila da će joj biti udobnije u njezinu krevetu. On se napokon složio, ali dugo je ležao budan i razmišljao. Iako je to bilo svima očito, on je bio sposoban zanemariti Džondalarovo trajno zanimanje za Ejlu, unatoč tome što je napustio Mamutovo ognjište. Međutim, nakon ove večeri, Ranek nije više mogao poreći snažne osjećaje koje je visoki muškarac još prema njoj gajio, jer ga je vidio kako moli Majku za njezin život.

On nije sumnjao da je Džondalar posredovao u njezinu osvješćivanju, ali nije želio povjerovati da mu ona uzvraća sličnim osjećajima. Ona se njemu obećala. Ejla će biti njegova žena i dijelit će njegovo ognjište. Strahovao je za nju, a misao da će je izgubiti, bilo zbog neke pogibelji, bilo zbog nekog muškarca, još više je budila njegovu želju.

Džondalar je vidio kako Ranek ide do Ejle, ali odahnuo je kad ga je vidio kako se sam vraća na svoje ognjište; ali on se okrenuo na drugu stranu i navukao krzna preko glave. Kakva je razlika ako s njim večeras pođe ili ne pođe? Na koncu će doći k njemu. Bit će njegova žena. Ona mu se večeras svečano obećala.

29 Ejla je brojila godine potkraj zime, počinjući novu godinu s razdobljem

novog života, a proljeće njezine osamnaeste godine bilo je zaista divno s obiljem poljskog cvijeća i svježeg zelenila na novom raslinju. Pozdravljeno je s radošću kakvu mu može iskazati samo mjesto kojim haraju teške zime, ali nakon Proljetne svečanosti toplo razdoblje je vrlo brzo nastupilo. Dok je venulo cvijeće po širokoj stepi, na njegovo je mjesto stizala nova gusta trava koja je dovodila lutalačka stada preživača. Počelo je godišnje doba seljenja.

Životinje u velikom broju i mnogih različitih vrsta kretale su se preko ravnica. Neke su se okupljale sve dok njihovo mnoštvo ne bi postalo neprebrojivo, druge su se udruživale u manje skupine, ali svima je opstanak i život ovisio o velikoj, vjetrom šibanoj, nevjerojatno bogatoj ravnici pod travom, te o riječnom sistemu koji ju je presijecao dobivajući vodu od ledenjaka.

Golema krda rogatih bizona pokrila su brežuljke i udoline živom, nemirnom, ustalasanom masom za kojom je ostajala izrovana i ugažena zemlja. Divlja goveda, turovi, nizala su se miljama po stepi duž glavnih riječnih dolina putujući na sjever, katkad pomiješani s krdima losova i divovskih jelena lopatara. Plašljive srne putovale su kroz šumarke uz rijeke i sjeverne šume u malim stadima na proljetna i ljetna pasišta, zajedno s nedruželjubivim sjevernim losovima koji su također posjećivali stepske močvare i nestalna jezera. Divlje koze i ovce, koje obično prebivaju u planinama, kretale su prema otvorenim ravnicama u sjevernim krajevima, miješajući se na pojilištima s manjim grupama antilopa saiga, te s većim krdima stepskih konja.

Sezonska seoba runastih životinja bila je ograničenija. Zahvaljujući debelom sloju masti i dvostrukom pokrivaču krzna, bile su prilagođene životu kraj ledenjaka i nisu mogle podnijeti veliku toplinu. One su cijelu godinu živjele u sjevernim periglacijalnim regijama stepa, gdje je hladnoća veća ali suša, s malo snijega, hraneći se zimi tvrdom osušenom travom. Mošusna goveda, nalik na ovce, stalno su prebivala na ledenom sjeveru i kretala su se u malim krdima unutar ograničenog područja. Dlakavi nosorozi, koji su se obično okupljali u porodičnim skupinama, te veća krda runastih mamuta, dopirali su dalje, ali zimi su ostajali na sjeveru. U malo toplijim i vlažnijim stepama na jugu duboki je snijeg pokrivao hranu i silio teške životinje da putuju. Dolazili su u proljeće na jug da se nadebljaju na mladoj travi, ali čim bi zatoplilo, vratili bi se opet na sjever.

Lavlji je tabor s veseljem gledao kako ravnice opet bujaju novim životom, zapažajući svaku životinjsku vrstu koja bi se pojavila, osobito stanovnike hladnih krajeva. Te su im životinje najviše pomagale da opstanu. Pogled na golemog, nepredvidljivog nosoroga, s dva različita roga i dva sloja riđeg krzna, uvijek je izazivao usklike čuđenja.

Ali ništa nije izazivalo takvo uzbuđenje među Mamutovcima kao pogled na mamute. Kad bi se približilo obično vrijeme njihova prolaska, netko je iz Lavljeg tabora uvijek bio na straži. Ejla nije vidjela mamuta otkad je otišla iz Plemena, nazrela ih je tek jedanput izdaleka, pa se uzbudila kao i svi ostali kad je Danug jednog poslijepodneva sjurio niz brijeg vičući: – Mamuti! Mamuti!

Bila je među prvima koji su izletjeli iz zemunice da ih vide. Talut je često nosio Ridaga na ramenu, ali ovaj put je bio s Danugom u stepi, a Ejla opazi Neziju kako trči za njom vukući dječaka o boku. Zastala je da joj pomogne, ali tad vidje kako ga Džondalar uzima od pomajke i diže na leđa. Oboje mu se toplo smiješilo. Nasmiješila se i Ejla, iako on to nije vidio. Izraz joj je još lebdio na licu kad se okrenula prema Raneku koji je potrkivao da je stigne. Njezin nježni lijepi smijeh probudi u njemu snažan osjećaj topline i žestoku želju da odmah bude njegova. Ona je morala odgovoriti na ljubav koja je izbijala iz njegovih crnih sjajnih očiju i zaraznog smiješka. Tako je njezin smiješak pripao njemu.

U stepi je Lavlji tabor šutke promatrao ogromna čupava stvorenja sa strahopoštovanjem. Bila su to najveća stvorenja u njihovoj zemlji, a valjda i u drugim krajevima. Krdo je prolazilo u blizini, zajedno s nekoliko mladunaca, dok je stara mamutica zabrinuto promatrala ljude. Bila je visoka oko tri metra, s velikom zaobljenom glavom i grbom na sapima gdje se spremala dodatna masnoća za zimu. Kratka leđa koja su se strmo spuštala do zdjeličnog dijela popunjavala su karakteristični i smjesta prepoznatljivi profil. Lubanja joj je bila velika u odnosu prema tijelu, dulja od pola razmjerno kratka trupa, noseći na kraju dva duga, pokretljiva produžetka, gornji i donji. Rep joj je bio kratak, uši malene, radi očuvanja tjelesne topline.

Mamuti su izrazito pristajali u svoje ledeno područje. Koža im je bila vrlo debela, podstavljena s tri-četiri palca potkožne masnoće, i gusto obrasla mekom vunom dugačkom jedan palac. Gruba dugačka vanjska dlaka, sežući do pola metra, bila je crvenkasto-tamnosmeđa, i visila je u pravilnim slojevima preko guste zimske vune, služeći kao topli pokrivač, zaštita od vlage i zaklon od vjetra. Širokim kutnjacima poput turpije mljeli su zimsku hranu koja se sastojala od suhe trave, te brezovih, vrbovih i arišovih grančica i kore, kao što su lako pasli ljetnu travu, šaš i bilje.

Najjači dojam od svega ostavljale su goleme mamutove kljove, ulijevajući strahopoštovanje i čuđenje. Ničući zajedno iz donje čeljusti, one su prvo išle strmo dolje, zatim se snažno svijale naprijed, gore i napokon unutra. Kod starih mužjaka kljova je mogla narasti do pet metara u duljinu, ali dotle bi se one već ukrstile sprijeda. Kod mladih životinja kljove su bile djelotvorno oružje i ugrađeno oruđe za čupanje drveća s korijenjem, te za čišćenje snijega na pašnjacima, ali kad bi se šiljci savili uzgor i preklopili, počinjale su smetati i više su škodile nego pomagale.

Pogled na gorostasne životinje zapljusnu Ejlu poplavom uspomena na vrijeme kad je prvi put vidjela mamute. Sjetila se kako je onda željela poći u lov s muškarcima iz Plemena, zatim joj je palo na pamet kako ju je Talut nedavno pozvao da pođe u prvi lov na mamute s Mamutovcima. Voljela je lov, pa ju je

već pomisao da se ovaj put može pridružiti lovcima ispunila radosnim iščekivanjem. Počinjala se zaista veseliti skorom Ljetnom saboru.

Prvi proljetni lov imao je važno simboličko značenje. Koliko god su vunasti mamuti bili masivni i veličanstveni, osjećaji Mamutovaca prema njima nadmašivali su čuđenje njihovoj veličini. Oni su o toj životinji ovisili mnogo više nego što je sama hrana, pa su u svojoj potrebi i želji da osiguraju produženje te velike vrste zasnovali posebni odnos prema njima. Gajili su prema njima poštovanje jer su vlastiti identitet temeljili na njima.

Mamuti nisu imali stvarnih prirodnih neprijatelja; nijedan mesožder nije životno ovisio o njima. Golemi spiljski lavovi, dvostruko veći od svih drugih velikih mačaka, koji su obično lovili velike preživače – turove, bizone, jelene, losove, lopatare ili konje – katkad su ubijali mlade, bolesne ili vrlo stare mamute; ali nijedan četveronožni grabežljivac, sam ili u skupini, nije mogao ubiti odrasla mamuta u naponu snage. Samo je Mamutovcima, ljudskoj djeci Velike majke zemlje, bila dana sposobnost da love najveća njezina stvorenja. Oni su bili izabrani, najistaknutiji među svim njenim stvorovima. Oni su bili lovci na mamute.

Kad je prošlo krdo mamuta, članovi Lavljeg tabora pođoše hrlo za njima. Ne da ih love, to će doći poslije. Išli su radi meke, pahuljaste vune njihova zimskog donjeg pokrivača, koja je u velikim pregrštima otpadala kroz grublju vanjsku zaštitnu dlaku. Ta vuna prirodne tamnocrvene boje, koja se skupljala po zemlji ili bodljikavom grmlju, smatrala se posebnim darom Mamuta duha.

Kad bi se pružila prilika, s jednakim su se oduševljenjem skupljali čuperci bijele vune koju je svakog proljeća odbacivala divlja ovca, nevjerojatno meke smećkaste vune mošusnog bika i svijetlocrvene vune nosoroga. U mislima su zahvaljivali Velikoj majci koja svojoj djeci daje sve što im treba od njezina obilja: plodove i životinje, kremen i glinu. Oni su samo morali znati gdje i kad treba pogledati.

Iako su s oduševljenjem svojoj ishrani dodavali svježu zelen, ugljikohidrate, Mamutovci su ipak malo lovili u proljeće i rano ljeto. Životinje su još bile premršave. Dugačka im je zima trošila nagomilane izvore energije u obliku masti. Njihove su seobe nastajale zbog potrebe za novim skupljanjem energije. Lovili bi se poneki mužjaci bizoni, ako bi im šija još bila crna, označavajući da u njima ima još nešto masnoće, te noseće ženke nekoliko vrsta, radi mekog mladunčetova mesa i kože od koje se pravila dječja odjeća ili donji komadi nošnje za odrasle. Najveća je iznimka bio sob.

Velika stada sobova selila su se na sjever; rogate ženke s lanadi od prošle godine vodile su duž zapamćenih staza do stalnih područja oplodnje, dok su za njima stizali mužjaci. Poput svih životinja što se skupljaju u krdima, njihovi su se redovi prorjeđivali zbog vukova koji su ih pratili s boka i tražili iznemogle i stare, te zbog nekoliko vrsta mačaka: velikih risova, dugačkih leoparda i katkad snažnih spiljskih lavova. Veliki su mesožderi bili veoma darežljivi ostavljajući dio plijena najrazličijim mesožderima i strvinarima drugog reda, kako četveronožnim tako krilatim: lisicama, hijenama, mrkim medvjedima,

cibetkama, stepskim mačkama, lasicama, kunama, gavranima, crvenkastim lunjama, jastrebima i mnogim drugima.

Dvonožni su lovci vrebali na sve njih. Nisu se prezirala krzna i perje njihovih suparnika u lovu, iako je sob bio glavna divljač Lavljeg tabora – ne zbog mesa, iako se ni ono nije bacalo. Jezik se smatrao biranim jelom, a mnogo se mesa sušilo za putnu hranu, ali glavni je cilj bio sobova koža. Obično sivkasta, iako je boja dlake sezala od mliječnobijele do gotovo crne, s crvenkasto-smeđim preljevima na mladim životinjama, koža najsjevernije vrste jelena bila je i lagana i topla. Zbog prirodnog svojstva izolacije, najbolja zimska odjeća mogla se napraviti od sobove kože, a nije joj bilo premca ni za pravljenje posteljine i podnih pokrivača. Lovci Lavljeg tabora lovili su ih svake godine opkoljavanjem i natjerivanjem u jame, zadovoljavajući tako vlastite potrebe i osiguravajući dovoljnu količinu darova koje su nosili polazeći na svoje ljetne seobe.

Dok se Lavlji tabor pripremao za Ljetni sabor, uzbuđenje se penjalo prema

vrhuncu. Bar jedanput svakog dana, poneka bi prijateljica rekla Ejli koliko se veseli što će vidjeti rođake i prijatelje, ili kako će njima biti drago što je vide. Samo Ridag nije pokazivao nikakva oduševljenja zbog primicanja te ljetne svečanosti okupljanja. Ejla nikad nije vidjela dječaka u tako potištenom stanju i brinula se za njegovo zdravlje.

Pomnjivo ga je motrila nekoliko dana, a jednog toplog popodneva, dok je gledao kako neki rastežu sobove kože, ona sjede kraj njega.

– Napravila sam novi lijek za tebe, Ridag, da ga ponesemo na Ljetni sabor – reče Ejla. – Svježiji je, a mogao bi biti i jači. Reći ćeš mi da li osjećaš neku razliku, nabolje ili nagore – reče mu, služeći se riječima i znakovima, kao što je obično s njim razgovarala. – Kako se sad osjećaš? Ima li u posljednje vrijeme nekih promjena?

Ridag je volio razgovarati s Ejlom. Iako je bio duboko zahvalan za svoju novu sposobnost sporazumijevanja s Taborom, njihova je uporaba znakovnog jezika bila u biti jednostavna i izravna. On je godinama razumijevao njihov govorni jezik, ali kad su ga upravljali njemu, nastojali su ga pojednostavniti da bi bio u skladu sa znacima koje upotrebljavaju. Njezini su znaci bili po nijansama i osjećajima bliži jeziku riječi, oni su naglašavali ono što bi izgovorila.

– Ne, jednako se osjećam – dade joj znak. – Nisi umoran? – Ne ... Da. Uvijek sam malo umoran. – Ridag se nasmiješi. – Ne baš

previše. Ejla kimnu, proučavajući ga pozorno, tražeći vidljive simptome,

pokušavajući sama sebe uvjeriti da u njegovu stanju nema promjene, ili bar pogoršanja. Nije vidjela nikakva tjelesna znaka lošijeg stanja, ali on je djelovao potišteno.

– Ridag, da li te nešto muči? Jesi li nesretan? On slegnu ramenima i pogleda ustranu. Zatim opet pogleda nju. – Ne želim

ići – reče znakovima. – Kamo ne želiš ići? Ne razumijem. – Ne želim ići na Sabor – reče on gledajući ustranu. Ejla se namršti, ali nije htjela navaljivati. Ridag kao da nije želio o tome

razgovarati, uskoro je ušao u zemunicu. Ona je pošla za njim kroz ulazno predvorje, nastojeći da ne bude upadljiva, pa ga je s ognjišta za kuhanje promatrala kako liježe na svoju postelju. Bila je zabrinuta za njega. Rijetko je danju lijegao svojom voljom. Ugleda Neziju koja dođe i zastade da ponovno sveže prednju ulaznu zavjesu. Ejla pohita k njoj, da joj pomogne.

– Nezija, znaš li što je Ridagu? Izgleda tako ... nesretno – reče Ejla. – Znam. Takav postaje u ovo doba godine. Vrijeme je Ljetnom saboru. On

to ne voli. – I zbog toga je tužan? Zašto? Nezija zastade i dobro pogleda Ejlu. – Zar zaista ne znaš? – Mlada žena

odmahnu glavom. Nezija slegnu ramenima. – Ne brini zbog toga, Ejla. Ne možeš ničim pomoći.

Ejla prođe duž zemunice i baci pogled na dječaka. Oči su mu bili sklopljene, ali ona je znala da ne spava. Potresla je glavom, poželjela da pomogne, ali dok ne otkrije što ga muči, mora samo čekati i promatrati.

Požuri kroz pusto Lisičje ognjište i stiže na Mamutovo ognjište. Odjednom od glavnog ulaza doskakuta Vučko i poče joj se veselo motati oko nogu. Ona mu dade znak da sjedne. On je posluša, ali izgledao je tako jadno da je smjesta popustila i bacila mu dobro ižvakani komad kože koji je nekoč bio dio njezinih najdražih čizmica. Napokon ih je prepustila njemu, kad se činilo da je to jedini način da ga odvikne od žvakanja svačijih cipela i čizama. On se brzo umorio i zasitio svoje stare igračke, pa je legao, vrtio repom i veselo kevtao prema njoj. Ejla nije mogla zatomiti smiješak i vidjela je da je dan previše lijep za boravak u zemunici. U hipu je uzela praćku i kesicu oblutaka, dajući Vučku znak da je slijedi. Kad je u staji vidjela Njisku, odlučila je da i nju uključi u zabavu.

Ejla izađe kroz nadsvođena vrata dodatka, praćena žućkastim konjem i sivkastim vučićem koji je imao tipično vučje krzno, različito od crne majčine dlake. Ugleda Trkača na pola puta prema rijeci. S njim je bio Džondalar. Bio je bez košulje na toplom suncu i vodio mladog ždrijepca na užetu. Kao što je obećao, vježbao je Trkača, provodeći zapravo većinu svog vremena s njim, a činilo se da u tome uživaju i on i mladi konj.

On je ugleda i mahnu joj da ga pričeka. Bilo je od njega neobično da joj pristupa ili da pokazuje želju da s njom govori. Džondalar se promijenio poslije onog događaja u stepi. Nije ju više izbjegavao, ali rijetko je nastojao da s njom razgovara, ali kad bi to ipak učinio, bio je kao stranac, suzdržan i pristojan. Nadala se da će joj ga ždrijebac vratiti, ali sad se činilo da je još dalje od nje.

Čekala je, promatrajući kako joj se primiče visoki, mišićavi, lijepi muškarac, i odjednom joj dođe nezvana misao o njenom toplom odgovoru na njegovu potrebu u stepi. U času je oćutjela da ga želi. Bila je to reakcija njezina tijela, izvan njezine vlasti, ali kako se Džondalar približavao, tako je primjećivala da njegovo lice poprima rumenu boju i da se plave oči ispunjavaju onim posebnim pogledom. Vidjela je izbočinu njegove muškosti, iako nije namjeravala gledati u tom pravcu, pa osjeti kako se sama crveni.

– Oprosti, Ejla. Ne želim ti smetati, ali smatrao sam da ti moram pokazati ovaj novi povodac koji sam načinio za Trkača. Možda bi htjela upotrijebiti nešto slično za Njisku – reče Džondalar, držeći glas u prirodnom obliku i žaleći što ne može vladati ostalim svojim dijelovima.

– Ti mi ne smetaš – reče Ejla, iako ju je uznemirio. Pogleda napravu od tankih traka koje su bile isprepletene i međusobno stegnute omčama.

Kobila se ove godine ranije uspalila. Pošto je Ejla primijetila u kakvu je stanju Njiska, čula je uskoro izrazito njištanje nekog ždrijepca u stepi. Iako ju je našla onaj put kad je otišla da živi sa ždrijepcem i krdom, nije mogla podnijeti pomisao da ponovno prepusti Njisku nekom ždrijepcu. Možda joj se ovaj put prijateljica ne bi vratila. Ejla se služila ularom i užetom oko vrata da ukroti kobilu – i mladog ždrijepca koji je pokazivao veliko zanimanje i uzbuđenje – i držala ih je u staji kad nije mogla biti s njima. Otada je povremeno rabila ular, iako je radije dopuštala Njiski slobodu da dolazi i odlazi po svojoj volji.

– Kako se ovo upotrebljava? – upita Ejla. On joj to pokaza na Njiski drugim primjerkom koji je za nju napravio. Ejla

postavi nekoliko pitanja prividno ravnodušnim tonom, ali na njih uopće nije obraćala pažnju. Više je bila svjesna Džondalarove topline dok je stajala kraj njega, i njegova blagog, ugodno muškog mirisa. Kao da nije mogla otrgnuti pogleda od njegovih ruku, od igre mišića na njegovim prsima, od izbočine njegove muškosti. Nadala se da će njezina pitanja dovesti do daljnjeg razgovora, ali čim joj je objasnio kako se upotrebljava naprava, naglo je otišao. Ejla je gledala kako grabi košulju, uzjahuje Trkača i odlazi uz padinu upravljajući ždrijepčev hod novom uzdom. Na trenutak je pomislila kako bi bilo da za njim pođe na Njiski, ali onda se predomislila. Ako mu je stalo do toga da što prije ode od nje, onda to mora značiti da je ne želi u svojoj blizini.

Ejla je gledala za Džondalarom dok nije iščeznuo s vidika, zatim je motrila prostor gdje se posljednji put vidio. Vučkovo uporno kevtanje napokon je prizvalo njezinu pažnju. Omotala je praćku oko glave, provjerila oblutke u kesici, zatim uzela štene i stavila ga na Njiskine sapi. Onda se i sama vinula na kobilu i krenula uz brijeg, ali različitim pravcem kao Džondalar. Bila je naumila poći u lov s Vučkom, pa bi to mogla i učiniti. Vučko je već samostalno počinjao tragati i hvatati miševe i sitnu divljač, a vidjela je da je vrlo dobar u natjerivanju divljači pred njezinu praćku. Iako je to isprva bivalo slučajno, mladi vuk je brzo učio i već je počinjao da u tome sluša njezine zapovijedi.

Ejla je u jednoj stvari imala pravo. Džondalar je bio u onolikoj žurbi zato što nije želio da bude u njezinoj blizini upravo onog časa; ali on zapravo djelo vrijeme nije želio biti kraj nje. Morao je bježati od svojih reakcija na Ejlinu blizinu. Ona je sad obećana Raneku, on je izgubio pravo na svaki svoj bivši zahtjev prema njoj. U posljednje je vrijeme odlazio na jahanje kad je želio pobjeći iz teške situacije, kad se borio sa sukobljenim unutrašnjim emocijama ili kad je htio nasamo razmišljati. Počinjao je shvaćati zašto je Ejla odjahivala na Njiski kad ju je nešto mučilo, jašući otvorenom travnatom stepom na ždrijepcu, osjećajući šibanje vjetra po licu, ćutio je ushićenje i smirenje u isto vrijeme.

Kad je stigao u stepu, dade Trkaču znak da prijeđe u galop i nagnu se naprijed pripivši se uz njegov jaki vrat. Bilo je iznenađujuće lako naviknuti konja da prihvati jahača, jer su ga Ejla i Džondalar tome učili neko vrijeme. Teže je bilo naći način da Trkač shvati i pođe onamo kamo njegov jahač želi da pođe.

Džondalar je razumio da je Ejlino upravljanje Njiskom došlo samo po sebi, te da je njezin način zapovijedanja i dalje bio pretežno nesvjestan. Njegove su upute bile svrhovitije, pa dok je vježbao konja, i sam je usput učio. Naučio je kako treba na njemu sjediti, kako pratiti rad ždrijepčevih snažnih mišića da na njemu ne poskakuje, pa je otkrio da mu Trkačeva osjetljivost na pritisak bedara i promjenu položaja tijela olakšava upravljanje.

Kako je stjecao veće pouzdanje i postajao mirniji, tako je više jahao, a upravo je takva vrst vježbe bila potrebna. Ali što se više družio s Trkačem, to je prema njemu osjećao veću privrženost. Od početka mu je bio drag, ali on je ipak Ejlin konj. Ponavljao je sebi da konja vježba za Ejlu, ali mrzio je pomisao da će mladog ždrijepca ostaviti za sobom.

Džondalar je kanio otići odmah nakon Proljetne svečanosti, ali još je bio tu i nije znao zašto. Razmišljao je o razlozima – još je prerano, vrijeme se ne može predvidjeti, obećao je Ejli da će vježbati Trkača – ali znao je da su to puke izlike. Talut je mislio da je ostao s njima da bi pošao na Ljetni sabor, a Džondalar nije pokušavao ispraviti njegov dojam, iako je stalno ponavljao u sebi da će otići prije nego što oni krenu. Svake večeri prije spavanja, a napose kad bi Ejla otišla na Lisičje ognjište, uvjeravao se da će poći idućeg dana, i svaki put je odgodio odlazak. Borio se sam sa sobom, ali kad bi ozbiljno pomislio na spremanje i napuštanje zemunice, sjetio bi se kako je ležala hladna i nepomična na podu Mamutova ognjišta, i nije mogao poći.

Mamut je s njim razgovarao sutradan poslije svečanosti i rekao mu da je korijen bio prejak te nije mogao njime vladati. Bio je preopasan za njega, nikad ga više neće uzeti, rekao mu je. I Ejli je preporučio da ga više ne uzima i upozorio je da će joj trebati jaka zaštita ako ikad ponovi to iskustvo. Ne rekavši zapravo ništa o tome, starac je dao naslutiti da je Džondalar na neki način posegnuo za Ejlom i vratio je na ovaj svijet.

Vračeve su riječi uznemirile Džondalara, ali on je iz njih izvukao i neku čudnu utjehu. Kad se Mamut pobojao za Ejlinu sigurnost, zašto je od njega zatražio da ostane? I zašto je rekao da ju je on osvijestio? Ona je obećana

Raneku, i nema sumnje o tome što rezbar osjeća prema njoj. Ako je i Ranek bio nazočan, zašto je Mamut htio njega? Zašto je nije Ranek osvijestio? Zna li starac nešto što on ne zna? Bilo što bilo, Džondalar se nije mogao pomiriti s mišlju da ne bude prisutan ako ga ona ponovno ustreba, ili da je pusti da se izvrgne nekoj strašnoj opasnosti bez njega, ali nije mogao podnijeti ni misao da ona živi s drugim muškarcem. Nije mogao odlučiti hoće li poći ili ostati.

– Vučko! Ostavi to! – vikala je Rugija, ljuta i uznemirena. Ona se igrala s

Ridagom na Mamutovu ognjištu gdje im je Nezija rekla da stoje dok se ona sprema. – Ejla! Vučko je uzeo moju lutku i neće da je ostavi.

Ejla je sjedila na sredini svog ležaja okružena urednim hrpicama svojih stvari. – Vučko! Pusti to! – zapovjedi ona. – Dođi ovamo – dade mu znak.

Vučko ispusti lutku, načinjenu od komadića kože, i podvijena repa priđe Ejli.

– Gore! – reče lupkajući po uzglavlju gdje je štene obično spavalo. Vučić skoči na ležaj. – Sad lezi, i da više nisi smetao Rugiji i Ridagu! – On leže, položi glavu na šape i poče je promatrati tužnim, pokajničkim očima.

Ejla se vrati razvrstavanju svojih stvari, ali uskoro prestade i zagleda se u dvoje zaigrane djece na Mamutovu ognjištu. Igrali su se ‘ognjišta’, pretvarajući se da dijele zajedničko ognjište kao što to čine odrasle osobe. ‘Dijete’ im je bila kožnata lutka, oblikovana poput čovjeka s okruglom glavom, tijelom, rukama i nogama, omotana mekom plahticom od kože. Ta lutka je očarala Ejlu. Ona nikad nije imala lutku, u plemenu se nisu pravili nikakvi kipovi ni slike, ali ova ju je igračka podsjetila na ranjenog zeca kojeg je jednom donijela u spilju da ga Iza izliječi. Držala je i njihala zeca isto kao što se Rugija igrala s lutkom.

Ejla je znala da je obično Rugija započinjala igre. Katkad su se igrali da su združeni, ali ovaj put su se igrali ‘vođa’, brata i sestre koji se brinu o svom taboru. Ejla je promatrala plavokosu djevojčicu i tamnokosog dječaka, postavši odjedanput svjesna njegovih plemenskih crta. Rugija ga smatra bratom, pomisli Ejla, ali sumnjala je da će ikad postati vođe nekog tabora.

Rugija predade Ridagu lutku da na nju pazi, zatim ustade i pođe da obavi neki zamišljeni posao. Ridag ju je gledao kako odlazi, zatim je spustio lutku, pogledao Ejlu i nasmiješio se. Ridaga je prestalo zanimati zamišljeno dijete kad se Rugija nije ubrzo vratila. Draža su mu bila stvarna djeca, iako se nije ustručavao igrati dok je Rugija bila u blizini. Nakon nekog vremena i Ridag ustade da pođe. Rugija je zaboravila na igru i na lutku, pa je Ridag pošao da je nađe, ili da nađe neku drugu zabavu.

Ejla se vrati svojoj brizi: trebalo je odlučiti što da ponese na Ljetni sabor. Posljednju godinu dana kao da je previše puta prebirala svoje stvari odlučujući što će uzeti a što ostaviti. Ovaj se put spremala za putovanje, pa će uzeti samo ono što može nositi. Tulija je s njom već razgovarala o tome da će upotrijebiti konje za prijevoz darova na nosiljkama. To će povisiti njezin položaj i položaj cijelog Lavljeg tabora. Uze kožu koju je obojila u crveno, strese je i pokuša

razmisliti da li joj treba. Nikad nije mogla odlučiti što da načini od te crvene kože. Ni sad nije znala što bi s njom, ali crveno je bilo sveto u Plemenu, a k tome njoj se napose sviđala ta boja. Ona je smota i metnu kraj nekoliko drugih bitnih stvari koje je htjela ponijeti: na hrpici je bio rezbareni konjić kojeg joj je dao Ranek prigodom njezina usvojenja, nova muta, lijepi kremeni šiljak od Vimeza, neki nakit i ogrlice, oprava koju joj je darovala Digija, bijela tunika koju je sama načinila i Darkov ogrtač.

Misli su joj odlutale dok je prebirala po još nekim stvarima, pa se odjednom zatekla u brizi za Ridaga. Hoće li ikad imati družicu, kao Dark? Na Ljetnom saboru vjerojatno neće biti djevojčica poput njega. Nije bila sigurna ni da će doživjeti zrelost. Zbog toga je bila zahvalna što je njezin sin zdrav i jak, što će imati družicu. U ovo će se vrijeme Braudovo pleme spremati za Plemenski zbor, ako već nisu krenuli. Ura će očekivati da se s njima vrati, da se napokon spari s Darkom, pa će po svoj prilici strahovati od pomisli da napušta svoje pleme. Jadna Ura, teško će joj biti napustiti svoju čeljad i poći živjeti na nepoznatom mjestu s nepoznatim ljudima. Ejli sijevnu misao koja dotada nikad nije prošla kroz njezin mozak. Hoće li voljeti Darka? Hoće li on voljeti nju? Nadala se da hoće, jer vjerojatno neće imati drugog izbora.

Razmišljajući o svom sinu, Ejla segnu za kesicom koju je donijela iz doline, otvori je i iskrenu sadržaj. Srce joj zaigra kad je ugledala bjelokosnu rezbariju. Uze je. Bio je to lik žene, ali različit od svih rezbarija koje je vidjela, i ona sad uvidje koliko je taj kipić neobičan. Većina muta, osim Ranekove simbolične žene-ptice, imala je oble, okrugle majčinske oblike, s glavom u obliku izbočine koja je kadšto bila ukrašena. Sve su mute trebale simbolizirati Majku, ali ova rezbarija prikazivala je vitku ženu, s kosom raspoređenom u mnogo malih pletenica, kao što je ona znala češljati svoju. Najviše je iznenađivala činjenica da je imala pomnjivo izrezbareno lice, s lijepim nosom i bradom, te s naznakom očiju.

Držala je rezbariju u ruci; svjetlucala joj je pred očima dok su navirale uspomene. Neprimjerno su joj suze klizile niz lice. Džondalar ju je rezbario u dolini. Kad ju je načinio, rekao je da želi zarobiti njezin duh tako da se nikad ne rastanu. Zbog toga je rezbarija sličila na nju, iako nitko nije smio praviti likove na sliku i priliku žive osobe, od straha da se ne zarobi duh. Rekao je kako želi da ona drži rezbariju, tako da je nitko ne može upotrijebiti sa zlom namjerom protiv nje. To je bila njezina prva muta. On joj je dao kipić nakon njenih Prvih obreda, kad je od nje napravio pravu ženu.

Nikad neće zaboraviti ono ljeto u svojoj dolini, kad je njih dvoje ondje samovalo. Ali Džondalar će otići bez nje. Ona stisnu bjelokosnu figuru na grudi i poželje poći s njim. Vučko je cvilio od sažaljenja, pomičući se palac po palac naprijed, iako je znao da bi morao ostati na mjestu. Ona se nagnu k njemu i zagnjuri lice u njegovo krzno, dok je on pokušavao polizati njezine slane suze.

Čula je kako netko stiže prolazom, pa je brzo sjela, obrisala lice i trsila se da se smiri. Okrenula se kao da traži nešto iza sebe, dok nisu prošli Brzek i

Druvez u živom razgovoru. Zatim vrati rezbariju u kesicu i pažljivo je stavi na crvenu kožu da je ponese sa sobom. Nikad neće ostaviti za sobom svoju mutu.

Podvečer, kad se Lavlji tabor spremao za večernji obrok, Vučko iznenada

prijeteći zareža i pojuri prema čeonom ulazu. Ejla skoči i potrča za njim, pitajući se što se zbiva. Nekoliko osoba pođe za njom. Kad je podigla zastor, iznenadila se videći nekog stranca, vrlo uplašena stranca, koji uzmiče pred poluodraslim vukom spremnim za napad.

– Vučko! Dođi! – naredi Ejla. Vučje se štene preko volje vrati, ali i dalje je motrilo stranca pokazujući zube i režeći iz dubine grla.

– Ludeg! – reče Talut, istupivši sa širokim osmijehom i velikim medvjeđim zagrljajem. – Uđi, uđi unutra. Hladno je.

– Ja ... ovaj ... ne znam – reče čovjek bacajući pogled na mladog vuka. – Ima li unutra još ovakvih?

– Ne, nema ih – reče Ejla. – Vučko ti neće ništa učiniti. Ja mu neću dopustiti.

Ludeg pogleda Taluta, ne znajući bi li povjerovao toj nepoznatoj ženi. – Zašto držite vuka u zemunici?

– To je duga priča, ali lakše se priča kraj tople vatre. Uđi, Ludeg. Vučić ti neće naškoditi, vjeruj mi – reče Talut bacivši značajan pogled na Ejlu dok je vodio tog mladog čovjeka kroz predvorje.

Ejla je točno znala što taj pogled znači. Bolje bi bilo da Vučko ne smeta tom čovjeku. Ona pođe za njima, dajući znak mladoj životinji da ostane kraj nje, ali nije znala kako da mu zapovjedi da prestane režati. Situacija je bila posvema nova. Ona je znala da vukovi, iako su vrlo odani i vjerni svojim čoporima, napadaju i ubijaju strance koji prodiru na njihovo područje. Vučkovo je ponašanje bilo savršeno razumljivo, ali zbog toga nije postalo prihvatljivim. Morat će se naviknuti na strance, volio to ili ne.

Nezija toplo pozdravi sina svog rođaka, prihvati mu uprtnjaču i kožuh, pa ih predade Danugu da ih stavi na prazan ležaj na Mamutovu ognjištu, zatim napuni tanjur i nađe mu mjesta da sjedne. Ludeg je i dalje zabrinuto pogledavao Vučka, ispunjen nervozom, a kad god se Vučkov pogled susreo s njegovim očima, u njegovu se grkljanu pojačavalo prijeteće režanje. Kad ga je Ejla ukorila, spustio je uši i šćućurio se, ali već je idućeg trenutka ponovno režao na stranca. Pomišljala je da mu sveže uzicu oko vrata, ali to ne bi ništa riješilo. Zbog toga bi životinja bila još zabrinutija, a čovjek bi tek tada osjetio opasnost.

Ridag se držao podalje, stideći se stranca kojeg je poznavao, ali ubrzo je shvatio problem. Osjetio je da napetost tog čovjeka otežava stanje. Ako vidi da je vučić prijateljski raspoložen, možda će se opustiti. Mnogi su se okupili na ognjištu za kuhanje, pa kad je Ridag čuo da se Hartal probudio, nečeg se sjetio. Otišao je na Sobovo ognjište, utješio mališana, zatim ga uzeo za ruku i doveo ga u društvo, ali ga nije predao njegovoj majci. Umjesto toga pošao je prema Ejli i Vučku.

Hartal se u posljednje vrijeme jako sprijateljio sa živahnim štenetom, pa je počeo gugutati čim je opazio čupavo sivkasto stvorenje. Radosno je potrčao prema vuku, ali njegovi su koraci bili vrlo nepostojani. Posrnuo je i pao na Vučka. Vučko je zaskičao, ali nakon toga samo je liznuo dječje lice, a Hartal se počeo smijuckati. Gurao je od sebe topli vlažni jezik i stavljao ručice u dugačke ralje pune oštrih zubi, zatim pograbio čupavo krzno i pokušao privući Vučka.

Zaboravljajući svoj nemir, Ludeg je vrlo iznenađeno promatrao kako mali puzavac navlači vuka, ali više se čudio strpljivosti i nježnosti okrutnog mesoždera. Ni Vučko nije mogao produžiti svoje obrambeno stražarenje nad strancem, jer je bio izložen napadu, a nije imao ustrajnosti odraslih članova svoje vrste. Ejla se smiješila Ridagu, znajući odmah da je doveo Hartala upravo radi ovog što je postigao. Kad je Tronija prišla i uzela sina, Ejla je podigla Vučka, zaključivši da je vrijeme da ga predstavi došljaku.

– Mislim da će se Vučko brže naviknuti na tebe ako mu dopustiš da osjeti tvoj miris – reče mladiću.

Ejla je savršeno govorila njihov jezik, ali Ludeg zamijeti razliku u izgovoru nekih glasova. Tek sad je pomnjivo pogleda, pitajući se tko je ta žena. Znao je da nije bila u Lavljem taboru prošle godine. Zapravo, nije se mogao sjetiti da ju je ikad prije vidio, a sigurno bi zapamtio tako lijepu ženu. Odakle je došla? Podiže pogled i opazi kako ga promatra neki visoki, plavokosi stranac.

– Što trebam činiti? – upita. – Samo mu dopusti da ti onjuši ruku, to će pomoći. Voli i da ga se tapše, ali

ne bi trebalo prenagliti. Treba mu malo vremena da te upozna – reče Ejla. Ludeg pruži ruku, oklijevajući. Ejla spusti Vučka da je onjuši, ali ostade

zaštitnički blizu. Nije mislila da će Vučko napasti došljaka, ali nije bila posve sigurna. Nakon nekoliko trenutaka čovjek pruži ruku da dotakne debelo krzno koje se počinjalo linjati. Nikad prije nije dotaknuo živa vuka, to ga je prilično uzbuđivalo. Nasmiješio se Ejli i opet pomislio kako je lijepa kad mu je uzvratila smiješak.

– Talut, mislim da je najbolje da brzo kažem vijesti koje nosim – reče Ludeg. – Vidim da u Lavljem taboru ima priča koje bih rado čuo.

Krupni se glavar nasmiješi. Takvu se zanimanju uvijek radovao. Glasnici su dolazili da priopće novosti, a birani su kako zbog sposobnosti da brzo trče tako zbog vještine da dobro pričaju priče.

– Reci nam, dakle. Koje nam vijesti nosiš? – upita Talut. – Najvažnija je promjena okupljališta za Ljetni sabor. Domaćin je Vučji

tabor. Okupljalište koje je izabrano prošle godine nestalo je u poplavama. Imam i drugih vijesti, tužnih vijesti. Prenoćio sam u taboru Sungajaca. Ondje je harala bolest, smrtonosna bolest. Neki su umrli, a kad sam odlazio, sin i kći glavarice bili su teško bolesni. Pitanje je bilo hoće li preživjeti.

– Oh, to je strašno! – reče Nezija. – Kakvu vrst bolesti imaju? – upita Ejla.

– Čini se da je u prsima. Visoka temperatura, dubok kašalj, težak dah. – Koliko je daleko to mjesto? – upita Ejla. – Zar ne znaš? – Ejla je bila posjetilac, ali sad je usvojena – reče Tulija. Zatim se okrenu

Ejli. – To nije predaleko. – Možemo li poći tamo? Ili da me netko odvede? Ako su djeca bolesna,

možda im mogu pomoći. – Ne znam. Što ti misliš, Talut? – reče Tulija. – To je izvan ruke, ako će se Ljetni sabor održati u Vučjem taboru. A oni

nisu ni u rodu, Tulija. – Mislim da je Darnev imao neki daleki rod u tom taboru – reče Tulija. – A

žalosno je da su mladi brat i sestra bolesni. – Možda bismo trebali poći. Ali tada bi trebalo krenuti što prije – reče

Talut. Ludeg je sve to slušao s velikim zanimanjem. – Dobro, sada kad ste čuli

moje vijesti, htio bih znati sve o novom članu Lavljeg tabora, Talut, je li ona zaista izlječiteljica? I odakle je vuk stigao? Nikad nisam čuo da netko drži vuka u zemunici.

– I to još nije sve – reče Frebek. – Ejla ima i dva konja, kobilu i mladog ždrijepca.

Posjetilac pogleda Frebeka s nevjericom, zatim se nasloni spreman da sluša priče koje će mu kazivati članovi Lavljeg tabora.

Ujutro, nakon duge noći pripovijedanja, Ludegu je pokazan uzorak Ejline i

Džondalarove jahaće vještine, što ga se dolično dojmilo. Otišao je put idućeg tabora, spreman pronijeti glas o novoj Mamutovki, zajedno s vijestima o promjeni okupljališta za Ljetni sabor. Lavlji je tabor odlučio krenuti sljedećeg jutra, pa je ostatak dana utrošen na posljednje pripreme.

Ejla odluči ponijeti više lijekova nego što ih je obično uzimala, pa je pretraživala zbirku bilja, razgovarajući s Mamutom dok je punila torbu. Stalno joj je bio na pameti Ljetni sabor, pa dok je gledala kako stari vrač trlja ukočene zglobove, sjetila se kako su članovi plemena ostavljali u spilji starce koji nisu bili sposobni za dugačko putovanje. Kako će Mamut izdržati taj dugi put? Toliko ju je to mučilo da je izišla da potraži Taluta i da ga pita.

– Veći dio puta ja ga nosim na leđima – objasni Talut. Ejla vidje kako Nezija dodaje svežanj stvari na hrpu koju će konji vući na

nosiljci. U blizini je sjedio Ridag s izrazom neutješnosti. Iznenada Ejla pođe potražiti Džondalara. Našla ga je kako sprema putnu uprtnjaču koju mu je dala Tulija.

– Džondalar! Tu si – reče ona.

On je pogleda s izrazom preneraženja. Ona je bila posljednja osoba kojoj bi se ponadao da će je vidjeti u tom trenutku. Upravo je o njoj razmišljao, pitao se kako će se s njom oprostiti. Zaključio je da je sad, kada svi napuštaju zemunicu, kucnuo čas da i on pođe. Ali umjesto da s Lavljim taborom krene na Ljetni sabor, on će udariti drugim pravcem i zaputiti se natrag u zavičaj.

– Znaš li kako Mamut ide na Ljetni sabor? – upita Ejla. Pitanje ga je potpuno iznenadilo. To mu nije bilo ni na kraj pameti, čak nije

bio siguran da razumije o čemu ona govori. – Ovaj ... ne, ne znam – reče on. – Talut ga mora nositi, na leđima. A tu je i Ridag. I njega treba nositi.

Mislila sam, Džondalar ... Vježbali smo Trkača, on je naviknut da nosi nekoga, zar ne?

– Da. – I ti možeš njime vladati. Ići će kamo god poželiš, je li tako? – Da, mislim da hoće. – Dobro! Onda nema razloga da Mamut i Ridag ne jašu na konjima do

okupljališta. Oni ne mogu njima upravljati, ali možemo ih ti i ja voditi. Svima će biti mnogo lakše, a Ridag je u posljednje vrijeme bio tako nesretan, pa bi ga to moglo obodriti. Sjećaš li se koliko je bio uzbuđen kad je prvi put jahao na Njiski? Nemaš ništa protiv toga, zar ne, Džondalar? Ne moramo jahati, i svi drugi pješače – reče Ejla.

Ideja joj je bila tako draga i uzbudljiva; nije ni pomislila da on možda ne ide s njima. Kako bi je mogao odbiti? Ideja je zaista dobra, a Lavlji je tabor toliko učinio za njega, pa mu se činilo da je to najmanje što može učiniti zauzvrat.

– Ne, nemam ništa protiv pješačenja – reče Džondalar. Osjetio je čudnovatu lakoću kad je vidio kako Ejla odlazi reći Talutu, kao da mu je s pleća spao užasan teret. Žurno je dovršio spremanje, zatim je skupio opremu i otišao da se pridruži ostalim članovima tabora. Ejla je nadzirala tovaranje nosiljki. Bilo je gotovo sve spremno za polazak.

Nezija ga spazi kako dolazi i nasmiješi mu se. – Drago mi je što si odlučio da pođeš s nama i pomogneš Ejli oko konja. Mamutu će biti mnogo udobnije, a pogledaj samo Ridaga! Nikad nije bio uzbuđeniji pri odlasku na Ljetni sabor.

Džondalar se pitao zašto ga muči osjećaj da Nezija zna kako je kanio poći u svoj zavičaj.

– A zamislite kakav će dojam izazvati prizor kad stignemo ne samo s konjima nego i s ljudima na njima – reče Brzek.

– Džondalar, čekali smo te. Ejla nije znala tko će na kojem konju jahati – reče Talut.

– Mislim da nema nikakve razlike – reče Džondalar. – Njisku je malo lakše jahati. Ona manje trese jahača.

Primijeti da Ranek pomaže Ejli uravnotežiti teret. Grč ga je stegao kad ih je vidio kako se smiju, pa shvati koliko je privremena odgoda njegove nesreće.

Samo je odgođeno ono što je neizbježno, ali trenutno je preuzeo obavezu. Pošto je Mamut napravio neke tajanstvene kretnje i izgovorio čudne riječi, zabo je mutu na ulazu da čuva zemunicu, zatim se uz pomoć Ejle i Taluta popeo na Njisku. Činilo se da je nervozan, ali teško je bilo reći što se u njemu zbiva. Džondalar pomisli da starac dobro prikriva nelagodu.

Ridag nije bio uznemiren, jer je i prije jahao. Bio je samo uzbuđen kad ga je visoki muškarac podignuo i stavio na Trkačeva leđa. Nikad nije jahao ždrijepca. Nasmiješio se Latiji koja ga je gledala; u njoj se briga za njegovu sigurnost miješala s uzbuđenjem zbog novog iskustva i s trunom zavisti. Motrila je Džondalara dok je vježbao konja, držeći se daleko, jer je teško bilo nagovoriti neku drugu ženu da pođe s njom i gleda izbliza – zrelost je imala i neke nedostatke. Zaključila je da vježbanje mladog konja nije nužno povezano s nekom čarolijom. Trebalo je samo imati strpljenja i, dakako, konja kojeg ćeš vježbati.

Obavljena je posljednja provjera tabora, zatim su krenuli uzbrdo. Na pola puta Ejla stade. Stade i Vučko, motreći je s iščekivanjem. Osvrnula se na zemunicu u kojoj je našla dom, gdje su je prihvatili ljudi njezine vrste. Već joj je nedostajala njezina udobna sigurnost, ali ona će tu stajati kad se vrate, ponovno spremna da ih primi i zaštiti tijekom duge studene zime. Vjetar je lupkao zastorom na nadsvođenom ulazu od mamutovih kljova, nad njim se vidjela lubanja spiljskog lava. Lavlji je tabor izgledao samotno bez ljudi. Ejla Mamutovka bolno zadrhta od iznenadnog napadaja tuge.

30 Velika travnata ravnica, obilni izvor života u toj hladnoj zemlji, pokazivala

je još jedno lice novog godišnjeg doba za vrijeme putovanja Lavljeg tabora. Ljubičasto-plavi i žućkasti cvjetovi patuljaste perunike venuli su u posljednjim proplamsajima boje, dok su božuri papratastih listova bili u punom cvatu, široki sag tamnocrvenog cvijeća, koji je pokrivao cijelu udolinu između dva brijega, izazvao je usklike čuđenja i radosti među putnicima. Ali prevladavale su raznobojne vrste trava koje su pretvarale stepu u meko ustalasano srebro ispresijecano sjenama modre kadulje. Tek će poslije, kad mlada trava sazre, a perjasta trava izgubi perjanice, bogate ravnice promijeniti srebrnu boju u zlatnu.

Mladi je vuk bio ushićen otkrićem mnoštva malih životinja što su živjele i uspijevale na prostranoj preriji. Jurio je za tvorovima i lasicama – zerdavi su ljeti imali smeđu dlaku – i ustuknjivao kad bi mu se neustrašivi grabežljiva suprotstavili. Kad bi miševi i voluharice, naviknuti bježati ispred lisica, strugnuli u rupe iskopane odmah ispod površine zemlje, Vučko je ganjao hrčke i dugouhe ježeve. Ejla se smijala njegovu izgledu zaprepaštenog iznenađenja kad bi debelorepi skočimiš, s kratkim prednjim nogama i troprstim stražnjim nogama, odskakutao i nestao u rupi gdje je prespavao cijelu zimu. Zečevi i veliki skočimiši bili su dovoljno veliki za obrok; bili su ukusni kad bi se oderali i ispekli na večernjoj vatri. Ejlina je praćka oborila nekoliko tih životinja kad ih je Vučko preplašio.

Stepski glodavci rovači bili su korisni, jer su smekšavali i prevrtali gornji sloj tla, ali neki su prevelikim bušenjem mijenjali karakter zemljišta. Kako je Lavlji tabor putovao ravnicom, tako su sveprisutne rupe pjegastih vjeverica postajale neprebrojive, a na nekim područjima morali su obilaziti stotine humaka pokrivenih travom, visokih do koljena pa i do pasa, u kojima su živjele obitelji stepskih svizaca.

Vjeverice su bile najdraži plijen crnih lunja, iako su se ti dugokrili jastrebovi hranili i drugim glodavcima, a nisu zanemarivali ni strvine ni kukce. Te lijepe, otmjene ptice obično su otkrivale bezazlene vjeverice iz zračnih visina, ali lunja je mogla lebdjeti kao vjetruša kliktavka ili pak letjeti vrlo nisko da iznenada pograbi svoj plijen. Osim jastrebova i sokolova, i smeđi orao je volio te sitne glodavce. U jednoj zgodi, kad je Ejla primijetila da Vučko zauzima napadački položaj, pogledala je bolje i vidjela jednu od tih krupnih ptica grabljivica kako se spušta blizu svoga gnijezda na zemlji noseći vjevericu svom mladunčetu. Gledala je sa zanimanjem, ali ni ona ni Vučko ne ometoše orlove pri jelu.

Vojska drugih ptica živjela je u izobilju na otvorenoj ravnici. Ševe i lještarke, kamenjarke i jarebice, prepelice i droplje, zatim divni ždralovi, plavkastosivi s crnim glavama i bijelim čupercima iza očiju, napučivali su nepregledne ravnice. Stizali su da se gnijezde u proljeće, uživali u gozbi

kukcima, gmizavcima i zmijama, da bi u jesen odlazili u jatima oblika V, klikćući nebom.

Talut je na čelu išao korakom kojim se služio kad je putovao cijeli tabor, korakom koji neće prisiljavati sporije članove da se muče. Ali primijetio je da napreduju mnogo brže nego inače. Konji su stvarali tu razliku. Noseći darove, proizvode za razmjenu i šatorske kože na nosiljkama, te članove koje je prije trebalo nositi, svima su olakšali breme. Glavaru je bilo drago što je korak ubrzan, napose zato što su išli izvan puta, ali to je stvaralo i jedan problem. Planirao je kuda će proći i gdje će se zaustaviti, da iskoristi prednost nekih mjesta koja obiluju vodom. Sad je o svemu tome morao usput voditi računa.

Zastali su kraj neke rječice, iako je još bilo zarana. Stepe su katkad prepuštale mjesto šumama uz vode, pa putnici načiniše logor na širokoj livadi djelomično okruženoj drvećem. Pošto je Ejla skinula nosiljku s Njiske, odlučila je povesti Latiju na jahanje. Djevojka je uživala pomagati oko konja, a životinje su joj zauzvrat pokazivale veliku sklonost. Dok su udvoje jahale kroz šumarak u kojem su zajedno rasle breze, omorike, grabovi i ariši, ugledale su cvjetan proplanak, stepsku zelenu čistinu obrubljenu stablima. Ejla zastade i tiho šapnu na uho djevojci koja je sjedila pred njom:

– Budi vrlo mirna, Latija, ali pogledaj onamo, pokraj vode. Latija pogleda u pokazanom pravcu i isprva se namršti jer ništa nije mogla

nazreti, ali zatim se nasmiješi kad opazi stepsku antilopu s dvoje mladih: životinja je digla glavu i zabrinuto osluškivala, ali nije čula ništa određeno. Onda Latija opazi još nekoliko antilopa. Spiralni rogovi rasli su ravno iz glave, povijajući se malo unatrag pri vrhu, dok je nos bio istaknut, dajući licu naglašenu izduljenost.

Dok su sjedile na konju i tiho gledale, oko njih postade primjetljivo ptičje glasanje: gukanje grlica, veselo cvrkutanje sjenica, kliktanje djetlića. Ejla začu lijepi zov zlatne vuge i odgovori na nj, oponašajući ga tako točno da je zbunila pticu. Latija poželje da i ona tako zviždi.

Ejla dade Njiski znak da polako krene prema šumskoj čistini. Latija je gotovo drhtala od uzbuđenja kad su se primakli antilopama; vidjela je još jednu košutu s dvoje lanadi. Odjednom vjetar promijeni smjer i sve životinje dignuše glavu, da bi za tili čas odjurile kroz šumu prema otvorenoj stepi. Pratila ih je nekakva siva strijela, a Ejla je znala tko ih je nagnao u bijeg.

Kad se Vučko zadihan vratio i skljokao na zemlju, Njiska je već mirno pasla, a dvije mlade žene sjedile su na sunčanoj livadi i brale divlje jagode. Kraj Ejle na zemlji ležao je stručak šarena cvijeća: svijetlocrveni cvjetovi s dugačkim tankim peteljkama i skupina zlatnožutih glavica, pomiješanih sa sivkasto-bijelim kuglicama.

– Voljela bih da ima više jagoda, da ih naberemo za druge – reče Ejla stavljajući još jednu sitnu, ali izvanredno slatku i ukusnu bobicu u usta.

– Moralo bi ih biti mnogo više. Ja bih željela da ih ima bar dovoljno za mene – reče Latija kroz širok osmijeh. – Osim toga, želim o ovome razmišljati

kao o posebnom mjestu, samo za nas, Ejla. – Stavi jagodu u usta i sklopi oči uživajući u okusu. Tada joj izraz lica postade zamišljen. – Ona lanad su zaista bila mlada, zar ne? Nikad nisam bila tako blizu mladunčadi.

– To je zbog Njiske. Mogle smo im se primaknuti zato što se antilope ne boje konja. Ali onaj Vučko – reče Ejla pogledavši prema štenetu. On podiže glavu na zvuk svog imena. – On ih je otjerao.

– Ejla, mogu li te nešto upitati? – Naravno. Uvijek me možeš pitati što god želiš. – Što misliš, hoću li i ja moći jednog dana naći nekog konja? Mislim malo

ždrijebe, da se mogu o njemu brinuti kao što si se ti brinula za Njisku, da se navikne na mene.

– Ne znam. Ja nisam namjerno našla Njisku. To se slučajno dogodilo. Teško bi bilo naći mladunče. Svaka majka štiti svoj porod.

– Kad bi željela imati još jednog konja, malog konja, što bi učinila? – Nikad nisam o tome razmišljala... Ako bih poželjela mladog konja...

Čekaj da razmislim... Moraš uloviti njegovu majku. Sjećaš li se jesenskog lova na bizone? Da si lovila konje, i natjerala krdo u onakvu stupicu, ne bi ih morala sve pobiti. Mogla bi sačuvati jedno ili dvoje mladih. Možda bi čak mogla odijeliti jedno mladunče od ostalih, pa onda druge pustiti da odu, ako ti ne bi trebali. – Ejla se nasmiješi. –Sad vidim da mi je teže loviti konje.

Kad su se vratile, većina je sjedila oko velike vatre pri jelu. Dvije mlade žene uzeše hranu i sjedoše.

– Vidjele smo neke antilope – reče Latija. – Bilo je i lanadi. – Ja mislim da ste vidjele i neke jagode – reče Nezija suho, primijetivši

crvene ruke svoje kćeri. Latija porumenje, sjetivši se kako ih je htjela sve zadržati za sebe.

– Nije ih bilo dovoljno da ih donesemo – reče Ejla. – To ne bi pomoglo. Poznajem ja Latiju i jagode. Sama bi pojela cijelo

polje, nikome ne bi dala ni okusiti, kad bi joj se pružila zgoda. Ejla primijeti Latijinu nelagodu pa promijeni temu razgovora. –Nabrala

sam podbjela za kašalj, za bolesni tabor, i bilja s crvenim cvjetovima kojemu ne znam imena, ali korijen mu je vrlo dobar lijek za duboki kašalj i za izbacivanje sluzi iz pluća – reče ona.

– Nisam znala da zbog toga bereš ono cvijeće – reče Latija. – Kako znaš da boluju od te bolesti?

– Ne znam. Ali kad sam ugledala bilje, pomislila sam da je u svakom slučaju dobro da ga naberem, jer smo i sami patili od te bolesti. Koliko još ima do tog tabora, Talut?

– Teško je reći – reče glavar. – Putujemo brže nego inače. Morali bismo stići do Sungajaca za jedan dan, ili malo više, mislim. Ludeg mi je načinio vrlo dobru kartu, ali nadam se da nećemo stići prekasno. Ta bolest je gora nego što sam mislio.

Ejla se namršti. – Kako to znaš? – Našao sam znakove koje je netko ostavio. – Znakove? – reče Ejla. – Pođi sa mnom. Pokazat ću ti – reče Talut, odlažući čašu i ustajući. Povede je do hrpe kostiju kraj rijeke. Razne kosti, osobito velike kosti kao

što su lubanje, mogle su se naći po svoj ravnici, ali kad su došli bliže, Ejli je postalo jasno da njihov raspored nije prirodan. Netko ih je namjerno složio u hrpe. Mamutova lubanja sa slomljenom kljovom ležala je na vrhu, okrenuta naopako.

– To je znak loših vijesti – reče Talut pokazujući preokrenutu lubanju. – Vrlo loših vijesti. Vidiš li ovu donju čeljust, s dva kralješka što se na nju naslanjaju? Šiljak čeljusti pokazuje kojim putem treba ići, a tabor je udaljen dva dana.

– Zacijelo im je potrebna pomoć, Talut! Jesu li zbog toga postavili ove znakove?

Talut pokaza komad nagorjele brezove kore, pritisnut slomljenim krajem lijeve kljove. – Vidiš li ovo? – reče.

– Vidim. Spaljena je, kao da je bila u vatri. – To znači bolest, smrtonosnu bolest. Netko je umro. Ljudi se plaše te vrste

bolesti, i ovo je mjesto gdje se putnici obično zaustavljaju. Ovaj znak nije stavljen ovdje da se ište pomoć, nego da se upozore drugi da ne prilaze.

– Oh, Talut! Ja moram poći. Vi ostali ne morate, ali ja moram. Mogu odmah krenuti, na Njiski.

– I što ćeš im reći kad stigneš tamo? – reče Talut. – Ne, Ejla. Neće ti dopustiti da im pomogneš. Nitko te ne poznaje. Oni nisu ni Mamutovci, to su Sungajci. O tome smo razgovarali. Znali smo da ćeš htjeti poći. Pošli smo ovim pravcem, pa ćemo ići s tobom. Kad imamo konje, mislim da put možemo prevaliti za jedan dan umjesto za dva.

Sunce je tonulo iza ruba zemlje kad se skupina putnika iz Lavljeg tabora

primakla velikom naselju na širokoj zaravni desetak metara iznad široke, brze rijeke. Zastali su kad su ih ugledali neki ljudi koji su u njih zurili sa zaprepaštenjem a zatim otrčali prema nastambama. Pojaviše se zatim muškarac i žena. Lica su im bila crvena od okerove masti, a kosa im je bila posuta pepelom.

Prekasno je, pomisli Talut dok su se on i Tulija približavali Sungajskom taboru. Pratile su ih Nezija i Ejla koja je vodila Njisku s Mamutom. Očigledno su prekinuli nešto vrlo važno. Kad su došljaci bili tri-četiri koraka daleko, čovjek crvena lica podiže ruku i okrenu dlan prema njima. To je bio znak da stanu. On progovori s Talutom na različitom jeziku, ali Ejli se činilo da osjeća nešto poznato: kao da ga je morala razumjeti, možda zbog sličnosti s mamutovskim jezikom. Talut odgovori svojim jezikom. Zatim opet progovori onaj čovjek.

– Zašto je Lavlji tabor Mamutovaca došao ovamo u ovo vrijeme? – reče on, govoreći sad mamutovski. – U ovom taboru vlada bolest i velika žalost. Zar niste vidjeli znakove?

– Da, znakove smo vidjeli – reče Talut. – S nama je žena koja je kći Mamutova ognjištva, vješta vidarica. O vašim nam je nevoljama pričao Ludeg, glasnik koji je ovuda prošao prije nekoliko dana. Spremali smo se krenuti na naš Ljetni sabor, ali naša izlječiteljica Ejla htjela je da najprije dođemo ovamo, da vam ponudimo pomoć. Jedan je naš član bio povezan s vama; mi smo u rodu. Evo smo došli.

Muškarac pogleda ženu koja je stajala kraj njega. Bilo je očito da ona tuguje, jer se s velikim naporom pribrala.

– Prekasno je – reče ona. – Umrli su. – Glas joj prijeđe u tužaljku, u plač. – Umrli su. Moja djeca, moja čeda, moj život ... mrtvi su. – Dva čovjeka priđoše ženi sa strane i odvedoše je.

– Moja je sestra pretrpjela veliku žalost – reče muškarac. – Izgubila je sina i kćer. Djevojčica je bila gotovo žena, dječak nekoliko godina mlađi. Svi smo u žalosti.

Talut sućutno zaklima glavom. – To je zaista velika žalost. Dijelimo vašu tugu i nudimo svaku utjehu koju možemo pružiti. Ako se to slaže s vašim običajima, možemo ostati i svoje suze dodati vašima kad se djeca budu vraćala u okrilje Velike majke.

– Vašu ljubaznost cijenimo i uvijek ćemo je pamtiti, ali među nama ima još bolesnika. Moglo bi za vas biti opasno da ostanete. Možda je opasno i to što ste došli.

– Talut, upitaj ga mogu li vidjeti one koji su još bolesni. Možda bih im mogla pomoći – reče Ejla tiho.

– Da, Talut. Pitaj može li Ejla pogledati bolesnike – dodade Mamut. – Mislim da će nam ona znati reći je li za nas pogibeljno ako ostanemo.

Čovjek crvena lica pogleda starca koji je sjedio na konju. Bio je zapanjen kad je ugledao konje, ali nije htio pokazati svoje zaprepaštenje, a k tome ga je tuga toliko morila da je privremeno zatomio znatiželju dok je posredovao kao tumač za svoju sestru, za svoj tabor. Ali kad je Mamut progovorio, čudnovat prizor čovjeka na konju iznenada je opet prodro u njegovu svijest s novim dojmom.

– Kako to da taj čovjek sjedi na konju? – napokon je promucao. – Zašto konj mirno stoji? I onaj drugi, straga?

– To je duga priča – reče Talut. – Taj čovjek je naš Mamut, a konji slušaju našu izlječiteljicu. Kad bude bilo vremena, bit ćemo sretni da vam o tome pričamo, ali sad bi Ejla najprije htjela vidjeti bolesnike. Možda bi im mogla pomoći. Bit će u stanju da nam kaže da li zli dusi još ovdje borave, te da li ih može suzbiti i učiniti neškodljivima. Saznat ćemo da li možemo ovdje ostati.

– Kažeš da je vješta. Moram ti vjerovati. Ako može zapovijedati konjskim duhom, mora imati jaku čaroliju. Čekaj dok se dogovorim s onima unutra.

– Ima još jedna životinja o kojoj trebaš čuti – reče Talut, pa se okrenu ženi. – Zovni ga, Ejla.

Ona zazvižda, a Vučko se otrže prije nego što ga je Ridag mogao osloboditi. Sungajac i drugi promatrači bili su zabezeknuti kad su vidjeli kako prema njima trči mladi vuk, ali još više su se zapanjili kad se zaustavio kraj Ejlinih nogu i pogledao gore s iščekivanjem. Na njezin znak on leže na trbuh, ali njegova budna pažnja, usredotočena na strance, izazivala je u njima nelagodu.

Tulija je pomnjivo motrila reakcije Sungajskog tabora i brzo uočila koliko su snažan dojam ostavile ukroćene životinje. One su povećale ugled ljudi s kojima su povezane i ugled cijelog Lavljeg tabora. Mamutov se položaj povisio samo zbog toga što je sjedio na konju. Gledali su ga zabrinutim očima, a njegove su riječi iskazivale veliku vlast, ali još dojmljiviji je bio njihov odnos prema Ejli. Gledali su je sa strahopoštovanjem, sa svojevrsnom pokornošću.

Glavarica je shvatila da se navikla na konje, ali sjetila se svoje zabrinutosti kad je prvi put vidjela Ejlu s konjima, pa joj nije bilo teško zamisliti se na njihovu mjestu. Bila je u zemunici kad je Ejla donijela sićušnog vučića, i promatrala ga je dok je rastao, ali gledajući Vučka onako kako bi ga sad mogao gledati stranac, ona shvati da više ne izgleda kao milo životinjsko mladunče. Možda je mlad, ali po svem izgledu Vučko je bio odrasli vuk, a konj je bio zrela kobila. Ako Ejla može podvrgavati svojoj volji snažnoga konja i nezavisnog vuka, koje još sile može svladavati? Naročito kad se zna da je kći Mamutova ognjišta i vidarica.

Tulija se pitala kako će ih dočekati na Ljetnom saboru, ali nije se nimalo iznenadila kad su Ejlu pozvali unutra da pregleda bolesne članove tabora. Mamutovci sjedoše da čekaju. Kad je Ejla izišla, prišla je Mamutu, Talutu i Tuliji.

– Mislim da imaju ono što Nezija naziva proljetnom bolešću. Muči ih ognjica, stezanje u prsima, teško disanje, samo što je sve to došlo kasnije i u težem obliku – objasni Ejla. – Dvoje starije čeljadi umrlo je prije, ali najžalosnije je kad djeca umiru. Ne znam točno zbog čega su umrla. Mladi su ljudi obično dovoljno jaki da se oporave od takve bolesti. Svi drugi kao da su preživjeli ono najgore. Neki još žestoko kašlju, njima mogu pomoći da im bude lakše, ali nitko drugi ne izgleda više ozbiljno bolestan. Htjela bih napraviti neki lijek da pomognem majci. Njoj to vrlo teško pada. Ne mogu je zbog toga pokuditi. Nisam posvema sigurna, ali mislim da nam nije opasno ostati na pogrebu. Ali ne smijemo boraviti unutar njihovih nastambi.

– Predložio bih da razapnemo šatore, ako odlučimo ostati – reče Talut. – Njima je dovoljno teško i bez stranaca, a nisu čak ni Mamutovci. Sungajci su... različiti.

Ejlu je ujutro probudio zvuk glasova u blizini šatora. Brzo je ustala, obukla

se i provirila. Nekoliko je ljudi kopalo dugački, uski jarak. Vani su bile Tronija i Fralija; sjedile su kraj vatre i dojile djecu. Ejla se nasmiješi i pridruži im se.

Miris kaduljina čaja širio se iz košarice za kuhanje. Ona uze čašu čaja i sjede pored dviju žena, srčući vrući napitak.

– Hoće li ih danas ukopati? – upita Fralija. – Mislim da hoće – reče Ejla. – Talut nije htio izravno pitati, ali dobila sam

takav dojam. Ne razumijem njihov jezik, iako tu i tamo ulovim poneku riječ. – Vjerojatno kopaju grob. Čudim se zašto je tako dugačak – reče Tronija. – Ne znam, ali drago mi je što ćemo uskoro otići. Znam da je trebalo ostati,

ali ne volim pogrebe – reče Fralija. – Nitko ih ne voli – reče Ejla. – Žao mi je što nismo stigli nekoliko dana

ranije. – Ionako ne znaš da li bi mogla pomoći toj djeci – reče Fralija. – Tako mi je žao majke – reče Tronija. – Teško je izgubiti i jedno dijete, ali

izgubiti dvoje u isti mah... Ne znam da li bih to mogla podnijeti. – Prigrlila je Hartala, ali to je dječačića samo ponukalo da se pokuša oteti.

– Da. Teško je kad se izgubi dijete – reče Ejla. Glas joj je bio tako turoban da ju je Fralija pogledala u čudu. Ejla spusti čašu i ustade. – Vidjela sam da u blizini raste pelin. Njegov je korijen snažan lijek. Ne rabim ga često, ali želim dati nešto majci da se smiri i opusti, a to mora biti jako.

Lavlji je tabor promatrao ili površno sudjelovao u raznim poslovima

tijekom dana, ali pred večer atmosfera se promijenila: osjećala se velika napetost koja je obuhvatila i posjetioce. Naglašeni osjećaji izazvali su iskrene jauke od žalosti i tuge među Mamutovcima kad je dvoje djece svečano izneseno iz zemunice na nosilima, da bi ih pronijeli pokraj svakog prisutnog radi posljednjeg pozdrava.

Dok su nosači polako stupali pokraj ožalošćenih posjetilaca, Ejla je primijetila da su mrtva djeca obučena u divnu odjeću i ukrašena kao da idu na neku svečanost. To ju je i protiv njene volje iznenadilo. Komadići različito obojenih i prirodnih koža i krzna bili su pažljivo sašiveni u složenim geometrijskim uzorcima na tunikama i dugačkim hlačama, naporedo s dijelovima koji su bili ispunjeni tisućama bjelokosnih zrnaca. Kroz glavu joj prođe čudna misao. Je li sav taj posao obavljen upotrebom oštrog šila? Možda bi netko rado prihvatio malo zašiljeno bjelokosno koplje s rupicom na kraju.

Primijetila je također vrpce na glavi i pojaseve, a na ramenima djevojčice ležao je plašt urešen čarobnim likovima koji su bili načinjeni od nečeg što je sličilo na usukanu mamutovu vunu. Željela je dotaknuti te stvari, pobliže ih razgledati i vidjeti kako su napravljene, ali to ne bi bilo dolično. I Ranek je to primijetio, pa je izrekao neke primjedbe o zamršenom uzorku pravokutnih spirala. Ejla se nadala da će o svemu tome više saznati prije nego što odu, možda u zamjenu za jednu njezinu iglu.

Djeca su bila ukrašena i nakitom od školjaka, životinjskih očnjaka, kostiju; dječak je imao i velik, neobičan kamen, prošupljen da bi se mogao nositi kao

privjesak. Za razliku od odraslih osoba čija je kosa bila raskuštrana i posuta pepelom, dječja je kosa bila uredno počešljana i spletena – dječak je imao pletenice, djevojčica velike punđe s obje strane glave.

Ejla nije mogla razbiti iluziju da djeca samo spavaju i da će se svakog časa probuditi. Izgledala su tako mlado, tako zdravo, s okruglim licima bez crta, prenježna da bi već nestala i prešla u carstvo duhova. Osjetila je drhtaje jeze i nehotice pogledala Ridaga. Susrela se s Nezijinim pogledom i okrenula glavu.

Napokon su dječja tjelesa donesena do dugačkog, uskog jarka. Spustili su ih na dno i položili glavu do glave. Jedna žena s naročitim pokrivalom na glavi i dugačkom ukrašenom tunikom ustade i poče pojati oštrim visokim glasom od kojega je svakog obuzela jeza. Imala je mnogo niski i privjesaka o vratu koji su zveckali dok se kretala; oko ruku je nosila nekoliko širokih bjelokosnih narukvica. Ejla primijeti da su slične narukvicama koje su pravili Mamutovci.

Duboko treperavo bubnjanje zvučalo je poznatim tonom mamutove lubanje. Tugujući i pojući žena se počela svijati i njihati, podižući se na prstima, okrećući se u raznim pravcima, ali ostajući uvijek na istom mjestu. Dok je plesala, mahala je oko sebe rukama, oštro i ritmički, zvečeći narukvicama. Ejli je bila bliska, pa premda nisu mogle općiti, osjetila je kako je privlači. Mamut je objasnio da ona nije vidarica kao Ejla, nego žena koja može uspostavljati vezu sa svijetom duhova. Bila je sungajski oblik Mamuta, ili Kreba. Ejla je to spoznala iznenada, s preneraženjem, jer joj je još bilo teško pojmiti da žena može biti mog-ur.

Muškarac i žena crvenih lica prskali su crvenim okerom djecu, podsjetivši Ejlu na crvenu pomast kojom je Kreb istrljao Izino tijelo. Još je nekoliko stvari ceremonijalno stavljeno, u grob: koplja od ispravljenih mamutovih kljova, sulice, kremeni noževi i bodeži, rezbarije mamuta, bizona i konja. ‘Nisu tako dobro načinjeni kao Ranekovi’, pomisli Ejla. Bila je iznenađena kad je vidjela dugački bjelokosni štap, ukrašen kružnim rezbarijama poput kotača na kojima su stršila pera i drugi predmeti, položen kraj svakog djeteta. Kad su se stanovnici naselja pridružili žalopojci, prihvaćajući tužaljku one žene, Ejla se blago nagnula naprijed i šapnula Mamutu:

– Oni štapovi sliče na Talutov štap. Jesu li to Govornički štapovi? – Jesu. Sungajci su srodni s Mamutovcima, mnogo bliže nego što to neki

ljudi žele priznati – reče Mamut. – Postoje neke razlike, ali ova pogrebna svečanost vrlo je slična našoj.

– Zašto stavljaju Govorničke štapove u grob s djecom? – Daju im one stvari koje će im biti potrebne kad se probude u svijetu

duhova. Kao kći i sin glavarice, oni su sestra i brat kojima je bilo suđeno da postanu vođe, ako ne za života, onda na idućem svijetu – objasni Mamut. – Potrebno je da pokažu što su da ne bi ondje izgubili položaj.

Ejla je promatrala obred još neko vrijeme, a kad su počeli nabacivati zemlju, opet je progovorila Mamutu:

– Zašto su ovako pokopani, glava uz glavu?

– Oni su brat i sestra – reče on, kao da se ostalo razumije samo po sebi. Zatim vidje njezinu nedoumicu, pa nastavi: – Putovanje do svijeta duhova može biti dugo, teško i zbrkano, napose za njih koji su tako mladi. Moraju biti blizu da se sporazumijevaju, da jedno drugom pomaže, ali za Majku je gnusoba ako brat i sestra dijele Užitke. Ako se probude tijelom uz tijelo, mogli bi zaboraviti da su brat i sestra i spariti se, misleći da spavaju zajedno zato što im je određeno da se združe. Glavom uz glavu, mogu se hrabriti na putu, ali nipošto neće zaboraviti svoje srodstvo kad stignu na drugi svijet.

Ejla kimnu. Izgledalo je razborito, ali dok je motrila kako se raka puni, zažalila je što nisu stigli nekoliko dana ranije. Možda im ne bi pomogla, ali mogla je bar pokušati.

Talut se zaustavi kraj malenog vodenog toka, pogleda uzvodno i nizvodno,

zatim obrati pozornost na obilježeni komad bjelokosti koji je držao u ruci. Provjeri položaj sunca, prouči skupine oblaka na sjeveru i omirisa vjetar. Naposljetku istraži obližnje područje.

– Ovdje ćemo noćas logorovati – reče zbacujući s leđa uprtnjaču i okvir za teret. Pođe prema sestri koja je odlučivala gdje će se razapeti glavni šator, tako da dodatni šatori, koji upotrebljavaju iste oslonce, imaju dovoljno ravna tla. – Tulija, što kažeš na to da se ovdje zaustavimo i malo trgujemo? Gledao sam karte koje je napravio Ludeg. Isprva nisam primijetio, ali kad sam vidio gdje se nalazimo... Gle – reče pokazujući joj dva komadića bjelokosti s urezanim znakovima – ova karta označuje put prema Vučjem taboru, novom okupljalištu za Ljetni sabor, a ovu je načinio na brzinu pokazujući mi put do Sungajskog tabora. Odavde nam ne bi bilo daleko posjetiti Mamutov tabor.

– Hoćeš reći Tabor mošutnog bivola – reče Tulija s prezirom. –Bilo je drsko od njih što su promijenili ime tabora. Svi imaju Mamutovo ognjište, ali nitko ne daje ime taboru po mamutima. Zar svi mi nismo lovci na mamute?

– Ali tabori uvijek dobivaju ime po glavarovu ognjištu, a njihov novi glavar je Mamut. Osim toga, to ne znači da ne možemo s njima trgovati, ako nisu već otišli na ljetno boravište. Znaš da su srodni s Jantarovim taborom, pa uvijek imaju jantara za razmjenu – reče Talut, znajući koliko je njegova sestra slaba prema toplim, zlaćanim grumenima okamenjene smole. – Vimez kaže da imaju pristupa do dobrog kremena. Mi smo ponijeli mnogo sobove kože, a da i ne spominjemo fina krzna.

– Ne znam kako neki čovjek može osnovati ognjište kad nema ni ženu, ali već sam rekla da su drski. Ipak možemo s njima trgovati. Moramo se zaustaviti, naravno. – Glavaričin se izraz promijeni u zagonetni smiješak. – Da, svakako, Talut. Mislim da bi bilo zanimljivo da se njihov ‘Mamutov’ tabor sastane s našim Mamutovim ognjištem.

– Dobro. Onda moramo rano poći – reče Talut, ali i dalje ju je promatrao u nedoumici, pitajući se što je njegova mudra i lukava sestra smislila.

Kad je Lavlji tabor stigao do velike zavojite rijeke koja se probijala između dvije strme obale od prapora, nalik na raspored vode i zemlje u blizini njihove zemunice, Talut pohita naprijed na sprud između urvina i pažljivo razmotri okolinu. Vidio je u poplavnoj dolini kraj vode jelene i turove kako pasu na zelenoj livadi između niska drveća. Malo dalje opazi veliku hrpu nabacanih kostiju kraj visoke obale na mjestu gdje rijeka naglo skreće. Neke su se spodobe vrzmale oko gomile golih kostiju, i on vidje kako neki od njih odnose komade.

– Još su ovdje – objavi Talut. – Sigurno grade. Putnici krenuše niz strmu padinu prema taboru, smještenom na širokoj

terasi četiri-pet metara iznad razine rijeke, pa ako je Lavlji tabor iznenadio Ejlu, Mamutov ju je tabor zapanjio. Umjesto jedne velike, ledinom pokrivene, polupodzemne nastambe koju je Ejla uspoređivala sa spiljom ili čak s jazbinom po ljudskoj mjeri, u ovom je taboru bilo nekoliko pojedinačnih okruglih nastambi u skupini na terasi. I one su bile čvrste i pokrivene debelim slojem zemlje s ilovačom na vrhu, dok su buseni trave rasli oko rubova, ali ne na krovu. Podsjećale su Ejlu na velike, gole sviščeve humke.

Kad su se približili, mogla je razumjeti zašto su krovovi goli. Krovovi su se u Mamutovu taboru koristili kao osmatračnice. Na dvije nastambe bila je gomila izviđača, pa iako su obratili pozornost na posjetioce, to nije bio razlog njihova stajanja na okruglim krovovima. Kad je Lavlji tabor prošao oko nastambe koja im je zaklanjala pogled, Ejla opazi predmet njihove pažnje i zapanji se.

Talut je imao pravo. Oni su gradili. Ejla je čula Tulijinu primjedbu o imenu koje je ovaj narod izabrao za sebe, ali kad je vidjela zemunicu koju su gradili, učinilo joj se da im ime dolikuje. Iako bi na kraju mogla izgledati kao sve druge zemunice kad bude gotova, način na koji su upotrebljavali mamutove kosti kao potpornje cijele strukture kao da je u sebi nosio posebnu značajku te životinje. Istina je da je Lavlji tabor upotrebljavao mamutove kosti za potporni okvir svoje zemunice, pa je birao komade i neke dotjerivao da bi pristajali, ali ovdje su kosti služile više nego potporanj. Bile su birane i složene tako da struktura prenosi bit mamuta onako kako to izražavaju vjerovanja Mamutovaca.

Da bi ostvarili nakanu, najprije su donijeli velik broj istovrsnih kosturnih dijelova mnogih mamuta s gomile na okuci rijeke. Počeli su s polukrugom promjera pet metara od mamutovih lubanja poredanih tako da tvrda površina čela bude okrenuta unutra. Otvor je bio poznati nadsvođeni ulaz, načinjen od dvije velike svijene kljove koje su s obje strane bile zabijene u zatiljnu rupu mamutove lubanje i spojene na vrhu. Vanjski zid do pola visine bio je načinjen od možda stotinu donjih čeljusti, okrenutih šiljkom dolje, jedna iznad druge u četiri reda.

Opći dojam tih elemenata u obliku znaka V bio je najdojmljiviji u cijeloj građevini i imao je najdublje značenje. Zajedno su te čeljusti tvorile obrazac cik-cak, sličan obrascu kojim su se na kartama obilježavale vode. Osim toga, kako je Ejla naučila od Mamuta, znak cik-cak bio je također najdublji znak Velike majke, Stvoriteljice svega života. To je bio preokrenuti trokut njezina brežuljka, vanjskog izraza Majčine utrobe. Pomnogostručen u polukrugu, taj simbol je

predstavljao cijeli život; ne samo vodu, nego i porođajne vode Majke koje poplavljuju zemlju i pune mora i rijeke kad ona daje život svim bićima na zemlji. Nije moglo biti sumnje: to je određeno da bude Mamutovo ognjište.

Kružni zid nije bio dovršen, ali već su radili na ostalim dijelovima zemunice, zabijajući lopatice i zdjelice te komade kralježnice na ritmički simetričan ali savršeno usklađen način. Otvoreni drveni okvir u unutrašnjosti pružao je dodatni potporanj za građevinu i činilo se da će krov biti načinjen od mamutovih kljova.

– Ovo je rad pravog umjetnika! – reče Ranek, stupajući bliže i diveći se otvoreno radu njihovih ruku.

Ejla je znala da će mu se djela svidjeti. Malo dalje vidjela je Džondalara s Trkačevim povocem u ruci. Opazila je da je i on pod jakim dojmom nadahnutog duha koji je smislio tu ideju. Zapravo, cijeli Lavlji tabor bio je bez riječi. Ali kao što je Tulija naslutila, i Mamutov je tabor bio jednako zapanjen izgledom posjetilaca, odnosno životinjama koje su s njima putovale.

Nastao je trenutak obostranog zurenja i čuđenja, a onda žena i muškarac, malo mlađi od vođe Lavljeg tabora, pođoše u susret Tuliji i Talutu da ih pozdrave. Muškarac je dotle vukao teške mamutove kosti uzbrdo – prebivalište nipošto nije bilo privremeno, koje bi se selilo od mjesta do mjesta, nego je značilo trajno naselje – pa je bio svučen do pasa i znojan. Lice mu je bilo tetovirano, pa Ejla upozori samu sebe da ne bulji u njega. Nije imao samo znakove V na lijevom obrazu, kao stari Mamut u Lavljem taboru, nego simetričan raspored cik-cak crta, trokuta i kosih četverokuta, te pravokutne spirale u dvije boje, plavu i crvenu.

I žena je očito dotad radila, pa je također bila gola do pasa, ali umjesto hlača nosila je omotanu suknju koja joj je padala malo ispod koljena. Na njoj nije bilo tetoviranih znakova, a nos joj je bio probušen sa strane i nosila je privjesak načinjen od komadića rezbarena i uglačana jantara, obješen kroz rupu.

– Tulija! Talut! Kakvo iznenađenje! Nismo vas očekivali, ali u ime Majke, dobro nam došao Lavlji tabor – reče žena.

– U ime Mute, zahvaljujemo vam na dobrodošlici, Avarija – reče Tulija. – Nismo željeli doći u nezgodno vrijeme.

– Bili smo u blizini, Vinkavek – dodade Talut – pa nismo mogli proći a da se ne zaustavimo.

– Nikad nije nezgodno vrijeme za posjet Lavljeg tabora – reče muškarac – ali kako to da ste se našli u blizini? Ovo nije vaš put prema Vučjem taboru.

– Glasnik koji je došao da nam javi promjenu mjesta Sabora zaustavio se usput u Sungajskom taboru i rekao nam da su Sungajci teško bolesni. Mi imamo novog člana, izlječiteljicu, Ejlu s Mamutova ognjišta – reče Talut, davši joj znak da stupi naprijed – i ona je htjela onamo poći da vidi može li im kako pomoći. Upravo stižemo odande.

– Da, poznajem taj Sungajski tabor – reče Vinkavek, zatim se okrenu prema Ejli. Ona osjeti kako njegove oči prodiru u nju. Oklijevala je trenutak, još

nenavikla uzvratiti izravan pogled nepoznatu čovjeku, ali tad osjeti da to nije vrijeme za stidljivost ili skromnost plemenske žene, pa mu uzvrati čvrst pogled. On se odjedanput nasmija, a njegove sive oči planuše odobravanjem i pogledom koji je iskazivao pohvalu njezinu ženstvu. Ona tada primijeti da je i on vrlo privlačan muškarac, ne zato što bi bio lijep ili na neki način izrazit, iako se isticao po nekim utetoviranim oblicima, nego zbog svojstva snažne volje i inteligencije. On pogleda Mamuta koji je sjedio na Njiski.

– I tako si još s nama, starče – reče s očitim zadovoljstvom, zatim dodade smiješak razumijevanja – i još nam dolaziš s iznenađenjima. Otkad si ti postao prizivač? Ili nam treba neko drugo ime? Dva konja i vuk putuju s Lavljim taborom? To je više nego dar prizivanja.

– Drugo bi ime moglo biti prikladno, Vinkavek, ali dar nije moj. Ove se životinje pokoravaju Ejli.

– Ejli? Čini se da je stari Mamut našao dostojnu kćer. – Vinkavek je opet pogleda s očitim zanimanjem. Nije opazio kako se Ranek crveni, ali Džondalar je to vidio. Razumio je taj osjećaj, i po prvi put je oćutio čudnovatu vrst srodnosti s rezbarom.

– Dosta smo ovdje stajali i razgovarali – reče Avarija. – Za to još imamo mnogo vremena. Putnici su možda umorni, i gladni. Morate mi dopustiti da vam pripremim jelo i mjesto za odmor.

– Vidimo da pravite novu zemunicu, Avarija. Ne moraš se zbog nas mučiti. Bit će dovoljno da nam pokažeš mjesto za podizanje šatora – reče Tulija. – Poslije ćemo rado s vama podijeliti obrok, a možda ćemo vam usput pokazati fine sobove kože i krzna koje slučajno imamo uza se.

– Ja imam bolju ideju! – zagrmi Talut, zbacivši s leđa uprtnjaču. – Zašto vam ne bismo pomogli? Vi mi možete reći kamo ću je smjestiti, ali moja leđa su dovoljno jaka da donesem koju mamutovu kost.

– Da, i ja bih rado pomogao – javi se Džondalar, dovodeći Trkača i pomažući Ridagu da sjaše. – To je neobična nastamba. Nikad nisam vidio ništa slično.

– Svakako, svakako. Rado prihvaćamo vašu pomoć. Neki su od nas u žurbi da stignu na Ljetni sabor, ali zemunica ište ljeto da se napravi kako treba, pa smo je morali sagraditi prije polaska. Lavlji je tabor vrlo velikodušan – reče Vinkavek, pitajući se koliko će komada jantara stajati njihova velikodušnost kad počne trgovanje. Zatim zaključi da će dovršenje zemunice biti vrijedno jantara i da će ušutkati svakoga tko se možda potuži.

Vinkavek nije isprva primijetio u gužvi visokog plavokosog muškarca, ali poslije ga je dvaput pogledao; zatim je vratio pogled na Ejlu koja je razvezivala Njisku od nosiljke. On je stranac, Ejla je strankinja, a oboje se lagodno osjećaju kraj konja. A mali zbitoglavac izgleda kao prijatelj s vukom, ali on više nije stranac. To mora biti u nekoj vezi sa ženom. Glavar Mamutova tabora ponovno obrati pozornost na Ejlu. Opazio je da se oko nje vrzma tamnoputi rezbar; Ranek je uvijek znao procijeniti što je lijepo i iznimno, pomisli domaćin. Zapravo, on

se ponaša vlasnički. Ali tko je onda onaj stranac? Zar on nije povezan sa ženom? Vinkavek pogleda Džondalara i primijeti kako motri Ejlu i Raneka.

‘Ovdje se nešto događa’, zaključi Vinkavek i nasmiješi se. ‘Kakvi god bili odnosi, ako su oba tako zainteresirana, žena vjerojatno još nije službeno spojena.’ On je opet dobro pogleda. Izvanredna žena, k tome kći Mamutova ognjišta, izlječiteljica, ili oni samo tako tvrde, a jamačno je nadarena za postupanje sa životinjama. Žena visoka položaja, o tome nema nikakve sumnje, ali odakle je stigla? I zašto uvijek Lavlji tabor dolazi s nečim neobičnim? Zašto ih baš Lavlji tabor mora svaki put nečim iznenaditi?

Dvije su glavarice stajale u gotovo dovršenoj ali praznoj novoj zemunici,

iako je vanjština bila pokrivena, cik-cak obrazac zidova lijepo se vidio s unutrašnje strane.

– Jesi li sigurna da nećete putovati s nama, Avarija? – reče Tulija. Vrat joj je krasio novi niz velikih jantamih kuglica. – Rado bismo vas počekali nekoliko dana, dok se ne spremite.

– Ne, idite vi prije. Znam da svatko jedva čeka da stigne na Ljetni sabor, a vi ste nam već i previše pomogli. Zemunica je gotovo završena, a bez vas ne bismo dovde stigli.

– Bilo nam je zadovoljstvo s vama raditi. Moram priznati da je nova zemunica vrlo lijepa. To je čast za Majku. Tvoj brat je zaista izvanredan čovjek. Čovjek gotovo osjeća Majčinu prisutnost u njemu. – Bila je iskrena, i Avarija je to znala.

– Hvala ti, Tulija, nećemo zaboraviti vašu pomoć. Zbog toga vas i ne želimo više zadržavati. Već kasnite zato što ste ostali kod nas. Sva će bolja mjesta biti zauzeta.

– Sad nam nije više toliko daleko. Tovar nam je znatno lakši. Mamutov tabor dobro trguje.

Avarijine oči padoše na novu ogrlicu o vratu krupne glavarice. – Ni izdaleka tako dobro kao Lavlji tabor – reče.

Tulija se s tim slagala. Smatrala je da je Lavlji tabor bolje prošao u trgovanju, ali bilo bi nepristojno da to potvrdi. Zato promijeni temu razgovora. – Pa dobro, nadamo se da ćemo vas vidjeti. Budemo li mogli, pokušat ćemo obilježiti mjesto za vas.

– To bi nas jako obradovalo, ali sve se bojim da ćemo biti posljednji. Morat ćemo uzeti ono što ostane. Ipak se radujemo što ćemo vas tamo naći – reče Avarija izlazeći iz zemunice.

– Onda krećemo ujutro – reče Tulija. Dvije se žene zagrliše i dodirnuše obrazima, zatim glavarica Lavljeg tabora

pode prema šatorima.

– Oh, Tulija, u slučaju da ne vidim Ejlu prije odlaska, zahvali joj još jedanput za ognjeni kamen, molim te – reče Avarija, zatim dodade prividno nehajnim tonom: – Jeste li joj već odredili Svadbarinu?

– Nismo o tome razmišljali, ali ona ima toliko toga ponuditi, da je teško odrediti – reče Tulija, zatim se okrenu i pođe. Nakon nekoliko koraka stade, okrenu se i nasmiješi. – Ona se toliko sprijateljila s Digijom da mi je gotovo kao kći.

Tulija je na odlasku jedva mogla zatomiti smiješak. Činilo joj se da Vinavek obraća posebnu pažnju na Ejlu, a znala je da Avarijina primjedba nije došla slučajno. On je nagovorio sestru da pita. To ne bi bio loš brak, pomisli Tulija, jer bi veze s Mamutovim taborom mogle biti korisne. Naravno, Ranek ima pravo prvenstva. Njemu se, uostalom, obećala, ali ako netko poput Vinaveka iznese svoju ponudu, ne bi bilo zgorega da se ona razmotri. U najmanju ruku to bi joj povisilo vrijednost. Da, Talut je imao pravo kad je predložio da se zaustave i malo trguju.

Avarija je promatrala Tuliju na odlasku. ‘Tulija će dakle pregovarati o visini Svadbarine. To sam i mislila. Možda bismo se na putu trebali zaustaviti u jantarovu taboru. Znam gdje mati čuva sirovo kamenje, pa ako Vinkavek želi zadobiti Ejlu, trebat će mu sve što može prikupiti. Nikad nisam vidjela tvrđe pregovaračice od Tulije’, razmišljala je Avarija sa zavidnim divljenjem. Prije nije osobito marila za krupnu glavaricu Lavljeg tabora, ali ovih posljednjih dana kad su imale zgodu da se bolje upoznaju, počela ju je poštivati, čak joj se počela i sviđati. Tulija je s njima marljivo radila i nije štedjela pohvale kad su bile zaslužene; a ako je strašna u trgovanju, no, to je glavaričina dužnost. ‘Zapravo, da sam mlada i spremna da se združim’, pomisli Avarija, „ne bi mi bilo krivo imati nekog poput Tulije da pregovara za moju Svadbarinu.’

Nakon odlaska iz Mamutova tabora, članovi Lavljeg tabora putovali su

općenito prema sjeveru, pretežno prateći tok rijeke. Uz velike vode koje su presijecale kontinent tekući na jug, sjeverni se krajolik neprekidno mijenjao i pokazivao bogatu šarolikost biljnog života. Put ih je vodio od tundre i prapornih ravnica do šumskih jezera obraslih trskom, od obilnih močvara do vjetrovitih brežuljaka i travnih livada u punom ljetnom cvatu. Iako su sjeverne biljke kržljave, njihovo je cvijeće često veće i raskošnije od južnih vrsta. Ejla je većinu mogla odrediti, iako nije uvijek znala kako se koja biljka zove. Dok su prolazili kraj njih, ili kad bi jahala ili hodala sama, često bi ubrala koji cvijet i donosila ga Mamutu, Neziji ili Digiji da pita za imena.

Što su se više primicali mjestu Ljetnog sabora, to je Ejla nalazila više razloga za kratke izlete. Ljeto je uvijek bilo vrijeme kad je čeznula za samoćom. Tako se ponašala otkad pamti. Zimi je prihvaćala ograničenja koja joj je nametala oštra zima: u spilji Brunova plemena, u spilji svoje doline ili u mamutovskoj zemunici. Ali ljeti, iako joj nije bilo drago da bude sama noću, često je uživala da po cio dan provede u osami. Bilo je to vrijeme kad je

sređivala misli, kad se prepuštala vlastitim porivima, oslobođena ograda koje nastaju kad je promatra previše očiju, bile one ispunjene sumnjom ili ljubavlju.

Kad bi se zaustavili da prenoće, lako je bilo reći da želi proučavati biljke ili ići u lov, a činila je jedno i drugo, služeći se praćkom i bacačem koplja, ali zapravo je htjela biti sama. Trebalo joj je vremena za razmišljanje. Strahovala je od dolaska, a nije mogla točno shvatiti odakle ti strahovi. Već se upoznala s dovoljno ljudi, svi je prilično lako prihvaćaju, pa je znala da to nije uzrok nevolje. Ali što su se više približavali, to je Ranek bio uzbuđeniji, a Džondalar kao da je postajao mrzovoljniji. A ona je sve više željela da na neki način izbjegne to okupljanje tabora.

Posljednje noći putovanja Ejla se vratila iz duge šetnje s kitom cvijeća. Primijetila je da je tlo kraj vatre poravnano; Džondalar je crtaćim nožem pravio crte po njemu. Tornek je držao komad bjelokosti u ruci i oštar nož, proučavao je znakove.

– Evo je – reče Džondalar. – Ejla vam može reći bolje nego ja. Nisam siguran da li bih našao put natrag iz doline do Lavljeg tabora, a siguran sam da ga odavde nipošto ne bih našao. Previše smo puta skretali i zaobilazili.

– Džondalar je pokušavao napraviti kartu na kojoj bi se vidio put do doline u kojoj si našla ognjeno kamenje – reče Talut.

– Gledam otkad smo pošli na put, ali nigdje da opazim ognjeno kamenje – reče Tornek. – Rado bih jednog dana pošao onamo i donio tog kamenja. Ovo što imamo neće zauvijek trajati. Na mojem se već napravila velika brazda.

– Teško mi je procijeniti udaljenost – reče Džondalar. – Putovali smo na konjima, pa je teško reći koliko bi dana hoda trebalo. I mnogo smo istraživali, ustavljali se po želji. Nismo slijedili nikakvu logičnu putanju. Gotovo sam siguran da smo se vratili preko rijeke koja presijeca dolinu, samo dalje na sjeveru. Možda i više puta. Kad smo se vratili, bila je zima na pragu, mnogi su se znakovi u krajoliku bili promijenili.

Ejla odloži cvijeće, uze nožić i pokuša smisliti kako bi nacrtala kartu doline. Počela je vući crtu, zatim je zastala.

– Ne moraš je odavde crtati – ohrabri je Talut. – Samo razmisli kako bi se onamo stiglo iz Lavljeg tabora.

Ejlino se čelo nabra od usredotočena razmišljanja. – Znam da bih vam mogla pokazati put iz Lavljeg tabora – reče – ali još ne razumijem karte koliko bi trebalo. Mislim da ne znam kako bih to nacrtala.

– Pa, nemoj se zbog toga uznemirivati – reče Talut. – Karta nam ne treba, ako nam možeš pokazati put. Kad se vratimo s Ljetnog sabora, možda bismo mogli skoknuti do doline. – Zatim riđom bradom pokaza prema cvijeću. – Što si ovaj put donijela, Ejla?

– To želim od tebe čuti. Znam što je svaki pojedini cvijet, ali ne znam im nazive.

– Znam da je taj crveni geranij – reče Talut. – A ovo je kukurijek.

– Opet cvijeće? – reče Digija pridružujući im se. – Da. Talut mi je rekao kako se ova dva zovu – reče Ejla. – Da vidimo. Ovo je vrijesak, a ovo je ružičasti papak – reče Digija

pokazujući druga dva cvijeta, zatim sjede pokraj Ejle. – Skoro smo na cilju. Talut kaže da sutra stižemo. Jedva čekam. Sutra ću vidjeti Branaga, a zatim još malo pa ćemo se napokon spojiti. Ne znam hoću li noćas oka sklopiti.

Ejla joj se nasmiješi. Digija je bila tako uzbuđena da se moralo dijeliti njezino oduševljenje, ali to ju je samo podsjetilo da će se i ona uskoro spojiti. Džondalarov govor o dolini i odlasku onamo obnovio je njezinu bolnu žudnju za njim. Promatrala ga je, nastojeći da to ne bude primjetljivo, i izrazito je osjećala da i on nju gleda. Susretala se s njegovim pogledom, prije nego što bi oboje okrenuli glavu.

– Oh, Ejla, ima toliko ljudi s kojima te želim upoznati, i tako mi je drago što ćemo se spojiti na istom obredu Vjenčanja. To će nam zauvijek ostati zajedničko.

Džondalar ustade. – Moram poći... i... ovaj... spremiti smotak za spavanje – reče i žurno ode.

Digija je gledala kako ga Ejla prati očima i bila je gotovo sigurna da je u njima nazrela suze. Zaklimala je glavom. Ejla jednostavno ne izgleda kao žena koja se sprema spojiti i osnovati novo ognjište s čovjekom koga voli. Nema radosti, nema uzbuđenja. Nešto nedostaje. Nešto što se zove Džondalar.

31 Ujutro je Lavlji tabor nastavio put uzvodno, držeći se visoravni, ali prateći

svjetlucanje brze vode s lijeve strane, zamagljene od ledenjačkih otapanja i muljevito zapjenjene na okukama. Kad su stigli do sutoka dviju glavnih rijeka, krenuli su uz lijevi ogranak. Nakon prijelaza preko dviju većih pritoka, kad su većinu svojih stvari stavili na zdjelasti čamac koji su radi toga ponijeli, spustili su se u poplavnu ravnicu i putovali kroz šume i travnate livade riječne doline.

Talut je stalno promatrao sustav udubljenja i hridina na visokoj desnoj obali preko rijeke, uspoređujući krajolik s komadom bjelokosti na kojem su bili urezani znakovi čije je značenje još bilo nejasno Ejli. Pred njima, kraj oštre okuke, bila je najviša točka suprotne obale, sežući šezdesetak metara iznad vode. Na njihovoj strani široko travno polje i rijetki šumarci pružali su se po nekoliko milja u unutrašnjost. Kad su se približili tom mjestu, Ejla opazi gomilu kostiju s vučjom lubanjom na vrhu. Čudnovato raspoređeno kamenje pružalo se preko rijeke u smjeru kojim je vodio Talut.

Rijeka je na tome mjestu bila široka i plitka, pa bi se u svakom slučaju mogla pregaziti, ali netko je olakšao prijelaz. Hrpe kamenja i šljunka, te poneka kost, razmješteni su tako da tvore isprekidanu stazu za ljude, sprečavajući istodobno vodu da ne teče kroz međuprostore.

Džondalar zastade da bolje pogleda. – Kakva mudra zamisao! –primijeti. – Ovdje bi mogao prijeći rijeku a da ne smočiš noge.

– Najbolja mjesta za gradnju nastambi nalaze se na toj strani, jer su oni duboki usjeci dobar zaklon od vjetra, ali najbolja su lovišta na ovoj strani – objasni Brzek. – Ovaj prijelaz nestane u poplavama, ali Vučji tabor svake godine napravi novi. Ove su se godine naročito potrudili, valjda da posjetiocima bude lakše.

Talut krenu na drugu stranu. Ejla zapazi da je Njiska krajnje uznemirena, pa pomisli da konju smeta kamenje i prostori s vodom između nogostupa, ali kobila je gazila stazom bez ikakvih poteškoća.

Glavar stade na drugoj polovini staze. – Evo, ovdje je najbolje mjesto za ribolov – reče. – Struja je brza, pa je duboko. Lososi dolaze dovde, jesetre isto tako. Zatim druge ribe: štuke, šarani, somovi. – Opaske je napose upravio Ejli i Džondalaru, iako je uključio i druge mlađe članove koji nikad nisu ovuda prolazili. Prošlo je nekoliko godina od posljednjeg skupnog posjeta Vučjem taboru.

Na drugoj strani, dok ih je Talut vodio prema širokoj guduri, Ejla začu čudan zvuk, nalik na glasno mumljanje ili zatomljenu riku. Polako su se penjali uz brijeg. Dvadesetak metara iznad rijeke i stotinjak metara dalje od obale stigoše do podnožja velike gudure. Ejla pogleda naprijed i zinu od čuda. Zaštićene strmim liticama, okrugle su nastambe stajale u nizu, udobno smještene

unutar udubine koja je sezala gotovo milju daleko. Ali Ejla nije zinula zbog tih pet-šest okruglih nastambi.

Zapanjili su je ljudi. U cijelom svom životu Ejla nikad nije vidjela toliko ljudi. Više od tisuću ljudskih duša, više od trideset tabora, okupilo se na mamutovsku svečanost Ljetnog sabora. Cijelo je područje po dužini i širini bilo pokriveno šatorima. Bilo je četiri-pet puta više ljudi nego što ih se okupljalo na Plemenskim zborovima – i svi su zurili u nju.

Odnosno, zurili su u konje i Vučka. Mladi se vuk pripijao uz njezine noge, ošamućen kao i ona. Ejla je osjećala da Njisku hvata panika, a bila je sigurna da i Trkača prožimlje ista bojazan. Strah za njih pomogao joj je da potisne svoj osjećaj strašnog užasa pri pogledu na toliko mnoštvo ljudskih bića. Pogledala je Džondalara koji je držao povodac i nastojao smiriti Trkača, dok se uplašeni dječak pripijao uz konjski vrat.

– Nezija, uzmi dječaka! – viknu Ejla. Žena je već vidjela u čemu je nevolja i jedva da su joj bile potrebne Ejline riječi da je pomaknu. Ejla pomože Mamutu da sjaše, pa zagrli kobilu oko vrata, vodeći je mladom ždrijepcu da ga pomogne smiriti. Vučko je išao za njom.

– Žao mi je, Ejla. Morao sam misliti o tome kako će se konji ponašati kad ugledaju ovoliko ljudi – reče Džondalar.

– Znao si da će ih biti tako mnogo? – Pa... nisam znao, ali pretpostavljao sam da bi ih moglo biti kao na

zelandonskom Ljetnom saboru. – Mislim da bismo Rogozov tabor morali smjestiti malo izvan ruke – reče

Tulija, govoreći glasno da privuče opću pozornost. – Možda ovdje, na rubu sabornog mjesta. Bit ćemo dalje od svega – gledala je oko sebe dok je govorila – ali Vučji tabor ima potok koji ove godine teče kroz njihovu guduru i skreće ovuda.

Tulija je unaprijed znala kako će reagirati ljudi, i nije bila razočarana. Vidjeli su ih dok su prelazili rijeku, i sad su se svi tiskali da vide dolazak Lavljeg tabora. Ali nije predvidjela da će se životinje preplašiti pri prvom upoznavanju s ljudskim krdom.

– A kako bi bilo da se smjestimo ondje, kraj litica – predloži Brzek. – Nije previše ravno, ali možemo poravnati zemljište. – Meni se čini da je dobro. Ima li primjedbi? – reče Talut gledajući prema

Ejli. Ona i Džondalar već su vodili životinje u tom pravcu, želeći ih smjestiti na zaklonjeniji kraj. Lavlji tabor poče raščišćavati kamenje i grmlje, poravnavajući tlo za veliki, zajednički šator pokriven dvostrukim kožama.

Življenje u šatoru mnogo je udobnije kad se upotrijebe dva sloja koža. Sloj zraka između njih pomagao je da se u njemu čuva toplina, a u hladnim noćima vlaga se kondenzirala na unutrašnjoj strani vanjske kože i slijevala na zemlju. Unutrašnje kože, koje su bile zavučene ispod podnih prostirki, sprečavale su i propuh. Iako to nije bila ni izdaleka trajna nastamba kao zemunica u Lavljem taboru, ipak je bila bitno bolja nego jednostavno noćno zaklonište s

jednostrukim kožama koje se koristilo samo na putovanjima. Svoje ljetno boravište nazivali su Rogozovim taborom, gdje god ga podizali, da bi se razlikovalo od trajnog zimskog prebivališta, iako su se i dalje smatrali pripadnicima skupine koja se zove Lavlji tabor.

Šator je bio podijeljen na četiri nezavisna stožasta dijela s posebnim ognjištima, poduprt jakim, savitljivim mladim drvećem, iako su se mogla upotrijebiti mamutova rebra, ili druge dugačke kosti. Središnji dio, koji je bio najveći, primit će Lavlje, Lisičje i Mamutovo ognjište. Budući da šator nije prostran kao zemunica, služit će ponajprije za spavanje, a rijetko će svi spavati u isto vrijeme. Mnoge privatne, društvene i javne djelatnosti održavat će se vani, pa je podizanje šatora značilo i određivanje svog područja izvan njega. Položaj Rogozova ognjišta, glavnog vanjskog ognjišta za pripremanje hrane, bio je napose važan.

Dok su bili zaposleni oko dizanja šatora i zaposjedanja zemljišta, drugi su se ljudi na Saboru počinjali pribirati od prvotnog zaprepaštenja, pa se uskoro začuo uzbuđen razgovor na sve strane. Ejla je napokon otkrila izvor onog čudnog prigušenog urlanja. Sjetila se kako joj je bilo bučno kad je tek stigla u Lavlji tabor gdje su svi govorili odjednom. Ovo je bila onakva buka, samo mnogo puta jača; u njoj su se miješali glasovi cijele mnogobrojne gomile.

Nije čudno što su se Njiska i Trkač tako smeli, mislila je Ejla. I nju je zbunjivala trajna ljudska huka. Nije bila na to naviknuta. Plemenski zborovi nisu bili tako veliki, ali i da su bili, nikad ne bi bili tako bučni. Malo su riječi oni upotrebljavali za sporazumijevanje; njihovo je okupljanje bilo tiho. Ali među ljudima koji se služe glasnim govorom, osim u rijetkim zgodama, uvijek je bučno na okupljalištima. Poput vjetra u stepi, glasovi nikad nisu prestajali, samo se mijenjala njihova jačina.

Mnogi su ljudi pohrlili da pozdrave Lavlji tabor, nudeći im pomoć pri dizanju šatora i raščišćavanju zemljišta; svi su toplo primljeni, ali Talut i Tulija razmijeniše nekoliko značajnih pogleda. Nisu se sjećali da su ikad prije imali toliko prijatelja spremnih da pomognu. Uz pomoć Latije, Džondalara i Raneka, te neko vrijeme Taluta, Ejla načini sklonište za konje. Dva su mlada muškarca radila lako i skladno, ali malo su razgovarala. Odbila je ponuđenu pomoć znatiželjnika, objasnivši da su konji plašljivi i da bi ih stranci uznemirili. Ali to je samo istaknulo činjenicu da ona vlada životinjama, pa se znatiželja povećala. Brzo se pronio glas o njoj.

Na najdaljem kraju logorišta, malo iza zakrivljenog dijela gudure koji se otvarao prema riječnoj dolini, načinili su naslon uz litice, upotrijebivši šatorsku kožu koju su ona i Džondalar rabili na zajedničkim putovanjima. Naslon je bio poduprt kraćim kolcima i granama, a ležao je izvan pogleda mnoštva koje je logorovalo u udubini; ali pogled na rijeku i livade sa šumarcima bio je vrlo širok.

Useljavali su se u šator i razmještali ležajeve u nešto stješnjenijim prostorima, kad stiže poslanstvo Vučjeg tabora, skupa s nekoliko drugih izaslanika, da se Lavljem taboru iskaže službena dobrodošlica. Nalazili su se na

području tabora domaćina, pa iako se to očekivalo, pristojnost je nalagala da se svim posjetiocima ponudi uporaba nasljednih prava na ribolov, skupljanje sjemenja, plodova i korijenja, te lov na zemljištu Vučjeg tabora. Iako Ljetni sabor neće trajati cijelu sezonu, ugošćavanje tolike skupine gostiju odnosi svoj danak, pa je domaćin morao odabrati posebno područje da se ne bi preopteretili izvori u samo jednom predjelu.

Talut je bio prilično iznenađen kad mu je rečeno da je promijenjeno mjesto Ljetnog sabora. Mamutovci se u pravilu nisu sastajali na zemljištu tabora domaćina, nego su obično birali mjesto u stepi ili u nekoj širokoj riječnoj dolini gdje se može smjestiti toliko mnoštvo ljudi bez velike gužve.

– U ime Velike majke svega, dobro nam došao Lavlji tabor – reče krhka žena sijede kose.

Tulija se zaprepastila kad ju je vidjela. Bila je to žena neobične ljupkosti i čvrsta zdravlja, s lakoćom je podnosila odgovornost vođe, ali izgledala je kao da je ostarjela deset godina od prošlog ljeta. – Marlija, cijenimo vaše gostoljublje. Zahvaljujemo vam u ime Mute.

– Vidim da ste opet uspješni – reče muškarac, grabeći obje Talutove ruke da ga pozdravi.

Valez je bio mlađi od sestre, ali Tulija po prvi put zapazi da i on pokazuje znakove starenja. Odjedanput postade svjesna i svoje smrtnosti. Uvijek je mislila da su Marlija i Valez otprilike njezinih godina.

– Ali mislim da je ovo vaše najveće iznenađenje – nastavi Valez. – Kad je dojurio Toran, vičući nešto o konjima koji s vama prelaze rijeku, svatko je morao pohitati da to vidi. A onda je netko opazio vuka...

– Nećemo vas sad zamoliti da nam o tome pričate – reče Marlija – iako moram priznati da sam znatiželjna. Morat ćete to ponoviti mnogo puta. Pričekat ćemo do večeri tako da možete svima odjednom ispričati.

– Marlija ima pravo, naravno – reče Valez, iako je smjesta bio spreman saslušati priču. I njemu se činilo da mu je sestra umorna. Bojao se da će joj to biti posljednji Ljetni sabor. Zato je pristao da ugosti sve došljake kad je unaprijed izabrano i dogovoreno mjesto nestalo u promjeni riječnog toka. Ove će godine njih dvoje ustupiti drugima vođstvo svog tabora.

– Molim, služite se svim što vam treba. Jeste li se udobno smjestili? Žao mi je što morate biti tako daleko, ali zakasnili ste. Nisam bila sigurna ni da li ćete doći – reče Marlija.

– Išli smo zaobilaznim putem – potvrdi Talut. – Ali ovo je najbolje mjesto, zbog životinja. Nisu naviknute na ovoliko mnogo ljudi.

– Htio bih znati kako su se navikle na jednog čovjeka! – kliknu neki glas. Tulijine oči zasjaše kad im se približi visok mladić, ali Digija prva stiže do njega.

– Tarneg! Tarneg! – povika ona jureći mu u zagrljaj. Ostali članovi Turova ognjišta nisu bili daleko iza nje. On se zagrli s majkom, zatim sa Brzekom, a svi su imali suze u očima. Zatim Druvez, Brinan i Tusija zatražiše njegovu pažnju.

On obuhvati oba dječaka oko ramena, prodrma ih i reče im kako su mnogo narasli, zatim podiže Tusiju. Nakon obostranog grijenja i škakljanja koje izazva ushićeno cerekanje, Tarneg spusti djevojčicu.

– Tarneg! – zagrmi Talut. – Talut! Stari medvjede! – odgovori Tarneg jednako snažnim glasom dok

su se grlili. Vidjela se jaka obiteljska sličnost, bio je gotovo jednak medvjed kao njegov ujak, ali Tarneg je imao tamniju majčinu put. Prignu se da obrazom protrlja Nezijino lice, zatim uz vragoljast smiješak obujmi debeljuškastu ženu i podiže je.

– Tarneg! Što to radiš? Spusti me – ukori ga ona. On je blago spusti na noge, zatim joj namignu. – Sad znam da sam

muškarac koliko i ti, Talut – reče Tarneg i glasno se nasmija. – Znaš li koliko sam dugo želio ovo učiniti? Samo da dokažem da mogu!

– Nije potrebno da... – poče Nezija. Talut zabaci glavu i prasnu u smijeh. – Potrebno je mnogo više od toga,

mladiću. Kad se sa mnom izjednačiš među krznima, onda ćeš biti muškarac kao ja.

Nezija odustade od prijekora kojim bi povratila svoje dostojanstvo; samo je gledala svog velikog medvjeda od čovjeka i tresla glavom od prevelike miline. – Što ima u ovim Ljetnim saborima da stare ljude tjera da dokazuju kako su opet mladi? – reče ona. – No, zbog toga se bar mogu odmoriti. – Susrete se s Ejlinim zainteresiranim pogledom.

– Ja se ne bih na to kladio! – reče Talut. – Nisam toliko star da još ne bih mogao prokrčiti put do lavice svog ognjišta samo zato što usput pometem i drugo što naiđe.

– Hmmm – promrmlja Nezija, slegnu ramenima i ne udostoja se odgovoriti. Ejla je stajala kraj konja, a Vučka je držala u blizini da ne bi zavijao i

plašio narod, ali stalno je sa zanimanjem motrila što se oko nje zbiva, uključujući i reakcije promatrača. Danug i Druvez bili su naoko malo zbunjeni. Iako još nisu imali iskustva, ipak su znali o čemu se govori, a to im je inače bilo na umu. Tarneg i Brzek smijali su se od uha do uha. Latija se crvenjeia i pokušavala da se skrije iza Tulije, koja je na sve te ludosti gledala kao da ne sežu do njene visine. Drugi su se blago smješkali, čak i Džondalar; Ejla je to primijetila i iznenadila se. Pitala se da li njegovi postupci prema njoj imaju neke veze s običajima koji su vrlo različiti. Možda Zelandonci ne vjeruju da ljudi imaju pravo birati bračnog druga, kao Mamutovci, ali on nije pokazivao nikakvo protivljenje.

Dok je Nezija prolazila kraj nje na putu u šator, Ejla i na njenim usnama opazi tračak znalačkog smiješka. – To se događa svake godine – reče polušapatom. – On mora izazvati opću pažnju, objaviti svima kakav je muškarac, pa prva dva-tri dana čak mu ponešto i ‘naiđe’, iako su uvijek slične meni, plave i debeljkaste. Zatim, kad misli da to nitko više ne opaža, najsretniji

je ako može provesti noć u Rogozovu taboru; ali nije jako sretan ako ja nisam s njim.

– A kamo ti ideš? – Tko zna? Kad se okupi ovoliki sabor, iako svakog poznaješ, ili bar svaki

tabor, ipak ne poznaješ svakog tako dobro. Svake se godine nađe netko koga moraš bolje upoznati. Priznajem da je to najčešće neka žena s kojom razgovaram o odgoju djece ili novom načinu pripremanja mamutine. Katkad nekom muškarcu zapnem za oko, ili on zapne za moje, ali oko toga ne treba praviti veliku galamu. U redu je što se Talut hvasta, ali kad bi se znala istina, ne znam da li bi mu bilo drago da se i ja počnem razmetati.

– Ti se onda ne razmećeš – reče Ejla. – To je sitnica, ali pomaže da se sačuva sklad i dobra volja na ognjištu... i

da se njemu ugodi. – Ti ga zaista voliš, zar ne? – Tog starog medvjeda ...– Nezija htjede prigovoriti, ali tad se nasmiješi i

blagost se pojavi u njenim očima. – Imali smo okršaja u početku, ti znaš kako je katkad glasan; ali nikad mu nisam dopustila da me nadjača, ili da me ušutka. Mislim da mu se to baš sviđa. Talut bi mogao slomiti čovjeka popola, kad bi htio, ali to nije njegov način. Može se katkad naljutiti, ali u njemu nema okrutnosti. Nikad ne bi naškodio slabijem od sebe, a to su gotovo svi! Da, volim ga, a kad voliš muškarca, želiš učiniti nešto da mu ugodiš.

– Da li bi... odbila poći s drugim muškarcem kojemu bi zapela za oko, čak ako bi to i poželjela, samo da time njemu ugodiš?

– U mojim godinama to ne bi bilo teško, Ejla. Zapravo, istinu govoreći, nemam se čime hvalisati. Dok sam bila mlađa, stalno sam se veselila Ljetnim saborima zbog novih lica i novih zabava, pa i zbog povremenog valjanja u krznima, ali mislim da Talut u jednoj stvari ima pravo. Nema mnogo muškaraca koji bi se mogli s njim usporediti. Ne zbog toga što može ‘pomesti sve što mu naiđe’, nego zbog toga što uvijek pomnjivo pazi kako to čini.

Ejla kimnu s razumijevanjem. Zatim se zamisli i namršti. A što se čini kad postoje dva muškarca, i svaki od njih vrio pomnjivo pazi kako to čini?

– Džondalar! Ejla podiže glavu čuvši da neki nepoznati glas zove njegovo ime. Vidjela

ga je kako se smiješi i hrli prema nekoj ženi da je toplo pozdravi. – Još si s Mamutovcima! Gdje ti je brat? – reče žena. Izgledala je vrlo

snažno, zbog izrazite mišićavosti, iako nije bila visoka. Džondalarovo se lice bolno nabora. Ejla je mogla po ženinu izrazu vidjeti

da je shvatila. – Kako se to desilo? – Neka lavica mu je otela lovinu, pa ju je pratio do brloga. Ščepao ga je

njezin mužjak. I mene je ranio – reče Džondalar s najmanje riječi što je mogao. Žena sažalno kimnu. – Kažeš da si bio ranjen? Kako si se spasio?

Džondalar pogleda prema Ejli i vidje da ih ona promatra. Poveo je ženu prema njoj. – Ejla, ovo je Brecija Mamutovka, glavarica Vrbova tabora... odnosno Losova tabora. Talut kaže da je to naziv vašeg zimskog tabora. Ovo je Ejla Mamutovka, kći Mamutova ognjišta iz Lavljeg tabora.

Brecija se začudi. Kći Mamutova ognjišta! Odakle je došla? Nije bila s Lavljim taborom prošle godine. Ejla nije ni mamutovsko ime.

– Brecija – reče Ejla – Džondalar mi je pričao o tebi. Ti si žena koja je spasila njega i njegova brata iz živog pijeska Velike majke rijeke, i Tulijina si prijateljica. Drago mi je što smo se upoznale.

‘Ovo zacijelo nije mamutovski naglasak, a nije ni sungajski’, pomisli Brecija. ‘To nije ni Džondalarov naglasak. Ne znam da li je to uopče ikakav naglasak. Zaista dobro govori mamutovski, ali čudnovato guta neke riječi.’ – Drago mi je da smo se upoznale... Ejla. jesi li tako rekla? – upita Brecija.

– Da, Ejla. – To je neobično ime. – Kad ne dobi nikakvo objašnjenje, Brecija nastavi:

– Ti si, čini mi se, ona što... ovaj... pazi na ove... životinje. – Nikad nije bila tako blizu živoj životinji, barem ne onoj koja još stoji na nogama i ne nastoji pobjeći.

– To je zato što je slušaju – javi se Džondalar sa smiješkom. – Ali zar nisam i tebe vidjela s jednom? Priznajem da si me iznenadio,

Džondalar. U toj odjeći, pomislila sam načas da si Darnev, a kad si još vodio konja, mislila sam ili da mi se priviđaju neke stvari, ili da se Darnev vratio iz svijeta duhova.

– Od Ejle učim o tim životinjama – reče Džondalar. – Ona me je i od spiljskog lava spasila. Vjeruj mi, ona zna kako se postupa sa životinjama.

– To je očevidno – reče Brecija, pogledavši ovaj put Vučka. On nije bio toliko nervozan, ali njegova budna pažnja kao da je naročito prijetila. – Je li je zbog toga usvojilo Mamutovo ognjište?

– To je jedan od razloga – reče Džondalar. To je bio hitac naslijepo s Brecijine strane, nagađanje da je Ejlu nedavno

usvojio Mamut iz Lavljeg tabora. Džondalarov je odgovor potvrdio njezine pretpostavke. Ipak još nije dobila odgovor odakle je Ejla stigla. Većina je ljudi pretpostavljala da je došla s tim visokim plavim čovjekom, možda kao njegova družica s ognjišta ili sestra, ali ona je znala da je Džondalar k njima stigao samo s bratom. Gdje li je našao tu ženu?

– Ejla! Kako je lijepo što te ponovno vidim. Podiže pogled i vidje Branaga pod ruku s Digijom. Bili su toplo zagrljeni i

naslonjeni obrazom uz obraz. Iako ga je vidjela samo jedanput, osjećala ga je kao starog prijatelja. Lijepo joj je bilo poznavati bar nekoga na tom saboru.

– Majka želi da dođeš i upoznaš se s glavaricom i glavarom Vučjeg tabora – reče Digija.

– Svakako – reče Ejla, poveselivši se izlici da umakne od oštrooke Brecije. Ejla je osjetila bistar um te žene na djelu, pa joj je bilo pomalo neugodno u

njezinoj blizini. – Džondalar, hoćeš li ostati ovdje s konjima? – Primijetila je još nekoliko osoba koje su prišle s Branagom i Digijom, a sad su se približavale životinjama. – Ovo im je sve još uvijek novo, pa su zadovoljnije kad je kraj njih netko poznat. Gdje je Ridag? On može paziti na Vučka.

– On je unutra – reče Digija. Ejla se okrenu da pogleda, i vidje ga kako stidljivo stoji na ulazu. –Tulija

hoće da se upoznam s glavaricom. Bi li htio pripaziti na Vučka? – reče Ejla i poprati govor znacima.

– Pripazit ću – dade on znak, gledajući bojažljivo gomilu koja se okolo skupljala. Ridag polako izađe, zatim sjede kraj Vučka i stavi mu ruku oko vrata.

– Pogledajte to! Ona razgovara i sa zbitoglavcima. Sigurno mora biti dobra sa životinjama! – viknu neki podrugljivi glas iz gomile. Nekoliko se osoba nasmija.

Ejla se okrenu i bijesnim okom potraži onoga tko je to doviknuo. – Svatko može s njima razgovarati. Možeš razgovarati i sa stijenama! One

ti uzvraćaju jekom – reče drugi glas, izazvavši još veći smijeh. Ejla se okrenu u tom pravcu, puna gnjeva, jedva je mogla riječ izustiti. – Da li ovdje netko pokušava reći da je ovaj dječak životinja? – javi se neki

poznatiji glas. Ejla se namršti, videći da pred gomilu izlazi jedan član Lavljeg tabora.

– Ja to tvrdim, Frebek. Zašto ne? On ne zna o čemu govorim. Zbitoglavci su životinje, to si i sam često govorio.

– A sad kažem da sam griješio, Čaleg. Ridag točno zna što govoriš, i nije teško navesti ga da ti odgovori. Samo moraš naučiti njegov jezik.

– Koji jezik? Zbitoglavci ne govore. Tko ti je napričao te priče? – Postoji jezik znakova. On govori rukama – reče Frebek. Prolomio se opći

podrugljivi smijeh. Ejla ga je sad promatrala sa zanimanjem. Frebeku nije bilo drago da mu se netko smije.

– Onda mi nemojte vjerovati – reče, slegnu ramenima i pođe kao mu nije stalo. Zatim se naglo okrenu u lice čovjeku koji se rugao Ridagu: – Ali reći ću ti nešto drugo. On može razgovarati i s ovim vukom, pa ako kaže vuku da te zgrabi, ne bih se kladio na tvoje izglede.

Mimo Čalegova znanja Frebek je davao znakove dječaku; kretnje rukama nisu ništa značile tom strancu. Ridag je opet pitao Ejlu. Cijeli je Lavlji tabor promatrao, uživajući u onom što će se dogoditi, jer su razumjeli tajni jezik kojim su mogli slobodno općiti pred tim ljudima a da oni ne shvate što se dešava.

Ne okrećući se, Frebek nastavi: – Zašto mu ne pokažeš, Ridag? Odjedanput Vučko više nije spokojno sjedio s dječakovom rukom oko

vrata. U jednom vitkom skoku Vučko se našao pred onim čovjekom, nakostrušen, iskešenih zubi, a od režanja se svakom promatraču dizala kosa na glavi. Čovjek iskolači oči i uzmaknu od silna straha. Većina je ljudi oko njega također odskočila, ali Čaleg se nije zaustavio u bijegu. Na Ridagov znak Vučko

se mirno vratio na svoje mjesto kraj dječaka, naoko zadovoljan sobom, okrenuo se nekoliko puta, zatim se spustio na tlo, položio glavu na šape i pogledao Ejlu.

Bio je svjestan rizik kojem se Ejla izvrgnula. Međutim, Vučku nije bio dan znak za izravan napad. Bila je to igra kojom su se djeca zabavljala s Vučkom, napad za šalu kojim se vučići vježbaju, osim što je Vučko još bio poučen da ne grize. Ejla se sličnim znakom služila na lovačkim izletima kad je od njega zahtijevala da joj nagoni divljač. Iako je katkad znao skočiti na životinju i ubiti je za sebe, to nije bio znak koji bi ga naveo da nekoga ozlijedi, i Vučko nije ni dotaknuo onog čovjeka. Samo je skočio prema njemu. Ali opasnost je bila u tome što je možda mogao i drukčije postupiti.

Ejla je znala kako vukovi štite svoje područje, svoj čopor. Oni i ubijaju da bi ga obranili. Ali dok ga je promatrala kako se vraća na mjesto, pomislila je kako bi se nasmijao, kad bi se vukovi umjeli smijati. Osjećala je da on zna što se zbiva; da je posrijedi bilo samo zastrašivanje; i znao je vrlo dobro kako to treba učiniti. Nije to bio samo napad za šalu, u njegovu načinu gibanja nije bilo nimalo igre. Po svemu se moglo suditi da je krenuo u napad. Samo što se zaustavio prije cilja. Težak je bio susret mladog vuka s tolikom gomilom ljudi, ali on se dobro držao. A kad se vidio izraz na licu onog čovjeka, bilo je očito da se rizik isplatio. Ridag nije životinja!

Branag je izgledao malo zabezeknuto, ali Digija se smiješila kad su se pridružili Tuliji i Talutu i drugom paru. Ejla je službeno predstavljena vođama domaćeg tabora, i odmah je saznala ono što su svi drugi već znali. Marlija je bila teško bolesna. Ejla pomisli kako ne bi smjela ni biti među njima, propisujući u pameti lijekove i napitke za nju. Kad je primijetila kakve joj je boje koža, kakav joj je pogled i kako joj stoji kosa, pitala se može li joj išta više pomoći, ali je ipak osjetila snagu volje u toj ženi, shvatila je da se ona neće lako predati. To bi moglo biti važnije nego lijekovi.

– To je bila lijepa predstava, Ejla – reče Marlija, zapažajući osobitost njezina govora. – Tko je zapovijedao vuku, dječak ili ti?

– Ne znam – reče ona smiješeći se. – Vučko odgovara na znakove, a oboje smo mu ih dali.

– Vučko? Ti to izgovaraš kao neko ime – reče Valez. – To je njegovo ime. – Imaju li i konji imena? – upita Marlija. – Kobila je Njiska. – Ejla je to izgovorila oponašajući konjsku njisku, pa joj

se Njiska odazvala, budeći nelagodne smiješke kod domaćina. – Većina je tako zove: Njiska. Ždrijebac je njezin sin. Džondalar mu je dao ime Trkač, a ta riječ na njegovu jeziku znači onoga tko brzo trči i druge pobjeđuje.

Marlija kimnu. Ejla je neko vrijeme promatrala ženu, zatim se okrenula Talutu. – Vrlo sam umorna od gradnje skloništa za konje. Vidiš li ono veliko deblo? Bi li ga htio donijeti ovamo da sjednem?

Krupni glavar je bio časomice zapanjen, jer se to nimalo nije slagalo s Ejlinim karakterom. Nikad ona ne bi zatražila takvu uslugu, a najmanje usred

razgovora s glavaricom tabora domaćina. Ako je kome trebalo mjesta da sjedne, to je bila Marlija. Ali onda mu je sinulo. Naravno! Kako se toga nije prije sjetio? Požuri do debele klade i donese je do Ejle.

Ona sjede. – Nadam se da mi nećete zamjeriti. Zaista sam umorna. Hoćeš li sjesti kraj mene, Marlija?

Marlija sjede. Malo se tresla, ali uskoro se nasmiješila. – Hvala ti, Ejla. Nisam namjeravala toliko dugo ostati. Kako si znala da osjećam vrtoglavicu?

– Ona je izlječiteljica – reče Digija. – Prizivačica i izlječiteljica? To je neobičan spoj. Nije čudno što ju je

Mamutovo ognjište zahtijevalo za sebe. – Ima nešto što bih htjela da ti pripremim, ako ćeš to uzeti – reče Ejla. – Izlječitelji su me pregledali, ali rado ću ti dopustiti da i ti pokušaš. Ali,

prije nego što se tema razgovora zauvijek ne izgubi, ima jedno pitanje koje želim postaviti. Jesi li bila sigurna da vuk neće naškoditi onom čovjeku?

Ejla malo zastade. – Ne, nisam bila sigurna. On je još vrlo mlad, na njega se još ne mogu potpuno osloniti. Ali mislila sam da sam dovoljno blizu da spriječim napad ako se sam ne bi zaustavio.

Marlija kimnu. – Ni na ljude se ne možeš uvijek potpuno osloniti, pa ne bih očekivala to ni od životinja. Da si mi drukčije odgovorila, ne bih ti povjerovala. Čaleg će se žaliti, čim se pribere, da spasi obraz. Iznijet će slučaj pred Vijeće braće, a oni će ga prenijeti nama.

– Nama? – Vijeću sestara – reče Tulija. – Sestre su najviša vlast. One su bliže Majci. – Drago mi je što sam se našla ovdje da to vidim. Ne moram se više brinuti

o protuslovnim pričama koje su već od početka nevjerojatne – reče Marlija. Okrenu se prema konjima i vuku. – Izgledaju mi sasvim prirodno, kao prave životinje, a ne kao duhovi i druge čarolije. Reci mi, što jedu životinje kad su s vama, Ejla? Jedu li?

– Jedu iste stvari kao i prije. Vučko najviše jede meso, bilo sirovo ili kuhano. Ponaša se kao druge osobe u zemunici, pa jede obično kad i ja, čak i povrće. Katkad lovim za njega, ali dobar je u lovu na miševe i male životinje. Konji jedu travu i zrnje. Razmišljala sam da ih uskoro odvedem na livadu preko rijeke i da ih ondje ostavim neko vrijeme.

Valez pogleda preko rijeke, zatim se okrenu prema Talutu. Ejla je vidjela da o nečem razmišlja. – Ne volim ovo reći, Ejla, ali moglo bi biti opasno da ih ondje ostaviš same.

– Zašto? – upita ona, s tračkom straha u glasu. – Zbog lovaca. Izgledaju kao i drugi konji, naročito kobila. Mrka boja

ždrijepca prilično je neobična. Morali bismo razglasiti da se ne ubijaju smeđi konji, osobito ako izgledaju prijateljski. Ali kobila... svaki drugi konj u stepi ima takvu dlaku, pa mislim da ne možemo od ljudi tražiti da uopće ne ubijaju konje. Nekim ljudima je najdraže konjsko meso – objasni Valez.

– Onda moram poći s njima – reče Ejla. – Ne možeš to učiniti! – kliknu Digija. – Sve ćeš propustiti. – Ne mogu dopustiti da joj netko naškodi – reče Ejla. – Nečega se

jednostavno moram odreći. – To bi bila prava šteta – reče Tulija. – Zar ne možeš ništa smisliti? – reče Digija. – Ne... kad bi bar i ona bila smeđa – reče Ejla. – Pa, zašto ne bi postala smeđa? – Postala smeđa? Kako? – Pomiješamo neku boju, kao što se radi za kožu, pa je njome natrljamo. Ejla je trenutak razmišljala. – Mislim da to neće vrijediti. Misao je dobra,

Digija, ali nema velike razlike i kad postane smeđa. Čak je i Trkač u opasnosti. Smeđi konj je ipak konj, a ako netko lovi konje, taj neće misliti na to da ne ubija smeđe konje.

– To je istina – reče Talut. – Lovci misle na lov, a dva smeđa konja koja se ne plaše ljudi mogla bi biti vrlo izazovna meta.

– A što mislite o nekoj drugoj boji, na primjer... crvenoj? Kako bi bilo da Njiska postane crveni konj? Tada bi se zbilja isticala.

Ejla se namršti. –Ne volim ni pomisao da od nje napravim crvenog konja, Digija. Izgledala bi tako čudno. Ali to je dobra ideja. Svatko bi znao da nije pred njim običan konj. Mislim da bismo trebali to učiniti, ali svijetlocrveni konj... Čekaj! Imam drugu ideju!

Ejla pojuri pod šator. Iskrenu putnu torbu na ležaj i na dnu nađe ono što je tražila. S tim izjuri van.

– Gledaj, Digija! Sjećaš li se ovoga? – Ejla razmota crvenu kožu koju je štavila za sebe. – Nisam znala što bih od nje načinila. Bila mi je draga zbog boje. Mogu ovu kožu svezati Njiski oko vrata kad bude sama na livadi.

– To je zbilja svijetlocrveno! – reče Valez, smiješeći se i kimajući. – Mislim da ćeš s tim uspjeti. Tko god je vidi s tom kožom, pomislit će da je izniman konj, i vjerojatno će odustati od lova, čak ako mu se i ne kaže. Možemo večeras objaviti da se konj s crvenim pokrivačem i smeđi konj pokraj njega ne smiju loviti.

– Ne bi škodilo da se i na Trkača nešto sveže – reče Talut. – Ne mora biti tako svijetlo, ali čim bude nešto što su načinili ljudi, tko god mu se primakne na kopljomet znat će da to nije običan konj.

– Predložila bih – dodade Marlija – s obzirom na to da svi ljudi nisu pouzdani, pa nije uvijek dovoljno reći, neka vaš Mamut smisli neku zabranu. Dobra kletva može zaplašiti svakoga tko bi pokušao vidjeti koliko su smrtne te životinje.

– Možete reći da će Ridag poslati vuka na onoga tko ih napadne –reče Branag sa smiješkom. – O toj priči već vjerojatno bruji cijeli sabor, i ona se nakon svakog novog kazivanja povećava.

– To ne bi bilo tako loše – reče Marlija, ustajući da pođe. – Barem će se raširiti kao glasina.

Promatrali su kako vođe Vučjeg tabora odlaze, zatim Tulija pođe dovršiti pripreme oko smještaja, tresući glavom. Talut odluči poći da dozna tko vodi natjecanja da predloži natjecanje s bacačem koplja, pa se zaustavi da razgovara s Brecijom i Džondalarom. Njih troje krenuše zajedno. Digija i Branag pođoše s Ejlom do konja.

– Znam osobu kojoj treba reći o čemu je riječ, pa da se glasina začas raširi saborom – reče Branag. – Uz glasine koje već kolaju, makar u njih svi ne vjeruju, mislim da će ipak izbjegavati konje. Nitko valjda ne želi riskirati da Ridag na njega pošalje vuka. Htio sam pitati kako je Ridag znao dati znak Vučku.

Digija iznenađeno pogleda čovjeka kojemu se obećala. – Mislim da ne znaš, je li tako? Ne znam zašto mislim da i ti znaš ono što ja

već znam. Frebek se nije razmetao da bi obranio Lavlji tabor. Govorio je istinu. Ridag razumije sve što netko kaže. Samo mi to nismo znali sve dok nas Ejla nije naučila znakovni jezik da bismo ga razumjeli. Kad se Frebek pretvarao da odlazi, rekao je Ridagu, a Ridag je pitao Ejlu. Svi smo znali što govore, pa smo znali i ono što će se zbiti.

– Zbilja? – upita Branag. – Vi ste se međusobno dogovarali, a nitko to nije znao! – Nasmija se. – Pa, ako želim biti upućen u iznenađenja Lavljeg tabora, možda bih i sam morao naučiti taj tajni jezik.

– Ejla! – zovnu Krozija, izišavši iz šatora. Oni se zaustaviše i pričekaše je. – Tulija mi je upravo rekla što kaniš učiniti da obilježiš konje – reče starica, sustižući ih. – Pametan naum, i crveno će se isticati na kobili, ali nemaš dvije takve kože. Kad sam raspremala stvari, našla sam nešto što bih ti htjela dati. – Razmota smotak koji je doskora bio svezan, strese ga i pokaza zgužvanu kožu.

– Oh, Krozija! – kliknu Ejla. – Ovo je krasno! S čuđenjem je gledala bijeli plašt ukrašen bjelokosnim zrnjem u

uzastopnim trokutima i dikobrazovim perima koja su bila obojena okerom i prišivena u pravokutnim spiralama i cik-cak linijama. To divljenje ispuni Krozijine oči sjajem. Pošto je i sama načinila tuniku, Ejla je znala koliko je teško napraviti bijelu kožu.

– Ovo će biti za Trkača – reče starica. – Mislim da će se bjelina isticati na njegovoj tamnoj dlaci.

– Krozija, ovo je prelijepo da bi se za to upotrijebilo. Zaprljat će se i naprašiti, naročito ako se htjedne valjati, a tada će i ukrasi pootpadati. Ne mogu dopustiti da Trkač nosi ovaj plašt na paši – reče Ejla.

Krozija je strogo pogleda. – Ako netko lovi konje, pa opazi smeđeg konja s bijelim plaštem, misliš li da će takav lovac hitnuti na njega koplje?

– To ne mislim, ali ti si u to uložila previše truda da bismo dopustili da se uništava.

– Trud je utrošen prije mnogo godina – reče Krozija, zatim dodade s blažim izrazom i zamagljenim očima: – To je bilo načinjeno za mog sina, Fralijina brata. Nikad nisam imala srca da plašt dadem nekom drugome. Ne bih mogla podnijeti da ga netko drugi nosi, a nisam ga mogla ni baciti. Samo sam ga vukla od mjesta do mjesta, kao nekoristan komad kože, izgubljeni trud. Ako ova koža pomogne zaštititi tu životinju, više neće biti nekorisna, trud će imati neku vrijednost. Želim da je uzmeš za ono što si meni pružila.

Ejla uze ponuđeni smotak, ali reče s čuđenjem: – Što sam ti pružila, Krozija?

– Nije važno – reče ona grubo. – Samo je uzmi. Frebek je upravo žurio u šator, pa kad ih ugleda bijaše mu drago, i

nasmiješi se. Oni mu uzvratiše smiješak. – Jako sam se iznenadio kad je Frebek istupio da brani Ridaga – primijeti

Branag. – Mislio sam da bi on to posljednji učinio. – Mnogo se promijenio – reče Digija. – I dalje se voli prepirati, ali više nije

teško s njim razgovarati. Katkad je spreman i slušati. – Pa, nikad nije oklijevao istupiti i reći što misli – reče Branag. – Možda je to bilo posrijedi – reče Krozija. – Nikad nisam shvatila što je

Fralija vidjela u njemu. Svim sam silama nastojala da je odgovorim od te veze. On nije imao ništa ponuditi. Njegova majka nije uživala nikakav ugled, on nije imao nikakva posebnog dara, mislila sam da mi se kći upropaštava. Možda o njemu nešto govori činjenica da je imao smjelosti pitati, a on ju je zaista želio. Mislim da sam morala vjerovati u njezinu prosudbu. Ona mi je kći, uostalom. Ako netko dolazi iz siromašne obitelji, to ne znači da se ne želi uzdignuti u društvu.

Branag pogleda Digiju, zatim Ejlu, iznad Krozijine glave. Po njegovu mišljenju, starica se promijenila više nego Frebek.

32 Ejla je bila sama u šatoru. Promatrala je mjesto koje će joj biti prebivalište

za vrijeme njihova boravka na Ljetnom saboru, nastojeći da nađe još neku stvar koju treba namjestiti, još neki nabor koji treba izravnati, još neki razlog zbog kojeg bi odgodila napuštanje granica Rogozova tabora. Čim bude spremna, rekao joj je Mamut, on će je povesti da se upozna s ljudima s kojima je povezana na izniman način, da se susretne s Mamutima, s onima koji pripadaju Mamutovu ognjištu.

O tom je sastanku razmišljala kao o posebnom iskušenju. Oni će zacijelo željeti da je ispituju, da je procjenjuju i da na koncu prosude ima li ona prava da se uključi u njihove redove. U dubini srca nije vjerovala da među njih spada. Nije osjećala da posjeduje jedinstvene darove i posebne sklonosti. Bila je izlječiteljica zato što je naučila znanje i vještinu liječenja od vidarice Ize. Ni posjedovanje životinja nije zahtijevalo nikakvu veliku čaroliju. Kobila je sluša zato što ju je uzela kao ždrijebe pod okrilje, dok je bila sama u svojoj dolini, a Trkač se ondje i rodio. Vučka je spasila jer je to dugovala njegovoj majci, a već je znala da životinje koje se odgoje u ljudskoj sredini postaju prijateljski naklonjene. To nije bilo nikakvo veliko tajanstvo.

Ridag je neko vrijeme bio s njom u šatoru, jer ga je pregledavala, pitala ga na poseban način kako se osjeća i zapamtila da mu uskladi lijek s bolešću. On je zatim izišao da sjedi s Vučkom i promatra ljude. Nezija se složila s njom da je Ridag mnogo boljeg raspoloženja. Žena je bila puna pravedničkog zanosa; hvalila je Frebeka toliko mnogo da mu je već bilo neugodno. Ejla ga nikad nije vidjela da se toliko smiješi, i znala je da je dio njegove sreće osjećaj prihvaćanja i pripadanja. Ona je najbolje razumjela taj osjećaj.

Ejla pogleda oko sebe posljednji put, uze kožnu torbu i priveza je o pojas, zatim uzdahnu i iziđe. Svi su bili otišli osim Mamuta koji je razgovarao s Ridagom. Vučko je opazi i podiže glavu, a to navede Ridaga i Mamuta da također pogledaju prema njoj.

– Zar su svi otišli? Možda bih morala ostati ovdje i paziti na Ridaga dok se netko ne vrati – reče ona, spremna da dobrovoljno obavi tu dužnost.

– Mene Vučko pazi – objasni Ridag znakovima i nasmiješi se. – Nitko se ne zadržava u blizini kad vidi Vučka. Rekao sam Neziji da pođe. Idi i ti, Ejla.

– Dječak ima pravo. Vučko će rado ostati ovdje s Ridagom, a boljeg čuvara ne mogu zamisliti – reče Mamut.

– A što će biti ako mu bude zlo? – reče Ejla. – Ako mi bude zlo, reći ću Vučku: Zovi Ejlu. – Ridag dade znak koji su

prije smislili i vježbali u igri. Vučko skoči, stavi šapu na Ejline grudi i pruži glavu da joj lizne obraz, nastojeći privući njezinu pažnju.

Ona se nasmiješi, protrlja ga po vratu, zatim mu dade znak da se spusti na zemlju.

– Ja želim ovdje ostati, Ejla. Volim promatrati. Tu je rijeka. Konji na livadi. Ljudi koji prolaze – reče Ridag. – Ne vide me svaki put, pa zure u šator, zure u konje. Zatim ugledaju Vučka. Smiješni ljudi.

Mamut i Ejla nasmiješiše se njegovoj priprostoj radosti i veselju dok promatra iznenađene reakcije prolaznika.

– Pa, mislim da će tako biti dobro. Nezija ga ne bi ostavila da nije znala da je siguran – reče Ejla, odbacujući svoj posljednji unutrašnji razlog protiv napuštanja tabora. – Spremna sam poći. Mamut.

Dok su išli prema trajnom boravištu Vučjeg tabora, Ejla je zapažala gušći raspored šatora i tabora, te mnogo više ljudi koji su se vrzmali između njih. Bilo joj je drago što je Rogozov tabor na vanjskom rubu, gdje je mogla vidjeti drveće i travu, rijeku i livadu. Nekoliko je ljudi kimnulo ili prozborilo poneku riječ u prolazu. Ejla je motrila Mamuta, zapažajući kako on prihvaća njihove pozdrave i uzvraća na isti način.

Jedna nastamba na kraju pomalo nepravilnog reda od šest građevina kao da je bila žarište svih aktivnosti. Ejla opazi čistinu bez tabora u blizini i shvati da bi to moralo biti okupljalište. Tabori u neposrednoj blizini čistine nisu imali izgled običnih prebivališta. Jedan je tabor imao ogradu načinjenu od široko pobodenih mamutovih kostiju, grana i suhe trske. Dok su prolazili kraj te granice, Ejla ču da je netko zove po imenu. Zaustavi se, pitajući se iznenađeno tko bi je mogao zvati iza ograde.

– Latija! – reče ona, zatim se sjeti onoga što joj je rekla Digija. Sve dok je Latija bila unutar Lavljeg tabora, ograničenja u pogledu njezina druženja s muškarcima nisu previše smetala njezinoj djelatnosti. Ali kad su stigli na mjesto sabora, bilo je nužno da je sklone na sigurno. S njom je bilo još nekoliko djevojaka, sve su se smiješile i došaptavale. Latija ju je predstavila svojim drugaricama koje su je promatrale s primjesom strahopoštovanja.

– Kamo si pošla, Ejla? – Na Mamutovo ognjište – odgovori Mamut umjesto nje. Latija kimnu kao da joj je to otprije bilo poznato. Ejla primijeti Tuliju u

ograđenom prostoru, kraj šatora koji je bio ukrašen crtežima u crvenom okeru, zauzetu razgovorom s nekoliko drugih žena. Mahnu joj i nasmiješi se.

– Latija, gledaj! Crvenonoga! – kliknu jedna njezina drugarica, prigušenim glasom. Svi pogledaše za njezinom kretnjom. Dok su se djevojke smijuckale, Ejla spazi kako kraj njih besciljno prolazi žena kojoj su tabani bili svijetlocrvene boje. Pričali su joj o takvim ženama, ali to je bila prva koju je vidjela. Izgledala joj je kao potpuno obična žena, ali imala je neku osobinu koja je Ejlu navela da je dvaput pogleda.

Žena se primaknu skupini mladića koje Ejla dotada nije vidjela, jer su stajali s druge strane čistine kraj skupine niskog drveća. Ejla pomisli kako ženin hod postaje sve pretjeraniji, smiješak bezvoljniji, a tabani kao da naglo

postadoše još crveniji. Žena zastade da razgovara s mladićima, a njezin razvučeni smijeh razli se preko čistine. Dok je odlazila sa starcem, Ejla se sjetila razgovora koji su vodile žene s Mamutom uoči Proljetne svečanosti.

Sve mlade žene koje su se nalazile u prijelaznom razdoblju bile su pod stalnim nadzorom; ali na njih nisu pazile samo pratilje. Ejla je sad primijetila da oko zabranjenog područja gdje su boravile Latija i njezine drugarice bdije nekoliko skupina mladih muškaraca; svi su se oni nadali da će baciti pogled na zabranjene, a zbog toga i poželjnije mlade žene. U cijelom svom životu žena nije izazivala veće zanimanje muške polovice društva. Djevojke su uživale poseban položaj i naročitu pažnju, a i same su bile jednako željne drugog spola, iako to nisu otvoreno pokazivale. Najviše su vremena provodile vrebajući iz šatora ili kroz ogradu, razgovarajući o raznim muškarcima koji su se šepirili oko zabranjenog prostora glumeći da se tu nalaze pukim slučajem.

Iako su mladići koji su ih promatrali, i koji su zauzvrat bili promatrani, mogli naposljetku osnovati ognjište s onima koje su upravo postajale ženama, oni nisu bili jedini kojima se pružala prilika da budu izabrani za prvo, naročito važno iskustvo. Djevojke i starije savjetnice koje su s njima dijelile šator raspravljale su o raznim mogućnostima, uzimajući u obzir starije i iskusnije muškarce. Njima su se obično unaprijed potajno obraćale prije konačnog izbora.

Dan uoči ceremonije, djevojke koje su stanovale u jednom šatoru, ili u dva ako bi ih katkad bilo previše, izlazile su u skupini da traže odabrane muškarce. Kad bi našle onoga koji je bio određen da s jednom od njih provede noć, okružile bi ga i ‘zarobile’. Tako uhvaćeni muškarci morali su poći zajedno s djevojkama; rijetko koji muškarac nije htio poslušati. Te bi noći, nakon nekih prethodnih obreda, svi oni zajedno ušli u zamračeni šator, pipali jedni druge da nađu svoj par, i zatim provodili noć istražujući razlike i učeći prve Užitke. Ni djevojke ni mladići nisu smjeli znati s kim su se na kraju sparili, iako su to zapravo uvijek znali. Starije promatračice pazile su da ne bude grubosti i bile su spremne dati savjet ako ustreba. Ako se neka djevojka zbog nekog razloga ne bi otvorila, to bi se tiho sredilo iduće noći u novom obredu, a nitko se ne bi napose zbog toga okrivio.

Ni Danug ni Druvez neće biti pozvani u Latijin šator, ponajprije zato što su joj preblizu u rodu, a zatim zato što su još premladi. Druge žene koje su prošle godine proslavile svoje Prve obrede, napose one koje još nemaju djece, mogle bi služiti Velikoj majci i pokazivati njezine putove mladim momcima. Nakon posebnog obreda, kojim se njima iskazuje čast i daje poseban položaj tog ljeta, tabani će im se obojiti žarkocrvenom bojom, kao neisperivim znakom da su spremne pomoći mladićima da steknu iskustvo. Mnoge su nosile i crvene kožne trake oko mišica, gležnjeva ili pasa.

Iako je u svemu tome neizbježno bilo i nadraživanja, žene su imale na umu ozbiljnost svoje dužnosti. Shvaćajući prirodnu sramežljivost mladića, i žestok poriv u temelju njegove želje, one su s njim postupale obzirno, učeći ga kako će nježno upoznavati ženu, tako da jednog dana i on možda bude izabran za otvaranje djevojke koja bi poslije toga mogla začeti dijete. A da bi pokazala

koliko je zadovoljna njihovim žrtvovanjem, Majka je često znala blagosloviti takve žene. Čak i one koje su neko vrijeme bile združene, a nisu začele život u svojoj utrobi, zatrudnjele bi do svršetka ljeta.

Nakon još neotvorenih djevojaka, crvenonoge žene su bile najpoželjnije među muškarcima svih uzrasta. Cijelog života ništa nije moglo tako brzo uzbuditi Mamutovca kao sjaj crvenih tabana žene u prolazu. Znajući to, mnoge su žene same bojile tabane crvenkastim preljevima da budu privlačnije. Iako su takve žene mogle slobodno birati muškarce, njihova je osnovna zadaća bila da poučavaju mladiće, pa je svaki stariji muškarac koji bi neku od njih uspio nagovoriti da s njim podijeli društvo osjećao da uživa posebnu povlasticu.

Mamut povede Ejlu prema taboru koji nije bio daleko od tabora posvećenog Obredima ženstva. Na prvi pogled učinilo joj se da se nalazi pred običnim šatorom unutar domaćeg tabora. Razlika je bila u tome što su svi bili tetovirani. Neki su, poput starog Mamuta, imali samo tamnoplavi znak V na desnom obrazu, ponovljen nekoliko puta u gustom slijedu. Ti su je znakovi podsjetili na donje mamutove čeljusti koje su se upotrijebile pri gradnji Vinkavekove zemunice. Šare na drugima, napose na muškarcima, bile su mnogo složenije. U tim obrascima bilo je, pored znakova V, mnoštvo trokuta, romboida, cik-cak linija i pravokutnih spirala, u plavoj i crvenoj boji.

Ejli je bilo drago što su se zaustavili u Mamutovu taboru prije dolaska na Ljetni sabor. Znala je da bi je zapanjila njihova ukrašena lica, da prije toga nije vidjela Vinkaveka. Koliko god su bila očaravajuća i složena tetoviranja na licima tih ljudi, nijedni crteži nisu bili zamršeni kao njegovi.

Još jedna razlika bila je jako uočljiva: iako je naizgled u tom taboru bilo više žena nego muškaraca, nigdje se nisu vidjela djeca. Očito su bila prepuštena brizi drugih. Ejla brzo shvati da to i nije mjesto za djecu. Tu su se okupljali stariji radi ozbiljnih sastanaka, razgovora, obreda i – igara. Nekoliko je ljudi bilo zauzeto igrom ispred šatora: bacali su obilježene kosti, štapiće i komadiće bjelokosti.

Mamut priđe ulazu u šator i zagrebe po koži. Ejla pogleda kroz otvor u unutrašnju polutamu, nastojeći da ne upada u oči ljudima oko šatora, ali i oni su nenapadno nastojali da joj se približe i da je izbliza pogledaju. Zanimala ih je mlada žena koju Mamut nije samo prihvatio kao učenicu nego ju je i usvojio kao kćer. Pričalo se da i nije Mamutovka, nego strankinja. Nitko čak nije znao odakle je stigla.

Mnogi su od njih prošli pokraj Rogozova tabora da vide konje i vuka, i bili su iznenađeni i zadivljeni, iako to nisu htjeli pokazati. Kako netko može vladati ždrijepcem? Kako može natjerati kobilu da bude mirna, kad se oko nje vrzma toliko ljudi? Kako se ne boji vuka? Zašto je vuk tako spokojan među članovima Lavljeg tabora? Prema svima drugima ponašao se kao pravi vuk. Nitko drugi ne može mu se približiti, ne smije čak ni stupiti na područje njihova tabora bez poziva, a priča se i da je napao Čalega.

Starac dade Ejli znak da uđe, pa oboje sjedoše kraj velika ognjišta, iako je na njemu pucketao mali plamen, na rubu, pred ženom koja im je sjedila sučelice. Ejla nikad nije vidjela tako debelu osobu i pitala se kako uopće može hodati i doći pod šator.

– Doveo sam kćer da se s tobom upozna, Lomija – reče stari Mamut. – Pitala sam se kad ćeš doći – odgovori ona. Zatim, prije nego što išta drugo reče, štapićima maknu vreli crveni kamen

iz vatre. Otvori smotak lišća i posu kamen, pa se nagnu da udiše dim koji se počeo dizati. Ejla namirisa kadulju. Promatrala je ženu i zapazila njezino teško disanje, zaključujući da boluje od trajnog kašlja, a vjerojatno je muči i zaduha.

– Praviš li i sirup od kadulje protiv kašlja? – upita Ejla. – To pomaže. – Isprva se skanjivala da progovori, nije čak ni znala kako se usudila zaustiti prije predstavljanja, ali nekako je osjećala da dobro postupa.

Lomija se trže, iznenađena, pa s novim zanimanjem pogleda plavokosu djevojku. Tračak smiješka preleti preko Mamutova lica.

– Je li ona i izlječiteljica? – upita Lomija Mamuta. – Mislim da bolje nema, čak ni ti nisi bolja, Lomija. Lomija je znala da to nije rečeno olako. Stari je Mamut visoko cijenio

njezinu vještinu. – A ja sam mislila da si usvojio lijepu mladu ženu samo da ti olakša posljednje godine života, Mamut.

– To sam i učinio, Lomija. Olakšala mi je zimsku zglobobolju i mnoštvo drugih poizbor muka i bolova – reče on.

– Drago mi je što čujem da je vrednija nego što bi se zaključilo po izgledu. Ipak je premlada za sve to.

– Vrednija je ona nego što misliš, Lomija, unatoč mladenačkom izgledu. Lomija se tada okrenu. – Ti si Ejla. – Da, ja sam Ejla iz Lavljeg tabora Mamutovaca, kći Mamutova ognjišta... i

štićenica Spiljskog lava – dovrši Ejla kako ju je naputio Mamut. – Ejla Mamutovka. Hmmm. Neobično zvuči, ali tako zvuči i tvoj glas. Iako

nije neugodan. Izniman je. Ljudi te po njemu primjećuju. Ja sam Lomija, vrač Vučjeg tabora i izlječiteljica Mamutovaca.

– Prva izlječiteljica – dopuni Mamut. – Kako mogu biti prva, Mamut, ako je ona jednaka meni? – Nisam rekao da je Ejla jednaka tebi, Lomija. Rekao sam da nema bolje.

Njezin je nauk... neobičan. Učila je kod nekoga... tko duboko poznaje skrivene putove liječenja. Da li bi ti tako brzo zaključila što liječiš kaduljom?

Lomija htjede nešto reći, zatim zastade i ne odgovori. Mamut nastavi: – Mislim da bi znala od čega boluješ i bez kadulje. Dovoljno joj je da te pogleda. Ona ima rijedak dar pronicanja i zapanjujuće poznavanje lijekova i liječenja, ali nedostaje joj vještine u kojoj si ti izvrsna: kako pronaći i riješiti uzrok koji stvara neku bolest, kako nekome pomoći da se u njemu razbudi želja za ozdravljenjem.

Mogla bi od tebe mnogo naučiti, i nadam se da ćeš pristati da je upućuješ, ali mislim da i sama možeš mnogo od nje naučiti.

Lomija se okrenu Ejli. – Da li to želiš? – Da, to želim. – Ako već toliko mnogo znaš, što misliš da možeš naučiti od mene? – Ja sam vidarica. To je... ono što jesam... moj život. Drukčija ne bih mogla

biti. Učila me je ona koja je bila... prva, ali uvijek mi je govorila da se uvijek može još više naučiti. Bila bih zahvalna kad bih mogla učiti od tebe – reče Ejla. Njezina iskrenost nije bila prijetvorna. Bila je željna razgovora s nekim s kim bi mogla razmjenjivati misli i raspravljati o liječenju, i od koga bi mogla učiti.

Lomija umuknu. ‘Kaže da je vidarica’, pomisli. ‘Gdje sam već čula taj naziv za izlječiteljicu’, pitala se. Ostavi tu misao na stranu na trenutak. Sjetit će se poslije.

– Ejla ima dar za tebe – reče Mamut. – Zovni unutra koga hoćeš, ali zatim, molim te, spusti zastor.

Svi koji su bili u blizini već su ili ušli za vrijeme njihova razgovora ili stajali na vratima. Sad se svi nabiše unutra. Nitko nije htio ništa propustiti. Kad su se svi smjestili, a ulazni zastor spušten i svezan, Mamut skupi prašine s poda i ugasi plamen, ali jako danje svjetlo nije se moglo sasvim isključiti. Prodiralo je kroz rupu za dim i pomalo kroz stijenke šatora. Predstava neće biti dramatična kao u mrklom mraku zemunice, ali svi će članovi Mamutova ognjišta shvatiti njezine mogućnosti.

Ejla odriješi torbu, koju joj je načinio Brzek po njezinu i Mamutovu nagovoru, te izvuče gubu, ognjeni kamen i kremen. Kad je sve bilo spremno, Ejla zastade i po prvi put nakon tolikih mjesečevih mijena uputi tihu misao svojem totemu. Nije to bio određeni zahtjev, ali razmišljala je o velikoj, dojmljivoj, brzo zapaljivoj iskri, da učinak bude po Mamutovoj želji. Zatim podiže kremen i oštro kresnu po željeznom piritu. On jasno bijesnu, čak se to vidjelo i u polutamnom šatoru, pa se ugasi. Kresnu ponovno, a ovaj put se iskra uhvati, i na vatrištu je uskoro opet tinjao mali oganj.

Svi su mamuti bili upućeni u razne opsjene i navikli na izazivanje snažnih dojmova. Ponosili su se time što su bili sposobni proniknuti kako se pojedine varke izvode. Rijetko su se iznenađivali, ali Ejlin ih je trik s vatrom zabezeknuo tako da su ostali bez riječi.

– Čarolija leži u ognjenom kamenu – reče stari Mamut, dok je Ejla spremala pribor u torbu i pružala je Lomiji. Zatim se boja i kakvoća njegova glasa promijeni. – Ali put kako se iz kamena izvlači vatra pokazan je Ejli. Nisam je morao usvojiti, ona se rodila za Mamutovo ognjište, sama ju je Majka izabrala. Može samo slijediti svoju sudbinu, ali sad znam da sam i ja odabran da budem dio te sudbine, znam da mi je zbog toga udijeljeno ovoliko godina.

Njegove riječi probodoše srsima sve prisutne i digoše im kosu na glavi. On je segnuo u pravo tajanstvo, u dubinu poziva koji je svatko od njih osjećao u stanovitoj mjeri onkraj površne vanjštine i svakidašnjeg cinizma. Nikad nitko

nije živio toliko dugo. Njegovo se ime čak izgubilo u protjecanju godina. Svaki je od njih bio mamut, vrač u svojem taboru, ali on je bio jednostavno Mamut, njegovo se ime poistovjetilo sa zvanjem. Nitko nije sumnjao da njegove nebrojene godine nemaju neku svrhu. Ako on kaže da je Ejla razlog njegove dugovječnosti, onda je i ona ronila u duboka i neobjašnjiva tajanstva života i svijeta oko njih s kojim su se svi po osobnom pozivu borili.

Ejla je bila zabrinuta kad je s Mamutom napustila šator. I ona je osjetila napetost i jezu kad je Mamut govorio o njezinoj sudbini, ali nije željela biti predmet takva zanimanja sila izvan njezine moći. Sav taj razgovor o sudbini ispunjavao ju je užasom. Ona se ne razlikuje od ostalih, ona se ne želi razlikovati. Ne voli ni kad se raspravlja o njezinu govoru. U Lavljem taboru to nitko više nije primjećivao. Zaboravila je da postoje neke riječi koje jednostavno ne može pravilno izreći, bez obzira na to koliko se žestoko trudila.

– Ejla! Tu si. Tražio sam te. Podiže glavu i ugleda iskričave crne oči i širok osmijeh tamnoputog

muškarca kojemu se obećala. Uzvrati mu smiješak. Baš joj je bio potreban da joj iz glave otjera zbrkane misli. Okrenu se prema Mamutu da vidi je li mu još potrebna. On se nasmiješi i reče joj da pođe i razgleda logor u Ranekovu društvu.

– Želim da se upoznaš s nekim rezbarima. Neki prave lijepe stvari –reče Ranek vodeći je. Ruka mu je ležala na njezinu pasu. – Uvijek imamo tabor blizu Mamutova ognjišta. Ne samo rezbari, i drugi su umjetnici s nama.

Bio je uzbuđen. Ejla je osjetila u njemu isto veselje koje je nju obuzelo kad je doznala da je Lomija izlječiteljica. Iako je moglo postojati stanovito natjecanje u pogledu spretnosti i položaja, nitko nije razumijevao pojedinosti znanja ili vještine kao druga osoba koja se bavi istim poslom. Samo s drugim izlječiteljem mogla je raspravljati o relativnim prednostima pelina pred borovicom u liječenju prehlade, na primjer, i njoj su nedostajale takve rasprave. Vidjela je kako Džondalar, Vimez i Danug provode nevjerojatno mnogo vremena u razgovorima o pravljenju oruđa, a shvatila je da i Ranek uživa u dodiru s drugima koji obrađuju bjelokost.

Dok su išli preko dijela čistine, Ejla primijeti Danuga i Druveza s nekoliko drugih mladića; smješkali su se i nervozno se vrpoljili razgovarajući s jednom ženom crvenih tabana. Danug okrenu glavu, opazi Ejlu i nasmiješi joj se, zatim se ukratko ispriča društvu i u nekoliko skokova preko ugažene i suhe trave nađe se pokraj njih.

– Vidio sam te kako razgovaraš s Latijom, pa sam htio dovesti neke prijatelje da te upoznaju, Ejla, ali mi ne smijemo pristupiti Taboru smijuckavih djevojaka... ovaj, hoću reći – Danug se zacrveni, shvativši da je odao nadimak kojim mladići označavaju mjesto kamo im je zabranjeno ići.

– U redu je, Danug. One se zaista mnogo smijuckaju. Visoki mladić odahnu. – Ne želim reći da u tome ima zla, naprotiv. Da li ti

se žuri? Bi li mogla poći prijeko i sad se s njima upoznati?

Ejla upitno pogleda Raneka. – Upravo sam je vodio da se upozna s nekim drugim ljudima – reče Ranek.

– Ali nema žurbe. Možemo otići prijeko i upoznati se najprije s tvojim mladim prijateljima.

Kad su krenuli natrag prema skupini mladića, Ejla opazi da je crvenonoga žena još s njima.

– Željela sam se s tobom upoznati, Ejla – reče žena nakon Danugova predstavljanja. – Svi govore o tebi, pitajući se odakle si došla i zašto te slušaju životinje. Dala si nam toliko tajanstvenih stvari da ćemo o njima sigurno godinama govoriti. – Nasmiješi se i lukavo joj namignu. – Poslušaj moj savjet. Nemoj nikome reći odakle si došla. Neka pogađaju. Tako je zabavnije.

Ranek se nasmija. – Možda ima pravo, Ejla – reče. – Reci mi, Migija, zašto su ti ove godine crveni tabani?

– Pošto smo Zakanen i ja rasturili ognjište, nisam željela ostati u njegovu taboru, ali nisam zapravo htjela ni natrag u majčin tabor. Ovo mi se učinilo kao prava stvar koju treba učiniti. Dobila sam prebivalište za neko vrijeme, pa ako Majka htjedne da me zbog toga nadari djetetom, neće mi biti žao. Oh, to me podsjetilo! Jesi li znao da je Majka još jednoj ženi dala dijete tvog duha, Ranek? Sjećaš li se Tricije? Marlijine kćeri? Ona živi ovdje, u Vučjem taboru. Prošle je godine imala crvene tabane. Ove godine ima dječaka. Toralijina kći je bila crna, kao ti, ali ovaj dječak nije takav. Vidjela sam ga. Njegova je koža svijetla, kosa mu je čak crvena kao njezina, ali izgleda baš kao ti. Isti nos i sve ostalo. Dala mu je ime Ralev.

Ejla pogleda Raneka s čudnovatim smiješkom i primijeti da mu je boja kože tamnija. ‘Crveni se’, pomisli, ‘ali moraš ga dobro poznavati da bi to zapazio. Sigurna sam da se sjeća Tricije.’

– Mislim da bi bolje bilo da pođemo, Ejla – reče Ranek obuhvaćajući je oko pasa kao da je potiče da požure preko čistine. Ali ona mu se načas oduprije.

– Bilo je jako zanimljivo razgovarati s tobom, Migija. Nadam se da ćemo nastaviti razgovor – reče Ejla, zatim se okrenu prema Nezijinu sinu. – Drago mi je što si me doveo da se upoznam s tvojim prijateljima, Danug. – Nasmiješi se njemu i Druvezu jednim od svojih divnih osmijeha što prekidaju dah promatraču. – I sretna sam što sam se sa svima vama upoznala – dodade gledajući svakog mladića po redu. Zatim pođe s Ranekom.

Danug ju je gledao dok je odlazila, zatim duboko uzdahnu. – Volio bih da je Ejla obojila tabane crvenom bojom – reče. Njegove riječi poprati nekoliko potvrdnih primjedbi.

Kad su Ranek i Ejla minuli kraj velike zemunice koja je s tri strane bila okružena čistinom, iz nje se začuše zvuci bubnja i još neki čudnovati zvukovi. Ona pogleda prema ulazu, ali zemunica je bila zatvorena. Upravo kad su skretati na područje susjednog tabora na rubu čistine, netko im stade na put.

– Ranek – reče jedna žena. Bila je niža od prosječne visine, a mlječnobijela koža bila joj je osuta pjegama. Njezine smeđe oči sa zlatnim i zelenim

preljevima gorjele su od srdžbe. – Ipak si stigao s Lavljim taborom. Kad se nisi zaustavio kraj naše zemunice da vikneš zdravo, mislila sam da si možda pao u rijeku, ili da si nastradao pod kopitima pobješnjelog stada konja. – Glas joj je bio otrovan.

– Tricija! Ja sam... ovaj... spremao sam se... ovaj... morali smo podignuti tabor – reče Ranek. Ejla nikad nije vidjela da se taj blagoglagoljivi čovjek toliko zbunio, a lice bi mu bilo crveno kao Migijini tabani da ga nije prikrivala njegova tamna boja.

– Zar me nećeš predstaviti svojoj prijateljici, Ranek? – reče Tricija sarkastično. Bilo je očito da je uzbuđena.

– Da – reče Ranek – volio bih da se s njom upoznaš. Ejla, ovo je Tricija... moja prijateljica.

– Imala sam nešto da ti pokažem, Ranek – reče Tricija, drsko zanemarujući predstavljanje – ali mislim da to sad nije važno. Hinjena obećanja ne znače mnogo. Pretpostavljam da je ovo žena s kojom ćeš se združiti na Vjenčanju ove godine. – U njezinu je glasu bilo povrijeđenosti i srdžbe.

Ejla je slutila što je razlog nevolji i bila je na njezinoj strani, ali nije znala kako bi postupila u toj osjetljivoj situaciji. Zatim istupi i pruži obje ruke.

– Tricija, ja sam Ejla Mamutovka, kći Mamutova ognjišta u Lavljem taboru, štićenica Spiljskog lava.

Formalnost pozdrava podsjeti Triciju da je ona kći glavarice, a Vučji je tabor ugošćavao sudionike Ljetnog sabora. Osjećala je odgovornost. – U ime Mute, Velike majke, Vučji ti tabor iskazuje dobrodošlicu, Ejla Mamutovko – reče ona.

– Rekli su mi da je tvoja mati Marlija. – Da, ja sam Marlijina kći. – Srela sam se s njom prije. Ona je sjajna žena. Drago mi je što sam se s

tobom upoznala. Ejla začu kako Ranek odahnu. Pogleda ga i preko ramena primijeti Digiju

kako ide prema zemunici iz koje se čulo bubnjanje. Po nagonu shvati da Ranek mora sam riješiti nesuglasice u svom odnosu s Tricijom.

– Ranek, vidim Digiju, a htjela bih s njom o nekim stvarima razgovarati. Doći ću poslije da se upoznam s rezbarima – reče Ejla i brzo ih ostavi.

Ranek je bio zapanjen njenim hitrim odlaskom, shvativši odjedanput da će se morati suočiti s Tricijom i smisliti neko objašnjenje, želio to ili ne želio. Pogleda mladu lijepu ženu koja je čekala, ljuta i ranjiva. Njena crvena kosa, iznimno treperava preljeva kakav nikad nije vidio, zajedno s crvenim nogama, davala joj je dvostruki čar prošlog ljeta, a bila je k tome i umjetnica. On je bio oduševljen kakvoćom njezina rada. Košare su joj bile divne, a onaj iznimni tepih na njegovu podu djelo je njezinih ruku. Ali ona je tako ozbiljno prihvatila svoje posvećenje Majci da isprva nije htjela ni razmišljati o iskusnom muškarcu. Taj otpor samo je razbuktao njegovu želju za njom.

Ipak joj zapravo nije dao obećanje. Istina, ozbiljno je o tome razmišljao i učinio bi to da se ona nije posvetila. Jer ona je odbila službeno obećanje, bojeći se da se zbog toga ne naljuti Muta i ne uskrati joj svoj blagoslov. Ranek pomisli kako se Majka nije mogla naljutiti ako je uzela od njegove biti da se začne Tricijino dijete. Nagađao je da mu to ona želi pokazati, pohvaliti se da već ima dijete koje će mu donijeti na ognjište, i k tome dijete njegova duha. Zbog toga bi bila neodoljiva u drugim okolnostima, ali on ljubi Ejlu. Kad bi imao dovoljno ponuditi, mogao bi razmišljati da pita obje žene, ali kako se morao načiniti izbor, dvojba nije postojala. I sama pomisao da bi živio bez Ejle nagnala mu je želudac da se skvrči u čvor. Želio ju je više nego ijednu ženu u životu.

Ejla zovnu Digiju, pa kad je sustiže, nastaviše put skupa. – Vidim da si se upoznala s Tricijom – reče Digija. – Da, ali kao da želi razgovarati s Ranekom, pa mi je bilo drago kad sam

ugledala tebe. To mi je pružilo priliku da se udaljim i ostavim ih nasamo – reče Ejla.

– Znam da je željela s njim razgovarati, o tome nema sumnje. Tokom cijelog prošlogodišnjeg sabora oni su kanili objaviti obećanje.

– Ima dijete, znaš. Sina. – Ne, nisam znala! Jedva sam mogla pozdraviti ljude, a nitko mi to nije

rekao. Zbog toga će biti još vrednija, povisit će joj se Svadbarina. Tko ti je rekao?

– Migija, jedna od crvenonogih žena. Kaže da dječak ima Ranekov duh. – Taj se duh kreće svud oko nas! Još dva djeteta imaju njegov duh, njegovu

bit. S drugim muškarcima ne možeš uvijek zasigurno reći čiji je duh prisutan, ali s njim možeš. Njegova se boja uvijek probije – reče Digija.

– Migija je rekla da je taj dječak vrlo svijetle puti, da ima crvenu kosu, ali da u licu sliči na Raneka.

– To bi bilo zanimljivo! Mislim da bih mogla poslije otići u posjet Triciji – reče Digija sa smiješkom. – Kći jedne glavarice mora pohoditi kćer druge glavarice, napose ako je ona domaćin. Želiš li poći sa mnom?

– Nisam sigurna... Da, pošla bih – reče Ejla. Stigle su do nadsvođenog ulaza u zemunicu iz koje su dopirali neobični

zvuci. – Htjela sam se ovdje zaustaviti, u Glazbenoj zemunici. Mislim da bi i ti uživala u tome – reče Digija, zatim zagrebe po kožnoj zavjesi na ulazu.

Dok su čekale da im netko iznutra odveže zavjesu, Ejla se obazre naokolo. Jugoistočno od ulaza bila je ograda napravljena od sedam mamutovih

lubanja i drugih kostiju, ispunjenih tvrdo nabijenom glinom. Ejla pomisli da je riječ o vjetrobranu. U udolinu naselja jedini je vjetar mogao doći iz riječne doline. Na sjeveroistoku ona nabroji četiri ogromna vanjska ognjišta i dva istaknuta radna područja, jedno je vjerojatno bilo za izradu oruđa i pomagalaod bjelokosti i kosti, drugo je moralo biti povezano s obradom kremena kojeg je nalazište bilo u blizini. Ejla ugleda Džondalara i Vimeza, te još nekoliko

muškaraca i žena koji su po njezinoj prosudbi također bili kalatelji kremena. Morala je znati da će ga naći na tom mjestu.

Zavjesa se odmače, a Digija dade Ejli znak da pođe za njom unutra, ali netko je zaustavi na ulazu.

– Digija, ti znaš da ne puštamo posjetioce unutra – reče neka žena. – Sad vježbamo.

– Ali, Kilija, ona je kći Mamutova ognjišta – reče Digija iznenađeno. – Ne vidim nikakva tetoviranja. Kako može biti mamut bez tetoviranih

znakova? – Ovo je Ejla, kći starog Mamuta. On ju je usvojio za Mamutovo ognjište. – Ah, samo čas. Čekaj da pitam. Digija je bila nestrpljiva dok su čekale, ali Ejla bolje pogleda unutrašnjost

zemunice i steče dojam da je prostorija potonula ili propala u nešto. – Zašto mi nisi rekla da je to žena sa životinjama – reče Kilija kad se

vratila. – Uđite. – Morala bi znati da ovamo ne bih dovela nikoga tko nije prihvatljiv – reče

Digija. U zemunici nije bilo mračno, rupa za dim bila je veća nego obično i kroz

nju je dopiralo dosta svjetla, ali trebalo je neko vrijeme da se oči naviknu nakon sjajnog danjeg svjetla. Isprva je Ejla mislila da Digija razgovara s djetetom. Ali kad ju je bolje pogledala, vidjela je da je ta osoba vjerojatno malo starija od njezine krupne prijateljice. Pogrešan se dojam stjecao zbog toga što je Kilija bila niska i sitna, pa se kraj visoke Digije lako mogla smatrati djetetom, ali njezine živahne i vješte kretnje svjedočile su o zrelom samopouzdanju i iskustvu.

Iako je zaklonište izvana izgledalo veliko, unutra je bilo manje prostora nego što je Ejla zamišljala. Strop je bio niži nego obično, a pola upotrebljivog prostora zauzimale su četiri mamutove glave koje su djelomično bile ukopane, s rupama za kljove okrenutim gore. U rupe su bila pobijena debla niska drveća, služeći kao potpornji stropa koji se prolomio ili propao. Ejlu je silno iznenadilo kad je shvatila da je nastamba vrlo stara. Drvo i trska imali su sivu boju starosti. Nije se vidjelo ništa od uobičajenih stvari, čak ni veliko ognjište, tek je na sredini bilo malo mjesto za vatru. Pod je bio čist, vidjeli su se samo tragovi nekadašnjih velikih ognjišta.

Konopi su bili razapeti između potpornja, a na njima smotane zavjese koje su se mogle spustiti i razdijeliti prostor. O konopima i klinovima visio je najčudniji skup predmeta što ih je Ejla ikad vidjela. Šarena oprema, fantastično ukrašena pokrivala za glavu, đerdani bjelokosnog zrnja i školjaka, privjesci od kosti i jantara, te neke stvari koje uopće nije mogla pojmiti.

U zemunici je bilo nekoliko osoba. Neki su sjedili oko vatre i srkali čaj; dvoje je bilo pod svjetlom koje je dopiralo kroz rupu za dim i šivalo opremu. Slijeva je skupina čeljadi sjedila ili klečala na podnim prostirkama pokraj

velikih kostiju ukrašenih crvenim crtama i šarama. Ejla prepozna mamutovu nožnu kost, lopaticu, dvije donje čeljusti, zdjelicu i lubanju.

Posjetioci su toplo pozdravljeni, ali Ejla je osjetila da su nešto prekinuli. Kao da ih je svatko gledao, čekajući da se čuje razlog dolaska.

– Nemojte zbog nas prekidati vježbanje – reče Digija. – Dovela sam Ejlu da se s vama upozna, ali ne želimo vam smetati. Čekat ćemo dok ne bude stanka. – Ljudi se okrenuše natrag svojim zadaćama, a Digija i Ejla sjedoše kraj njih.

Žena koja je klečala kraj velike bedrene kosti poče lupkati stalan ritam komadom sobova roga u obliku čekića, ali njeni zvuci bili su više nego ritmički. Dok je udarala po kosti na različitim mjestima, javljao se rezonantan i melodičan zvuk koji se mijenjao po boji i visini. Ejla bolje pogleda, pitajući se što zvuku daje takav poseban pečat.

Kost je bila dugačka četiri pedlja i ležala je vodoravno na dva oslonca iznad zemlje. Gornji zglob bio je uklonjen i iznutra je izvađeno nešto spužvaste tvari da bi prirodna šupljina bila veća. Kost je odozgo bila obojena ravnomjerno raspoređenim cik-cak crtama tamnocrvene boje, slično ukrasima koji su se tako često mogli vidjeti na svemu, od obuće do zemunične građe, ali ovdje se činilo da te crte nemaju samo dekorativnu ili simboličku funkciju. Pošto ju je promatrala neko vrijeme, Ejla je osjetila da se žena koja je lupkala po instrumentu služi obrascem crta kao vodičem koji je upućuje gdje će udariti da bi dobila željeni zvuk.

Ejla je već slušala kako zvuče bubnjevi od lubanja i Tornekova lopatica. U svim zvukovima bilo je tonalnih varijacija, ali ovakav raspon nikad prije nije čula. Ovi su ljudi o njoj mislili da ima neke čarobne darove, ali njoj se ova glazba činila čarobnijim od svega što je sama ikad učinila, jedan muškarac poče lupkati po mamutovoj lopatici čekićem od rogovlja, kao što je radio Tornek. Ton je imao drukčiju rezonanciju, oštriju kakvoću, ali slagao se s glazbom koju je ona žena proizvodila na nožnoj kosti i zanimljivo je dopunjavao.

Velika trokutasta lopatica bila je dugačka oko tri pedlja, s uskim vratom na vrhu, šireći se do dva pedlja duž donjeg kraja. Čovjek je držao glazbalo uspravno, oslanjajući širi rub na zemlju. I ono je bilo obojeno paralelnim cikcak linijama crvene boje. Svaka je linija bila široka kao mali prst i podijeljena na razmake jednake širine, savršeno ravnih i jednakih rubova. U sredini donjeg šireg područja, gdje se najčešće udaralo, crvene su crte bile izlizane i kost se sjajila od duge upotrebe.

Kad su se pridružili ostali instrumenti od mamutovih kostiju, Ejli zastade dah. Isprva je mogla samo slušati, svladana složenim glazbenim zvukom, ali nakon nekog vremena mogla se usredotočiti na svako glazbalo posebno.

Postariji muškarac svirao je na većoj čeljusti, ali nije udarao čekićem od roga nego se služio vrškom mamutove kljove koji je bio dugačak jedan pedalj i naokolo užlijebljen tako da je imao kvrgu na debljem kraju. Čeljust je bila obojena, kao i ostali instrumenti, ali samo na desnoj polovici. Bila je

preokrenuta i učvršćena, ležeći na lijevoj neukrašenoj strani koja je stvarala razmak između zemlje i urešene polovice omogućujući tako da se dobije jasan, neprigušen zvuk. Batić je udarao duž paralelnih cik-cak crta koje su bile naslikane u šupljini te na vanjskom rubu, dok je komad bjelokosti trljao nazubljenu površinu zuba da bi se čuo škripav naglasak.

Jedna žena svirala je na drugoj čeljusti koja je nekad pripadala mlađoj životinji. Bila je duga dva pedlja i široka pedalj i pol na širem kraju, također ukrašena cik-cak linijama na desnoj polovici. Duboka rupa, široka dva palca i dugačka pet palaca, nastala uklanjanjem jednog zuba, mijenjala je rezonanciju i naglašavala viši ton.

Žena koja je svirala na zdjeličnoj kosti također je uspravno držala glazbalo, oslanjajući ga jednim krajem na zemlju. Lupkala je čekićem od kosti, najviše po sredini kosti gdje se nalazila mala prirodna udubina. Zvuci su se na tome mjestu pojačavali i mijenjali u tonu, a crvene linije bile su gotovo posvema izlizane.

Ejli su bili poznati jaki, rezonantni, niži tonovi bubnja od mamutove lubanje po kojem je udarao neki mladić. Njegova je glazba bila nalik na vješto sviranje Digije i Mamuta. I bubanj je bio obojen na mjestu gdje se udaralo, na čelu i tjemenu lubanje, ali ovdje nije bilo cik-cak crta niti odijeljenih znakova i točaka.

Kad je svirka zamukla, otpoče razgovor. Digija im se pridruži, dok je Ejla samo slušala, nastojeći razumjeti nepoznate izraze, ali nije željela upadati u raspravu.

– Svirci je potrebna ravnoteža kao i sklad – govorila je žena koja je udarala po instrumentu od nožne kosti. – Mislim da bismo mogli uvesti frulu prije nego što Kilija zapleše.

– Sigurna sam da biste mogli nagovoriti Brzeka da otpjeva taj dio, Tarija – reče Digija.

– Bolje bi bilo da ga uključimo kasnije. Kilija i Brzek u isto vrijeme, to bi bilo previše. Odudarali bi jedno od drugoga. Ne, mislim da bi najbolje bilo uzeti ždralovu frulu od pet tonova. Pokušajmo tako, Manen – reče ona muškarcu s uredno podrezanom bradom, koji im se priključio iz druge skupine.

Tarija poče iznova udarati, a zvuci ovaj put već su bili poznati došljakinji. Ejli je bilo drago što joj je dopušteno da promatra, nije željela ništa drugo

nego mirno sjediti i uživati u tom novom iskustvu. Kad su se oglasili tajanstveni zvuci frule, Ejla se naglo sjetila nadnaravnog duhovnog glasa Ursusa, Velikog spiljskog medvjeda, kojeg je slušala na Plemenskom zboru. Samo je Mog-ur mogao proizvesti takav zvuk. Bila je to tajna koja se u njegovoj lozi prenosila s koljena na koljeno, ali on je držao nešto na ustima. Ejla pomisli da je to morala biti slična stvar.

Ali ništa nije ganulo Ejlu koliko početak Kilijina plesa. Prvo je zapazila da nosi labave narukvice na obje ruke, poput sungajskih plesača. Svaka je narukvica bila sastavljena od pet tankih traka mamutove bjelokosti, širokih pola palca, ukrašenih dijagonalnim urezima koji su se zrakasto širili iz središnjeg

četverokuta, tako da se stvarao opći cik-cak uzorak kad je svih pet traka bilo spojeno. Na krajevima su bile probušene sitne rupice za vezivanje, a pri pokretima određene vrste čulo se posebno zveckanje.

Kilija je pretežno stajala na jednom mjestu, zauzimajući kadšto nemoguće položaje, praveći zatim akrobatske skokove, dok su narukvice na obje ruke zveckale naglašavajući svaku kretnju. Gibanje te jake i vitke žene bilo je tako dražesno i glatko da je ples izgledao lak, ali Ejla je znala da i sama ne bi mogla tako plesati. Bila je očarana predstavom i zatekla se kako spontano o njoj govori kad je ples završio, kako su inače Mamutovci često činili.

– Kako to postižeš? Bilo je čudesno! Sve. Zvuci, kretnje. Nikad nisam ništa slično vidjela – reče Ejla. Osmijesi joj potvrdiše da je njezina primjedba rado primljena.

Digija osjeti da su muzičari zadovoljni i da je njihova potreba za jakom koncentracijom prošla. Sad su bili opušteniji, spremni za odmor i za zadovoljenje znatiželje o tajanstvenoj ženi koja je očito došla niodakle i sad živi s Mamutovcima. Potaknuta je vatra, dodano je malo drva, ubačene su stijene za kuhanje, nalivena je voda u drvenu zdjelu za čaj.

– Sigurno si već vidjela nešto slično, Ejla – reče Kilija. – Ne, nikada – prosvjedovala je Ejla. – A što je s ritmovima koje si meni pokazivala? – reče Digija. – To uopće nije ista stvar. Ono su bili samo jednostavni plemenski ritmovi. – Plemenski ritmovi? – upita Tarija. – Što su plemenski ritmovi? – Pleme je narod u kojem sam odrasla – poče Ejla objašnjavati. – Oni su varljivo jednostavni – prekide je Digija – ali izazivaju jake

osjećaje. – Možeš li nam to pokazati? – upita mladić koji je udarao po bubnju. Digija pogleda Ejlu. – Hoćemo li, Ejla? – upita, zatim nastavi objašnjavati

ostalima: – Već smo pomalo svirale te ritmove. – Pa, mogle bismo – reče Ejla. – Onda počnimo – reče Digija. – Treba nam nešto što daje dubok stalan

udar prigušena zvuka, bez rezonancije, kao kad se udara po zemlji. Bi li se Ejla mogla poslužiti tvojim bubnjem, Marut?

– Mislim da bi pomoglo kad bi se oko udaraljke omotao komad kože – reče Tarija, nudeći svoje glazbalo od nožne kosti.

Muzičare je zanimalo što će se dogoditi. Obećanje nečeg novog uvijek budi znatiželju. Digija kleče na prostirku pokraj Tarijina mjesta, a Ejla sjede prekriženih nogu pokraj bubnja i lupnu po njemu da osjeti kako zvuči. Zatim Digija udari po kosti na nekoliko mjesta, a Ejla joj reče koji joj zvuk odgovara.

Kad su bile spremne, Digija poče polako i ravnomjerno udarati, mijenjajući sporo tempo, sve dok ne opazi kako joj Ejla daje znak glavom, ali ton nije uopće mijenjala. Ejla sklopi oči i kad osjeti da se njiše u ritmu Digijina postojanog udaranja, pridruži joj se. Bubanj je previše rezonantno zvučao da bi točno

oponašao zvukove iz Ejlina pamćenja. Teško je bilo stvoriti dojam oštrog praska groma, na primjer; oštri odsječeni udarci javljali su se više kao suzdržano kotrljanje, ali ona je već vježbala sa sličnim bubnjem. Uskoro je ona oko postojanog udaranja plela neobični kontrapunkt ritma, prividno slučajne kombinacije odijeljenih zvukova koji su varirali u tempu. Dva ritma su bila tako različita da među njima nije bilo nikakva uzajamnog odnosa, ali naglašeni Ejlini ritmovi podudarali su se sa svakim petim Digijinim postojanim udarcem, gotovo na neki slučajan način.

Ta dva ritma stvarala su dojam sve jačeg osjećaja iščekivanja, malo poslije i laku tjeskobu, sve dok se ritmovi nisu slili, iako je to izgledalo nemoguće. Sa svakim opuštanjem dolazila je nova navala napetosti. U času kad je izgledalo da to nitko više ne može podnijeti, Ejla i Digija zastadoše prije završnog udara, ostavivši najjače iščekivanje da visi u zraku. Tada, na Digijino i opće iznenađenje, začu se zvižduk frule, obojen nadnaravnim prizvucima od kojih se slušatelji stresoše. Zvuk je prestao sa završnim tonom, ali osjećaj prisutnosti drugog svijeta lebdio je u prostoriji.

Nekoliko trenutaka nitko ne prozbori ni riječi. Napokon Tarija reče: – Kakva čudna, asimetrična, dojmljiva glazba.

Zatim neki htjedoše da im Ejla pokaže ritmove, željni da se sami u njima ogledaju.

– Tko je svirao frulu? – upita Tarija, znajući da to nije bio Maren koji je stajao kraj nje.

– Nitko – reče Digija. – To nije bio instrument. Ejla je zviždala. – Zviždala? Kako netko može zviždati na takav način? – Ejla može oponašati svaki zvižduk – reče Digija. – Moraš čuti kako zove

ptice. I one misle da je ptica. Može ih dovabiti da joj jedu iz ruke. To je dio njezina odnosa prema životinjama.

– Hoćeš li nam pokazati kako ptice zvižduću? – reče Tarija s prizvukom nevjerice u glasu.

Ejla je mislila kako to nije baš prikladno mjesto, ali brzo je prošla nekoliko ptičjih zvižduka, što je izazvalo zapanjene poglede koje je Digija očekivala.

Ejla je bila zahvalna kad joj je Kilija predložila da joj pokaže prostoriju. Vidjela je razne kostime i druga pomagala, otkrila je da su neka pokrivala za glavu zapravo krabulje za lice. Većina je stvari bila obojena drečavo svijetlo, ali kad se nose noću, pri svjetlosti vatre, boje će se doduše isticati ali će izgledati prirodno. Netko je mrvio oker i miješao ga s mašću. Ejla se s jezom ponovno sjeti kako je Kreb trljao mast crvenog okera po Izinu tijelu prije njezina ukopa, ali ovdje joj je rečeno da će se mast upotrijebiti za ukrašavanje lica i tijela svirača i plesača. Vidjela je također smrvljenu čađu i bijelu kredu.

Promatrala je jednog muškarca koji je prišivao zrnje na tuniku, služeći se šilom, pa joj sinu koliko bi to bio lakši posao s provlakačem niti. Posvuda su joj previše pažnje iskazivali, bilo joj je zbog toga pomalo nelagodno. Došle su do

niski bjelokosnih kuglica i drugog nakita, a Kilija prinese dvije spiralne morske školjke ušima.

– Šteta što ti uši nisu probušene – reče. – Ovo bi ti lijepo pristajalo. – Lijepe su – reče Ejla. Tada primijeti rupe u Kilijinim ušima, zatim i u

nosu. Sviđala joj se Kilija, osjećala je da bi se s njom mogla sprijateljiti. – Ipak ih možeš uzeti. Neka ti Digija ili Tulija naprave rupice. I trebalo bi

da se tetoviraš, Ejla. Tada bi mogla ići kamo te volja i nikome ne bi morala objašnjavati da pripadaš Mamutovu ognjištu.

– Ali ja zaista nisam mamut – reče Ejla. – Mislim da jesi, Ejla. Ne znam točno kakvi su obredi, ali sigurna sam da

Lomija ne bi oklijevala kad bi joj rekla da si spremna posvetiti se Majci. – Ne bih rekla da sam spremna. – Možda nisi, ali bit ćeš. Osjećam to u tebi. Kad je pošla s Digijom, Ejla je shvatila da joj je udijeljeno nešto posebno,

pogled iza pozornice koji se dopušta rijetkim osobama. To je bilo mjesto tajanstva, čak i bez maski, ovako otvoreno, ali koliko čarobnije i nadnaravnije mora izgledati kad se gleda izvana, po noći! Na odlasku je bacila pogled prema području za obradu kremena, ali Džondalara više nije bilo.

Slijedila je Digiju kroz logor, idući prema kraju udoline, tražeći prijatelje i znance, otkrivajući usput gdje su pojedini tabori smješteni. Prošli su kroz područje gdje su se oko čistine dizala tri tabora, zaklonjena šumarkom. Očito se vidjelo da se ti tabori razlikuju, ali Ejla isprva nije znala zbog čega. Onda je počela opažati osobite pojedinosti. Šatori su bili pokidani i traljavo razapeti, rupe loše zakrpane ili ostavljene. Jak neugodan vonj i zuj muha privuče joj pažnju na komad mesa na zemlji između dva šatora, a zatim primijeti još više smeća na sve strane. Znala je da su djeca često prljava, ali ova koja su u njih zurila nisu već dugo bila oprana. Odjeća im je bila nečista, kosa zapuštena, lica prljava. Mjesto je pružalo dojam gadljive bijede.

Ejla opazi da pred jednim šatorom sjedi Čaleg. Njezina ga pojava u tom kraju iznenadi, pa je prvi izraz njegova lica pokazao zlobnu mržnju. To ju je zaprepastilo. Samo ju je Braud tako gledao. Zatim Čaleg prikri osjećaje, ali neiskreni i usiljeni smiješak bio je možda gori od otvorene mržnje.

– Napustimo ovo mjesto – reče Digija s grimasom gnušanja. – Uvijek je dobro znati gdje su, tako da znaš što ćeš izbjegavati.

Odjedanput se razliježe glasno kričanje i vika, a dvoje djece, dječak od trinaestak godina i djevojčica mlađa tri-četiri godine, istrčaše ispod jednog šatora.

– Vrati mi to! Čuješ li? Vrati mi to! – kričala je djevojčica jureći za dječakom.

– Prvo me moraš uhvatiti – bockao ju je dječak, držeći joj nešto pred licem i tresući time.

– Ti... ti... Vrati mi to! – kriknu ponovno djevojčica i pojuri za njim s novom navalom žestine.

Dječakov je smiješak pokazivao da uživa u njezinoj ljutnji i osujećenosti, ali kad se okrenuo da je pogleda, nije pred sobom primijetio ogoljeni korijen. Posrnuo je i teško pao, a djevojčica je skočila na njega i počela ga tuči iz sve snage .... Tada i on nju udari po licu, vrlo snažno, a njoj iz nosa poteče krv. Ona zaplaka i udari ga po ustima, ozlijedivši mu usnu.

– Pomozi mi, Ejlal – reče Digija, spustivši se na dvoje djece koja su se kotrljala po zemlji. Nije bila jaka kao njezina majka, ali je ipak bila krupna i snažna djevojka, pa kad je dohvatila dječaka, koji se u tom času nalazio na svojoj sestri, on joj nije pružio nikakav otpor. Ejla je pridržala djevojčicu koja se otimala da ponovno nasrne na dječaka.

– Što to radite? – reče Digija strogo. – Kako se možete tako sramotiti? Udarate i mlatite jedno drugo, a k tome ste brat i sestra. No, vas dvoje idete sa mnom. Za to ćemo se smjesta pobrinuti! – reče vukući dječaka za ruku. Ejla pođe za njom vodeći djevojčicu koja se i dalje otimala.

Ljudi su u njih zurili dok su prolazile vodeći okrvavljenu djecu, zatim su pošli za njima. Kad su Digija i Ejla stigle s djecom do nastambi u središtu tabora, glas se već pronio, pa ih je ondje čekala skupina žena. Među njima su bile Tulija i Marlija i Brecija, glavarice koje su bile članovi Vijeća sestara.

– Ona je počela... – viknu dječak. – Uzeo mi je... – poče vrištati djevojčica. – Tišina! – reče Tulija čvrsto i glasno, sijevajući bijesno očima. – Nema opravdanja za udaranje druge osobe – reče Marlija, jednako

ozbiljna i ljuta kao Tulija. – Oboje ste dovoljno stari da biste to znali, a ako ne znate, sad ćete doznati. Donesite kožnate trake – zapovjedi ona.

Jedan mladić otrča u zemunicu, a Valez se uskoro otamo pojavi s nekoliko kožnatih traka u ruci. Djevojčica pogleda s užasom, a dječakove se oči raširiše. Trzao se da pobjegne, oslobodio se i počeo bježati, ali Talut, koji je upravo dolazio iz Rogozova tabora, uhvati ga za tren oka i privede natrag.

Ejla je bila zabrinuta. Djeci je trebalo pomoći oko ozljeda, ali povrh toga, što se spremaju da s njima učine? Uostalom, to su još djeca.

Dok je Talut držao dječaka, drugi je muškarac uzeo jedan dugački kožni remen i počeo ga njime omatati, vežući mu desnu ruku uz bok. Nije bilo prejako stegnuto, da se ne bi prekinulo kolanje krvi, ali ruka je bila nepomična. Zatim je netko priveo djevojčicu, pa je i njoj svezana desna ruka uz bok, a ona je zaplakala.

– Ali... on mi je uzeo... – Nije važno što ti je uzeo – reče Tulija. – Postoje drugi načini da se dobije natrag ono što ti netko uzme – reče

Brecija. – Mogla si doći pred Vijeće sestara. Zbog toga i imamo vijeća.

– Što misliš, što bi bilo kad bi svakome bilo dopušteno da tuče drugoga samo zato što se netko s njim ne slaže, što ga netko draži, ili što mu nešto uzima? – reče neka druga žena.

– Oboje morate naučiti – reče Marlija, dok su dječakov lijevi gležanj vezivali za desni gležanj djevojčice – da nema jače veze nego što je veza između brata i sestre. To je veza rođenja. Da biste zapamtili, ostat ćete svezani dva dana, a ruke koje su udarale ostat će nepokretne da se ne bi opet podignule u srdžbi. Sad morate pomagati jedno drugome. Jedno ne može poći onamo kamo drugo ne bi smjelo poći. Jedno ne može spavati ako i drugo ne legne. Jedno ne može jesti, ni piti, ni prati se, ne može obavljati nikakvu radnju bez drugoga. Naučit ćete ovisiti jedno o drugome, kao što morate činiti cijelog svog života.

– I svi koji vas vide znat će kakvu ste rugobu počinili jedno drugome – objavi Talut glasno, tako da svi čuju.

– Digija – reče Ejla tiho – treba im pomoći. Dječakova usna je natekla, a djevojčičin nos još krvari.

Digija priđe Tuliji i nešto joj šapnu na uho. Žena kimnu, zatim istupi pred djecu. – Prije nego što se vratite u svoj tabor, pođite s Ejlom na Mamutovo ognjište gdje će vam ona pregledati ozljede koje ste jedno drugom nanijeli.

Prva im je zajednička zadaća bila da nauče kako će uskladiti korake, da bi mogli hodati svezanih gležnjeva. Digija pođe s njima i s Ejlom do Mamutova ognjišta, pa pošto su im očišćene povrede i namazane melemom, obje su mlade žene gledale kako djeca odlaze gegajući se.

– Zaista su se tukli – reče Ejla na povratku u Rogozov tabor – ali dječak je zaista nešto uzeo djevojčici.

– To nije važno – reče Digija. – Udaranje nije način da se uzeto vrati. Moraju naučiti da je borba neprihvatljiva. Očito je da to nisu naučili u svom taboru, zato moraju učiti ovdje. Po tome možeš razumjeti zašto se Krozija onoliko protivila kad se Fralija htjela združiti s Frebekom.

– Ne razumijem. Zašto? – Zar nisi znala? Ona tri tabora su tijesno povezana. Čaleg je Frebekov

rođak. – Pa, Frebek se zacijelo mnogo izmijenio. – To je istina, ali bit ću iskrena s tobom. Još s njim nisam sigurna. Uzdržat

ću se od suda sve dok se ne izvrgne pravoj kušnji. Ejli nisu izlazila djeca iz pameti, odnosno misao da iz tog iskustva i ona

treba nešto naučiti. Osuda je bila brza i bez ikakve mogućnosti priziva. Nije im pružena prilika ni da objasne, nitko nije smatrao da najprije treba pogledati njihove povrede. Ni imena im još nije doznala. Ali ozljede nisu bile ozbiljne, a nedvojbeno su se tukli. Kazna ih je zaista brzo stigla, vjerojatno je nikad neće zaboraviti: nije bolna, ali osjećat će bol poniženja i poruge još mnogo godina.

– Digija – reče Ejla – onoj djeci je slobodna lijeva ruka. Tko će im zasmetati da razvežu spone?

– Svatko će to znati. Koliko god je poniženje hodati po logoru zajedno, svezanih ruku i spojenih gležnjeva, još gore bi im bilo kad bi skinuli spone. Svi bi rekli da njima vladaju zlodusi srdžbe, tako da ne mogu dovoljno ni sobom vladati da bi naučili koliko je vrijedna uzajamna pomoć. Bili bi još više osramoćeni i svi bi ih izbjegavali.

– Mislim da ovo nikad neće zaboraviti – reče Ejla. – I druga će djeca to zapamtiti. I svađa će biti manje neko vrijeme, iako im

ne škodi što viču jedni na druge – reče Digija. Ejla se željela vratiti u ugodnost Rogozova tabora. Upoznala je toliko

mnogo ljudi i vidjela toliko stvari da joj se vrtjelo u glavi. Trebat će neko vrijeme da se sve to upije, ali ipak je u prolazu kraj područja za obradu kremena opet onamo bacila pogled. Ovaj put je ugledala Džondalara, ali vidjela je još jednu osobu kojoj se nije ondje nadala. Kraj njega je stajala Migija, gledajući zaneseno u njegove plave oči, a Ejla pomisli kako u njezinu držanju ima naročitog pretjerivanja. Džondalar se smiješio Migiji, obasjavao ju je blagim osmijehom koji Ejla već dugo nije vidjela, a i u očima mu je bio pogled koji također nije dugo vidjela.

– Mislila sam da crvenonoge žene moraju brinuti o tome da poučavaju mladiće – reče Ejla, misleći kako Džondalaru nije potrebna nikakva poduka.

Digija zapazi Ejlin izraz i brzo shvati razlog njezina mrgođenja. Mogla je to razumjeti, ali s druge strane, i za njega je prošla zima bila duga i teška.

– I on ima tjelesnih potreba, Ejla, baš kao i ti. Ejla se odjednom zacrvenje. Uostalom, ona je dijelila Ranekovu postelju,

dok je Džondalar spavao sam. Zašto bi se uznemirivala zato što je ovdje na Ljetnom saboru našao ženu s kojom će dijeliti Užitke? Morala je to očekivati, ali znala je zašto se tako osjeća. Željela je da s njom dijeli Užitke. Nije bilo toliko važno što je izabrao Migiju; važno je bilo što nije izabrao nju.

– Ako već traži ženu, najbolje mu je da nađe neku ugodnu crvenonogu – nastavi Digija. – One se ne mogu vezati. Dok prođe ljeto, osjećaj se polako ugasi, osim u slučaju da bude iznimno snažan. A ne bih rekla da će njegovi osjećaji prema Migiji biti veoma snažni, Ejla, a ona mu može pomoći da se opusti i jasnije razmišlja.

– Imaš pravo, Digija. Zar je to uopće važno? On odlazi nakon lova na mamute, kaže... A ja sam obećala da ću se združiti s Ranekom – reče Ejla. ‘Zatim ću’, razmišljala je dok su se probijale kroz gužvu, ‘otići natrag u Pleme, naći ću Darka i dovesti ga ovamo. Može postati Mamutovac i dijeliti naše ognjište, može biti Ridagov prijatelj. I može dovesti Uru, pa će imati družicu... A ja ću živjeti ovdje sa svim svojim novim prijateljima, i s Ranekom koji me voli, i sa sinom Darkom, i s Ridagom, s konjima, s Vučkom... I nikad više neću vidjeti Džondalara’, pomisli Ejla, dok je u nju prodirala hladna pustoš.

33 Rugija i Tusija dotrčaše u glavni dio šatora uz glasan smijeh. – Još je jedna vani – najavi Rugija. Ejla brzo obori pogled, Nezija i Tulija značajno se pogledaše, Fralija se

nasmiješi, a Frebek načini grimasu. – Još jedna... što? – upita Nezija da provjeri, iako je znala. – Još jedna ‘legacija – reče Tusija glasom u kojem se osjećalo

samosažaljenje zbog svih tih besmislica koje je umaraju. – Baveći se tim delegacijama i svojim dužnostima čuvarice, ovog si ljeta

prilično zaposlena, Tulija – reče Fralija režući komad mesa za Tašera, ali ona je znala da glavarica uživa biti žarištem svega što se zbiva u Lavljem taboru i što se tiče njegovih članova.

Tulija i Ejla iziđoše, za njima pođe i Nezija da im bude pri ruci, jer su svi drugi već nekamo nestali. Fralija i Frebek priđoše vratima da vide tko je došao. Frebek zatim iziđe za trima ženama, a Fralija ostade da pazi na djecu. Skupina ljudi stajala je izvan područja koje je Vučko odredio da pripada Lavljem taboru. Svojim je vonjem obilježio nevidljive granice i redovito ih obilazio. Svatko je mogao doći do njih, ali nitko ih nije smio prijeći bez jasnog iskazivanja dobrodošlice od strane nekoga koga on dobro poznaje.

Životinja je bila između ljudi i šatora, u obrambenom položaju, što je uključivalo iskešene zube i duboko režanje, a nitko od posjetilaca nije htio iskušati njegove namjere. Ejla mu dade znak da joj priđe, pokaza mu da su to ‘prijatelji’, kako ga je cijelo jedno jutro učila da shvati kad mu to žele objasniti članovi Lavljeg tabora. Usprkos svojim najboljim nagonima, Vučko je razumio da mora pustiti strance na područje svog čopora. Iako je lakše podnosio goste koji su se već pojavljivali u blizini nego potpune strance, obznanjivao je da mu se ne sviđa njihovo društvo i uvijek bi mu odlanulo kad bi otišli.

Katkad, da bi ga privikla na veliko mnoštvo, Ejla ga je vodila po logoru, držeći ga tijesno uza se. Uvijek je slika žene koja hoda s vukom kraj peta izazivala ćuđenje i zurenje, pa je od toga Ejli bivalo neugodno, ali osjećala je da je to nužno. Ako je vučji i ljudski način života donekle sličan, ako će Vučkov čopor biti sastavljen od ljudi, on mora naučiti neke stvari o njima i na njih se priviknuti. Ljudi se vole družiti, čak i sa strancima, i drago im je okupljati se u velikim skupinama.

Ali Vu čko nije provodio sve svoje vrijeme unutar Rogozova tabora. Često je silazio na livadu s konjima, odakle se upuštao u lov na svoju ruku ili prateći neku osobu. Najčešće je s njim bila Ejla, a znao je pratiti i Džondalara, kadšto Danuga i, što je mnogima bilo čudnovato, Frebeka.

Frebek je dozivao životinju k sebi i s njom odlazio do konjske nastambe, da ga ukloni iz ljudske sredine. Ljudi su zbog vuka postajali nervozni, a to je moglo

vrlo loše utjecati na delegacije koje su dolazile da snube Ejlu za nekog muškarca. Muškarce nije zanimalo da se združe s Ejlom u obliku braka, znali su da se obećala Raneku. Oni nisu tražili družicu, tražili su sestru. Delegacije su dolazile s ponudama da je usvoje.

Koliko god je bila umna i lukava, poznavajući prirodu i običaje svog naroda, ni Tulija nije uzela u obzir takvu mogućnost. Ali kad joj je pristupila jedna znanica, koja je imala samo sinove, pitajući je da li bi prihvatila ponodu njezina tabora o usvojenju Ejle, Tulija je smjesta shvatila sve moguće posljedice.

– Morala sam to vidjeti od početka – objašnjavala je Tulija svom taboru kasnije – da će nevezana žena visoka položaja, obdarena ljepotom i talentima, biti izvanredno poželjna sestra, naročito kad ju je već usvojilo Mamutovo ognjište. To se ognjište obično ne smatra porodičnim ognjištem. Mi ne moramo, odnosno Ejla ne mora prihvatiti nijednu ponudu, osim ako to sama ne želi, naravno, ali već same ponude povećavaju njezinu vrijednost.

Tulijine su se oči krijesile od veselja kad je razmišljala koliko Ejla pridonosi položaju i vrijednosti Lavljeg tabora. U srcu je čak požalila što se Ejla obećala Raneku. Njezina bi Svadbarina bila strahovito velika da je slobodna. S druge strane, to bi značilo da bi je Lavlji tabor izgubio, a možda je bolje čuvati blago nego dati ga i za dobru cijenu. Sve dok se ne istakne visina vrijednosti, ona će rasti. Ali ponude koje su im stizale otvarale su potpuno novo carstvo mogućnosti. Mogla bi biti usvojena samo u nečije ime, a da uopće ne napušta Lavlji tabor. Mogla bi čak postati glavarica, ako bi njezin mogući brat imao prave veze i želje. A ako bi i Ejla i Digija postale glavaricama, s izravnim vezama prema Lavljem taboru, to bi moglo donijeti silan utjecaj. Sve ove misli strujale su kroz Tulijinu glavu kad su izlazili pred tu novu delegaciju.

Ejla je počinjala shvaćati da različiti obrasci ukrasa na odjeći i obući znače različite skupine ljudi. Iako su se svi služili istim osnovnim geometrijskim oblicima, po količini pojedinih znakova i po načinu njihova slaganja znalo se kojem taboru ti ljudi pripadaju i s kojim su drugim taborima povezani. Za razliku od Tulije, ona ipak još nije odmah znala kamo bi svrstala svakog pojedinca unutar veoma složene građevine opće hijerarhije i odnosa u okviru svake skupine.

Položaj nekih tabora bio je tako visok da bi Tulija od njih radije prihvatila i manje materijalnih dobara zbog veza i vrijednosti kojima raspolažu. Drugi bi tabori bili dobra mogućnost samo ako bi bili voljni obilato platiti. Oslanjajući se na već primljene ponude, Tulija je novu skupinu odbacila na prvi pogled. Jedva je bilo vrijedno i razgovarati. Oni jednostavno nisu imali ponuditi ništa što bi vrijedilo. Zbog toga je Tulija s njima bila izvanredno ljubazna, ali nije ih pozvala pod šator, pa su došljaci shvatili da su premalo ponudili i prekasno stigli. Ipak je i takva ponuda imala za njih smisla. To je bio način uspostavljanja veza s Lavljim taborom, to će im povećati utjecaj i uvijek će se povoljno spominjati.

Dok su stajali pred šatorom i šalili se, Frebek opazi kako Vučko zauzima obrambeni stav i reži gledajući prema rijeci. Odjedanput je pojurio.

– Ejla! – viknu Frebek. – Vučko je pojurio za nečim! Ona zazvižda, glasno, probojno i žurno, zatim potrča niz stazu koja vodi k

rijeci. Ugleda Vučka kako se vraća, a za njim stiže skupina ljudi. Ali ti ljudi nisu bili stranci.

– To je Mamutov tabor – reče Ejla. – Vidim Vinkaveka. Tulija se okrenu Frebeku. – Hoćeš li, molim te, potražiti Taluta? Moramo

ih čestito pozdraviti, a mogao bi također reći Marliji ili Valezu da su napokon stigli.

Frebek kimnu i ode. Delegacija koja je došla da iznese ponudu bila je sad previše znatiželjna da

bi otišla. Vinkavek je prvi stigao do njih, vidio je delegaciju, Ejlu i Tuliju, pa je odmah shvatio srž zbivanja. Zbacio je uprtnjaču i pristupio im sa smiješkom.

– Tulija, to mora biti dobar znak što si baš ti prva osoba koju vidimo, jer sam tebe želio prvu vidjeti – reče Vinkavek, hvatajući je za obje ruke i trljajući joj obraz svojim obrazom kao što se čini među starim dragim prijateljima.

– Zašto bih ja bila prva osoba koju želiš vidjeti? – reče Tulija, smiješeći se protiv svoje volje. On je znao očarati sugovornika.

Vinkavek prijeđe preko njezina pitanja. – Reci mi, zašto su tvoji gosti u najsvečanijoj odjeći? Možda neka delegacija?

Jedna žena progovori. – Iznijeli smo ponudu za usvojenje Ejle – reče ona dostojanstveno, kao da ta ponuda nije zapravo odbijena. – Moj sin nema sestre.

Čak je i Ejla mogla vidjeti kako se u Vinkavekovu mozgu roje misli, ali njemu je bio dovoljan časak da shvati što se desilo, te još jedan časak da odluči kako će postupiti.

– Pa, i ja se spremam iznijeti svoju ponudu, ali kasnije. Ipak, da ti dadem nešto o čemu ćeš razmišljati, Tulija, predlažem združivanje. – Okrenu se zatim prema Ejli i uhvati je za obje ruke. – Želim se združiti s tobom. Ejla. Želim da dođeš i da od moga Mamutova ognjišta učiniš nešto više nego što mu ime kaže. Samo mi ti to možeš pružiti, Ejla. Ti ćeš mi donijeti ognjište, a ja tebi zauzvrat mogu dati Mamutov tabor.

Ejla je bila zapanjena i zbunjena. Vinkavek je znao da se već obećala. Zašto je ište? Ako bi i htjela poći, da li bi mogla naglo promijeniti mišljenje i družiti se s njim? Je li tako lako prekršiti obećanje?

– Ona je već obećana Raneku – reče Tulija. Vinkavek pogleda krupnu ženu u oči i znalački se nasmiješi, zatim segnu u

nabor tunike i izvuče stisnutu šaku. Kad ju je otvorio, na dlanu se ukazaše dva lijepa, uglačana, skladna komada jantara. – Nadam se da on ima dobru Svadbarinu, Tulija.

Tulijine se oči raširiše. Njegova je ponuda bila dovoljna da joj presiječe dah. On joj je zapravo rekao da istakne Ejlinu cijenu, da je reče u jantaru, ako

hoće, iako ona to neće učiniti, bar ne u cijelosti. Tada joj se oči suziše. – Ne odlučujem ja, Vinkavek. Ejla sama bira.

– Znam, ali uzmi ovo, Tulija, kao moj dar tebi, za pomoć koju si mi pružila u građenju zemunice – reče i pruži joj jantar.

Tulija se lomila. Trebalo bi da odbije. Ako prihvati, on će biti u prednosti, ali Ejla mora odlučiti, ona slobodno može birati, bila obećana ili ne. Zašto bi joj ona smetala? Dok je uzimala jantar, vidjela je Vinkavekov izraz likovanja, što ju je ispunilo osjećajem da je kupljena za dva komada jantara. On je znao da ona neće uzeti u obzir nijednu drugu ponudu. Ako mogne nagovoriti Ejlu, ona je njegova. Ali Vinkavek ne poznaje Ejlu, mislila je Tulija. Nitko je ne poznaje. Ona se može nazivati Mamutovkom, ali i dalje je strankinja, i tko može proreći njezin idući korak. Promatrala je kako čovjek s čudnovato tetoviranim licem obraća punu pažnju na mladu ženu, zapazila je Ejlin odgovor. Bez sumnje, zanimanje je postojalo.

– Tulija! Kako mi je drago što te ponovno vidim! – Približila se Avarija, ispruživši obje ruke. – Tako smo kasno stigli, sva su dobra mjesta već zauzeta. Znaš li neko zgodno mjesto za podizanje tabora? Gdje ste se vi smjestili?

– Upravo ovdje – reče Nezija, stižući da pozdravi glavaricu Mamutova tabora. Jako ju je zanimao razgovor između Tulije i Vinkaveka, i primijetila je izraz na njegovu licu. Ranek se neće razveseliti kad čuje da se Vinkavek sprema iznijeti ponudu za Ejlu, ali Nezija nije vjerovala da će glavar Mamutova tabora lako nagovoriti Ejlu da pristane, bez obzira na vrstu i visinu ponude.

– Ti si ovdje? Tako daleko od svega? – reče Avarija. – Smjestili smo se sa životinjama, pa je ovo najbolje mjesto za nas. One se

uznemiruju u gomili – reče Tulija, kao da su namjerno izabrali položaj tabora. – Vinkavek, ako je Lavlji tabor ovdje, zašto se i mi ne bismo utaborili do

njih? – reče Avarija. – Mjesto nije loše. Prednost je širina prostora – reče Nezija. ‘Budu li Lavlji

i Mamutov tabor ovdje’, mislila je, ‘ovamo će se preseliti i dio središnjeg zanimanja’.

Vinkavek se nasmiješi Ejli. – Ne mogu zamisliti ništa draže od podizanja šatora pokraj Lavljeg tabora – reče on.

Tada Talut dojuri u tabor i gromkim glasom pozdravi vođe Mamutova tabora. – Vinkavek! Avarija! Napokon ste stigli! Što vas je zadržalo?

– Zaustavljali smo se na putu – reče Vinkavek. – Upitaj Tuliju da ti pokaže što joj je donio – reče Nezija. Tulija je još bila pomalo zbunjena, voljela bi da Nezija nije spomenula dar,

ali ipak je otvorila šaku i pokazala bratu jantar. – Divni su – reče Talut. – Vidim da si nakanio trgovati. Jesi li znao da

Vrbov tabor ima spiralne morske školjke? – Vinkavek želi nešto više od morskih školjaka – reče Nezija. – Želi iznijeti

ponudu za Ejlu... za svoje ognjište.

– Ali ona je obećana Raneku – reče Talut. – Obećanje je samo obećanje – reče Vinkavek. Talut pogleda Ejlu, zatim Vinkaveka, onda Tuliju. Potom se nasmija. – No,

ovaj se Ljetni sabor dugo neće zaboraviti. – Nije nas zadržalo samo zaustavljanje u Jantarnom taboru – reče Avarija.

– Videći tebe, Talut, sjetila sam se zbog tvoje riđe grive da smo na putu nastojali zaobići jednog spiljskog lava s takvom grivom, ali on je, čini se, išao u istom pravcu. Nisam vidjela čopor, ali dobro bi bilo upozoriti ljude da u blizini ima lavova.

– Uvijek ima lavova u blizini – reče Talut. – Da, ali ovaj se čudno ponašao. Lavovi se obično ne osvrću toliko na

ljude, ali ovaj kao da nas je pratio neko vrijeme. Bio nam je toliko blizu da jedne noći nisam mogla zaspati. To je najveći lav što sam ga ikad vidjela. I sad se stresem kad na to pomislim – reče Avarija.

Ejla je pozorno slušala, mršteći se, zatim je odmahnula glavom. ‘Ne, to je slučajnost’, mislila je. ‘Ima mnogo velikih spiljskih lavova.’

– Kad se smjestite, dođite na čistinu. Razgovaramo o lovu na mamute, a Mamutovo ognjište sprema Lovačku svečanost. Neće biti naodmet ako se ondje nađe još jedan dobar prizivač. Siguran sam da bi želio mamutovo meso za gozbu na Vjenčanju, kad si nakanio da u njoj sudjeluješ, Vinkavek! – reče Talut. Htjede otići, ali tad se okrenu prema Ejli. – Budući da se spremaš s nama u lov na mamute, mogla bi poći sa mnom i donijeti svoj bacač koplja. Htio sam u svakom slučaju doći po tebe.

– Ja ću poći s tobom – reče Tulija. – Moram otići do Tabora ženstva i vidjeti Latiju.

– Dobre je kakvoće. Naročito za oruđe s oštricom, kao dlijeta, strugala,

svrdla – reče Džondalar, proučavajući glatku sivu unutrašnju površinu finog kremena. Poslužio se posebno oblikovanim komadom roga, jakim i dovoljno otpornim na lom, da iskopa i odvali gromadu tvrde kremenjače iz krednog ležišta. Poslije ju je otvorio čekićem.

– Vimez kaže da odavde potječu neke najbolje vrste kremena – reče Danug. Džondalar mahnu prema okomitoj litici u riječnom ždrijelu koju je s

vremenom ogolila uspjenjena voda. Mnogi su komadi tvrdog kremena, presvučeni bijelom korom, izbijali iz nešto manje tvrde vapnenaste stijene. – Kremen je uvijek najbolji ako ga možeš dobiti izravno iz nalazišta. Ovo je nalazište slično Dalanarovu rudniku, a njegov je kremen najbolji u našem kraju.

– Vučji tabor sigurno misli da je ovo najbolji kremen – reče Tarneg. – Kad sam prvi put došao ovamo, bio sam s Valezom. Trebalo je da ga čujete kako se oduševljava. Budući da je ovo mjesto tako blizu njihova tabora, oni nalazište smatraju svojim. Dobro si postupio, Džondalar, kad si tražio njihovo dopuštenje da ovamo dođeš.

– To je samo pristojnost. Znam što Dalanar osjeća prema svom rudniku. – Zbog čega je ovaj kamen tako osobit? Često sam viđao kremen na

poplavnim obalama rijeka – reče Tarneg. – Na poplavnim obalama katkad možeš naći dobar komad kremena koji je

nedavno nanijela voda. Njih je mnogo lakše dobaviti, jer kopanje iz stijene nije lak posao. Ali kremen se lako osuši ako predugo stoji na otvorenom – reče Džondalar. – Onda se odbijaju kraće ljuske, i teže ih je obrađivati.

– Ako je kamen predugo ležao na površini, Vimez ga katkad zakopa u vlažno tlo i ostavi neko vrijeme da bi bio lakši za obradu – reče Danug.

– I ja sam to činio. To može pomoći, ali ovisi o veličini kamena i o stupnju suhoće. Ako je komad velik, ne može biti prestar. Taj postupak je najbolji za male komade, sve do veličine jajeta, ali njih nije ni vrijedno obrađivati, osim ako nisu iznimne kakvoće.

– Mi slično postupamo s mamutovim kljovama – reče Tarneg. – Najprije ih omotamo vlažnim kožama i zatrpamo vručim pepelom. Bjelokost se mijenja, postaje gušća ali lakša za obradu, lakše se savija. Tako se najlakše ispravlja cijela kljova.

– Pitao sam se kako to činite – reče Džondalar, zatim umuknu, zadubljen u misli. – Moj bi brat to rado naučio. Bio je graditelj kopalja. Znao je načiniti dobro, ravno koplje, jer je razumio svojstva drveta, jer je znao kako će ga saviti i oblikovati. Mislim da bi i ovaj vaš postupak shvatio. Možda je poznavanje vašeg načina razlog što je Vimez onako brzo prihvatio ideju zagrijavanja kremena da bude podatniji. Ona je jedan od najboljih kalatelja što sam ih ikad upoznao.

– I ti si dobar obrađivać kremena, Džondalar – reče Tarneg. – I Vimez se lijepo izražava o tebi, a on nikoga neće olako pohvaliti. Znaš, razmišljao sam o nečemu. Trebat će mi dobar kalatelj za Turov tabor. Znam da govoriš kako ćeš se vratiti u zavičaj, ali to je dalek put. Da li bi razmislio o mogućem ostanku, ako bi imao gdje ostati? Hoću reći, što misliš o tome da se pridružiš mojem taboru?

Džondalarovo se lice uozbilji dok je razmišljao kako bi odbio Tarnegovu ponudu a da ga ne uvrijedi. – Nisam siguran, morao bih o tome dobro razmisliti.

– Znam da se sviđaš Digiji, siguran sam da bi pristala. A tebi ne bi bilo teško naći nekoga s kim bi osnovao ognjište – ohrabri ga Tarneg. – Primjećivao sam žene oko tebe, čak i crvenonoge. Prvo je bila Migija, sad sve nalaze razloga da posjete područje za obradu kremena. Valjda je to zato što si novi. Žene su uvijek znatiželjne kad se pojave stranci. – On se nasmiješi. – Čuo sam nekoliko muškaraca kako govore da bi rado bili na mjestu visokog, plavokosog stranca. Svaki bi želio ponovno zainteresirati neku crvenonogu, ali ovaj put je Danug došao na red. – Tarneg znalački namignu svom mladom rođaku.

I Džondalaru i Danugu bijaše neugodno. Džondalar ustade i pogleda u stranu da se pozornost prenese na nešto drugo, kadli slučajno shvati da među tim ljudima i nije osobito visok. Njih su trojica bila gotovo iste visine, a Danug je još rastao. On će biti drugi Talut. Ali na saboru se okupilo mnogo ljudi,

svakojakih visina, baš kao što se dešavalo na sličnim ljetnim okupljanjima Zelandonaca.

– No, drago bi mi bilo kad bi razmislio o Turovu taboru, Džondalar. Sad kada će se Digija i Branag napokon spojiti, gradit ćemo ove jeseni, iako još nisam odlučio hoćemo li načiniti jedinstvenu zemunicu, kao Lavlji tabor, ili manje zemunice za pojedine obitelji. Volim starinski način. Najdraže su mi velike nastambe, ali mnogi mladi ljudi žele vlastite domove za sebe i za svoje najbliže. I sam moram priznati da je mnogo ugodnije imati svoj kutak kad se čeljad počnu prepirati.

– Cijenim tvoju ponudu, Tarneg – reče Džondalar. – Zaista tako mislim, ali ne bih želio da stekneš pogrešan dojam. Ja se vraćam k svojima. Moram se vratiti. Mogao bih ti navesti hrpu razloga, jedan je od njih da moram donijeti vijest o bratovoj smrti. Ali istinu govoreći ne znam točno zašto moram poći. Jednostavno moram.

– Je li to zbog Ejle? – upita Danug sa zabrinutim izrazom lica. – To je dio toga. Priznajem, ne veselim se tome što će dijeliti ognjište s

Ranekom, ali pokušavao sam je nagovoriti da pođe sa mnom kad smo se s vama sreli. Sad mi se čini da ću se sam vraćati... Ni tome se ne veselim, ali to nimalo ne mijenja stvar. Ipak moram poći.

– Ne bih rekao da razumijem, ali želim ti sreću, i neka ti se Majka smiješi na putu. Kad namjeravaš otići? – reče Tarneg.

– Uskoro nakon lova na mamute. – Kad već spominješ lov na mamute, morali bismo se vratiti. Spremaju se

poći danas popodne – reče Tarneg. Krenuše duž rijeke koja je utjecala u glavni vodeni tok kraj naselja i počeše

se verati preko stijena na mjestu gdje su se strme obale sužavale. Obilazeći jednu pogibeljnu okuku, naiđoše na skupinu mladića koji su uzvikivali pogrde i ohrabrenja dvojici između sebe koji su se tukli. Među promatračima bio je i Druvez.

– Što se ovdje događa? – reče Tarneg, gurajući se u sredinu i razdvajajući borce. Jedan je krvario iz usta, drugome je bilo zatvoreno oko od otekline.

– Oni se samo... natječu – reče netko. – Da, ovaj... vježbaju se... za natjecanje u rvanju. – Ovo nije natjecanje – reče Tarneg. – Ovo je tučnjava. – Ne, časna riječ, nismo se tukli – reče dječak s natečenim okom – samo

smo se malo igrali. – Ti slomljeni zub i pomodrelo oko nazivaš igrom? Da ste se samo

vježbali, ne biste morali doči na ovo skriveno mjesto gdje vas nitko neče vidjeti. Ne, ovo je bilo smišljeno. Mislim da je najbolje da mi kažete što se dešava.

Nitko nije želio odgovoriti, ali mnoge su se noge nervozno micale po zemlji.

– A vi ostali? – reče Tarneg pogledavši ostalu omladinu.

– Što vi radite ovdje? Uključujući i tebe, Druvez? Što misliš da će reći majka i Brzek kad doznaju da si bio ovdje i poticao tučnjavu? Bolje bi ti bilo da mi sve ispričaš.

Ni sad nitko nije htio govoriti. – Pa, mislim da vas treba odvesti natrag i prepustiti Vijećima da odluče što

će s vama učiniti. Sestre će naći načina da vam omoguće da dadete oduška svojoj potrebi za borbom, a usput ćete im poslužiti i kao dobar primjer. Možda će vas čak sve zajedno otjerati iz lova na mamute.

– Nemoj ih odati, Tarneg – zamoli Druvez. – Dalen je samo pokušavao da ih zaustavi.

– Da ih zaustavi? Možda bi trebalo da mi kažeš zbog čega je tučnjava nastala – reče Tarneg.

– ja mislim da znam – reče Danug. Svi pogledaše tog visokog mladića. – To je zbog pohoda.

– Kakva pohoda? – reče Tarneg ozbiljno. – Neki su govorili o pohodu na Sungajski tabor – objasni Danug. – Ti znaš da su pohodi zabranjeni. Vijeća su nastojala pregovarati da se

zapali vatra prijateljstva i uspostavi trgovina sa Sungajcima. Mrzim i pomisao na nevolju koju bi nam donio pohod – reče Tarneg. – Tko se toga sjetio?

– Ne znam – reče Danug. – jednog su dana svi o tome govorili. Netko je otkrio Sungajski tabor nekoliko dana daleko odavde. Planirali su da se kaže kako idu u lov, a umjesto toga pošli bi da im razore tabor, pokradu hranu i otjeraju ljude. Ja sam im rekao da me to ne zanima, a mislio sam da su glupi ako to učine. Samo bi stvorili neprilike sebi i drugima. Osim toga, na našem putu ovamo zaustavili smo se u jednom Sungajskom taboru. Upravo je bilo umrlo dvoje djece, brat i sestra. Možda to nije isti tabor, ali vjerojatno su svi zbog toga žalosni. Mislio sam da nije u redu krenuti u pohod na njih.

– Danug je to mogao učiniti – reče Druvez. – Njega nitko neće nazvati kukavicom, jer se nitko ne želi s njim tući. Ali kad je Dalen rekao da ne želi ići na pohod, onda su mu svi počeli govoriti da se plaši borbe. Tada im je on rekao da će im pokazati kako se ne boji nijednog od njih. Mi smo pošli s njim da ga ne napadne više njih.

– Tko je od vas Dalen? – reče Tarneg. Momak slomljena zuba i raskrvavljene usne stupi naprijed. – A tko si ti? – upita Tarneg drugoga kojemu je oko već imalo modricu. Ovaj odbi odgovoriti.

– Zovu ga Kluv. On je Čalegov nećak – reče Druvez. – Znam što pokušavaš učiniti – reče Kluv mrko. – Svu ćeš krivicu svaliti na

mene zato što je Druvez tvoj brat. – Ne, nisam pokušavao svaliti krivicu ni na koga. Prepustit ću Vijeću braće

da donese odluku. Možete svi očekivati poziv od njih, uključujući i mog brata. A sad, mislim da bi vam bolje bilo da se očistite. Ako se takva izgleda vratite na saborište, svatko će znati da ste se tukli i nitko vas neće zaštititi od Vijeća

sestara. Ne moram vam reći što će se dogoditi ako one doznaju da ste se tukli zbog pohoda.

Mladići požuriše prije nego što Tarneg promijeni mišljenje, ali otišli su u dvije skupine, jedni s Kluvom, drugi s Dalenom. Tarneg je gledao tko s kim odlazi. Zatim njih trojica nastaviše put prema naselju.

– Htio bih nešto znati, ako nemaš ništa protiv – reče Džondalar. – Zašto ćeš prepustiti Vijeću braće da odluči što će biti s ovim mladićima? Hoće li oni to zaista prikriti pred Vijećem sestara?

– Sestre ne podnose tučnjavu, pa neće slušati nikakve razloge, a mnoga su braća išla na pohode u mladosti, ili su sudjelovali u ponekoj tučnjavi, možda samo radi uzbuđenja. Zar se nikad nisi potukao s nekim kad to nije trebalo, Džondalar?

– Pa, jesam. I uhvatili su me. – Braća su obzirnija, osobito prema onom koji se bije za pravednu stvar,

iako je Dalen morao nekome reći o tom pohodu umjesto što se tukao da pokaže kako se ne boji. Čini se da muškarac lakše shvaća takvu stvar. Žene kažu da svaka bitka vodi do nove bitke, i to je možda istina, ali Kluv je u nečemu imao pravo – reče Tarneg. – Druvez je moj brat. On zapravo nije poticao borce, nastojao je samo izvući prijatelja. Mrsko mi je što je zbog toga upao u nevolju.

– Jesi li se ti ikad s nekim potukao, Tarneg? – upita Danug. Budući glavar pogleda načas svog mlađeg rođaka, zatim kimnu. – Jedanput

ili dvaput, ali nema ih previše koji bi me htjeli izazvati. Krupniji sam od većine, kao ti. Katkad su ona natjecanja prave tučnjave, više nego što itko želi priznati.

– To znam – reče Danug zamišljeno. – Ali natjecanja se bar odvijaju pod budnim pogledima, pa nitko neće biti

teško ozlijeđen. I bitke se ne produžavaju, ne započinje se borba za osvetu. – Tarneg pogleda u nebo. – Bliži se podne. Moramo požuriti ako želimo nešto čuti o lovu na mamute.

Kad su Ejla i Talut stigli na čistinu, on je povede do male uzvisine na

jednoj strani koja se prirodno nudila kao okupljalište za manje skupine, pa se koristila za slučajne i naročite sastanke. Već se održavao jedan sastanak, i Ejla preleti pogledom po skupini tražeći Džondalara. U posljednje ga vrijeme uopće nije viđala. Otkad su stigli, kao da se izgubio u gomili; rano je napuštao Rogozov tabor, a vraćao se kasno noću, ako bi se uopće vratio. Kad bi ga vidjela, često je bio s nekom ženom, obično svaki put s drugom. Zatekla je samu sebe kako pred Digijom i drugima potcjenjivački govori o njegovim mnogim partnericama. I nije bila jedina u tome. Čula je i Taluta kako govori da se sam pita ne pokušava li Džondalar nadoknaditi cijelu zimu za tako kratko vrijeme. Mnogi su u taborima govorili o njegovim podvizima, često u šali, ali i s prikrivenim divljenjem, kako o njegovoj navodnoj žilavosti, tako o očevidnoj privlačnosti. Nije to bilo prvi put da se govori o njegovoj neodoljivosti, ali bilo je prvi put kad mu do toga nije bilo nimalo stalo.

I Ejla se smijala na takve primjedbe, ali u noćnoj tami, kad je bila sama s mislima, suzbijala je suze i pitala se što se to s njom dešava. Zašto ju je ikad izabrao? Ipak je osjećala neku čudnu utjehu kad ga je viđala s mnogim ženama. To znači da nije našao nijednu koja bi nju zamijenila.

Ona nije znala da se Džondalar trsio da što više izbiva iz Rogozova tabora. U stiješnjenom prostoru šatora bio je svjesniji da ona spava s Ranekom – ne u istom krevetu svake noći, jer joj je trebala katkada samoća vlastite postelje, ali pokraj njega. Lako je bilo zadržavati se u području za obradu kremena po danu, a to ga je navodilo da se upoznaje s ljudima i da s njima dijeli obroke. Po prvi put je ponovno sklapao prijateljstva na svoju ruku, bez bratove pomoći, i otkrio je da to nije tako teško.

Žene su mu pružale priliku da izostaje i po noći, ako ne cijelu noć, bar dobar njezin dio. Malo je osjećao prema njima, samo ga je grizla savjest što se njima služi da bi bio odsutan; to je nadoknađivao što je bolje i ljepše znao, pa je bio još neodoljiviji. Mnoge su žene imale iskustvo da zgodan muškarac poput Džondalara u prvom redu misli na svoje zadovoljstvo, ali on je bio dovoljno vješt da svaka žena stekne dojam koliko se o njoj brine. Za njega je sve to bilo veliko opuštanje, nije se više morao boriti protiv svojih želja, a lakše mu je bilo i uvoditi red u svoje zbrkane osjećaje – uživao je u ženama, ali onako kako je uvijek u njima uživao, na površan način. Priželjkivao je dublje osjećaje koje je oduvijek tražio i koje mu nije pružila nijedna žena, osim Ejle.

Ejla ga je vidjela kako se vraća iz kremenog rudnika Vučjeg tabora, zajedno s Tarnegom i Danugom, i čim ga je spazila, osjetila je kako joj srce lupa i grlo bolno steže. Primijetila je Tuliju kako prilazi trojici muškaraca, a onda vidjela da odlazi sa Džondalarom, dok su Tarneg i Danug produžili prema njoj. Uto im Talut dade znak rukom.

– Želim te pitati o običajima tvog naroda, Džondalar – reče Tulija kad su se

osamili da razgovaraju. – Znam da častite Majku, i to je dobar zagovor za tebe i za Zela... Zelandonce, ali imate li i vi obredno uvođenje u ženstvo s razumijevanjem i nježnošću?

– Prve obrede? Da, naravno. Kako bi se uopće moglo zamisliti da se djevojke otvaraju bez naročite skrbi? Naši običaji nisu sasvim kao vaši, ali svrha im je ista – reče Džondalar.

– Dobro. Razgovarala sam s nekim ženama. One o tebi imaju visoku mišljenje, nekoliko su te puta preporučile, a to je važno. Ali najvažnije je da je Latija pitala za tebe. Da li bi htio biti sudionik njezina uvođenja?

Džondalar shvati da je unaprijed morao znati što se sprema. To ne znači da ga i prije nisu pitali, ali zbog nečeg je pomislio da nju zanimaju samo običaji njegova naroda. U prošlosti je vrlo rado sudjelovao u obredu. U odnosu prema ženama, najviše je uživao pomoći nekoj djevojci da svlada svoje strahove i pokazati joj Dar užitka koji nam pruža Velika majka zemlja, ali ovaj put je oklijevao. On je nakon obreda osjećao i strašnu krivnju, jer je taj sveti čin

upotrebljavao za zadovoljavanje vlastitih potreba dubljeg osjećanja koje je pritom proživljavao. Nije bio siguran da bi s tim složenim osjećajima mogao izaći na kraj upravo sad, naročito s nekim tko mu je tako drag kao Latija.

– Tulija, sudjelovao sam u sličnim obredima, i shvaćam čast koju mi ti i Latija iskazujete, ali mislim da moram odbiti. Znam da među nama nema pravog srodstva, ali s Lavljim sam taborom proveo cijelu zimu, pa sam Latiju kroz to vrijeme počeo smatrati sestrom – reče Džondalar – izuzetnom mlađom sestrom.

Tulija kimnu. – Šteta, Džondalar. Ti bi u mnogom pogledu bio savršen za taj čin. Dolaziš izdaleka, među vama ne može biti nikakve rodbinske veze. Ali jasno mi je kako ti je omilila kao sestra. Niste dijelili isto ognjište, ali Nezija je prema tebi postupala kao prema sinu. A nema goreg grijeha u očima Majke nego kad muškarac sudjeluje u uvođenju djevojke koju je rodila njegova vlastita mati. Ako se osjećaš kao brat, bojim se da bi to okaljalo obred. Drago mi je što si mi to rekao.

Vratiše se skupa do ljudi koji su sjedili na padini gdje je počinjala čistina. Džondalar opazi da govori Talut, a što je još zanimljivije, pokraj njega stoji Ejla s bacačem koplja u ruci.

– Vidjeli ste koliko Ejla može baciti koplje uz pomoć ovog oružja – govorio je Talut – ali htio bih da vam oboje to pokažu u boljim okolnostima, gdje ćete zaista vidjeti što se tom napravom može postići. Znam da većina vas voli dugačka koplja s oblikovanim šiljkom koji je Vimez izradio za lov na mamute, ali ova sprava za bacanje zbilja ima neke prednosti. Neki od nas u Lavljem taboru već smo se vježbali tim oružjem. Njime se može izbaciti veliko koplje, ali treba vještine, baš kao što treba biti vješt i u bacanju rukom. Vi ste naviknuti na izbacivanje rukom, ali kad biste vidjeli koliko je ovaj način djelotvoran, siguran sam da biste mnogi htjeli pokušati. Ejla kaže da će se njime služiti u lovu na mamute, a zacijelo će ga i Džondalar upotrijebiti, pa će neki vidjeti to oružje na djelu. Razgovarali smo o natjecanju, ali od toga još nema ništa. Kad se vratimo iz lova, mogli bismo prirediti veliko takmičenje, sa svim vrstama nadmetanja.

Čulo se opće slaganje s njegovim prijedlogom, zatim Brecija reče: – Mislim da je dobra zamisao da se priredi veliko natjecanje, Talut. Ne bi mi bilo krivo da ga promatram dva-tri dana. Radili smo i mi na izbačajnom štapu. Neki su gađali jata ptica i obarali poneku u jednom hicu. Dotle bismo morali prepustiti vračevima da odrede koji je najbolji dan za polazak i da prizovu mamute. Pa ako nemamo više o čemu raspravljati, ja bih se vratila u svoj tabor.

Sastanak se počeo osipati, a onda se naglo povećalo zanimanje, kad je na čistinu stigao Vinkavek sa svojim taborom, zatim delegacija koja je pregovarala o usvojenju Ejle, i na kraju Nezija i Ridag iz Lavljeg tabora. Članovi delegacije rasuše glas da glavar Mamutova tabora kani platiti svaku cijenu Svadbarine koju Talija zaište za Ejlu, usprkos činjenici da je već obećana Raneku.

– Znaš, on prisvaja pravo da svoj tabor nazove prema Mamutovu ognjištu, samo zato što je i on mamut – reče jedna žena drugoj u Džondalarovoj blizini –

ali nema prava ni na kakvo ognjište dok se ne združi. Žena donosi ognjište. Nju želi zato što je ona kći Mamutova ognjišta, da bi njegov takozvani Mamutov tabor bio prihvatljiv.

Čuo je Džondalar i kako netko priopćuje tu novost Raneku. Iznenadio se kad je osjetio neko sažaljenje videći izraz na licu tamnoputog čovjeka. Ako je itko u tom trenu razumio Raneka, to je bio Džondalar. Ali bar je znao da taj muškarac koji je privolio Ejlu da s njim živi zaista voli nju. A bilo je očito da Vinkavek želi Ejlu samo zato da posluži njegovoj svrsi, a ne zato što bi je volio.

I Ejla je mogla čuti ulomke razgovora u kojima se spominjalo njezino ime. Nije joj bilo drago prisluškivati. U Plemenu je mogla jednostavno okrenuti glavu, ali ovdje su se riječi izgovarale, a uši nije mogla začepiti.

A onda, iznenada, nije čula ništa drugo nego nekoliko dječjih glasova koji su podrugljivim tonom izgovarali riječ ‘zbitoglavac’.

– Pogledajte tu životinju, obučenu kao čeljade – reče neki stariji dječak upirući prstom u Ridaga i smijući se.

– Kad oblače konje, zašto ne bi oblačili i zbitoglavce? – dodade netko drugi uz još jači smijeh.

– Ona tvrdi da je on ljudsko biće, znate. Kažu da razumije sve što govorimo, da čak može i sam govoriti – reče treči dječak.

– Svakako, ako je mogla natjerati vuka da joj puzi kraj nogu, vjerojatno će i njega nazvati ljudskim bićem.

– Možda bi bolje bilo da pripazite što govorite. Čaleg kaže da zbitoglavac može nagovoriti vuka da jurne na tebe. Kaže da ga je vuk napao na zbitoglavčev mig, i on će to iznijeti pred Vijeće braće.

– No, zar to ne dokazuje da je on životinja? Jer zapovijeda drugoj životinji da napadne!

– Moja majka kaže da nije lijepo od njih što su doveli životinje na Ljetni sabor.

– Moj ujak kaže da nema ništa protiv konja, čak ni protiv vuka nije previše, sve dok ih drže dalje od ljudi, ali misli da bi im trebalo zabraniti dovođenje zbitoglavaca na sastanke i svečanosti gdje se okupljaju ljudi.

– Hej, zbitoglavče! Idi, odlazi odavde. Vrati se u svoj čopor, s ostalim životinjama. Vratite se kamo pripadate.

Isprva je Ejla bila previše zapanjena da bi reagirala na otvoreno podrugivanje. Zatim vidje kako Ridag sklapa oči i obara glavu, okrećući se da se vrati u Rogozov tabor. Ona u velikom gnjevu jurnu među dječake.

– Što vas je spopalo? Kako možete Ridaga nazvati životinjom? Jeste li slijepi? – reče Ejla s jedva suzdržanim bijesom. Nekoliko ljudi zastade da vidi što se dešava. – Zar ne vidite da razumije svaku riječ koju ste izgovorili? Kako možete biti tako okrutni? Zar se ne sramite?

– Zašto bi se moj sin sramio? – reče neka žena, stupajući u obranu dječaka. – Taj zbitoglavac je životinja, i ne bi mu se smjelo dopustiti da dolazi na obrede koji su posvećeni Majci.

Još više se ljudi okupilo, uključujući mnoge članove Lavljeg tabora. – Ejla, ne obraćaj na njih pažnju – reče Nezija pokušavajući da stiša njezin

gnjev. – Životinja! Kako se usuđuješ reći da je on životinja! Ridag je čovjek ništa

manje nego ti – kriknu Ejla okrećući se prema onoj ženi. – Ja ne moram trpjeti takve uvrede – reče žena. – Ja nisam zbitoglavka. – Ne, nisi! Ona je ljudskije biće nego ti. Ona bi imala više sažaljenja, više

razumijevanja. – Otkud ti toliko mnogo znaš? – Nitko to ne zna bolje nego ja. Oni su me prihvatili, odgojili su me kad

sam izgubila svoj rod i ostala bez igdje ikoga. Bila bih umrla da nije bilo sažaljenja jedne žene iz Plemena – reče Ejla. – Ponosila sam se što sam bila žena iz Plemena, i majka.

– Ne! Ejla, nemoj! – začu kako joj viče Džondalar, ali ona nije više ni za što marila.

– Oni su ljudi, i Ridag je čovjek. To znam, jer i ja imam sina poput njega. – Oh, ne – protisnu Džondalar, gurajući se između promatrača da stane kraj

nje. – Je li rekla da ima sina kao što je on? – reče neki čovjek. – Sina miješanih

duhova? – Bojim se da je sad gotovo, Ejla – reče Džondalar tiho. – Ona je rodila nakazu? Bolje bi bilo da se maknemo od nje. –Muškarac

priđe ženi koja se prepirala s Ejlom. – Ako privlači takve duhove k sebi, oni bi mogli dospjeti i u neku drugu ženu.

– Tako je! I ti bi morala stajati daleko od nje – reče drugi muškarac trudnici koja je stajala pokraj njega i povede je. Ostali su uzmicali, a izrazi su im bili puni gnušanja i straha.

– Pleme? – reče jedan glazbenik. – Kad je udarala one ritmove, nije li rekla da su to plemenski ritmovi? Je li na to mislila? Na zbitoglavce?

Dok se Ejla osvrtala oko sebe, osjećala je trenutačnu paniku i potrebu da pobjegne od svega toga svijeta što je gleda s takvim gađenjem. Zatim sklopi oči, duboko udahnu, isturi bradu i zauze izazovan položaj. S kojim pravom oni govore da je njezin sin manje ljudsko biće? Krajičkom oka vidjela je Džondalara pokraj sebe, vidjela ga je kako stoji iza nje, i bila mu je zbog toga neizrecivo zahvalna.

Tada još jedan čovjek istupi naprijed. Ona se okrenu i nasmiješi se Mamutu, a za njim i Raneku. Potom joj pristupi Nezija, pa Talut, pa drugi ljudi, pa Frebek. Gotovo kao jedan, cijeli je Lavlji tabor stajao iza nje.

– Vi griješite – reče Mamut gomili, a glas mu se činio previše moćnim za tako staro tijelo. – Zbitoglavci nisu životinje. Oni su ljudi, djeca Majke jednako kao vi. I ja sam s njima živio neko vrijeme, lovio sam s njima. Njihova je vidarica izliječila moju ruku, preko njih sam spoznao svoj put prema Majci. Majka ne miješa duhove, ne postoje konji-vukovi ni jeleni-lavovi. Ljudi iz Plemena su različiti, ali ta razlika je beznačajna. Ne bi se mogla rađati djeca poput Ridaga, ili Ejlina sina, kad ne bi bila ljudska stvorenja. Oni nisu nakaze. Oni su jednostavno djeca.

– Nije me briga što pričaš, stari Mamut – reče trudna žena. – Ja ne želim dijete koje će biti zbitoglavo ili miješanih duhova. Ako je već rodila jedno takvo dijete, taj duh bi još mogao lebdjeti oko nje.

– Ženo, od Ejle ti ništa ne prijeti – odgovori stari šaman. – Duh koji je izabran za tvoje dijete već je u tebi. On se sad ne može promijeniti. Nije Ejlino ponašanje dalo njezinu čedu duh zbitoglavog muškarca, ona nije privukla taj duh u sebe. To je bila Majčina volja. Moraš se sjetiti da ljudski duh nikad ne lebdi daleko od čovjeka. Ejla je odrasla u Plemenu. Postala je ženom dok je s njima živjela. Kad je Muta odlučila da joj daruje dijete, mogla ga je izabrati samo od muškaraca koji su se nalazili u blizini, a svi oni pripadali su Plemenu. Naravno, duh jednog od njih izabran je da uđe u nju, ali sad valjda ne vidiš u blizini nijednog muškarca iz Plemena.

– Stari Mamut, a što bi se dogodilo kad bi u blizini bilo zbitoglavaca? – viknu neka žena iz gomile.

– Vjerujem da bi nam morali biti vrlo bliski, čak bi morali s nama dijeliti ognjište, prije nego što bi njihov duh bio izabran. Članovi plemena su ljudi, ali neke razlike postoje. Iako je Majci draži život nego neživot, zbog čega je i podarila Ejli dijete kad ga je ona poželjela, nije lako smiješati različite duhove. Kraj ovoliko Mamutovaca oko nas, najprije bi bio izabran jedan od njih.

– To ti kažeš, starče – javi se još jedan glas. – Ja nisam siguran da je to istina. Svoju ću ženu držati podalje od nje.

– Nije čudno što tako uspijeva sa životinjama, ta s njima je odrasla. Ejla se okrenu i vidje da je to rekao Čaleg.

– Da li to znači da su njihove čarolije jače od naših? – odgovori mu Frebek. U gomili se javlja nelagodno komešanje.

– Čuo sam je kako govori da to nisu čarolije. Ona kaže da to svatko može učiniti. – Frebek prepozna glas vrača iz Čalegova tabora.

– Pa zašto to onda nitko prije nije učinio? – reče Frebek. – Ti si vrač. Ako svatko može to učiniti, volio bih vidjeti tebe kako silaziš k rijeci i jašeš na konju. Zašto ti ne pokoriš nekog vuka svojoj vlasti? Ja sam vidio kako Ejla zviždukom vabi ptice s nebesa.

– Zašto je braniš, Frebek, istupajući protiv svoje porodice, svoga tabora? – upita Čaleg.

– Koji je tabor moj tabor? Onaj koji me je odbacio ili onaj koji me je primio? Moje ognjište je Ždralovo ognjište, moj tabor je Lavlji tabor. Ejla je s

nama provela cijelu zimu. Ejla je bila ondje kad se rodila Bektija, a ona nije miješana. Kći mog ognjišta ne bi ni bila ovdje da joj nije Ejla pomogla preživjeti.

Džondalar je slušao Frebeka s gvaljom u grlu. Unatoč onome što je rekao, trebalo je prave hrabrosti da drsko protuslovi svom rođaku, svojim ljudima, svom rodnom taboru. Džondalar je jedva mogao vjerovati da je to isti onaj čovjek koji je stvarao onoliko smutnje. Bio je spreman osuditi Frebeka u početku, a tko se zapravo osjećao nelagodno zbog Ejle? Tko se plašio onoga što bi rekli ljudi kad bi doznali kako je odgojena? Tko se bojao da će ga odbaciti obitelj i narod ako stane u njezinu obranu? Frebek mu je pokazao kolika je kukavica bio. Frebek, i Ejla.

Kad je vidio kako ona guta strah i podiže bradu da se suprotstavi svima njima, ponosio se njome više nego ikim u životu. Zatim je iza nje stao Lavlji tabor, a ni to nije mogao povjerovati. Važni su oni kojima je stalo do tebe. Dok je s pohvalom i ponosom razmišljao o Ejli i Lavljem taboru, Džondalar je zaboravljao da je on prvi pohitao stati na njezinu stranu.

34 Lavlji se tabor vratio u Rogozov tabor da raspravlja o neočekivanoj krizi.

Prvi prijedlog da se odmah otputuje smjesta je odbačen. Oni su Mamutovci, uostalom, i došli su na Ljetni sabor. Tulija se zaustavila i povela Latiju da i ona sudjeluje u razgovoru, te da se pripremi za eventualne neugodne primjedbe na račun nje, Ejle ili Lavljeg tabora. Pitali su je da li želi odgoditi svoje obrede ženstva. Ona je žestoko branila Ejlu i odlučila da se vrati u zasebni tabor radi svečanosti i obreda, a neka joj netko samo pokuša reći nešto loše o Ejli ili o Lavljem taboru.

Onda je Tulija pitala Ejlu zašto prije nije spominjala svog sina. Ejla je objasnila da nije željela o njemu govoriti jer je to još previše boli, a Nezija je brzo dodala da je njoj rekla već u početku. I Mamut je priznao da je znao za njezina sina. Iako je glavarica željela da je to i sama znala, čudeći se što joj nisu rekli, nije okrivljavala Ejlu. Razmišljala je da li bi prema toj mladoj ženi imala drukčiji odnos da je znala cijelu istinu, pa je sama sebi priznala da je možda ne bi toliko visoko cijenila. A onda je počela vrednovati njezin položaj. Zašto bi se zbog toga išta promijenilo? Je li zbog toga Ejla imalo različita?

Ridag je bio veoma uzbuđen i potišten, nisu ga mogle utješiti nikakve Nezijine riječi. Nije htio jesti, nije htio izlaziti iz šatora, nije htio održavati nikakve veze, samo je odgovarao na izravna pitanja. Stalno je sjedio i grlio Vučka. Nezija je bila zahvalna životinji zbog strpljivosti. Ejla je htjela vidjeti može li ona kako pomoći. Našla ga je kako sjedi s vukom na svom prostiraču u mračnom kutu šatora. Vučko je dignuo glavu i počeo lupkati repom po zemlji kad se približila.

– Mogu li sjesti kraj tebe, Ridag? – upitala je. On je potvrdno kimnuo. Sjela je do njega i upitala ga kako se osjeća,

govoreći glasno, ali je usput automatski pravila i znakove, sve dok nije shvatila da je vjerojatno premračno da bi se znakovi vidjeli. Tada ju je potresla spoznaja o stvarnoj prednosti onoga tko može govoriti riječima. Nije riječ o tome da znakovima ne možeš iskazati sve što se iskazuje riječima, nego si ograničen samo na ono što vidiš.

Bilo je to slično razlici u služenju kopljem u lovu: plemenski su ga lovci zabijali izbliza, Mamutovci su ga bacali izdaleka. Oba su načina djelotvorna za pribavljanje mesa, ali jedan od njih ima veći domet i veće mogućnosti. Vidjela je koliko mogu biti korisne kretnje i znakovi, kad ih svi ne razumiju, osobito za tajna ili privatna priopćenja, ali općenito je velika prednost kad se govori riječima koje se mogu čuti i razumjeti. Kad vladaš cijelim govornim jezikom, možeš razgovarati s nekim tko je iza zapreke, ili u drugoj prostoriji, ili je daleko od tebe, a možeš se obraćati i velikoj skupini. Možeš govoriti nekome i kad ti je okrenut leđima, ili kad sam držiš nešto u rukama, pa su ti stoga ruke slobodne za druge svrhe, a napokon možeš i tiho govoriti u mraku.

Ejla je šutke sjedila s dječakom neko vrijeme, ne postavljajući mu pitanja, nudeći mu samo bliskost i društvo. Nakon nekog vremena poče mu se obraćati, pričajući Ridagu o vremenu koje je provela u Plemenu.

– Ovaj me sabor na neki način podsjeća na Plemenski zbor – reče Ejla. – Ovdje, iako izgledam kao svi ostali, osjećam se različito. Ondje, bila sam različita... viša od svih muškaraca... tek velika ružna žena. Bilo je grozno kad smo prvi put onamo došli. Zamalo nisu zabranili ostanak Brunovu plemenu zbog mene. Rekli su mu da ne pripadam Plemenu, ali Kreb je uporno tvrdio da pripadam. On je bio mog-ur, njemu se nisu usudili protusloviti. Dobro je što je Dark bio malo dijete. Kad su ga vidjeli, smatrali su da je izobličen, i svi su u njega zurili. Ti znaš kako se čovjek osjeća u takvom položaju. Ali on nije bio izobličen. Bio je samo miješan, kao ti. Ili ti možda više sličiš na Uru. Njezina je majka pripadala Plemenu.

– Prije si rekla da će se Ura spojiti s Darkom? – upita Ridag okrećući se prema svjetlu s ognjišta da mu budu vidljive kretnje. Zanimala ga je Ejlina priča i protiv njegove volje.

– Da. Njezina je mati došla k meni, pa smo se dogovorile. Bilo joj je tako milo kad je doznala da postoji još jedno dijete, dječak, poput njezine kćeri. Bojala se da njezina Ura nikad neće naći druga. Iskreno govoreći, ja o tome nisam previše razmišljala. Bila sam samo zahvalna što je Dark prihvaćen kao član Plemena.

– Dark je član Plemena? On je miješan, nije kao drugi u Plemenu – reče dječak znacima.

– Da, Brun ga je prihvatio, Kreb mu je nadjenuo ime. To mu ni Braud ne može oduzeti. I svi ga vole, osim Brauda. Voli ga čak i Oga, Braudova družica. Ona ga je dojila kad je meni zasušilo mlijeko, naporedo sa svojim sinom, Grevom. Odrasli su zajedno i dobri su prijatelji. Stari je Grod načinio Darku malo koplje, upravo prema njegovu stasu. – Ejla se nasmiješi sjećajući se te zgode. – Ali Uba ga najviše voli. Uba je moja sestra, kao što je tebi Rugija. Ona je sad Darku majka. Dala sam ga Ubi kad me je Braud prisilio da odem. Možda izgleda malo drukčije, ali Dark pripada Plemenu.

– Mrzim ovo ovdje – reče Ridag sa silnim gnjevom. – Volio bih da sam Dark i da živim s Plemenom.

Ridagova opaska zapanji Ejlu. I poslije kasnijeg razgovora, kad ga je napokon nagovorila da nešto pojede i zatim ga smjestila u krevet, to joj je ostalo u svijesti.

Ranek je cijele večeri promatrao Ejlu. Primijetio je kako je znala zastati usred nekog posla, dok bi joj oči odlutale u daljinu ili bi zamišljene bore nabrale njezino čelo. Znao je da joj misli teško pritišću duh i želio je pružiti joj neku utjehu, podijeliti njezine brige.

Svi su te noći ostali u Rogozovu taboru, šator je bio prepun. Ranek je čekao dok Ejla nije naposljetku legla u svoja krzna, zatim je i sam pošao na počinak.

– Hoćeš li sa mnom dijeliti krzna noćas, Ejla? – pitao je Ranek gledajući je kako sklapa oči i mršti se. – Ne mislim na dijeljenje Užitka – dodade brzo – osim ako ti to ne želiš. Znam da ti je ovaj dan bio težak...

– Mislim da je bio teži Lavljem taboru – reče Ejla. – Ja ne bih rekao da je njemu bio teži, ali nije važno. Samo želim da ti

nešto pružim, Ejla. Hoću da te griju moja krzna, da te tješi moja ljubav. Želim biti uz tebe noćas.

Ona potvrdno kimnu i zavuče se k Raneku, ali nije mogla zaspati, nije se mogla ni udobno odmoriti, i on je bio toga svjestan.

– Ejla, što te muči? Hoćeš li da o tome razgovaramo? – reče Ranek. – Razmišljam o Ridagu, i o svome sinu, ali ne znam da li bih mogla o tome

razgovarati. Treba mi samo da o svemu dobro razmislim. – Ti bi radije bila u svom krevetu, zar ne? – reče on napokon. – Znam da mi želiš pomoći, Ranek, a to mi samo po sebi više pomaže nego

što ti mogu reći. Koliko mi je samo značilo kad sam te vidjela ondje da stojiš pokraj mene. Silno sam zahvalna i Lavljem taboru. Svi su bili tako dobri, tako divni prema meni, bilo je gotovo čudesno. Mnogo sam od njih naučila, ponosila sam se što sam Mamutovka, što mogu reći da su oni moj narod. Mislila sam da su svi Drugi, oni koje sam nekoć nazivala Drugima, poput Lavljeg tabora, ali sad znam da to nije istina. Kao u Plemenu, ljudi su pretežno dobri, ali ne svi, a čak ni dobri ljudi nisu u svemu dobri. Imala sam neke ideje... stvarala sam neke planove... ali sad moram razmisliti.

– A lakše možeš razmišljati u svom krevetu, nego stisnuta ovdje sa mnom. Idi, Ejla, opet ćeš biti blizu mene – reče Ranek.

Ranek nije bio jedini čovjek koji je motrio Ejlu, pa kad je Džondalar vidio da se ona izvlači iz Ranekove postelje i odlazi u svoju, obuzela ga je neka čudna mješavina osjećaja. Odlanulo mu je što neće morati škripati zubima na zvuke njihova dijeljenja Užitaka, ali bolno je požalio Raneka. Da je bio na mjestu crnog rezbara, želio bi zagrliti Ejlu, utješiti je, preuzeti na sebe dio njezine boli. Njega bi zaboljelo da je napustila njegova krzna i pošla sama spavati.

Kad je Ranek usnuo i duboki mir zavladao taborom, Ejla tiho ustade, navuče laki kožuh da se zaštiti od noćne studeni i iziđe u zvjezdanu noć. Vučko se začas našao kraj nje. Pošli su do konjskog zaklona gdje ih je pozdravilo blago Trkačevo rzanje i Njiskino frktanje u znak prepoznavanja. Nakon trljanja i češanja, uz blage riječi smirenja, Ejla zagrli kobilu i nasloni se na nju.

Koliko je puta žućkasta kobila bila njezina prijateljica kad joj je netko bio potreban? Ejla se zatim nasmiješi. Što bi u Plemenu rekli o njenim prijateljima? Dva konja i jedan vuk! Bila im je zahvalna što su prisutni, što joj pružaju društvo, ali u njoj je i dalje postojala praznina. Netko je nedostajao, onaj koga je najviše željela. A on je ipak tu. Čak prije nego što je Lavlji tabor stao iza nje. Nije ni znala odakle se stvorio. Odjedanput je Džondalar jednostavno bio ondje, pokraj nje, stajao je protiv svih. Protiv njihove odbojnosti, njihova gnušanja. Bilo je strašno, gore nego na Plemenskom zboru. Nije riječ samo o tome da je

ona različita. Oni se boje nje, mrze je. To joj je on cijelo vrijeme pokušavao reči. Ali sve da je to i znala, ne bi se ništa promijenilo. Ne bi im mogla dopustiti da se rugaju Ridagu, da govore ružno o njezinu sinu.

Iz šatora ju je motrio još jedan par očiju. Ni Džondalar nije mogao usnuti. Vidio ju je kako ustaje, pa je pošao za njom. Koliko ju je puta tako vidio s Njiskom? Bio je sretan što ima životinje da se njima obrati, ali bolno je žudio da bude na Njiskinu mjestu. Ali prekasno je. Ona ga ne želi, a ne može je zbog toga okriviti. U trenutku spoznaje sagledao je cijelu svoju emocionalnu pometnju, s novom jasnoćom vidio je svoje postupke, i shvatio je odjedanput da je svemu tome sam kriv. U samom početku on nije bio ‘pošten’ prema njoj, jer ju je puštao da sama odluči o svom izboru. On se od nje odvratio, i to zbog bijedne ljubomore. Bio je uvrijeđen, želio se osvetiti.

‘U tome ima nešto više, priznaj, Džondalar’, reče sam sebi. ‘Bio si povrijeđen, ali znaš kako je ona odrasla. Ona uopće nije razumjela tvoju ljubomoru. Kad je one noći pošla u Ranekov krevet, ona je bila samo dobra plemenska žena. To je srž problema, njezin plemenski odgoj. Ti si se toga sramio. Sramio si se što je ljubiš, bojao si se da ćeš se morati suočiti s onim s čime se ona danas suočila. Nisi znao da li bi mogao stati na njezinu stranu. Koliko god si govorio da je voliš, plašio si se da se možda nećeš okrenuti protiv nje. No, nije sramota što je voliš, sramota je to što si kukavica. A sad je prekasno. Nisi joj bio potreban. Sama je stala u svoju obranu, a onda je cijeli Lavlji tabor stao iza nje. Uopće joj nisi potreban, a i ne zaslužuješ je.’

Napokon je studen vratila Ejlu u šator. Čim je ušla, bacila je pogled prema Džondalarovu ležaju. On je ležao na boku i gledao na drugu stranu. Ona kliznu u krzna i osjeti tešku, snenu ruku na sebi. Ranek je voli, ona to zna. I ona njega voli, na svoj način. Ležala je mirno i slušala Ranekovo ujednačeno disanje. Nakon nekog vremena prevrnuo se na drugu stranu i odmaknuo ruku s nje.

Ejla je pokušavala usnuti, ali misli je nisu napuštale. Željela je otići po Darka i dovesti ga da živi s njom u Lavljem taboru. Sad se pitala da li bi to bilo dobro za njega. Da li bi bio sretniji ovdje s njom ili da ostane živjeti u Plemenu? Da li bi mogao biti sretan ako bi živio s ljudima koji ga mrze? Koji bi ga nazivali zbitoglavcem, ili još gore, poluživotinjskom nakazom? U Plemenu ga poznaju, vole ga, on je jedan od njih. Možda ga Braud mrzi, ali i na Plemenskom zboru on će imati prijatelja. Prihvatili su ga, dopustit će mu da sudjeluje u natjecanjima, u obredima. Ima li Dark plemensko pamćenje, pitala se Ejla.

Ako ga ne može odvesti, da li bi se ona mogla vratiti i živjeti u Plemenu? Sada kad je našla sebi slične ljude, da li bi ikad više mogla prihvatiti plemenski način života? Oni joj ne bi dopustili da zadrži svoje životinje. Da li bi bila spremna odreći se Njiske i Trčaka, i Vučka? Da li bi mogla biti samo Darkova majka? Treba li Darku majka? Bio je dijete kad je otišla, ali sad više nije dijete. Sad ga već Brun uči lovu.

Vjerojatno je već ubio poneku malu životinju i donio je da se podiči pred Ubom. Ejla se nasmiješi zamišljenoj slici. Uba će ga silno pohvaliti, reći će mu da je tako hrabar i snažan lovac.

‘Dark ima majku!’ odjednom shvati Ejla. ‘Uba je njegova majka. Uba ga je odgojila, brinula se o njemu, liječila njegove sitne ogrebotine i udarce. Kako joj ga mogu oduzeti? Tko će se o njoj starati kad ostari? Još dok je bio malo čedo, druge su se žene više brinule o njemu nego ja kad sam izgubila mlijeko. Kako bih se mogla vratiti po njega, inače? Ta ja sam prokleta. Za Pleme sam mrtva! Kad bi me Dark vidio, ja bih ga samo uplašila, njega i svakog drugoga. Čak i da nema smrtne kletve na meni, da li bi bio sretan da me vidi? Da li bi me se uopće još sjetio? Bio je malen kad sam otišla. Sad je na Plemenskom zboru, sreo se s Urom. Još je mlad, ali mora razmišljati o vremenu kad će se spariti. Namjerava osnovati ognjište, baš kao i ja’, mislila je Ejla. ‘I kad bih ga mogla razuvjeriti da nisam duh, Dark bi morao sa sobom dovesti Uru, a Uri bi ovdje bilo grozno. Teško će joj biti napustiti Pleme i živjeti s Darkom među njegovima, a preseliti se u svijet gdje joj ništa nije poznato bilo bi mnogo teže. Naročito zato što bi je ovdje mrzili i krivo razumjeli... A kako bi bilo da se vratim u svoju dolinu? Da onamo odvedeni Darka i Uru? Ali Darku su potrebni ljudi, meni isto tako. Ne želim živjeti sama. Zašto bi Dark htio živjeti sam u dolini sa mnom?... Razmišljam samo o sebi, ne razmišljam o Darku. Za njega ne bi bilo bolje kad bi došao ovamo. Ja ga ne bih usrećila. Usrećila bih samo sebe. Ali ja više nisam Darkova majka. Uba je njegova majka. Za njega sam samo uspomena na majku koja je umrla, i možda je bolje što je tako. Pleme je njegov svijet, a ovo je moj svijet, pa voljela ga ili ne. Ja se ne mogu vratiti u Pleme; Dark ne može doći ovamo. Nema mjesta na svijetu gdje bismo ja i moj sin mogli živjeti skupa i biti sretni.’

Idućeg se jutra Ejla rano probudila. Kad je naposljetku usnula, ipak nije

dobro spavala. Često se budila od snova o potresu i rušenju spilje, osjećala se nelagodno i potišteno. Pomagala je Neziji oko spremanja vode i zrnja za jutarnji obrok, bilo joj je drago što ima priliku da s njom razgovara.

– Strašno se osjećam zbog neprilika koje sam izazvala, Nezija. Zbog mene izbjegavaju cijeli Lavlji tabor – reče Ejla.

– Nemoj to ni spominjati. Nisi ti kriva, Ejla. Mogli smo birati i izabrali smo. Ti si samo branila Ridaga, a on je član Lavljeg tabora, bar za nas.

– Sva ta nevolja pomogla mi je da nešto shvatim – nastavi Ejla. – Otkad sam otišla iz Plemena, stalno sam mislila kako ću se jednog dana vratiti po sina. Sad znam da to nikad neću učiniti. Ne mogu ga dovesti ovamo, niti se mogu onamo vratiti. Ali pomisao da ga nikad više neću vidjeti ispunjava me tugom kao da sam ga ponovno izgubila. Voljela bih plakati, žaliti za njim, oplakivati ga, ali osjećam se suhom i praznom.

Nezija je razvrstavala ubrane plodove i čistila peteljke. Zastade i trijezno pogleda Ejlu. – Svatko podnosi razočaranja u životu. Svatko gubi voljene osobe.

Ponekad su to prave tragedije. Ti si izgubila svoj rod kad si bila mala. To je bila tragedija, ali ništa nisi mogla učiniti da to spriječiš. Ako se čovjek grize, još mu je gore. Vimez se svaki dan kori zbog smrti voljene žene. Mislim da Džondalar sebi predbacuje bratovu smrt. Ti si izgubila sina. Teško je majci izgubiti dijete, ali nešto ti je ostalo. Ostala ti je svijest o tome da je on vjerojatno još živ. Ridag je izgubio svoju majku... jednog dana ja ću izgubiti njega.

Nakon doručka Ejla iziđe. Većina je bila u Rogozovu taboru. Pogleda prema središtu sabora, zatim prema Arišovu taboru, novom ljetnom prebivalištu Mamutova tabora. Iznenadila se kad je vidjela da otamo Avarija gleda u nju. Pitala se kako se danas osjećaju što su podigli tabor tako blizu Lavljem taboru.

Avarija pođe do šatora koji je njezin brat odredio da bude Mamutovo

ognjište, zagreba po koži i uđe ne čekajući odgovora. Vinkavek je raširio ležaj tako da je zauzeo gotovo polovinu prostora. Na sredini je bila počivaljka, lijepo ukrašena koža prebačena preko okvira od mamutovih kostiju. Vinkavek je sjedio na ležaju i oslanjao se na počivaljku.

– Mišljenja su podijeljena – reče ona bez uvoda. – To sam i mislio – odgovori Vinkavek. – Lavlji nam je tabor neštedimice

pomogao sagraditi zemunicu. Na rastanku svi su prema njima osjećali veliko prijateljstvo, a Ejla ih je očarala svojim konjima i vukom, iako su se pomalo i bojali svega toga. Ali sad, ako je vjerovati starim pričama i običajima, Lavlji tabor daje utočište jednoj nakazi, ženi u kojoj prebiva neobuzdano zlo, koja u sebe privlači životinjske duhove zbitoglavaca kao što vatra privlači noćne leptire i širi ih na druge žene oko sebe. Što ti misliš, Avarija?

– Ne znam, Vinkavek. Ejla mi se sviđa, ne bih rekla da je zla osoba. Ni dječak ne izgleda kao životinja. Samo je slab i ne može govoriti, ali vjerujem da razumije. Možda je ljudsko biće, možda su i zbitoglavci ljudi. Možda stari Mamut ima pravo. Majka je izabrala duh jedinih muškaraca oko Ejle kad je odlučila da joj dade dijete. Nisam znala da je nekoć živjela s čoporom zbitoglavaca, nisam znala ni da je starac s njima živio.

– Starac je prevalio već toliko godina, zaboravio je više stvari nego što desetak mlađih ljudi zajedno može znati, i često ima pravo. Osjećam, Avarija, da ovo neće imati trajnih posljedica. Ima nešto u Ejli što me navodi na pomisao da se o njoj stalno brine Majka. Mislim da bi iz ovog mogla izići moćnija nego prije. Idemo vidjeti kako Mamutov tabor gleda na mogućnost da stanemo na stranu Lavljeg tabora.

– Gdje je Tulija? – upita Fralija gledajući po šatoru. – Pošla je s Latijom natrag u Tabor ženstva – reče Nezija. – Zašto pitaš? – Sjećaš li se onog tabora što je nudio usvojenje Ejle malo prije nego što je

došao Mamutov tabor? Ejla upitno pogleda Fraliju.

– Da, sjećam se – reče Nezija. – To je onaj tabor o kojem je Tulija rekla da nemaju što ponuditi.

– Vani su, opet pitaju za Tuliju. – Poći ću da vidim što žele – reče Nezija. Ejla je čekala unutra, ne želeći ih vidjeti ako ne bude morala. Nakon

nekoliko časaka Nezija se vratila. – I dalje te žele usvojiti, Ejla – reče ona. – Glavarica ima četiri sina. Oni te

žele za sestru. Ona kaže, ako si već rodila sina, to je dokaz da možeš imati još djece. Povisili su ponudu. Možda bi trebalo da iziđeš i da ih pozdraviš, u ime Velike majke.

Tulija i Latija prođoše kroz naselje oštrim korakom, jedna kraj druge,

gledajući ravno naprijed, ne obzirući se na znatiželjne poglede prolaznika. – Tulija! Latija! Čekajte malo – zovnu Brecija, žureći se da ih stigne. –

Losov se tabor upravo spremao da ti pošalje glasnika, Tulija. Htjeli bismo vas pozvati da s nama dijelite večeru u Vrbovu taboru.

– Hvala ti, Brecija, cijenim tvoj poziv. Doći ćemo, naravno. Morala sam znati da na vas možemo računati.

– Odavno smo prijatelji, Tulija. Katkad se u stare priče vjeruje samo zato što su stare. Fralijino je dijete sasvim lijepo i zdravo.

– A još se prerano rodila. Bektija uopće ne bi bila živa da nije bilo Ejle – reče Latija, spremna braniti prijateljicu.

– Ipak sam se pitala odakle je došla. Oboje su visoki i plavi, ali znala sam još nešto. Sjećam se kad smo njega i brata mu izvukli iz živog pijeska pokraj Beranskog mora. Ona nije tada bila s njima, a znala sam da njezin naglasak nije ni mamutovski ni sungajski. Ali ni sad mi nije jasno kako vlada konjima i vukom.

Tulija se mnogo bolje osjećala kad je nastavila put prema sredini udoline i zemunicama Vučjeg tabora.

– Koliko ih je to već bilo? – upita Tarneg Brzeka na odlasku još jedne

delegacije. – Gotovo polovica tabora došla je na pomirenje – reče Brzek. – Mislim da

bi se još neki mogli odlučiti da stanu na našu stranu. – Ali ipak ostaje druga polovica tabora – reče Talut. – A neki vrlo oštro

istupaju protiv nas. Neki čak govore da bismo morali odavde otići. – Da, ali pogledaj tko su oni. A Čaleg je jedini za kojeg sam čuo kako

govori da bismo morali otići – reče Tarneg. – Ali i oni su Mamutovci. I sjeme nošeno zlim vjetrom može pustiti korijen

– reče Nezija.

– Nije mi drag ovaj rascjep – reče Talut. – Na obje strane ima previše dobrih ljudi. Volio bih nešto smisliti čime bih opet sve doveo u red.

– I Ejla se grozno osjeća. Kaže da stvara nevolje Lavljem taboru. Jeste li vidjeli izraz na njezinu licu kad su je oni dječaci koji su se tukli počeli zvati ženom-životinjom?

– Misliš na one koje smo uhvatili kraj ri... – htjede Danug upitati, ali Tarneg ga brzo presiječe.

– Ona misli na brata i sestru koje su Ejla i Digija zatekle kako udaraju jedno drugo. – ‘Danug bi morao biti oprezan. Gotovo se zarekao i spomenuo dječake koji su se tukli’, pomisli Tarneg.

– Nikad nisam vidjela Ridaga tako uznemirena – nastavi Nezija. –Svake su mu godine sabori bili teški. Ne voli način na koji ljudi postupaju prema njemu, ali ove godine je najgore... možda zato što mu je sad mnogo bolje u Lavljem taboru. Bojim se da sve to nije dobro za njegovo zdravlje, ali ne znam što bih učinila. I Ejla se zabrinula, a to me najviše muči.

– Gdje je Ejla sad? – upita Danug. – Vani s konjima – reče Nezija. – Mislim da bi trebala shvatiti kao pohvalu kad je nazivaju ženom-

životinjom. Moraš priznati da je sjajna sa životinjama – reče Brzek.. – Neki čak misle da može razgovarati s njihovim duhovima iz drugoga svijeta.

– Drugi pak kažu da to samo dokazuje kako je živjela među životinjama – podsjeti ga Tarneg. – I optužuju je da privlači razne vrste duhova, a oni nisu osobito dobrodošli.

– Ejla i dalje kaže da se svatko može sprijateljiti sa životinjama – reče Talut.

– Ona nastoji da to umanji – reče Brzek. – Možda zbog toga drugi ne pridaju tome dovoljno važnosti. Ljudi su naviknutiji na nekoga poput Vinkaveka, nekoga tko ti stalno ističe koliko misli da je velik.

Nezija pogleda Tulijina čovjeka i začudi se zašto ne drži mnogo do Vinkaveka. Mamutov je tabor među prvima stao na njihovu stranu.

– Možda imaš pravo, Brzek – reče Tarneg. – Čudno je kako se brzo možeš naviknuti na životinje, kad se tako dobro ponašaju. Ne izgledaju mi neprirodno. Sasvim su kao druge životinje, osim što im se možeš približiti i dodirnuti ih. Ali kad o tome bolje razmisliš, teško je shvatiti. Zašto vuk sluša znakove tog djeteta kad ga može rastrgati na komadiće? Zašto konji dopuštaju da neko na njima jaše? I što bi čovjeka uopće navelo na pomisao da to pokuša?

– Ja se ne bih iznenadio ako Latija jednog dana pokuša – reče Talut. – Ako itko pokuša, ona će to biti – reče Danug. – Jeste li je vidjeli kad je

bila ovdje? Najprije je otišla do konjske nastambe. Više su joj nedostajali oni nego ljudi. Mislim da je zaljubljena u te konje.

Džondalar je slušao bez riječi. Situacija koju je Ejla stvorila govoreći o svojoj prošlosti bila je bolna i neugodna, ali u mnogom pogledu nije bila loša koliko je zamišljao da će biti. Iznenadio se kad je nisu potpunije žigosali. Očekivao je da će je grditi, otjerati, potpuno prognati. Je li taj tabu u njegovu narodu stroži, ili je on to samo zamišljao?

Kad je Lavlji tabor stao iza nje, mislio je da su oni rijetka iznimka, da joj više opraštaju zbog Ridaga. Zatim, kad su došli Vinkavek i Avarija iz Mamutova tabora da ponude podršku, Džondalar se malo zamislio, a kad je sve više i više tabora pristizalo da izjavi pristajanje uz Lavlji tabor, bio je prisiljen dublje istražiti svoja vjerovanja.

Džondalar je bio tjelesan čovjek. Shvaćao je pojmove kao što su ljubav, sažaljenje, srdžba, oslanjajući se na svoje osjećaje, iako ih nije znao dobro izraziti. Mogao je pametno razgovarati o nedokučivim mudrostima i duhovnim pitanjima, ali bez strasti, a položaj u svom društvu prihvaćao je bez dubljih sumnji. Ali Ejla se suprotstavila mnoštvu s takvim dostojanstvom i smirenom snagom, da joj je porastao ugled. To mu je pružilo priliku da dublje pronikne u vlastitu nutrinu.

Počeo je razumijevati da neko ponašanje nije pogrešno samo zato što ljudi misle da je pogrešno. Čovjek se može oduprijeti narodnom vjerovanju i braniti svoja načela, pa premda može biti nekih posljedica, ne mora sve biti nužno izgubljeno. Zapravo, nešto se važno može postići, makar to bilo u vlastitom duhu. Ejlu nije otjerao narod koji ju je nedavno usvojio. Polovina je voljna da je prihvati, vjerujući da je ona žena rijetke hrabrosti i nadarenosti.

Druga polovina drukčije misli, ali svi nemaju isti razlog. Neki su u tome vidjeli priliku da povećaju utjecaj i položaj, suprotstavljajući se moćnom Lavljem taboru u času kad je njegov položaj ugrožen. Drugi su se iskreno srdili što se jednoj tako izopačenoj ženi dopušta da živi među njima. Ona je po njihovu mišljenju utjelovljenje zla, to više što ne izgleda da je zla. Naizgled je kao svaka druga žena, privlačnija od mnogih, ali prevarila ih je trikom vladanja životinjama koji je morala naučiti dok je živjela s onim zbitoglavim nakazama koje su čak i neke ljude navele na pomisao da su ljudska stvorenja.

Mnogi su je se bojali. Po vlastitom priznanju ona je okotila jednu od tih poluživotinja i sad je prijetnja svakoj drugoj ženi na Ljetnom saboru. Što god stari Mamut rekao, svi znaju da neke žene trajno privlače zle duhove. Lavlji je tabor dopustio Neziji da zadrži ono životinjsko dijete, a gle što su sad dobili! Još više životinja i k tome nakazu od žene koja se pridružila dječaku. Cijeli bi Lavlji tabor trebalo otjerati.

Mamutovce su spajale vrlo čvrste veze. Gotovo svatko mogao je računati bar na jednog rođaka ili prijatelja u svakom taboru. Ali sad se javila prijetnja da se tkivo njihovih života raskine, i mnogi su zbog toga bili duboko žalosni, među njima i Talut. Vijeća su se sastala, ali završila su u natezanju oko tog problema. Nastalo je stanje kakvo se nije zapamtilo i nisu znali kako bi riješili spor.

Sjajno popodnevno sunce nije uspjelo razgaliti opće tmurno raspoloženje u naselju. Vodeći Njisku uza stazu prema Rogozovu taboru, Ejla opazi mjesto gdje je kopana crvenica i to je podsjeti da treba posjetiti zemunicu za glazbu. Iako su još vježbali i spremali veliko slavlje nakon lova na mamute, više nije bilo onog uzbuđenja i iščekivanja. Čak su i Digijinu sreću zbog Vjenčanja i Latijino veselje zbog prijelaza među zrele žene pomutile nesuglasice koje su zaprijetile da rasture cijeli Ljetni sabor.

Ejla je govorila o odlasku, ali Nezija joj je rekla da se time ništa neće riješiti. Njezina je prisutnost samo iznijela na vidjelo duboku i temeljnu razliku između dvije stranke. Nezija je rekla da je taj problem tinjao od vremena kad je prihvatila Ridaga. Mnogi ljudi još nisu odobravali što on s njima živi.

Ejla je bila zabrinuta zbog Ridaga. Rijetko se smiješio, a potpuno je izgubio svoj blagi humor. Nije imao teka, a valjda je i loše spavao. Drago mu je bilo slušati njezine priče o životu u Plemenu, ali rijetko se upuštao u razgovore.

Smjestila je Njisku u privremenu staju i primijetila Džondalara koji je preko livade jahao na Trkaču prema gazu u rijeci. U posljednje joj je vrijeme izgledao drukčije, ne više onoliko dalek, ali zato tužniji.

U tom trenutku Ejla iznenada odluči poći do čistine i vidjeti što se dešava na saboru. Vučji tabor je isticao kako neće stati ni na jednu ni na drugu stranu u sporu, jer je on domaćin, ali Ejla je vjerovala da mu je bliži stav Lavljeg tabora. Ona se neće skrivati. Ona nije ‘nakaza’, članovi Plemena su ljudi, isto tako Ridag i njezin sin. Htjela je nešto učiniti, pokazati se. Možda posjetiti Mamutovo ognjište, ili zemunicu za muziku, ili razgovarati s Latijom.

Krenu odlučnim korakom, kimajući onima koji su je pozdravljali, zanemarajući druge, a kad se približila mjestu za svirku, vidjela je kako Digija izlazi iz zemunice.

– Ejla! Baš tebe želim vidjeti. Ideš li na neko određeno mjesto? – Htjela sam malo izići iz Lavljeg tabora. – Dobro! Ja sam htjela posjetiti Triciju, da joj vidim dijete. Već sam to

pokušavala, ali nje nikad nije bilo. Kilija mi je upravo rekla da je sad mogu naći. Hoćeš li sa mnom?

– Hoću. Pođoše prema glavaričinoj zemunici. – Došli smo ti u posjet, Tricija – objasni Digija na ulazu – da ti vidimo

dijete. – Uđite – reče Tricija. – Upravo sam ga legla, ali mislim da još nije zaspao. Ejla se odmače, a Digija ga uze i diže, gučući mu i razgovarajući s njim. –

Zar ga ne želiš vidjeti, Ejla – reče napokon Tricija. To je bilo gotovo kao izazov. – Želim ga vidjeti. Uze dijete iz Digijinih ruku i pomnjivo ga pogleda. Koža mu je bila bijela,

gotovo prozirna, a oči tako blijedoplave da u njima gotovo nije bilo boje. Kosa mu je bila narančasto-crvena, ali po gustoći i kovrčavosti sličila je na Ranekovu.

Najizrazitije je sličio na Raneka u licu. Ejla je nesumnjivo znala da je Ralev Ranekovo dijete. Ranek ga je sigurno začeo, kao što je Braud začeo njezina Darka. Pitala se hoće li i ona jednog dana roditi takvo dijete kad se spoji s Ranekom.

Ejla je razgovarala s djetetom u naručju. On ju je gledao sa zanimanjem, kao da je očaran, zatim se nasmiješio i zagugutao kroz laki ushićeni smijeh. Ejla ga privinu na grudi, sklopi oči, nasloni lice na njegovo i osjeti kako joj se srce smekšava.

– Zar nije lijep, Ejla? – upita Digija. – Da, zar nije lijep? – upita Tricija oštrijim tonom. Ejla pogleda mladu majku. – Ne, nije lijep. – Digija zinu od iznenađenja. –

Nitko ne bi mogao reći da je lijep. – Digija zinu još više. – Nitko nikad ne bi mogao reći da je lijep, ali on je naj... najljupkije dijete koje sam ikad vidjela. Nijedna mu žena na svijetu ne bi mogla odoljeti. Ne mora biti lijep. U njemu ima nešto posebno, Tricija. Mislim da si veoma sretna što ga imaš.

Majčin se smiješak smekša. – Mislim da jesam, Ejla. I slažem se da nije lijep, ali on je dobar, i tako je ljubak.

Odjednom se izvana začu graja, netko je vikao i jaukao. Tri mlade žene otrčaše do ulaza.

– O, Velika majko! Kćeri moja! Pomozite joj! – jadikovala je neka žena. – Što se desilo? Gdje je? – upita Digija. – Lav! Lav ju je uhvatio! Dolje na livadi. Pomozite joj, molim vas! Nekoliko je ljudi s kopljima već jurilo prema stazi. – Lav? Ne, to ne može biti! – reče Ejla i potrča za ljudima. – Ejla! Kamo ideš? – zovnu je Digija, pokušavajući da je stigne. – Da spasim djevojčicu – odgovori Ejla. Hitala je prema stazi. Gomila svijeta stajala je na vrhu staze promatrajući

muškarce s kopljima koji su jurili prema livadi. Pred njima, nasred travnate livade preko rijeke, jasno se vidio velik spiljski lav, čupave riđe grive, kako kruži oko visoke mlade djevojke koja se skamenila od straha. Ejla pogleda dolje, dobro promotri životinju da bude sigurna, zatim odjuri u Lavlji tabor. Vuk skoči na nju.

– Ridag! – zovnu ona. – Dođi i drži Vučka! Moram spasiti tu djevojku. – Kad je Ridag izišao iz šatora, ona zapovjedi Vučku da ostane, i to najstrožim glasom, a zatim reče dječaku da mu ne da poći. Tek tada zviznu Njiski.

Vinula se kobili na leđa i pojurila niz stazu. Ljudi s kopljima već su gazili preko rijeke kad ih je ona zaobišla na konju. Čim je stigla na tlo s druge strane, natjerala je Njisku u galop i uspravila je ravno prema lavu i djevojčici. Mnoštvo ju je odozgo gledalo s čuđenjem i zaprepaštenjem.

– Što ona misli da može učiniti? – reče netko srdito. – Nema čak ni koplja. Djevojka je dosad neozlijeđena, ali jurnjava na konju mogla bi razdražiti lava. Ako se toj curici išta desi, ona će biti kriva.

Džondalar je čuo tu primjedbu, kao i neki ljudi iz Lavljeg tabora koji su se okrenuli prema njemu s upitnim izrazom lica. On je samo motrio Ejlu, boreći se protiv zlih slutnja koje su mu stezale grio. Nije mogao biti siguran, ali ona je morala biti, inače ne bi pošla dolje na Njiski.

Kad se Ejla i Njiska primaknuše, golemi se lav zaustavi i okrenu prema njima. Na nosu mu je bio ožiljak, poznati ožiljak. Ona je pamtila kad ga je dobio.

– Njiska, to je Mladunče! To je zaista Mladunče! – kliknu ona, zaustavi konja i skliznu na zemlju.

Ona potrča prema lavu i ne razmišljajući o tome da ju je možda zaboravio. To je njezino Mladunče. Ona mu je bila majka. Odgojila ga je, brinula se o njemu, lovila s njim.

On se baš te neustrašivosti sjećao. Pošao je prema njoj, dok je curica sve to promatrala u silnom strahu. Tada je lav prevrnuo Ejlu, srušio je na zemlju, a ona mu se ovila rukama oko čupavog vrata, stežući ga po svoj dužini, dok je on prednjim šapama pokušavao da joj uzvrati zagrljaj.

– Oh, Mladunče, vratio si se! Kako si me našao? – kliktala je, brišući suze radosnice o njegovu grivu.

Napokon ona sjede, osjećajući hrapav jezik na licu. – Prestani! – reče mu, smiješeći se. – Neće mi ostati nimalo kože. – Počeša

ga na najosjetljivijim mjestima, a gromko režanje potvrdi joj da uživa. Lav se prevrnu na leđa da bi ga škakljala po trbuhu. Ejla spazi djevojčicu, visoku plavokosu curicu, koja je stajala razrogačenih očiju i promatrala ih.

– On je tražio mene – reče joj Ejla. – Mislim da je pogriješio kad je našao tebe. Možeš sad ići, ali hodaj polako, nemoj trčati.

Ejla počeša Mladunče po trbuhu i iza ušiju, dok je djevojčica polako stigla u zagrljaj jednog muškarca, koji ju je stisnuo s očitim olakšanjem i odveo uz stazu. Ostali su uzmakli, držeći koplja u pripravnosti. Među njima je vidjela i Džondalara, držao je bacač koplja, a kraj njega je bio niži, crnoputi čovjek. Talut je bio do Raneka, Tulija do njega.

– Moraš otići, Mladunče. Ne želim da nastradaš. Iako si najveći spiljski lav na svijetu, koplje te može zaustaviti – reče Ejla, govoreći posebnim jezikom koji se rodio od plemenskih riječi i znakova te životinjskih zvukova, jezikom kojim se služila dok je samovala u dolini. Mladunče je poznavalo zvukove i neke kretnje. Prevrnuo se i ustao. Ejla ga je zagrlila, a onda nije mogla odoljeti. Prebacila je nogu preko njega i polako mu zasjela na leđa, držeći se za riđu grivu. To joj nije bilo prvi put.

Osjetila je kako se pod njom grče tvrdi, snažni mišići, zatim je lav u skoku, trenutačno, postigao punu brzinu lava kad lovi. Iako je i prije jahala na lavu, nikad mu nije uspjela dati neki zapovijedni znak. Uvijek je to bilo uzbudljivo divlje jahanje, zbog toga ga je i voljela. Stisnula se uz njega, čvrsto zgrabila grivu, udišući njegov snažni vonj.

Ejla osjeti da se lav okreće i usporava – on je trkač kratka daha, nema vučje izdržljivosti – pa pogleda naprijed i vidje Njisku kako mirno pase i čeka. Kobila zarza kad joj se primaknuše i potrese glavom. Mladunčetov miris je bio jak i opasan, ali kobila je pomagala u odgoju lavića i na svoj mu je način bila pomajka. Iako je bio visok gotovo kao ona, a duži i teži, konj se nije plašio tog lava, osobito kad je Ejla bila s njim.

Kad je lav stao, Ejla skliznu s njega. Ponovno ga potapša i počeša, zatim znakom koji je podsjećao na izbačaj kamena iz praćke reče mu da ode. Suze su joj tekle dok je gledala kako odlazi, mašući repom u širokom luku. Kad je čula njegovo izrazito hrapavo ‘hnk, hnk, hnk’ koje bi uvijek mogla prepoznati, zajecala je da mu odgovori. Suze su tekle potokom i zamagljivale joj pogled dok je velika žućkasta mačka crvenkaste grive iščezavala u visokoj travi. Znala je da nikad više neće na njemu jahati, da nikad više neće vidjeti svog divljeg, nevjerojatnog, lavovskog sina.

Hrapavo ‘hnk, hnk, hnk’ čulo se i dalje dok se napokon golemi spiljski lav nije oglasio strahovitom rikom iz dubine grla koja se mogla čuti po svoj okolici. Svojim pozdravom on je potresao i samu zemlju.

Ejla dade znak Njiski i pođe natrag pješice. Koliko god je voljela jahati kobilu, htjela je da joj osjećaj onog posljednjeg divljeg jahanja potraje što duže.

Džondalar je napokon otrgnuo oči od hipnotičkog prizora i pogledao izraze na licima oko sebe. Mogao je gotovo vidjeti što misle ti ljudi. Konji su jedno, možda čak i vuk, ali spiljski lav? Široko se osmjehnuo od ponosa i olakšanja. Neka sad netko posumnja u njegove priče!

Muškarci pođoše uz brijeg za Ejlom, osjećajući se gotovo glupo s kopljima koja im nisu ničemu poslužila. Promatrači su ustuknuli pred njom kad se približila, praveći mjesta za ženu i konja, gledajući za njom s nevjericom i strahopoštovanjem. Čak ni članovi Lavljeg tabora, koji su čuli Džondalarove priče i znali da je živjela sama u dolini, nisu mogli vjerovati u ono što su vidjeli.

35 Ejla je birala odjeću koju će ponijeti u lov – rekli su joj da po noći može

biti vrlo hladno. Bit će pod divovskim ledenim zidom, pod rubom ledenjaka. Na njezino iznenađenje, Vimez joj je donio nekoliko stručno načinjenih kopalja i objašnjavao joj prednosti šiljka koji je izmislio za lov na mamute. Bio je to neočekivani dar, pa nakon svih laski i drugog čudnog ponašanja Mamutovaca nije znala kako bi odgovorila. Ali on je umiri svojim toplim smiješkom i reče joj da je planirao taj dar još od dana kad se obećala sinu njegova ognjišta. Pitala ga je kako bi se koplje prilagodilo za uporabu bacača, kadli Mamut uđe u šator.

– Šamani bi htjeli s tobom razgovarati. Žele da im pomogneš u prizivanju mamuta, Ejla – reče on. – Oni misle, ako ti razgovaraš s Duhom mamuta, da će nam ih rado dati u obilju.

– Ali već sam ti rekla da nemam nikakva posebnog dara, nikakve moći – reče Ejla. – Ne želim s njima razgovarati.

– Znam, Ejla. Objasnio sam im da možda imaš dar prizivanja, ali da ga nisi vježbala. Oni ipak zahtijevaju da te pitam. Kad su vidjeli kako jašeš lava i naređuješ mu da ode, uvjereni su da možeš snažno utjecati i na Duh mamuta, makar se u tom nisi vježbala.

– To je bilo Mladunče, Mamut. Lav kojeg sam odgojila. To ne bih mogla učiniti sa svakim lavom.

– Zašto o tome lavu govoriš kao da si mu majka? – začu se glas s ulaza. Na vratima je stajala neka krupna osoba. – Jesi li mu majka? –reče Lomija ulazeći u šator nakon Mamutove potvrdne kretnje.

– Na neki način, mislim da jesam. Odgojila sam ga odmalena. Bio je ranjen, zgažen u jurnjavi krda i udaren u glavu. Nazvala sam ga Mladunčetom jer je bio tako malen kad sam ga našla. Nikad ga nisam drukčije zvala. Uvijek je ostao Mladunče, i kad je izrastao – objasni Ejla. – Ja ne znam kako se prizivlju životinje, Lomija.

– Zašto se onda pojavio taj lav, i to baš u najpresudnijem času, ako ga nisi prizvala? – upita Lomija.

– To je bio puki slučaj. U tome nema ništa tajanstveno. Vjerojatno me je nanjušio, mene ili Njisku, pa nas je potražio. Znao nam se ponekad vraćati u posjet, čak i kad je našao ženku i osnovao svoj čopor. Pitaj Ožondalara.

– Ako nije bio pod posebnim utjecajem, zašto nije napao onu djevojčicu? Ona s njim nema nikakvih ‘majčinskih’ odnosa. Rekla je da ju je oborio, već je mislila da će je pojesti, ali samo joj je lizao lice.

– Mislim da je on zaustavio djevojčicu samo zbog toga što malo sliči na mene. Visoka je i ima plavu kosu. On je odrastao uz ljudsku osobu, nije rastao s lavovima, pa misli da su ljudi njegova obitelj. I mene je uvijek rušio i lizao kad

me ne bi vidio neko vrijeme, kad bih mu to dopustila. To je njegov način igranja. Htio je da ga ona grli, da ga češe – objasni Ejla. Primijetila je da se šator napunio vračevima dok je pričala.

Vimez se ukloni s puta s lukavim smiješkom na licu. Nije htjela otići k njima, pa su oni došli k njoj, mislio je. Namrštio se kad je vidio kako se Vinkavek gura naprijed. Teško će biti Raneku ako Ejla odluči da njega izabere. Nikad sin njegova ognjišta nije bio uznemiren kao kad je čuo da je Vinkavek iznio svoju ponudu. Vimez je morao priznati da je to i njega uznemirilo.

Vinkavek je promatrao Ejlu dok je odgovarala na pitanja. Njega nije bilo lako prevariti. Bio je, uostalom, glavar i vrač, upućen u oblike svjetovnog utjecaja i načine nadnaravne moći. Ali ovaj put je pozvan na Mamutovo ognjište, kao i drugi mamuti, da istražuje dublje razmjere, da otkriva i objašnjava razloge koji nisu očiti, pa ga je moglo taknuti zaista neobjašnjivo tajanstvo ili pokazivanje nesumnjive moći.

Od njihova prvog susreta, osjetio je tajnu oko Ejline ličnosti, i to ga je zanimalo. Htio je ispitati kakvoću njezine snage, kao da je njezina ćud već ispitana. On je smatrao da na nju pazi Majka i da će se zbog toga njezino pitanje riješiti. Ali nije ni naslućivao kako će se to zbiti, pa ga je iskreno iznenadio ishod. Znao je da nikome nije ni nakraj pameti da joj se sad suprotstavlja, njoj ili onima koji su joj dali utočište. I nitko joj više neće predbaciti prošlost ni sina kojeg je nekoć rodila. Njezina je moć prevelika. A da li će je upotrijebiti u dobre ili zle svrhe, to je pitanje izvan njihova dosega – kao ljeto ili zima, dan i noć, dva lica iste tvari – te svakome ostaje da se pobrine kako će izbjeći njezino osobno neprijateljstvo. Ako može vladati spiljskim lavom, tko zna što sve ne može učiniti?

Vinkavek je, kao stari Mamut i svi drugi mamuti, odrastao u istoj sredini, odgojen u istoj kulturi. Svima su bili usađeni isti obrasci vjerovanja koji su se razvijali u skladu s njihovom egzistencijom i činili sastavni dio njihova duševnog i moralnog ustrojstva.

Vjerovali su da je njihov život unaprijed određen, jer su imali malo vlasti nad sudbinom. Bolest je napadala bez razloga, pa premda se mogla liječiti, jedni su umirali a drugi ostajali na životu. Nesreće su jednako bile nepredvidljive, pa ako bi zadesile čovjeka dok je sam, obično su bile kobne. Oštra klima i promjenljivo vrijeme, uzrokovani blizinom masivnih ledenjaka, mogli su donositi suše i poplave koje su izravno utjecale na prirodnu okolinu o kojoj su ljudi ovisili. Prevruće ljeto ili prevelike oborine mogli su poremetiti rast bilja, smanjiti životinjsko carstvo, promijeniti doba njihovih redovitih selidbi, a sve to moglo je značiti velike teškoće lovcima na mamute u borbi za opstanak.

Struktura njihova metafizičkog svijeta bila je paralelna s njihovim fizičkim svijetom, i davala je korisne odgovore na nerješiva pitanja – na pitanja koja su mogla biti uzrokom velikih tjeskoba ako bi ostala bez prihvatljivih i njima razumnih objašnjenja. Ali svaka struktura, koliko god bila korisna, ima svoje granice. Životinje njihova svijeta slobodno su tumarale, biljke su rasle slučajno, a ljudi su bili prisno vezani uz takve obrasce. Znali su gdje rastu stanovite biljke,

poznavali su ponašanje životinja, ali nikad im nije palo na pamet da se ti obrasci mogu promijeniti; nisu ni slutili da su životinje i biljke i ljudi stvoreni s urođenom sposobnošću da se mijenjaju i prilagođuju. Bez toga ni oni, zapravo, ne bi bili opstali.

Ejlina vlast nad životinjama koje je odgojila nije se shvaćala kao prirodna stvar; nitko prije nje nije pokušao ukrotiti ili pripitomiti životinju. Uviđajući potrebu da se nađe objašnjenje kojim će se razbiti strahovi što ih je izazvala ta zapanjujuća novost, mamuti su tražili teorijsku podlogu u svom metafizičkom svijetu da bi na njoj sagradili odgovor koji će zadovoljiti. Nije to bilo jednostavno pitanje kroćenja životinja. Ejla im je k tome pokazala da njezina nadnaravna moć seže dalje od ljudske mašte. Ta vlast nad životinjama, to im je bilo očevidno, mogla se objasniti samo njezinim pristupom k izvornom obliku Duha, dakle k samoj Majci.

Vinkavek je bio sad uvjeren, jednako kao stari Mamut i svi ostali mamuti, da Ejla nije samo mamut – Čovjek koji služi Majci – ona mora biti nešto više. Možda je ona utjelovljenje neke nadnaravne nazočnosti; možda je glavom Muta u tjelesnom obliku. A sve je bilo još vjerojatnije zbog toga što se ona time nije hvastala. Ali kakva god bila njena moć, zacijelo je očekuje neka važna sudbina. Postoji razlog za njezino življenje, i on je gorljivo želio u tome sudjelovati. Ona je izabranica Velike majke zemlje.

– Sva tvoja objašnjenja zaslužuju pažnju – reče Lomija, kad je saslušala Ejline primjedbe – ali, bi li htjela sudjelovati u ceremoniji prizivanja, makar misliš da za to nemaš nikakva dara? Mnogi misle da ćeš nam donijeti sreću ako se pridružiš vračevima u prizivanju, a to ti neće naškoditi. Mamutovci bi zbog toga bili vrio zadovoljni.

Ejla nije vidjela načina da to odbije, ali nije joj bilo ugodno podnositi toliko laskanje. Gotovo je mrzila hodati kroz naselje, pa se veselila lovu na mamute koji se pripremao za idući dan, nadajući se da će joj se pružiti zgoda da bude neko vrijeme daleko od svih.

Ejla se probudila i pogledala kroz trokutasti otvor putnog šatora. Zora je

počinjala osvjetljavati istočni skut neba. Ustala je tiho, nastojeći da ne probudi Raneka ni ostale, i kliznula napolje. U zraku je lebdjela vlažna jutarnja hladnoća, ali još nije bilo rojeva letećih kukaca, i tome se obradovala. Sinoć je okoliš vrvio njima.

Pođe do ruba crne lokve ustajale vode pokrivene žabokrečinom i cvjetnim prahom; to je bilo rasadište rojeva mušica, komaraca, muha zujara i drugih napasnika. Kukci su se zavlačili ispod odjeće, ostavljajući na koži tragove crvenih malih oteklina, rojili se oko očiju i navaljivali na usta lovcima i konjima.

Pedeset muškaraca i žena izabranih za prvi lov na mamute jučer su stigli do neugodnih i neizbježnih močvara. Trajno smrznuto tlo ispod površinskog sloja, koji se sad smekšao zbog proljetnog i ljetnog otapanja, nije dopuštao otjecanje vode cijeđenjem. Gdje su otopljene količine bile tolike da se nisu mogle ispariti,

nastajale su bare i močvare. Na svakom duljem ljetnom putovanju moralo se naiči na nakupljenu površinsku vodu, a njezina je površina sezala od mirnih lokava u kojima se zrcalilo nebo do prostranih plitkih jezera i prljavih močvara.

Jučer kasno popodne trebalo je odlučiti da li da se pokuša pregaziti močvara ili da se traži zaobilazni put. Brzo je podignut logor i upaljene su vatre da se odagnaju leteće horde. Prve noći putovanja čuli su se uzvici čuđenja i strahopoštovanja onih koji dotada nisu vidjeli na djelu Ejlin ognjeni kamen, ali sad se već znalo da će ona začas upaliti vatre. Šatori su im bili jednostavna zakloništa načinjena od nekoliko koža sašitih zajedno da tvore velik pokrivač. Šatorski je oblik ovisio o materijalu koji su nosili sa sobom ili nalazili na putu. Mamutova lubanja s još netaknutim kljovama mogla je poslužiti kao glavni potporanj, vrbova se grana mogla saviti i upotrijebiti, rabila su se i koplja kao kolčevi. Katkad su se kože jednostavno prostirale po zemlji. Ovaj put je pokrivač, koji su lovci iz Lavljeg tabora dijelili s još nekoliko ljudi, bio prebačen preko šatorske sljemenjače koja je jednim krajem bila zabijena u zemlju a drugim naslonjena na rašlje drveta.

Kad su napravili logor, Ejla je pretražila gustu vegetaciju uz močvaru i našla neke biljke s tamnozelenim listovima u obliku ruke. Iskopala je nekoliko korijena i skuhala ih da bi dobila sredstvo za ispiranje nateklih konjskih očiju i grla. Kad je tekućinu iskušala na vlastitoj koži koju su izujedali komarci, drugi su je zamolili da i njih namaže, pa je na kraju cijelu lovačku družinu liječila od uboda kukaca. Zatim je stukla iskuhano korijenje i pomiješala ga s mašću za iduće dane. Na kraju je našla i biljku koja se dimi na vatri i razgoni kukce, tako da je najuža blizina oko plamena bila razmjerno sigurno utočište.

Ali u hladnoj jutarnjoj vlazi leteća je kuga bila smirena. Ejla je drhturila i trljala ruke, ali nije se željela vratiti pod tople pokrivače. Zurila je u mračnu vodu, jedva primjećujući postupno nadolaženje svjetlosti s istoka koja je punila cijeli nebeski svod i osvjetljavala zamršeni sklop raslinja. Tada osjeti toplo krzno na ramenima. Zahvalno ga navuče oko tijela, dok su je s leđa grlile neke ruke.

– Ohladila si se, Ejla. Odavno si ovdje – reče Ranek. – Nisam mogla spavati – odgovori ona. – Što te muči? – Ne znam. Samo neki nelagodni osjećaj. Ne mogu to objasniti. – Uznemirena si od ceremonije prizivanja, zar ne? – reče Ranek. – Nisam o tome razmišljala. Možda imaš pravo. – Ali ti nisi sudjelovala. Samo si promatrala. – Nisam željela sudjelovati, ali više nisam sigurna. Možda se nešto

dogodilo – reče Ejla. Odmah nakon doručka lovci spremiše stvari i nastaviše put. Isprva su htjeli

zaobići močvaru, ali vidjelo se da nema puta oko nje, osim ako ne žele daleko

skrenuti. Talut i druge vođe zagledaše se u guštik nad kojim je lebdjela hladna omaglica, posavjetovaše se s ostalima, te napokon odlučiše da udare pravcem koji im se činio kao najlakši prijelaz.

Vlažno tlo uz rub uskoro je ustupilo mjesto mekom močvarnom dnu. Mnogi lovci skinuše obuću i bosi zagaziše u hladnu, mutnu vodu. Ejla i Džondalar pažljivije uvedoše konje. Povijuše i dugački brci zelenkastog lišaja visili su s patuljastih breza, vrba i joha koje su rasle tako gusto da su tvorile minijaturnu arktičku džunglu. Pod nogama je vrebala opasnost. Bez tvrde podloge koja bi povezala korijenje, drveće je raslo pod nevjerojatnim uglovima i pružalo se vodoravno, pa su se lovci nalazili na velikim mukama dok su se probijali preko palih stabala, isprepletenih grana i djelomično pokrivenog korijenja koje je sputavalo nespretne noge. Čuperci trave i trske izgledali su tvrđi nego što su bili, a mahovina i paprat prekrivala je smrdljive ustajale lokve.

Napredovanje je bilo sporo i tegobno. Oko sredine jutra, kad su zastali da se odmore, svatko je bio znojan i zagrijan, čak i u hladovini. Kad su nastavili, Talut je naletio na posebno žilavu granu johe, pa je planuo od srdžbe i bijesno rasjekao drvo svojom teškom sjekirom. Narančasta tekućina curila je iz rana ozlijeđenog drveta, podsjećajući na krv, a Ejlu je prožeo neugodan osjećaj zle slutnje.

Ničemu se nisu toliko obradovali koliko čvrstu tlu. Visoka paprat i još viša trava, viša od čovjeka, rasla je na plodnoj čistini kraj močvare. Skrenuli su na istok da izbjegnu vode koje su se širile na zapad, zatim se popeli na neku uzvisinu i ugledali veliku rijeku i njezinu pritoku. Talut, Vinkavek i vođe drugih tabora zastadoše da prouče karte od obilježene bjelokosti, te noževima povukoše mnoge crte na zemlji.

Dok su se približavali rijeci, prošli su posred gusta brezika. Nije to bila šuma visokih snažnih stabala koja rastu u toplijim podnebljima, breze su ovdje bile niske i kržljave zbog oštrih periglacijalnih uvjeta, ali nije im ipak nedostajalo ljepote. Kao da ih je netko obrezivao i oblikovao na bezbroj različitih načina, svako je drvo imalo svoju izrazitu, blijedu, nježnu ljupkost. Ali tanke, krhke, ovješene grane ostavljale su varljiv dojam. Kad je Ejla pokušala jednu slomiti, bila je tvrda kao žila; grane su na vjetru titrale i bičevaie niže raslinje prisiljavajući ga na pokornost.

– Njih nazivaju Starim majkama. Ejla se osvrnu i spazi iza sebe Vinkaveka. – Ime im dobro pristaje, mislim. Podsjećaju čovjeka da nikad ne

potcjenjuje snagu neke starice. Ovo je posvećeni šumarak, a one su čuvarice somuta – reče on, pokazujući prstom prema tlu.

Treperavo lišće nije potpuno zaklanjalo sunce, šareni uzorci sjene plesali su na šumskom tlu pokrivenom debelim sagom lišća. Tada Ejla opazi kako ispod mahovine ponegdje izbijaju velike svijetlocrvene gljive s bijelim točkicama.

– Ove gljive nazivate somutima? One su otrovne. Mogu usmrtiti čovjeka – reče Ejla.

– Naravno, osim ako ti nije poznata tajna njihova pripremanja. Stoga se ne smiju uzimati na neprikladan način. Samo je odabranima dano da istražuju svijet somuta.

– Imaju li ljekovitih svojstava? Ja ne poznajem nijedno – reče Ejla. – Ne znam. Nisam izlječitelj. Morala bi pitati Lomiju – odgovori Vinkavek.

Zatim, bez njezina znanja, uze je za obje ruke i zagleda se u nju, u njezinu nutrinu. – Zašto si se protiv mene borila na ceremoniji prizivanja, Ejla? Bio sam pripravio put za tebe u podzemlje, ali ti si mi se oduprla.

Ejla osjeti čudnovat unutrašnji sukob, kao da je nešto vuče na dvije strane. Vinkavekov je glas bio topao i zamaman, oćutjela je veliku želju da se izgubi u crnim dubinama njegovih očiju, da pluta u tim hladnim mračnim jezerima, da mu popusti u svemu što poželi. Ali osjetila je i silovitu potrebu da se otrgne, da se udalji i zadrži svoju osobnost. Uz strašan napor volje ona skrenu pogled i vidje Raneka koji ih je motrio. Crni se čovjek brzo okrenuo na drugu stranu.

– Možda si pripremio put, ali ja nisam bila spremna – reče Ejla izbjegavajući Vinkavekov pogled. Dignula je glavu kad se nasmijao. Oči mu više nisu bile crne, posivjele su.

– Dobra si! Jaka si, Ejla. Nikad nisam sreo osobu poput tebe. Tako dolikuješ Mamutovu ognjištu, Mamutovu taboru. Reci mi da ćeš dijeliti moje ognjište – reče Vinkavek, uloživši u te riječi svu svoju moć uvjeravanja.

– Obećala sam se Raneku – reče ona. – To nije važno, Ejla. Povedi i njega, ako hoćeš. Ne bi mi bilo krivo dijeliti

Mamutovo ognjište s tako nadarenim rezbarom. Uzmi nas obojicu! Ili ću ja uzeti vas oboje. – On se opet nasmija. – To ne bi bilo prvi put. I muškarac je na svoj način privlačan!

– Ovaj... ne znam – reče ona, zatim pogleda u pravcu odakle su se začula kopita.

– Ejla, povest ću Trkača do rijeke i oprati mu noge. Blato se osušilo na njima. Hoćeš li da povedem i Njisku? – upita Džondalar.

– Sama ću je odvesti – reče Ejla, sretna zbog nenadane izlike da umakne. Vinkavek je privlačan, ali pomalo ulijeva strah.

– Njiska je ondje, pokraj Raneka – reče Džondalar i krenu prema rijeci. Vinkavekove su oči pratile visokog plavokosog muškarca. ‘Pitam se koja je

njegova uloga u svemu ovome’, pomisli mamut-glavar. ‘Stigli su zajedno, i on razumije životinje, možda jednako dobro kao ona, ali ne bi se reklo da su ljubavnici, iako on nema poteškoća sa ženama. Avarija mi kaže da ga one vole, ali nikad ne dodiruje Ejlu, nikad s njom ne spava. Kažu da je odbio sudjelovati u obredu ženstva zato što su njegovi osjećaji previše bratski. Osjeća li to isto prema Ejli? Bratski? Je li nas zbog toga prekinuo i nju usmjerio prema rezbaru?’ Vinkavek se namršti, zatim pomnjivo ubra nekoliko krupnih gljiva i povješa ih naglavce o grane Starih majki da se suše. Htio ih je uzeti na povratku.

Kad su pregazili pritoku, stigli su na suše područje. U daljini su se vidjele otvorene močvare bez drveća. Kriještanje, klopotanje i zviždanje ptica močvarica upozoravalo ih je da je pred njima veliko jezero. Podigoše logor nedaleko od njega, a nekoliko ljudi pođe po vodu za večeru. U privremenim vodama nije bilo ribe, osim ako nisu bile dijelovi stalne rijeke ili potoka, ali među korijenjem visoke trske, šaša i rogoza plivali su punoglavci jestivih žaba i krastača crvena trbuha.

Po nekom tajanstvenom ljetnom pozivu bezbrojna jata ptica, ponajviše močvarica, dolijetala su na sjever da se pridruže kamenjarkama, zlatnim orlovima i snježnim sovama. Proljetno kopnjenje, koje je donosilo novi rast biljaka i stvaranje velikih trščanih močvara, pozivalo je ptice selice da zastanu, svijaju gnijezda i nesu jaja. Mnoge su se ptice hranile nezrelim vodozemcima, neke i odraslima, te daždevnjacima i zmijama, zrnjem i bobicama, neizbježnim kukcima, pa čak i sitnim sisavcima.

– Vučku bi bilo drago ovo mjesto – reče Ejla Breciji, promatrajući par ptica koji ih je nadlijetao u krugu, nadajući se da će joj doći bliže da ne bi morala previše gacati po vodi kad ih obori kamenom iz praćke. – Dobar je kad ide po njih da mi ih donese.

Brecija je obećala pokazati Ejli svoj štap za izbacivanje, a htjela je i vidjeti na djelu tu mladu ženu koju je pratio glas da je izvanredno vješta s praćkom. Obje su ostale pod jakim dojmom. Brecijino je oružje bilo u obliku dugačkog, kosog četverokuta, načinjeno od šuplje kosti kojoj je otpiljen zglob i zaoštreni rubovi. Let mu je bio kružan, pa kad bi se izbacilo u jato, moglo je odjedanput ubiti nekoliko ptica. Ejla pomisli kako je taj štap mnogo bolji za lovljenje ptica nego njezina praćka, ali praćka je imala širu upotrebu. Njome je mogla loviti i životinje.

– Povela si konje, a zašto si ostavila vuka? – upita Brecija. – Vučko je još premlad. Nisam znala kako će se ponašati u lovu na

mamute, a nisam htjela ništa riskirati ovaj put. Konji pak mogu pomoći nositi meso. Osim toga, mislim da bi Ridag bio osamljen bez Vučka – reče Ejla. – Meni oba nedostaju.

Brecija je dolazila u iskušenje da je pita je li zaista rodila sina nalik na Ridaga, ali se predomislila. Pitanje je bilo previše osjetljivo.

Dok su nastavljali putovati na sjever tijekom dva sljedeća dana, krajolik se

izrazito promijenio. Močvare su nestale, a s njima i bučne ptice, pa je vjetrovo hujanje ispunilo golu ravnicu tugaljivom tišinom i osjećajem pustoši. Nebo je postalo sivo i oblačno, bezoblične mase vodene pare potamnjivale su sunce i skrivale zvijezde po noći, ali rijetko je padala kiša. Naprotiv, zrak je bio suši i hladniji, a oštri vjetar kao da je odnosio i vlagu iz izdisaja. Ali katkad bi se oblaci razmakli i večernja se dosada mijenjala u raskoš sutona: zalazeće sunce je tako blistalo, odražavajući više slojeve atmosfere pune vlage, da su putnici ostajali bez riječi pred tom čistom ljepotom.

Bila je to zemlja dalekih vidika. Nizali su se niski brežuljci za brežuljcima, nigdje istaknutih vrhova po kojima bi se procijenila udaljenost, nigdje močvarne trske da zelenilom ublaži beskrajnu sivu, smeđu i zlatastu boju. Činilo se da se ravnice protežu posvuda u nedogled, osim prema sjeveru. Na toj je strani daljinu gutala gusta magla koje je skrivala svaki trag svijeta iza sebe i oku pružala varljiv dojam o udaljenosti.

Zemlja nije bila ni travnata stepa ni smrznuta tundra, nego njihova mješavina. Busenasta trava otporna na led i sušu, biljke s gustim korijenjem, sitna grmolika stablašca kadulje i pelina miješala su se s polarnim vrijeskom; sitnim rododendronom i drugim žbunjem, dok su ružičasti cvjetovi vranjaka nadjačavali sićušni grimizni cvat planinske vrištine. Borovnica se priljubila uz tlo, ali je ipak obećavala bogat urod bobica, a niska breza puzala je po zemlji kao drvenasta loza.

Ali i to patuljasto drveće bilo je rijetko zbog spoja dvaju uvjeta koji mu onemogućuju rast. U pravoj sjevernoj tundri ljetna je temperatura preniska za klijanje i rast sjemenja. U stepi puše jak vjetar i upija svu vlagu prije nego što bi se mogla nakupiti, pa je jednaka smetnja rastu kao i hladnoća. Spoj tih dvaju faktora uzrokovao je da zemlja bude i smrznuta i suha.

Još tmurniji krajolik dočekao je lovce na njihovu daljnjem napredovanju prema gustoj bijeloj magli. Vidjele su se gole stijene i šljunak, ali na njima je rastao lišaj; hrapave i ljuskave kore žute, sive, smeđe, pa čak i narančaste boje više su bile nalik na kamenje nego na biljke. Poneka cvjetna travka i minijaturni grm javljali se mjestimice, a poneka krpica zemlje bila je pokrivena oštrom travom i šašem. I u toj divljini, na tom očajnom mjestu gdje vladaju vjetrovi i guše svaki život, život je odolijevao.

Počinjali su se javljati znakovi koji su nagovještavali tajnu skrivenu u maglama: pukotine na ravnim plohama stijena; dugački hrptovi pijeska, kamenja i šljunka; goleme gromade odvaljene s mjesta, kao da ih je s neba bacila neka nevidljiva divovska ruka. Voda se slijevala niz kamenito tlo, tvorila potočiće i zapjenjene bujice, bez raspoznatljiva reda, a kad su se lovci dovoljno približili, vlaga se u zraku napokon mogla osjetiti. Prljavi se snijeg zadržavao u sjenovitim zakucima, a u većim udubljenjima snijeg je okruživao lokvice vode. Pred putnicima su se naposljetku pojavili slojevi leda žive i sočne modrikaste boje.

Poslije podne se promijenio vjetar, a kad su putnici podigli logor, počeo je

padati suhi snijeg. Talut i ostale vođe uznemireno su raspravljali. Vinkavek je uzalud nekoliko puta prizivao Duh mamuta. Očekivali su da će te velike životinje naći prije mećave.

Ležeći mirno u krevetu, Ejla je postala svjesna tajanstvenih zvukova koji su naizgled dopirali iz zemaljskih dubina: grebanje, pucanje, grgoljanje, klokotanje. Nije ih mogla razlučiti, nije znala odakle dolaze, to ju je uznemirilo. Pokušavala je usnuti, ali stalno se budila. Naposljetku, pred jutro, umor ju je svladao i ona je potonula u dubok san.

Ejla je znala da je kasno kad se probudila. Činilo joj se da je iznimno svijetlo oko nje, i svi su bili izvan šatora. Zgrabila je kožuh, ali stigla je samo do otvora. Kad je pogledala van, zastala je i zinula od čuda. Promjena vremena raščistila je ljetnu maglu sa zadimljenog leda. Nagnula je glavu da pogleda uza stijenu ledenjaka koji je bio nevjerojatno masivan i tako visok da mu je vrh nestajao u oblacima.

Njegova golemost djelovala je tako da se činio bliže, ali neke divovske gromade, koje su se nekoć skotrljale niz neravan zid, ležale su razasute na gomilama možda četvrt milje daleko. Oko njih je stajalo nekoliko ljudi. Ona shvati da su joj oni mjerilo koje joj je pružilo dojam o pravoj veličini te ogromne ledene zapreke. Ledenjak je pružao nevjerojatan dojam, nevjerojatno lijep prizor. Na svjetlosti sunca – Ejla iznenada postade svjesna da je izišlo sunce – svjetlucao je u milijunima razbijenih kristala leda koji su blistali u preljevima prizmatičnih boja, ali duboka osnovna boja bila je zadivljujuće plava kakvu je vidjela u onoj lokvi. Nije bilo riječi kojima bi se prizor prikladno opisao, tolika je bila njegova veličina, veličanstvenost, sila.

Ejla se na brzinu obuče, osjećajući da je nešto propustila. Nalila je čašu čaja što je preostalo iza drugih, ali kad je srknula hladnu tekućinu na kojoj se već hvatala ledena korica, uvidjela je da pije juhu. Malo je zastala, zatim zaključila da je jutarnja juha sasvim ukusna, pa je popila do kraja. Onda je skupila malo prženog zrnja, omotala ga debljim odreskom hladnog pečenja i brzim korakom pohitala prema ostalim lovcima.

– Baš sam se pitao hoćeš li se ikad više probuditi – reče Talut videći je kako dolazi.

– Zašto me nisi probudio? – upita Ejla žvačući posljednji zalogaj. – Nije pametno buditi nekoga tko tako zdravo spava, osim ako nije nužno –

odgovori Talut. – Duhu je potrebno vrijeme za noćna putovanja, da bi se mogao vratiti

osvježen – dodade Vinkavek, prilazeći da je pozdravi. Posegnu za njenim rukama, ali ona to izbjegnu, zatim na brzinu protrlja obraz o njegov i pođe izbližeg pogledati led.

Golemi komadi su očito pali s velikom silinom. Duboko su potonuli, a zemlja je oko njih bila razrovana. Uskoro je postalo jasno da tu leže već nekoliko godina. Nakupine pijeska što ga je vjetar donosio s ruba ledenjaka gdje se kamenje mrvilo u prah obložile su površinu tih gromada debelim slojem tamnosive prašine, prošarane mjestimice bijelim prugama tvrdog snijega. Sama površina bila je rupičasta i opora zbog nejednakog otapanja i smrzavanja tijekom godina, a tu i tamo neke uporne biljčice puštale su korijenje na ledu.

– Dođi ovamo, Ejla – zovnu je Ranek. Ona podiže glavu i ugleda ga na vrhu visokog bloka. Iznenadila se kad je vidjela Džondalara pokraj njega. – Lako se možeš popeti sa strane.

Ejla zaobiđe gomilu ledenih gromada i uspentra se preko niza razlomljenih ploča i rbina. Kamena prašina od samljevenih stijena pokrivala je površinu leda i

po njemu se moglo prilično lako koračati. S malo više pažnje čovjek se mogao penjati uz strme gromade. Kad je stigla na najviše mjesto, Ejla se uspravila, a zatim zatvorila oči. Žestok ju je vjetar zapuhnuo, kao da je iskušava koliko je odlučna da se suprotstavi njegovoj snazi, a glas velikog zida zagrmi, jauknu i zaklokota u blizini. Okrenu glavu prema jakoj svjetlosti iznad sebe, zažmiri od njene jarkosti, a kožom na licu osjeti kozmičku borbu između nebeske ognjene kugle i studeni debelog ledenog zida. Zrak je između njih neodlučno treperio.

Zatim otvori oči. Led je vladao vidikom, sav joj je obzor ispunio. Prostrana, veličanstvena, strahovita ledena ploha sezala je do neba i pružala se cijelom širinom zemlje dokle joj je oko sezalo. Taj ju je prizor ispunio poniznim ushićenjem, uzbuđenjem od kojeg se rađa strahopoštovanje. Njezin smiješak izazva potvrdne smiješke na licu Džondalara i Raneka.

– Ja sam to već vidio – reče Ranek – ali mogao bih gledati onoliko puta koliko ima zvijezda na nebu i nikad se ne bih zasitio.

– Ali to može biti opasno – reče Džondalar. – Kako je taj led dospio ovamo? – upita Ejla. – Led se pomiče – reče Ranek. – Katkad raste, katkad opada. Ovo se

otcijepilo kad je zid sezao dovde. Tada je ova hrpa bila mnogo veća. I ona se smanjila, kao zid. – Ranek je pozorno motrio ledenjak. –Mislim da je prošli put bio malo dalje. Možda led opet raste.

Tada Ejla baci pogled preko otvorena krajolika, zapažajući koliko dalje vidi s tog povišenog mjesta. – Oh, pogledajte! – kliknu i pokaza prema jugoistoku. – Mamuti! Vidim krdo mamuta!

– Gdje? – reče Ranek, odjedanput uzbuđen. Uzbuđenje se prenese među lovce kao vatra. Talut, koji se hitro okrenuo na

riječ ‘mamuti’, već je bio na boku ledene gromade. Na vrh je stigao u nekoliko koraka, rukom zaklonio oči i pogledao kamo je Ejla pokazivala.

– Ima pravo! Eno ih! Mamuti! – viknu svom snagom, ne mogavši suzbiti osjećaje i obujam svoga glasa.

I drugi su se penjali na ledenu gromadu, tražeći mjesto odakle će vidjeti ta velika stvorenja s kljovama. Ejla se odmaknu da bi Brecija mogla stati na njezino mjesto.

Pogled na mamute donio je ne samo uzbuđenje nego i stanovito olakšanje. Bar su se napokon pokazali. Što god bio razlog čekanja Duha mamuta, on je naposljetku dopustio svojim stvorovima da se pojave pred onima koje je Muta izabrala da budu lovci na mamute.

Jedna žena iz Brecijina tabora spomenula je muškarcu kraj sebe da je vidjela Ejlu kako stoji navrh ledene hrpe sklopljenih očiju, okrenuvši glavu kao da nešto istražuje, ili možda priziva, a kad je otvorila oči, pojavili su se mamuti. Muškarac kimnu s razumijevanjem.

Ejla je zurila u ledene oblike ispod sebe, spremna da siđe. Kraj nje se pojavi Talut s najširim osmijehom na licu što ga je ikad vidjela.

– Ejla, ti si ovog glavara veoma usrećila – reče riđobradi div. – Ništa nisam učinila – reče Ejla. – Slučajno sam ih spazila. – To je dovoljno. Tko god bi ih prvi vidio, taj bi me usrećio. Ali meni je

drago što si to bila ti – reče Talut. Ejla mu se nasmiješi. Zaista je voljela velikog glavara. Smatrala ga je

stricem, ili bratom, odnosno prijateljem, i osjećala je da je i ona njemu jednako draga.

– Što si promatrala ispod sebe, Ejla? – reče Talut, pošavši za njom dolje. – Ništa posebno. Samo sam primijetila da se odozgo može dobro uočiti

oblik gromade. Vidiš li kako je udubljena s one strane gdje smo se penjali, a zatim se svija naokolo?

Talut preleti pogledom gromadu, zatim bolje otvori oči. – Ejla! Opet si uspjela! – Što sam uspjela? – Usrećiti ovog glavara! Njegov je smiješak bio zarazan. Ona mu uzvrati smiješkom. – Zbog čega si ovaj put sretan, Talut? – upita ona. – Navela si me da proučim oblik ove ledene gomile. Ona je poput slijepog

kanjona. Nije baš sasvim slijep, ali to se može popraviti. Sad znam kako ćemo loviti te mamute!

Vrijeme se nije gubilo. Mamuti mogu krenuti na drugu stranu, ili vrijeme se može promijeniti. Lovci su smjesta morali iskoristiti priliku. Vođe su se sastale na dogovor, zatim su brzo izaslali izviđače da istraže položaj zemljišta i opseg krda. Kad su oni otišli, sagrađen je zid od kamenja i leda da se zatvori slobodan prostor na jednom kraju hladnog kanjona, pa se tako cijela gomila pretvorila u zatvoren prostor sa samo jednim otvorom. Kad su se izviđači vratili, lovci su se okupili da stvore plan kako će natjerati goleme vunaste životinje u stupicu.

Talut je ispričao kako su Ejla i Njiska pomogle da se bizoni stjeraju u zamku. Mnoge je to zanimalo, ali došli su do zajedničkog zaključka da jedan jahač neće biti sposoban da istodobno pokrene krdo tih grdosija, iako bi Ejla mogla mnogo pomoći. Trebalo je naći druga sredstva da životinje pođu prema stupici.

Odgovor je dala vatra. Oluje s grmljavinom u kasno ljeto znale su zapaliti dovoljno suhih polja da su i silni mamuti, koji se nisu dali lako uplašiti, ipak osjećali poštovanje prema ognju. Ali u ovo doba godine teško bi bilo zapaliti travu. Zato je vatra trebala biti u obliku zublji koje će goniči držati u rukama.

– Što ćemo upotrijebiti za baklje? – upita netko. – Suhu travu i mamutovu balegu. Smiješat ćemo ih i namočiti u tekuću

mast – reče Brecija – tako da lako hvataju plamen i žestoko gore.

– A Ejlin ognjeni kamen možemo uporabiti za brzo potpaljivanje – dodade Talut.

– Vatra će nam trebati na više mjesta – reče Brecija – i to po određenom redu.

– Ejla je svakom ognjištu Lavljeg tabora dala po jedan kamen. Imamo ih nekoliko uza se. Ja ga imam, Ranek također. I Džondalar ima svoj – reče Talut, svjestan povećanog ugleda koji je stvorila ta najava. ‘Šteta što Tulija nije ovdje’, mislio je. ‘Ona bi znala ocijeniti vrijednost ovog trenutka. Ejlino je kamenje neprocjenjivo, napose kad ga nema previše.’

– Kad pokrenemo mamute, kako ćemo biti sigurni da idu prema zamci? – upita žena iz Brecijina tabora. – Ovdje je na sve strane čistina.

Plan koji su razradili bio je jednostavan i izravan. Napravili su dva niza gomila od ledenih blokova i kamenja, ljevkasto prema ulazu u kanjon. Talut je golemom sjekirom razbijao led u komade koji se mogu nositi. Iza svake gomile spremljeno je nekoliko zublji. Od pedesetak lovaca, nekoliko ih je samo izabralo mjesto u samom kanjonu, iza zaštitnih blokova leda, za prvi čeoni napad. Drugi su se rasporedili iza gomila. Ostali, mahom najbrži i najjači trkači – jer mamuti su, unatoč svojoj nezgrapnosti, znali pojuriti veoma brzo na kratkim udaljenostima – razdijelit će se na dvije skupine i opkoliti krdo sa strana.

Brecija poče objašnjavati gdje su mamutova ranjiva mjesta i kako se napada; slušali su je mlađi lovci koji dotad nisu lovili čupave grdosije. Ejla je pomnjivo slušala i pošla s njima u ledeni kanjon. Glavarica Losova tabora vodit će čeoni napad iznutra i željela je pregledati stupicu i odabrati mjesto za sebe.

Čim su se našli između ledenih zidina, Ejla je osjetila pad temperature. Dok su ložili vatru za topljenje masti za baklje, sjekli travu i nosili komade leda, nije ni primijetila da je hladno. Ali bili su tako blizu ledenjaka da se voda, koja bi ostala u posudama preko noći, obično pokrivala korom leda čak i ljeti, a kožusi su bili nužni po danu. Unutar ledene zamke studen je bila jaka, ali dok je Ejla razgledavala široki prostor usred krševitog leda, osjetila je kako se našla na nekom drugom mjestu, u bijelom i plavom svijetu ukočene i smrznute ljepote.

Kao u stjenovitom klancu u blizini njezine doline, veliki blokovi nedavno odlomljeni od litica ležali su razbacani i razbijeni po tlu. Iznad njih su oštrorti vrhovi i visoki šiljci blistave bjeline pokazivali na rubovima i pukotinama duboku plavu boju. Ona se odjednom sjeti Džondalarovih očiju. Blaži i obliji rubovi starijih blokova i ploča, izlizani zubom vremena i pokriveni finom prašinom, pozivali su na penjanje i istraživanje.

Ejla je to i činila, od znatiželje, dok su drugi tražili mjesta za lov. Ona neće dočekati mamute u kanjonu, nego će s Njiskom pomoći da se dotjeraju čupavi. kljovaši, skupa s Džondalarom i Trkačem. Brzina konja mogla bi biti korisna, a ona i Džondalar će osigurati ognjeni kamen za jednu skupinu hajkača. Ejla opazi da se više ljudi skuplja kraj ulaza, pa pohita van. Njiska je išla za Džondalarom i Trkačem. Ejla joj zazvižda i kobila potrča ispred njih.

Dvije skupine gonitelja krenuše prema krdu mamuta, zaobilazeći u širokom luku da ih ne bi unaprijed uznemirili. Ranek i Talut stajali su iza gomila koje teku prema ulazu u klanac, spremni da upale vatru kad bude potrebno. Ejla mahnu Talutu i nasmiješi se Raneku u prolazu. I Vinkavek je bio na Ranekovoj strani. Vidjela ga je i uzvratila mu smiješak.

Ejla je išla ispred Njiske koja je u sepetima nosila njezina koplja i bacač, skupa s nekoliko zublji. U blizini je bilo nekoliko drugih lovaca, ali nitko nije mnogo govorio. Svi su se usredotočili na mamute, žarko želeći da lov bude uspješan. Ejla se osvrnu na Njisku, zatim pogleda krdo ispred sebe. Mamuti su još pasli na istom polju gdje ih je spazila. A to nije bilo tako davno, shvatila je. Sve se događalo tako brzo da nije imala vremena razmišljati. Obavili su velik posao za kratko vrijeme.

Oduvijek je željela poći u lov na mamute. Trnci uzbuđenja prostrijeliše je kad je postala svjesna da će uskoro zaista sudjelovati u svom prvom lovu na mamute. A kad se bolje zamislila, u tome je bilo nešto krajnje smiješno. Kako mogu tako malena i slaba stvorenja kao što su ljudi izazivati goleme, čupave, kljovaste životinje, i još se nadati uspjehu? Ali ona je tu, spremna da napadne najveću životinju što hoda zemljom, služeći se samo s nekoliko kopalja. Ne, to nije cijela istina. Ona ima i inteligenciju, iskustvo, te suradnju s drugim lovcima. A tu je i Džondalarov bacač koplja.

Hoće li vrijediti njegov novi bacač koji je napravio za veća koplja? Iskušavali su ih, ali ona se još nije posvema pouzdavala u svoje oružje.

Ejla opazi Trkača i drugu grupu kako idu prema njima kroz suhu travu, i činilo se da se mamuti brže kreću. Jesu li se uznemirili zbog ljudi koji pokušavaju da ih opkole? Grupa je ubrzavala korak – i drugi su se zabrinuli. Pronio se znak da se zapale baklje. Ejla ih hitro izvuče iz košare i predade drugovima. Oni su zabrinuto čekali, gledajući kako i druga skupina vadi svoje baklje. Tada vođa lova dade znak.

Ejla skide rukavice i čučnu iznad hrpice suha korova i smrvljene balege. Drugi su stajali u blizini i čekali. Ona kresnu kremenom po žuto-sivom komadu željeznog pirita. Iskra se ugasi. Ona kresnu ponovno. Izgledalo je da se iskra uhvatila. Kresnu opet da pojača iskru koja se uhvatila u trudu, zatim puhnu da je razvije u plamičak. Iznenada joj zapuh vjetra priteče u pomoć i vatra naglo obuhvati korov i balegu. Ona dodade dva-tri komada loja da pojača plamen i sjede, a prvi lovci prinesoše zublje ognju. Pripaljivali su jedni drugima zublje i počeli se razmicati.

Nije bilo određenog znaka za početak gonjenja. Ono je započelo polako, kad su se pojedini lovci zalijetali prema gorostasnim živinama, vičući i mašući zadimljenim, pokretnim plamenovima. Ali Mamutovci su pretežno bili iskusni lovci, naviknuti na zajednički lov. Uskoro su se pojedinačni napori počeli usklađivati, kad su obje skupine zajednički pognale čupave gromade prema gomilama.

Velika mamutica, matrijarh krda, krenu ustranu, kao da je u toj zbrci vidjela neku svrhu. Ejla pojuri prema njoj, vičući i mašući zubljom. Odjedanput se sjetila kako je pokušavala pognati stado konja, nekoć, sama, uz pomoć dimljivih zublji. Svi su joj konji pobjegli, osim jednoga. ‘Ne, dva su ostala’, pomisli. Kobila je pala u jamu, ali ostalo je njezino malo žuto ždrijebe. Ona pogleda Njisku iza sebe.

Vrištava truba mamutice iznenada je upozori da se okrene prema krdu. Okrenula se na vrijeme da vidi kako stara glava krda gleda slaba, beznačajna stvorenja koja nose miris opasnosti. Zatim poče trčati, i to prema Ejli. Ali ovaj put mlada žena nije bila sama. Kraj nje se našao Džondalar, zatim nekoliko drugih, više nego što ih je golemi dlakavac htio napasti. Podignuvši surlu da objavi opasnost od vatre, mamutica ponovno zatrubi, zatim uzmaknu.

Krpice suhe trave stajale su na višem tlu, izvan dosega ljetnog otapanja ledenjaka, a kiše nije bilo danima. Vatre kojima su se palile baklje ostale su bez nadzora i uskoro su se proširile na travu i sitno grmlje, raznošene jakim vjetrom. Mamuti su prvi osjetili vatru, ne samo miris spaljene trave nego i spržene zemlje i nagorjela grmlja – bio je to poznati i opasniji miris požara u preriji. Stara mamutica opet zatrubi, a pridruži joj se cijeli zbor čupavih, crvenkasto-smeđih životinja, mladih i starih, da bi svi zajedno ubrzali korak i jurnuli prema nepoznatoj ali mnogo većoj pogibelji.

Protivan vjetar posla oblak dima prema lovcima koji su trčali da održe korak s krdom. Ejla, spremna pojahati Njisku, pogleda vatru iza sebe i shvati što je nagnalo silne behemote u bijeg. Promatrala je časak kako pucketavi plameni jezici gladno proždiru sve na svom putu preko polja, pljujući iskre i bljujući dim. Ali ona je znala da vatra nije prava opasnost. Ako i uspije prijeći preko gole kamenite ravnice, ledeni će je klanac sigurno zaustaviti. Vidje da je Džondalar već na Trkaču, odmah za petama mamutima, pa pojuri za njim.

Ejla je mogla čuti teško disanje kad je projahala kraj mlade žene iz Brecijina tabora koja je cijelo vrijeme trčala i hajkala goleme zvijeri. Teško će im biti da skrenu kad se već jedanput upute stazom koja će ih neizbježno odvesti u hladni klanac, pa se dvije žene nasmiješiše kad su vidjele da čelo krda ulazi u prugu između dva reda gomila. Ejla pojaha naprijed; sad je na nju došao red da ih goni.

Opazi da iza gomila svjetlucaju vatre, pokraj teških gorostasa i malo ispred njih. Lovci nisu htjeli zapaliti zublje daleko ispred mamuta da im se ne bi možda okrenuli ustranu, sad kad su stigli tako blizu. Odjednom se nađe u blizini otvora u ledu. Skrenu Njisku ustranu, zgrabi koplja i skoči na zemlju: osjetila je kako joj podrhtava tlo pod nogama dok je posljednji mamut tutnjavo ulazio u stupicu. Pridruži se goničima, slijedeći izbliza starog mužjaka kojemu su se kljove sprijeda ukrstile. Veće hrpe zapaljive građe, složene kraj ulaza, smjesta su zapaljene da bi se životinje zadržale unutra. Skačući oko tih hrpa, Ejla uđe u hladni zatvoreni prostor.

To nije više bilo mjesto ukočene, smirene ljepote. Umjesto toga mamutski su urlici odjekivali između tvrdih, ledenih zidina, parajući uši i trgajući živce.

Ejla je bila ispunjena nepodnošljivom napetošću, djelomice od straha, djelomice od uzbuđenja. Proguta strah i namjesti prvo koplje u utor na sredini bacača.

Mamutica je stigla do najdaljeg kraja, tražeći izlaz za krdo, ali ondje ju je čekala Brecija, visoko na bloku leda. Stara glava krda diže surlu i zatrubi u znak opasnosti, a glavarica Losova tabora hitnu koplje u njezino otvoreno grlo. Prodorni se vrisak naglo prekinuo u grgoljanju tekućine koja joj je navalila na usta i poškropila hladni bijeli led toplom crvenom krvlju.

Mladić iz Brecijina tabora zavitla drugo koplje. Dugi, oštri kremeni šiljak probi tvrdu kožu i zari se duboko u trbušnu šupljinu. Još jedno koplje poletje i zabode se u mekši trbušni dio, načinivši dugačku posjekotinu. Mamutica poče krkljati od boli dok su krv i klupko svijetlih sivih crijeva kuljali iz rane. Stražnje joj se noge zapletoše u vlastitoj utrobi. Još jedno koplje pade na osuđenu životinju, pogodi rebro i odskoči. Iduće je koplje našlo mjesta između dva rebra da prođe dugačko, plosnato, tanko sječivo.

Stara mamutica klonu na koljena, pokuša ustati, zatim pade na bok. Surla joj se još jedanput uzdiže u pokušaju da objavi opasnost, a zatim polako, gotovo ljupko, svali se na zemlju. Brecija dotaknu kopljem čelo stare hrabre ženke, pohvali je za junačku borbu i zahvali Velikoj majci za žrtvu koja omogućuje djeci Zemlje da opstanu.

Brecija nije bila jedina koja je stajala iznad srčane mamutice i zahvaljivala Majci. Lovci su se neslužbeno spajali u skupine i zajednički napadali svaku životinju s raznih strana. Koplja su im dopuštala da stoje izvan domašaja kljova i surla i nogu teških mamuta koje su izdvajali iz krda, ali morali su također paziti na životinje koje su bile plijen drugih lovaca u blizini. Krv koja je liptala iz ranjenih i mrtvih životinja smekšavala je led djelomično zamrznutog tla, zatim se ledila u crvenim trakama koje su ugrožavale siguran hod. Ledeni se klanac pretvorio u grotlo lovačkih povika i mamutskih vriskova, a svjetlucave stijene pojačavale su i vraćale svaki zvuk.

Pošto je promatrala nekoliko časaka, Ejla krenu za mladim mužjakom čije su teške kljove bile duge i svijene, ali još uvijek korisne kao oružje. Namjesti teško koplje u novi bacač, nastojeći steći pravi osjećaj u ruci. Sjetila se kako je Brecija rekla da je trbuh jedno od najranjivijih mjesta na mamutu, a ono paranje utrobe na staroj mamutici ostavilo je dubok dojam. Ona nacilja i teškim izbačajem posla smrtonosno oružje preko ledenog klanca.

Koplje je poletjelo brzo i ravno, pogodilo je trbušnu šupljinu. Ali uz pomoć oružja i snage svog izbačaja, a bez sudjelovanja drugih, morala je gađati životniju točku. Koplje u trbuhu nije bilo trenutačno smrtonosno. Mužjak je obilno krvario, ali bol ga je razbjesnila, dajući mu snage da se okrene protiv napadača. Mamut izazovno riknu, spusti glavu i zatutnji prema mladoj ženi.

Daleki domet bacača koplja značio je prednost za Ejlu. Ona ispusti koplja i potrča prema bloku leda. Ali noga joj se okliznu dok se pokušavala popeti, pa se nekako sklonila iza bloka upravo kad je golemi mamut u njega tresnuo svom snagom. Njegove strašne kljove razbiše golemi blok smrznute vode popola i

pomaknuše ga, a Ejli zastade dah. Životinja zatim, ričući od osujećenja i bliske smrti, nastavi razbijati i mrviti led, nastojeći da stigne do stvorenja iza gromade. Odjedanput dva koplja doletješe jedno za drugim i pogodiše podivljalog mužjaka, jedno mu se zari u vrat, drugo mu slomi rebro s tolikom strašnom snagom da je doprlo do srca.

Mamut se skljoka kraj smrvljena leda. Krv mu se iz rana slijevala u crvene lokve koje su se pušile, zatim hladile i napokon smrzavale na glacijalnom ledu. Ejla se izvuče iza bloka, dršćući i dalje.

– Jesi li čitava? – reče Talut, prihvativši je za ruku da joj pomogne ustati. – Da, mislim da jesam – reče ona jedva čujno. Talut segnu za kopljem koje je stršilo iz mamutovih prsiju, duboko udahnu

i istrže ga. Novi je mlaz krvi šikljao iz mrtve životinje kad im se pridružio Džondalar.

– Ejla, mislio sam da si gotova! – reče Džondalar. Izraz njegova lica pokazivao je veliku zabrinutost. – Trebala si čekati dok ne dođem ja... ili netko drugi da ti pomogne. Je li zaista sve u redu s tobom?

– Jest, sve je u redu, ali jako mi je drago što ste se vas dvojica našla u blizini – reče ona. – Lov na mamute može biti uzbudljiv.

Talut ju je pažljivo gledao. Nalazila se na rubu smrti, onaj mamut zamalo je nije dohvatio, ali na njoj nema tragova velike uznemirenosti. Malo je zadihana i uzbuđena, ali to je prirodno. Osmjehnu se, zatim pogleda šiljak i držak svog koplja. – Ha! Još je dobro! – reče. – Mogu uloviti još jednoga ovim kolcem! – I odgega se natrag u kreševo.

Ejline su oči pratile krupnog glavara, ali Džondalar je motrio nju, dok mu je srce još tuklo od straha zbog nje. Zamalo da je ne izgubi! Onaj ju je mamut mogao usmrtiti! Kukuljica joj je bila zabačena, kosa raskuštrana. Oči su joj sjale od uzbuđenja. Lice joj je gorjelo, teško je disala. Bila je lijepa u svojoj uzbuđenosti, a djelovanje te ljepote bilo je neodoljivo i trenutačno.

Njegova lijepa žena, mislio je. Njegova čudesna, uzbudljiva Ejla, jedina žena koju je ikad volio. Što bi činio da ju je izgubio? Osjeti kako mu krv navire u prepone. Strah od pomisli da ju je mogao izgubiti i njegova duboka ljubav probudiše potrebu u njemu, ispuniše ga jakom željom da je zagrli. Želio ju je. Želio ju je više nego što ju je ikad želio u životu. Mogao bi je uzeti tog časa, upravo tu na hladnom, krvavom tlu ledenoga klanca.

Ona podiže pogled k njemu, opazi njegov pogled, osjeti neodoljivu snagu njegovih očiju, plavih poput duboke ledene mase, ali toplih. On je želi. Znala je da je želi, a i ona je njega željela, gorjela je ognjem koji ju je žegao i nije se dao ugasiti. Ona ga ljubi, više nego što je slutila da je moguče nekoga ljubiti. Pruži se uza nj, dohvati ga, gladna njegovih poljubaca, njegova dodira, njegove ljubavi.

– Talut mi je upravo rekao što se desilo! – viknu Ranek trčeći prema njima. U glasu mu je treperila panika. – Je li to taj mužjak? – Bio je zaprepašten. – Jesi li sigurna da nisi ozlijeđena, Ejla?

Ejla se zagleda u Raneka, ne shvaćajući ništa u prvi čas, a onda vidje kako preko Džondalarovih očiju pada koprena dok se od nje odmiče. Tek tada do nje stiže smisao Ranekova pitanja.

– Ne, nisam ozlijeđena, Ranek. Sve je u redu – reče Ejla, ali nije bila sigurna da govori istinu. U glavi joj se mutilo dok je gledala kako Džondalar izvlači koplje iz mamutova vrata i odlazi. Gledala je za njim.

‘Ona nije više moja Ejla, i sam sam tome kriv!’ – pomisli Džondalar. Odjednom se sjeti događaja u stepi kad je prvi put jahao Trkača, pa ga obuze grižnja savjesti i stid. Znao je kakav je strašan zločin počinio, a ipak bi ga opet mogao ponoviti. Ranek je bolji muškarac za nju. On joj je okrenuo leđa, a zatim ju je osramotio. On je ne zaslužuje. Nadao se da je počeo prihvaćati neizbježnost, nadao se da će jednog dana, kad se vrati u zavičaj, možda zaboraviti Ejlu. Bio je čak sposoban da bude prijatelj s Ranekom do stanovitog stupnja. Ali sad zna da bol zbog gubitka nje nikad neće proći, on nikad neće prežaliti Ejlu.

Ugleda mamuta, posljednjeg koji je bio na nogama, mladunče koje je nekako izbjeglo pokolju. Hitnu koplje prema životinji s tolikom snagom da je pala na koljena. Zatim se izvuče iz ledenog kanjona. Morao je pobjeći, biti sam. Hodao je dok se nije uvjerio da je izvan pogleda ostalih lovaca. Zatim metnu ruke na glavu, škripnu zubima i pokuša ovladati sobom. Pade na zemlju i poče udarati šakama po tlu.

– Oh, Dona – kriknu, nastojeći da se oslobodi boli i bijede – znam da sam kriv. Ja sam njoj okrenuo leđa i odbacio je. Nije to bilo samo zbog ljubomore, stidio sam se što je volim. Bojao sam se da neće biti dovoljno dobra za moj narod, plašio sam se da je neće prihvatiti, strahovao sam da će mene zbog nje izopćiti. Ali više mi nije stalo do toga. Ja sam onaj koji nije dovoljno dobar za nju, ali ja je ljubim. Oh, Velika majko, volim je, i želim je. Dona, kako je želim! Nijedna druga žena ništa mi ne znači. Od njih odlazim prazan. Dona, želim da mi se vrati. Znam da je sad prekasno, ali želim da mi se vrati moja Ejla.

36 Talut nikad nije bio toliko u svom elementu koliko u vrijeme kad su

rasijecali mamute. Golih prsiju, znojan, uzmahujući teškom sjekirom kao da je dječja igračka, razbijao je kosti i bjelokosti, kidao tetive, rezao kožu. Uživao je u radu i svijesti da pomaže svom narodu, veselio se što se služi svojim moćnim tijelom i ušteđuje drugima trud, smiješio se od iskrene radosti što njegovi mišići čine ono što nitko ne može, a smiješili su se i drugi dok su ga promatrali.

Ali deranje kože s golemih životinja ipak je zahtijevalo mnogo ljudi, baš kao što će ih mnogo trebati za obradu i štavljenje kad se vrate. I nošenje koža u postojbinu iskalo je zajednički trud, stoga su izabirali samo najbolje. Sve je to vrijedilo i za svaki drugi dio goleme životinje, od kljova do repova. Napose su bili probirljivi s mesom, uzimajući samo najukusnije dijelove, ponajviše masne, dok su drugo ostavljali.

Ali otpadaka nije bilo mnogo koliko bi se činilo. Mamutovci su sve morali nositi na leđima, pa bi ih prijenos mršavog mesa loše kvalitete stajao više kalorija nego što bi ih dobili od njega. Pažljivim izborom uzimali su hranu kojom će se hraniti mnogo ljudi dugo vremena, a oni neće morati ponovno u lov. Ljudi koji su lovili i ovisili o lovu, nisu previše ubijali. Jednostavno su mudro uzimali koliko im treba. Živjeli su tijesno povezani s Velikom majkom zemljom, znali su i razumijevali svoju ovisnost o njoj. Nisu uludo tratili njezine darove.

Vrijeme je bilo izvanredno vedro dok su lovci razuđivali plijen, pa su nastajale dramatične razlike temperatura u podne i ponoć. I u neposrednoj blizini velikog ledenjaka dan je mogao biti prilično topao na jasnom ljetnom suncu – dovoljno topao da uz pomoć suhog vjetra izvuče dosta vlage iz mesa i olakša nošenje. Ali noći su uvijek pripadale ledu. Na dan polaska promjena vjetra donijela je oblake sa zapada i znatno zahlađenje.

Ejlini konji nikad nisu imali toliku cijenu kao kad ih je natovarila za putovanje u Lavlji tabor. Svaki je lovac pripremao puni teret, i svi su odmah shvatili korist od tovarnih životinja. Posebne nosiljke – dva kolca prekrižena na konjskom hrptu, a straga ostavljena da se slobodno vuku po zemlji, dok se teret stavljao između njih na razapetu kožu – izazvale su naročitu pažnju. Mnogi su se pitali zašto je Ejla svakako htjela ponijeti te dugačke kolce, jer očito nisu služili kao koplja. Sad su potvrdno kimali, jedan je lovac, za šalu, uzeo napola natovarenu nosiljku i sam je povukao.

Iako su se rano probudili, željni da se što prije vrate, krenuli su tek u kasno jutro. Kad je minulo podne, lovci su se uspeli uz dugački, uski brežuljak od pijeska, šljunka i kamenja, nastao od nanosa ledenjaka mnogo prije, dok su oni sezali dalje na jug. Kad su stigli do oblog ruba morene, zaustavili su se da se odmore. Osvrnuvši se natrag, Ejla je po prvi put vidjela ledenjak izdaleka, nezastrt maglom. Nije mogla otrgnuti očiju od njega.

Rijetki su oblaci dodirivali njegove najviše vrhove, dok se ostalo lice sjalo na suncu kao neprekidna ledena brana što se poput planine protezala u nedogled, obilježavajući granicu preko koje se ne može prijeći. To je bio pravi kraj svijeta.

Prednji je rub bio neravan, prilagođen manjim razlikama na površini zemlje, a kad bi se tko popeo na vrh, otkrio bi uleknine i grebene, šupljine i pukotine, velike u razmjeru s čovjekom, ali kad bi se usporedile s veličinom ledenjaka, bile bi zanemarive, tako da je površina bila jednolično ravna. Prostirući se nezamislivo široko, taj silni ledenjak pokrivao je četvrtinu zemljine površine blistavom ledenom kapom. Ejla se i dalje osvrtala kad su nastavili put, gledala je kako se zapadni oblaci primiču a magle rastu, ovijajući ledenjak koprenom tajanstva.

Usprkos teškim teretima, na povratku su putovali brže nego na dolasku. Svake se godine zemljište mijenjalo preko zime, pa je stazu i na najpoznatijim mjestima trebalo ponovno istraživati. Ali sad je put do ledenjaka i natrag na jug bio poznat. Svi su bili raspoloženi i veseli zbog uspješna lova, nestrpljivi da se vrate na saborište. Nitko nije bio potišten zbog tereta, osim Ejle. Dok su putovali, osjećaj zle slutnje koji ju je pratio u prvom dijelu izleta postajao je sve jači u drugom dijelu, ali čuvala se da ne spominje svoju zabrinutost.

Rezbar je bio toliko ispunjen tjeskobnim veseljem da se teško mogao obuzdavati. Tjeskoba se uglavnom rađala zbog Vinkavekova zanimanja za Ejlu, iako je osjećao i neki nejasni dublji sukob. Ali Ejla je i dalje bila obećana njemu, a sad su nosili meso za gozbu na Vjenčanju. I Džondalar je valjda pristao na njihovo spajanje, pa iako ništa nije bilo izrijekom kazano, Ranek je osjećao da je visoki muškarac na njegovoj strani protiv Vinkaveka. Zelandonac je imao mnogo divnih osobina, među njima se razvijalo privremeno prijateljstvo. Ali Ranek je svejedno osjećao da je Džondalarova nazočnost nijema prijetnja njegovu spajanju s Ejlom, a mogla bi postati zaprekom između njega i potpune sreće. Ranek bi bio sretan kad bi stranac napokon otišao.

Ejla se uopće nije veselila ceremoniji Vjenčanja, iako je znala da bi se morala veseliti. Znala je koliko je Ranek voli, a vjerovala je da bi s njim mogla biti sretna. Pomisao da bi mogla imati dijete kao Tricija ispunjavala ju je ushićenjem. Ejla je nesumnjivo znala da je Ralev Ranekovo dijete. Ono nije posljedica nikakva miješanja duhova. Znala je zacijelo da ga je on začeo svojom srži kad je s Tricijom dijelio Užitak. Ejli se sviđala ta crvenokosa žena, i bilo joj je žao nje. Odlučila je da neće biti protiv toga da Raneka i ognjište dijeli s njom i Ralevom, samo ako Tricija to bude željela.

Samo je u najtamnijim dubinama noći Ejla priznavala sama sebi da bi bila jednako sretna kad uopće ne bi živjela na Ranekovu ognjištu. Općenito je izbjegavala spavanje s njim na izletu, osim u nekoliko prilika kad joj se činilo da mu je posebno potrebna, ne tjelesno, nego zato što je tražio ohrabrenje i prisnost. Na povratku više nije mogla s Ranekom dijeliti Užitak. Noću je na ležaju mogla razmišljati samo o Džondalaru. U glavi joj se neprekidno motala jedna jedina misao, ali nikakva zaključka nije mogla stvoriti.

Kad je pomišljala na dan lova, na svoju smrtnu opasnost u susretu s mladim mužjakom, te na bolni pogled žudnje u Džondalarovim očima, pitala se je li moguće da je on još voli. Ali zašto se onda cijele zime držao daleko? Zašto je prestao dijeliti s njom Užitke? Zašto je napustio Mamutovo ognjište? Sjetila se onog dana u stepi kad je prvi put pojahao Trkača. Od pomisli na njegovu želju, njegovu potrebu, i na njezinu volju i htijenje da ga prihvati, nije mogla usnuti od žudnje za njim, ali ta je uspomena bila pomućena njegovim odbacivanjem i njezinim osjećajem boli i pometnje.

Nakon jednog osobito dugog dana i kasnog obroka, Ejla je prva napustila vatru i pošla prema šatoru. Odbila je Ranekov neizravan zahtjev da s njim dijeli krzna, nasmiješila se i rekla da je umorna nakon cjelodnevnog pješačenja, a zatim, videći njegovo razočaranje, bijaše joj mučno. Ali zbilja je bila umorna, a k tome vrlo nesigurna u pogledu svojih osjećaja. Opazila je Džondalara pokraj konja prije nego što je ušla pod šator. Bio joj je okrenut leđima, pa dok ga je gledala, zanijela se obrisom njegova tijela, načinom kako se kretao, kako je stajao. Poznavala ga je tako dobro, mislila je da bi ga prepoznala po sjeni. Ona primijeti da i njezino tijelo odgovara njegovu tijelu, nenamjerno. Počela je brže disati i lice joj se zacrvenjelo. Osjetila je da je nešto vuče prema njemu, krenula je u njegovu pravcu.

‘Ali nema koristi’, pomisli. ‘Ako mu priđem radi razgovora, on će samo ustuknuti, naći će neka opravdanja i otići da s nekim drugim bude u društvu.’ Ejla uđe pod šator, puna osjećaja koje je on u njoj izazvao, i zavuče se među krzna.

Bila je umorna, ali sad nije mogla zaspati. Tresla se i prevrtala, nastojeći zanijekati svoju žudnju za njim. Što se to s njom događa? On nju očito ne želi, zašto bi ona njega željela? Ali zašto je onda katkad onako gleda? Zašto ju je onoliko želio onaj put u stepi? Izgledalo je kao da se nije mogao oduprijeti porivu da bude s njom. Tada je presiječe jedna misao i njoj se čelo nabra. Možda ga ona privlači, kao što on privlači nju, ali on se tome opire, on to ne želi. Nije li to bila smetnja cijelo vrijeme?

Opet osjeti kako se crveni, ali ovaj put od tuge. Razmišljajući o svemu na taj način, odjednom je njezin slučaj dobio smisao, postala su joj jasna sva njegova izbjegavanja i uklanjanja ispred nje. Je li to zato što on ne želi da je želi? Sjećajući se svih slučajeva kad je pokušavala da mu se približi, da s njim razgovara, da ga shvati, a on je cijelo vrijeme samo htio pobjeći od nje, oćutjela je poniženje. ‘On me ne želi’, pomislila je. ‘Ne želi me kao Ranek. Džondalar je rekao da me voli, govorio je da će me povesti sa sobom, dok smo živjeli u dolini, ali nikad me nije pitao hoću li se s njim združiti. Nikad nije rekao da želi sa mnom dijeliti ognjište, da želi imati moju djecu.’

Ejla osjeti vrele suze u kutovima očiju. ‘Zašto bi meni bilo stalo do njega, kad njemu zaista nije nimalo stalo do mene?’ Šmrcnu i nadlanicom obrisa suze. ‘Cijelo ovo vrijeme, dok sam mislila o njemu i željela ga, on je samo nastojao da me zaboravi. A Ranek me želi, i dobro sa mnom dijeli Užitke. I dobar je prema meni. Želi sa mnom dijeliti ognjište, a ja nisam dobra prema njemu. I lijepu

djecu pravi, barem je Tricijino dijete lijepo. Morala bih biti obzirnija prema Raneku, a Džondalara zaboraviti’, mislila je. Ali dok su se riječi oblikovale u njezinoj pameti, suze su opet grunule, pa koliko god se trsila, nije mogla suzbiti misao koja se probijala iz njezine dubine. ‘Da, Ranek je dobar prema meni, ali Ranek nije Džondalar, a ja volim Džondalara.’

Ejla je još bila budna kad su ljudi počeli ulaziti u šator. Gledala je kako Džondalar ulazi kroz otvor i vidjela da baca pogled u njezinu pravcu, oklijevajući. Uzvratila mu je pogled načas, zatim isturila bradu i pogledala na drugu stranu. Tada uđe Ranek. Ona sjede i nasmiješi mu se.

– Mislio sam da si umorna. Zato si pošla ranije u krevet – reče rezbar. – Mislila sam da sam umorna, ali nisam mogla usnuti. Možda bih ipak

mogla s tobom dijeliti krzna – reče ona. Blistavilo Ranekova osmijeha moglo bi se mjeriti sa sunčevim sjajem, da je

to bilo po danu. – Dobro je što mene ništa ne može održati budnim kad sam umoran – reče

Talut uz dobroćudan smiješak, sjedajući na ležaj da razveže obuću. Ali Ejla opazi da se Džondalar nije nasmiješio. Stisnuo je oči, ali na licu nije pokazao bola niti žaljenja zbog poraza, dok je išao prema svojem mjestu. Odjednom, okrenu se i pojuri iz šatora. Ranek i Talut razmijeniše poglede, ali zatim crnoputi muškarac obrati pažnju na Ejlu.

Kad su stigli do močvare, odlučili su potražiti zaobilazni put. Previše su bili

opterećeni da bi se probijali kroz neprijaznu vodu. Pogledali su prošlogodišnju bjelokosnu kartu i odlučili da ujutro promijene pravac. Talut je bio siguran da neće nimalo dulje putovati naokolo, premda je imao muke dok je u to uvjerio Raneka koji nije pristajao na odgađanja.

Uvečer uoči promjene pravca kretanja Ejla je bila posebno razdražljiva. I konji su cijeli dan bili nemirni, nije ih smirila ni pažnja ni njega. Nešto je bilo pogrešno. Ona nije znala što ne valja, samo ju je trla neka čudna nelagoda. Krenula je u otvorenu stepu, nastojeći da se opusti, pa je odlutala od logora.

Opazila je malo jato kamenjarki i mašila se za praćku, ali praćka joj je ostala pod šatorom. Odjedanput, bez vidljiva razloga, one panično pobjegoše. Tada se nad njima pojavi zlatni orao. Visoko je lebdio uz varljivo polagano mahanje krilima, jašući na zračnim strujama, i činilo se da mu se ne žuri. Ali, brže nego što je Ejla postala toga svjesna, on je sustizao niskoleteće lještarke. Onda naglo, povećavši silno brzinu, orao kandžama zgrabi žrtvu i jednu pticu smrtno stegnu.

Ejla se stresla i pohitala u logor. Ostala je dokasna na nogama, razgovarajući s lovcima, pokušavajući da se rastrese. Ali kad je legla, san je polagano stizao, a onda se ispunio nemirnim sanjama. Često se budila, a pred zoru, kad se opet probudila, nije mogla više ostati među krznima. Tiho je izišla iz šatora i naložila vatru da zagrije vodu.

Srkala je jutarnji čaj dok je nebo postajalo svjetlije, zureći odsutno u tanku stapku sa suhim cvijetom koji je izrastao kraj ložišta. Napola pojeden komad hladnog mamutova pečenja visio je visoko, dignut na tronog od kopalja, točno iznad vatre, da se zaštiti od strvinara. Razbudila se kad je prepoznala list divlje mrkve, pa je uzela granu s hrpe da oštrim šiljkom otkopa korijen koji je ležao nekoliko palaca ispod površine. Zatim primijeti još nekoliko suhih cvjetova, pa dok je i te mrkve otkopavala, spazila je i stabljike čkalja, sočne i hrskave kad se oguli kora. Nedaleko od čkalja nađe obao vrganj, još svijetle boje i svjež, te nekoliko sjevernih ljiljana s novim pupoljcima. Kad su se ostali počeli izvlačiti iz krzna, Ejla je već imala velik pleteni lonac juhe kojoj je dodala obilnu količinu smrvljena zrnja.

– Ovo je divno! – reče Talut grabeći drugu porciju. – Što te je navelo da skuhaš ovakav krasan doručak?

– Nisam mogla spavati, a onda sam vidjela da oko nas raste razna zelen. To mi je odvratilo misli od... nekih stvari – reče ona.

– Ja sam spavao kao medvjed zimi – reče Talut, zatim je bolje pogleda i zažali što Nezija nije u blizini. – Da li te nešto muči, Ejla?

Ona odmahnu glavom. – Ne... ovaj, da. Ali ne znam što je to. – Jesi li bolesna? – Ne, nije to. Samo se... čudno osjećam. I konji nešto slute. Trkačem je

teško upravljati, a Njiska je nervozna... Odjedanput Ejla ispusti šalicu, diže ruke kao da se želi od nečeg zaštititi i

užasnuta zagleda se u jugoistočno nebo. – Talut! Pogledaj! – Stupac tamnog sivila dizao se uvis u daljini, a tmasti

oblaci zakrivali su nebo. – Što je to? – Ne znam – reče glavar, pokazujući jednako velik strah. – Pitat ću

Vinkaveka. – Ni ja ne znam – javi se uto glas tetoviranog šamana. – Stiže iz planina na

jugoistoku. – Vinkavek se borio da sačuva vanjski mir. On nije smio pokazivati strahovanja, ali to nije bilo lako. – Vjerojatno nam Majka šalje znak.

Ejla je bila sigurna da se na zemlji zbiva neka strašna katastrofa kad njezina utroba riga tolikom žestinom. Tamno-sivi stup morao je biti užasno velik kad im se toliki čini u daljini, a oblak je sukljao i postajao sve širi. Visoki vjetrovi već su ga nosili na zapad.

– To je mlijeko iz Doninih grudi – reče Džondalar, prisebnije i normalnije nego što se osjećao, upotrijebivši riječi iz svoga jezika. Sad su svi bili pred šatorom, zureći u groznu erupciju i golemi prljavi oblak vrućeg vulkanskog pepela.

– Što je... to što si rekao? – reče Talut. – To je planina, posebna planina iz koje suklja. Vidio sam to jedanput u

djetinjstvu – reče Džondalar. – Mi to zovemo Majčinim grudima. Stari su nam Zelandonci pričali legendu o tome. Ono što sam ja vidio bilo je daleko na

visoravnima. Kasnije nam je ispričao neki putnik što je vidio iz blizine. Priča je bila vrio uzbudljiva, ali on je bio ustrašen. Bilo je lakih potresa, zatim se otkinuo vrh planine. Izletio je velik mlaz poput ovoga, načinivši crn oblak koji je pokrio nebo. Nije to običan oblak. Pun je lake prašine, poput pepela. Ovaj – on pokaza oblak koji je plovio na zapad – kao da odlazi od nas. Nadam se da se vjetar neće promijeniti. Kad se taj pepeo spusti, prekrije sve na zemlji. Katkad se nakupi u vrlo debelim naslagama.

– To mora biti veoma daleko – reče Brecija. – Čak ni planinu ne vidimo odavde, a ništa se ni ne čuje, nema tutnja i grmljavine koji prate potrese. Samo visoki stup i veliki tamni oblak.

– Zato ni pepeo ne može biti previše opasan, makar pao ovuda. Predaleko smo.

– Rekao si da je bilo potresa? Potresi su uvijek Majčini znaci. I ovo mora biti njezin znak. Vračevi će morati o ovome mozgati, naći neko značenje – reče Vinkavek, ne želeći da pokaže manje znanje nego stranac.

Ejla nije čula riječi koje su potekle nakon riječi ‘potres’. Ničega se na svijetu nije bojala kao potresa. Izgubila je obitelj u potresu kad je imala pet godina, a drugo žestoko pomicanje tla ubilo je Kreba kad ju je Braud otjerao iz Plemena. Potresi su uvijek nagovještavali strašne gubitke, bolne promjene. Jedva je uspijevala održavati vlast nad sobom.

Zatim krajičkom oka opazi poznato gibanje. Idućeg časa pruga sivog krzna pojuri prema njoj, skoči na nju i stavi joj vlažne, blatne šape na prsa. Ona osjeti lizanje hrapava jezika na bradi.

– Vučko! Vučko! Što ti radiš ovdje? – reče ona grebući ga po vratu. Zatim zastade od užasa i glasno kriknu. – Oh, ne! Ridag! Vučko je došao po mene da me odvede Ridagu! Moram poći. Smjesta moram poći!

– Morat ćeš ostaviti nosiljke i teret, jer ćeš jahati – reče Talut. Bol u njegovim očima bijaše vidljiva. Ridag je bio sin njegova ognjišta kao sva Nezijina djeca, i glavar ga je volio. Da je znao jahati i da nije bio tako krupan, Ejla bi mu ponudila Trkača da pođe s njom.

Utrča pod šator po odjeću i ugleda Raneka. – Ridag me treba! – reče. – Znam. Upravo sam čuo. Daj da ti pomognem. Stavit ću hrane i vode u

tvoju uprtnjaču. Hoće li ti trebati prostirka? I nju ću spremiti – reče on, dok je ona privezivala obuću.

– Oh, Ranek – reče Ejla. On je tako dobar prema njoj. – Kako da ti zahvalim!

– On je moj brat, Ejla. ‘Naravno!’ pomisli ona. ‘I Ranek ga voli.’ – Žao mi je, nisam pribrana.

Želiš li se vratiti sa mnom? Htjela sam zvati Taluta, ali on je prevelik za Trkača. A ti bi ga mogao jahati.

– Ja? Da jašem na konju? Nikada! – reče Ranek sa zaprepaštenjem i malo ustuknu.

Ejla se namršti. Nije znala da su mu konji toliko odbojni, ali kad je bolje razmislila, uvidjela ie da je on jedan od rijetkih koji nikad nisu pitali da jašu. Čudila se zbog čega je tako.

– Ne bih imao pojma kako da njime upravljam, i... bojim se da ne padnem, Ejla. Ti možeš jahati, volim te vidjeti na konju, ali ja to nikad neću pokušati – reče Ranek. – Draže su mi moje dvije noge. Ne volim ni obuću.

– Ali netko mora s njom poći. Ne smije se vraćati sama – reče Talut ispred ulaza.

– I neće – reče Džondalar. Na njemu je bila putna odjeća, stajao je kraj Njiske i držao Trkačevu uzdu.

Ejla glasno odahnu, zatim se namršti. Zašto on ide s njom? Nikad nije htio nikamo poći s njom, nasamo. Njemu nije stalo do nje. Bilo bi joj drago da bude s njom, ali ona mu to neće reći. Već se previše puta ponizila. Dok je stavljala sepete na Njisku, primijetila je da Vučko lapće vodu iz Ranekove zdjele. Progutao je i pola tanjura mesa.

– Hvala ti što si ga nahranio, Ranek – reče ona. – Ako ne želim jahati na konju to ne znači da ne volim životinje, Ejla –

reče rezbar, osjećajući se kukavno. Nije joj želio reći da se plaši jahanja. Ona kimnu i nasmiješi se. – Vidjet ćemo se kad stignete u Vučji tabor –

reče. Zagrliše se i poljubiše, a njoj se učini da je gotovo presnažno steže. Zagrlila se i s Talutom, zatim s Brecijom, protrljala je obraz s Vinkavekom, a onda uzjahala. Vuk je stajao kraj Njiskinih kopita.

– Nadam se da Vučko nije preumoran nakon tolikog trčanja – neće Ejla. – Ako se umori, može s tobom jahati udvoje – reče Džondalar s Trkačevih

leđa, pokušavajući smiriti usplahirenog ždrijepca. – Tako je. Uopće ne razmišljam – reče Ejla. – Pazi na nju, Džondalar – teče Ranek. – Kad je zabrinuta za nekog

drugoga, zaboravlja da se brine o sebi. Želim da bude zdrava za naše Vjenčanje. – Pazit ću na nju, Ranek. Ne brini, imat ćeš dobru i zdravu ženu da je

dovedeš na svoje ognjište – odgovori Džondalar. Ejla pogleda jednoga i drugoga. Rečeno je više nego što sadrže riječi. Putovali su postojano do podne, zatim stali da se odmore i ručaju putnu

hranu. Ejla je toliko duboko bila zabrinuta za Ridaga da bi radije nastavila put, ali konjima je trebalo predaha. Pitala se da li je Ridag sam poslao Vučka po nju. Tako je izgledalo. Svatko bi drugi poslao čovjeka. Samo bi Ridag smatrao da je Vučko dovoljno pametan da shvati poruku, pođe po tragu lovaca i nađe Ejlu. Ali on to ne bi učinio, osim u velikoj nuždi.

Strašila ju je katastrofa na jugoistoku. Veliki se stup prestao dizati u nebo, ali oblak je još visio i širio se. Strah od čudnih zemaljskih poremećaja bio je u njoj toliko temeljan, toliko dubok, da se nalazila u blagom stanju šoka. Samo ju je još jači strah za Ridaga prisiljavao da zadrži vlast nad sobom.

Ali pored svih svojih strahova, Ejla je bila jako svjesna Džondalarove blizine. Gotovo je već bila zaboravila koliko je sretna kad se nađe kraj njega. Sanjala je o tome kako bi jahala s njim na konjima, samo njih dvoje zajedno, s Vučkom koji poskakuje sa strane. Dok su se odmarali, promatrala ga je, ali kriomice, sa sposobnošću plemenske žene da se pritaji, da vidi a pritom bude nevidljiva. Od samog pogleda na njega prožimala ju je toplina i želja da mu se približi, ali nije htjela pokazati zanimanje zbog nedavnog razmišljanja o njegovu neobjašnjivom ponašanju i zbog neugodnosti što mu se nameće kad je ne želi. Ako on neće nju, neće ni ona njega, ili mu bar neće pokazati da ga želi.

I Džondalar je nju promatrao, želeći naći načina da s njom razgovara, da joj kaže koliko je voli, da je pokuša ponovno osvojiti. Ali ona kao da ga je izbjegavala, nije joj mogao uhvatiti pogleda. Znao je koliko je uznemirena zbog Ridaga – on sam se bojao najgorega – i nije joj htio smetati. Mislio je da nije zgodan čas za iznošenje osobnih osjećaja, a napokon nije ni znao kako bi započeo. Jašući natrag, pomišljao je čak na to da se uopće ne zaustavlja u Vučjem taboru, nego da s njom produži dalje, možda čak do starog zavičaja. Ali znao je da je to nemoguće. Ridagu je potrebna, a obećala se Raneku. Oni će se združiti. Zašto bi pošla s njim?

Nisu se dugo odmarali. Čim se Ejli učinilo da su konji dovoljno odahnuli, opet su pojahali. Ali nakon kratkog jahanja primijetili su da im netko dolazi u susret. Mahao im je izdaleka, a kad se primaknuo, prepoznali su Ludega, glasnika koji im je donio vijest o novom okupljalištu za Ljetni sabor.

– Ejla! Tebe tražim. Nezija me je poslala da te nađem. Bojim se da ti nosim loše glase. Ridag je teško bolestan – reče Ludeg. Zatim pogleda oko sebe. – Gdje su ostali?

– Dolaze za nama. Mi smo požurili naprijed čim smo doznali – reče Ejla. – Ali kako ste doznali? Ja sam jedini glasnik kojega su poslali –reče Ludeg. – Nisi jedini – reče Džondalar. –Ti si čovjek-glasnik, ali vukovi brže trče. Tada Ludeg ugleda mladog vuka. – On nije s vama išao u lov. Kako je

ovamo stigao? – Mislim da ga je Ridag poslao– reče Ejla. – Našao nas je na drugoj strani

močvare. – I to je bilo dobro – dodade Džondalar. – Ti bi mogao promašiti lovce.

Odlučili su zaobići veliku močvaru na povratku. Lakše je kad s velikim teretom na leđima imaš tvrdo tlo pod nogama.

– Našli su dakle mamute. Dobro, svi če se obradovati – reče Ludeg, zatim pogleda Ejlu. – Mislim da se morate požuriti. Sreća je što ste tako blizu.

Ejla osjeti da joj krv nestaje iz obraza. – Da li bi želio jahati natrag. Ludeg? – upita Džondalar prije polaska. – Mi

možemo jahati udvoje. – Ne, vi morate pohitati. Već ste mi uštedjeli dugačak put. Nije mi teško

vratiti se pješice.

Ejla je tjerala Njisku trkom sve do Ljetnog sabora. Skočila je s konja i

utrčala pod šator prije nego što je itko doznao da se vratila. – Ejla! Već si ovdje! Stigla si na vrijeme. Bojala sam se da će umrijeti prije

nego što dođeš – reče Nezija. – Ludeg je morao brzo trčati. – Nije nas Ludeg našao. Vučko je došao – reče Ejla skidajući gornju odjeću

i trčeći prema Ridagovu ležaju. Morala je sklopiti oči da svlada časoviti udarac. Položaj njegovih čeljusti i

zategnutost crta najrječitije su joj govorili da podnosi muke, strašne muke. Bio je blijed, ali oko očiju je imao tamne kolobare, a lične kosti i lukovi iznad očiju oštro su se isticali. Svaki udah bio mu je naporan i bolan. Ona pogleda Neziju koja je stajala kraj ležaja.

– Što se dogodilo, Nezija? – Borila se da zaustavi suze, radi nje. – Kad bih samo znala. Bilo mu je dobro, onda su ga odjedanput spopali

bolovi. Pokušavala sam učiniti sve što si mi rekla, davala sam mu lijekove. Ništa nije pomagalo – reče Nezija.

Ejla osjeti slabašan dodir na ruci. – Drago mi je što si došla – dade joj dječak znak. Gdje li je to prije vidjela? Tu borbu da se načini kretnja tijelom koje više

nema snage? Iza. Tako je Iza izgledala na samrti. Ejla se upravo bila vratila s dugačkog putovanja i dugog boravka na Plemenskom zboru. Ali ovaj put je samo pošla u lov na mamute. Nisu išli predaleko. Što se dogodilo Ridagu? Kako je tako brzo obolio? Je li ga to cijelo vrijeme polako nagrizalo?

– Ti si poslao Vučka, je li tako? – Znao sam da će te naći – dade joj dječak znak. – Vučko je pametan. Ridag zatim sklopi oči, a Ejla se okrenu ustranu. Boljelo ju je dok je

gledala kako se bori za dah, kako pati. – Kad si posljednji put uzeo lijek? – upita ga Ejla kad je ponovno otvorio

oči. Ridag lako odmahnu glavom. – Ne pomaže. Ništa ne pomaže. – Kako to misliš: ništa ne pomaže? Nisi ti izlječiteljica. Otkud bi ti to znao?

Ja znam te stvari – reče Ejla, trudeći se da joj glas bude čvrst i pouzdan. On opet lagano odmahnu. – Ja znam. – Dobro, pregledat ću te. Ali najprije ću ti dati jedan lijek – reče Ejla.

Bojala se da se ne sruši na mjestu. On je dodirnu kad je htjela poći. – Ne idi. – Opet je stisnuo oči, a ona ga je promatrala kako se bori za još

jedan mučni udisaj, pa još jedan, nemoćna da išta učini. –Vučko je ovdje? – dade joj napokon znak.

Ejla zviznu, a onaj tko je Vučka pokušavao spriječiti da ne uđe u šator, sad je vidio da je to nemoguće. Uletio je unutra, skočio na dječakov ležaj i pokušao da mu lizne lice. Ridag se nasmiješio. To je bilo više nego što je Ejla mogla

podnijeti, taj smiješak na plemenskom licu tako iznimnog dječaka. Neobuzdana mlada životinja mogla je previše zasmetati. Ejla mu dade znak da siđe.

– Ja sam poslao Vučka. Htio sam Ejlu – pokaza Ridag. – Želim... – Izgledalo je da ne zna kretnju za neke riječi.

– Što želiš, Ridag? – ohrabri ga Ejla. – Pokušavao je meni reći – reče Nezija – ali nisam ga mogla razumjeti.

Nadam se da ti možeš. To mu je važno, veoma važno. Ridag sklopi oči i nabra čelo. Ejla je osjećala da se dječak nastoji nečeg

sjetiti. – Dark je sretan. On... pripada. Ejla, želim... mog-ura. Silno se trudio, to ga je iscrpljivalo, ali Ejla je mogla samo pokušati da ga

razumije. – Mog-ura? – Njezin znak je bio nijem. – Misliš na čovjeka od svijeta duhova? – reče zatim glasno.

Ridag kimnu, ohrabren. Ali izraz na Nezijinu licu bio je nepojmljiv. – Je li to pokušavao reći? – upita žena.

– Da, mislim da je to htio reći – reče Ejla. – Da li to nešto pomaže? Nezija kimnu pokazujući trenutačnu srdžbu. – Znam što želi. Ne bi htio biti

životinja, htio bi otići u svijet duhova. Htio bi da se ukopa... kao čovjek. Ridag je potvrdno kimao. – Naravno – reče Ejla. – On je čovjek. – Ne, nije. Nikad se nije ubrajao među Mamutovce. Oni ga ne bi prihvatili.

Govorili su da je životinja – reče Nezija. – Hoćeš reći da ne može imati pogreb? Da ne može stupiti u svijet duhova?

Tko kaže da ne može? – Ejline su oči plamtjele od gnjeva. – Mamutovo ognjište – reče Nezija. – Oni to neće dopustiti. – No, zar i ja nisam kći Mamutova ognjišta? Ja ću to dopustiti! – izjavi Ejla

odlučno. – Od toga neće biti koristi. I Mamut bi pristao. Ali to mora odobriti

Mamutovo ognjište, a oni na to neće pristati – reče Nezija. Ridag je slušao, nadao se, ali sad su se njegove nade smanjivale. Ejla je

vidjela njegovo lice, opažala je razočaranje na njemu i bila bjesnija nego ikada. – Mamutovo ognjište ne treba pristati. Oni ne odlučuju da li je netko čovjek

ili nije. Ridag je ljudsko biće. On nije nimalo gori od mog sina. Neka Mamutovo ognjište zadrži za sebe svoj pogreb. Njemu nije ni potreban. Kad kucne čas, ja ću to učiniti, obavit ću ukop na plemenski način, onako kako sam to uradila za Kreba, za mog-ura. Ridag će stupiti u svijet duhova, bez obzira na mišljenje Mamutova ognjišta!

Nezija baci pogled na dječaka. Sad je bio opušten. Ne, samo se smirio. Popustila je napetost i tjeskoba koju je prije pokazivao. On dotače Ejlinu ruku.

– Ja nisam životinja – dade joj znak.

Činilo se da želi nešto drugo reći. Ejla je čekala. Tada odjednom shvati da više nema zvuka, da nema borbe za novi udisaj. On se više nije mučio.

Ali Ejla se mučila. Pogledala je oko sebe i vidjela Džondalara. Bio je tu cijelo vrijeme, lice mu je bilo zgrčeno od boli kao i njezino, kao i Nezijino. Odjedanput se sve troje zagrliše, pokušavajući jedno drugome pružiti utjehu.

Tada još netko iskaza svoju žalost. S poda ispod Ridagova ležaja začu se tiho grleno cviljenje, zatim zavijanje koje se proširivalo i produbljivalo i povisivalo dok nije provalilo kao Vučkov prvi puni, zvonki urlik. Kad mu je ponestalo daha, ponovio je cvilež, oplakujući svoj gubitak nadnaravnim, jezivim, nepogrešivo prepoznatljivim zvucima vučjeg poja. Kraj ulaza su se okupili ljudi, znatiželjni da vide, ali nisu se usuđivali ući. Čak i troje osoba u navali vlastite žalosti zastadoše da slušaju i da se čude. Džondalar pomisli kako nitko, ni životinja ni čovjek, ne bi mogao poželjeti dirljivije i strašnije žalopojke.

Kad su presušile prve potresne suze, Ejla je sjela kraj malenog tijela,

nepokretna, ali je plakala i dalje. Zurila je u prazninu, sjećajući se nijemo svog života u Plemenu, i svog sina, i prvog susreta s Ridagom. Voljela je Ridaga. Značio joj je koliko i Dark, zamjenjivao ga je na neki način. Iako joj je sin oduzet, Ridag joj je pružio priliku da više sazna o njemu, da nauči kako je možda rastao i sazrijevao, kako možda izgleda, kako možda razmišlja. Kad bi se nasmiješila na Ridagove nježne šale, ili kad bi se razblažila zbog njegove inteligencije i opažanja, mogla je zamisliti da je i Darkovo shvaćanje slično. Sad je Ridaga nestalo, nestalo je i njezine tanke veze s Darkom. Tugovala je za obojicom.

Nezijina tuga nije bila manja, ali važne su bile i potrebe koje nalaže život. Rugija joj se popela na krilo, ucviljena i zbunjena što se njezin drug i prijatelj i brat neće više igrati, neće više moći ni znakovima riječi izgovarati. Danug je potrbuške ležao na krevetu, s glavom pod pokrivačem, jecajući, a netko je morao otići da kaže Latiji.

– Ejla? Ejla? – reče Nezija napokon. – Što moramo učiniti da ga zakopamo na plemenski način? Moramo ga pripremiti.

Trebalo je nekoliko časaka da Ejla shvati da joj se netko obraća. Namrštila se i usmjerila pogled na Neziju. – Što?

– Moramo ga pripremiti za pogreb. Što moramo učiniti? ‘Ne, to nitko od Mamutovaca ne zna’, pomisli Ejla. ‘Najmanje Mamutovo

ognjište.’ Ali ona je znala. Razmišljala je o pogrebima koje je vidjela u Plemenu i pitala se što bi trebalo učiniti za Ridaga. Prije nego što ga ukopa na plemenski način, on mora postati članom Plemena. To znači da mora dobiti ime, i treba mu amulet s komadićem crvenog okera. Odjedanput Ejla ustade i istrča.

Džondalar pođe za njom. – Kamo ideš? – Ako će Ridag postati članom Plemena, moram mu napraviti amulet – reče

ona.

Ejla projuri naseljem očevidno srdita, prođe pokraj tabora Mamutova ognjišta ne pogledavši ga i produži do područja gdje se obrađuje kamen. Džondalar ju je slijedio. Naslućivao je što smjera. Zatražila je kremeni oblutak koji joj nitko ne bi uskratio. Zatim je potražila kameni čekić i raščistila mjesto gdje će raditi.

Kad je počela oblikovati kremen na plemenski način, a prisutni kalatelji shvatili što radi, sjatili su se oko nje, znatiželjni da vide. Nitko nije želio da je ljuti, ali to je bila rijetka prilika. Džondalar je jedanput htio objasniti plemensku tehniku obrade, kad se već doznalo kako je Ejla odrasla, ali njegova je naobrazba bila drukčija. Nije bio dovoljno vješt u njihovu načinu. Kad je i uspio, mislili su da je to njegova vlastita metoda.

Ejla je odlučila načiniti dva komada oruđa, oštar nož i šiljasto šilo, odnijeti ih u Rogozov tabor i napraviti amulet. Uspjela je načiniti upotrebljiv nož, ali bila je toliko žalosna i gnjevna da su joj se ruke tresle. Kad je prvi put pokušala dobiti uži, tanji i oštriji šiljak, slomila ga je, a zatim primijetila da je mnogi gledaju, pa je postala i nervozna. Osjetila je da Mamutovci procjenjuju plemenski način pravljenja oruđa, a ona ih ne predstavlja dobro, pa se još više naljutila što mora na to obraćati pažnju. I drugi put je slomila šiljak. Osujećenje joj izazva suze gnjeva koje je pokušavala obrisati. Odjednom Džondalar kleče ispred nje.

– Želiš li ovo, Ejla? – upita, držeći kamen za probadanje koji je ona načinila za Proljetnu svečanost.

– To je plemensko oruđe! Gdje si ga dobio? ... To je šilo koje sam ja napravila! – reče ona.

– Znam. Vratio sam se i uzeo ga onaj dan. Nadam se da mi ne zamjeraš. Bila je iznenađena, u nedoumici, i čudnovato obradovana. – Ne, ne

zamjeram ti. Drago mi je što si to učinio. Ali zašto? – Želio sam... da ga proučim – odgovori on. Nije se mogao nagnati da

rekne kako je htio imati uspomenu na nju, kad bez nje ode, jer bez nje nije htio otići.

Ponijela je oruđe u Rogozov tabor i zaiskala komad meke kože od Nezije. Kad ju je dobila, Nezija je gledala kako Ejla pravi jednostavnu, skupljenu kesicu.

– Oruđe izgleda malo grubo, ali zaista je vrlo dobro – primijeti Nezija. – Čemu služi kesica?

– Ovo je Ridagov amulet, kao onaj što sam ga napravila za Proljetnu svečanost. Moram unutra metnuti komad crvenog okera i dati mu ime na plemenski način. Morao bi imati i svoj totem, da ga štiti na putu u svijet duhova. – Zastade i nabra čelo. – Ne znam što je Kreb činio da bi otkrio nečiji totem, ali uvijek je znao pravi... možda mogu podijeliti svoj totem s Ridagom. Spiljski lav je moćan totem, teško je s njim katkad živjeti, ali on je prošao mnoge kušnje. Ridag zaslužuje jaki, zaštitnički totem.

– Mogu li ja pomoći? Treba li ga pripremiti? Obući? – upita Nezija.

– Da, i ja bih željela pomoći – reče Latija. Stajala je na ulazu s Tulijom. – Ja isto tako – dodade Mamut. Ejla podiže pogled i vidje da gotovo cijeli Lavlji tabor želi pomoći, samo

su čekali njezine upute. Nedostajali su tek lovci. Osjećala je veliku toplinu prema tim ljudima koji su uzeli čudnovato siroče i prihvatili ga kao svoje dijete. To ju je još više ispunilo srdžbom prema članovima Mamutova ognjišta koji mu ne bi dopustili ni ukop.

– Pa, prvo, neka netko nabavi crvenog okera, neka ga smrvi, kao što Digija čini kad boji kožu, i neka ga pomiješa s otopljenim salom da se dobije mast. Time mu treba namazati cijelo tijelo. Trebalo bi da bude salo spiljskog medvjeda, to se traži za pravi plemenski pogreb. Spiljski medvjed je svetinja u Plemenu.

– Nemamo sala od spiljskog medvjeda – reče Tornek. – Nema spiljskih medvjeda u blizini – dodade Manuv. – Zašto ne bi bila mamutova mast, Ejla? – predloži Mamut. –Ridag nije bio

samo plemenske krvi, bio je miješan. Djelomice je bio i Mamutovac, a nama je mamut svetinja.

– Da, mislim da bismo se mogli time poslužiti. Bio je i Mamutovac. To ne smijemo zaboraviti.

– Kako ćemo ga obući, Ejla? – upita Nezija. – Nije ni obukao novu odjeću koju sam mu skrojila ove godine.

Ejla se zamisli, zatim potvrdi glavom. – Zašto ne? Kad se oboji crvenim okerom, kako se čini u Plemenu, može se obući u najbolje odijelo, kako postupaju Mamutovci pri pogrebu. Da, to je dobra ideja, Nezija.

– Nikad ne bih rekao da im je crveni oker sveta boja pri pogrebima – primijeti Frebek.

– Ja nisam ni znala da pokapaju svoje mrtve – reče Krozija. – Očigledno to nije znalo ni Mamutovo ognjište – reče Tulija. –Iznenadit će

se ovome. Ejla zatraži od Digije jednu drvenu zdjelu koju joj je dala na dar prilikom

usvojenja, načinjenu na plemenski način, pa u njoj zamijesi crveni oker i mamutovu mast. Ali najstarije žene u taboru, Nezija, Krozija i Tulija, namazaše mrtvo tijelo melemom i zatim ga obukoše. Ejla stavi na stranu grudicu crvene masti za kasnije, a u kesicu ubaci komadić crvene željezne rudače.

– Hoćemo li ga omotati? – upita Nezija. – Zar ga ne bi trebalo omotati, Ejla?

– Ne znam što to znači – reče Ejla. – Služimo se kožom ili krznom da ga iznesemo, a poslije ga time omotamo

prije spuštanja u grob – objasni Nezija. Bio je to još jedan mamutovski običaj. Ejla pomisli da je njegov pogreb,

nakon bogatog odijevanja i prilaganja nakita, već postao više mamutovski nego plemenski. Tri su je žene promatrale s iščekivanjem. Ona pogleda Tuliju, zatim

Neziju. Da, možda Nezija ima pravo. Na nečem ga treba nositi, na nekom pokrivaču ili prostirci. Zatim pogleda Kroziju.

Iznenada se sjeti nečega što joj dugo nije bilo na pameti. Darkov ogrtač. Ogrtač kojim se služila da nosi sina na prsima dok je bio dojenče, da ga pridržava na boku kad je prohodao. Tu je stvar ponijela kad je pošla iz Plemena, iako nije imala određene svrhe. Ipak, koliko joj je puta noću, dok je samovala, Darkov ogrtač dao osjećaj povezanosti s jedinim utočištem koje je poznavala i s ljudima koje je voljela? Koliko je puta spavala s tom kožom? Koliko se puta na njoj naplakala? Ljuljuškala je u krilu. Jedino je to imala od sina, nije znala kako bi se rastala od te uspomene. A da li joj zapravo treba taj ogrtač? Hoće li ga uza se nositi cijeli život?

Ejla vidje da je Krozija opet gleda, pa se sjeti bijelog plašta koji je starica načinila za svog sina. Nosila ga je sa sobom tolike godine, jer joj je mnogo značio. Ali dala ga je za dobru nakanu, da zaštiti Trkača. Nije li važnije za Ridaga da bude omotan nečim što potječe iz Plemena, kad krene na svoj put u svijet duhova, nego za nju da naokolo poteže Darkov ogrtač? Krozija se napokon lišila sjećanja na sina, dala je slobodu toj uspomeni. Možda je došlo vrijeme da i ona pusti Darka da ode, da bude zahvalna što joj on znači više od jedne uspomene.

– Ja imam nešto čime ćete ga omotati – reče Ejla. Otrča do ležaja i s dna gomile izvuče složenu kožu i strese je. Još jednom je prislonila meku, podatnu, staru kožu na lice, sklopila oči, obnovila uspomene. Zatim se vratila i dala je Ridagovoj majci.

– Evo ti omotača – reče Neziji – plemenskog omotača. Nekoć je pripadao mojem sinu. Sad će pomoći Ridagu da stigne do svijeta duhova. I hvala ti, Krozija – dodade.

– Zašto meni zahvaljuješ? – Za sve što si za mene učinila, i zato što si mi pokazala da svaka majka

mora jednom popustiti. – Hmmm! – reče starica, pokušavajući zadržati ozbiljan i strog izgled, ali

oči su joj se sjale od osjećaja. Nezija uze ogrtač od Ejle i pokri Ridaga. Već se mračilo. Ejla je htjela obaviti jednostavni obred u šatoru, ali Nezija

ju je molila da pričeka do jutra i obavi ceremoniju na otvorenom, da cijelom saboru pokaže da je Ridag čovjek. Tako će i lovci imati više vremena da se vrate. Nitko nije želio da Talut i Ranek ne budu prisutni na Ridagovu pokopu, ali predugo nisu mogli čekati.

Idućeg su jutra iznijeli Ridagovo tijelo i položili ga na ogrtač. Mnogo se ljudi okupilo, a pristizalo ih je još više. Pronio se glas da će Ejla sahraniti Ridaga na plemenski način, pa su svi bili znatiželjni. Ona je držala zdjelicu crvenog okera i amulet. Počela je zazivati pomoć duhova, kako je Kreb uvijek činio, kad je nastalo komešanje. Na veliko Nezijino olakšanje, vratili su se lovci,

i to sa svim mesom. Naizmjenice su se vraćali i vukli dvije nosiljke, pa su već stvarali planove za gradnju saonica koje mogu vući ljudi.

Ceremonija je odgođena dok se nije spremilo meso, ali nitko se nije usprotivio kad je uskoro zatim nastavljena. Smrt miješanog plemenskog djeteta na Ljetnom saboru Mamutovaca stvorila je pravu nedoumicu. Zvali su ga nakazom, životinjom, ali životinje se ne pokapaju; njihovo se meso sprema. Samo se ljudi pokapaju, i nikad se nisu ostavljali da stoje dugo nesahranjeni. Iako Mamutovci nisu bili baš skloni da Ridagu pripišu ljudske osobine, znali su ipak da nije životinja. Nitko nije štovao duh zbitoglavaca kao što se štuju jeleni ili bizoni ili mamuti, i nitko nije bio spreman spremiti Ridagovo tijelo pokraj mamutovih ostataka. Bio im je nakaza upravo zato što su vidjeli njegovu ljudskost, ali nju su omalovažavali i nisu je htjeli priznati. Bilo im je drago što Ejla i Lavlji tabor pokapaju Ridagovo tijelo i tako rješavaju njihov problem.

Ejla stade na povišeno mjesto da iznova počne obred, pokušavajući da se sjeti znakova koje je Kreb pravio u tom dijelu. Nije točno znala što pojedini znak znači, njih su učili samo mog-uri, ali poznavala je opću svrhu i sadržaj, pa je usput sve tumačila radi članova Lavljeg tabora i ostalih Mamutovaca koji su promatrali obred.

– Sad prizivam duhove – reče. – Prizivam duh Velikog spiljskog medvjeda, i Spiljskog lava, i Mamuta, i sve druge duhove, i drevne duhove Vjetra i Magle i Kiše, – Zatim dohvati zdjelicu. – Sad ću mu dati ime i učiniti ga članom Plemena – reče, zamoći prst u crvenu mast i povuče crtu od Ridagova čela do nosa, te se uspravi da bi riječima i znakovima objavila: – Dječaku je ime Ridag.

Bilo je u njoj nečega, u tonu njezina glasa, u snazi izraza dok se trudila da se točno sjeti pravih znakova i kretnja, čak u njezinu čudnom izgovoru, što je opčinilo ljude. Brzo se pročula priča o njoj kako je stajala na ledenoj gromadi i prizivala mamute. Nitko nije sumnjao da ta kći Mamutova ognjišta ima sva prava da obavi tu ceremoniju, ili svaku drugu ceremoniju, imala na sebi tetovirana obilježja vrača ili ne.

– Sad je dobio ime na plemenski način – objasni Ejla. – Ali potreban mu je i totem da mu pomogne naći put do svijeta duhova. Ne znam koji je njegov totem, pa ću s njim podijeliti svoj totem, da ga štiti duh Spiljskog lava. To je vrlo moćan totem, snažan zaštitnik, ali Ridag to zaslužuje.

Poslije toga otkri Ridagovu malu, tanku desnu nogu i crvenom okerovom mašću povuče na bedru četiri usporedne crte. Ustade te riječima i znacima objavi: – Duše Spiljskog lava, ovaj dječak, Ridag, predan je pod tvoju zaštitu. – Zatim sveza amulet oko njegova vrata. – Ridag je sad imenovan i primljen u Pleme – reče i gorljivo se ponada da je to istina.

Ejla je izabrala mjesto, malo dalje od naselja, a Lavlji je tabor zatražio i dobio dopuštenje Vučjeg tabora da ga ondje pokopaju. Nezija omota malo ukočeno tijelo Darkovim ogrtačem, a Talut diže dječaka i ponese ga do mjesta ukopa. Nije se stidio suza koje su tekle dok je polagao Ridaga u plitki grob.

Članovi Lavljeg tabora stajali su oko rake u zemlji i gledali kako se u grob stavljaju neke stvari. Nezija je donijela hranu i položila je kraj dječaka. Latija je dodala svoju najdražu zviždaljku. Tronija je donijela nisku od kostiju i srnećih kralježaka kojom je Ridag zabavljao dojenčad i manju djecu prošle zime. Njemu je to bilo najmilije, jer je osjećao da čini nešto korisno. Tada, neočekivano, Rugija pritrča grobu i ubaci svoju dragu lutku.

Na Ejlin znak svi članovi Lavljeg tabora uzeše po kamen i pažljivo ga položiše na lik pod ogrtačem; to je bio početak zidanja njegove nadgrobne gomile. U tom času Ejla započe pogrebni obred. Nije pokušavala ništa objasniti, svrha je bila očita. Služeći se znakovima kojima se Kreb služio pri Izinoj sahrani, i kojima se ona poslužila da počasti Kreba kada ga je našla u porušenoj spilji, Ejla je davala značenje pogrebu koji je bio mnogo stariji nego što je itko prisutan mogao znati i mnogo ljepši nego što je itko mogao zamisliti.

Nije upotrebljavala jednostavni znakovni jezik koji je pokazivala u Lavljem taboru. Ovo je bio puni, složeni, bogati plemenski jezik u kojem su kretnje i položaji cijelog tijela imali pojedinosti i preljeva značenja. Iako su mnogi znakovi bili ezoterični – ni Ejla im nije znala potpuno značenje – s njima su se miješali i mnogi obični znakovi, a neke je i Lavlji tabor poznavao. Mogli su razumjeti bit, shvatiti da je to obred kojim se netko šalje na drugi svijet. Ostalim Mamutovcima je Ejlino gibanje izgledalo kao istančan ples, vrlo izražajan, prepun kretnji ruku i šaka, različitih položaja tijela i glave. Svojom tihom ljupkošću u njima je budila ljubav i osjećaj gubitka, tugu i mitsku nadu zbog smrti.

Džondalar je bio skršen. Njegove su suze slobodno tekle kao i suze drugih članova Lavljeg tabora. Dok je motrio njezin lijepi nijemi ples, sjećao se vremena koje je proveo u njezinoj dolini – činilo mu se sad da je to bilo nekoć davno – kad mu je jednom pokušavala nešto objasniti istovrsnim dražesnim kretnjama. I tada, iako nije znao da je to jezik, osjetio je neko dublje značenje u njenim izražajnim kretnjama. Sad je znao mnogo više, ali se iznenadio kako zapravo malo zna, iako je stalno razmišljao koliko je Ejla lijepa kad se tako njiše.

Sjetio se njezina položaja pri prvom susretu, kad je sjedila prekriženih nogu na zemlji i prignute glave, čekajući da je on potapše po ramenu. I poslije, kad je već znala govoriti, katkad je zauzimala taj položaj. Uvijek ga je to zbunjivalo, naročito kad je doznao da je to plemenska kretnja, ali ona mu je objasnila da na taj način pokušava reći nešto za što joj nedostaju riječi. Nasmiješio se u sebi. Bilo je teško povjerovati da nije znala govoriti kad su se upoznali. Sad je tečno govorila dva jezika, zelandonski i mamutovski; tri, ako se računa i plemenski. Zapamtila je čak i malo sungajskoga za ono kratko vrijeme koje su među njima proveli.

Dok ju je gledao kako obavlja plemenski obred, ispunjen sjećanjem na dolinu i uspomenom na njihovu ljubav, želio ju je više nego išta u životu. Ali Ranek je stajao pokraj nje, jednako zanesen kao on. Kad god bi Džondalar pogledao Ejlu, nije mogao izbjeći da ne vidi i tamnoputog čovjeka. Čim je

stigao, Ranek ju je potražio, a Džondalaru je naglasio da je ona još njemu obećana. A Ejla je izgledala daleka, nedostižna. Pokušao je Džondalar nekoliko puta da s njom razgovara, da izrazi svoju tugu, ali nakon prvog trenutka zajedničke žalosti, ona kao da nije htjela primiti njegove pokušaje da je utješi. Pitao se da li to možda samo zamišlja. Što je drugo mogao očekivati u njezinoj tolikoj nesreći?

Odjedanput sve se glave okrenuše prema nekom postojanom zvuku. Bubnjar Marut otišao je đo prostorije za glazbu i donio svoj bubanj od mamutove lubanje. Obično se sviralo na mamutovskim pogrebima, ali zvukovi koje je proizvodio nisu bili obični mamutovski ritmovi. Bili su to čudni, neobično očaravajući plemenski ritmovi koje mu je Ejla pokazala. Tada bradati muzičar, Manen, poče svirati jednostavne tonove na fruli koje je ona zviždala. Muzika se na neki neobjašnjiv način podudarala s kretnjama žene koja je plesala u obredu, jednako nestvarna kao sami zvuci glazbe.

Ejla je gotovo dovršila obred, ali odlučila je da ga ponovi kad su zasvirali plemenske zvuke. Drugi su put svirači počeli improvizirati. Svojom vještinom i umijećem od jednostavnih plemenskih zvukova stvarali su nešto drugo, nešto što nije bilo ni plemensko ni mamutovsko, nego njihova mješavina. Savršena pratnja, mislila je Ejla, za pogreb dječaka koji je bio mješavina dviju skupina ljudi.

Ejla je još jedanput zaplesala uz tu novu svirku, i nije znala kad su joj suze potekle, ali mogla je vidjeti da u tome nije sama. Mnoge su oči bile vlažne, ne samo među pripadnicima Lavljeg tabora.

Kad je dovršila treći obredni čin, teški mračni oblak koji se približavao s jugoistoka poče pomračivati sunce. Bilo je to vrijeme za oluje s grmljavinom, pa neki potražiše zaklon. Ali umjesto kiše poče padati lagana prašina, isprva vrlo polagano. Zatim postade gušći vulkanski pepeo od erupcije u dalekim planinama.

Ejla je stajala kraj Ridagove posmrtne gomile, osjećajući kako na nju sipi meki vulkanski pepeo, poput perja, kako joj pokriva kosu, ramena, kako joj se lijepi za ruke, obrve, čak i trepavice, pretvarajući je u jednobojni sivi kip. Fina prašina pokrila je sve, kamenje na gomili, travu, čak i mrku prašinu na stazi. Drveće i grmlje poprimiše istu boju. Prah je pokrio i sve ljude oko groba, i oni Ejli počeše izgledati kao da su svi potpuno jednaki. Iščezavale su razlike pred takvim strašnim silama kakvo je micanje zemlje, kakva je smrt.

37 – Ova je prašina strašna! – požali se Tronija, tresući pokrivač na rubu

strmine i podižući još više pepela u zrak. – Čistimo već danima, ali ona je u hrani, u vodi, odjeći, krevetima. Prodire u sve, ne možeš se osloboditi napasti.

– Treba nam jedna dobra kiša – reče Digija, prolijevajući prljavu vodu kojom je prala šatorske kože. – Ili dobra snježna vijavica. To bi pomoglo. Ovo je prva godina kad se veselim zimi.

– Sigurno se veseliš – reče Tronija, zatim je pogleda iskosa i nasmiješi se. – Ali ja mislim da je to zbog toga što ćeš se združiti s Branagom i tada s njim živjeti.

Blažen osmijeh preobrazi Digijino lice kad se sjetila svoje skore udaje. – To ne poričem, Tronija – reče.

– Je li istina da se na Mamutovu ognjištu govorilo o odgađanju Vjenčanja zbog ovog pepela? – upita Tronija.

– Da, i Obreda ženstva. Ali svi su bili protiv toga. Znam da Latija ne želi čekati, ni ja ne želim. Napokon su se dogovorili i pristali. Ne žele izazivati nezadovoljstvo. Mnogi misle da su pogriješili oko Ridagova pogreba – reče Digija.

– Ali neki su se s njima složili – reče Fralija, približavajući se s košarom pepela rubu strmine da ga istrese. – Bez obzira na njihovu odluku, uvijek će se naći netko tko će reći da je pogrešna.

– Čovjek je morao živjeti s Ridagom da bi ga poznavao – reče Tronija. – Nisam sigurna – reče Digija. – Dugo je s nama živio, ali nikad o njemu

nisam razmišljala kao o ljudskom biću dok nije došla Ejla. – Ne bih rekla da je ona toliko nestrpljiva zbog Vjenčanja koliko ti, Digija

– reče Tronija. – Sve mi se čini da s njom nije nešto u redu. Je li možda bolesna? – Ja ne bih rekla da je bolesna – reče Digija. – Zašto? – Ne ponaša se kako treba. Priprema se za združenje, ali tome se nekako ne

veseli. Dobiva mnoštvo darova, i svega, ali kao da nije sretna. Morala bi biti kao ti. Kad god netko spomene združivanje, ti se smiješiš, lice ti zadobije sanjarski izraz.

– Ne veseli se svatko na isti način – reče Fralija. – Bila je vrlo bliska s Ridagom – primijeti Digija. – Tuguje, jednako kao

Nezija. Da je bio Mamutovac, Vjenčanje bi se vjerojatno odgodilo. – I ja sam smućena zbog Ridaga, nedostaje mi. Bio je tako dobar sa

Hartalom – reče Tronija. – Svi smo žalosni, iako je trpio tolike muke da sam na koncu odahnula. Mislim da ipak nešto drugo muči Ejlu.

Nije dodala da se od samog početka čudila zbog čega bi se Ejla spojila s Ranekom. Nije bilo razloga da to spominje, ali unatoč Ranekovim osjećajima,

Digija je i dalje mislila da Ejla više voli Džondalara, premda se činilo da ga u posljednje vrijeme zanemaruje. Uto opazi visokog Zelandonca kako izlazi iz šatora i kreće prema središtu čistine gdje su se održavali skupovi. Izdaleka se vidjelo da je zabrinut.

Džondalar je kimao ljudima koji su ga pozdravljali u prolazu, ali misli su

mu bile okrenute prema vlastitoj unutrašnjosti. Da li on to samo zamišlja? Ili ga Ejla zaista izbjegava? Nakon toliko vremena što je nastojao da joj ne bude na putu, nije mogao vjerovati da sada, kad bi htio razgovarati s njom nasamo, ona izbjegava njega. Unatoč tome što se obećala Raneku, nešto je u njemu stalno vjerovalo da je dovoljno ako je prestane izbjegavati i ona će mu opet biti dostupna. Nije se moglo reći da za njim baš čezne, ali izgledalo je da mu se neće uskratiti. A sad kao da se ogradila. Zaključio je da može doznati na čemu je samo ako joj se izravno obrati, ali teško je nalazio vrijeme i mjesto gdje bi mogli na miru razgovarati.

Ugleda Latiju kako mu dolazi u susret. Zastade i nasmiješi se promatrajući je. Sad je hodala slobodnim korakom, samopouzdano se smiješila ljudima koji su je pozdravljali. ‘Postoji neka razlika’, pomisli on. Uvijek ga je zapanjivala promjena koju donose Prvi obredi. Latija više nije bila dijete ni smijuckava nervozna djevojčica. Iako je još bila mlada, hodala je sa sigurnošću žene.

– Zdravo, Džondalar – reče ona, smiješeći se. – Zdravo, Latija. Na tebi se vidi da si sretna. – ‘Ljupka mlada žena’,

pomisli u sebi dok se smiješio. Njegove su oči iskazivale tu misao. Ona mu odgovori pritajenim dahom i proširenim zjenicama, a zatim njezin pogled potvrdi njegov nesvjesni poziv.

– I jesam. Toliko mi je bilo mučno stajati cijelo vrijeme na jednom mjestu. Ovo mi je prva prilika da se sama prošetam... ili s kim god želim. – Primače mu se malo bliže i pogleda ga. – A kamo ti ideš?

– Tražim Ejlu. Jesi li je vidjela? Latija uzdahnu, zatim se prijateljski nasmiješi. – Da, pazila je neko vrijeme na Tricijino dijete. I Mamut je traži. – Nemoj ih sve optuživati, Ejla – reče Mamut. Sjedili su u hladovini velike

johe. – Bilo ih je nekoliko koji se nisu složili. Ja sam jedan od njih. – Tebe ne krivim. Mamut. Ne znam da li ikoga uopće okrivljujem, ali zašto

to ne mogu oni uvidjeti? Zbog čega ih toliko mrze? – Možda zbog toga što vide koliko smo slični, pa namjerno traže samo

razlike. – Starac zastade, zatim nastavi: – Morala bi poći na Mamutovo ognjište prije sutrašnjeg dana, Ejla. Ne možeš se združiti prije nego što to ne učiniš. Ti si posljednja, znaš.

– Da, mislim da bih morala poći – reče Ejla.

– Tvoje nećkanje daje Vinkaveku nadu. Danas me je opet pitao da li razmatraš njegovu ponudu. Ako ne želiš raskinuti obećanje, rekao je da će govoriti s Ranekom i predložiti mu da ga prihvati kao sudruga. Njegova bi ponuda mogla znatno povisiti tvoju Svadbarinu i svima vama donijeti vrlo visok položaj. Kako bi ti to primila, Ejla? Da li bi prihvatila Vinkaveka kao sudruga s Ranekom?

– Vinkavek je to spominjao u lovu. Morala bih o tome razgovarati s Ranekom i vidjeti što on misli – reče Ejla.

Mamut pomisli kako ona pokazuje iznimno malo oduševljenja za jedno i drugo rješenje. Loše je vrijeme za njezino združivanje, jer je njezina tuga još vrlo jaka, ali pored tolikih ponuda i pažnje teško bi joj bilo dati savjet da pričeka. On opazi da se ona odjedanput rastresla, pa okrenu glavu da vidi što joj je privuklo pozornost. Prema njima dolazio je Džondalar. Bila je nervozna, zakoračila je kao da će žurno otići, ali nije mogla tako naglo prekinuti razgovor s Mamutom.

– Tu si, Ejla. Tražio sam te. Želio bih s tobom razgovarati. – Sad sam u razgovoru s Mamutom – reče ona. – Mislim da smo završili, ako želiš razgovarati sa Džondalarom – reče

Mamut. Ejla obori pogled, zatim se okrenu prema starcu, izbjegavajući

Džondalarove tužne oči, i tiho reče: – Mislim da mi nemamo jedno drugome što reći, Mamut.

Džondalar osjeti kako mu krv nestaje iz lica, a zatim udar silne vrućine. Ona ga izbjegava! Ona s njim ne želi ni razgovarati! – Ah... dobro... ovaj... Žao mi je što sam te uznemirio – reče on uzmičući. Zatim otrča, želeći naći mjesto gdje bi se sakrio.

Mamut je pozorno motrio Ejlu. Kad je Džondalar otišao, gledala je za njim, a oči su joj bile tužnije nego njegove. Zaklimao je glavom, ali nije htio ništa reći dok su se zajedno vraćali u Lavlji tabor.

Kad su se približili, Ejla opazi kako Nezija i Tulija idu prema njima. Ridagova je smrt teško pogodila Neziju. Jučer je vratila ono što je preostalo od njegovih lijekova, i obje su zaplakale. Nezija ih nije htjela imati da je ne podsjećaju na gubitak, a nije ni znala smije li ih baciti. Ejla je tada shvatila da je s Ridagovim nestankom nestala i potreba da pomaže Neziji oko njegova njegovanja.

– Tražili smo te, Ejla – reče Tulija. Bila je ushićena kao što bi se netko ushitio kad priprema veliko iznenađenje, a to je bila rijetkost kod krupne glavarice. Dvije žene otkriše nešto što je bilo vrlo pomnjivo zamotano. Ejli se raširiše oči, a dvije se žene pogledaše i nasmiješiše. – Svakoj nevjesti potrebna je nova tunika. Obično je pravi muškarčeva majka, ali ja sam htjela pomoći Neziji.

Bio je to predivan komad odjeće od zlatno-žute kože, iznimno i uzorno urešen; neki su dijelovi bili potpuno pokriveni crtežima od bjelokosnih zrnaca, pomiješanih s komadićima jantara.

– Tako je lijepa, i toliko je mnogo truda u nju uloženo. Samo prišivanje kuglica moralo je trajati danima i danima. Kad ste je napravile? – upita Ejla.

– Počele smo kad si najavila obećanje, a dovršile smo je ovdje – reče Nezija. – Uđi u šator da vidimo kako ti stoji.

Ejla pogleda Mamuta. On se smiješio i kimao. On je znao za njihovu nakanu, čak se s njima urotio u iznenađenju. Tri žene uđoše pod šator i krenuše prema Tulijinu ležaju. Ejla se svuče, ali nije znala kako se nosi ta tunika. Žene joj pomogoše da je obuče. Bila je to posebno načinjena tunika, otvarala se sprijeda i vezivala ručno pletenom vrpcom od crvene mamutove vune.

– Možeš je nositi ovako zatvorenu ako je želiš nekome pokazati – reče Nezija – ali za ceremoniju je moraš ovako otvoriti. – Ona posuvrati gornji dio tunike i opet sveza vrpcu. – Žena ponosno pokazuje grudi kad se združuje, kad donosi svoje ognjište da osnuje zajednicu s muškarcem.

Dvije se žene odmaknuše da se dive budućoj nevjesti. ‘Ima grudi kojima se može ponositi’, pomisli Nezija. ‘Majčinske grudi, da može dijete dojiti. Šteta što nema majke kraj sebe. Njome bi se svaka žena ponosila.’

– Možemo li sad ući? – reče Digija, provirujući u šator. Sve žene tabora sjatiše se unutra da se dive Ejli u svečanoj tunici. Izgleda da su sve sudjelovale u iznenađenju.

– Zakopčaj je sad, tako da možeš izići i pokazati se muškarcima – reče Nezija, zatvarajući i vežući svadbeno ruho. – Ne bi je smjela nositi na javnim mjestima sve do ceremonije.

Ejla iziđe iz šatora gdje je dočekaše osmijesi i veseli pogledi muškaraca iz Lavljeg tabora. I drugi su je promatrali. Vinkavek je znao za iznenađenje i htio je biti u blizini. Kad ju je vidio, odlučio je da se mora s njom združiti, makar je dijelio s deset muškaraca.

Još jedan čovjek, koji nije pripadao Lavljem taboru iako su mnogi mislili da je njihov, promatrao je taj prizor. Džondalar je došao za njima, jer nije htio prihvatiti njeno odbijanje, nije čak htio ni povjerovati da ga je odbila. Danug mu je rekao što se događa, pa je s ostalima čekao. Kad se pojavila, oči mu se napuniše njome, a zatim ih sklopi. Čelo mu se nabra od boli. Izgubio ju je. Pokazuje svoju namjeru da se sutra združi s Ranekom. Duboko udahnu i stisnu zube. Ne može ostati i gledati kako se spaja s crnoputim rezbarom. Vrijeme mu je da ode.

Kad je Ejla opet obukla običnu odjeću i pošla s Mamutom, Džondalar je utrčao pod šator. Drago mu je bilo što je prazan. Spremio je putnu opremu, zahvalan Tuliji zbog odjeće, složio sve što će ponijeti i odozgo razastro krzno za spavanje. Htio je pričekati do jutra, pozdraviti se sa svima i otići odmah nakon doručka. Do tada nikome neće ništa reći.

Tijekom dana Džondalar je pohodio prijatelje s kojima se zbližio na saboru, ne pozdravljajući se ni s kim, ali misleći stalno na rastanak. Večer je proveo sa svim članovima Lavljeg tabora. Bili su mu kao obitelj. Teško će mu biti kad pođe, znajući da ih nikad više neće vidjeti. Teže mu je bilo naći načina da razgovara s Ejlom, bar još jedanput. Motrio ju je, pa kad je s Latijom pošla do konja, brzo se uputio za njima.

Riječi njihova razgovora bile su površne i nelagodne, ali on je zračio nekom snagom koja je Ejlu ispunila mučnom napetošću. Kad se vratila, on je ostao i četkao mladog ždrijepca sve dok se nije smračilo. Kad je prvi put vidio Ejlu, pomagala je Njiski da se oždrijebi. Nikad nije ništa slično vidio. I njega će mu biti teško ostaviti. Džondalar je osjećao prema Trkaču više nego što je slutio da se može osjećati prema životinji.

Napokon je otišao u šator i zavukao se u krevet. Sklopio je oči, ali san nije dolazio. Ležao je budan i razmišljao o Ejli, o vremenu koje su proveli u dolini, o njihovoj ljubavi koja se sporo rađala. Ne, ne baš tako sporo. Volio ju je od početka, samo je sporo postajao toga svjestan, sporo je počinjao da to cijeni, toliko sporo da ju je izgubio. Odbacio je njenu ljubav i to će plaćati do kraja života. Kako je mogao biti tako glup? Nikad je neće zaboraviti, ni nju ni bol zbog gubitka, a sam sebi neće oprostiti do smrti.

Bila je to duga, teška noć, a čim se prvi tračak zore pomolio kroz šatorski otvor, nije mogao više izdržati. Nije se mogao pozdraviti, ni s njom ni s drugima, jednostavno je morao otići. Tiho je pokupio putnu odjeću, uprtnjaču i krzno za spavanje, pa se išuljao napolje.

– Odlučio si da ne čekaš. To sam i mislio – reče Mamut. Džondalar se okrenu. – Ja... ovaj... moram poći. Ne mogu više ostati. Vrijeme mi je... ovaj... – mucao je.

– Znam, Džondalar. Želim ti sretno putovanje. Čeka te dugi put do zavičaja. Moraš sam odlučiti što je najbolje za tebe, ali zapamti ovo: izbora ne može biti ako nema nikoga da bira. – Starac se povuče u šator.

Džondalar se namršti i pođe prema konjskoj nastambi. Što li je Mamut htio reći? Zašto Oni koji služe Majci uvijek govore riječima koje se ne mogu razumjeti?

Kad je spazio Trkača, naglo ga je uhvatila želja da odjaše na njemu, da bar toliko ponese sa sobom, ali Trkač je Ejlin konj. Potapša ih oboje, zagrli smeđeg ždrijepca, a onda opazi Vučka pa i njega prisno protrlja po leđima. Zatim brzo ustade i pođe niz stazu.

Kad se Ejla probudila, sunce je prodiralo u zatvoreni prostor. Dan je naoko

bio savršen. Zatim se sjeti da je to dan Vjenčanog slavlja. Dan joj više nije bio tako savršen. Sjela je i pogledala oko sebe. Nešto nije u redu. Imala je uvijek običaj baciti pogled prema Džondalarovu ležaju čim bi se probudila. Njega nema. Džondalar je jutros rano ustao, pomislila je. Nije se mogla oteti dojmu da je nešto krenulo naopako.

Ustala je, obukla se i izišla da se umije i nađe grančicu za zube. Nezija je bila kraj vatre i čudnovato ju je pogledala. Osjećaj da nešto nije u redu naglo se pojača. Pogleda prema konjima. Njiska i Trkač izgledali su obično, s njima je bio i Vučko. Vrati se u šator i opet pogleda oko sebe. Mnogi su već ustali i izišli na cijeli dan. Zatim primijeti da je Džondalarovo mjesto prazno. On nije izišao samo na cijeli dan. Nema njegovih krzna, ni uprtnjače, ničega nema. Džondalar je otišao!

Ejla istrča u panici. – Nezija! Džondalar je otišao! Nije pošao na neko mjesto u Vučjem taboru, otišao je. A mene je ostavio!

– Znam, Ejla. To sam očekivala. Zar ti nisi? – Ali nije se ni pozdravio! Mislila sam da će ostati do Vjenčanja. – To bi bila posljednja stvar koju bi učinio, Ejla. Nikad nije želio vidjeti

kako se združuješ s nekim drugim. – Ali... ali... Nezija, on me nije htio. Što sam drugo mogla učiniti? – A što želiš učiniti? – Želim poći s njim! Ali on je otišao. Kako me je mogao ostaviti? To smo

se dogovarali. Što se desilo sa svim onim što smo se dogovarali, Nezija? – reče ona i naglo zaplaka. Nezija je prihvati za ruke i poče tješiti.

– Nakane se mijenjaju, Ejla. Životi se mijenjaju. A što je s Ranekom? – Ja nisam za njega. On bi se morao združiti s Tricijom. Ona ga voli – reče

Ejla. – Zar ga ti ne voliš? On voli tebe. – Htjela sam ga voljeti, Nezija. Pokušavala sam, ali ja volim Džondalara.

Sad je Džondalar otišao – zajeca ponovno. – On me ne voli. – Jesi li tako sigurna? – upita Nezija. – Napustio me je, nije mi rekao ni zbogom. Nezija, zašto je otišao bez

mene? Što sam zgriješila? – molila je Ejla. – Misliš li da si nešto zgriješila? Ejla umuknu i namršti se. – Jučer je htio sa mnom razgovarati, ali ja nisam

htjela. – Zašto nisi htjela s njim razgovarati? – Zato... zato što me on ne želi. Cijelu prošlu zimu, kad sam ga toliko

voljela, kad sam željela biti s njim, on me nije htio. Nije htio sa mnom ni razgovarati.

– I tako, kad je htio s tobom razgovarati, ti nisi htjela razgovarati s njim. Događa se tako koji put – reče Nezija.

– Ali ja želim s njim razgovarati, Nezija. Želim biti s njim. Čak ako me i ne voli, želim biti s njim. Ali on je sad otišao. Jednostavno je ustao i otišao. On ne može otići! Ne može otići... daleko...

Nezija je pogleda i gotovo se nasmiješi.

– Dokle je mogao stići, Nezija? Pješice. Ja brzo hodam, možda bih ga mogla stići. Možda bih mogla poći za njim i vidjeti o čemu je sa mnom htio razgovarati. Oh, Nezija, morala bih biti s njim. Ja ga volim.

– Onda pođi za njim, dijete. Ako ga želiš, ako ga voliš, idi za njim. Reci mu što osjećaš. Daj mu bar mogućnost da ti kaže što ti je želio reći.

– Imaš pravo! – Ejla obrisa suze nadlanicom i pokuša razmisliti. –To treba da učinim. Odmah ću to učiniti. Odmah! – reče i potrča niz stazu, prije nego što je Nezija mogla išta dodati. Pretrčala je preko kamenja na gazu i zaletila se niz polje. Tada je stala. Nije znala kojim bi putem krenula. Morat će pratiti njegov trag, a tako bi joj trebala cijela vječnost da ga stigne.

Odjedanput Nezija začu dva prodorna zvižduka. Nasmiješila se kad je kraj nje proletio Vučko, a malo zatim i Njiska načuljenih ušiju. Trkač ih je slijedio. Gledala je kako mladi vuk u velikim skokovima juri prema mladoj ženi.

Kad se primaknuo, Ejla mu dade znak i reče: – Nađi Džondalara, Vučko. Nađi Džondalara!

Vuk poče njušiti tlo i zračno strujanje, a kad je krenuo, Ejla zamijeti lake tragove po ugaženoj travi i slomljenim grančicama. Skoči na Njisku i pođe za njim.

Tek kad je pojahala stigla su je pitanja. ,Što ću mu reći? Kako mu mogu reći da mi je obećao da će me povesti sa sobom? Što će biti ako me ne htjedne slušati? Ako me ne želi?’

Kiša je sprala naslage vulkanskog pepela s drveća i lišća, ali Džondalar je

gazio kroz polja i šumarke ne primjećujući ljepotu rijetkog ljetnog dana. Nije točno znao kamo ide, samo je slijedio rijeku, ali sa svakim korakom dalje misli su mu postajale sve teže.

‘Zašto odlazim bez nje? Zašto putujem sam? Možda bih se morao vratiti, upitati je da pođe sa mnom? Ali ona ne želi poći s tobom. Ona je Mamutovka. To su njezini ljudi. Izabrala je Raneka, a ne tebe, Džondalar’, govorio je u sebi. ‘Da, izabrala je Raneka, ali jesi li joj pružio priliku da bira?’ Zatim zastade. ‘Što je ono Mamut rekao? Da izbora ne može biti ako nema nikoga da bira? Što je time htio reći?’

Džondalar potrese glavom od očaja, a zatim shvati. ‘Nikad joj nisam pružio priliku. Ejla nije izabrala Raneka, bar ne u početku. Možda je u noći usvojenja mogla birati? Ili možda nije? Odgojena je u Plemenu. Nitko joj nikad nije rekao da može birati. A onda sam je odbacio. Zašto joj nisam dao priliku prije odlaska? Zato što s tobom nije htjela razgovarati. Ne, nego zato što si se bojao da te neće izabrati. Prestani lagati sam sebi. Nakon svega tog vremena, naposljetku je odlučila da s tobom ne razgovara. A ti si se plašio da te neće izabrati, to je razlog, Džondalar. Zato joj nisi pružio priliku. Je li ti sad bolje? Zašto se ne vratiš i dadeš joj mogućnost izbora? Barem joj reci što misliš. Ali što ćeš joj reći? Ona se priprema za veliku ceremoniju. Što ćeš joj ponuditi? Što joj uopće možeš ponuditi? Mogao bi joj ponuditi da ćeš ostati. Mogao bi čak

ponuditi da ćeš je dijeliti s Ranekom. Da li bi to mogao podnijeti? Da li bi je mogao dijeliti s Ranekom? Ako je jedina druga mogućnost da je potpuno izgubiš, da li bi mogao ostati ovdje i dijeliti je?’

Džondalar je stajao na mjestu, stiskao oči i mrštio se. Samo kad ne bi bilo drugih mogućnosti! Ali on ju je htio povesti u zavičaj, ponuditi joj novi dom. Mamutovci su je prihvatili, zar su Zelandonci uskogrudniji? Neki možda i jesu, a neki i nisu, ali ne može joj jamčiti.

‘Ranek ima Lavlji tabor i mnoge druge veze. Ti joj ne možeš ponuditi ni svoj narod, svoje veze. Ne znaš da li bi je oni prihvatili, da li bi tebe prihvatili. Ništa joj ne možeš ponuditi, ništa osim sebe.’

Ako joj ništa drugo ne može ponuditi, što će činiti ako ih njegov narod ne prihvati? ‘Mogli bismo nekamo drugamo poći. Mogli bismo se čak vratiti ovamo.’ On se smrknu. To je dugačko putovanje. Možda bi samo trebalo da ponudi da će ostati, da će se ovdje zadržati. Tarneg mu je rekao da mu je potreban kalatelj kremena za novi tabor. A što je s Ranekom? I još važnije, što je s Ejlom? Što će biti ako ga ona uopće ne želi?

Džondalar je bio toliko zadubljen u misli da nije čuo mukli topot kopita sve dok Vučko iznenada nije skočio na njega.

– Vučko? Što ti radiš ovdje?... – Podiže pogled i razrogači oči od nevjerice kad je vidio Ejlu kako skače s Njiske.

Pošla je prema njemu, plašljiva, u strahu da joj opet ne okrene leđa. Kako će mu reći? Kako će ga navesti da je sluša? Što će učiniti ako je ne htjedne slušati? Tada se sjeti prvih dana bez riječi i načina kako je učila tražiti od nekog da je sasluša, davno, prije cijelog jednog života. Pade na zemlju, ljupko, sviknuto, pognu glavu i umiri se.

Džondalar je zurio u nju, načas nije razumio njezin postupak, a onda se sjetio. Bio je to njezin znak. Kad mu je htjela reći nešto važno, a nije znala riječi, služila se tim plemenskim znakom. Ali zašto mu se obraća plemenskim jezikom? Što je sad toliko važno, što mu sad želi reći?

– Ustani – reče on. – Ne moraš to činiti. – Onda se sjeti pravog odgovora. Potapša je po ramenu. Kad je podigla glavu, Ejla je imala suze u očima. On kleče na jedno koljeno da joj ih obriše. – Ejla, zašto to činiš? Zašto si ovdje?

– Džondalar, jučer si mi pokušao nešto reći, a ja te nisam željela slušati. Sad ja želim nešto reći tebi. Teško mi je to kazati, ali želim da me saslušaš. Zato te molim na ovaj način. Hoćeš li me slušati? Nećeš se okrenuti od mene?

Nada je tako zapljusnula Džondalara da nije mogao progovoriti. Samo je kimnuo i prihvatio je za ruke.

– Jedanput si htio da pođem s tobom – poče ona – a ja nisam htjela napustiti dolinu. – Zastade da duboko udahne. – Sad želim poći s tobom, kamo god pošao. Jedanput si mi rekao da me voliš, da me želiš. Sad, mislim da me ne želiš voljeti, ali ja ipak želim s tobom poći.

– Ustani, Ejla, molim te – reče on i pridiže je. – A što je s Ranekom? Mislio sam da želiš njega. – Ruke su mu i dalje bile oko njezina struka.

– Ja ne volim Raneka. Tebe volim, Džondalar. Nikad te nisam prestala voljeti. Ne znam što sam učinila da si me prestao voljeti.

– Ti me voliš? Još me voliš? Oh, Ejla, moja Ejla. – Džondalar je stegnu uza se. Zatim je pogleda kao da je vidi prvi put, a oči mu se napuniše ljubavlju. Ona se pridiže na prste i usne im se spojiše. Stisnuše se jedno uz drugo, prožeti snažnom i nježnom strašću, puni ljubavi, puni čežnje.

Ejla nije mogla vjerovati da je u njegovu zagrljaju, da je on steže, da je želi, voli, nakon toliko vremena. Suze joj navališe na oči, ona ih pokuša suzbiti, bojeći se da ih on krivo ne shvati, a onda prestade brinuti i pusti ih da teku.

On pogleda odozgo njezino lijepo lice. – Ti plačeš, Ejla. – Samo zato što te volim. Moram plakati. Toliko je vremena prošlo, a tako

te silno volim – reče ona. On joj poljubi oči, usta. Osjeti da mu ih pruža, blago i strasno, otvorena. – Ejla, jesi li zaista ovdje? – reče on. – Mislio sam da sam te izgubio, a

znao sam da je krivnja na meni. Volim te, Ejla, nikad te nisam prestao voljeti. To moraš vjerovati. Nikad te nisam prestao voljeti, iako znam zašto si pomišljala da te više ne volim.

– Ali ti nisi želio da me voliš, zar ne? On stisnu oči i nabra čelo od boli pred istinom. – Da, stidio sam se što

ljubim nekoga tko je stigao iz Plemena. Mrzio sam sam sebe što se stidim za ženu koju volim. Nikad nisam bio ni s kim sretan kao s tobom. Volio sam te, i dok smo bili sami, sve je bilo savršeno. Ali kad smo bili s drugima ... Kad god si učinila nešto što si naučila u Plemenu, meni je bilo neugodno. I uvijek sam strahovao da ćeš nešto reći, i da će svi znati kako volim ženu koja je... nakaza. – Jedva je izgovorio tu riječ.

– Svi su mi govorili da mogu imati svaku ženu koju poželim. Nijedna me žena ne može odbiti, govorili su mi, čak ni sama Majka. Činilo se da je to istina. Ali oni nisu znali da nikad nisam upoznao ženu koju bih zaista želio, sve dok nisam sreo tebe. Ali što bi rekli kad bih te doveo doma? Ako Džondalar može imati svaku, zašto je doveo sa sobom... majku jednog zbitoglavca... nakaze? Bojao sam se da te ne bi prihvatili, da bi i mene odbacili, osim... osim ako se ne bih okrenuo protiv tebe. I bojao sam se da bih to mogao učiniti, ako bih morao birati između mog naroda i tebe.

Ejla se mrštila. Gledala je u zemlju. – Nisam razumjela. To bi za tebe bila teška odluka.

– Ejla – reče Džondalar podižući joj lice k sebi – ja te volim. Možda tek sad shvaćam koliko mi je to važno. Ne samo to što ti mene voliš, nego što ja volim tebe. Sad znam da za mene nema izbora. Ti si mi važnija nego moj narod, nego itko drugi. Želim zauvijek biti s tobom. – Njezine se oči opet prepuniše suzama, koliko god se trsila da ih zaustavi. – Ako želiš ostati ovdje i živjeti s Mamutovcima, ostat ću i postati Mamutovac. Ako želiš da te dijelim s Ranekom... i to ću učiniti.

– Da li to želiš učiniti?

– Ako ti to želiš... – htjede reći Džondalar, ali tad se sjeti Mamutovih riječi. Možda bi joj trebao omogućiti izbor, reći joj što bi on volio. – Ja želim biti s tobom, to je najvažnije, vjeruj mi. Ostao bih ovdje, ako ti to želiš. Ali ako me pitaš što sam želim, ja želim poći u svoj zavičaj, i želim tebe povesti sa sobom.

– Mene povesti sa sobom? Više se ne stidiš zbog mene? Ne stidiš se Plemena? Ni Darka?

– Ne. Ne stidim se tebe. Ponosim se tobom. Ne stidim se ni Plemena. Naučili ste me ti i Ridag nečem vrlo važnom, a možda je vrijeme da i ja pokušam naučiti neke druge. Naučio sam toliko mnogo, i to želim prenijeti svom narodu. Želim im pokazati bacač koplja, i Vimezov način obrade kremena, i tvoje ognjeno kamenje, i provlakač niti, i konje, i Vučka. Kad sve to vide, možda će pristati da slušaju nekoga tko im nastoji reći da su i plemenski ljudi djeca Zemlje.

– Spiljski lav je tvoj totem, Džondalar – reče Ejla s odlučnošću apsolutnog znanja.

– Rekla si to i prije. Zbog čega si tako sigurna? – Sjećaš li se kad sam ti rekla da je s moćnim totemom teško živjeti?

Njegove su kušnje vrlo mučne, ali darovi su takvi da je to vrijedno truda. Ti si prošao tešku kušnju, ali je li ti sad žao? Ova je godina bila teška za nas oboje, ali ja sam toliko naučila, o sebi, o tebi, o Drugima. Više ih se ne bojim. I ti si mnogo naučio, o sebi, o Plemenu. Mislim da si se njih bojao, na različit način. Sad si to svladao. Spiljski lav je plemenski totem, ti ih više ne mrziš.

– Mislim da imaš pravo, i drago mi je što me je Spiljski lav izabrao, ako to znači da sam i tebi prihvatljiv. Nemam ništa da ti ponudim, Ejla, osim sebe. Ne mogu ti obećati nikakve veze, čak ni svoj narod. Ništa ti ne mogu obećati, jer ne znam hoće li te Zelandonci prihvatiti. Ako te ne prihvate, morat ćemo potražiti neko drugo mjesto i otići. Postat ću Mamutovac ako želiš, ali radije bih te poveo u zavičaj i naveo Zelandonce da svežu naš čvor.

– Je li to nešto kao združivanje? – upita Ejla. – Nikad me prije nisi pitao da se s tobom združim. Pitao si da pođem s tobom, ali nikad nisi tražio da s tobom osnujem ognjište.

– Ejla, Ejla, što je sa mnom? Zašto mislim da uvijek sve znaš unaprijed? Možda je to zbog toga što znaš toliko stvari koje ja ne znam, što učiš tako brzo da zaboravljam kako si neke stvari tek naučila. Možda bih morao naučiti znakove da izrazim ono za što nemam riječi.

Zatim, smiješeći se od ushićenja, kleče pred njom na koljeno. Nije baš sjedio prekriženih nogu i pognute glave, kako je ona to uvijek činila, nego je gledao u nju. Ejli je očito bilo neugodno, uznemirila se, a njemu je to bilo drago, jer se sam uvijek tako osjećao.

– Što to radiš, Džondalar? Muškarci ne smiju to činiti. Oni ne moraju tražiti dopuštenje da govore.

– Ali ja moram tražiti, Ejla. Hoćeš li se sa mnom vratiti, i združiti se sa mnom, zavezati sa mnom zelandonski čvor, i sa mnom osnovati ognjište, i rađati djecu za mene?

Ejla opet poče plakati, i glupo se osjećala zbog silnih suza koje prolijeva. – Džondalar, nikad nisam željela ništa drugo. Da, želim sve što si rekao. A sad, molim te, ustani.

On ustade i obujmi je, osjećajući se najsretnijim u životu. Poljubi je, zatim je stegnu kao da se plaši da će mu otići, kao da se boji da će je izgubiti, što mu se već zamalo nije dogodilo.

Poljubi je opet, a potreba za njom rasla je u njemu zajedno s čuđenjem što je vidi kraj sebe. Ona to osjeti i njezino tijelo odgovori i odmah je bila spremna za njega. Ali on je ovaj put nije želio samo uzeti. Želio ju je potpuno. Odmaknuo se i zbacio sa sebe uprtnjaču. Zatim je uzeo prostirku i razastro je po zemlji. Vučko poče skakati uz njega.

– Ti ćeš neko vrijeme morati podalje stajati – reče, pa se nasmiješi Ejli. Ona zapovjedi Vučku da se udalji, a Džondalaru uzvrati smiješak. On sjede

na zemlju i pruži ruke k njoj. Ona se spusti k njemu, već treperava, uzbuđena, toliko željna njega.

On je tada poljubi, blago, i segnu za dojkom, i osjeti divan užitak od dodira tog punog, zaobljenog oblika ispod lake tunike. I ona se sjećala toga, i više od toga. Ona brzo svuče tuniku. On je prihvati objema rukama, i za tren je bila na leđima, dok su njegova usta čvrsto pritiskivala njena. Ruka mu je milovala dojku, našla bradavicu, a onda se topla vlažna usta nađoše na drugoj bradavici. Ona zastenja kad je osjećaj sisanja poslao valove užitka duboko do mjesta koje je bilo gladno njega. Trljala mu je ruke, i široka pleća, zatim zatiljak, pa kosu. U hipu se samo iznenadila što ta kosa nije gusto kovrčava. Ta misao nestade začas kako je i došla.

Opet ju je ljubio, prodirući u nju blago jezikom. Ona ga primi, pa mu odgovori na isti način, sjećajući se kako njegov dodir nikad nije bio prejak, ni silovit, nego osjećajan i pažljiv. Uživala je u prisjećanju, u obnavljanju. Bilo joj je gotovo kao prvi put, opet ga je upoznavala, sjećala se usput koliko dobro on nju poznaje. Koliko je noći čeznula za njim?

On okuša toplinu njenih usta, zatim slanost njezina grla. Ona osjeti trnce kako joj putuju kroz čeljust, zatim niz vrat. Ljubio joj je rame, lagano ga griskao, sisao, poigravao se s poznatim osjetljivim mjestima. Neočekivano, opet se dohvati bradavice. Ona se zadiha od nagle navale osjećaja. Zatim uzdahnu i zastenja od užitka dok se on igrao s objema.

On tada sjede, pogleda je, pa sklopi oči kao da je želi zapamtiti. Ona mu se smiješila kad ih je ponovno otvorio.

– Volim te, Džondalar, i tako sam te silno željela. – Oh, Ejla, bolovao sam od žudnje za tobom, a zamalo te se nisam odrekao.

Kako sam mogao, kad te toliko volim? – Opet ju je ljubio, stežući je čvrsto, kao da se boji da bi je ipak mogao izgubiti. Ona se uza nj pripijala s istim žarom. I

odjedanput, više se nije čekalo. Uhvatio ju je za obje dojke, zatim joj je razvezao pas. Ona pridiže bokove i svuče kratke ljetne hlače, dok je on razvezivao svoje, svlačio košulju, odbacivao obuću.

Zagrlio ju je oko struka, oslanjajući glavu na njezin trbuh, zatim se spustio među noge, poljubio dlakavi brežuljak. Onda je načas zastao, raširio joj noge i objema rukama je otvorio, i zagledao se u duboke ružičaste nabore. Zatim se kao pčela zagnjuri i okusi. Ona kriknu, nape se u luk prema njemu, dok je on istraživao svaku laticu, svaki nabor, svaki pregib, griskajući, sišući, nadražujući, likujući u pružanju Užitka, kako je to priželjkivao nebrojeno mnogo dana.

To je Ejla. To je njegova Ejla. To je njezin okus, njezin med. I ud mu je bio tako pun, tako gorljiv. Htio je čekati, htio je da traje, ali ona odjedanput više nije mogla izdržati. Disala je teško, i brzo, dašćući, stenjući, zovuči ga glasno. Pograbi ga, povuče ga na se, zatim pruži ruke dolje da ga uvede u svoje toplo duboko vrelo.

Dok je klizio unutra, on je ispustio dugačak uzdah, gurajući nabreklo koplje sve dublje i dublje, dok ga ona nije svega obuhvatila. To je njegova Ejla. To je žena koja ga prima, jedina koja mu pristaje, koja ga svega može obuhvatiti. Zastao je načas, radujući se njezinu punom zagrljaju. Tako je bilo s njom od prvog puta, i svaki put. Kako je mogao i pomisliti da je ostavi? Majka je zacijelo stvorila Ejlu za njega, samo za njega, tako da je može častiti u punoj mjeri, da joj oboje mogu udovoljiti svojim Užicima, kako im je i namijenila.

Povuče se malo, zatim osjeti kako se ona trza prema njemu da dočeka njegov trzaj. Povuče se opet, pa gurnu, i opet se povuče, i opet gurnu. Odjedanput je bio spreman, a ona je kričala, te povukoše još jednom natrag i naprijed, a val se podiže i dosegnu vrhunac, i prelomi se nad njima u oslobađanju drhtavo zgasle miline.

Odmaranje je bilo dio Užitka. Ona je tada voljela osjećati njegovu težinu na sebi. Nikad joj nije bio težak. Obično se on pridizao prvi, prije nego što bi ona bila spremna za to. Mogla je osjetiti svoj miris na njemu, i to joj je izazvalo smiješak na licu, podsjećajući je na Užitke koje su netom podijelili. Nikad se nije osjećala tako potpunom kao tada, kad bi sve bilo gotovo, a on bi još bio tu, u njoj.

On je volio njezino puno tijelo pod svojim, a tako je dugo čekao, tako glupo dugo. Ali ona ga voli. Kako ga može voljeti nakon svega onoga? Kako može biti tako sretan? Nikad, nikad je više neće ostaviti.

Napokon, on se izvuče, prevrnu se na bok, nasmiješi joj se. – Džondalar? – reče Ejla nakon nekoliko časaka. – Da. – Idemo plivati. Rijeka nije daleko. Idemo plivati kako smo nekad

običavali, u dolini, prije nego što se vratimo u Vučji tabor. On sjede kraj nje i nasmiješi se. – Idemo! – reče, smjesta ustade, zatim

podiže i nju. Ustade i Vučko mašući repom.

– Da, možeš poći s nama – reče Ejla, dok su skupljali stvari i hitali prema rijeci. Vučko za njima hrlo poskoči.

Pošto su plivali i kupali se i igrali se s Vučkom u rijeci, a konji pasli i ležali i odmarali se, daleko od svjetine, Ejla i Džondalar se obukoše, osjećajući svježinu i glad.

– Džondalar? – reče Ejla stojeći kraj konja. – Da. – Jašimo udvoje na Njiski. Želim te osjećati u svojoj blizini. Gjelim putem natrag Ejla je razmišljala kako će reći Raneku. Nije se tome

veselila. Kad su stigli, on ju je čekao, i očevidno nije bio sretan. Tražio ju je. Svi su se drugi spremali za Vjenčanje, bilo da prisustvuju, bilo da sudjeluju. Nije mu bilo drago ni to što ih vidi kako jašu udvoje na Njiski, a Trkač ide za njima.

– Gdje si bila? Već si se morala obući. – Moram s tobom razgovarati, Ranek. – Nemamo vremena za razgovor – reče on usplahirena pogleda. – Žao mi je, Ranek. Moramo razgovarati. Negdje gdje ćemo biti sami. Mogao je samo pristati. Ejla uđe u šator i uze nešto iz torbe. Krenuli su niz

padinu prema rijeci, zatim duž obale. Napokon se Ejla zaustavi, segnu u tuniku i izvuče kip žene koja se preobražava u svoj duhovni oblik ptice, mutu koju je Ranek za nju izrezbario.

– Moram ti ovo vratiti, Ranek – reče Ejla pružajući mu malu rezbariju. Ranek odskoči kao da se opekao. – Što kažeš? Ne možeš mi to vratiti! To ti

je potrebno za osnivanje ognjišta. Potrebno ti je za Vjenčanje – reče on, a tračak panike već se uvlačio u njegov glas.

– Zato ti i moram vratiti kip. Ne mogu s tobom osnovati ognjište. Odlazim. – Odlaziš? Ne možeš otići, Ejla. Ti si obećana. Sve je uređeno. Vjenčanje

je večeras. Rekla si da ćeš se sa mnom združiti. Ja te ljubim, Ejla. Zar ne shvaćaš, ja te ljubim. – Sa svakom izjavom panika je rasla u Ranekovu glasu.

– Znam – reče Ejla tiho. Boljela ju je zaprepaštenost i muka u njegovim očima. – Obećala sam, sve je uređeno. Ali ja moram otići.

– Ali zašto? Zašto sad, tako iznenada? – reče Ranek, a glas mu bijaše piskutav, gotovo zagušen.

– Zato što moram sad otići. Sad je najbolje vrijeme za putovanje, a čeka nas dugačak put. Idem s Džondalarom. Ja ga volim. Nikad ga nisam prestala voljeti. Mislila sam da on mene ne voli...

– Kad si mislila da te ne voli, onda sam bio dobar? Je li tako bilo? – reče Ranek. – Sve vrijeme što smo proveli skupa ti si priželjkivala njega. Nikad me uopće nisi voljela.

– Htjela sam te voljeti, Ranek. Željela sam da mi budeš drag. I nisam uvijek priželjkivala Džondalara, kad sam bila s tobom. Usrećio si me mnogo puta.

– Ali ne uvijek. Nisam bio dovoljno dobar. Ti si bila savršena, ali ja nisam bio savršen za tebe.

– Nikad nisam tražila savršenstvo. Volim ga, Ranek. Koliko bi me dugo ti mogao voljeti kad bi znao da volim nekog drugoga?

– Mogao bih te voljeti do smrti, Ejla, i poslije smrti na drugom svijetu. Zar ne razumiješ? Nikad nikoga neću voljeti kako sam tebe volio. Ne možeš me napustiti. – Crni, privlačni umjetnik molio je nju, sa suzama u očima, on koji nikad ništa nije molio u životu.

Ejla je osjećala njegovu muku i poželjela je učiniti nešto da je smanji. Ali nije mu mogla pružiti ono što on želi. Ne može ga voljeti onako kako voli Džondalara.

– Žao mi je, Ranek. Molim te, uzmi mutu. – Opet mu pruži kipić. – Zadrži je! – reče on s velikom gorčinom u glasu. – Možda ja nisam

dovoljno dobar za tebe, ali ne trebaš mi. Meni je ovdje dobro. A ti idi, pobjegni sa svojim kalateljem kremena. Baš me briga.

– Ne mogu je zadržati – reče Ejla, stavljajući mutu na zemlju kraj njegovih nogu. Pognu glavu i okrenu se da pođe.

Vraćala se duž rijeke, s bolju u srcu zbog boli koju je uzrokovala. Nije ga htjela tako teško uvrijediti. Da je bilo drugog puta, izabrala bi ga. Nadala se da je nikad više neće voljeti nitko kome neće moći uzvratiti ljubav.

– Ejla! – zovnu Ranek. Ona se okrenu i pričeka ga da je stigne. – Kad odlaziš?

– Čim se spremim. – Nije istina, znaš. Briga me je. – Lice mu je bilo iskrivljeno od boli i

muke. Htjela je potrčati k njemu, ali nije se usudila da ga ohrabruje. – Uvijek sam znao da ga voliš, od početka – reče on. – Ali ja sam te toliko silno ljubio, toliko sam te strasno želio, da to nisam htio vidjeti. Pokušavao sam sam sebe uvjeriti da me voliš, nadao sam se da ćeš me s vremenom zaista zavoljeti.

– Ranek, žao mi je – reče ona. – Da nisam prije zavoljela Džondalara, voljela bih tebe. Mogla bih s tobom biti sretna. Bio si mi tako dobar, uvijek si me navodio na smijeh. Ja te volim, znaš. Ne onako kako ti želiš, ali uvijek ću te voljeti.

Njegove su crne oči bile pune jada. – Nikad te neću prestati voljeti, Ejla. Nikad te neću zaboraviti. Ovu ću ljubav ponijeti sa sobom u grob – reče Ranek.

– Ne govori tako! Ti zaslužuješ više sreće od toga. On se nasmija, gorkim, tvrdim smijehom. – Ne brini, Ejla. Nisam još

spreman za grob, ne toliko da bi se to mojom voljom dogodilo. I jednog ću se dana možda združiti s nekom ženom, osnovati ognjište, i ona će mi možda rađati djecu. Možda ću je i voljeti. Ali nijedna druga žena neće biti kao ti, ni za jednu neću osjećati ono što osjećam za tebe. Ti se možeš samo jedanput dogoditi u životu nekog muškarca.

Krenuše natrag.

– Hoće li to biti Tricija? – upita Ejla. – Ona te voli. Ranek kimnu. – Možda. Ako me bude htjela. Sada kad ima sina, još više će

je muškarci tražiti, a i prije je imala mnogo ponuda. Ejla zastade i pogleda Raneka. – Mislim da će te Tricija htjeti. Sad je

povrijeđena, ali to je zato što te jako voli. Ali ima još nešto što moraš znati. Njezin sin, Ralev, on je tvoje dijete, Ranek.

– Misliš da je on sin moga duha? – namršti se Ranek. – Vjerojatno imaš pravo.

– Ne, ja ne mislim da je on sin tvoga duha. Kažem da je on tvoj sin, Ranek. On je sin tvoga tijela, tvoje srži. Ralev je tvoj sin jednako kao što je Tricijin sin. Ti si ga začeo u njoj kad ste skupa dijelili Užitak.

– Kako znaš da sam s njom dijelio Užitak? – upita Ranek, osjećajući se pomalo neugodno. – Ona je prošle godine bila crvenonoga, i jako se trudila u tome.

– Znam po tome što se Ralev rodio, i znam da je tvoj sin. Tako se sav život začinje. Zbog toga je Užitak čašćenje Majke. To je početak života. Znam to, Ranek. Vjeruj mi, to je istina, ona se ne može zanijekati – reče Ejla.

Ranek se zamisli. Bila mu je to čudnovato nova ideja. Žene su majke. One rađaju djecu, kćeri i sinove. Ali, može li muškarac imati sina? Može li Ralev biti njegov sin? Ipak Ejla tako kaže? Onda mora tako biti. Ona u sebi nosi bit Mute. Ona je Žena duh. Ona je možda samo utjelovljenje Velike majke zemlje.

Džondalar ponovno provjeri sve stvari, zatim povede Trkača do početka

staze, gdje se Ejla pozdravljala. Njiska je bila natovarena i strpljivo je čekala, ali Vučko je uzbuđeno poskakivao između njih, znajući da se nešto događa.

Teško je bilo Ejli ostaviti voljenu čeljad kad su je prognali iz Plemena, ali nije imala izbora. Opraštanje od ljudi iz Lavljeg tabora, ovaj put svojom voljom, znajući da ih nikad više neće vidjeti, bilo joj je još teže. Već je toliko suza danas prolila da se pitala kako još mogu teći, ali njezine su ih oči ronile pri svakom novom zagrljaju s prijateljima.

– Talut – reče jecajući dok je grlila krupnog riđobradog glavara. – Jesam li ti ikad rekla da me je tvoj smijeh privukao da vas posjetim? Tako sam se plašila Drugih, da sam bila spremna odjahati natrag u dolinu, sve dok nisam vidjela da se smiješ.

– Smjesta ćeš me rasplakati, Ejla. Ne želim da odeš. – Ja već plačem – reče Latija. – Ni ja ne želim da odeš. Sjećaš li se kad si

mi prvi put dopustila da dotaknem Trkača? – Ja se sjećam kad je Ridagu dala da jaše na Njiski – reče Nezija. – Mislim

da je to bio najsretniji dan u njegovu životu. – I meni će nedostajati konji – požali se Latija, stišćući se uz Ejlu. – Možda ćeš i sama jednog dana naći neko mlado ždrijebe, Latija – reče

Ejla.

– I meni je žao što neće biti konja – reče Rugija. Ejla je podiže i stisnu je na grudi. – Onda ćeš i ti možda uloviti nekog

konjića. – Oh, Nezija – zaplaka Ejla. – Kako ti mogu zahvaliti? Za sve? Znaš,

majku sam izgubila kad sam bila mala, ali sretna sam. Imala sam dvije majke umjesto nje. Iza se o meni brinula kad sam bila djevojčica, ali ti si moja majka koja mi je trebala da postanem ženom.

– Uzmi ovo – reče Nezija, pružajući joj smotak i boreći se da potpuno ne popusti suzama. – To je tvoja vjenčana tunika. Želim da je nosiš kad se budeš združivala s Džondalarom. I on mi je kao sin. A ti si moja kći.

Ejla ponovno zagrli Neziju, zatim pogleda njezina visokog sina. Kad je zagrlila Danuga, on joj je uzvratio zagrljaj bez ustezanja. Osjetila je muškost u njegovu stisku, i toplinu njegova tijela, oćutjela je trenutačnu iskru njegove sklonosti prema njoj kad joj je šapnuo na uho: – Volio bih da si ti bila moja crvenonoga.

Ona se odmače i nasmiješi. – Danug! Bit ćeš takav muškarac! Voljela bih da mogu ostati i vidjeti kako izrastaš u drugog Taluta.

– Možda ću, kad budem stariji, krenuti na dugačko putovanje i doći da te posjetim!

Ona zatim zagrli Vimeza, pa se osvrnu za Ranekom, ali njega nije bilo u blizini. – Žao mi je, Vimez – reče.

– I meni je žao. Želio sam da ostaneš s nama. Volio bih vidjeti djecu koju bi donijela na njegovo ognjište. Ali Džondalar je dobar čovjek. Neka vam se Majka smiješi na putu.

Ejla uze Hartala iz Tronijina naručja i obradova se njegovu smijuckanju. Zatim Manuv podiže Nuviju da je Ejla poljubi.

– Ona je ovdje među nama samo zahvaljujući tebi. To neću zaboraviti, a neće ni ona – reče Manuv.

Ejla zagrli Manuva, zatim Troniju i Torneka. Frebek je držao Bektiju, dok se Ejla posljednji put pozdravljala s Fralijom i

dva dječaka. Zatim je zagrlila Kroziju. Ona se isprva držala odbojno i ukočeno, iako je Ejla osjetila da podrhtava. Onda je starica čvrsto stegnu, dok su joj suze blistale u očima.

– Ne zaboravi kako se pravi bijela koža – zapovjedi joj. – Neću zaboraviti, a ponijela sam i tuniku – reče Ejla, pa dodade uz lukav

smiješak: – Ali, Krozija, ali odsad pamti da ne smiješ igrati igru kostiju s članovima Mamutova ognjišta.

Krozija je pogleda iznenađeno, zatim prasnu u smijeh, a Ejla se okrenu Frebeku. I Vučko je bio kraj nje. Frebek ga počeša iza ušiju.

– Nedostajat će mi ova životinja – reče on. – I ova će ti životinja nedostajati! – reče ona grleći ga srdačno.

– I ti ćeš mi nedostajati, Ejla – reče on. Ejla se nađe usred navale čeljadi s Turova ognjišta, jer je okružiše Brzek i

sva djeca. Tu je bio i Tarneg sa svojom ženom. Digija je čekala Branaga, a tada te dvije mlade žene padoše jedna drugoj u zagrljaj lijući vrele suze.

– Nekako mi je najteže tebi reći zbogom, Digija – reče Ejla. – Nikad nisam imala prijateljicu kao što siti, koja bi bila moje dobi i koja bi me razumjela.

– Znam, Ejla. Ne mogu vjerovati da odlaziš. Kako ćemo sad znati koja će prije dobiti dijete?

Ejla se odmaknu, pogleda ispitivački Digiju, zatim se nasmiješi. –Ti ćeš prva roditi. U tebi se već začelo čedo.

– Tome sam se nadala! Misliš li ozbiljno? – Da. Sigurna sam u to. Ejla opazi Vinkaveka pokraj Tulije. S njim lagano protrlja obraz. – Iznenadila si me, Ejla – reče on. – Nisam znao da će to biti on. Ali

napokon, svatko ima svoje slabosti. – On značajno pogleda Tuliju. Vinkaveku je bilo krivo što je tako loše procijenio stanje stvari. Potpuno je

izgubio iz vida visokog plavokosog muškarca, a na Tuliju je bio pomalo kivan što je prihvatila jantar iako je znala da on neće dobiti ono što kupuje, usprkos činjenici da joj je sam naturio ona dva komada žutog nakita. Zajedljivo je govorio da je primila njegov jantar zbog svoje slabosti prema nakitu, a nije odgovorila punom protuvrijednošću. Budući da je taj jantar bio naoko dar, nije ga mogla vratiti, pa ga je naplaćivao svojim oštrim primjedbama.

Tulija pogleda Vinkaveka prije nego što se približila Ejli, uvjerivši se da ih motri, pa toplo i iskreno zagrli mladu ženu.

– Imam nešto za tebe. Znam da će se svi sa mnom složiti kad kažem da ti ovo savršeno pristaje – reče ona i turi dva lijepa, prikladna komada jantara u Ejlinu ruku. – Pristajat će uz tvoju vjenčanu tuniku. Mogla bi razmisliti i o tome da ih nosiš o ušima.

– Oh, Tulija – reče Ejla. – Ovo je previše. Divni su! – To nije previše, Ejla. Tebi su bili i namijenjeni – reče Tulija i likujući

pogleda Vinkaveka. Ejla primijeti da se i Brzek smiješi, a Nezija joj je potvrdno klimala

glavom. I Džondalaru je teško bilo napustiti Lavlji tabor. Oni su ga prihvatili od

srca, među njima je sazreo. Mnogi njegovi pozdravi na rastanku bili su orošeni suzama. Posljednji je došao na red Mamut. Zagrliše se i protrljaše obraze, zatim im se pridruži Ejla.

– Želim ti zahvaliti – reče Džondalar. – Mislim da si od početka znao da moram proći kroz tešku kušnju, da se moram naučiti pameti. –Stari vrač kimnu, a Džondalar nastavi: – Ali mnogo sam vidio i naučio od tebe i od Mamutovaca. Shvatio sam što je površno, a što ima dublje značenje, proniknuo sam u dubinu

svoje ljubavi prema Ejli. Više nema sumnji u meni. Stat ću uza nju protiv svojih najljućih neprijatelja i protiv najboljih prijatelja.

– Sad ću ti reći još nešto što moraš znati, Džondalar – reče Mamut. – Znao sam od početka da je njezina sudbina vezana uz tebe, a kad je izbio vulkan, znao sam da će uskoro s tobom otići. Ali zapamti ovo: Ejlina je sudbina mnogo veća nego što to itko sluti. Nju je izabrala Majka, i njezin će život proći kroz velike kušnje, tvoj isto tako. Bit će joj potrebna tvoja zaštita I snaga koju je zadobila tvoja ljubav. Zbog toga si morao proći kroz ovu kušnju. Nikad nije lako biti izabran, ali uvijek nakon toga dolaze i velike nagrade. Čuvaj je, Džondalar, brini se za nju. Znaš, kad je zabrinuta za druge, ona se prestane brinuti za sebe.

Džondalar kimnu. Zatim Ejla zagrli starca, smijući se kroz suze. – Voljela bih da je Ridag ovdje. Toliko mi nedostaje. I ja sam nešto

naučila. Željela sam se vratiti po svog sina, ali Ridag me je naučio da moram pustiti Darka da živi svojim životom. Kako ti mogu zahvaliti za sve što si mi učinio, Mamut?

– Nikakva zahvalnost nije potrebna, Ejla. Naše su se staze morale presjeći. Ja sam te čekao a da to nisam ni znao, i dala si mi mnogo radosti, kćeri. Od početka ti nije bilo suđeno da se vratiš po Darka. On je bio tvoj dar Plemenu. Djeca su uvijek veselje, ali i muka. I svi oni moraju voditi svoj vlastiti život. I sama Muta jednog će dana pustiti svoju djecu da idu svojim putem, ali strah me je za nas ako je ikad zanemarimo. Ako zaboravimo štovati svoju Veliku majku, ona će nam uskratiti svoje blagoslove, više se neće brinuti za nas.

Ejla i Džondalar pojahaše konje i izrekoše posljednje pozdrave. Većina okupljenog svijeta došla je da im zaželi sretno putovanje. Kad su krenuli, Ejla je potražila pogledom još jednu osobu. Ali Ranek se već bio oprostio i nije više mogao podnijeti javno pozdravljanje.

Ejla ga napokon, kad su krenuli niz stazu, opazi kako stoji podalje, sam. S velikom težinom na duši ona se zaustavi i mahnu mu.

Ranek uzvrati pozdrav rukom, ali u drugoj je ruci stezao na grudima komadić bjelokosti, izrezbaren u obliku nadnaravne žene-ptice. U svaku crtu koju je urezao, u svaki dijelak koji je izgladio, on je unio svu nadu svoje estetske i osjetljive duše. Načinio je kipić za Ejlu, nadajući se da će je privući njegovu ognjištu, kao što se nadao da će je nasmijane oči i blistava duhovitost privući njegovu srcu. Ali dok je umjetnik velike nadarenosti i čara i smijeha gledao kako na konju odlazi njegova voljena žena, njegovo lice nije krasio smiješak, a njegove nasmijane crne oči bile su pune suza.

kokica