INSTITUCIONALNA SARADNJA POLICIJE I SLUŽBE ZA UNUTRAŠNJU SIGURNOST NA OBEZBJEĐENJU

OBJEKATA OD POSEBNOG ZNAČAJA

M a g i s t a r s k i r a d

SADRŽAJ

5

Uvodne napomene 5

Predmet istraživanja 6

Istraživački problem 7

Ciljevi istraživanja i njihovo obrazloženje 8

Hipotetički okvir 9

Metode istraživanja 11

I POLICIJA

1.1. Uspostavljanje nauke o policiji 12

1.2. Historijski razvoj nauke o policiji 13

1.3. Predmet nauke o policiji 14

1.4. Pojam policije 15

1.5. Etimologija pojma policije 16

1.6. Određenje pojma policije na teorijskoj ravni 18

1.7. Institucionalizacija policije kroz historiju 22

II POLICIJA U DEMOKRATSKOM DRUŠTVU

2.1. Koncept rada policije u savremenom društvu 25

2.2. Policija i vladavina prava 27

2.3. Policija i ljudska prava 28

2.3.1. Međunarodnopravni izvori zaštite ljudskih prava 29

2.3.2. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima 30

2.3.3. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 31

2.3.4. Deklaracija o policiji i Evropska policijska povelja 32

2.3.5. Evropski kodeks policijske etike 32

2.4. Policija i sredstva masovnih komunikacija 35

2.4.1. Odnos policije i javnosti 35

2.4.2. Odnos policije i medija 38

2.4.2.1. Pojam medija 38

2.4.2.2. Značaj odnosa policije i medija 39

2.4.2.3. Poteškoće u odnosima policije i medija 40

5

2.5. Policija i lokalna zajednica 42

2.5.1. Rad policije u zajednici 42

2.5.2. Ciljevi rada policije u zajednici 44

2.5.3. Historijat rada policije u zajednici 46

2.6. Strategije, vrijednosti i ciljevi u radu policije 48

2.6.1. Sistem vrijednosti u radu policije 48

2.6.2. Ciljevi u radu policije 49

2.6.3. Strategije u radu policije 50

III POLICIJA U SISTEMU SIGURNOSTI

3.1. Pojam sigurnosti 52

3.2. Podjela sigurnosti prema osnovnim obilježjima 54

3.2.1. Vrste sigurnosti 55

3.2.1.1. Individulana sigurnost 55

3.2.1.2. Pravna sigurnost 57

3.2.1.3. Društvena sigurnost 59

3.2.2. Sigurnost prema subjektima i objektima zaštite 60

3.2.3. Sigurnost prema uzrocima i ishodištima nesigurnosti 62

IV USPOSTAVA I REFORMA POLICIJSKIH STRUTKURA U BIH

4.1. Uvodne napomene 64

4.2. Reforma policijskog sistema u Bosni i Hercegovini 66

4.3. Uspostava policijskih organizacija na državnom nivou 67

4.4. Pokušaj restrukturiranja policije u BiH 70

4.5.Vizna liberalizacija i uspostava novih organizacija 82

4.6. Organizacija i nadležnosti Agencija za provedbu zakona 86

4.6.1. Prvi organizacioni nivo 87

4.6.2. Drugi organizacioni nivo 89

4.6.3. Treći organizacioni nivo 92

4.6.3.1. Ministarstvo sigurnosti BiH 93

4.6.3.2. Granična policija Bosne i Hercegovine 94

4.6.3.3. Državna agencija za istrage i zaštitu 96

5

4.6.3.4. Služba za poslove sa strancima BiH 97

4.6.3.5. Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH 99

4.6.3.6. Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja 100

4.6.3.7. Agencija za školovanje i stručno usavršavanje kadrova 101

4.6.3.8. Agencija za policijsku podršku 101

V RIZICI I PRIJETNJE

5.1. Pojam i definicija rizika 104

5.2. Vrste rizika 106

5.3. Sigurnosni rizik 107

5.4. Procjena rizika 109

5.5. Analiza rizika 114

VI INSTITUCIONALNA SARADNJA POLICIJE I SLUŽBE ZA UNUTRAŠNJU

SIGURNOST

6.1. Razvoj privatne sigurnosti 116

6.2. Podjela privatne sigurnosti 118

6.3. Normativno uređenje privatne sigurnosti u BiH 120

6.3.1. Privatna sigurost u FBiH 120

6.3.2. Privatna sigurnost u Republici Srpskoj 122

6.3.3. Privatna sigurnost u Brčko Distriktu BiH 124

6.4. Sigurnosne procjene 125

6.5. Metodologija izrade sigurnosne procjene 126

6.6. Osnovni pojmovi u sistemu obezbjeđenja i zaštite objekata 127

6.6.1. Fizička zaštita 131

6.6.2. Tehnička zaštita 132

6.7. Nadležnost i ovlaštenja policije 134

6.8. Prava, obaveze i odgovornost uposlenika unutrašnjeg osiguranja 138

6.9. Institucionalna saradnja policije i službe za unutrašnju sigurnost objekata 140

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA 143LITERATURA

146

5

Uvodne napomene

Jedan od glavnih problema sigurnosnog angažiranja svakako predstavlja saradnja

među organima koji su uspostavljeni unutar sigurnosnog sistema. U našem radu fokus

razmatranja usmjeravamo na unutrašnju isgurnost, gdje je naša tema sadržajno i smještena.

Dakle, model unutrašnje sigurnosti operacionaliziran je osnivanjem više institucija, kao što

su: policija, granična policija, SIPA, OSA, privatne sigurnosne agencije, Ministarstvo

sigurnosti (kao krovna institucija), UIO, BHDCA. Pored ovih izvršnih organa u

operacionalizaciji unutrašnje sigurnosti učstvuju i druga tijela, kao što su: Vlada države, Pa

rlament, pa čak i Predsjedništvo u nekim specifičnim segmentima. Kad sagledamo

složenost koja se javlja u razmatranjima izvodljivosti teorijskih uopćavanja sigurnosnih

postulata u području označenom kao unutrašnja sigurnost, jasno je da postoje značajni

problemi kod zasnivanja općeg pojma unutrašnje sigurnosti, koji nastavljajju da egzistiraju

i kada se problematizira i neko njeno specifično područje.

Ovakva situacija postoji i u slučaju rješavanja pitanja operacionalilzacije unutrašnje

sigurnosti objekata od posebnog značaja. Posebna pažnja se mora usmjeriti na na

organizaciju i funkcionisanje službi koje neposredno i posredno učestvuju u

obezbjeđivanju objakata od posebnog značaja. Po teoriji sistema, što je neki sistem

kompleksiniji ili što je u izvođenje neke operacije uključeno više elemenata nekog sistema,

to je potrebno više vremena da se procesuiraju ulazne informacije i poduzmu adekvatne

radnje. Preneseno u područje osiguravanja objekata od posebnog značaja, vremenski faktor

igra veoma važnu ulogu. Objekti od posebnog značaja su dio fizičke infrastrukture koja je

nervni sistem funkcionisanja države. U ovu grupu spadaju objekti kao što su zgrade

parlamenta, vlade, ministarstva, vojska, ali i druge instalacije koje su esencijalne za

funkcioniranje države u najširem smislu. Mi upravo problematiziramo segment efikasne

zaštite ovih objekata kroz funkcije raznih sigurnosnih agencija i akcentiramo njihovu

međusobnu saradnju kao poseban problem efikasnog sigurnosnog angažiranja. Službe

sistema sigurnosti uspostavljene su sa specifičnim zadacima i funkcijama, od njih se ne

može očekivati da će biti jednako efikasne i u drugim sferama sigurnosti u odnosu na onu

za koju su ustanovljene. Međutim, svaka od ovih službi susreće se sa problemima koji nisu

primarno u njihovom djelokrugu, već neke od drugih službi. Ovdje se postavlja pitanje

efikasne saradnje koje mi nastojimo elaborirarti posmatrajući je kroz lupu organizacijske

nauke.

5

Predmet istraživanja

Predmet istraživanja u ovom radu jeste institucionalna saradnja policije i službe za

unutrašnju sigurnost u području zaštite objekata od posbenog državnog značaja. Općenito

predmet istraživanja spada u šire područje unutrašnje sigurnosti i nemoguće ga je

izdvojeno posmatrati. Dakle, potrebno je isti artikulirati u okviru navedene oblasti. Ovdje

se podrazumjeva da smo kao primarnu poddjelu sigurnosti usvojili podjelu sigurnosti na

vansjku i unutarnju. Unutarnju sigurnost razmatramo na nivou kategorije, a obezbjeđivanje

objekata od posebnog značaja, kao jedan od oblika operacionalizacije unutarnje sigurnosti.

U središtu naših razmatranja nalazi se institucionalna saradnja između specifičnih

subjekata unutarnje sigurnosti i to policije kao općeg organa uspostavljenog za

operacionalizaciju unutarnje sigurnosti i to policije kao općeg organa koji derivira

određene policijske funkcije i koji je uspostavljen za operacionalizaciju unutarnje

sigurnosti u posebnom obliku, tj. kao obezbjeđivanje objakata od posebnog značaja.

Unutar uspostavljenih relacija nastojat ćemo da izgradimo najbolji model saradnje koji će

polučiti što boljim rezultatima u oblasti identificiranja objekata od posebnog interesa,

specifičnih ugrožavanja ovih objekata i načina njihovog obezbjeđivanja.

Šire, predmet možemo odrediti u okviru organizacijske nauke, jer i nastojimo da

analiziramo organizacijski aspekt zasnivanja ove saradnje. Dakle, predmet istraživanja je,

također, organizaciono rješenje institucija koj dovodimo u relaciju unutar naših

razmatranja. Ovdje se posebno misli na policiju u službu za obezbjeđivanje objekata od

posebnog značaja. Organizaciono funkcionalni model rada policije je dobro poznat i nema

ga se potrebe detaljno analizirati, već samo u određenim, za temu bitnim, dijelovima

dodtano pojasniti. S druge strane, pomenuta služba koja se javlja kao druga nepoznata u

našoj „jednadžbi“ predstavlja neobrađeno područje unutar organizacijske, ali sigurnosne

nauke.

Ako obezbjeđivanje objekata od posebnog značaja promatramo kao djelatnost onda

je ista podijeljena između više službiž. Specifično u BiH za ovu djelatnost prvotno je

nadležna SIPA, zatim Federalna direkcija policije. U ovakvoj situaciji vrlo je teško u

datom momentu nužde definirati aktivnosti koje poduzima pojedini organ, tako da može

doći do funckionalnih zastoja, zloupotrebe datih ovlaštenja ili izlaska izvan okvira

nadležnosti. Postoje i drugi problemi koji se javljaju u ovoj oblasti sigurnosnog

angažiranja, što je svakako jedan od aspekata predmetnog zasnivanja našeg rada.

5

Istraživački problem

Uobičajeno je da se u naučnim istraživanjima, u samom nacrtu istraživanja definira

istraživački problem, kako bi istraživanje bilo svrsishodno i dalo odgovore nakonkretna

pitanja. Mi smo u u ovom istraživanju problem definirali na slijedeći način:

Da li je institucionalna saradnja policije i službi za unutrašnju sigurnost u BiH na

zaštiti objekata od posebnog značaja razvijena na dovoljnoj razini da bi osigurala

adekvatne odgovore na sva moguće oblike ugrožavanja odnosnih subjekata?

Istraživački problem smo usmjerili na ispitivanje funkcionalnosti institucionalne

saradnje između policije i službe za zaštitu objekata od posebnog značaja. Organizacijski

posmatrano obje službe su odvojene, te egzistiraju unutar drugih isntitucija i nisu direktno

povezane, ali svakodnevno dolaze u dodir po raznim osnovama, od kojih su i objekti od

posebnog značaja. Njihovu međusobnu interakciju jedino je moguće promatrati preko

instituta saradnje. Formalno ova saradnja mora postojati, ali postavlja se pitanje da li

stvarno i postoji i ako da u kojoj mjeri je operacionalizirana i stvarna. Da li ista može da

osigura adekvatan sigurnosni angažman na otkrivanju i spriječavanju potencijalnih i

realnih sigurnosnih prijetnji koje stvarno postoje u okruženju?

Mnogi istraživači organizacijskih i sigurnosnih nauka su posvetili veliku pažnju

analiziranju stvarnog obima pretpostvljene saradnje među agencijama za provedbu zakona

na suprostavljanju sigurnosnim izazovima i ustanovili su da iako postoji zakonska obaveza

saradnje ista gotovo nikad u potpusnoti nije operacionalizirana, odnosno samo polovično

ili gotovo nikako. Imajući u vidu važnost objekata čija je zaštita u fokusu našega rada

posebno je važno da se precizno utvrdi stvarni obim ostvarene saradnj između policije i

službe za obezbjeđenje objekata od posebnog značaja i predstaviti poboljšani model

operacionalizacije saradnje u svim segmentima važnim za zaštitu ovih objekata.

Ako bi saradnja izostala, sigurnosne prijetnje bi mogle biti manifestirane i kao

posljedice bismo imali uništenje ili oštečenje odnosnih objekata što samo po sebi jeste

veliki problem, ne uzimajući u obzir prekid funkcionisanja nekog od važnih državnih

sistema.

5

Ciljevi istraživanja i njihovo obrazloženje

I. Naučni cilj

Naučni cilj ovog istraživanja je da se izvrši naučna deskripcija i ponudi vrijednosni

sud o razini identificiranosti pojavnih oblika ugrožavanja sigurnosti objekata od

posebnog značaja i praksi sigurnosnog angažiranja na suprostavljanju svim oblicima

ugrožavanja.

II. Pragmatički cilj

Jedan od ciljeva jeste nastojanje da se odrede precizni kriteriji za razlikovanje

graničnih vrijednosti institucionalnih nadležnosti u okviru unutrašnje sigurnosti. Ovo

pitanje je jako bitno, jer je adekvtano određenje nadležnosti preduslov rada svake službe,

ali i cijelog sistema.

Cilj istraživanje jeste i otkrivanje historijske dimenzije razvoja društvene svijesti o

unutrašnjoj sigurnosti kao pravnoj kategoriji, otkrivanje motivacije društva kao

inkriminiranje, odnosno identificiranje pojedinih radnji kao ugrožavanja unutrašnje

sigurnosti. Od vremena zapisane historije na prostoru današnje Bosne i Hercegovine,

smjenjivala se vlast velikih monarhija i država, tu mislimo na Otomansko carstvo,

Hazburšku monarhiju, Kraljevinu Jugoslaviju, SFRJ, i samostalna Bosna i Hercegovina, i

svaka od njih je bila zaseban civilizacijski krug, sa posebnim pogledima na problematiku

sigurnosti i potrebu krivično – pravnog reguliranja ove problematike.

Cilj je i ukazati na specifičnosti zakonodavstva u BiH u pogledu krivično – pravnog

aspekta ugrožavanja unutrašnje sigurnosti, kao i principe ljudskih prava koji us ugrađeni u

zakonske procedure po pitanju reguliranja ove društvene problematike.

Kao poseban cilj možemo izdvojiti analizu trenutnog modela sigurnosnog

angažiranja na zaštiti objekata od posebnog interesa i uporediti bosanskohercegovačko

rješenje s rješenjima u drugim državama s namjerom otkrivanja što funkcionalnijeg i

boljeg rješenja u oblasti obezbjeđenja objekata od posebnog značaja za bilo koju državu,

pa u globalu i društvo.

5

Hipotetički okvir

I. Generalna hipoteza

Prilikom definiranja zakonskih rješenja u BiH vodilo se računa o svim mogućim

oblicima institucionalne saradnje u oblasti unutrašnje sigurnosti države na zašiti

objekata od posebnog interesa, ali su neka rješenja neadekvatna mogućim formama i

oblicima saradnje.

Zakonski okvir koji je uspostavljen u oblasti unutrašnje sigurnosti vrlo precizno

moguće oblike saradnje među sigurnosnim institucijama, organima i službama, ovisno od

kojeg stepena hijerarhije polazimo. Ključni problem postoji kada se saradnja treba

operacionalizirati. Većina službi nije voljna dobrovoljno uspostavljati veze saradnje sa

drugim službama, ovakvo stanje je pristuno i na znatno većim hijerahijskim razinama.

Istraživanja u organizacionim naukama pokazuju da je ovakvo stanje trend u svijetu i da je

gotovo praksa da institucije izbjegavaju saradnju sa drugim institucijama. Uzrok ovome

može biti više stvari, ali prvenstveno se ističe da su to neprecizno definirana ovlaštenja i

nadležnosti, ali i određeni nivo rivalstva među agencijama, što ima za posljedicu

zamrzavanje saradnje i nastojanje da se druga, rivalska agencija dovede u podređen položaj

i podčini vlastitim interesima, tj. interesimadruge agencije. Mi nastojimo da ovo stanje

problematiziramo i sa naučnog aspekta istražimo u Bosni i Hercegovini. Naša nam tema

upravo omogućuje to, jer je sadržajno usko vezana za saradnju više organa posebno

policije i službe za obezbjeđenje objekata od posebnog značaja za državu.

II. Razrađujuće hipoteze

1. Uspostavom sistema sigurnosti u BiH vođeno je računa da se izbjegnu moguće

prepreke za efikasnu institucionalnu saradnju.

2. Adekvatna razmjena podataka, kao jedan od oblika saradnje, razvijena je na

dovoljnoj razini da može omogućiti efikasno suprostavljanje sigurnosnim

prijetnjama koje postoje u odnosu na objekte od posebnog značaja.

5

3. Nadležnosti pojedinih institucija su precizno definirane tako da ne dolazi do

njihovog preklapanja i time je izbjegnuta mogućnost podrivanja saradnje po ovoj

osnovi.

4. Među sigurnosnim agencijama nema rivalskih odnosa.

5. Identificirani su svi objekti koji se imaju smatrati objektima od posebnog značaja i

određene su insitucije koje su zadužene za njihovu zaštitu.

6. Implementirani model zaštite objekata od posebnog značaja je efikasan i

uspostavljen na savremenim osnovama čime je stvoren garant sigurnosti od

posebnog značaja.

Pri uspostavljanju razrađujućih hipoteza krenuli smo od sistema sigurnosti BiH s

tvrdnjom da taj sistem funkcionira unutar predviđenih parametara, štoimplicira da i

podsistemi i elementi funkcioniraju u istim okvirima. Tvrdimo da su unutar sistema

sigurnosti nadležnosti ispravno asignirane i da nema rivalskih, konkurentskih relacija među

elementima sistemima sigurnosti. Također tvrdimo da su i svi sigurnosni rizici

identificirani i mjere njihove neutralizacije ili kontrole uspostavljene. Ovakav stav prije

započinjanja istraživanja preporučen je u teoriji organizacionih nauka. Naravno, stvarna

situacija nije ni blizu pretpostavljene.

Upravo je naš cilj da napravimo komparaciju idelanog tipa čime bismo stvarno

otkrili strukturne i funkcionalne nedostatke saradnje između elemenata sistema sigurnosti

na zaštiti objekata od posebnog značaja. Situacija je dovoljno usložena i političkim

ustrojem BiH, što za posljedicu ima pozicioniranost odnosnih objekata na raznim niovima

uspostavljenih entiteta države. Ovdje bi se mogao navesti veliki broj nedostataka u

funkcionalnom i strukturalnom smislu, no detaljniju analizu predmetnih činjenica ćemo

izvesti u sklopu ovog magistarskog rada.

5

Metode istraživanja

Metodologija i izbor metoda istraživanja predstavlja esencijalni dio svakog

ozbiljnog naučnog rada, tako da je neophodno sistemski odrediti metodološke postupke i

područja njihove primjene. Ulaznu teorijsku građu ćemo uzimati iz raznih izvora. Neki od

tih izvora će biti dobro poznati i istinitost podataka neupitna, dok će drugi, zbog raznih

faktora, biti nepovjerljivi. Kod izbora izvora podataka koristit ćemo metodu validacije

izvora podataka, koja se pokazala kao jako korisna u području obavještajnog rada, i mi

držimo da je to oblast društvenog života, koja najviše treba pouzdane podatke za obrad,

tako da je ovu metodu moguće smatrati kao pouzdano sredstvo pri ocjeni i izboru izvora

podataka koji će se koristiti pri obradi teme. Važno je naglasiti da se ovdje prvenstveno

misli na podatke koji dolaze iz empirijskih istraživanja.

Kad se odrede izvori podataka potrebno je te podatke obraditi određenim

metodološkim postupcima. Prvenstveno, mislimo na naučni metod, postupak kojim se na

bazi prethodnih znanja o predmetu neke nauke, a putem rješavanja postavljenog problema,

dolazi do daljeg i potpunijeg znanja o njemu. Unutar naučnog metoda koristit ćemo opće

metodske postupke kao što je analiza i sinteza, zatim historijski metod, dokumentacijske

metode koje se temelje na analizi, uporedbin odnosno obradi različitih oblika

dokumentiranih fenomena i činjenica. Reprezentativna metoda obrade dokumenata, koju

ćemo korisiti, jeste obrada putem uspoređivanja dokumentarnih materijala, odnosno

komparativna metoda. Komparativnom metodom nastojat ćemo adaptirati prvodbitni

(inicijalnu) dokumentiranu problemsku formulaciju u skladu s trenutno dokumentiranom

situacijom, odnosno situacijom dokumentiranom u okruženju. Dodatne metode koje ćemo

korisiti su pravna metoda i koncepcija. Jedna od ključnih metoda u koncipiranju zaključaka

rada svakako je vrijednosno – normativa metoda, odnosno metoda evaluacije. Primjena

ove metode ima određene prednosti samo ako se kombinira sa analizom ili sintezom.

Neke dijelove koje smo predvidjeli u strukturi rada, razmatrat ćemo primjenom

kibernetskih metoda i to funkcionalne analize. Ove metode su jako korisne kad se obrađuju

određeni strukturalno ustrojeni sistemi, bili statički ili dinamički, kakav je krivični zakon,

ili zakon bilo koje vrste.

5

I POLICIJA

1.1. Uspostavljanje nauke o policiji

Nauka o policiji nije upotpunosti uspostavljena u Evropi i svijetu, bez obzira što su

se u zadnjih pet decenija dogodili značajni pomaci u segmentu permanentnog policijskog

obrazovanja. Nauka o policiji pripada širokom korupusu znanja koji je u stalnom dodiru sa

drugim akademskim disciplinama, kao što su kriminologija, pravo, kriminalistika,

forenzička psihologija, sociologija, psihologija, menadžment, te političke i sigurnosne

nauke.Poređenja radi, kriminologija i policijska nauka imaju isti predmet istraživanja,

odnosno, to su kriminalitet i počinitelji, ali i pored toga, policijska nauka će ispitivati

modele za učinkovito otkrivanje, dokazivanje, razjašnjavanje i sprječavanje određene vrste

kriminaliteta. Isto tako, bitno je naznačiti kako se revolucionarno otkriće identifikacije

pomoću DNK u kriminalističkom istraživanju odrazilo na način i kvalitetu policijskog

rada. U ovom smislu, koncept naučnog istraživanja obuhvata policiju kao instituciju i

policijski rad, kao proces. Fokus policijske nauke, njene strukture i odnosa prema radnim i

vezanim disciplinama, kao što su pravne i krivičnopravne nauke, predstavljaju najčešće

raspravljana pitanja. Određeni pristupi policijskoj nauci smještaju je u skupinu nauka koje

se primarno bave sigurnosnim fenomenima zbog čega je možemo nazvati „sigurnosnom

naukom“.1

Sigurnosne nauke smatraju se naukama usmjerenim na ostvarivanje sigurnosti

građana i njihove države. Sigurnost podrazumjeva zaštitu od različitih vrsta ugrožavanja po

ljudski život, zdravlje i imovinu, okoliš, ljudska prava, teritorijalnu cjelovitost države i sl.

Podjela sigurnosti je na unutrašnju i vanjsku. Pod unutrašnjom se podrazumjeva zajedničko

djelovanje različitih institucija koje se bave zaštitom, uključujući policiju, pravosuđe,

zaštitu i spašavanje, gdje policija predstavlja jedan od elemenata sistema javne, odnosno

nacionalne sigurnosti. U kontekstu unutrašnje sigurnosti, nauka o policiji može biti

shvaćena kao integralni dio šireg koncepta policijskih i pravnih nauka što uključuje

područja koja se bave prijetnjom ili povredom javnog reda i mira, života i imovine,

građana, prevenciju, otkrivanje, razjašnjavanje, procesuiranje, sankcionisanje i drugo.

1.2. Historijski razvoj nauke o policiji1 Erneker, Holer: prema Porada, Erneker, Holer, Holonek, 2006, str. 17

5

Historijski nacionalni pogledi u policiji gotovo da nisu spominjani do kasnih 60-ih

godina prošlog stoljeća. Naučnici su se bavili istraživanjem obrazaca kriminaliteta kroz

formalni zakonski sistem, zanemarujući razvoj međunarodne policijske prakse i zasebno

istraživanje policijskih tema. Policija kao institucija nastajala je postupno se odvajajući od

vojnih snaga i gradila samostalno tokom XVII i XVIII vijeka kao ishod moderne zaštite

zajedniceu cjelini. Još u XVIII vijeku staro poimanje policijske nauke odnosilo se na nauku

o vladanju ili upravljanju državom, a u XIX vijeku ona se tretirala kao pravna nauka2.

Nekoliko desetljeća kasnije policijskom naukom počinju se baviti kriminolozi, da

bi njenoj afirmaciji kao akademskoj disciplini najviše pridonijeli sociolozi od 1960.

godine. U narednom periodu stavljen je akcent na neophodnost integrisanja američkih

istraživanja u evropsku tradiciju policijskih naučnih studija, u kojem segmentu je policijska

nauka sagledana iz višedimenzionalnog aspekta, te podijeljena na:

Političku - normativno određuju kompetencije policije i njen odnos s

administrativnim tijelima i građanima;

Društvenu – aktuelno i poželjno funkcionisanje policije u određenim uslovima;

Tehničko – tehnološkim i organizacijskim sredstvima omogučavaju se razumni

dokazi političke odgovornosti koja je poželjna sa stajališta društvne nauke;

Historijsku – razvija se u smjeru aktulenih društveno – historijskih istraživanja;

Komparativnu – istražuje specifičnosti historijskih i trenutnih organizacija

policijskih struktura u Evropi. Policijske aktivnosti poput kriminalističkog

istraživanja, održavanja reda i sigurnosti, zaštite tržišta i sl., postojale su otkad i

konglomerati ljudi u većim zajednicama. S druge dtrane, policijske institucije kroz

historiju od XV do XIX vijeka predstavljale su vladine aktivnosti.

1.3. Predmet nauke o policiji

2Lat: iuris prudens

5

Tokom historijskog razvoja policije određeno je formalno kao „vanjsko“ znanje

stvoreno uz pomoć pretežno društvenih nauka, ali i unutrašnje znanje proizišlo iz policijske

prakse. Ono je određeno brojnim komponentama koje pripadaju društvenoj,

organizacijskoj i individualnoj osi, na kojoj se susreću razne naučne discipline, zbog kojih

se složenosti dovodi u pitanje nezavisnost policijske nauke. Međutim, pojam nauke

podrazumjeva i doprinos novih spoznaja koje mogu objasniti činjenice koje nastaju u

stvarnosti poštujući pritom metodološka načela koja omogučavaju posmatranje, mjerenje,

ponavljanje i verifikaciju ispitivanja, kao i izvedivost daljnjeg ispitivanja određene pojave.

Važno je naglasiti kako je razlika između onog što se može ili ne može smatrati naukom

određena metodološkim postupkom, a ne predmetom istraživanja.

Kod definiranja predmeta nauke o policiji bitno je da se utvrdi koje komponente

sigurnosti su bitne za proučavanje, odnosno s kojih aspekata su komponente sigurnosti

važne. Ako se sigurnost sagledava kao stvarna situacija čija je vrijednost uvijek određena,

s jedne strane prirodom opasnosti, a s druge instrumentima njenog neutraliziranja i

zaustavljanja, predmet nauke o policiji tražit će se u okvirima unutrašnje sigurnosti

građana, života, zdravlja, imovine, ljudskih prava i sloboda itd.

Od policije se očekuje da bude garancija navedenih vrijednosti i interesa, te da sa

ostalim sudionicima unutrašnje sigurnosti kreira i provodi politiku unutrašnje sigurnosti,

jer samo u tako definiranom okviru može se pretpostaviti definicija policijske nauke. U

tom slučaju njena bi definicija glasila: „policijska nauka jeste naučno učenje policije kao

institucije i policijskog djelovanja kao procesa“. 3

Policijska nauka kombinira metode i predmete drugih srdonih disciplina unutar

djelokruga policijskog rada u širem smislu. Uključuje sve poslove i ovlasti koje policija

provodi u obezbjeđenju javnog reda i mira. Uz to ona pokušava razjasniti činjenice i steći

spoznaje o policijskom djelovanju na razini njihovog upučivanja kako bi mogla predvidjeti

moguća stanja u budućnosti.

Na kraju, da bi policijska nauka koristila iskustveno znanje policije, znanstvene

spoznaje srodnih disciplina, kao i već utvrđene metode drugih disciplina. Policija, dakle,

kao predmet policijske nauke uključuje historiju policije, organizaciju policije, ulogom

policije u društvu, policijske službenike, njihove profile, vrijednosti i ponašanja, kao i

policijski menadžment.

3CEPOL: projektna skupina za policijsku nauku i istraživanje, str. 285

5

1.4. Pojam policije

Stepen razvoja ljudskog društva determinirao je pojmovno određenje policije, tako

da genezu policije možemo pratiti i prije nastanka države. U tom periodu sva društva su

imala jednostavnu formu integracije što je ustvari predstavljalo društveni odnos u

ograničenim okvirima. Polazeći od navedenog, „srodstvo je imalo karakteristike osnovne

društvene strukture i funkciju moralnog regulisanja cjelokupnog društva u segmentu

imovinskih odnosa, solidarnosti prema vanjskim opasnostima, vojne organizacije,

proizvodnog rada, religioznih funkcija i sl“.4 Kako se društvo razvijalo, uslovljavalo je i

diobu rada, veću urbanizaciju, a posebno podjele interesa ljudi i zajednica. S tim u vezi,

pojedine ranije regulativne funkcije prelaze na druge nosioce, odnosno, na druge društvene

institucije. Znači, razvojem društva pojavila se i potreba za sve većim uravnoteženjem

odnosa u zaštitnoj funkciji, zdravstvenoj, obrazovnoj, kao i funkciji socijalne sigurnosti.

Sve promjene koje su se odvijale na putu razvoja društava, a s tim u vezi, i

raspadanje pojedinih zajednica, kao i razdvojenost pojedinaca kroz odnose koji su se

odvijali u tim procesima, bile su osnovni razlog koji je poticao ideju za formiranjem

jednog novog zaštitnog mehanizma. U tom smislu, „zajednica se od najranijih vremena, a

kasnije u obliku svojih sistema i institucija pojavljuje kao glavni nosilac regulacije

sistemskog legitimnog uticaja na ponašanje ljudi prema unaprijed postavljenim

kriterijima“5, koja je imala različite forme djelovanja kroz razne historijske situacije.

1.5. Etimologija pojma policije

4Masleša R., Policija – organizacija i funkcionisanje u demokratskom društvu, FKN, Sarajevo, 1999., str. 15 5Masleša R., n. d., str. 16

5

Etimološki gledano, riječ policija potječe od grčke riječi „polis, politea“, što u

prevodu ima značenje upravu grada, državu, ustav. To znači da se iz termina „polis“, koji

je označavao grad, odnosno državu, izveo pojam „politea“, a koji je predstavljao

cjelokupnu državnu djelatnost, zakonodavstvo, sudstvo i upravu.

Za Aristotela riječ „politea“ predstavljala je oblik idealnog državnog uređenja, koji

čini sredinu između demokratije (o kojoj će kasnije biti riječi) i oligarhije6 i u kome su

policijski zadaci bili posmatrani samo kao jedan od prijeko potrebnih elemenata, a te

policijske zadatke bi vršili naročiti organi, kao što su astinomi, čuvari, stražari i dr, po

čemu se vidi da se između termina politea, kako ga je Aristotel, shvatio i termina policija,

kako je shvaćen u našem jeziku, ne postoji znak jednakosti.

U stoljećima koja su uslijedila riječ policija se upotrebljavala u značenjima koja su

mnogo šira od značenja pojmova koji se danas koriste. Prema dostupnim izvorima, riječ

police pojavila se prvi put u francuskom jeziku 1250. godine, a čitav period srednjeg7,

kasnog srednjeg vijeka i perioda renesanse (vremenski se određuje od 14. stoljeća u Italiji

do 16. stoljeća u ostatku Evrope) pod policijom se podrazumijevala ukupna državna

djelatnost.

Dakle, u periodu Srednjeg vijeka između pojmova policija i politika nije došlo do

naučnog razdvajanja, osobito zbog funkcionalne i organizacione neizdiferenciranosti u

sistemu vlasti, budući da naznačeni pojmovi svoje korijene imaju u grčkoj riječi polis.

6Oligarhija – vladavina manjine (grčki oligos – malo i arkhê – vladanje), je vrsta vlasti u kojoj je većina moći u rukama manjeg dijela populacije, ali koje je normalno najmoćnije bilo po svom bogatstvu, vojnoj sili, strahovladi ili političkom uticaju. Politički analitičari kažu da je svako društvo neizbježno oligarhijsko, ma koji politički sistem gledali. Broj članova oligarhije ne predstavlja jedan siguran kriterij za određivanje oligarhijskog sistema. Stoga je bitno analizirati, s više pažnje, kriterije pripadnosti oligarhijskom društvu: kako postati član, kako isti ostati i kako izaći iz tog društva. Razne vrste kriterija, više ili manje službene i više ili manje stabilne u vremenu, mogu ući u igru. Oligarhije su složeni politički sistemi sa često više krugova moći, koja je sve više i više koncentrirana, specijalizirana u skladu s domenom moći, na primjer ekonomska, pravna, religijska, vojna, tehnološka, itd., čije izražavanje je često diskretno i kolegijalno. Treba reći da je oligarhijsko društvo nestabilno, njegova moć se mijenja vremenom (bilo da opada ili raste) i taj fenomen je dodatno zakompliciran vanjskim utjecajima, naprimjer, ratni uslovi dopuštaju jednom pojedincu da koncentrira i uzme veliki dio moći, ali uz rizik da će oligarhija nestati, bilo porazom, bilo pobjedom (Rim koji je, i pored osvajanja, doživio debakl). Oligarhija je bila karakteristična u Sparti, gdje su vlast imali samo najbogatiji slojevi društva. Izvor: http://bs.wikipedia.org7Oko vremenskih granica Srednjeg vijeka među historičarima postoji neslaganje. Prema jednima, Srednji vijek počinje u 1. polovini 3. stoljeća, u doba vladavine rimskog cara Dioklecijana, zbog tadašnjeg društvenog uređenja, koje već počinje nalikovati feudalizmu, dok drugi smatraju da počinje padom Rimskog carstva 476. godine i nastankom prvih germanskih država. Također, neki za kraj Srednjeg vijeka uzimaju pad Carigrada 1453. godine, dok drugi za kraj istog razdoblja smatraju Kolumbovo otkriće Amerike 1492. Izvor: http://bs.wikipedia.org

5

Posebnu ulogu i značaj za policiju imaju periodi XVIII i XIX stoljeća u evropskim

državama, odnosno, apsolutističkim državnim monarhijama, u kojima se pod pojmom

policija „podrazumijevala unutrašnja uprava i unutrašnji državni poslovi, sa izuzetkom

vojske i sudstva“.8 U ovom smislu pojam policije je stariji od pojma uprave. Navedeni

period karakteriše širok djelokrug unutrašnje uprave, uključujući regulisanje taksi i poreza

različitih ograničenja, monopola i ekskluzivnih privilegija preduzeća.

Krajem XIX stoljeća, pojam policije u funkcionalnom smislu, sužava se uglavnom

na aktivnosti održavanja javnog reda i mira i na suzbijanju kriminalnih aktivnosti. To je

ujedno i vrijeme konačne razdvojenosti policijske djelatnosti od djelatnosti ostalih resora

unutrašnje uprave, pri čemu će se u pojedinim zemljama pod pojmom policije i dalje

shvatati još neke djelatnosti unutrašnje uprave.

Kako se pojam policije mijenjao u funkcionalnom, tako je poprimao značenja i u

organizacionom smislu. U organizacionom smislu, sa procesom diferencijacije državnih

funkcija, uspostavljaju se i organi sa različitom ulogom u upravno - političkom sistemu,

koji će isključivo obavljati policijske poslove i zadatke, tako da je resor unutrašnjih

poslova, kao moderna policijska organizacija, nastala tek u XIX stoljeću.

U našem jeziku riječ policija ima više značenja, koja se kreću od toga da ona

predstavlja posebnu službu, odnosno, organ državne uprave koji se brine o čuvanju javnog

reda postojećeg uređenja i poretka i o imovinskoj i ličnoj sigurnosti građana. To se

značenje proteže dalje na „oznaku djelatnosti koju ta državna služba vrši, njene pripadnike,

tj. policajce i zgradu gdje su smješteni“.9 U engleskom jeziku riječ „police“ – policija, ima

značenje:

organizacione civilne snage za održavanje poretka, prevenciju, otkrivanje

kriminaliteta i izvršavanje zakona;

članova tih snaga;

regulisanja i kontrole u zajednici,

departmana vlade zaduženog za izvršavanje policijskih zadataka posebno

onih koji se odnose na održavanje poretka;

8Milosaveljvić B., Nauka o policiji, Beograd, 1997., str. 49 Rječnik srpskohrvatskog književnog jezika, Matica srpska, Novi Sad, 1971., str. 653

5

te bilo koje grupe ljudi koji su službeno zaduženi i zaposleni za održavanje

reda i izvršavanje zakona.

S tim u vezi postoji i glagolska imenica „policing“, čije se značenje može prevesti kao

kontrolisati, regulisati, držati u poretku pomoću policije ili primjenom policijskih

sredstava“.10 Francuska riječ police11 ima dva glavna značenja:

„skup pravila nametnutih ljudima zbog uspostavljanja vladavine reda, mira

i sigurnosti unutar grupe i

javne snage zadužene za primjenu tih pravila, kao i članova tih snaga“.12

Njemački izraz polizei i italijanski polizia korespondiraju sa prethodno naznačenim

stavovima. Na osnovu izloženog može se zaključiti da se riječ policija danas koristi u

smislu da ona implicira „posebno organizovanu službu za održavanje javnog reda i

poretka, za prevenciju i represiju kriminaliteta i izvršavanje zakona, kao i pripadnike tih

službi“.13

1.6. Određenje pojma policije na teorijskoj ravni

Na osnovu prethodnih izlaganja možemo apostrofirati da je pojam policije teško

odrediti. Svaki takav pokušaj svodio se na jednostavan pristup, sa nejasnim određenjem

uloge policije u jednom društvu. Pojam policije je teško odrediti iz razloga što ona obavlja

različite zadatke i ima diferentne organizacione modele u pojedinim zemljama. Upravo

zbog toga, teško je naučno naznačiti zajedničke karakteristike pojedinih policijskih

modela.

Unutar standardnog oblika policije u većini zemalja širom svijeta postoji jedna ili

više organizacionih službi, koje se protežu i do vojno – policijskih organizacija, tj.

žandarmerija14 ili mješovitih organizacija sa specifično kombinovanim policijskim i

10The Oxford Dictionary: A New English Dictionary an Historical Principles, Clarenden Press, Oxford, 1933., str. 1069-107011U francuskom jeziku riječ police se susreće od sredine XVIII stoljeća.12Grand Larousse encyclopedique en dix volumes, Paris, 1963., str. 61213Milosavljević B., n. d., str. 714 Žandarmerija je vojna formacija zadužena za obavljanje policijskih zadaća, iako mogu obavljati i neke vojne zadaće, a često služe i za obavljanje humanitarnih misija (npr. traganje i spašavanje). U zavisnosti o kojoj se državi radi, žandarmerija može biti u nadležnosti ministarstva odbrane (npr. Francuska) ili

5

nepolicijskim aktivnostima. Dakle, u mnogim zemljama postoje razni oblici policijskih

službi, od tajne ili političke policije, zatim vojna policija, zatvorska policija, policijska

organizacija federalnih jedinica, gradske, opštinske, seoske i druge samoupravne policije,

različite forme policijskih rezervi ili dobrovoljnih policijskih snaga, i konačno, tzv.

privatne policije koje djeluju kroz detektivske agencije, službe za obezbjeđivanje imovine

i lica, policije kompanija i sl.

Navedene forme i njihova uloga policije uslovila je i konstituisanje nekoliko

pojmova koji su uži po sadržini od pojma policije. Tako se, npr., mnogo često sreću

pojmovi kao što su:

„sudska policija (istražna, kriminalistička, krivična ili represivna);

administrativna (policija poretka, javnog reda i mira, uniformisana ili

represivna policija);

politička (policija mišljenja, predviđanja, informativna, tajna ili viša

policija);

državna (ustavna, opšta ili glavna);

samoupravna (opštinska, komunalna ili pomoćna);

opšta;

teritorijalna ili unutrašnja;

civilna ili vojna;

uniformisana ili neuniformisana i sl“.15

Multidefinicijska diferentnost ovih pojmova je upućenje na teškoće

interdisciplinarnog određenja policije na naučnoj ravni. Prvi pokušaji da se pojam policije

odredi na naučnoj, teorijskoj i komparativnoj osnovi javljaju se krajem XIX i početkog XX

stoljeća. Prvu definiciju policije ponudio je engleski autor 1885. godine, a koja glasi:

„policija predstavlja onaj dio društvene organizacije koji se neposredno brine oko

održavanja dobrog poretka, odnosno prevencije i otkrivanja povreda tog poretka“.16

ministarstva unutrašnjih poslova (npr. Argentina), ili u nadležnosti oba ministarstva (npr. Čile i Italija). U pogledu organizacije, naoružanja, discipline i drugog, žandarmerije su slične vojnim organizacijama. Žandarmerija se ne smije miješati s vojnom policijom, koja ima ovlaštenje postupati samo prema vojnim osobama. Izvor: http://bs.wikipedia.org15Milosavljević B., n. d., str. 1016Masleša R., n. d., str. 19, preuzeto od Mawby R. I., Comparative policing issues: The British and American System in International Perspective, London, Unwin Hyman, 1990, str.2, navedeno isto i u Ibid,str. 10-11

5

Godine 1905., nastala je definicija koju je dao L. Lepine po kojoj je policija

organizovano tijelo službenih lica sa primarnim zadacima zaštite poretka i obezbjeđenje

sigurnosti lica i imovine, a po američkom autoru R. Fosdicku „policija je označavala

ustavom konstituisane snage za zaštitu pojedinaca u okviru njihovih zakonskih prava“.17

Francuski i njemački autori, u okviru svojih studija, nastojali su definisati pojam

policije sa pravnog aspekta. Taj pravni aspekt svodio se na tri značenja:

organizaciono (policija posmatrana kao policijska, javna služba i kao

policijska snaga, te javna služba policije);

funkcionalno (policijska prava, ovlaštenja i njena funkcija) i

administrativno (policijske mjere, zakoni i administrativna kontrola

policije).

Ovaj pravni pristup odiše uskim poimanjem policije, s obzirom da ne može dati

„svu multidimenzionalnost koja je karakteristična za ovaj pojam, niti može dati

sveobuhvatnu definiciju koja bi važila na polju drugih pravnih sistema“.18 U mnoštvu

definicija koje su se pojavile i koje su nastojale naučno pojmiti šta je to policija, s jedne

strane, te da bi se zadovoljila analitička i komparativna preciznost, s druge strane,

Bogoljub Milosavljević je istaknuo više pojmova policije i te pojmove zbog preglednosti

grupisao na slijedeći način:

„organizacioni i funkcionalni;

formalni i materijalni;

strateški i dinamički;

policija kao organ vlasti i kao javna služba“.19

Organizacioni i funkcionalni pristup policiju objašnjavaju na dva različita načina. S

tim u vezi, s politološkog aspekta, država posjeduje „monopol legitimnog fizičkog

nasilja“20, kojeg ostvaruje putem policije, kao svog izvršnog organa. Ovdje se prinuda

prihvata kao jedina relevantna forma u funkcionisanju policijskog sistema. Ne dovodi se u

pitanje da su prethodno navedena pojmovna određenja fundament, ali su ipak nedovoljni

za preciznije teoretsko određenje objašnjenja policijskog sistema. Formalno definisanje

17Fosdick R.: Europen Police System, New York, 1915, str. 4, navedeno i u Ibid,str. 1118Milosavljević B., n. d., str. 2019Masleša R., n. d., str. 2020Masleša R., n. d., str. 21

5

policije zasniva se na njenim ovlaštenjima, organizacionionim formama, autoritetu koji

ima u društvu, koja kao društveni organ i u zakonskim okvirima sprečava sve pojave i

ponašanja koja mogu dovesti do negativnih posljedica.

Za razliku od ovog, materijalni pristup stavlja akcent na fundamentalne ciljeve

policije, što podrazumjeva održavanje unutrašnje sigurnosti.

Strateško definisanje pojma policije podrazumijeva instituciju zatvorenog tipa, tj.

ona je služba koja ima nedvosmislen položaj u društvu i koja postupa u skladu sa važećim

propisima.

Dinamički pristup podrazumijeva policiju kao integralni dio društva koja svoje

djelovanje prilagođava potrebama savremenog demokratskog društva, strogo vodeći

računa o nekim osjetljivim postupanjima u rješavanju pojedinih konfliktnih situacija, a sve

s ciljem da uspostavi što optimalnije odnose sa građanima, odnosno, društvom.

S tim u vezi, policija se posmatra i kao organ vlasti i kao javna služba, što zavisi od

toga kakvo je društvo u organizacionom smislu u kojem ona obavlja svoju funkciju. Svi

naznačeni pristupi u definisanju pojma policije upućuje na zaključak da su preuski u svojoj

deskripciji. S obzirom da se njena uloga ne može svesti samo na parcijalnu aktivnost (npr.

samo kroz pravnu funkciju). Isto tako, ne može se posmatrati niti kao javna služba, niti

organ sa uslužnom djelatnošću (npr. zaštita od požara), tako da se policija na današnjem

stepenu društvenog razvoja može posmatrati kao „vladin primarni instrument socijalne

kontrole“.21

Dakle, izloženi pristupi u definisanju ovog složenog pojma ukazuju na njegove

pojedine aspekte. Pozivajući se na analitičku i komparativnu, te na analitičku

multidisciplinarnu metodu, dati su najznačajniji elementi koji iz naučnih okvira mogu

ponuditi određenje pojma policije.

S tim u vezi, „policija bi se mogla definisati kao specifičan, složen i dinamičan

izvršni organ vlade koji je u skladu sa zakonskim ovlaštenjima zadužen za održavanje

21Milosavljević B., n. d., str. 38

5

unutrašnje sigurnosti u društvu, koristeći se legitimnom upotrebom sredstava prinude,

pridržavajući se strogo etičko – profesionalnih principa u vršenju svojih dužnosti“.22

1.7. Institucionalizacija policije kroz historiju

Policijsku službu u institucionalnom smislu možemo posmatrati s aspekta

filogenetskog razvoja (razvoja ljudske vrste) i ontogenetskog razvoja (odnosi se na razvoj

ponašanja i psihičkog života pojedinca od začeća do smrti). Dakle, razvoj ljudske vrste, u

primitivnim, tj. početnim oblicima ljudske zajednice, prisutnost pojedinih članova

zajednice koji se na osnovu individualnih osobina, kao što su mudrost, hrabrost, fizička

snaga, organizacijske sposobnosti i slično, suočavaju sa novim nepoznatim i potencijalno

opasnim okolnostima, predstavlja prvobitan oblik društvenog odgovora na zadovoljenje

potreba koje se odnose na sigurnost članova zajednice.

U tom periodu nije bila razvijena diferencijacija između vojne i policijske funkcije

u savremenom smislu značenja, što je uzrokovalo ugrožavanje cjelokupne zajednice na

čitavom teritoriju. Stoga ćemo nastojati navesti relevantne historijske primjere koji daju

prikaz na koji način se institucionaliziralo specifično policijsko djelovanje.

Međutim, u arhajskim društvima23 može se govoriti o postojanju specijaliziranih

skupina, posebno edukovanih i istreniranih za zaštitu drugih članova društva, vladara,

njegove porodice i uže skupine uglednih ljudi tadašnjeg doba. Policijske su zadaće do

nastanka prvih gradova bile teško odvojive od vojnih. U starom Egiptu možemo govoriti o

policijskoj službi koja nije tek proširena vojna moć. Na ruralnim su područjima egipatskog

kraljevstva policijske snage bile dužne štititi poljoprivrednike od pljačkaša, ali su i

djelovale kao skupljači poreza. Fizička sila bila je legitimno sredstvo za one koji su

pokušavali izbjeći porez. Bile su poznate i policijske službe koje su nadzirale pustinjsku

22Masleša R., n.d., str. 21-2223U arhajsko doba (oko 800. – 480. godina pr. Kr) dolazi do značajne kolonizacije na obalama Sredozemnog (Sicilija, Korzika, južna Italija ili Magna Graecia, južne Francuske i istočne Španjolske), Mramornog i Crnog mora, te stupanjem u tijesne veze s itočnjačkim razvijenim civilizacijama. Ujedno se dovršava formiranje polisa i njihovo definitivno razgraničavanje u samoj Grčkoj, kao i zameci budućih makropolitičkih formacija. U istom razdoblju dolazi i do obaranja monarhija u većini polisa, te stvaranja oligarskog (npr. u Korintu), demokratskog (najpoznatiji u Ateni) ili aristokratskog poretka (najpoznatija Sparta), prekidanih čestim vladavinama tirana. Izvor: http://bs.wikipedia.org

5

granicu sa uvježbanim psima, a njihova dužnost bila je vršiti nadzor nad problematičnim

nomadima i hvatati odbjegle zatvorenike.

Mezopotamija24 ili „kolijevka civilizacije“, na čijem su području izrasli gradovi

Uruk, Umma, Eridu, Lagas, Ur, uglavnom je egzistirala u ratnim prilikama, što je bilo

suprotno gotovo idiličnom poretku koji je vladao u Egiptu. Zato je bila potreba za aktivnim

čuvanjem reda. Pretpostavlja se da su prve policijske snage u Mezopotamiji činili nubijski

robovi, koji su stražarili na tržnicama i drugim mjestima gde se okupljalo mnogo građana.

Rimski car Oktavijan, koji je vladao na početku I stoljeća , osnovao je za vrijeme

svoje vladavine posebnu vojnu snagu, poznatu kao pretorijanska garda (predstavljali su

odred tjelesne garde careva Rimskog carstva). Služili su i kao odani stražari vojnih

komandanata, ali su u historiji poznati kao careva tjelesna garda. Zbog potrebnih vještina,

ali i podobnosti, njihova ovlaštenja uveliko su nadilazila status običnih legionara. U rimsko

doba nastaje i prva policijska jedinica koja nije bila u sklopu vojnog i finansijskog sistema

poznata kao rimska vigilija25, tj. noćna straža sastavljena od nekoliko hiljada slobodnih

građana.

Od sredine I stoljeća, u anglosaksonsko doba, razvija se sistem unutrašnjeg

pomaganja i nadzora nasilja, koji je sve više dobijao na značenju na prostoru upravitelja

provincije, a kasnije i u grofovijama. Raspolagale su određenim ovlaštenjima koja su se

svodila, uglavnom, na održavanje reda i zakona, te je mogao organizirati posebne skupine

koje bi imale učešće u hapšenju onih koji su kršili tadašnji zakon. Plymouth (najvažnija

engleska luka), u doba kraljice Elizabete I26, s vremenom zbog pomorskih veza sa Indijom,

hemijske industrije i brodogradnje, postaje uporište britanske ratne mornarice, te iz tog

razloga uspostavlja sistem noćnih čuvara i stražara koji su noću čuvali ulazna vrata i

gradske zidove.

Od XIII stoljeća utvrđuje se gradska služba „bailiff“ (čuvar ili izvršni činovnik)

odgovoran za održavanje noćne straže unutar zaključanih gradskih vrata. Bila je to plaćena

24Mezopotamija je područje jugozapadne Azije. Naučno rečeno, Mezopotamija obuhvata aluvijsku ravnicu između rijeka Tigrisa i Eufrata, u Iraku i Siriji. Međutim, smatra se da izraz također potpuno obuhvata riječne ravnice, te okolna nizijska područja čije granice čine Arapsku pustinju na zapadu i jugu, Perzijski zaljev prema jugu, te planine Zagros i Kavkaz prema sjeveru. Izvor: http://bs.wikipedia.org25Lat. Vigilia - bdijenje26Elizabeta I(1553. – 1603.),engleska kraljica. Bila je šesta i posljednja vladarica iz dinastije Tudor, koja je vladala 44 godine, a čija je vladavina bila obilježena jačanjem engleske moći i utjecaja u svijetu, kao i religioznim previranjima u samoj Engleskoj. Vrijeme njezine vladavine nazivaju Zlatnom Elizabetinom erom u kojoj je rasla ekonomska moć Engleske, te cvjetala nauka, filozofija i kultura. Izvor: http://bs.wikipedia.org

5

služba za muškarce starije od 16 godina, koji su prolazili program obuke odgovarajuči vrsti

posla kojeg su obavljali. Godine 1285. Winchesterskim je statutom uređeno da svaki

utvrđen grad postavi dovoljan broj noćnih čuvara koji bi stražarili oko ulaznih vrata

između zalaska sunca i zore, s osnovnim zadatkom da provjeravaju strance koji ulaze na

područje grada. Od 1620. godine na području države Massachusetts, savezna država SAD

od 1788. godine, doseljenici osnivaju službe koje se brinu o sigurnosti zajednica po uzoru

na modele ustaljene u njihovim domicilnim evropskim krajevima. U Bostonu je 1631.

godine osnovana prva služba za noćni nadzor koja nije bila profesionalno plaćena, ali se

pripadnost toj grupi smatrala posebnom čašću, pa su se za takvu službu birali samo građani

posebno cijenjeni među članovima zajednice.

U Francuskoj je u XVII stoljeću, za vrijeme Luja XIV, osnovana relativno

malobrojna središnja policijska služba s nekih 40 inspektora, kojoj je dužnost bila

prikupljati informacije važne za srednju vlast, uz dosta široka ovlaštenja. Prvu modernu

službu nakon dugotrajne borbe sa skepticima, ali i maestralne argumentacije u parlamentu,

osniva britanski sir Robert Peel, koji je 1829. godine utemeljio London Metropoliten

Police. Ne samo što je razvoj tog sistema vrlo brzo postao modelom koji se primjenjivao

prilikom osnivanja policijskih službi u mnogim državama, kao što su Irska, Australija,

Indija, Kanada, te SAD, nego je postao temelj za razvoj policije u najvećem broju društava

koje su svoje državne institucije gradile po uzoru na liberalno – demokratskim tradicijama.

Iz navedenih primjera može se uočiti da je policijsko djelovanje kroz historiju

oblikovano društvenom potrebom za sigurnošću, te da je policija obavljala upravo onu

zajedničku funkciju koja se ostvaruje specifičnim oblikom djelovanja, a kojoj je cilj zaštita,

sigurnost i očuvanje njezine stabilnosti. U tom smislu potreba za sigurnošću očito je

oduvijek bila centralni imperativ, čije se ispunjenje zahtijeva i očekuje od članova društva,

pa se ona kao takav fenomen može smatrati presudnom za proces institucionalizacije

policije, „koja će tek u XIX stoljeću dobiti obrise moderne policijske organizacije“.27

II POLICIJA U DEMOKRATSKOM DRUŠTVU

II.1. Koncept rada policije u savremenom društvu

27Masleša R., n. d., str. 18

5

Položaj, uloga i organizacija policije zavisi od političkog sistema, odnosno,

društvenog uređenja. Tako, vlast u totalitarnim državama kontroliše ekonomiju, slobodu

govora i koja do krajnjih granica koristi teror korištenjem policije, tajne policije, te

poluvojnih organizacija. Drugim riječima, društveni sistem održava se na račun slobode

pojedinca.

Nasuprot totalitarnim, demokratske države se zasnivaju na ideji da sve važne

odluke donosi izravno većina njenih građana putem izbora. U tom smislu se može kazati

da je vlast demokratska, tj. članovi jednog demokratskog društva imaju direktno učešće u

donošenju zakona ili broju svojih predstavnika koji će u njihovo ime učestvovati u

političkom životu.

Kad se radi o samom značenju i definiciji demokratije u praksi, to nedvojbeno

zavisi od sudjelovanja građana date demokratske države u političkom životu. Oni svojim

zalaganjem mogu doprinijeti razvoju sistema, mehanizama i institucija demokratke države.

Zbog toga je od posebne važnosti potrebno znanje iz demokratije. Ne može se govoriti o

demokratskoj vladavini ukoliko se ne obezbijede osnovni principi bitni za jednu pravnu

državu, a to su ograničavanje prinude prema građanima i njeno svođenje na što manju

povredu ličnih prava, s obzirom da poštivanje i zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda

predstavlja osnovu svakog civilizacijskog življenja.

Razvoj demokratije treba da ide u pravcu kontinuiranog propitivanja i traženja

novih puteva reorganizacije i potrebnih strukturalnih promjena s ciljem konstruisanja nove

doktrine i strategije koja će implicirati oblikovanje jednog savremenog policijskog sistema.

Ustav BiH je sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma, koji je parafiran 22.

novembra 1995. godine u Dejtonu, a potpisan 14. decembra iste godine u Parizu, a sve s

ciljem prestanka agresije na BiH u periodu 1992. – 1995 godine. Tekst Ustava BiH

predstavlja Aneks 4 usvojenog Mirovnog sporazuma, kojim je BiH definirana kao

demokratska država, koja funkcionira u skladu sa zakonom i temeljnim slobodama, te

demokratskim izborima. Najveće vrijednosti Ustava BiH sadržane su u njegovoj

preambuli, gdje se ističu načela ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, mir i

pomirenje, pravda i tolerancija, pluralizam, demokratija, tržišna ekonomija, suverenitet,

integritet, politička nezavisnost, te međunarodno humanitarno pravo.

5

Međutim, Ustav kao najveći politički pravni akt od njegovog donošenja pa do

danas pokazao se nefunkcionalnim u raznim segmentima društvenih odnosa, prije svega,

teritorijalne organizacije vlasti koja se zasniva na državnom, entitetskom, kantonalnom i

općinskom nivou. To u znatnoj mjeri onemogućava normalno funkcionisanje institucija

BiH. Naime, prema članu 1. ovog Ustava, BiH nastavlja svoje postojanje kao pravna

država na novim državnopravnim i ustavnopravnim rješenjima, odnosno Dejtonski ustav

obezbjeđuje državni kontinuitet kao samostalne, suverene, pravne i demokratske države.

Ono po čemu se cijeni demokratski karakter neke države jeste to do kojeg nivoa ona

obezbjeđuje međunarodno priznata ljudska prava i slobode. U skladu sa ustavnim

uređenjem BiH, kao i njenih entiteta Federacije BiH i Republike Srpske, ustanovljene su i

policijske snage sa znatnim specifičnostima. „U Federaciji BiH policija je organizirana na

decentraliziranim osnovama sa blagim elementima koordinacije, dok se u Republici

Srpskoj radi o jedinstvenoj centraliziranoj policijskoj organizaciji“.28

Važna organizaciona komponenta je podjela vlasti na sudsku, izvršnu i

zakonodavnu. Naznačena podjela izvršena je s ciljem da nijedna od njih ne bi uspostavila

sistem kontrole, tako da nijedna od njih ne postane dominantna. Međutim, ne može se

govoriti samo o ravnoteži na nivou podjele vlasti. Za jedan uspješan politički sistem

potrebno je da svi njegovi segmenti budu usaglašeni. Ukoliko je jedan politički sistem

manje ili totalno nestabilan, pogotovo u važnim sigurnosnim aspektima, samim tim će

imati i manju kontrolu nad upravnim sistemom čiji je sastavni dio i jedna policijska

organizacija. Policijski sistem je „otvoren dinamičan organizacijski sistem“29, na koji utiču

društvene promjene. Kraj prošlog i početak ovog stoljeća obilježio je ekspanziju zahtjeva

za policijskim agencijama, što zbog kompletne nepredvidivosti, tako i zbog složenosti

sigurnosnih problema koji su karakteristični za današnje savremeno doba, te zbog svih

onih faktora koji utiču izvan domena rada policije, kao što su politika, kultura, ekonomija i

dr.

Fundamentalni princip demokratskog rada policije u konkretnom postupanju, a

posebno kad se radi o sprečavanju javnih nereda i drugih sigurnosnih izazova, jeste taj da

mora iskazati visok nivo prilagodljivosti, fleksibilno i elastično pristupanje problemima uz

28Masleša R., n. d., str. 16.29Masleša R., n. d., str. 319

5

poštivanje osnovnih prava, vrijednosti i dostojanstva pojedinaca. Jednostavno kazano,

demokratski koncept policijske organizacije odnosi se na visok stepen poštivanja ljudskih

prava i sloboda svakog pojedinca prilikom obavljanja svojih redovnih aktivnosti.

Nova uloga policije nužno nameće da se problemima sigurnosnog karaktera prilazi

s naučne strane uz stalnu modernizaciju, tehničko usavršavanje, neprekidno obrazovanje,

odgovarajući odnos prema građanima i sl. Znači, da policijski sistem, kao i svaki drugi,

mora biti integralan.

Dakle, organizacija policijskog sistema treba biti zasnovana na naučnim premisama

i na osnovama stečenih iskustvenih saznanja. Novi koncept policijske organizacije koji je

prilagođen potrebama savremenog društva „ne treba shvatiti kao jačanje državnog aparata,

nego kao logičan slijed koji prati izgradnju demokratije, pravne države i ljudskih prava“.30

II.2. Policija i vladavina prava

U demokratskim društvima sa vladavinom prava, policija poduzima tradicionalne

funkcije prevencije, sprečavanja i otkrivanja kriminaliteta, održavanje javnog reda i zaštite

osnovnih prava pojedinca. Pored toga, policija javnosti pruža, različite usluge društvenog

karaktera, koje daju potporu i u drugim proaktivnim aktivnostima, koje su u funkciji

generalne prevencije.

Policijski cilj poštivanja vladavine prava sadrži dvije različite, ali međusobno

povezane dužnosti, a one su:

dužnost provođenja propisno usvojenih i primijenjenih zakona države,

uključujući obezbjeđenje općeg uslova javnog mira i

odgovarajuću dužnost striktnog zadržavanja u granicama propisanih

ovlaštenja, uzdržavajući se od arbitražnih akcija i poštivajući lična prava i

slobode članova društva.

30Masleša R., n. d., str. 320

5

Vladavina prava usredsređena je ne samo na to šta se čini, već i na način kako se to čini. U

izvršavanju svojih zadataka policija mora da poštuje lična prava i slobode građana, vodeći

računa da ne izađe izvan ustavno – zakonskih okvira.

Uloga policije u provođenju i očuvanju vladavine prava je toliko važna, da stanje

demokratije često može biti utvrđeno i ispitivanjem ponašanja policije.

II.3. Policija i ljudska prava

Održavanje reda, mira i zakona u jednom društvu klasični su opći ciljevi

odgovornosti policije, pokriva ih širok spektar policijskih aktivnosti u provođenju zakona

u odnosu države i pojedinca kao i u odnosu pojedinaca. Poštivanje ličnih osnovnih prava

sadržanih u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

podrazumijeva obavezu očuvanja tih prava i postojanje ograničenja u radu policije, tj. u

ostvarenju njezinih ciljeva. Jedan od osnovnih ciljeva policije u demokratskom društvu,

jeste kako je već prethodno navedeno, borba protiv kriminaliteta. Ali u najvećem dijelu

država članica Vijeća Evrope to nije isključivo zadaća policije.31

Održavanje tih zadaća od policije zahtijeva ravnotežu između eikasnosti policije i

poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda počinitelja, ali i žrtava i svjedoka. Kroz ovo

se proteže i upotreba sile i ona se u tom kontekstu može primijeniti samo kad je prijeko

potrebna i samo u mjeri koja je neophodna za postizanje datog legitimnog cilja. Dakle,

policija je javna ustanova čiji se rad zasniva na Ustavu i Zakonu ili drugim pratećim

propisima koji uređuju rad policije i koji, jasni i precizni, moraju biti dostupni javnosti.

Policijske aktivnosti uvijek moraju biti poduzimane u skladu sa domaćim zakonima i

međunarodnim standardima koje je određena država prihvatila.

II.3.1. Međunarodnopravni izvori zaštite ljudskih prava

Efikasan rad policije ne smije se zasnivati na kršenju osnovnih ljudskih prava. S

tim u vezi nameće se pitanje - „kako da policija bude efikasna uz potpunu zaštitu i

31Prema preporukama Vijeća Evrope br. R(83)7 o sudjelovanju javnosti u zakonodavnoj politici i br. R(87)19 o organizaciji prevencije kriminaliteta zahtijeva učešće cijele zajednice, uključujući i građane.

5

očuvanje osnovnih ljudskih prava i sloboda onih prema kojima djeluje“.32 Propisi koji

uređuju zakonito postupanje policije u radu moraja uvažavati standarde poštivanja ljudskih

prava, u skladu sa propisanim konvencijama, preporukama, deklaracijama međunarodnih

organizacija, kao što su Ujedinjene nacije, Vijeće Evrope i druge relevantne institucije. U

cilju zaštite ljudskih prava policijski službenici trebaju biti stručno osposobljeni, odnosno,

obrazovani o tome kako pravilno postupiti prilikom donošenja odluke o primjeni

policijskih ovlaštenja. U tom smislu, policija u kontinuitetu djelovanja mora strogo voditi

računa da ne izlazi izvan zakonskih ovlaštenja, čime bi narušila osnovna ljudska prava.

Kad se radi o međunarodnopravnim izvorima, koji regulišu djelatnost policijskih

organa i područje ljudskih prava, od velikog su značaja Univerzalna deklaracija o pravima

čovjeka, usvojena 10. decembra 1948. godine, Međunarodni pakt o građanskim i

političkim pravima, usvojen 16. decembra 1966. godine, Konvencija protiv torture,

usvojena 10. decembra 1948. godine, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i

temeljnih sloboda, usvojena 4. novembra 1950. godine, Deklaracija o policiji, usvojena 8.

maja 1979. godine, te Evropski kodeks policijske etike, usvojen 19. septembra 2001.

godine.

Pored Organizacije Ujedinjenih nacija, Vijeća Evrope, „pitanjem ljudskih prava u

vezi sa postupanjem policije bave se i Međunarodna organizacija kriminalističke policije –

INTERPOL, te pojedine druge međunarodne organizacije i međunarodna stručna

udruženja pravnika, kriminologa i dr., kao i brojni regionalni aranžmani i udruženja“.33

Na evropskom prostoru od vitalnog značaja za ovu problematiku je Evropsko

vijeće, Evropska zajednica i Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju – OEBS34.

U okviru OEBS-a, počev od sastanka u Beču (1986.-1989.) razvija se tzv. ljudska

dimenzija OEBS-a i redovno se usvajaju određeni stavovi o policiji. Ti stavovi se odnose

na „onemogućavanje samovoljnih hapšenja i pritvaranja, poštivanje ljudskog dostojanstva i

Kodeksa UN-a o ponašanju lica odgovornih za primjenu zakona, zabranu torture,

obrazovanje i obuka policijskog kadra radi humanijeg postupanja, prava uhapšenih lica,

32Horvatić Z.: Kazneno pravo i druge kaznene znanosti, odabrani radovi, Zagreb, 2004, str. 67733Milosavljević B., n. d., str. 23934OEBS je nastala iz Konferencije za evropsku bezbjednost i saradnju – KEBS, koja je 1975. godine održana u Helsinkiju, a koja se potom periodično sastaje u obliku diplomatske konferencije. KEBS je 1995. godine preimenovana u OEBS, koju danas čini 56 država članica, sve države Evrope, SAD i Kanade, te 11 država partnera. Ova organizacija je specifična zato što nije zasnovana na međunarodnom ugovoru, već se zasniva na političkoj saglasnosti država članica.

5

kontrolu policije od sudskih organa i odgovornost policije za prekoračenja dužnosti,

postupanje policije prilikom održavanja javnog reda, punu civilnu kontrolu nad policijom i

sl“.35

Značaj Evropskog vijeća u pogledu postupanja policije i, s tim u vezi, pitanja

ljudskih prava ogleda se u tome da su u njegovim okvirima nastali izuzetno važni

međunarodnopravni dokumenti relevantni za odnos policije i ljudskih prava, kao što su

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Deklaracija o

policiji.Zemlje Evropske zajednice su razvile oblike uske saradnje između svojih policija,

u čijem se fokusu nalazi izgradnja zajedničkih standarda za postupanje u oblasti

policijskog rada i područja ljudskih prava.

II.3.2. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima najznačajniji je akt o

ljudskim pravima. Države potpisnice ovog pakta, a u skladu s načelima proglašenim u

Povelji UN-a, smatraju da je pitanje priznanja dostojanstva, te jednakih i neotuđivih prava

svih članova ljudske populacije, temelj slobode, pravde i mira u svijetu. Navedena prava

proizilaze iz prirodnog ljudskog dostojanstva u skladu sa Općom deklaracijom o ljudskim

pravima, koja se mogu postići samo ukoliko su stvoreni uslovi u kojima svako uživa svoja

građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava.

Za policijsko postupanje svakako su važne odredbe člana 6. ovog Pakta. Tim se

odredbama štiti pravo na život, odnosno, zaštićenost zakonom i, s tim u vezi, zabranjuje se

samovoljno lišavanje života. Pravo na lišavanje života samo u iznimnim slučajevima može

biti primijenjeno samo ukoliko su se ispunili zakonski uslovi, odnosno u nužnoj odbrani.

Države potpisnice Pakta pozivaju se na ukidanje smrtne kazne za osobe koje u vrijeme

učinjenja krivičnog djela nisu navršile 18 godina i trudnim ženama.

II.3.3. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda36

35Milosavljević B., n. d., str. 24036Prava i slobode zagarantovani Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda su slijedeća: pravo na život; zabrana mučenja; zabrana ropstva i prinudnog rada; pravo na slobodu i sigurnost; pravo na pravično suđenje; kažnjavanje samo na osnovu zakona; pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života; sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti; sloboda izražavanja; sloboda okupljanja i udruživanja; pravo na sklapanje braka; pravo na djelotvoran pravni lijek; zabrana diskriminacije; odstupanje u vanrednim

5

U Konvenciji se utvrđuju kolektivne garancije za osnovne slobode i prava sadržana

u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka UN-a, kojom se preciziraju pojedine slobode

i prava građana. Za policijsko djelovanje od posebnog su značaja odredbe koje se odnose

na ograničavanje slučajeva u kojima može doći do zakonitog lišavanja života ljudi, o

zabrani torture, o pravima lica lišenih slobode, o pravu na privatnost i pravu na mirno

okupljanje i slobode udruživanja građana. Konvencijom je „obrazovana Evropska komisija

za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, kao organi nadnacionalnog

karaktera zaduženi za staranje o poštivanju odredbi navedene Konvencije“.37 Ovi organi su

u dosadašnjoj praksi odlučivali i povodom povreda prava građana od strane policije u

svom postupanju u zemljama članicama. Sve zemlje članice, povodom ovoga, moraju se

povinovati konačnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava.

Presude ovog Suda, osim svoje pravne snage za usklađivanjem domaćih

zakonodavstava zemalja potpisnica sa standardima zaštite ljudskih prava i temeljnih

sloboda propisanih Konvencijom, daju moralnu i materijalnu satisfakciju osobama kojima

su iz bilo kojeg razloga ljudska prava i temeljne slobode ograničene primjenom propisa

koji nisu u trenutku kršenja bili usklađeni sa Konvencijom ili djelovanjem određenih

državnih organizacija protivno propisima.

II.3.4. Deklaracija o policiji i Evropska policijska povelja

Za djelovanje policije u jednom demokratskom društvu značajne su i Deklaracija o

policiji i Evropska policijska povelja koje navode temeljna načela kojima se trebaju

rukovoditi policijski službenici u izvršavanju svojih svakodnevnih zadataka, kao i opća

načela o statusu policajaca. Ovi dokumenti sadržavaju odredbe koje naglašavaju potrebu

javnog definisanja statusa policajaca unutar jedne zajednice. Deklaracija o policiji

naglašava etiku policijskog postupanja policije u vanrednim situacijama i drugim

sigurnosno složenim prilikama, dok Evropska policijska povelja naglašava odnos policije

prema zajednici.

okolnostima; ograničenja političke aktivnosti stranaca; zabrana zloupotrebe prava.37Milosavljević B., n. d., str. 239

5

Deklaracija o policiji i Evropska policijska povelja na prihvatljiv način uređuje

navedena pitanja i međusobno se dopunjavaju. Evropska policijska povelja sadrži nekoliko

deklarativnih odredbi, u kojima se na uopšten način govori o odnosu policije prema

zajednici, korektnom postupanju prema građanima, pomoći građanima, te potrebi

odupiranja zloupotrebe, samovolje, diskriminacije i korupcije. Deklaracija o policiji u

odnosu na deklarativne odredbe Evropske policijske povelje sadržava odredbe, preciznije

govori o etici policijskog postupanja, koja se odnose na obaveze policajaca, prava

policajaca i obaveze pravnog sistema.

II.3.5. Evropski kodeks policijske etike

Deklaracija o policiji predstavlja akt koji reguliše etičke standarde policije, dok je

Evropski kodeks policijske etike njezina nadogradnja. Kodeks sadržava i smjernice za

policijske intervencije i upotrebu sile u obavljanju policijskih poslova. Kodeks u skladu sa

Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisuje obavezu

policije da poštuje pravo na slobodu svakog pojedinca, što je određeno članom 17.

Kodeksa.

Osnovno polazište za policijske intervencije, uključujući i upotrebu sile, treba biti

utemeljeno na pravu i zakonu. Arbitražna upotreba sile ne može biti prihvaćena. Policijska

upotreba sile uvijek se mora smatrati izuzetnom mjerom, ali samo u onim sigurnosno –

osjetljivim prilikama kad se za to ispune zakonski uslovi i kad druge mjere prevencije nisu

bile dovoljne za uspostavu javnog reda i mira.

Međunarodni izvori i deklaracije, te drugi akti koji se odnose na ovu oblast

ugrađeni su i u normativna pravila policijskih struktura u BiH.

Prema članu 2. Ustava BiH, „BiH i njena oba entiteta osigurat će najviši nivo

priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda“38. U tu svrhu oformljena je Komisija za

ljudska prava u BiH, kako je to predviđeno Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma.

Stavom 2. istog člana, „u BiH se primjenjuju prava i slobode garantovane Evropskom

38Član 2. Ustava BiH, stav 1.

5

konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i njezinim protokolima“39. Ovi akti

imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Općim odredbama Zakona o krivičnom postupku, BiH odgovaraju odredbe o

postupanju policije prema građanima za vrijeme vršenja svakodnevnih poslova, gdje

„osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah

obavijestiti o razlozima lišavanja slobode i, istovremeno, prije prvog ispitivanja poučiti da

nije dužna da da iskaz, da ima pravo uzeti branioca kojeg može sam izabrati, kao i o tome

da ima pravo da njena porodica, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili

druga osoba koju ona odredi, budu obaviješteni o njenom lišavanju slobode, te osobi koja

je lišena slobode postavit će se branilac na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne

može snositi troškove odbrane“,40 „osumnjičeni, odnosno, optuženi mora biti obaviješten

već na prvom ispitivanju o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega, mora

mu se omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve

činjenice i dokaze koji mu idu u korist, te da osumnjičeni, odnosno, optuženi nije dužan

iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja“41 i “osumnjičeni, odnosno,

optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere, a ako

ne uzme branioca, postavit će mu se branilac po službenoj dužnosti kada je to određeno

ovim zakonom, te se osumnjičenom, odnosno optuženom, mora osigurati dovoljno

vremena za pripremanje odbrane” 42.

Krivičnim zakonom BiH utvrđena su krivična djela protiv sloboda i prava građana,

pa su, s tim u vezi, navedenim Zakonom kao krivična djela određena slijedeća: „povreda

ravnopravnosti čovjeka i građanina“43, „sprečavanje povratka izbjeglica i raseljenih lica”44,

“protivzakonito lišenje slobode”45, “povreda prava na podnošenje žalbi i molbi”46,

“nedozvoljeno korištenje ličnih podataka”47, te krivična djela u vezi s “povredama biračkih

prava”48

39Član 2. Ustava BiH, stav 2.40Član 5. Zakona o krivičnom postupku BiH41Član 6. Zakona o krivičnom postupku BiH42Član 7. Zakona o krivičnom postupku BiH43Član 145. Krivičnog zakona BiH44Član 146. Krivičnog zakona BiH45Član 147. Krivičnog zakona BiH46Član 148. Krivičnog zakona BiH47Član 149. Krivičnog zakona BiH48Član 150. – 155. Krivičnog zakona BiH

5

Utvrđivanje skale ustavnih i zakonskih garancija sloboda i prava čovjeka

predstavlja dio društvenih napora potrebnih za realizaciju novog položaja građana i

njihovog odnosa prema policiji. Policija u svom radu mora postupati saglasno pravu i

zakonu, s orijentacijom da njena djelatnost sve više poprima funkciju služenja, a ne

primjenu sile.

Međutim, rezultati istraživanja brojnih nacionalnih i međunarodnih organizacija za

zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i praksa sudova, upućuje na kršenje pojedinih prava

građana, posebno kad se radi o hapšenjima, zadržavanja lica u policijskim stanicama,

saslušanju, prilikom pretresa stana i drugih zakonom propisanih radnji.

Također, hapšenja od strane policijskih službenika vrši se i na nepotreban

spektakularan način, pred članovima porodice, na radnom mjestu, što kao rezultat,

uzrokuje stresove i narušavanje ugleda uhapšenog lica za koje u trenutku hapšenja važi

pretpostavka nevinosti.

Do kršenja ljudskih prava dolazi i prilikom nezakonitog prikupljanja informacija i

dokaza o izvršenom djelu, odnosno što policajci u te svrhe koriste nedozvoljena sredstva ili

pravno sporna sredstva i metode. Kad se radi o upotrebi ovakvih sredstava i metoda

prikupljanja dokaza o određenom krivičnom djelu, onda se to najčešće dešava u segmentu

suprotstavljanja organiziranom kriminalitetu, jer on po svim specifičnostima koje ga

karakterišu, zahtijeva primjenu metoda koje su na granici legaliteta, što kasnije implicira

dilemu suda, ukoliko zakon u tom pogledu nije precizno jasan, o tome da li osloboditi

prekršioca samo zato što je policija ušla nezakonito na njegov privatni posjed bez sudske

odluke i pri tom otkrila da posjeduje velike količine nekih od opojnih droga.

Kroz sve navedeno mora se nametnuti pitanje - kako onda da policija i društvo u

cjelini odgovore na zahtjeve istog kada je u pitanju borba protiv određenog vida

kriminaliteta, ako je policijska akcija sužena u tolikoj mjeri zbog straha od povrede

određenih prava i sloboda građanina, da oni ne mogu normalno funkcionisati u obavljanju

svojih redovnih aktivnosti. To dalje podrazumijeva da idealnih situacija nema, jer iako po

načelu jednakosti jedno društvo za svoje članove garantuje ista prava i slobode, isto tako u

takvom društvu postoje i oni koji su stalno skloni vršenju određenih kriminalnih aktivnosti,

5

onda policijski organi i pravosuđe treba da zaštite ostale članove društva od takvih

inkriminiranih članova, a i društvene interese.

Policija nije savršen instrument u zaštiti osnovnih ljudskih prava i temeljnih

sloboda, ali ni društvo nije homogeno, kao ni što pravosudni organi nisu uvijek pravedni i

apsolutno nepristrasni.

Pitanje uloge i rada policije u jednom savremenom demokratskom društvu je

„pitanje jednog istančanog i finog balansa između njene primijenjene legalnosti i legitimne

strogosti u održavanju javnog reda i mira, na jednoj strani, i dosljednog poštivanja sloboda

i prava čovjeka na drugoj strani“.49 Balans podrazumijeva da taj odnos nije uvijek savršen,

kao i da je njegovo održavanje stvar društvenog izbora između manjeg i većeg zla, tj.

između minimalnog zadiranja policije u domen sloboda i prava građana i opasnosti koje za

cijelo društvo izazivaju nered i kriminal.

II.4. Policija i sredstva masovnih komunikacija

II.4.1. Odnos policije i javnosti

„Javnost“, kao pojam, kroz razvoj društva dobijao je različita tumačenja. Imajući u

vidu da se radi o interdisciplinarnom pojmu, on se odnosi „na čovječanstvo općenito, ili na

pripadnike nacije, države ili zajednice, kao i na određeno tijelo ili skupinu ljudi. S

poslovnog stajališta, javnost je bilo koja grupa koja ima stvarni ili potencijalni interes za

uspjeh tvrtke ili može utjecati na sposobnost tvrtke da postigne svoj cilj. Pod javnošću se

podrazumijeva jedno ili više fizičkih ili pravnih lica i njihovih udruženja, organizacija ili

grupa. Pojmu javnosti pripadaju svi građani i udruženja građana koji razmišljaju i

razgovaraju o zajednici u kojoj žive, te ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje,

prijedloge i prihvaćanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te i na taj način pokušavaju

utjecati na javno mišljenje“.50

49Milosavljević B., n. d., str. 24550Izvor: http://bs.wikipedia.org

5

Dakle, ovdje se radi o „jednom pluralističkom demokratskom principu koji

implicira veoma dinamičan i kontinuiran stav građana o ukupnoj sferi jedne države“.51 Kad

se radi o jednom demokratskom društvu, onda se mora apostrofirati da u takvom društvu

jedna od ključnih funkcija u razvoju civilnog društva jeste pravo građanina na javnost,

odnosno da učestvuje u njenom demokratskom ostvarenju. To s druge strane implicira i

obavezu organa i organizacija da javnost obavještavaju o svom radu, što je u krajnjoj liniji

ustavom određene države određeno kao načelo.

S tim u vezi, građaninu se mora dati mogućnost da u okviru svojih zagarantovanih

prava i sloboda iznosi svoje znanje, mišljenje, kritike, ali bez straha da bi zbog takvih

radnji mogao snositi odgovornost, što se odnosi i na policijski sistem.

Historijski pogled odnosa policije i građanina, odnosno javnosti, ukazuje da se

građanin smatrao podanikom i tretirao u skladu sa paternalističkom tradicijom (kao neko

ko nije imao nikakve ovlasti da se pita o bilo kakvom svom dobru). Policija je imala

gotovo neograničena ovlaštenja u obavljanju svojih aktivnosti.

U daljnem razvoju društva (kapitalizma) zaživjelo je mišljenje da se pored

državnih organa i sami građani trebaju organizirati u cilju prevencije kriminaliteta. Dakle,

ukoliko javnost želi u potpunosti imati informacije o policijskom djelovanju, time se i

javnost treba aktivirati u pravcu kakva treba da bude funkcija policijskih snaga u

modernim demokratskim društvima. To podrazumijeva da će policijske operacije biti

otvorene za javnost, osim u slučaju ako se neki policijski proces odvija po nekim pisanim

pravilima ili onim prilikama kad se zbog efikasnosti izvršavanja nekog zadatka zahtijeva ili

je potrebna tajnost.

Time što javnost ima uvid u aktivnosti policijskih snaga, pridonosi se informisanju

o sigurnosnoj djelatnosti, a njenim članovima obezbjeđuje se građansko pravo da svojim

prijedlozima, mišljenjima, iskustvima daju doprinos u policijskom planiranju, pri čemu

policija u svakodnevnim susretima s građanima mora predstavljati i policijsku organizaciju

i policijsku profesiju u cjelini. Stoga je veoma bitan prvi kontakt pripadnika policije i

građanina, od kojeg zavisi predodžba o policiji, a koji treba da se zasniva na međusobnom

51Masleša R., n. d., str. 220

5

povjerenju „pošto nema niti jedne profesije koja je izložena sudu javnosti kao što je

policija“.52

Ukoliko policija svojim postupcima dovodi u pitanje njen ugled, vrlo teško se u

očima javnosti može popraviti narušeni kredibilitet. Zato je potrebno da policija u

kontinuitetu propituje i osluškuje javnost u cilju njihovih adekvatnih međusobnih odnosa.

Dakle, da bi se izgradio što veći nivo povjerenja između policije i javnosti, od policije se

zahtijeva da ona u današnjim savremenom prilikama bude obrazovana, sa visokim

moralnim vrijednostima, iskrena, profesionalna, razumna, pristupačna, oprezna,

nepristrasna, da ne primjenjuje fizičku silu, niti psihičku prijetnju prema građanima i sl.

Ugled i kompletna slika policije koju percipiraju građani zavisi od cjelokupnog

njenog djelovanja, koji se mora zasnivati na oblikovanim i općeprihvaćenim standardima

policijskog djelovanja u savremenom demokratskom društvu. U tu svrhu, potrebno je

istaknuti sedam osnovnih principa koji su sadržani u međunarodnoj povelji UN-a, a koji se

odnose na demokratski rad policije u BiH:

„policija mora biti usmjerena ka demokratskim principima i raditi prema

njima;

policija koja uživa povjerenje javnosti mora biti profesionalna, čiji se

postupci baziraju na kodeksu profesionalnog ponašanja;

najveći prioritet policije jeste zaštita života;

policija mora služiti javnosti i njoj je odgovorna;

zaštita života i imovine je osnovni zadatak policijskih snaga;

policija u obavljanju svoje funkcije uvijek mora voditi računa o poštivanju

ljudskog dostojanstva i osnovnih ljudskih prava;

policija mora obavljati svoje dužnosti bez diskriminacije“.53

U ovih sedam principa istaknut je i odnos policije prema javnosti, kao i to da

policija u svom radu mora biti krajnje profesionalna, pri čemu se postupci njenih

službenika moraju bazirati na kodeksu profesionalnog ponašanja. Time se želi reći da

policija nije samo zanimanje i da ona u demokratskom društvu podrazumijeva puno više,

odnosno „54povjerenje javnosti koje se polaže u policiju zahtijeva od nje da ona u svom 52Masleša R., n. d., str. 41553Masleša R., n. d., str. 417 54Masleša R., n. d., str. 418

5

konceptu o društvenoj policijskoj politici i konkretnoj praksi, pored konstantne analize

uspješnosti svog djelovanja, značajnu pažnju pokloni dijagnosticiranju sigurnosnih

problema, a posebno djelatnost u perspektivi treba sve više sagledavati u smislu „pružanja

usluga“, a ne u „primjeni sile“. Iz ovoga proizilazi da se samo na bazi uspostavljanja

međusobnog povjerenja između građana i policije može očekivati da će „policija svoja

zakonom propisana ovlaštenja provoditi krajnje efikasno sa punim kapacitetom

razumjevanja od strane društvene zajednice“.55

II.4.2. Odnos policije i medija

II.4.2.1. Pojam medija

Mediji podrazumijevaju kompleksan pojam koji označava sisteme javnog

informisanja, odnosno prenošenje informacija, kao što su radio, televizija, knjige, novine,

film, plakati, internet i sl. Ukoliko su takva sredstva namijenjena širokom krugu korisnika

onda se govori o sredstvima za masovno komuniciranje ili mas-medijima (mass media).

Namjena medija je mnogostruka. Oni mogu imati i veliki uticaj na formiranje

stavova javnosti o najrazličitijim pitanjima, pa i onim koja se odnose na policijsko

postupanje, osobito na području prevencije kriminaliteta.

II.4.2.2. Značaj odnosa policije i medija

Policijska aktivnost i sva problematika koju ta aktivnost podrazumijeva su od

izuzetnog značaja za medije. Prezentacija policijskog djelovanja za štampu, izdavače,

producente televizijskih filmova i serijala predstavlja naglašen interes. Medijska

prezentacija kriminala i policijskog rada zasnovana je na dva osnovna principa:

„informativni ili faktualni sadržaji – prikaz stvarnih događaja;

zabavni ili fikcioni sadržaji – odnose se na izmišljanje događaja ili na bitno

izmijenjene prikaze stvarnih događaja“.56

55Masleša R., n. d., str. 41956Milosavljević B., n. d., str. 270

5

Naznačeni pristup vremenom je poprimio nova značenja u zavisnosti od toga kako

se razvijala policijska djelatnost. Policijski rad poslužio je u svrhu pisanja mnogih

detektivskih romana, časopisa, stripova, snimanja filmova, serijala i sl. Poslije II svjetskog

rata razvija se i podvrsta policijske produkcije sa osnovama policijskog rada, što je

iniciralo javne rasprave o policiji u društvu, kritikujući ili podržavajući njenu politiku.

U tom smislu, policija mora biti svjesna moći koju posjeduju mediji, jer oni čine

centar odnosa policije i javnosti. Od toga zavisi i sama percepcija policijskog rada u

„očima javnosti“. Mediji su važno sredstvo i vanjske neformalne kontrole nad radom

policije. Međutim, njihov uticaj zavisi od države do države, stepena razvijenosti medija i

stepena demokratizacije društvenih odnosa. Njihov uticaj je preduslov i za formiranje

javnog mišljenja, a time uticaj i na ponašanje građana. Bez obzira na druge faktore koji

utiču na javno mišljenje, kao što su političke organizacije, udruženja građana, interesne

grupe i sl., štampi kao vrsti medijskog informisanja pripada primarno mjesto u kreiranju

javnog mišljenja.

Kad je u pitanju uticaj medija na samo društvo, onda je bitno istaknuti i to da oni

„različito utiču na pojedine kategorije građana, gdje najveći uticaj imaju na mlade i

građane sa nižim stepenom obrazovanja“.57Polazeći od navedenog, može se zaključiti da su

međusobni odnosi policije i medija od izuzetne važnosti, kako za ostvarivanje njihovih

uloga u užem smislu, tako i za formiranje javnog mišljenja o policiji, te odvijanje

određenih političkih procesa u društvu.

II.4.2.3. Poteškoće u odnosima policije i medija

Odnos policije i medija u skoro svim razvijenim društvima je specifično područje.

U tom smislu, dolazi do međusobnog nepovjerenja, motiviranim različitim faktorima. Tako

da policija pokazuje znatnu opreznost prema medijima, te im, u tom smislu, daju samo one

informacije za koje smatra da neće naštetiti njenom ugledu u društvu. S druge strane,

mediji policiji zamjeraju da daju nedovoljno informacija o svojim zadacima uopće,

odnosno da iste proglašavaju tajnom.

Ono što dodatno usložnjava odnos policije i medija jeste i to što policiju često

iritira sklonost štampe i drugih medija prema uproštavanju činjenica, iznošenju različitih

57Zimmerman E.: Policija i mass – mediji, časopis Izbor, br. 2, 1981., str. 165-166

5

pretpostavki i neprovjerenih podataka, a naročito tendencija ka tome da se bave onim što

ima prizvuk neuobičajnog i nesvakidašnjeg. Uočeno je da mediji prema kriminalitetu,

nasilju, kršenju zakona i slično, imaju izdiferenciran odnos, te su skloni da pišu o

kriminalitetu na način da to loše utiče na društvo. Tako se kriminalci opisuju kao žestoki

momci, heroji podzemlja, na spektakularan način opisuju se bjekstva iz zatvora i slično, što

doprinosi povećanju straha od kriminaliteta, a time i nepovjerenja između javnosti i

policije.

Policija i mediji imaju legitimne, profesionalne obaveze i zadatke kojih se trebaju

pridržavati u cilju dostizanja povećanog nivoa saradnje. Dakle, i policija i mediji dužni su

ponašati se u skladu sa zakonom, te su, u tom pravcu, od strane OSCE misije u BiH

prezentovane smjernice za medije u ophođenju s policijom:

1. „Novinari trebaju biti spremni da otkriju svoj identitet u službenom

kontaktu s policijom.

2. Novinari trebaju nositi sa sobom svoju novinarsku karticu sa imenom,

prezimenom, fotografijom, te nazivom, adresom, logom i pečatom medija

tokom obavljanja profesionalnih dužnosti.

3. Novinari trebaju poštovati policijske procedure kad prilaze mjestima sa

ograničenim pristupom.

4. Od novinara se može zahtijevati da od policije ili drugih nadležnih organa

traže dopuštenje za pristup posebnim mjestima (npr. mjesto zločina ili

sigurnosni uređaji), i mogu biti podvrgnuti posebnim ograničenjima

ponašanja, npr. bez fotografisanja.

5. Novinari se trebaju pridržavati Kodeksa za štampu u obavljanju svojih

profesionalnih zadataka, uključujući i slučajeve gdje je upletena policija.

6. Novinari trebaju posebno paziti na istinito izvještavanje, i da izbjegavaju da

namjerno i svjesno objavljuju netačne i neprovjerene informacije.

7. Novinari će snositi odgovornost u slučaju otkrivanja identiteta žrtve nasilja.

8. Novinari imaju obavezu da štite povjerljive izvore informacija ukoliko budu

predmet policijskog ispitivanja.

9. Ukoliko se od novinara traži da preda materijale koje je napravio

legitimnim novinarskim putem, oni mogu tražiti ovlaštenje na uvid. Ukoliko

policija posjeduje ovlaštenje, tad mogu privremeno oduzeti materijale koji

mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku.

5

10. Novinari se pozivaju da sve slučajeve prijetnji, zlostavljanja i/ili

zastrašivanja prijave policiji, IPTF, OSCE, da bi ih oni mogli riješiti ili

vršiti monitoring“58.

S druge strane, od iste misije utvrđene su i smjernice za policiju u ophođenju prema

medijima, a one su, također, sadržane u nekoliko tačaka:

1. „Policija bi trebala poznavati prava novinara, uključujući i pravo na slobodu

izražavanja, pravo na slobodu kretanja, kao i slobodu da bez ometanja putuju

kroz zemlju. Novinari ne mogu i, na kraju, ne smiju biti uhapšeni bez

određenog legitimnog razloga.

2. Policija ne može tražiti od novinara da se kod njih registruje tokom

obavljanja svog posla osim ako nije potrebna posebna dozvola, npr. mjesto

zločina. Novinari ili građani ne smiju prilaziti mjestima koja su legitimno i

jasno ograđena ili obilježena.

3. Policija se ne može miješati ili kazniti novinara tokom obavljanja njihovih

profesionalnih zadataka.

4. Policija ne može novinarima oduzimati opremu ili materijale osim ako nije

riječ o sudskoj naredbi ili nalogu.

5. Policija može od novinara zahtijevati da otkrije samo svoju novinarsku

karticu kad traži pristup mjestima ili događajima koji su otvoreni za

novinare, ali zatvoreni za javnost. Podaci na ovoj kartici moraju biti kao što

su navedeni u stavki 2, smjernica za medije u ophođenju sa policijom.

6. Identitet policajca se treba dati na uvid bilo kome ko to zatraži, za što t svi

policajci ili ovlaštena lica za obavljanje policijskih poslova moraju nositi

identifikacijsku karticu izdatu od strane njihove stanice.

7. Policija ne može prisiliti novinara da otkrije povjerljive izvore informacija.

8. Policija treba posebno paziti da istraži sve činjenice, bilo stvarne ili

potencijalne, o nasilju, zastrašivanju ili napastvovanju osoba zaposlenih u

medijima ili ukoliko je riječ o uništavanju opreme u medijima“.59

II.5. Policija i lokalna zajednica

58Izvor: http://www.vzs.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=208&Itemid=1359Izvor: http://www.vzs.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=208&Itemid=13

5

II.5.1. Rad policije u zajednici

Razni termini u većoj ili manjoj mjeri su u korelativnom odnosu kad se nastoji

prikazati koncept rada policije u zajednici. Oni se uglavnom svode na odnose između

policije i građana, povratak zajednici, vršenje policijskih dužnosti, vršenje policijskih

zadataka u susjedstvu, suzbijanje kriminala i zloupotreba droga zajednici, koprodukcija

javne sigurnosti od strane građana, timsko vršenje policijskih poslova, vršenje policijskih

poslova u održavanju reda i kontrole kriminala. Ako se dublje analiziraju ovi pojmovi onda

bi se mogle izdiferencirati njihove osnovne karakteristike i izdvojiti neki zajednički

prioriteti, kao što su:

poboljšanje odnosa između policije i medija;

veća sigurnost u zajednici kroz bolje strategije kontrole kriminaliteta;

optimalizacija tehnike suzbijanja kriminaliteta;

opća reafirmacija koncepta zajednica;

jačanje kvazipolicijske uloge građana.

Koncept policija u zajednici promoviše ideju o većem učešću zajednice i građana u

policijskom odlučivanju i djelovanju kao savremeni pristup javnoj policiji. Koncept

policijske djelatnosti u lokalnoj zajednici zasniva se na „promjeni načina rada policije,

policijske organizacije, policijskog menadžmenta, sistema vrijednosti u policiji i

vrednovanja policijskog rada i promjenama u zajednici“.60 Dakle, policija u zajednici

podrazumjeva „partnerstvo između policije i građana u kojem partneri djeluju i rade

zajedno na uočavanju problema u zajednici, s jedne strane, predstavlja filozofiju rada

policije, a s druge strane to su operativni koncepti i mjere koje se primjenjuju u korist

sigurnosti neposrednog okruženja građana, a koji jačaju osjećaj sigurnosti i doprinose

odnosu povjerenja između građana i policije“.61

Ako se postavi pitanje zašto je potrebno izučavati rad policije u zajednici, onda se u

svrhu kontrole i suzbijanja kriminaliteta i jačanja sigurnosti u zajednici navodi slijedeće:

60Nikač Ž., Rad policije u zajednici, Kriminalističko – policijska akademija, Beograd, 2007, str. 4961Priručnik rad policije u zajednici u BiH, str. 14

5

izvršiti poređenje između tradicionalnih policijskih postupaka i savremenih metoda,

da bi se, ustvari, istakli nedostaci tradicionalnog rada policije;

shvatiti ulogu koju imaju aktivnosti policije u zajednici kao metod kontrole i

suzbijanja kriminaliteta, jer su oni ključni prioriteti rada policije u zajednici;

steći viziju o modernom radu policije i bolje shvatiti postojeće prakse u radu

policije;

utvrditi političke, pravne i socijalne faktore koji utiču na rad policije zato što neki

od njih sprečavaju prihvatanje programa rada policije u zajednici;

pripremiti studente za početni rad u policiji;

shvatiti implikacije rada policije u zajednici na same građane.

Općenito, rad policije u zajednici podrazumjevao bi savremeni način rada policije

integriarnog u društvo. Na taj način, zadovoljava načela ljudskih prava i načela pravne

države, s osnovnim ciljem obezbjeđenja uređene sigurnosne sredine, a time i osjećaja

sigurnosti, čime se stvaraju preduslovi za jačanje povjerenja građana u rad policije.

II.5.2. Ciljevi rada policije u zajednici

Ciljevi predstavljaju kvalitetne promjene, odnosno, procese u radu policije u životu

zajednice do kojih dovodi nov način djelovanja policije i najčešće se ispoljavaju u

strateškoj ili organizacionoj dimenziji policije u zajednici.

Povjerenje i osjećaj sigurnosti su glavni ciljevi u oblasti rada policije u zajednici i

njihovog odnosa prema građanima. U tom smislu, kontakt i prisustvo, prevencija

kriminaliteta, te saradnja, partnerstvo i odnosi s javnošću su od ključnog značaja za

stvaranje potrebnog međusobnog povjerenja.

Iskustvo pokazuje da osjećaj sigurnosti kod građana zavisi o tome da li je njihovo

direktno okruženje opterećeno sigurnosnim problemima, posebno onim koji utječu na

sigurnost na nivou lokalne zajednice. S tim u vezi, samo prisustvo policije na određenom

5

prostoru kod građana stvara potreban osjećaj sigurnosti. Dakle, kontakt i vizuelno

prisustvo policije na određenom području su od vitalnog značaja. Zato komunikacijske

sposobnosti kod policajaca moraju biti na izuzetno visokom nivou, s orijentacijom na

proaktivno postupanje u provođenju mjera prevencije, a time i otklanjanja pojava koje na

direktan ili indirektan način mogu uzrokovati nesigurnost kod građana. U kreiranju

proaktivnih mjera prevencije neophodna je saradnja sa državnim institucijama, nevladinim

organizacijama, drugim institucijama ili sa građanima. Takav partnerski projektni rad

naziva se Marketing sigurnosti.

Saradnja između policije i građana podrazumijeva da građani shvate ulogu policije,

a projekt kroz Rad policije u zajednici uz korištenje medijskih sredstava, omogućava

približavanje svakom građaninu, a sve u cilju da im policijski rad bude što jasniji.

Apostrofirajući navedeno, kao osnovni ciljevi policije u zajednici su:

„unaprijeđena policijska služba koja pruža kvalitetne usluge građanima;

dostupan i ravnopravan pristup pravdi za sve;

poboljšani odnosi između policije u zajednice;

zdrava strateška partnerstva;

održiva rješenja sigurnosnih problema zajednice“.62

Čemu teži policija, a koja su očekivanja građana?63

Ciljevi policije Očekivanja

Prodrijeti u sve aspekte sigurnosnog

ugrožavanja s ciljem sprečavanja

kriminala i drugih opasnosti i na taj

način ukloniti osjećaj nesigurnosti

Znati što to policija radi

Poduzeti sve neophodne mjere i radnje

kako bi se smanjio kriminal i otklonile

opasnosti

Vidjeti policiju kao partnere

Podučiti građane da pravilno procijene Policija bi trebala znati adekvatno

62Nikač Ž., n. d., str. 54 - 5563Priručnik rad policije u zajednici u BiH, str. 24

5

opasnost i prevladaju osjećaj straha odgovoriti na direktne potrebe građana

Smanjiti osjećaj straha građana, te

podržavati preventivno ponašanje i

akcije

Policija bi trebala biti nazočna u smislu

preventive

Eliminirati činioce koji pogoduju

razvoju kriminaliteta i drugih opasnosti

Policija bi trebala shvatiti da se

sigurnost ne očituje isključivo kroz

statistike o kriminalu

Razvijati osjećaj odgovornosti među

građanima, čak i onda kad su u pitanju

lična i imovinska sigurnost drugih ljudi

Vjerovati policiji

Promovisati saradnju između građana i

policije, te ohrabrivati građane da

obavještavaju policiju na jedan

odgovoran način, u slučaju kad se desi

krivično djelo ili neka druga opasnost

Policija bi trebala doprinijeti rješavanju

problema građana koji se tiču sigurnosti

Borba protiv kriminala ne predstavlja jedini cilj kad je u pitanju odnos policije i

lokalne zajednice. U tom smislu, rad policije se treba fokusirati na kvalitetu sigurnosnog

življenja, kako bi građani mogli ostvarivati svoja prava, potrebe i interese. Tako da,

policija građane treba posmatrati kao partnere, ali i građani trebaju pružiti svoj puni

doprinos u realizaciji bilo kojeg cilja kojeg policija treba ostvariti u svom radu.

II.5.3. Historijat rada policije u zajednici

Današnji koncept rada policije u zajednici potiče iz SAD-a, Kanade i drugih

anglosaksonskih država. U svojoj sadržini, on predstavlja globalni pokušaj društva da se

bori sa svim oblicima kriminala, te da se prioritet da planiranju i implementaciji sadržajnih

mjera prevencije.

Genezu naznačenog koncepta možemo pratiti od vremena reforme policije u

Engleskoj i Velsu u XIX stoljeću. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Ujedinjenog

5

Kraljevstva Sir Robert Peel, suočen sa visokim porastom kriminaliteta, postavio je temelje

za novu organizaciju policije uz preduzimanje mjera prevencije, koja je bila odvojena od

vojske, gdje bi policija i policijski službnici istovremeno trebali štititi građane, provoditi

zakon i održavati javni red i mir.

Na inicijativu Roberta Peel-a, 1829. godine donosi se prvi zakon o policiji u

Engleskoj, kojim je ustanovljeno devet načela za policijsko djelovanje u zajednici, a ona

su:

„prevencija – spriječiti kriminal i nerede prije nego koristiti vojnu silu i

strogo kažnjavanje;

odobravanje javnosti – prepoznati da snaga policije zavisi o javnom

odobravanju njihove egzistencije, djelovanju i ponašanju, odnosno potrebno

je zadobiti povjerenje javnosti;

saradnja sa javnošću – prepoznati da je saradnja sa javnošću neophodna da

bi se osigurala provedba zakona;

fizička sila – bolja saradnja sa javnošću smanjuje potrebu za upotrebom

fizičke sile;

nepristrasna služba – ponuditi usluge i saradnju svima, bez obzira na neke

društvene različitosti;

neophodna razumna upotreba sile – odnosno koristiti silu kad je to

neophodno;

policija i javnost – stalno održavati kontakte sa javnošću, što je u

prethodnim odjeljcima detaljno i obrazloženo;

funkcija policije – shvatiti da je funkcija policije vršiti hapšenje, a ne

autoritativno suditi i kažnjavati krivca;

efikasnost policije – znati da je pokazatelj efikasnosti policije odsustvo

kriminala i nereda, a ne vidljiva akcija policije dok se suočava sa

kriminalom i neredima kao posljedicama“.64

Ubrzan tehnološki razvoj od polovine prošlog stoljeća uslovio je i efikasniji rad

policije kroz tehničku opremu, vozila, radiouređaje, telefone i sl. Prije toga, vidljivo

prisustvo policije na određenom lokalitetu bilo je osigurano pješačkim ophodnjama, što je,

64Lyman, J. L.: The Metropoliten London Police Act of 1829., Journal of Criminal Law, Criminology and Police Science, 1964, str. 141 - 144

5

naravno, različito na savremeno današnje doba uz svu mobilizaciju policije. Međutim,

tehnološki razvoj i opremanje policije, odnosno motorizacija i centralizacija policijskih

jedinica u značajnoj mjeri je uslovilo gubitak direktnih veza između policije i građana.

Tokom 70-ih godina prošlog stoljeća tehnološki razvoj imao je za posljedicu

zatvaranje nekih policijskih stanica u gradovima i predgrađima. To je značajno uticalo na

dostignuti nivo komunikacije između policije i građana, jer su se ljudi u tim sredinama

osjećali napušteno u svim onim prilikama, odnosno, situacijama u kojima je bio neophodan

angažman policije.

Što se tiče Balkana, u posljednjim desetljećima XX stoljeća modificiran je daleko

skromniji koncept rada policije u zajednici, pa i na području bivše Socijalističke

federativne republike Jugoslavije. Tadašnji sistem tzv. općenarodne odbrane i društvene

samozaštite donekle se oslanjao u svom radu na saradnju sa stanovništvom, prvenstveno

preko mjesnih zajednica, kao temeljnih lokalnih tijela uprave. Za razliku od modela rada

policije u zajednici, u kome je sigurnost glavni interes policijske službe, bivši modeli rada

policije bili su fokusirani na zaštitu države i državnog poretka. S tim u vezi, i javnost je

policiju percipirala kao organizaciju čija je primarna zadaća zaštita režima. Policija nije

percipirana kao servis građana, kako je ona danas tretirana u zapadnoevropskim i drugim

razvijenim zemljama.

Ratna dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno agresije na BiH, doveli su

do značajne militarizacije i politizacije policije, te povezivanjem njenih pojedinih

segmenata sa različitim kriminalnim grupama, što je za posljedicu imalo narušavanje

ugleda policijske službe. Prisustvo EUPM–a i IPTF–a na ovim područjima, saradnja sa

brojnim međunarodnim organizacijama, promjene u zemljama okruženja, stvorili su

preduslove za prve inicijative vezane za primjenu novog načina policijskog djelovanja

bazirano na radu policije u zajednici.

Nakon početnih koraka u oblasti rada policije u zajednici, koje je 2002. godine

inicirao IPTF, a 2004. godine EUPM je započeo sa implementacijom više projekata, među

kojima su bili „Rad policije u zajednici“ i „Jačanje sposobnosti lokalne policije u pogledu

sigurnosti povratnika“. Polovinom 2006. godine imenovana je radna grupa za izradu nacrta

„Strategija za rad policije u zajednici u BiH“, koja je u novembru iste godine okončala

5

navedenu aktivnost, a 27. jula 2007. godine Vijeće ministara BiH usvojilo je ovaj

dokument, da bi u januaru naredne godine isti donijeli Odluku o imenovanju tima za

implementaciju „Strategije za rad policije u zajednici u BiH“.

II.6. Strategije, vrijednosti i ciljevi u radu policije

II.6.1. Sistem vrijednosti u radu policije

Sistem vrijednosti u radu policije predstavlja osnovne pretpostavke kojima se

policija vodi, primjenjujući svoje diskreciono pravo kroz važeće zakone i propise.

Vrijednosti na kojima počiva rad policije određuju njene ciljeve, način korištenja resursa,

strategije i način rada policajaca.

Vrijednosti kojima se policija rukovodi pri provođenju zakona su:

„autoritet policije zasniva se na zakonu, i provođenje zakona je njen

primarni cilj;

zajednica može pružiti pomoć i informacije policiji prilikom provođenja

zakona;

odgovaranje na pozive građana osnovni je prioritet i na te pozive mora se

odgovoriti što prije;

socijalni problemi i problemi određenih grupa stanovništva nisu u

nadležnosti policije, osim ako ne ugrožavaju javni red i mir“;

policija je, kao ekspert u tom području, najkompetentnija da odredi

prioritete i strategije čuvanja reda i mira“;65

Ova grupa vrijednosti definira rad policije kroz provođenje zakona kada se

policajac prvenstveno bori protiv kriminala u kojoj je odnos policije prema sredini

zasnovan na strogom poštivanju zakona.

Vrijednosti kojima se policija rukovodi da bi zadovoljila potrebe zajednice su:

„policija će uključiti zajednicu u sve svoje aktivnosti, uključujući razvijanje

strategija koje utiču na kvalitet života u njoj;

65Crank, J., Kuykendall, J., Roberg, R., n. d., str. 28

5

policija smatra da te strategije moraju sačuvati i unaprijediti principe

demokratije;

policija mora regulisati način pružanja usluga tako da iskoristi potencijale

lokalne zajednice;

službenici policije trebali bi imati udjela u rješavanju pitanja koja utiču na

učinkovitost posla i zadovoljstvo koje taj posao pruža“.66

U ovom sistemu vrijednosti dužnost policajca se svodi na pružanje socijalnih usluga, te

podržavanje politički orijentiranog odnosa policije prema sredini.

II.6.2. Ciljevi u radu policije

Ciljevi se još nazivaju i svrhe ili zadaci. Pri definiranju uloge policije obično se,

kako slijedi, ističe nekoliko ciljeva koji su, zbog nužnosti, poredani i po prioritetu:

„prevencija kriminala;

smanjenje straha od kriminala;

održavanje mira;

zaštita osoba i imovine;

provođenje zakona;

otkrivanje krivičnih djela;

hapšenje prestupnika;

kontrola saobraćaja;

odgovaranje na potrebe zajednice;

rješavanje sukoba grupa unutar zajednice;

zaštita prava pojedinaca;

pružanje dodatnih javnih usluga“.67

Sa utvrđenim ciljevima, sljedeći korak podrazumijeva pronalaženje načina za

njihovo ostvarenje, odnosno određivanja strategija. One podrazumijevaju široko

koncipirane aktivnosti policije, za koje se pretpostavlja da utiču na stavove i postupke

pojedinaca.

66Crank, J., Kuykendall, J., Roberg, R., n. d., str. 2967Crank, J., Kuykendall, J., Roberg, R., n. d., str. 30 - 31

5

II.6.3. Strategije u radu policije

Četiri su osnovne strategije u radu policije: provođenje zakona, prisutnost, obučavanje i

korištenje potencijala zajednice.

Provođenje zakona uključuje formalne sankcije države od zaustavljanja sumnjivih

osoba, izricanja mjera protiv bježanja, provođenje istraga, hapšenja i sl.

Strategija prisutnosti podrazumijeva vidljivost u uočljivost policije u sredini kroz

nošenje uniforme, patroliranje u obilježenim vozilima itd.

Strategija obučavanja bazira se na prenošenju znanja građanima kako bi se zaštitili

od toga da ne postanu žrtve krivičnih djela. Cilj obrazovanja potencijalnih i optuženih

kriminalaca jeste da se djeluje na njihova moralna načela i da im se razjasne moguće

posljedice krivičnih djela.

Strategija korištenja potencijala zajednice odnosi se na to da policija pokušava sa

građanima pojačati mehanizme nacionalne kontrole reda i mira u toj zajednici. Policija to

čini na način da uključuje stanovništvo u razne organizacione i rekreacione aktivnosti, jer

kad članovi postanu aktivniji pokazat će i više zanimanja za probleme tog područja, te time

i policiji pomoći više prilikom njihovog rješavanja svakodnevnih problema jedne

društvene zajednice.

Strategija provođenja zakona i prisutnosti više su nametljive nego ove druge dvije u

smislu izricanja kazne. Najbolje bi bilo da se nađe kombinirana strategija ove četiri, kako

bi se postigla maksimalna učinkovitost policije u smanjenju krivičnih djela, a da se pri

tome zadrži povjerenje, podrška i saradnja zajednice. Ako bi se ovo dovelo na optimalan

nivo, sukob između policije i demokratije bio bi sveden na minimum.

5

III POLICIJA U SISTEMU SIGURNOSTI

3.1. Pojam sigurnosti

Pojam sigurnosti je kompleksan, koji postoji od kad i živi svijet, odnosno ljudska

populacija. Sa etimološkog stajališta riječ sigurnost potiče od latinske riječi securitas-atis,

što znači odsustvo opasnosti i izvjesnosti, samopouzdanje, neustrašivost, zaštićenost.

Securitas je bio naziv rimskog božanstva – boginja sigurnosti koje je personificiralo

sigurnost rimskog naroda. Njen lik je bio naslikan na metalnom novcu rimskog carstva, sa

kružnim natpisom „Securitas Imperium“ što je predstavljalo ubjeđenje kod Rimljana da će

im to garantirat sigurnost i opstanak carstva.

Danas je ovo vjerovanje ostvareno kroz dugi vremenski period. Padom rimske

imperije 476. godine p.n.e naziv securitas sve se manje koristio, te se ponovo pojavio u

Švicarskoj početkom prošlog vijeka i danas je svakodnevno u upotrebi, iako ne postoji

jedinstvena i prihvatljiva definicija sigurnosti. Naznačeni termin je poslužio kao fundament

za upotrebu i mnogim drugim zemljama. Tako se u engleskom jeziku koriste dva termina:

security i safety. Termin security se koristi u smislu „nacionalne sigurnosti“ (secure-

siguran, osigurati), national security, što implicira ostvarenje i čuvanje državnog

5

nacionalnog interesa, dok termin safety označava sposobnost djelovanja, kako ne bi došlo

do nepovoljne sigurnosne situacije ili takvih prilika koje mogu uzrokovati i sigurnosne

implikacije. U franscuskom jeziku postoje i koriste se izrazi securite i surete, dok se u

ruskom jeziku koriste termini bezbjednost i znači odsustvo materijalne bijede, u

talijanskom sigureza (siciramente – sigurno), siguri u albanskom, dok je u Njemačkj taj

izraz sicherheit. Na našem govornom području koriste se dva termina koja se ravnopravno

upotrebljavaju. To su izrazi sigurnost i bezbjednost. Radi se o gotovo istovjetnom

značenju, mada nisu isti u sinonimnom smislu.68

Tokom godina, percepcije sigurnosti su se mijenjale od sigurnosti kraljevstva na

sigurnost čitave zajednice, odnosno države. Međutim, današnje poimanje sigurnosti je

prevazišlo navedene pojmove. Oko pojma sigurnosti, u naučnim krugovima postoje

ozbiljni problemi i nedoumice o sadržini pojma definicije sigurnosti. Problemi i nedoumice

se ogledaju u širokom dijapazonu sadržaja, elemenata, pojava i društvenih elemenata, kao i

tehničkih i prirodnih sfera, koje bi pojam sigurnosti trebao da uključi.

U Leksikonu sigurnosti, pojam sigurnost je definisan „kao stepen zaštićensti ljudi

od različitih oblika njihova ugrožavanja, zaštitu materijalnih i kulturnih dobara u ličnoj i

društvenoj svojini, zaštitu društva i njegovih vrijednosti, cjelokupnu zaštitu države od svih

vidova njenog ugrožavanja, a na kraju sigurnost podrazumjeva stepen zaštite od

ugrožavanja na planetarnom i kosmičkom nivou života općenito i ljudskog roda u

cjelosti.“69

U Riječniku kriminalistike, sigurnost je dinamička kategorija (veća ili manja), i

kreće se od potpune sigurnosti do potpune nesigurnosti.“70 Za Tomasa Hobsa, „sigurnost je

najosnovnija vrijednost na kojoj je čovječanstvo gradilo svoje individualne i kolektivne

živote. Prema Vladimiru Vodineliću, „sigurnost u objektivnom smislu je ukupna zaštitna

djelatnost od napada bilo koje vrste.“71

U američkoj političkoj literaturi sigurnost se definira kao sposobnost vlade da se

odbrani od akata ugrožavanja unutrašnjom subverzijom ili vanjskom agresijom, kao i

68Masleša R., Teorije i sistemi sigurnosti, Magistrat, Sarajevo, 2001.69Beridan I., Tomić M., i Krešo M., Leksikon sigurnosti – drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, DES – Sarajevo, 2001, str. 34870Modly D., Šuperina i Korajlić N., Riječnik kriminalistike, Strukovna udruga kriminalista, Zagreb, 2008.71Masleša R., n.d., str. 9

5

sposobnost da uspješno funkcionira i služi unutrašnjim i vanjskim interesima Amerike.“72

Sigurnost je definisana i kao stanje u kojem je osiguran uravnotežen fizički, psihički,

duhovni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim

pojedincima, društvenoj zajednici i prirodi.“ 73

Slijedeći navedeno dolazi se do definicije prema kojoj je „sigurnost, dinamična,

složena i specifična kategorija, kojom se obezbjeđuju sigurnosne i slobodne prostorne i

egzistencijalne pretpostavke potrebne za odvijanje prirodnih i fundamentalnih sveukupnih

ljudskih potreba i interesa, uz dosljedno priznanje i zaštitu osnovnih prava i sloboda

čovjeka, te potrebnu efikasnu premoć pozitivnih konstruktivinih nad destruktivnim

tendencijama u razvoju civilizacije u cilju unapređenja i zaštite sveukupnih vrijednosti u

društva. Dakle, sigurnost je integrativna kategorija, a i relativna funkcija države koja u

skladu sa ustavnom ulogom treba štititi građane i nju samu od svih oblika ugrožavanja,

kojima se dovodi u pitanje funkcioniranje određenog ustavnog uređenja, kao i rad svih

ostalih subjekata u svim oblastim života i rada."74

Kao što je rethodno navedeno, na našem govornom području postoje dva termina

koja se svakodnevno koriste, a to su sigurnost i bezbjednost. U elaboraciji i definisanju ova

dva pojma, naučnici imaju divergentna mišljenja. Pojedini autori pojave sigurnost i

bezbjednost poistovjećuju, dok su drugi stava da su ta dva pojma nepovezana, dok treći

zastupaju mišljenje da su navedeni pojmovi različiti, ali da imaju neku međusobnu vezu.

Sa lingvističkog aspekta, riječ sigurnost znači biti bezbrižan, siguran, odnosno biti

bez straha ili bojazni, dok riječ bezbjednost znači uvjet za zaštićenost od izazova opasnosti

za sigurnost rizika. Riječ bezbjednost nije stara, kao i riječ sigurnost. Ona se pojavljuje u

buržoaskom periodu, a kasnije se nalazimo u francuskoj riječi sauf. Na području bivše

Jugoslavije može se uvidjeti da Hrvatska poznaje samo riječ security – sigurnost, i koristi

ga za oba pojma. U Srbiji je pak obrnuta situacija, riječ security i safety poznaju pod

jednim terminom bezbjednost. U ovdašnjoj praksi, odnosno bosanskom, hrvatskom i

srpskom jeziku ova dva izraza su istovjetna.

72Vodinelić V., Kriminalistika, Skopje, str. 29773Grizold A., Međunarodna sigurnost, Zagreb, 1998, str. 2774Masleša R., n.d., str. 11

5

3.2. Podjela sigurnosti prema osnovnim obilježjima

Sigurnost je optimalna, poželjna i ohrabrujuća izvjesnost koja pruža šansu

ostvarenja slobode i prva svih građana. Bez sigurnosti nema individualnih sloboda, a pošto

su građani nosioci sloboda, uvijek je dolazilo i dolazi do napetosti između individulanih

prava i zakona koje donose odgovarajući organi države. Sloboda je u značajnoj mjeri stvar

normativnih pravila jednog društva u kojem država zbog osiguranja reda i mira,

pravednosti poretka u sigurnosti nalazi posljednju legitimaciju vlasti i njenih ovlaštenja

zapovijedanja. Sigurnost je ključna funkcija svakog društva. Ona je istovremeno i nauka

koja treba da dâ odgovore u segmentu sigurnosnih izazova koji u većoj ili manjoj mjeri

utječu na razvoj svih onih postulata na kojima je zasnovan savremeni svijet. Svaka država

kao politička organizacija svoju funkciju bazira na obavezi da građanima obezbjedi

neophodan nivo sigurnosti kroz različite sfere njenog djelovanja, osobito u sprječavanju

različitih oblika nasilja, organizovanog kriminala, terorizma, očuvanja javnog reda i mira,

narkomanije i sl. Sigurnost se onda može raščlaniti po raznim klafikacijskim premisama.

Većina autora je saglasna da se sigurnost može raščlaniti na vrste sigurnosti, oblike

sigurnosti, sigurnost prema subjektima i objektima zaštite i sigurnost prema uzrocima i

ishodištima nesigurnosti.

3.2.1. Vrste sigurnosti

Sigurnost je centralni problem svakog uređenog društva. Takva društva se

suočavaju sa nizom problema i raznim oblicima i strukturama ugroženosti, koje su

posljedica mnogostrukih suprostavljenih i konfliktinih protivrječnosti političkog,

ekonomskog i socijalnog karaktera. Sigurnosnost je pratilac dijalektičkog kretanja u

razvoju društva, bez obzira o kakvom se obliku društvenog uređenja radi. Iako naznačena

podjela ne zadovoljava dinamiku razvoja i potrebe savremenog demokratskog uređenja u

kojem se može jedino ostvariti sloboda pojedinca, neophodan je optimalan i stabilan sistem

sigurnosnih okvira koji će omogućiti nesmetano funkcionisanje osnovnih poluga države i

njenih institucija. Osim individualne sigurnosti u okviru podjele prema vrstama, možemo

govoriti o pravnoj i društvenoj sigurnosti.

5

3.2.1.1. Individulana sigurnost

Individualna sigurnost se definiše kao „osjećaj pojedinca da mu društvo osigura uz

tjelesni integritet, slobodu izbora zvanja, mogućnost zapošljavanja i neograničeno

priznanje njegovih prava“.75 Sigurnost je polazna osnova da bi se sagledalo funkcionisanje,

odnosno stabilnost jednog demokratskog društva, zbog čega je nužna pretpostavka

demokratskog okvira vladavine prava, sa općeprihvaćenim i općepoznatim građanskim i

ostalim slobodama koje su uslov za izgradnju civilnog društva sa njegovom legitimnom

kontrolom. U takvom demokratskom ambijentu, sa mnogostrukim oblicima društvenih

mreža dolazi do inerpersonalne komunikacije između pojedinca i grupa, koji ponekad

imaju nepomirljiv karakter, što poprima izvjestan nivo nesigurnosti, jer se individualna

sigurnost odnosi na svakog pojedinca.

Sa naučnog stanovišta individulanu sigurnost trebamo posmatrati u kontekstu njene

povezanosti sa nacionalnom sigurnošću države koja u tom ima dvostruku ulogu. Ona je na

jednoj strani odgovorna za povoljno stanje sigurnosti pojedinca, a na drugoj strani je izvor

prijetnji koje proizilaze iz domaćih pisanih zakona i upotrebe sile, iz direktne političke

akcije države protiv pojedinca i grupa, zatim prijetnje proizišle iz potrebe za preuzimanjem

kontrole nad državnom mašinerijom i one koje proizilaze iz državne vanjsko – sigurnosne

politike. Sve navedeno može biti razlog da se ne govori o apsolutnoj sigurnosti, nego se u

suštini radi o relativnom pojmu. Svaki pojedinac u iskazivanju svojih potreba zahtjeva

odgovarajući nivo svoje sigurnosti, na koju utiče niz faktora. Iz toga rzloga su i višestruki

nivoi ugroženosti. Prema Tomasu Hobsu samo uspostavljanje moderne države i modernih

sigurnosnih snaga, može se udovoljiti ciljevima fizičke egzistencije, mira sigurnosti i reda,

koji su po njemu od presudne važnosti za slobodu pojedinca, mir i potrebnu sigurnost.

Istovremeno takva držva je odgovorna za održanje vanjske sigurnosti od svih oblika i

vidova napada iz okruženja. Država ima takvu odgovornost, jer je jedina sposobna da zbog

niza izazova i mnogostrukih prijetnji obezbjedi potreban sigurnosti okvir kojim će se ne

samo obezbjediti održanje „golog života“, nego i ostale sve neophodne pretpostavke za

njegovu nužnu egzistenciju. Za razmatranje individualne sigurnosti su vrlo važni

međunarodni izvori i dokumenti koji se odnose na ljudska prava i slobode građana, a to je

75Bosanac M., Petković – Mandić, Riejčnik sociologije i socijalne psihologije, Informator, Zagreb, 1977.

5

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine76, Deklaracija o ljudskim

pravima77 iz 1948. godine i Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama iz 1953-

godine.78

Stoga, individualna sigurnost bi se mogla definirati kao „obaveza društva da

osigura takav demokratsko – sigurnosni prostor u kojem će njegovi članovi moći

ostvarivati i štiti svoje potrebe, prava i interese sa svim općeprihvaćenim i općepriznatim

građanskim i ostalim slobodama koje su uslov za izgraddnju i razvoj savremenog civilnog

društva“. 79

3.2.1.2. Pravna sigurnost

Sadržaj pojma pravna sigurnost se može definisati kao pravo pojedinca da zna koji

će se propisi na njega primjenjivati u određenom vremenskom periodu, zabranu

retroaktivne primjene propisa, te predvidivosti sankcije za protivpravnu radnju na teritoriju

jedne države. Preduslovi za ispunjavanje zahtjeva pravne sigurnosti leže u potrebi da

pravni propisi budu isti ili barem harmonizirani, te da sudska praksa u velikoj mjeri bude

ujednačena. Teško bi bio povrijeđen princip pravne sigurnosti i jednakog postupanja

ukoliko bi se izricale različite sankcije za ista protivpravna djela na prostoru jedne države.

Moglo bi se argumentirano tvrditi da princip pravne sigurnosti i jednakog

postupanja nije više vezan za državljansku pripadnost, već da se razvija u pravcu ličnog

prava koje pripada svakom ljudskom biću. Ovo je posebno vezano za razvoj

međunarodnog i regionalnog prava ljudskih prava koji su obavezni za državu/e, odnosno,

formiranje tijela koja sankcioniraju povredu važećih konvencija. Jedan od primjera

ustanovljavanja principa pravne sigurnosti jeste Protokol 13 uz Evropsku konvenciju za

zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima za

76Deklaracija prava čovjeka i građanina (francuski: La Déclaration des droits de l'Homme et du citoyen), je jedan od osnovnih dokumenata Francuske revolucije, koji određuje pojedinačna prava (i kolektivna prava naroda prema državi). Usvojen je od strane Ustavotvorne skupštine (Assemblée Nationale Constituante) 26. kolovoza 1789. kao prvi korak ka donošenju ustava.77Prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948 . godine.78Evropska konvencija o ljudskim pravima - međunarodni je ugovor o zaštiti ljudskih prava i sloboda u Evropi te je kao takav najstariji i najučinkovitiji sustav za zaštitu ljudskih prava u svijetu. Punim imenom Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisana je u Rimu 4. studenoga 1950. godine od strane dvanaest zemalja članica novoosnovanog Vijeća Europe, a na snagu je stupila 3. rujna 1953. godine79Masleša R., n.d., str. 201

5

prostor država koje su članice Vijeća Evrope, u smislu da bez obzira u kojoj državi živjeli i

koje krivično djelo počinili, na vas se neće primjeniti smrtna kazna. Od tijela koja

sankcioniraju povredu ustanovljenih međunarodnih i regionalnih konvencija, 

najkarakterističniji primjeri su Evropski sud za ljudska prava (u okviru Vijeća Evrope),

Evropski sud prava (u okviru Evropske unije) itd. Dakle, na nivou pravnih propisa ali i

nivou prakse tj. sankcioniranja povrede međunarodnih i regionalnih konvencija, pokušava

se ostvariti princip pravne sigurnosti i jednakog postupanja u određenim oblastima, a

posebno u zaštiti ličnih i političkih prava, odnosno, realizacije u pravno formalnom smislu

principa univerzalizama individualnih ljudskih prava.

Gore pomenuti principi u potencijalnom su sukobu sa pravom federalne jedinice da

u okviru složene države odnose koje spadaju u njihovu isključivu nadležnost drugačije

reguliše. Takav je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno entitetima kao federalnim

jedinicama i Brčko distriktom Bosne i Hercegovine kao sui generis tvorevine. U tom

smislu, pravo je od svakog entiteta da i odnose u okviru krivičnog prava koji nisu u

nadležnosti države reguliše na drugačiji način, propisujući različite inkriminacije, a

posebno i različite sankcije za isto krivično djelo.

Također, svaka od jedinica ima pravo i da širi polje inkriminacija. Takav je poseban

slučaj i potencijalno problem u ostvarivanju principa pravne sigurnosti i jednakog

postupanja uvođenje tzv. zločina iz mržnje u Krivičnom zakonu Republike Srpske i

Krivičnom zakonu Brčko distrikta BiH, ali ne i u Krivičnom zakonu Federacije BiH. Tako

je npr. izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske 2010. godine

motivisanost mržnjom kao oteževajuća okolnost  dodana pojedinim krivičnim djelima kao

što su teško ubistvo, teške tjelesne povrede, teška krađa, razbojništvo, razbojnička krađa,

oštećenje tuđe stvari i izazivanje opšte opasnosti. Sama mržnja je definisana kao pobuda za

činjenje krivičnog djela, koja je u cjelini ili djelomično zasnovana na razlikama po osnovu

stvarnog ili pretpostavljenog etničkog ili nacionalnog porijekla, jezika i pisma, vjerskih

uvjerenja, rase, boje kože, spola, spolne orijentacije, političkog ili drugog uvjerenja,

socijalnog porijekla, društvenog položaja, dobi, zdravstvenog statusa ili drugih osobina ili

zbog dovođenja u vezi sa osobama koje imaju neke od navedenih različitih osobina. Iako

postoje inicijative za uvođenjem zločina iz mržnje, to se još nije desilo u primjeru

Federacije BiH.

5

Ako bi se princip pravne sigurnosti posmatrao na način da se realizira u okviru

jedne države, u ovom slučaju bi isti bio i povrijeđen. No, i dalje je ustavno i legitimno

pravo federalnih jedinica u Bosni i Hercegovini da drugačije regulišu odnose u oblastima u

kojima je to njihova isključiva nadležnost te ne postoji nijedan obavezujući formalno

pravni mehanizam koji bi to pravo ograničavao. Komparativno gledajući u odnosu na

druge složene države, na saveznom nivou formirani su kolektivni organi koje čine

predsjednici vrhovnih sudova s ciljem harmonizacije sudske prakse na teritoriju države, ali

koji i dalje nemaju formalno-pravno obavezujući karakter za te sudove.

I na nivou entiteta ustanovljeni su vrhovni sudovi čija je jedna od uloga i

ostvarivanje principa pravne sigurnosti i jednakog postupanja kao jedan mehanizam

posljednje kontrole akata donesenih od strane nižih sudova, te ujednačavanje sudske prakse

na prostoru njihove mjesne nadležnosti (entiteti). U posljednje vrijeme spominju se opcije

za formiranje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine koji bi imao za cilj ujednačavanje

sudske prakse na cijelom teritoriju države. Postavlja se onda pitanje, u odnosu na koji sud

bi bio on apelacioni? Jer ono što je isključiva nadležnost entiteta ne može biti ujednačeno

vrhovnim sudom na državnom nivou. Njegov ratio postojanja se može opravdati jedino u

odnosu na Državni sud Bosne i Hercegovine.

Može se zaključiti da postoje dva sukobljena principa: ljudsko pravo na pravnu

sigurnost i jednakost u postupanju i, u primjeru složenih država, pravo federalnih jedinica

da drugačije regulišu odnose u polju svojih nadležnosti. Jednom od ovih principa treba dati

primat u odnosu na vrijednosti koje štite. Ujednačavanje pravnih propisa na univerzalnom

nivou, razvoj međunarodog prava ljudskih prava, formiranje tijela koji prate primjenu

međunarodnih standarda, pozivanje na univerzalna ljudska prava, primat individualnih

prava u odnosu na državne interese i interese kolektiva: sve su ovo argumenti koji  bi

trebali da govore u prilog prevage principa pravne sigurnosti i jednakosti u postupanju u

odnosu na pravne partikularizme i nejednaka postupanja na teritoriju jedne države. Jačina

pravne argumentacije i davanja primata individui upravo trebaju da budu principi kojim se

treba voditi prilikom uređenja odnosa u jednoj složenoj državi. No, bez obzira na jačinu

argumentacije, kada se dođe na polje realne politike, uvijek je pitanje političke odluke i

trenutnih interesa  kojem će se principu dati primat.

3.2.1.3. Društvena sigurnost

5

Najviši politički cilj jednog društva jesu sloboda i demokratija. Bez donesenih

zakona nema slobode, demokratije niti sigurnosti. Polazeći od tih ciljeva svako društvo ima

pravo na aktivnosti za koje smatra da su nužne za zaštitu svojih interesa među kojima je

svakako poštivanje zakona jedan od elementarnih zahtjeva. Uz to sigurnost je ta koja

pojedincima pruža šansu da u poželjnim sigurnosnim okvirima datog društva, izgrađuju

svoj status, boreći se za ostvarenje fundamentalnih prava u sloboda, nastojeći da svoje

životne sadržaje oblikuju u skladu sa sopstvenim ciljevima. S tim u vezi, samo u

demokratskoj klimi sa vladavinom zakona, demokratskom kontrolom svih niova vlasti,

odnosno njeno ograničavanje i svođenje u ustavne okvire, daje se šansa da sigurnost

postane privilegija za one pojedince koji se pridržavaju i uvažavaju sve postulate utvrđenih

demokratsko – sigurnosnih principa. Pojedinac koji poštuje osnovne principe savremenog

društva i regulativna pravila u demokratskim oblicima vlasti nastoji da saglasno svojim

vlastitim vrijednosnim stavovima sa divergentnim interesima i uvjerenjima, traži

alternativu kako ne bi uzrokovao sigurnosne implikacije.

Društvena stvarnost pokazuje da u razvijenom stadiju civilizacije određene

manifestacije društvenog života upućuju na svu služenost obezbjeđenja potrebnih uslova

koji omogućavaju usavršavanje svakog čovjeka uporedo sa razvojem društva, pri čemu se

treba imati u vidu da individualne aktivnosti pojedinca ne narušavaju potrebe i interese

drugih članova društva, ukoliko se u oblikovanju potreba vodi računa o poštivanju normi,

koje je društvo donijelo. Iz toga se ogleda cilj svakog društva da u svojoj organizaciji i

izgradnji svih neophodnih instrumentalnih mehanizama obezbjedi opću sigurnost i

funkcionisanje pravnog poretka.

Društvena sigurnost predstavlja takvo stanje koje osigurava da se u poželjnim

sigurnosnim okvirima i demokratskoj klimi sa vladavinom zakona i demokratskom

kontrolom na svim nivoima vlasti, svim pojedincima obezbjedi i omogući oblikovanje i

praktično rješavanje vlastitih egzistncijalnih i statusnih sadržaja u skoro svim oblastima

života i rada i izgradnju međusubjektivnih odnosa s onu stranu nasilja poštivanjem svih

postulata modernog demokratskog, pravnog i civilnog društva.

3.2.2. Sigurnost prema subjektima i objektima zaštite

5

Sigurnost je postala relevantan faktor uspješnog djelovanja svih institucija u svim

oblastima društvenog života, s obzirom na specifičnu i veoma odgovornu ulogu organa i

službi sigurnosti. Društvo se danas nalazi pod velikim pritiskom koji je rezultat znanstveno

– tehničkog razvoja. U tom smislu pred državu se postavlja zahtjev da se zajedno sa svojim

institucijama uspješno nosi sa svim izazovima koji opterečavaju savremeni razvoj.

Međutim, da bi jedno ddruštvo molo blagovremeno i efikasno reagirati na negativne

pojave i ponašanja, sva regulativna pravila moraju imati legitimni i sistemski karakter, što

obezbjeđuje svim upravno – političkim mehanizmima proces izgradnje, stabilizaciju i

oblikovanje odgovarajuće sigurnosne politike. To doprinosi i stabilizaciji institucionalnog

sistema države u cjelini, pa tako i njenih podsistema, koji su značajan činilac zaštite

osnovnih vrijednosti društva i ključni faktor sistema sigurnosti. U suprotnom, nastat će

krize koje produciraju destabilizaciju svakog uređenog društva i postaju glavna prepreka

integraciji sistema. Čitava mreža regulativnih insitucija u državi time će postati ozbiljan

sigurnosno – politički rizik.

Dakle, da bi jedno društvo izgradilo općecivilizaicijske sigurnosne sadržaje, mora

se poči od činilaca koji čine jednu društvenu zajednicu, a to su: „čovjek, porodica,

zajednice ljudi kroz oblike sela, naselja, škola, predduzeća i sl., i društvene zajednice kao

što su grad, kanton država“.80

Osnovna snaga sigurnosti ogleda se u obezbjeđenjeu humanijeg i civilizovanijeg

života i razvoja društva, te prevazilaženja pokušaja svih oblika zatvorenosti i ograničenja.

Otuda i sigurnosna institucionalna struktura i operativno djelovanje imaju ključni značaj za

kvalitet sigurnosnog življenja, karakter demokratskog uređenja i zajednice u cjelini.

Sigurnosni koncpet koji je okrenut budućnosti, svojim ukupnim zaštitinim sadržajima,

mehanizmima, sredstvima i subjektima, treba da omogući realizaciju ključnih potreba za

društvenu zajednicu. Budućnost svakog društva je u neposrednoj korelaciji sa sigurnošću

njegovih članova. U takvim interakcijskim odnosima čovjek sebi može obezbjediti

respektivno mjesto u društvu, kako bi bio aktivni pratilac svih društvnih promjena, s

obzizom da se rađa sa velikim brojem dispozicija. Njima se trebaju osigurati sigurnosni

uslovi i jednake šanse za razvoj svojih sposonosti, znanja, stručnosti i sl. Svaki je

pojedinac ostvarenje nekih mogućnosti u organizacionoj strukturi društva. Zato se uvijek

treba imati na umu da je svaki čovjek društvena ličnost, pa je prirodna tendencija za ličnim

usavršavanjem dio samog čovjeka. Na osnovu toga možemo naznačiti da je ključna

80Jurina, Jurković, Pušeljić, Elementi organizacije policije, Zagreb, 1999, str. 50

5

funkcija u razvoju civilnog društva i ostvarenja fundamentalnih ljudskih prava i sloboda,

zavisno od toga u kojoj mjeri i do kojeg nivoa se od odgovarajućih legitimnih institucija

štite naznačena i ostala prava. Bez ovoga ne možemo govoriti o sigurnosti pojedinca,

njegovoj pravnoj zaštiti, zaštiti lične imovine, socijalnoj i zdravstvenoj sigurnosti, zaštiti

čovjekove okoline, spriječavanju i otkiravnju naročito teških krivičnih djela organizivanog

kriminaliteta, kao i prekršajima sa obilježjima narušavanja javnog reda i mira.

Dakle, da bi pojedinca imao zaštitu u svim oblastima života i rada, kao i njegova

porodica, potrebno je da se održava ravnoteža između oficijelnih državnih i privatnih

interesa. To isto vrijedi i za sigurnost zajedinice ljudi, odnosno njihovu infrastrukturu,

imovinu, zaštitu od raznih oblika i vrsta ugroza, prirodnih nesreća, krivičnih djela,

prekršaja i sl. U današnjim modernim demokratskim društvima najbolji indikatro kvaliteta

jedne države jeste stepen u kojem se ostvaruju svi aspekti sigurnosti svih činilaca koji su

sastavni dio jedne društvene zajednice. Upravo zato je potreban poželjan uravnotežen

odnos s protežiranjem i preferiranjem svih onih elemenata koji mogu doprinijeti

unapređeneju dostignutih odnosa u društvu. Sigurnost društvene zajednice zavisi od zaštite

ustavnog uređenja, sigurnosti njenih člaova, ekonomske i socijalne sigurnosti svih ljudi,

zaštite okoline, optimalnog nivoa međuljudskih odnosa u razvoju društvene zajednice. u

tom smislu, aktivnosti trebaju biti usmjerene na rješavanje osnovnih sigurnosnih problema

u cilju poboljšaja kvaliteta života u zejdinici. Otuda je i stav da je navedena klasifikacija

sigurnosti prema objektima i subjektima zaštite najprimjerenija i najpotpunija, jer pruža

šansu i mogućnost za razvoj i svestranije promjene u samom društvu u cilju dostizanja

savremenih civilizacijskih tokova.

3.2.3. Sigurnost prema uzrocima i ishodištima nesigurnosti

Sigurnost nije samo političko, pravno, vojno, policijsko, već i ekonomsko,

socijalno, kulturno i demografsko pitanje. U svim demokratsko uređenim državama sa

pluralističkom demokratijom i vladavinom prava, ne postoji homogenost koja bi isključivo

predstavljala jedan vrijednosni sud sa visokim stepenom usaglašenosti u svim oblastima

društvenog života.Naprotiv, u modernom, otvorenom i civilnom društvu, posebno sa

razvojem savremene nauke i tehnike, dolazi do neproporcijonalnosti između potrebe za

sigurnosšću i dostignutog nivoa razvoja. Tako da i pored nespornih dostignuća dolazi do

5

raznih oblika ugroženosti, koji produciraju krizu u raznim oblastima. Građani su svjedoci

permanentne pozornice različitiih oblika nasilja, praćeni raznim uzorcima i izvorištima.

U današnjim društvenim prilikama utjecaj i razna izvorišta ugroženosti sigurnosti u

društvu, te razne kriminalne i druge pojave mogu ponekad imati i razorni karakter. To

može dovesti i do jedne klime nepovjerenja što u pojedinim prilikama može rezultirati

dalekoseznim sigurnosnim problemima, posebno ukoliko se radi o složenijim oblicima

organiziranog kriminala. Ovim ne dovodimo u pitanje politiku odgovarajuće zaštite od svih

vidova ugrožavanja javnog reda i mira i sigurnosti građana.

Međutim, niti jedno društvo ne smije dopustiti da naučno – tehnološki razvoj

zanemari sigurnosnu komponentu. Ukoliko bi u tom razvoju dolazilo do potiskivanja i

ignoriranja tog segmenta, onda bi zasigurno taj proces bio opterećen raznim naglašenim

krizama. Pošto je demokratija veoma senzibilan, visoko humaniziran i krajnje političko i

sigurnosno osjetljiv oblik uvjerenja i funkcionisanja u društvu, njena poželjna stabilnost se

može održati u takvom sistemu vrijednosti i radu institucija vlasti u čijem će se središtu

naći demokratsko provođenje ustava i zakona. Svako odsustvo sigurnosnih principa u

savremenom društvu nužno implicira direktan utjecaj i zadiranje na području osnovnih

prava građana.

Prema tome, sigurnosni model mora uvažavati logiku promjena i biti okrenut ka

budućnosti, s jasnom namjerom da odgovori svim izazovima koji prate savremeno društvo.

Na tom putu društvo se nužno suočava sa potencijalnom i realnom ugroženošću.

Ugroženost prema uzrocima i izvorima ishodištima nesigurnosti može biti prirodna,

tehničko – tehnološka, ekonomska, socijalna, nacionalna, ugroženost sigurnosti država i

društva u cjelini itd.

5

IV USPOSTAVA I REFORMA POLICIJSKIH STRUTKURA U BIH

4.1. Uvodne napomene

Policija je jedna od suštinskih komponenti strukture vlasti koja je odgovorna za

javnu sigurnost. Osnovna uloga policije u demokratskom društvu obuhvata održavanje

javnog reda i mira, zaštitu i poštivanje osnovnih prava i sloboda građana, sprečavanje i

borbu protiv kriminala, te pružanje pomoći i servis građanima. Policija predstavlja ključnu

strukturu u svakom procesu reforme sigurnosnog sektora a posebno u post-konfliktnim

društvima i zemljama u tranziciji na putu ka modernoj demokratiji.

Područje vanjske i unutrašnje sigurnosti, podjednako je važno za državu u njenim

nastojanjima da svojim građanima omogući sigurno okruženje za razvoj i progres. Iako

zemlje veću naklonost i resurse pridaju sprečavanju vanjskih prijetnji, savremeni

sigurnosni izazovi na unutrašnjem planu mogu biti podjednako destruktivni i

destabilizirajući. Da bi adekvatno odgovorila na ozbiljne unutrašnje sigurnosne krize,

država mora provesti značajne reforme, koje će njene sigurnosne snage osposobiti da mogu

odgovoriti prijetnjama poput terorizma, organizovanog kriminala, korupcije i ostalih

savremenih pošasti.

Na svom evro-atlanskom integrativnom putu, Bosna i Hercegovina je napravila

primjetne iskorake ka demokratiji i uspostavi vladavine prava, ali krivično-pravni sistem,

javnost još uvijek ne doživljava kao službu države koja je u potpunoj funkciji građana.

Nadzor, transparentnost i odgovornost, još uvijek su pojmovi koji nisu u fokusu institucija

vlasti prilikom obavljanja svojih poslova i zadataka na stvaranju adekvatnog sigurnosnog

5

okruženja. Imidž javnosti o vladavini prava i javnom redu i miru, baziran je na njihovoj

ličnoj percepciji sigurnosti a ne realnosti, pa je stoga uključivanje civilnog društva u ovu

oblast djelovanja vlasti više nego potrebno.

Uvrštavajući ljudsku sigurnost u prioritete našega cjelokupnoga rada, vodili smo se

pretpostavkom da je provođenje jednog ovakvog istraživanja u interesu svih građana, koji

sa pravom očekuju od države da im omogući nivo sigurnosti neophodan za ravoj

demokratije, vladavinu prava i punu zaštitu ljudskih prava u skladu sa domaćim

zakonodavstvom i međunarodnim humanitarnim pravom.

Istraživanje ne pretenduje da pruži konačan sud o kompleksnoj materiji policijskog

djelovanja i reforme u Bosni i Hercegovini, već da privuče interes relevantnih domaćih

subjekata o temi o kojoj se nije dovoljno raspravljalo, niti pisalo tokom proteklih godina.

Stekao se dojam da je oblast policije bila u interesu samo međunarodne zajednice, koja je

nastojala da pruži podršku domaćim vlastima u izgradnji policije u Bosni i Hercegovini na

demokratskim principima. Neshvatljivo mali literalni opus o reformi policije i izgradnji

kapaciteta kontradiktoran je sa interesom i sredstvima koje su donatori usmjerili u ovu

oblast.

U državi i društvu koje, poput bosanskohercegovačkog, sebe smatra u velikoj mjeri

demokratskim, potrebno je postići veći stepen informisanosti i obrazovanja, kako

profesionalnih djelatnika (u ovom slučaju policijskih službenika), tako i građana i

predstavnika vlasti. Takvo što bi rezultiralo svjesnošću o značaju traženja odgovornosti i

pokretanja unapređenja profesionalizma i efikasnosti rada policijskih organizacija. Sve se

to, u krajnjem slučaju, treba odraziti na povećanje nivoa sigurnosti građana i zaštite

ljudskih prava, što je i jedan od osnovnih preduvjeta za pristupanje Bosne i Hercegovine

evropskim strukturama.

Sagledavajući dostupnu literaturu, uvidjeli smo da u ovoj oblasti nedostaje jedna

pregledna analiza ustrojstva i stanja policijskog sistema u BiH, koja u sebi sadrži detaljniji

pregled reforme od završetka rata do danas, kao i analiza ustrojstva policijske strukture

nakon 2008. godine, tj. nakon uspostave novih policijskih organizacija na državnom nivou.

Često od policijskih zvaničnika čujemo da je njihov rad i nakon svih provedenih reformi i

dalje opterećen nedostatkom resursa, neadekvatnim treningom, nedovoljnom i zastarjelom

5

opremom. U posljednje vrijeme, svjedoci smo i sve češćih rasprava o potrebi redefinisanja

odnosa između politike i operativnih policijskih poslova.

Nesporno je da je kompletan proces reforme policijskog sistema u Bosni i

Hercegovini bio opterećen različitim i što je evidentno, nespojivim političkim interesima.

Predmet političkog sporenja nad ovom, možda i najznačajnijom polugom i atributom

vlasti, dosegnuo je svoj intenzitet tokom perioda od 2004. do 2008. godine. Pojedini

analitičari su čak ovaj period izdvojili iz ukupnog procesa reforme policije, koji je u biti

kontinuiran proces, te ga definisali kao pokušaj restrukturiranja ili institucionalne

reorganizacije policijskog sistema u BiH.

Neuspješan ishod, odnosno parcijalna podrška dogovorenoj reformi, ujedno je

označila i kraj učešća svih instanci društva i njihovog interesa u pogledu ocjene

funkcionalnosti policijskog sistema. Nikada do sada nije urađena evaluacija uspješnosti te

reforme, niti se vrši monitoring ekonomičnosti, efikasnosti i efektivnosti

novouspostavljene policijske.

4.2. Reforma policijskog sistema u Bosni i Hercegovini

Koncept reforme sigurnosnog sektora Bosne i Hercegovine, čiji integralni dio

svakako čini i reforma policijskog sistema, otpočeo je neposredno nakon uspostave mira u

Bosni i Hercegovini 1995. godine. Nove (stare) elite vlasti, uz manja ili veća odstupanja,

reformu policije su tretirali kao dio paketa vezanog za dostizanje standarda evropskih

integracija. Otud ne iznenađuje, da se i koncept policijske reforme pokušavao javno

tumačiti prevashodno kao ustupak razvijenim zemljama, odnosno kao nezaobilazni dio

puta ka priključenju BiH u EU i NATO. Ovakvim pristupom, koji je bio identičan i u

drugim zemljama Zapadnog Balkana, željele su se prikriti bar dvije činjenice. Prema

profesoru Hadžiću, te činjenice se ogledaju u tome da lokalne političke elite sebi i svojim

glasačima stvaraju iluziju da se manjak volje i znanja potrebnog za radikalnu reformu

društva i sektora sigurnosti može prikriti/ili nadoknaditi reformskom logorejom. Druga

činjenica ogleda se u poturanju, svojoj i tuđoj javnosti, stihijske reorganizacije policije i

sektora sigurnosti kao reforme, odnosno, priče da je moguće reformisati naslijeđenu

policiju, vojsku i obavještajne službe, a da se pritom ne dira u njihovo ratno naslijeđe.81

81Hadžić, M. (2001) Sudbina partijske vojske. Beograd: Samizdat B92.

5

U namjeri da približimo cjelokupan proces reforme policijskog aparata Bosne i

Hercegovine, u kraćem hronološkom osvrtu, podsjećamo na sve faze toga procesa, koje su

otpočele neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po završetku

rata u BiH, brojnost policijskog osoblja u oba entiteta bila je blizu 44,000 službenika, ali je

veoma brzo demobilisano njih oko 26,000. Policijske snage u BiH, sastojale su se od 13

različitih službi na postojećim nivoima administrativne vlasti, pri čemu je svaka

odgovarala odvojenim vladama i djelovala u skladu sa složenim setom zakona i propisa.

Tako je, uz dva entitetska MUP-a (Federacija BiH i Republika Srpska), egzistirala i

Policija Brčko Distrikta, te 10 kantonalnih MUP-ova. Državni (centralni) nivo nije imao

nadležnosti u oblasti policijskih poslova. Takva fragmentiranost policijske strukture u BiH

nije u početku bila u fokusu interesovanja međunarodne zajednice, jer se ona više

fokusirala na samu suštinu policijskog rada.

4.3. Uspostava policijskih organizacija na državnom nivou

Policijske organizacije u BiH kojih je, kao što je navedeno bilo 13 u tom periodu, u

okviru svojih poslova i zadataka obavljale su i poslove nadzora i kontrole prelaska državne

granice. Za te poslove bile su nadležne sve do uspostave Državne granične službe (DGS),

čiji je proces uspostave bio opterećen mnogim poteškoćama. Početkom 1999. godine, Ured

Visokog predstavnika (OHR), uputio je inicijativu Predsjedništvu BiH sa prijedlogom za

uspostavu Državne granične službe. Ova inicijativa je prihvaćena i konkretizovana na

način da je Predsjedništvo BiH osnovalo Direkciju, čiji je zadatak bio da izradi

odgovarajuću zakonsku regulativu za uspostavljanje navedene službe. Zakon je ubrzo

pripremljen, ali zbog političkih neslaganja, isti je u nekoliko navrata bio odbijen u

Parlamentarnoj skupštini BiH. Nemogućnost usvajanja zakona u parlamentarnoj proceduri,

nagnala je visokog predstavnika da isti proglasi i nametne. Tako je Državna granična

služba uspostavljena na temelju Zakona o Državnoj graničnoj službi BiH, kojeg je, u

skladu sa svojim ovlaštenjima, 13. januara 2000. godine, donio visoki predstavnik. Već

nakon šest mjeseci od donošenja zakona, DGS je otpočeo sa operativnim radom. Zakon o

Državnoj graničnoj službi BiH je nešto kasnije, u augustu 2001. godine, ratifikovala i

Parlamentarna skupština BiH. Proces preuzimanja poslova nadzora i kontrole prelaska

državne granice od entitetskih i kantonalnih MUP-ova tekao je etapno i okončan je 30.

5

septembra 2002. godine, inauguracijom Jedinice granične policije Strmica.82 Ovim činom

ozvaničena je pokrivenost cjelokupne državne granice, duge 1.551 km, a brojčano, snage

osoblja DGS-a dostigle su broj od oko 2.000 službenika.

U ovom periodu reforma je tekla i u smjeru uspostave policijske organizacije na

državnom nivou, koja bi bila odgovorna za prikupljanje i obradu podataka od interesa za

sprovođenje međunarodnih i krivičnih zakona u BiH. U tom cilju, OHR i UN Misija u BIH

su u prvoj polovini 2002. godine sačinili pravni okvir za Državnu agenciju za informacije i

zaštitu (SIPA), koja je osnovana te iste godine kao samostalna institucija Bosne i

Hercegovine. strukture. Okončanjem mandata Policijske misije Evropske unije, podrška

policijskim organizacijama u BiH nastavljena je kroz multilateralne i bilateralne programe

podrške, koji u svom obimu ne zadiru u suštinske, institucionalne reforme, već na

unaprijeđenje rada i funkcionalnosti pojedinih organizacija.

Stoga je i cilj ovoga istraživanja da pruži osnovni uvid u postojeće stanje

policijskog sistema u BiH nakon posljednje provedene reforme/restruktuiranja, okončane

2008. godine. U osnovi, ovo istraživanje je pokušaj koji bi trebao inspirisati ili možda

usmjeriti potrebnu debatu o efikasnosti izgrađenog sistema u sektoru policije, koja će

nesumnjivo biti veoma podložna izazovima koji mu predstoje u dostizanju evropskih

standarda u borbi protiv organizovanog kriminala, prevencije terorizma, prevenciji

korupcije, te jačanju bezbjednosti i sigurnosti putem integrisanog upravljanja granicom.

Rezultati istraživanja zasnovani su na analizi odgovarajućih zakona i propisa

kojima se reguliše rad ministarstava unutrašnjih poslova i policijskih organizacija,

informacijama o budžetskim sredstvima prikupljenih iz zvaničnih izvora institucija vlasti,

te intervjuima obavljenim sa dužnosnicima ministarstava unutrašnjih poslova, policije

Brčko Distrikta BiH i drugih policijskih organizacija u BiH. Rad na samom istraživanju

trajao je pet mjeseci, a u istraživanju je korišten deskriptivni istraživački pristup (intervju i

fokus grupa) i kvantitativni pristup (desk analiza i analiza sadržaja).

Tokom provođenja istraživanja susreli smo se i sa određenim ograničenjima. Ona

su se uglavnom ogledala u javnoj nedostupnosti zakonske regulative, posebno kantonalnih

policijskih organizacija. Usljed toga, istraživanje je u nekim dijelovima ograničeno na rad

82Brošura Granična policija BiH: Uspostava i razvoj.

5

onih organizacija koje su svoju zakonsku i podzakonsku regulativu učinili javno

dostupnom ili dostavili na zahtjev predstavnicima naše organizacije.

Ovo istraživanje o reformi policije u BiH naš je skromni doprinos težnjama za

prihvatanjem najviših demokratskih principa u ovoj oblasti državne uprave. Istraživanje

čini pet poglavlja: Historijski pregled reforme policijskog sistema u BiH, Organizacija,

brojčano stanje i nadležnosti, Finansiranje policijskog sistema u BiH, Strukturalna analiza

nadležnosti u zakonodavstvu i praksi, Unutrašnja i međunarodna saradnja, te zaključna

razmatranja.

Pored gore navedenog, Agencija je imala nadležnosti i za zaštitu vrlo važnih

ličnosti, diplomatsko-konzularnih predstavništava i objekata institucija BiH, te

diplomatskih misija koje imaju mandat u BiH. Nedostatak političke podrške odrazio se i na

sam proces uspostave ove institucije. Tako je Agencija do kraja 2002. godine imala

uposlena samo tri službenika, i to tri direktora, a operativni rad je bio onemogućen zbog

nedostatka osoblja, prostorija za smještaj, kao i nedovoljnim pravnim osnovom za njen rad.

U osnovi političkih previranja, bilo je neslaganja određenih političkih opcija oko prenosa

pojedinih nadležnosti entiteskih MUP-ova na novouspostavljenu Državnu agenciju za

informacije i zaštitu (SIPA).

Još jedna institucija iz oblasti sigurnosti na državnom nivou osnovana je u 2002.

godini, a to je Ministarstvo sigurnosti BiH83, koje je dobilo širok dijapazon nadležnosti u

oblasti sigurnosti na državnom nivou. Ministarstvo je osnovano u decembru 2002. godine,

a isto je postalo operativno u 2003. godini, nakon usvajanja neophodnog zakonodavstva,

popune osoblja i dodijeljivanja odgovarajućeg budžeta. Bitno je napomenuti da

Ministarstvu sigurnosti BiH nisu dodijeljene nikakve direktne nadležnosti vezane za

policijske poslove.

Paralelno sa ranije navedenim aktivnostima, IPTF je usmjerio svoje djelovanje i na

depolitizaciji i većoj profesionalizaciji policijskih organizacija. Kao rezultat te intencije,

2002. godine su uspostavljene institucije direktora policije u entitetima BiH. Dužnost

direktora policije je, shodno tome, bila organizovanje policijskog posla u profesionalnom

smislu, nasuprot funkcije ministra policije koji je imao prevashodno političku ulogu.

Samim tim, došlo je i do određenih promjena u ulozi policijske službe, i to u razdvajanju

83Zakon o Vijeću ministara BiH, 03. decembara 2002. Preuzeto sa: http://www.ohr.int/decisions/statemattersdec/default.asp?content_id=28610

5

djelovanja policije u političkoj funkciji, ka usmjerenju djelovanja prvenstveno na poslove

zaštite građana i ustavnog poretka.

Na drugoj strani, manjkavosti modernog policijskog menadžmenta na svim

nivoima, dodatno su otežavale rad policije. Organizacija policijskog menadžmenta, gdje

politička supervizija od strane MUP-a nije bila jasno odvojena od operativnog djelovanja,

dovela je do nejasno definisanih odgovornosti, te do povećanja broja osoblja na

administrativnim pozicijama. Ovaj period karakteriše i nepostojanje jasno definisane

policijske strategije i ciljeva, pa su tako godišnji programi aktivnosti predstavljali samo

opštu listu svih policijskih dužnosti. Jednostavno, nije bilo proaktivnosti u radu, a

primjetno je bilo i odsustvo rada policije koji je fokusiran na odnose policije i građana.

Tadašnji pravilnici/direktive/izvještaji su, u nekim instancama, bili izvor dezinformacija i

nisu odražavali realnu situaciju. Čak su u nekim slučajevima bili u kontradikciji sa

državnim zakonima, te dovodili do preklapanja nadležnosti u ne-operativnim policijskim

poslovima. Generalno sagledavajući, navedeni dokumenti su služili kao jedna vrsta alibija

policijskim organizacijama za neefikasno korištenje, kako ljudskih, tako i finansijskih

resursa.

Broj certifikovanih policijskih službenika u BiH je krajem 2002. godine iznosio oko

17.000, izuzimajući administrativno osoblje u različitim ministarstvima unutrašnjih

poslova. Zastupljenost manjina i rodna ravnopravnost se u ogromnoj mjeri poboljšala u

periodu od završetka rata, ali je moguće ostvariti dodatni napredak u ovoj oblasti.84

4.4. Pokušaj restrukturiranja policije u BiH

U nastojanju da prevaziđu navedene probleme koji su opterećivali policijske

organizacije u BiH85, te uvažavajući preporuke Evropske komisije, bosanskohercegovačke

vlasti su se opredjelile da otpočnu reformu policije. Pripreme procesa reforme policije

trajale su veoma dugo. Već na samom početku procesa mogao se steći dojam da će

reformom dominirati isključivo politički interesi, a da će mišljenja i preporuke

profesionalaca iz ove struke ostati u drugom planu.

84Deset godina Policijske misije Evropske unije, Priča o Policijskoj misiji Evropske unije u BiH, Policijska misija EU u BiH, Sarajevo, 2012. str. 27. 85Problemi poput: etničkog balansa u popunjenosti policije, loša tehnička opremljenost, nedovoljno stručan kadar, neprimjeran politički utjecaj, niske plate, organizovani kriminal i pitanja oduzimanja certifikata.

5

Na fonu ovoga političkog opredjeljenja, koji je koincidirao i sa inauguracijom

Policijske misije Evropske unije (EUPM) u Bosni i Hercegovini početkom 2003. godine86,

iniciran je početak reforme policije u BiH.87 Nešto kasnije, ovaj proces reforme naveden je

i kao neophodan preduslov za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Bosne

i Hercegovine sa EU. Studija izvodljivosti i pripremljenosti BiH za (potencijalno) članstvo

u EU, koju je objavila Evropska komisija u novembru 2003. godine, navodi kako je

između 16 područja koja su bila određena kao prioritetna za uspostavu funkcionalne

državne strukture, vladavina prava i reforma policije zauzimaju vrh na predmetnoj listi.88

U ovom periodu, u Bosni i Hercegovini je postojalo 15 policijskih organizacija,

koje su se suočavale sa osnovnim političkim i strukturalnim poteškoćama. Političke

poteškoće su se ogledale u nasljeđu tijesnih veza između političkih tijela, stranačke

strukture, policijskog vodstva i pravosudnog sistema. Strukturalni izazovi su ostali gotovo

isti kao i u prethodnom periodu, a oni su se ogledali u kompleksnom nizu zakona i propisa,

te u pojedinačnim odgovornostima policijskih organizacija različitim nivoima vlasti u BiH.

Provođenje policijske reforme u Bosni i Hercegovini otpočelo je 20. maja 2004.

godine, najavom tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, gospodina Adnana

Terzića, da će u narednih mjesec dana „formirati ekspertnu komisiju koja će do kraja

godine pripremiti zakone za reformu policije u BiH.“ Period između januara 2003. i maja

2004. godine, iskorišten je za pripremu reforme. Predviđeno je da reforma bude završena

do 25. februara 2005. godine, ali je ona potrajala znatno duže, tačnije tri godine, devet

mjeseci i pet dana. Reforma policije je, kao što smo vidjeli, optimistično najavljena, a

odvijala se kroz nekoliko faza koje će biti predstavljene u nastavku teksta. Pored početka

provođenja policijske reforme u BiH, 2004. godinu je obilježilo i donošenje Zakona o

Državnoj agenciji za istrage i zaštitu. 89 Ovim zakonom utvrđena je nadležnost i

organizacija SIPA-e kao policijskog organa. SIPA je pravno naslijedila Državnu agenciju 8615. januar 2003. godine. Mandat EUPM se ogledao u radu sa srednjim i višim menadžmentom, a ne sa patrolnom policijom i zbog toga je EUPM bio daleko manje vidljiv od IPTF-a. Službenici Misije su bili raspoređeni u kancelarije i administrativne odjele sa supervizorima policijskih službenika. Deset godina Policijske misije Evropske unije, Priča o Policijskoj misiji Evropske unije u BiH, Policijska misija EU u BiH, Sarajevo, 2012. 87EUPM-ova interna radna grupa je početkom 2003. počela da ispituje moguće inicijative za rekonstrukciju policije i tražila modele za restrukturiranje policijskih tijela u državi. Radna grupa je svoj posao završila u novembru 2003. godine sa konkretnim konceptnim planom za restrukturiranje policije. 88Evropska Komisija (European Commission) Deklaracija sa sastanka EU - Zapadni Balkan u Solunu , 21.06. 2003. Dostupno on-line: http://europa.eu/rapid/pressReleasesAction.do?reference=PRES/03/163&format=HTML&aged=0&language=EN&guiLanguage=en 89Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu („Službeni glasnik BiH“, br. 27/04, 63/04, 35/05 i 49/09).

5

za informacije i zaštitu, koja je osnovana 2002. godine, kao samostalna institucija Bosne i

Hercegovine, o čijoj nadležnosti je bilo govora ranije. SIPA je tako postala prva policijska

agencija koja svoju nadležnost ostvaruje na cijeloj teritoriji BiH.90

Martensov plan – prva faza (maj 2004). Prvi pokušaj u provođenju policijske

reforme BiH iniciran je od strane i pod pokroviteljstvom Evropske komisije, koja je u tu

svrhu za predsjednika komisije za reformu delegirala bivšeg premijera Belgije, gospodina

Wilfreda Martensa. Shodno tome, Vijeće ministara BiH je formiralo Komisiju za

restrukturiranje policije (PRC),91 koja se sastojala od domaćih i međunarodnih eksperata.

Cilj reforme je bio uskladiti kapacitete policije sa evropskim standardima i praksom,

odnosno organizovati policijske organizacije u BiH na način da budu sposobne za borbu

protiv organizovanog kriminala i terorizma, te spremne i voljne da privedu sudu pravde

osumnjičene za ratne zločine.

Prema riječima tadašnjeg ministra sigurnosti BiH gosp. Bariše Čolaka, BiH je u

tom periodu imala 18.000 policajca i 5.000 administrativnih radnika, odnosno ukupno oko

23.000 zaposlenih u organima policije, što je prevazilazilo ekonomske kapacitete zemlje.

Plate policajaca u Republici Srpskoj su bile najniže, dok su u pojedinim kantonima u FBiH

bile i do tri puta veće od prosječne plate u Federaciji BiH. O teškoj i neujednačenoj

situaciji govori i podatak da je tadašnja neto osnovna plata varirala između 340 KM

mjesečno u RS-u i 1259 KM mjesečno u Brčko Distriktu. 92 Ovakva neujednačenost u

primanjima stvarala je opravdano nezadovoljstvo pripadnika policije, te generirala

pretpostavke za korupciju.

Komisija za reformu policije, na čelu sa gosp. Martensom, 15. decembra 2004.

godine je završila prijedlog za reformu policije. U istom je predloženo da se u BiH formira

jedinstvena policijska struktura, sačinjena od više policijskih oblasti, kojima bi rukovodio

direktor ili komesar. Jedinstvena policija BiH bila bi finansirana s državnog nivoa i

organizovana po regionalnom principu, gdje postojeće administrativne granice između

entiteta ne bi imale direktnog značaja za formiranje lokalnih policijskih oblasti.

90Strateški plan aktivnosti državne agencije za istrage i zaštitu 2012-2014. SIPA, Sarajevo 2012. str. 20. 91Komisija za reformu policije se satojala od članova, pridruženih članova i posmatrača. Šef Misije EUPM-a također je bio član Komisije.

92Finansijska, organizaciona i administrativna procjena Policijskih snaga BiH i Državne granične službe, Sažetak menadžmenta, ICMPD, TC i dr. Sarajevo, maj 2004.

5

Predsjednik Komisije za reformu policije, gosp. Martens je 14. januara 2005.

godine, predsjedavajućem Vijeća ministara BiH, gosp. Terziću i Visokom predstavniku

gosp. Pediju Ešdaunu i formalno uručio konačni Izvještaj o radu Komisije, koji je

sadržavao koncept za uspostavljanje jedinstvene policijske strukture u Bosni i

Hercegovini.93 Shodno tome, BiH će imati isključivu nadležnost nad svim policijskim

pitanjima, što uključuje i zakonodavnu i budžetsku nadležnost. Također, predviđeno je da

ministar sigurnosti ima odgovornost za opšti politički nadzor jedinstvene strukture policije

u državi. Narodna skupština Republike Srpske je u aprilu 2005. godine odbila prijedlog

reforme policije koji je sačinila Komisija za reformu, označivši time kraj ove faze.

Vlašićki pregovori 94 – druga faza (april 2005 – juli 2005.) Ovu fazu reforme

karakterišu pregovori lidera političkih stranaka o tzv. Martensovom planu. Dakle,

prethodno odbijeni prijedlog reforme policije u Narodnoj skupštini RS-a, ponovno je uzet

u razmatranje i poslužio je kao osnov za nove političke pregovore predstavnika uključenih

političkih partija. Bitno je napomenuti da je cjelokupna reforma policije započeta i vođena

na osnovu tri principa, koje je Evropska komisija postavila kao osnov i minimalan uslov za

reformu. To su sljedeća tri principa, za koje su zvaničnici EU govorili da se od njih ne

smije odstupiti prilikom reforme, ali kao što će se kasnije vidjeti ni oni nisu ostali dosljedni

svojim istaknutim principima:

1. državna ovlaštenja za sva budžetska i zakonodavna policijska pitanja,

2. funkcionalne oblasti policijskih nadležnosti

3. nemiješanje politike u operativne aktivnosti policije.

Na kraju, vlašićki pregovori su rezultirali saglasnošću učesnika da je neophodno

provesti reformu policije ali sa napomenom da ona ne smije zadirati u ustavne promjene,

prihvativši pri tome Izvještaj Komisije za reformu policije baziran na tri principa Evropske

komisije, te odredivši rok za provođenje dogovora.

93Preporučena jedinstvena struktura bila je u skladu sa 12 usmjeravajućih principa za reformu policije navedenih u članu 2. odluke Visokog predstavnika. Izvještaj daje 3 glavna elementa koji su neophodni u procesu refome u BiH: isključiva državna nadležnost nad policijom; lokalne policijske oblasti određene na osnovu tehničkih i profesionalnih kriterija i sistem koji štiti policiju od neodgovarajućeg političkog utjecaja.- Deset godina Policijske misije Evropske unije, Priča o Policijskoj misiji Evropske unije u BiH, Policijska misija EU u BiH, Sarajevo, 2012. str. 58. 94Ovi pregovori su nazvani „Vlašićki pregovori“ jer su se sastanci učesnika razgovora održavali na planini Vlašić u blizini Travnika.

5

Ipak, u maju 2005. godine, visoki predstavnik Ešdaun je odlučio da prekine daljnje

pregovore o reformi policije, nakon što lideri RS-a nisu prihvatili prijedlog da mape

policijskih regija prelaze entitetske granice. Narodna skupština RS-a je donijela zaključak,

da se reforma policije može sprovesti samo u okviru Ustava RS-a i Ustava BiH, te uz

poštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Šef policijske misije Evropske unije, gosp.

Kevin Karti poručio je 30. maja 2005. godine poslanicima Narodne skupštine RS-a, da je

nemoguće ostvariti punu reformu policije ako policijske regije ne prelaze granice entiteta,

uz napomenu da je to neophodno isključivo iz profesionalnih (tj. funkcionalnih) razloga. U

Sarajevu je 26. jula 2005. godine, zbog nedolaska nekolicine stranačkih lidera propao

pokušaj postizanja dogovora o nastavku započetih političkih pregovora o reformi policije u

institucijama sistema. Ovaj drugi pokušaj reforme je, također, propao na političkom nivou.

Međutim, od reforme se nije odustalo, pa je tako Pedi Ešdaun proglasio reformu

policije za svoj glavni prioritet u radu, te uspostavio Komisiju za restrukturiranje policije.

Donesena je i odluka o uspostavi Direkcije za implementaciju restrukturiranja policije.

Institucionalno pregovaranje – treća faza (august 2005. – septembar 2005.). Ovu

fazu karakterišu brojni sastanci predstavnika vlada, a ne nužno političkih (stranačkih) elita.

Period institucionalnog pregovaranja o reformi policije je započeo u augustu 2005. godine,

sastankom predstavnika Vlade FBiH, Vlade RS i Vijeća ministara BiH. Za platformu

institucionalnih pregovora preuzet je prijedlog Komisije za reformu policije i politički

dogovor sa Vlašića. Pregovori su trebali iskristalisati jedinstven prijedlog reforme policije,

koji bi bio upućen do 15. septembra nadležnim parlamentima na usvajanje.

Na sastanku 7. septembra 2005. dogovoreno je osnivanje jedinice (Direkcije) za

provođenje reforme policije, radnog tijela čiji je zadatak bila priprema plana za

implementaciju reforme policije, kao i zakonskih i podzakonskih akata koji će regulisati

ovu oblast. Direkciju osniva Vijeće ministara BiH, uz saglasnost entitetskih vlada i Brčko

Distrikta BiH. Međutim, iako je postignut dogovor o ključnim pitanjima reforme, ona nije

provedena. Ni novi sastanak koji je bio održan 11. septembra te godine u Banja Luci, nije

donio nikakav pomak.

Zbog neprihvatanja polazne osnove za pregovore o reformi policije od predstavnika

iz RS-a i ova faza pregovora je bila predodređena na neuspjeh. Brojni ministri vanjskih

poslova zemalja Evropske unije, izrazili su duboko razočarenje odlukom Narodne

5

skupštine RS-a da odbije prijedlog reforme policije, koji je bio u skladu sa evropskim

principima. To je bio i razlog za njihovu odluku da Bosni i Hercegovini ne odobre početak

pregovora o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, uprkos spremnosti da se jedan takav čin

desi prije desetogodišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Najveći iskorak u ovoj fazi pregovora, ako se to tako može okarakterisati, bio je taj

što su u odnosu na prethodne faze, sada predstavnici institucija vlasti zamijenili političke

lidere tokom pregovora o reformi.

Sporazum o reformi policije – četvrta faza (oktobar - novembar 2005.). Ovaj

sporazum ponuđen je od strane predstavnika Vlade RS-a, na sastanku sa visokim

predstavnikom gosp. Ešdaunom. Sporazum95 je predviđao da izvršna vlast u BiH formira

direkciju za provođenje reformi, te da ista izradi plan reformi policije po fazama,

uključujući prijedloge policijskih regija najkasnije do 30. septembra 2006. godine.

Sporazum se morao primjenjivati u skladu sa tri evropska principa, te Ustavom Bosne i

Hercegovine i ustavima entiteta, a nije otvarao ni regulisao pitanja postojećeg sudskog i

tužilačkog sistema u BiH. Do polovine oktobra, parlamentarne skupštine entiteta su

prihvatile Sporazum o reformi policije u BiH. Kao nagradu za prihvaćeni Sporazum,

Evropska komisija je dala 21. oktobra 2005. godine saglasnost Vijeću (ministara) Evropske

unije da započne pregovore o stabilizaciji i pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom.

Pregovori sa Evropskom unijom su otpočeli 24. novembra 2005. godine. Rezultat četvrte

faze reforme policije je višestrano prihvaćen Sporazum o reformi policije, a najveća

vrijednost ovog sporazuma leži, upravo, u njegovom podstreku za otpočinjanje pregovora

o stabilizaciji i pridruživanju BiH sa EU.

Osnivanje Direkcije za reformu policije – peta faza. Peta faza reforme policije

trajala je punih 14 mjeseci. Ona je otpočeta osnivanjem Direkcije za reformu policije od

strane Vijeća ministara BiH, a na osnovu postignutog Sporazuma o reformi policije.

Direkcija je imala zadatak da do 30. septembra 2006. godine pripremi nacrt projekta

reforme policije u skladu sa tri evropska principa. Direkciju je činio Upravni odbor

sastavljen od 12 članova, u kojem su ravnopravno zastupljeni predstavnici svih

95Pomenuti politički sporazum postignut 5. oktobra 2005. godine je definisao sljedeće: 1) prihvaćena su tzv. 3 principa Evropske komisije: Sve zakonodavne i budžetske nadležnosti za sva pitanja policije moraju se nalaziti na državnom nivou, ne smije biti političkog uplitanja u operativni rad policije, lokalne policijske oblasti se uspostavljaju u skladu sa profesionalnim tehničkim kriterijima. 2. Reforma će se implementirati tokom perioda od 5 godina, počevši od oktobra 2005. godine; 3. Jedinstveno radno tijelo će pripremiti plan implementacije reforme policije.

5

konstitutivnih naroda. Njegovu strukturu činili su: direktor i zamjenik direktora Državne

agencije za istrage i zaštitu, direktor Policije Republike Srpske, direktor Uprave policije

Federacije BiH, šef policije Brčko Distrikta BiH, direktor i zamjenik direktora Izvršnog

tijela Direkcije i predstavnik Policijske misije Evropske unije. Odluke se donose

konsenzusom devet ključnih članova Upravnog odbora, a kad to nije moguće odluke se

donose prostom većinom, uz uslov da je potrebna i podrška predstavnika Policijske misije

EU.

Vijeće ministara BiH usvojilo je 29. decembra 2005. godine Odluku o imenovanju

Upravnog odbora Direkcije za provođenje reforme policije i Izvršnog tijela

Direkcije.Usvajanjem ovih odluka, ispunjena je obaveza definisana sporazumom o

rekonstrukciji policijskih snaga i dogovor sa predstavnicima Evropske unije. U Sarajevu su

25. januara 2006. godine otpočeli pregovori Bosne i Hercegovine sa Evropskom unijom o

stabilizaciji i pridruživanju, te dijalog o uvodnim načelima.

Upravni odbor Direkcije za reformu policije, na sjednici održanoj 3. maja 2006.

godine, većinom glasova usvojio je mišljenje o modelu organizovanja policije u BiH,

kojim je predviđeno da država bude nadležna za finansije i zakonodavstvo, a da se

operativnim poslovima bave lokalne policijske regije. Predstavnik Direkcije iz Republike

Srpske glasao je protiv ovakvog mišljenja. Nakon ovakvog razvoja događaja, uslijedila je i

reakcija Vlade RS-a, koja je 24. maja 2006. godine donijela Odluku da zamrzne status

svog člana u radu Upravnog odbora.

U Izvještaju Evropskog parlamenta 2006/2290(INI) od 6. februara 2007. godine,

navodi se kako nedavno predloženi nacrt za realizaciju reforme policije BiH, jasno i

uravnoteženo dijeli kompetencije između državnih i lokalnih jedinica. Naravno pod

uslovom da se usvoji i opći pravni okvir za policijsku upravu, koji će osigurati budžetska

sredstva za rad, strateški nadzor i usklađivanje odnosa između različitih organa i nivoa, ali

ne na način da izazovu kršenje nužne autonomije u radu lokalnih jedinica. Također, u

Izvještaju se naglašava neophodnost da oblikovanje policijske strukture mora biti u skladu

s etničkim sastavom stanovništva u Bosni i Hercegovini.

Vijeće ministara BiH, na svojoj sjednici od 13. septembra 2006. dodine, nije

prihvatilo Izvještaj o radu Direkcije za reformu policije koji je dostavio Upravni odbor.

Izvještaj nisu podržali ministri iz reda srpskog naroda.

5

Vijeće ministara Evropske unije izrazilo je zabrinutost zbog nedostatka napretka u

provođenju Sporazuma o reformi policije iz oktobra 2005. godine, te je sa nestrpljenjem

očekivalo ubrzano otklanjanje prepreka na tom putu.96

Upravni odbor Direkcije za reformu policije je, nakon trodnevnog rada, 27. oktobra

2006. godine u Sarajevu, dogovorio šemu budućeg policijskog sistema BiH. Predstavnik

Vlade RS učestvovao je u radu Upravnog odbora u svojstvu posmatrača.

Uporedo sa dogovorom o reformi policije, u 2006. godini se radilo i na pravnoj

regulativi i okvirima rada Službe za poslove sa strancima. Cilj je bio da se kontrola

migracija premjesti na državni nivo, obzirom da je postojeća nadležnost za kontrolu

migracija u zemlji bila u različitim „odjeljenjima za strance“ koji su se nalazili pri

kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, Policiji Brčko Distrikta BiH, te

Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske.

Ograničeni resursi i ovlaštenja ovakvog sistema su bili veoma neučinkoviti, te je

stoga donešena odluka o osnivanju Službe za poslove sa strancima, koja pravno

utemeljenje dobija usvajanjem Zakonu o Službi za poslove sa strancima („Službeni glasnik

BiH“ br. 54 /05). Služba za poslove sa strancima osnovana je 1. oktobra 2006. godine, te

djeluje kao upravna organizacija u okviru Ministarstva sigurnosti BiH sa operativnom

samostalnošću.

Značajni napredak u smislu poboljšanja pravnog okvira kojim se regulišu pitanja

kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini, postignut je usvajanjem Zakona o

kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08), koji je u dovoljnoj

mjeri usklađen sa pravnom stečevinom EU (acquis communautaire), a u oblasti imigracija

u potpunosti usklađen sa Šengenskim sporazumom u oblasti viza.

Šef Delagacije Evropske komisije u BiH, gospodin Dimitris Kurkulas,

prezentirajući izvještaj o napretku BiH u ispunjavanju uslova za pridruživanje EU, optužio

je vlasti u RS-u da opstruiraju reformu policije u BiH, zbog čega nije osiguran značajniji

napredak u ovoj oblasti.97 Također u izvještaju su vlasti RS-a prozvane odgovornim i za

izostanak pune saradnje sa Haškim tribunalom, navodeći da policija RS-e nije uhapsila niti

96Zaključak Vijeća ministara 14. septembar 2006. godine 97Milan Ljepojević (2009), Reforma policije u BiH. Banja Luka: Trioprint, str. 162.

5

jednog visoko pozicioniranog optuženika za ratne zločine. Izvještaj, s druge strane, navodi

kako vlasti u Federaciji BiH u potpunosti sarađuju sa Tribunalom.

Direkcija za reformu policije je, 14. decembra 2006. godine, formulisala Prijedlog

reforme policije bez saglasnosti RS-e a dan kasnije, petom tehničkom rundom, završeni su

pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i Evropske unije.

Pregovori parlamentarnih stranaka – šesta faza. Ova faza reforme policije

otpočela je sastankom predstavnika 12 parlamentarnih stranaka98 u Sarajevu 16. februara

2007. godine, koji je sazvao tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara gosp. Nikola

Špirić.99 Rezultat sastanaka bio je skroman, odnosno dogovoreno je da se isti predstavnici

sa istim ciljem ponovno sastanu 20. februara 2007. godine. Tadašnji zamjenik Visokog

predstavnika, gosp. Rafi Gregorijan je na ovom sastanku ponudio prijedlog reforme

policije, kojim je predviđeno deset policijskih regija u BiH. U RS-u bi se zadržalo pet

centara javne sigurnosti, dok bi deset kantonalnih policijskih jedinica trebale biti pretočene

u pet policijskih oblasti, koje ne bi prelazile entiteske granice. Policijom bi rukovodio

ministarski odbor, a ne ministar sigurnosti.

Pregovori su nastavljeni i 24. februara, te 14. marta 2007., ali nije postignut

dogovor o reformi policije. Zbog neuspješno vođenih pregovora o reformi policije, BiH je

propustila šansu da u martu 2007. godine parafira Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

Neuspjeh pregovora se ogleda u činjenici, da su poslanici svih parlamentarnih stranaka iz

RS-a bili jedinstvenog stava da reforma policije u BiH nije moguća bez opstanka policije

RS-a100, a predstavnici stranaka iz FBiH su bili jedinstveni u stavu da MUP RS-a treba biti

ukinut i da policijske nadležnosti trebaju prelaziti entitetsku granicu.101

98Sastanku su, između ostalih, prisustvovali predstavnici Direkcije za reformu policije, šef Delegacije Evropske komisije u BiH Dimitris Kurkulas, šef Policijske misije Evropske unije (EUPM) u BiH Vinćenco Kopola, prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan i američki ambasador u BiH Daglas Meklheni. 99"Po pri prvi put smo ozbiljno razgovarali o onome što se zove reforma policije, koja je potrebna da BiH dođe do Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Radujem se da su lideri pozvanih političkih partija slobodno etablirali svoje stavove o reformi policije. Mislim da su ti stavovi na dohvat ruke. Ohrabren današnjim razgovorima zakazaću naredni sastanak i razgovaraćemo o ispoljenim razlikama. Ubijeđen sam da te razlike nisu velike da lideri ne bi mogli naći zajedničko, kompromisno rješenje" - rekao je Špirić za SRNU (17.februar 2007.). 100Predstavnici stranaka iz RS-e zaključili su na sastanku kod predsjednika RS-a gosp. Milana Jelića da policija RS mora postojati, a premijer RS-a, gosp. Milorad Dodik istakao je da u organizacionoj strukturi policijskih snaga BiH mora biti policija RS sa svojim nadležnostima. 101Stranka demokratske akcije ponovila je raniji stav da je za nju Izvještaj Direkcije za reformu policije osnova za nastavak procesa reforme policije.

5

Lajčakov prijedlog reforme policije u BiH – sedma faza. Nakon odvojenih

sastanka sa predstavnicima političkih partija u BiH (Strankom za BiH, SNSD-om, HDZ-

om i PDP-om), Visoki predstavnik za BiH, gosp. Miroslav Lajčak, ponudio je 29. avgusta

2007. godine novi prijedlog za postizanje sporazuma o reformi policije. Ovaj sporazum

odbili su lideri SBiH i SDA, jer su smatrali da se istim derogiraju sva tri principa Evropske

unije, te legalizuje etnička policija. U Sarajevu, na još jednom sastanku održanom 12.

septembra 2007. godine, eksperti osam najvećih političkih partija u BiH, nisu napravili

pomak u pregovorima o reformi policije. Rasprava se nije vodila o meritumu reforme, već

o tome da li MUP RS-a treba ostati ili se ukinuti, kao i različitim tumačenjima tri evropska

principa.

Zvanični predstavnici Bosne i Hercegovine su 18. septembra 2007. godine, u

sjedištu Evropske komisije u Briselu, potpisali Sporazum o viznim olakšicama za građane

BiH koji putuju u Evropsku uniju. Isti dan u Sarajevu su nastavljeni razgovori eksperata

osam političkih partija bez značajnijih približavanja stavova i rezultata, a skup u istom

sastavu je održan i 26. septembra u Banja Luci sa identičnim ishodom, te nagovještajem da

se isti nastave kasnije u Sarajevu. Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH je na

sjednici održanoj 26. septembra 2007. godine, zaključio da je OHR-ov plan o reformi

policije u BiH kontradiktoran i tražio da se ispoštuju tri principa Evropske unije.

Lideri SBiH i SNSD-a, gosp. Haris Silajdžić i gosp. Milorad Dodik, 28. septembra

2007. godine potpisali su Protokol o reformi policije u BiH, koji je bio neophodan za

potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ovim protokolom približeni su

stavovi o reformi policije, a navedeno je da će struktura policijskih snaga BiH odgovarati

ustavnoj strukturi zemlje. Ovakvom protokolu usprotivili su se SDA i SDS. Vodstvo SDA,

naglašavajući kako nisu učestvovali u njegovoj izradi, sporazum je ocijenilo kao „akt

konačne leglizacije posljedica genocida i etničkog čišćenja,“ te podvukli da ga neće

podržati. Tako je, Protokol o reformi policije koji su potpisali gosp. Haris Silajdžić i gosp.

Milorad Dodik, odbačen, a 4. oktobra 2007. godine visoki predstavnik Miroslav Lajčak je

izjavio da je sada „jedini relevantni dokument za reformu policije OHR-ov “prijedlog“,

koji je ''politički realan, iako nije tehnički idealan''. On je naveo da taj dokument ispunjava

tri principa, pravičan je i uživa podršku mnogih društvenih i političkih aktera. Dan nakon

saopštavanja ovog prijedloga, lideri SBiH i SDA su isti odbili. Nakon neuspješnih

nastojanja OHR-a i gosp. Lajčaka za postizanjem sporazuma o reformi policije,

5

zasnovanog na Izvještaju Direkcije, OHR je 12. oktobra 2007. godine, saopštio da se

međunarodna zajednica neće više aktivno baviti reformom policije u BiH, sve dok ne vidi

da su domaći političari spremni pokazati istu mjeru ozbiljnosti.

U Mostaru 28. oktobra 2007. godine, lideri šest vladajućih partija koje se zalažu „da

se poduzmu sve neophodne aktivnosti za implementaciju policijske reforme u skladu sa

principima Evropske unije, koji su nezamjenjivi za nastavak procesa pridruživanja BiH

Evropskoj uniji,“ potpisali su Dekleraciju o preuzimanju obaveza za sprovođenje reforme

policije, kojoj je cilj što brže potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Mostarska deklaracija je bila temelj provođenja bh. reforme policije u dvije faze. U prvoj

fazi bi odobrili zakone koji propisuju reformu policije i njenu provedbu, sa rokom

implementacije od šest mjeseci i osnivanjem sedam novih institucija. Druga faza trebala bi

se realizirati nakon ustavne reforme, uvažavajući tri principa EU.

U Deklaraciji se također navodi kako reforma policije u BiH ima za cilj

funkcionisanje multietničke i profesionalne policije, te će tako i struktura jedinstvenih

policijskih snaga Bosne i Hercegovine odgovarati ustavnoj strukturi zemlje.

Deklaracijom, međutim, nije precizirano da li će ostati MUP Republike Srpske i da

li će policijske regije prelaziti međuentitetstku granicu, što je prethodno bilo i temeljem

neslaganja kod postizanja dogovora između predstavnika iz RS-e i FBiH. Politički,

nacionalno obojeni interesi su stavljeni u prvi plan, i to ispred zadatka da se policija

reformiše na funkcionalnim osnovama radi djelotvorne borbe protiv kriminala i korupcije.

Određivanje jasnih reformskih prioriteta, odvajanje pitanja policije od ‘državnosti’, te

cjelokupnog procesa od drugih komponenti državnog i entitetskog uređenja, neizostavne su

komponente uspjeha pregovora.

U Deklaraciji stoji da će detalji policijske strukture Bosne i Hercegovine biti

definisani kroz dva temeljna zakona, Zakona o policijskoj službi BiH i Zakona o

policijskim službenicima BiH. Mjesec dana kasnije, na sastanku iste šestorke u Sarajevu,

dogovoren je i Akcioni plan za implementaciju Mostarske deklaracije, te uspostavljanje

radne grupe sa zadatkom izrade nacrta dva zakona o reformi policije koji će, prema izjavi

učesnika, biti dovoljni za parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Iako u

Deklaraciji stoji da će "nova i reformirana policijska struktura Bosne i Hercegovine biti

zasnovana na relevantnim odredbama Ustava BiH koje će uslijediti kroz proces ustavne

5

reforme", odnosno, implicira da bi se proces reforme policije BiH trebao odvijati uporedo

ili kao posljedica procesa ustavnih reformi u zemlji, to se nije dogodilo. Sporazum

postignut u oktobru 2007. godine je bio sasvim ograničenog dometa, pogotovo u poređenju

sa ranije iznesenim prijedlozima. Kada je u pitanju razvoj policijskih agencija na državnom

nivou, 2007. godina će ostati zabilježena i kao godina promjena za Državnu graničnu

službu. Tako je Zakonom o izmjeni Zakona o Državnoj graničnoj službi, koji je stupio na

snagu 18. aprila 2007. godine, naziv Državna granična služba BiH promijenjen u Graničnu

policiju Bosne i Hercegovine. Iste godine, nakon sedam godina privremenog smještaja, GP

BiH je dobila i svoju zgradu sjedišta.

Bosna i Hercegovina i Evropska unija 4. decembra 2007. godine u Sarajevu,

potpisale su Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Novi sastanak šest lidera vladajućih

političkih stranaka održan je 11. decembra 2007. godine u Laktašima. On je rezultirao

dogovorom da Vijeće ministara BiH u narednih sedam dana imenuje radnu grupu za izradu

zakona, na osnovu kojih će se uspostaviti Direkcija za koordinaciju policijskih tijela,

Institut za forenzička ispitivanja i vještačenja, Agencija za školovanje i stručno

usavršavanje kadrova, Agencija za policijsku podršku, Nezavisni odbor za žalbe građana i

Odbor za žalbe policijskih službenika. Sedam dana nakon ovog sastanka, predsjedavajući

Vijeća ministara BiH gosp. Nikola Špirić formirao je Radnu grupu za reformu policije i za

njenog predsjednika imenovao ministra civilnih poslova gosp. Sredoja Novića. Radna

grupa je dobila zadatak da do 15. februara 2008. godine predloži zakone kako bi mogli biti

upućeni u parlamentarnu proceduru.

Vijeće ministara BiH je većinom glasova, 14. februara 2008. godine, utvrdilo

Prijedlog zakona o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i Agenciji za podršku

policijskoj strukturi. Sporazum postignut u martu 2008. godine, potvrdio je osnivanje

sedam novih institucija, kroz dva različita zakona. Druga faza, koja je planirana nakon

ustavne reforme, predviđala je jedinstvenu policijsku strukturu u BiH i promjenu odnosa

novih institucija i lokalne policije. Temeljem ovog, uspostavljene su dvije radne grupe,

odgovorne za implementaciju dva nova zakona, tačnije implementaciju Zakona o

nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture u BiH i Zakona o pravcu koordinacije

policijskih tijela i agencija za podršku policijskoj strukturi.

Predstavnički dom Parlamentarne skuštine BiH usvojio je 11. aprila 2008. godine

prijedloge zakona o reformi policije, čime je ispunjen uslov za potpisivanje Sporazuma o

5

stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom. Za prijedlog zakona su glasali

predstavnici SNSD-a, SBiH, PDP-a, HDZ-a BiH, HDZ-a 1990 i DNZ-a. Protiv su bili

predstavnici SDA, SDP-a i SDS-a. Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, pet dana

kasnije, usvojio je set zakona o reformi policije i to Zakon(e) o reformi policije, Zakon o

nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH, te Zakon o Direkciji za

koordinaciju policijskih tijela i agencijama za podršku policijskoj strukturi.

Samim ovim činom, poslije toliko godina silnih političkih sastanaka, dogovora,

protokola, deklaracija, okončana je saga reforme policije u Bosni i Hercegovini. Osim što

su ispunjeni uslovi o približavanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, ova reforma nije

ostvarila rezultate koji su bili prvobitno zacrtani.

Podsjetimo da su, pored spomenutih uslova, prevashodni ciljevi reforme policije

bili povećanje sigurnosti građana, unapređenje efikasnosti i poboljšanje kapaciteta za

borbu protiv terorizma, povećanje standarda rada policajaca, te racionalizacija policijskih

službi i unapređenje uslova za rad. Nasuprot tome, reforma je rezultirala osnivanjem

dodatnih policijskih tijela, sigurnost građana nije poboljšana, a posljedica neuspjele

racionalizacije policijskih službi su sve češći štrajkovi nezadovoljnih policijskih

službenika.

4.5.Vizna liberalizacija i uspostava novih organizacija

Paralelno sa ovim procesima, odvijale su se i aktivnosti koje su bile u većem

interesu građana, a odnosili su se na pitanje vizne liberalizacije za BiH. Bosna i

Hecegovina se 5. juna 2008. godine obavezala na ispunjavanje uslova definisanih u Mapi

puta za viznu liberalizaciju.102 Uslovi definisani u Mapi puta su obuhvatali četiri oblasti:

sigurnost dokumenata, ilegalnu migraciju, uključujući readmisiju, javni red i sigurnost i

vanjske poslove i osnovna prava.

Na drugoj strani, iako je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske

unije i njihovih država članica sa jedne strane, te Bosne i Hercegovine sa druge strane,

potpisan 16. juna 2008. godine u Luksemburgu, policijska reforma se nije maknula mnogo

dalje iz političkog konteksta.

102Vizna liberalizacija omogućuje građanima BiH putovanje bez viza u države u šengenskom području.

5

Ovakvu konstataciju najbolje ilustruje činjenica da, iako je Zakon o Direkciji za

koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za policijsku podršku usvojen u aprilu 2008.

godine, sama Direkcija i agencije nisu postale operativne tokom cijele 2008. godine.

Aktivnosti u 2009. godini bile su usmjerene na aspekte kojima bi nove agencije za

policijsku podršku i Direkcija za kordinaciju policijskih tijela postale dio sigurnosnog

sistema BiH, odnosno, dostigle svoju početnu funkcionalnost. To se je provodilo dosta

sporo, obzirom da je trebalo imenovati direktore novih agencija, popuniti osoblje,

obezbijediti prostor i tehničke uslove za rad, a dodatni faktor koji je usporavao početnu

funkcionalnost navedenih institucija je i budžet. U tom periodu institucije BiH su bile na

privremenom finansiranju, pa su tako rashodi bili usmjereni isključivo za tekuće izdatke,

bez mogućnosti kapitalnih i drugih investicija.

Uprkos navedenim problemima, u februaru 2009. godine, sa radom otpočinju dvije

agencije. Agencija za školovanje i stručno usavršavanje kadrova (AEPTM) započela je sa

radom 26. februara 2009. godine. U skladu sa Zakonom o direkciji za koordinaciju

policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi BiH, primarnu ulogu u

istraživanju i edukaciji u području policijskog obrazovanja i sigurnosti u Bosni i

Hercegovini, dobila je ova Agencija. Istog mjeseca, sa radom je otpočela i Agencija za

forenzička ispitivanja i vještačenja BiH. Agencija je privukla veliku pažnju nerazjašnjenim

odnosom sa Ministarstvom sigurnosti, a u vezi sa vlasništvom i pravom raspolaganja

opremom za DNK analizu.

Evropska unija je 2006. godine donirala opremu za DNK laboratoriju koja je

privremeno smještena u prostorije FMUP-a. Memorandumom je definisano da će

Ministarstvo sigurnosti biti vlasnik cjelokupne opreme, bez obzira na to gdje će oprema

biti instalirana. Agencija je na osnovu toga tražila od Ministarstva sigurnosti da se izjasni o

statusu navedene opreme, ali odgovor nikada nisu dobili. Nakon toga, Predstavnički dom

Parlamenta BiH je u maju 2010. godine usvojio zaključak kojim se od Ministarstva

sigurnosti BiH traži da, u kontaktu sa FMUP-om, utvrdi pravo korištenja donirane opreme

i ukoliko je korisnik prava država BiH, da se osigura prenos te opreme u Agenciju. Prema

navodima iz Izvještaja o radu Agencije, Ministarstvo sigurnosti nije ispoštovalo zaključak

Predstavničkog doma parlamenta BiH i ovo pitanje još nije riješeno.103 Pored navedenog,

103Nezavisne novine, Istraživanje:Analiza rada agencija na nivou Bosne i Herecgovine (VIII dio). 31.07.2012. str. 8.

5

Agencija je iz budžeta BiH pokušavala da obezbijedi sredstva za novu opremu, ali je to u

uslovima privremenog budžetiranja bilo veoma otežano.

Agencija za policijsku podršku počela je sa radom danom imenovanja direktora i

zamjenika direktora Agencije, 19. marta 2009. godine. Agencija se i danas nalazi u

iznajmljenim prostorijama,28 jer nije riješeno pitanje njenog trajnog smještaja.

S ciljem prevencije utjecaja korupcije na razvoj demokratije i poštivanja osnovnih

ljudskih prava i sloboda, kao i utjecaja na podrivanje ekonomskog i privrednog razvoja

Bosne i Hercegovine, te svih ostalih oblika utjecaja na društvene vrijednosti, kao i za

koordinaciju borbe protiv korupcije, 30. decembra 2009. godine, na državnom nivou

usvojen je Zakon o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije.

To je značilo osnivanje Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv

korupcije - APIK, kao nezavisne i samostalne upravne organizacije, koja je za svoj rad

odgovorna Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Forimiranje i imenovanje

rukovodstva Agencije nije bio jednostavan posao, a tome svjedoči i podatak da je

imenovanje rukovodstva APIK-a trajalo skoro 20 mjeseci. Imenovanjem direktora i dva

zamjenika direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela od strane Vijeća ministara

BiH marta 2010. godine, konačno je završeno uspostavljanje novih tijela, shodno zakonima

o reformi policije donesenih 2008. godine. To je ujedno označilo i mogućnost donošenja

Odluke o preuzimanju poslova, objekata, sredstava za rad i zaposlenih između Ministarstva

sigurnosti BiH, Državne agencije za istrage i zaštitu i Direkcije za koordinaciju policijskih

tijela Bosne i Hercegovine, 31.12.2010. godine.104 Shodno toj Odluci, pripadnici SIPA-e iz

Odjela za osiguranje ličnosti i objekata, kao i Odjel za saradnju sa Interpolom, koji se

nalazio u sastavu Ministarstva sigurnosti BiH, preraspoređeni su na rad u Direkciju.

Zaključcima oba doma Parlamentarne skupštine u aprilu 2010. godine, zamjenik

ministra sigurnosti BiH zadužen je da obavlja funkciju vršioca dužnosti direktora Agencije

za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, do izbora direktora. Krajem

2010. godine došlo je do određene satisfakcije za bosanskohercegovačke građane, iz

razloga što je Evropsko vijeće 8. novembra 2010. godine usvojilo odluku da od 15.

decembra 2010. godine građani BiH, koji posjeduju biometrijski pasoš, mogu slobodno

putovati u države koje se nalaze u šengenskom području. Odluka o viznoj liberalizaciji za

građane BiH bila je svojevrsna nagrada naporima Ministarstva sigurnosti BiH i ostalih

104Strateški plan aktivnosti Državne agencije za istrage i zaštitu 2012. - 2014. Sarajevo: SIPA 2012.

5

policijskih organizacija, koji su napravili veliki napredak u brojnim područjima u pogledu

sigurnosti. BiH je ispunila 176 uslova iz Mape puta za viznu liberalizaciju105, koji se bili

vezani za pitanja upravljanja granicama, upravljanja migracijama i azilom, borbu protiv

ilegalnih migracija, organizovanog kriminala, trgovine drogama i ljudima, korupcije,

privrednog i finansijskog kriminala i pranja novca, napretka u pogledu uspostavljanja

sistema efikasne saradnje i koordinacije aktivnosti u Bosni i Herecegovini, te na planu

regionalne i međunarodne saradnje. Napredak u ovim oblastima postignut je usvajanjem

niza zakona, izmjenama važećih zakona, usvajanjem i izmjenama odredbi i izgradnjom

institucija zaduženih za provođenje zakona.

Ispunjavanjem ovih uslova proces vizne liberalizacije nije završen, nego je to

proces koji je bio predmet zajedničkog monitoringa od strane EU i BiH. Slijedom tog

procesa, 2. avgusta 2011. godine konačno je imenovano rukovodstvo Agencije za

prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, te formirana radna grupa za

izradu novog prijedloga pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih

mjesta. Pravilnik je završen do kraja 2011. godine, ali isti nije dobio podršku nadležnih

organa, te je u daljnjoj proceduri predložen novi koji je prihvaćen. Njime je sistematizovan

znatno manji broj uposlenika u odnosu na prvobitni prijedlog. Popunjavanje osoblja AIPK-

a je otpočelo u 2012. godini, a u međuvremenu su osigurani i materijalno-tehnički

preduslovi za funkcionisanje Agencije, obezbjeđenjem uredskog prostora i opreme.

Na planu sigurnosnog okruženja u Bosni i Hercegovini, značajno je spomenuti i da

je nakon skoro desetogodišnjeg angažmana u BiH, Policijska misija EU (EUPM) 30. juna

2012. godine zvanično okončala svoj mandat. Djelovanje Policijske misije Evropske unije,

kao dijela šireg pristupa Evropske unije jačanju vladavine prava u Bosni i Hercegovini i

regiji, bilo je usmjereno na pružanje podrške agencijama za provođenje zakona i krivično-

pravnom sistemu u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije, u intenziviranju

saradnje između policije i tužilaštava te u njegovanju regionalne i međunarodne saradnje.

Policijska misija Evropske unije u Bosni i Hercegovini (EUPM BiH) je ujedno bila i prva

misija uspostavljena pod okriljem Evropske sigurnosne i odbrambene politike.

U toku 2012. godine, nastavljeno je i sa jačanjem kapaciteta struktura

uspostavljenih tokom posljednje reforme policije. Tako je Agencija za školovanje i stručno

105Izvještaj o radu Vijeća ministara BiH za 2010. godinu. Za više detalja pogledati https://www.parlament.ba/sadrzaj/ostali_akti/izvjestaji/default.aspx?id=29407&langTag=bs-BA&pril=b

5

usavršavanje kadrova, krajem jula 2011. godine promovisala 18 kadeta prve generacije, a u

decembru 2012. promovisana je i druga generacija svršenika koja se sastojala od 43 kadeta

Državne agencije za istrage i zaštitu. Agencija je nastavila sa izgradnjom kapaciteta koja

joj treba omogućiti školovanje 130 polaznika istovremeno, te uposlila 45 osoba od ukupno

60, koliko je predviđeno sistematizacijom. Agencija u 2013. godini namjerava sprovesti

temeljnu policijsku obuku za stjecanje čina 'policajac' za 150 kadeta Granične policije i

Direkcije za koordinaciju policijskih tijela.106 Agencija za policijsku podršku je popunila

svoje kapacitete sa 39 službenika od predviđenih 49, te uz određena ograničenja obavljala

poslove i zadatke koji su joj dodijeljeni Zakonom. Agencija za forenzička ispitivanja i

vještačenja je uspostavila 3 laboratorije za vještačenje koje su otpočele sa pružajem

podrške agencijama za proveđenje zakona u BiH, te uposlila 23 osobe. Direkcija za

koordinaciju policijskih tijela, u čijoj je nadležnosti značajno veći obim poslova u odnosu

na spomenute agencije, postepeno preuzima poslove i zadatke koji su joj povjereni.

Popunjenost Direkcije u procentu od 65% u odnosu na predviđenu sistematizaciju, te

nemogućnost kvalitetnog i stalnog rješenja pitanja smještaja osoblja koje je trenutno

raspoređeno na tri lokacije, svakako su neka od ograničenja i razloga zašto ona ni do danas

nije postala operativna u svom punom kapacitetu.

Sagledavanje pregleda reforme policije u Bosni i Hercegovini, koju smo nastojali

predstaviti u prethodnom dijelu, treba poslužiti zaintersovanim čitaocima da steknu uvid u

cjelokupan proces izgradnje postojeće policijske organizacije u BiH, te širi društveni

politički kontekst u kojem se taj proces odvijao. Ne želeći ulaziti u rasprave i procjene da li

se u slučaju BiH radi o odloženoj ili fingiranoj reformi policije, ili pak o tome da li je

napravljen pomak u sigurnosnom ambijentu Bosne i Hercegovine, u nastavku teksta ćemo

pokušati identifikovati neke od karakteristika postojećeg sistema policijske organizacije.

Ovi nalazi provedenog istraživanja trebaju u konačnici ponuditi argumente o tome da li su

ostvarene reforme dovele do veće sigurnosti građana, što bi svakako trebao biti i osnovni

cilj i motiv države u njenom upravljanju ovim segmentom sektora sigurnosti.

4.6. Organizacija i nadležnosti Agencija za provedbu zakona

106http://pogled.ba/mostar/novosti/31416-foto-agencija-za-kolovanje-i-struno-usavravanje-kadrova

5

Kao što se već moglo zaključiti iz prethodnog dijela istraživanja, složena ustavna

struktura Bosne i Hercegovine, determinisala je i kompleksan organizacioni policijski

sistem države. Stoga, da bi pristupili kompletnoj analazi policijske strukture u BiH,

moramo sagledati njegov sadražaj i organizaciju na postojeća tri nivoa, koja su ujedno i

odraz postojećeg ustavno pravnog uređenja Bosne i Hercegovine. Za potrebe ovoga rada,

uprkos određenju Distrikta Brčko BiH kao posebne ustavne kategorije unutar BiH, odlučili

smo da njegovu policijsku organizaciju uvrstamo u organizacioni nivo sa entitetima, kao

što to u praksi čine i pravosudne i tužilačke strukture. Predstavljanje sadržaja i organizacije

policijskog sistema biće nadopunjeno analizom nadležnosti svakog od nivoa policijskog

organizovanja, odnosno samostalnih policijskih organizacija koje će biti predmetom

interesovanja u nastavku istraživanja.

Shema 1; Organizacija policije u Bosni i Hercegovini

4.6.1. Prvi organizacioni nivo

5

Prvi organizacioni nivo policijskog sistema u BiH čine kantonalna ministarstva

unutrašnjih poslova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na prostoru Federacije Bosne i

Hercegovine postoji deset kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova, shodno ustavnom

uređenju Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalna ministarstva nemaju hijerarhijsku

podređenost MUP-u Federacije jer nisu sastavni dio njegove organizacione strukture, te

djeluju potpuno samostalno u sprovođenju svojih poslova i zadataka. Stoga Federacija BiH

ima decentralizovani policijski sistem sa elementima koordinacije. Federalni MUP može

poslove iz svoje nadležnosti povjeriti kantonalnim ministarstvima, što je i navedeno u

zakonima o unutrašnjim poslovima kantona. Kantonalni MUP-ovi su podređeni

kantonalnim vlastima, iz čijih budžeta se i finansiraju. Međutim, postoji zajednička veza

između kantonalnih ministarstava i Federalnog MUP-a BiH, a ona se ogleda u uspostavi

jedinstvenog funkcionalnog informacionog i informatičkog sistema, i statističkoj obradi

podataka po standardiziranoj metodlogiji, te formiranju zajedničke baze podataka iz oblasti

unutrašnjih poslova zasnovane na elektoronskoj obradi podataka.107 Kantonalna

ministarstva unutrašnjih poslova se sastoje od policijskih uprava formiranih na

teritorijalnom i funkcionalnom principu. Upravu čine dvije ili više policijskih stanica

formiranih na općinskom nivou. (Primjer organizacione strukture kantonalnog MUP-

aSarajevo dat je u shemi 2.).

107Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH, član 41. Stav 2.

5

Shema 2; Organizaciona struktura kantonalnog MUP-a - PRVI ORGANIZACIONI NIVO

Nadležnosti kantonalnih MUP-ova propisane su kantonalnim zakonima o

unutrašnjim poslovima i odnose se na zaštitu života i imovine, na praćenje poslova rada

policije, a u složenijim slučajevima po potrebi, kantonalni MUP-ovi su zaduženi za

neposredno poduzimanje mjera za spriječavanje i otkrivanje krivičnih djela i pronalaženje

njihovih počinilaca. U nadležnosti kantonalnih MUP-ova je javni red i mir, kao i slučajevi

terorističkog i drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune. Poslovima

kriminalističko-tehničkog vještačenja za potrebe policijskih uprava, bave se kantonalni

MUP-ovi, kao i poslovima nabavke naoružanja, opreme, te izradom programa stručnog

osposobljavanja i usavršavanja policije i drugih ovlaštenih službenih lica. Vrijedi istaći da

su zakoni propisali da ministarstva vrše naučno-istraživačke poslove neophodne za

osiguranje djelatnosti policije, kao i da dostavljaju Federalnom ministarstvu operativne

podatke i obavještenja, kao i statističke podatke iz zajedničke nadležnosti.

Kada je u pitanju zakonska regulativa, uočili smo da su samo dva kantona

(Tuzlanski i Bosansko podrinjski kanton) odlučili usvojiti nove zakone koji su više

orjentisani na teritorijalnu specifičnost konkretnog kantona, dok ostali kantoni rade po

starim zakonima koje su mijenjali kroz brojne amandmane. Na osnovu podataka do kojih

5

smo došli tokom ovog istraživanja, utvrdilismo da je u okviru deset kantonalnih

ministarstava unutrašnjih poslova uposleno 10.392 osobe.

4.6.2. Drugi organizacioni nivo

Drugi organizacioni nivo policijskog sistema u BiH čine policijske organizacije na

entitetskim nivoima (enitetska ministarstva unutrašnjih poslova - Federalni MUP BiH i

MUP Republike Srpske), i policijska organizacija na nivou Brčko Distrikta BiH - Policija

Brčko Distrikta BiH.

Nadležnosti Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u okviru kojega djeluje

Uprava policije) propisane su Zakonom o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i

Hercegovine i odnose se, pored ostalog, na suzbijanje krivičnih djela terorizma,

međukantonalnog kriminala, stavljanja u promet opojnih droga, organizovanog kriminala,

pronalaženje i hapšenje izvršilaca ovih krivičnih djela u skladu sa navedenim Zakonom.

Podaci pokazuju da MUP FBiH ima 927 uposlenih. Organizaciona struktura MUP-a

Federacije BiH prikazana je u shemi 3.

Shema 3; Organizaciona struktura MUP-a Federacije BiH - DRUGI ORGANIZACIONI NIVO

5

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske ima nadležnosti propisane

Zakonom o unutrašnjim poslovima Republike Srpske.108 U skladu sa odredbom člana 4.

Zakona o unutrašnjim poslovima, policijski poslovi su operativno stručni poslovi kojima se

obezbjeđuje zaštita života i lična bezbjednost, ljudska prava i slobode, zaštita svih oblika

svojine, sprečavanje vršenja krivičnih djela, otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje,

privođenje i predaja izvršilaca krivičnih djela i prekršaja nadležnim organima, održavanje

javnog reda i mira, zaštita određenih ličnosti i objekata, obezbjeđenje javnih skupova i

manifestacija, sigurnost i kontrola saobraćaja na putevima i dr.

Po teritorijalnom principu, MUP RS-e je organizovan putem pet centara javne

bezbjednosti (CJB), koji se sastoje od stanica javne bezbjednosti i policijskih stanica na

općinskom nivou. CJB su direktno podređeni Upravi policije i MUP-u RS. Struktura MUP-

a RS je centralizovana sa jasnom koordinacijom i subordinaciojm u postupanju. MUP RS-e

broji 6.858 uposlenika. Organizaciona struktura MUP RS-a prikazana je u Shemi 4.

Shema 4;Organizaciona struktura MUP-a Republike Srpske DRUGI ORGANIZACIONI NIVO

108Služeni glasnik RS, broj 48/03

5

Policija Brčko Distrikta BiH obezbjeđuje sigurnu sredinu svim licima u Distriktu,

poštujući sva, međunarodno priznata, ljudska prava i osnovne slobode zagarantovane

Ustavom Bosne i Hercegovine. Policija Brčko Distrikta BiH ima potpunu, stvarnu i mjesnu

nadležnost na području Brčko Distrikta BiH, propisanu Zakonom o Policiji Brčko Distrikta

BiH.109 Tako policijom rukovodi šef Policije Brčko Distrikta BiH, koji ima jednog

zamjenika. Policijsku strukturu dalje, čine sedam jedinica i operativno-komunikacijski

centar sa direktnom odgovornošću prema šefu policije (vidjeti shemu 5).

Shema 5; Organizaciona struktura Policije Brčko Distrikta BiH DRUGI RGANIZACIONI NIVO

Policija BD, od predviđenih 339 policajaca, ima uposlenih 306 policajaca.

Struktura Policije Brčko Distrikta BiH je centralizovana sa jasnom koordinacijom i

subordinacijom u postupanju.Posmatrajući brojnost drugog organizacionog nivoa

policijskog sistema u BiH, primjetno je da u okviru ovog organizacionog nivoa, odnosno u

okviru MUP-a FBiH, MUP-a RS i Policije BD BiH ima 8.091 uposlenik.

109Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH, broj 2/00 - 33/05

5

4.6.3. Treći organizacioni nivo

Treći nivo policijskog sistema u BiH čine organizacije na državnom nivou, u koji

spadaju Ministarstvo sigurnosti BiH sa sedam upravnih organizacija koje se nalaze u

njegovom sastavu. Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine u okviru svojih ovlaštenja

radi u skladu sa Zakonom o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i Zakonom o

ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine. Kao upravne organizacije

sa operativnom samostalnošću u sastavu ministarstva nalaze se: Granična policija, Državna

agencija za istrage i zaštitu, Služba za poslove sa strancima, Direkcija za koordinaciju

policijskih tijela BiH, Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja, Agencija za

školovanje i stručno usavršavanje kadrova i Agencija za policijsku podršku.

4.6.3.1. Ministarstvo sigurnosti BiH

Ministarstvo je postalo operativno stupanjem na snagu Zakona o ministarstvima

15.03.2003. godine i u okviru toga nadležno je za: zaštitu međunarodnih granica,

unutrašnjih graničnih prijelaza i regulisanje prometa na graničnim prijelazima; sprečavanje

i otkrivanje počinilaca krivičnih djela terorizma, trgovine drogom, krivotvorenja domaće i

strane valute i trgovine ljudima i drugih krivičnih djela sa međunarodnim ili

međuentitetskim elementom; međunarodnu saradnju u svim oblastima iz nadležnosti

ministarstva; zaštitu lica i objekata; prikupljanje i korištenje podataka od značaja za

sigurnost BiH; organizaciju i usaglašavanje aktivnosti entitetskih ministarstava unutrašnjih

poslova i Brčko distrikta BiH u ostvarivanju sigurnosnih zadataka u interesu BiH;

provedbu međunarodnih obaveza i saradnju u provedbi civilne zaštite, koordinaciju

djelovanja entitetskih službi civilne zaštite u BiH i usaglašavanje njihovih planova za

slučaj prirodne ili druge nesreće koje zahvaćaju teritoriju BiH i donošenje programa i

planova zaštite i spašavanja; te provedbu politike useljavanja i azila BiH i uređuje

procedure u vezi sa kretanjem i boravkom stranaca u BiH. Obavljanje administrativnih

poslova iz nadležnosti Ministarstva, obavlja se u okviru osnovnih organizacionih jedinica

koje su predstavljene u shemi 6.

5

Shema 6; Organizaciona struktura Ministarstva sigurnosti BiH - TREĆI ORGANIZACIONI NIVO

Ministarstvo sigurnosti BiH upošljava 188 uposlenika. U nastavku ćemo dati kratki

osvrt na strukturu i nadležnost sedam upravnih organizacija koje se nalaze u sastavu

ministarstva.

4.6.3.2. Granična policija Bosne i Hercegovine

Granična policija je upravna organizacija u okviru Ministarstva sigurnosti BiH, sa

operativnom samostalnošću. Nadležnosti Granične policije BiH propisane su Zakonom o

Graničnoj policiji BiH110 i obuhvataju: provođenje Zakona o graničnoj kontroli, Zakona o

kretanju i boravku stranaca, azilu, sprečavanje, otkrivanje i istraživanje krivičnih djela

propisanih krivičnim zakonima Bosne i Hercegovine kada su ta krivična djela usmjerena

protiv bezbjednosti državne granice ili protiv izvršenja poslova i zadataka iz nadležnosti

110Službeni glasnik BiH, broj 50/04, 27/07 i 59/09.

5

GP BiH. Ovdje spadaju krivična djela u skladu sa odredbama o zloupotrebi javnih isprava

koje služe kao dokaz identiteta i obavezi posjedovanja vize, te odredbama o kretanju i

boravku stranaca i azilu, ukoliko su počinjena prilikom prelaska granice ili su direktno

vezana za prelazak granice; krivična djela koja se odnose na prevoz robe preko državne

granice čiji promet nije dopušten, robe bez službenog odobrenja ili u slučaju kršenja

važeće zabrane. Granična policija BiH kontrolira državnu granicu dugačku 1.551 km, na

kojoj je 89 graničnih prijelaza.111 Pored navedenog, GP je nadležna za preduzimanje mjera

zaštite civilnog zračnog saobraćaja i sigurnosti prostorija međunarodnih aerodroma u

BiH.112

U sklopu GP BiH djeluje Centralni istražni ured, čija je nadležnost sprečavanje i

otkrivanje krivičnih djela iz oblasti organizovanog prekograničnog kriminala, a naročito u

segmentu krijumčarenja ljudi, ilegalnih migracija i krijumčarenja roba. U ostvarivanju

svojih poslova i zadataka GP sarađuje s drugim policijskim i sigurnosnim organizacijama i

organima u BiH kao i graničnim i sigurnosnim organizacijama u inostranstvu. Djeluje u

okviru svojih šest regionalnih terenskih ureda, u čijem sastavu je 26 lokalnih

organizacionih jedinica. Granična policija upošljava 2.202 uposlenika od predviđenog

broja od oko 2.500 policijskih službenika. Sjedište Granične policije BiH je u Sarajevu.

Organizaciona struktura GP prikazana je u shemi 7.

111Od 89 graničnih prijelaza 55 su međunarodni granični prijelazi, a 34 granična prijelaza su za pogranični saobraćaj.

112U BiH postoje 4 međunarodna aerodroma: Sarajevo, Mostar, Banja Luka i Tuzla

5

Shema 7; Organizaciona struktura Granične policije BiH - TREĆI ORGANIZACIONI NIVO

4.6.3.3. Državna agencija za istrage i zaštitu

Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) osnovana je 2004. godine kao upravna

organizacija u okviru Ministarstva sigurnosti BiH sa operativnom samostalnošću.

Agencijom rukovodi direktor koji ima najviše policijsko zvanje, a koji za svoj rad i rad

Agencije odgovara ministru sigurnosti i Vijeću ministara BiH. Direktor ima zamjenika i

pomoćnike koji za svoj rad odgovaraju direktoru. Nadležnosti Državne agencije za istrage i

zaštitu su propisane Zakonom o državnoj agenciji za istrage i zaštitu113 i odnose se

uglavnom na organizovani kriminal, terorizam, ratne zločine, trgovinu ljudima, druga

krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, te teški

finansijski kriminal. SIPA obrađuje podatke i vodi evidencije u skladu sa Zakonom o

policijskim službenicima BiH, Zakonom o zaštiti ličnih podataka BiH, Zakonom o zaštiti

tajnih podataka i drugim propisima Bosne i Hercegovine. Vršenje poslova iz zakonom

definiranih nadležnosti SIPA-e odvija se u okviru osnovnih organizacionih jedinica koje su

osnovane zakonom i ostalih organizacionih jedinica koje su uspostavljene Pravilnikom o

unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Državne agencije za istrage i zaštitu. Zbog 113Službeni glasnik BiH, broj 27/04, 63/04 i 49/09.

5

donošenja Zakona o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku

policijskoj strukturi Bosne i Hercegovine, izvršene su izmjene i dopune Zakona o Državnoj

agenciji za istrage i zaštitu, kojim su iz nadležnosti SIPA-e brisane odredbe koje se odnose

na fizičku i tehničku zaštitu osoba, objekata i druge imovine zaštićene po ovom zakonu, a

brisan je i Odjel za osiguranje ličnosti i objekata kao osnovna organizaciona jedinica koja

je obavljala navedene poslove i zadatke. Ti poslovi su prenešeni u nadležnost Direkcije za

koordinaciju policijskih tijela u BiH. U okviru postojećih materijalnih i kadrovskih

potencijala, SIPA je u mogućnosti da provede najkompleksnije istrage krivičnih djela

organizovanog kriminala. Agencija ima i regionalne urede i to u Banja Luci, Mostaru,

Sarajevu i Tuzli, a sjedište Agencije je u Sarajevu. Detaljan prikaz organizacione strukture

pogledati u shemi 8. SIPA broji 711 uposlenika.

Shema 7; Organizaciona struktura Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) - TREĆI ORGANIZACIONI NIVO

4.6.3.4. Služba za poslove sa strancima BiH

5

Služba za poslove sa strancima BiH osnovana je kao upravna organizacija u sastavu

Ministarstva sigurnosti BiH s operativnom samostalnošću. Nadležnosti Službe za poslove

sa strancima BiH su propisane Zakonom o službi za poslove sa strancima 114 i odnose se na

upravne poslove vezane za kretanje i boravak stranaca u BiH propisane Zakonom o

kretanju i boravku stranaca, azilu (poništavanje viza strancima, izdavanje ličnih i putnih

isprava strancima kao i oduzimanje izdatih isprava, prijave boravka ili promjene boravka

stranih državljana, ovjera garantnih pisama i poziva, izdavanje potvrda o boravku stranaca,

zahtjevi za azil), rješavanje u upravnim stvarima po zahtjevima za odobrenje privremenog

ili stalnog boravka u BiH, stavljanje stranaca pod nadzor i protjerivanje stranaca iz zemlje,

vođenje predmeta kao i nadležnosti inspekcijskih poslova. U Službi su uposlene 222 osobe.

Sjedište Službe je u Sarajevu a organizaciona shema prikazana je u narednoj tabeli broj 9.

Shema 9; Organizaciona struktura Službe za poslove sa strancima BiH - TREĆI

ORGANIZACIONI NIVO

4.6.3.5. Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH

114Službeni glasnik BiH, broj:54/05 i 36/08.

5

Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH osnovana je Zakonom o direkciji za

koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi Bosne i

Hercegovine115 kao upravna organizacija u okviru Ministarstva sigurnosti BiH sa

operativnom samostalnošću. Direkcijom rukovodi direktor koji za svoj rad i rad Direkcije

odgovara ministru sigurnosti i Vijeću ministara BiH. Direktor ima dva zamjenika koji za

svoj rad odgovaraju direktoru. Nadležnosti Direkcije se većinom odnose na komunikaciju,

saradnju i koordinaciju između policijskih organizacija BiH, saradnju i komunikaciju s

odgovarajućim stranim i međunarodnim organima u vezi s pitanjima policijskih poslova od

međunarodnog značaja ili zajedničkog interesa, saradnju policijskih tijela BiH s

odgovarajućim organima u BiH u vezi policijskih poslova ili u vezi pitanja nadležnosti

suda BiH, standardizaciju rada u vezi s policijskim pitanjima u BiH, dnevno objedinjavanje

sigurnosnih informacija od značaja za BiH, poslove fizičke i tehničke zaštite lica i objekata

organa BiH, diplomatsko-konzularnih organa koji se štite u skladu sa odgovarajućim

zakonima i međunarodnim obavezama, prikupljanje, praćenje, analiziranje i korištenje

podataka od značaja za sigurnost BiH i provođenje međunarodnih ugovora o policijskoj

saradnji iz nadležnosti Direkcije kao i ostale poslove propisane drugim propisima.

U okviru Direkcije djeluje i Ured za saradnju s Interpolom (NCB Interpol

Sarajevo), kao služba čije se nadležnosti i obaveze uređuju posebnim propisima. Zadatak

joj je osiguranje i unaprijeđenje saradnje sa policijskim snagama, pravosudnim tijelima u

borbi protiv međunarodnog organizovanog kriminala i drugih oblika međunarodnog

kriminala, a u duhu „Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima“. Direkcija ima 825

usposlenih od predviđenih 1.268. Sjedište Direkcije je u Sarajevu. Organizaciona struktura

Direkcije prikazana je u shemi 10.

115Službeni glasnik BiH, broj:36/08.

5

Shema 9; Organizaciona struktura Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH - TREĆI

ORGANIZACIONI NIVO

4.6.3.6. Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja

Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja je osnovana Zakonom o direkciji za

koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi Bosne i

Hercegovine. Svoje poslove obavlja kao upravna organizacija u okviru Ministarstva

sigurnosti BiH sa operativnom samostalnošću. Agencijom rukovodi direktor, koji je i

odgovoran za zakonitost rada Agencije i za raspodjelu dodijeljenih sredstava. Direktor ima

zamjenika koji za svoj rad odgovara direktoru.

Agencija je nadležna za: balistička i mehanoskopska vještačenja, hemijska i

toksikološka ispitivanja, daktiloskopska vještačenja, grafološka vještačenja, biološka

ispitivanja, biohemijska ispitivanja, analize DNK, specijalističke obuke, vođenje

evidencije, statistika i baza podataka, vještačenje požara i eksplozija, pružanje stručne

pomoći ostalim organizacijama obuhvaćenim navedenim Zakonom, standardizaciju rada

na terenu, te ostale poslove propisane zakonom i drugim propisima. U Agencije su

trenutno uposlena 23 uposlenika. Sjedište Agencije je u Istočnom Novom Sarajevu.

5

4.6.3.7. Agencija za školovanje i stručno usavršavanje kadrova

Agencija za školovanje i stručno usavršavanje kadrova je osnovana Zakonom o

Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi

Bosne i Hercegovine116. Agencija djeluje u sastavu Ministarstva sigurnosti BiH ali ima

operativnu samostalnost i neovisan je budžetski korisnik. Agencijom rukvodi direktor koji

za svoj rad i rad Agencije odgovara ministru sigurnosti i Vijeću ministara BiH. Direktor

ima zamjenika koji je podređen direktoru. Nadležnosti direkcije se odnose na školovanje i

stručno usavršavanje kadrova u skladu sa potrebama policijskih tijela BiH i drugih službi

tih agencija iz oblasti sigurnosti. Pored školovanja policijskih kadrova BiH117, Agenciji je

ostavljena i mogućnost obuke pripadnika agencija za zaštitu osoba i imovine, kao i

pripadnika detektivskih agencija. Pored navedenih poslova Agencija ima nadležnost i za

razvijanje, usklađivanje i predlaganje nastavnih planova i programa obuke u skladu sa

potrebama policijskih tijela Bosne i Hercegovine i drugih službi i agencija iz područja

sigurnosti, stručnu obuku (kursevi, seminari i sl.), razvijanje istraživačko-izdavačke

djelatnosti, te doprinos ukupnom unapređenju i osavremenjavanju policijskog rada,

bibliotekarskih poslova, kao i vođenje odgovarajuće evidencije i dokumentacije iz svoje

nadležnosti. Agencija svoje poslove obavlja sa 45 uposlenika od predviđenih 65

sistematiziranih radnih mjesta. Sjedište Agencije je u Mostaru.

4.6.3.8. Agencija za policijsku podršku

Agencija za policijsku podršku osnovana je Zakonom o Direkciji za koordinaciju

policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi BiH. Agencija djeluje kao

upravna organizacija u sastavu Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine sa

operativnom samostalnošću. Agencijom rukovodi direktor koji ima jednog zamjenika.

Direktora i zamjenike direktora imenuje Vijeće ministara BiH na prijedlog ministra

sigurnosti. Nadležnosti Agencije su većinom usmjerene u pravcu policijske podrške u

oblasti vođenja centralne evidencije podataka zaposlenih u policijskim tijelima BiH;

objedinjavanje podataka o potrebnim kadrovima u policijskim tijelima BiH; pripremanje

analiza, izvještaja i pregleda iz nadležnosti Agencije za potrebe državnih organa;

116Službeni glasnik BiH broj: 36/08

117nivo I- policajac i nivo II- mlađi inspektor

5

učestvovanje u izradi i praćenju primjene zakona i drugih propisa u vezi sa policijskim

tijelima BiH i davanje stručnih mišljenja vezanih za primjenu tih propisa; provođenje

interne kontrole trošenja budžetskih sredstava; vođenje zakonom propisane finansijske i

materijalne evidencije za Agenciju; predlaganje Vijeću ministara BiH, uz saglasnost

policijskih tijela, odgovarajućih akata kojima se utvrđuje standardizovana oprema za

policijska tijela BiH; obavljanje i provođenje procedure nabavki za potrebe Agencije;

provođenje tenderske procedure za određenu opremu za policijska tijela BiH; praćenje

nove informacione i komunikacione tehnologije i mogućnosti njihove primjene; i učešće u

izradi aplikativnih i sistemskih programa za različite baze podataka i održavanje baza

podataka. Agencija upošljava 39 osoba. Sjedište agencije je u Sarajevu.

Istražujući brojčano stanje uposlenih u okviru Ministarstva sigurnosti BiH i 7

organizacija na državnom nivou, došli smo do podataka da je u okviru ovog

organizacionog nivoa uposleno 4.255 osoba.

Kada je u pitanju brojčano stanje uposlenih u kompletnoj organizacionoj policijskoj

strukturi u BiH, podaci govore da je u okviru navedena tri organizaciona nivoa uposleno

22.738 uposlenika.

Ako ove podatke uporedimo sa uposlenim u policijskoj strukturi prije deset godina,

u koju su svrstani uposlenici svih MUP-ova i uposlenici tadašnje Državne granične policije

(danas GP), odnosno sa podacima iz 2003. godine, da se primjetiti da je došlo do

povećanja broja uposlenika u policijskim organizacijama. Tačnije, danas su policijske

organizacije brojnije za 88 uposlenika u odnosu na 2003. godinu.118

Pored navedenih sedam organizacionih jedinica na državnom nivou treba istaknuti

da su Zakonom o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH osnovani i

Nezavisni odbor, Odbor za žalbe policijskih službenika, te Odbor za žalbe građana kao

nezavisna tijela policijske strukture Bosne i Hercegovine.

Također, kada govorimo o državnoj organizacionoj strukturi, treba spomenuti i

Agenciju za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije.119 Ova Agencija je

osnovana u cilju prevencije uticaja korupcije na razvoj demokratije i poštivanja osnovnih 118Prema ICMPD SWOT analizi iz 2003. godine, kadar zaposlenih u svim MUP-ovima i DGS, zaključno sa 31.12.2003. godine iznosio je 22.650 uposlenika, a od toga 18.331 policijskih službenika.

119Zakon o agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. „Službeni glasnik BiH, broj 103/09.

5

ljudskih prava i sloboda, kao i uticaja na potkopavanje ekonomskog i privrednog razvoja

BiH, te svih ostalih oblika negativnog uticaja na društvene vrijednosti, kao i za

koordinaciju borbe protiv korupcije. Agencija je nezavisna i samostalna upravna

organizacija, koja za svoj rad odgovara Parlamentarnoj skupštini Bosne i Herecgovine.

Radom Agencije rukovodi direktor kojeg imenuje Parlamentarna skupština BiH na

prijedlog posebne komisije za izbor i praćenje rada Agencije.

5

V RIZICI I PRIJETNJE

5.1. Pojam i definicija rizika

Sam pojam rizika je veoma kompleksan i složen društveni fenomen koji se može

pratiti kroz historijski razvoj društva. Naime, termin rizik se još pojavljuje u Homerovom

epu „Odiseja, pa preko renesansnog perioda, da bi od 17. Stoljeća dobijao različite

sadržaje, ovisno o sveukupnim društvenim procesima. Dakle, njegov sadržaj moguće je

razumjeti samo ukoliko se ovaj fenomen posmatra sa interdisciplinarnog stanovišta. Samo

pojam rizika prema oxfordskom engleskom riječniku se definiše kao „vjerovatnoća ili

mogućnost opasnosti, gubitka, povrede ili druge štetne posljedice“. U najopćijem smislu,

on se definiše kao „mogućnost trpljenja štete ili gubitak, odnosno faktor, stvar, element

koji uključuje neizvjesnost i opasnost“.120 Naročito, razvojem bihejviorizma u drugoj

poloviji XX stoljeća, došlo je do ekspanzije naučnih pogleda kroz promišljanje rizika od

geografskog područja, kulture, ekonomsko – socijalnog razvoja, da bi u kasnijem razvoju

dobio posebnu relevanciju u sigurnosnim naukama. Prema internacionalnom standardu

ISO 31000 – 2009, rizik je defnisan kao efekt neizvjesnoti na ciljeve navedena definicija u

sebi sublimira pozitivne i negativne uticaje u ostvarenju ciljeva raznih institucija

savremenih društava. Posmatrano sa temporalnog stanovišta nailazimo na poglede prema

kojima „rizik predstavlja probleme u budućnosti koji se mogu izjeći ili ublažiti za razliku

od sadašnjih na koje odmah mora odgovoriti“.121

Također, rizik predstavlja mogućnost pojave neželjenog ishoda proizišlog iz

incidenta, događaja ili okolnosti. Dakle, on je posljedica opasnosti, odnosno ranjivosti

iskazana kroz termine predviđene vjerovatnosti i ozbiljnosti prijetnje, ranjivosti, kao i

posljedice neželjnog događaja. U tom smislu, možemo kazati da se radi o potencijalnom

novu ugroženosti, što s druge strane implicira potrebu blagovremene izrade sigurnosnih

procjena sa preventivnom strategijom s ciljem predupređenja ili čak ublažavanja njegovih

posljedica. Isto tako, rizik se definiše kao „moguća frekvencija i moguća magnituda

budućeg gubitka“.122

120The American Heritage Dictionary

121Tehnical Standard Risk Taxomany Co 81, The Open Group UK, 2009, str. 2

122Jones, Jack, Risk management, LLC, 2006, str. 8

5

Također mogu se navesti i slijedeće definicije:

“sigurnosni rizik se može definisati kao mogućnost gubitka vrijednosti (npr.

Informacije kao imovine)”;

“sigurnosni rizik je potencijal kojim određena prijetnja koja može prouzročiti

gubitak ili štetu informaciji, koristeći njenu ranjivost i vrijednost za grupu ili

pojedinca”;

“rizik je verovatnost da će se gubitak dogoditi ili se dogodio, odnosno drugim

riječima, varijacija, između aktualnih i očekivanih rezultata”;

Savremena teorijska promišljanja u najširem smislu u definisanju pojma rizika

sadrži dva elementa i to: izloženost i neizvjesnost. Međutim, ostaje činjenica da je rizik

neminovni pratilac razvoja svake civilizacije, odnosno da je neizbježan u svim tokovima, a

time i neizvjesnost koja je nerazdvojiva od rizika. Stoga je od posebne relevancije iskazati

maksimlanu naučnu i stručno – profesionalnu sposobnost na kontroli i utjecaju rizika, koji

je varijabilna kategoija, zavisno od niza diferentnih faktora koji utječu na razvoj društva. U

tom smislu, rizik je danas u fokusu interesovanja različitih naučnih disciplina, pri čemu se

još uvijek ne poklanja odgovarajuća pažnja na procjene ugroženosti i prijetnji u raznim

segmentima ljudske djelatnosti. Zato je on oblik manifestacije krize. On je „ozbiljna

prijetnja osnovnim vrijednostima i normama socijalnog sistema, koje u uslovima

vremenskog pritiska, i veoma nesigurnih okolnosti, zahtjeva donošenje kritičnih odluka“.123

Iz navedene definicije, eksplicitno ukazuje na interdisciplinarni i multidisciplinarni

pristup u razumjevanju krize u raznim oblastima (ekonomske prijetnje, ekonomske krize,

konflikti unutar države, pobune, konflikte niskog intenziteta itd.)

Svaka kriza ima svoje uzroke, koje je neophodno identificirati i na osnovu toga

planski pristupiti otklanjanju istih s ciljem eliminiranja i generisanja raznih kriznih prilika

koje nedvojbeno utječu na funkcioniranje organizacionih struktura. Dakle, uz odgovarajuće

procedure, korištenjem tehnoloških i kadrovskih potencijala rješavanje kriza može pored

ostalog imati naglašen motivacijski učinak i poslužiti kao putokaz za postizanje

odgovarajućih rezultata, a time i ciljeva organizacije. S druge strane, postiže se

organizacijska klima radne okoline, koji pozitivno utječe na kreativnost, kvalitetnu

operativnu usmjerenost, profesionalno ponašanje, zadovoljstvo uposlenika, što je

elementarna pretpostavka u realizaciji namjenskih zadataka. Važno je naznačiti da kriza

123Korajlić, N: Situacijska kirminalistika

5

predstavlja naglašeni izazov za blagovremeno reagiranje onih lica koja su odgovorna za

donošenje pravovremenih odluka u veoma specifičnim uslovima (vrijeme, konfuznost,

nespremnost), posebno što se krizom parališe funkcionisanje društvenog sistema, odnosno

ugrožava život stanovništva, njihova imovina i materijalna dobra.

Pored navedenog, osnovni pojmovi koji su povezani sa rizikom su neizvjesnost –

sumnja, nedostatak znanja da se predvidi budući ishod sadašnje akcije, rizik zbog čega?,

opasnost, hazard, neposredni uzrok, šansa ili mogućnost da se šteta odgodi, štetni događaj,

šteta itd.

5.2. Vrste rizika

Rizici se mogu klasificirati na različite načine. Nemoguće ih je razvrstati prema

jedinstvenom kriterijumu, pa se na osnovu toga pojavljuju različite klasifikacije od strane

različitih organizacija. I pored specifičnih rizika koji se pojavljuju samo u nekim

institucijama, postoji mnoštvo zajedničkih rizika prisutnih u svim poslovnim aktivnostima

različitih institucija. Na osnovu pristupa upravljanju rizicima gruba podjela rizika se odnosi

na opšte i specifične.

Opšti rizici obihvataju čiste rizike, špekulativne, osnovne, pojedinačne, dinamičke,

statičke, finansijske (kreditni, tržišni, rizik likvidnosti, operativni rizik, zakonski, politički,

rizik poravnjanja, solventnosti, dobiti, događaja), nefinansijski, sistemski, ne sistemski.

Specifični rizici osiguravajućih društava, rizici investicionih fondova, rizici poslovnih

organizacija.

Općenito rizici mogu biti sa pozitivnim, negativnim i neutralnim ishodom. U slučaju

pozitivnog ishoda, rizik je predstavljen kao prilika, dok je za situaciju, gdje se očekuje

negativni ishod obično određen pojmovima gubitka ili neutralnog djelovanja (ako se

događaj ne desi). Svaki rizik ima svoje karakteristike koje zahtjevaju određeni vid analiza

ili upravljanja. U tom kontekstu rizici se djele u tri kategorije:

Hazardni (ili čisti) rizici

Kontrolni (ili neizvjesni) rizici

Rizici prilike (ili špekulativni) rizici

5

Važno je napomenuti da ne postoji prava ili pogrešna podjela rizika. Može se naići

na različite klasifikacije u drugim standardima ili knjigama, ali se sve one smatraju

ispravnim i prikladnim za određene situacije. Najučestalija je podjela rizika na čiste i

špekulativne, ali općenito postoje mnoge rasprave u terminologiji tipova rizika i njihovim

upravljanjem. Bez obzira na teorijske raprave, najvažnije je da organizacije odnosno

institucije usvoje sisteme klasifikacije rizika kad je u pitanju zaštita objekata koji se štite.

Postoje određeni rizici događaja čije posljedice rezultiraju samo negativnim

ishodima, to su hazardni ili čisti rizici, koji su osnovni pojam osiguranja. Organizacije

mogu napraviti planove i programe odgovarajuće tolerancije ovih rizika, ali i u okviru tog

plana treba postojati stepen upravljanja i monitoringa odnosno planskog preveniranja.

Jednostavan primjer čistog rizika sa kojim se suočavaju mnoge organizacije je krađa ili

požar.

Također, postoje rizici koji ispoljavaju velike nesigurnosti o ishodu situacije. To su

kontrolni rizici i često su povezani sa nepoznatim i neočekivanim događajima ili

upravljanjem projektima. Općenito, organizacije imaju averziju prema kontrolnim rizicima

iz razloga što se teško kvanitifikuju. Često ih je nemoguće predvidjeti, naročito preko

historijskih podataka i tehnika distribucije. Vezano za projekte, nesigurnosti mogu

proizilaziti iz prednosti koje projekat kreira, kao i neizvjesnot isporuke projekta na vrijeme,

unutar budžeta i plana realizacije.

5.3. Sigurnosni rizik

Sigurnosni rizik se definiše kao mogućnost realizacije nekog neželjenog događaja.

Neželjeni događaj može uticati na:

Povjerljivost – odnosi se na zaštitu određenih sadržaa, odnosno informacija od bilo

kakvog namjernog ili nenamjernog otkrivanja neovlaštenim osobama.

Integritet – mora osigurati konzistentnot informacija i onemogućiti bilo kakve

neovlaštene promjene sadržaja.

Raspoloživost informacijskih resursa podrazumjeva da su sve relevantne

informacije, uz to vremenski prihvatljivom terminu, raspoložive odgovarajućim

subjektma.

5

Bilo koji od ovih zahtjeva može biti kompromitovan na razne načine; bilo

namjernom ili nenamjernom ljudskom pogreškom, bilo zbog nedostataka ili kvarova

opreme i aplikacija ili zbog drugih izvanrednih događaja. Upravljanje rizicima predstvlja

veoma secifičan, složen i profesionalan aktivitet, s ciljem smanjenja njegovih negativnih

učinaka u raznim segmentima. U stručnoj i naučnoj literaturi, nailazimo na pet

metodoloških odrednica koje se trebaju sistemski sagledavati i to:

Identifikacija prijetnje;

Procjena ranjivosti;

Kritične tačke - određivanje rizika – očekivana vjerovatnost i posljedice koje bi

mogle nastupiti;

Utvrđivanje načina za smanjenje rizika;

Planske mjere za smanjenje rizika na temelju prethodno donesene startegije.

Najvažniji i prvi korak kod upravljanja rizicima je identifikacija odnosno

klasifikacija informacijskih resursa, te se prema tome određuje koji resursi zahtjevaju

kakav tretman sa stanovišta sigurnosti. Neadekvatna klasifikacija resursa može cijeli

proces odvesti u krivom smjeru, čime se gubi njegov značaj i smisao. Upravljanje rizikom

je relativno novi pojam, koji je proizišao iz potrebe standardizacije i formalizacije

postupka vezanog za upravljanje sigurnošću. Proces upravljanja rizicima je identifikacija

onih faktora koji mogu negativno uticati na povjerljivost, integritet i raspoloživost resursa,

kao i njihova naliza u smislu vrednovanja pojedinih resursa i troškova njihove zaštite.

Kao krajnji korak procesa je poduzimanje odgovarajućih zaštitinih mjera, koje će

identifikovani sigurnosni rizik, svesti na prihvatljiviji nivo, u skladu sa ciljevima insitucije

ili organizacije. U kojoj mjeri i na kojim mjestima će se pristupiti smanjenju sigurnosnog

rizika ovisi o odlukama menadžmenta, kao one funkcije koja ima mogućnost donošenja

odluka i pravom raspolaganja budžetom institucije. Prema sigurnosnom riziku moguće je

da se odnosi na nekoliko načina. Moguće ga je prihvatiti onakvim kakav jeste, moguće je

pristupiti njegovom smanjivanju do određenog nivoa, implementacijom odgovarajućih

sigurnosnih kontrola, a moguće ga je ignorisati odnosno prebaciti u drugu instituciju.

Proces upravljanja rizima sastoji se od tri faze:

Procjena rizika;

Umanjivanje rizika;

5

Ispitivanje i analiza;

5.4. Procjena rizika

Procjena rizika je prva faza upravljanja sigurnosnim rizicima. Cijeli proces

upravljanja rizicima upravljanja sigurnosnim rizikom uključuje identifikaciju, analizu i

uklanjanje rizika i na temelju toga sistemski pristup u smanjenju rizika tokom operativno –

taktičkog postupanja. Dakle, proces procjene rizika je isključivo vezan uz konkretno

određivanje sigurnosnog rizika koji implicira odgovarajuće faze. Aktivitet koji se odnoi na

procjenu rizika ukazuje na veličinu potencijalnib prijetnji. s ciljem pravovremenog

proaktivnog reagiranja, analiza svih ranjivosti i prijetnji, vjerovtanost realizacije rizika i

moguće posljedice kao i analiza, troškova/koristi uključeni su u ovaj proces.

Metodologija i procedure provedene u procjeni rizika daju se na uvid

menadžmentu organizacije, kao i podaci koji su neophodni za donošenje odluka na

poboljšanju zaštite objekata. Na temelju tih podataka, menadžment organizacije odlučuje o

tehnikama upravljanja rizikom (prihvaćanje, odbacivanje, smanjenje). Sam proces procjene

rizika je vrlo složen i najbolje ga mogu provoditi stručnjaci sa iskustvom i koji dobro

poznaju sistem za koji rade procjenu rizika.

Proces procjene rizika sastoji se od devet koraka:

Korak 1; Sistemska identifikacija i klasifikacija;

Korak 2; Identifikacija prijetnji;

Korak 3; Identifikacija ranjivosti;

Korak 4; Analiza postojećih ranjivosti;

Korak 5; Vjerovatnosti pojave neželjenih događaja;

Korak 6; Analiza posljedica;

Korak 7; Određivanje rizika;

Korak 8; Preporuka kontrola za umanjivanje rizika;

Korak 9; Dokumentacija;

Procjena rizika je kontinuiran, neprekidan proces vježbanja, s ciljem obnavljanja

kompletnog opsega, značaja i vrste vjerovatnih prijetnji i njihove vjerovatnoće dešavanja,

5

baziran na vjerodostojnim informacijama dobivenih od službi, kao i njihovim uticajem na

ranjivost sistema, kao i mogućim posljedicama.

Koraci 2,3, 4 i 6 se mogu odvijati paralelno nakon što je završen korak 1.

Slika ; Slijed faza u procjeni rizika

Izvor; http://os2.zemris.fer.hr/ISMS/rizik/2006

Određivanje sigurnosnog rizika zahtjeva provođenje svih koraka u procesu

procjene rizika. Sigurnosni rizik možemo izraziti kao funkciju koja zavisi o tri parametra:

prijetnja, ranjivot i vrijednost resursa. U našem radu možemo govoriti o ranjivosti

objekata, odnosno prijetnjama koje mogu dovesti u pitanje sigurnost i funkcionisanje

institucija društvene vlasti.

Sistemska identifikacija i klasifikacija

5

Ovaj korak obihvata identifikaciju i klasifikaciju svif resursa objekata koji su

odlukom vlade predviđeni da se štite. Identifikacija rizika zahtjeva dobro poznavanje

sigurnosnog okruženja s ciljem identifikacije resursa koji predstavljaju važnost za

institucije vlade.

Da bi se na eggzaktan i operativno pouzdan način izvršila procjena rizika,

upučuje na potrebu prethodnog poduzimanja mjera i aktivnoti na prikupljanju tačnih

informacija koje su preduslov daljneg poduzimanja mjera zaštite objekata.

Identifikacija prijetnji

Pod sigurnosnim prijetnjama smatraju se svi oni događaji koji se mogu

negativno odraziti na sigurnost objekata, odnosno na funckioniranje odgovarajućih organa,

a time i sveukupnih resursa, koji su u funkciji zaštite. Dakle, radi se o identifikaciji izvora

mogućih prijetnji, tj. okolnosti ili događaja koji mogu prouzrokovati štetu u sistemu

sigurnosti.

Kod identifikacije prijetnji važno je sačiniti listu namjernih i nenamjernih

prijetnji, koji predstavljaju potencijalnu opasnost. Da bi upotpunili listu i imali uvid u

moguće narušavanje sigurnosti objekata, od velike je koristi lista ranijih incidenata i ostalih

događaja i motiva koji mogu biti podloga za izvršavanje aktivnosti na lokaciji na kojoj se

nalaze objekti, te ostali faktori koji mogu negativno uticati na funkcioniranje organa vlasti.

Prema tome, detaljnija lista prijetnji obezbjeđuje efikasniju povezanost sigurnosnih rizika

sa odgovarajućim resursima.

Identifikacija ranjivosti

Pod pojmom ranjivosti, smatraju se svi propusti i slabosti u sistemu sigurnosti

koji omogućuje provođenje neovlaštenih aktivnosti. Ranjivost se najčešće povezuje s

propustima kao što su fizička sigurnost, nedovoljno poznavanje i neprikladan izbor

tehnologija i alata, propusti u dizajnu sistema, propusti u implementaciji i održavanju

5

unutrašnje sigurnosti objekata i sl. bez adekvatne analize ranjivosti, gotovo je nemoguće

pouzdano odrediti sigurnosni rizik.

Analiza postojećih kontrola

Cilj kontrole je analiza mjera koje su implementirane ili se planiraju

implementirati u svrhu zaštite objekata. Da bi se mogla kvalitetno odrediti vjerovatnost

iskorištenja pojedine ranjivosti d strane prijetnji, potrebno je razmotriti sve postojeće

sigurnosne kontrole koje su ugrađene u elaborat o unutrašnjoj zaštiti i koordinaciji sa

ostalim sigurnosnim službama fizičkr zaštite – policijom. Ako je kvalitetno

implementirana zaštita, vrlo je malo vjerovatno da će se doređena slabost ili nedostatak

dovesti u pitanje funkcionisanje odgovarajućih ustanova.

Vjerovatnosti pojave neželjenih događaja

U ovom kontekstu određujemo vjerovatnost iskorištenja pojedine ranjivosti od

strane pripadajućih sigurnosnih prijetnji. Kod uvtrđivanja vjerovatnosti, potrebno je uzeti u

obzir slijedeće činioce:

Motivaciju i sposobnost izvora prijetnji,

Značajke određene ranjivosti i

Postojanje i djelotvornost postojećih kontrola.

Vjerovatnost iskorištavanja ranjivosti od strane određenih prijetnji najbolje je

izraziti skalom: npr. visok, srednji i niski stepen, pri čemu svaki od definiranih stepena ima

svoj značaj.

Analiza posljedica

Analiza posljedica je procjena negativnog učinka, koji bi mogao nastati

ukoliko prijetnja uspješno iskoristi ranjivost. Prilikom provođenja ovog koraka potrebno je

voditi računa o slijedećeim elementima:

Svrha resursa,

5

Kritičnost resursa (značaj za organizaciju) i

Osjetljivost podataka i resursa.

Određivanje rizika

Svraha ovog koraka je procjena rizika kojem je izložen sistem. Rizik je potrebo

odrediti za sve parove prijetnji/ranjivosti, pri čemu treba uztei u obzir slijedeće:

Vjerovatnost iskorištavanja ranjivosti od propadajuće prijetnje,

Posljedice u slučaju uspješnje realizacije napada i

Kvaliteta i efikasnot planiranih ili ugrađenih sigurnosnih kontrola.

U okviru ovog dijela trebamo naznačiti određivanje rizika sa preporukama za

umanjivanje rizika, pri čemu posebnu pažnju zaslužuje dokumnetacija koja treba da sadrži:

jasnost i preglednost

jednostavanost za pregledavanje

prilagođenost menadžmentu

sadržavati tablice i grafikone i sl.

Preporuka kontrola za umanjivanje rizika

Preporučene sigurnosne mjere su jedan od rezultata procesa procjene rizika.

Cilj ovog koraka je analiza mogućih načina zaštite u svrhu smanjenja rizika, odnosno

njegovog svođenja na prihvatljivu razinu. Prilikom predlaganja mjera za smanjenje ili

otlanajnje utvrđenih rizika treba uzeti u obzir, između ostalog, slijedeće faktore:

pouzdanost i efikasnost preporučenih kontrola,

troškovi implementacije i održavanja,

utjecaj na poslovne procese,

utjecaj na temeljna načela sistema,

pravna ograničenja,

sigurnosna politika organizacije i sl.

Preporuke za implementaciju sigurnosnih kontrola mogu se promatrati kao

krajni rezultat procesa procjene rizika i kao ulaz za slijedeću fazu koja uključuje analizu i

5

evaluaciju datih preporuka, te njihovu implementaciju prema prioritetu i mogućnostima

organizacije. Nakon analize će se implementirati samo one sigurnosne mjere koje će se

pokazati isplativim i opravdanim. Pri tome je potrebno analizirati i ostale faktore koji

utječu na funkcionalnost, ostvarljivost i isplativost sigurnosnih kontrola.

5.5. Analiza rizika

Analiza rizika je sistemsko proučavanje neizvjesnosti rizika, s kojima se susreću

sve institucije savremenih društava (javna politika, sigurnost, pravo, ekonomija itd.), kao i

u mnogim drugim područjima. Ključna orijentacija odnosno aktivitet se odnosi na

ifdentifikaciju rizika, uz sadržajno stručno – profesionalno razumjevanje njihovog

nastanka. Analiza rizika odnosno njegovo upravljanje je od presudne relevancije za

funkcioniranje institucije, što se posebno odnosi na na područje sigurnosti. U analaizi

rizika nailazimo na diferenetne pristupe (kvantitativni metod, modelacije i simulacije

rizika, matematički model itd.), čije je fundamentalno ishodište provedba najcjelishodnih

mjera i aktivnosti na njegovom preveniranju odnosno ublažavanju njegovih negativnih

trendova u funkcioniranju sigurnosnih institucija. Naravno, to se odnosi na druge društvene

tokove u savremenim uslovima. Dakle, svi organi i institucije su odgovorne da na

sistemski način vrše analizu rizika, što s druge strane otvara mogućnost sadržajne procjene

ugroženosti, a time i proaktivnog postupanja i provođenja aktivnosti procedura sa

mogućnošću predviđanja daljnih trendova. Stoga, on se treba sagledavati sa

interdisciplinarnog i multidisciplinarnog stajališta, s obzirom da on u sebi sublimira

definicije, procjenu, kategorizaciju rizika, komunikaciju rizika, upravljanje rizicima u

kontekstu sagledavanja svih odrednica od interesa za pojedinca, organizacije, lokalnu

zajednicu itd. Znači u suštini analiza predstavlja sistemsku upotrebu informacija za

određivanje izvora i procjenu rizika. Kao segment upravljanja rizicima analiza implicira:

Utvrđivanje mogućih negativnih eksternih i internih uslova, događaja ili situacija;

Određivanja uzročno – posljedičnih odnosa između vjerovatnih događaja, njihove

veličine i vjerovatnoće ishoda;

Evaluacije različitih ishoda pod različitim pretpostavkama, i pod različitim

vjerovatnoćama;

Primjene kvalitativnih i kvantitativnih tehnika radi smanjenja neizvjesnosti ishoda i

povezanih troškova, obaveza ili gubitaka.

5

Analiza rizika predstvalja studiju ispitivanja temeljne neizvjesnoti koja daje smjer

određenoj akciji. Često se odnosi na neizvjesnot predviđanja budućih trendova. Statističku

analizu za određivanje vjerovatnoće uspjeha ili neuspjeha, analitičari često rade u tandemu

sa predviđanjem stručnjaka za smanjenje budućih negativnih učinaka. Gotovo sve vrste

zahtjevaju određene analize rizika u oblasti sigurnosti. Analiza rizika omogućava

profesionalcima da identificiraju rizike i umanje ih, ali ne da ih i izbjegnu u potpunosti.

VI INSTITUCIONALNA SARADNJA POLICIJE I SLUŽBE ZA

UNUTRAŠNJU SIGURNOST

6.1. Razvoj privatne sigurnosti

Sredinom prošlog vijeka veoma se intenzivo počeo razvijati nedržavni sektor

sigurnosti – odnosno privatna sigurnost koja se u naučnoj literaturi naziva civilnom

RAZUMJEVANJE RIZIKA

KOLIKA JE VJEROVATNOST?

ŠTA SE MOŽE DOGODITI? KOJE SU POSLJEDICE?

TEMELJ UTVRĐIVANJA RIZIKA

ANALITIČKE POVIJESNI PODACI I ZNANJE I INTIUCIJA

METODE ISKUSTVO

5

sigurnošću. Dakle, radi se o sektoru sigurnosti koji u osnovi zakona i drugih podzakonskih

akata, obavljaju djelatnost van javno – državnog sektora, pri čemu imaju posebnu

odgovornost. Naime, razvojem tržišne ekonomije, privatizacija, globalizacija, integracioni

oblici saradnje između država na regionalnom i međunarodnom planu, otvorio se prostor

za formiranje privatnoh sigurnosnih kompanija. Radi se o „privrednim subjektima koji su

registrovani da zainteresovanim fizičkim i pravnim licima, državnim institucijama,

međuvladinim i nevladinim organizacijama, pružaju bezbedonosne usluge. Radi se o

provajderima bezbednosti“ koji komercijalnim pružanjem bezbedonosnih usliga

zadovoljavaju bezbedonosne potrebe različitih kategorija klijenata. Stoga se nazivaju još i

industrijom industrijom bezbednosti“.124

Međutim oko samog naziva“privatne sigurnosne kompanije“ primjetni su diferentni

pogledi. Tako pojedini autori da ista predstavlja „registrovanu civilnu kompaniju koja je

specijalizovana u pružanju ugovornih usluga komercijalne prirode domaćim i stranim

klijentima radi zaštite ljudi, humanitaraca i industrijskih kompleksa u okvirima zakona

date države u kojoj se takva djelatnost odvija“.125

Ne ulazeći u mulitidefinicijska gledišta, ostaje činjenica da privatne sigurnosne

agencije u savremenim uslovima, odnosno sigurnosnih izazova i opterećenja imaju

posebnu važnost u kontekstu nacionalne sigurnosti savremenih država. Pružanjem

sigurnosnih usluga na unutrašnjem tržištu, njihova glavna preokupacija je težnja profitu,

pri čemu imaju posebnu odgovornost u domenu svog djelovanja. U pojedinim državama

kao što su SAD, Rusija, Velika Britanija, Njemačka i dr., njihov budžet je veći u odnosu na

oficijelne policijske strukture, što dovoljno govori o njihovom razvoju, prisutnosti na

tržištu, važnosti kao segmenta sigurnosti. Tu svakako treba apostrofirati njihovu

korporativnu organizacionu strukturu sa širokim spektrom njihove sveukupne aktivnosti.

Stoga je veoma značajan pravni okvir koji implicira i potrebu i efikasniji nadzor i kontrolu

od strane same države navedenih agencija. S tim u vezi, nailazimo na različite modele

kontrole, uz uvažavanje raznolikih specifičnosti za svaku državu, s osnovnim ciljem da iste

funkcioniraju saglasno normativnim pravilima.

Drugi svjetski rat je proizveo porast kriminala i pljački privatne imovine, s čime

policijskesnage nisu mogle da se nose. Ovakva situacija proizvela je dva programa 124Mijalković, S: O nedržavnom sektoru nacionalnog sistema sigurnosti , inostrana i domaća iskustva – UDK – 351:78

125Goard, S: The Private Military Company, Kansas, USA, 2001, str. 34

5

industrijskesigurnosti, i to samostalne službe u industrijskim kompanijama ili posao

privatnihprofesionalnih sigurnosnih kompanija.Danas sa širenjem Europske unije, sektor

privatne sigurnosti doživljava svoju ekspanziju.Konferencija europskih službi sigurnosti

(CoESS) održana 1999. godine, procijenila je da utom trenutku ima više od 500,000 čuvara

koji rade za 10,000 privatnih sigurnosnih kompanijaspecijalizovanih za čuvanje

industrijskih zona, kancelarija, javnih prostorija, prodavnica,ambasada i aerodroma, zatim

za prevoz novca i zaštitu pojedinaca i domaćinstava u zemljamačlanicama EU. Peter

Singer, smatra da su ovakvom brzom razvoju ovog sektora doprinijela126dva bitna faktora.

Prvi faktor on vidi u smanjenju javne potrošnje, na način da se plati drugojkompaniji da

obavi posao koji je uobičajno u nadležnosti države. Država se na ovaj načinoslobađa

obaveze, odgovornosti i viška osoblja, a smatra se da se dio uloženih sredstavadržavi vraća

putem poreza. Drugi faktor je nastao kao posljedica završetka Hladnog rata.Većina zemalja

je pristupila reformi sigurnosnog sektora što je proizvelo višak vojnog,policijskog i

obavještajnog osoblja, koje je posao potražilo u rastućem privatnom sektoru.U zemljama

bivše Jugoslavije, ova industrija se brzo razvijala uporedo sa završecima rata, kadje bila

takoreći u povoju.

Faktori koji su doprinijeli rastu privatne sigurnosti u ovim zemljamasu prije svega

slabe državne institucije, neefikasna i autoritarna policija, korupcija u državnimorganima

kao i visoka stopa kriminala.Iz svega gore navedenog možemo reći da sektor privatne

sigurnosti predstavlja dodatni nivosigurnosti pored onog kojeg nude državne sigurnosne

strukture, a koji klijenti očiglednospremno prihvataju i smatraju dragocijenim. U tom

kontekstu možemo ponuditi i teorijsku definiciju po kojoj je privatna sigurnost grana

sigurnosti koja organizovanim samostalnim ili zajedničkim sistematskim i planskim

djelovanjem putem pojedinca, organizacija, privatnih ili profesionalnih kompanija,

osigurava ličnu zaštitu ili zaštitu drugih, kao i zaštitu odgovarajućih visoko pozicioniranih

ličnosti, prostora, poslovanja, a koji nisu u nadležnosti državnih organa.

6.2. Podjela privatne sigurnosti

U namjeri da čitaocima ovog istraživanja približimo tematiku privatne sigurnosti,

neophodnoje odrediti subjekte privatne sigurnosti, odnosno podjelu privatne sigurnosti.

Ova podjelazasnovana je na vrsti sigurnosnih usluga koje se pružaju. Tako većina autora 126Peter Singer je jedan od najpoznatijih autora koji se bavi konceptom privatizacije sektora sigurnosti

5

koja se baveovom problematikom slažu se da se sektor privatne sigurnosti može podijeliti

u četiri osnovnegrupe: plaćenici, privatne vojne kompanije, privatne sigurnosne kompanije

i privatni detektivi.127U nastavku ćemo ukratko evaluirati svaki od spomenuta četiri

subjekta privatne sigurnosti i istaći kako se on manifestuje na stanje privatnog sigurnosnog

sektora u BiH. Sistem privatne sigurnosti u BiH je složen kao što je složen i sam ustoj

BiH.128Plaćenici starog kova (kao npr. Mameritinci „sinovi Marsa“) – poznati po izazivanju

ratova,zločinima i stvaranju nestabilnosti, i danas nisu u potpunosti isčezli. Ipak danas je

ovakav vidorganizacije privatne sigurnosti relativno teško pronaći, jer ih sve više istiskuje

nova, mnogourednija generacija poznata kao privatne vojne kompanije. No, „psi rata“

starog kova, kakoplaćenike često nazivaju, ipak nisu sasvim izumrli. Tako prema

navodima agencije UPI: „Idanas postoje manje, ad hoc grupe iz Ukrajine, Rusije,

Francuske, Britanije, Izraela, Hrvatske, Južne Afrike i SAD, koje krstare svijetom, u

potrazi za novim sukobima. Na teritoriji Bosne i Hercegovine ne postoji ovakav vid

organizovanja privatne sigurnosti, niti postoji djelovanje plaćenika.U Bosni i Hercegovini,

također ne postoje privatne vojne kompanije. Pod tim pojmom podrazumijevamo one

kompanije koje se bave vojnim zadacima i koje imaju opremu, obuku,ljudstvo i hijerarhiju

sličnu vojsci.129 Privatne vojne kompanije nude širok dijapazon usluga odborbene i

operativne podrške ili savjeta i obuke do nabavke naoružanja, prikupljanja obavještajnih

podataka ili spašavanja talaca, itd. Ove kompanije najviše angažuju penzionisane generale

i bivša vojna lica, čije usluge prodaju radi profita. Današnja vrijednost „privatne

vojneindustrije“ se mjeri u milionima dolara, a čine je hiljade firmi koje imaju na desetine

hiljada zaposlenih širom svijeta. Tokom 90-tih ove kompanije su se koristile kao podrška

mirovnim operacijama u Liberiji, dok se u zadnje vrijeme koriste u ratovima u Iraku i u

Afganistanu, kaoi u drugim konfliktima nižeg intenziteta. Međutim, privatne vojne

kompanije često se angažujuod strane vlade da obave tajne operacije koje javnost ne bi

odobrila. Ovakvo razmišljanje zastupa i Peter Singer, iz Brukingsovog instituta u

Vašingtonu, smatrajući da upotrebaprivatnih vojnih kompanija pruža mogućnost američkoj

vladi da interveniše u konfliktima za koje nema podršku javnosti.Privatne sigurnosne

kompanije (PSC) pružaju usluge u cilju zaštite preduzeća i imovine, te time doprinose

suzbijanju kriminala. Ovakav vid privatne sigurnosti prisutan je svugdje u svijetu, ali 127A. Kržalić: Privatna sigurnost, Centar za sigurnosne studije, Sarajevo 2007. str.11.

128 Ahić, J., n.d., str. 292

129J. Unijat: Privatne bezbednosne kompanije u Srbiji, prijatelj ili pretnja, Centar za civilno-vojne odnose, Beograd2008. str. 18.

5

najnoviji trendovi pokazuju da je njihova upotreba porasla, posebno u regionima ukojima

je trajao ili izbio sukob, gdje preduzeća i osobe osjećaju potrebu za većom zaštitom odone

koju države mogu pružiti. U Bosni i Hercegovini ove kompanije pružaju usluge fizičke

itehničke zaštite, te su u zakonu definisane kao „Agencije za zaštitu lica i imovine“.

Privatna sigurnos bi se najjednostavnije mogla definisati kao delegirana ovlast u oblasti

sketora sigurnosti, koji inače predstavlja isključivi domen i monopol političkih struktura

jedne države, odnosno državne zajednice kao takve u ruke pojedinca ili pojedinaca, a u

skladu sa zakonskim rješenjima i ovlastima koje mu država pruža.130Privatni detektiv,

odnosno privatna detektivska djelatnost podrazumjeva prikupljanjedozvoljenih podataka o

licima, predmetima i uspješnosti poslovanja pravnih lica ilisamostalnih privrednika.

Ovakav vid organizacije u Bosni i Hercegovini nalazimo u manjim kompanijama sa malim

brojem zaposlenih. Ove kompanije su obuhvaćene istraživanjem, anajčešći vlasnici

kompanija su bivša lica iz sigurnosnih službi.

6.3. Normativno uređenje privatne sigurnosti u BiH

6.3.1. Privatna sigurnost u FBiH

Donošenje prvih zakonski propisanih okvira u Federaciji BiH. Kojima se

reguliše oblast privatne zaštite ljudi i imovine evidentira se u 2002. godini. Naime, po

prijedlogu Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova Parlament F BiH proglasio je

Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine,131 u oktobru 2002. godine. Time počinje

historija jedne sasvim nove djelatnosti, jer rješenja koja su bila ponuđena Zakonom o

osnovama društvene samozaštite iz 1986. Godine, kojima je djelomično tretirana ova

problematika, nisu bila adekvatna za savremene sigurnosne izazove i potrebe tržišta

danas. Iako je trpio određene kritike i nosio određene manjkavosti, njegovim

donošenjem u suštini je imalo utucaj na povećanje kvaliteta i nivoa sigurnosti građana i

130 Ahić, J., Privatna sigurnost, FKKSS, 2010, str. 34

131 Zakon o agemcijama za zaštitu ljudi i imovine, Službene novine FbiH, broj: 50/02

5

imovine u F BiH. Zaštitarska profesija je dobila na značaju u smislu povečanja

mjesečnih primanja zaštitara, definisanja obavezne obuke za sticanje certifikata,

obavezne upotrebe uniforme, korištenje ovlasti upotrebe vatrenog oružja i fizičke sile i

sl.

Ovim zakonom okvirno je definisan djelokrug usluga koje pruža privatna

zaštitarska firma, te su bliže uređeni poslovi zaštite ljudi i imovine. Njime se uređuju

uslovi i način osnivanja agencija, uslovi za sticanje certifikata, način poslovanja i druga

pitanja od značaja za organizaciju i funkcionisanje agencija na prostoru F BiH. Kako je

pomenutim zakonom i definisano, ne može svako lice da obavlja poslove zaštite ljudi i

imovine, tj. Da bi neko mogao obavljati ove poslove, pored ostalih uslova, neophodno

je i da posjeduje certifikat za obavljanje poslova fizičke i tehničke zaštite.

Donošenje zakonskih propisa uredilo je pitanje obavljanja poslova u oblasti

privatne sigurnosti, samim tim što je uslovilo i donošenje niza podzakonskih akata koji

su uredili neke od krucijalnih segmenata rada zaštitarskih agencija. Tu prvnestveno

mislimo na donošenje Pravilnika o upotrebi fizičke sile i vatrenog oružja pri vršenju

poslova fizičke zaštite ljudi i imovine, Pravilnika o obuci radi sticanja certifikata za

obavlljanje poslova fizičke i tehničke zaštite ljudi i imovine, i drugih podzakonskih

akata, kojima se detaljnije uređuju pojedini segmenti organizacije i funkcionisanja

privatnih zaštitarskih agencija.

Implementacijom pomenutog Zakona, uočeni su nagomilani nedostaci koji su

se pojavljivali na terenu, što je dovelo do izrade i usvajanja novog zakona o privatnoj

sigurnosti u Federaciji BiH, koji nosi naziv Zakon o agencijama i unutrašnjim

službama za zaštitu ljudi i imovine.132 Njegovim stupanjem na snagu, prestao je da

važi Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine. Prva novina je samom nazivu

Zakona, a koji za razliku od ranijeg Zakona o agencijama za zaštitu ljudi i imovine u

nazivu sadrži i sintagmu „unutrašnja sigurnost“, a koja je unijeta iz razloga što mnoga

pravna lica dugo nisu bila upouznata sa činjenicom o obavezi usklaživanja njihovih

službi osiguranja, s odredbama Zakona.

U kontekstu Zakona, poslove zaštite ljudi i imovine privrednih društava,

ustanova i drugih pravnihh lica, obavljaju se ili putem privatnih zaštitarskih agneicja ili

132 Zakon o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine, Službene novine FBiH, broj: 78/08

5

putem organiziranja unutrašnje službe zaštite u pravnom licu, u skladu sa ovim

Zakonom. Agencije ne mogu obavljati poslove zaštite ljudi i imovine za potrebe

Oružanih snaga BiH i upravnih tijela koja obavljaju poslove iz svoje nadležnosti na

osnovu ovlaštenja utvrđenih posebnim zakonima. Sada je u Agencijama proširen

dijapazon potencijalnih komitenata, jer u skladu sa odredbama važećeg Zakona, mogu

obavljati poslove fizičke i tehničke zaštite objekata koje koriste upravna tijela i druga

upravna tijela na nivou Federacije BiH, kantona, grada i općine, ukoliko to nije

drugačije uređeno posebnim propisom, kao i zaštitu objekata koje koriste političke

stranke, a što nisu bili u mogućnosti u periodu važenja prethodnog Zakona.

Bitno je napomenuti i to da je u Federaciji BiH, učinjen pomak u regulisanju

zaštite finansijskih institucija, a što do sada nije učinjeno ni u Republici Srpskoj ni u

Brčko Distriktu BiH. Naime, na prijedlog federalnog ministra unutrašnjih poslova,

Vlada Federacije BiH je donijela Uredbu kojom se uređuju mjere zaštite finansijskih

institucija koje posluju gotovim novcem i dragocjenostima na području Federacije BiH.

Njome su definisane institucije na koje se primjenjuju mjere zaštite, kao i mjere koje se

poduzimaju u cilju zaštite lica imovine finansijskih institucija. Finansijske institucije

koje posluju gotovim novcem i dragocjenostima dućne su osigurati minimalne mjere

zaštite lica, novca i dragocjenosti u skladu sa njenim odredbama.

6.3.2. Privatna sigurnost u Republici Srpskoj

Slijedom evropske prakse da se pojedini segmenti zaštite ljudi i imovine

prepušjau privatnosm sektoru, i u Republici Srpskoj, kao i u Federaciji BiH, mnogi su tu

vidjeli svoju priliku za obavljanje poslova u oblasti privatne sigurnosti, kao i za

prosperiranje u uslovima tržišne ekonomije.

Kao posljedica posljednjeg rata, uspostavljena je društveno – politilka situacija

i sasvim novi odnosi u društvu, različiti od prethodnih socijalističkih društvenih odnosa.

Novonastali odnosi u društvu kumovali su nastanku pravnog vakuma u oblasti privatne

sigurnosti, a ispovremeno od 1995. godine do danas, dolazi do enormnog porasta broja

privatnih agencija i preduzeća za pratnju, za obezbjeđenje lica i imovine u Republici

Srpskoj, identično kao i Federaciji BiH, usmjereni su prema komercijalnom sektoru,

naročito finansijskom, a u cilju ostvraivanja profita pružanjem ovog vida usluga. Također,

5

ove agencije se angažuju u cilju obezbjeđenja sportskih i kulturnih manifestacija, a usljed

veće koncentracije klijenata, svoje aktivnosti su fokusirale na veće gradove i urbane

sredine.

Shodno potrebi za prevazilaženjem pravnog vakuma u ovoj oblasti, a prema

nadležnostima koje su u Republici Srpskoj date Dejtonskim Ustavom, tokom 2002.

Godine, donesena je zakonska regulativa privatne sigurnosti na nivou ovog entiteta.

Od strane Narodne skupštine Republike Srpske, jula 2002. Godine, donesen je

Zakon o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti133,

kojim se na detaljan i cjelovit ačin urđuje djelatnost obezbjeđenja lica i imovine, koju vrše

privatna preduzeća/agencije za zaštitu lica i imovine, utvrđuju uslovi za osnivanje

preduzeća. Uređuje detektivska djelatnost i obaveze privatnih detektiva, kao i nadzor nad

radom agencija koje obavljaju poslove obezbjeđenja lica i imovine detektivskih agencija.

Pomenutim Zakonom, između ostalog, definisani su uslovi, koje treba ispunjavati lice

zainteresirano za obavljanje poslova fizičkog ili tehničkog obezbjeđenja ili za obavljanje

detektivskih poslova.

Agencijama, koje imaju odobrenje ua vršenje poslova obezbjeđenja lica i

imovine, odnosno odobrenje za vršenje detektivske djelatnosti, zabranjeno je da obavljaju

poslove obezbjeđenja lica i imovine koji su u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova

ili drugog organa državne uprave. Također, ne mogu, u skaldu sa pozitivnim zakonskim

odredbama, obavljati ovu vrstu poslova za organe državne vlasti ili predstavničke i izvršne

organe općina, gradova ili Republike Srpske.

Ovim zakonskim rješenjima, utvrđeni su visoki standardi koje moraju

ispunjavati lica koja osnivaju agencije za obezbjeđenje lica i imovine ili privatne

detektivske agencije, kao i lica, pripadnici agencija, koji obavljaju poslove obezbjeđenja i

privatni detektivi. Preduzeća za obezbjeđenje lica i imovine ili privatne detektivske

agencije, normativno utvrđenim standardima. Podstiču se na profesionalizaciju i

specijaliziranj kadrova, te standardizaciju i modernizaciju sredstava i uređaja, koje koriste

prilikom obezbjeđenja lica i objekata.

Zakonskim rješenjima privatne sigurnosti u Republici Srpskoj, po prvi put

sistem sigurnosti BiH prepoznaje institut privatnog detektiva koji obavlja detektivsku 133 Zakon o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti, Službeni glasnik Republik Srpske, broj: 50/02

5

djelatnost, a koja podrazumjeva poslove prikupljanja i obrade podataka i materijalnih

dokaza, što predstavlja prednost u odnosu na zkonska rješenja prihvaćena u Federaciji BiH.

Donošenje niza podzakonskih akata koji su uredili neke od krucijalnih

segmenata rada agencija za obezbjeđenje lica i imovine i privatnih detektivskih agencija,

jeste direktna posljedica pozitivnih zakonskih rješenja u oblasti obavljanja poslova privatne

sigurnosti.

6.3.3. Privatna sigurnost u Brčko Distriktu BiH

Brčko Distrikt BiH posjeduje funkcije i nadležnosti u skladu sa svojim

Statutom, koje mu omogučavaju da funkcioniše kao jedinstvena administrativna jedinica

lokalne samouprave, pod suverentitetom BiH. Pored obavljanja svih drugih funckija

neophodnih za njegovo egzistiranje, u nadležnosti Brčko Distrikta BiH, također, je i

uređenje privatne sigurnosti na nivou Distrikta.

Slijedeći praksu entiteta BiH u uređenju privatne sigurnosti, od strane

Skupštine Brčko Distrikta BiH donesen je zakonski propis kojim se uređuje ova oblast.

Skupština Brčko Distrikta BiH, . godine, usvojila je Zakon o agencijama za

osiguranje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti,134 u cilju cjelovitijeg uređenja

djelatnosti agencija za osiguranje lica i imovine i detektvskih agencija na području

Distrikta, zatim uslova za njihovo osnivanje, načina poslovanja i ostvarivanja nadzora nad

njihovim radom, koji provode ovlašteni organi. Agencijama koje imaju odobrenje za

obavljanje poslova osiguranja lica i imovine, odnosno detektvskih poslova, ovim Zakonom

je zabranjeno obavljanje poslova osiguranja lica i imovine koji su u nadženosti Policije

Brčko Distrikta BiH, te primjenjivanje operativnih metoda i sredstava, a koje na osnovu

posebnih propisa primjenjuje Policija Distrikta. Također, zabranjeno im je obavljanje

poslova iz njihove zakonske nadležnosti, za potrebe odbrambenih, sigurnosnih,

obavještajnih i kontraobavještajnih službi. Stupanje na snagu ovog Zakona omogućilo je

donošenje niza drugih podzakonskih akata u cilju uređenja svih segmenata organiziranja i

funkcionisanja agencija za obezbjeđenje lica i imovine i privatnih detektivskih agencija.

134 Zakon o agencijama za osiguranje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti, Službeni glasnik Brčko Distrikta, broj: 27/04

5

6.4. Sigurnosne procjene

Jedan od ključnih koraka u planiranju sigurnosnih mjera, koje su u funkkciji zaštite

objekata sa svim adekvatnim procedurama, postupcima predstavlja kreiranje sigurnosnih

procjena. Ona predstavlja sigurnosni putokaz za efikasno provođenje odgovarajućih mjera

i aktivnosti, što se posebno odnosi na kadrove koji su odgovorni da na osnovu sadržajne

analize sigurnosnih rizika i ulaznih provjerenih informacija, efikasno izvršavaju

namjenske zadatke, odnosno preveniranje i otklanjanje svih ugrožavajućih faktora kada su

u pitanju objekti izvršnih organa vlasti. Ona prevashodno zavisi od specifičnosti objekata

koji se štite /vanjsko i unutrašnje obezbeđenje/, lokacije, stanja fizičke i tehničke zaštite,

te protivpožarne zaštite, stanja kadrova koje vrši obezbjeđenje, njihova obučenost na

obavljanju poslova i zadataka unutrašnje zaštite itd.

Svaka sigurnosna procjena treba da odgovori na pitanje: koji su sigurnosni izazovi,

rizici i prijetnje za objekte koji su predmet zaštite. U izradi sigurnosnih procjena, jedno od

ključnih elemenata se odnosi na predviđanje, s ciljem pravovremenog preduzimanja

odgovarajućih mjera na proaktivnom postupanju u sprečavanju svih događaja ili prilika. U

naučnoj i stručnoj literaturi u Agencijama za provedbu zakona koristi se i termin „praćenje

i procjenjivanje“. Tako da se procjenjivanje sigurnosnog stanja posmatra kao poseban

element predviđanja, dok tehnika podrazumjeva „sistematsko uočavanje, prikupljanje,

obradu (analizu) i korištenje bezbjednosnih podataka indikatora, signala, upozorenja) u

funkciji predviđanja budućih promjena u okruženju“. Dakle, „korištenje tehnike ne

isključuje i korištenje svih drugih relevantnih formalnih tehnika (kvanitativne, objektivne,

naučne) kao i neformalnih (kvlatitavnih, subjektivnih, iskustvenih), te drugih tehnika koje

se odnose na segment predviđanja.“135

Obzirom da se radi o praćenju sigurnosnog stanja u funkcioniranju organa i službi

sigurnosti, te ostalih subjekata zaštite i njihove sveukupne odgovornosti, treba posebno

naznačiti kontintinuitet njegovog praćenja.Time se sigurnosno stanje drži pod kontrolom u

sigurnosnim i drugim organizacijama i ustanovama.

U tom smislu sistemsko praćenje i procjenjivanje sigurnosnog stanja koje

implicira i zaštitu objekata od posebnog značaja su sigurnosne procjene. One “nastaju na

osnovu svestranog i temeljtog proučavanja svih elemenata i činilaca koji su značajni za

135 N. Pavlović, Modeli praćenja i procjenjivanje bezbednosne situacije u funkciji obezbeđenja i zaštite određenih ličnosti, Kriminalističko - policijska akademija, Beograd, 2013, str.36

5

predmet procjenjivanja. Zbog toga se pri izradi procjene moraju koristiti tačni i aktuelni

podaci ,ali se mora voditi računa i o načinu iskazivanja tih podataka“.136

Na tragu navedenih pogleda svaka sigurnosna procjena predhodi teorijskom

određenju pojava za koje se može kazati da predstavljaju potencijalnu sigurnosnu prijetnju

za sigurnost objekata od posebnog značaja. U tom kontekstu pojedini autori ističu

kategorizaciju pojava: visokog, srednjeg i niskog intenziteta, te ih dijele na strategijske

procjene, operativno - taktičke i operativno - praktične, zatim na javne ili privatne, dok se

prema domašaju dijele na opšte, posebne i adc doc procjene.

Polazeći od navedenog može se kazati da sigurnosna procjena “predstavlja analizu

određenih činilaca, koji pojedinačno ili skupno utiču na stepen bezbjednosti u datoj sredini,

ili organizaciji, kao i analizu organizovanosti i spremnosti subjekata državne, odnosno

privatne sogurnosti da se suprostave ugrožavajućim djelatnostima".137

6.5. Metodologija izrade sigurnosne procjene

Sigurnosna procjena je fundamentalni dokument na osnovu kojeg se planiraju

sistemske mjere na području sigurnosti, sa organizacionim, tehničkim i drugim

neophodnim pretpostavkama, s ciljem efikasnog provođenja svih potrebnih mjera na

održanju povoljnog stanja unutrašnje sigurnosti. Ona ukazuje na eventualne sigurnosne

probleme, koji zahtjevaju aktivitet odgovarajućih organa i službi radi provođenja

adekvatnih procedura na osnovu analiziranih indikatora sigurnosnih pojava. Dakle, radi se

o teorijsko - metodološkom misaonom procesu koji upućuje da se na osnovu analize

sigurnosnih podataka, procjeni i predvidi mogući razvoj događaja, odnosno sigurnosne

situacije u odnosu na područje našeg interesa.

U izradi sigurnosnih procjena treba uvažavati određenje karakteristike – principe,

a to su:

interdisciplinarni karakter istraživanja,

heruističko usmjerenje,

nedostupnost određenih podataka,

136 Milosavljević,B., Teorijske osnove bezbednosne procene, Vojno delo, broj: 2/2012 str. 139-149137 M.Dančić, Bezbednosni menadžment, B.Luka, 2010, str.175

5

istraživanje malih slučajeva s velikim utjecajem,

specifičnost i primjenjiva istraživanja.138

Na osnovu zajedničkih elemenata za izradu sigurnosne procjene kao bitne

odrednice mogu se navesti:

predstavlja misaonu aktivnost,

nastaje na osnovu tačnih i provjerenih sigurnosnih podataka,

čini osnovu za preduzimanje daljih mjera na sprećavanju štetnog djelovanja

različitih oblika ugrožavanja i

osnov je za preduzimanje adekvatnih preventivnih mjera.139

Međutim, ne postoji unificirani model izrade sigurnosnih procjena. Ipak se izdvajaju

zajednički elementi:

opći koncept-teorijski pristup u izradi sigurnosnih proocjena,

analiza stanja relevantnih sigurnosnih pojava-na temelju predhodno prikupljenih

važnih,pouzdanih podataka,

utvrđivanje stanja sigurnosti,

donošenje zaključaka sa ocjenom stanja sigurnosti,

prognoza kretanja stanja sigurnosti i

sigurnosni zadaci.

Naravno sve procedure i dokumenti koji čine sigurnosnu procjenu , trebaju biti

usklađeni sa zakonskim propisima i internim procedurama koji regulišu i pitanje fizičkog,

tehničkog i unutrašnjeg obezbjeđenja objekata od posebnog značaja. S tim u vezi, analiza

sigurnosnih podataka u organima i službama sigurnosti i zaštite, podrazumjeva aktivitet na

prikupljanju i obradi sigurnosnih podataka, pri čemu se poseban akcenat daje vrsti i

kvalitetu, odnosno operativnoj upotrebljvosti, koji će biti u funkciji efikasnog

preduzimanja planskih mjera i aktivnosti. U naučnoj literaturi podaci se mogu kvlificirati

na izvorne podatke - sirova obavještenja i podatke sigurnosnog karaktera, do kojih se došlo

iz različitih izvora na osnovu početnih podataka i njihove informatičko - analitičke obrade i

šireg društveng znanja.

138 O. Đorđević , Leksikon bezbednosti, Partizanska knjiga Beograd, 1986., str. 23

139 N. Pavlović, n.d., str. 40

5

U izradi sigurnosnih procjena pretežno se koriste slijedeće metode:

matematičko – statistička obuhvaća obradu matematičko - statističkih pokazatelja

sigurnosnih pojava/tabele, grafikoni, indeksi, statističke projekcije itd/,

analitička metoda - obuhvača analizu strukture sigurnosnih pojava,

opisna metoda - obuhvaća popis statističkih pokazatelja uz donošenje

odgovarajućih zaključaka,

analiza rada policije - uvtrđuje veze između sigurnosnog stanja i efikasnosti

djelovanja policije. Utvrđuju se uzročno – posljedične veze između stanja

sigurnosti i kvaliteta organizacije i djelovanja policije na stanje sigurnosti.140

6.6. Osnovni pojmovi u sistemu obezbjeđenja i zaštite objekata

U naučnoj litearaturi koja tretira problematiku javne i privatne sigurnosti, a time i

mjera i aktivnosti na obezbeđenju i zaštiti objekata od posebnog značaja, aktivitet

odgovarajućih agencija i službi unutrašnje zaštite se uglavnom odvija putem:

fizičke zaštite,

tehničke zaštite,

integralne - kombinovane zaštite.

Zaštita predstavlja proces kome je cilj smanjenje ili neutralisanje rizika izazvanih

potencijalnim dejstvom indetifikovanih prijetnji, dok obezbjeđenje predstavlja

organizovanu plansku primjenu mjera, radnji i sredstava u cilju zaštite od ugrožavanja

određenih ličnosti, objekata, prostora i skupova.141

Fizička zaštita predstavlja zaštitu ljudi i imovine od uništenja, oštećenja, krađe i

drugih oblika opasnog ili štetnog djelovanja na zdravlje i život ljudi odnosno na imovinu.

U tom smislu, mjere sigurnosnog karaktera možemo posmatrati kao pružanje usluga na

poslovima obezbjeđenja, koji zahtjevaju lično prisustvo, odnosno neposredna aktivnost

službenika obezbjeđenja u određenom prostoru, vremenu, kao i primjenu mjera upotrebe

sredstava prinude.

140 M. Jurina, Pušellić, Jurković, Elmenti organizacije policije, MUP Hrvatska, 1995., str. 30

141 M. Belić, M. Vlašić, Bezbednost, Beograd, 1-2, 2009.

5

Tehnička zaštita je zaštita ljudi i imovine tehničkim sredstvima i opremom

namjenjenom za te potrebe, osim sistema vatrodojave koja je regulisana Zakonom zaštiti

od požara i Zakonom o prostornom planiranju i korištenju, zemljišta na nivou Federacije

BiH. Preciznije kazano radi se o obezbjeđenju lica i imovine, koje se vrši stvaranjem

uslova tehničkim sredstvima, uređajima i drugom opremom, njihovim planiranjem,

projektovanjem, ugradnjom i održavanjem, s ciljem spriječavanja radnji usmjerenih prema

štićenim objektima.

Integralna - kombinovana fizičko –tehnička zaštita predstavlja obezbjeđenje lica

i imovine istovremenim ili kombinovanim primjenama navedenih vidova zaštite.142

U sistemu fizičkog i unutrašnjeg obezbjeđenja objekata i saradnja sa policijskim

strukturama predstavlja veoma odgovoran i sistemski pristup u izradi pojedinih planova i

procjena, kako bi se u sadejstvu i uz primjenu propisanih mjera i procedura uspješno štitili

objekti od posebnog značaja. Zakonom o unutrašnjim poslovima i Zakonom koji regulišu

oblast privatne sigurnosti propisano je da se objekti kao što smo naveli štite kroz fizičku,

tehničku i integralnu kombinovanu zaštitu. U tom smislu, vladine institucije uspostavljaju

unutrašnju službu sigurnosti - obezbjeđenje, koja u saradnji sa policijskim strukturama ima

posebna prava, dužnosti i odgovornosti. U primjeni kombinacije fizičke i sistema tehničke

zaštite, koje su u funkciji obezbjeđenja objekata, prostora u naučnoj i stručnoj literaturi se

koriste opći pojmovi:

štićeni objekt - podrazumjeva sveukupni prostor unutar kojeg se vrši obezbjeđenje

ili zaštitno djelovanje;

štićena osoba - podrazumjeva osobu nad kojom se vrši obezbjeđenje/zaštitno

djelovanje/;

perimetar - crta razgraničenja koja odvaja prostor štićenog objekta od ostalog

prostora;

čuvar - službenik obezbeđenja-uključuje sva lica koja vrše poslove fizičke zaštite

na osnovu certifikata za obavljanje poslova fizičke zaštite u unutrašnjeg

obezbjeđenja;

142 Pojmovno definisanje je preuzeto iz Zakona o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine /Sl.list Federacije BiH 78/o8 sa komentarom autora.

5

tehničar - osoba koja je je nadležnog organa unutrašnjih poslova dobila ovlaštenje

za obavljanje poslova tehničke zaštite;

napad - svaka radnja koja je usmjerena na povredu nekog dobra;

odbrana - svaka radnja koja je učinjena radi odbijanja napada;

zaštitne zone - dijelovi štićenog prostora,odnosno perimetra na koje se primjenjuju

različiti sistemi i stepeni zaštite.

Također, u sistemu zaštite navedenih objekata, izdvjaju se četiri zaštitne zone, koje

predstavljaju četiri stepena zaštite.

prva zaštitna zona - potrebno je sprovesti i uspostaviti zaštitu cijelog obima

štićenog prostora, što je ustvari zaštita perimetra štićenog objekta. Radi se o

ogradama i njihovim tehničko - fizičkim vizuelnim pokrivanjem;

druga zaštitna zona - misli se na sve detalje zaštite interijera / unutrašnjost/

štićenog objekta (vratamprozori, prolazi, zidovi), te nadgledanje istih/

zaključavanje, zatvaranje/uz upotrebu ljudskog i tehničkog faktora;

treća zaštitna zona - podrazumjeva posebno važne prostore u unutrašnjosti

štićenog objekta. Ovdje je važan uslov organiziranje ljudskog i tehnčkog aspekta

zaštite/patrole, kamere, alarmi itd/;

četvrta zaštitna zona - sveukupni tehničko - fizički potencijali u zaštiti objekata i

unutrašnjeg prostora.143

6.6.1. Fizička zaštita

Fizička zaštita predstavlja zaštitu lica, objekata i prostora. Dakle, radi se o potrebi

ličnog prisustva čuvara - službenika u određenom objektu ili prostoru u cilju njegove

žaštite od svih oblika opasnosti. Poslovi fizičke zaštite mogu se obavljati samo u skladu sa

propisanim procedurama radi sprečavanja i otkrivanja svih štetnih pojava i protivpravnih

radnji, koje mogu nanijeti štetu imovini. Svaka radnja ili mjera koju službenik - uposlenik

obezbjeđenja uradi izvan zakonom dopuštenih mjera, povlači za sobom odgovornost za tu

143 Dajmanović i dr., Isto, str.5

5

radnju. Zakonom su precizno propisani uslovi korištenja fizičke sile i upotreba vatrenog

oružja. U članu 27. Zakona o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine

je taksativno navedeno da144 čuvari koji obavlja poslove fizičke zaštite objekata, prostora i

imovine su ovlašteni za preduzimanje slijedećih radnji:

upozoriti lice da se udalji iz prostora ili objekta koji se osigurava,ako se

neovlašteno nalazi ili zadržava u tom prostoru, odnosno objektu,

spriječiti neovlašteni licu ulazak u prostor ili objekat koji se osigurava,

zadržati lice zatečeno u prostoru ili objektu koji se osigurava u izvršenju krivičnog

djela do dolaska policije,

spriječiti neovlašteni ulazak, odnosno izlazak vozila ili lica sa prtljagom iz prostora

ili objekta koji se osigurava, kao i obaviti pregled tih lica i vozila,

upozoriti lice da se udalji iz prostora ili objekta koji se osigurava ukoliko je došlo

do većeg narušavanja javnog reda i mira, u protivnom će zadržati to lice do dolaska

policije.

6.6.2. Tehnička zaštita

Osnovni cilj upotrebe tehničke zaštite je sprečavanje protivpravnih radnji, usmjerenih

prema štićenim objektima ili prostorima koji se štite. Pod sistemom tehničke zaštite

podrazumjevaju se:

sistemi za fizičko sprečavanje nedopuštenih pristupa objektu, a naročito:

- specijalne ograde, rampe, barikade, protivprovalna vrata i drugi mehanički ili

elektromehančki i sistemi tehničke zaštite kojom rukuju ovlaštena ili odgovorna

lica.

- sve vrste brava sa serijskim brojem ili kodom,

- neprobojna stakla i slične građevinske konstrukcije,

- oprema za pohranjivanje i čuvanje predmeta i dokumenata/kase,trezori i sl/

144 Sl. list, FbiH broj: 78/08

5

elektronski i sigurnosni sistemi koji omogućuju:

- stalni nadzor nad štićenim objektom sa jednog mjesta/centralni nadzorni sistem/

- otkrivanje i evidentiranje nedopuštenog stanja/neovlašten ili nasilan ulazak,

odnosno pokušaj ulaska u štićeni objekat ili dio štićenog objekta, pokušaj

onesposobljavanja sistema tehničke zaštite i dr/

- izvedba plana postupanja u vanrednim situacijama/ukoliko je planom predviđeno

da se automatski provedu dodatne radnje u slučaju povrede prostora radi

mehaničkog blokiranja određenih prolaza, prekid napajanja električnom energijom,

javljanje i dr/,

- rekonstrukciju događaja, odnosno okolnosti koje su predhodile vanrednom

događaju,

- nadzor nad radom čuvara zaduženog za obezbjeđenje objekata i provođenje

propisanog radnog režima u objektu.

U realizaciji tehničke zaštite objekata koriste se pretežno slijedeći elektronski

sistemi: alarmni protipožarni sistemi; sistemi zatvorene televizije; sistemi za kontrolu

pristupa; sistemi za kontrolu obilaska objekta; protivpožarni sistemi i ostali elektronski

sistemi koji si u funkciji zaštite objekata, lice i imovine. Tehnička zaštita lica ,objekata i

prostora se naročito odnosi na:

protivprovalne,protivprepadne i protivdiverzijske tehnike,

zaštita ljudi i čovjekova okoliša,

zaštita podataka i dokumentacije,

zaštita nedopuštenog pristupa u štićene objekte i prostore,

zaštita od unošenja eksplozivnih ,jonizirajućih i drugih opasnih tvari,

zaštita iznošenja ,odnosno otuđenja štićenih predmeta i stvari.

Da bi tehnička zaštita bila u funkciji, neophodno je preduzeti odgovarajuće mjere i

aktivnosti kao što su:

izrada procjene ugroženosti štićenog objekta ili prostora,

5

izrada sigurnosnog elaborata,

definiranje projektnog zadatka,

projektovanje sistema tehničke zaštite,

ugradnja sistema tehničke zaštite,

stručni nadzor nad izvođenjem radova ugradnje sistema,

obavljanje tehničkog pregleda sistema tehničke zaštite,

održavanje i servisiranje sistema tehničke zaštite.

Iz navedenog proizilazi da se prije ugradnje uređaja sistema tehničke zaštite, treba

izvršiti procjena ugroženosti štićenog objekta i na temelju navedene procjene izraditi

sigurnosni elaborat kojim se određuje nivo tehničke i fizičke zaštite, te njihova međusobna

umreženost, naročito u operativnom pogledu. U izradi sigurnosnog elaborata se strogo

mora vodi računa o svim eventualnim ugrožavajućim elementima, što je i fundamentalni

preduslov za planiranje sistemskih tehničko - operativnih mjera na preveniranju svih

štetnih djelovanja koja se odnose na objekte od posebng značaja.

Prilikom izrade procjene ugroženosti objekata, ona se temelji naročito na slijedećim

podacima: vrsti, namjeni i veličini objekta; izgledu objekta; lokaciji i okruženju;

građevinskim i ostalim karakteristikama objekta; vrsti i broju stalnih i povremenih

korisnika; režimu rada i načinu korištenja objekta; opremi i drugim predmetima i

dokumentima koji će se u objektu nalaziti; te stepenu rizika od njihovog oštećenja,

otuđenja ili uništenja.

Na osnovu urađene procjene ugroženosti objekta izrađuje se sigurnosni elaborat

kojim se određuje nivo fizičke i tehničke zaštite. Pored navedenog elaboratom se određuju

i dodatne mjere kao što su: zahtjevi koje moraju ispunjavati sistemi tehničke zaštite, koji

utječu na sigurnost objekta i pouzdan rad tehničke zaštite, što se posebno odnosi na sistem

napajanja električnom energijom, telefonske veze, postojanje plinskih instalacija, rasvjeta i

drugih sistema. Građevinski zahtjevi koji se odnose na niveliranje terena, sigurnosni

razmaci, izvori vanjskih smetnji za sistem, uređenje okoliša itd.

5

Projektni sistem tehničke zaštite predstavlja poslovnu tajnu između ovlaštene organizacije

koje je ugradila sistem tehničke zaštite i vlasnika objekta na koji je navedeni sistem

postavljen.

6.7. Nadležnost i ovlaštenja policije

U Zakonu o unutrašnji poslovima i Pravilnicima o unutrašnjog organizaciji i

sistematizaciji radnih mjesta, te odgovarajućim uredbama, uređena je i oblast

obezbejeđenja ličnosti i objekata. U tom smislu postoje posebne organizacione jedinice,

koje su uspostavljene/sektori, odjeljenja, uprave u kojima su između ostalog formirane

potrebne policijske strukture za izvršavanje navedenih veoma odgovornih, specifičnih i

sigurnosno osjetljivih poslova i zadataka.

Djelovanje i ponašanje policije u sprovođenju zakonskih propisa iz ove oblasti

podrazumjeva i općeprihvaćene standarde i procedure policijskog postupanja. Dakle,

policija kao legitimni organ izvršne vlasti u skladu sa posebnim dužnostima i ovlaštenjima,

a na temelju analize i procjene stanja te ostalih relevantnih dokumenata, neposredno radi

na operativnim poslovima i zadacima fizičkog obezbjeđenja objekata od posebnog značaja

iz nadležnosti ministarstva, odnosno drugih organizacionih oblika.

Da bi ovlašena službena lica, odnosno lica koja provode zakon, mogla uspješno

obavljati poslove i zadatke obezbjeđenja objekata, kao i druge poslove javne sigurnosti,

njima se izdaje službena legtimacija i posebne oznake, nose propisanu uniformu, te oružje

u skladu sa propisima o vršenju poslova i zadataka policije.

U vršenju poslova i zadataka obezbjeđenja objekata, ovlaštena službena lica imaju

pravo da preduzimaju potrebna ovlaštenja, od legtimisanja, upozorenja, pregleda, pretresa

itd., i da pojedina lica privedu nadležnom organu kada je to potrebno radi zaštite života i

lične sigurnosti građanja, otkrivanja krivičnih djela, te drugih nedopuštenih aktivnosti kada

je u pitanju sigurnost objekata od posebnog značaja.

Sva sredstva koja stoje na raspolaganju policiji, radi izvršenja službenih zadataka,

mogu se primjenjivati kao i sva druga Zakonom utvrđena ovlaštenja samo u Zakonu

propisanim slučajevima. Posebno trebamo naznačiti da u primjeni upotrebe smrtonosne

5

sile, policija se mora pridržavati Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Komisije i

suda. U tom smislu posebno treba apostorfirat i osnovna načela, a to su: načelo zakonitosti,

nužnosti, srazmjernosti, postupnosti, preciznosti i načelo selektivnosti.

Poseban značaj za obavljanje navedenih poslova i zadataka predstavlja

odgovarajuće obrazovanje, operativnost, profesionalnost, autoritet prilikom izdavanja

policijskih ovlaštenja, etička dimenzija, a posebno sposobnost analize sigurnosnih pojava i

procjene ugroženosti objekata, na temelju čega se kreiraju sigurnosne procjene, radi

donošenja konkretnih planova operativno - taktičkog postupanja policijskih struktura.

Kvalitetno operativno - analitičko praćenje omogućuje da se uspješno organizira

provođenje adekvatnih mjera preventivnog i operativnog karaktera. Naznačene mjere

trebaju rezultirati prikupljenjem podataka i informacija koji če poslužiti za noveliranje

analitičkih sigurnosnih procjena.

Tako da se operatvni podaci i informacije blagovremeno dostavljaju na veći stepen

analitičke procjene na kojima rade radnici sa velikim iskustvom u organima i službama

sigurnosti. Međutim, svaka operativna informacija podliježe višestrukom ocjenjivanju i

provjeravanju. Iz tih razloga mora doći do izražaja sposobnost srednjeg policijskog

menadžmenta da na bazi naučnih, stručnih i analitičkih pristupa , dobro analiziraju i izuče

svaki problem koji se odnosi na sigurnost objekata, da se donese pravilan sud o cjelini

izvršenja operativnih zadataka i o načinu njihove realizacije.

Konkretna analiza stanja praćenja sigurnosnih pojava predstavlja relevantan

preduslov i element, kako bi se problemi mogli u cjelini komparirati sa jedinstvenim

metodološkim pristupom u izradi procjena ugroženosti. Polazeći od toga, nameće se

potreba, da rukovodni kadrovi trebaju u kontinuitetu izučavati savremenu metodologiju i

organizaciju istraživanja pojava i događaja, savremene metode i tehnike analize, njihove

specifičnosti, ovladavanje kreativnim principima i metodologijom rukovođenja,

efikasnijem operativno - analitičkom praćenju i usmjeravanju operativno – taktičke

djelatnosti, s posebnim osvrtom na taktiku preduzimanja pojedinih operativnih radnji i

postupaka u toku izvršavanja zadataka obezbjeđenja i sigurnosti objekata.

Zaštita objekata od posebnog značaja se vrši na državnom, entitetskom i

kantonalnom nivou, kao i na prostoru distrikta Brčko. U osnovi svi nadležni organi

policijskih snaga imaju ista prava, obaveze i dužnosti u obavljanju navedenih zadataka, s

tim što svaka policjska agencija u skladu sa sigurnosnim izazovima, rizicima i prijetnjama,

5

lokalitetetom i značajem objekata donose procjenu ugroženosti, na osnovu koje se izrađuje

sigurnosna procjena koja u konačnici opredjeljuje izradu konkretnih operativnih i drugih

plasnkih zadataka.

Na nivou države Bosne i Hercegovine navedene mjere i aktivnosti provodi

Direkcija za koordinaciju policijskih tijela. U članu šest se precizno navodi da ista vrši

“organiziranje i provođenje fizičke i tehničke zaštite lica i objekata organa BiH i

diplomatsko - konzularnih organa, koji se posebno štite u skladu sa odgovarajućim

zakonima, međunarodnim obavezama i drugim propisima koje donosi vijće ministara“. U

okviru navedene Direkcije, odnosno organizacionoj strukturi je uspostavljen sektor za

osiguranje VIP osoba i objekata. Dakle on „organizuje, koordinira i provodi mjere

operativnog, fizičkog i tehničkog osiguranja VIP osoba i objekata od državnog interesa, te

vrši procjenu moguće ugroženosti štićenih osoba i objekata. U skladu sa odredbama Bečke

konvencije i dugih međunarodnih obaveza, štiti i osigurava dilplomatske objekte,

međunarodne institucije i diplomatsko - konzularne predstavnike u BiH, te osigurava

strane delegacije prilikom posjete BiH“. Sektor je organiziran kroz odjeljenje za osiguranje

i pratnju VIP ličnosti, u okviru kojeg navedene poslove i zadatke izvršava jedinica za

neposredno osiguranje VIP osoba i jedinica za osiguranje VIP delegacija. Drugo odjeljenje

je zaduženo za osiguranje objekata u čijem sastavu su: jedinica za osiguranje VIP objekata

i jedinica za osiguranje stranih DKP i rezidencija sa ispostavama u Mostaru, Banja Luci i

Tuzli.U okviru sektora je uspostavljeno i Odjeljenje za operativnu podršku u čijem sastavu

je: operativno dežurstvo, odsjek za procjenu prijetnji, odsjek za protivdiverzionu,

biohemijsku i sanitarnju zaštitu, te jedinica za intervenciju i podršku.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Fededracije BiH - Federalna uprava policije i

kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, kao i

policija distrikta Brčko su svojim zakonskim i podzakonskim aktima i uredbama precizno

definisali nadležnosti i odgovornosti u vezi sa obezbjeđenjem objekata od posebnog

interesa. S tim u vezi, navedene policijske institucije su posebnim propisima odredili koje

ličnosti i objekte treba štititi. Tako da je vlada Federacije BiH svojom uredbom o

određivanju ličnosti i objekata utvrdila broj lica i objekata, te način njihovog osiguranja.

Plan obezbjeđenja objekata policija donosi na osnovu predhodne procjene

ugroženosti, odnosno sigurnosne procjene o lokalitetu objekata, što opredjeljuje i broj

policijskih službenika potrebnih za izvršavanje poslova obezbjeđenja; način vršenja

5

obezbjeđenja; podjelu na sektore i podsektore; konkretne zadatke koji vrše obezbjeđenje;

način prevoza; mjesto i vrijeme za primopredaju smjene; naoružanje i oprema; prevozna

sredstva; sredstva veze; tehnička i druga pomoćna sredstva; način održavanja veze; vrijeme

obezbjeđenja; način saradnje sa drugim subjektima koji učestvuju u obezbjeđenju, te druge

relevantne elemente neophodneza provođenje zakonskih i drugih procedura koje su u

funkciji zaštite objekata.

6.8. Prava, obaveze i odgovornost uposlenika unutrašnjeg

osiguranja

Zakonom o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine

Federacije BiH145, u članu 37 je predviđeno organziranje službe zaštite. U članu 38. je

propisano da pravna lica mogu organizirati i vlastitu unutrašnju službu za obavljanje

poslova zaštite svoje imovine, objekata i prostora/služba zaštite/. Dakle, poslovi zaštite

obavljaju se unutar prostora i objekata u kojima se vrši navedena djelatnost. S tim u vezi,

organi u okviru pravnog lica su dužni da donesu poseban akt o organizaciji službe

unutrašnje zaštite, kojim se posebno precizira: konkretni poslovi fizičke i tehničke zaštite;

službeni prostori koji se štite; objekat i imovina u kojima će služba obavljati poslove i

zadatke; unutrašnju organizaciju i sistematizaciju sa ukupnim brojem uposlenika;

odgovornim licima itd.

U navedenom zakonu, tačnije članovima 40, 41, 42 su precizno utvrđene procedure

o dobijanju saglasnosti za organizaciju unutrašnje službe zaštite, sa svim uslovima (broj

lica, certifikati, tehnička sredstva i oprema za obavljanje poslova fizičke zaštite, sredstva

veze, međusobna komunikacija, saradnja sa policijskim snagama koje obavljaju poslove

fizičke zaštite, te drugim subjektima koji su odgovorni za objekte koji se štite itd).

145 Sl.list FBiH broj:78/08 i 67/13

5

Da bi uspješno obavljali poslove i zadatke unutrašnjeg osiguranja, pripadnici su u

obavezi da poznavaju slijedeće propise:

Zakon o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine Federacije

BiH146

Sigurnosni elaborat koji se izrađuje na osnovu procjene ugroženosti objekata koji

se štite,

Pravilnik o upotrebi sile i vatrenog oružja pri vršenju poslova fizičke zaštite ljudi i

imovine/“službene novine FBiH“broj:78/08/;

Uputstvo o kućnom redu organa uprave;

Pravilnik o mjerama zaštite od požara;

Pravilnik o zaštiti od požara;

Uputstvo o radu unutrašnjeg osiguranja u slučaju izbijanja požara;

Uputstvo o načinu vođenja knjige primopredaje smjene;

Ostale propise i normativne akte ustanova ,koji se odnose na oblast unutrašnjeg

osiguranja objekata.U obavljanju poslova i zadataka uposlenici su se obavezni

pridržavati odredbi Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH i Zakona o zaštiti tajnih

podataka.

Na osnovu naprijed navedenih dokumenata, proizilaze i obaveze lica koja obavljaju

poslove i zadatke unutrašnjeg obezbjeđenja koja se posebno odnose na:

upoznavanje sa događajima iz pedhodne smjene, te provjeru ispravnosti opreme

koja se koristi na radnom mjestu, obilazak objekata i prostorija radi utvrđivanja

stanja sigurnosti i primopredaje smjene ili prijema radnih obaveza;

sprečavanje svakog nedozvoljenog ulaska ili boravka u objektu;

otvaranje i zatvaranje ulaza u zgradu,identifikaciju i kontrolu licaa koja ulaze u

zgradu, kontrolu unošenja, odnosno iznošenja stvari i opreme iz objekta;

146 Sl.list FBiH broj: 78/08 i 67/13

5

poznavanje glavne lokacije ventila za zatvaranje vode, kao i mjesta gdje se nalaze

prekidači za isključenje električne energije u objektu;

poznavanje rasporeda vatrogasnih aparata i hidranata u objektu;

preduzimanje mjera u slučaju izbijanja požara u skladu sa Uputstvom o načinu rada

unutrašnjeg osiguranja;

poznavanje telefonskih brojeva i adresa odgovornih lica u organima -

organizacijama koje treba obavjestiti ili pozvati u slučaju vanrednih okolnosti i

stalno inoviranje postojećeg imenika;

pregled detektorom metala posjetioca kako isti nebi u objekat unosili stvari koje

prema uputstvu nije dozvoljeno unostiti;

poznavanje naačina funkcionisanja sistema videonadzora;

poznavanje načina funkcionisanja vatrodojavnog sistema;

Ovo su samo neke obaveze lica koja rade na tim poslovima i zadacima. Tu se još

mogu navesti osnovne dužnosti rada prijema posjetilaca, način rada sa posjetiocima,

komunikacija sa izvođačima radova na zgradi i s tim u vezi preduzimanje adekvatnih

mjera. S tim u vezi, su i obaveze odgovornih lica od kojih izdvajamo:

zadržavanje lica koje je na prostoru ili objektu koje se osigurava zatečeno u

izvršenju krivičnog djela do dolaska policije;

sprečavanje neovlaštenog ulaska,odnosno izlaska lica iz čuvanog prostora uz

izvršenje pregleda tih lica;

primjena Zakona o agencijamaa i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine;

U skladu sa navedenim zakonom upotreba vatrenog oružja;

naređenja radi osiguranja izvršenja poslova unutrašnjeg osiguranja;

organizacija i provođenje evakuacije iz objekta, shodno planu evakuacije;

fizičku i psihičku zaštitu i integritet uposlenika koji svoje poslove obavljaju u

objektu,kao i stranaka i gostiju koji posjećuju objekat;

5

sprečavanje svakog neovlaštenog snimanja i fotografisanja unutar objekta;

u svim vanrednim situacijama postupanje u skladu sa zakonom i drugim

procedurama.

6.9. Institucionalna saradnja policije i službe za unutrašnju

sigurnost objekata

U okviru operativnog aktiviteta policijskih struktura u BiH, a u skladu sa Zakonom

i podzakonskim aktima, obezeđenje objekata i institucija države, entiteta, kantona ima

poseban značaj za funkcionisanje organa vlasti na svim nivoima. Tako da se posebna

pažnja treba fokusirati na organizaciju funkcioniranja saradnje koje posredno i neposredno

učestvuju u obezbjeđenju objekata. Sami objekti njihova lokacija su dio fizičke

infrastrukture, koji su ključni za funkcionisnje države. Naročito je važno apostrofirati

njihovu efikasnu zaštitu kroz funkcije raznih sigurnosnih agencija, s posebnim akcentom

na njihovu međusobnu saradnju i koordinaciju, obzirom da su one uspostavljene sa

specifičnim funkcijama i zadacima.

Stoga je institucionalna saradnja između specifičnih subjekata unutrašnje

sigurnosti, između kojih izdvajamo policiju i službu unutrašnje zaštite, izuzetno značajna,

posebno u operacionalizaciji operativno - taktičkih, tehničkih i drugih resursa. Dakle,

neophodan je takav model i obim saradnje u svim segmentima važnih za zaštitu ovih

objekata.

Jedno od najvažnijih pitanja odnosi se na granične, jasne, precizne vrijednosti,

odnosno institucionalne nadležnosti u okviru sigurnosti i zaštite objekata. Ovo pitanje je

jako važno, pogotovu što jasno ukazuje na razgraničenje nadležnosti, što je preduslov za

funkcionisanje svake službe, ali i cijelog sistema. U tom smislu je od izuzetnog značaja

konkretna saradnja i blagovremena razmjena podataka i informacija sigurnosnog karaktera

s ciljem pravovremenog obostranog upoznavanja i preduzimanja efikasnijih mjera na

preveniranju eventualnih sigurnosnih problema. Znači ukoliko je operativna umreženost u

okviru svojih nadležnosti na potrebnom nivou, to je i garancija odgovarajućeg

5

obezbjeđenja, koje podrazumjeva organizovanu i plansku primjenu mjera, radnji i

sredstava u cilju zaštite ugrožavanja određenih objekata, prostora, skupova itd.

Prema tome, uspješne mjere obezbjeđenja doprinose zaštiti objekata, što u osnovi

predstavlja proces smanjenja ili neutralisanja rizika izazvanih potencijalnim dejstvom

neidentifikovanih prijetnji. Imajući u vidu raznolikost rizika i prijetnji, njihov faktor

iznenađenja ,to od navedenih službi nedvojbeno zahtjeva da u kontinuitetu propituju

uspostavljeni model obezbjeđenja, odnosno da su sa svim preduslovima sposobne da u

savremenim prilikama odgovore na sve izazove koji opterećuju sigurnost objekata.

Međutim, taj proces zahtjeva interdisciplinarno praćenje sigurnosnih pojava, prilika,

analizu sigurnosnih procjena sa procjenom ugroženosti, i na osnovu toga predlaganje

konkretnih mjera i aktivnosti na unapređenju obavljanja navedenih specifičnih i veoma

odgovornih zadataka.

Posebna odgovornost je na menadžmentu navedenih službi koji je u obavezi što se

posebno odnosi na policijske strukture, da pruža pravovremenu stručnu pomoć u

izvršavanju poslova obezbjeđenja, da prati stanje sigurnosti objekata i nalaže mjere za

njihovo unapređenje, neposredno ostvaruje uvid u stanje fizičke zaštite i nalaže

preduzimanje odgovarajućih mjera za poboljšanje izvršavanja namjenskih zadataka,

usmjerava i usklađuje rad organizacionih jedinica, nalaže inspecijski nadzor i kontrolu

rada jedinica za obezbjeđenje objekata, daje odgovarajuće instrukcije iz njihovog

djelokruga rada, nalaže saradnju sa drugim Agencijama za provedbu zakona s ciljem

usklađivanja i saradnje konkretnih mjera sa službama unutrašnje sigurnosti, a posebno

predlaganje operativno - preventivnih, preventivno - tehničkih, bioloških, sanitarnih

protivpožarnih, komunikacijskih i drugih mjera i aktivnosti u zaštiti objekata od posebnog

značaja.

5

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Na osnovu svega izloženog u magistarskoj tezi, možemo apostrofirati da

institicionalna saradnja između policije i službe unutrašnjeg obezbjeđenja na obezbjeđenju

objekata od posebnog značaja, implicira potrebu znanstveno – istraživačkog promišljanja

svih relevantnih aspekata koji su opredijeljujući za organizaciono i funkcionalno

prilagođavanje policije saglasno načelima i vrijednostima demokratskog pravnog i civilnog

društva, što se odnosi i na unutrašnje službe zaštite, saglasno savremenim izovima,

rizicima i prijetnjama. To se posebno odnosi na društva u tranziciji u kojima se odvija niz

dinamičkih, komplementarnih aktivnosti u različitim oblastima društvene strukture.

Međutim, u tim tranzicijskim socijalnim prilikama, raznoliki su faktori koji

uzrokuju, odnosno razne oblike izazova, što neminovno zahtjeva reakciju agencija za

provedbu zakona u preveniranju naznačenih i drugih ponašanja koji utječu na sigurnost

zaštite objekata od posebnog značaja.

Posebnu ulogu, značaj i odgovornost u tom procesu imaju policijske strukture,

odnosno svi nivoi njihovog menadžmenta. Dakle, zahtjevi društva u sasvim novim

političkim i drugim uvjetima, prema policijskim strukturama se zasnivaju na posve drugim

postulatima, što od njih, a posebno od policijskog menadžmenta traži potpuno novi model

saradnje sa službama unutrašnje zaštite u izvršavanju navedenih poslova i zadataka.

Da bi odgovorili znanstvenim zahtjevima naznačene teme, a osobito ako se uzme u

obzir koliki je značaj institucionalne saradnje između policije i službe unutrašnje zaštite u

savremenim uslovima, u prvom dijelu rada elaborirani su ključni pogledi koji se odnose na

pojam i teorijsko određenje, etiologiju, te institucionalni razvoj policije sa posebnim

akcentom na savremeno poimanje policije, odnosno organizaciju i koncept njenog rada u

demokratskom društvu. U tom smislu, novi pristup , zasnovan na naučnim spoznajama, su

5

realan izraz savremenih potreba policije, što će je učiniti efikasnom i na poslovima

sigurnosti objekata.

U drugom dijelu rada poseban je naglasak dat značaju naučnog istraživanja

policijskog rada u demokratskom društvu, što predstavlja i značajnu priliku za policijske

strukture u smislu kreiranja i redefiniranja policijske filozofije, tako da su sveukupne

promjene i policijski sistem stavile pred velike organizacione, strategijske, obrazovne i

operativne izazove. U središtu tih promjena je pitanje vladavine prava, i zaštite osnovnih

prava i sloboda građana, u skladu sa međunarodnim relevantnim izvorima, što je posebno

obrađeno u prvom dijelu magistarske teze.

S tim u vezi, nametnulo se pitanje odnosa između policije i sredstava masovnih

komunikacija, s obzirom da su oni dužni pružiti građanima tačne, objektivne, istinite i

pravovremene informacije, u obliku i obimu koji su prihvatljivi za građane odnosno javno

mnjenje. Kritičkim sagledavanjem i analizom konkretnih odnosa između policije i medija,

impliciralo je potrebu da se naznače sigurnosni razlozi za oblikovanje nove strategije, s

obzirom da policija nudi usluge od najvećeg značaja za građane, a to je njihova sigurnost.

U tom smislu, posebno je ukazano da su svi oblici informiranja javnosti putem

medija veoma osjetljivi, jer imaju javni karakter. Time policija dobija povjerenje i

naklonost od strane građana, što s druge strane otvara preduslove za izgradnju adekvatnih

odnosa sa lokalnom zajednicom.

Polazeći od navedenog i policijski sistemi i njihov menadžment prolaze kroz

evoluciju i prilagođavanje, koji ciklično doživljavaju organizacione i kadrovske

preobražaje, na što utječu političko - pravne i druge promjene, kao i tempo razvoja

savremenih procesa, koji su protkani zahtjevima za stalnim propitivanjem i traženjem

efikasnih puteva reorganizacije i strukturalnih promjena.

Naime, kako smo i u radu elaborirali, posebno područje koje opredjeljuje policijsko

djelovanje je odnos policije i lokalne zajdenice. U tom smislu, policija u svakodnevnom

kontaktu sa građanima, svojim savjetima, upozorenjima, prijedlozima na preventivno –

socijalnom planu pridonosi vlastitoj afirmaciji i ugledu. Upravo kreiranje strategije rada

policije u zajednici, određujući svoje ciljeve i operativne prioritete, jeste najbolji putokaz

5

za izgrađivanjem poželjnih odnosa. To proizilazi iz činjenice da je policija kao javna

služba u funkciji javne sigurnosti. Znači samo na bazi uspostavljene klime međusobnog

povjerenja, pruža se mogućnost policijskim strukturama da u skladu sa zakonskim

ovlaštenjima efikasno provode mjere socijalne kontrole, s posebnim akcentom na

prevenciju kriminaliteta, a time i poboljšanja kvaliteta sigurnosnog življenja u lokalnim

zajednicama. Razvijanje partnerstva između policije i lokalnih kolektiviteta na prevenciji

kriminaliteta i održavanje javnog reda i mira, treba sve više u budućnosti da prerasta u

funkciju služenja, čime će policija stvarati povoljnu predodžbu i postati cijenjene zaštitne

snage unutar lokalnih zajednica.

Imajući u vidu sve sigurnosne izazove, u trećem dijelu rada je elaboriran pojam

sigurnosti, podjela sigurnosti prema osnovnim obilježjima, vrste sigurnosti: individualna,

pravna sigurnost, društvena sigurnost, sigurnost prema subjektima i objektima zaštite i

sigurnost prema uzrocima i ishodištima nesigurnosti. S tim u vezi, prezentirana je

orgnizaciona struktura sistema sigurnosti u Bosni i Hercegovini, s posebnim akcenton na

policijske agencije, dajući kratak presjek procesima reforme policije i poteškoćama, koje

su pratile pokušaje restrukturiranja policije, sa viznom liberalizaacijom i uspostavom novih

policijkih agencija.

U narednom poglavlju dat je komparativni prikaz organizacije privatne sigurnosti i

zakonska rješenja, što se odnosi i na područje unutrašnje sigurnosti, koja je regulisana

navedenim zakonskim rješenjima sa pravima, obavezama i odgovornošću službi unutrašnje

zaštite. Anliza ukazuje da su sve države na osnovu specifičnosti orgnizacije policije,

sigurnonih izazova i prijetnji, lokalitetu objekata od posebnog znaačaja na svim nivoima,

modela orgaaanizacije policije, usvojili i provode zakonske obaveze i procedure u zaštiti

objekata od posebnog znčaja. U slijedećem dijelu rada, elaborirano je pojmovno određenje

i definicija rizika, analiza i procjena rizika, kao i vrste rizika.

Zadnje poglavlje se odnosi na institucionalnu saradnju između policije i službe

unutrašnje sigurnosti na zaštiti objekata od posebnog značaja. Kako je i sami naziv teme, u

ovom dijelu su prezentirani svi relevantni pogledi koji se odnose na ulogu, prava, obaveze i

odgovornosti policije na izvršenju navedenih poslova.Takođe je navedena orgnizacija

poslova obezbjeđenja od državnog do kantonalnog nivoa. U tom smislu, posebno je

obrađena sigurnosna procjena, kao osnov za preduzimanje planskih opertivno - taktičkih,

5

preventivnih i drugih mjera i aktivnosti na žaštiti objekata od posebnog značaja. S tim u

vezi, obrađeno je područje unutrašnje službe zaštite, njena organizacija, zakonska rješenja

i način obavljanja poslova, te saradnja saa policijom i drugim subjektima, koji su na

direktan ili indirektan način odgovorni za sigurnost objekata od posebnog značaja.

LITERATURA

1. Abazović, M.:Državna bezbjednost – Uvod i temeljni pojmovi; Fakultet

kriminalističkih nauka , Sarajevo; 2002.

2. Abazović, M.:Kadrovski rat za BiH, Savez logoraša BiH, Sarajevo 1999.

3. Ahić, J., Privatna sigurnost, FKKSS, Sarajevo, 2010.

4. Alan Bryman and Duncan Cramer: Quantitative Data Analysis, Rutledge, Londo,

1997.

5. Alendar, B. I dr.: Jugoistočna Evropa 2000. Pogled iz Srbije; Stubovi kulture;

Beograd; 1999.

6. Aron, R.: Mir i rat među narodima; Golden marketing; Zagreb; 2001.

7. Avramov, S.:Međunarodno javno pravo; Savremena administracija; Beograd; 1973.

8. Babić, M.:Krivični zakonik Republike Srpske sa komentarom i objašnjenjima;

Banja Luka, 2000.

9. Babić, M.:Novo reformisano krivično zakonodavstvo u BiH ; Zbornik radova,

Nove tendencijeu savremenoj nauci krivičnog prava; Sarajevo, 2005.

10. Banks, W.C.: National security law and the power of the purse; Oxford University

Press; New York; 1994.

11. Beridan, I.:Konflikti; Fakultet političkih nauka; Sarajevo; 2003.

12. Beridan I., Tomić M., i Krešo M., Leksikon sigurnosti – drugo izmjenjeno i

dopunjeno izdanje, DES – Sarajevo, 2001.

13. Bisić, M.: Evropska sigurnost i BiH, Šahimpašić, Sarajevo, 2007. Bisić,

M.:Sigurnosne determinante Evrope 80 – ih XX stoljeća , Šahimpašić, 2005.

14. Bosanac M., Petković – Mandić, Riejčnik sociologije i socijalne psihologije,

Informator, Zagreb, 1977.

15. Brošura Granična policija BiH: Uspostava i razvoj.

16. Buergenthal, T.: Međunarodna ljudska prava; Magistrat; Sarajevo; 1998.

5

17. Centar za sigurnosne studije BiH: Okrugli sto o elementima sigurnosne politike –

Obavještajne službe; Sarajevo; 2001.

18. Darby, J.J., Penal Code of the Federal Republic of Germany; The American Series

of Foreign Penal Codes, vol.28,Buffalo, 1987.

19. Dimitrijević, V.:Pojam bezbjednosti u međunarodnim odnosima; Savez udruženja

pravnika Jugoslavije; Beograd, 1973.

20. Duraković, N.: Uporedni politički sistemi; Fakultet političkih nauka; Sarajevo;

2000.

21. Đorđević, N.: Bezbednost i Jugoslavija; Zagreb; 1985.

22. Erneker, Holer: prema Porada, Erneker, Holer, Holonek, 2006.

23. Fletcher, G.P.:Rethinking Criminal Law; Oxford University Press, New York,

2000.

24. Finansijska, organizaciona i administrativna procjena Policijskih snaga BiH i

Državne granične službe, Sažetak menadžmenta, ICMPD, TC i dr. Sarajevo, maj

2004.

25. Fosdick R.: Europen Police System, New York, 1915.

26. Gedis, L.J.:Hladni rat, Clio, Beograd; 2003.

27. Grizold, A., Fertila, B.:Varnotsne politike velesila ; Ljubljana ; 2007.

28. Grizold, A., Tatalović, S., Grotila, V.: Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti,

Fakultet političkih znanosti; Zagreb; 1999.

29. Grizold, A.: Evropska varnost; Fakultet za družbene vede; Ljubljana; 1999.

30. Grizold, A.:Međunarodna sigurnost; FPZ; Zagreb; 1988.

31. Grupa autora: BiH od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata,

Generalštab Armije FbiH, Sarajevo, 1995.

32. Grupa autora: Etničnost i stabilnost Evrop u 21. Stoljeću, Zagreb, 2001.

33. Grupa autora: NATO i novi međunardoni odnosi, Politička kutura, Zagreb, 2004.

34. Grand Larousse encyclopedique en dix volumes, Paris, 1963.

35. Hadžić, M. (2001) Sudbina partijske vojske. Beograd: Samizdat B92.

36. Horvatić Z.: Kazneno pravo i druge kaznene znanosti, odabrani radovi, Zagreb,

2004.

5

37. Ibrahimagić, O, Dejton i Bosna u Evropi – Pravna suština Dejtona, VKBI,

Sarajevo, 2001.

38. Ibrahimagić, O, Supremacija BiH nad entitetima, VKBI, Sarajevo, 1999.

39. Izvještaj o radu Vijeća ministara BiH za 2010. godinu.

40. Jasić, S, Zakon staroga i srednjeg veka, Beograd, 1968.

41. J. Unijat: Privatne bezbednosne kompanije u Srbiji, prijatelj ili pretnja, Centar za

civilno-vojne odnose, Beograd2008.

42. Jones, Jack, Risk management, LLC, 2006.

43. Jovašević, S., Krivični zakon Republike Srbije, Beograd, 2005.

44. Jurina, Jurković, Pušeljić, Elementi organizacije policije, Zagreb, 1999.

45. Kaseze, A., Međunarodno krivično pravo, Beograd, 2005.

46. Kržalić, A: Privatna sigurnost, Centar za sigurnosne studije, Sarajevo 2007.

47. Lyman, J. L.: The Metropoliten London Police Act of 1829., Journal of Criminal

Law, Criminology and Police Science, 1964.

48. Masleša R., Teorije i sistemi sigurnosti, Magistrat, Sarajevo, 2001.

49. Milan Ljepojević (2009), Reforma policije u BiH. Banja Luka: Trioprint

50. Milosaveljvić B., Nauka o policiji, Beograd, 1997.

51. Milosavljević,B o., Teorijske snove bezbednosne procene, Vojno delo, broj:

2/2012.

52. Mijalković, S: O nedržavnom sektoru nacionalnog sistema sigurnosti , inostrana i

domaća iskustva – UDK

53. Milutinović, M., Kriminalna politika, Savremena administracija, Beograd, 1984.

54. Miran, M., Osnovna pitanja u vezi sa pojmom sigurnosti, Zagreb, 1994.

55. Korajlić, N: Situacijska kirminalistika

56. Goard, S: The Private Military Company, Kansas, USA, 2001.

57. M.Dančić, Bezbednosni menadžment, B.Luka, 2010.

5

58. M. Belić, M. Vlašić, Bezbednost, Beograd, 1-2, 2009.

59. Modly D., Šuperina i Korajlić N., Riječnik kriminalistike, Strukovna udruga

kriminalista, Zagreb, 2008.

60. N. Pavlović, Modeli praćenja i procjenjivanje bezbednosne situacije u funkciji

obezbeđenja i zaštite određenih ličnosti, Kriminalističko - policijska akademija,

Beograd, 2013.

61. Nezavisne novine, Istraživanje:Analiza rada agencija na nivou Bosne i Herecgovine

(VIII dio). 31.07.2012.

62. Nikač Ž., Rad policije u zajednici, Kriminalističko – policijska akademija,

Beograd, 2007

63. Đorđević, O., Leksikon bezbednosti, Partizanska knjiga Beograd, 1986.

64. Paul Wilkinson, Terrorism Versus Democracy, Zhe Liberal State Respnse,

Rautledge, 2006

65. Rječnik srpskorvatskog književnog jezika, Matica srpska, Novi Sad, 1971.

66. Petrović, B., Dobovšek, B., Mreže organiziranog kriminaliteta, Pravni fakultet

Sarajevo, 2007.

67. Petrović B., Narko kriminal, Krivičnopravni, krivičnoprocesni, kriminološki i

kriminalistički aspekti, Pravni fakultet Sarajevo, 2004.

68. Petrović, B., Sigurnost i suradnja kao reakcija na organizirani kriminalitet U

srednjoj i Jugoistočnoj Evropi, Zbornik radova, Pravni fakultet, Sarajevo, 2007.

69. Rohan Gunaratna, Inside AL Qaeda: Global Network of Terror, London, Hurst,

2002.

70. Ruso, Ž.Ž., Društveni ugovor, Beograd, 1949.

71. Priručnik rad policije u zajednici u BiH

72. Sadiković, Ć., Evropsko pravo ljudskih prava, Magistrat, Sarajevo, 2001.

73. Sadiković L., Država u evropskom poretku, Šahinpašić, Sarajevo, 2005.

74. Stajić, Lj., osnovi bezbednosti, Beograd, 1999.

75. Strateški plan aktivnosti državne agencije za istrage i zaštitu 2012-2014. SIPA,

Sarajevo 2012.

5

76. Šilović, J., Frank, S., Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i slovenaca,

Jugoslovenska štampa, Zagreb, 1929.

77. Šulce, H., Država i nacija u evropskoj historiji „Filip Višnjić“, Beograd, 2002.

Godine

78. Tehnical Standard Risk Taxomany Co 81, The Open Group UK, 2009

79. The Oxford Dictionary: A New English Dictionary an Historical Principles,

Clarenden Press, Oxford, 1933.

80. Tomić, Z., Krivično pravo II, posebni dio, 2. Izmjenjeno i dopunjeno izdanje,

Pravni fakultet, Sarajevo, 2007.

81. Vukadinović, R., Postkomunistički izazovi u evropskoj sigurnosti; Ziral, Mostar,

1997.

82. Zimmerman E.: Policija i mass – mediji, časopis Izbor, br. 2, 1981.

83. Živanović, T., Osnovi krivičnog prava Kraljevine Jugoslavije, opšti dio, I knjiga,

Beograd, 1935.

84. Živanović, T., Osnovi krivičnog prava Kraljevine Jugoslavije, opšti dio, II knjiga,

Beograd, 1937.

Zakoni, konvencije, deklaracije

85. Služeni glasnik RS, broj 48/03

86. Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH, broj 2/00 - 33/05

87. Službeni glasnik BiH, broj 50/04, 27/07 i 59/09.

88. Službeni glasnik BiH, broj 27/04, 63/04 i 49/09.

89. Službeni glasnik BiH, broj:54/05 i 36/08.

90. Službeni glasnik BiH, broj:36/08.

91. Službeni glasnik BiH broj: 36/08

92. Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu („Službeni glasnik BiH“, br. 27/04,

63/04, 35/05 i 49/09).

5

93. Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH, član 41. Stav 2.

94. Zakon o agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije.

„Službeni glasnik BiH, broj 103/09.

95. Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine, Službene novine FBiH, broj: 50/02

96. Zakon o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine, Službene

novine FBiH, broj: 78/08

97. Zakon o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj

djelatnosti, Službeni glasnik Republike Srpske, broj: 50/02

98. Zakon o agencijama za osiguranje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti,

Službeni glasnik Brčko Distrikta, broj: 27/04

99. Evropska konvencija o suzbijanju terorizma od 27. Januara 1977. Godine, Službeni

glasnik RS - Međunardoni ugovori, 3/03

100. Evrospka konvencija o kontroli pribavljanja i posjedovanja vatrenog oružja

od strane pojedinaca od 28. Juna 1987. Godine, Službeni glasnik RS – Međunardni

ugovori, 3/03

Odabrani linkovi:

www.wikipedia.org

www.vzs.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=208&Itemid=13

www.vzs.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=208&Itemid=13

www.interpol.com/Public/cia/fahlman.asp

www.communitypolicing.org/strategic/index