REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA

DIPLOMATSKA I POLITIČKA AKTIVNOST ZA RAZGRANIČENJE I DIOBU TERITORIJA IZMEĐU HRVATSKE I

ITALIJE POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA (Tema savjetničkog ispita)

Autor Dr. sc. Mario Mikolić

Mentor akademik Vladimir Ibler

2

KAZALO

UVOD 3 SUPROTSTAVLJENI SUBJEKTI DO KRAJA RATA 4 POLITIČKA I DIPLOMATSKA AKTIVNOST ZAINTERESIRANIH STRANA ZA VRIJEME RATA 5 ZAVRŠNE VOJNE OPERACIJE U ISTRI I TRSTU 11 MIROVNA KONFERENCIJA 12 SLOBODNI TERITORIJ TRSTA (STT) 18 PRILOZI 21 LITERATURA 26

3

UVOD

Proces razgraničenja između Hrvatske i Italije poslije drugog svjetskog rata

sagledavamo putem procesa za razgraničenje između bivše FNR (SFR) Jugoslavije i Italije.

Hrvatska, naime, u to vrijeme nije bila samostalni međunarodni priznati subjekt, pa je u njeno

ime njene interese pred međunarodnim čimbenicima zastupala i branila vlada tadašnje

Jugoslavije u sklopu ukupnih jugoslavenskih interesa.

Poslije raspada Austro-Ugarske monarhije (1918.), u čijem je sastavu do tada

bila, Hrvatska je među najvećim gubitnicima vlastitih teritorija i to u korist tadašnje

Kraljevine Italije.

Odlukama Mirovne konferencije u Versailles-u (1919.), kojima je prethodio

tajni “Londonski ugovor” (1915.) između sila Antante i Kraljevine Italije i bilateralnim

ugovorima između Kraljevine SHS (Jugoslavije) i Kraljevine Italije (Rapallo 1920. i Rim

1924.) Italija je svoj državni međunarodno priznati teritorij proširila na Istru, Rijeku, otok

Cres i otok Lošinj s manjim otocima u njihovoj blizini, Zadar s otocima i na Lastovo.

Takvo razgraničenje nije moglo trajno zadovoljiti neposredno zainteresirane

strane, tj. Hrvatsku i Sloveniju. To tim manje, jer talijanska strana nije ispoštovala nijednu od

preuzetih obveza glede hrvatske i slovenske manjine (na tim prostorima većina). Stoga je

trebala samo dobra prilika, odnosno odgovarajuća nova politička i vojna konstelacija snaga

da bi se postavilo pitanje revizije razgraničenja s Ialijom. Nakon dužeg čekanja, ta se prilika

pokazala izbijanjem drugog svjetskog rata i njemačko-talijanskom agresijom na Jugoslaviju

(u nekim dijelovima i mađarskom i bugarskom agresijom), te organizacijom i razvitkom

oružanog narodnooslobodilačkog (partizanskog) pokreta. Taj se pokret, ne dugo po izbijanju,

proširio i u hrvatskim i slovenskim krajevima pod Italijom, s javno proklamiranim ciljem

otcjepljenja od Italije i prisajedinjenja Hrvatskoj, odnosno Sloveniji.

4

Pitanje revizije granice s Italijom, koje je bilo postavljeno s jugoslavenske

strane, a posebice s hrvatske i slovenske strane nije riješeno samim činom oružanog

zaposjedanja spornih teritorija tijekom ili neposredno u završnim vojnim operacijama, već je

ono rješavano postepeno, etapno, tj. Mirovnom konferencijom u Parizu 1947. godine,

“Londonskim memorandumom o sporazumijevanju” (bilateralni ugovor Italije i Jugoslavije,

koji su uime svojih vlada potpisali veleposlanici V. Velebit i M. Brosio) 05. listopada 1954.

godine i Osimski (Osimo) ugovori (1975. godine) između Jugoslavije i Italije, koji su uime

svojih vlada potpisali ministri vanjskih poslova M. Minić i A. Rumor.

SUPROTSTAVLJENI SUBJEKTI DO KRAJA RATA

Već u samim počecima rata pitanje revizije granice s Italijom istaknula je

izbjeglička Vlada Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Londonu, koju je snažno podržavala

Vlada Ujedinjenog Kraljevstva (u nastavku: Velika Britanija), ali uz ogradu da će se to pitanje

definitivno rješavati poslije rata u sklopu mirovne konferencije o Italiji.

Istovremeno to je pitanje istaklo i vodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta

(dalje: NOP) Jugoslavije, odnosno NOP-a Hrvatske i Slovenije. Za razliku od Vlade

Kraljevine Jugoslavije, vodstvo NOP-a je reviziju granice s Italijom namjeravalo postići

oružanom silom tj. zaposjedanjem spornih teritorija i uspostavom vlasti i na taj način

međunarodne čimbenike, koji će o tome odlučivati, staviti pred svršeni čin.

Novostvorena (10. travnja 1941.) Nezavisna država Hrvatska (dalje: NDH) nije

bila u stanju postaviti pitanje revizije granica s Italijom, jer je bila njena saveznica. Štoviše

NDH je, na zahtjev Italije, dodatno izgubila teritorij (Dalmacija) u korist Italije (Rimski

ugovori Pavelić – Mussolini 1941.).

Stvaranje NDH kao saveznice nacističke Njemačke i fašističke Italije s jedne

strane i stvaranjem NOP-a s druge strane, bila je velika nesreća za hrvatski nacionalni korpus.

I jedna i druga strana je imala svoje sljedbenike, a bile su u vrlo oštrom političkom, idejnom i

oružanom sukobu. No, upravo je ustupanje Dalmacije Italiji, a time gubitak nada da bi NDH

mogla bilo što učiniti u korist Hrvata koji su poslije prvog svjetskog rata došli pod talijansku

5

dominaciju, ponukalo je veliku većinu stanovništva svih tih krajeva da se aktivno priklone

NOP-u. NOP se, naime, predstavio kao realna mogućnost oslobađanja od talijanske

dominacije i integriranja u hrvatski nacionalni korpus.

Vlada Kraljevine Jugoslavije tada nije bila ozbiljan čimbenik, a porastom

uloge i ugleda NOP-a kao ratujućeg saveznika u antifašističkoj koaliciji, ona je zapravo

prestala biti predstavnik naroda Jugoslavije, a najmanje Hrvata i Slovenaca. Samo su rijetki

pojedinci u Istri i Slovenskom primorju gajili nadu u spas koji bi im garantirala izbjeglička

Vlada Kraljevine Jugoslavije, odnosno obnovljena “Monarhistička Jugoslavija” s dinastijom

Karađorđevića na čelu.

Fašistička (Mussolinijeva) vlada Kraljevine Italije bila je, sve do polovice

1943., uvjerena u svoju konačnu pobjedu zajedno s ostalim članicama “Sila osovine Berlin –

Rim – Tokio”, pa je i svoj posjed u Hrvatskoj smatrala konačnim. S druge strane, talijanska

antifašistička emigracija, kao i antifašisti u Italiji, vjerujući u poraz Italije, snažno su lobirali

da i poslije rata Italija sačuva svoju teritorijalnu ukupnost koju je imala do 1941. godine.

POLITIČKA I DIPLOMATSKA AKTIVNOST ZAINTERESIRANIH STRANA ZA

VRIJEME RATA

Sve do kapitulacije Italije (08. rujna 1943.) nije bilo većih i javnih političkih i

diplomatskih aktivnosti zainteresiranih strana na međunarodnoj sceni glede revizije granica s

Italijom, odnosno glede diobe nekih njenih posjeda s jedne strane, odnosno za očuvanje

teritorijalne cjelovitosti Italije s druge strane.

Za bolje razumijevanje onoga što će se odvijati na međunarodnoj diplomatskoj

sceni glede revizije granice s Italijom valja uočiti da je pitanje revizije jugoslavensko-

talijanske granice bilo lansirano u polje uobičajenog diplomatskog lobiranja, bolje reći bilo je

izloženo na diplomatsku tržnicu još prije izbijanja rata i postalo je predmetom trgovine Velike

Britanije u njezinim odnosima s Jugoslavijom i Italijom, koja je bila vođena ratnim

pragmatizmom (kako je ustvrdio D. Šepić).

6

Ideja o reviziji granice s Italijom i nije proizišla u britanskom Foreign Office-u,

već iz djelovanja jugoslavenskih diplomata naklonjenih Velikoj Britaniji. Njima zapravo i nije

bilo stalo da anektiraju protuprirodno otrgnute krajeve i dijelove matičnih naroda (Hrvata i

Slovenaca), već do spriječavanja Jugoslavije, ako bi ju Velika Britanija javno podržala u

zahtjevu za revizijom, da pristane uz nacističku Njemačku i fašističku Italiju. Postojalo je,

naime, uvjerenje da bi obećanje aneksije Istre i Gorice te jadranskih otoka moglo osujetiti bilo

kakve njemačke ponude jugoslavenskoj vladi. U tom kontekstu, s diplomatsko-političke

strane gledišta, vrlo je zanimljiva studija u obliku memoranduma, koju je za Foreign Office

Velike Britanije izradio “Balial College” u Oxfordu 05. veljače 1941. godine. Dakle, dva

mjeseca prije nacističko-fašističke agresije na Kraljevinu Jugoslaviju.

U tom se dokumentu britanskim političarima i diplomaciji sugerira da bi

Jugoslavija, u pogodnom trenutku, polazeći od načela narodnosti, mogla polagati pravo na

bivše “autrijsko primorje” tj. na Istru (“osim njene zapadne obale”), Trst, Goricu i Gradišku,

te na Zadar, Rijeku, Cres, Lošinj i Lastovo i to sve na temelju austrijskog popisa stanovništva

iz 1910. godine.

Tvorci ovog memoranduma su, dakle, “pogodili” teritorijalne aspiracije koje će

kasnije izdvojeno iskazati Vlada (u izbjeglištvu) Kraljevine Jugoslavije i vodstvo NOP-a. Pri

tome autori sugeriraju kako bi bilo dobro, ako se udovolji jugoslavenskim zahtjevima, da Trst

ipak ostane talijanski, jer da spada u talijanski kulturni i gospodarski krug. Za zapadnu pak

obalu Istre oni tvrde da je etnički talijanska ali da je zaleđe slavensko. Valja, međutim, uočiti

da u tome autori nisu bili sasvim u pravu. Činjenica je, naime, da su gradići na obali bili

naseljeni talijanskim i talijaniziranim stanovništvom, ali je već njihovo predgrađe bilo u

pravilu naseljeno Hrvatima, odnosno Slovencima. U daljnjem eleboriranju problema autori

tvrde da bi, ako bi se strogo poštivala etnička granica, tj. crta koju čini pruga Pula – Trst,

mnogo “Jugoslavena” ostalo u Italiji, tj. na zapadnoj strani ove granice, kao i mnogo Talijana

u Jugoslaviji, tj. istočno od ove granice. Zbog toga autori su predložili, prihvati li se rečena

etnička granica kao nova granica između Jugoslavije (konkretnije: Hrvatske i Slovenije) i

Italije, razmjenu stanovništva na obje strane granice. U suvremeno doba običaj je govoriti o

tzv. “humanom preseljenju”. Za njih bi najbolje rješenje za novo razgraničenje bila tzv.

“Wilsonova cra” (prijedlog predsjednika SAD na Mirovnoj konferenciji u Versailles-u poslije

prvog svjetskog rata, koji je manje ili više slijedio crtu pruge Pula – Trst). Pri svemu tome

valja uočiti zapažanja tvoraca ovog memoranduma koji su tvrdili da bi ovi krajevi koji bi bili

7

dodijeljeni Jugoslaviji, došli pod upravu Zagreba odnosno Ljubljane (u vidu su imali

svojevrsno federativno uređenje nove Jugoslavije), a ne “balkanskih Srbijanaca”. Takav je

argument pripremljen kako bi se lakše pridobilo Talijane u nekim pregovorima poradi novog

razgraničenja.

Politička aktivnost partizanskog pokreta, odnosno NOP-a kulminirala je

čuvenim Pazinskim odlukama (rujan 1943.) o otcjepljenju od Italije i prisajedinjenju Istre

Hrvatskoj. U Sloveniji je vodstvo NOP-a donijelo sličnu odluku o prisajedinjenju slovenskog

dijela Istre i Slovenskog primorja Sloveniji. Te odluke, ma koliko god imale značaj jedino pro

foro interno (formulacija F. Čulinovića), imale su širok politički odjek. To tim više jer je iza

njih stajala snažna politička i oružana snaga NOP-a. Stoga ćemo se složiti s H. Sirotkovićem

koji je ustvrdio da su te odluke bile politički temelj za sve kasnije državno-pravne odluke. Te

su odluke dobile potvrdu ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja

Hrvatske, svojevrsna vlada i parlament partizanske Hrvatske), koji je 20. listopada 1943.

objavio odluku o prisajedinjenju Hrvatskoj svih krajeva pod Italijom tj. svih koji su Italiji

pripali temeljem međunarodnopravnih akata i onih koje je Italija anektirala agresijom na

Jugoslaviju.

Odluka ZAVNOH-a po F. Čulilnoviću je imala državno-pravnu valjanost, jer

da je ZAVNOH tada djelovao kao stvarna vlada partizanske Hrvatske. Po H. Sirotkoviću,

ZAVNOH je legalizirao “Pazinske odluke”, ali da ipak nije imao kompetencije proglasiti

ništetnim međunarodne ugovore koje su Jugoslavija i NDH sklopile s Italijom, iako na štetu

hrvatskog naroda. Zbog toga je i AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja

Jugoslavije), mada je u suštini prihvatio takve odluke, prigovorio naglasivši da je tako nešto

smio potpisati samo AVNOJ, a ZAVNOH supotpisati. To svakako pravno stoji. No, u

AVNOJ-u su čin ZAVNOH-a doživjeli kao separatistički potez, ali ne i sličnu odluku

Plenarne oslobodilne fronte Slovenije. Međutim, AVNOJ je (na svom drugom zasjedanju) 29.

studenoga 1943. u bosanskom gradiću Jajcu legalizirao odluku i ZAVNOH-a i Plenarne

oslobodilne fronte Slovenije Odlukom o vraćanju svih hrvatskih i slovenskih krajeva koji su

međunarodno-pravno ili silom došli pod talijansku upravu.

Odluka AVNOJ-a, tada već priznatog međunarodnog i savezničkog čimbenika,

predstavljala je jednostrani prekid međunarodnih ugovora i kao takva nije mogla imati učinak

8

ipso facto. No, u tom vremenu bitnija od toga je bila politička motivacija za objavu krajnjjih

teritorijalnih ciljeva NOP-a. Zbog toga je ta odluka i naišla na širok odjek, posebice u Italiji.

Odluka AVNOJ-a je važna i s aspekta odnosa s antifašističkim saveznicima.

Ona je, naime, koincidirala sa zaključcima Konferencije u Teheranu (Roosevelt – SAD,

Staljin - SSSR i Churchill – VB) 28. studenoga 1943. godine. Tada je,naime, bio dat odgovor

i na zahtjeve izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije, tj. da će ona biti obnovljena u njenim

prijeratnim granicama, a da će se njeni zahtjevi prema Italiji (Istra, Zadar, Rijeka i dr.)

rješavati poslije rata. Ovo je sasvim razumljiva diplomatska ograda, budući da je Italija u

međuvremenu izašla iz rata i da je njena nova vlada postala saveznikom antifašističke

koalicije. Ta je ograda izazvana i činjenicom što su se već nazirali suprotni interesi između

država zapadne demokracije i SSSR-a, koji su kasnije kulminirali tzv. “hladnim ratom”. U

međuvremenu je i NOP postao priznati međunarodni čimbenik, zauzimajući mjesto

izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije, ali i shvaćan ideološki vrlo vezanim za Sovjetski

Savez, pa je valjalo misliti da se Italija previše ne oslabi u nekoj budućoj novoj konstelaciji

snaga.

Dakako, odluka AVNOJ-a je imala samo unutarnji pravni učinak. Što se tiče

krajeva vezanih za ugovor u Rapallo-u iz 1920. i Rimu iz 1924., samo je međunarodna

konferencija mogla donijeti konačnu odluku. Takvo rješenje je moglo dati i novi bilateralni

ugovor između Italije i Jugoslavije. No, bilo bi iluzorno to očekivati od dvije snažno

suprotstavljenih i nepopustvljivih subjekata. Valja se međutim potsjetiti da su sve odluke

NOP-a, glede otcjepljenja pojedinih teritorija od Italije, pa i odluke AVNOJ-a, počivale i na

načelima Atlantske povelje iz 1941. godine, tj. da se teritorijalna uvećanja tijekom rata smiju

činiti samo po volji stanovništva kojega se to tiče.

Bez obzira na međunarodno-pravnu regulativu, činjenica je da su hrvatski

krajevi pod talijanskom upravom de facto od jeseni 1943. godine postali dio nacionalnog i

državnog teritorija Hrvatske. Ta je činjenca bitno utjecala na politička i diplomatska lobiranja

tijekom rata i tijekom održavanja međunarodne Mirovne konferencije u Parizu.

Međunarodni čimbenici nisu prihvatili svršen čin, ali su ih odluke NOP-a glede

razgraničenja s Italijom natjerale na razgovore još tijekom rata s predstavnicima NOP-a u

cilju da te odluke modificiraju u smislu sužavanja teritorijalnih pretenzija.

9

Teritorij koji je Italija okupirala 1941., ili onaj koji joj je ustupila NDH

(Pavelić) tzv. Rimskim ugovorima nisu bili predmet razmatranja i niti je post Mussolinijeva

Italija polagala pravo na njih. Predmet spora bili su teritoriji koji su pripali Italiji temeljem

mira u Versaillesu i temeljem bilateralnih ugovora između Italije i Jugoslavije (Rapallo 1920.

i Rim 1924.). Pri razmatranju ove problematike mi ne možemo ignorirati stajališta NDH

prema Istri. Činjenica je, kao što je već ustvrđeno, da Pavelić nije mogao ništa učiniti dok je

Mussolini bio jak. No, odmah po kapitulaciji Italije (08. rujna 1943.,) Pavelić je 10. rujna

1943. godine objavio proglas o prisajedinjenju svih hrvatskih krajeva koje je do svoje

kapitulacije držala Italija, uključivši i one koje je bila dobila poslije prvog svjetskog rata.

Glede Istre, on je pak tražio samo njen istočni dio tj. do tzv. “Wilsonove linije” (dokle su

sezale i srednjovjekovne granice hrvatske države), držeći da je teritorij zapadno od te crte

talijanski. Međutim, Pavelić nije imao realne snage da ni toliko teritorijalno proširenje ostvari.

Prije svega nije imao vojni potencijal kojim bi odbio očekivani anglo-američki desant, pa je

Hitler zapravo anektirao taj teritorij, stvorivši zasebnu široku oblast od Trsta i Ljubljane do

Kvarnera, nazvavši je operacijskom zonom “Jadransko primorje”.

Mussolini, kojega su nacisti ponovo doveli na vlast u teritorijalno vrlo

smanjenoj “Talijanskoj socijalnoj republici”, koja je povijesti poznata i kao “Republika od

Salo-a” (Repubblica di Salò) na sjeveru Italije, nije se mogao suprotstaviti Hitleru. No, pred

kraj rata bio je spreman podržati bilo koju snagu u Italiji koja bi bila kadra zaustaviti prodor

Titovih snaga u tzv. Julijsku krajinu.

Istovremeno u svijetu je vrlo aktivno lobirala talijanska antifašistička

emigracija, posebice ona u SAD, za očuvanje cjelokupnog talijanskog državnog teritorija.

Kasnije, uviđajući svoje zahtjeve nerealnim, s obzirom na novi raspored snaga, talijanska je

strane počela činiti ustupke. Predsjednik Vlade Bonomi, u kojoj je bio i grof Sforza (obojica

tvorci Rapallskog ugovora iz 1920.), ponudio je tek manje kozmetičke promjene u

razgraničenju s Jugoslavijom. Sforza ističe nužnost “razumnih rješenja”, pa je predložio da

Rijeka postane tek “slobodna talijanska općina”, van talijanskog i van jugoslavenskog

državnog teritorija, te da kao takva postane sjedištem nekoj budućoj “Super ligi naroda”. Istra

i Trst su za njega bili nesporno talijanski teritorij, ali je bio voljan prihvatiti rješenje po kojem

bi tršćanska luka bila internacionalizirana tako d se u njoj i “Jugoslaveni osjećaju

10

gospodarima” (no nije detaljno elaborirao taj svoj prijedlog). Za Zadar i Lastovo Talijani nisu

bili voljni i dalje se sporiti.

Predsjednik britanske vlade W. Churchill je činio velike napore kako bi

osujetio partizansku vojsku da saveznike stavi pred svršen čin u Istri. U tu svrhu on se sastao s

Titom u Napulju (kolovoz 1944.) predloživši mu, pored ostalog, iskrcavanje anglo-američkih

snaga radi njihovog bržeg prodora Ljubljanskom dolinom prema Austriji. Tito je u načelu taj

prijedlog prihvatio uz uvjet da savezničke snage poštuju tamo već uspostavljenu “narodnu

vlast” i da surađuju s “narodnom vojskom”. Churchill je htio da to bude britansko-američka

okupaciona zona u kojoj bi do daljnjega na snazi bili talijanski zakoni, čemu se Tito

suprotstavio, jer bi time ignorirao rezultateNOP-a i volju većinskog naroda.

Do anglo-američkog desanta na tlu Istre nije došlo. No, uvidjevši namjere

svojih zapadnih saveznika, Tito je razradio strateški plan u cilju zaposjedanja Trsta, Rijeke i

Istre prije nego li tamo stignu anglo-američke snage koje su prodirale Italijom. Istovremeno

na svim spornim teritorijama razvijena je vrlo živa politička aktivnost u prilog zahtjevu za

prisajedinjenje Hrvatskoj i Sloveniji, odnosno Titovoj Jugoslaviji.

Za bolje razumijevanje ukupnih odnosa zapadnih saveznika prema Titu i

njegovoj Jugoslaviji, potrebno je uočiti činjenicu da su, s približavanjem kraja rata, na

površinu izbijala međusaveznička nadmetanja oko pojedinih zona interesa, pa su žurili u

namjeri da jedni druge preduhitre na konačnom cilju u Njemačkoj. No, istovremeno i jedni i

drugi su se čuvali da ne poremete zajedničke ratne operacije. S obzirom da je Tito (11. 04.

1945.) sa Staljinom potpisao “Ugovor o prijateljstvu i suradnji” došlo je do vrlo negativnih

reakcija zapadnih saveznika. Oni su Tita, naime, iako su ga poštivali, ionako smatrali

produženom sovjetskom rukom u nadmetanju sa Zapadom. Zbog toga su bili zabrinuti

činjenicom da će svaki teritorijalni ustupak Titu, značiti ustupak Sovjetskom Savezu, pa da će

se tim teritorijem koristiti upravo Sovjetski Savez. Ustupanje Istre, Trsta i Rijeke, a čijim su

se lukama koristile i ranije Mađarska i Češka, moglo bi previše približiti Sovjetski Savez

Jadranu i Sredozemlju. Zbog toga zapadni će saveznici učiniti sve da Tito ne ostvari sve svoje

proklamirane ciljeve glede kopnene granice s Italijom. S tim ciljem nastavljen su vojno-

diplomatski kontakti s Titom, koji je od jeseni 1944., već bio u Beogradu.

11

ZAVRŠNE VOJNE OPERACIJE U ISTRI I TRSTU

Feldmaršal Alexander, zapovjednik anglo-američkih snaga za čitavo

Sredozemlje, koji je održavao kontakt, nije uspio Tita uvjeriti da sa svojim snagama ne uđe na

teritorij Julijske Krajine. Tito je, naime, bio uvjeren da će ga zapadni saveznici izigrati glede

Istre i Trsta, pa je ostao pri svojim maksimalističkim stajalištima.

Krajem travnja 1945., Titove su se snage već primakle Julijskoj Krajini, u

kojoj su također vojno djelovale manje partizanske jedinice. Budući da mu se na tom pravcu

ispriječio jaki njemački front od Postojne do Rijeke, Tito je zapovijedio svojim jedinicama

zaobilaženje tog fronta i probijanjem na njegovim slabijim točkama nastaviti prema Istri i

Trstu. Bile su to jedinice XI korpusa JA, odnosno njegove IV armije koja je dobila taj

zadatak. Istovremeno su prema Trstu krenule i jedinice IX (slovenskog) korpusa.

Iz prepiske između Churchilla, Trumana (predsjednika SAD poslije

Roosevelta) i feldmaršala Alexandera, razvidno je koliko je njima bilo stalo da njihove

jedinice stignu u Trst prije Titovih. Tito je ipak bio prvi. Njegove prve tenkovske jedinice ušle

su u Trst već 01. svibnja 1945. Radio London i Beograd su još dan ranije objavili da je Trst

oslobodila JA. No, Trst ipak još nije bio potpuno slobodan, jer su u pojedinim dijelovima

grada njemačke jedinice pružale otpor, čekajući da se predaju anglo-američkim jedinicama. U

Trst su, ne dugo poslije Titovih jedinica, ušle jedinice pod zapovjedništvom generala

Freyberga. On je prihvatio predaju ostataka njemačkih jedinca, ali se nije odmah uplitao u

djelovanje “jugoslavenske” vojne i civilne administracije. Govorilo se i o mogućnosti

osnivanja “Sedme autonomne jugoslavenske republike” tj. Trstom kao glavnim gradom.

Rijeka i Istra su do 07. svibnja bile u potpunosti pod kontrolom Titove vojske i

civilnih vlasti.

Anglo-amerikanci nisu bili zadovoljni s ovakvim razvojem događaja i, budući

da je bio priznati saveznik, nastojali su Tita privoljeti na povlačenje. Razmijenile su se mnoge

optužbe i protuoptužbe, vodili su se mnogi razgovori i razmijenjivale note između Vlade

Velike Britanije, SAD-a i Jugoslavije, pa je svaka strana nešto popuštala te je na kraju

postignut sporazum u Beogradu, 09. lipnja 1945. S anglo-američke strane taj je ugovor

12

potpisao američki general Morgan. Po ovome sporazumu čitava je Julijska Krajina podijeljena

na dvije okupacijske zone – zonu “A” (Trst i šira okolica, te Pula s užom okolicom) pod

anglo-američkom vojnom upravom i zonu “B” (Istra bez Pule i Trsta) pod jugoslavenskom

vojnom upravom. Demarkacijska crta koja je razdvajala ove dvije zone nazvana je

“Morganova linija”.

Po tome su se sporazumu jugoslavenske jedinice morale povući iz zone “A”

već 12. lipnja.

Takvo stanje je trebalo potrajati sve do konačne odluke koju je trebala dati

Mirovna konferencija u Parizu za koju su pripreme bile u tijeku.

Tito se oštro odupirao zahtjevima zapadnih saveznika. No, kada je on shvatio

da ga Sovjetski Savez neće u svemu podržati, jer je Staljinu bilo stalo do pogađanja sa SAD o

drugim svjetskim pitanjima, Tito je ublažio svoja stajališta. On je već 21. svibnja 1945.,

obavijestio vlade SAD i Velike Britanije da je voljan pregovarati o spornim teritorijima.

Nakon toga pregovori su ubrzani i oni su rezultirali kompromisom.

Poltika svršenog čina nije donjela konačne rezultate, ali je sigurno imala

utjecaja na konačnu odluku. Malo je vjerojatno da bi Tito bio postepeno dobio i Trst, kako

tvrde neki talijanski autori kao npr. Diego De Castro, da ga nije išao osvajati, već da ga je

prepustio saveznicima kako je bilo dogovoreno.

MIROVNA KONFERENCIJA

Osnivanjem dvije zone postalo je jasno da će se pitanje Trsta i Istre

internacionalizirati. K tome zapadni su saveznici ostali dosljedni svom obećanju datom

Badoglio-u neposredno poslije potpisivanja kapitulacije, tj. da će učiniti sve da sačuvaju

talijanski teritorij u njegovoj cjelini sve do kraja rata, a da će eventualne promjene ovisiti o

mirovnom ugovoru. U diplomatskom djelovanju prema Italiji prije njene kapitulacije zapadni

saveznici nisu išli za tim da Italiju ponize, već da ju ohrabre da izađe iz saveza s Hitlerom te

da oružje okrene protiv njega. Zbog toga su npr. odbili razgovarati s Grcima o povratku

13

Dodekaneza i Epira, naglašavajući da će se sva sporna teritorijalna pitanja rješavati poslije

rata.

Prema Titu zapadni saveznici su imali tolerantnije stajalište, pa su pristali da i

njegove jedince okupiraju dio talijanskog državnog teritorija (tj. Istru i Slovensko primorje).

Sukob u pogledu Istre, Trsta i Slovenskog primorja očigleno nije mogao biti

riješen bez neposredne međunarodne arbitraže. U tu svrhu, a temeljem odluke Vijeća

ministara vanjskih poslova, 07. ožujka 1946., u Trst je doputovala Međusaveznička komisija

za razgraničenje između Jugoslavije i Italije. Komisiju su sačinjavala izaslanstva Velike

Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, a u njima diplomati i eksperti.

Uz Komisiju su došli i mnogobrojni novinari.

Hrvatsko i slovensko stanovništvo je bilo dobro pripremljeno za doček

Međusavezničke komisije. Na njegovim su kućama bile izvješene jugoslavenske i hrvatske

odnosno slovenske nacionalne zastave. Na pročeljima svih kuća stanovnici su sami ispisivali

važne statističke podatke, očito po naputku tadašnjih hrvatskih odnosno slovenskih vlasti,

npr.:”U ovoj kući živi ukupno 10 stanovnika i svi su Hrvati”, odnosno Slovenci. Na prilazima

gradovima i selima, koje je Komisija obilazila, stanovništvo je manifestiralo svoju volju za

prisajedinjenjem Jugoslaviji.

Od susreta i razgovora koje je Komisija ostvarila jedni od najvažnijih su oni u

Pazinu.

U Pazinu je 15. ožujka 1946., kada je Komisija stigla, bilo okupljeno mnoštvo

ljudi, a od Trsta do Pule stanovništvo je izašlo na ceste kojima je Komisija prolazila, ističući

natpise i izvikujući svoje opredjeljenje za Jugoslaviju. U Pazinu je bila organizirana izložba

dokumenata o kulturnoj i nacionalnoj posebnosti istarskih Slavena, o njihovom porijeklu,

brojčanosti i autohtonosti, ali i o Talijanima.

17. ožujka Komisija je primila izaslanstvo Oblasnog narodnog odbora, koje joj

je predalo “Memorandum Istra”. Pored povijesnih, vjerskih i drugih pokazatelja, u

Memorandumu su istaknuti podaci o etničkom sastavu pučanstva Istre prema statistikama od

1846. do 1945. godine. Posebice je bio dat podatak o etničkom sastavu 1945. Kao temelj za

14

određivanje narodnosti uzet je obiteljski jezik i slobodna izjava pojedinca o nacionalnoj

pripadnosti. Prema toj statistici u Istri je tada živjelo ukupno 337.408 stanovnika, od kojih

234.166 Hrvata (69,4%) i 92.788 Talijana (27,5%). Iz toga je proizašlo da je u Istri bilo više

Hrvata nego što ih je bilo prema popisu iz 1910., koji je bila sačinila adminstracija Austro-

Ugarske monarhije. Tim je podacima ujedno ukazano da većina Talijana živi u izoliranim

gradovima, a da njihovu okolicu nastanjuju Hrvati, odnosno Slovenci. Dati su i gospodarski

podaci iz kojih je bilo jasno da nijedan grad ne bi mogao gospodarski prosperirati bez oslonca

na svoje zaleđe. Da bi te podatke provjerila na licu mjesta, Komisija je uputila zasebnu

skupinu gospodarskih stručnjaka u Trst, Rijeku i Pulu.

Sve statističke podatke prikupio je i obradio “Jadranski institut” u Rijeci i

objavio ih u zasebnoj ediciji pod naslovom “Cadastre Nationale” (na francuskom jeziku), koja

je također bila uručena članovima Međusavezničke komisije.

Međusaveznička komisija je primila i izaslanstvo hrvatskih svećenika Istre,

koje je Komisiji predalo svoj memorandum. Svećenstvo je potvrdilo statističke podatke

temeljem crkvenih matičnih knjiga, te opisalo teške uvjete pod kojima su svećenstvo i vjernici

Hrvati i Slovenci živjeli za vrijeme talijanske uprave.

Svjedočenje katoličkog svećenstva u prilog Jugoslaviji predstavljalo je jedan

od najbitnijih argumenata koje je Međusaveznička komisija uvažavla.

Komisija je zatim obišla druga mjesta u Istri i Slovenskom primorju i svugdje

je doživjela isto i Komisija je stekla dojam da je to bio spontani nastup masa. No, takav su

dojam stekli i novinari. Dopisnik “New York Herald Tribune”(19. 03. 1946.) je npr. objavio:

“Stanovništvo Julijske krajine jednodušno je u želji za priključenjem Jugoslaviji”. No, tako je

bilo samo u zoni “B” – u zoni pod jugoslavenskom okupacionom upravom, dok je u zoni “A”

bilo zabranjivano Hrvatima i Slovencima javno manifestirati, pa su talijanski predstavnici

Međusavezničkoj komisiji ponudili statističke podatke koje je proizvela fašistička vladavina,

a ona je, kao što je poznato, ignorirala opstojnost Hrvata i Slovenaca na prostorima Julijske

krajine ili su oni, iz promidžbenih razloga, prikazivani u neznatnom broju. Zbog toga ne bi

imalo bitnog učinka navoditi ih i usporediti s onima koje je dala hrvatska strana.

15

Međusaveznička komisija je napustila Julijsku krajinu početkom travnja. Po

povratku ona je trebala sačiniti izvješće za Vijeće ministara. Umjesto zajedničkog izvješća,

svako je izaslanstvo sačinilo svoje, pa su se na stolu Vijeća ministara vanjskih poslova našla

četiri prijedloga za razgraničenje. Može se pretpostaviti da su pri tome odigrali konačnu ulogu

politički interesi pojedinih vlada, a ne stvarni pokazatelji prikupljeni na terenu.

Prijedlog Sovjetskog saveza je podupro jugoslavenske zahtjeve, stavljajući

granicu na Soči. No, kasniji događaji su pokazali da je Vlada Sovjetskog Saveza to isticala ne

zbog toga da zaista podupre jugoslavenske zahtjeve, već da od SAD izmami odgovarajuće

nagodbe oko podjele drugih interesnih sfera u svijetu.

Osim sovjetskog prijedloga, najpovoljniji prijedlog za Jugoslaviju dalo je

francusko izaslanstvo, koje je granicu postavilo na rijeci Mirni, tako da ona ide od svog ušća

prema sjeveru ostavljajući Bujštinu i Koparštinu, Goricu i Tržič Italiji.

Prijedlog izaslanstva SAD je slijedio tzv. “Wilsonovu liniju” iz vremena

poslije prvog svjetskog rata, prema kojoj bi Italiji ostala zapadna polovica Istre s raškim

ugljenokopima, Trst, Gorica i Tržič. Prijedlog izaslanstva Velike Britanije je bio gotovo

identičan onome koji je dalo izaslanstvo SAD s tom razlikom da je on raške ugljenokope

ostavljao Jugoslaviji. Valja još uočiti da se britanski prijedlog temeljio na crti razgraničenja

koju je na mapi Julijske krajine bio zacrtao Seaton Watson 1919. godine.

Francuski je prijedlog bio negdje između sovjetskog i britanskog, pa je Italiji

prepuštao Benešku Sloveniju, Kanalsku dolinu, Goricu, Trst, Koparštinu i Bujštinu. No, valja

uočiti da ni jedan od tri prijedloga tj. SAD-a, Velike Britanije i Francuske nije poštivao

princip etničke granice, pa ni gospodarska načela.

Sva četiri prijedloga data su u Vijeću ministara vanjskih poslova na njegovom

trećem zasjedanju u Parizu od 25. travnja do 16. svibnja 1946. godine.

Pred Vijećem je jugoslavenske interese branio tadašnji ministar vanjskih

poslova Edvard Kardelj, koji je ukazivao na nelogičnost i netočnost pojedinih prijedloga. No,

nije uspio u svemu obraniti jugoslavenske interese.

16

Predstavnici zapadnih saveznika su odbacili sovjetski prijedlog, SAD i Velika

Britanija su odustale od svojih prijedloga, pa je prihvaćen francuski prijedlog, koji je odmah

podržao i Sovjetski Savez.

No, Jugoslavija nije odustajala od svojih zahtjeva, pa je početkom svibnja

1946., u Pariz uputila posebno izaslanstvo iz Istre i Slovenskog primorja, a činili su ga

predstavnici raznih staleža i eksperti za pojedina područja. Namjera je bila da ovo izaslanstvo

informira francusku javnost o položaju Julijske krajine; da utjecajem na francuske političare

ishodi izmjenu datog prijedloga granične crte; to isto da pokuša izravnim dodirom sa stranim

diplomatima, te da već svojom nazočnošću potvrdi volju većine pučanstva u Julijskoj krajini.

Iz toga vremena ostalo je, pored drugih, svjedočenje msgr. Bože Milanovića,

koji je bio član ovog izaslanstva. On je lobirao među francuskim i belgijskim svećenstvom.

Na njihovo čuđenje da jedan katolički svećenik lobira u korist komunističke Jugoslavije a ne

katoličke Italije, prema osobnom svjedočenju, B. Milanović je odgovarao: “S katoličkom

Italijom mi Hrvati i Slovenci imamo loša iskustva, a što se tiče komunističke Jugoslavije valja

znati da su režimi promjenljivi, a da je narod vječan”. Ne bi se moglo reći da je tada msgr. B.

Milanović imao viziju raspada komunističke Jugoslavije i stvaranja nezavisne Hrvatske i

Slovenije, ali se njegov lobistički slogan ipak obistinio.

Postoje neka svjedočenja (Mijo Mirković alias Mate Balota) da je i Tito u

jednom trenutku, budući da su pregovori za razgraničenje bili vrlo teški, bio spreman ponuditi

kompromisno rješenje tj. da cijela zapadna obala Istre sTrstom i Pulom pripadne Italiji, ali da

su se tome usprotivili upravo predstavnici iz Istre.

Jugoslavenska strana je u Parizu istupala i s tezom da je i većina Talijana

Julijske krajine za prisajedinjenjem Jugoslaviji, što je ipak bilo teško dokazati. O tome da

većina Talijana nije bila za to, govori i činjenica o njihovom masovnom iseljenju odmah

nakon što je Mirovna konferencija donijela odluku o razgraničenju s Italijom. Točno je da je

među njima bilo mnogo onih koji su se u Julijskoj krajini nastanili za vrijeme fašističke

uprave između dva rata. No, bilo je dosta i autohtonih Talijana, talijaniziranih Hrvata i

Slovenaca koji su iselili. Iseljavali su i mnogi Hrvati i Slovenci koji nisu mogli prihvatiti

jugoslavenski komunistički režim.

17

Pri svemu tome ipak su politički interesi zapada bili prevladavajući, budući da

je Jugoslavija, kao što je već ranije ustvrđeno, viđena kao produžena ruka Sovjetskog Saveza.

Odluka je donijeta 02. srpnja 1946. Vijeće ministara vanjskih poslova je

prihvatilo francuski prijedlog kao kompromisni prijedlog. Shodno toj odluci Jugoslavija bi

dobila teritorij zapadno od “francuske crte”, dok bi se teritorij zapadno od te crte podijelio na

dva dijela i to tako da bi teritorij Devina, Kanalsku dolinu, Goricu i Tržič dobila Italija, a da

se od teritorija koji ide od Sv. Ivana prema Trstu, te od tršćanske općine i dio Istre do rijeke

Mirne stvori poseban “Slobodan teritorij Trsta” (STT), koji je podijeljen na zonu “A” i zonu

“B”. Zona “A” tj. Trst s okolicom je i dalje ostao pod anglo-američkom administracijom, a

zona “B” tj. Koperština i Bujština, pod jugoslavenskom. Takvo je rješenje trebalo biti

privremeno, tj. sve dok se ne izabere guverner STT, koji je trebao naizmjenično biti Talijan

odnosno Jugoslaven.

S takvim prijedlogom je Vijeće ministara vanjskih poslova išlo na Mirovnu

konferenciju u Pariz koja je započela 29. srpnja i trajala do 15. listopada 1946. Na njoj su bila

izaslanstva 21 države.

Političko raspoloženje prema Jugoslaviji nije bilo povoljno, pa je njenom

izaslanstvu ukazivano neka bude zadovoljno postigne li i “francusku liniju”. Bilo je, naime,

onih koji su predlagali (npr. Južna Afrika) da se Italiji preda i sjeverozapadna i jugozapadna

Istra.

O novoj granici između Jugoslavije i Italije glasovalo se 28. rujna 1946. Za

“francusku liniju” glasovala su izaslanstva 12 država, među njima i Sovjetski Savez,

izaslanstva 6 država su glasovala protiv, a 3 su bila uzdržana.

Kako prijedlozi nisu dobili dvotrećinsku većinu, glasovanje je ponovljeno na

plenarnoj sjednici u noći 9./10. listopada 1946., i prijedlozi su prihvaćeni običnom većinom.

Za je bilo 14 država, protiv 5, a 2 uzdržane (Belgija i Abesinija).

Konačna redakcija mirovnog ugovora s Italijom prepuštena je konferencij

četvorice ministara vanjskih poslova u New Yorku. Ministri su u studenome 1946. godine u

cjelini odobrili tekst mirovnog ugovora s Italijom, a zainteresirane su ga države potpisale u

18

Parizu 10. veljače 1947. godine. No, s njime nije bila zadovoljna ni Italija ni Jugoslavija, jer

su se i jedna i druga smatrale oštećenom i podvrgnute diktatu jačih.

Ubrzo poslije potpisivanja mirovnog ugovora sastale su se mješovita,

jugoslavenske i talijanske komisije koje su trebale označiti crtu granice između Italije i

Jugoslavije, te između njih i STT-a. Jugoslavenska je strana imenovala posebnu komisiju za

preuzimanje Pule i dijela Slovenskog primorja i bivšoj zoni “A” koji su po mirovnom

ugovoru pripali Jugoslaviji.

SLOBODNI TERITORIJ TRSTA (STT)

Slobodni teritorij Trsta je dobio međunarodni status. Na njegovu čelu vodstva

trebao je biti, shodno zaključku Mirovne konferencije, guverner. Guvernera je trebalo

imenovati Vijeće sigurnosti UN nakon konzultacija s talijanskom i jugoslavenskom vladom.

No, Vijeće sigurnosti nije imalo uspjeha u postizanju suglasnosti dviju vlada glede osobe

guvernera. I zapravo guverner nije nikada imenovan, pa je nastavljen okupacijski režim.

Međutim, zona “B” STT je postepeno, bez obzira na međunarodne odluke, bila uključena u

jugoslavenski državni sastav, odnosno u sastav Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

Virtualno je zapravo već bila inkorporirana u Jugoslaviju. Zbog toga, kao i iz razloga da

Vijeće sigurnosti nije imalo uspjeha u imenovanju guvernera, vjerojatno zbog toga jer su dvije

strane to bojkotirale, vlade SAD, Velike Britanije i Francuske su 20. ožujka 1948., izdale tzv.

Tripartitnu deklaraciju, kojom je Vladi Sovjetskog Saveza i Vladi Italije predloženo da se

postigne suglasnost za izradu aneksa Mirovnom ugovoru s Italijom, kojim bi se STT vratio

pod suverenitet Italije. To je uključivalo i zonu “B” STT tj. zonu pod jugoslavenskom

upravom. Deklaracija je objavljena uoči parlamentarnih izbora u Italiji (18. travnja 1948.), pa

je ona imala široki odjek, posebice u samoj Italiji.

Tome su se, međutim, očito usprotivile vlade Sovjetskog Saveza i Jugoslavije,

pa je u STT nastavljeno s istim okupacijskim režimom.

Istovremeno nastavljeni su razgovori između predstavnika Italije i Jugoslavije,

no ne s većim rezultatima, iako su pritisci izvana na obje strane bili veliki. Zainteresirane

19

strane su se toliko razišle da su i Italija (premijer Vlade Giuseppe Pella) i Jugoslavija pred

ljeto 1953. godine počele koncentrirati jake vojne snage na graničnim područjima, dok su se

anglo-američke snage spremale napustiti STT. Bila je to jedna od najvićih kriza u odnosima

Italije i Jugoslavije.

U to vrijeme već su se vodili pregovori s Italijom o ulasku u NATO i o

ustupanju baze na svom teritoriju za potrebe NATO-a. Predsjednik SAD Eisenhower bio je

protiv održavanja status quo-a, pa se zauzeo za miroljubivo rješavanje problema STT-a.

Nitko, naime, nije htio riskirati oružani sukob s Titom, čak ni Italija, iako je demonstrirala

silu. No, Pella, predsjednik Vlade Italije, je izvršio pritisak na svoje zapadne saveznike,

ucjenivši ih time da će biti primoran izvući Italiju iz NATO-a, ako se problem STT-a ne riješi

u korist Italije. Njegovom prethodniku Alcide-u De Gasperi-u je nedostajala takva odlučnost.

Ništa manje odlučan nije bio ni Mario Scelba, slijedeći predsjednik talijanske vlade.

No, na drugoj strani je i Tito bio odlučan u oduci da će ulazak talijanskih

vojnih jedinica u zonu “A” smatrati agresijom na Jugoslaviju, te da će i on pokrenuti svoje

trupe.

U to vrijeme Sovjetski Savez više nije stajao iza Tita, jer je još 1948.,

objavljena poznata Rezolucija Informbiroa, kojom su Tito i Jugoslavija isključeni iz zajednice

komunističkih zemalja, odnosno komunističkih partija.

Što se Zapada tiče, ova je činjenca išla u prilog Titu, koji je to znao iskoristiti.

S obzirom na nastalo zaoštreno stanje između Italije i Jugoslavije, vlade SAD i

Velike Britanije su se diplomatski angažirale u nastojanju da ih pridobiju za pregovore i

kompromise. Na diplomatsku scenu stupaju veleposlanici Harrison, Llewellyn, Thompson,

Manlio Brosio i Vladimir Velebit. Oni su se prvi puta sastali svi zajedno 02. veljače 1954.

Razgovori su započeli i nastavljeni, ali su bili žestoki. Harrison i Thompson su tu bili u ulozi

arbitara i moderatora. No, Jugoslavija je bila i talje “tvrdi orah”, pa su Englezi i Amerikanci

odlučili “zasladiti tabletu”. I jedni i drugi su, pristane li na kompromis, obećali Jugoslaviji oko

25 milijuna dolara za izgradnju nove velike luke u zoni “B”, te veliki poklon u pšenici, kojom

je Jugoslavija tada oskudijevala.

20

Anglo-američki prijedlog za kompromisni sporazum je bio jednostavan, tj. da

se, imajući u vidu u međuvremenu nastale etničke promjene i sagledavajući ukupnu realnost,

zona “A” STT vrati pod puni suverenitet Italije, a zona “B” STT pod puni suverenitet

Jugoslavije, te da postojeća granica između dviju zona postane državna granica.

Na kraju obje su se zainteresirane strane u tome složile (možda je uloga

veleposlanika Roberta Murphy-a bila od presudnog značaja, jer je on “otkrio” veliku oskudicu

pšenice, a istovremeno Jugoslavija je trebala vanjsku financijsku injekciju, jer je bila zapala u

dugove). No, za to je bila potrebna puna podrška SAD.

Napokon, 15. listopada 1954. godine, u Foreign Office-u u Londonu, talijanski

veleposlanik Manlio Brosio i jugoslavenski veleposlanik Vladimr Velebit, potpisali su u ime

svojih vlada “Memorandum o dogovoru” (Memorandum d’intesa). U ime Foreign Office-a,

odnosno Velike Britanije, svoj potpis na Memorandum je stavio Harrison, a u ime SAD

Thompson (tada visoki američki povjerenik u Beču).

Na kraju razmijenjena su pisma između Harrisona i Thompsona s jedne strane i

Brosia s druge strane o primopredaji vlasti u zoni “A”, te između Brosia i Velebita o

slobodnoj luci u Trstu i o kulturnim zgradama i konzularnim predstavništvima u obje zone.

Na taj način učinjen je kraj jednom apsurdnom stanju, a k tome i vrlo opasnom

za mir uopće i za uspostavu dobrih odnosa između dviju zemalja.

Čelnici obiju strana su dali izjave ukazujući da je postignuto najbolje rješenja u

datom trenutku i u konstelaciji općih političkih, gospodarskih i vojnih procesa, te najavili

spremnost i važnost razvijanja prijateljskih međususjedskih odnosa i suradnje na ovim

područjima od obostranog interesa.

No, i to je bila samo provizorna granica, jer se zapravo ni jedna strana nije

odrekla teritorija koji je smatrala svojim. Definitivna međunarodna granica između

Jugoslavije i Italije uspostavljena je potpisivanjem sporazuma u talijanskom gradu Osimo

(Ozimski sporazumi), koji su 10. studenoga 1975. godine potpisali ministri vanjskih poslova

Miloš Minić (za Jugoslaviju) i Aldo Rumor (za Italiju). Tu je kopnenu granicu naslijedila

Slovenija (postavši 1992. nezavisnom državom), a morsku na sjevernom Jadranu Hrvatska.

21

P R I L O Z I

22

PRIJEDLOZI STRUČNJAKA MEĐUSAVEZNIČKE KOMISIJE

ZA RAZGRANIČENJA IZMEĐU HRVATSKE I ITALIJE

PRESNIMLJENO IZ ZBORNIKA "ISTRA I SLOVENSKO PRIMORJE....."

Rad, Beograd 1953.

23

24

UOBIČAJENI GRAFIT NA ISTARSKIM KUĆAMA U

POVODU DOLASKA MEĐUSAVEZNIČKE KOMISIJE

(ORIGINAL U: POVJESNI MUZEJ ISTRE U PULI)

25

DOČEK MEĐUSAVEZNIČKE KOMISIJE U PAZINU

(ORIGINAL U: POVJESNI MUZEJ, PULA)

26

LITERATURA:

1. Castro De, Diego, Il problema di Trieste (1943 – 1952), Bologna 1956.

2. Dedijer, Vladimir, Pariska konferencija, Beograd 1957.

3. Durossele, Jean Baptiste, Le confict de Trieste 1943 – 1945, Bruxelles 1966.

4. Durossele, Jean Baptiste, Histoire diplomatique de 1919. a nos jours, 7. izdanje,

Paris 1978.

5. Grassi, Livio, Trieste – Venezia Giulia 1943 – 1954., Roma

6. Grupa autora, Trst 1941 – 1947. Od italijanskoga napada na Jugoslaviju do mirovne

pogodbe, Koper 1988.

7. Grupa autora, Istra i Slovensko primorje u borbi za slobodu kroz vjekove, Beograd 1952.

8. Jeri, Janko, Tržačko vprašanje po drugi svetovni vojni. Tri faze diplomatskoga boja,

Ljubljana 1961.

9. Kardelj, Edvard, Sjećanja, borba za priznanje i nezavisnost nove Jugoslavije,

Beograd 1980.

10. Lusiani, Vladimiro, Good-bye Trieste, Milano 1969.

11. Novak, Bogdan, Trieste 1941 – 1954., Milano 1973.

12. Udina, Manlio, Gli Accordi di Osimo, Trieste 1979.

13. Churchill, Winston, La secondo guerra mondiale, Milano 1953.

14. Gerin, Guido, Ancora sulla permanenza della sovranità italiana a Trieste, Citta di

Castello, 1957.