Desiderio Valacco

KONTROVERZE SVETIH SPISA

Sadržaj

Uvod........................................................... 3 Biblijske kontroverzeKontroverze Starog zavjeta (Tanakha)......4Kontroverze.............................................20Kontroverze ............................................29Kontroverze U.........................................41Kontroverz................................................44Kontroverze Dh.........................................48Kontroverze Tao-te-ki..............................51Kontroverze Lun-.....................................52Kontroverze Kitab-i-Aqdas.......................57Bibliografija.............................................. 60

UVOD

Napisati djelo s osvrtom na kontroverze u svetim spisima svjetskih religija nezahvalan je posao. Jer, pored toga što zahtijeva ogroman trud upornog iščitavanja, redak po redak svakog od spisa, također podrazumijeva i suočavanje s negativnim reakcijama vjernika dotičnih religija, pošto većina (ili bar dobar dio njih) smatra kako su ti spisi, kao što samo ime veli 'sveti', dakle prispjeli do nas direktno od Boga stvoritelja, i kao takvi neosporni, pa i u njihovim najmanjim dijelovima. No, moj bi odgovor na takve zamjerke bio da su ti spisi ipak nastali poodavno, još u drevno antičko doba, kada su ljudi bili na jednom nižem intelektualnom i duhovnom stadiju, i kudikamo prijemčiviji za riječi proroka i utemeljitelja svjetskih religija. Danas, kada živimo u informatičkom dobu, informacije su daleko dostupnije, pa tako i o kontroverzama unutar pojedinih religija. Najčešće se radi o pronalaženju zamjerki kod suparničkih religija, u cilju njihova omalovažavanja, dok se greške i kontroverze vlastite religije prešućuju. I stoga, rijetka su ta djela koja se bave jednim širim pogledom i obuhvaćaju sve velike svjetske religije, te sveukupno ustanovljuju pogreške i proturječnosti unutar svih njih, dakle, kako bi se dobio jedan cjelovit pogled.

Netko bi mogao prigovoriti da je u ovom djelu autor stao nekritički na stranu poganske religije, te da je zagovornik obnavljanja već zaboravljenih kultova planetarnih bogova drevne grčke i rimske religije. No, već u uvodu bih htio naglasiti svoju poziciju, pa tako vrlo odlučno tvrdim da nisam pristalica rekonstrukcionizma poganskih religija Grčke i Rima, već da zagovaram jednu novu religiju, koja se temelji na revalorizaciji drevnih znanja astrologije, ali i usvajanja novih spoznaja moderne spiritualne astrologije. (Astrologija je po meni, ona nit koja spaja prividno razdvojena područja filozofije, teologije i znanosti.) K tome, smatram da je potrebno u tu novu religiju ugraditi i spoznaje istočnih religija i filozofija, a koje su ujedno i baština izvorno naše europske filozofije, konkretno mislim na nauk o reinkarnaciji. Moje je osobno mišljenje, koje ne želim pošto-poto nametati, da nova religija ne mora imati svog proroka, već može nastati jednostavno zdravorazumskom logikom zajedničkim naporom skupine ljudi raznih provinijencija, i kao takva čak biti prihvatljiva i dijelu čovječanstva koji sebe smatraju ateistima, i koji ne vide ništa sveto u legendama iz svetih spisa, već ih (dobrim dijelom s pravom) smatraju «pričama za malu djecu». Naravno, u ove ubrajam i legende o poganskim bogovima - primjerice o Heliosu koji upravlja vatrenim kočijama na nebu, Saturnu koji kastrira oca Urana da bi dobio primat među bogovima i guta svoju djecu, kako ga ne bi izgubio, o Posejdonu (Neptunu) koji izaziva oluje i potrese i potapa brodove itd. Ipak, određena doza rezerve morala bi postojati, jer ovi planeti-bogovi posjeduju i određeno simboličko značenje, poznato u spiritualnoj astrologiji. No, to bi već bio predmet jednog posebnog djela.

BIBLIJSKE KONTROVERZE

2

Kontroverze Starog zavjeta (Tanakha)

PRVA KNJIGA MOJSIJEVA – Postanje

(1,2) A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom(1,14) Po tom reče Bog: neka budu vidjela na svodu nebeskomIspada da je Bog najprvo stvorio Zemlju, a tek potom zvijezde, i to samo da sjaje planetu u središtu univerzuma.

(2,17) Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijećeš.Ispada da su bića na višoj duhovnoj razini gluplja, pa ne razlikuju dobro od zla.

(3,4-5) A zmija reče ženi: nećete vi umrijeti. Nego zna Bog da će vam se u onaj dan otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.(3,14) Tada reče Gospodin Bog zmiji: kad si to učinila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske;Zmija je ovdje predstavljena kao personifikacija đavola. Međutim, već u 4. Mojsijevoj (Brojevi) naići ćemo na predstavljanje zmije u suprotnom svjetlu, tj. kao sredstvo ozdravljenja (Br 21,8). K tomu, ondje je Gospodinova odredba o činjenju zmije od mjedi na štapu, u suprotnosti sa drugom zapovijesti (Ne gradi sebi lika rezana...). Izvori ovog lika - kaduceja mnogo su stariji od židovske religije. Zmija obmotana oko štapa predstavljala je božanstvo koje liječi sve bolesti još u trećem tisućljeću pr.n.e. u Mezopotamiji.

(5,5) Tako poživje Adam svega devet stotina i trideset godina;Ispada da su prvi ljudi živjeli između 900 i tisuću godina, tj. ljudi koji su živjeli navodno u 4. i 3. tisućljeću pr.n.e. Živjeli su tako sve do Noinih sinova, pa tako Stari zavjet bilježi da je Noin sin Šem doživio 'samo' 600 godina. Šemovi sin, unuk i praunuk doživjeli su pak dob između 430 i 470 godina. Od Šemovog prapraunuka na dalje životni vijek se srozao na dvjesto i nešto godina, da bi u doba Abrahama pao ispod 200 godina. Abrahamov praunuk Josip već živi samo 110 godina, a od Mojsija na dalje ljudi žive normalni, današnji životni vijek. Nigdje ne nailazimo na objašnjenje drastičnog pada dužine životnog vijeka sa 900 na 600, pa sa 400 na dvjesto godina.

(2,24) I izagnav čovjeka postavi pred vrtom Edenskim herubima s plamenijem mačem, koji se vijaše tamo i amo, da čuva put ka drvetu života.Da li je zamislivo da Bog postavlja anđela gotovo najvišeg u hijerarhiji pred rajskim vrtom koji se nalazi na planetu Zemlji (negdje 'na istoku' – Indija?) sićušnom zrnu u svemiru?

(6,19) I od svega živa, od svakoga tijela uzećeš u kovčeg po dvoje, da sačuvaš u životu sa sobom, a muško i žensko neka bude.Ovaj se događaj (potop) navodno zbio negdje u 24. stoljeću pr.n.e. Dakle, tada je Noa imao ne lak zadatak, da prikupi od svake vrste, uključujući tu i divlje zvijeri i ptice, mužjaka i ženku, i smjesti ih u svoju arku. Ako ovo i možemo zamisliti (a uistinu je teško), onda k tomu moramo zamisliti i planet Zemlju u potpunosti prekrivenog vodom u razdoblju od pet mjeseci.

3

Voda (stvorena kišom koja je neprekidno padala 40 dana) je navodno trebala preplaviti cijeli planet i podići razinu za 9 tisuća metara, da bi i najviši vrh Zemlje ostao pod vodom.

(34,25) A treći dan kad oni bijahu u bolovima, uzeše dva sina Jakovljeva, Šimun i Levije, braća Dinina, svaki svoj mač i uđoše slobodno u grad i pobiše sve muškinje.Ovo je po svoj prilici prvi zločin iz osvete u Starom zavjetu. Jakovljevi sinovi nisu mogli pretrpjeti da je manje vrijedni Kanaanac Sikem spavao sa njihovom sestrom i tako je osramotio, unatoč činjenici da ju je htio oženiti.(Naime, pripadnici Jakovljeva plemena ženili su se, kao i njihovi preci, ženama isključivo iz Mezopotamije.) Iz osvete poklali su sve muškarce u Sikemovu gradu, uzeli plijen (stoku i ljetinu), te odveli žene i djecu. Sam Jakov zamjerio je sinu ono što su učinili, no samo zbog straha od osvete Kanaanaca.

(43,32) I donesoše njemu na po se, i njima na po se, i Egipćanima koji objedovahu na po se, jer ne mogahu Egipćani jesti s Jevrejima, jer je to nečisto Egipćanima.Ovdje vidimo ponovo odnos superiorne nacije prema manje vrijednoj, odnos koji će kasnije preuzeti i Židovi prema Kanaancima i ostalim plemenima u 'Obećanoj zemlji'.

DRUGA KNJIGA MOJSIJEVA – Izlazak

(2,11-12) I kad Mojsije bijaše velik, iziđe k braći svojoj, i gledaše nevolju njihovu. I vidje gdje neki Egipćanin bije čovjeka Jevrejina između braće njegove. I obazrev se tamo i amo, kad vidje da nema nikoga, ubi Egipćanina, i zakopa ga u pijesak.Ovdje vidimo da je Mojsije hladnokrvno i promišljeno (ne iz nehata) ubio čovjeka.

(6,7) I uzeću vas da mi budete narod, i ja ću vam biti Bog, te ćete poznati da sam ja Gospodin Bog vaš, koji vas izvodim ispod bremena Egipatskih.Ovo je vjerojatno najspornije u čitavom Starom zavjetu – je li moguće da je Bog izabrao jednu, ni po čemu posebnu naciju, da bude sveta nacija Boga stvoritelja?

(9,3) Evo, ruka Gospodinova doći će na stoku tvoju u polju, na konje, na magarce, na kamile, na volove i na ovce, s pomorom vrlo velikim.(9,13-14) Poslije reče Gospodin Mojsiju: ustani rano i izađi pred faraona, i reci mu: ovako veli Gospodin Bog Jevrejski: pusti narod moj da mi posluži. Jer ću sada pustiti sva zla svoja na srce tvoje i na sluge tvoje i na narod tvoj, da znaš da niko nije kao ja na cijeloj zemlji.(11,5) I pomrijeće svi prvenci u zemlji Egipatskoj, od prvenca Faraonova, koji šćaše sjedjeti na prijestolu njegovu, do prvenca sluškinje za žrvnjem, i od stoke što je god prvenac.Kakav je to Bog koji pušta zlo na narod, uzrokuje pomor stoke i ljudi – zbog nepoštivanja njega - Izraelskog nacionalističkog boga?

(13,2) Posveti mi svakoga prvenca, što god otvara matericu u sinova Izraelovijeh, i od ljudi i od stoke; jer je moje.Posvećivanje prvenca od ljudi jest eufemizam za ubijanje prvorođenog sina i prinošenje kao žrtve Jehovi. Pošto je i sam uvidio da je u ovom činu izjednačen sa 'gadnim bogovima' poganih naroda, u Četvrtoj knjizi (Brojevi) donosi izmjenu i dopunu – «ali prvenac čovječiji neka se otkupljuje», tako da vidimo u Novom zavjetu da su Isusovi roditelji njegovo rođenje otkupili sa dvije grlice ili golubića (ne veli se točno).

4

(14,16) A ti digni štap svoj i pruži ruku svoju na more i rascijepi ga, pa neka idu sinovi Izraelovi posred mora suhim.Od svih trikova koje je Mojsije izveo svojim čarobnim štapom, ovaj je čini se najnevjerojatniji.

(17,14) Po tom reče Gospodin Mojsiju: zapiši to za spomen u knjigu, i kaži Jozui neka pamti da ću sa svijem istrijebiti spomen Amalekov ispod neba.Da li Bog stvoritelj istrebljuje jedan narod, zato što ne vjeruje u Izraelovog nacionalističkog boga, ili zato što štuje pogrešna božanstva?

(22,20) Ko žrtvu prinosi bogovima drugim osim jedinoga Gospodina, da se istrijebi kao prokletnik.Ozakonjeno je ubijanje štovatelja pogrešnih bogova i sljedbenika krive religije.

(23,23) Jer će anđeo moj ići pred tobom i odvešće te u zemlju Amorejsku i Hetejsku i Ferezejsku i Hananejsku i Hevejsku i Jebuzelsku, i ja ću ih istrijebiti.Ovdje su pak nabrojeni svi narodi koje Bog treba istrijebiti svojim oruđem – Izraelcima. Samo u Mojsijevih pet knjiga na petnaestak mjesta se govori o istrebljenju, pobijanju mačem, progonstvu, zatiranju naroda i sličnim terminima.

(31,14) Čuvajte dakle subotu, jer vam je sveta; ko bi je oskvrnio, da se pogubi; jer ko bi god radio kakav posao u nju, istrijebiće se ona duša iz naroda svojega.Zar se ne čini malo prestrogom smrtna kazna za 'skrnavljenje' neradnog dana?

(32,3-4) I poskida sav narod zlatne oboce što im bijahu u ušima, i donesoše Aronu. A on uzev iz ruku njihovijeh, sali u kalup, i načini tele saliveno. I rekoše: ovo su bogovi tvoji, Izraele, koji te izvedoše iz zemlje Egipatske.Ovo doista djeluje zbunjujuće. Ako je Izraelov bog načinio sva ona čuda posredstvom Mojsija, kako je moguće da je narod preko noći odabrao zlatno tele za svoje božanstvo? Nisu li možda ipak Mojsijeva općenja s njima nevidljivim bogom smatrali za njegovo haluciniranje, i navikli da štuju egipatsko božanstvo bika Apisa, oživjeli tu praksu u pustoši. Ipak, nejasno je zašto o teletu Aron govori u množini, te zašto veli «koji te izvedoše iz zemlje Egipatske», ako je to bio Bog Izraelov.

(32,19) I kad dođe blizu okola, ugleda tele i igre, te se razgnjevi Mojsije i baci iz ruku svojih ploče i razbi ih pod gorom. Pa uze tele koje bijahu načinili, i spali ga ognjem, i satr ga u prah, i prosu ga po vodi, i zapoji sinove Izraelove. Nejasno je kako se tele načinjeno od zlata može spaliti, te potom satrti u prah.

(32,26-28) Stade Mojsije na vrata od okola, i reče: k meni ko je Gospodinov. I skupiše se pred njega svi sinovi Levijevi. I reče im: ovako kaže Gospodin Bog Izraelov: pripašite svaki svoj mač uz bedro svoje, pa prođite tamo i amo po okolu od vrata do vrata, i pobijte svaki brata svojega i prijatelja svojega i bližnjega svojega. I učiniše sinovi Levijevi po zapovijesti Mojsijevoj, i pogibe naroda u onaj dan do tri tisuće ljudi.Izgleda da je kao uvod u istrebljenje 'neznabožaca' u Obećanoj zemlji bio potreban i masakr u redovima samog Božjeg naroda, i to, kako se veli u slijedećem retku 'da posvete ruke svoje Gospodinu', odnosno kao iskupljenje za 'grijeh'. No, logično se pitanje nameće: je li veći grijeh štovanje krivog boga ili masovni pokolj ljudi – božjih stvorenja?

5

(33,2) I poslaću pred tobom anđela, i izagnaću Hananeje, Amoreje i Heteje i Ferezeje i Heveje i Jebuzeje.Bog šalje anđela smrti, kao svojeg opunomoćenika, koji će pomoći Židovima u istrebljenju naprijed navedenih nacija.

(33,21) Po tom ću dignuti ruku svoju, i vidjećeš me s leđa, a lice se moje ne može vidjeti.Mojsije vidi s leđa Boga stvoritelja svemira, koji osobno dolazi na sićušno zrnce planet Zemlja iz svog prijestola u središtu svemira.

(34,6) Jer prolazeći Gospodin ispred njega vikaše: Gospodin, Gospodin Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom.Stvoritelj svemira samog sebe opisuje kao milostivog i sporog na gnjev, istovremeno naređujući nemilosrdno istrebljenje bića koje je sam stvorio.

(34,11) Drži što ti danas zapovijedam; evo ja ću izagnati ispred tebe Amoreje i Hananeje i Heteje i Ferezeje i Heveje i Jebuzeje.Izgleda da je Bogu potrebno što češće ovo ponavljati, da bi se bolje utuvilo u glavu što je činiti po dolasku u Obećanu zemlju.

(34,28) I Mojsije osta ondje kod Gospodina četrdeset dana i četrdeset noći, i hljeba ne jedući ni vode pijući; i napisa Gospodin na ploče riječi zavjeta, deset riječi.Dakle, Mojsije je jedini čovjek u povijesti na planeti koji je izdržao četrdeset dana ne pijući vodu.

(34,30) I vidje Aron i svi sinovi Izraelovi Mojsija, a to mu svijetli koža na licu, i ne smješe pristupiti k njemu.Poznato je da je monoteističku religiju prvi uveo egipatski faraon Ehnaton. Kao jedino božanstvo odabrao je Sunce. Ovdje vidimo Mojsija sa blještavo sjajnom glavom – sin Sunca?

TREĆA KNJIGA MOJSIJEVA – Levitska

(17,14) Jer je duša svakoga tijela krv njegova, to mu je duša. Za to rekoh sinovima Izraelovim: krvi nijednoga tijela ne jedite, jer je duša svakoga tijela krv njegova. Ko bi je god jeo, da se istrijebi.Ovo je pak jedan od najvećih 'bisera' Starog zavjeta. Bog priopćuje Mojsiju da je krv u biti isto što i duša. A za jedenje duše, jasno, kazna je – smrt.

(19,34) Ko je došljak među vama, neka vam bude kao onaj koji se rodio među vama, i ljubi ga kao sebe samoga; jer ste i vi bili došljaci u zemlji Egipatskoj.Čini se da je ovaj redak malo u suprotnosti s mnogim drugim dijelovima Starog zavjeta, u kojima se ističe superiornost pripadnika Božje nacije nad ne-židovima.

(21,14) Udovicom ni puštenicom ni silovanom ni kurvom da se ne ženi; nego djevojkom iz naroda svojega neka se oženi.Dakle, Izraelov nacionalistički bog dopušta ženidbu samo sa ženom djevicom, ali ne bilo kojom, već samo iz redova Božjeg naroda, što je već u suprotnosti s maločas navedenim retkom.

6

(26,6-7) Jer ću dati mir zemlji, te ćete spavati a ne će biti nikoga da vas plaši; učiniću, te će nestati zle zvijeri iz zemlje, i mač ne će prolaziti preko vaše zemlje. Nego ćete tjerati neprijatelje svoje i padaće pred vama od mača.Dakle, Bog Izraelov je istovremeno mirotvorac, ali i ratni huškač, koji nagoni na protjerivanje neprijatelja (iz njihove vlastite zemlje).

(26,25) Pustiću na vas mač, koji će osvetiti moj zavjet; a kada se sležete u gradove svoje, tada ću pustiti pomor među vas, i bićete predani u ruke neprijatelju.Jehova ne prijeti samo tuđinskim narodima istrebljenjem, već i njegovu vlastitu – ukoliko ne budu štovali njegove zapovijesti i odredbe zakona.

ČETVRTA KNJIGA MOJSIJEVA – Brojevi

(12,1) I stadoše vikati Marija i Aron na Mojsija radi žene Madijanke, kojom se oženi.Nije li malo čudno da je upravo Mojsije prekršio božju odredbu o ženidbi sa ženom isključivo pripadnicom židovskog naroda?

(13,34) Vidjesmo ondje i divove, sinove Enakove, roda divovskoga, i činjaše nam se da smo prema njima kao skakavci, taki se i mi njima činjasmo.Jesu li u 13. stoljeću pr.n.e. doista živjeli divovi na Bliskom istoku?

(14,2-3) I vikahu na Mojsija i na Arona svi sinovi Izraelovi; i sav zbor reče im: kamo da smo pomrli u zemlji Egipatskoj ili da pomremo u ovoj pustinji! Za što nas vodi Gospodin u tu zemlju da izginemo od mača, žene naše i djeca da postanu roblje? Nije li bolje da se vratimo u Egipat?Ovaj redak pokazuje kolika je bila vjera naroda Izraelova u Mojsija i njegovog boga, i ujedno strah koji je pričinio neprijatelje da se doimaju poput divova.

(16,49) A onijeh koji pomriješe od toga pomora bješe četrnaest tisuća i sedam stotina, osim onijeh što izgiboše s Koreja.Malo je nejasno što je to uzrokovalo pomor gotovo petnaest tisuća ljudi, no sigurno je da je strah ljudi sada postao još i veći, što se vidi iz slijedećih citiranih redaka.

(17,10-12) A Gospodin reče Mojsiju: Donesi opet palicu Aronovu pred svjedočanstvo da se čuva za znak nepokornima, da prestane vika njihova na me, da ne izginu. I učini Mojsije, kako zapovjedi Gospodin tako učini. Tada rekoše sinovi Izraelovi Mojsiju govoreći: pomrijesmo, propadosmo, svi propadosmo.Slijedeći redak veli da tko god se približio šatoru, poginuo je. Od čega – ne zna se. No, po svoj prilici strahopoštovanje u narodu je raslo.

(21,2-3) Tada se Izrael zavjetova Gospodinu i reče: ako daš ovaj narod meni u ruke, do temelja ću raskopati gradove njihove. I usliši Gospodin glas Izraelov i dade mu Hananeje, a on zatr njih i gradove njihove, i prozva ono mjesto Horma.Ovo je samo početak istrebljenja čitavih naroda u Obećanoj zemlji. Nije li ovo prva legalizacija genocida u povijesti?

7

(21,4-5) Po tom pođoše od gore Hora k Crvenom Moru obilazeći zemlju Edomsku, i oslabi duh narodu od puta. I vikaše narod na Boga i na Mojsija: za što nas izvedoste iz Egipta da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni hljeba ni vode, a ovaj se nikaki hljeb već ogadio duši našoj.Zaista je čudno kako je često narod Izraelov gubio vjeru u svojeg Boga, i pored toliko znakova i čudesa što bijaše počinio.

(21,9) I načini Mojsije zmiju od mjedi i metnu je na motku, i koga ujede zmija on pogleda u zmiju od mjedi, i ozdravi.Ovo je već objašnjeno u komentarima 3. poglavlja Prve knjige Mojsijeve (3,4-5; 3,14).

(21,24-25) Ali ga isiječe Izrael oštrim mačem, i osvoji zemlju njegovu od Arnona pa do Jeboka, do sinova Amonovijeh, jer tvrda bijaše međa Amonovijeh. I uze Izrael sva ona mjesta, i naseli se u svijem gradovima Amorejskim, u Hezebonu i svijem selima njegovijem.I tako, na red je došao i drugi narod, da bude zatrt, uz blagoslov Izraelovog nacionalističkog boga.

(25,1-2) I življaše Izrael u Setimu, i narod stade činiti preljubu sa kćerima Moapskim. One pozivahu narod na žrtve svojih bogova, i narod jeđaše, i klanjaše se bogovima njihovijem.Kao što je ranije istaknuto, začuđuje čestota Izraelova zastranjenja od štovanja njihovog Gospodina, koji ih izvede iz zemlje Egipatske.

(25,6) I gle, jedan između sinova Izraelovijeh dođe i dovede k braći svojoj jednu Madijanku na oči Mojsiju i na oči svemu zboru sinova Izraelovijeh; a oni zaplakaše na vratima šatora od sastanka.Dakle, kao što veli latinska izreka «Quod licet Jovi, non licet Bovi». Ono što je bilo progledano kroz prste Mojsiju (vidi Br 12,1) nije bilo tolerirano Zambriju i bio je smjesta ubijen, kao i njegova žena neplemenite krvi. Time je navodno bila zaustavljena pogibija Izraelaca. Od čega je poginulo njih 24 tisuće – ne zna se. Tek, ova 'prevara' s Madijankom Kozbijom i klanjanje njihovom bogu Baal-Peoru bio je dostatan razlog za zaraćivanje s Madijancima, 'da učine osvetu Gospodinovu'.

(31,7) I zavojštiše na Madijance, kako zapovjedi Gospodin Mojsiju, i pobiše sve muškinje.Osim što su pobili sve muškarce, sinovi Izraelovi su također zarobili njihove žene i djecu, gradove i sela popalili, te pokupili ratni plijen – krupnu i sitnu stoku, i svo ostalo blago.

(31,17) Za to sada pobijte svu djecu mušku, i sve žene pobijte, koje su poznale čovjeka.Izraelci su doista pedantno bilježili svoje zločine, tako da budu na sramotu narodu i nakon minulih tisućljeća. Ovo su riječi Mojsija, čovjeka koji je i sam bio ubojica, kao što je ranije navedeno. Po Mojsiju, žene i djeca su morali platiti životom, jer su skrivili raniju pogibiju one 24 tisuće.

(31,19) A vi ostanite izvan okola sedam dana; svaki koji je ubio koga i koji se dotakao ubijenoga, očistite se treći dan i sedmi dan, sebe i roblje svoje.Dakle, nakon pokolja, Mojsije preporučuje očišćenje, i to tako, (kako se u nastavku veli) da se što god podnosi vatru (primjerice metalno posuđe) propusti kroz vatru, a ostalo (primjerice odjeća) kroz vodu. U sedmi dan se pere odjeća, i to je to. Oprana je vjerojatno i savjest za počinjeni masakr.

8

(31,50-51) Za to prinosimo Gospodinu prinos, svaki što je zadobio, zlatnijeh zaklada, kopača, narukvica, prstena, obodaca i lančića, da bi se očistile pred Gospodinom. I uze Mojsije i Eleazar svećenik od njih zlato, svakojake zaklade.Malo čudan način 'iskupljenja' za gnjusni zločin i pokolj žena i djece – prinos dijela opljačkanog plijena.

(32,21-22) Ako svaki od vas pod oružjem prijeđe preko Jordana pred Gospodinom, dokle ne otjera ispred sebe neprijatelja svojih, i dokle se ne pokori zemlja pred Gospodinom, pa se onda vratite i ne zgriješite Gospodinu ni Izraelu, onda će ova zemlja pripasti vama u našljedstvo pred Gospodinom.Sada smo naučili da je Bogu ugodno pokoravanje tuđih zemalja i naroda, a glavni grijeh jest – odustajanje od tog cilja. U Kuranu takve griješnike, koji odustaju od osvajačkih pohoda i ratnog grabeža i pljačke, nazivaju – licemjerima.

PETA KNJIGA MOJSIJEVA – Zakoni ponovljeni

(2,34) I uzesmo tada sve gradove njegove, i pobismo ljude po svijem tijem gradovima, i žene i djecu, ne ostavismo živa ni jednoga.Ono što je bilo propušteno u Brojevima, u Ponovljenim zakonima nije – eksplicitno se veli da je nad Amorejcima izvršeno potpuno istrebljenje, uključujući žene i djecu. Stoku su ipak sačuvali u životu, i uzeli kao ratni plijen.

(4,19) I da ne bi podigavši oči svoje k nebu i vidjevši sunce i mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, prevario se i klanjao im se i služio im; jer ih Gospodin Bog tvoj dade svijem narodima pod cijelijem nebom.Kao što je na početku istaknuto, Sunce i Mjesec Bog je, prema Mojsiju, stvorio da budu 'vidjela' po danu i noći, i to tek nakon što je stvorio Zemlju. Ako Bog stvara direktno ljude, u čemu je onda funkcija posredničkih duhovnih bića – arkanđela? Trebamo li štovati arkanđele vladare Sunca (Mihaela) i Mjeseca (Gabrijela)? I na kraju, može li Bog uopće direktno komunicirati sa zemaljskim smrtnicima, ili tek posredno, putem arkanđela Rafaela (vladara Merkura)?

(4,33) Je li kad čuo koji narod glas Božji gdje govori isred ognja, kao što si ti čuo i ostao živ?Da ove Mojsijeve riječi nisu djelovale uvjerljivo ni onda govori dovoljno činjenica da su se Židovi uporno protuobraćali na štovanje Zlatnog teleta, Baala, Moloha i drugih božanstava. Ako ni onda mnogi iz 'izabranog naroda' nisu vjerovali da Mojsije direktno komunicira s Bogom Stvoriteljem, čudi što i dandanas ima relativno mnogo ljudi koji u to vjeruju.

(21,10-13) Kad otideš na vojsku na neprijatelje svoje, i preda ih Gospodin Bog tvoj u ruke tvoje i zarobiš ih mnogo, i ugledaš u roblju lijepu ženu, i omili ti da bi je htio uzeti za ženu, odvedi je kući svojoj; i neka obrije glavu svoju i sreže nokte svoje; i neka skine sa sebe haljine u kojima je zarobljena, i neka sjedi u kući tvojoj, i žali za ocem svojim i za materom cio mjesec dana; po tom lezi s njom i ona neka ti bude žena.Ponovo jedna kontradikcija, sa odredbom u Trećoj Mojsijevoj, koja govori o dopuštenju ženidbe samo sa ženama iz židovskog naroda. Ova odredba dopušta ženidbu zarobljenim ženama, nakon što one mjesec dana 'odžaluju' ubijene roditelje.

9

(32,22) Jer se oganj razgorio u gnjevu mojem, i gorjeće do najdubljega pakla; spaliće zemlju i rod njezin, i popaliće temelje brdima.Ovo je prvo i jedno od rijetkih mjesta u Starom zavjetu gdje se spominje pakao.

(32,42) Opojiću strijele svoje krvlju, i mač će se moj najesti mesa, krvlju isječenijeh i zarobljenijeh, kad počnem osvetu nad neprijateljima.Ovo je jedan od slikovitijih iskaza Izraelovog krvoločnog i osvetoljubivog boga.

KNJIGA JOZUE NUNOVA

(6,21) I pobiše kao prokleto oštrijem mačem sve što bješe u gradu, i žene i ljude, i djecu i starce, i volove i ovce i magarce.Zar su žene, djeca, nemoćni starci i domaće životinje grada Jerihona doista toliko prokleti Izraelovu nacionalističkom bogu da moraju biti svi odreda poklani?

(8,24) A kad pobiše Izraelci sve Hajane u polju, u pustinji, kuda ih goniše, i padoše svi od oštroga mača, te se istrijebiše, onda se vratiše svi Izraelci u Haj, i isjekoše što još bješe u njemu oštrijem mačem.Genocid nad stanovništvom grada Haja, pedantno zabilježen. U narednim recima daje se i brojka od dvanaest tisuća ljudi, uključujući žene. Djeca se ne spominju, no na osnovu retka 8,26 u kojem se veli da su svi Hajani pobijeni, možemo zaključiti da ni ona nisu bila pošteđena pokolja. Grabež plijena također je zabilježen, kao i totalna destrukcija samog grada.

(10,13) I stade sunce i ustavi se mjesec dokle se ne osveti narod neprijateljima svojim. Ne piše li to u knjizi istinitoga? I stade sunce nasred neba i ne naže k zapadu skoro za cio dan.Što li to veli Jozua Nunov? Da se zemlja prestala okretati oko svoje osi za skoro 24 sata (u 13. stoljeću pr.n.e.), eda bi Izraelci mogli lakše i brže istrijebiti pet Amorejskih plemena?

(10,40) Tako pobi Jozua svu zemlju, gore i južnu stranu i ravnice i doline, i sve careve njihove; ne ostavi ni jednoga živa, nego sve duše žive zgubi, kao što bješe zapovjedio Gospodin Bog Izraelov. Je i Isus Krist bio zdesna Bogu već u to doba, kada je naređivao strašne zločine, ili je bio rođen tek kasnije, kada je Bogu srce navodno omekšalo? (Nije li jedna od osobina Boga stvoritelja njegova nepromijenjivost?)

(11,12) I sve gradove onijeh careva i sve careve njihove uze Jozua i isiječe ih oštrijem mačem i pobi ih, kao što bješe zapovjedio Mojsije sluga Gospodinov.Cijelo 11. poglavlje Knjige Jozue Nunova objašnjava na koji su način bila istrijebljena kanaanska plemena. Zanimljivo je da zamjera tim plemenima što su imali 'tvrdo srce', pa su se usudili pružiti otpor ratnicima Božjeg naroda (11,20).

10

KNJIGA O SUDIJAMA

(2,10-11) I sav onaj naraštaj pribra se k ocima svojim, i nasta drugi naraštaj iza njih, koji ne poznavaše Gosopdina ni djela koja je učinio Izraelu. I sinovi Izraelovi činiše što je zlo pred Gospodinom, i služiše Balima.Čudno je kako su se često Izraelci protuobraćali na poganska božanstva, s obzirom na čudesa, kojima ih je njihov bog obdarivao tijekom povijesti. U Starom zavjetu možemo na barem dvadesetak mjesta čitati o protuobraćanju na zlatnu telad, Baala, Astartu, Moloha, Kamosa i druga poganska božanstva.

(15,15) I on nađe čeljust magareću još sirovu, i pruživ ruku svoju uze je, i pobi njom tisuću ljudi.Starozavjetni Rambo (tj. Samson).

(20,48) Po tom sinovi Izraelovi vrativši se k sinovima Benjaminovijem isjekoše oštrijem mačem i ljude po gradovima i stoku i što god se nađe; i sve gradove koji ostaše popališe ognjem.Izraelov bog odobrava ne samo istrebljenje tuđih, 'neznabožačkih' naroda, već i istrebljenje jednog cijelog izraelskog plemena. Doduše, pored dvadeset pet tisuća pobijenih, ostalo je ipak u životu nekih šestotinjak muškaraca, koji su pobjegli u pustinju. Kako je ostatku Izraelu kasnije bilo žao tih preostalih, koji su ostali bez žena, morali su izvršiti novi masakr u mjestu Jabes Galad, te doveli oko četiristo žena, točnije djevojčica, pošto je naredba glasila da se pobiju sve žene što su 'poznale čovjeka', odnosno udate. Kako je su u to vrijeme bili sklapani brakovi već na početku puberteta, onih četiristo 'žena', bile su djevojčice mlađe od 12 godina.

PRVA KNJIGA SAMUELOVA

(15,3) Za to idi, i pobij Amaleka, i zatri kao prokleto sve što ima; ne žali ga, nego pobij i ljude i žene i djecu i što je na sisi i volove i ovce i kamile i magarce. Iako sličnih naredbi o istrebljenju Izraelova nacionalističkog boga ima podosta, ova je možda najdrastičnija u svojoj eksplicitnosti. Ovaj zločin počinio je prvi izraelski kralj Saul, a po naputku proroka Samuela, kojem je naredbu došapnuo, naravno, sam Jehova. Saul naredbu nije dovršio do kraja, poštedjevši život amalečkom kralju, te zaplijenivši najbolju stoku, s namjerom da je žrtvuje Bogu. Doživio je strašan prijekor Samuela, kojemu je Bog u međuvremenu dojavio da je Saul počinio zlo u Jehovinim očima.

(16,14) A duh Gospodinov otide od Saula, i uznemiravaše ga zao duh od Gospodina. I rekoše Saulu sluge njegove: gle, sada te uznemiruje zli duh Božji. Ovo je također jedan od većih bisera. Bog šalje svoga zloduha, da uznemiruje židovskog kralja. No, kako saznajemo u nastavku, mudre mu sluge preporučuju mladog guslača (tj. budućeg kralja Davida), da svojim glazbenim umijećem odagna Jehovinog zloduha. («David uzevši gusle, udarao bi rukom svojom, te bi Saul odahnuo i bilo bi mu bolje»)

(27,99) I pustošaše David onu zemlju ne ostavljajući u životu ni čovjeka ni žene, i otimaše ovce i volove i magarce i kamile i ruho, i vraćajući se dolažaše k Ahisu.Stari zavjet se očito ne trudi oko uljepšavanja imidža najslavnijeg židovskog cara, te iz ovog i sljedećih redaka vidimo da je u egzilu kod Filistejaca David bio ubojica i pljačkaš. Zanimljivo je i objašnjenje, zašto nije ostavljao nikog u životu, iz usta samog Davida: «da nas ne tuže

11

govoreći: tako je uradio David». Zar ne razmišljaju tako i suvremeni pljačkaši i ubojice, ubijajući svjedoke koji bi mogli posvjedočiti o njihovoj krivnji?Je li Isus Krist, kojeg su zvali 'sin Davidov', odobravao ove postupke ovog svog navodnog pretka?

DRUGA KNJIGA SAMUELOVA

(11,15) A u knjizi pisa i reče: namjestite Uriju gdje je najžešći boj, pa se uzmaknite od njega da bi ga ubili da pogine.David praktički šalje promišljeno svojeg ratnika da pogine, kako bi mu mogao uzeti ženu. Svjesno krši 10. zapovijed: «Ne poželi žene bližnjega svoga...», potom odredbu «Sa ženom bližnjega svoga ne lezi skvrneći se sa njom» i na koncu krši zabranu ženidbe udovicom. Nekoliko redaka kasnije doznajemo da ovaj Davidov postupak nije bio po volji ni samom Jehovi.

(24,1) A Gospodin se opet razgnjevi na Izraela, i nadraži Davida na njih govoreći: hajde izbroj Davida i Judu.Nije baš posve jasno zašto bi bio tako velik grijeh izvršiti popis stanovništva. A ako to ipak jest grijeh, zašto Bog nagovara Davida na njega. U nastavku saznajemo da je za ovaj 'grijeh' glavom platilo 70 tisuća ljudi. Svašta.

PRVA KNJIGA O CAREVIMA

(3,1) A Salamun se oprijatelji s faraonom carem Egipatskim, i oženi se kćerju Faraonovom, i dovede je u grad Davidov dokle ne dovrši svoj dom i dom Gospodinov i zid oko Jeruzalema.I Solomon, poput Mojsija, svjesno krši odredbu o ženidbi ženom isključivo iz redova Božje nacije. No, ne snosi posljedice jer vrijedi ona «Quod licet Jovi, non licet bovi».

(10,9) Da je blagosloven Gospodin Bog tvoj kojemu si omilio, te posadi na prijesto Izraelov; jer Gospodin ljubi Izraela u vijek, i postavi te carem da sudiš i dijeliš pravicu.Ovo su riječi kraljice od Sabe, pri njezinoj posjeti Davidovu sinu Solomonu. Mada se iz ovih riječi može zaključiti da je njen narod 'Sabejci' iz Kurana, tomu ipak nije tako, jer se Sabejci u Kuranu odnosi na sektu koja je nastala u 4. stoljeću (a koji se još zovu Mandejci) i štovala Adama, Nou, i Ivana Krstitelja kao proroka.

(11,3) Te imaše žena carica sedam stotina, i tri stotine inoča; i žene zanesoše srce njegovo.Doznajemo da ni Solomon, baš kao ni njegov otac David, nije bio baš svetac. Pored toga što je oborio svjetski rekord u broju žena prekršivši odredbu iz Zakona o caru («I da nema mnogo žena...»), počinio je i najgori mogući grijeh u očima Jehove, a to je naravno preljuba s tuđim bogovima – Aštartom, Molohom, Kamosom. Šteta za najmudrijega židovskog kralja. No, ipak on ima izliku, naime «žene njegove zanesoše srce njegovo». No, tko ga je tjerao da si uzme toliko žena?

12

(11,31) I reče Jeroboamu: uzmi deset komada; jer ovako veli Gospodin Bog Izraelov: evo istrgnuću carstvo iz ruke Salamunove, i daću tebi deset plemena. Samo će jedno pleme ostati njemu radi sluge mojega Davida, i radi grada Jeruzalema, koji izabrah između svih plemena Izraelovih.Koliko možemo shvatiti, Božjom intervencijom njegov je vlastiti narod doživio raskol, na Izrael i Judu. Ne zvuči baš logično. Ipak, koliko se dade razabrati, Bog i dalje podržava oba ogranka, kao svoje.

(12,28) Za to car smisli, te načini dva teleta od zlata, pa reče narodu: ne treba više da idete u Jeruzalem; evo bogova vaših, Izraele, koji su te izveli iz zemlje Egipatske.Ovo je također vrlo 'logično'. Bog daje Jeroboamu vladavinu nad deset plemena Izraelovih, a on u znak zahvalnosti čini dva zlatna teleta i još veli da su Izraelce upravo ona izvela, (a ne Jehova) iz zemlje Egipatske. Ipak, nije bio kažnjen za ovaj svoj grijeh: vladao je 22 godine, a po njegovoj smrti prijestolje je preuzeo sin mu Nadab.

(14,24) A bijaše i adžuvana u zemlji i činjahu sve gadove naroda koje bješe istjerao Gospodin ispred sinova Izraelovih.Saznajemo da je u Izraelu bilo i homoseksualaca, međutim, pisac I Kraljevima (navodno prorok Jeremija) njihova 'gadna djela' opisuje kao karakteristična za narode koje su Izraelci istrijebili. U sljedećem poglavlju doznajemo da će Solomonov praunuk Aza istrijebiti sve homoseksualce iz zemlje.

(15,11) I tvoraše Aza što je pravo pred Gospodinom kao David otac mu.(15,33-34) Treće godine carovanja Azina nad Judom zacari se Baza sin Ahijin nad svijem Izraelom u Tersi, i carova dvadeset i četiri godine. I činjaše što je zlo pred Gospodinom hodeći putem Jeroboamovijem i u grijehu njegovu, kojim navede na grijeh Izraela.Za svakog pojedinog kralja Izraela i Jude pisac 1. i 2. Knjige Kraljevima (prema predaji prorok Jeremija) donosi ocjenu vladavine (pravo ili zlo). Od ukupno 19 careva sjevernog kraljevstva (Izrael) u očima pisca niti jedan jedini nije valjao, odnosno svi su činili «što je zlo pred Gospodinom). S južnim kraljevstvom Jude situacija jest nešto povoljnija: od ukupno 19 kraljeva osmorica su činila 'pravo', a preostalih 11 'zlo'. Zlo tridesetorice kraljeva Izraela i Jude bilo je tome što su tolerirali homoseksualnost (kao što je naprijed rečeno), te činili grijeh najgori od svih – činili preljubu sa stranim božanstvima, bilo da su u pitanju visine, gajevi, Baal, zlatna telad, rezani likovi, sunce, mjesec, zvijezde ili pak drugi pripadnici vojske nebeske. Zapitajmo se: ukoliko su 30 od ukupno 38 kraljeva odstupili od štovanja Jehove, koliko je Izraelov (Mojsijev?) bog bio uopće uvjerljiv. Zanimljivo je da je 'pravi' Judin kralj Ezehija čak razbio zmiju koju je načinio Mojsije. Kao objašnjenje se jednostavno navodi «jer joj do tada kađahu sinovi Izraelovi».

(18,40) Tada im reče Ilija: pohvatajte te proroke Balove da ni jedan ne uteče. I pohvataše ih, i Ilija ih odvede na potok Cizon, i pokla ih ondje.Dakle, Ilija prorok, jedna od najsvetijih figura Starog zavjeta (a čije je utjelovljenje u Novom zavjetu Ivan Krstitelj), bio je koljač.

DRUGA KNJIGA O CAREVIMA

(19,35) I istu noć anđeo Gospodinov izide i pobi u okolu Asirskom sto i osamdeset i pet tisuća; i kad ustaše u jutru, a to sve sami mrtvaci.

13

Čudesna pomoć Jehovinog anđela smrti donosi pobjedu 'pravom' kralju Ezehiji, koji se jednostavno pomolio Izraelovom bogu da ga «izbavi iz ruku» Senaheriba, okrutnog asirskog kralja. Kasnije se Ezehija nasmrt razbolio, no Jehova mu je produžio život (i vladavinu) za 15 godina. Međutim, Jehova ima i loše vijesti za svog dobrog kralja, te posredstvom proroka Izaije javlja mu da će «doći vrijeme kada će se odnijeti u Babilon» sve što ima u kući njegovoj.

PRVA KNJIGA DNEVNIKA

(21,1) Ali usta Sotona na Izraela i navrati Davida da izbroji Izraela.Na istom zadatku Jehova (vidjeti II Samuelova) i Sotona – nagovoriti židovskog kralja na 'zlo', tj. na vršenje popisa stanovništva.

(28,3) Ali mi Bog reče: ne ćeš sazidati doma imenu mojemu, jer si ratnik i krv si proljevao.Naprosto začudno djeluje ovaj prijekor (kralju Davidu) krvožednog i osvetoljubivog Jehove iz prethodnih biblijskih knjiga. Čini se da je ovo jedno od vrlo rijetkih mjesta u Starom zavjetu gdje Izraelov bog zamjera prolijevanje krvi.

PSALMI DAVIDOVI

(146,4) Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.Ovaj psalam implicira da nema života poslije smrti, tj. da nema preživljavanja duše koja je svjesna i može misliti.

KNJIGA PROPOVJEDNIKOVA

(9,5) Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti im ima plate, jer im se spomen zaboravio.Ovaj redak, kao i onaj netom naveden, govori da poslije smrti nema nikakvog života «na onom svijetu».

(12,6-7) Prije nego što se prekine uže srebrno, čaša se zlatna razbije i raspe se vjedro na izvoru i slomi se točak na studencu. I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.Riječ 'duh' koristili su pisci Starog zavjeta u smislu Božje djelujuće sile, koja se, naravno, nakon smrti vraća Bogu. Ipak, čudi korištenje izraza 'srebrno uže'. Moderni mistični filozofi, primjerice teozofi, taj izraz koriste za vezu koja spaja fizičko i astralno tijelo. Ova veza se prekida u trenutku smrti, i astralno tijelo (možemo reći i 'duša') nastavlja dalje svoju egzistenciju u astralnom svijetu. Ovo tumačenje je kudikamo uvjerljivije, od nekakvog neodređenog vraćanja duha Bogu.

14

PJESMA NAD PJESMAMA

(1,13) Dragi mi je moj kita smirne, koja među dojkama mojim počiva. Kita među dojkama? Starozavjetna pornografija?

KNJIGA PROROKA IZAIJE

(2,4) I sudiće među narodima, i karaće mnoge narode, te će raskovati mačeve svoje na raonike, i kolja svoja na srpove, ne će više dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju.Ovo su vjerojatno najpoznatiji reci Knjige proroka Izaije. Prorok Izaija je specifičan po tome što prorokuje univerzalni mir i bratstvo među svim narodima, što je dakako u oprijeci naspram pređašnjih knjiga Staroga zavjeta. Jedino nije jasno kada bi imala za nastupiti ta 'potonja vremena'. Vjerojatno je da je mislio na neku dalju budućnost.

(7,14) Za to će vam sam Gospodin dati znak: eto djevojka će zatrudnjeti i rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuel.Je li taj Emanuel zapravo Isus Krist? Tako barem implicira Matej 1,23. No, zašto mu onda roditelji nisu nadjenuli ime Emanuel, tj. zašto im je anđeo dojavio da ga krste 'Isus'?Nadalje, iz konteksta Izaije se može iščitati da je taj Emanuel bio prorečen, čini se, za blisku budućnost, zbog neposredne opasnosti od najezde Asiraca, i straha kralja Ahaza.

(11,6) I vuk će boraviti s jagnjetom, i ris će ležati s jaretom, tele i lavić i ugojeno živinče biće zajedno, i malo dijete vodiće ih.Doista je nejasno da li se poglavlja 7-12 odnose na blisku ili daleku budućnost. Ovaj se redak opet vjerojatno odnosi na neku dalju budućnost, kao i 2,4.

(14,12) Kako pade s neba, zvijezdo danice, kćeri zorina? Kako se obori na zemlju koji si gazio narode?Ovdje Izaija proriče pad Babilona i njegovog posljednjeg cara Nabonida 539. godine pr.n.e. Kako je zvijezda danica bila u prvim stoljećima nove ere bila nazivana Luciferom, postaje jasno odakle kršćanska legenda o Luciferu kao palom anđelu.

(42,13) Gospodin će izaći kao junak, podignuće revnost svoju kao vojnik, vikaće i klikovati, nadvladaće neprijatelje svoje.Drugi dio Izaije od 40. do 55. poglavlja naziva se Deuteroizaija, i on se razlikuje od prvog, jer ga je pisao vjerojatno neki Izaijiin nasljednik. Ovaj drugi dio ne donosi utopijsku sliku univerzalnog mira na zemlji. Mesija se ovdje prispodobljuje s vojnikom, što se vjerojatno reflektiralo na Isusovo «Nisam došao da donesem mir, nego mač» iz Mateja 10,34.

(45,7) Koji pravim svjetlost i stvaram mrak, gradim mir i stvaram zlo; ja gospodin činim sve to.Ovdje Deuteroizaija Bogu stvoritelju pripisuje i stvaranje zla, za što smo mislili da je isključivo u ingerenciji Sotone.

(53,10) Ali Gospodinu bi volja da ga bije, i dade ga na muke; kad položi dušu svoju u prinos za grijeh, vidjeće natražje, produljiće dane, i što je Gospodinu ugodno napredovaće njegovom rukom.

15

U 53. poglavlju Deuteroizaija prilično uvjerljivo proriče lik Isusa, sluge Božjeg. Zagonetne riječi «produljiće dane» neke su autore navele na pomisao da one u stvari znače da je Isus preživio raspeće, kao što je to opisao u svojoj knjizi «Isus je živio u Indiji» Holger Kersten.

(56,6-7) A tuđine koji pristanu uz Gospodina, da mu budu sluge, koji god drže subotu da je ne oskvrne i drže zavjet moj, njih ću dovesti na svetu goru svoju i razveseliću ih u domu svojem molitvenom; žrtve njihove paljenice i druge žrtve biće ugodne na oltaru mom, jer će se dom moj zvati dom molitve svijem narodima.Po prvi put u Starom zavjetu veli se eksplicitno da i tuđinski narodi mogu biti sluge Jehovine. Međutim, u 61. poglavlju veli se da će tuđini biti pastiri, orači i vinogradari, dok će pripadnici Božjeg naroda biti 'svećenici Gospodinovi'. Upravo zato jer pripadnici drugih nacija nisu mogli prihvatiti religiju u kojoj će biti građani drugog reda, naravno, nije ni došlo do nekog masovnijeg obraćanja na židovsku religiju, u predkršćanskim vremenima.

KNJIGA PROROKA JEREMIJE

(1,10) Vidi, postavljam te danas nad narodima i carstvima da istrebljuješ i obaraš, da zatreš i raskopavaš, i da gradiš i da sadiš.Ispada da Bog postavlja Jeremiju kao opunomoćenika na Zemlju, koji provodi njegovu volju. Ponovno se, po tko zna koji put nameće pitanje: da li Bog stvoritelj uistinu istrebljuje i zatire čitave narode?

(12,2) Ti ih posadi, i oni se ukorjeniše, rastu i rod rađaju; ti si im blizu usta ali daleko od bubrega.Ovaj arhaični izraz 'daleko od bubrega' jednostavno znači 'daleko od emocija, osjećaja'.

(15,3) I pustiću na njih četvoro, govori Gospodin: mač, da ih ubija, i pse, da ih razvlače, i ptice nebeske i zvijeri, da ih jedu i istrijebe.Pored toga što je prijetio istrebljenjem tuđinskim narodima, kroz cijeli Stari zavjet isto tako on prijeti istrebljenjem Božjem narodu, ukoliko ne sluša Božje zapovijedi i odredbe njegova zakona. U ovom slučaju se konkretno radi o grijehovima kralja Jude Manasija.

(27,8) A koji narod ili carstvo ne bi htio služiti Nabuhodonozoru caru Babilonskom, i ne bi htio saviti vrata svojega u jaram cara Babiloskoga, taki ću narod pohoditi mačem i glađu i pomorom, govori Gospodin, dokle ih ne istrijebim rukom njegovom.Nije baš najjasnije zašto tuđinskoga cara Nabukodonosora Jehova zove svojim slugom i pomazanikom, te zašto propisuje kaznu istrebljivanjem za nepokornost njemu.

(31,35) Ovako veli Gospodin, koji daje sunce da svijetli danju, i uredbe mjesecu i zvijezdama da svijetle noću, koji raskida more i buče vali njegovi, kojemu je ime Gospodin nad vojskamaJeremija ponavlja da su nebeska tijela napravljena samo zato da bi svijetlila stanovnicima Zemlje.

(48,10) Proklet bio ko nemarno radi djelo Gospodinovo, i proklet ko usteže svoj mač od krvi!Jeremijin bog nije tako miroljubivo nastrojen poput Izajiinog. On naime poziva na istrebljenje Moabaca, miroljubivog naroda, eto, zato jer su nemarni prema Jehovi i štuju svojeg Kamosa.

16

PLAČ JEREMIJIN

(4,12-13) Ne bi vjerovali carevi zemeljski i svi stanovnici po vasiljenoj da će neprijatelj i protivnik ući na vrata Jeruzalema. Ali bi za grijehe proroka njegovijeh i za bezakonja svećenika njegovijeh, koji proljevaju krv pravedničku usred njega.Jeremija priznaje da je bilo svećenika, pa i proroka, koji su bili ubojice.

KNJIGA PROROKA EZEHIJELA

(5,2) Trećinu sažezi ognjem usred grada, kad se navrše dani opsade; a drugu trećinu uzmi i isijeci mačem oko njega, a ostalu trećinu razmetni u vjetar, a ja ću izvući mač za njima.Ljuti Jehova prijeti istrebljenjem Jeruzalemu, zbog nepoštovanja njegovih zakona.

(25,7) Za to, evo, ja ću dignuti ruku svoju na te, i daću te narodima da te plijene, i istrijebiću te između naroda i zatrću te između zemalja, i iskorijeniću te, i poznaćeš da sam ja Gospodin.Ovo proročanstvo o istrebljenju odnosi se na Amon. U nastavku Jehova posredstvom svojeg proroka Ezekijela istrebljenjem prijeti i Moabu, Edomu, Filisteji i Egiptu.

(47,22) A razdijelite je u našljedstvo među se i među inostrance koji se bave među vama, koji bi izrodili sinove među vama, i oni neka su vam kao domorodac među sinovima Izraelovijem, s vama neka dobiju našljedstvo među plemenima Izraelovijem.Čini se da su ovi reci malo u suprotnosti s drugim dijelovima Starog zavjeta, kao što je već rečeno u komentaru Treće Mojsijeve (19,34).

KNJIGA PROROKA OZEJA

(1,2) Kad Gospodin poče govoriti Ozeju, reče Gospodin Ozeju: idi, oženi se kurvom i rodi kopilad, jer se zemlja prokurva odstupivši od Gospodina.Ova je Gospodinova naredba proroku Ozeju u suprotnosti s odredbom Mojsijeva zakona (Levitik 21,7).

KNJIGA PROROKA JOELA

(3,10) Raskujte raonike svoje na mačeve, i srpove svoje na koplja; ko je slab, neka reče: junak sam.Točno suprotno onome što piše u Izaija 2,4.

KNJIGA PROROKA AMOSA

(3,6) Hoće li truba trubiti po gradu, a narod da ne dotrči uplašen? Hoće li biti nesreća u gradu, a Gospodin da je ne učini? Nesreće u gradu (Izraelovom) čini isključivo Gospodin, Jehova.

17

KNJIGA PROROKA JONE

(4,10-11) A Gospodin mu reče: tebi je žao tikve, oko koje se nijesi trudio, i koje nijesi odgajio, nego jednu noć uzraste a drugu noć propade. A meni da ne bude žao Ninive, velikoga grada, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji još ne znaju šta je desno šta li lijevo, i mnogo stoke?Ovi reci djeluju začuđujuće nakon brojnih naredbi i odredbi Jehove o istrebljenju pripadnika tuđinskih naroda, kao i samoga Odabranog naroda.

KNJIGA PROROKA NAHUMA

(1,1-2) Breme Ninivi; knjiga od utvare Nahuma Elcešanina. Bog je revnitelj i gospodin je osvetnik; osvetnik je Gospodin i gnjevi se; Gospodin se sveti protivnicima svojim, i drži gnjev prema neprijateljima svojim.(2,13) Eto me na te, govori Gospodin nad vojskama, i popaliću kola tvoja u dim, i mač će proždrijeti laviće tvoje, i istrijebiću sa zemlje grabež tvoj, i ne će se čuti glas poslanika tvojih.Gospodin ponovo poprima svoje osvetničko i gnjevno raspoloženje, te se ipak odlučuje istrijebiti Ninivu.

KNJIGA PROROKA SOFONIJE

(1,2-3) Sve ću uzeti sa zemlje, govori Gospodin; uzeću ljude i stoku, uzeću ptice nebeske i ribe morske i sablazni s bezbožnicima, i istrijebiću ljude sa zemlje, govori Gospodin.Sofonije – prorok velikog uništenja svega na Zemlji na Sudnji dan.

Kontroverze Novog zavjeta

18

EVANĐELJE PO MATEJU

(1,1-17) Pleme Isukrsta, sina Davidova Abramova sina. Itd.Kao što je središnji prijepor Staroga zavjeta jesu li Židovi doista Božji narod u punom i doslovnom smislu te riječi, u Novome zavjetu prijepor se vrti oko toga je li Isus Krist doista doslovce sin (jedinorođeni) Boga stvoritelja univerzuma i svekolike kreacije. Interesantno je kako već prvo poglavlje prve novozavjetne knjige Evanđelja po Mateju, pa čak i prvi reci impliciraju da je Isusovo sinovstvo u najmanju ruku dubiozno. Dakle, postavlja se pitanje čiji je Isus sin – Boga, židovskog kralja Davida, ili pak 'sin čovječji', što je njegov (ipak) ponajčešći atribut u Novome zavjetu. Dok se u Matejevu evanđelju navodi slijed od 26 generacija između Davida i Isusa, u Evanđelju po Luki navodi se 38 generacija. Imena se Isusovih navodnih predaka, jasno, ne podudaraju. Matej veli da Isus potječe od Davidova sina Solomona, dok Luka veli da potječe od Natana. Očito da se redaktori Biblije u 2. stoljeću nisu ni potrudili ispraviti ovu očitu kontradikciju.

(1,20-21) No, kad on tako pomisli, a to mu se u snu javi anđeo Gospodinov, govoreći: Josipe, sine Davidov! Ne boj se uzeti Marije žene svoje; jer ono što se u njoj začelo od Duha je svetoga. Pa će roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer će on izbaviti narod od grijeha njihovijeh.Zašto je anđeo javio u snu Josipu (navodno od kraljevske loze, no ipak budi sumnju kraljevsko porijeklo drvodjelca iz malog mjesta, iz neugledne pokrajine Galileja) da nazove sina Isus, kada u Starome zavjetu to nije nigdje spomenuto? Kao što je već rečeno, spominje se Emanuel (Izaija 7,14). Iznenađuje što ovu kontradikciju pisac evanđelja i ne pokušava prikriti, već naprotiv ističe već u retku 23 citat iz Izaije, u kojem se spominje Emanuel.

(2,13) A pošto oni otidu, a to anđeo Gospodinov javi se Josipu u snu i kaza mu: ustani, uzmi dijete i mater njegovu pa bježi u Egipat, i budi onamo dok ti ja ne kažem; jer će Irud tražiti dijete da ga pogubi.Čudno je da je Luka (jedini osim Mateja koji daje prikaz Isusova djetinjstva) jednu tako važnu epizodu kao što je bijeg u Egipat, jednostavno ispustio.

(2,23) I došavši onamo, namjesti se u gradu koji se zove Nazaret, da se zbude kao što su kazali proroci da će se Nazaranin zvati.Iz Luke doznajemo da je Josip i prije Isusova rođenja živio u Nazaretu. Čemu onda ova 'zapovijest u snu'? Ispada da je Josip sa trudnom ženom prevalio dug put od Nazareta do Betlehema (oko 100 km) samo da bi se ispunilo proročanstvo iz Knjige proroka Miheje (5,2), a potom opet vratio sa tek rođenim sinom natrag u Nazaret, eda bi se ispunilo ono što ne piše nigdje u Starom zavjetu (!?), da će se Mesija zvati 'Nazarećanin'. Ne zvuči baš vjerodostojno.

(3,1-2) U ono pak doba dođe Ivan krstitelj, i učaše u pustinji Judejskoj. I govoraše: pokajte se, jer se približi carstvo nebesko.Može se zaključiti da je ovu frazu (navješćenje skorog dolaska Kraljevstva Božjeg) Isus u stvari preuzeo od Ivana Krstitelja.

(3,7) A kad vidje (Ivan) mnoge farizeje i saduceje gdje idu da ih krsti, reče im: porodi aspidini! Ko kaza vama da bježite od gnjeva koji ide?Nije li Isus također preuzeo i mržnju prema farizejima i saducejima od Ivana? U čemu su oni tako zgriješili da bi im odbio krštenje? Zašto ih vrijeđa i naziva zmijskim (tj. đavoljim) porodom?

19

(4,17) Od tada poče Isus učiti i govoriti: pokajte se, jer se približi carstvo nebesko.Kako da se ovo shvati, nego kao proročanstvo da će Kraljevstvo Božje nastupiti ako ne za nekoliko godina, a ono bar za par desetljeća. Sigurno nije mislio riječima 'približi se' dolazak Kraljevstva za 2-3 tisuće godina.

(5,3) Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko.Kako da se shvati ova Isusova izreka, osim da bude izrečena u ironičnom tonu? Ne bi li prikladnije zvučalo 'siromašnima u novcu, a bogatima u duhu'. Jer, ovako bi se moglo shvatiti da će glupi i slaboumni ljudi doći u posjed nebeskog kraljevstva.

(5,18) Jer vam zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, ne će nestati ni najmanjega slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši.Isus veli da neće ukinuti ni jedno slovo iz odredbi Staroga zavjeta, a već u nastavku on mijenja ne manje nego šest odredbi Mojsijeva zakona (5,21-44). Pri tom i sam krši neke svoje vlastite zapovijesti. Primjerice »ako ko reče budalo! biće kriv paklu ognjenom.» - on kasnije naziva farizeje, između ostalog, 'slijepim budalama'. Daje neke odredbe koje je nemoguće ispoštovati. Primjerice «svaki koji pogleda na ženu sa željom», potom «ne branite se oda zla», «ljubite neprijatelje svoje», to su zapovijesti koje zvuče toliko idealistički, da ih u praksi nitko ne primjenjuje, čak ni najfanatičniji kršćani. U praksi ipak velika većina kršćana gleda na žene sa željom, brani se kad ih netko napadne i ne gaji pretjeranu ljubav prema svojim neprijateljima (bilo da je riječ o ne-kršćanima, pripadnicima druge kršćanske denominacije, pripadnicima drugog naroda, ili tek – osobnim neprijateljima).

(6,9-13) Ovako dakle molite se vi: Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje; da dođe carstvo tvoje; da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu; hljeb naš potrebni daj nam danas; i oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojijem; i ne navedi nas u napast; no izbavi nas oda zla. Jer je tvoje carstvo, i sila, i slava u vijek. Amen.Je li Bog stvoritelj ujedno i naš nebeski otac u direktnom smislu? Ili je pak on stvorio posrednička bića (u judaizmu i kršćanstvu nazvanima arkanđeli) koja nas porađaju, a on u tome nema direktna udjela? Ima li Bog stvoritelj samo jedno ime, koje je ispravno i koje onda 'treba svetiti'? Ne zvuči li «hljeb naš potrebni daj nam danas» malo egoistično? Ne bi li trebali svoju molitvu usmjeriti na ljude koji pate i koji su potrebiti, i to u cijelom svijetu? I na kraju, prema kršćanstvu, nije li Sotona taj koji navodi u napast, a ne Bog stvoritelj? Postoji li uopće Sotona i imamo li direktan odnos s Bogom stvoriteljem, ili se pak on ostvaruje preko posredničkog entiteta (arkanđeo Rafael)?

(10,5-6) Ovijeh dvanaest posla Isus i zapovjedi im govoreći: na put neznabožaca ne idite, i u grad Samaritanski ne ulazite; nego idite k izgubljenijem ovcama doma Izraelova.Ovi reci dokazuju da u početku Isusove misije cilj nije bio stvaranje neke nove svjetske religije, već samo nove denominacije židovske religije, koja bi vremenom stjecala sve više pristalica i konačno potisnula i zamijenila staru ordodoksnu religiju.

(10,16) Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove: budite dakle mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi.Ovdje Isus zmiju spominje u pozitivnom kontekstu, dakle kao simbol mudrosti.

(10,34) Ne mislite da sam ja došao da donesem mir na zemlju; nijesam došao da donesem mir nego mač.Kontroverzni reci Novoga zavjeta, koji daju stanoviti prizvuk ratobornoga Jehove Staroga zavjeta. Zar nije malo čudno, pače i paradoksalno, da su upravo kršćani, pripadnici

20

najmiroljubivije religije, počinili najveće i najstrašnije masovne zločine u povijesti čovječanstva?

(11,13-14) Jer su svi i zakon proricali do Ivana. I ako hoćete vjerovati, on je Ilija što će doći.Ovi su reci jednostavno protumačeni od strane zagovornika reinkarnacije kao Ilijina duša, koja se reinkarnirala u tijelu Ivana Krstitelja. Kao što je poznato (ili ne baš poznato, bar ne većini kršćana), reinkarnacija je kao učenje u kršćanstvu bila prisutna sve do 6. stoljeća, a ukinuta je intervencijom ne nekog pape, već bizanskog imperatora Justinijana (Koncil u Konstantinopolu 553. godine).

(12,8) Jer je gospodar i od subote sin čovječij.Isus sebe proglašava gospodarem subote, iako je rekao da nije došao ni slovo Mojsijeva zakona izmijeniti.

(12,30) Koji nije sa mnom, protiv mene je; i koji ne sabira sa mnom, prosipa.Ovaj je redak u suprotnosti s Markom 9,40.

(13,10-11) I pristupivši učenici rekoše mu: za što im govoriš u pričama? A on odgovarajući reče im: vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano. Ovi reci navode na pomisao da su kršćani u samom početku bili ezoterična sljedba, i da nije bilo u planu kršćansko učenje načiniti široko dostupnim i popularnim.

(15,24-26) A on odgovarajući reče: ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova. A ona pristupivši pokloni mu se govoreći: Gospodine, pomozi mi! A on odgovarajući reče: nije dobro uzeti od djece hljeb i baciti psima.Dakle, Isus je smatrao životinjama i Židove i ne-židove. Židovi su bili – izgubljene ovce, a ne-židovi – psi. Šalu na stranu, ovi reci potvrđuju da je Isus bio uvjeren da njegova religija predstavlja poboljšanje već postojeće židovske nacionalističke religije, a ne neku novu internacionalnu religiju.

(19,12) Jer ima uškopljenika koji su se tako rodili iz utrobe materine; a ima uškopljenika koje su ljudi užkopili; a ima uškopljenika koji su sami sebe užkopili carstva radi nebeskoga. Ko može primiti neka primi.I sam Isus napominje da ove riječi ne može baš svatko prihvatiti ni shvatiti. U biti, riječ je o tome da kršćani moraju težiti za duhovnim savršenstvom, koje bi uključivalo suzdržavanje od spolnih odnosa, odnosno seksualnu apstinenciju. Ljudi koji su prirodno impotentni (ili im je pak libido veoma slab), jasno, mogu se lako pridržavati ove odredbe. No, što je s muškarcima koji moraju potiskivati svoju seksualnost? Ovaj je stav zadao dosta muke Katoličkoj crkvi, koja uporno i dalje hipokritski tolerira spolne odnose svojih svećenika (hetero i homoseksualne), ne želeći pritom ukinuti celibat. A što se tiče doslovnog shvaćanja ovih redaka, dakako da oni u tom slučaju ne bi imali nikakvu važnost, jer onih stvarno kastriranih ima naprosto zanemarivo malo.

(19,21) Reče mu Isus: ako hoćeš savršen da budeš, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima; i imaćeš blago na nebu; pa hajde za mnom.Mnoge Isusove odredbe su naprosto bile pretjerane, pa i nemoguće za obdržavanje. Jedna od njih je i ova. Naravno, ona je teška za ispunjenje i danas. Rijetki su oni vrlo bogati koji su prodali sve što su imali i podali siromasima, te se posvetili isključivo duhovnom kršćanskom životu.

21

(22,30) Jer o uskrsenju niti će se ženiti ni udavati; nego su kao anđeli Božiji na nebu.No, kako doznajemo u posljednjem poglavlju Mateja (a vidjet ćemo kasnije i u drugim evanđeljima) Isus je uskrsnuo u fizičkom tijelu, kao čovjek, a ne anđeo – duhovno biće («A one pristupivši uhvatiše se za noge njegove...»).

(23,13-33) Teško vama književnici i farizeji, licemjeri, što zatvorate carstvo nebesko od ljudi; jer vi ne ulazite niti date da ulaze koji bi htjeli. Itd.U ovim recima Isus obasipa uvredama pisare i farizeje, pri tom ne dajući neke osobito uvjerljive zamjerke na njihov rad i ponašanje. Uglavnom, jedina stvar koja se može kao 'grijeh' jest sitničavo obdržavanje zakona, uz istovremeno zanemarivanje pravde, milosti i vjere. U svakom slučaju, farizeji nisu mogli dalje podnositi uvrede poput 'licemjeri', 'vođe slijepe', 'budale slijepe', 'porodi zmijski' itd. pa su odlučili da ga se riješe.

(27,46) A oko devetoga sahata povika Isus iza glasa govoreći: Eli! Eli! lama sabaktani? to jest Bože moj! Bože moj! za što si me ostavio?Je li Isus zaista bio sin Boga stvoritelja? Ako je znao da je besmrtan, i da u stvari i ne može umrijeti, zašto je zavapio poput običnog smrtnika? I ako je znao da će ubrzo, već nakon tri dana opet biti živ, u fizičkom tijelu? Ili možda to nije znao?

EVANĐELJE PO MARKU

(3,21) I čuvši to rod njegov iziđoše da ga uhvate; jer govorahu da je izvan sebe.Iz ovih redaka je evidentno da ni Isusova majka ni braća nisu smatrali Isusa nekim velikim Božjim prorokom, a kamoli Božjim sinom. Oni su jednostavno mislili da on izbjegava svoje obaveze u očevoj tesarskoj radionici, te gubi vrijeme propovijedajući neku sumnjivu novu religiju.

EVANĐELJE PO LUKI

(12,51) Mislite li da sam ja došao da dam mir na zemlju? Ne, kažem vam, nego razdor.Isus ponavlja i u ovom evanđelju da nije došao da donese mir na zemlju, već mač.

(14,26) Ako ko dođe k meni a ne mrzi na svojega oca, i na mater, i na ženu, i na djecu, i na braću, i na sestre, i na samu dušu svoju, ne može biti moj učenik.Da li je kršćanstvo religija samo za one koji mrze svoju obitelj i same sebe?

(16,17) Lašnje je pak nebu i zemlji proći nego li jednoj titli iz zakona propasti.Isus ponavlja da nije došao izmijeniti ni slovo Mojsijeva zakona, pa ipak već u slijedećem retku donosi odredbu koja je u suštoj suprotnosti sa Starim zavjetom.

(18,17) I kažem vam zaista: koji ne primi carstva Božijega kao dijete, ne će ući u njega.Znači li to da je Kraljevstvo nebesko rezervirano samo za ljude naivne poput djece?(Ovi reci postoje također i u Mateju i Marku)

EVANĐELJE PO IVANU

22

(3,16) Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da ni jedan koji vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.Je li ovo doista točno, imajući u vidu Isusovu besmrtnost? Je li Isus doista položio svoj život ako je za tri dana uskrsnuo, i to u fizičkom tijelu?

(9,1-3) I prolazeći vidje čovjeka slijepa od rođenja. I zapitaše ga učenici njegovi govoreći: Rabi! ko sagriješi, ili ovaj ili roditelji njegovi, te se rodi slijep? Isus odgovori: ni on ne sagriješi ni roditelji njegovi, nego da se jave djela Božija na njemu.Pitanje Isusovih učenika implicira da je tada već postojala stanovita vjera u reinkarnaciju. No, Isusov odgovor pak implicira da se taj konkretan čovjek rodio slijep tek da bi ga on iscijelio, i tako pokazao da vrši čudesna izliječenja u Božje ime. No, što je s ostalim slijepim ljudima, na kojima se ne javljaju djela Božja, i koji ostaju slijepi cijeli život?

(10,33-34) Odgovoriše mu Židovi govoreći: za dobro djelo ne bacamo kamenja na te, nego za hulu na Boga, što ti, čovjek budući, gradiš se Bog. Isus im odgovori: ne stoji li napisano u zakonu vašemu: ja rekoh: bogovi ste?Isus i ne pokušava dokazati da je on stvarno Bog, odnosno sin Božji, već navodi citat iz Starog zavjeta, jedan od rijetkih koji ima politeistički prizvuk, i gdje se bogovi navode u množini (Ps 82,6). U nastavku ih uvjerava ako već ne vjeruju njemu, neka vjeruju njegovim djelima.

(12,31) Sad je sud ovome svijetu: sad će biti istjeran knez ovoga svijeta na polje.Pisac četvrtog evanđelja doista je vjerovao da je svršetak starog sustava stvari blizu, a shodno tomu da će Sotona biti negdje protjeran (van?) pa više neće dodijavati ljudima.

(19,36) Jer se ovo dogodi da se zbude pismo: kost njegova da se ne prelomi.Praktički, činjenica što Isusu nisu bile polomljene noge (kao što je bio običaj pri razapinjanju) poistovjećuje se s odredbom Mojsija o pashalnom janjetu. Dakle, Isus se prispodobljuje s njime. Ovu prispodobu o zaklanom pashalnom jagnjetu (koje je preuzelo na sebe naše grijehe) potvrdit će Pavao. Zapravo, ono što je stvarno pozitivno u Isusovu učenju i što moraju priznati i ne-kršćani, jest ukidanje ritualnog klanja životinja.

DJELA APOSTOLSKA

(5,30) Bog otaca našijeh podiže Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo.Čudno je kako autor Djela apostolskih, navodno evanđelist Luka, ovdje navodi da su Isusa objesili, a u svom evanđelju da je bio razapet, baš poput ostalih evanđelista.

RIMLJANIMA POSLANICA

(3,28) Mislimo dakle da će se čovjek opravdati vjerom bez djela zakona.U svojim propovijedima Pavao (pre)često ističe iskupljenje pukom vjerom (a ne djelima). Nije li to stoga što je on sam u nedavnoj prošlosti činio loša djela, tj. progonio i zatvarao kršćane?

23

(14,21) Dobro je ne jesti mesa, i vina ne piti, i ono ne činiti na što se tvoj brat spotiče, ili oda šta gori postaje ili slabi.Ovi reci potiču vegetarijansku prehranu i apstinenciju od alkohola, odnosno vina. Međutim, na drugim mjestima se odobrava konzumiranje mesa (Dj 11,7) i pijenje vina (I Tim 5,23).

PRVA POSLANICA KORINĆANIMA

(1,19) Jer je pisano: pogubiću premudrost premudrijeh, i razum razumnijeh odbaciću. Gdje je premudri? Gdje je književnik? Gdje je prepirač ovoga vijeka? Ne pretvori li Bog mudrost ovoga svijeta u ludost?Da, istina je da religije općenito ne vole mudrost, i da je ona kudikamo karakterističnija za filozofiju, negoli za religiju. Religija traži poslušnost, kimanje glavama i bezuvjetno odobravanje dogmi iz tzv. Svetih spisa. Filozofija, za razliku od religije, uvijek propitkuje, skeptična je, ne prihvaća dogmu zdravo za gotovo. A što se Novoga zavjeta tiče, ovaj stav odbacivanja filozofske mudrosti (...»Grci premudrosti traže», kako veli Pavao) najkarakterističniji je za apostola Pavla. Cjelokupna Biblija, već od samog početka, traži slijepu vjeru i poslušne ovčice, koje neće mnogo sumnjati u riječ propovjednika i proroka.

(7,7-8) Jer hoću da svi ljudi budu kao i ja; ali svaki ima svoj dar od Boga: ovaj dakle ovako a onaj onako. A neoženjenijem i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja što sam.Pavao bi htio da svi budu kao i on, međutim ne bi li u tom slučaju ljudski rod ubrzo izumro?

(8,5-6) Jer ako i ima koji se bogovi zovu, ili na nebu ili na zemlji, kao što ima mnogo bogova i mnogo gospodina: ali mi imamo samo jednoga Boga oca, od kojega je sve, i mi krozanj.Pavao, drugim riječima ne veli eksplicitno da nema drugih bogova (jer što su arkanđeli drugo nego bogovi: Helios (Sol) – Mihael, Artemida (Luna) – Gabriel, Hermes (Merkur) – Rafael itd.) No, isto kao u Kuranu, ovi se (polu)bogovi jednostavno zanemaruju, kao da ih nema i kao da svakodnevno ne osjećamo njihovo djelovanje. Ovo ne znači da Bog stvoritelj ne postoji, već da s njime nismo u svakodnevnom kontaktu.

(10,25) Sve što se prodaje na mesarnici jedite, i ništa ne ispitujte savjesti radi;Pavao Rimljanima preporučuje vegetarijansku dijetu, dok Grcima veli da slobodno mogu do mile volje jesti meso.

(11,8-9) Jer nije muž od žene nego žena od muža. Jer muž nije sazdan žene radi nego žena muža radi.Što na ovo vele suvremene feministice – kršćanke?

(11,14) Ili ne uči li vas i sama priroda da je mužu sramota ako gaji dugačku kosu;Pavao očito nije znao da je utemeljitelj kršćanske religije bio dugokos.

(12,24) I nepošteni naši udi najveće poštenje imaju; a pošteni udi ne trebaju. Ali Bog složi tijelo i najhuđemu udu dade najveću čast, da ne bude raspre u tijelu, nego da se udi jednako brinu jedan za drugoga.Ovdje je malo nejasno što Pavao podrazumijeva pod 'najhuđim udom', ali znajući njegovu odbojnost prema seksualnosti, zaključujemo da je to organ za reprodukciju. Po čemu taj organ pak ima najveću čast, također nije baš najbistrije. Možda upravo s razloga što se

24

pomoću njega stvaraju nova ljudska bića. Ali, zašto je onda on 'najhuđi'? Ili je u pitanju ipak glava?

(14,34) Žene vaše da ćute u crkvama; jer se njima ne dopusti da govore, nego da slušaju, kao što i zakon govori.Ovi se reci također vjerojatno ne dopadaju feministicama. Prema Pavlu, žene su prirodno glupe, pa je logično da na tako svetom mjestu nemaju što pametno za kazati.

(15,40-41) I imaju tjelesa nebeska i tjelesa zemaljska; ali je druga slava nebeskima, a druga zemaljskima. Druga je slava suncu, a druga slava mjesecu, i druga slava zvijezdama; jer se zvijezda od zvijezde razlikuje u slavi.No, u čemu se to zapravo zvijezde razlikuju, Pavao ne veli. Naravno ni cijela Biblija ne veli ništa o duhovnom utjecaju nebeskih tijela. Valjda su smatrali da je dovoljno rečeno u Knjizi postanka (da sunce, mjesec i zvijezde služe u svrhu osvjetljenja nebeskog svoda planetu u središtu univerzuma).

(16,22) Ako ko ne ljubi Gospodina Isukrsta da bude proklet, maran ata.Pokršteni židov Pavao, u najboljoj tradiciji hebrejske religije, baca prokletstvo na ne-kršćane (vjerojatno uključujući i židove).

POSLANICA GALAĆANIMA

(3,13) Krst je nas iskupio od kletve zakonske postavši za nas kletva, jer je pisano: proklet svaki koji visi na drvetu.Krista u ovom retku Pavao naziva prokletstvom (koje nas navodno iskupljuje), da bi već u narednom retku rekao da je on blagoslov.

(4,25) Za to odbacite laž, i govorite istinu svaki sa svojijem bližnjijem; jer smo udi jedan drugome.Ovo je jedan od rijetkih redaka u cijeloj Bibliji koji ističe potrebu odacivanja laži i govorenja istine.

POSLANICA KOLOŠANIMA

(2,8) Braćo! čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prijevarom, po kazivanju čovječijemu, po nauci svijeta, a ne po Krstu.Nije jasno je li Pavao smatrao praznom prijevarom i filozofiju Sokrata i Platona, te stoika.

PRVA POSLANICA TIMOTEJU

(4,1-3) Duh razgovijetno govori da će u pošljednja vremena odstupiti neki od vjere slušajući lažne duhove i nauke đavolske, u licemjerju laža, žigosanijeh na svoj savjesti, koji zabranjuju

25

ženiti se, i zapovijedaju uzdržavati se od jela koje Bog stvori za jelo sa zahvalnošću vjernima i onima koji poznaše istinu. Ovi reci najčešće služe protestantskim crkvama kao dokaz da Katolička crkva ne poštuje Bibliju propisujući celibat za svoje svećenstvo. Međutim, bez želje za branjenjem Katoličke crkve (u prilog njoj još možemo reći da ona nije uvela celibat u 'pošljednja vremena', već poodavno), možemo jednostavno ustvrditi kako Pavao poručuje Timoteju da je on samo rekao da je dobro ne ženiti se i ne jesti meso, a da nije to i zabranio (Bože sačuvaj). Dakle, preporuka, a ne zabrana (no, ipak zvuči kontradiktorno).

(5,23) Više ne pij vode, nego pij po malo vina, želuca radi svojega i čestijeh svojijeh bolesti.Izgleda da je vegetarijnstvo i pijenje vode dobro samo za Rimljane, no ne i za Grke.

DRUGA POSLANICA TIMOTEJU

(2,3-5) Ti dakle trpi zlo kao dobar vojnik Isukrstov; jer se nikakav vojnik ne zapleće u trgovine ovoga svijeta da ugodi vojvodi. Ako i vojuje, ne dobija vijenca ako pravo ne vojuje.Ovdje Pavao kršćanina prispodobljuje vojniku, dok u Prvoj Korinćanima (9,24) uspoređuje kršćanina s trkačem. Drugim riječima, Pavao potiče borbenost u propovijedanju vjere. Vjerojatno da nije bilo njegove vlastite borbenosti, kršćanstvo ne bi uhvatilo toliko snažne korijene u 1. stoljeću. Ovo potvrđuje retkom 4,7 – «Dobar rat ratovah, trku svrših, vjeru održah»

JAKOVLJEVA POSLANICA

(2,24) Vidite dakle da se djelima pravda čovjek, a ne samom vjerom?Apostol Jakov kao da se trudi da demantira Pavla.

DRUGA PETROVA POSLANICA

(1,19) I imamo najpouzdaniju proročku riječ, i dobro činite što pazite na nju, kao na vidjelo koje svijetli u tamnomu mjestu, dokle dan ne osvane i danica se ne rodi u vašim srcima.Ovdje je danica, odnosno Venera (u 1. stoljeću zvana i Lucifer – Lučonoša) u očigledno pozitivnom kontekstu, za razliku od Izaije 14,12 gdje se danica prispodobljuje posljednjem babilonskom caru. Prema tomu, očito je isto tako da kršćanska legenda o Luciferu kao palom anđelu nema biblijskog utemeljenja. Ovdje je pače rođenje danice u našim srcima implicitno poistovjećeno s rađanjem Krista u našim srcima.

PRVA IVANOVA POSLANICA

26

(2,18) Djeco! pošljednje je vrijeme, i kao što čuste da će doći antikrst, i sad mnogi antikrsti postaše; po tom poznajem da je pošljednji čas.Znamo da su Ivanovi spisi nastali potkraj prvog stoljeća, možda čak i početkom drugog, a do tada je nekim kršćanima jednostavno dosadilo čekati ponovni dolazak Krista, nakon 70-tak godina od njegove smrti. (Sjećamo se da je Krist tada rekao da «ovaj naraštaj neće proći») Međutim, u to vrijeme, dakle, naraštaj je doista 'prošao', i praktički jedva da itko bio još živ, tko je bio suvremenik Isusa. Mnogi su postali, logično, skeptični, i Ivan je došao na briljantnu pomisao da ih proglasi – antikristima. Ipak, očito se prevario u onome, da je nastupio 'posljednji čas'.

(3,8-9) Koji tvori grijeh od đavola je, jer đavo griješi od početka. Za to se javi sin Božij da raskopa djela đavolja. Koji je god rođen od Boga ne čini grijeha, jer njegovo sjeme stoji u njemu, i ne može griješiti, jer je rođen od Boga.Ljudi –smrtnici obično griješe, i vrlo velika većina ljudi griješi (uostalom, i sam Isus veli: «koji je među vama bez grijeha...»). Znači li to da su svi oni đavolji porod? K tomu, pitanje je da li Bog stvoritelj direktno porađa ljude, ili čini to preko svojih posredničkih entiteta, kao što je to bilo već ranije napomenuto.

(3,15) Svaki koji mrzi na brata svojega, krvnik je ljudski; i znate da ni jedan krvnik ljudski nema u sebi vječnoga života.Možemo ironično primijetiti da Ivan nije čitao pozorno Evanđelje po Luki (14,26) – «Ako ko dođe k meni a ne mrzi na svojega oca, i na mater, i na ženu, i na djecu, i na braću...»

IVANOVO OTKRIVENJE

(22,16) Ja Isus poslah anđela svojega da vam ovo posvjedoči u crkvama. Ja sam korijen i rod Davidov, i sjajna zvijezda danica.Ako je Isus sjajna zvijezda danica (u to vrijeme – prvo stoljeće - u Rimu zvana Luciferom) nije li i on onda, po kršćanskoj legendi pali anđeo, tj. Lucifer?

(22,20) Govori onaj koji svjedoči ovo: da, doći ću skoro! Amen. Da, dođi, Gospodine Isuse.Je li Gospodin Isus dao svome Ivanu lažno obećanje? Ili pojam 'skoro' ima relativno značenje, pa je moguće da se odnosi i na mnogo udaljeniji vremenski period no gotovo 2000 godina, od kada je bio izrečen. No, moguće je da je Krist i došao već odavno, ali ga nitko nije prepoznao.

Kontroverze Kurana

27

SURA I – PRISTUP

(1,1-7) Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv tebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!Prva sura jest ujedno i molitva, koju muslimani izgovaraju pet puta na dan. U ovoj molitvi su dvije fraze karakteristične za cijeli Kuran i koje se učestalo ponavljaju, u prosjeku na svakoj trećoj stranici, a to su – Sudnji dan i pravi put. Sudnji dan se u Kuranu spominje oko 180 puta, i to u raznim inačicama, kao Dan oživljenja, Dan sakupljanja, Dan polaganja računa, Veliki dan, Smak svijeta, Nesnosni dan, Dan bolni, Dan vječni, Dan strašnoga suda i dr. Ne spominje se točno kada bi se taj Sudnji dan imao zbiti, no u svakom je slučaju sudbina čovjeka na taj dan vezana za slijeđenje Pravog puta (spomenut oko 170 puta). Pa će tako za one koji nisu slijedili pravi put biti «dan kada će biti odvučeni u vatru», tj. pakao.

SURA II – KRAVA

(2,2) Ova knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali;Ovaj redak je isto tako karakterističan, jer se ova fraza o strahu od Allaha ponavlja mnogo puta u Kuranu (oko 80 puta). Dakle, netko bi mogao izvući zaključak da je islam religija utemeljena na strahu od Boga stvoritelja.

(2,21) O, ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali.Riječ 'kazna' se u Kuranu spominje više od 250 puta, dakle u prosjeku gotovo na svakoj drugoj stranici, i jedna je od svakako najčešće spominjanih riječi. Dakako, kazna je uvijek povezana sa strahom od Boga stvoritelja. Nije li ovo učestalo ponavljanje prijetnje kaznom zapravo sračunato na slijepu vjeru i pokoravanje islamu i njegovim autoritetima?

(2,25) A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj dženetskim baščama kroz koje će rijeke teći; svaki put kad im se iz njih dâ kakav plod, oni će reći: «Ovo smo i prije jeli», - a biće im davani samo njima slični. U njima će čiste žene imati, i u njima će vječno boraviti.Dženet je raj u islamu, i on naravno slijedi kao nagrada za slijeđenje pravoga puta. Također se učestalo spominje u Kuranu, više od 120 puta.

(2,28) Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili ništa, pa vam je On život dao; On će, zatim, učiniti i da pomrete i poslije će vas oživjeti, a onda ćete se njemu vratiti.Ovi reci kao da ukazuju da i Kuran, a ne samo Biblija, daje određene naznake vjere u reinkarnaciju. Dakako, ortodoksni muslimani ovo osporavaju; reinkarnaciju prihvaćaju tek neki sufisti.

(2,39) A oni koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici džehennema; u njemu će vječno ostati.Kazna, zbog koje se mora biti u strahu od Allaha jest kazna od dospijevanja u džehennem, odnosno pakao. A tamo dospijevaju, jasno, oni koji poriču da je Kuran Božja objava. Prijetnja paklom se u Kuranu spominje oko 150 puta.

28

(2,62) One koji su vjerovali, pa i one koji su bili Jevreji, i kršćani, i Sabijci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, - doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!Kuran formalno priznaje Židove i kršćane kao ravnopravne religije, međutim na drugim mjestima se Židovi i kršćani kritiziraju i omalovažavaju. Sabejci su prijeporni pojam zato jer se mogu poistovjetiti s nekoliko etničkih i religioznih zajednica. Najstarija je od njih (rano)antička semitska etnička skupina, koja je od 10. do 8. stoljeća formirala državu na teritoriju današnjeg Jemena. Upravo ovu zajednicu spominje Stari zavjet, tj. njihovu kraljicu koja posjećuje kralja Solomona i odaje počast njemu i izraelskom bogu Jehovi. Druga etničko-religijska zajednica jesu Mandejci i njihovi prvi tragovi mogu se ustanoviti od 4. stoljeća na području današnjeg Irana i Iraka. Mandeizam predstavlja spoj babilonskih, hebrejskih, Zaratustrinih i kršćanskih elemenata, nastao na bazi gnosticizma. Mandejci odbacuju Krista kao lažnog proroka, a Ivana Krstitelja zovu svojim prorokom i učiteljem. Izvan svoje zajednice, odnosno među muslimanima, bili su poznati kao 'Sabba', i odatle također i naziv Sabejci. Kako bi konfuzija oko Sabejaca bila i veća, pobrinula se sekta grčko-nabatejskog podrijetla u Harranu (današnja Turska), koja se u 9. stoljeću nazvala istim imenom, mada je potjecala od prognanih grčkih filozofa neoplatonista i hermetista, te prihvatila hermetizam kao službenu religiju. Pod Sabejcima se u Kuranu razumijevaju samo pripadnici druge zajednice, koji sebe zovu Mandejcima. Oni su monoteisti, mada je njihovo učenje u biti dualističko, poput onog u zoroastrizmu. Ironija jest da (bez obzira što su po Kuranu pripadnici 'dopuštene religije') upravo u posljednjih nekoliko godina u Iraku trpe najveće progone (od strane islamskih ekstremista) u svojoj povijesti, tako da je njihov broj drastično opao.

(2,81) A nije tako! Oni koji budu zlo činili i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli, oni će stanovnici džehennema biti i u njemu će vječno ostati.Pojam 'grijeh' jest jedna od riječi koja se vrlo učestalo koristi u Kuranu (oko 150 puta). Međutim, pod zlom i grijehom se, kao i u Starom zavjetu, ponajčešće razumijeva slijeđenje krive religije, no ne i ubijanje krivovjernika (onih koji su zalutali), kao što ćemo kasnije vidjeti.

(2,98) Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikalu – pa, Allah je, doista neprijatelj onima koji neće da vjeruju.Ova dva anđela su u islamskoj tradiciji vrhovni, točnije, ovo se više odnosi na Džibrila (koji je ekvivalent judeo-kršćanskom Gabrijelu). Ovo jest jedino mjesto u Kuranu gdje se spominje Mikal (judeokršćanski arkanđeo Mihael). Gabrijelova primarna zadaća jest prenositi poruke od Boga njegovim vjerovjesnicima. Muslimani smatraju da je upravo Gabrijel izdiktirao Kuran Muhamedu. U islamu, anđeli – meleci su dobrohotna bića sazdana od svjetlosti, koja ne posjeduju svoju autonomnu volju; potpuno su odani štovanju Boga i njegove volje, te obavljaju dužnosti prema njegovim zapovijedima, bilježe svako ljudsko djelo, daju dušu novorođenome djetetu, održavaju ekološke uvjete planeta, te uzimaju dušu u času smrti. Za razliku od Biblije, gdje se još spominje Rafael (arkanđeo kojemu se pripisuju iscjeliteljske moći), u Kuranu nema riječi o ovome meleku, no u islamskoj tradiciji on se naziva Izrafil, te mu se pripisuje najava Sudnjeg dana. Kao što je to istaknuto u komentaru 5. Mojsijeve knjige, ni Židovi (kao kasnije ni kršćani) nisu vjerovali u posredništvo anđela Sunca i Mjeseca u stvaranju ljudi. Prijenosnik poruka u općenju čovjeka i Boga, po mišljenju autora, zapravo bi trebao biti Rafael (a ne Gabrijel), kao vladar Merkura, planeta, koji se između ostalog odnosi i na komunikaciju.

29

(2,106) Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može? Ovaj redak djeluje kao da opravdava Božju 'prevrtljivost', kada čas donosi jedan propis, čas ga mijenja drugim. Možemo li zamisliti Boga koji nije postojan i čije su odredbe i propisi nepromjenjivi (ili ako ništa drugo bar dugovječni)?

(2,111) Oni govore da će u džennet ući samo Jevreji, odnosno samo kršćani. – To su puste želje njihove! – Ti reci: «Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!»Muhamed kritizira Židove i kršćane za isključivost njihovih religija pri tome čineći istu pogrešku na mnogim mjestima u Kuranu ( kao što će se vidjeti), te pripisuje svoje riječi Bogu.

(2,112-113) A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati. Kao što je 'kazna' jedna od najspominjanijih riječi u Kuranu, isto je tako, točnije nešto manje (oko 160 puta) spomenuta 'nagrada'. Praktički, cijeli je Kuran jedan dugački pamflet u kojem Muhamed vodi svoje polemike sa sljedbenicima Knjige i 'nevjernicima', te vodi politiku mrkve ('nagrada') i batine ('kazna') prema svojim Arapima-muslimanima.

(2,116) Nevjernici govore: «Allah je sebi uzeo dijete.» Hvaljen neka je on! Naprotiv, Njegovo je sve ono što je na nebesima i na Zemlji, Njemu se sve pokorava;Ovdje je riječ, naravno, o kršćanima. Muhamed stalno, kroz cijeli Kuran kršćanima zamjera što Isusa smatraju doslovno Božjim sinom, te ih kao što vidimo naziva 'nevjernicima'.

(2,120) Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: «Allahov put je jedini pravi put!» A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.Upravo kao što je kazano prije nekoliko redaka, tri monoteističke vjere kao da se natječu koja će od njih biti isključivija i netrpeljivija prema drugima (da i ne spominjemo netrpeljivost prema politeistima i ateistima). Što se Muhameda i muslimana tiče, iz ovoga retka je očito kako smatraju da njihov put – jedini ispravni put.

(2,135) Oni govore: «Budite Jevreji, odnosno kršćani, i bićete na pravom putu!» Ti reci: «Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao.» Ibrahim (u judaizmu i kršćanstvu Abraham) se u islamu smatra osnivačem monoteizma, te da je jednoboštvo 'otkrio' sam, bez posrednika ili glasnika Boga. Prema islamskoj predaji, Ibrahim je sa svojim sinom Ismailom sagradio Kabu u Meki, kao prvu (monoteističku) bogomolju. Navodno se onda to monoteističko učenje tijekom vremena izgubilo, te su Arapi prigrlili poganske idole. Od pradavnih se vremena štuje sveti 'crni kamen' (ustvari crni meteorit) u Kabi, koji još otada hodočaste svake godine muslimani. Međutim, postavlja se logičko pitanje odakle dokazi da je u Meki ikada boravio Abraham i sagradio hram sa svetim kamenom – ne radi li se (samo) o pučkoj predaji, koja se stoljećima održala. Islam, koji od monoteističkih religija ima vjerojatno najstroži odnos prema poganskoj religiji, ne štuje li on zapravo – poganski kumir? Jer, u Starome zavjetu nigdje se ne spominje Abrahamov boravak u Meki. Jedino se spominje njegov put u Egipat, no nakon povratka iz Egipta navodi se da se ponovno doselio u blizinu Betela, dakle u zemlju Kanaansku. Iako je tijekom svog dugog života Abraham proputovao ogromne udaljenosti, teško je povjerovati da je poduzeo još i ovaj put, nimalo usput njegovim itinerarima opisanim u Starom zavjetu, put dulji od dvije tisuće kilometara, po pustinjskim predjelima.

30

(2,143) I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok. I mi smo promijenili Kiblu prema kojoj si se ranije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti – nekima je to bilo doista teško, ali ne i onima kojima je Allah ukazao na pravi put. Allah neće dopustiti da propadnu molitve vaše. – A Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i milostiv. Ovaj je redak u vezi ranije navedenog (2,106), koji se odnosi na 'prevrtljivost' Boga. Svega godinu i pol dana nakon seobe prvih muslimana iz Meke u Medinu, Bog je navodno donio odredbu da se vjernici ne okreću više prema hramu u Jeruzalemu, već prema Kabi u Meki. Razlog je naravno, odbijanje medinskih Židova da se preobrate na islam.

(2,179) U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!Muslimanski bog Allah jest osvetoljubivi bog, isto kao i starozavjetni Jehova. Ovdje tako veli, ni manje ni više da od osvećivanja ovisi i sam opstanak vjernika, i to, što dakako 'nimalo kontradiktorno ne zvuči', upravo da bi se ljudi odvratili od ubijanja. Čini se da je ovakva logika bila dakako primjerenija samim ljudima, negoli Bogu stvoritelju.

(2,190-193) I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu. I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnog hrama, dok vas oni ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! - neka takva bude kazna za nevjernike.Kuran ovdje navodi da muslimani nikada ne bi smjeli prvi otpočeti borbu, odnosno dozvoljena je samo samoobrana. U praksi ovo naravno nije bilo poštovano – muslimani ne bi bili osvojili ogromna područja od Španjolske do Turkmenistana u 7. stoljeću, da su samo odgovarali na napade protivničkih vojski.

(2,193) I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.Dakle, u vezi s prethodnim recima, jasno je da Kuran propovijeda borbu protiv nevjernika, i čini se da se pritom ne misli samo na mnogobošce, budući da se u Kuranu pod nevjernicima često razumijevaju i kršćani i Židovi.

(2,216) Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.Jednako kao i Stari zavjet, tako i Kuran na mnogim mjestima potiče na borbu i rat.

(2,223) Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako hoćete, a pripremite što i za duše svoje. I bojte se Allaha i znajte da ćete pred njega stati. A ti obraduj prave vjernike!Jednako kao i Biblija, tako i Kuran smatra da žena mora biti pokorna i podložna volji muškarca.

SURA III – IMRANOVA PORODICA

(3,19) Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kad im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će brzo obračunati.Iz ovog retka ponovno je vidljivo kako Kuran ustvari samo islam smatra ispravnom religijom.

31

(3,57) A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, on će njima punu nagradu dati. – Allah ne voli nasilnike.Bog koji navodno 'ne voli nasilnike' istodobno naređuje istrebljenje nevjernika i mnogobožaca?!

(3,157-158) A ako vi na Allahovu putu poginete ili umrete, oprost i milost Allahova su zaista bolji od onoga što oni gomilaju. Bilo da umrete ili poginete, sigurno ćete se pred Allahom iskupiti.Ovo su omiljeni reci islamskih terorista.

(3,167) i da bi otkrio tko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: «Dođite, borite se na Allahovu putu, ili se branite!» - odgovorili: «Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili.» Tog dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. – A Allah dobro zna što oni kriju.Dakle, Allah proglašava one koji nisu ratoborno raspoloženi – licemjerima.

(3,169) Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svogaMuslimani pogibaju radosni i sa smješkom na usnama, znajući da ih čeka rajsko obilje, pa i onda kad su poginuli u osvajačkim i pljačkaškim pohodima i u suludim terorističkim akcijama.

(3,195) I Gospodar njihov im se odaziva: «Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko rđavih djela njihovih preći i sigurno ću ih u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uvesti; nagrada će to od Allaha biti. – A u Allaha je nagrada najljepša.Dakle, onima koji su budu borili i poginuli na 'njegovu' putu, Allah će i neka loša djela oprostiti.

SURA IV - ŽENE

(4,34) Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu treba da brigu vode, jer i Allah njih štiti. A one čije se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik!Ovaj se redak također ne dopada suvremenim emancipiranim ženama. Muškarac ima prednost pred ženom, pa ako je neposlušna, ima izričito pravo i da je udari.

(4,76) Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.Da li se pod 'vjernicima' podrazumijevaju svi muslimani, a pod 'nevjernicima' samo ateisti i politeisti, ili pak, u širem smislu, i kršćani i Židovi? Ako su pak nevjernici samo budisti i hindusi, jesu li oni doista đavolje sluge i da li to daje pravo muslimanima da ih istrijebe?

(4,82) A zašto oni ne razmisle o Kuranu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.

32

He, he. E, moj Muhamede, drukčije ti je to bilo u Srednjem vijeku kada je 99 posto ljudi bilo nepismeno, ali u današnjem informatičkom dobu, kad na stisak dugmeta dolazimo do svih mogućih informacija, naravno da je kudikamo lakše pomno ispitati svaki redak i naći (pre)mnoge protivrječnosti, i slabe točke ne samo Kurana, već i drugih navodno bezgrešnih knjiga.

(4,89) Oni bi jedva dočekali da i vi budete nevjernici kao što su oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvatajte kao prijatelje dok se radi Allaha ne isele. A ako okrenu leđa, onda ih hvatajte i ubijajte gdje god ih nađete, i nijednog od njih kao prijatelja i pomagača ne prihvatajteZnači, po Muhamedu, u redu je ubijati nevjernike, tj. ne-muslimane, pa i kukavički, s leđa. Ovo se u doslovnom smislu odnosi na politeiste iz Meke, koji su odbili iseliti se u Medinu i prihvatiti islam. Međutim, nije li ovo ujedno i poziv na istrebljenje svih 'nevjernika' i u budućem vremenu, odnosno i u ovo naše doba?

(4,95) Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovu putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i on svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu.Allah očito ne voli pasivne i neborbene muslimane, i sprema im kudikamo manja zadovoljstva na onom svijetu, u odnosu na one koji poštuju njegovu volju i vrlo rado odlaze u pljačke i osvajanja tuđih teritorija.

(4,148) Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda. – A Allah sve čuje i sve zna.Zašto je Allahu neprijatno slušati o zlu? Je li zlo ili dobro istrebljenje 'nevjernika', osvajanje i pljačkanje stranih zemalja? Je li i popljačkanim i osvojenim 'nevjernicima' dozvoljeno govoriti o zlu?

(4,157) i zbog riječi njihovih: «Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika»... A nisu ga ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili.Ovdje nije sporna sumnja u moguće Isusovo preživljavanje raspeća, budući da za to ima indicija u samom Novom zavjetu. Primjerice: Isus je umro na križu za svega tri sata, dok bi uobičajeno umiranje trajalo oko pet dana; rimski stotnik koji je zapovijedao vojnicima koji su razapeli Isusa očito da ga je poštovao (shodno tomu, moguće je da je s križa bio skinut živ); tijelo s križa nisu skinuli članovi obitelji, već dva Isusova štovatelja (koji su ga možda kasnije i zaliječili); pomaknuti kamen na grobu ukazuje da je iz njega izišao u fizičkom tijelu, te naravno, kao što je naprijed bilo istaknuto, također se i pojavio pred svojim učenicima u tijelu od krvi i mesa, a ne poput anđela, u duhovnom tijelu. U Kuranu je jedino malo smiješna tvrdnja da ga nisu ubili, nego im se to pričinilo - kao da je Isus, poput kakvog mađioničara, hipnotizirao sve uvjerivši ih da je doista mrtav.

SURA IV - TRPEZA

(5,72) Nevjernici su oni koji govore: «Bog je Mesih, sin Merjemin!» A Mesih je govorio: «O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra

33

ravnim, Allah će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a nevjernicima neće moći niko pomoći.Dakle, iz ovog retka nedvosmisleno proizlazi da Allah (tj. Muhamed) smatra da su kršćani nevjernici, pače ako i dalje budu vjerovali da je Isus Bog, da će im odredište nakon smrti biti pakao.

(5,90) O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.Malo je čudno kako Allah smatra vino odvratnim đavoljim napitkom, mada o tome nema ni govora ni u Starom ni Novom zavjetu (Tevratu i Endžilu), spisima na koje se oslanja i nadovezuje Kuran. A i kada bi bilo govora, nije li proturječno da glavna poslastica u muslimanskom raju bude – upravo to isto piće. Đavolje na Zemlji, rajsko na nebu?

(5,116) A kada Allah rekne: «O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: «Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!» - on će reći: «Hvaljen neka si Ti! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš.Ovaj redak je jedan od najspornijih, što se tiče kršćana. Oni spočitavaju Muhamedu (i muslimanima) da ne zna(ju) od kojih se osoba sastoji sv. Trojstvo (Otac, Sin, Duh sveti). Kršćani ne vole što muslimani njihovo trojstvo smatraju sastavljenim od Boga, Isusa i Marije. Ovakvo mišljenje, mada formalno pogrešno, u katoličkom i pravoslavnom kršćanstvu praktički jest bilo ostvareno još u 5. stoljeću, kada je Marija bila proglašena za «theotokos» (Bogorodicu). No, čini se da je kršćanstvu jednostavno trebao lik žene-božice, budući je tada još bilo poprilično štovatelja poganskih božanstava, i naprosto su takve povijesne okolnosti «pitale» za uvođenje takvog božanstva, koje bi bilo zamjena za Heru, Junonu i Izidu. Postavlja se pitanje – je li ovo bila arbitrarna odluka jednog čovjeka (aleksandrijskog patrijarha Ćirila), koja je potom bila prihvaćena na Koncilu u Efezu, 431. godine. Je li carigradski patrijarh Nestorije možda bio u pravu kada je tvrdio da u Bibliji piše da je Isus samo čovjek, a ne i Bog?

SURA VI - STOKA

(6,74-79) A kad Ibrahim reče ocu svome Azeru: «Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.» I mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: «Ovo je Gospodar moj!» A pošto zađe, reče: «Ne volim one koje zalaze!» A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: «Ovo je Gospodar moj!» A pošto zađe, on reče: «Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.» A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: «Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!» A pošto zađe, on reče: «Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji njemu druge ravnim smatraju!»Čudna pričica o Ibrahimu (Abrahamu), koje, nota bene, uopće i nema u Bibliji. Zapravo, čudno je kako on isprva povjeruje da su zvijezde, Sunce i Mjesec bogovi, a onda kada 'zađu' ili nestanu, ispare i religiozni osjećaji prema njima. Prije će biti da ovi reci jednostavno reflektiraju monoteističko praznovjerje i nepoštivanje nebeske hijerarhije, u kojoj dakako i Sunce i Mjesec i planeti Sunčeva sustava imaju svoju ulogu. Međutim, čudno je kako vjerovjesnici Mojsije, Isus i Muhamed o toj hijerarhiji ništa ne vele, pa tako možemo i zaključiti da ništa o njoj ni ne znaju. Još ćemo se jednom podsjetiti da prema Starom zavjetu Sunce, Mjesec i zvijezde imaju isključivo funkciju osvjetljavanja noćnog neba. Jedino sv. Pavao veli, kao što je već ranije navedeno, ali sasvim neodređeno, «Druga je slava suncu, a

34

druga slava mjesecu, i druga slava zvijezdama», dakle zapravo ne znamo o kakvoj se slavi radi. U svakome slučaju, ipak, u Kuranu je na neki način Mjesec narušio isključiv monoteizam, koji ne trpi bilo kakvo drugo suparničko božanstvo. I to na dva načina. Prvi je – vrhovna pozicija anđela Džibrila (ili Gabrijela, vladara Mjeseca) u Kuranu, a druga nije vezana uz Kuran, ali jest za islam. Naime, već stoljećima se polumjesec (sa zvijezdom) smatra glavnim simbolom islama, i on je tijekom vremena postao ekvivalent kršćanskom križu. Zanimljivo je da je ovaj simbol preuzet od (bizantskih) kršćana, mada je izvorno mnogo stariji, još tamo od drevnih poganskih vremena, kao simbol božice Dijane. Moglo bi se reći da su sve tri monoteističke religije na neki način 'trebale' i ženski element u vrhovnom štovanju, pored muškog boga Jehove (Allaha). To je u judaizmu (mističnom) Shekhinah, ženski element u Boga, koji se poistovjećuje s eklezijom, u kršćanstvu kult Bogorodice, a evo u islamu je to očito (mada neizravno) štovanje Mjeseca, kao također ženskog elementa Boga (ženska antička poganska božanstva Mjeseca su Artemida, Selena, Luna).

(6,96) On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg.Evo još jedne funkcije Sunca i Mjeseca, pored funkcije osvjetljavanja dnevnog i noćnog neba, te orijentacije u prostoru u noćnim satima.

SURA VII – BEDEMI

(7,11-15) Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: «Poklonite mu se!» i oni su se poklonili, a Iblis nije; on nije htio da se pokloni. Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?» - upita On. – Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače» - odgovori on. «E, onda izlazi iz dženneta» reče On -, «ne priliči ti da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih!» «Daj mi vremena do dana njihovog oživljenja!» - zamoli on. «Daje ti se vremena!» reče On.Pomalo smiješno djeluje ovaj razgovor Iblisa (islamskog ekivalenta Lucifera) i Allaha, u kojem Iblis (koji se u islamu poistovjećuje sa Šejtanom, isto kao što se Lucifer poistovjećuje sa Sotonom) iskazuje neposlušnost vrhovnom Bogu, zbog toga što smatra da je napravljen od 'kvalitetnijeg materijala' nego što je Adem. Kao što je spomenuto ranije, u komentaru starozavjetne knjige proroka Izaije, Lucifer se u kršćanstvu pogrešno poistovjećivao s palim anđelom i zvijezdom Danicom, pošto je u toj knjizi riječ o babilonskom caru. U Kuranu se pak Iblis smatra džinom, duhovnim bićem koje možemo prispodobiti antičkim poganskim genijima (primjetna je i etimološka veza) – posebnim božanstvima koji su imali ulogu čuvara života i sudbine, kako pojedinaca, tako i zajednice. Kuran ne opisuje Iblisa kao neprijatelja Boga, već prije kao kušača vjere ljudi, slično kao što Stari zavjet prikazuje Sotonu (primjerice Knjiga o Jobu). Ovdje se potvrđuje da Iblis mora dobiti dopuštenje od Allaha, eda bi on mogao ostvariti svoju ulogu kušača vjere. No, ključno je pitanje, postoje li uopće duhovni entiteti Iblisa-Lucifera i Šejtana-Sotone. Poznavatelji neoplatonske filozofije i spiritualne astrologije dobro znaju da ulogu kušača vjere ima planet Saturn, odnosno njegov vladar arkanđeo Kasijel. Ovaj se planet u prošlosti smatrao glavnim malefikom u Sunčevu sustavu, odnosno zodijaku, no njegove energije nisu isključivo negativne. One ovise o djelima o prošlim životima (ovdje se primjećuje odsustvo vjere u karmu i reinkarnaciju, kao krupni nedostatak monoteističkih religija) i shodno tomu, aspektima u natalnom horoskopu. Možda je najbolja energija koja stiže od Saturna ona, koja utječe na konsolidaciju našeg života. Saturn je protivnik kaosa, on zahtijeva ozbiljnost i red. Odupiranje ovakovim zahtjevima nosi gubitke i razočaranja.

35

SURA VIII – PLIJEN

(8,41) I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi , i siromasima, i putnicima-namjernicima, ako vjerujete u Allaha i u ono što smo objavili robu Našem na dan pobjede, na dan kad su se sukobile dvije vojske, - a Allah sve može – Čitavo jedno poglavlje-sura u Kuranu odnosi se na pitanja u svezi ratnog plijena, što možda čisto logički i zdravorazumski premišljajući, i ne bi trebalo činiti dio jednog religijskog spisa koji pretendira na svetost. No, za muslimane je i podjela ratnog plijena sveta, jednostavno jer je tako htio Allah. Ili, im se (tj. prvo Muhamedu, a zatim i svima koji su islam prigrlili) barem tako pričinilo, da budemo i malo ironični.

SURA IX – POKAJANJE

(9,5) Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte! Pa ako se pokaju i budu molitvu obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i samilostan je. Iako se sura zove Pokajanje, u njoj je više riječ o ratu i borbi, nego nekakvom religoznom pokajanju zbog počinjenih grijeha. U ovom slučaju, najveći grijeh predstavlja prakticiranje pogrešne religije, zbog čega je kazna – smrt. Budući da su sveti spisi nepromjenjivi, onda se može očekivati i u današnjem i budućem vremenu da muslimani mogu mirne duše ubijati primjerice hinduiste, jer je to Allahova volja. Naravno, ako pristanu da se klanjaju s čelom do zemlje Vladaru Dana sudnjeg i budu plaćali harač, te se pokaju, mogu se nadati i pomilovanju.

(9,29-30) Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru, - sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno. Jevreji govore: «Uzejr je – Allahov sin», a kršćani kažu: «Mesih je – Allahov sin». To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?I dok se kršćanima i Židovima formalno priznaje ravnopravan status kao pripadnicima monoteističkih religija (2,62), dotle ovi reci nedvosmisleno govore o tome da je Muhamed njihovo vjerovanje smatrao pogrešnim. Navodeći primjerice tako da Židovi smatraju da je Uzejr (Ezra) Božji sin, možemo zaključiti da je on načuo ponešto od pripadnika raznih židovskih ili kršćanskih sekti, kasnije to pripisujući svekolikim religijama. Ovakvi i slični 'gafovi' u Kuranu trebali bi natjerati svakog iole obrazovanog vjernika da se upita, odakle Muhamedu inspiracija, dakle iz kojega je izvora crpio podatke za navodno svetu knjigu. Bi li mu Allah, doista reknuo – «...ubio ih Allah!» zato što ne smatraju zabranjenim ono što Njegov Poslanik zabranjuje, te ne ispovijedaju istinsku vjeru, tj. islam?

(9,38) O vjernici, zašto ste neki oklijevali kad vam je bilo rečeno: «Krenite u borbu na Allahovu putu!» kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu, prema onom svijetu, nije ništa.Allah je, prema Muhamedu, imao neprekidnu potrebu da huška muslimane na rat. U ovome retku vidimo i zašto muslimani tako rado idu u smrt – jednostavno jer vjeruju da ih, kada poginu, očekuje jedno beskrajno uživanje. No, je li tome doista tako? Ili pak, prema zakonu karme, na onom svijetu moramo patiti zbog zlih djela koje smo na ovom svijetu počinili?

36

(11,13) Zar oni da govore: «On ga izmišlja!» Reci: «Pa, sačinite vi deset Kuranu sličnih, izmišljenih sura, i koga god hoćete, od onih u koje pored Allaha vjerujete, u pomoć pozovite, ako je istina to što tvrdite!»Muhamed se svađa u mislima sa svojim osporavateljima, koji o njemu nemaju visoko mišljenje i smatraju da on iz svoje vlastite uobrazilje pravi poglavlja Kurana. Ovo doista djeluje djetinjasto, kao – «pa hajte vi bolje, ako znate». A vjerojatno je da u deset sura u Kuranu nema mudrosti koliko u jednom jedinom odlomku, ili stranici neke knjige neoplatonskih filozofa. Kao što je to već i ranije rečeno – ovaj spis, kao uostalom i drugi spisi navodno superiornih monoteističkih religija trebali bi imponirati samo neukim ljudima. Jedino čega u Kuranu ima u izobilju jest tautologija – ponavljanje iste ili slične misli drugim riječima, pa da se sažme sve ono što se ponavlja – sigurno je da bi Kuran bio daleko tanji i manji.

SURA XII – JUSUF

(12,1-2) Elif Lam Ra. Ovo su ajeti Knjige jasne! Objavljujemo je kao Kuran na arapskom jeziku da biste razumjeli.Prema ovim recima ispada da je Kuran objavljen samo Arapima, tj. da je Allah Bog Arapa isto kao što je Jehova bog Izraelaca.

SURA XVIII – PEĆINA

(18,30-31) One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio – čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta!Evo, iz ova dva retka saznajemo i kako će to izgledati uživanje u džennetu (raju). No, nisu li ovo užici koji su također dostupni i onima na zemlji?

SURA XXII – HADŽDŽ

(22,17) Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od Jevreja, Sabijaca, kršćana, poklonika vatre i mnogobožaca. Allah je, zaista, o svemu obaviješten.I ovaj redak također nedvosmisleno ukazuje kako islam (odnosno Muhamed) smatra jedino muslimane vjernicima, koji će na Sudnji dan biti spašeni, za razliku od svih ostalih. Njih onda, shodno tomu, možemo skupno nazvati nevjernicima, što se uostalom u Kuranu na nizu mjesta i čini.

SURA XXIII – VJERNICI

(23,52) Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajteMuhamed se i dalje trudi naglasiti da je jedino islam prava vjera.

37

SURA XXVI – PJESNICI

(26,192-197) I Kuran je sigurno objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku; on je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih, - zar ovima nije dokaz to što za njega znaju učeni ljudi sinova Israilovih?Gdje li je to Kuran spomenut u knjigama ranijih poslanika, ni uz najbolju volju nije bilo moguće ustanoviti.

SURA XXXVI – JASIN

(36,38) I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnog i Sveznajućeg.Muhamed kaže, drugim riječima, da Silni i Sveznajući ne zna da Sunce stoji (u odnosu na Zemlju), a da je Zemlja ta koja se kreće. Nekoliko redaka kasnije (36,40), Muhamed veli, onako pjesnički: «Nit' Sunce može Mjesec dostići, nit' noć dan preteći, svi oni u svemiru plove.»

SURA XXXVII – REDOVI

(37,36-37) Kad im se govorilo: «Samo je Allah Bog!» - oni su se oholili i govorili: «Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika?»Muhamed, zanimljivo, uopće ne skriva činjenicu da su ga njegovi suvremenici i sugrađani smatrali za ludog pjesnika. Kao što na to ukazuje prethodno navedeni redak, tako i mnogi drugi reci također navode na istu primisao. Ako se ima na umu da je Kuran nastao u 7. stoljeću, i uzmu u obzir sva vrijedna duhovna djela koja su dotad nastala (pretežno iz antičke politeističke baštine), može se i shvatiti da Muhamedova nesuvisla naklapanja doista i djeluju tako, kako su ih opisali mekanski politeisti.

SURA XL – VJERNIK

(40,64) Allah vam je učinio Zemlju prebivalištem, a nebo zdanjem, i on vam obličje daje i likove vaše čini lijepim i jelima vas opskrbljuje ukusnim. To je Allah, Gospodar vaš, i neka je uzvišen Allah, Gospodar svjetova!Ovo jest jedno praznovjerje koje se provlači svim religijama. Bog stvoritelj svemira ujedno nije i naš stvoritelj, jer se o tome brinu duhovni entiteti na daleko nižoj razini, kao što je već ranije u nekoliko navrata bilo istaknuto. Inače, kakva bi uloga bila planeta koje se okreću oko zvijezda – nekakvih kugli koje se besposleno vrte oko velike plamteće kugle. Dakako, nije riječ o materijalnim planetama, već o njihovim suptilnim duhovnim tijelima (možemo ih zvati i arkanđelima) i ona su ta koja nam daju obličja. O tome govori neoplatonska religija, i to je ono što, žalibože, ne može prispjeti ni do uma vjernika-intelektualca, a kamoli do uma prosječno obrazovanog vjernika. Monoteističke religije zapravo u svojoj umišljenosti o njihovoj navodnoj superiornosti nad poganskim (politeističkim) religijama zapravo i ne shvaćaju da je njihova vjera u direktan odnos sa Bogom stvoriteljem univerzuma – obična praznovjerica, i da se sve što se događa i na duhovnom i na fizičkom planu – događa pomoću posredničkih entiteta.

38

SURA XLI - OBJAŠNJENJE

(61,41-43) One koji ne vjeruju u Kuran, pošto im je objavljen... A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od mudroga i hvale dostojnoga. Tebi se neće reći ništa što već nije rečeno poslanicima prije tebe. Gospodar tvoj zaista prašta, a i bolno kažnjava.He, he. E, moj Muhamede, ako se tebi nije reklo ništa što već nije bilo rečeno poslanicima prije tebe – u čemu je onda svrha tvog poslanja?

SURA XLIV – DIM

(64,51-54) A oni koji su se Allaha bojali, oni će na sigurnu mjestu biti, usred usred bašča i izvora, u dibu i kadifu obučeni i jedni prema drugima. Eto, tako će biti i Mi ćemo ih hurijama, krupnih očiju, ženiti.Eto, muškarce, koji se Allaha budu bojali, u raju čekaju lijepe djevice krupnih očiju. Međutim, što je s ženama? O njima Muhamed ne veli ništa, pa se ovo čini kao jedna muško-šovinistička vizija raja.

SURA XLVI – AHKAF

(66,27-28) Neke gradove smo oko vas davno uništili, a objasnili smo im bili na razne načine dokaze, ne bi li se pokajali. A zašto im nisu pomogli oni koje su, pored Allaha, prihvatili da im budu posrednici i bogovi? Ali, njih nije bilo. To su bile samo klevete i njihove laži.Dobro je poznato da su u povijesti čitave civilizacije propadale, kad je njihov razvitak dosizao točku dekadencije. Tako je propalo Zapadno rimsko carstvo, Bizant, tako je propao i veliki Arapski imperij. Štovanje određenog Boga ili božanstava nije od presudnog značaja, već svaka država i civilizacija ima svoju karmu i sudbinu, ovisno o prethodnim dobrim i lošim djelima.

39

Kontroverze Upanishada

KATA UPANISHADA«Duša se može vratiti u majčinu utrobu i dobiti tako novo telo. Može otići u drveće ili biljke čak, u skladu s prethodnom mudrošću i delom.» Upanishade su bile prvi spis hinduizma u kojem se spominje učenje o reinkarnaciji, ili ponovnom utjelovljenju duša. U prvim indijskim spisima uopće, Vedama, ovog religijskog koncepta nema. Ono, što je kontroverzno u ovome citatu jest tvrdnja da duša čovjeka može 'nastaniti' niža bića, tj. životinje i biljke. Dok je u antička vremena ova teorija bila prisutna ne samo na Istoku, već i na Zapadu (kod sljedbenika orfizma, Pitagore, Platona i neoplatonika), danas je situacija drukčija, pa zagovornici reinkarnacije na Zapadu većinom vjeruju da nema selidbe duše u tijela životinja i u biljke, već da ona nastanjuje isključivo ljudska bića. Čini se da je ovakvo stajalište zapadnjaka prihvatio i dio indijskih mislilaca. U novije doba, izgleda da je najveći utjecaj u pogledu stavova po pitanjima u vezi reinkarnacije imalo Teozofsko društvo. Stav je teozofa da bitna odlika čovječnosti (kao što je čovječja duša) ne može ni u kojem slučaju egzistirati u ma kakvoj životinjskoj formi. Čovjek se, po njima, reinkarnira samo kao čovjek zato jer je on na vrhu evolucijske ljestvice, i nema povratka u životnjske oblike zato jer je manas (um) isuviše razvijen.

«Ugleda li ga ko u ovom životu pre no što telo otputuje, oslobađa se okova; ako ne, rađa se stalno i stalno umire u svetovima novim i obličjima novim.Braman je viđen u čistoj duši kao u ogledalu jasno, i na Tvorčevim nebesima kao svetlost jasno; u zemlji senki, međutim, ako sećanje na snove a u svetu duhova kao u uzburkanoj vodi odraz.»U hinduizmu Brahman označava onu nepromjenjivu, imanentnu, beskrajnu i transcendentanu realnost, kao podlogu cjelokupne materije, energije, vremena, prostora, bića i općenito svega u univerzumu. Brahman se dakle smatra izvorom, ali i esencijom cjelokupnog materijalnog univerzuma. Iz ovoga navoda proizlazi da je takvu, najvišu stvarnost, koja je iznad samog stvoritelja univerzuma (Brahme) moguće ugledati, još dok je čovjek u materijalnom tijelu. No, neki autori vele da Brahmana ne možemo biti svjesni iz jednostavnog razloga što on predstavlja upravo našu svijest.

PRAŠNA UPANIŠADA«Sunce je život a mesec materija. Sve što ima oblik, čvrst ili mek, jeste materija: zato je oblik materija.»Ova je upanishada jedna od starijih. U njoj se na pojednostavljeni način veli da živa bića potječu od Sunca i Mjeseca. Ovo je doista i točno, mada u formiranju njihova oblika sudjeluju i druge planete, ali i univerzum kao cjelina. Iz ovoga navoda bi se moglo iščitati kako je Mjesec taj koji daje materijalni oblik, a Sunce životnu energiju – pranu, praktički ono što se naziva eteričnim tijelom. Međutim, kao što je ranije u više navrata bilo isticano, Sunce je ponajvećma zaslužno za vanjski izgled živog bića, dok Mjesec oblikuje njegovo astralno tijelo – tijelo emocija. Opet se mora naglasiti da oni stvaraju ta tijela u sinergiji s drugim planetama, no imaju u oblikovanju glavnu ulogu. Ova je uloga Sunca i Mjeseca u čovjekovu predživotu, ali i životu nakon smrti, prije nastanka Upanishada, već bila spominjana u egipatskoj i kaldejskoj religiji. U novije vrijeme, ona se spominje u djelu oca antropozofije, Rudolfa Steinera. Mjesec i Sunce on vidi kao vrata nadosjetilnog svijeta, koja su usko povezana s čovjekovom sudbinom na Zemlji. On ispravno vezuje Mjesec s dubinama duše, a

40

Sunce s fizičkim tijelom. Budući je sfera Sunca također povezana s mudrošću, Sunce je vezano također i za čovjekov intelekt, um.

MUNDAKA UPANIŠADA

«Istina pobedu izboruje, neistina ne. Istina je put što ka predelima svetlosti vodi. Sveci putuju tamo oslobođeni želja i dosežu tako vrhovno boravište istine.» Ovo je vrlo sporni dio Upanishada, koji jednostavno veli da je do skrajnjih duhovnih istina moguće doći jednostavno oslobađanjem od želja.

«Ne dosiže se Atman teškim učenjem, a ni kroz intelekt i svete pouke. Dostiže ga mudrac koji dušu svoju na pravi način vodi u boravište Bramana.»«Ne dostiže se Atman od slabog, nepažljivog ili onog koji se rđavo odricanju uči; dostiže ga mudrac koji dušu svoju na pravi način vodi u boravište Bramana.»U nastavku, u drugom poglavlju ove upanishade, veli se da do boravišta Brahmana, tj. najviše svemirske inteligencije, dolazi i bez korištenja intelekta, pače čak i duhovnih poduka. Praktički se osobna duša, Atman, poistovjećuje s najvišim duhovnim entitetom svemira, i to (valjda) pukim odricanjem od želja, što bi imalo značiti da je navedeno najviša mudrost koju ljudsko biće može dosegnuti. Ne zvuči li ovo, u najmanju ruku dubiozno? I ne podsjeća li prilično na prijezirni stav spram mudrosti monoteističkih religija?

«Ko Boga zna uistinu Bog postaje.»Dakle, ovo je najveća zabluda svih religija, no čini se da je vrlo eksplicitno izražena samo u ovom hinduističkom spisu. U kratkoj rečenici sadržane su dvije ogromne zablude – iluzije da je Boga stvoritelja moguće 'spoznati', odnosno upoznati njegovu krajnju narav i još veću zabludu, da je – ni više ni manje – moguće čovjeku i samim Bogom postati. Ovo jednostavno predstavlja nepoštivanje nebeske hijerarhije. Čovjeku jedva da je moguće spoznati dio prirode duhovnih bića neposredno iznad njega u hijerarhiji, a kamoli biće koje stoji na vrhu piramide i koje upravlja svemirom i svekolikim postojanjem.

ŠVETAŠVATARA UPANIŠADA

«Bog podržava jedinstvo ove vasione: viđeno i neviđeno, prolazno i neprolazno. Duša je čovekova okovana zadovoljstvom i bolom; ali kada duša vidi Boga, oslobađa se svake sputanosti.»U ovoj upanishadi se ponovo spominje mogućnost viđenja Boga. Ovo djeluje isto tako vjerodostojno, kao i Mojsijevo 'viđenje s leđa' Boga stvoritelja na planeti Zemlji.

«Jer, sve svete knjige, sva sveta žrtva i obred i molitva, sve reči Veda i sva prošlost i sadašnjost i budućnost od Duha potiču. Sa Majom, njegovom snagom čudesa, stvorio je on sve stvari a Maja okiva ljudsku dušu.Znaj stoga da je priroda Maja ali da je Bog gospodar Maje; i da sva bića u vasioni našoj jesu delovi njegove blistavosti beskrajne.»Koncept Maje je također jedan od vrlo dubioznih koncepata hinduističke religije. Kratko rečeno, prema njemu je ova fizička realnost našeg pojavnog svijeta u stvari – iluzija. Čini se kao da vjernici, možemo reći općenito svih religija nisu u stanju shvatiti činjenicu da je Bog

41

stvoritelj (a u hinduizmu Brahma) stvorio nešto tako nesavršeno. Tako u kršćanstvu Pavao naziva Sotonu 'Bogom ovog svijeta', dok se eto u hinduizmu taj svijet jednostavno proglašuje iluzijom. No, kada bi vjernici svjetskih religija bili u stanju prihvatiti neoplatonsku shemu emanacije, po kojoj od najsavršenijeg vrhovnog entiteta, kojeg možemo nazvati arhitektom svemira, proizlaze uvijek manje savršeni entiteti, ne bi čudilo vjernike otkud toliko nesavršenosti u svijetu kojeg je stvorio savršeni Bog, zvao se on Brahma, Jehova ili nekako drukčije. Praktički, vjernici bi morali prihvatiti činjenicu da je Bog samo arhitekt svemira, a da su niži entiteti – njegovi djelatnici, aktivne snage koje njegove zamisli provode u djelo. Onda ne bi bilo potrebe za izmišljanjem Sotone kao Boga vladara svijeta, niti Boga koji stvara iluzije, koji se onda većini ljudskih bića ipak doimaju – realnima. Većina ovakvih iluzornih stavova o našem svijetu i sustavu stvari potječe od Neptuna i nepoštivanja njegovih energija. Neptun je zapravo najduhovniji od svih planeta u Sunčevu sustavu, i može predstavljati ulaz u više sfere duhovnosti, ali i donijeti iluzije, obmane, pa i psihičke poremećaje poput paranoje i opsesivnih misli.

«U širenju svoje vlastite prirode, on svih stvari pupoljke preobražava u cvetove i plodove. Daje im sav svoj miris i boju. On, Jedini, jedini Bog koji svemirom vlada.»Ponovo se postavlja pitanje, sudjeluje li Bog stvoritelj direktno u kreaciji živih bića na Zemlji, i općenito u svemiru.

BRIHAD-ARANJAKA UPANIŠADA

«Kao kad se grumen soli stavi u vodu i tako rastvoren ne da ponovno sastaviti a voda je, ipak, slana – na isti način, o Maitreji, Vrhovni je Duh okean čiste svesti, beskrajan i bezgraničan. Izrastajući iz elemenata, u njih se ponovno vraća: nema svesti posle smrti.»Začuđujuće je kako ovdje postoji podudarnost sa Starim zavjetom (Psalmi Davidovi i Knjiga Propovjednikova). No, kako uopće neka religija može tvrditi da nema preživljavanja svjesne duše nakon smrti – nije li to (odnosno ne bi li trebala biti) sama srž svake religije?

42

Kontroverze Bhagavadgite

DRUGO PJEVANJE – SAMKHYA YOGA

(2,19-20) Svaki onaj koji nekog ubojicom smatra ili misli da je tko ubijen, taj se vara i govori tako i sam iz neznanja, jer ne može nikad nitko pravo biće da ubije, niti ono samo može da ubije ikad ikog. On – njegovo pravo biće – nit je rođen nit umire niti može, kad jest jednom, prestati više da bude: nerođen je, neprolazan, predrevan i vječnotrajan. On sam tad nije uništen kad je tijelo ubijeno.Drugo pjevanje predstavlja odgovor Krishne Arđuni, vođi vojske Pandava, u vezi njegova oklijevanja da uđe u borbu protiv Kaurava, drugog ogranka plemena Bharata. (Do borbe je došlo zbog toga što su se Pandave željeli osloboditi od ropstva, u koje su nesmotreno dospjele, tako što je njihov kralj u kockanju sa sinom kralja Kaurava, izgubio svoj cjelokupni posjed.) Krishna jest upravitelj njegovih bojnih kola, i dakle ovaj osmi avatar boga Vishnua ima ulogu u malom plemenu Bharata ne da izmiri dvije strane, već naprotiv da ih nagovori, (točnije da nagovori jednu od njih, tj. Pandave) na ratni sukob. U drugom pjevanju Bhagavad-gite Krishna se naziva Blagoslovljenim Gospodinom; on naziva Arđunino odbijanje ratnog međuplemenskog sukoba (gdje su mnogi sudionici povezani i krvnim srodstvom) 'kukavnom nedostojnom potištenošću' i 'sramotom'. Ovo izrazito podsjeća na ranije navedene religije i ratnohuškačkog starozavjetnog Jehovu, te Alaha, koji prekoravaju svoje vjernike, kada postanu neskloni ulasku u ratne aktivnosti. Tako je recimo i Gandhi primijetio kako hinduski teroristi vrlo ozbiljno uzimaju Gitu u obrani svojeg nauka i politike koju vode. Općenito, hinduistički prijeziran stav prema životu u materijalnom tijelu može lako biti opravdanje da se ubije bilo tko, tko nekome nije po volji, jer «nije uništen kada je tijelo ubijeno», a može nadalje pretpostaviti da mu je ionako takva bila i karma.

(2,32) Sretan nek je onaj ratnik koga takav boj zadesi kog on nije izazvao, jer mu je takav boj, o Partha, otvara nebeska vrata.(2,37) Pa, ako te i ubiju, ti ćeš time steći nebo, izađeš li pobjednikom, uživat ćeš zemlju ovu. Ustani stog, Kuntin sine, za borbu se ti odluči!Ovi stihovi Bhagavad-gite kao da su bili inspiracija Muhamedu za njegove retke posvećene džihadu u Kuranu.

(2,47) Pravo radiš samo onda kad se baviš djelatnošću, a ne plodom, koji možda ta djelatnost sobom nosi.Ovo je jedna od središnjih misli Bhagavad-gite, a koja govori o odricanju od, ili pak nevezivanju za plodove koju nosi djelatnost kojom se bavimo. Duhovno promatrano, ovo nije uopće kontroverzna misao, i zapravo predstavlja jedan ideal kojem bi svatko, tko se bavi duhovnošću, trebao težiti. Međutim, u ovom našem svijetu u kojem vlada potrošački mentalitet, nametanje potreba i proizvodnje roba samo da bi se što više trošilo, ona danas za veliku većinu ljudi ne predstavlja zapravo ništa, dapače, prosječnom čovjeku ona može zvučati suludo. Velika je većina ljudi upravo prvenstveno vezana za plod, koji djelatnost donosi, te uvijek traži bolje plaćen posao, bez obzira na sve ostalo. Pa i među svećenstvom, koje dobiva redovito svoje mjesečne prihode, ova misao nema neku osobitu vrijednost. Postavlja se pitanje, je li moguće ostvariti takvo društvo, pa makar i u dalekoj budućnosti, u kojem će ova maksima biti glavni princip djelovanja, a ne neki utopijski (čitaj: neostvarivi) ideal. Gledano idealno, ili idealistički, jedan od pravaca razvoja mogao bi biti razvoj individualne svijesti, u kojem bi kritična masa svjesnih pojedinaca jednostavno nametnula princip djelovanja za dobrobit drugih, a ne djelovanja za što veću vlastitu korist. Za sada nužno je prevladavajući princip djelovanja za što veće ostvarenje vlastitog materijalnog

43

probitka, i to je realnost od koje ne možemo pobjeći. A ako bi pokušali ovu maksimu primijeniti na duhovnu razinu, odnosno nevezivanje za plodove duhovne aktivnosti, tada bi to možda opet imalo neki negativan prizvuk, jer bi moglo značiti da nam treba biti svejedno koliko ćemo duhovnog blaga steći svojim (duhovnim) radom, što opet ne bi imalo smisla.

(2,56) Za tog tko je oslobođen straha, strasti, brige, srdžbe, koga patnja ne žalosti, kog užici ne vesele i prolazi ravnodušno između svih privlačnosti, za takvoga tad velimo da je mudar u svom srcu, da je duha postojana. Ovo su također vrlo karakteristični reci Bhagavad-gite. Dakle, po ovom svetom spisu duhovni ideal kojem bi trebao čovjek težiti jest stanje oslobođenosti od ljudskih emocija, kako onih negativnih, kao što su strah, tuga i ljutnja, tako i pozitivnih, kao što je primjerice radosna uzbuđenost, npr. prilikom vođenja seksualnog odnosa. Međutim, čovjek kakav jest, čovjek u fizičkom tijelu naravno da te emocije posjeduje – one su u njegovim genima, natalnom horoskopu i suptilnijem tijelu emocija – astralnom tijelu. Što se tiče negativnih emocija, one su vjerojatnije ipak potrebne čovjeku – do stanovite mjere, jer inače (da ih uopće nemamo) primjerice ne bi mogli adekvatno reagirati u slučaju opasnosti, suosjećajnosti prilikom nečije nesreće, ili pak kad je nekome pričinjena nepravda. Možda bi pravilnije bilo težiti k tome da se oslobodimo samo od pretjeranog iskazivanja ovih emocija, a ne njihovom potpunom lišavanju, što je uostalom i nemoguće. S druge strane, što se tiče pozitivne, strastvene radosne pobuđenosti, čini se da je idealnu indiferentnost, usporedivu sa stoičkim idealom ataraksije, daleko lakše postići onome koji ima urođeno slab libido, ili ga uopće nema. Astrološki, to bi značilo Mars (planet libida) u slabim znakovima, u napetim aspektima, u prvom redu s Plutonom. Dakle, ovdje se ljudi ne mogu procjenjivati s obzirom na sposobnost postizanja 'indiferentnosti' (a i ona je gotovo uvijek relativna), jer jednostavno kreću od različitih, urođenih 'polaznih pozicija'. Shodno tomu, ni ne mogu se proglašavati više ili manje mudrima s obzirom na to, koji su stupanj indiferentnosti uspjeli postići.

(2,68) Samo onaj kom ćutila potpuno su obuzdana i potpuno odvrnuta od prolaznih čulnih stvari – samo takav čovjek, koji gospodar je sam nad sobom, posjeduje pravu mudrost: samo njegov duh i razum usklađen je potpunoma.Ovo potpuno obuzdavanje osjeta i potpuno odvraćanje od prolaznih osjetilnih stvari u psihologiji se naziva sublimacija. Točnije sublimacija podrazumijeva skretanje seksualnog nagona s primarnog objekta na neki objekt višeg reda, a u ovom slučaju to znači na bavljenje duhovnošću i težnju k posjedovanju prave mudrosti. Po nekim psiholozima, sublimacija predstavlja podsvjesni proces, i rijetko je kada stopostotni nadomjestak za seksualni nagon prema primarnom objektu, dakle rijetko postoji posvemašnja indiferentnost, kod osoba koje prakticiraju seksualnu apstinenciju, a to su ponajčešće redovnici i redovnice. Radi se ponajčešće o poricanju seksualnosti, pa čak i o izrazitoj odbojnosti prema svemu u vezi seksualnosti, pravu ravnodušnost je shodno tomu, vrlo teško – praktički gotovo nemoguće dostići.

DEVETO PJEVANJE – RAGJA-VIDYA-RAGJA-GUHYA-YOGA

(9,5) Ja sam izvor sviju bića, uzrok sam im postojanja, postanka i djelatnosti, Ja sva bića podržavam, no Ja u njih ne prelazim, nit u njima Ja prebivam, oni nisu Moje Bića! Duh Moj, uzrok sviju bića, u bićima ipak nije! Iako sam tvorac svega, Ja sam ipak izvan svega! Shvaćaš li sad Moju tajnu, tu vrhovnu moju yogu?

44

Iz ovih pak redaka nedvosmisleno proizlazi da je koncepcija Boga Bhagavad-gite dualistička, (koju je zastupao primjerice Madhva) te da ona kao takva ne podrazumijeva direktno općenje Boga i čovjeka, niti mogućnost posvemašnjeg stapanja s njime, mada bi opet, neki drugi reci (recimo 7,17) mogli nagovještavati suprotnu, monističku poziciju (kakvu je zastupao Shankara).

JEDANAESTO PJEVANJE – VIŠVA-RUPA-DARŠANA-YOGA

(11,13) Vidio je svemir cijeli sa svim što je god u njemu, sa svim onim što se kreće i sa svime što miruje. Njemu se je ukazala mnogostrukost svih pojava gdje se sabrala u jedno u tijelo Boga bogova.Dakle, Arđuna je prvi čovjek u svjetskoj povijesti kojemu je bilo omogućeno da sagleda cijeli svemir.

(11,23) Svi se dive Tvome liku, Tvom obličju čudesnome s mnogo usta i očiju, s mnogo usta i očiju, s mnogo nogu i bedara, i s mnogim trbusima, i sa ždrijelom rastvorenim, obasutim mnoštvom zuba – ali taj Tvoj strašni izgled tjera svijetu strah u kosti, a i mene samog straši.Da li doista Bog – stvoritelj svemira Brahman sliči na jedno takvo monstruozno stvorenje?

(11,33) Stog ustani i bori se i pobijedi protivnike, nek to bude tvoja slava! Kraljevstvo golemo steci!Bog koji je tako užasan da ulijeva strah u Arđunu, ponovno ga podsjeća na potrebu borenja sa protivnicima, obećavajući mu materijalna dobra, tj. kraljevski posjed.

DVANAESTO PJEVANJE – BHAKTI-YOGA

(12,13-14) Onaj koji u svom srcu nema zlobe ni spram kojeg bića na svem ovom svijetu, prema svima prijazan je, prema svima milosrdan srcem punim opraštanja, bez ikakve sebičnosti, i jednak je potpunoma u radosti i bolu, zadovoljan i usklađen, nadzirući samog sebe, odlučan, pun predanosti, i posvećen svojim duhom i razumom samo meni – tko me ljubi, tog ja volim.Zanimljivo je kako Bog stvoritelj, koji traži od ljudi da bezuvjetno vole jedni druge, i prijatelje i neprijatelje, sam voli samo one, koji njega vole.

PETNAESTO PJEVANJE – PURUŠOTTAMA-YOGA

(15,12) Svako svjetlo u svemiru: sva krasota sjajnog sunca što svijet cijeli obasjava, i Mjesečev trak srebrni što prodire u noćnu tamu, a i zlatni plamen vatre koja plamti na ognjištu, sve od Mene to dolazi: Moje svjetlo svijetli svima – sva je to krasota Moja!I Bhagavad-gita, kao i ostali spisi naprijed navedeni, Sunce i Mjesec vidi isključivo kao svjetla na nebu.

45

ŠESNAESTO PJEVANJE – DAIVASURA-SAMPAD-VIBHAGA-YOGA

(16,16) Zavarani tim mislima, ulovljeni, zapleteni u zamke tih prividnosti, tlapnja, varka i zabluda, opsjednuti nastojanjem da strastima zadovolje, sve dublje i dublje oni padaju u ponor pakla.U šesnaestom pjevanju se opisuju materijalistički nastrojene osobe, obuzete porocima, a interesantno je da Bhagavad-gita, prije Novog zavjeta i Kurana, spominje pakao. U nastavku se veli da tri poroka – žudnja, srdžba i lakomost vode u pakao. Ipak, koncept pakla u hinduističkoj duhovnoj misli nije zaživio, osim u iznimaka kao što je filozof Madhva iz 13. stoljeća.

OSAMNAESTO PJEVANJE – SAMNYASA-YOGA

(18,17) Stoga ako neki čovjek slobodan od sebičnosti, koji tu stvar jasno shvaća, makar sto ljudi ubije, vršeći tim svoju dužnost, on ih onda ne ubija, niti snosi krivnju za to, niti je tim dijelom vezan. Kao što je već rečeno u komentaru drugog pjevanja, ovi reci mogu sasvim fino poslužiti za opravdanje masovnog pokolja teroristima, jer su oni, eto samo vršili svoju dužnost, koja eto, nije čak niti sebična, a ako teroristički napad uspije, vjerojatno je tako Bog htio, i takva im je bila karma. Makar bi netko mogao reći da su reci izvađeni iz konteksta, i da se tumače isuviše doslovno, po meni teško je nekako drukčije tumačiti ovako eksplicitno izloženu misao.

46

Kontroverze Dhammapade

I PAROVI

(1,1-2) Razum je preteča svih stvari. Razum ih stvara i njima upravlja. Onoga tko s okaljanim umom govori ili djeluje, slijedi patnja kao kotač volovsku zapregu. Razum je preteča svih stvari. Razum ih stvara i njima upravlja. Onoga tko s čistim i dobrim umom radi, sreća prati kao sjena što ga nikada ne napušta.Patnja je jedan od glavnih koncepata u budizmu. Stoga je i logično kako Dhammapada, 'Budistička Biblija', započinje upravo s mislima u vezi patnje. No, čini se da su ovdje stvari postavljene preidealistički. Naime, bilo bi idealno kada bi osobu koja čini zle stvari odmah snašla patnja, a osobu koja čini dobro da bude odmah ispunjena osjećajem radosti. U svakodnevnom životu, kao što i sami znamo, često nije tako, pa recimo zločinci dožive duboku starost živući u izobilju i uopće se ne kajući za svoja nedjela, dok pravednici mogu umrijeti mučeničkom smrću, ili ih može snaći teška bolest. No, vjera da će zloga stići pravedna kazna i patnja, barem na onom svijetu, ili pak u slijedećoj inkarnaciji, te obrnuto, da će dobroga snaći sreća i nagrada na drugom svijetu i slijedećem životu, svakako da mora postojati, da bi neka religija uopće mogla postojati.

II PAŽNJA

(2,23) Oni koji ustrajno meditiraju i na tome uporno rade, mudraci su koji dosežu nirvanu, konačno oslobođenje iz okova.Budistički pojam 'nirvane' jedan je od onih koji izaziva kontroverzna tumačenja, pogotovo od strane pripadnika ostalih religija. U doslovnom prijevodu sa sanskrita ovaj izraz ima značenje 'ugasnuća' ili 'utrnuća' (svijesti o sebi). U ovome stanju, dolazi do oslobađanja od 'zagađivača uma', kao što su žudnja, mržnja ili neznanje. Ujedno je to i oslobođenje od kruga ponovnih rođenja i patnje. Kontroverzna tumačenja predstavljaju nirvanu ili kao jednostavno uništenje, ili pak kao nešto nalik vječnome životu. No, nirvana se prije može usporediti sa apsolutnim unutrašnjim mirom (a ne destrukcijom), koji je postiživ već za života, pa se ne može poistovjetiti s kršćanskim ili islamskim rajem. Ovaj transcendentalni mir koji se dostiže nirvanom u budizmu ne podrazumijeva jedinstvo s Bogom. Moguće je čak da je budizam u pravu, jednostavno ukoliko se stanjem koje budisti zovu 'nirvanom' dospijeva samo do nižih podrazina nebeske razine, gdje još nema (u doslovnom smislu) jedinstva s Bogom.

IV CVIJEĆE

(4,50) Ne treba promatrati tuđe nedoličnosti, ono što su učinili i nisu učinili, nego vlastita djela i propuste.Ovo bi podrazumijevalo ignorantski stav prema svim negativnim pojavama, koje se zbivaju u nekoj zajednici. K tomu, u 6. poglavlju nalazi se redak koji direktno proturječi ovome (6,76) – «... mudar čovjek prepoznaje nečije nedostatke i kori ga zbog njih».

47

VI MUDAR ČOVJEK

(6,78) Ne treba se družiti s lošima, niti pokvarenima. Treba cijeniti dobre i uzorne i družiti se s najboljima.Ovi reci kao da govore o nekakvom elitističkom karakteru budističke religije. Vidi se razlika u odnosu na Isusa Krista, kojeg su farizeji korili što se druži s ubiračima poreza i griješnicima, na što je on odgovorio da ne trebaju zdravi ljekara, nego bolesni.

(6,83) Dobri ljudi odbacuju žudnju za stvarima i ne brbljaju o čulnim nasladama. Mudar čovjek spokojan je i u radosti i u bolu.Iz ovih se redaka vidi sličnost Bhagavad-gite (recimo 2,68) i Dhammapade. Sličnost je naravno u obacivanju želja, žudnji i strasti, te u postizanju ravnodušnosti spram ugodnih i neugodnih osjeta. Sve što je rečeno u komentaru Bhagavad-gite, odnosi se i na ove retke.

(6,89) Oni čiji je um odnjegovan na vrlinama prosvjetljenja, koji se raduju nevezanosti, koji su oslobođeni svjetovnosti, koji su puni svjetla, postigli su blagoslov oslobođenja.U svezi s pojmom 'prosvjetljenja', postoje unutrašnje proturječnosti u budizmu, odnosno između dva glavna ogranka, Theravada budizma i Mahayana budizma. Dok theravade smatraju da prosvjetljenje u punom smislu riječi za većinu ljudi nije dostižno, mahayane drže da svako ljudsko biće posjeduje potencijal Budhe, odnosno da može dostići stanje potpunog prosvjetljenja. U Theravada budizmu, čiji se pripadnici ponose čuvanjem izvornog Budhinog nauka, obični čovjek može postati tek arhat, dakle stupanj ispod Budhe, te se osloboditi od kruga ponovnih rođenja i postići nirvanu. Mahayana budisti, po kojima spas nije samo za nekolicinu ljudi, već za cijelo čovječanstvo, smatraju da Bodhisattve (ljudi preodređeni za prosvjetljenje) odbacuju ulazak u nirvanu, kako bi se mogli u potpunosti posvetiti spasenju drugih ljudi, i njihovu pomaganju u dostizanju prosvjetljenja. Praktički, Bodhisattva postaje jedna vrsta spasitelja ili otkupitelja.

IX ZLO

(9,126) Neki se ponovno rađaju u majčinoj utrobi, počinitelji zlih djela idu u pakao, dobri idu u nebo, a oni oslobođeni svjetovnih žudnji dosežu konačno oslobođenje.I Dhammapada, baš poput Bhagavad-gite, donosi pojam pakla. Ovaj pojam, koji je daleko prisutniji u zapadnim monoteističkim religijama, u modernom budizmu ne dolazi mnogo do izražaja. Prema starijim tumačenjima, za one koji su prouzročili dovoljnu količinu zlih djela, postoji pakao (ili točnije pakli, pošto postoji niz takvih mjesta), ne kao mjesto vječnih muka, već gdje se boravi određeno vrijeme, dok se ne istroši negativna karma; nakon toga, prema individualnoj karmi, takvi bivaju utjelovljeni, bilo u ljudskim ili životinjskim oblicima, bilo u raznim duhovnim entitetima poput asura ili deva. Moderni budisti, posebno oni zapadnih škola, vjeruju da je pakao samo stanje uma, pa određene dijelove svetih spisa koje spominju pakao interpretiraju tek simbolički.

48

XV SREĆA

(15,207) Dugo pati onaj tko život provodi družeći se s budalama, kao i s neprijateljem. Druženje s mudrim je ugodno, kao i susret s rođacima.Reci ovog poglavlja kao da sugeriraju da je dobro i poželjno družiti se s plemenitim i mudrim ljudima. No, već slijedeće poglavlje, naslovljeno 'Ugodnost', kao da sugerira da nije dobro njegovati takvu vrstu ugodnosti, baš kao ni za bilo koju drugu aktivnost, koja donosi ugodu. Tako (16,211) veli: «Zato neka nitko ne njeguje ugodnost, jer je težak gubitak onoga što se voli.»

XVIII NEČISTOĆA

(18,242) Loše je ponašanje mana žene, škrtost mana darovatelja, a zločini su mana na ovome i drugome svijetu.I Dhammapada, poput spisa monoteističkih religija, ne priznaje ženi jednakopravni status, i praktički smatra manje vrijednim bićem.

(18,245) Težak je život skromnog čovjeka koji stalno teži za onim što je čisto, koga ne zanimaju svjetovne stvari, tko nije ohol, tko živi čisto i pametno.Neki drugi dijelovi Dhammapade (baš kao i Bhagavad-gite) kao da sugeriraju drugo – da čovjek koji se odriče zemaljskih strasti i užitaka živi lakšim životom,(«Obuzdani um donosi sreću», 3,35) i da je zapravo sretniji čovjek, čovjek ispunjen srećom, mirom i spokojem.

XXVI BRAHMAN

(26,387) Sunce sja danju, Mjesec noću, ratnik sjaji oružjem, a brahman sjaji u meditaciji. Ali Budha, prosvijetljen, sjaji i danju i noću sjajem svoje mudrosti.I u budizmu, baš kao i u drugim naprijed navedenim religijama Sunce i Mjesec imaju isključivo ulogu svjetala na dnevnom i noćnom nebu. Ovdje se pak, štoviše, izravno sugerira da je Budha, na neki način, veći od njih, tj. da zauzima više mjesto u duhovnoj hijerarhiji. Astrološki, zanimljivo je da je Budha indijski naziv za planet Merkur.

Kontroverze Tao-te-kinga

I

Ono što je bilo prije Neba i prije Zemlje, naziva se Nemanifestiranim (neotkrivenim Bitkom). Bitak je Majka svih stvari.Nebitak i Bitak isti su u svemu, osim u imenima.Tao-te-king jest jedini sveti spis koji izrijekom spominje bitak, pojam koji uglavnom vezujemo za filozofiju. U taoizmu, kao i kod istočnjačkih religija Indije i Dalekog istoka općenito, kao što je poznato, mnogo je teže razdvojiti religiju i filozofiju, nego kod monoteističkih

49

(abrahamskih) religija. One su, dakle, nerazmrsivo povezane. S druge strane, to ipak ne znači primjerice da je svaki sljedbenik religije taoizma automatski i ekspert za filozofiju. Ipak, moglo bi se ustvrditi da je taoistička religija intrizično više filozofski obojena, nego druge religije. Taoizam je interesantan zato jer filozofski bitak izjednačuje s božanskom majkom, koja je zajednička potka većine religija, na ovaj ili na onaj način. Kao što je rečeno u komentaru Kurana, monoteističke religije su jednostavno imale potrebu za ženskim elementom, u vrhovnom štovanju božanstva. U taoizmu je to Majka, izjednačena s Bitkom. Zanimljivo je kako isto što i taoizam, tvrdi također i Heraklit, tj. da su nebitak i bitak jedno te isto (jer u isto vrijeme sve jest i nije).

XIV

JE – Jasnoća je ono što se ne može vidjeti kada se gleda.HE – Tišina je ono što se ne može čuti kada se sluša.VE – Praznina je ono neuhvatljivo kada se za time posegne.Neki su sinolozi u 19. stoljeću pretpostavili da ovi slogovi u 14. poglavlju Tao-te-kinga (izvorno, Yi-xi-wei) odgovaraju imenu Yahweh (Jehova), tj. imenu židovskog i kršćanskog boga. Drugi su pak ovu vezu poricali. Budući da se ova tri principa izjednačuju s tao-om, , može se razvidjeti određena sličnost. Je li ona posve slučajna, ili pak sinkronicitet, teško je reći.

XLII

Iz Tao je potekao Jedan. Iz Jednog potekoše Dva. Iz Dva potekoše Tri. Iz Troje nastadoše sve stvari.

Prema nekim autorima, poglavlje 42 pokazuje izvjesnu sličnost sa kršćanstvom, točnije s naukom o Trinitetu.

LXV

Narodom je teško upravljati kada ima suviše znanja.

I ova izreka, kao i odgovarajuće iz drugih religija, govori o tome da u suštini nije dobro kada obični ljudi posjeduju veliko znanje. Ovdje se nudi i odgovor, zašto to nije poželjno. Naprosto, lakše je upravljati neukom masom, koja sve odobrava. Isto je tako lakše 'prodati' religijsku doktrinu neukim ljudima – koji misle da je svako slovo u njoj direktno dano od Boga.

50

Kontroverze Lun-yüa

Poglavlje I,8

Učitelj je rekao:»Ako Plemenit čovjek nije mrk i ozbiljan, on neće izazvati strahopoštovanje, niti će njegovo učenje biti na čvrstim temeljima.»

Strog i namrgođen učitelj (kakav je vjerojatno bio i sam Konfucije) vjerojatno će doista izazvati strahopoštovanje, više od učitelja koji zrači blagošću i vedrinom. No, ne može li i podučavanje blagog i vedrog učitelja biti na čvrstim temeljima, ukoliko može imponirati na drugi način, primjerice znanjem i mudrošću, koje posjeduje.

Poglavlje I,8

Ne imaj niti jednog prijatelja koji nije dobar kao i ti sam.

Konfucije znači nije imao prijatelja slabijih od sebe. Možemo zaključiti da su svi njegovi prijatelji bili ili jednaki njemu, ili još bolji.

Poglavlje II,1

Učitelj je rekao: «Vladar koji upravlja svojom državom pomoću vrline nalik je Polarnoj zvijezdi – ona ostaje na svom mjestu dok sve ostale zvijezde kruže oko nje.»

Nije li Konfucije malo pretjerao u ovoj usporedbi... Čini se da je on vladara vidio kao nekakvo nebesko božanstvo, što potvrđuju i neki reci ovog spisa. No, kao što se ostale zvijezde samo prividno okreću oko Sjevernjače, tako se i podanici samo prividno okreću oko vladara – bar oni koji prema njemu osjećaju takvo strahopoštovanje, koje se izjednačuje s bogoštovljem.

Poglavlje II,18

Učitelj je rekao: «Slušaj mnogo i stavljaj na stranu sve ono što je dvojbeno, a o preostalom govori oprezno – tada će te mali broj ljudi optuživati (tada nećeš griješiti).

Oprez je majka mudrosti. No, nije li Konfucije malo previše ziheraš, kada ističe da «će (čovjeka) mali broj ljudi optuživati», ako izbjegava diskutirati kontroverzne teme.

Poglavlje III,22

«On ima tri supruge i u njegovu kućanstvu nitko nema dvostrukih dužnosti.»

Budući da Konfucije ne govori protiv poligamije, znači da se s njom slaže.

Poglavlje IV,18

Učitelj je rekao: «Dok služi roditelje, sin bi kod njih trebao samo blago prosvjedovati. Ako čineći to, nalazi da nisu skloni slijediti njegov savjet, neka se s još više poštovanja odnosi prema njima, ne napuštajući svoje nakane. Čak ako s njim loše postupaju, neka se ne ljuti na njih.»

51

U Kini, kao što je vjerojatno poznato, cijela kultura počiva na obitelji – lojalnost obitelji jest prva lojalnost, maltene svetinja. No, što u slučaju ako jedan od roditelja ili oboje maltretiraju svoju djecu? Neka se ne ljute?

Poglavlje V, 11

Tuan-mu Tzu je rekao: «Ono što ne želim da drugi čine meni ne želim ni ja činiti drugima.»

Zanimljiva sličnost sa Isusovim riječima u Bibliji. Je li Isus učio i od konfucijanaca?

Poglavlje V,19

Chi-sun je djelovao tek nakon što bi triput promislio. Kad su učitelju ispričali to, on je rekao: «Dvaput je dovoljno.»

Oprez je majka mudrosti, no i Konfucije je shvatio da ne valja pretjerivati.

Poglavlje V,20

Učitelj je rekao: «Dok je zemlja slijedila Sustav (tao), Ning Yu je igrao ulogu mudrog čovjeka, ali kada je zemlja potonula u kaos, on je zaigrao ulogu glupog čovjeka. Njegova je mudrost dostižna drugima, a njegova glupost nije.»

Prema Konfuciju, glupost je teže dostići nego mudrost.

Poglavlje VII,13

Kada je učitelj čuo u Chiu melodiju koju su pripisivali velikom mudracu Shunu, tri mjeseca nije okusio meso. «Nisam nikada ni pomislio da bi tako divna melodija mogla biti skladana!»

Dakle, dobra glazba je Konfucija privremeno načinila vegetarijancem.

Poglavlje VII,20

Učitelj nije nikada razgovarao o čudnim pojavama, pokazivanju sirove tjelesne snage, neredu (neposlušnom ponašanju) i duhovima.

Nejasno je što se podrazumijeva pod 'čudnim pojavama', možda je riječ o nekim paranormalnim pojavama, i o njima stvarno nema riječi u Lun-yüu. O sirovim ljudima riječ je u IX,14. Netko je naime, Konfucija, koji je želio ići među divlja istočna plemena, pitao «A što je s njihovom sirovošću?». On je odgovorio da bi već njegova nazočnost sve to izmijenila. Što se tiče nereda, Konfucije ga spominje u slijedećem poglavlju (VIII,13). Govoreći o idealnom čovjeku, on za njega veli da «Takav neće ući u državu koja je klimava, niti se zadržavati u onoj koja je u neredu». Duhovi se spominju u istom poglavlju (VII,21) – Konfucije veli: «Ne nalazim nikakvih mana u Yuu. Uzimao je običnu hranu i piće, ali je izražavao sinovsku pobožnost prema duhovima.»

Poglavlje IX,3

52

«Pravila ceremonije nalažu da se poklon obavi u podnožju stepeništa dvorane, ali danas se svatko klanja na vrhu, a to je drskost. Premda je to u suprotnosti s većinom, nastavljam se klanjati u podnožju.»

Ovi reci svjedoče o Konfucijevu tvrdoglavom insistiranju na obdržavanju rituala, koji je anakron i u praksi odbačen.

Poglavlje X,4

Pri prolasku kroz vrata palače, saginjao bi se kao da je ulaz prenizak. Ne bi zastajao na sredini vrata, niti bi stao na prag pri ulasku ili izlasku.

Dok je prolazio pored prinčevog prijestolja, lice bi mu izgledalo izmijenjeno, a koraci i govor nesigurni.

Kada bi se s podignutom haljom penjao prema dvorani za primanje, izgledao je kao da se klanja; zaustavio bi dah kao da se ne usudi disati.

Ovi reci svjedoče o Konfucijevu plašljivom i smetenom ponašanjem u prisustvu vladara. Nije ni čudo, kada ga opisuje poput Sjevernjače, oko koje se sve druge zvijezde okreću. Njegovi sljedbenici se očito nisu trudili da stvore idealnu sliku o svom učitelju i utemeljitelju religije. Pošto Konfucije veli za Velikog čovjeka da je zadovoljan i miran, a za malog da je napet, nije li i on u prisustvu vladara postajao – mali čovjek?

Poglavlje XI,8

Kada je Yen Hui umro, Učitelj je naricao: «Jao! Nebo svodi sve moje napore na ništicu! Nebo svodi sve moje napore na ništicu!»

Očito da Konfucije nije vjerovao u život nakon smrti.

Poglavlje XI,11

Chung Yu se propitivao o opsluživanju duhova i božanskih bića. Učitelj je rekao: «Ako još nismo sposobni služiti čovjeka, kako onda možemo služiti duhove i božanska bića!»

Chung Yu je dodao: «Usuđujem se pitati Vas o smrti.» Konfucije rekao: «Ako još ne znamo o životu, kako možemo znati o smrti!»

Konfucije je lukav, i vješto eskivira davanje odgovora na isuviše teška pitanja.

Poglavlje XI,25

Tseng Tien je na to rekao: «U kasno proljeće kada je proljetna odjeća spremna, volio bih se, zajedno s pet ili šest mlađih ljudi ili sa šest ili sedam dječaka, okupati u rijeci Yi, prozračiti se na Oltaru kišnog plesa i onda se vratiti doma pjevajući.» Učitelj je duboko uzdahnuo i rekao: «Pridružio bih se Tseng Tienu.»

Konfucije je upitao četvoricu mlađih ljudi: «Pretpostavite da vas netko zaposli u vladi, što biste učinili?» Prvi je rekao da bi obdario ljude hrabrošću i omogućio im da upoznaju

53

ispravno ponašanje, drugi da bi omogućio ljudima da imaju dovoljno sredstava za život, treći da bi nosio tamnu odjeću i crnu kapu, kao simbol ispravnosti, a ovdje je naveden odgovor četvrtog. Mudrac Konfucije bi se, protivno očekivanjima, da se zaposli u vladi, kupao s mladim dečkima u rijeci. Njegov uzdah kao da svjedoči o njegovoj (nesretnoj?) ljubavi prema mladićima.

Poglavlje XIV,41

Kada je Chung Yu došao provesti noć kod ljudi Shiha, čuvar na dverima ga je zapitao: «Odakle dolazite?» «Od Konfucija.» «Oh, nije li to onaj koji želi načiniti stvari, iako zna da ne mogu biti načinjene?»

Ova anegdota svjedoči da obični ljudi, ili barem dio njih, nisu imali poštovanja prema velikom duhovnom učitelju.

Poglavlje XVI,1

Čuo sam, da oni koji upravljaju državom ili obitelji ne trebaju brinuti o broju ljudi, nego o tome je li pravedna raspodjela bogatstva. Ne trebaju brinuti o siromaštvu, nego o pomanjkanju sigurnosti i mira među ljudima. Možda bih to mogao i ovako postaviti: Gdje je bogatstvo jednako raspodijeljeno, neće biti siromaštva.

Dakle, po ovim bi se recima moglo zaključiti da je konfucijanizam na neki način bio prethodnica socijalizma, koji se u Kini održao do danas.

Poglavlje XVII,2

Učitelj je rekao: «Po svojoj prirodi ljudi su gotovo jednaki, ali djelovanjem vanjskih čimbenika postaju jako različiti.»

Ja bih rekao da su ljudi po svojoj prirodi različiti, dakle po svom urođenom temperamentu. Djelovanje vanjskih čimbenika može promijeniti osobu, na bolje ili na gore, no djeluju i karmički faktori, tako da je nekim ljudima teško se promijeniti uslijed vezanosti npr. lošom karmom iz prethodnih života. Dakle, po svojoj prirodi ljudi ipak nisu jednaki.

Poglavlje XVII,3

Učitelj je rekao: «Jedini koji se ne mijenjaju su mudraci i idioti.»

Ja bih rekao upravo suprotno – da je vrlina mudrih ljudi da se mogu promijeniti, odnosno da su u stanju mijenjati svoja ranija stajališta, nakon što su došli do novih spoznaja.

Pogavlje XVII,25

Učitelj je rekao: «Najteže je imati posla sa ženama i slugama. Ako im se približiš, prestaju biti čedni, ako ih držiš podalje od sebe, postanu kivni.»

Netko bi mogao zaključiti da je Konfucijus imao problema u općenju s ženama.

Poglavlje XIX,21

54

Tuan-mu Tzu je rekao: «Greške velikog čovjeka mogu se usporediti s pomrčinom Sunca i Mjeseca. Dok pomrčina traje svatko ih vidi, ali jednom kada ona nestane svatko opet gleda u njega s poštovanjem.»

Konfucijanizam velikodušno oprašta mudracima njihove greške, za razliku od hebrejske religije, koja veli «Mrtve muhe uzrokuju neugodan vonj apotekarskog ulja, tako čini i malo ludosti onom tko je mudar i štovan».

55

Kontroverze Kitab-i-Aqdasa 1

1 Prva dužnost propisana od Boga za Njegove sluge je priznanje Njega Koji je Zora Njegova Otkrivenja i Izvor Njegovih zakona, Njega Koji predstavlja Božanstvo u oba Kraljevstva, Njegova Uzroka i svijeta stvaranja.

Već iz prvih redaka bahajske biblije malo je nejasno kada progovara Bog, a kada Bahaullah kao njegov opunomoćenik na Zemlji. Da li je onaj koji predstavlja (vrhovno) Božanstvo sam Bog stvaritelj, ili pak Bahaullah? Već u slijedećem retku čitamo: «Mi smo vam, doista zapovjedili da odbacite diktat vaših zlih strasti i pokvarenih žudnji, i da ne prekoračite granice koje vam je Pero Najvišeg odredilo, jer su one dah života svim stvorenim stvarima». Često se u istom retku za Boga veli u prvom licu (Moj), u trećem licu (Njegov), te, kao što je u prethodnoj rečenici navedeno, u prvom licu množine (Mi), odnosno 'pluralis maiestatis'. Je li Bahaullah, bar nesvjesno, i sebe smatrao vladarom Neba? (Potjecao je inače od plemića, i rođenjem je imao pravo položaja ministra u vladi.)

9 Slobodno možete odijevati krzna od samura, isto kao i dabra, vjeverice i drugih životinja; zabrana njihova korištenja ne proističe iz Kurana, već iz pogrešnih koncepcija teologa.

Mada u prethodnom retku stoji da «dlaka ne opovrgava molitvu» (ma šta to značilo), nije jasno otkud Bahaullahu modni naputci u vezi krznenih kaputa, između niza redaka posvećenih obveznoj molitvi i postu. Je li Bogu stvoritelju to isto tako bitno?

36 Koliko li se ljudi povlači (u pustinjaštvo) u zemlji Indiji, poričući stvari koje je Bog propisao kao zakonske, namećući sami sebi strogosti i trapljenja, a koje ne bijahu preporučene od Boga, Objavitelja stihova.

Dakle, Bog potvrđuje Bahaullahu da je islam u pravu kada ima negativan odnos prema monaštvu, a da su hinduizam, budizam, ali i kršćanstvo, koji takve prakse potiču i odobravaju – u krivu. Ne bi li bahai religija trebala biti bar tolerantna po ovom pitanju?

37 Tko god bude polagao pravo na Otkrivenje izravno od Boga, prije isteka punih tisuću godina, takav je čovjek sigurno lažov i varalica.

Ovdje se ne podrazumijeva netko tko bi bio Bahaullahov suvremenik, već 'lažni prorok', koji bi se na Zemlji pojavio u roku kraćem od tisuću godina, računajući od početka njegove misije, odnosno od njegova utamničenja u teheranskoj tamnici, 1852. godine. Inače, Bahaullahova se misija odvijala točno tisuću godina od posljednjeg imama šiitskog islama Muhammada al-Mahdija, koji je nestao u 9. stoljeću. Hoće li pak bahai religija u narednih tisuću godina postati isto tako brojna kao kršćanstvo i islam, dakle glavna svjetska religija, priznajući Bahaullaha za legitimnog nasljednika Isusa i Muhameda, veliko je pitanje.

37 Strašan je doista, Bog kada kažnjava!

U produžetku Bahaullahov bog postaje strašni bog Starog zavjeta i Kurana, koji kažnjava. A kaznit će lažnoga proroka, koji će ustrajati u tvrdnji da je upravo on donositelj objave od Boga.

1 Sveti spis bahai religije, zapisan od osnivača Bahaullaha, tijekom 60-tih i 70tih godina XIX st.

56

38 Ne budite potišteni, vi narodi svijeta, kada zvijezda danica moje ljepote zađe, a nebo Mojeg zavjetnog šatora skriveno od vaših očiju.

Da li je Bog stvoritelj univerzuma doista toliko narcisoidan, da uspoređuje svoju ljepotu sa zvijezdom danicom?

62 Ako bi netko namjerno uništio kuću vatrom, neka i on gori; ako bi netko promišljeno oduzeo drugom život, njega isto tako treba pogubiti.

Bog bahai vjere ne prašta. Opet sličnost sa Starim zavjetom i Kuranom.

63 Bog vam je propisao brak. No, pazite da ne uzmete žena više od dvije.

Ovo je napredak u odnosu na Kuran, koji dopušta četiri žene, međutim u modernom svijetu se i to smatra previše. Mada su njegov sin i unuk pokušali ovo rastumačiti kao tendenciju k monogamiji, ipak stoji napisano da imati dvije žene nije grijeh. A možda je to i poštenije nego imati ženu i ljubavnicu, kao mnogi na Zapadu.

66 Ne može se sklopiti brak bez plaćanja miraza, a on je bio određen za građane 19 mitkala čistog zlata, a za seljake isti iznos u srebru.

Evo još jedne malo anakrone odredbe Kitab-i-Aqdasa. Danas, pogotovo na Zapadu, gotovo nitko ozbiljno ne govori o mirazu. No, Bahaullahu je Bog prišapnuo da buduća mlada iz grada mora donijeti u mladoženjinu kuću 2,2 unce (oko 60 g) zlata ili – ništa od vjenčanja.

75 Družite se sa sljedbenicima svih religija, i proglasite Svrhu vašeg Gospoda, Najsamilosnijeg: ovo jest sama kruna djela, ako ste od onih koji razumiju.

Ovo je zapravo ključna izreka bahai religije, koja je jasno distingvira od religijski netolerantnog Kurana. U ovoj izreci nema ništa sporno, jedino je sporna čestota njenog ponavljanja. Naime, slična se izreka ponavlja na samo još jednom mjestu (144). Nije li to možda malo za religiju koja ima pretenziju ujedinjenja religija?

76 Ako je nečija odjeća uprljana, njegove molitve neće uzaći do Boga, a nebesko Mnoštvo će se okrenuti od njega. Koristite ružinu vodicu, i čistoga parfema; ovo je doista ono što je Bog volio od početka, koji nije imao početak, zato da bi vi mogli širiti ono što vaš Gospodin, Neusporedivi, Svemudri, želi.

Hmmm... Mislim osobno da bi Bog stvoritelj više volio usrdnu i iskrenu molitvu, pa bilo to i u odjeći koja nije naročito uredna (primjerice radna odjeća na poslu), negoli molitvu u najčišćoj odjeći, a izgovorenu na mehanički način, bez unošenja emocija.

86 Reci: O kralju Berlina! ... Sjećaš li se onog [Napoleon III] čija je snaga premašivala tvoju, i čiji je položaj nadmašivao tvoj. Gdje je on? ... Dali smo mu do znanja kako Nam je njegova tiranska vojska prouzročila patnju. Zato, snašla ga je nesreća sa svih strana, i zato je doživio velik gubitak i pretvorio se u prah. Promisli dobro, o Kralju, o njemu, i o onima poput tebe, što su osvajali gradove i vladali ljudima. Svemilostivi ih je bacio iz njihovih palača u njihove grobove. Budi upozoren, budi od onih što promišljaju.

57

Poput starozavjetnog proroka Izaije, koji proriče pad babilonskog cara, isto tako Bahaullah proriče pad njemačkog kralja. Budući je Kitab-i-Aqdas pisan 70-tih, ovo se mora odnositi na njemačkog kralja Wilhelma I. No, on je poživio svoj vijek (umro u 91. godini života), te uspio ujediniti Njemačku, pa ako se na njega proroštvo odnosi, onda ono nije točno. Bahai ističu da se ono odnosi na Wilhelma II (unuk Wilhelma I, a također i britanske kraljice Viktorije)), koji je stupio na prijestolje 1888. g. i doživio sramni poraz u I svjetskom ratu, te izgnanstvo u Nizozemsku. Međutim, budući se on obraća sa «Promisli dobro, o Kralju...», odnosno u prezentu, i budući da nigdje ne spominje nasljednika ili unuka, ovo ipak upućuje da je u proroštvu riječ o Wilhelmu I.

124 Smatrajte ljude stadom ovaca, koje trebaju pastira da ih zaštiti. Ovo je doista istina, pouzdana istina. Mi odobravamo slobodu u određenim okolnostima, a odbijamo je odobriti u drugima. Mi smo, doista, Sveznajući.

Dakle, sveznajući Bog bahai religije (i ne toliko različito od drugih) smatra svoje sljedbenike poslušnim ovčicama. Njima, dakako nije dopušteno misliti svojom glavom. Ukoliko imate određeni filozofski nazor, volite postavljati razna pitanja o ovome i onome, bolje je ne pristupati bahai religiji. Jer kako već u slijedećem retku veli bahajski bog, kroz pero svoga opunomoćenika Bahaullaha, «Reci: Prava se sloboda sastoji u čovječjoj pokornosti Mojim zapovijedima.» Na drugim mjestima saznajemo (77, 126) da je bahajski bog velikodušno dopustio svojim podanicima čitanje knjiga, te postavljanje pitanja (jasno, ne bilo kakvih), a što im je ranije bilo zabranjeno. Na Internetu je moguće pronaći mnoga svjedočenja bivših bahaista o ukraćivanju slobode govora, štampe ili udruživanja. Protivno imidžu koji se nastojao izgraditi u javnosti kao tolerantne i otvorene religije, bahai vjera zapravo se bazira na duhu institucionaliziranog autoritarizma.

141 Reci: O ljudi, ako odaberete da ne povjerujete u Njega [Bahaullaha] suzdržite se barem od dizanja bune protiv njega. Zaklinjem vas Bogom! Dovoljne se već vojske tirana što su se udružile protiv Njega!

Čudno je kako Bahaullah (slično kao Isus na križu) odjednom gubi svoju vjeru u Božju zaštitu, te se pribojava da se njegovo vlastito 'stado' ne okrene protiv njega.

58

Bibliografija

1. Biblija, izdanje Biblijskoga društva, 1992.2. Prevod Kurana, Starješinstvo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i

Slovenije, 1987.

3. Upanišade, Književna zajednica Novog Sada, 1988.

4. Bhagavadgita, VBZ, Zagreb, 1995.

5. Dhammapada – put ispravnosti, CID Nova, Zagreb, 2003.

6. Lao Tse: Tao-te-king, CID Nova, Zagreb, 1994.

7. Kung Fu-tzu: Lun-yü (Kazivanja Konfucija), Misl, Zagreb, 1995.

8. Bahaullah: Kitab-i-Aqdas, Bahai World Centre, 1992.

59

60