Ante MateljanDESETI GUBAVAC

Pripovijestiiz Evanđelja po Luki

Mala knjižnica Crkve u svijetuKnjiga 35

-------------------------------------------

CIP - Katalogizacija u publikacijiS V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C AU S P L I T UUDK 821.163.42-36 821.163.42-97

MATELJAN, Ante Deseti gubavac : pripovijesti izEvanđelja po Luki / Ante Mateljan. - Split: Crkva u svijetu, 2019. - (Mala knjižnicaCrkve u svijetu ; knj. 35)

ISBN 978-953-256-125-8

170903070

-------------------------------------------

Izdavač: Crkva u svijetu Zrinjsko-frankopanska 19 21000 Split

Odgovara: Mladen ParlovRačunalni slog i ovitak: Paola JukićTisak: Dalmacija papir, SplitNaklada: 300 primjerakaSlika na ovitku: Andrija Jakelić, Isus i učeniciSpomen kapela svetog Križa, Dračevac/Split

Ante Mateljan

DESETI GUBAVACPripovijesti

iz Evanđelja po Luki

Crkva u svijetuSplit, svibanj 2019.

Mons. Anti Jozićui svim bolesnicima

i onima koji se o njima brinus vjerom, nadom i ljubavlju

PROLOG

PRIJATELJU!

Načuo sam da si bolestan.Žao mi je što ti nisam bliže,

ali se nadam da će ti pomoćiova knjiga koju ti šaljem.

Kao i svaki liječnik,pokušavam vidjeti dublje,razumjeti što se dogodilo

i zašto je tako moralo biti.

Puno sam čuo o Isusu,liječniku, i to iz prve ruke.

Napisao sam ponešto u pismunašem prijatelju Teofilu.

Između 4 i 18 poglavljau Knjizi Radosne vijesti

posložio sam svjedočanstvao kojima ću ti pripovijedati.

Budući da je mnogo više ostaloneispričano i nepoznato,

pa da se ni to ne izgubisložio sam ove zabilješke.

Dvanaest života i ozdravljenja.Svaki od njih svjedoči istinu

o meni i o tebi, ali najvišeo jedinom Ozdravitelju.

8 Prolog

...Dok jutros s Maslinske gore,gledam Kalvariju i Jeruzalem,obasjan mladim Suncem,iskreno te i radosno pozdravljam!

Živ, zdrav i radostan mi bio!

tvoj liječnik Luka

OPSJEDNUTI

I siđe u Kafarnaum, grad galilejski. I poučavaše ih subotom te bijahu zaneseni njegovim naukom jer silna bijaše riječ njegova. A zatekao se u sinago-gi čovjek s duhom nečistoga đavla. On povika u sav glas: »Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato đavao čovjeka obori u sredinu te iziđe iz njega ne naudiv mu ništa. I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: »Kakve li riječi! S vla-šću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!« I glas se o njemu širio po svim okolnim mjestima.

(Lk 4, 31-37; usp. Mk 1, 21-28)

11Opsjednuti

Dakle, ispričat ću vam kako je to bilo.Samo, nemojte me hvatati za svako slovo,moguće je da sam ja ponešto izmiješao.Mislim na redoslijed nekih zbivanja.Ali, kunem vam se, sve je živa istina.

Dogodilo se to tjedan dana poslije one subote, kad su Nazarećanina potjerali, zapravo htjeli ga strmoglavitiniz neku liticu u njegovu mjestua on bez ogrebotine pošao između njih i sišao u Kafarnaum, da bi nastavionaučavati subotom u sinagogi i drugim danima svuda po okolici.

A evo zašto su ga njegovi izbacili!Rekao im je da prorok nije bez častido li u svomu zavičaju i među rodbinom.A prije toga im je lijepo kazao tko je on.Kad su mu na zajedničkoj molitvi u subotu u sinagogi pružili svitak proroka Izaije,on razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji:Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!On me posla blagovjesnikom biti siromasima,proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene,proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Znate li vi što je Godina milosti Gospodnje?Jeste li je poželili? Godinu? Mjesec? Dan?Sat milosti Gospodnje, da duboko u sebiosjetite da je Bog blizu, da vas nije ostavio?

12 Opsjednuti

E, pa ja sam itekako poželio ne koji dan i sat,nego i samo jedan trenutak milosti Gospodnje.Znate, kad se čovjek iskusi snagu nemilosti,onda je to grozno, strašno, pogubno!A biti okovan silama zla, to ti je nemilost!

Nego, da se vratim onome što sam započeo!Isus Nazarećanin je tako reći pobjegaoiz svoga Nazareta i sišao ovdje dolje,k jezeru, u Kafarnaum, u pogranični kraj,u ovo mjesto na cesti koja vodi od velikoga morana Istok, od Ptolemaide prema Damasku.Ovdje gdje je prisutna kraljevska vlast,gdje se naplaćuje carina za put preko Jordana,gdje se okupljaju putnici i namjernici,pa i oni koji su na rubu društva i zakona.

Što vam se čini, možda je Isus pomislio da će mu odavde biti lakše i zgodnije,kad navale nevolje, pobjeći na istok ili sjever?Ali, ja to po svoj prilici bulaznim,još mi se sve muti u ovoj smušenoj glavi.Eh, dakako, učenici su mu bili odavde,iz okolice, iz Betsaide, Kafarnauma,pa gdje bi mu bilo zgodnije boraviti nego baš ovdje. A on je to volio.I već prije je ovdje učinio neka čudesa.

Subota. Subota je blagoslovljeni dan.Dan za molitvu, za pjesmu, za radost.Isus je volio subotu. Propovijedao je subotom.Svima koji su ga slušali to je bilane obična subota, nego zaista dan Gospodnji.

13Opsjednuti

Ljudi su bili zaneseni njegovim naukom.Jedni su drugima posve uvjereno govorili: “Nikada nitko ovako govorio nije!”

Te subote sam se dovukao i ja u sainagogu.Prije toga sam lutao po mjestu i okolici.U meni je bilo nešto strašno, ružno, prljavo,nečisti duh me je, govorili su, obuzeo.Ljudi su plašili neposlušnu djecu sa mnom.A i bojali su me se. Ne samo moje vikei dreke koju bi podigao usred noći,nego i zato što sam bio snažan, jak.I da su htjeli ne bi me mogli ukrotiti.

Kad sam se naslonio na dovratke na ulazu,oni koji su bili pri dnu, odmakli su se.Mogao sam, stojeći na pragu, sve vidjeti i čuti!A Isus je od nadstojnika primio u ruke svitak,poljubio ga s poštovanjem, sjeo i čitao,a zatim ustao i tumačio što to Bog govori,na što potiče, zašto kara, što nudi i kamo poziva.Nije tumačio kao pismoznanci i farizeji,nego kao onaj koji ima vlast, svu vlast!I morao si ga slušati otvorenih usta!

Ali moja usta tada nisu bila otvorenada zahvale i blagoslivlju Onogakoji je pun Duha Gospodnjega.Jer, bio sam ispunjen nečistim duhom.Đavao pakleni kroz mene je izbijao,sukljao pogrdnim riječima, psovkama,i nikako mi nije dao da se smirim.Kako me je nečisti duh opsjeo?

14 Opsjednuti

I zašto? Ne znam vam to pravo reći!Pričali su mi da tako nije bilo od malena.U neka doba, dok sam bio dijete primili smonekoga putnika koji je govorio da dolaziiz daleke istočne zemlje, da pozna tajnekojima se može ovladati ljudima,natjerati ih da misle i čine što on hoće.Neko vrijeme se bavio i liječenjem,pa su ljudi k njemu dolazili.U početku bi im bilo bolje, a poslije, kad je on odjednom nestao, svima je bilo gore.Porazbolijevali su se i od drugih bolesti.

A u našoj kući to je došlo na mene.Kao da me je taj predao, izručio đavlu.U mene je ušlo zlo i kako sam rastao,tako je bivalo sve jače, sve odurnije.A kad bi provalilo iz mene, sav mi je govorbila jedna velika, grozomorna psovka!

Sve ono što se dogodilo toga dana, subote,u sinagogi u Kafarnaumu, mogu posvjedočitisvi koji su se tamo našli na molitvi.A ja ću vam reći što je i kako je bilopo onome što su mi oni kazali, jer se ja tih detalja uopće ne sjećam.

Dakle, dok sam stajao na vratima sinagogenisam mogao izustiti ni jedne psovke,nego je zlo iz mene prosiktalo vičući:“Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš!Znam ja tko si ti! Svetac Božji!”

15Opsjednuti

Sve se glave, razgoračenih očiju, okrenuše!I smeteni im obrazi zarumeniše.Znali su me, znali su dobro tko sam i kakav sam,da nisam svoj, nego da sam opsjednut.I da to iz mene viče Zli. A opet, kako će shvatiti da upravo Zlijavno očituje Sveca Božjega?A da Zli pokaže kako se ne bojigurnu me u sredinu i zamlatara rukama,da ih je nekolicina dobilo šamare!Onda sam, kažu, stao životinjski urlikati,da je sve prošla jeza i uhvatili trnci.

Isus nato, posve mirno i sabrano, progovori, u stvari zaprijeti: Umukni!Toga trenutka nastade grobna tišina!Ostao sam, kažu, onako goropadan,u raskoraku i lica okrenutog od Isusa.Koji ne da đavlu govoriti.Đavao među ljudima nema pravo riječi.Nema nikakvoga prava jer uništava.Jer upropaštava. Potpuno!

Koliko je ta tišina trajala? Ne znam!Nekome tren a nekome vječnost!A onda odjeknu posred gluhe tišinesmirena ali istodobno prijetećaIsusova zapovijed: Izlazi iz njega!Zapovijed moćnijega od svih sila zlakako na ovome tako i na drugome svijetu!Zapovijed onoga koji jedini on ima moć osloboditi, odriješiti od ropstva.Osloboditi od sveza Zloga!

16 Opsjednuti

Ali đavao ne odstupa tako lako!Onda me obori na sredinu.Kažu da sam se pjenio i grčio,da sam glavom lupao o podi da se izvio iz mene sav smrad,kao trulež usmrtdjenih jaja,da su prisutni tvrdo stiskali nos jer ih je nagonilo na povraćanje!Da, pokazao se “nečisti duh”u svom svome smradu!

Ali nakon nekoliko trenutakanečisti se je morao pokoriti, otići, napustiti i ostaviti svoju lovinu.Samozvani “Gospodar ovoga svijeta”,koji s porugom očituje Sina Božjega, pokazujući da to nije njegov Bog,ništa ne može pred ispruženom desnicomi riječju Onoga koji u svojoj ruci drži sve!

I što je posve čudno, tako svi kažu,nakon što je nečisti duh izašao,a Isus mu zaprijetio: “Da se nisi vratio”,ništa se na meni nije vidjelo.Nikakve modrice od udaraca o pod,nikakve pomutnje u pogledu, ništa!A Isus samo rukom pokaza da sjednemna prvu stepenicu, podno njegovih nogu.I nastavi tamo gdje je prije bio stao...

Samo, nije to više bilo isto.I sve je, barem meni, prebrzo došlo kraju.Na izlasku iz sinagoge čudno su me gledali,

17Opsjednuti

a neki su se usudili i dotaknuti me, čak i pružiti mi ruku, kao dobrodošlicu!Nisu krili svoje zaprepaštenje,jer je sve to bilo tako dramatično,posve neočekivano, pomalo i strašno!

A sve to ljude nekako privlači. Neki su na glas hvalili Boga, neki se čudilii jedni drugima govorili: “Kakve li riječi!S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima i oni izlaze!”Bilo je to još jedno svjedočanstvoIsusove čudotvorne moći, o kojoj se već pričalo po okolici.A kako se širio glas po okolnim mjestima,sve se više ljudi skupljalo da ga čuje,da ga vidi, i više od svega da ih ozdravi!

A moji? Što su oni na sve ovo rekli?Pa najprije, došli su sebi, jer sam ih izludio.Sve redom. Pokojne roditelje, brata i sestre,i njihove obitelji, kao i sve koji su pokušavali,kako je tko znao i umio biti im od pomoći.Ispočetka su me nastojali voditi liječnicima, svakovrsnim vračevima i travarima, ali ništa to nije pomagalo.

A onda sam se, rekoh vam, odbio od kućei postao skitnica, lutalica, probisvijet.Možda bi im bilo draže da sam otišao daleko,ali nisam, vrzmao sam se uvijek tu u okolici,svako malo navraćao na jezero jer me vuklo,pa kad bih se zagledao u svoje lice

18 Opsjednuti

u ogledalu mirne vode u rano jutro,stalno me nešto vuklo da se utopim!Ali, Bogu hvala, to ipak nisam učinio!Neka me je ruka, sad znam da je to Božja ruka, od toga strašnoga čina sačuvala!

Kad sam se vratio svojima, kući, zdrav, nisu mogli odmah vjerovati da sam to ja!Trebalo im je vremena da dođu sebi,a vjerujte mi i meni je trebalo punoda povežem sve konce svojega života.

Nego, pitate me o Isusu, što je bilo s njim.Nakon svega toga što se zbilo u sinagogi,kad je iz mene istjerao duha nečistoga, uputio se Isus u kuću Šimuna Jonina, jednoga od njegovih učenika... A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica.Samo, čujte, to vam je sad druga priča.Najbolje bi bilo da se spustite do nje,dolje među kuće na samoj obali,pa da nju upitate.Imat ćete što čuti.I neka vas prati Božji blagoslov!

PUNICA

Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimu-novu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. O zalazu sun-ca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dove-doše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.

(Lk 4, 38-41; usp. Mk 1, 29-34; Mt 8, 14-17)

21Punica

Sestro moja mila i kićena, bilo ti je to ovako.Bila je subota kad se to dogodilo.Sveti dan u koji se samo Boga molii ne smije se ništa raditi.Muški su otišli u sinagogukoja nije daleko od moje kuće, niti stotinjak metara.

Otišli su i oni koji inače ne povire ni tri puta u godinu dana u kuću Božju,da čuju onoga za koga se pročuloda je veliki Prorok, da tumači Zakon kao nitkoi da razumije proroke bolje od naših pismoznanaca.

Dakle, dugo poslije nego li je završila služba,kad se već dan primakao kraju,eto ti ih u moju kuću.Moj zet Šimun i njegov brat Andrija,i ona dva sina staroga Zebedeja,mladi Ivan i stariji mu brat Jakov.I s njima Isus iz Nazareta.

A ja sam ti bila u žestokoj ognjici.Uhvatila me već nekoliko dana i nikako da me pusti.Bože mili, stalno mislim, što mi se ovo događa?Što će to od mene biti, kako će ovo završiti?Ne daj Bože da završi kao u moje nesretne kćeri,koja mi se je, dušo moja,

22 Punica

prije godinu dana naglo i nenadano razbolila,u svega nekoliko dana uvenulai preselila se Bogu na istinu.Bog joj dao duši.

I sve ti to nekako u sebi premišljam,hoće li i mene Gospodin pozvati na svoj suds ovoga nesretnoga i patničkoga svijeta.Pa mogu ti reć da mi je tada baš bilodosta svega ovoga života.Jer, napatila sam se od djetinjstva,u neimaštini i trudu, sa tri kćeri.Jedna mi se je, hvala Bogu, udala u Kanu,tamo u ono malo selo na putu iz Tiberijade,prema primorju, blizu Nazareta.Druga je evo tamo u Betsaidi,gdje mi je treća, kad je bila kod nje,upoznala Šimuna.I nije dugo prošlo dok su se uzeli.

Nadala sam se da će imati djece,da ću tako dobiti unuka u svojoj kući,jer je Šimun doselio k nama.Da ja, udovica, ne ostanem sama, kćer me nije tek tako mogla ostaviti,pa se eto Šimun priženio k nama.Ma znaš, dobar je, mada nagle ćudi.Lako se zapali, ali se lako i utrne.Dali smo mu lađu mog pokojnog mužapa se počeo baviti ribarenjem,a s vremene na vrijeme došao bi mu pomoćii njegov brat Andrija.A i o njemu bi ti mogla pričati,

23Punica

samo bolje da to ne počinjem,jer bi onda bilo na dugo i široko.

Nego, kad mi je kćer umrla bez djece,kako sam ti rekla, prije godinu dana, tugo moja, što ću ti ja sama?Rekla sam Šimunu neka ostane u kući,kao da je njegova, a da ti pravo kažem,sada i je njegova, jer ja ću brzo s ovoga svijeta.

Eto, spomenula sam ti da sam bila u ognjici.Te subote me uhvatila vrućina, sve gori u menia onda me na tren uhvate trnci i neka studen,da se sva počnem tresti.Ništa ti jadna u usta nisam mogla staviti,svaka me koščica boli i kako god se okrenemnikako se smiriti. A glava mi puca, makar sam je zavila u rubac i stalno kvasila vodom.

Kad, pred mrak, eto ti one spomenute četvoricei Isusa Nazarećanina s njima.Kaže mu Šimun: Učitelju, vrijeme je za večeru,ali ne znam ni sam što bih ti ponudio?Spremanju ti nisam vičan, a ni ovi moji,jer mi je uvijek spremala pokojna ženaa punica eno sada leži u velikoj ognjici.

Isus se u onom polumraku okrene,i tada sam ga pravo ugledala.Stasit, visoka čela, kovrčave crne kose

24 Punica

i uredne brade, ogrnut haljinom koja se,u svjetlu što je još prodiralo kroz vrata,presijava u nekim neobičnim bojama.

Kad me je pogledao osjetila sam nešto posebno u njegovim očima, nešto blago ali i odlučno.Zastade na čas i sagne se, kao da će mi nešto reći.Onda me uze za ruku i tako, držeći me čvrsto,drugu ruku položi na moju glavu,zaprijeti ognjici i ona nestade.

Ma to je živa istina, kao da ju je rukom odnio.Zapravo, on je ognjicu stvarno rukom odnio.Da se više nikada ne vrati.I znaš što još, bila sam ti boležljiva svega života,a od toga dana više se ni prehladila nisam.Je, malo me stišće u kostima kad mijenja vrijeme,ali nije to ni slika ni prilika onoga,kako me je prije znalo boljeti.

Isus me je samo malo pridigaoi odjedamput sam se osjećala preporođenom.Vratila mi se snaga, čilost, volja, sve je u meni oživjelo, ma što ću ti reći.I odmah sam se uhvatila posla.Već je pala noć, vidjele su se kroz vrata i zvijezde.Subota je prošla pa sam odmah zamijesila prevrtu,a Šimun je naložio oganj.

Započeli su priču o proteklome danu, o tome kako je u sinagogu ušao neki čovjekkoji je imao nečistoga duha

25Punica

i kako je vikao na sav glas,pa mu Isus zaprijetio da ne govori i istjerao ga svojom riječju iz toga čovjeka.

Ako se dobro sjećam Ivan Zebedejev je onda rekao:Vidjet ćeš što se dogoditi! Kad on razglasi što se zbilosvi će opsjednuti i bolesni ovamo navaliti.I kad ti kažem, imao je puno pravo!Jedva da su nešto prezalogajili,već se čulo dovikivanje s puta i dolje s mora.

Bože mili, kakvih li se sve skupilo.Jadnika, bogalja, kljastih, hromih, gluhih,i što ti ga ja znam od kakvih sve bolesti.Pa sve meni na vrata. I hoće unutra, u kuću!Vidjeli su i znali gdje je Isus došao, i nisu se dali smesti, nego pravo na moja vrata.

A Isus je ustao i izašao na prag.Najprije je neko vrijeme šutio.Malo pomalo, graja se stišala.Onda se nekako, čini mi se sam od sebe,stvorio neki neobičan red.Dolazili su pred Isusa na prag moje kuće,a on bi polako, strpljivo, polagao na njih rukei svakome bi rekao neku lijepu riječ.A ja sam zapamtila da je to najviše bilo:Sinko, ne boj se! i: Vjeruj, samo vjeruj!Ako su dolazili uznemireni i zbunjeni,odlazili su smireni, čudo jedno.Čak i oni koji su bili opsjednuti, koje bi po nekoliko jakih ljudi držalo

26 Punica

dok su se otimali i vikali: Znamo mi tebe!Ti si Sin Božji! Došao si da nas uništiš!kad bi Isus položio na njih ruke,postajali bi mirni ko janjci.Pogled bi im se promijenio, i samo bi pognuli glavu, poljubili Isusu ruku i otišli.

Sve me to ispunilo čudnim osjećajem.Znaš koliko sam bila bojažljivai da sam se uvijek sklanjala od takvih,koji su lutali i vikali kao zlom opsjednuti,ali nakon toga što je Isus učinio,ne samo što je mene oslobodio od ognjice,nego nakon što je mnoge ozdravio,i to od raznih bolesti, vjeruj mi, svojim sam očima vidjela,sve mi je nekako drugačije.

Pa i kad promislim da pokojnu kćer,više ne mislim na isti način. Isus mi je dao snagu koju prije nisam imala.Duša mi se smirila i sad mi nije teškootići do groba i počistiti travu, izmoliti onaj psalam što započinje riječima:Iz dubine vapijem tebi Gospodine, Gospodine usliši glas moj, neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja...Znam, stvarno znam da me je Gospodin čuoi da prolivene suze i izgovorene molitveneće ostati neuslišane, jer smo svi mi,kako reče Isus, Božja djeca i u njegovoj ruci,a on nam je spremio mjesto u svojemu kraljevstvu.

27Punica

Kad je otpustio sve bolesnike,Isus se zaputio gore, u brdo. Sam.Čula sam da tako često čini.Pokupi se po noći i ode u samoću.Vele da po čitavu noć moli, a neki kažu i da pjeva.

Šimun i ostali neko su vrijeme bili u kući,a onda im Šimun reče: Ionako nema od spavanja ništa,pa hajdemo baciti mreže da ih možemo ujutro izvaditi,da nam ne propadne dan. To ti je priča koju ovdje u Kafarnaumu svi znaju i po sto puta prepričavaju.Ni Šimun i Andrija na jednoj lađi, ni Jakov i Ivan na drugoj, kad su digli mreže,nisu ulovili ni jedne ribice.Samo travurinu što im se uplela u mreže,da imaju što čistiti i krpiti rupe od zapetoga kamenja s dna.

Taman kad su izašli na kraj i izvukli mreže da ih očiste, eto ti k njima Isusa.Ni crne ni bijele, nego uđe u Šimunovu lađu i reče mu: Otisni malo od kraja i baci mreže.A Šimun ga blijedo gleda: Pa svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo. Valjda ga je tada Isus prodorno pogledaoda se Šimun smekšao i poslušao.I znaš što: Ulovili su toliko ribe da su im se mreže gotovo raskidale.Jakov i Ivan su morali priskočiti upomoć,i napuniše obje lađe, gotovo im potonuše.

28 Punica

Stari ljudi kažu da se ne sjećaju tolikog ulovai tako dobre ribe. I onda, sve su to podijelili,koliko je god tko htio, ne samo u Kafarnaumu,nego i po okolici. Bilo je i lešo i na gradele...ma čudo jedno, kad ti kažem.Od tada Šimun i Andrija, Ivan i Jakov,ostaviše sve: lađe, kuću, nas starcei odoše za Isusom.Vele da im je rekao da će odsada umjesto riba ljude loviti.

A ja? Ja ću ostati kod kuće i molitida im Gospodin podari zdravlje i dobar ulov.Više se ne bojim ostati sama.Moja će im kuća uvijek ostati otvorena,a vjeruj mi, nema mi dražega gostaod Učitelja, Isusa iz Nazareta. I tko me god bude htio slušati, ovo ću mu pripovijedati.Neka se zna. A tebi hvala što si me saslušala.

GUBAVAC

I dok bijaše u jednom gradu, gle čovjeka puna gube! Ugledavši Isusa, padne ničice i zamoli ga: »Gospo-dine, ako hoćeš, možeš me očistiti.« Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: »Hoću, očisti se!« I odmah nesta gube s njega. I zapovjedi mu: »Nikome ni rije-či, nego otiđi, pokaži se svećeniku i prinesi za svo-je očišćenje kako propisa Mojsije, njima za svjedo-čanstvo.« Glas se o njemu sve više širio i silan svijet grnuo k njemu da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti. A on se sklanjao na samotna mjesta da moli.

(Lk 5, 12-16; usp. Mt 8,1-4; Mk 1, 40-45)

31Gubavac

Gledao sam te, Isuse, kako moliš.Skrivećki, slijedio sam te izdaljega,kad si se upućivao na molitvu.Kasno navečer, ovdje gore na brijegu iznad grada...

Slijedio sam te, koliko sam mogao, jer bio sam slab i iznemogao.I pokušavao sam osluhnuti kako moliš.Najčešće nisam čuo ništa,samo sam vidio kako se spuštaš na zemlju,kako širiš ruke i podižeš oči k nebu...

Mislio sam da ti mene ne vidiš.Zapravo, nisam ni htio da me vidiš.Ovakvoga me nitko nije želio vidjeti,pa, iskreno priznam, ni ja sam sebe.Ali istovremeno sam osjećaokako smo negdje u dubini povezani,upravo molitvom.

I ja sam tada pao na koljenai molio, baš iskreno molio.Molio sam psalam - molitvu u nevolji.Evo, znam ga napamet! Psalam 38:

Gospodine, u srdžbi svojoj nemoj me karati,i nemoj me kazniti u svojemu gnjevu.Strijele se tvoje u me zabodoše,ruka me tvoja teško pritisnu:na tijelu mi ništa zdravo nema zbog gnjeva tvog,od grijeha mojih mira mi nema kostima.

32 Gubavac

Zloće moje glavu su mi nadišle,kao preteško breme tište me.Rane moje zaudaraju i gnjijuzbog bezumnosti moje.Pogurih se sav i zgrčih,povazdan lutam žalostan.

Moji bokovi puni su ognjice,na tijelu mi ništa zdravo nema.Iscrpljen sam i satrven posve,stenjem od jecanja srca svojega.

O Gospode, sve su mi želje pred tobom,i vapaji moji nisu ti skriveni.Srce mi udara silno, snaga me ostavljai svjetlost vida očinjeg gasi se.

Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše,i moji najbliži stoje daleko.Namještaju mi zamke oni koji mi život vrebaju,koji mi žele nesreću, propašću mi prijetei uvijek smišljaju prijevare.

A ja sam kao gluh i ništa ne čujemi, kao nijem, usta ne otvaram.Postadoh k’o čovjek koji ne čujei koji u ustima nema odgovora.

Jer u tebe se, o Gospodine, uzdam,ti ćeš me uslišati, Gospodine, Bože moj!Rekoh: »Nek’ se ne raduju nada mnom;kad mi noga posrne, nek’ se ne uzdižu nada mnom!«Jer umalo ne propadoh,i moja je bol svagda preda mnom.Bezakonje svoje ja priznajem

33Gubavac

i pun sam žalosti zbog grijeha svojega.A koji su bez razloga protiv mene, moćni su,i mnogi su koji me mrze nepravedno.Za dobro zlom mi uzvraćaju,protive mi se što tražim dobro.

O Gospodine, ne ostavljaj me!Bože moj, ne udaljuj se od mene!Požuri se meni u pomoć,Gospode, spase moj!

Kad si se ti, Isuse, rano ujutro, podigao na noge i uputio nazad u grad,kad si “sišao s gore”, kako se kaže,i došao pred vrata gradausudio sam ti se, naočigled svih, u bojazni i nekakvom zanosu, pristupiti.

Dok sam se primicao, ogrnut plaštemu strahu da me ne prepoznaju i potjeraju,ponavljao sam, najprije u sebi, pa u po glasa:Gospodine, ne ostavljaj me!A onda mi je nekako samo od sebedošlo da uzdahnem na sav glas:Požuri se meni u pomoć, Gospodine, spase moj!

Sjećaš se kako sam pao ničicena zemlju, pred tvoje noge, i povikao: “Ako hoćeš, možeš me očistiti”.Ni danas ne znam odakle mi hrabrost,kako sam se to usudio izgovoriti.Koliko nade i koliko straha je bilou meni, u mojim osjećajima i riječima.

34 Gubavac

Jesi li ti bio na te moje riječi ganut,ili kako neki vele, srdit, ne znam,a zapravo to mi se ni ne čini važno.

Već dugo me nije bila dotakla ruka. Ljudska ruka.Ruka mojih bližnjih, moje žene i djece.Nije me dotakla ruka od straha,jer ja sam “nečist”. Gubav! Dotaknuti gubavoga, nečistoga,znači ne samo onečistiti se,nego i strahovati od zaraze,jer guba je “prvorođenac smrti”.Guba je izopćenje i sporo umiranje,a u ljudskim očima kazna za grijeh!

A ti si me dotaknuo.Mene nečistoga!Mene gubavoga!I progovorio si mi, ne da me otjerašnego da me oslobodiš!Tvoja je riječ: Hoću! A to što ti hoćeš, to se i zbude.Budi čist! Očisti se!I postadoh čist. I nesta gube! U tili čas!

Nikome ne kazuj! - to mi reče!Pa jesi li promislio da su svi vidjeli.Oni na vratima grada, oni koji su tebe čekali,

35Gubavac

da čuju tvoju riječ,oni koji su te uhodilii postavljali ti zamke u pitanjima,ne bi li te uhvatili za riječi proglasili pogubnim za vjeru i narod!

Sad mi se čini da si ono rekao: Nikome ne kazuj,jer si izbjegavao pozornostkakvom šarlatani za sebe lijepe lakoumne,i nisi želio da te svrstaju u čudotvorceza kojima trče siroti i nesretni.Slušao sam mnoge ljude o tebikao čudaku i kao čudotvorcu, a osvjedočio sam se da je tvoja riječglas Božji u pustoši što je stvorišebezbrojne glupe i bespotrebne riječi,ponosite ljudske mudrosti.

Pa ipak, ti ne želiš nikoga poniziti.Ni one koji su nedostojne sluge Riječi.Valjda si me zato jasno uputio:Idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije,njima za svjedočanstvo.Tako sam postao tvoj svjedok i moje je svjedočanstvo istinito.Ti si Poslanik Svevišnjega, ti si moj Spasitelj!

Tvoje sam riječi razumio tako,da si mi rekao neka pođem u Jeruzalem!

36 Gubavac

Zato ću se najprije javiti predstojniku naše sinagoge,da mi on napiše potvrdu,kako bih se mogao uputiti put Hramai prinijeti propisanu žrtvu!

Znam što propisuje Treća knjiga Mojsijeva,Levitski zakonik u 14, 2-32. Prinijeti ću žrtvu za očišćenje,jaganjca bez mane za žrtvu paljenicu,tri desetine efe brašna i rog uljaza žrtvu pinosnicu, prinijeti ću i žrtvu okajnicuda svećenik po Božjoj volji nada mnom obavi obred pomirenja!

Samo, teško mi je odmah se uputiti.Htio bih ostati malo duže ovdje, gdje si ti, slušati tvoje riječii radovati se svakoj gesti tvoje dobrote.I danas je oko tebe silan svijet.Dolazi da te sluša i da ih ozdraviš.Mnogo ih je i brojne su im bolesti.Vidim, viđam i prepoznajem,čak i mnoge koje sam dobro poznavao.

Čitavi dan stojim postrance, slušam što govoriš i gledam što činiš.Ne kažem da puno toga razumijem.Nisam baš nešto ni zapamtio.Ali zato se osjećam kao da sam u raju.Stijena na kojoj sjedim mi je naslonjač,trava pod mojim nogama baršun

37Gubavac

izvezen tek procvalim cvjetovimašto se stidljivo probijaju među vlatima.A modro i vedro nebo nada mnom, razapet je šator sastanka sa Svevišnjim,sa svilenim velom prozračne bjelinevisokih oblaka kojima se vjetar igra.

Sve, baš sve je poprimilo nove boje.Nema više sivila ni zagušljive prašine.Razbistrilo se, i nanovo duboko udišempunim plućima blagotvorni dah života.

Pa kad već govorim, da ti i ovo kažem.Možda ti je poznato, a možda i ne znaš!Ja sam iz Magdale, nije to daleko odavde.Znam da si, obilazeći ovo naše more, zapravo jezero ispunjeno vodama Jordana,zalazio sa svojim učenicima i u Magdalu.Moja bliska rođakinja, Marija, ona koju si nedavno ozdravioistjeravši iz nje sedam demona, ona me je i naputila k tebi.

Zapravo, svašta se pričalo o ženamakoje su te slijedile po okolici jezera, među kojima je bila plemkinja Ivana, žena Herodova upravitelja Huze, Suzana i još neke druge, ljudima čudne, što si ih ozdravio, a podržavala ih jeponajviše upravo moja rodica Marija.Pa da skratim, ona me je našla i naputila me da ti se približim.Bez nje se ništa ovo ne bi dogodilo.

38 Gubavac

Marija mi je također rekla kako tvoji učenici pričajuda će uskoro krenuti put Jeruzalema, za blagdan Pashe.Pa da znaš što sam ovaj čas odlučio: Kada mi već valja prinijeti žrtvuonda je najbolje da pođem s vama.Bolje rečeno, volio bih poći s tobom,a ako mi to ne bude moguće,barem ću ti biti blizu, toliko da te mogu vidjeti i čuti.

U Jeruzalemu imam dobroga prijatelja,zove se Šimun, nadimak mu je Cirenac.Kod njega bih noćivao uvijekkad sam se uspinjao u Jeruzalem,posebno za blagdan Pashe.Tako ću učiniti i ovaj put.Znam da me neće odbiti...Ne znam imaš li ti tamo koga?Možao bih ga zamoliti da te primi,da ti bude na usluzi...Dobar je to čovjek, rado će ti pomoći!

Eto, moj Isuse, dok ja ovako postrances tobom, a zapravo sa sobom razgovaram,već se primakla večer. Do koji čas će se spustiti noć.Pričekat ću da vidim hoćeš li opet,nakon ovoga čudesnoga dana, poći ovamo, uz brijeg, na molitvu.

39Gubavac

Znaš što ću učiniti, Isuse? Kad ostaviš učenike u kući,i sam pođeš ovim puteljkom uzbrdopriključit ću ti se i pozdravit ću te!Znam da me nećeš odbitii da ćeš me sigurno razumjeti.Zamolit ću te da me primiš među svoje. Da ostanem uza te.Možda će ti zatrebati moja pomoć,ne znam kad i gdje, možda u Jeruzalemu. Ali svejedno, kako bilo da bilo,znam da ćeš mi priuštiti radost da zajedno s tobom tihom pjesmomzahvalim Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubava njegova.

UZETI

I jednog je dana on naučavao. A sjeđahu ondje fari-zeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilej-skih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gos-podnja nukala da liječi.I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spu-ste u sredinu pred Isusa. Vidjevši njihovu vjeru reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!« Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Proniknuv-ši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudru-jete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti gri-jesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« I reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!« I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: »Danas vidje-smo nešto neviđeno!«

(Lk 5, 17-26; usp. Mk 2, 1-12; Mt 9, 1-8)

43Uzeti

Velite da vam se predstavim,da vam lijepo kažem tko sam!Ali ja mislim da vam to i ne treba.Jer ja sam taj, baš stvarno tajkojega ste maloprije spominjali.Ja sam taj koji sam bio uzet - oduzet!I to ne malo, nego puno, potpuno.I to ne kratko nego dugo, godinama.

A kad je netko tako dugo oduzet,kad ne može ni pomaknuti donji dio tijela,kad ne osjeća noge a želi potrčati,onda je svako buđenje muka,a svaki dan novo poniženje, jer se oko njega i za najmanju sitnicumoraju vrtiti oni koji bi najradijeda ga više među njima nema.

Tako su se meni u glavi rojilesvakakvi naumi, pa i takve mislida samome sebi oduzmem taj jadni život.Jer, život mi se doista činio strašno mučan. Posebno kad bi se sjećao kako sam bio jak,i snažan i kako sam mogao sve što sam htio.Možda vam ovo što pričam neće biti jasnoako stvarno ne znate što znači biti uzet?I još više, što znači oduzet?

Onda mi je palo na pamet ovo:ja sam mnoge nažalost naveo da osjetešto znači uzeti i oduzeti!Jer, ja sam uzimao i oduzimao.

44 Uzeti

Nikad nisam bio sirotinja, dapače.Moji su bili okretni i snalažljivi,i stekli su dosta svakovrsna imanja. Sve sam to ja, jedinac, baštinio.A mogu vam reći da sam se razumio u novac.Novac je moć, brzo sam to shvatio.I s novcem sam radio. I dobro zarađivao.Pozajmljivao sam. S kamatama, dakako.

Učili su me da s novcem treba biti oprezani da u tom poslu valja isključiti osjećaje.Samo se drži računa. Zbrajanja i množenja.Pogotovo se ostavi dijeljenja.Vodi knjige i pažljivo bilježi zajmove,i ne zaboravi na vrijeme dodati kamate.

Znate i sami da ljudima uvijek treba više.Nikad im dosta, ne samo za nasušne potrebe.A onda dođe vrijeme plaćanja poreza.Vlast je u tome nemilosrdna.Pa tko nema, dolazi k meni, na pozajmicu.A ja pozajmim i zaračunam kamate. Velite da se od toga dalo ugodno živjeti.Da, da, neko vrijeme je bilo tako,a onda su me, jedne večeri dočekali,po svoj prilici oni kojima sam više odrezao,pa su mi naplatili, u mraku, po leđima.Slomili su mi kralježnicu...I od toga dana sam bio oduzet!

Kad su me prolaznici našli i donijeli kući,bjesnio sam. Optuživao svakoga. Tražio sam, prebirući imena dužnika,

45Uzeti

onoga tko bi to mogao učiniti ili nekoga naručiti da me tako prebije. Prijetio sam da ću naći one razbojnike,zaklinjao se i raspisao nagradu onometko mi kakvu vijest o njima dojavi.Sve sam prijavio i kraljevskim vlastimas kojima sam bio u dobre, jer inače,ako nisi bio s njima u jakim vezamatakvim se poslom ne bi ni mogao baviti.

A da znate, prije svih i najviše sam krivioBoga što je dopustio da mi se to dogodi..Pitao sam ga: Zašto si mi ovo dao?Pa jesam li ja svake godine slao u Hramdarove da se prinesu žrtve za mene i obitelj.Zar to Bog ne vidi ili mu nije stalo?Ako je već propisao što valja učiniti,i ako sam ja to revno izvršavao, kako je mogao ovako nešto dopustiti?Usput, sav moj jed i gorčina slivala sena ukućane, kojima sam život ogorčavao.

Nisam vam spomenuo da imam sina. Krasna mladića. Dobra. Pobožna.Nije se umetnuo na oca, to je sigurno.On mi je prvi pripovjedao o proroku,ozdravitelju, Isusu iz Nazareta.Nekoliko puta ga je išao slušati.Bio je sav oduševljen.Čak je naumio poći za njim.Ali meni o tome baš i nije govorio.Znao je kako bih na to reagirao.

46 Uzeti

Ma zamislite što su mi rekli! Jednoga je dana moj sin došao k Isusu i upitao ga: Učitelju, što mi je činitida baštinim život vječni?A on će mu: Znaš zapovijedi!Moj sin mu na to odvrati: To sam vršio od mladosti.Isus se okrene k njemu i reče mu:Ako želiš biti savršen, idi kući,prodaj sve što imaš i podaj siromasima,pa onda dođi i slijedi me!

Kad je došao kući vidio sam da nije dobro.Sav snužden i nemiran vrtio se po kući, pa sam ga natjerao da mi kaže što mu je!A kad sam čuo o čemu se radi, poludio sam.Rasprodati i razdijeliti sve što sam stekao!Pa to može samo luđak!

Kako sam već dugo bio posve oduzet dao sam da mi naprave nosiljku kako bi me za lijepa vremena mogli iznijeti na krov moje kuće.Godilo mi je sunce, osobito u predvečerje, kad bi pala vrelina i dnevna omara.

Slušao bih odozgor ljude na ulici,kako se vraćaju s polja i razgovarajuo svakodnevnim, meni nedostupnim stvarima.Ponekad me je to izluđivalo, ali bi mi cvrkut ptica, lelujanje granai šum lišća na večernjem povjetarcuopet pomalo vraćao dušu na mjesto.

47Uzeti

Pogled k nebu i bujanje života u prirodikao da me je malo po malo, ali trajno, vodilo k pomirenju sa samim sobom,ulijevalo mi je snagu u onemoćale udove,pa sam sve češće mogao smireno večerati,čak i popiti čašu dobroga crnoga vina,da me uljulja u vazda plitki san.

A onda se pročulo da je Isus blizu.Gore, na brijegu povrh sela je propovijedao,a onda se uvečer spustio među kuće.Dakako, moj sin je odmah odletio,vidjeti ga i poslušati što govori. Kad se je vratio da nešto prezalogajisav oduševljen nam je pripovijedaokako je odasvud nagrnulo mnoštvo.I kako je Isus mnoge bolesnike izliječio.

Bio je u kući seoskog starješine.Bolje rečeno pred kućom, ispod verande.Oko njega pismoznanci i učitelji Zakonakoji su se skupili iz okolnih sela,a vele da su neki došli izdaleka, pa čak iz samoga Jeruzalema.

Ni zdrav se nije mogao lako probiti,a kamo li da će Isusu doći blizu ovakav nepokretni, uzeti poput mene.No ja sam svakako htio k njemu.Samo kako? Da zovnem sluge,pa da šibom rastjeraju one oko Isusa,a mene donesu pa ga zamolim za pomoć!Na što bi to sličilo? Na razbojništvo!

48 Uzeti

Onda mome sinu padne na pamet,nešto čega se ja nisam sjetio!Kuća seoskog starješine je niže,pod brijegom s kojega se može pružiti nekoliko greda i dasaka, pa se popeti na ravni krov! A veranda, ispod koje je Isus,odmah je tu, na dva koraka,odnosno bolje rečeno na par metara.Dakle, najbolje je da me odnesu na krov.Odozgor ću moći sve vidjeti i čuti...

Dakle, s ravnoga krova moglo se lagano priječi na krov od verande. Seoski glavar, valjda da se pokaže,taj krov je složio od drvenih gredai pokrio crijepom, kao u rimskih kuća.Nije bilo teško rukama poskidati nekoliko redova crjepova i ogoliti grede.

Svi su stali, pa i sam je Isus stao govoritii sa ostalima podigao pogled prema krovu.Netko je povikao da će ljudi pasti s krova,ravno na Isusa i one oko njega.Neki su možda mislili da se spremajoš i nešto gore, opasno po njegov život.

A onda, tek je onda nastalo čuđenje,kad su mene, onako svezana na nosiljcipočeli spuštati ravno pred Isusa.Ne znam kako bih vam to opisao.Meni se činilo kao da letim, da nisam na toj svojoj ležaljci

49Uzeti

koju četvorica spuštaju s krova, držeći je konopcima na četiri kraja,nego mi se činilo kao da lebdimnegdje između neba i zemlje.

Kad je nosiljka dotakla tlo, netko je priskočio da odveže konopce.Ležeći nauznak, najprije sam samovidio lice moga sina kako se naginjekroz onu rupu u krovu, a okolo njegakao da je bio načinjen vijenac od zvijezda.

Onda se nada me nadvilo Isusovo lice.Ne znam je li možda kleknuoda me dotakne i pogleda u oči.U tom treenutku sve sam vidio i nekako sam znao da je on samama baš sve u meni vidio.

Tada se uspravio, svečano i visoko.Nazvao me je jednostavno: Čovječe!Kasnije sam shvatio da je druge zvao drugom riječju: Prijatelju!Ja mu tada nisam bio ni blizu prijatelj, jer sam bio zagađen i zavezan, i trebalo me je oprati, očistiti. A on je upravo to učinio:Gledajući me u oči, sasvim polako, spustio je ruke na moju glavui izgovorio: Oprošteni su ti grijesi.

Farizeji su skočili kao opareni.Mnogi su od prisutih znali moje grijehei svima je bilo jasno da grijehe oprašta samo Bog.

50 Uzeti

Samo, nitko od njih nije mogao pogledatiniti približno na onaj duboki načinna koji je Isus pogledao u moju dušu.

Tebi zapovijedam!Da mi je to netko prije rekaosigurno bih ga tresnuo ga po glavi, ili bih se na njega žestoko izderao, ali ovaj put ta je zapovijed značila slobodu!Dosad sam uvijek mislio da su zapovijedi ograničenje slobode,a Isusova zapovijed bila je dar, čudesni dar.

Uzmi svoju postelju i hodi!Još jedna zapovijed.Kako sam se sa nosiljke podigao,kojom snagom, to vam ne znam reći.Do tada su mi noge bile otančale, mišići omlohavili i tijelo ostalo bez snage.Ali, na Isusovu riječ podigao sam se,osovio na noge i uz njegovu pomoćuspravio na očigled svih nazočnih.

I ja, koji sam prije zapovijedao drugimaposlušao sam Isusovu zapovijed:Uzeo sam svoju nosiljku za jedan kraj,podigao je i povukao nekoliko koraka.Onda sam stao i okrenuo se Isusu,a on me samo pogleda i glavom mi dade znakda produžim dalje, svojoj kući.U tren se svijet razmaknu i otvori mi put,a mene noge same odnesoše...

51Uzeti

Odjednom propjevah! Odoh slaveći Boga!A za mnom je pošao i moj sin,skočivši s krova ravno pred Isusai poljubivši mu ruku, mome Spasitelju.

Kad smo došli kući, umio sam se,otresao sa sebe prašinu i obrisao suze,a kad sam svome sinu, jedincu,rekao što namjeravam učiniti,on se rasplakao kao malo dijete.Prodat ću sve što mi nije najnužnije, a on neka podijeli siromasima.A onda neka pođe kud ga srce vuče.Za Isusom.

KLJASTI

Druge subote uđe u sinagogu i stane naučava-ti. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!« On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako – i ruka mu zdrava. A oni se, izbe-zumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.

(Lk 6, 1-11; usp. Mk 3, 1-6; Mt 19, 9-14)

55Kljasti

Jeste li ikada probali kako je tonešto raditi samo s jednom rukom?Kao da druge ruke i nemate.Hajde, probajte, pa da vidite kako je!I još k tome da vam je to desna rukas kojom ste sve do sada radili.Nezgodno, ha?

Nisam ni ja na to mislio niti sam probaodok mi se nije dogodilo.Dok mi se jednoga dana baš to nije dogodilo.Započelo je tako da mi je ruka utrnula,nije me boljelo nego su mi najprije prsti trnuli,a zatim nisam mogao kontrolirati šaku.Onda mi se posve opustio zglob i lakat,i domalo sam osjetio kako se mišići gube,slabe i kako su mi otančali, posve.Desna ruka mi je ostala kao mrtvo tijelo.Morao sam je, kad bih sjeo, lijevom uzeti i podići kako bi je stavio sebi u krilo.

A prije toga sam puno radio.I dobro sam radio, kao kalafat.Dolje, pri moru sam popravljao brodice,radio sam i vesla, i jarbole za jedro,na ovim našim ribarskim brodicama.I odjedamput ostao sam bez ruke i bez posla. Osjećao sam se kao pola čovjeka.Još i manje. Ostao mi je samo komad njive,gore iznad sela, na kojoj je ove godine žito.

Mogu vam reći da, unatoč svemu, nisam Boga ni molitvu zapustio.

56 Kljasti

Puno sam se puta upitao: Ma Bože moj,za što baš meni? Čime sam to zaslužio?Zar sam te tako teško vrijeđao,da mi se baš ovo moralo dogoditi?A opet, znao sam da nisam ja sudaci da Božju valja prihvatiti, kakva god bila.

Svake sam subote išao u sinagogu.Ne zato što bih morao po Zakonu,nego zato da bih poslušao Božju riječ.Koji put nisam razumio sve što se čitalo,a pošteno priznajem da se u dnu duše baš uvijek i nisam slagao s onimšto je tumačio naš predstojnik,mada on svakako bolje od mene znašto i kako piše u Zakonu Gospodnjem.Najviše sam volio slušati proroke.Zamišljao sam kako je bilo progonjenom Jeremiji,ili Izaiji u vrijeme jada i nevolja naroda našega.Pa bi onda samome sebi rekao:Ako si ti Bože mogao dopustiti da se njima, tvojim miljenicima, to događas kojim bi se pravom ja trebao buniti.

S takvim sam se mislima uputio u sinagogu i te druge subote.Čuo sam što se dogodilo u Kafarnaumu.Ali nisam to čuo samo ja, čuli su i drugi.Pismoznanci i farizeji iz okolnih mjesta,iz Kafarnauma, iz Magdale, iz Tiberijade, a i neki što su došli iz Jeruzalema.Kad su čuli da je Isus iz Nazareta nadomak našem mjestu sjurili su se

57Kljasti

da bi bili u dan subotnji u sinagogi, jer su bili sigurni da će doći i Isus.

On nije propuštao subotom doći na molitvu,gdje god je bio, i kad bi se pročitalo Pismo,a predstojnik ga tumačio kako zna i umije,obično bi on uzeo riječ i tumačio po svoju.I svi su se divili kako bi s malo riječi znao reći puno, ma što puno, znao je reći sve što dira dušu čovjekovu.

Znali smo da su farizeji i pismoznanci na Isusa kivni.Narod ga je zvao Učiteljem, neki i Prorokom!Svi su pripovijedali o djelima koje je činio,o djelima kakvih se nije čulo i vidjelood vremena davnih proroka.Farizejima nije bilo milo što propovijedapo selima, po brdima, uz more, gdje god bi se skupio narod da ga sluša.

A najviše ih je žestilo kako govori o Bogu.Jednostavno, kao da on s njim razgovara,kako govori o opraštanju, dobroti, milosrđu,zauzimanju za sve i prihvaćanju svih.Ni u čemu mu nisu mogli naći zamjerkepa su se onda dohvatili subotejer se po Zakonu subotom ne smije ništa raditi.A Isus subotom hoda, obilazi i još više, ozdravlja.

Pričali su kako se Isus s učenicima, u dane pred žetvu, prolazio kroz polje

58 Kljasti

i njegovi su učenici trgali klasje,trljali ga dlanovima, ispuhivali pljevu i zobali zrnje.Eto farizejima prigode da mu namjeste klopku.A kad su mu postavili pitanje: Je li to po Zakonu? Isus im odgovori: Zar niste čitali što učini Davidkad ogladnje on i njegovi pratioci?Kako uđe u dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dadeprinesene kruhove koje ne smije jesti nitko, nego samo svećenici!

Očito nisu očekivali takav odgovor,jer ih je još više uzrujao. Vidjelo im se to na licima i na kretnjama.Govorio je: Sin čovječji gospodar je subote!A znali su da on sebe zove Sin čovječji,i znali su odakle taj naziv i za koga,da se u Knjizi proroka Danijela tako navješćuje obećani Mesija,onaj koji je iščekivanje svega naroda.

Dok je u sinagogi rasla napetosti svi očekivali da se nešto ozbiljno dogodi,Isus ustane, zabaci ogrtač preko ramena,okrene se k meni, upre prstom i veli: Dođi! Dođi, ne boj se! Dođi i stani u sredinu!Dođi da te svi vide, tako lijepo, okreni se prema njima!Prošli su me trnci. I sada, kad pomislim na taj trenutak,noge mi se odsjeku, ne mogu s mjesta.

59Kljasti

Stojim tako i gledam u ljude, gledam u one koje poznajem,a ne usuđujem se pogledati one u prvim redovima,pismoznance i farizeje. Inače nisam strašljiv čovjek, ali tu me uhvatio strah.A onda, Isus je uza me! Kad sam postao toga svjestankao da me je nešto podiglo, poduprlo da se ispravim,i odjednom sam osjetio da sam Isusu potreban,i kako je dobro da mu ja poslužimza ono što on hoće reći i učiniti.

A Isus će, očito znajući njihove namjere: Pitam ja vas: Je li subotom dopuštenočiniti dobro ili činiti zlo?Život spasiti ili upropastiti?Onda ih je, gledajući ih u oči, upitao:Ako nekome od vas jedina ovca upadne u jamu, neće li je i subotom izvući?A koliko je čovjek vrjedniji od ovce.Jasno je vidio njihovo cjepidlačenje,s kojim se nikako nije slagao, pa je zaključio:Dakle, slobodno je subotom činiti dobro!

Tek kasnije, kad sam ponovo premetaosve to u svojoj pameti, razumio samzašto je postavio takvo pitanje:Život spasiti ili upropastiti?Zapravo, htio je reći da se svaki put,

60 Kljasti

kad se propusti učiniti dobro, vrijeđa Boga jer se upropaštava život, a život je Božji, i čovjek je Božji!

Kažu da je Isusov pogled bio poput šibe.Ne znam, ne mogu suditi, nisam ga vidio.Ja sam samo čuo: Ispruži ruku.Htio sam se mašiti lijevom rukom da podignem desnu, nemoćnu, usahlu, prema kojoj je on ispružio svoj prst,ali se nešto u meni pomaknui moja se desnica sama podiže i ispruži.

Dobro se sjećam, kao da to sad vidim,dlan mi je bio okrenut gore, kao da želi primiti nezasluženi dar.Gledam, čudim se i ne mogu vjerovati: Ruka mi zdrava!Okrećem je, mičem prstima, pomičem zglob,savijam lakat, podižem je i spuštam... gledam sad lijevu sad desnu i ne vidim nikakve razlike, stiskam šaku i otvaram je preneražen.

Onda se dogodilo to što ne mogu shvatiti.Netko je dotrčao k meni i povikao: Ljudi, čudo! Gledajte mu ruku!Farizeji i pismoznanci se na to okrenuše i od mene i od Isusa.Valjda nisu mogli podnijeti, nisu mogli istrpjeti to što su vidjeli.

61Kljasti

Kasnije su neki pripovijedali da su otišli u kuću jednoga uglednoga farizeja na vijećanje da bi se dogovorili što da poduzmu protiv Isusa.

Oko mene se počeli tiskati znatiželjnici valjda da provjere je li mi desna ruka stvarno zdrava i čitava, mogu li se njome služiti.A svi me dobro znaju i poznaju, od malena.Ovdje sam se rodio, odrastao, tu sam radio,pa i u godine zašao.

Dok su se tako oko mene muvalini primijetio nisam da je Isus nestao.Odjedamput sam ga izgubio iz vidokruga.A kao da su nestali i njegovi učenici.Poslije sam čuo da je često tako znao iznenada otići nakon što je nekoga ozdravio, pa bi ga otkrili negdje u samoći, gdje moli.

Eto, tako vam je to bilo. To vam je živa istina.Slobodno to pribilježite, jamčim vam životom da je bilo tako.Sada odoh na svoj stari posao. Onaj Šimun iz Betsaide, što se priženio u Kafarnaum,a sada hoda s Isusom, ispričao mi je da je lađa ostala na žalu u Kafarnaumu, napola izvučena iz vode.

Čini se da je sasušena i da pušta vodu.Valja mi je ovom gustom paklinom što je donose dolje s Mrtvoga mora,

62 Kljasti

dobro zakrpiti i utvrditi.Morat ću vidjeti što je s jarbolom i veslima.

Još nešto mi je palo na pamet. Možete se čuditi, a meni se to vrti po glavi.Ako se Isus za koji dan vrati u Kafarnaum,bilo bi lijepo da može po komodu sjesti u lađu i poći na ribe. Čuo sam da je izvrstan ribar.A lađa bi mu mogla poslužiti i kao govornica da lijepo iz njepropovijeda i poučava mnoštvoa ne da se onako oko njega tiskaju,pa mu tako reći ni disati ne daju.

I još da vam spomenem nešto, na što sam osobito ponosan. Znate li čija je ono bila njiva kroz koju je prolazio Isus i njegovi učenici, u subotu gladni,i čije su klasje trljali i zrnje zobali?

SLUGA

Pošto dovrši sve te svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan slu-ga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješi-ne židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dosto-jan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, prem-da sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.« Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

(Lk 7,1-10; usp. Mt 8, 5-13)

65Sluga

Ako baš želite da vam ispričam svoju priču,ona bi mogla započeti iz daleka.Zapravo, trebala bi početi još izdaljega,od vremena kojega se zapravo jedva sjećam,ne samo stoga što je bilo davno, nego jer sam bio mlad i još nisam pravo znaošto se to oko mene i samnom zbiva.

Moje djetinjstvo, ne znam je li se uopćemože tako nazivat, bilo je u Rimu.Još kao dijete prodan sam, s majkom, za roba, na služibu jednom patriciju.Ali, možda je bolje da vam o tome ne pričam.Kad mi je majka umrla, tadašnji gospodarizgubio je novce na kladionici, na utrkama,pa da namiri dugove, mene je prodao.Odveo me na tržnicu, kako se to već radi,i ponudio me onome tko dade više.

Moj sadašnji gospodar spremao se na put,jer je bio dodijeljen legiji u Palestini,i trebao mu je sluga, poslužitelj, kako hoćete.Toga dana našao se na tržnici i kupio me,za trideset srebrenika, dobro se sjećam.

Možda ćete vi sve ovo što ću vam reći zvati sudbinom, a meni se ta riječ,da vam priznam, čim je čujem zgadi.Jer ako sudbina upravlja našim životima,onda mi i nismo ništa drugo nego lutke.A ja nikada u životu nisam htio biti lutka.Nisam htio biti ni rob, nego slobodan čovjek.

66 Sluga

Zato ja mislim da je sve ovo providnost.E, to je prava riječ: Providnost!Netko to odozgor vidi sve i proviđa,baš kada se učini da je sve izgubljeno.

Providnost je navela moga satnika,legionara, vojnika, baš kad je trebalo,da dođe na trg i da plati cijenu ne moga služenja, nego moje slobode.Ne, nisam nikada oslobođen po zakonu,ali sam se po prvi put osjetio kao čovjek,doživio sam da je još nekomu, osim mojoj pokojnoj majci, Bog joj dao mir,stalo do mene, da me cijeni i poštuje!

A sve mi se čini da Providnost ima svoje prstei u tome što me je dovela ovamo, u Palestinu,u logor na granici Sirije, ne samo među legionarenego i razumne ljude u ova nemirna vremena, a ovdje su izgleda vremena uvijek nemirna.

Gospodari se oduvijek prave bogovima.U Rimu sam vidio kako daju sebi podići oltare,postavljaju na njih svoje ovjenčane kipove,i treže da im se ljudi klanjaju i prinose kad.A sreo sam sluge stoput dostojnije i ne znam koliko puta pametnije od gospodara,koji bez njih ne bi ni tri dana znali preživjeti.Dakako, nisam poznavao ništa manje ni onihkoji su se svojom snalažljivošću tako služilida su svoje gospodare potkradala i varali,a i one koji su se pretvorili u doušnike i izdajice.

67Sluga

Zato moram reći da sam mrzio gospodare.Jednako one koji su bili na vlasti i krojili zakone,kao i one koji su ih novcem kupovali i pretvarali u lutke na koncu koje se okreću,kad god im je bilo potrebno.

Da vam pravo kažem, ni bogovi mi nisu dragi.Posebno ovi naši, što im neprestano treba prinositi žrtve ne bi nam bili milostivi.A ne podnosim ni one koji se oko bogova vrte, naizgled da im služe a zapravo se njima koriste da bi sebe postavili gospodarima ljudskih duša.

Ipak, taj moj jal, odbojnost, pa i zavist, dobrim je dijelom srušio moj gospodar.Iako vojnik, nije okrutan poput drugih.Dapače, mogao bih za njega reći da je blag.Ili, još bolje, da je razuman i razborit.I da ima duše, da je spreman priskočit u pomoć.Kad bismo se upustili u razgovor znao bi mi rećida je sretniji kad sa svojom satnijompođe popravljati putove i zidati mostove,nego kad čuje za pobune koje valja ugušiti.

I još ću vam nešto reći, što je čudno za vojnika.Dok bi drugi, za hladnih noći, u logorupili kuhano vino, derali se i kockali, on bi uzeo neku od svojih knjiga i čitao.Dobro je naučio grčki i odnekud je nabaviojednu posve neobičnu knjigu, iz koje jeponekad i meni naglas čitao.Bili su to zapisi staroga židovskog proroka,čini mi se da se zvao Izaija ili nekako tako,

68 Sluga

i opisivao je što se događalo u ono dobanjegovu narodu, ali tu ima i nekih viđenja,koja ja, da vam pravo kažem, nisam ni tada a ni sada baš razumio.

Nedavno mi je pripovjedao, moj gospodar,kako je gore, poviše jezera, slušao propovjednika,Isusa Nazarećanina, koji mu se učinio,barem na prvi mah, pomalo čudnim, ludastim, a onda ga je njegov govor posve zaokupio!Ako sam dobro zapamtio, taj se nazivaoSinom čovječjim i naviještao je blizinu Božjega kraljevstva, u kojemu ćeslijepi gledati, gluhi čuti, hromi hodati,a siromasi će biti na najvećoj cijeni:

Ta je propovijed otprilike ovako glasila:Blago vama, siromasi, vaše je kraljevstvo Božje!Blago vama koji sada gladujete, vi ćete se nasititi!Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati!Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopćei pogrde te izbace vaše ime kao zločinačkozbog Sina čovječjega, radujte se u onaj dani poskakujte: plaća vaša velika je na nebesima!Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!A onda bi dodao:Ali jao vama, bogataši, imate svoju utjehu!Jao vama koji ste sada siti, gladovat ćete!Jao vama koji se sada smijete, jadikovat ćete i plakati,jao vama kad vas svi budu hvalili!Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi!Da to ne bi bilo sve, slijedila je uputa:

69Sluga

Nego, velim vama koji slušate:Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima,blagoslivljajte one koji vas proklinju,molite za one koji vas zlostavljaju!Onomu koji te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.Svakomu tko od tebe ište daji,a od onoga koji tvoje otima ne potražuj!I kako želite da ljudi vama čine,tako činite i vi njima!

Tako je moj gospodar slušao Isusa, a meni se sve činilo kao da je u njemu otkrio “svoga Boga”.

A ja? Ja sam se razbolio! I to naglo!Spopala me vrućica, koja se izmjenjivalasa čudnom drhtavicom, da sam se sav tresao.Danima nisam mogao ništa staviti u ustai počeo sam se sušiti kao iscijeđeni limun.Hladili su me mokrim ručnicima,a onda me zamatali u ogrtače da se ugrijem.Spravljali su mi kojekakve napitke,ali čim bih nešto uzeo u usta, povraćalo bi mi se.I svakim danom mi je bivalo sve gore. Činilo se da sam na umoru.Nisam više mogao ništa, ni govoriti, ni misliti.A moj gospodar je svako malo dolazio,stajao bi zamišljen nada mnom,zakrio bi rukama oči i bez riječi izašao.U tim trenucima bilo mi jejednako teško radi njega, koliko i radi mene,

70 Sluga

jer znam da me je držao ne samo za slugu,nego poštovao kao pravoga prijatelja.

Tih dana u Kafarnaumu baš je bila sparina. Velika vlaga, koja mi je još pogoršavala ionako jadno i kukavno stanje.S vremena na vrijeme sam uzdisao,već hropćući, jer sam doista bio na samrti.

Onda je mojem gospodaru nešto palo na pamet.Dozvao je k sebi neke ugledne Židove, starješine,i ovako im rekao: Idite k Isusu Nazarećaninui zamolite ga da dođe k meni. On je moćan,znam da može ozdraviti mi slugu!Siguran sam da su se na to zgledali u čudu,možda i misleći da je to nekakva zamka.A opet, znali su da je satnik dobar čovjek,jer im je pomogao podići sinagogu i vodio računa da u mjestu i okolici bude mir i sigurnost. Ipak, nije to njima bilo lako, jer su drugimogli pomisliti da su se podložili stranoj vlasti,i da samo izvršavaju tuđinske naloge.Moglo ih je moriti i to što su farizeji, koji nisu voljeli Isusa, itekako vodili računatko se s kime druži i tko komu služi.

No, kako god bili, pošli su i iskreno rekli:Isuse, dostojan je da mu to učiniš,jer voli naš narod i sinagogu nam je sagradio!A to nije mala stvar, da jedan RimljaninŽidovima sagradi bogomolju!No ja sam znao da se on već u duši prikloniovjeri u jednoga, jedincatoga Boga!

71Sluga

I onda, saslušavši to, Isus se uputi sa židovskim starješinama k ovoj kući.Pratilo ga je i dosta naroda.

Satnik, nakon što su starješine otišli,ushodao se po kući i sve nešto misli.Onda pozove nekoliko svojih prijatelja,pa im veli: Pođite niz put i kad se primakne Isus recite mu ovako: Gospodine, ne muči se!Nisam dostojan da uđeš pod krov moj.Zato se i ja ne smatrah dostojnim doći k tebi!Nego - reci riječ da ozdravi sluga moj!Ta i ja, premda sam vlasti podređen,imam pod sobom vojnike,pa reknem jednomu: Idi - i ode,a sluzi svome: Učini to - i učini.I kad im je to rekao, kao da je odahnuo.Kao da je skinuo nekakav teretšto ga je pritiskao i iznutra mučio.

Tako je i bilo. Predusreli su Isusa, dolje na putu,i rekli mu točno kako je satnik kazao.A Isus se tada okrene mnoštvu ljudikoje ga je pratilo i išlo za njim, pa reče:Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere!

U tom trenutku sa mnom se nešto zbilo.Ne znam kako bih vam to kazao.Kao da se na mene spustila nečija ruka,

72 Sluga

i blago me dotakla, lagani lahor me ovio,a vrućica je nestala kao da si rukom odnio.Udovi su mi ojačali, mogao sam se osloniti,sjesti pa onda i ustati a da mi se ne manta. Kad su se oni koji su bili poslani vratili,našli su me na nogama, nasmijana, zdrava!

Sve je odjednom bilo tako obično i mirnoda mi se učinilo jako čudno što se svi,koji su se okupili oko mene, čude. A moj gospodar, satnik, držao se po strani.Onda je sam pošao u stražnju sobu, donio hrane i pića, ponudio ljudima,a mene pozvao da poslužujem, što je i inače bio moj redoviti posao.I odjednom se nazočnima činilo kao da se ništa osobito nije zbilo.

Kad smo o svemu sinoć opet razgovarali,na moje pitanje kakva je to njegova vjera,za koju Isus reče da je ne nađe veće u Izraelu,satnik mi, pomalo zagonetno, odgovori Isusovim riječima, što glase ovako:

Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih,pokazat ću vam kome je sličan:sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen.A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću,ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena.

I doda: Eto, prijatelju moj, valja nam svaki dan graditi na čvrstu i pouzdanu temelju!

POKOJNIK

Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi grad-skim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mla-diću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progo-vori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

(Lk 7, 11-17)

75Pokojnik

Uputio sam se kući, u Nain.Veseo sam, kako ne bih bio.Pripremao sam se za svadbu.A opet sam i nekako tužan.Pitaš me zašto? Ispričat ću ti.Bio sam se uputio u Jeruzalem,htio sam naći barem nekogaod Isusovih učenika.Onih koji su bili s njim ovdje,prije šest godina, kad se dogodiloono što ću ti ispričati.

Nisam došao do Jeruzalema.Vraćam se kući s pola puta, jer mi se čini da ništa nije onako kako sam se u dnu duše nadao.A evo radi čega se vraćam!Naišao sam usput na jednoga od učenika Isusa Nazarećanina.Kaže da se je uputio u Samariju.Reče mi da se zove Filip,i da je on jedan od onih koji sudobro poznavali Učitelja iz Nazareta.Istina, nije on baš od onih najbližih, koje je Isus izabrao i zvao Dvanaestorica,nego je bio u širemu krugu učenika.Kažu da ih je bilo sedamdeset. Reče mi da su ga izabrali s još šestoricomza poslužitelja zajednice u Jeruzalemu.I još mi reče da je upravo pobjegao,da, baš iz Jeruzalema, jer su kamenovalijednoga od njegovih drugova.Mislim da se zvao Stjepan,

76 Pokojnik

a izgleda kako je sve to zakuhao neki farizejski učenik, Savao iz Tarza.

Da, znam da ćeš me sada upitati kakve to ima veze s mojom ženidbom.Zapravo nema neke veze sa ženidbom, ali ima veze sa mnom, s mojim životom. A kad ti ispričam nećeš vjerovati... nema veze, nisu ni drugi, nećeš biti jedini!Svejedno, tko je to sve proživio zna da je istina ovo što ću ti reći.

Bilo je to prije šest godina.Ali meni je to uvijek, svakoga dana,danas, sada, ovoga časa, ovoga trena.Ono što se tada dogodilo obilježilo me,urezalo se u moju pamet i srce,na neki me način svezalo i obvezalo.Svezalo me je uz život i obvezalo meda ga živim istinski, da ga razumijem, da ga potvrđujem, da ga svjedočim!Eto, o tome se radi, o životu.Ne, nemoj se podsmjehivati!Ili će ti biti razumljivije ako ti kažemda se radilo o samoj smrti!

Kad si zadnji put bio na sprovodu?Kad mrtvaca iznose iz grada,zaustavljaju se kratko na vratima samo da se izmijene nosači,da bi narikače započele novu tužaljku,pa da nastave kroz narod uzbrdo, put groblja. Ne pitam te kad si bio na kakvom god sprovodu

77Pokojnik

nego jesi li bio na provodu mladića, sina jedinca i to u majke udovice, kojoj je on bio jedino uzdanje?To ja tebe ovoga časa pitam!

E, pa moj sprovod je bio baš takav!Što si sad tako razgoračio oči! Moj sprovod je bio baš takav, dakako!Ja sam bio pokojnik i mene su nosili pokopati,i majka mi je naricala jer sam joj jedinac,i narikače su za mnom naricale, i skupilo se sve živo iz mjesta da me ispratitamo odakle se nitko do sada nije vratio.A kako moji sumještani ne bi imali sućutikad su znali da mi je otac poginuo,dok sam još bio posve nejak, u povojima.Zdrobio ga kamen što je pao na njega, dok su ga podizali na carska vrata u onom Herodovu grad spomeniku, u Seforisu što ga je gradio da se uližeRimljanima, stvarnim gospodarimanjegova poremećenoga kraljevstva.

Znaš što ću ti još reći:Čini mi se da Isus iz Nazareta,kojega sam ti prije spomenuo, zapravo nije volio sprovode.Uostalom, tko ih voli? Svaki je sprovod rijeka gorčinei razlivene muke na sve prisutnekoja ih tjera da postanu svjesni kako su i oni tek još nakratko živi.Ali, koliko znam, a čini mi se da dobro znam,

78 Pokojnik

Isus se nije bojao pristupiti u sprovod.Iako ga nije volio, znao je da je dio života.To jest da je smrt dio, važan dio života.A tko tako pristupi sprovodu ima sućutine samo prema onima koji su ostali,nego i prema onome tko je otišao.

Tako se Isus sažalio nad mojom materomkoja je jadnica zavijena u crninu lila suze,a sažalio se je i nada mnom, njezinim sinom.Sada, kad razmislim, ne znam što bih mislioo tom Isusovu sažaljenju nada mnom, jer, koliko znam, meni uopće nije bilo loše.Ali majka mi je svakako bila potrebna utjehe.Isus joj je pristupio i da je utječi reče:Ne plači!

Zatim pristupi, dotače se nosila,nosioci stadoše a on ispruži ruku i reče!Ustani! Mladiću, kažem ti, ustani!Zapovijedi on to ne meni, pokojniku,koji sam ispružen ležao na nosiljci,nego zapovjedi samoj smrti.Gdje je smrti snaga tvoja?Isusova riječ slomi tvoje okove!I smrt je poslušala i odstupila,kako bi se u svijet vratio život!

A ja? Podigao sam se! Progovorio!I prenerazio sam se što su se ovi okupilii zašto tako zaprepašteno gledaju?Toga se jako dobro, jasno sjećam, ostalo mi je za vazda urezano u pamet kako mi Isus pruža ruku i podiže me,

79Pokojnik

daje mi znak da ustanem na noge, i sokoli me tiho govoreći: Ne boj se!

Znaš za onu poslovicu: Daj dijete materi!Dijete pripada uvijek i zauvijek materi! Koliko god joj ga otimali, materino je dijete!Možda bi o tome htio više porazgovoritis mojom majkom, dolje u Nainu?A koliko je dijete manje i nemoćnije,to je više priraslo majčinu srcu.Kako li je tek s djetetom na umoru,i s tek preminulim s ovoga svijeta?

Isus je imao osjećaj za majke.Mora da je njegova majka bila posebna.Uvijek se to jasno vidi na ljudima, jer im majka ostavi, utisne pečatkoji se ne briše čitavoga života.Isus je mene dakle dao mojoj majci.Izručio me ponovo živa istoj majci,kojoj me je izručio moj Stvoritelj prvoga dana moga postojanja.A majka me je primila, u krilo,zagrlila i nije me puštala od sebe,čini mi se čitavu vječnost.Ponovo me je okupala suzama,ali ovaj put suzama radosnicama,onim suzama koje zalijevaju životda raste, buja i odupire se smrti!

Pitaš me: Kako izgleda smrt?Misliš da bih ja to trebao bolje znatiod svih drugih ljudi na ovome svijetu,

80 Pokojnik

jer sam prošao kroz samu smrt,i vratio se ponovo u život.Pa reći ću ti da smrti zapravo i nema.Netko reče da je “smrću obasjanastaza uspona od gnijezda do zvijezda”.Mogu ti posvjedočiti da je to istina.Spomenuo sam ti da se Isus smilovaomojoj materi i meni, pokojniku.Ali, ja sam već bio u njegovu smilovanjujer sam prošao kroz ta vratai ušao u svjetlost koja me prožela čudesnom milinom koju ne mogu opisati.Vidio sam sav svoj život, posve jasno,u jednom trenutku za koji mi se činiloda traje beskrajno, neopisivo dugo.A onda, onda sam čuo zapovijed, glas:Još ne! Tebe čeka još puno posla.I onda sam otvorio oči, iznenađen,a na čelu mi je bila Isusova ruka,i njegovo lice s pozivom da ustanem!

Eto, da znaš, ja sam valjda jedini živi koji svijetom hoda a zovu ga: Pokojnik!Koga god u Nainu upitaš za mene, reći će:A to je udovičin sin, naš “Pokojnik”. Eno mu kuće tamo, iza onoga zida, što je sav obrastao u bršljan!I samo još da ti ovo kažem: Nije to neka moja izmišljena mudrost,nego su to riječi Isusa iz Nazareta!A vjeruj mi, on dobro zna što govori!

Svi me pitaju: Je li ti sad život drugačijinego kod drugih ljudi? I je li te strah?

81Pokojnik

Ne znam što ću ti reći, ali mi se činida je po svoj prilici istina da bi mi životbio drugačiji, da sve ovo nisam doživio.Možda uopće ne bih znao da živimtek početak stvarnoga života koji me čeka.I sada, htio ne htio, sve odmjeravamprema onom što mi se je dogodilo.Život doživljavam kao neko poslanje,kao neku zadaću koju trebam ispuniti.

Zanimljivo, kod onoga događajakoji se zbio na mojemu sprovodu, sve koji su bili prisutni obuzeo je neki strah!Kao da ih je prestrašio sam život, a ne smrt, jer su se na smrt navikli!Valjda su se pobojali sile proročke u Isusu,a ne svojih vlastitih jada i nevolja!Iako su naglas slavili Boga i govorili: Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!I okolo su pripovjedali svima,o Isusu i o mojemu uskrišenju od mrtvih.

I što sad ti misliš o svemu ovome!?Razmišljaš li o životu i, dakako, o smrti?Hvataju li te neugodni trnci po leđimakad pokušavaš to staviti sebi pred oči?Ili samo skreneš misli na drugu stranu?Znam da većina ljudi ne želi misliti uopće,a kamo li da ozbiljno misle na svoju smrt.Ali, ako je išta sigurno na ovome svijetu,onda je to da neće ovdje nitko ostati.Svima nam je putovati, i to ubrzo,

82 Pokojnik

makar se čini da nam je preostalo puno dana,da još ima vremena za sve i za svakoga.A ja ti mogu reći, mogu ti posvjedočiti,da se život puno bolje i puno ljepše živi kad se računa sa smrću ne kao prijetnjom,nego kao ispunjenjem, punim ostvarenjem, ako hoćeš kao pravim buđenjem na život.

Zapamti, molim te: ovaj je život smrtan!I zato treba biti promišljen, iskren, treba biti dobrohotan, vedar i rodanonim dobrim sjemenom koje će niknuti, rascvjetati se i oploditi istinskim životom,onim kojemu smrt više ne može nauditi.

Kažeš da si se uputio u Tiberijadu. I ja ću se spustiti na jezero, ali idem dalje,donjim putom, tamo prema Kafarnaumu.Moram se vidjeti sa poštovanim Jairom,on je dugo bio predstojnik sinagoge,a i sad je vrlo uvažen i cijenjen.Idem na dogovor oko vjenčanja.Kad sam njegovu kćeri zaručnio,čini mi se da je bila iskreno sretna. Sad mi srce nekako trepti od veselja! Ali, o njoj ti ne mogu sada pričati.Dovoljno je da ti kažem samo to,kako nas dvoje imamo puno više zajedničkoganego što se to na prvi pogled čini!A ako nam Gospodin podari dijete,znam da će se sigurno zvati Anastazije ili Anastazija!

GERAZENAC

Doploviše u gergezenski kraj koji je nasuprot Gali-leji. Čim iziđe na kopno, eto mu iz grada u susret nekog čovjeka koji imaše zloduhe. Već dugo vremena nije se uopće odijevao niti stanovao u kući, nego po grobnicama. Kad opazi Isusa, zastenja, pade ničice preda nj i u sav glas povika: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Molim te, ne muči me!« Jer bijaše zapovjedio nečistom duhu da iziđe iz toga čovjeka. Da, dugo ga je već vremena držao u vlasti i makar su ga lancima vezali i u verigama čuvali, on bi raskidao spone i zloduh bi ga odagnao u pustinju. Isus ga nato upita: »Kako ti je ime?« On reče: »Legija«, jer u nj uđoše mnogi zlodusi. I zaklinjahu ga da im ne naredi vratiti se u Bezdan. A ondje u gori paslo je poveliko krdo svinja. Zaklinja-hu ga dakle da im dopusti ući u njih. I on im dopu-sti. Tada zlodusi iziđoše iz čovjeka i uđoše u svinje. Krdo jurnu niz obronak u jezero i podavi se. Vidjevši što se dogodilo, svinjari pobjegoše i razglasiše gra-dom i selima. A ljudi iziđoše vidjeti što se dogodi-lo. Dođoše Isusu i nađoše čovjeka iz kojega bijahu izašli zlodusi gdje do nogu Isusovih sjedi, obučen i zdrave pameti. I prestraše se. A očevici im ispripo-vjediše kako je opsjednuti ozdravio. I zamoli ga sve ono mnoštvo iz okolice gergezenske da ode od njih jer ih strah velik spopade. On uđe u lađu i vrati se. A moljaše ga čovjek iz koga iziđoše zlodusi da može ostati s njim, ali ga on otpusti govoreći: »Vrati se kući i pripovijedaj što ti učini Bog.« On ode razgla-šujući po svem gradu što mu učini Isus.

(Lk 8, 26-39; usp. Mk 5, 1-20; Mt 8, 28-34)

85Gerazenac

Ma razumijem ja vas, da ste toliko znatiželjnii hoćete odmah sve čuti. Ali ne može to tako.Polako, ispripovjedit ću vam sve po redu.Jer, onaj koji me ozdravi, reče mi:Vrati se kući i pripovjedaj što ti učini Bog!Zato sam se vratio, da vam ispripovjedim.A Bog je sa mnom učinio čudo. Veliko čudo.

Je li se kad vama dogodilo neko čudo? Da ste ostali zapanjeni, preneraženi?Jer kakvo bi to bilo čudo, ako vas nije pogodilo!A mene je čudo baš pogodilo, i to u srce!Kad te nešto pogodi ravno u srce, onda u njemu i ostane, ne može se izbrisati,ne može se sa sebe stresti kao prašina, kao nešto što je tek tako bilo pa prošlo, nešto bez čega bi se ionako moglo,nešto što se na kraju krajeva svede na ništa.Eto to, što je u me tako duboko ušlo,ne da mi mira dok ne ispripovjedimsvakome tko me hoće poslušati.

Možda me poznajete, a možda i ne znate.Sigurno ste čuli za mene, jer se o meni pričalo.Čuli ste za me ne po imenu, nego po nadimku!Zvali su me: Opsjednuti iz Geraze!Ali nisam ja uvijek bio takav, opsjednut!Kako mi se to dogodilo, to opsjednuće?Ne znam, valjda nakon onih vračanja,čaranja, noćnih zazivanja duhova, i ludovanja koje smo pijani činili,dolje po starim grobnicama u pećinama!

86 Gerazenac

A ja sam u tome sudjelovao iz obzira.Nisam želio da me smatraju kukavicom,kad sam već ovako izrastao u gromadu,da sam bio jači od svih mojih drugova.

Kako bilo, nešto se u meni poremetilo,utekao sam od kuće, počeo bježati od ljudi,lutao sam obalom, verao se po stijenama,penjao na hridi i vikao iza svega glasa...Nisam to više bio ja, nego ono što je bilo u meni,a što se ni sada ne usuđujem nazvati imenom.Sila kojoj se nisam mogao oduprijeti!Više puta su me hvatali, čak i vezali,ali ja bih sve rastrgao, u bijesu ih izudarao, i opet se verao na hridi iznad jezera,skrivao u grobnice ili krenuo u pustinju!

Ovdje, u Dekapolisu, s ove strane jezera,baš i ne volimo Židove, a ni oni ne vole nas.Mi smo za njih “oni prijeko”, pogani, odbačeni.Svakako nas, uglavnom pogrdno, nazivaju: gerazenci, gergezenci, gadarci, zamalo gadovi!Ni ime nam pravo ne znaju izreći, a čini mi se da ih za to ni briga nije. Pa zar nije čudno da se neki Židov uputi ovamo.Ne da dođe slučajno, prođe s karavanom,tek toliko da brže bolje prevali put, nego da se uputi preko jezera, lađom, naizgled bez ikakvoga razloga i nakane,samo da neko vrijeme bude među nama!

Eto, to je učinio Isus iz Nazareta, sa šačicom svojih neobičnih učenika.Čim se iz lađice iskrcao na kopno,

87Gerazenac

nisu se dobro još ni privezali za stijene,ja sam ih odozgor, iz špilja, uočio!Rekao sam vam, to su stare grobniceu kojima sam uglavnom noću spavao, a danju se pustinjom skitao i vikao, skoro gol, ogrnut pokidanim prnjama!

Drugi bi trkom pojegli čim bi me čuli, ali Isus nije pobjegao kad sam se spustioi pao ničice, na zemlju, preda nj,desetak poraka daleko od njegovih nogu!On se samo uspravio, okrenuo mi se i progovorio: Dođi! I dopuzao sam.Sa svim zlom koje se bilo nastanilo u meni.Isus me pogleda strogo i odrješito reče:Izlazi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!A Zloduh iz mene povika u sav glas:Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega?Onda molećivo doda: Molim te, ne muči me!

Isus to zlo u meni upita: Kako ti je ime.A ono kroza me odgovori: Legija mi je ime!Možete li vi to zamisliti... da ih je bila legija?Legija, rimska legija broji šest tisuća ljudi,u bojnoj spremi i bojnom poretku. A u meni Legija zlih duhova... užas! U svoj sotonskoj, paklenoj bojnoj spremi!I čitava ta Legija zazivala je u jedan glas:Zaklinjemo te, ne vraćaj nas u Bezdan!

Da je sve to bilo tako mogu vam potvrditisvinjari koji su pasli krdo na obronku!

88 Gerazenac

Oni su vidjeli što se dalje dogodilo,jednako kao i Isusovi učenici!Zapravo, mislim da ni oni, kao ni ja,nisu to sa svinjama pravo razumjeli!Jer, ta Legija zloduha koji su bili u meni,zaklinjaše Isusa da ih pošalje u svinje!Pasle su u mirno u gori, a kad Isus dopustiLegiji zloduha da uđu u nesretne svinje, čitavo krdo kao poludjelo jurnu niz obronaki sve se do jedne podaviše u jezeru. Zašto? Ne znam je li istina što kažuda istjerani duh mora negdje otići,naći sebi drugo prebivalište koje će uništiti.

A zašto baš te nesretne svinje? Jesu li one nastradale da ja ne nastradam?Ne znam što bih vam rekao! Ne razumijem,osim što znam da su svinje, za Židove,nečiste životinje kao i grobovi nečista mjesta!Iz nečistoga u nečisto, tako ode Zli, i, vjerujte mi, uvijek sa zlom tako završi...

Svinjari se prestrašiše i pobjegoše!Začas se sve to razglasi gradom i selima.Kroz malo vremena počeše dolaziti ljudi,znatiželjnici, da vide što se dogodilo!Svinjari im pripovijedali, sve u tančine!A ja sjedim do Isusovih nogu i slušam ga,za živo čudo obučen i zdrave pameti!Neki od onih koji su me otprije poznavali, malo ustuknuše, prestrašeni i zbunjeni!Nisu mogli vjerovati svojim očima!Kako je moguće da taj, Gerazenac,

89Gerazenac

koji je do malo prije bio opsjednut Legijom,sada tako mirno sjedi, sluša, odgovarai ponaša se kao sasvim zdrav i normalan.Netko reče: još mu uredite kosu i bradu,pa nećemo više moći s njim plašiti djecu!

Ali, domalo se vidjelo da je ljudima žalije njihovih potopljenih svinja u jezeru,troška i štete koja im je nanesena,nego da bi se baš radovali mom ozdravljenju.Pa zamole Isusa da ode iz našega kraja!Kad sad o tome razmišljam, pitam se:Koliko zapravo ljudima vrijedi čovjek?Može li se ljudsko zdravlje i zdrava pamet ljudskog bića izmjeriti brojem svinja?

Kako vi zamišljate konačni Božji sud?Ja sam o tome dugo i puno razmišljao.I zaključio sam da će to biti tako,ili barem otprilike, kako se meni dogodilo.Njegova će se ruka spustiti i suzbiti Zloga,potopiti ga, uništi mu i svaki trag sjemena, da mu se ime nikada više ne spomene.Osvjedočio sam kako Isus jako dobro znatko je uistinu Zli a tko mu je Gospodar.Zli Isusu ne može ništa nauditi, može kušati ali nikada neće uspjeti!Zato onaj tko je uz Isusa ne treba se bojati!

Ja se više ne bojim i ne strahujem.Do neki dan su se ljudi mene bojali,bojali su se onoga tko je sa mnom vladao.Isus me oslobodio i sad se više ne bojim,

90 Gerazenac

ni ja ni oni koji mi dolaze blizu.Evo kako ja sve to sada vidim:Ovo što je Isus učinio sa mnom, to je prvi čin konačnoga Božjega suda,kad će svaka zloća biti pobjeđena,svaki opsjednuti oslobođen,kad će zavladati Kraljevstvo Božje!A čuli ste kako Isus propovijeda:Približilo se kraljevstvo Božje!Kažem vam: To je to!

To Božje kraljevstvo je razlog za radost! Meni te radosti više nitko ne može uzeti!Ali i vi svi trebali biste se radovati.Vi koji ste došli čuti što se dogodilo,koji želite susresti Isusa koji me je oslobodio,odriješio me iz užasnoga ropstva Sotone, koji me gledate gdje mirno sjedim među vama i posve bistre pameti razgovaram,ja koji sam ih imao Legiju!

Vidite, nekad sam i sam bio zlurad, volio sam se podsmjehivati i podrugivati!Oni s kojima sam se tada družiosami su sebe nazivali “Društvo podrugljivaca”.Ali sada, sad se mogu samo veseliti dobru.Kad sam pričao s ljudima o Isusu,pa i s onima koji su mu blizu, koji idu s njim,znate što sam domalo zamijetio? Isus je blag prema sirotinji i bolesnima,žestok u osudi svake oholosti i nepravde,moćan u suprotstavljanju Zlome,ali baš nikad nisam ni od koga čuo

91Gerazenac

da se Isus nekome narugao, nekoga ismijao.Kud god je prolazio ostavljao je za sobomtrag prihvaćanja, silne nade i Božje milosti.Zato ja držim da je on Božji blagoslovza ovu zemlju, za ovaj naš svijet,jer Radost koju od nosi postaje jakost onima koji se u Boga uzdaju!

Zato me boli, baš me boli, što su ovi mojirekli Isusu kako bi bilo najbolje da ode iz ovoga našega, vi kažete poganskoga kraja.Još su im svinje u nesretnim glavama, još računaju kakva im se šteta dogodila.A zamislite kako bi se sada osjećali da je na mojemu mjestu bilo njihovo dijete?Ili, promislite kako biste se vi osjećali,i što biste sve dali ili učinili onomutko bi vaše dijete oslobodio od nečistog duha?Biste li ga zamolili da lijepo ode daleko,jer s njim ne želite više imati nikakva posla?

Ja sam zaključio da mnogi ljudi, previše njih, baš i ne misli svojom vlastitom glavom.Zato nisu sposobni zahvaljivati za dobro, biti istinski radosni već i zato što su slobodni!Jeste li primijetili kako svi pričaju o slobodi, a u stvari ni ne žele biti slobodni jer sloboda obvezuje na slobodu bližnjih.Eto, opet ću se ja vratiti Isusu.Ako je itko od ljudi slobodan, to je on!Dok sam bio opsjednut, Zli u meni derao seda je sav svijet njegov - da ga uništi!A Isus zna da je sav svijet Božji.

92 Gerazenac

On je tu da ga oslobodi, spasi, osvijetli, obraduje.Blago onome tko to shvati, na vrijeme!Tko ne dopusti da ga zarobi bilo koje zlo!

Na kraju, što vam još mogu reći?Zamolio sam Isusa, kad je ulazio u lađui odriješio od kraja, da se vrati na drugu stranu, da ostanem s njim, ali mi ne dopusti.Velim mu: Želim ti služiti čitavoga života!Ali, on ni da čuje! Nije mi dopustio! Sad znam da ima i drugih načina za zahvaliti mu i za poslužiti mu! A ovo je jedan od njih! Jer, rekao mi je:Vrati se kući i pripovjedaj što ti učini Bog!Pođi kući k svojima, pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao!

Napravio sam plan u ovoj mojoj glavi.Proći ću svim selima i svim gradovima s ove naše strane jezera i Jordana,popet ću se gore na visoravan, i svakome tko me bude htio slušatipripovjedat ću o čudu koje je na menirukom Isusovom učinio Svevišnji.Njemu neka je svaka slava, čast i hvala,sada i po sve vijeke života moga. Amen.

KĆER

Na povratku Isusa dočeka mnoštvo jer su ga svi želj-no iščekivali. I gle, dođe čovjek, ime mu Jair, koji bijaše predstojnik sinagoge. Baci se Isusu pred noge i stane ga moliti da dođe u njegovu kuću. Imaše kćer jedinicu, otprilike od dvanaest godina, koja umira-še. Dok je onamo išao, mnoštvo ga guralo odasvud. A neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti, priđe odostrag i dota-knu se skuta njegove haljine i umah joj se zaustavi krvarenje. I reče Isus: »Tko me se to dotaknu?« Svi se branili, a Petar će: »Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće.« A Isus: »Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene.« A žena, vidjevši da se ne može kriti, sva u strahu pristupi i baci se pre-da nj te pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila. A on joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru!«Dok je on još govorio, eto jednog od nadstojnikovih s porukom: »Umrla ti kći, ne muči više Učitelja.« Čuo to Isus pa mu reče: »Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!« Uđe u kuću, ali nikomu ne dopusti da s njim uđe osim Petra, Ivana, Jakova i djetetova oca i majke. A svi plakahu i žalovahu za njom. A on im reče: »Ne plačite! Nije umrla, nego spava!« No oni mu se podsmjehivahu znajući da je umrla. On je uhvati za ruku i povika: »Dijete, ustani!« I povra-ti joj se duh i umah ustade, a on naredi da joj dadu jesti. Njezini se roditelji začudiše, a on zapovjedi da nikome ne reknu što se dogodilo.

(Lk 8, 40-56; usp. Mt 9, 18-26; Mk 5, 21-43)

95Kćer

Evo što mi je pripovjedio moj otac,da mi se dogodilo kad mi je bilo nepunih dvanaest godina.Moj otac je to zapamtio sve po redu,a ono što sam od drugih čula,i ono čega se sama sjećam,i što sam sama doživjela, o tome ću vam nešto ispričati.A sve se, velim vam, do u tančine slaže.Zaista, ne bih vam željela ni u čemu, makar i nehotice, nešto krivo reći.

A to što se zbilo sa mnom i oko menemnogo sam puta pretresala u pameti.Promišljala sam kako je to uopće moguće?Još više, kako to da se dogodilo menii što mi to treba značiti za život?Jer, osjećam da se ništa u našemu životune događa bez nekog važnoga razlogai da nam je svaki događaj poruka,a možda čak i ozbiljna opomena.

Moj otac, Jair, bio je predstojnik sinagoge,ne samo u to vrijeme, nego puno godina.On je obazriv i vrlo smiren čovjek.I učen je, školu je završio u Jeruzalemu. Da nije, sigurno ga ne bi biralina tako važnu i odgovornu službu.Puno puta sam čula od drugih ljudikako ga hvale kao pravedna i poštena.A to je, kako se meni čini,danas najvažnije, kad je svuda oko nas

96 Kćer

puno prevaranata i nepoštenjaka.Samo, nemojte misliti da to govorimsamo zato što je Jair moj otac!

Kad sam se ozbiljno razbolila, tada, kada mi je bilo nepunih dvanaest,u svega par dana mi je bilo tako loše,da su se bojali kako je sa mnom gotovo.Otac je tražio liječnike ali nije pomoglo,dapače, činilo se da mi je od puštanja krvisve gore i gore, da neće dobro završiti.A onda se je moj otac uputio tražiti Isusa.Čuo je za njega da ima dar liječenja.Svi su o tome pričali u okolici.

Samo, ispalo je da Isusa nije bilo lako naćijer je Isus s učenicima bio otplovio na onu drugu stranu jezera, u osamu.Čim je to doznao moj je otac našaoneke lađare da ga prevezu prijeko.Taman da će se uputiti, kad netko javi da se čudotvorac Isus iz Nazareta,koji je u Kafaraumu i okolici mnoge izliječio,lađom vraća na ovu našu stranu. I otac se brže bolje požurio preda nj.

Čim su čuli da se Isus vratiomnoštvo je sa svih strana nahrupilo. Otkad se o Isus pronio glas mnogi su bolesnici sa svih strana hrliliočekujući da ih dotakne i ozdravi.Čim se iskrcao s lađe odmah su navalili,dozivajući, moleći i preklinjući.

97Kćer

Možete samo zamisliti kako je to izgledalo.Kako bilo, moj otac se probije između njihbaci se Isusu pred noge i stane ga moliti:Kći mi je na umoru! Molim te, dođi,stavi na nju ruke da ozdravi,i da ostane na životu! Jer, Isus je na bolesnike stavljao ruke,podigao bi oči k nebu, molio,i bolesnici bi zaista ozdravljali.Otac je to znao i zato ga je tako molio.Isus se je k njemu okrenu, malo zastane,pa na čuđenje sviju pruži ruku, podiže moga oca sa zemlje i reče onima oko sebe: Hajdemo.

Taman što su krenuli, Isus stade! Okrene se i pita: Tko me se to dotaknu?Jedan od njegovih upade govoreći:Pa narod te odasvud pritišće i gnječi,a ti pitaš: “Tko me se to dotaknu”?A Isus će ponovo: Netko me se dotaknuo!Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene!Kako je on to osjetio, ne mogu pojmiti!Ali jedna žena, koja se probila tik do Isusa,pade na koljena i reče: Ja sam ta, Učitelju, koja te se dotaknula.

Onda pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah osjetilada ju je prožela nova snaga, kako joj novi život kola u žilama.Reče: “Dvanaest godina bolujem, (znači otkad sam se ja rodila!)

98 Kćer

sve sam svoje potrošila na liječnikei nitko me nije mogao izliječiti od krvarenja.Mnogo sam pretrpjela od svega što su kušali, a od raznih ljekarija bivalo mi je sve gore.Mislila sam, eto jadna i grešna, dotaknem li se samo malo tebe, Isuse,ili barem tvojih haljina, ozdravit ću!”A Isus joj na to sućutno reče: Kćeri, vjera te tvoja spasila!Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla.

To što se dogodilo ovoj ženi,kod moga oca je probudilo veliku nadu,da će i mene ozdraviti.I taman kad se tako jako ponadao, eto ti moga strica i par rođaka, pognute glave. Stric se probije do oca, pa će mu: “Brate Jaire, kći ti je umrla.Čemu dalje mučiti učitelja?”U tom trenutku srušio mu se sav svijet.Sva ona nada koja se bila razbuktalai kao živa vatra dobro rasplamsala,sada je jednom riječju bila zatomljena,kao da je zalita bujicom ledene vode.

Isus je pričuo taj razgovor, pa se odmah na to okrene ocu:Ne boj se! Samo vjeruj! I onda još, kao usput, doda:Hajde, povedi nas svojoj kući!Kako je mom ocu tada bilo pri srcu,samom on to zna, a ja mogu samo misliti koliko mu je bilo teško učiniti prvi korak,

99Kćer

i krenuti prema našoj kući.Čim se primakoše na par ulica do kuće, eto im ususret narikača i trubača,sa žalopojkama i jadikovkama.A kako i ne bi. Zamislite samo da se vama dogodi, da vam kći jedinica, drago dijete od 12 godina do nekidan zdravo kao dren, sada leži na mrtvačkom odru.Kako bi se osjećali, kako naricali?Ja to još uvijek pojmiti ne mogu!

No, da vam dalje ispripovjedim:Isus stane na ulaznim vratima,i počne na glas, jasno zapovijedati: Narikače i trubači, svi van!Što tu bučite i plačete!Dijete nije umrlo nego spava!A kad Isus zapovjedi, svi slušaju.Pa i oni koji nikoga ne slušajui uvijek samo prigovaraju. Samo, čim su izašli preko vrata odmah šuškanje i prigovaranje: Eno mu, kad se popenje na kat,vidjet će kakav je to san!San iz kojega se još nitko nije probudio.

Isus, tu na kućnom pragu, zaustavi sve i ne dopusti da narod nagrne!Zapovjedi svojim učenicima da tu ostanu,a on sa sobom povede samo trojicu.Ne znam zašto, valjda za svjedoke.

100 Kćer

Zovne moga oca i uplakanu majkuda ga povedu do moje postelje, na katu.

Onda Isus, čim uđe, načas zasta, pa mi stavi jednu ruku na čelo,a drugom rukom uhvati me za zapešće,i izgovori riječi: Talita kum!.A to znači: Djevojko! Zapovjedam ti, ustani!Kako to znam? E to vam je nešto posebno!Ne znam to samo iz pripovijedanja,nego iz onoga što sam sama vidjela!Vjerujte mi, ja sam to vidjela, odozgo,vidjela sam sebe kako ležim na postelji,nepomična, bez daha, mrtvački blijeda!Vidjela sam Isusa kako ulazi, i svoga oca Jaira i uplakanu majku,i onu trojicu Isusovih učenika koji su ostali par koraka iza njega,i čula sam te njegove riječi: Talita, kum! - Zapovjedam ti: Ustani!

Tada me je nešto povuklo dolje.Odjedamput sam se našla u tijelu, a kad sam otvorila oči vidjela sam pred sobomIsusovo vedro lice s osmjehom u kutu usana.Sve mi se je toga trena vratilo u prijašnje stanje!Ali, u meni je ostao osjećaj za koji ne znamkako bih vam ga i kojim riječima opisala.Jer, neke se stvari ne mogu kazati riječima.

Čim mi je Isus tako pružio ruku ustala sam.Kao da je znao, a Isus je to sigurno znao,osjetila sam odjednom zbilja veliku glad.

101Kćer

Pa reče mojim roditeljima:Dajte joj jesti, vidite da nije ništau usta uzela ima već tri dana.I blago me je pomilova po kosi.

Majka se odmah usplahirila, ne znajući ni sama što bi sa sobom,čega da se prije dohvati?Ocu su samo tekle krupne suze niz obraze,pokušavao je nešto izgovoriti, zahvaliti,ali mu iz usta nije izlazio nikakav zvuk...Nije važno, oči su mu govorile svešto se toga trenutka moglo reći.Jer, bio je posve zapanjen, kao i moja majka i Isusovi učenici...

Možda je Isus baš zato, da ih oslobodi toga tereta,mojim roditeljima jednostavno rekao:Nemojte o ovome nikomu govoriti.I oni su se toga držali, kao i ja,iako su nas mnogi o tome ispitivali,sve do ovoga dana!

Znam, i mi smo čuli kako su se naši glavari,u dosluhu s pismoznancima i herodovcima žestoko obrušili na Isusa, da je lažni proroki podgovarali su Rimljane da ga smaknu,optužujući ga da buni narod.Nije se drugo moglo ni očekivatiod onih koji gledaju samo svoju korist,a ni briga ih nije za sirotinju i jadni narod.

102 Kćer

Sad, kad ste nam donijeli vijesti da su Isusa u Jeruzalemuosudili na smrt i razapeli na križ,ali i to da su ga učenici trećega dana susreli živa,mogu ti reći samo jedno: ne da u to vjerujem, nego znam, sigurna sam, da On živi!

Isus je jači od smrti.On se nikad nije bojao smrti, poput nas, ustrašenih smrtnika.U njegovoj je ruci život i smrt mu ne može ništa.Ja to i danas osjećam.i radujem se onom danukad ću ga opet susresti!

Znaš, svakoga jutra kad ustanem iz postelje sebi kažem:Talita, kum! - Djevojko, ustani!I svako jutro vidim ruku koja me dotiče i vraća me u život.

A evo što ću sada učiniti!Poći ću gore, na vrh sela, do one žene koja se dotakla Isusa i ozdravila od krvarenja(znaš da se u međuvremenu dobila sina!)da joj navijestim radosnu vijest: Ne boj se, naš Spasitelj Isus živi!

PADAVIČAR

A kad su sutradan sišli s gore, pohiti mu u susret silan svijet. I gle, čovjek neki iz mnoštva povika: »Učitelju, molim te pogledaj mi sina: jedinac mi je, a gle, duh ga spopada te on odmah udari u kriku; trza njime i on se pjeni te jedva da od njega odstupi dok ga nije posve satro. Molio sam tvoje učenike da ga izagnaju, ali ne mogoše.« Isus odvrati: »O rode nevjerni i opaki, dokle mi je biti s vama i podnositi vas? Dovedi ovamo svoga sina!« I dok je prilazio, obori ga zloduh i potrese. A Isus zaprijeti nečistom duhu te izliječi dječaka i preda ga njegovu ocu. Svi se zapanjiše zbog veličanstva Božjega.

(Lk 9, 37-43; usp. Mt 17, 14-21; Mk 9, 14-29)

105Padavičar

Znadeš li koliko je zrno gorušičino.Skupio sam nešto zrnja i stalno nosim sobom.Pitaš me zašto? Pa evo zašto!Bio sam svjedok jednoga događaja.Jednoga od mnogih čudesnih događaja,jednoga ozdravljenja što ga je učinio učitelj Isus iz Nazareta.Bio sam samo znatiželjan, da čujem što govorii da vidim što to on čini,pa sam se s drugima uputio tamogdje su govorili da ga se može naći.Ali, toga dana njega nije bilo.Baš mi je bilo žao jer je bio prekrasan dan.Nebo vedro, čisto, lagan lahor s mora,svježe proljeće, baš kao iz priče.Kasnije smo čuli da je bio otišao,odnosno popeo se s nekoliko učenikagore, na ono strmo i visoko brdo Tabor. Kažu da se tamo nešto čudno zbilo.Ali, nisam ti mislio pripovijedati o tome,nego, dakako, o zrnu gorušičinome.

Dakle, kad se je sutra pojavio Isus kad je sišao s gore, zajedno s trojicom učenika,narod se odmah okupio oko njega.Dohrlio ga pozdraviti, a onda i moliti za pomoć.Imao sam osjećaj da je njemu

106 Padavičar

i onim učenicimato nekako bilo neugodno... Nešto drugo im je bilo na pameti.Jer, na gori je drugačije, kad se popenješ na brdo nebo ti je bliže i onda uvidiš koliko je dolje jada.Tako ti je to, kad dođeš među ljude došao si u jad i nevolju. Čini se neiscrpivu.A učenici koji su bili po brdom nadugo su i na široko raspravljali s pismoznancimai nisu s njima mogli izaći na kraj.Isus, da malo razbije nelagodu, upita:Što ste to raspravljali s njima?

Onda netko iz mnoštva umjesto njih odvrati:“Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina, jedinca, koji ima nijemoga duha. Gdje ga zgrabi obara ga, a on se pjeni,škripi zubima i koči se!Pada u oganj i vodu, kad ga spopadne trza se,i udara u kriku - a govoriti ne zna!Jedva da od njega odstupi dok ga nije posve satro.Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju,ali oni to ne mogoše!”Vidjeli smo kako tvoji učenici liječe bolesnei zlodusi im se pokoravaju,ali ovdje ništa ne mogu? Kako sad to?

107Padavičar

Isus zaokruži pogledom oko sebe, pa će,više onako za samoga sebe,nego što prigovara drugima:O rode nevjerni! Dokle mi je biti među vama!Dokle mi vas je podnositi!A onda će ocu: Dovedite ga k meni!I dovedoše ga k njemu.Tada nastade strka, jer kad onaj kriknuljudi se povukoše par korakai ostade u sredini samo Isus i taj nijemi dječak, padavičar,koji se zatrese i poče valjati po zemlji,pjeniti, škripati zubima i kočiti se.Bože sačuvaj, kako je to bilo teško gledati.A kako li je tek jadnomu ocu svaki dans tako bolesnim ili opsjednutim djetetom.

Isus će mirno, okrenut ocu: Koliko je vremena otkad mu se to događa?On odgovori: “Od djetinjstva.A često ga znade baciti u vodu ili u vatru da ga upropasti. Nego, ako što možeš pomozi nam,imaj samilosti s nama.”Nato mu reče Isus: Što, ako možeš?Sve je moguće onomu koji vjeruje.

Dječakov otac povika:“Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!”Vidjevši da svijet odasvud grne,Isus zaprijeti nečistomu duhu:Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam,

108 Padavičar

izađi iz njega i da više nisi u njega ušao!Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječakate izađe, a on osta ležati kao da je mrtav.Za tren, dva, netko šapnu ispod glasa:Mrtav je, ne miče se! Tko zna je li diše?No Isus se prignu, dohvati ga za ruku, pridiže ga i on ustane. I dade ga njegovu ocu.

Mada se takvo nešto moglo i očekivatikad si blizu Isusu iz Nazareta, jer se na sve strane o njemu pripovijedalokako liječi sve bolesti, nemoćii kako istjeruje svaku vrstu zloduha,ipak je drugačije kad to doživiš,onako, što bi se reklo, iz prve ruke.Takne te i ne možeš se toga otresti.Onda počneš misliti o tome što se dogodiloi o riječima koje je Isus izgovorio,barem o onima koje su ti se usjekle u pamet.A meni se usjeka u pamet ona Isusova“O rode nevjerni!”. I ona očeva:“Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri.”

Nego, da ti i to kažem, išao sam za njim kad je poslije pošaosa svojim učenicima put kuće gdje će zanoćiti.Razgovarali su, a ja sam naćulio uši,pa čuo i upamtio sve što su razgovarali!Vele mu učenici: “Učitelju, kako to da ga mi ne mogasmo izagnati?”

109Padavičar

A on će im: O malovjerni!Kad bi imali vjere koliko je zrno gorušičino,da reknete ovoj gori: Premjesti se odavde onamo, poslušala bi vas! I ništa vam ne bi bilo nemoguće!Ovaj se rod ne izgoni ničim drugim,do li postom i molitvom!Eto, to sam čuo. I zamislio se!

Razmišljao sam: Da sam njegov učenik,bi li i ja mogao činiti takve stvari?Izgoniti zlo, ozdravljati bolesne?A onda opet vidim da bi za to valjalopostiti i moliti, puno više nego sada.Znaš, nisam ti od velikoga posta.Suzdržavam se od hrane i pićakad je to Zakonom naređeno, ali sve je to nekako preko volje,više reda radi nego što je iskreno, od srca.Mada znam da je post potreban i dobar,jer me uvijek iznutra očisti i oraspoloži.A što se tiče molitve, naučio sam ponavljati,ono što su me roditelji poučili.Zahvalit Bogu, zazvati blagoslov i zamoliti pomoć kad dođe nevolja, kad dobro vidiš da bez Boga ne možeš.Nego, znaš što ću ti još reći:Čuo sam kako Isus svoje učenike uči moliti.Govorili su mu: “Nauči nas moliti,kako je i Ivan naučio svoje učenike”.

110 Padavičar

A on im reče: Kad molite govorite:Oče! Sveti se ime tvoje!Dođi kraljevstvo tvoje!Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan!I otpusti nam grijehe naše,ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem.I ne uvedi nas u napast!Ta mi se Isusova kratka molitvabaš duboko urezala u pamet, i svaki dan je ponavljam.

Eto, ta molitva i one riječi o vjeri, što sam ti ih prije spomenuo, natjerale su me na razmišljanje,pa se pitam: Ma je li ja stvarno vjerujem?I što znači pravo i dobro vjerovati?Prije sam se samo pitao: Vršim li Zakon!Dosta mi je bilo ispuniti propisepa da budem miran, bezbrižan.A sad, kad pogledam u Isusa,kad vidim što on čini i čujem što govori,shvaćam da to nije dosta, ma ni blizu.Vjera je puno, puno više i dublje.Ako baš hoćete, čini mi se da se za pravu, za iskrenu, duboku vjeru hoće doza ludosti.Zapravo djetinje ludosti:Da se prema Bogu odnosiš kao prema ocu,da mu dopustiš da ravna tvojim životom,da se vrši njegova, a ne tvoja volja, jer će jedino tako doći kraljevstvo njegovo

111Padavičar

među nas, na ovaj zbunjeni i nesretni svijet.Znaš, za mnoge je danas strašna ludostzadovoljiti se tek kruhom svagdašnjim,a još im je veća ludost oprostiti dugove.Pa makar to bio jedini uvjetda Bog oprosti nama dugove naše.Eto kakva nam je i kolika vjera.Eto, kakva mi je i kolika mi je vjera!

Zato sam ti ja, prijatelju moj, krenuo u potragu.Za zrnom vjere. Onim zrnom o kojemu Isus priča.Zato nosim uza se ovo sitno zrnje, ovo zrnje gorušičino, jedva vidljivo,i svakoga dana, kad se za njega mašim,ponavljam: “Vjerujem, Gospodine,pomozi mojoj nevjeri”. Amen.

DESETI GUBAVAC

Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenici-ma!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

(Lk 17,11-19)

115Deseti gubavac

Isuse, sjećaš li se ti mene?Nije to bilo tako davno.Otprilike lani u ovo doba.Pa evo, da te podsjetim: Dolje, pri dnu ove suhodoline, na dno našega sela, ispod groblja.Bilo nas je deset, odbačenih. Čuli smo kako se podigla graja, a kad smo shvatili tko se primiče,uzverali smo se sve do na domak putai vikali, derali se na sav glas:Isuse, učitelju, smiluj nam se!I ti si nam se doista smilovao.Sjećaš se kako si nas uputio:Idite, pokažite se svećenicima!Njih devet je otišlo, a ja nisam.Jer ja sam Samarijanac!Nisam se imao kome pokazati!Jesam, uputio sam se dio putazajedno sa svima ostalima,a onda se dogodilo čudo...Ostalo svi znaju, ili barem misleda znaju što se je dogodilo.

Isuse, zato bih volio da navratiš,da malo dođeš k meni, u moju kuću.Upravo sam se vratio s puta.Rasprtio sam svoje magare, mojega vjernog pratitelja.Znaš, vratio sam se starom poslu.Prije nego sam ogubavio putovao sam.Nastojao sam, koliko sam znao, trgovati.

116 Deseti gubavac

Tako sam često išao put Arabije,na onu stranu rijeke Jordana,onda uz obalu Mrtvoga mora,pa dolje sve na jug kroz Arabu.Uglavnom bi došao do Petre,gdje sam od arapskih trgovacakupovao mirodije i tamjan, i to nosio nazad, put Samarije.Od toga sam hranio obitelji kako vidiš, uspio sam s trudompodići i ovu skromnu kućicuza sebe, ženu i svoju djecu.Vidjet ćeš kako su lijepa i dobra,ne znam na koga su se umetnuli.

Isuse, kad je ova naša susjeda, a svi mi znamo kakva je to žena,u podne sva zadihana dotrčalasa Jakovljeva zdenca, ali bez vode,pa stala na sav glas pripovijedatikoga je na zdencu susrela, i što joj je taj neznanac sve rekao,odmah sam znao da si to ti!Nitko drugi to nije mogao biti!A ja sam taman skidao tereti spremao prtljagu u kuću.Nisam sve ni stavio na svoje mjesto,kad mi se srce uzlupalo na pomisaoda ću te opet sresti, opet vidjeti!Jedva da sam se okrenuo oko sebe,kad je ova naša sretnicaveć skupila neke ljude i povela ih gore,

117Deseti gubavac

na zdenac, k tebi, da te vide, da te čuju, da se osvjedoče kako si ti prorok.I evo su te odmah pozvali u selo.A ne možeš s te strane ući u naše selo, ako ne prođeš baš pored mojih vrata.Zato sam se ustobočio uz pragi nisam se pomaknuo sve dosad,dok ti nisi osvanuo tu iza ugla,na dva koraka od mene.

Isuse, sad ne znam što bih ti rekao?Trebao bih ti ispripovjeditišto se je sve događalo onoga danakad si nas desetoricu gubavaca ozdravio, izliječio, očistio.Sjećaš se kako sam se jedini javratio i pao ti pred noge da ti zahvalim.A ti si me upitao: Gdje su ostali?Zar se ne očistiše desetorica?A gdje su ona devetorica?Ne nađe li se nijedan koji bi se vratioi podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?Govorio si to ne meni, nego mnoštvukoje te je okruživalo i otvorenih ustajedva čekalo što ćeš reći!A tvoje su riječi doslovno pili!Ne znam što sam ti odgovorio,da li sam uopće išta rekao?Znam samo da si me ti podigao,uhvatio me za oba ramena, potapšao kao da sam dijete,i rekao mi: Ustani! Idi!Tvoja te vjera spasila!

118 Deseti gubavac

Isuse, evo, opet ti nisam ispričaošto se zbilo s ostalima.To ti je deset života, deset priča,sve jedna zanimljivija od druge.Ali, što ja to tebi govorim,znaš ti to bolje od mene.Ja poznajem samo ono što nam jesvima zajedničko od susreta s tobom.Nitko od nas ne može zaboravitionaj tren kad smo osjetili da nas prožimakao neka sila odozgor, velika snagakoja nam vraća život u krvne žile, jakost u mišiće i svježinu kože,što se obnovila kao u malog djeteta.To se ne može zaboraviti.Ozdravljenje, očišćenje se ne da nikada i nikako izbrisati,pa makad se ponekad i trudilida to gurnemo u neki skriveni kut. Taj tren odjednom ponovo buknei probudi me usred sna, pa se onda opet opipam: jesam li to ja,živ i zdrav, kao u dane svoje mladosti!Vjeruj mi, to mi iskustvo prožima svaki korak, svaki moj postupak. Samo, kako to iskazati da shvate oni koji to sami nisu doživjeli?

Isuse, pitao si me o ostaloj devetorici.Pošli su svećenicima, ali i oni sami,kao i oni kojima smo sve to pričali,izuzev nekolicine koji su nas poznavali,

119Deseti gubavac

lijepo bi odslušali, pa odmahnuli rukom.Ma daj, ma kakvi, te stvari se događajusamo u dječjim pričama. Znaš, da ti samo usput napomenem,svećenici su, čini mi se, čudni.Oni bi u stvari trebali najviše vjerovati,a kao da su od svih najskeptičniji.Čudesa, pogotovo za koja su čulida si ih ti učinio po Galileji i Judeji,a da ne spominjem ovdje po Samariji,kao da u njima bude sumnju u tebe.Tako su sumnjali i u riječi devetorice,mada su morali potvrditida su se stvarno očistili od gube.Vidim da si se uputio u Jeruzalem,nadam se da ćeš kojega od njih srestipa da će ti ispričati čitavu svoju priču.

Isuse, daj, molim te, navrati danas kod mene.Evo, žena je već ispekla kruh,spremila je nešto za prezalogajiti.Znam da se vi Židovi ne družite s nama, Samarijancima i da će ti, po svoj prilici,tvoji učenici što su s tobom možda i sami zamjeriti zašto to činiš,ali molim te, ukaži mi tu čast i dođi k meni, uđi u moj dom.Sjest ćemo, porazgovoriti, odmoriti,malo pojesti i popiti, u veselju,sjećajući se tvoga prolaska

120 Deseti gubavac

kroz ovo naše malo selo, ma što kroz naše samarijsko selo,tvoga prolaska kroz naš život.Samo ti znaš kakav si trag ostavio.Ne radi se tu samo o zdravlju,kako neki, neupućeni, misle.Puno se je to dublje usjeklo, urezalo,i ostaje neizbrisivo: tvoja riječ, tvoj pogled, tvoj dodir, tvoj blagoslov.I vjeruj mi, sve to od onoga danatrajno nosim sa sobom,na svim svojim putovanjima.

Isuse, pitaš me kakvi su mi planovi?Tek sam se vratio s puta, a pitaš me, kao i moja žena, kud ću?E, pa reći ću ti! Moram se vratiti dolje,niz pustinju, sve do blizu Jerihona.Ma evo što mi se dogodilo,kad sam se prekjučer vraćao put doma, sa svojim vjernim magarcem,dolje, na putu kroz judejsku pustinju, naišao sam na nekoga jadnika,izranjena, opljačkana, ostavljena,tako reći bio je na samrti.Podigao sam ga, malo mu zavio rane,zalio ih uljem i vinom kako već ide, to mi je uvijek pri ruci na putu,stavio sam ga na moje magarei odveo u prvi gostinjac.Gostioničaru sam platio, onoliko koliko sam imao

121Deseti gubavac

i obećao sam mu sve ostalo datikad se budem vraćao.Zato i ne mislim ostajati dugoovdje sa svojima kod kuće.

Isuse, znaš što me je više zabolilood toga jadnika što su ga razbojnici napali, pretukli na smrt i opljačkali? Što ćeš drugo od takvih i očekivati. To što mi rekoše tada u gostinjcu,da su malo prije mene ovuda,istim putem prošli svećenik i levit,spuštajući se iz Jeruzalema kući,pa su toga jadnika morali vidjeti.Očito su ga zaobišli, nisu mu pomogli.Eto to mi je žao. Baš sam se rastužio.Ružno je zaobići potrebnoga, zar ne? I tada mi je opet palo na pametkako bi bilo od mene nezahvalno,nakon svega što si ti meni učinio,kad bih ja, Isuse, glavu okrenuo.Od onog dana kad ti nisi uho otklonio ni glavu okrenuo od mene, gubavca, vjeruj mi, svaki put kad naiđem na potrebnoga, bolesnoga, jadnoga,toga se sjetim i tebi zahvalim.

Isuse, eto sad budi još jednommilosrdan svome Samarijancu!Znam da ja nisam dostojan da tebe, svoga Spasitelja, primim pod krov moj,

122 Deseti gubavac

ali od kad sam čuo tvoju riječ:Idi u miru! Vjera te tvoja spasila!vjeruj mi, nije ozdravilo samo tijelo,nego je posve ozdravila duša moja.Zato, izvoli, dođi, uđi k meni.Gdje si ti, znam i siguran sam,tamo je Bog i njegov blagoslov.A ja, činim što mogu: Tvoj blagoslov proslijediti dalje, svakoga dana, pa još jedanput i po stoti put, ponoviti isto: Isuse, hvala ti!

BARTIMEJ

A kad se približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, ras-pitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!« Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zausta-vi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on pri-bliži, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progle-daj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i upu-ti se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

(Lk 18, 35-43; usp. Mk 10, 46-52; Mt 20, 29-34)

125Bartimej

Dakle, prijatelju, ideš i ti u Jeruzalem.I ja sam tamo krenuo, baš sam se zaželio.Nikad nisam bio u Jeruzalemu.Zapravo, pričali su mi da su me nosilikad sam bio dijete, na prikazanje u Hram.Jer sam prvorođenac u svojih roditelja.Moj pokojni otac uvijek je vršio Zakon.Ali to je bilo prije četrdeset i pet godina.A upitat ćeš me zašto nisam pošao sam? Nije da nisam htio, nego nisam mogao. Zapravo nisam se usudio ići sam.Pa ni priključiti se kojoj skupini.Mučno mi je bilo da budem na teret.Žarko sam želio biti kao i svi drugi.Samo, nije mi bilo dano biti kao i svi.Jer, da znaš, bio sam slijep, posve slijep.

Od ranoga djetinjstva sam obnevidio.A kako se dogodilo, reći ću ti u dva slova.Kao dječaci, otišli smo nas par, iz Jerihona,u kojemu sam rođen i živio sve do sad,dolje, na jug, sve do Mrtvoga mora. Zanimalo nas je kako to izgleda,baš smo htjeli u njemu se okupati.Svi su pripovjedali da je to nešto posebno.Da, bilo je posebno, a za mene tragično!Učinio sam ono što nisam smio!Htio sam se u vodi okrenuti, pa sam se prevrnuo i licem zaroniou tu gorku sol koja mi je ušla u oči.Trebalo vremena da se izvučem iz nesretnoga slanoga, mrtvoga mora,

126 Bartimej

a oči su me neizdrživo pekle.I što ću ti reći, jednostavno, oslijepio sam!

Što ćeš sada sa slijepim djetetom?Dok su mi roditelji bili živi, nekako je išlo,a kad su oni umrli jedino mi je preostaloda svako jutro izađem na put, pred vrata grada,da ogrnem moj stari, već poderani ogrtač,da ispružim ruku i blagoslivljam onekoji se udostoje slijepom prosjaku udijeliti nešto,da s Božjom milošću prebrodi još jedan dan.Tako ti je, moj prijatelju, prolazio moj život.Od mladosti, sa prosjačkim štapom u ruci,dan za danom, mjesec za mjesecom,godinu za godinom, sve do ovih dana.Sad me ti pitaš kako to da vidim?E, pa to sam ti i naumio ispripovjediti.Imamo vremena, pa ćemo usput, polako.Uzbrdo je, a ja baš i nisam u snazi,pa mi bude lakše kad je netko uza me.Tko ima vremena i strpljiv je da me sluša.

Čuo si da slijepi imaju jako izoštren sluh.Sjedio sam pokraj puta kad sam čuo graju.Činilo mi se da dolazi malo izdaljega.Očito poveća grupa ljudi, ali ne kao obično.Jer obično hodočasnici, koji ovim putemkreću uzbrdo, od Jerihona put Jeruzalema, idu u manjim grupama i ne dovikuju se puno.Ovaj put je bilo dovikivanja, klicanja,činilo mi se da je neko neobično veselje.Svakako, približavalo mi se je nešto drugo,nesvakidašnje, na što nisam bio naviknut.

127Bartimej

Godinama sam imao svoje mjesto uz put.Bolje rečeno kamen na kojemu sam sjedio. Držao sam ga svojim, svojom baštinom. Kao da mi oduvijek pripada, baš meni.A bio je to stari dovratak od pješčenjaka, tko zna prije koliko vremena isklesanza neku od razorenih jerihonskih palača,dovoljno dugačak da na njega sjednenekoliko ljudi, pa da se pošteno odmore.Tako bi koji put uza me sjeo neki putnik,hodočasnik koji je iz Galileje ovim putempošao na blagdan, ili na zavjet u Jeruzalem.Ili je jednostavno naumio trgovati.

Od njih sam prvih, već prije dvije godine, čuo pripovijedati o Isusu Nazarećaninu, o mnoštvu svakovrsnih ljudi koje se okupljalo da ga u okolici Galilejskog jezera sluša,a on im je pripovijedao o kraljevstvu Božjemi činio brojna čudesa, ozdravljao bolesne,opsjednute, hrome, gubave, pa čak i slijepe!Svaka ta priča, svako to svjedočanstvo u meni je budilo tihu ali ustrajnu nadu. Zamišljao sam i govorio samomu sebi: Sigurno će jednoga dana i Isus Nazarećanin proći ovuda, jer svi Galilejci prolaze ovim putem, kad za blagdane idu put Jeruzalema.Pa neće valjda ići preko pogane Samarije!

To, što sam ja sebi potajno zamišljao u glavi, toga se dana ostvarilo, zbilja se dogodilo.Ona graja, koju sam već izdaleka osluhnuo,dolazila je od mnoštva što je pratilo Isusa

128 Bartimej

koji se sa hodočasnicima uputio u Jeruzalem.Još nisam znao što se to stvarno događa, pa kad sam osjetio korake nekih prolaznikapočeo sam na glas pitati što se to događa.Rekoše mi: Isus Nazarećanin prolazi!

Možeš misliti kako mi se tada srce uzlupalo.Ali ne samo srce, nego mi uzavrela utroba.kao da me zahvatio neki unutrašnji oganj.Probudila se u meni dugo zapretana nada,pa kad sam osjetio da je blizu Isus Nazarećanin,počeo sam vikati, derati se iza svega glasa.Osjećao sam da su se svi okrenuli k meni,neki iznenađeni, drugi možda i prestrašeniod te moje vike i gruboga, hrapavoga glasa.Jedni su se smijali, drugi me pokušali stišati,a ja sam iz dna duše i srca nastavio vikati:Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!Kako mi je to došlo na usta, ni danas ne znam!Jednostavno je proključalo iz mene,pa sam sve jače i prodornije dozivao:Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!

Odjedamput kao da je sve oko mene stalo.I ona graja se stišala, sve do neke utihe,dok sam ja svejedno na sav glas zazivao:Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!Tada mi netko reče: Hej, slijepče, zove te! Okrenuh se prema tome glasu i upitah: Tko me to zove? I čujem opet glas: Pa Isus!Skočih na noge, bez sljepačkoga štapa,bacih ogrtač koji je bio na meni i okrenuh se glasu koji me je pozivao:

129Bartimej

Hajde, dođi ovamo, kad si baš navalio!Netko me uhvati pod mišicu i okrenu.Imao sam osjećaj da me snažna muška ruka vodi kroz mnoštvo začuđenih ljudi, da netko ispred mene krči put za prolazaki jako mu je stalo da čim prije dođempred onoga koji me k sebi zove.Kasnije sam shvatio, zapravo vidio,da su oko Isusa Nazarećanina bili učenici,rekoše mi da su bila Dvanaestorica,koji su se baš trsili da brane Učiteljaod nasrtljivaca kao što sam bio ja!Ali i ovaj put, po tko zna koji već put, Isus Nazarećanin je bio na strani potrebnika.

Onaj koji me je vodio zastane i pusti mi ruku.Kad se sve oko mene utiša, u očekivanju,začujem staložen, miran, zreo muški glas koji me upita: Što hoćeš da ti učinim?Imao sam osjećaj da on to pita ne mene,nego sve one koji su uokolo stajali i čekalida vide što će se to sada sa mnom dogoditi!A on je već znao što ja to od njega tražim, da hoću ono čemu sam se više od dvije godine, od kada sam čuo za njega, nadao: Učitelju! Učitelju moj! Rabbi! Rabbuni! Daj da progledam! Učini da opet vidim!

Eto, to sam mu rekao, valjda tim riječima.A onda je nastupila tišina. Šutnja! Muk!Možda je to nekima bilo kratko, samo tren, a meni je to trajalo silno dugo, kao vječnost!

130 Bartimej

Iščekivanje što će Isus učiniti, što će reći,bujalo je u meni i činilo mi se da se naginjem,sav sam se pretvorio u osjetilo sluha i dodira.Osjećao sam se kao da ću mu pasti u naručaj, da ću se tu pred Isusom raspasti od čežnjeda progovori samo jednu riječ, jer znao sam,posve sigurno: Njegova riječ moje je spasenje!

I ta se je riječ spasenja pojavila, poput lahora!Isus se primače, da mu osjetim disanje, pa onda stavi obje ruke na moju glavu.Zastade, pa reče: Progledaj! Eto to mi reče!Tako obično, tako jednostavno, a opet silno!I toga časa mi se otvoriše oči. Progledah!Otvorio mi je, ozdravio mi je sljepačke oči, i opet mi se otvorio pogled na sav Božji svijet.Ali da znaš, sada je sve nekako drugačije.ne samo drugačije od dana moje sljepoće, nego drugačije i od onih djetinjih dana kad sam imao zdrave oči i dobro vidio.Sad gledam drugačijim očima, sad shvaćamšto znači kad kažu da dobro vide samo onikoji su iskusili što znači biti slijep!

Kao slijepac svijet sam promatrao rukama, oblikovao ga vlastitim opipom i glasom, osjećao sam ga dodirima i zvukovima,i mogu ti reći da mi je svijet bio čudesan.Da, koliko sam mu se divio kao dijete,toliko je u meni ostalo udivljenja za svešto mi je Gospodin u mojoj sljepoći ostavio,što mi je podario da vidim, dobro si čuo,da uvidim to što oni koji misle da dobro vide

131Bartimej

nikada zapravo nisu uvidjeli ni osjetili.A opet, bio sam svjestan da je to samo djelić od svega što je od Boga Svevišnjega, što bih još trebao osjetiti, doživjeti, znati.

Nisam ti ni rekao kako se zovem.Otac mi se zvao Timej, pa me zovu sin Timejev.U Jerihonu me svi znaju kao Bar-Timeja.Slijepca. Prosjaka. A sada s tobom hodočasnika. Pričao mi je jedan Grk, koji se skrasio kod nas,ovdje u Jerihonu, pričajući da istražuje starine, da ima u njih neka knjiga koja se zove Timej.Pitao me imam li kakve veze sa pričom,koja se nalazi zapisana u toj njihovoj knjizi.A ja sam mu lijepo rekao da sam nepismen,da ne znam ni čitati ni pisati i da nikad do sadnisam u ruci držao nikakvu knjigu.Osim što bi mi u našoj sinagogi dalida pobožno poljubim svitak Knjige Zakona.

On mi je onda govorio kako su knjige važne,jer da se u njima nalazi sva ljudska mudrost.A ja sam njemu rekao da mi imamo knjige,ne svoje nego Mojsijeve, a u stvari Božje,u kojima je ne ljudska nego Božja mudrost.Slabo sam ti zapamtio što je on pričao,samo se sjećam da se u tom nekom Timejupripovijeda o stvaranju svega svijeta, ovoga vidljivoga kao i onoga nevidljivoga.Kad se toga razgovora sjetim, sad kad vidim, ponekad me uhvati želja da naučim čitati i upoznam mudrost s kojom se pogani hvale.A opet, sve mi se ipak čini da su to samo priče

132 Bartimej

koje su neki izmudrili ne bi li kako napipaliodgovore na ona vječita ljudska pitanja.

Nego, vratimo se mi Isusu. Znaš što mi je još rekaokad me je ozdravio? Rekao je ono: Progledaj!A onda je dodao, ozbiljno: Vjera te tvoja spasila!Eto, to mi je rekao. A ja sam se samo nadao!Nadao sam se da će on proći kroz Jerihon, da ću mu se moći približiti, obratiti mu se, zamoliti ga,jer On je moćan i prstom Božjim čudesa čini!A kad netko ima u sebi Duha Božjegada opsjednute oslobađa i bolesne ozdravlja,da siromasima naviješta kraljevstvo Božje,on mora da je Pomazanik, Sin Davidov!To mi je toliko bistro, istinito i jasno koliko je istina da sam ja Bartimej, sin Timejev!

Pitaš što je bilo dalje, to kad sam progledao!Ne znam, samo kažu da sam zapjevao! Sam se toga ne sjećam, jer me je iznutra proželonešto što se valjda pretočilo u pjesmu zahvalnicu,da sam počeo klicati ono što sam kao dijete naučio,i što sam svaki dana prije počinka ponavljao:Hvalite Gospodina jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!A jedna od žena, koje su očito pratile Isusa,počela je na to sva sretna pomalo i plesati, kao da se sprema poći na svadbu,pa želi na vrijeme uhvatiti pravi korak!

133Bartimej

Dakako, nije mi se dalo dovojiti od Isusa.Mora da je čudno izgledalo kako ga prati,jedan odrpani prosjak, bivši slijepac,ali to Isusu Nazarećaninu očito nije smetalo.Slušao sam ga kako u Jerihonu propovijedaprispodobe o kraljevstvu Božjemu, a kad je otišao u kuću carinika Zakeja,onoga koji se bio popeo na smokvu,a Isus se sam kod njega pozvao na večeru, učinilo mi se da sam konačno shvatio.

Nakon što sam bio slijep - pa progledao,otvorio mi se jedan posve novi svijet.To ti je ono o čemu Isus govori i što čini.Svi smo ti mi manje ili više slijepci, jer ovo što vidimo tako je malo i jadno,u usporedbi s onim što će nam biti dano,kad nam se jednoga dana posve otvore oči.Tada ćemo vidjeti, u to sam siguran,novi, Božji svijet i gledati ga novim očima.Zato ti iskreno velim: Posve sam siguranda Isus iz Nazareta zna o čemu govori.Vjeruj mi, on već gleda onaj svijetšto ga mi jadni grešnici pojmiti ne možemo.Njemu je otvoren pogled u kraljevstvo Božje.Eto, zato sam se i ja za njim uputio!Sad svakoga dana ne vičem, nego u sebi molim:Učitelju moj, Rabbuni, daj mi da progledam.Da tebe, sebe i sav svijet gledam očima vjere!

EPILOG

LAZAR

Moj prijatelju, dragi moj Luka,je li ono reče da se zoveš Luka?Ja sam jedan od onih koji nisu ozdravili.Čuo sam više puta kako pripovijedajuo onima što ih je Isus ozdravio,a neki su mi i sami tvrdili da su doživjeli čudo promjene iznutra, čudo obraćenja.

Ja sam samo sjedio do bogataševih vrata,proseći za koricu kruha, za mrvice koje su padale s njegova stola.Ali nisam ih dobivao.Primao sam pogrde i prijekore,što tako u ranama ležim na ulici,i kvarim ugled bogataševe kuće.

Kad bi bogataš prošao,odjeven u grimiz i lansve bi za njim zamirisalo.Oko njega su se kupili ulizice i povlađivali mu,a mene bi koji šutnuo nogom.Samo bi mi pas pristupio s povjerenjem, onjušio bi me da se uvjeri kako sam to baš ja,pa bi me onda polizao po licui po rukama u čirevima.I da znate, to mi je godilo,nekako bi mi olakšavalo boli.

Čuo sam da su toga Ozdravitelja,Učitelja iz Nazareta Galilejskoga,

136 Epilog

jučer pribili na križ, s dvojicom razbojnika.Strašna je bila strka u Jeruzalemu.Buka rulje, trka vojnika, vika i dreka...

Danas je sve mirno. Tišina posvuda.Danas je Pasha Gospodnja.A ja se sjećam kako je Isus, Ozdravitelj,prije nekoliko tjedana, gore na stepenicamašto vode do ulaza u hramsko predvorje,raspravljao s farizejima o svemu:o vjeri, o Mojsijevu Zakonu, o molitvi,o poštenju i poniznosti, o prijetvornosti,o bogatstvu i siromaštvu.

I govorio im je u prispodobama. Tako da svatko može razumjeti.Zagrnut u prnje i naslonjen na ziddobro sam zapamtio ovu njegovu priču:

Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: “Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara

137Epilog

da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.”Reče nato Abraham: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.”Nato će bogataš: “Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petoricu braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.”Kaže Abraham: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!”A on će: “O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.” Reče mu: “Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.”

(Lk 16, 19-31)

Eto, baš tako je govorio Isus iz Nazareta.I da samo znaš koliko me rastužilo njegovo nesretno i nepravedno smaknuće.Ali, ništa za to, ako je itko zaslužiomjesto u krilu Abrahamovu, to je On.I još nešto: sve se u meni nešto nadada ovo s njim nije kraj! Baš bih volio, za inat svima oholima,da baš on od mrtvih ustane i živ se pokaže.Pa i svome neznanome prijatelju.Nego, evo što me ovih dana muči:Je li on zbilja znao da se i ja zovem Lazar?

SADRŽAJ

Prolog: Prijatelju! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Opsjednuti (Lk 4, 31-37) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Punica (Lk 4, 28-41) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19

Gubavac (Lk 5, 12-16) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

Uzeti (Lk 5, 17-26) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

Kljasti (Lk 6, 1-11) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

Sluga (Lk 7, 1-10) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

Pokojnik (Lk 7, 11-17) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73

Gerazenac (Lk 8, 26-39) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

Kćer (Lk 8, 40-56) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93

Padavičar (Lk 9, 37-43) . . . . . . . . . . . . . . . . . .103

Deseti gubavac (Lk 17, 11-19) . . . . . . . . . . . . . 113

Bartimej (Lk 18, 35-43) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123

Epilog: Lazar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Meditacije od istog autora:

Tragovi tvoje blizine, CuS, 1992.S puta ljubavi, CuS, 2001.S puta ljubavi 2, CuS, 2005.S križnoga puta, CuS, 2007.Očima vjere, CuS, 2008.Tragom nade, CuS, 2009.Snagom ljubavi, CuS, 2012.S Gospina grada, CuS, 2015.Mrvice sa tvoga stola, CuS, 2017.Deseti gubavac, CuS, 2019.