derviš i smrt intertekstualnost

Najbolji bosanskohercegovački roman dvadesetog stoljeća

PROKLETA AVLIJA PRVA,

PRATI JE DERVIS I SMRT

Pokusali smo nemoguce: izabrati najbolji bosanskohercegovacki roman dvadesetog stoljeca! Uza sva ogranicenja koja sa sobom nosi novinska anketa, devet uglednih teoreticara knjizevnosti, knjizevnih kriticara i pisaca kojima nije strana teorija knjizevnosti, prihvatili su izazov Dana. Do posljednjeg trenutka vodila se izjednacena borba izmedju dva najbolja romana dva ponajbolja bosanska pisca. Za jedan glas prevagu je odnio pisac velikog i sjajnog opusa nad piscem dvije velike i sjajne knjige.

Konacna rang-lista magazina DANI

1. Ivo Andric: Prokleta avlija

2. Mesa Selimovic: Dervis i smrt

3. Ivo Andric: Travnicka hronika

4. Mirko Kovac: Vrata od utrobe

5. Mesa Selimovic: Tvrdjava

6. Ivo Andric: Na Drini cuprija

7. Vitomir Lukic: Album

8. Vitomir Lukic: Hodnici svijetlog praha

9. Dzevad Karahasan: istocni diwan

10. Skender Kulenovic: Ponornica

SKLONI SMO VREDNOVANJU NA KRAJU STOLJECA.

Da to ima smisla potvrdjuju i najugledniji svjetski magazini koji su u posljednjih nekoliko mjeseci birali najvaznije licnosti i najbolja djela iz raznolikih oblasti ljudskog ispoljavanja. Od nauke, preko arhitekture do umjetnosti i sporta, dvadeseto stoljece krcato je vrijednostima koje nadmasuju prvobitni civilizacijski krug i postaju bastina Svijeta. Knjizevnost nas je u ovih 99 godina pocastila rukopisima koji su, bilo na estetskoj bilo na filozofsko-egzistencijalistickoj ili nekoj drugoj ravni, znacajno oblikovali dramu Zemljana. U izboru magazina Time, James Joyce proglasen je najznacajnijim piscem ovoga stoljeca a njegov roman Ulysses (Uliks) onom vrstom teksta koja je presudno uticala na buduce pisce u njihovom pokusaju da "uhvate" svijet.

Svedeni na razumnu mjeru nase domaje, Dani su pristupili nezahvalnom ali iznimno zahtjevnom i dragom poslu: izboru romana XX stoljeca u Bosni i Hercegovini.

Ideja ankete koja je u zurnalistickom smislu (zbog primijenjene "metodologije" mjerljivosti) atraktivna, u sirem knjizevnoteorijskom smislu "boluje" od odredjenih ogranicenja (npr., u kom smislu najbolji roman!?), ali cak i kad uvazimo taj redukcionizam ne mozemo se oteti dojmu da izbor najboljeg romana XX stoljeca u BiH predstavlja jedan racionalan pokusaj valorizacije koji, s obzirom na respektabilne ucesnike, moze "proci".

Roman nad romanima

Dani su se obratili uglednim teoreticarima knjizevnosti, kriticarima i piscima koji bastine i kriticko-teorijsku praksu da uzmu ucesce u anketi koju smo zamislili na sljedeci nacin: u kvalitativnom nizu od jedan do deset napraviti rang-listu najboljih bosanskohercegovackih romana ovoga stoljeca. Da bi anketa bila sto raznovrsnija i piscima bogatija, uspostavili smo i limit koji to nije - da se jedan romanopisac ne pojavljuje sa vise od dva romana na rang-listi.

Tim ogranicenjem anketa je samo dobila na drazi, a oni pisci koji eventualno zasluzuju tri ili vise mjesta (?!) na rang-listi nisu na gubitku. Ni matematicki (u pitanju je izbor najboljeg romana, a ne najboljih romana jednog autora) ni autorski (ne bira se najbolji pisac zbrajanjem mjesta na rang-listi). Na taj nacin izbjegli smo i mogucu notornost da listu od deset mjesta popune samo dvojica, trojica ili cetvorica autora, a ovako, u "najgorem" dobijenom slucaju (dva puta Andric, dva puta Selimovic), na listi je osam knjizevnika, izuzev kod Marka Vesovica, koji nije ispostovao trazeni zahtjev, vec je uvrstio tri najbolja romana naseg najboljeg pisca, pa na njegovoj listi "boravi" sedam knjizevnika, sto ipak bitno ne remeti nasu generalnu intenciju.

Ovakav pristup nam donosi jos jedan nadajuci ucinak ako ne knjizevnoteorijske, onda pucke naravi: neki zaboravljeni ili proskribirani pisci mozda se ponovo ili po prvi put procitaju od strane sire citalacke publike. Recimo, Camil Sijaric, Vitomir Lukic, Erih Kos, Skender Kulenovic, Hamza Humo... Prizeljkujemo i jedan dodatni ucinak na mladju citalacku publiku - da procitaju Andriceve romane koje im novi ideolozi sklanjaju sa polica i umjesto izvora nude interpretaciju. A interpretacija bez prethodnog citanja izvora uglavnom ima lose namjere.

U anketi su ucestvovali: Enes Durakovic, Tvrtko Kulenovic, Enver Kazaz i Muhidin Dzanko, profesori na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; knjizevnici Ivan Lovrenovic, Marko Vesovic i Mile Stojic te Vedad Spahic sa Filozofskog fakulteta u Tuzli i Nedzad Fejzic, knjizevni kriticar iz Zenice.

Zeljeli smo u ovu anketu ukljuciti i neke druge teoreticare knjizevnosti i knjizevne kriticare poput Muhameda Dzelilovica, Ivana Kordica i Ranka Risojevica, ali uz sva nasa nastojanja do zakljucenja ovog broja Dana nismo ih uspjeli kontaktirati. Nikola Kovac, ambasador BiH u Francuskoj, zbog prezauzetosti nije uspio u dogovorenom terminu poslati svoj odgovor. Ostaje nada i otvoreni poziv da ce se svi oni oglasiti u nasem magazinu eventualnim osvrtom na anketu roman XX stoljeca u Bosni i Hercegovini.

Nakon pregleda i analize svih devet pristiglih odgovora, u prilici smo da proglasimo bosanskohercegovacki roman dvadesetog stoljeca. To je Prokleta avlija Ive Andrica, remek-djelo naseg nobelovca kojim je on "za prsa" pretekao jos jedan veliki roman: Dervis i smrt Mese Selimovica.

Mnoge poklonike lijepe rijeci sigurno ce iznenaditi dominacija Proklete avlije nad romanima Travnicka hronika i Na Drini cuprija, koje sira citalacka publika preferira u odnosu na "estetsku utopiju", kako je Prokletu avliju okarakterizirao prof. Durakovic, ali ta nevelika knjiga uziva, i to s pravom, kultni status kod ozbiljnih poznavalaca knjizevnosti.

Blistavi niz

Od devet anketiranih, njih pet (Lovrenovic, Vesovic, Kazaz, Stojic, Fejzic) na prvo mjesto rang-liste stavilo je obimom neveliki ali cudesni, vrhunski komponiran roman Ive Andrica. Dervis i smrt je od cetvorice kriticara proglasen najboljim (Durakovic, Dzanko, Spahic, Kulenovic). Zanimljiv je podatak da je u svih pet slucajeva gdje je na prvom mjestu Prokleta avlija, Dervis i smrt na drugom, a od cetiri slucaja gdje je Dervis i smrt na prvom mjestu, Prokleta avlija je tri puta na drugom, docim je Tvrtko Kulenovic uopce nije stavio na svoju rang-listu, sto bi u ukupnom zbrajanju glasova dalo blagu prednost Dervisu, ali taj pristup ne bi bio ispravan s obzirom na postavljeni cilj biranja najboljeg (dakle, prvog na listi) bosanskog romana XX stoljeca. I kod dalje razrade rang-liste rukovodili smo se prvo principom bolje plasiranosti, a tek onda ucestalosti, sto ima svoje manjkavosti kao i obrnuta metodologija, ali jednom uspostavljeni princip nismo zeljeli mijenjati.

Tako dalje slijede: Travnicka hronika Ive Andrica, Vrata od utrobe Mirka Kovaca, Tvrdjava Mese Selimovica, Na Drini cuprija Ive Andrica, Album i Hodnici svijetlog praha Vitomira Lukica, Istocni diwan Dzevada Karahasana, Ponornica Skendera Kulenovica.

Odmah iza ovog blistavog niza nametnuli su se Ugursuz Nedzada Ibrisimovica, Ja, Danilo Dervisa Susica, Grozdanin kikot Hamze Hume, Istorija bolesti Tvrtka Kulenovica, Mreze Eriha Kosa i Basta sljezove boje Branka Copica, Konak Camila Sijarica, Kalfa Irfana Horozovica...

Bosna nesto nosi

Ivan Lovrenovic je lijepo primijetio da Bosna nema razvijenu kulturu romana, ali da su u tom odsustvu tradicije ipak stvorena remek-djela. Bastineci paradoks kao svoj civilizacijski usud, Bosna je podarila svijetu dragulje medju romanima. Bez romaneskne tradicije kakvu imaju, recimo, srpska i hrvatska knjizevnost, bosanskohercegovacka se moze pohvaliti da je uprkos opcem ambijentu povijesne nenaklonjenosti "spustila u svijet" nekoliko uradaka koji opcu umjetnost romana obogacuju svojom neprolaznom ljepotom. E sad, kolika je uloga Bosne (i Hercegovine) u individualnom cinu stvaranja Proklete avlije, Dervisa i smrti, Travnicke hronike, Na Drini cuprije, Vrata od utrobe, Tvrdjave, Hodnika svijetlog praha... pitanje je na koje priredjivac ove ankete nema ni znanja ni hrabrosti da odgovori, ali, parafrazirajuci naslov jednog Zilahyjevog romana, moze se kazati da Bosna (i Hercegovina) nesto nosi.

Taj fluid zemlje na granici i zemlje bez granica sudario se sa genijem ljudi--djavola Andrica, Selimovica, Kovaca, Lukica... i nastala je literatura snaznih individualnih pecata koja bastini sve ono sto je André Gide otprilike iskazao ovako: Tamo gdje se pise samo o dobrom i lijepom nema umjetnosti. Nasi najbolji romanopisci poslusali su taj savjet, koji se ne svidja nekim novim neozbiljnim interpretatorima nase literarne povijesti. Ipak, ono sto neizmjerno raduje jest ova anketa koja nedvosmisleno potvrdjuje da je utilitarizam s onu stranu ozbiljnih ljudi. Za nadati se da mladje generacije naucnika, teoreticara i umjetnika takodjer nece biti opterecene tim zdanovskim sindromom.

Priredjivac ove ankete unaprijed prihvata sve ozbiljne primjedbe koje se mogu uputiti na ovakav nacin izbora najboljeg bosanskog romana dvadesetog stoljeca. Namjere su dobre i valjda ovo nije put za pakao. Uzivajte u radosti citanja.

ENES DURAKOVIC

SVA BITNA ISKUSTVA

EVROPSKOG ROMANA

1. Dervis i smrt Mese Selimovica

Roman u cijoj se raskosno orkestriranoj polimorfnosti i polisemicnosti strukturalne cjelovitosti sabiru sva bitna iskustva evropskog romana XX vijeka. I arhetipski univerzalna i historijski prepoznatljiva sudbina covjeka ukazuju se u neponovljivosti one jezicke ambijentalnosti, duhovnosti i senzibiliteta koji sugestivno obnavlja i preobrazava zivu tradiciju naseg pripovijedanja sa "discipliniranim" pripovjednim obrascima suvremenog evropskog romana.

2. Prokleta avlija Ive Andrica

Nema u nas, cini mi se, tako nadmocne estetske utopije kakva se otkriva u Prokletoj avliji Ive Andrica: u vanredno uspjelom pretapanju price u pricu ljudska se drama naseg tragicnog suocenja sa svijetom javlja u dozivljaju vjecnog ponavljanja okrutnosti zivotnog traga, a istodobno nigdje nema toliko povjerenja u rijec i pricu koju (kako u tekstu o prici i pricanju veli sam Andric) "covecanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove prica samoj sebi."

3. Hodnici svijetlog praha Vitomira Lukica

Hodnici svijetlog praha u cudesnom prepletu mastovitog i zbiljnog sabiru sve vrline jednog izuzetnog literarnog dara koji se autenticno potvrdio kako u romanu Album, zbirci novela Zivotinje, ljudi, tako i u stihozbirci Praznik stvari i Lukicevim briljantnim esejima iz likovne umjetnosti. Ovaj roman u gustom jezicnom trepetu nosi u sebi jednu dublju simboliku sinestezijske i sinkreticke geste modernog proznog pisca koji odbija mogucnosti profane mimeticke deskripcije.

4. Istocni diwan Dzevada Karahasana

Labirinti i ogledala Karahasanovog diwana - price u cjelovitosti formalno-strukturalnih i ideo-afektivnih elemenata otkrivaju kod nas rijetko prisutnu estetsku samosvijest; prica se ovdje javlja kao zudnja za savladavanjem haosa, koji se, opet, stalno opire toj demijurskoj namjeri pisca, bas kao i sto se svako ljudsko nastojanje proniknuca u tajne postojanja u Karahasanovoj labirintskoj igri trokutova ironijski osipa i rastvara.

5. Ponornica Skendera Kulenovica

Prvo zamisljen kao tetralogija, Ponornica je i porodicna hronika i drustveni roman u kojem se, lirskom evokacijom glavnog junaka, ukazuje citav jedan odminuli svijet naoko zasticen sigurnoscu avlijskih zidova i prividnom trajnoscu zakona obicaja i vrijednosti begovske patrijarhalne zajednice, ali se ta poetski izatkana sara i podloga rastvara u slici tog svijeta zahvacenog neminovnoscu historijskog potresa i preobrazaja.

6. Mreze Eriha Kosa

Drama suvremenog covjeka zatocenog u nerazmrsive mreze svakodnevnice koji iz "nepodnosljive konvencionalnosti postojanja" traga za neomedjenim prostorom licne slobode lisene opcih konvencija. Kratkotrajan bijes i eskapisticki san urusavaju se pri spoznaji da se samo jedan oblik zatocenja zamijenio drugim, jedna mreza drugom. Cesta, opsesivna tema u prozi s kraja sezdesetih, kada se u romanu umjesto slike kolektiva javlja sudbina pojedinca, nasla je u Kosevim mrezama uvjerljivo romaneskno ostvarenje.

7. Konak Camila Sijarica

Roman izuzetno lirsko-meditivne intonacije sto se u Sijaricevoj magiji pripovijedanja javlja zacudnom snagom estetske sugestije: zudnja za pricom i muka pisanja, niz sugestivnih likova i sudbina uhvacenih u burnom vremenu rasapa jednog svijeta i sistema zivota, sve je to ostvareno u najboljem maniru Sijariceve pripovjedacke umjetnosti.

8. Ugursuz Nedzada Ibrisimovica

Zbiljni svijet sasvim odredjenog drustvenog i historijskog ambijenta Bosne XIX vijeka i porodicna drama begovske obitelji Abazovica zrcali se u primordijalnom meskoljenju Muzaferove svijesti: sve ce imati svoj smisao samo ako ga obasja svjetloscu rijeci, logosa, svijesti, da bi - otkrivajuci tajnu za kojom traga - uzasnut pozelio nesvijest, tamu, nebice. Ibrisimovic ce i u drugim djelima varirati tu neobicnu poziciju pripovjedaca (Karabeg, Vjecnik, Knjiga Adema Kahrimana...) ali nigdje tako uspjesno kao u Ugursuzu.

9. Pobuna materije Alije Isakovica

Roman koji, rekao bih, tek ceka svog citaoca. To je svojevrsna posljednja knjiga u kojoj se u slutnji planetarne katastrofe suceljavaju poetsko-mitoloska predstava o Erosu kao temeljnom principu svekozmicke opstojnosti i razorne ljudske zudnje za gospodarenjem koja nuzno vodi u haos i propast. Pobuna materije je istodobno i roman-esej i pseudoznanstveni traktat, bas kao i sto je golema alegorija o covjekovoj sadasnjosti i (nepostojecoj) buducnosti.

10. Drvo s paklenih vrata Andjelka Vuletica

Zestoka prica jedne traumatizirane svijesti suocene sa zlom u sebi i ponorima bica koje u potpunom rasapu vrijednosti ne nalazi nikakve spone sa svijetom u kojem zivi. Roman kojim je Vuletic, reklo bi se, odbacio sve konvencije tradicionalnog pripovijedanja.

P.S. Nevoljko pristajanje na ovu anketu potvrdjivalo se u svim verzijama koje su prethodile konacnom(?) izboru: umjesto vecine romana uvrstenih u listu (biranih na principu razlicitosti pripovjednih modela), mogli su isto tako biti uvrsteni i Grozdanin kikot H. Hume, Uhode D. Susica, Kogoj R. Trifkovica ili Kasino T. Kulenovica. Ili bi se uz Dervisa... i Prokletu avliju mogle pridodati Tvrdjava i Travnicka hronika, cime bi se, opet, umanjila mogucnost raznovrsnijeg spektra romanesknih modela i vidova. Konacno, petrificiranim vrijednostima i knjizevno-historijskim kontinuitetima odana kriticka misao prizvala bi onaj niz romana sto se od Stojana Mutikase do nasih dana ukazuje kao skolska (i zato vazda upitna) periodizacijska ilustracija.

MILE STOJIC

STA STAVITI U KOFER?

Buduci da se knjizevnom kritikom ne bavim vec desetak godina, moja lista ne pretendira ni sinkronijski ni dijakronijski kriterij valorizacije - ona predstavlja tek spisak bosanskohercegovackih romana koje bih strpao u mali kofer prilikom kakve buduce evakuacije i bijega. Rijec je, dakle, o djelima koja su ostavila na mene duboki pecat iskljucivo kao umjetnicke tvorevine, o knjigama koje sam najmanje dvaput procitao. Nekad je drugo citanje uslijedilo nedugo nakon prvog, kao u slucaju M. Kovaca, nekad nakon dvadeset godina, kao u slucaju B. Copica. Sve ove knjige kriju u sebi caroliju umjetnosti i sve su inspirirane bosanskohercegovackom zemljom i njenim ljudima. Buduci da je bosanskohercegovacko drustvo danas ranjeno i razlomljeno, ja njegovu cjelinu ponovo otkrivam u svim ovim romanima, kao sto je Schliemann u rukopisu Ilijade otkrivao rusevine trojanske. Da, Bosna

i Hercegovina ima cudan tip literata: i kad su je se privatno odricali, dizali su joj najveci spomenik u svojim djelima.

Kao sto se vidi, veci dio liste sacinjavaju vec proslavljeni Bosanci, kakvi su Andric, Selimovic, Lukic, Susic, Copic. Hercegovina je dala velike pjesnike, i svega nekoliko romansijerskih dragulja. Medju njima svojom ljepotom plijene snazni i impresivni Kovac, ciji se literarni postupak odlikuje njeznoscu u grubom, i Hamza Humo, koji je napravio roman-poemu u slavu obilja te skrte zemlje i njenih ludih stanovnika, koji se gotovo uzajamno istrijebise u nedavno okoncanom ratu.




4. Vitomir Lukic: Hodnici svijetloga praha

5. Dervis Susic: Ja, Danilo

6. Ivan Lovrenovic: Liber memorabilium

7. Irfan Horozovic: Kalfa

8. Tvrtko Kulenovic: Istorija bolesti

9. Hamza Humo: Grozdanin kikot

10. Branko Copic: Ne tuguj, bronzana strazo

MUHIDIN DZANKO

DERVIS I SMRT – CIVILIZACIJSKA KNJIGA

Nazalost, prostor nam ne dozvoljava da pokusamo preciznije odrediti sam pojam "bh. romana", koji je, po mome misljenju, sasvim upitan. No, to cemo pitanje mozda razmatrati nekom drugom prilikom.

Potrudio sam se da svoj izbor najboljeg bh. romana ne odredim samo na osnovu vlastitog knjizevno-estetskog ukusa ili citateljskog afiniteta, vec prvenstveno kroz jedan teorijski diskurs: kao pokusaj uspostavljanja odredjene tipologije bosanskohercegovacke romaneskne prakse. Ono sto dominantno obiljezava tu praksu tokom XX stoljeca jeste svojevrsni pluralitet romanesknih svijesti, koji se prije svega ocituje kroz pluralnost jezika i stila. Tako ce se u bh. romanesknoj praksi preplitati ruralni jezik hercegovackog krsa (Grozdanin kikot, Vrata od utrobe) sa jezikom franjevackih ljetopisa i starih narodnih legendi (Prokleta avlija, Na Drini cuprija), jezik sarajevske carsije, derviskih asketa i propalih begova i turskih velikodostojnika iz doba propadanja osmanske moci (Tvrdjava, Dervis i smrt, Ponornica, Konak) sa esejisticko-intelektualisticnim govorom suvremenog intelektualca (Istocni diwan, Istorija bolesti, Hodnici svijetloga praha).

Roman Dervis i smrt drzim najvecim romanom ikada napisanim na jezicima juznoslavenskih naroda. Taj roman je svojevrsna civilizacijska knjiga u kojoj se istovremeno sudaraju i spajaju razliciti svjetonazori: religijski i svjetovni, dogmatski i liberalni, ideologijski i slobodoumni, revolucionarni i oportuni. No, sto je jos vaznije, ovim ce romanom otpoceti jedan dominantan model bh. romaneskne prakse, kojega mozemo oznaciti kao pseudohronicki model. To je model u kojemu se usloznjava i problematizira pitanje autora romanesknog teksta, buduci da u njemu hroniku bukvalno ne pise sam pisac vec lik iz njegova romana. Taj se model bitno razlikuje od klasicnog hronicarskog modela kakvog poznajemo primjerice iz Andricevih romana-hronika. Ipak, Prokleta avlija nije tek puka hronika dogadjanja u stambolskom zatvoru, vec roman vrhunske kompozicije u kojem se takodjer ispreplicu i smjenjuju razliciti narativni i vremensko-prostorni planovi. Iz tog razloga Prokletu avliju preferiram ispred romana Na Drini cuprija, makar je to veliki bh. roman o Bosni kao raskrscu civilizacija i svjetova.

Selimovicev roman Tvrdjava nastavak je pseudohronickog rukopisa sto ga zamjecujemo vec u epohalno vaznom romanu Dervis i smrt, a na njih se oslanja i roman Ponornica Skendera Kulenovica, posljednji begovski roman u kojemu se iznutra rastace davnasnji basagicevski mit o bosanskom begovatu kao najcistijem i najzdravijem rasnom elementu u BiH.

Humin roman Grozdanin kikot je prvi moderni bh. roman koji svojom lirskom sugestivnoscu i ekspresionistickim rasapom jezika i danas plijeni paznju svakog citatelja. Sijaricev Konak blizak je Selimovicevom pseudohronicarskom rukopisu, ali ovaj roman u sebi nosi i onu dobro poznatu magiju Sijaricevog pricanja koju je Midhat Begic lijepo nazvao cvjetnom metaforom.

Romani Istocni diwan Dzevada Karahasana, Vrata od utrobe Mirka Kovaca i Hodnici svijetloga praha Vitomira Lukica vec donose u suvremenu bh. romanesknu praksu tip tzv. aleksandrijskog romana, gdje prevladavaju esejizam i suverena erudicija romanopisaca.

Romanom Istorija bolesti Tvrtka Kulenovica kao da se dezintegrira bh. romaneskna praksa i roman sve vise zanrovski raspada u niz drugih knjizevnih oblika (esej, traktat, ispovijed, kolaz...), a distinkcija izmedju zivota i literature, pisca i njegova literarnog junaka gotovo u potpunosti nestaje. Time ce se ovim romanom otvoriti nove mogucnosti i putevi za razvoj bh. romaneskne prakse, i to u onom smjeru kojega je Enver Kazaz, ugledajuci se pomalo i na Cvetka Milanju, veoma lijepo oznacio sintagmom "Od poetike zanra do poetike knjige".

1. Mehmed Mesa Selimovic: Dervis i smrt



4. Mehmed Mesa Selimovic: Tvrdjava



7. Camil Sijaric: Konak

8. Dzevad Karahasan: Istocni diwan


10-11. Tvrtko Kulenovic: Istorija bolesti; Vitomir Lukic: Hodnici svijetloga praha

MARKO VESOVIC

U PROKLETOJ AVLIJI

ANDRIC JE NAJVISE ANDRIC

1. Odbacio sam propoziciju ankete - da jedno ime ne moze biti "pomenuto vise od dva puta". Propozicija je neozbiljna: dovodi u pitanje valjanost ankete. Trazili ste moj spisak 10 najboljih romana i evo vam ga, bez ikakvih uslovljavanja. Osim toga, narecena propozicija bi mogla biti uperena protiv Andrica, i jedini nacin da se lisim takvih podozrenja jeste da je ne "ispostujem".

2. Autor ankete trazi da u cetrdesetak redaka "obrazlozim" svoj izbor. Znaci, da potrosim citava cetiri retka "po glavi" romana! Priznajem da to prevazilazi moje moci. Trebalo bi imati Nietzscheov dar za aforisticko sazimanje citavih svjetova u dvije recenice. Posto takav dar nemam, preostalo bi mi da ispisujem bedna opca mjesta. Stoga moje obrazlozenje izostaje. A ovdje zapisujem pokoju asocijaciju i uspomenu.

3. U mladosti smo cesto sanjarili: vrati se vrijeme unatrag za sto godina, jos ne postoje knjige u tom stoljecu napisane, jedini ti ih imas na svojoj polici, i treba da odlucis: na koja od tih djela da stavis svoj potpis! Vise se ni ne sjecam koja sam djela smatrao dostojnim svog talenta, jedino pamtim da je Prokleta avlija bila na celu liste. Prisjecajuci se mladosti, u ovoj anketi sam pomalo odgovarao i na pitanje: kojih bih deset bosanskohercegovackih romana volio da sam ja napisao! Naravno, opet je na prvom mjestu Prokleta avlija. Ne mogu pouzdano kazati koliko sam je puta citao. Valjda i deset puta. U tom djelu Andric je najvise - Andric. Tu su cinjenice, kako bi sam rekao, natjerane da "lebde", pisac se duhovno oslobodio stvarnosti, ali ne - iznevjeravajuci je, nego - razlazuci je u duhovne odsjaje od kojih se sazdaje slika vjecne ljudske sudbine pod zvijezdama.

4. Nekad sam Selimovicev roman Dervis i smrt volio mnogo vise od Tvrdjave. Mozda i stoga sto je Dervis u svima nama izazvao sok: citate istinski veliko djelo pisca koga ste dojucer smatrali tek solidnim. Tvrdjava je znacila ponovljen uspjeh, te je valjda ponavljanje, i tu, kao i u svim stvarima, onemogucilo da dozivim stres od iznenadjenja i novine. U medjuvremenu, Tvrdjava je poprilicno porasla u mojim ocima, ali je ne stavljam ispred Dervisa, koji posjeduje siri raspon: u prvom dijelu romana - cista nutrina, a u drugom - gola akcija. Vita contemplativa i vita activa kao dva protivpolozena zrcala. Takav je roman bilo teze napisati.

5. Raspitujem se okolo, kod ljudi za koje vjerujem da bi to mogli znati, smatra li Mirko Kovac sebe i bosanskohercegovackim piscem? Rezultat je ispao - jedan:jedan. Jedni mi kazu, jok, nemoj ga stavljati na tu listu, drugi vele: ela, slobodno ga stavi. Posto sam pomno saslusao savjetnike, na kraju sam, isto ko g. Izetbegovic, odlucio po svojoj pameti: ako je Kovac hercegovacki, a mora biti kamen da prska, onda ne moze ne biti i bosanski, da bog kaze! Ustvari, nadao sam se da Kovac, koji je u romanu Vrata od utrobe evropski pisac, nece imati nista protiv toga da bude u drustvu Andrica i Selimovica.

6. Kad je izisao Lukicev roman Album, nisam ga, od prvog citanja, dozivio kao pretjerano uzbudljivo stivo. Ali kad sam procitao njegovu knjigu Zivotinje, ljudi, shvatio sam da imam posla sa velikim piscem i o tim pricama napravio tekst zagrcnut od odusevljenja. Potom sam se vratio Albumu i naknadno otkrio da se radi o prvorazrednom romanu. Lukicev roman Hodnici svijetlog praha napisan je, jamacno, sa mnogo vise knjizevnog majstorstva, pa ipak je Album blizi meni koji sam svagda volio vise ljudsku supstancu nego sjenke - njima je, uostalom, u knjizevnosti lakse baratati.

7. Ime Camila Sijarica, danas, u Bosni, izlozeno je zavjeri cutanja. Rijec je o ideoloski obojenoj zavjeri protiv knjizevne gromade koja bi cinila cast knjizevnosti mnogo vecoj i bogatijoj no sto je bosanska. Po meni, Sijaric nije imao manje knjizevnog talenta no Mesa Selimovic, ali nije imao spisateljske srece, kao Selimovic, da saspe cijelog sebe u jednu ili dvije knjige. Postoji, i ovdje, medjutim, nalicje medalje. Ostatak Mesinog djela je toliko ispod njegova dva velika romana, da bar ja nista od toga nisam istinski pozelio da ponovo procitam. A vecina Sijaricevih ne samo pripovjedaka, nego i romana - uvijek posjeduju visinu ispod koje ne padaju. Visinu knjizevnosti prvoga reda kojoj se ponovo vracam sa uzitkom.

8. O Kulenovicevom romanu Kasino napisao sam povelik esej gdje sam rekao da je to knjiga kakva se pise jednom u zivotu, jer znaci sumu spisateljskih, duhovnih i ljudskih iskustava jednog pisca. Prorekao sam da Kulenovic svoj Kasino nece nadmasiti. Prorekao i slagao, naravno, jer Covjekova porodica je mnogo bolji roman. Inace, Tvrtko Kulenovic je silno potcijenjen pisac, sto je, priznajem, neshvatljivo meni, koji sam procitao njegovih 14 knjiga proze i esejistike, i ubijedjen sam da ide u najostvarenije be-ha knjizevnike druge polovine 20. vijeka.

9. Grozdanin kikot sam citao jos kao gimnazijalac, i godinama potom izbjegavao da ga ponovo uzmem u sake, bojeci se da necu u njemu naci caroliju koja me je, kao decka, zatravila. Slucajno se desilo da sam ga morao procitati za vrijeme opsade Sarajeva. Bio sam sretan sto je to, jos uvijek, odlicna knjiga. U kojoj je poezijom visestruko iskupljeno ono sto bi se moglo smatrati nedovoljnom razvijenoscu romansijerske tehnike.






6. Mirko Kovac. Vrata od utrobe



9. Tvrtko Kulenovic: Covjekova porodica


NEDZAD FEJZIC

PROKLETA AVLIJA –

SAVRSENA CISTOTA

Svaka vrsta klasifikacije, naravno, podrazumijeva nacelo, principium divisionis po kojem je sacinjena. U ovom slucaju stvar se, dakako, usloznjava: rijec je o rang-listi koja se temelji na vrijednosnim sudovima, koji, opet, podrazumijevaju i kriterij objektivnog kvaliteta djela, ali i tesko uhvatljivu subjektivnu "tacku gledista" hermeneuticke osmatracnice "presudioca". Dakle, osnovni principi po kojima je napravljena ova top-ten lista bosanskohercegovackog romana dvadesetog stoljeca su mjera estetske ostvarenosti, knjizevna uvjerljivost pripovjedackog glasa, sto se da najjednostavnije prepoznati u srocnosti izmedju dara i literarnih sredstava kojima se "obznanjuje" izvorno egzistencijalno-duhovno iskustvo, i, isto tako, mjera inovativnosti u artikulaciji proznog "materijala". Nazalost, u ovaj izbor nisu mogle uci i prozne "strukture" koje zanrovski ostaju pred vratima romana. Stoga, iz formalnih razloga, onda, u ovoj listi nema imena kao sto su I. Horozovic, M. Jergovic.

Na vrhu ove ljestvice je Ivo Andric i njegova Prokleta avlija, u kojoj se paradigmaticno zrcali slozenost modernog narativnog postupka, koja, zapravo, i predstavlja svojevrsnu poeticku dramu pripovijedanja. U savrsenoj cistoti literarnog izvodjenja, u jednoj asketskoj reduciranosti na osnovne dramatske linije, na krajnje uvjerljiv nacin problematizira se ontoloski status pojedinca u kavezu ljudske egzistencije.

Onaj cuveni knjizevni sinjel u bosanskohercegovackom slucaju svog vlasnika pronalazi u jedinom nobelovcu sa ovih strana.

Uz napomenu da se izbor Mirka Kovaca ne shvati kao posljedica moje zelje za apartnoscu, nego kao posve legitimno citanje duhovne kartografije Bosne i Hercegovine.







7. Nedzad Ibrisimovic: Ugursuz

8. Andjelko Vuletic: Deveto cudo na istoku


10. Vladimir Albahari: Nacin pustosenja

VEDAD SPAHIC

SELIMOVICEV DOPRINOS

SVJETSKOJ KNJIZEVNOJ BASTINI

Po pravilu o svakom antologijskom izboru, sto na izvjestan nacin jeste i ova top 10 lista najboljih bh. romana, a posteriori se govori vise u ime onih kojih nema nego o onima koji su uvrsteni. Premda uistinu dobrodosla u nasem aktuelnom - malokrvnom i staticnom knjizevnom zivotu, istu sudbinu, vjerujem, dozivjet ce i anketa Dana. No, mozda je u tim potonjim, manje ili vise (ne)dobronamjernim osporavanjima, izmedju ostalog, i sadrzan smisao ovakvih propitivanja.

Moj izbor zakljucen je sa 1992. godinom. Ratom desetkovana bosanskohercegovacka knjizevna kritika jos nije u stanju ponuditi aksioloski pouzdan prosjek recentnog literarnog stvaranja. To niposto ne znaci da ratne i poratne godine nemaju svoje pretendente za mjesta medju prvih deset bh. romana - Horozovicevog Berlinskog prolaznika, Karahasanov Sahrijarov prsten, Kljucaninova Sehida ili Velickoviceve Konacare npr.

I ova je lista subjektivni izbor koji se da braniti estetski objektivnim argumentima, jednako kao i neki drugi izbori gdje bi se nasli romani Hamze Hume, Camila Sijarica, Alije Isakovica, Riste Trifkovica, Muhameda Kondzica, Andjelka Vuletica, Tvrtka Kulenovica, Jasmine Musabegovic, Ivana Lovrenovica, Zlatka Topcica…

Potpuno obrazlozenje izbora i redoslijeda zahtijevalo bi duzu elaboraciju. Ugovoreni prostor dostatan je samo za kratke komentare o prvima i, u ovom slucaju, o poziciji 10-11, koja bi eventualno mogla biti sporna.

Polifonijska struktura (M. Bahtin) romana Dervis i smrt, pripovjedni svijet sazdan na cvrstoj logici odnosa medju narativnim funkcijama, supstancijalna i estetska autenticnost lokalnog (historijskog i duhovnog) u prepoznatljivo univerzalnim binarnim polaritetima (pojedinac - institucija/vlast; sloboda - prinuda; ideali - stvarnost…), stilsko--izrazajni performativi… cine ovo djelo nedvojbeno najznacajnijim bosanskim prinosom svjetskoj knjizevnoj bastini.

Oslanjajuci se uvijek na plauzibilne prosudbe profesora Midhata Begica, Prokletu avliju preferiramo u odnosu na druge Andriceve romane. Saglasjem kompozicije i semantickog prostora teksta, ova se romaneskna minijatura (stotinjak stranica) ukazuje kao istinsko savrsenstvo pripovjedne umjetnosti.

Fasisticko genocidni plan etnicke ekskomunikacije Albanaca sa Kosova (Ivo Andric, Aide memoire o albanskom pitanju, Beograd, 1939), antibosnjacka doktorska disertacija kao i drugi fakti Andriceve moralno dubiozne biografije ne mogu biti razlogom diskvalifikacije njegova knjizevna djela. Druga pozicija na mojoj listi ne pripada Andricu, vec romanu Prokleta avlija.

Superlativi koji se pripisuju Dervisu stoje uglavnom i za drugi grandiozni Selimovicev roman Tvrdjava.

Desetu i jedanaestu poziciju dijeli Colakoviceva Legenda o Ali-pasi. Roman lavira po bridu izmedju umjetnicke i tzv. trivijalne literature. Postmoderna misao ozbiljno dovodi u pitanje klasicnu delimitaciju umjetnosti od neumjetnosti. U jednom eseju Umberto Eco uvjerljivo dokazuje da je Curtizova Kazablanka, film neosporne umjetnicke vrijednosti, ustvari intertekstualni kolaz trivijalnih elemenata iz ranijih trecerazrednih filmova. Moj esej u nastajanju takodjer nastoji pokazati da Legenda o Ali-pasi umjetnicki zivi od dobre upotrebe recikliranog trivijaliteta.









9. Branko Copic: Prolom

10-11. Dervis Susic: Pobune; Enver Colakovic: Legenda o Ali-pa

ENVER KAZAZ

ROMAN / KNJIGA

Zanr u stalnoj promjeni koji nastoji, ali ne uspijeva oformiti vlastiti rod, roman u nasem vremenu, nakon iskustva postmoderne, pokusava da se realizira kao knjiga. Taj luk od klasicnog do romana koji je presao u knjigu podudaran je, u nesto aproksimativnijem odredjenju, sa skalom transformiranja price u tekst. Unutar tog luka bi se bosanski, kao i evropski roman u cjelini, a roman je po prirodi transnacionalan, mogao citati kao osoben knjizevni sistem u kojemu se uspostavlja specifican oblik korelacije. Izbor od deset najboljih bosanskih romana, sa svim rizicima i uslovnostima koje sobom nosi, a u slucaju romana njihova mjera je nesumnjivo izrazenija nego u drugim zanrovima, ovdje predstavlja pokusaj da se iskombiniraju vrijednosni i modelativni kriteriji, e da bi se taj izbor sto vise priblizio protejskoj prirodi romana. Otud i blaga prednost Proklete avlije nad Travnickom hronikom ili Na Drini cuprijom, koju tradicionalna citanja smatraju najboljim Andricevim i bosanskim, ali i romanom juznoslavenskog govornog podrucja u cjelini.

Drama uma u prvom i drama akcije u drugom dijelu Dervisa i smrti, kao dva pola tragicnosti covjekove egzistencije u svijetu koji je izgubio metafizicku svrhovitost, omogucuju ovom romanu da u svoju narativnu matricu ugradi maksimum dramskih nacela i potenci. Ta dramskost Dervisa i smrti razlog je njegove blage prednosti nad hronicarskom narativnoscu Travnicke hronike.

Jasno je da se u ovako kratkom obrazlozenju ovog izbora ne mogu obuhvatiti svi elementi romanesknih struktura, niti svi razlozi i kriteriji prema kojim je on uspostavljen. No, kada se tako kompleksni zahtjevi izbora i slozene romaneskne strukture svedu na neke temeljne kriterije i modelativna nacela uskladjena sa sposobnoscu romana da razori sve zanrovske granice i u sebi sintetizira razlicite vrste diskursa, tada je bjelodano da je u poetsko simbolickoj strategiji romaneskne strukture najdalje otisao Vitomir Lukic u romanu Album, ili da su baladeskni narativ i lirska potenca tradicije svoj estetski vrhunac dostigli u Huminom Grozdaninom kikotu.

Mirko Kovac u svojim romanima Hercegovinu je ucinio simbolickim toposom i zasebnim knjizevnim univerzumom, a Vrata od utrobe su uz Kristalne resetke nesumnjivo vrhunac njegove romansijerske umjetnosti, ali i jedan od romanesknih vrhunaca novijeg romana na juznoslavenskom govornom podrucju. Niko kao Kovac u Vratima nije pretocio hronicarsku u romansijersku naraciju ostvarujuci citav kaleidoskop narativnih perspektiva, ali i aluzija, citata, pseudocitata koji tvore aleksandrijsku potku ovog djela, te se u njegovu citanju ne krecemo samo kroz univerzum price nego i univerzum borhesovski shvacene biblioteke.

Na drugoj strani, metatekstualnost Kulenoviceve Istorije bolesti, romana koji jeste presao u knjigu, cini njegov narativni model krovnim u bosanskom romanesknom korpusu, pa je to razlog sto je ovo djelo dobilo prednost nad, priznajem, boljim Kulenovicevim romanima, ali ne i knjigama, Kasino i Covekova porodica. To znaci da bi se medju prvih deset svakako mogla naci Covekova porodica, kao sto je to slucaj i sa Istocnim diwanom Dzevada Karahasana, ali je u konstrukciji romanesknog svijeta/teksta prednost nad mozaicnoscu Diwana dobila maniristicnost Sahrijarovog prstena.

Sijaricev Konak, kao roman o romanu i muci pisanja/stvaranja, koliko i prica o historiji i sudbini, jeste, zapravo, djelo sloma moderne, sto tradicionalna citanja, nazalost, previdjaju, u kojemu je do punog izraza doslo majstorstvo pripovijedanja.

Medjutim, uz navedene na listi od deset najboljih bez posebne dvojbe mogli su se naci i Uhode i Nevakat Dervisa Susica, Mreze i Sneg i led Eriha Kosa, Pobuna materije Alije Isakovica, U znaku ruze Alme Lazarevske, Ugursuz i Karabeg Nedzada Ibrisimovica, ili Rea Irfana Horozovica, a prije svega Hodnici svijetloga praha Vitomira Lukica i Liber memorabilium Ivana Lovrenovica, te svakako Na Drini cuprija Ive Andrica.

Ali, sa svakim izborom u knjizevnosti, a pogotovu je to slucaj sa romanom, stvari stoje kao sa pisanjem naratora u Konaku: "Napisem, Ser-Ane, pa izbrisem".









9. Dzevad Karahasan: Sahrijarov prsten


IVAN LOVRENOVIC

REMEK–DJELA BEZ

RAZVIJENE KULTURE ROMANA

Neka sam izbor bude i svoje obrazlozenje. Umjesto njega, dvije napomene.

"Pripovjedacka Bosna" sadrzi zanimljiv paradoks: tipoloski, tematski, produkcijski ne moze se bas pohvaliti razvijenom kulturom romana, ali je, na drugoj strani, stvorila velika remek-djela, same knjizevne vrhunce, kakvi su, primjerice, Prokleta avlija ili Dervis i smrt...

Zao mi je sto okviri ankete ne dopustaju da se u rang-listu uvrste naslovi koji nisu u strogom zanrovskom smislu romani, ali jesu knjige ovoga stoljeca. Tri su mi primjera na umu, a vjerojatno ih ima jos.

Recimo, knjiga Alije Nametka Sarajevski nekrologij... Nastala bez osobitoga plana, izvan namjere da bude knjizevnost, ta me knjiga ne prestaje fascinirati: i izvanrednim autorskim pecatom, i jarkoscu opservacije i jezika, i nadasve kao dramaticno i bolno civilizacijsko svjedocanstvo o postojanju jednoga paralelnoga svijeta, cijele jedne skrivene mikrocivilizacije. Takvih je u Bosni, ocevidno, paralelno bilo nekoliko, a nacin na koji su, bezocno manipulirane i zloupotrijebljene, u krvavoj deceniji kraja stoljeca krenule u borbu za priznanje i izlazak iz katakombi, autodestruktivno se svakoj pojedinoj, i zajednickoj im zemlji, slama o o glavu.

Takodjer, od ogromne vaznosti i velike knjizevne vrijednosti je knjiga Konclogor na Savi Ilije Jakovljevica, objavljena nedavno, pola stoljeca od nastanka i od smrti vlastitoga autora.

Ili, kako zaobici jednu od najljepsih knjiga nasega jezika uopce, zbirku pripovjedaka Basta sljezove boje magicnoga pripovjedaca Branka Copica! Bio sam u iskusenju da ju na vlastitu odgovornost proglasim romanom (sto mozda uz malo knjizevnoteorijske sofisterije i ne bi bilo nemoguce), da bi nasla svoje, sasvim sigurno visoko, mjesto na rang-listi..








8. Dervis Susic: Uhode


10. Irfan Horozovic: Kalfa

TVRTKO KULENOVIC

U SVIM KOMBINACIJAMA DERVIS JE PRVI

To sto sam na prvih pet mjesta stavio svoja tri najdraza pisca jeste, izmedju ostalog, i nemogucnost - nesposobnost preciznijeg rasporedjivanja, ali istovremeno najbolji redoslijed koji sam u stanju naciniti. Dervis i smrt je apsolutno prvi u svim kombinacijama, Travnicka hronika je ispred Na Drini cuprije zato sto je vise roman a nije losija knjiga. Tvrdjava je carobna prica o sudbini i moralu, ali je manje slojevita od Dervisa. Vitomir Lukic je moj pisac i tu nikakva dodatna objasnjenja nisu potrebna: da nije izvjesnog osjecanja odgovornosti prema takozvanoj "naucnickoj objektivnosti", mozda bih Album stavio i na drugo mjesto.

Basta sljezove boje je velika romaneskna poezija inace osrednjeg romanopisca (Prelom). Ponornicu Skendera Kulenovica nisam uvrstio jer je Skender za mene tako veliki pjesnik da ne mogu da mu skrnavim ime stavljanjem njegovog romana na neko drugo mjesto osim prva dva, a tamo mu nije mjesto. Nedzad Ibrisimovic je

mogao biti zastupljen i sa dva romana, ali bih u tom slucaju morao izostaviti neko od djela koja slijede a koja su mi draga: Skretnice na cudan nacin disu porodicom, a Rodonacelnik likom, Istocni diwan je kombinatorika zasnovana na masti, i obrnuto: rijetka vrsta dostignuca i u svjetskoj knjizevnosti.

U posljednje vrijeme su me odusevila dva romana tematski vezana za rat koji smo prezivjeli i koje stoga moram dodati ispod crte bez obzira na pomenutu "naucnicku objektivnost" pa cak i na eventualnu kasniju promjenu vlastitog misljenja: Konacari Nenada Velickovica i Crna dusa Ahmeta S. Rahmanovica.






6. Branko Copic: Basta sljezove boje


8. Jasmina Musabegovic: Skretnice

9. Marko Vesovic: Rodonacelnik


Komentari

Nemate dozvolu za dodavanje komentara.

derviš i smrt intertekstualnost

Documents

hodnici svijetloga praha

vrata od utrobe

na drugoj strani

na drini cuprija

mehmed mesa selimovic

konak camila sijarica

izmedju ostalog

nedzad ibrisimovic