DANIEL POLANSKY

GRAD SJENA

Sutra nee doi

1.POGLAVLJE

Ljudi su djetinjasta bia, lako ih zavede vanjtina. Prie vam

neka budala iz kvarta, netko kome ne biste povjerili ni pranjenje

none posude, ali sad je u istom odijelu pa se vi automatski

naklonite i oslovite ga s gospodine. Taj proces nije jednostran isti

taj praznoglavac odjene uniformu i umisli si da je opasan, ogrne se

sveenikom haljom pa pomisli da je pristojna osoba. Opasno je to

pretvaranje. ovjek bi trebao znati tko je, ak i ako se time ne

ponosi.

Olabavio sam ovratnik sveanog odijela i obrisao znoj s ela.

Dan je bio vru. Bio je vru tjedan u vruem mjesecu i nije bilo

naznaka da e zahladiti. Primaa soba nije bila sagraena da

podnese toplinski val koji je ve mjesec dana prio grad, isuio

bunare, a pse lutalice nagnao da se zapjenjenih eljusti okupljaju u

uliicama. Dodue, za stanare vile sua se vjerojatno svodila samo

na odjeu unitenu znojem i otkazane vrtne zabave ono to je u

Gradu sjena bilo pitanje ivota i smrti, na Korovim Visovima bilo je

samo gnjavaa. ak i vrijeme drugaije pogaa bogatae.

To bi znailo da se nisam znojio samo zbog vruine i odjee.

Nisam volio dolaziti ovamo, nisam volio zalaziti tako daleko na

sjever, ne prije mraka, ma uope, ako sam to mogao izbjei. ak je

i najtupljem pripadniku gradske strae odmah bilo jasno da nisam

odavde. Tako da, kada je prethodnoga dana na vrata Teturavoga

grofa pokucao sluga a ne preprodava koji treba novu robu ili

kontakt koji trai uslugu ve pravi pravcati sluga, koji se u

purpurnoj livreji uklapao jednako kao i asna majka u bordelu,

umalo sam ga poslao kui. Znatielja me natjerala da otvorim

njegovu poruku, to neto nalik vrlini to mukarce odvede u

propast, a zbog ega make izgube i deveti ivot. U pismu

potpisanom s General Edwin Montgomery traio se moj dolazak

na sastanak sljedeega jutra, a kad sam ga proitao do kraja

zaalio sam to neki od lokalnih nasilnika nije sredio glasnika prije

nego to je stigao do mene s ovom novom prilikom da si zajebem

ivot. S obzirom na nau povijest, nisam mogao odbiti molbu

iako gledano unatrag poslije svega to je uslijedilo, bilo bi bolje za

sve da sam to uinio.

Vjerojatno ne moram naglaavati kako nemam visoko miljenje

o predstavnicima zakona, ni o onim posebnim budaletinama koje

su poslale mene i stotine tisua drugih da umremo u Velikom ratu

ali Montgomery je bio u redu. Ne samo u redu, bio je legenda,

moda jedini koji je zasluio visold poloaj. Veina njegovih kolega

fronti nije ni prismrdjela, bez problema su sjedili u stoerima u

osvojenim zamcima, praznili neprijateljeve vinske podrume i

iframa biljeili broj rtava. Kad je sve zavrilo, kad je ar pobjede

poeo jenjavati, a antagonizam meu asnicima bio na vrhuncu,

Montgomery je bio meu rijetkima ije se ime nikada nije povlailo

kroz blato. U nekom se trenutku govorilo da e ga imenovati Mini-

strom rata, moda ak i Kancelarom. Dodue, svi smo se u nekom

trenutku nadali da emo neto postati.

Nisam ga vidio vie od deset godina. Nisam ni slutio da bih ga

mogao ponovno susresti i nije me oduevilo to to mi se pruila

prilika.

Ignorirao sam poriv da smotam cigaretu i pokuavao sam se ne

vrpoljiti na stolici. Montgomeryjev sluga, nabijeni Vaalan, stajao je

pred gospodarevim vratima I odmjeravao me. Bio je bivi vojnik, to

je odmah bilo jasno zbog bliskosti s generalom i pritajene snage

koja je isijavala iz njega. Ispod otrog luka ela promatrale su me

nemilosrdne oi. Imao je lice koje poelite premlatiti, a ruke i

ramena nekoga tko zna zadati udarac. Ukratko, vjerujem da je bez

problema tjerao skitnice s imanja ali godine su ga sustizale, kao

i sve nas. Njegova kratka, vojniki podiana kosa bila je uglavnom

sijeda, a iako je i dalje bio miiav, vidjelo se da je natukao barem

pet kilograma.

Zvao se Botha. Divio sam se samome sebi to sam to upamtio

iako sam ga susreo samo dva puta u ivotu. U stvari, bilo mi je

teko spojiti nae iznimno povrno poznanstvo s njegovim hladnim

pogledom, onakvim kakav biste uputili nekome tko vam je silovao

sestru, ili barem ubio psa.

Dugo se nismo vidjeli, rekao sam.

Botha je zagunao, bilo je oito kako nema nita protiv toga da

se tiina izmeu nas protegne unedogled.

Misli da bi mi mogao donijeti koji kanape? One sitne s

krastavcem i malo ovetine?

Budui da je usavrio indiferentnost prema pravim strijelama,

njihovi verbalni ekvivalenti nisu imali uinka. Obrisao je imagina-

rne mrvice s ramena.

Nije li red gostima ponuditi okrepu?

Ti nisi gost, tiho je rekao i na trenutak prestao biti staloen i

nepopustljiv.

Pa ovdje sam. to bi znailo ili da sam gost ili da sam lan

obitelji, i volio bih pojesti kanape.

Iz sobe je zazvonilo zvonce pa nikada nisam otkrio jesam li ga

uspio uzrujati. Ne bih se kladio protiv sebe znam biti pravi

iritantni gad kad to poelim. Botha je otvorio vrata i uao. Malo

kasnije je izaao i mahnuo mi.

Dao bih ti napojnicu, ali nemam okre, a ne elim tvoju

uslunost uvrijediti komadom srebra.

Moda u je naplatiti na drugi nain, rekao je povlaei se kako

bih mogao proi.

Naglo sam stao tako da smo bili nespretno nagurani u okvir

vrata. Uvijek vraam dugove.

"Pustio me da proem pa pognuo ramena i kimnuo oponaajui

pokrete sluge. Gospodar kue je ekao pa sam zakoraio prema

njemu.

Radna soba sluila je svojoj svrsi. Police od ebanovine protezale

su se od zida do zida, popunjene prikladno uglednim izborom

knjiga u konom uvezu. Kameno ognjite zauzimalo je vei dio

stranjega zida, ali i sam pogled prema njemu bio je previe za

ovako topao dan. vrst, nezatrpan stol stajao je nasred prostorije, a

iza njega je sjedio mukarac. Soba je bila lijepa samo prodajom

tog namjetaja mogli biste kupiti pola ulice u Gradu sjena. No

budui da si je vlasnik mogao priutiti svaki luksuz, bila je izrazito

skromno ureena.

Generala sam upoznao u Nestriji prije petnaestak godina iako

sumnjam da se on toga sjeao. Jedne noi dok sam bio na strai,

vrio je inspekciju redova. To je bilo prve zime u ratu kada niste

mogli zapaliti dovoljno veliku vatru da otjerate hladnou, a ujutro

ste prvo provjerili none prste zbog ozeblina. Istupio je iz tame, bio

je tek autant satnije i izgledao je kao i mi vojnici: nosio je izme

zamrljane govnima i kaput prekriven blatom. To mi je neto

znailo. To je mnogima od nas neto znailo.

Kad je zapovijedao u ratu, general je ve bio sredovjean pa se

naravno, nije pomladio. Ali godine mu nisu oduzele taj neizmjerni

dojam pribranosti koji sam zamijetio im sam ga ugledao kako se

probija kroz ledenu Idu kao da je vrijeme, a neprijatelja da ne

spominjemo, faktor nedostojan njegova prijezira. Godine su to sa-

mo izotrile, postupno propadanje tijela samo je jo vie u prvi plan

izbacilo potpunu kontrolu koju je nad njime imao.

Samo tijelo nisam imao to komentirati. Mladost ljudima prua

itavu paletu mogunosti, ali vrijeme tu raznolikost svede na

nekoliko osnovnih arhetipova. Drugim rijeima, Montgomery je

izgledao poput starca uperci bijele kose na naboranu tjemenu,

kosti ruku koje se ocrtavaju ispod koulje, usta koja vjerojatno

ponekad sline. Nosio je tamno odijelo, manje napadno i bolje

krojeno od mog, iako se poput mene i on znojio ispod njega.

Meutim, oi su mu bile hladne i otre, a ja nisam zaboravio da

preda mnom sjedi ovjek ije su rijei neko odluivale o sudbini

nacija.

Botha je zatvorio vrata sobe. Montgomery je krenuo ustati, ali

mahnuo sam mu da nije potrebno i brzo mu sjeo nasuprot.

Jako se dugo nismo vidjeli, rekao je. Iz njegova tona nisam

mogao zakljuiti kako se zbog toga osjea.

Prilino dugo.

Dobro izgleda, rekao je.

Hvala, odvratio sam. I vi.

Dvije lai, a jo smo bili na pozdravu. Mogu li ti to ponuditi?

nastavio je. Moda kavu? Sumnjam da ti ju je Botha ponudio.

Zaboravio je biti tako uljudan.

Bio je bolji vojnik nego to je sluga. Ne zna ba bonton, ali s

dvorunim maem sije strah i trepet.

Mogu misliti, rekao sam, i nisam lagao.

Uslijedila je pauza dok je razmiljao kako nastaviti. Nisam mu

zavidio malo sam toga uinio od naega zadnjeg susreta to bi

bila prikladna tema za usputan razgovor.

Odluio se drati osnova. Postoji li supruga o kojoj bih trebao

upitati?

Ne postoji.

Djeca?

Priznata... ne.

Bio je red na meni da postavljam pitanja, ali utio sam. Mogao

sam zamisliti kako se general osjeao ovo proteklo desetljee i znao

sam tko je odgovoran za njegovu tugu. Tako sam barem mislio.

Nakon nekog vremena shvatio je da ja neu odigrati svoj dio pa

je nastavio dalje s banalnostima. Strano vrijeme, zar ne?

ini se da muhe uivaju u njemu.

Osjea bliskost s kukcima?

Slegnuo sam ramenima. Ljudi su poput muha.

Na koji nain?

I jedni i drugi lako umiru.

General je na moj runi komentar odgovorio grlenim smijehom.

Bila je to jedna od karakteristika gornjih slojeva, ta sposobnost da

smijehom otjeraju nelagodu. Bio sam nepristojan, ali nisam se

mogao zaustaviti. Pripremio sam se za ovaj razgovor umrkavi

pola boice vilinskog daha, ilegalnog stimulatora koji sam dilao kad

ga nisam rabio, ali ije je djelovanje odavno popustilo. Moda mi

moete rei kako vam mogu pomoi, generale.

Izravan si, cijenim to. Siguran sam da ima pametnijeg posla od

boravka u sparnoj sobi sa starcem.

U stvari, ostatak sam dana planirao initi to je manje mogue,

bio je to teak posao koji sam planirao izvesti uz pomo prikladne

kombinacije narkotika. Ali ispravno je zakljuio da elim to prije

otii to dalje od tog susjedstva, te kue, njegova drutva.

Uslijedila je neugodna stanka u kojoj me prouio udnim,

intenzivnim pogledom, kao da nije siguran moe li mi vjerovati.

Poelio sam mu rei da slua instinkt, ali preduhitrio me otvara-

njem ladice na stolu iz koje je neto izvadio.

Ovo je moja ki, rekao je i gurnuo predmet preko stola. Zove

se Rhaine, po majci koja je umrla pri porodu.

Bio je to medaljon u obliku srca, zlatni okvir oko portreta

veliine nokta. Otvorio sam ga pritiskom kope. Minijature su

izrazito netoan nain predoavanja stvarnosti. Ulje veliine dva sa

dva, detalji zamueni i nejasni zbog veliine i potrebe da prenesu

apstraktne ideale ljepote. Pomislio sam kako je vrlo malo vjerojatno

da ta djevojka uope nalikuje slici koju drim.

Nije bilo velike slinosti izmeu generala i keri, ali isto tako,

djevojka iz medaljona bila je barem pet desetljea mlaa od mu-

karca preda mnom. Dodue, u prvom je planu bila njezina kosa,

crvena poput zadnjih zraka zalazeeg sunca, a vrijeme je odavno

izbijelilo generalove vlasi. Osim toga, izgledala je onako kako na

portretu svi izgledaju: blijeda put, uzak nos koji oponaa luk vrata.

Jedino su izuzetno plave oi, koje su oito bile obiteljska

karakteristika Montgomeryjevih, potvrivale njezino rodoslovlje.

Ljupka je, rekao sam premda nisam bio siguran je li to iz mojih

usta dobrodoao kompliment.

Uistinu jest, odvratio je. I tata, tvrdoglava i razmaena i

nestala.

Zakljuio sam da je posljednje najrelevantnije. Koliko je dugo

nema?

Dva dana.

Uoio sam kako niste rekli da je oteta.

Ne, nisam. Imam razloga vjerovati da je otila svojom voljom.

Zato ?

Mi... recimo da smo se posvaali. U zadnje smo se vrijeme esto

svaali, ali bojim se daje ovo bilo najgore do sada.

ao mi je to to ujem, generale, rekao sam. Ali mladi lako

planu i lako se mire. Siguran sam da e se brzo vratiti. Naravno,

nisam uope bio siguran u to.

Sumnjam. Tvrdoglava je na oca. Glatko je nastavio bez moje

pomoi. Prije est mjeseci je zavrila kolu stekla je obrazovanje

koje je u jednakoj mjeri skupo i irelevantno. Otkako je

diplomirala... to je razdoblje za nas oboje bilo naporno. Protivi se

udaji i premda je ne krivim, nisam siguran da je spavanje do pod-

neva i vikanje na osoblje bolja alternativa. Iskreno, nisam siguran

da ijedno od nas zna to bi s onim drugim.

To je bilo vie informacija o obitelji Montgomery nego to sam

smatrao potrebnim. Bilo kako bilo, generale, nisam siguran kakvu

ulogu ja mogu odigrati u vaim obiteljskim trzavicama.

Uspravio se na stolici, to u njegovim godinama nije bilo lako.

Imam razloga vjerovati da je ona negdje u Gradu sjena, da se

skriva. elim da je pronae, elim da joj kae... elim da je

zamoli da se vrati.

Poeao sam prve tragove brade. Zato mislite da je u Gradu

sjena?

Znao bih da je ostala u Korovim Visovima, da je meu

prijateljima. Zbog prirode nae svae vjerujem da je odluila

istraiti neto u tvojem susjedstvu.

To je bilo prilino neodreeno, ali zakljuio sam kako ne elim

traiti pojanjenje. Generale, ja vie ne radim za Krunu, rekao

sam.

Da, uo sam.

To nije bila velika tajna iako sam smatrao kako bi general

potraio pomo neke prikladnije osobe da je znao toan opis mojih

trenutnih dunosti. Nestale osobe ovih dana nisu moje podruje.

Nikada to nisu ni bile i kad sam nosio sivo, moj se posao

uglavnom vrtio oko toga da one nestanu. Siguran sam da e vam

Crna kua rado pomoi s vaim problemom ako im se obratite.

Uistinu, oni bi drage volje pomogli pronai divlju ki Ra-

tobornog Eda i po potrebi to zauvijek pamtiti. Odmahnuo je

glavom. Imao sam dovoljno posla sa Starcem za cijeli ivot.

Ako vas brine diskrecija, postoje brojne firme koje ju nude.

Mogu vam dati imena nekih renomiranih ljudi.

Ne elim diskreciju, rekao je ne ba razdraeno, ali manje

prijateljskim tonom nego do sada. elim tiinu. Ne elim apat,

tra, ne elim da se ikada prouje o ovome elim da se to nikada

nije dogodilo, a to mi ne moe ponuditi niti jedan od veih igraa.

Malo se ohladio i obrisao tragove pljuvake oko usta. Uostalom,

uo sam da si ti taj kojem se treba obratiti za sve to se odvija u

Gradu sjena.

Da? Od koga ste to uli? pitao sam. Nisam mogao zamisliti da

se general kree na mjestima gdje se spominje moje ime.

Iomhaira Gilchrista, rekao je i nasmijeio se mojoj reakciji.

Nema visoko miljenje o starom elinom ivcu?

Oh, ne bih to tako rekao. Da nam Stvoritelj nije dao bale- gare,

morali bismo vie vremena provoditi istei cipele.

On nije netko s kime se redovito druim. Ali gramzljivost ga ini

predvidljivim. Ja sam bogat, on to zna, i to mi daje kontrolu nad

njime.

Sav novac na svijetu ne bi mu kupio kimu on je kukavica i

beskoristan je kad zagusti. ak i kada biste mu mogli vjerovati da

vas nee preveslati, opet mu ne moete vjerovati da to nee uiniti.

Kimnuo je, ne u znak slaganja, ve kao da poruuje da to nije

bitno. Kakav god da je, razumije se u svoj posao, a njegov je posao

poznavanje ljudi i on kae da ti zna svoj.

To je bila prava mala igra rijeima iako sam zakljuio da je

najbolje da ga ne prozivam zbog toga. Premda mi laska to elini

ivac ima visoko miljenje o meni, injenica je da se ne bavim

pronalaskom nestale djece.

Stekao sam dojam da je Montgomery oeldvao kako e ovaj

razgovor tei glade. Duboko je udahnuo i zaljuljao se na stolici,

postrojio je trupe prije nego to je nastavio bitku. Nikada nisi

upoznao Rhaine?

Preznojio sam se kroz koulju. Zakljuio sam da u se preznojiti

i kroz sako ako ostanem due sjediti. Nisam, koliko znam.

Prilikom naeg zadnjeg susreta ona je jo bila dijete. Po

mnogoemu je i dalje dijete, pretpostavljam. Roland ju je oboavao.

Kao i ja. Ponekad se inilo da je to jedino oko ega se slaemo.

Naravno, ona mu je uzvraala naklonost. Bojim se da je to nakon

njegove smrti preraslo u oboavanje. to ga due nema, to ga ona

vie pretvara u sveca.

Potpuno sam se koncentrirao na prozor iza generala, mutan

zbog praine i prodornih zraka sunca.

On je uvijek imao visoko miljenje o tebi, Roland. ak i kad je

imao malo dobroga za rei o Kruni, a pogotovo Crnoj kui, za tebe je

uvijek imao samo lijepe rijei.

To je lijepo uti, rekao sam. Bio je to najneodreeniji odgovor

koji sam mogao smisliti.

Juer sam zamolio Iomhaira za imena triju osoba dovoljno

dobrih da pronau moju djevojicu, a koji nee otkriti moj prljavi

ve. Kad se tvoje ime pojavilo na vrhu tog popisa, moram priznati

da... U tiini je traio prave rijei. Bilo je oito da general nije sklon

iskazivanju osjeaja, a ja sam poelio da se njegovo suzdrano

dranje nastavi.

Nisam religiozan ovjek. Ali nekako, kad sam ugledao tvoje ime,

pomislio sam da Deve imaju prste u tome, da te vraaju u moj ivot

nakon tako dugo vremena.

Bio sam skloniji tome da na ponovni susret pripiem vrajim

planovima, a ne boanskim. Roland mi je bio prijatelj, rekao sam.

Nije mi promaklo kako je to bila jedna od rijetkih istina koje sam

izgovorio tijekom naeg razgovora. Da mislim da vam mogu

pomoi, ne bih oklijevao. Ali nisam netko tko daje isprazna

obeanja, a ovo ne mogu ispuniti. Ne poznajem Rhaine, ne znam joj

navike, drutvo, ne znam nita o njoj. Grad sjena je veliko mjesto,

ak ni ja ne ujem to se dogaa u svim njegovim dijelovima. A to

i da je pronaem? Nemam je kako prisiliti da se vrati, a premda je

okrutno, zakon mi ne dozvoljava da je strpam u vreu i prisilno

donesem vama. Dok sam ih tako izlagao inile su mi se poput

dobrih isprika, ne ak ni isprika ve objanjenja, i nadao sam da e

ih prihvatiti. ao mi je, gospodine, ali ne mogu vam pomoi.

Zavalio je trono tijelo natrag u stolicu, lice mu je postalo samo

sjenica onoga to je bilo trenutak ranije. Ne znam koji se osjeaj

moe usporediti s time kad starcu slomite srce, i to prije ruka.

Naravno, rekao je nerazgovijetno. Razumijem. ao mi je to sam

ti potratio vrijeme.

Nema problema, odgovorio sam pa dodao u elji da ga umirim:

Bilo je lijepo opet vas vidjeti, generale. Imam... lijepe uspomene na

vas i vaega sina. Opet smo se vratili laima. Imam samo lijepe

uspomene na Rolanda koje su ravnomjerno ispremijeane s

nekim uasnima.

Mislim da me nije uo, to je bilo u redu. Ustao sam iz kone

stolice za koju mi se zalijepila guzica. Ostavit u vas.

Kimnuo je u znak pozdrava, izgubljen u turobnim mislima.

Rukom sam drao mjedenu kvaku kad mi je pred oima pro-

letjela slika mukarca. Mukarca koji je nalikovao generalu, ali

imao je istu kestenjastu kosu kao i ena u medaljonu koji sam

ostavio na stolu. Oi su mu plamtjele poput baklji, oi koje biste

slijedili na kraj svijeta divlje, opasne oi koje daju obeanja u

koja je bolje ne vjerovati.

Mogao bih malo pronjukati, rekao sam, budala u loe

skrojenom odijelu. Ne dajem vam nikakva obeanja, ali...

Montgomery je skoio na noge i zaboravivi godine umalo

potrao prema meni od uzbuenja. Stvarno lijepo od tebe!

Utisnuo mi je medaljon u dlan i vrsto mi stisnuo ruku. Platit u

koliko treba, ne brini se o tome. Samo mi poalji raun, platit u

duplo sve to treba.

Jedino to sam trebao u tom trenutku bilo je maknuti se iz te

kue i ba sam to planirao kad mi je neto palo na pamet.

Generale, jo samo jedno pitanje, rekao sam. Oko ega ste se

svaali ?

Radost mu je nestala s lica. Njezina brata, tiho je odvratio.

Okolnosti njegova ubojstva.

Otiao sam ne rekavi nita drugo, kroz salon i kraj Bothina

negodujueg pogleda, dugim hodnikom koji je vodio prema

prednjim prostorijama pa kroz pozlaena vrata na ulicu. Sunce je

obasjavalo ovjeka koji je elio da moe ponovno proivjeti zadnjih

pet minuta. U stvari, elio je i vie od toga, ali prihvatio bi tih

zadnjih pet minuta.

2.POGLAVLJE

kvartu je bilo toplije nego to je bilo kod generala, toliko

vrue da je ono malo zakonite trgovine usahnulo, a ak je i

nezakonit posao patio. Preao sam cijeli put od Korovih Visova, a

pri tome sam susreo samo zapanjujue istroenu kurvu koja me

maloduno zazvala. Dao sam joj argent i rekao joj da se skloni sa

sunca.

Uavi u Teturavog grofa osjetio sam trenutak olakanja. Nema

se puno to rei za tu ustanovu iji sam suvlasnik. To je posve

obina kvartovska birtija u posve obinom dijelu Grada sjena

runa, otrcana, s klijentelom koja levitira na tankoj liniji izmeu

grubijana i pravih kriminalaca. No unutra je barem bilo prohladno.

U

To je puno znailo budui da je vani bilo tako toplo da ste mogli

ispei kruh na suncu.

Znailo bi jo i vie da je u blizini bio Adolphus, moj partner i

nominalni voditelj nae ustanove, kako bi mi natoio pivo. Ali nije

ga bilo. Kao ni Adeline, njegove supruge i osobe koja je birtiju

odravala likvidnom. Prostorija je bila prazna, preda mnom su se

protezali samo redovi grubo istesanih stolova koji su vodili prema

dugakom anku i privatnoj prostoriji. Trenutak kasnije iz nje sam

zauo glasove prema kojima sam se znatieljno uputio.

Kad sam ga upoznao, i u pola desetljea koje smo proveli ubi-

jajui ljude u slubi domovine, Adolpbus je bio stvarno impresivan

primjerak ljudskoga roda. Bio je toliko vii od metar i osamdeset da

se nikada nije ni izmjerio, ruke su mu bile jae od nogu jakog

mukarca, a lea iroka poput ceste. Da, lice mu je bilo izbrazdano

oiljcima od akni i neprivlano, ali to ne biste ni primijetili budui

da mu je glava bila tako visoko u zraku. Jo uvijek je tako izgledao,

samo bez oka koje mu je odnijela drenska strijela. Trinaest godina

lagodnijeg ivota i pijuckanja vlastita piva oblikovalo ga je u neto

slinije ljudskom biu. No i dalje je izgledao kao da moe baciti

kravu preko zida, kada bi iz nekog razloga osjetio taj poriv.

Smijao se kad sam uao, a trojcem koji ga je okruivao domi-

nirao je i energijom i veliinom. Trebalo mi je malo vremena da ih

smjestim. Prepoznavanje sam automatski popratio mrtenjem.

Zdravo, porunice, Hroudland je odmah poeo pristojno.

Dugo se nismo vidjeli. Pruio je ruku. Blesavo je tako stajao pa ju

je spustio.

Dugo? Nisam toga bio svjestan. Izgleda da ne provodim puno

vremena razmiljajui o tebi.

Hroudland je tuno kimnuo, kao da se nadao da e od mene

doivjeti neto bolje, ali nauio je to ne oekivati. teta. Jer mi u

Udruzi veterana mislimo na tebe i svu nau brau iju je rtvu za

prijestolje i zemlju trenutna vlada zaboravila.

Hroudland je bio prototip asnika srednjega ranga, osoba koja je

slinija apstraktnom idealu nego pravom ovjeku. Dajte mu

problem i on e ga rijeiti, ali nee potratiti ni sekunde

razmiljajui zato ga rjeava. Nije uope bio glup, ali pamet je

koristio tek kad biste mu to naredili. Nisam imao visoko miljenje o

njemu, ali kompanjoni su mu bili takva sorta da bih se drage volje

porezao, pobratimio s njim, poljubio ga u obraz i zvao bratom.

Roussela sam poznavao deset nesretnih godina, a i dan-danas

me taj nesklad izmeu njegova djeakog lica i duge povijesti

nasilja ostavljao bez teksta. Spadao je u rijedak dio populacije

Carstva, bio je Rouender za kojeg je rat bio jedinstven blagoslov.

Bio je to u jednakoj mjeri blagoslov i za pse lutalice koje je, prije

nego to je pristupio vojsci, znao objesiti i rasporiti, razvui im

crijeva po ploniku i prouavati meso metalnim instrumentima.

Stanje na fronti pretvorilo je Roussela u ubojicu prije esnaestog

roendana, ali ni da je ostao civil, situacija ne bi bila puno

drugaija. Iako mi je jedva sezao do ramena, i imao plave oi i

rumene obraze poput porculanske lutke, on je bio taj kojeg sam

drao na oku. Hroudlandov vii rang bio bi posve beznaajan kad bi

si on utuvio u glavu da nekoga eli ozlijediti.

Zec je, s druge strane, bio ono to oekujete od biveg pjeaka

koji je postao kriminalac. Kao da ste naslagali drvene kaete pa na

vrh stavili glavu prekrivenu oiljcima i nos sa smrskanom hrska-

vicom. Povrh svega za facu mu je vjeito bio zalijepljen osmijeh: i po

kii i po suncu, i kad je rezao grkljane, i kad se rjeavao trupala.

Njegov je nadimak bio primjer otrovnog humora koji esto

susreete u vojsci jer nisam mogao zamisliti ovjeka koji bi manje

nalikovao tom njenom dugouhom stvorenju.

Zato ste se upicanili, porunie? pitao je.

Nedjeljom ruam s tvojom enom pa se volim dotjerati.

Zec se nasmijao, a trbuh mu se zatresao na krupnome tijelu.

Nisam oenjen.

teta. Svi bi se trebali oeniti. No dodue, moda su te duge

godine ivota u barakama punim Rigunaca u cvijetu mladosti

odvratile od njenijeg spola.

Roussel se trznuo, njegove luake oi su opasno bljesnule, ali

Zec ga je osujetio praskom smijeha i dobronamjernim mahanjem

glave. Zaboravio sam koliko ste duhoviti, porunie.

Samo kraj tebe. im ti ode, okreem se boci i tiini. Kad smo

ve kod toga, moete li mi rei kada mogu oekivati va odlazak?

Bar jo nije otvoren, a imamo stroga pravila o gostima.

Hajde, rekao je Hroudland. Svi smo mi vojnici.

Je li Kancelar zapoeo novi rat bez moga znanja? Uputio sam

mu neiskren osmijeh. U svakom sluaju, ja sam svoje odradio

tako da to god ti bio, Hroudlande, to nema veze sa mnom.

To je bilo previe za Roussela. Ovio je prste oko kratkog maa

kojeg, nekim divnim udom, jo uvijek nije isukao iz korica.

Nemoj, rekao je Hroudland koji je proveo dovoljno vremena u

drutvu tog luaka djeake grae pa je i bez gledanja znao kad on

naginje prema nasilju. Porunik se samo alio. Voli se on aliti,

na porunik, a mi volimo porunika pa nam to ne smeta. Porunik

je pametan ovjek, jako pametan on zna da mu mi uvamo lea

i zastupamo njegove interese, zna da bi nam Kruna, kad je Udruga

ne bi prisilila na potenje, uzela sve to nam pripada i izbacila nas

na ulicu.

Nisam siguran da sam tako mudar kakvim me predstavlja.

Onda je dobro to smo navratili kako bismo te educirali, po

prvi put sam mu uo otrinu u glasu.

To me podsjetilo, Hroudlande. Kasnim sa lanarinom. Posegao

sam u stranji dep, izvadio prljavi bakreni novi i dobacio mu ga.

To bi trebalo biti dovoljno zauvijek. Mislim kako nema potrebe

da vie dolazite.

Hroudland je prouio novi, razmislio je li bolje popustiti, ali

koji god da je bio razlog njihova dolaska, nisu se doli prepirati.

Uostalom, vjerojatno je shvatio kako nema dovoljno ljudi da nad-

vlada i mene i Adolphusa. Ovio je prste oko novia i s osmijehom

ga spremio. Nismo doli vidjeti tebe, porunie to je bila samo

sretna sluajnost. Doli smo vidjeti majstora. Prijateljski je

kimnuo prema Adolphusu. Junak Aunisa zna da je uvijek

dobrodoao na naim sastancima.

Mahnuo je delma te su se uputili prema izlazu. Zec je na licu

cijelo vrijeme imao isti cerek, ne bi promijenio taj izraz lica ni da je

situacija krenula drugim, manje prijateljskim putem. Roussel je

izgledao poput djeteta kojem je ispala duda, alio je to je izgubio

najbolju priliku toga dana da gleda kako netko krvari.

Smotao sam cigaretu koju nisam uspio popuiti kod generala i

za svaki sluaj dodao malo snenotrsi. Adolphus je nijemo stajao,

zajapuren i nervozan. Za nekoga tko je golim rukama ovjeku slo-

mio kraljenicu, stvarno se uasavao verbalnih sukoba.

Koji kurac su uope doli ovamo? pitao sam.

Samo da pozdrave. eljeli su znati to mislim o novom zakonu

koji nam Kruna namee.

To su ti rekli?

Ne vjeruje im?

Da mi Hrouland kae da e sutra zasjati sunce, izvadio bih

zimski kaput iz ormara.

Nisu oni skroz loi. Zec je drueljubiv tip.

Ono su oiljci od drueljubivosti?

Oni su vojnici, rekao je Adolphus, a posljednju je rije izgovorio

s potovanjem od kojeg mi se dignuo eludac. Poput nas.

Potedi me te prie da smo braa po oruju. Unovaili su petinu

populacije ne misli li da se tu nalo i neto trulei?

Slegnuo je ramenima, nije elio ulaziti u tu prepirku, ali ja

nisam odustajao. Sjea se to se dogodilo posljednji put kad je

Udruga imala mo?

To je bilo dovoljno da se zainati. Roland Montgomery je bio

dobar ovjek.

S loim idejama. Bila je to nezgodna sluajnost to mi je on u

mislima dva puta u dva sata ili sam barem tada tako mislio.

Imao je pravo da se trebamo zauzeti za sebe, da ih ne smijemo

pustiti da nas iskoritavaju, rekao je Adolphus. Kruna nema

prava oporezivati nae penzije.

Rat je zavrio i nekoliko stotina tisua mukaraca

neceremonijalno je izbaeno na ulice Rigusa. Mukarci ranjenih

tijela i umova ije su jedine vjetine bile kopanje rovova i ubijanje.

Neki su se okrenuli zloinu, a veina zveckanju limenim alicama

na uglovima. Poeli su davati lou sliku, glavni grad bio je zatrpan

slomljenim tijelima bivih junaka. Moda su se oni mudriji meu

ministrima zapitali to bi se dogodilo kad bi se njihova biva vojska

odluila vratiti starom poslu briga koja se pojaala kad je Roland

Montgomery osnovao Udrugu veterana, velikim dijelom kako bi

nagovorio bive drugove da uine upravo to. Reparacije su poele

pristizati, Krunina je blagajna za promjenu bila puna. inilo se

mudrim mali dio drenskog novca dati mukarcima koji su ga

osvojili.

I tako je nastalo vojnikovo srebro: dijelom iz krivnje, dijelom iz

straha. Pola okra mjeseno, do kraja ivota, za svakog mukarca

koji je sluio vojsku. Nedovoljno da osnujete obrt, kupite kuu ili

prehranite obitelj. Dovoljno je samo da polako umrete, dok s neki-

me dijelite leaj u prihvatilitu, daleko od oiju prolaznika.

Smatrao sam da je to usrana plaa za uslugu koju smo pruili i

uglavnom se nisam zamarao odlaskom u porezni ured kako bih je

podigao. Ali veini mojih suboraca to je bila svetinja, neto

napuhano izvan proporcija stvarne vrijednosti.

Tipino za nju, Kruna nije razmiljala dugorono o tome to e

se dogoditi kada ponestane novca od ratne odtete, to se dogodilo

prije vie godina. Riznice su se ispraznile pa je Kancelar poeo

zagovarati oporezivanje vojnikova srebra kao redovitog primanja,

bio je to impresivan potez kojim bi Kruna jednom rukom uzela

natrag ono to je drugom davala.

Vlada sjebe ljude to vlade rade. Ne bih ti trebao to

objanjavati.

Adolphus je slegnuo ramenima durei se na nain neprimjeran

za svoju veliinu i godine. Nije fer da su nas tako brzo zaboravili.

Prvo porez, a sada vrijeme? to e sljedee? Satjerati smrt u

kut i natjerati je da ti se pokori?

Adolphus je oprezno pognuo glavu. Ne bi smio tako bogohuliti.

Moda te slua Ona Koja eka Iza Svega.

Ona uvijek slua, Adolphuse i ona diktira ritam. Bacio sam

cigaretu na pod i ugasio je. Znao sam da e to Adeline morati

poistiti, ali tako sam naglasio svoju izjavu. Naravno, ako se

spetlja s Udrugom, moda je natjera da u tvom sluaju ubrza.

Odluio sam s tom misli zavriti razgovor, uostalom imao sam

jo posla. Ostavio sam Adolphusa da razmilja o svojim po-

grekama, ili vjerojatnije o tome zato je odluio pokrenuti biznis s

blesavim upkom, te sam se uskim stubitem uspeo u svoju

mranu, tronu sobu. Presvukao sam se u obinu odjeu i odvojio

trenutak da ispunim glavu vilinskim dahom prije nego to sam

izaao na ulicu.

3.POGLAVLJE

Niti jedan aspekt vojne slube nije mi bio pretjerano drag, no da

mi stavite no pod grlo i natjerate me da odaberem, vjerojatno bih

kao najmanje uasno razdoblje izdvojio ono kada nikoga nismo

ubijali. Trajalo je kratko, samo nekoliko tjedana, koliko je trebalo

da prevezu etrdeset tisua vojnika iz Rigusa u Nestriju te da nam

tutnu oruje u ruku. I dalje je to bilo grozno razdoblje izgubljeni

dani na vrelom suncu na kojem smo vjebali pokrete kopljem i

otricom, slobodni sati koje je ispunjavao amor drugih budala,

dovoljno blesavih da se prijave u vojsku. No opet, bilo je

neusporedivo bolje od onoga to je uslijedilo.

Naravno, to nismo znali toga jutra kad se odvila Bitka kod

Beneharnuma. Budui da smo samo nauili stajati u redovima i

uperiti oruje u istome smjeru, svi smo bili uvjereni da e se od nas

samo to i oeldvati. Nai nadreeni, koji ni sami nisu bili vrsni

stratezi, poticali su takvo razmiljanje, ak su ga dijelili s nama.

Kroz redove se irila neobina letargija, od asnika koji su pili,

kockali i openito radili budale od sebe, do bubnjara pukovnije,

koji nije znao udarati ritam jen-dva ni kad nam je ivot ovisio o

tome - a ispostavilo se da zaista ovisi.

Tada sam bio vojnik bez ina, najnia ljestvica na stvarno

visokim ljestvama. Taj poloaj mi nije odgovarao. Svi smo mi samo

marionete, ali meni je drae da su moji konopci manje vidljivi. Ne

moete se ak ni pretvarati da posjedujete slobodnu volju kad svaki

atom energije troite onako kako vam narede ljudi koje nikada ne

vidite, koji vam djeluju udaljenije od Prvoroenog i njegove brae

iako posjeduju puno manje mudrosti od njih.

Od jutra smo stajali u formaciji nagurani jedni na druge, dok su

artiljerci ispaljivali planinu eljeza u jalovu pokuaju da unite

neprijatelja. U Velikom ratu dolo je do znatno vee uporabe topova

u ratovanju, nedavni industrijski napreci omoguili su njihovu

masovnu proizvodnju. Naravno, moete izgraditi hrpe topova ali to

nita ne znai ako nemate osobe koje znaju ciljati. Jedno je nepi-

smenu seljaku pokazati kako vitlati maem protiv jednako neukog

Drena, a drugo je obuiti ga kako bi ispravno uoavao protivniko

topnitvo. Kako se sukob zahuktavao, i kada su topnici usavrili

vjetine, tanad je postala ubojita poput kuge i na zvuk paljbe cijele

brigade sranih mukaraca bacale bi se u zaklon ali ti su dani

bili jo u dalekoj budunosti. Vojnici u naoj bateriji bili su

poluslijepi ili potpuno retardirani pa u cijeloj Nestriji vjerojatno nije

bilo sigurnijeg mjesta od onoga na kojem se nalazila protivnika

vojska, nekih osamsto metara od nas. Po prvi put su i Dreni bili

jednako nesposobni pa je prolo barem sat vremena za vrijeme

kojih su komadi metala padali u blato nekoliko stotina metara

ispred nas.

Ako elite traktat o vojnoj povijesti, nemate sree. Nisam znao

tada, a ni sada ne znam to je to u Beneharnumu u smrt zvalo

deset tisua ljudi, zato je ba taj komad zemlje morao biti

natopljen krvlju. Pretpostavljam da je svako mjesto jednako dobro

za umiranje i nikada nisam uo mrtvaca koji se ali zbog mjesta

smrti.

asnik koji nam je izdavao naredbe svakako se nije potrudio

objasniti nam situaciju. Barem je izgledao uvjerljivo dok je sjedio

na bijelom ratnom konju i dramatino mahao sabljom iako smo bili

usred artiljerijskog napada i nismo uli ni rije njegova govora.

Pretpostavljam kako nas je poticao da umremo za Kraljicu i do-

movinu, i premda staru kuju nisam nikada vidio i nisam bio lud za

onime to sam upoznao od njezina kraljevstva, pola sata kasnije

ipak sam se naao u prvim redovima njezine vojske, naslonjen na

koplje dugo est metara koje sam zario u tlo ekajui mar u smrt.

Adolphus je pokraj mene radio isto, mada je koplje kraj njega

golemog izgledalo poput granice. U svjetlu dogaaja koji su usli-

jedili, primamljivo je naem prvom susretu pripisati veu vanost,

ali iskreno, bio je samo jo jedno lice u pukovniji iako smjeteno na

tijelo koje je nadvisivalo sve ostale. Nisam puno znao o njemu, niti

sam elio znati nisam vidio smisla u zbliavanju s drugima kad

je mogunost njihove smrti bila tako realna. U govoru mu se uo

brdski naglasak, bio je deko sa sela koji je odrastao bacajui blato,

muzui krave ili to god da farmeri rade. Rekao mi je da je selo prvi

put napustio kad se prijavio u vojsku, jednako se silno elio

maknuti iz provincije kao ja iz geta.

Artiljerijski napad konano je zavrio. Adolphus je pljunuo na

tlo. Jebena uvertira.

Predivna, odgovorio sam. Bili smo vrsti poput elika. Morali

smo drati oruje kako bismo sakrili da smo oduzeti od straha.

Imali smo razloga. Prednji red ba i nije bio najsigurnija

lokacija. Ostatak redova odreen je nasumino, ali nas dvojica smo

se dobrovoljno javili to je znailo da emo primiti duplo veu plau

i, jo vanije po mom miljenju, imali smo priliku da nas uoe

asnici. Nisam se prijavio u vojsku da budem na dnu zapovjednog

lanca htio sam postati netko, a to nisam mogao ostvariti skriven

u zadnjim redovima.

Naravno, moje nade za napredovanjem zavisile su o tome da

preivim susret s neprijateljem i kad je bubnjar zapoeo udarati

neujednaen ritam, shvatio sam da situacija uope nije

izjednaena. Iza nas je bilo pet redova mukaraca, prepametnih da

zauzmu nae mjesto na proelju, koji su poeli stupati za nama,

koplja podignutih u zrak. Marirali smo preko bojita pruskim

korakom, naem neelegantnom jeu pridruile su se stotine drugih

sa svake strane i siguran sam da tako neobina skupina dvonoaca

nikada nije koraala zemljama Trinaest kraljevstava.

Bitke se esto zamiljaju kao duel izmeu generala, igra aha

koja se odvija u stvarnom vremenu, a mi pijuni samo smo

produetak njihovih namjera. Dvadeseta je uzela brdo, pie u

povijesnim knjigama. Ali ja u vam rei da biste imali drugaiji stav

da ste bili lan Dvadesete. Koje brdo? moda biste se upitali. I

zato ga, dovraga, uzimam?

U prednjim redovima velike aglomeracije ljudi praina koju

uzdiu koraci ispuni vam vidno polje, a zvuk disanja nadjaa sve

ostale i imate sree ako uoite nizbrdicu pred sobom. To je prije

nego to uope stignete do neprijatelja, kada vam se fokus posve

suzi. Bio sam u mnogim bitkama i rijetko sam u njima imao pojma

o tome to se dogaa. Dovoljno je znati da vam netko uva lea i

usmjeriti preostalu energiju na to da vi uvate njegova.

Kako se udaljenost izmeu nas smanjivala, uoio sam svog su-

parnika, ovjeka iji je zadatak bio zaustaviti moj napredak, raniti

me i pokuati ubiti. Dok sjedite u kampu, pola vremena provodite

razgovarajui o njima, razmjenjujui folklor koji prodajete pod

mudrost.

S vremenom postane teko razmiljati o neprijatelju kao ne-

emu sastavljenom od jedinici, ponete misliti da ste proglasili rat

velikim, jedinstvenim organizmom. Ugledavi lice ovjeka pred

sobom, shvatio sam da je to pogreno. Oklop mu je bio drugaije

boje, ali nije se ni po emu razlikovao od mukaraca koji su stupali

uz mene, pa ak ni mene samog.

Bila je to neobina spoznaja, o kojoj nisam imao vremena

razmiljati. Breme onoga to se od nas oekivalo, moemo ak rei

dunost, tjeralo nas je da se kreemo naprijed. Nekih pedesetak

koraka od neprijatelja pruio sam koplje istovremeno s ostalima.

Koplje je neobino oruje. U borbi prsa o prsa beskorisno je

poput sisa na biku, ali neprobojna je barijera ako ga stavite u ruke

nekolicine stotina mukarca dovoljno pametnih da ih upere u

istom smjeru, a dovoljno glupih da ih ne odbace i odu kui. Ali to

mu je jedina prednost ne moete njime izvoditi sloene pokrete ili

razviti tehniku, njime ne vitlate, ve ga samo drite ravno. Mislim

da smo svi zamiljali kako e u zadnjem trenu Dreni pojuriti na-

prijed i nabiti se na nae iljke. ini se da su oni dijelili tu zabludu

jer su nekoliko metara prije udara obje strane poele usporavati, i

u jednom trenutku ludosti sam se pitao hoemo ii svi odustati i

vratiti se kui.

Ali mukarci iza nas tjerali su nas naprijed, oni nisu nita vidjeli

pa im je promaknuo taj nalet straha i ljudskosti koji je usporio nae

kretanje. Uspio sam ostati na nogama, ali vrh moga koplja je

bezopasno poletio u zrak. Sreom, Dren koji je marirao prema

meni bio je jednako nesposoban i dogodilo mu se to isto. Moj lijevi

susjed nije bio te sree, koplje je probilo njegov koni oklop i izalo

mu kroz lea, tjerano silom vojnika koji su stupali.

Druga stvar kod koplja je da je oko est metara dugo, a samo je

nekoliko centimetara u stvari opasno. Ako promaite vrhom, i dalje

vas dijeli veliki razmak u kojem zurite u protivnika dok oboje serete

u gae od straha. Ali proe samo nekoliko sekundi prije nego to

vas nezaustavljiva sila kretanja spoji, a gusto zbijena masa vam ne

doputa puno prostora za manevar.

Svi oko mene drali su koplja kao da je to neki urok protiv smrti,

ali meni se nije dalo zajebavati s time pa sam ga odbacio i izvukao

dugi bode s opasaa. Pokret je bio nezgrapan, elom sam se

odgurivao od Drena pred sobom, ali uspio sam okrenuti oruje i

zariti mu ga u eludac tono iznad zdjelice, ispod zatitnog oklopa.

Za razliku od veine mojih suboraca ja sam ubio prije nego to

sam se pridruio vojsci i znao sam kako je gledati mukarca koji

vas promatra blijedim pogledom dok ta sila koja ga pokree curi

van kroz rupu koju ste vi stvorili. Uvijek bih neto osjetio, mogao

sam nabrojati sve ljude koje sam poslao Onoj Koja eka Iza Svega,

mogao sam vam rei zato sam smatrao da joj ih moram poslati. Ne

opravdati svoj postupak neu se pretvarati da sam to mogao

ali u najmanju ga ruku objasniti, a ne samo rei da je nosio odoru

drugaije boje od moje.

Naravno, u aru borbe jedva da sam procesirao taj trenutak.

Bode mi je opet letio zrakom, kao da se svojom voljom zario u mog

suparnika. Gledao sam ga kako umire dok mi je glava bila

pritisnuta uz njegovu, dok smo bili blizu poput ljubavnika. Nakon

treeg zamaha mlitavo je klonuo na tlo i volio bili rei da sam neto

osjetio, ali iskreno, tada mi je krv toliko kljuala da sam vidio samo

sljedeeg mukarca pred sobom i zakoraio preko trupla; zapravo

sam stao na truplo i bacio se na Drena koji je stajao iza njega.

Bio je brz i odbio je vrh moje otrice kopljem te su nam se oruja

spojila zbog pritiska vojnika iza nas. elom sam ga opalio po nosu,

razbio tu krhku kost i zamrljao elo krvlju, ali on nije pao, samo je

ukoeno reao na mene krvavoga lica. To je bilo moje upoznavanje

s onime to e brzo postati, zajedno s glupou i kukavilukom

visokih asnika, moje prokletstvo sljedeih pet godina

legendarna muda Drena, ta spremnost da trpe bol i neugodu kao

da je ne osjeaju, uz pomo kojih su svaki poloaj drali do zadnjeg

ovjeka, do posljednjeg daha zadnjeg ovjeka.

Ali opet, meso nije kamen, i prst slobodne ruke sam mu uspio

zariti u oko pa je jauknuo i pustio koplje da ga ne oslijepim, a ja

sam mu zario otricu pod grlo i preao na idueg.

Ne znam je li zbog rupe koju sam stvorio ili zbog nekog drugog

faktora, ali osjetio sam da njihova linija poputa. Nisam to vidio,

vidio sam samo ono to je bilo direktno preda mnom i neke mutne

pokrete krajikom oka ali osjetio sam to nekako, kao kad vjetar

mijenja smjer. Nai su! netko je povikao i shvatio sam da sam to

bio ja. Gurnite jo jednom!

Moda sam imao pravo, moda sam se prevario, nikada nisam

imao prilike saznati. Zato to je samo sekundu nakon to sam to

izgovorio, dok se duga, vijugava linija Drena poela raspadati i

okretati, a pobjeda nam je bila nadomak ruke, svijetu doao kraj.

Tako se barem inilo. U praksi rezultat dobro izvedenoga bojnog

uroka izgleda poput eksplozije crnoga praha. Oboje rezultira

unitenjem velikog broja ljudi, rasprivanjem kostiju i mozgova

no jedan detalj koji prati uporabu magije, to jest koji je zapravo ne

prati, je bilo kakav zvuk. Za razliku od zaglune buke topa, urok je

posve beuman. Krajikom oka ugledao sam bljesak koji me umalo

zaslijepio. Ali nije ga pratila buka, nita to bi me zvukovno obavi-

jestilo o holokaustu koji se odvijao.

Vakuum je ubrzo ispunila vriska umiruih suboraca koji su bili

te sree ili nesree da ih zahvati eksplozija. Izbjegli su smrt u borbi,

a sada su im se udovi pretvarali u prah. Njihove je povike trenutak

kasnije nadglasala pjeadija na koju urok nije izravno djelovao, ali

koja je brzo shvatila da su nai redovi nepovratno razoreni i da

nemamo podrku s krila.

Spremni na ovaj nagli napad, Dreni su udvostruili napore i

vratili se u formaciju. Nagli nestanak znatnoga dijela nae jedinice

otvorio je malo prostora u mojoj perifernoj viziji, ali nisam imao

vremena vie zapaati jer mi se pribliavao pjeak koji je htio

osvetiti dva pala druga. Moj je no pukao na kraljenici zadnjeg

Drena, bacio sam drale i ramenom nasrnuo na njega u nadi da u

ga dohvatiti prije nego to me probode.

Oborio sam ga na do, rukama istiskivao ivot iz njegova tijela,

kad mi je palo na pamet da se redovi iza mene jako sporo pribli-

avaju kako bi mi pomogli. Dok je zadnji dah izlazio kroz njegova

usta brzo sam podigao pogled i uasnuto shvatio da nitko ne prilazi

jer gotovo nikoga nema. Naa je linija bila slomljena, doslovno

nitko nije ostao na nogama osim Adolphusa i mene. ini se da je,

dok sam ja bio zauzet davljenjem ovjeka, ostatak nae divizije

procijenio situaciju i odluio kako je najmudrije to hitrije

napustiti to podruje.

Ratovanje se temelji na masovnoj histeriji kojom individua

zamijeni vlastitu dobrobit za kolektiv, no koliko god ta manija bila

vrsta prilikom mara, brzo se ispue u jeku bitke. Jednog

trenutka marirate istim korakom, vae je postojanje samo kap

krvi koja se filtrira u srcu. Onda naiete na neku prepreku koja vas

posve oslobodi zablude i te apsurdne ideje da je ita na svijetu

vanije od odgaanja vlastite smrti pa bacite oruje i pojurite

prema zadnjim redovima i spremni ste zgaziti suborce ako

zakljuite da su vam prepreka.

Tada odcrijete pravi karakter ovjeka, shvatite s kime ste

spavali, jeli i srali. Iako }e bitka bila izgubljena, a na je cilj propao,

to ne biste shvatili promatrajui Adolphusa koji je obuzet radou

borbe zaboravio da smo izgubili. Riknuo je poput pravoga lava,

gurnuo Drena protiv kojeg se borio i razmahao se lijevo-desno

kopljem te slomio vrat jednome, a lubanju drugome i osigurao si

trenutak odmora otjeravi okolne vojnike.

ak je i tada nastavljao koraati prema naprijed pa sam ga

primio za oklop odostraga, ne dovoljno da ga zaustavim, ali

dovoljno da obrati panju na mene. Adolphuse! povikao sam kako

bi me uo preko buke. Gotovi smo! Idemo!

Tuno je pogledao neprijatelja, onu aicu koja nije pojurila za

naim drugovima u bijegu ve su umjesto toga pokazivali uznemi-

rujue znakove ponovne agresije.

Odmah, Adolphuse! rekao sam glasom koji sam kasnije poeo

smatrati svojim zapovjednim glasom. Kratko je kimnuo i zajedno

smo se poeli povlaiti.

Priroda povlaenja je takva da pobjednici djeluju jednako

zbunjeno kao i gubitnici, kao da ste se bacili na zakljuana vrata pa

otkrili da se ona otvaraju na najnjeniji dodir. Naa se strana vie

nije ni pretvarala da je organizirana cjelina, ali ni Dreni nisu bili

sloeniji. Neki su jurili za petama naih vojnika u nadi da e im

smanjiti broj. Neki su ve zapoeli surov, ali unosan posao plja-

kanja mrtvaca. A velik je dio njih, u stvari zapanjuju postotak,

besciljno tumarao u posvemanjoj zbunjenosti.

U takvoj ludnici ste u prednosti ako uspijete zadrati neki

osjeaj za smjer i nas smo dvojica osmislili uspjenu borbenu

taktiku povlaenja. Naao sam odbaeno koplje i podigao ga

paralelno s Adolphusovim, okretali smo ih oprezno prema svima

koji su nam se previe pribliili dok smo koraali natrag, polako i

sa svrhom. Veina Drena koja je jurila za naim stranjim

redovima nije na nas obratila panju, ne kada je okolo bilo puno

lakih meta.

Mar prema njima trajao je samo deset minuta, ali povlaenje je

trajalo dva puta toliko, tri puta, kvragu, pet puta. Ne znam.

Djelovalo je poput vjenosti, mrtvi i umirui bili su svuda oko nas,

populacija osrednjega grada pretvorena u hrpe trulei. A jauci,

Prvoroenog mi, ti jauci. Bili su poput jakog vjetra, naleti jada,

straha i mrnje tisua mukaraca usmjereni na vas.

U jednom sam se trenutku spo taknuo na le i pridruio se

pjesmi, uvjeren da e Adolphus odabrati opstanak, a ne nae novo

sklepano prijateljstvo. Ali nije stajao je nada mnom miran poput

kipa i neprijatelj nam se nije pribliio.

Sve je postalo lake kad smo se povukli do karavane. Dreni su

brzo izgubili interes za ubijanjem i okrenuli se krai svega to se

moglo pojesti, popiti, prodati ili pojebati. Do mraka smo bili osam

kilometara od fronte pokuavajui nai svoju jedinicu u moru

slomljenih ljudi. Ranjenici su umirali bez njege, a asnici nikome

nisu znali pomoi, kao to nas nisu znali spasiti od te katastrofe.

I to je bilo to dvadeset minuta u sunano jesenje popodne

oglasilo je smrt dotadanjeg taktikog ratovanja, vijoreih barjaka,

glazbenika koji udaraju ritam regimentu, jurianja konjice i

vojnika u zgusnutim redovima. Od tada nadalje postojale su samo

lopate i rovovi, rupe ispunjene blatom i govnima, prenje ljeti i

smrzavanje zimi te, naravno, vjeito mokra odjea. Taktika je

promijenjena u jurianje preko puste niije zemlje pod okriljem

noi; vojske dvaju naroda, goleme i raskalaene poput skakavaca,

gubile su ivote bez reda, svrhe i razloga.

4. POGLAVLJE

itavo je more ljudi iz srednjeg i vieg stalea koji su roeni u

gradu, koji cijele ivote ive i rade u Rigusu, koji se oene, posiju

sjeme i na kraju poivaju u svojoj parceli, a ni u kojem trenutku ne

stupe u Grad sjena. Tim je ljudima Grad sjena mjesto usporedivo s

agnostikovim shvaanjem pakla apstraktno neugodno mjesto

koje ne zasluuje dublje razmatranje s obzirom na male anse da

e se ikada ondje zatei. Kada pomisle na njega, ako to uope ine,

pomisle na neto nebitno, neto to nema veze s njihovim ivotima.

Kako to ve biva sa iroko rairenim idejama, ova je posve

netona. Grad sjena nije odvojen od Rigusa nije njegov nuspro-

izvod i nije njegovo kopile. Grad sjena je srce metropole, jednako

kao i Stari grad sa svojim palaama i parlamentom, bljetavim

tvravama i irokim alejama. Bogati i uhranjeni trebaju Grad sjena

jednako kao i njegovi stanovnici, trebaju mjesto udaljeno od jarke

svjetlosti, dovoljno blizu da stignu do njega kad padne mrak, a

dovoljno udaljeno da ih smrad ne slijedi do doma.

U lanoj udaljenosti izmeu ta dva svijeta posrednici zarauju

svoj kruh. Recimo da ste bogati trgovac ili barun i da trebate

skrovite za kasnononi randevu, ali vaa supruga nikada ne smije

za to saznati nema problema, gospodine, nema nikakvog pro-

blema. Predajte nekoliko okra i dobit ete malo ljubavno gnijezdo,

armantan stan u visokom prizemlju nedaleko Okuke, a jedva da

e vas koji papir s njime povezivati. A recimo da ste pribavili takav

zgodan komad nekretnine i elite ga ispuniti jedrom djevom i malo

snenotrsi, ili naoitim mladiem i korijenom urobora, ili

maloljetnicima i zmajevcem pa va intermedij poznaje svakakve

ljude, gospodine, i nikome ne bi uskratio ono to mu prua uitak.

Barem ne tako uglednom gospodinu visokoga roda. Moemo dalje

zamisliti da vaa bolja polovica nanjui ljubavnicu ili postane sum-

njiava jer se njezin miraz neobjanjivo topi te vam odlui postati

teret tada, kao to smo ve rekli, posrednik poznaje raznorazne

ljude, stvarno svakakav svijet, i smatra kako bi vam mogao pomoi

i s tim nezgodnim problemiem.

Prljav je to posao, ak i po opim mjerilima, a Iomhair Gilchrist

bio je njegov izuzetno neugodan predstavnik. Ponizan i pri-

jevaran, konstantan jedino u opinjenosti brzom zaradom koja ga

je zaslijepila pa nikada nije stekao nita dugorono. Prepametan za

vlastito dobro, u trenu je zaboravljao daje kukavica, sve dok ga sila

nije na to podsjetila. Bilo je prilino izgledno da e smrt doekati u

nekoj uliici i svaki me put iznenadilo to se to jo nije obistinilo.

Iako nikada nismo imali puno kontakta i da zanemarimo tu

sklonost izdaji, opet mi je djelovao prljavije od kurvin meunoja.

Ali u ivotu nije sve uvijek idealno pa sam izaao iz Grofa i

krenuo prema Gilchristovu uredu, trudei se pri tome drati hlada.

Stanovao je u Ulici jabuka, u oronuloj graevini stisnutoj izmeu

dvije zgrade. Na novo obojanom znaku iznad vrata pisalo je:

Iomhair Gilchrist, posrednik. Privatan i povjerljiv. Ispod toga, i

dalje vidljivo kroz novi sloj boje, netko je velikom slovima napisao

pizda. Na trenutak sam razmiljao da pokucam.

Soba je bila samo runa ljutura iako se to dalo zakljuiti i

izvana. No niste mogli oekivati tu koliinu nereda, kao da je rijeka

smea istekla iz korita. Stol nasred prostorije, stolci oko njega,

klupa uza zid i sam pod sve su to prekrivale hrpe papira

biljeke, ispisi, rauni i pisma, neki naslagani tako visoko da ste

mogli na njih sjesti, drugi u pristojnijom kupovima koji su sezali

samo do glenja.

Glichrist je sjedio na stolici iza pisaeg stola, na jedinom mjestu

gdje se ovjek mogao smjestiti u tom uredu. Dio Iomhairova

uspjeha, koliko je on uope mogao tvrditi da je uspjean, mogao se

pripisati tome to mu tijelo nije odraavalo prazninu due. Umjesto

izobliene figure, ugledali biste punanog, simpatinog

Tarasaighna, rumenog i ozbiljnog. Nije ni po emu bio upeatljiv,

ali isto tako niste osjetili trenutni poriv da ga umlatite prvim tupim

predmetom koji vam dospije pod ruku. Imao je brk nalik debeloj

gusjenici koji je trljao kad je elio odavati dojam duboke

kontemplacije. Bio je previe sklon toj navici i preesto je gladio

brk, kao da je to mrlja koju treba ukloniti marljivim ienjem.

Podigao je pogled kad sam uao i mada se ve u jednostavnom

odijelu od tvida preznojio od vruine, uinilo mi se da se orosio

novim znojem kad me ugledao. Warden! Ba lijepo od tebe to si

navratio kako bi mi zahvalio na nedavnom angamanu koji sam ti

osigurao. Na stolu je bila kutija jeftinih cigara koju je otvorio,

odabrao jednu i mahnuo mi nudei.

Podigao sam bunt papira sa stolice preko puta njega i bacio je

bez oklijevanja. Gilchrist se lecnuo kad su pale na pod. Zbog toga

sam doao? pitao sam sjedajui i ignorirajui ponuenu cigaru.

Ima kakav drugi razlog? I premda cijenim tvoju uljudnost,

zaista nije potrebna. Uvijek gledam kako mogu pomoi dragim

prijateljima, kako pribaviti pokoji posli onima koji su za mene

toliko uinili. Iomhair je volio odraditi obje strane dijaloga.

Najvee mi zadovoljstvo prua spoznaja da sam ti uspio uini

uslugu, koliko god ona bila mala.

Zato jebote... , zapoeo sam i razvukao tu drugu rije, ...

misli da si mi uinio uslugu?

Oblizao je usne.

Da te neto pitam, Gilchriste, nastavio sam izvivi lea i

rairivi ruke kako bih zauzeo to vie prostora. to te to u mojem

ivotopisu navelo na ideju da elim usputni posao lociranja

nestalih plemia?

Svakome dobro doe posli sa strane.

Tako misli ? Da sam u takvom kripcu s lovom da sam spre-

man za nju uiniti sve? to si jo uinio voen tom pogrenom

pretpostavkom? Reklamira li me moda po gradu kao kopaa

jaraka? Trebam li oekivati da e mi na ulici prilaziti sodomisti jer

si im dao rije da u im ja ispuniti sve izopaene elje?

Drao je nezapaljenu cigaru u prstima. Znai... odbio si ga?

Evo, opet ti Gilchriste razmilja. Koliko te puta ta navika moe

dovesti u nevolje prije nego to je se odrekne?

Nervozno se nasmijao.

Priaj mi o Rhaine, rekao sam.

Ne znam to bik ti rekao, Wardene. Nikada je nisam upoznao

samo generalu radim uslugu. On je ratni heroj, zna.

Tako se pria.

Iomhair je ustro ldmnuo. Tuno je to, nadam se da e se brzo

rijeiti. Zapalit u svijeu Prvoroenom, u nadi da e se djevojka

vratiti kui.

Jesi li to i njoj rekao kad si je vidio?

Odvratio je pogled. Bojim se da te ne razumijem.

Generalu je Grad sjena mrana rupa bez dna u koju je Rhaine

upala. Vjerojatno je ona takvo to izustila prije nego to je izjurila,

zaklela se da e nestati bez traga i da je nikada vie nee vidjeti.

Sigurno je to i mislila. Ali takvo je to bilo jednostavno nemogue

kamo god da odemo, za sobom ostavljamo tragove, a jo vie kada

ne poznajemo svoje okruenje.

Lagao sam generalu kad sam rekao da je nemogue pronai

njegovu ker u stvari smatrao sam kako to nee biti posebno

teko i ne samo zato to e bogataici biti teko uklopiti se meu

uliarke na ulici Pritt. Rhaine je u bijesu napustila Korove Visove s

nekoliko okra, a ni bijes ni novac nee joj potrajati. Kada shvati

realnost svoje situacije, utaborit e se u rupi koju si moe priutiti

i obratit e se jedinoj osobi koju poznaje u Gradu sjena.

Znai, juer je navratila?

Daj prestani, Wardene. Ispod asti ti je postavljati tako blesava

pitanja.

Zakljuio si da e od Montgomeryja pobrati vie novaca ako se

ona ne vrati istog trena. Vjerojatno si i od Rhaine uzeo novac za

utnju. Da si malo pametniji, na popisu koji si dao generalu ne bi

bilo nikoga ni donekle sposobnoga. Premda si vjerojatno pomislio

da u ja pristati na tvoju igru i da bismo u paru mogli izmusti pola

stareva imetka.

Blago rumenilo na njegovim obrazima otkrilo mi je da nisam

daleko od istine. Jednostavno ne razumijem odakle ti te sulude

ideje.

Nije vano zato to mislim, Gilchriste. Ionako ne bi mogao

slijediti moj tok misli. Bitno je samo da te ona posjetila, da ja to

znam i da u poeti gubiti strpljenje ako e otezati a iskreno, to

mi ionako nije jedna od jaih strana. Stoga, prestanimo se pretva-

rati da si potena osoba ili da je ita to si mi dosada rekao istina.

Neu ti to zamjeriti. U stvari, ako se sada iskae, ak u i pokuati

pribaviti neki novac za tebe nakon to je poaljem kui.

Obeanje novca i njegova kukavna priroda uinili su svoje i

Iomhair je popustio. Ispitivala me o bratu. Rekla je da eli znati to

je radio prije smrti.

I to si joj rekao?

Nita posebno. Ne znam puno. Rekao sam joj da posjeti deke u

Udruzi da s njima treba porazgovarati.

Bijes koji sam lairao sada je buknuo u meni. Priguio sam ga.

Bijes nikada nije rjeenje. Poslao si je veteranima?

Mislim da nisam do kraja uspio ostati miran jer je zanijemio i

trebalo mu je vremena da potvrdno izgovori. Da.

Tako mi Izgubljene, Gilchriste, ponekad zaboravim koliko si

zapravo jebeno glup.

Pretpostavljam da se na to nema to odgovoriti. Barem on nije

nita smislio ili nije bio dovoljno hrabar da to izgovori.

Kada ste razgovarali? pitao sam.

Juer naveer. Nisam mislio da e to koditi. Roland je vodio

Udrugu veterana prije smrti, a Joachim Pretories uvijek mu je bio

najvjerniji prijatelj.

Nisam imao namjere objanjavati Iomhairu prirodu Udruginih

aktivnosti, niti karakter njihova trenutnog zapovjednika. Gdje

spava?

Ne znam kunem se, nije mi eljela rei. Zna da ti nikada ne

bih lagao. Kao da nije vei dio razgovora proveo inei ba to.

Onda izgleda da mora saznati.

Kako?

To je jedna prednost kad nisi pijun, Gilchriste moe rei

ljudima to da rade, a ne mora razmiljati o tome kako e to

izvesti.

Iskreno, nisam ga imao ime ucijeniti ako me odbije ali nee

to uiniti jer je uvjetovano ispunjavao naloge svakoga tko povisi ton

na njega. Nema potrebe rei generalu da sam vidio Rhaine, zar ne?

Planirao sam mu rei, stvarno, samo jo nisam imao prilike.

Ako to nee popuiti, dobacio sam i ldmnuo prema njegovoj

nezapaljenoj cigari, najbolje je da je vrati u kutiju.

Pogledao je cigaru koja mu je drhtala meu prstima, a ja sam

izaao van.

5.POGLAVLJE

Zrak je u Grofu bio tako ustajao da ste ga mogli pakirati i

slagati. Krenuo sam u dvorite da si iz nae pumpe natoim vr

vode.

Cari je sjedio prekrienih nogu naslonjen na zid, zaklopljenih

oiju kao da spava. Narastao je otkako sam ga prije tri godine

primio s ulice. Kao mali bio je vitak i brz, svijede puti, tamne kose i

suptilan poput noi. Kao mladi postao je nezgrapan i, mada je

okrutno to isticati, prekriven aknama. Iako je dobivao tri obroka na

dan, izmeu kojih je stalno jeo, bio je mrav kao i onoga dana kad

sam ga naao besposlenog u uliici, a sada mu je to stajalo loije

nego prije. Ruke i noge kao da su mu bile preduge, kao da su

namijenjene odraslom mukarcu pa krivo dodijeljene. Smatrao

sam da e srasti s tim tijelom ako ga netko prije toga ne ubije.

A netko bi mogao, iz vie razloga. Imao je otar jezik, a usta je

otvarao blizu ljudi koji na uvrede uzvraaju elikom. I zato to je,

koliko se god ja trudio, i dalje imao samo dvojbeno potovanje

prema konceptu tueg vlasnitva. No prije svega zbog malog, pla-

vog svjeda koje mu se rotiralo na ispruenom dlanu ili tonije,

zbog mogunosti da ga proizvede.

Veina ljudi ivi i umre, a da nikada ne doivi izravan dodir s

darom. Oni ga zamiljaju poput neeg iz bajki: prsten od kojeg

postaje nevidljiv, ar od kojega ovjek poleti ili govno postane

zlato. Moda za vrijeme festivala etve putujuem arobnjaku

predaju argent koji su uvali u zamjenu za ar ili itanje iz dlana.

Gotovo je sigurno da novac daju prevarantu i imaju sree to ih je

prevario.

Zato to dar donosi vie uasa nego ljepote, i ak i kada sam bio

dijete, kada sam meu najblie prijatelje ubrajao najmonijeg, a

svakako najboljeg arobnjaka naega carstva, ni tada ga nisam

volio. Magija je perverzija stvarnosti. U mom je iskustvu bavljenje

njome bio recept za ludilo ili prokletstvo.

Iako, realno, teta koju bi si Cari mogao nanijeti nije bila moja

primarna briga. Dar je bila mo u najkoncentriranijem obliku i

vlada ju je revno nadgledala. Na prvu iskru arobnjak je bio duan

prijaviti se Kruni, a svi mlai od dvadeset i pet godina bili su

prisilno upisani na Akademiju za unapreivanje dara magije.

Isprva je to bila ratna mjera koja je trebala nestati zajedno s

drenskom prijetnjom. Naravno, nije tako bilo kada se Kruni

preda vlast, samo je revolucija moe povratiti. U godinama od

primirja, Krunin stisalc na arobnjake u Carstvu samo je postao

snaniji. Isprva je Akademija bila samo zavrna kola za

arobnjake, uenike koji su bili tinejderi ili mladi ljudi u ranim

dvadesetima i koji su ve dugi niz godina proveli s mentorom.

Danas je Aicademija bila slinija zatvoru nego internatu, podizala

je sljedeu generaciju arobnjaka koji e sluiti Prijestolju.

Nisam ga pozdravio kad sam ugledao aroliju. Cari je bio

usredotoen na svoju kreaciju i nije primijetio moj dolazak. ak i

najosnovnija uporaba dara iscrpljuje, a on je jo uvijek bio amater

morao se posve koncentrirati da odri aroliju.

Kraj vrata je bila naslonjena sjeldra s dugom drkom, ekala je

priliku kad e Adolphus opet cijepati drva. Primio sam drak i

priao mu okrenuvi otricu prema sebi. Sjeivom sam opalio po

zidu nekoliko centimetara iznad Carieve glave, a iskre su zafrcale.

Svjetlost je nestala i djeak je skoio na noge, ali bio sam spre-

man te sam odbacio sjekiru i pribio ga uza zid. Jesi li ti lud? pitao

sam tiho, ali iako mi je glas bio smiren, srce mi je estoko nabijalo.

Jesi li ti jebeno poludio?

Nije me htio pogledati, vrtio je glavom lijevo-desno kao da uje

neki nepostojei ritam.

Ima li ti ikakve ideje koliko je to opasno? to bi se moglo

dogoditi ako pogreno procijeni?

Znam to radim.

Pojaao sam stisak na njegovoj kljunoj kosti. Postoje elije

ispod Biroa za magine poslove za ljude koji su znali to rade, znali

su sve dok vie nisu. Moda te sutra odvedem da ih vidi, te redove

luaka koji seru u gae i blebeu besmislice.

Prestao se ljuljati samo da se posprdno isceri. Ne moe ui

unutra.

Ne, ne mogu, ali oni su i dalje tamo, a ti e im se pridruiti ako

se nastavi blesavo ponaati.

Oprezan sam. Ne isprobavam nita s ime se ne mogu nositi.

Ne zna dovoljno da bude siguran u to. to da je netko drugi

uao i vidio te, kad si ve tako mudro odluio izvoditi to na

otvorenom? Kruna plaa zlato za dojave o darovitoj djeci.

Nisam dijete.

Ponaa se tako. Zamisli da moram rei Adeline da su te siv- ci

odveli, da te pretvaraju u svoje orue, da te ona vie nikada nee

vidjeti. Gurnuo sam ga na cigleni zid. Dar nije jebena igraka

navlai si maloga ako ne zna kako skratiti vrijeme.

Ne tako davno, nakon ovakve bi razmjene on odjurio na ulicu, a

ja bih sljedeih pola tjedna morao izbjegavati bijes njegove

pomajke. Tri godine domaeg ivota ga je izmorilo dovoljno da

prihvati pokudu ili da se barem pretvara.

elim tvoje obeanje da vie nee izvoditi takva sranja. Ne sam

i ne bez vodia.

Pa onda ml pronai uitelja.

Vjeruj mi, deko, tvoje obrazovanje mi nije jedina briga.

Neodreeno je slegnuo ramenima i odluio promijeniti temu.

Kako je proao sastanak s generalom?

Bio sam uvjeren da e mi to biti najgori dio dana, ali ti si mi

pokazao da sam se prevario. I, hoe li dati rije da nee vie

eksperimentirati ?

Konano me pogledao u oi. Dajem ti rije.

Ne moete vjerovati tinejderu da e odrati obeanje, prebrzo se

oni mijenjaju osoba koja vam da obeanje vie ne postoji

dvanaest sati kasnije. Morat u smisliti neto da ga zadovoljim.

Adolphus e se vratiti svaki tren. Operi se, treba mu pomoi s

veernjom guvom.

Cari je poao unutra, a ja sam konano natoio vodu. Bila je

topla i bljutava.

6.POGLAVLJE

Bio sam pri kraju s odreskom kad je djevojka iju sam sliku

imao u depu koulje uetala u bar. Prouila je prostoriju prije

nego to je pogled skrasila na meni pa mi prila korakom koji nije

nagovjetavao ugodan susret.

Ja sam Rhaine Montgomery, rekla je. Kojeg vraga hoe? Pa

to je bilo stvarno lako, pomislio sam, i odgurnuo tanjur.

Vreica s duhanom stajala mi je na anku. Izvadio sam cigaretni

papir i malo duhana, odugovlaei. Slikar portreta si je dopustio

malo umjetnike slobode, ali pretpostavljam da ih za to i plaaju.

ena ispred mene nije bila slika i prilika minijature koju sam

dobio. Na njezinu licu nije bilo mekoe, jedre vitalnosti koja privlai

muici pogled. Bila je previe otra i iljasta, njezino je tijelo

odraavalo ratobornost o kojoj sam uo i koju je nae kratko

poznanstvo potvrdilo. Okrutniji bi mukarac rekao da je

mukobanjasta i zakljuio sam kako joj u djetinjstvu nije

uzmanjkalo pritavih pametnjakovia koji su je krasili slinim

epitetima. No grimizna kosa uivo joj je bila zapanjujua kao i na

slici, jarki kontrast njezinim plavim oima.

to je pauza bila dua, to su se njezine oi vie suavale, sve dok

se nisu pretvorile u procijepe na ruiastom licu s pjegama. No?

Pitala sam te neto.

Slii bratu, rekao sam.

Licem joj je prelo uzbuenje koje je brzo uguila te stegnula

usne u podrugljiv izraz. Poznavao si moga brata?

Bio mi je nadreen u ratu. I poslije toga smo se malo druili.

Nagnula je glavu u stranu i otro me promotrila. Ne vjerujem

ti.

Dobro onda. Slii mami.

Sad je bila posve zbunjena, na trenutak je ak zaboravila da se

ljuti. Lice joj je bilo ugodnije dok nije zrailo antipatijom. Poznavao

si moju majku?

Ne, nisam je nikada upoznao, odvratio sam i mahnuo

Adolphusu. Priao je s druge strane anka i napunio mi au.

Tko je to? Na nekom drugom licu taj bi osmijeh bio armantan.

Nova konobarica. Ne mogu te vie gledati kako se vue dok

ekam da mi napuni au.

Adolphus ju je odmjerio. Mislim da je presitna, rekao je.

Obratio se njoj. Misli da moe nositi bave iz podruma?

Nisam konobarica!

Nemoj se odmah pjeniti. Adolphus je namignuo zdravim okom

i udaljio se uz kikot.

Uvukao sam dim cigarete, a ona se malo smirila. Zato me

trai? pitala je ponovno.

to misli?

Otac te poslao, zar ne? Ljutito je odmahnula glavom. Na-

dureno, ako ba elite suditi. Reci mu da se ne mora brinuti. Reci

mu da znam paziti na sebe.

Zna li?

Pa ovdje sam. Dogurala sam tako daleko.

I on je, pokazao sam prema pijancu koji je spavao u kutu i

povremeno prekinuo hrkanje samo da se podrigne. Ali da mi je

rod, ja bih bio poprilino zabrinut za njega.

Pripremila se na glasni okraj i nije joj se svidjelo to je na to ne

potiem. Ramena su joj klonula, umorna od dugog dana. to eli

od mene?

General? Mislim da eli da ga nadivi. ujem da je to esta

nada roditelja.

A to je s Ronaldom?

Pretpostavljam da je to elio i za njega. to je razgovor due

trajao, to je bilo oitije da ja nisam idealan kandidat koji bi pomirio

obitelj Montgomery. Ja nikada nisam imao obitelj, niti sam posve

razumio njezinu svrhu.

Kae da si poznavao moga brata.

To sam rekao.

Koliko dobro?

Koliko dobro ikoga poznajemo?

Jesi li mislio da je osoba koja e umrijeti leei u jaruzi ispred

bordela u Gradu sjena?

Poznavao sam bolje ljude koji su gore proli.

To je zazvualo poput napada pa je opet planula. Moe rei ocu

da nisam dijete po koje moe poslati slugu. Reci mu da u ostati u

Gradu sjena sve dok Roland ne dobije pravdu, kad on ve nije

mukarac koji bi to sam uinio.

Okrenula se na peti, a ja sam je primio za zapee. Rei u ti

neto o mrtvima jer sam ih se dovoljno nagledao. Njih nije briga to

mi radimo. Ne ude za osvetom i ne nadaju se iskupljenju. Oni

trunu. Malo sam pojaao stisak. Ostani u Gradu sjena i vidjet e

da imam pravo.

Istrgnula je ruku tako silovito da sam se pobojao da e se ozli-

jediti. Zatim me pogledala bijesom od kojeg se ledi krv u ilama i

odmarirala u no.

Ispio sam pie do kraja i rekao sam sebi da se ne mijeam u to

znajui istovremeno da sam preglup da posluam taj savjet.

7.POGLAVLJE

Roendanska zabava Rolanda Montgomeryja nije bila moj tip w

zabave.

Bilo je to godinu ili dvije nakon primirja. Bio sam nie rangirani

agent, istraivao sam zloine i kanjavao krivce, ili barem one koji

nisu imali sree. Roland je bio jedan od najomiljenijih heroja

Velikoga rata, a Udruga je brzo stjecala politiku mo. To je trebalo

biti dovoljno da ugui nastavak naega druenja, ak i ne

raunajui razlike u odgoju i drutvenom staleu. Pretpostavljam

da je Rolandova elja da usprkos tomu pokua izgraditi

prijateljstvo govorila njemu u prilog. No vrlina i mana esto idu

ruku pod ruku i ponekad sam se pitao je li njegov osjeaj za

egalitarizam samo izdanak goleme elje da se svidi drugima.

U godinama koje su uslijedile te u ulozi snabdjevaa blaenstva

postignutog iluzijama i narkoticima, naao sam se na velikom

broju raskalaenih zabava gornjih slojeva, tih poluorgija punih

degeneriranih aristokrata. Ovo tome nije bilo ni blizu. General

Mon- tgomery je bio starinski tip i mada su Rolandova politika

uvjerenja naginjala prema radikalnom, poput oca, nije bio sklon

razvratnim pijankama. Smatrao sam kako proslava nije bila

njegova ideja, kako on, da je bilo po njegovu, ne bi obiljeio taj dan.

Bijeli platneni ator podignut je u stranjem dvoritu, ako emo

tako nazvati taj prirodni rezervat koji se prostirao iza kue

Montgomeryjevih. Bila je kasna proljetna veer, obasjana bijelim

lampionima objeenima meu zelenilom. Vrijeme je pristojno

podralo planove, no je bila topla, a nebo jasno. Bila je to lijepa

rustikalna scena, iako je glasanje kukaca nadjaao amor gostiju.

Konobari su nudili pladnjeve s pretjerano ukraenim

delikatesama, narezanim slezenama prepelica s ueerenim

bademima, gujom jetrom na tankom bijelom kruhu, stvarima

koje su nalikovale hrani, ali opet bi vas zbunjivale. Stekao sam

dojam da se ni ostali ne zabavljaju ba najbolje, ali oni su ipak u

glumi bili vjetiji od mene.

Mlada Rouenderka koju sam napola sluao potroila je veliku

koliinu novca kako bi izgledala jeftino. Odjee nije imala puno, ali

minke da, kao i dovoljno nakita da se ovjek utopi u kaljui. Zvala

se Buffy ili Minnie, ili nekom slinom iritantnom umanjenicom koja

bolje pristaje uz djeju lutku nego odraslu osobu. Davno sam

prestao obraati panju na njezine rijei, ali sve glasniji ton

obavijestio me da je pria dosegla vrhunac. Otresao sam se misli

kako bih uo posljednju reenicu. Danas je stvarno teko nai

potenog slugu.

To je vjeita borba, sloio sam se.

Nema pojma. Ako ima sree i pronae nekoga tko zna to

radi, samo je pokuaj zadrati! Za mene je radila takva slatkica,

napola Otoanka, stvarno je znala s mojom kosom. Pet je godina

bila sa mnom, a jednog je dana samo nestala, otplovila u Slobodne

gradove s nekim... mukarcem za kojeg se udala.

Poslije svega to si za nju uinila.

Upravo tako!

Ono to najvie mrzim kod aristokracije je njihova apsolutna

beznaajnost nita ne rade stoga nisu nita. Na nekoj su

podsvjesnoj razini toga svjesni, zato se i bacaju u beznaajne

intrige i skupe narkotike, veernja okupljanja i povremeni krvavi

duel. Manija obiljeava njihovu razonodu, to je distrakcija, a ne

rekreacija. Ako bi se svijet ikada dovoljno primirio da se oni dobro

pogledaju u zrcalo, polovica njih bi se zaputila na dno jezera.

Odakle poznaje Ronalda?

Bio mi je nadreen u vojsci.

Poloila je ruku na moja prsa. Stvarno cijenimo vau rtvu,

rekla je trepui kao da tjera muhu.

Nikada me ne bi opisali kao zgodnog ivot pun sukoba

uinkovito je promijenio fizionomiju koja ni originalno nije bila

privlana. Ali postojao je tip ena kojima je moja njuka bila pri-

mamljiva ili barem zanimljiva. I uniforma je pomagala bogati ne

vole Crnu kuu kao ni ostali dijelovi populacije, ali ona je barem

dokaz zaposlenja, to me valjda inilo nekakvim novi tetom.

Je li istina ono to govore o njemu, o naem Rolandu?

Nakratko sam razmislio. Da, uglavnom.

Kakva je to ast sigurno bila za tebe, potpasti pod njegovu

komandu.

Svaki je trenutak bio ispunjen radou.

Reci mi kako ti je bilo. Mislim u ratu.

Ispio sam svoje pie. Bilo je to iskustvo o kojem nikada nemam

elje govoriti.

Njezini svijedoruiasti obrazi postali su tamnocrveni. Ruiasto

je bilo minka, ali crveno je izgledalo prirodno.

Gdje je uostalom gost veeri? pitao sam. Ugledao sam Rolanda

prilikom ulaska, rukovao se sa mnom i rekao da emo uskoro

razgovarati. To je bilo prije dva sata i za sada jo nije ispunio

obeanje.

Ja... nisam sigurna, rekla je kruei pogledom preko

okupljenih kako bi nala novoga sugovornika.

Idem vidjeti mogu li ga pronai, rekao sam kako bih se udaljio.

Buffy ili Minnie me nije pokuala zadrati.

Negdje na golemom imanju koje me okruivalo nalazio se

potpuno opremljen bar, ali nisam ga vidio, a brojno osoblje nije

pokazalo elju da me uputi prema njemu. Stoga sam se pokuavao

napiti od puna, slatkastog pia koje mi nije odgovaralo uz

raspoloenje dosadu koja je naginjala prema gorini. Mjehur mi

se napunio puno prije nego to me pie udarilo. Zakljuio sam da

bih otkrio svoje porijeklo kad bih zalio zelenilo pa sam krenuo

prema kupaonici.

Obavio sam to sam trebao i odluio se udaljiti od zabave, jarkih

svjetala i dosadnih ljudi. Bio je to moj drugi dolazak u vilu

Montgomeryjevih. Prvi sam put doao nekoliko mjeseci ranije, bio

sam pozvan na veeru. Sjedio sam na kraju stola, preko puta

Rolanda i njegova oca, malo sam priao i jo manje uivao. Ali tako

sam povrno upoznao raspored prostorija, to sam sada iskoristio

kako bih izbjegao drutvo koje se okupilo vani.

Nije da sam pokuavao njukati, ali nisam to ni pretjerano

izbjegavao. Bio sam pripadnik tajne policije pa sam zakljuio da

barem imam dozvolu, ako ve ne i dunost, da otkrijem ime se

drugi bave. S obzirom na osjetljivu prirodu razgovora, general

Montgomery i njegov sin nisu se ba osigurali protiv znatieljnika.

Vrata ureda bila su pritvorena, a oni nisu vikali, ali bilo je jasno da

razgovor skree u tom smjeru.

Pa ne mogu me imenovati Kancelarom kad moje prvoroe- no

dijete na sav glas zagovara aboliciju proklete monarhije!

Oe, na svijetu postoje vanije stvari od tvoje politike karijere,

rekao je Roland. Glas mu je bio miran, ali ne i tih, i uo sam u

njemu traak poruge.

Poput tvoje, recimo?

Poput interesa ljudi koji su sluili pod mojim zapovjednitvom.

A kako im slui stvarajui nerede na ulicama? Prijetei Kruni i

vladi?

Jednostavno traim od kraljice da primjereno nagradi mu-

karce koji su umirali kako bi ona bila sigurna. Ne moe mene

kriviti ako to nju vrijea.

Treba li se ona uvrijediti zbog toga to naoruan marira

Gradom sjena? to potie sukobe s dilerima i kriminalcima?

Sumnjam da prijestolje ima prigovore to zabrinuti graani

brane svoje obitelji.

Prijestolje ima prigovor na to da stvara privatnu vojsku, bez

obzira na to protiv koga je usmjerava.

Oe, prijestolje je stvorilo vojsku. Ja je samo malo posuujem

dok je oni ne koriste.

Zaulo se gnuanje pa duga tiina. Kad je general sljedei put

progovorio, uinio je to prisilno mirnim glasom, onim koji prethodi

gubitku kontrole. Drskost ti ne pristaje i ne prilii ozbiljnosti

situacije. Mirovine, smjetaj za uboge, poslovi kao Kancelar bit

u u poziciji da se pobrinem za ta pitanja. Da ti je stalo do njih,

onoliko koliko ti je stalo to vlastita ugleda, prestao bi s ovim pro-

vokacijama i smirio bi se!

Pokret iz sjene otkrio mi je da nisam jedini kojeg zanima to se

odvija izmeu Montgomeryjevih. Botha je tiho stajao pred vratima

radne sobe, bio je impresivno neujan za tako krupnog ovjeka.

Pitao sam se to to znai kad se nije potrudio otjerati me. Na licu

mu je bio urezan podrugljiv cerek gorak, bez ikakve radosti.

Nastavio sam koraati hodnikom prema zabavi i sjeo na malu

sofu blizu izlaza. Bilo je kasno, a za razliku od ostalih uzvanika, ja

sam sljedei dan imao posla. uo sam nastavak prepirke izmeu

Rolanda i njegova oca, udaljio sam se, ali oni su povisili glasove.

Nisam uo detalje i nisam se trudio.

Trenutak kasnije netko je izvirio iza ugla. Djevojica je imala

deset ili dvanaest godina, nisam dobar u odreivanju tih stvari.

Imala je crvenu kosu poput brata i otar pogled svog oca.

Mahnuo sam prstom u znak pozdrava. Ona se namrtila i

pristupila mi.

Mom je bratu roendan, rekla je.

Jesu li zato doli svi ovi ljudi?

Naravno, rekla je oito smatrajui da sam blesav.

Montgomeryjevi imaju mnoge vrline, ali niti jedan od njih nema

smisao za humor.

Smije li ti biti budna tako kasno?

Nikoga ne zanima to ja radim, rekla je.

U njezinim godinama ja sam ve pet godina ivio na ulici, Crvena

vruica me pretvorila u siroe, i preivljavao sam kraom i sitnim

lukavtinama. U mom sluaju doslovno nikoga nije bilo briga to

radim. Zar nema dadilju ili takvo to?

Ona misli da sam u toaletu.

Ti si budui kriminalni genij.

Ne elim biti kriminalac, rekla je.

Veina to ne eli. Osjetio sam jak poriv da popuim cigaretu,

ali odluio sam kako je bolje pubertetliji ne pruiti priliku da osjeti

moralnu nadmo. Neko smo se vrijeme promatrali.

eli li sjesti? pitao sam.

Hoe li rei ocu da nisam u krevetu?

Neu.

Obeava?

Obeavam.

Odvagala je moe li prihvatiti moju rije. Ne bih ti smjela

vjerovati, rekla je. Ali hou. Sjela je kraj mene na sofu.

Ba ljubazno od tebe.

Tiho smo sjedili dok se obiteljska svaa pogoravala.

Moj je brat junak, rekla je odjednom kao da oekuje da u joj

proturjeiti.

uo sam to.

I moj otac isto.

Tako govore.

uli smo zvuk lomljave. Jedan od njih je bacio neto o zid.

Zakljuio sam da se radi o Edwinu. Imao je reputaciju vatrene

osobe iako je bio star.

Puno se svaaju, rekla je. Ja to ne bih smjela znati.

Niti, ni ja.

Ako su obojica junaci, pitala je, zato se toliko svaaju?

Zar junaci ne mogu imati nesuglasice?

Naravno da ne, odbrusila je. Ako si junak, to znai da uvijek

zna to je ispravno.

to ako je vie toga ispravno?

Nikada nema vie ispravnih opcija, rekla je ponudivi konani

moralni sud na tu temu.

esto nema niti jedne.

Ono malo entuzijazma koji sam uspio probuditi u djevojci brzo

je splasnuo. Skoila je na noge. Mislim da mi se ne svia, rekla

je.

Mnogi bi se sloili s tobom.

Podigla je bradu tako visoko da je bila uperena u strop,

naprasito se okrenula na peti i vratila se smjerom kojim je dola.

Osloboen cenzure djeteta, popuio sam cigaretu i tiho se po-

molio za jadne due koje su se odabrale pobrinuti za nastavak nae

vrste. Sigurno je iscrpljujue pretvarati se da zna sve odgovore.

Moj je poloaj u Crnoj kui od mene zahtijevao prilino usputan

odnos prema istini, ali ak ni ja tu apsurdnu igru nisam morao

igrati cijelo vrijeme.

Na kraju Rolanda nisam vidio. Nekoliko minuta nakon to je

Rhaine otila u krevet i ja sam odluio poi u svoj. Preao sam

dalek put do Korovih Visova, a nisam od toga imao nikakve koristi.

Kad me general pitao jesam li upoznao njegovu ker, lagao sam i

rekao da nisam. Nisam u tom trenutku vidio smisla u tome da

spominjem na prvi razgovor koji je bio kratak i beznaajan. Nakon

sljedeeg nisam bio tako siguran. inilo mi se da je ena iji sam

ivot pokuavao spasiti sauvala mnogo karakteristika djeteta koje

sam davno upoznao.

8.POGLAVLJE

Sljedeeg jutra sam se probudio okupan znojem i prekasno za

doruak.

Nije me to smetalo. Bilo je prevrue za branu, prevrue za bilo

to osim leanja u krevetu i znojenja. Naalost, nisam si mogao

priutiti taj luksuz pa sam se ugurao u jueranju koulju i siao

niz stepenice.

Cari je leao na stolu, gol do pasa.

Moram poslati jednu poruku.

Moe li to priekati do popodneva? pitao je. Vani je pakleno.

Samo e postati jo paklenije, rekao sam, a on je mrzovoljno

ustao od stola. Pronai Yanceyja. Pitaj ga to radi naveer. Reci

mu da bih ga volio posjetiti.

Nasmijeio se. Sviao mu se Rimotvorac. Svi su voljeli Rimo-

tvorca. Kamo ide?

Moram platiti desetinu.

Kimnuo je suosjeajno i nastavio nepomino stajati. Zavidno

sam ga promotri pa izaao na stranja vrata.

Suprotno uvrijeenom miljenju, posao gradskog uvara nije

zaustaviti zloin. Oni to ine, premda rijetko i najee sluajno, ali

to nije njihova primarna funkcija. Posao uvara, kao i u svakom

drugom organizmu, jednostaninom ili viestaninom, jest odrati

taj organizam initi apsolutni minimum potreban da bi se na-

stavio initi apsolutni minimum.

Ja se nalazim u istom tom poloaju i stoga jednom tjedno

navratim i huljama dajem dio zarade. Nije to velik dio, ali nije ni

malen. Dovoljan je da me ostave na miru i da me obavijeste ako

netko ima drugaije planove. Svi koji se bave mojim poslom to rade,

ako nisu budale i ako se ele poslom baviti dulje od dva tjedna. Jer

iako se uvari uglavnom ne zamaraju lovom na kriminalce, brzo

pronau elan ako uju da netko zadrava prevelik dio svoga novca.

Kako i prilii njegovim stanarima, stoer u Gradu sjena bio je

zaputen i neimpresivan. uvari su veoma mali dio zarade, i

slubene i one koju su primali od mene i meni slinih, ulagali u

odravanje prostora. U sjeni trokatnice stajali su besposleni

straari, dio kojih je lako mogao biti uklonjen, a da to ne utjee na

ivot u susjedstvu. Ulazilo se kroz dvostruka vrata, kroz jedna biste

uli puni nade, kroz druga razoarano izlazili. Zaobiao sam glavni

ulaz i otiao na stranji, popeo se stepenicama i nastavio do

kapetana strae, a usput sam kimnuo deurnom uvaru.

Galliardov je posao bio da prikuplja novac i ne uzburkava

situaciju. Bio je dobar u obje uloge. Na lo dan jeo je samo dva

obroka izmeu doruka i ruka. Danas je bio dobar dan i kad sam

uao, on je taman slistio tanjur dimljene unke.

Jutro Wardene, lijepo je vidjeti te. Sjedni.

Sjeo sam mu nasuprot. Kapetane.

Mahnuo je debelim prstom prema vedskom stolu. eli li

prezalogajiti?

Prevrue je za usoljeno meso.

Meni nije, rekao je i spustio ruiasti podbradak na nabore u

vratu. Kako si ti meni?

Na nogama. Iz torbe sam izvadio vreicu punu okra i poloio je

na stol. Vi?

Na guzici, primijetio je. Struno je izvagao vreicu na dlanu pa

je bacio na stol. Kad odem, on e novac raspodijeliti, srebrnjaci iz

moje zarade ii e ljudima koji su iznad i ispod njega, postat e

hrana za djecu i nakit za kurve. Jesi li uo da je obitelj Giroie

izbrisala Deke iz Ulice James ? Nisam mislio da ima muda za

takav potez.

Obitelj Giroie bio je stari rouenderski sindikat koji se bavio

raznim poslovima blizu Okuke. U zadnje su se