P O H V A L E K I N E S K O J S T U D I J I

Ovu bi studiju trebalo smatrati Grand Prixom epidemiologije.

- New York Times

Na polju znanosti o prehrani svi polaze od T. Colina Campbella, koji je jedan od ve­

likana log područja. Ovo je jedna od najvažnijih knjiga o prehrani ikada napisanih.

Čitanje ove knjige može vam spasiti život.

- Dean Ornish, dr. med., Osnivač i predsjednik,

Istraživački institut za preventivnu medicinu,

klinički profesor medicine, Kalifornijsko sveučilište, San Francisco

autor knjiga Dr. Dean Ornish's Program for Reversing Heart Disease i Love & Survival

Napisana iskreno, hrabro i jasno, s intelektualnim poštenjem i dubokom proniclji-

vošću, ova dojmljiva knjiga predodređena je da bude jedna od najvažnijih knjiga

desetljeća. Počne li se primjenjivati u praksi, Kineska studija pokrenut će novu eru

zaraznog zdravlja.

- Dr. sc. Hans Diehl, MPH, FACN

Institut za medicinu načina života

Autor bestselera i osnivač CHIP-a

Kineska studija Colina Campbella važna je i vrlo čitka knjiga. Zajedno sa svojim si­

nom Tomom Colin Campbell proučava odnos između prehrane i bolesti, a njegovi

zaključci su začuđujući. Kineska studija priča je za koju se mora čuti.

- dr. sc. Robert Richardson, dobitnik Nobelove nagrade

Kineska studija najuvjerljiviji je dosad iznesen dokaz o prevenciji srčanih bolesti, raka

i drugih zapadnjačkih bolesti putem prehrane. Knjiga je preporučljiva i za ekonomski

razvijene zemlje i za zemlje koje prolaze kroz brzu ekonomsku tranziciju i promjenu

načina života.

- Dr. sc. Junshi Chen, dr. m e d , viši istraživački profesor

Institut za prehranu i sigurnost hrane,

Kineski centar za kontrolu i prevenciju bolesti

Kinesku studija izvanredno je korisna, besprijekorno napisana i vrlo vrijedna. Rad dr.

Campbella revolucionaran je u svojim implikacijama i spektakularan u svojoj jasnoći.

Iz ove hrabre i mudre knjige naučio sam neizmjerno mnogo. Želite li jesti slaninu i

jaja za doručak i zatim piti lijekove za sniženje kolesterola, to je vaše pravo. A l i ako že­

lite zaista zagospodariti svojim zdravljem pročitajte Kinesku studiju, i učinite to brzo!

Poslušate li savjete iz ovog izuzetnog vodiča vaše će vam tijelo zahvaljivati svakoga

dana do kraja života.

- J o h n Robbins, autor knjiga

Diet for a New America i The Food Revolution

Kineska studija obilno je dokumentirana analiza zabluda suvremene prehrane, načina

života i medicine, kao i pristupa brzog rješenja za probleme koji je često bezuspješan.

Lekcije iz Kine pružaju uvjerljivu argumentaciju za prehranu temeljenu na biljkama

radi poboljšanja zdravlja i smanjenja rizika od bolesti obilja.

- Dr. sc. Sushma Palmer, bivši izvršni direktor

Odbor za hranu i prehranu, Nacionalna akademija znanosti SAD-a

Svatko tko je zainteresiran za epidemiju pretilosti, vlastito zdravlje i zapanjujuć utje­

caj zapadne prehrane na okoliš i društvo u Campbellovoj Kineskoj studiji pronaći će

mudra i praktična rješenja. - Robert G o o d l a n d , glavni savjetnik za okoliš

Grupa Svjetske banke (1978.-2001.)

Kineska studija priča je o revolucionarnoj istraživačkoj studiji koja pruža odgovore

koje liječnici, znanstvenici i zdravstveno osviješteni čitatelji odavna traže. Utemeljena

na pedantnim višegodišnjim istraživanjima, pruža iznenađujuće odgovore na najva­

žnija prehrambena pitanja našeg vremena: Što doista uzrokuje rak? Kako možemo

produžiti vlastiti život? Što će zaustaviti epidemiju pretilosti? Kineska studija brzo i

lako odbacuje hit-dijele, oslanjajući se na čvrste i uvjerljive dokaze. Jasno i predivno

napisana od strane jednog od najuglednijih autoriteta za prehranu, Kineska studija

predstavlja veliku prekretnicu u našem razumijevanju zdravlja.

- dr. sc. Neal Barnard, predsjednik

Liječnički odbor za odgovornu medic inu

Kineska studija rijetka je poslastica. Konačno jedan prehrambeni stručnjak svjetsko­

ga glasa objašnjava istinu o prehrani i zdravlju na način koji svatko može s lakoćom

razumjeti - zapanjujuću istinu koju svatko treba znati. U ovoj izuzetnoj knjizi dr.

Campbell zajedno sa svojim sinom Tomom za nas je sažeo mudrost koju je stekao

tijekom svoje briljantne karijere. Osjećate li bilo kakvu zbunjenost u pogledu prona­

laženja najzdravijeg puta za sebe i svoju obitelj, u Kineskoj studiji pronaći ćete drago­

cjene odgovore. Nemojte ju propustiti!

- Dr. sc. Douglas J. Listle i Alan Goldhamer, D. C.

Autori knjige The Pleasure Trap: Mastering the Hidden Force

That Undermines Health and Happines

Mnoge knjige o prehrani i zdravlju sadrže suprotstavljene savjete, ali većini je ne­

što zajedničko - plan da se nešto proda. Jedini plan dr. Campbella i njegovog sina

Toma je istina. Kao ugledni profesor na Sveučilištu Cornell, dr. Campbell je Einstein

prehrane. Kineska studija temelji se na strogim znanstvenim istraživanjima, a ne na

pukim spekulacijama poput Zone, Atkinsa, SugarBustersa ili bilo koje trenutne hit-

dijete. Dr. Campbell iznosi rezultate istraživanja kojima se bavio cijeli život, i to na

pristupačan, zabavan način. Pročitajte ovu knjigu i znat ćete zašto.

- Jeff Nelson, predsjednik, VegSource.com

Knjiga Kineska studija Colina Campbella dirljiva je i pronicljiva povijest borbe, koja

još uvijek traje, za razumijevanje i objašnjenje vitalne veze između našeg zdravlja i

onoga što jedemo. Dr. Campbell poznaje ovu temu iznutra: pionir je istraživanja veze

između prehrane i raka još od dana prekretničke Kineske studije, NAS-ovog izvje­

štaja Dijeta, prehrana i rak i izvještaja AICR-ovog stručnog panela Hrana, prehrana i

prevencija raka: globalna perspektiva. Zahvaljujući tome, u mogućnosti je rasvijetliti

sve aspekte ovog pitanja. Danas AICR, zbog izvanrednog rada dr. Campbella i još ne­

kolicine vizionara započetog prije dvadeset i pet godina - za smanjenje rizika od raka

preporučuje prehranu uglavnom temeljenu na biljnim namirnicama.

- Mari lyn Gentry, predsjednica

Američki institut za istraživanje raka (AICR)

Svakom .tragaocu za zdravljem u Americi Kineska studija pruža vitalne informacije o

prehrani koje mogu spasiti život. Ali ona je i mnogo više od toga: kritički prikaz istra­

živanja i medicinskog establišmenta knjigu dr. Campbella čini fascinantnim štivom

koje bi moglo izmijeniti budućnost sviju nas. Svaki zdravstveni radnik i istraživač u

svijetu mora ju pročitati.

- J o e l Fuhrman, dr. med., autor Eat To Live

Pokušavate li poboljšati svoje zdravlje, rezultate i uspjeh odmah pročitajte Kinesku

studiju. Konačno imamo znanstveno valjan vodič o našim potrebama za bjelančevi­

nama i tome odakle bismo ih trebali dobivati. Utjecaj ovih otkrića je enorman.

- J o h n Allen Mollenhauer, osnivač MyTrainer.com

Karen Campbell, čija su nevjerojatna ljubav i brižnost omogućile

nastanak ove knjige.

I T h o m a s u Mcllwainu Campbellu i Betty DeMott Campbell zbog

njihovih nevjerojatnih talenata i nadarenosti.

Sadržaj Zahvale 11

Proslov 13

Predgovor 15

Uvod 17

Prvi dio: Kineska studija

1. Problemi s kojima se suočavamo, rješenja koja trebamo 27

2. Kula od bjelančevina 41

3. Zaustavljanje raka 55

4. Lekcije iz Kine 79

Drugi dio: Bolesti obilja

5. Bolna srca 117

6. Pretilost 139

7. Dijabetes 149

8. Česte vrste raka: rak dojke, prostate, debelog crijeva (kolona i rektuma) 159

9. Autoimune bolesti 183

10. Dalekosežni učinci: bolesti kostiju, bubrega, oka i mozga 201

Treći dio: Vodič za kvalitetnu prehranu

11. Pravilna prehrana: Osam principa hrane i zdravlja 221

12. Kako jesti 237

Četvrti dio: Zašto ovo niste ranije čuli?

13. Znanost - tamna strana 247

14. Znanstveni redukcionizam 263

15. Industrijska «znanost» 283

16. Vlada: Služi li narodu? 297

17. Medicinska industrija: Čije zdravlje oni štite? 311

18. Ponavljanje povijesti 331

Dodatak A. Pitanja i odgovori: Utjecaj bjelančevina u pokusima na

štakorima 339

Dodatak B. Eksperimentalna struktura Kineske studije 341

Dodatak C. Veza s «vitaminom» D 349

Bibliografija 357

O autorima 405

Zahvale Ova knjiga, od svog izvornog koncepta pa do konačnog oblika, stvarana je tijekom

mnogo godina. Ali posljednje tri dale su joj oblik knjige. A to se dogodilo zato što ju je

Karen, moja životna ljubav i supruga već četrdeset i tri godine, učinila takvom. Želio

sam to učiniti, ali ona je to željela još više. Rekla je da se to mora napraviti zbog djece

diljem svijeta. Ulagivala se, navaljivala i inzistirala da radimo bez predaha. Pročitala je

svaku riječ, one prihvaćene i one odbačene, neke i više puta.

Što je najvažnije, Karen je prva predložila da radim s Tomom, najmlađim od naše pete­

ro djece. Njegova vještina pisanja, upornost u zadržavanju dosljednosti poruke i njego­

vo izuzetno brzo upoznavanje s temom ovaj su projekt učinili mogućim. Sam je napisao

nekoliko poglavlja ove knjige i prepravio mnoga druga, čineći moju poruku jasnijom.

A naša ostala djeca (Nelson - i supruga Kim, LeAnne, Keith, Dan) i unuci (Whitney,

Colin, Steven, Nelson, Laura) ohrabrivali su nas najviše što su mogli. Njihova ljubav i

podrška ne mogu se opisati riječima.

Osim njima, mnogo dugujem još jednoj svojoj obitelji: svojim brojnim studentima ho­

nor programa, doktorantima, postdoktorantskim znanstvenim suradnicima te mojim

kolegama profesorima koji su radili u mojoj istraživačkoj grupi, koji su bili dragulji

moje karijere. Nažalost, u ovoj sam knjizi mogao citirati tek mali dio njihovih otkrića,

ali moglo je biti uključeno daleko, daleko više.

No, i drugi prijatelji, suradnici i rođaci dali su silan doprinos svojim pozornim čitanjem

raznih verzija rukopisa i detaljnim povratnim informacijama. Abecednim redom to su:

Nelson Campbell, Ron Campbell, Kent Carroll, Antonia Demas, Mark Epstein, John i

Martha Ferger, Kimberly Kathan, Doug Lisle, John Robbins, Paul Sontrop i Glenn Yef-

feth. Savjete, podršku i velikodušnu pomoć također su mi u mnogim drugim oblicima

pružali Neal Barnard, Jodi Blanco, Junshi Chen, Robert Goodland, Michael Jacobson,

Ted Lange, Howard Lyman, Bob Mecoy, John Allen Mollenhauer, Jeff Nelson, Sushma

Palmer, Jeff Prince, Frank Rhodes, Bob Richardson i Kathy Ward.

KINESKA STUDIJA

Naravno, zahvalan sam svima u BenBella Booksu, uključujući Glenn Yefleth, Shannu

Caughey, Meghan Kuckelman, Lauru Watkins i Leah Wilson što su neuredan doku­

ment u Wordu pretvorili u knjigu koju upravo čitate. K tome, Kent Carroll dodao je

profesionalizam, razumijevanje i jasnu viziju svojim dragocjenim uređivačkim radom.

Okosnica ove knjige sama je Kineska studija. To, dakako, nije bila cijela priča, ali je bila

«prekietnica» u razvoju mojih ideja. Sama studija u Kini ne bi se mogla provesti bez

izvanrednog vodstva i predanog napornog rada Junshia Chena i Lia Junyaoa u Pekin­

gu, Sir Richarda Petoa i Jillian Boreham na Sveučilištu Oxford u Engleskoj, kao i Linde

Youngman, Martina Roota i Banooa Parpie u mojoj skupini na Comellu. Dr. Chen je

usmjeravao preko 200 stručnih radnika u provedbi studije na nacionalnoj razini u Kini.

Njegove profesionalne i osobne karakteristike bile su mi nadahnuće; rad i ličnost poput

njegovih čine ovaj svijet boljim.

Slično tome, dr. Caldwell Esselstyn, ml. i dr. John McDougall (te Ann i Mary) veliko­

dušno su pristali sudjelovati na ovoj knjizi. Njihova predanost i hrabrost bile su inspi-

ralivne.

Sve je to, naravno, bilo moguće zahvaljujući izvanrednom početku koji su mi podarili

moji roditelji, l o m i Betty Campbell, kojima je ova knjiga i posvećena. Njihova ljubav i

požrtvovnost meni i mojoj braći i sestrama otvorile su više prilika nego što su oni mogli

sanjati.

Želim također uputiti zahvale svojim kolegama koji su radili na diskreditiranju mo­

jih ideja i, nerijetko, mene osobno. Oni su nadahnuće druge vrste. Oni me tjeraju da

se zapitam zašto postoji tako mnogo nepotrebne netrpeljivosti prema idejama koje bi

trebale biti dio znanstvene debate. U potrazi za odgovorima stekao sam mudriju, jedin-

stveniju perspektivu koju inače ne bih mogao razmotriti.

i konačno, moram zahvaliti vama, američkim poreznim obveznicima. Vi ste financirali

moj rad duže od četiri desetljeća i nadam se da sam, podijelivši s vama lekcije koje sam

naučio, počeo vraćati ono što vam dugujem.

-T. Colin Campbell

Pored svih već spomenutih osoba, zahvaljujem svojim roditeljima. Moja uključenost u

ovu knjigu bila je, i još je uvijek, njihov dar na kojem ću im biti zahvalan do kraja živo­

ta. Riječi ne mogu opisati koliki sam sretnik što sam imao roditelje koji su tako divni

učitelji, pomagači i motivatori.

I Kimberly Kathan pružila je podršku, savjete, društvo i strast za ovaj projekt. Ona je

teške trenutke učinila podnošljivijima, a vrhunce izvanrednijima u ovom velikom rol-

krcoasteru od avanture. - T h o m a s M. Campbel l , I I

Proslov T. Colin Campbell je u dubini duše još uvijek dječak s farme iz sjeverne Virginie.

Kada provodimo vrijeme zajedno svaki put razmjenjujemo priče s farme. Bilo da se

radi o razbacivanju stajskog gnoja, upravljanju traktorom ili gonjenju stoke, obojica

dijelimo bogato iskustvo rada na farmi.

Iz takve prošlosti i on i ja otišli smo u druge karijere. Upravo zbog postignuća u nje­

govoj drugoj karijeri Colinu sam se počeo diviti. Bio je uključen u otkrivanje spoja

koji je kasnije dobio naziv dioksin; postao je voditelj jedne od najvažnijih prehram­

benih i zdravstvenih studija ikad provedenih - Kineske studije. U međuvremenu, na­

pisao je stotine znanstvenih radova, bio je u brojnim vladinim stručnim skupinama i

pomogao je u oblikovanju nacionalnih i međunarodnih prehrambenih i zdravstvenih

organizacija, poput Američkog instituta za istraživanje raka/Svjetskog fonda za istra­

živanje raka. Kao znanstvenik, odigrao je značajnu ulogu u stvaranju gledišta naše

zemlje o prehrani i zdravlju.

Pa ipak, upoznajući Colina na osobnoj razini, osim zbog njegovog popisa profesio­

nalnih postignuća počeo sam osjećati poštovanje prema njemu i iz drugih razloga.

Počeo sam ga poštovati zbog njegove hrabrosti i integriteta.

Colin ozbiljno dovodi u pitanje Status quo, i premda su znanstveni dokazi na njegovoj

strani plivati protiv struje nikada nije lako. Meni je to dobro poznalo jer sam zajedno

s Oprah Winfrey bio optuženik kad ju je skupina stočara odlučila tužiti nakon što je

objavila svoju namjeru da prestane jesti govedinu. Bio sam u Washingtonu D. C, gdje

sam lobirao za zdravije poljoprivredne metode i borio se za promjenu načina na koji

uzgajamo hranu u ovoj zemlji. Suprotstavljam se nekim od najutjecajnijih, najbolje

financiranih grupa u zemlji i znam da to nije lako.

Zbog naših paralelnih putova osjećam se povezanim s Colinovom pričom. Počeli smo

na farmi, učeći nezavisnost, poštenje i integritet u malim zajednicama, a kasnije smo

se afirmirali u mainstram karijerama. Iako smo obojica imali uspjeha (još uvijek se

13

K I N E S K A S T U D I J A

sjećam prvog sedmeroznamenkastog čeka koji sam ispisao za svoju golemu operaciju

sa stokom u Montani), shvatili smo da bi sustavu u kojem živimo koristila određe­

na poboljšanja. Kritiziranje sustava koji nam je pružao takve satisfakcije zahtijevalo

je čeličnu volju i nepokolebljiv integritet. Colin ima oboje, a ova knjiga predstavlja

briljantan vršni kamen duge i dostojanstvene karijere. Trebali bismo učiti od Colina

koji je dosegnuo vrhunac svoje struke i zatim imao hrabrosti posegnuti za još višim,

zahtijevajući promjene.

Zanima li vas vaše osobno zdravlje ili jadno stanje zdravlja u Sjedinjenim Državama

ova knjiga bogato će vas nagraditi. Pažljivo ju pročitajte, upijte njene informacije i

primijenite ih na svoj život.

- Howard Lyman, autor knjige Mad Cowboy

l-i

Predgovor Ako ste poput većine današnjih Amerikanaca, okruženi ste lancima restorana brze

hrane. Bombardiraju vas reklame za junk-foođ. Možete vidjeti druge reklame, za pro­

grame gubitka težine, koje govore da možete jesti što god želite, ne vježbati i svejedno

gubiti na težini. Lakše je naći prutić Snickersa, Big Mac ili Coca Colu nego jabuku.

A vaši klinci jedu u školskoj kafeteriji gdje pod povrćem podrazumijevaju kečap na

hamburgerima.

Odlazite svom liječniku po zdravstvene savjete. U čekaonici ćete pronaći magazin

od 243 stranice sjajnog papira koji se zove Obiteljski liječnik: Vaš osnovni vodič za

zdravlje i dobrobit. Objavljuje ga Američka akademija obiteljskih liječnika i besplatno

se šalje u ordinacije svih 50.000 američkih obiteljskih liječnika u 2004. Pun je sjajnih

reklama u boji preko cijele stranice za McDonalds, Dr Pepper, čokoladni puding i

Oreo kekse.

Uzmete neki broj magazina National Geographic Kids, koji objavljuje Nacionalno ge­

ografsko društvo «za uzrast od šest godina naviše», očekujući da ćete pronaći zdravo

štivo za djecu. Stranice su, međutim, pune oglasa za Twinkles, M&M's, Frosted Flakes,

Froot Loops, Hostess Cup Cakes i Xtreme Jell-0 Pudding Sticks.

To je ono što znanstvenici i prehrambeni aktivisti na Sveučilištu Yale zovu toksično

prehrambeno okruženje. Okruženje u kojem danas većina nas živi.

Neosporna je činjenica da određeni ljudi enormno zarađuju prodajući hranu koja je

nezdrava. Oni žele da nastavite jesti hranu koju prodaju iako vas to čini debelima,

iscrpljuje vašu vitalnost te skraćuje duljinu i umanjuje kvalitetu vašeg života. Žele da

budete poslušni, popustljivi i neobaviješteni. Ne žele da budete informirani, aktivni i

strastveno živi. I itekako su spremni trošiti milijarde dolara godišnje kako bi ostvarili

svoje ciljeve.

Možete na sve to pristati, možete podleći prodavačima junk-fooda, ili možete pronaći

zdraviji i životvorniji odnos s vašim tijelom i hranom koju jedete. Želite li biti izvrsna

15

M N t i K A b\ULMJA

zdravlja, vitki i svježi i živi u svom tijelu, u današnjem okruženju potreban vam je

saveznik. Srećom, u ruci držite jednog takvog saveznika. Dr. sc. T. Colin Campbell široko je priznat kao briljantan znanstvenik, predan istraživač i velik humanitarac. Kako sam imao zadovoljstvo i privilegij biti njegov prijatelj mogu posvjedočiti o svemu reče­nom, a mogu dodati i još nešto. On je ujedno čovjek poniznosti i humane dubine, čovjek kojeg na svakom koraku vodi ljubav prema drugima. Nova knjiga dr. Campbella - Kineska studija - snažna je zraka svjetlosti u tami našeg vremena koja rasvjetljava krajolik i činjenice o prehrani i zdravlju tako jasno, tako potpuno, da nikada više nećete morati biti žrtva onih koji izvlače korist iz vaše neo­baviještenosti, zbunjenosti i poslušnog jedenja hrane koju oni prodaju. Jedna od brojnih stvari koje cijenim u vezi s ovom knjigom je to što vam dr. Camp­bell ne daje isključivo svoje zaključke. On ne propovijeda s visine, govoreći vam što trebate i što ne trebate jesti, kao da ste dijete. Umjesto toga, kao dobar i pouzdan pri­jatelj koji je naučio, otkrio i učinio više u svom životu nego što bi većina nas mogla i zamisliti, on vam nenametljivo, jasno i vješto pruža informacije i podatke koji su vam potrebni da u potpunosti razumijete sve što je danas povezano s prehranom i zdra­vljem. Omogućava vam da donesete informirane odluke. Svakako, on daje preporuke i sugestije, i to izvrsne. Ali uvijek vam objašnjava kako je došao do svojih zaključaka. Podaci i istina ono su što jc važno. Njegov je jedini plan da vam pomogne živjeti što je moguće upućeniji i zdraviji život.

Kinesku studiju pročitao sam već dvaput i svaki puta naučio sam neizmjerno mnogo. Hrabra je to i mudra knjiga. Kineska studija izvanredno je korisna, besprijekorno napisana i iznimno značajna knjiga. Rad dr. Campbella revolucionaran je u svojim implikacijama i spektakularan u svojoj jasnoći.

Želite li jesti slaninu i jaja za doručak i onda uzimati lijekove za sniženje kolesterola, to je vaše pravo. Ali ako želite zaista zagospodariti svojim zdravljem, pročitajte Kine­

sku studiju i učinite to brzo! Poslušate li savjete ovog izuzetnog vodiča, vaše će vam tijelo zahvaljivati svaki dan do kraja života.

- J o h n Robbins, autor knjiga Diet for a New America,

Reclaiming Our Health i The Food Revolution

L6

Uvod Glad javnosti za informacijama o prehrani nikad me ne prestaje čuditi, čak ni nakon što sam čitav svoj radni vijek posvetio provođenju eksperimentalnih istraživanja o prehrani i zdravlju. Knjige o dijetama vječni su bestseleri. Gotovo svi popularni ma­gazini sadrže savjete o prehrani, novine redovito objavljuju članke, a televizijski i radijski programi neprestano raspravljaju o prehrani i zdravlju. Cak i uz takvo zasipanje informacijama jeste li sigurni da znate što biste trebali činiti da poboljšate svoje zdravlje?

Trebale li kupovati hranu koja je označena kao ekološki uzgojena kako biste izbjegli izla­ganje pesticidima? Jesu li kemikalije iz okoliša glavni uzrok raka? Ili je vaše zdravlje «una-prijed određeno» genima koje ste naslijedili u trenutku rođenja? Čine li vas ugljikohidrati zaista debelima? Biste li trebali voditi više računa o ukupnoj količini masti koju jedete ili samo o zasićenim mastima i trans-mastima? Koje biste vitamine trebali uzimati, i trebate li ih uopće? Kupujete li hranu koja je obogaćena dodanim vlaknima? Biste li trebali jesti ribu i, ako da, koliko često? Hoće li konzumiranje hrane od soje spriječiti srčane bolesti? Pretpostavljam da niste zaista sigurni u odgovore na ova pitanja. Ako je tako, niste usamljeni. Iako informacija i mišljenja ima u izobilju, vrlo malo ljudi zaista zna što bi

trebali raditi kako bi poboljšali zdravlje.

Razlog nije taj što istraživanja nisu provedena. Provedena su. Znamo strahovito mnogo o vezama između prehrane i zdravlja. Ali prava znanost zakopana leži pod gomilama nebitnih ili čak štetnih informacija - bezvrijednom znanosti, hit-dijetama i propagandom prehrambene industrije.

Želim to promijeniti. Želim vam dati nov okvir za razumijevanje prehrane i zdravlja, okvir koji uklanja zbunjenost, prevenira i liječi bolesti i omogućuje vam da živite ispunjeniji život.

Bio sam «u sustavu« gotovo pedeset godina, na njegovim najvišim razinama, gdje sam organizirao i vodio velike istraživačke projekte, odlučivao koja će istraživanja

K I N E S K A S T U D I J A

dobiti sredstva i prevodio ogromne količine znanstvenih istraživanja u izvještaje na­cionalnih stručnih skupina.

Poslije duge karijere u istraživanju i oblikovanju politike, sada razumijem zašto su Amerikanci tako zbunjeni. Kao porezni obveznik koji plaća istraživanja i zdravstve­nu politiku u Americi, zaslužujete znati da su brojna od raširenih mišljenja o hrani, zdravlju i bolesti koja možete čuti pogrešna:

• Sintetičke kemikalije u okolišu i vašoj hrani, koliko god mogu biti proble­

matične, nisu glavni uzrok raka. • Geni koje ste naslijedili od svojih roditelja nisu presudan faktor u određiva­nju hoćete li postati žrtva bilo kojeg od deset vodećih uzroka smrti. • Nada da će genetska istraživanja s vremenom dovesti do otkrića farmace­utskih lijekova za bolesti ignorira djelotvornija rješenja koja se mogu primi­jeniti već danas. • Opsesivno kontroliranje unosa bilo kojih hranjivih tvari kao što su ugljiko-hidrati, masti, kolesterol ili omega-3 masne kiseline neće rezultirati dugoro­čnim zdravljem.

• Vitamini i dodaci prehrani neće vam pružiti dugotrajnu zaštitu od bolesti. • Farmaceutski lijekovi i kirurgija ne liječe bolesti koje ubijaju većinu Ame­rikanaca. • Vaš liječnik vrlo vjerojatno ne zna što biste trebali napraviti kako biste bili najzdraviji što možete.

Predlažem ni više ni manje nego potpuno redeiiniranje onoga što smatramo kva­litetnom prehranom. Provokativni rezultati četiri desetljeća mojih biomedicinskih istraživanja - uključujući otkrića iz laboratorijskog programa koji je trajao dvadeset i sedam godina (financiran od strane najuglednijih agencija za dodjelu sredstava) -dokazuju da vam pravilna ishrana može spasiti život.

Neću tražiti od vas da vjerujete zaključcima koji se temelje na mojim osobnim zapaža­njima, kao što čine neki popularni autori. Ova knjiga poziva se na preko 750 radova, pri čemu je velika većina njih primarni izvori informacija, uključujući stotine znanstvenih publikacija drugih istraživača koje pokazuju put prema smanjenju raka, smanjenju srča­nih bolesti, moždanih udara, smanjenju pretilosti, dijabetesa, manjem broju autoimunih bolesti, smanjenju osteoporoze, Alzheimerove bolesti, bubrežnih kamenaca i sljepila. Neka od otkrića objavljenih u najuglednijim znanstvenim časopisima pokazuju da:

• Promjena prehrane dijabetičarima može omogućiti da prestanu uzimati svoje lijekove.

• Samom prehranom može se obrnuti razvoj srčanih bolesti.

• Rak dojke povezan je s razinama ženskih hormona u krvi koje ovise o hrani

koju jedemo. • Konzumiranje mliječnih proizvoda može povećati rizik od raka prostate. • Antioksidanti koji se nalaze u voću i povrću povezani su s boljim mental­nim sposobnostima u starijoj životnoj dobi. • Bubrežni kamenci mogu se spriječiti zdravom prehranom. • Dijabetes tip 1, jedna od najrazornijih bolesti koje mogu zadesiti dijete, pouzdano je povezan s načinom prehrane beba i male djece.

Ta otkrića pokazuju da je kvalitetna prehrana najmoćnije oružje koje imamo na raspolaganju protiv bolesti i slabog zdravlja. Razumijevanje tih znanstvenih dokaza važno je ne samo za poboljšanje zdravlja, nego ima i duboke implikacije za čita­vo naše društvo. Moramo znati zašto pogrešne informacije prevladavaju u našem društvu i zašto smo u teškoj zabludi po pitanju načina na koji istražujemo prehranu i bolesti, načina na koji promičemo zdravlje i kako liječimo bolesti. Prema bilo kojem mjerilu, zdravlje Amerike propada. Na zdravstvenu skrb po glavi stanovnika trošimo daleko više od bilo kojeg društva na svijetu, a ipak dvije trećine Amerikanaca ima prekomjernu tjelesnu težinu i više od 15 milijuna Amerikanaca boluje od dijabetesa. A te brojke rastu velikom brzinom. Obolijevamo od srčanih bolesti jednako često kao i prije trideset godina. Rat protiv raka, pokrenut 1970-ih, žalosno je bezuspješan. Pola od ukupnog broja Amerikanaca ima zdravstveni pro­blem koji zahtijeva uzimanje receptnih lijekova svaki tjedan, a preko 100 milijuna Amerikanaca ima povišen kolesterol.

Da stvari budu gore, našu mladež vodimo putem sve ranijeg i ranijeg obolijevanja. Trećina djece u ovoj zemlji predebela je ili je u opasnosti da to postane. Naši klinci sve češće obolijevaju od oblika dijabetesa koji se nekad viđao samo kod odraslih osoba. Djeca danas uzimaju više receptnih lijekova nego ikada. Svi ti problemi svode se na tri riječi: doručak, ručak i večeru. Prije više od četrdeset godina, na početku svoje karijere, nikako ne bih očekivao da je hrana tako usko povezana sa zdravstvenim problemima. Godinama nisam poklanjao osobitu pozornost pitanju koje je namirnice najbolje jesti. Jednostavno sam jeo ono što i svi drugi: ono za što su mi govorili da je dobro. Svi mi jedemo ono što je ukusno, ono što je praktično ili ono što su nas naši roditelji naučili da prefe­riramo. Većina nas živi unutar kulturnih granica koje definiraju naše prehrambene sklonosti i navike.

Tako je bilo i sa mnom. Odrastao sam na mljekarskoj farmi gdje je mlijeko imalo ključnu ulogu za naš opstanak. U školi su nam govorili da se od kravljeg mlijeka

19

K I N E S K A S T U D I J A U V O D

razvijaju zdrave kosti i zubi. Bilo je najzdravija hrana Prirode. Na našoj farmi proi­zvodili smo najveći dio naše hrane u vrtu ili na pašnjacima za stoku. Ja sam prvi u svojoj obitelji otišao na fakultet. Učio sam predveterinarsku medicinu na Penn Stateu, nakon čega sam otišao na veterinarski fakultet na Sveučilištu Georgia na godinu dana, a onda me Sveučilište Cornell privuklo stipendijom za studentsko istraživanje iz «prehrane životinja«. Prebacio sam se, dijelom i zato što su mi plaćali da se školujem, umjesto da ja plaćam njima. Ondje sam magistrirao. Bio sam po­sljednji student profesora Clivea McCaya, profesora s Cornelia koji je bio poznat po tome stoje produžio život štakora braneći ih s mnogo manje hrane nego što bi inače pojeli. Moje doktorsko istraživanje bilo je posvećeno otkrivanju boljih načina ubr­zavanja rasta krava i ovaca. Pokušavao sam poboljšati našu sposobnost proizvodnje životinjskih bjelančevina, kamena temeljca onoga za što su mi govorili da je «kvali-tetna prehrana«.

Bio sam na putu promicanja boljeg zdravlja zagovaranjem konzumiranja većih koli­čina mesa, mlijeka i jaja. Bio je to očigledan nastavak mog vlastitog života na farmi; zadovoljno sam vjerovao da je američka prehrana najbolja na svijetu. Tih godina u kojima sam formirao svoja gledišta susretao sam se s temom koja se stalno ponavlja­la: navodno smo jeli prave namirnice, posebno bogate visokokvalitetnim životinjskim bjelančevinama.

Velik dio vremena na početku svoje karijere proveo sam radeći s dvjema kemikalijama koje spadaju medu najotrovnije ikad otkrivene: dioksinom i aflatoksinom. U početku sam radio na MIT-u, gdje su mi dodijelili zagonetku s hranjenjem kokoši. Milijuni ko­koši godišnje umirali su od nepoznate, otrovne kemikalije u njihovoj hrani, a ja sam bio zadužen da izoliram i utvrdim strukturu te kemikalije. Nakon dvije i pol godine pomo­gao sam u otkriću dioksina, možda najotrovnije poznate kemikalije. Od tog vremena ta je kemikalija privukla široku pažnju, posebno zato što je bila dio herbicida 2,4,5-T ili Narančastog praha koji se koristio za defolijaciju šuma u Vijetnamskom ratu. Nakon što sam napustio MIT i postao nastavnik na Virginia Techu, počeo sam koor­dinirati tehničku pomoć za nacionalni projekt na Filipinima u kojem se radilo s pot-hranjenom djecom. Dijelom projekta postalo je istraživanje neobično visoke učesta­losti raka jetre - bolesti koja se obično javlja kod odraslih - medu filipinskom djecom. Pretpostavka je bila da taj problem uzrokuje konzumiranje visokih razina aflatoksina, toksina iz plijesni koje se nalaze na kikirikiju i kukuruzu. Aflatoksin su prozvali jednom od najkancerogenijih tvari ikada otkrivenih.

Deset je godina naš glavni cilj na Filipinima bilo poboljšanje prehrane djece medu si­romašnima, u projektu koji je financirala američka Agencija za međunarodni razvoj. S vremenom smo širom zemlje osnovali oko 110 edukacijskih centara za «samopo-moć» prehranom.

Cilj tih napora na Filipinima bio je jednostavan: pobrinuti se da djeca dobivaju što je moguće više bjelančevina. Općenito se smatralo da je najveći dio neishranjenosti među djecom u svijetu uzrokovan nedostatkom bjelančevina, posebno iz hrane ži­votinjskog podrijetla. Sveučilišta i vlade diljem svijeta radili su na ublažavanju navo­dnog «proteinskog jaza» u zemljama u razvoju.

Međutim, u tom projektu otkrio sam mračnu tajnu. Djeca koja su imala prehranu

najbogatiju bjelančevinama istovremeno su imala največi rizik od obolijevanja od raka

jetre!To su bila djeca iz najbogatijih obitelji. Tada sam primijetio jedan izvještaj o istraživanju iz Indije koje je dalo neke vrlo pro­vokativne, relevantne rezultate. Indijski znanstvenici proučili su dvije skupine štako­ra. Jednoj grupi davali su kancerogeni aflatoksin i nakon toga ih hranili prehranom koja je sadržavala 20% bjelančevina, što je razina blizu one koju mnogi od nas na Zapadu konzumiraju. Drugoj su skupini dali istu količinu aflatoksina, ali su im zatim davali prehranu koja se sastojala od svega 5% bjelančevina. Nevjerojatno, ali kod svih životinja koje su konzumirale prehranu s 20% bjelančevina pronađeni su dokazi o raku na jetri, dok su sve životinje koje su konzumirale prehranu s 5% bjelančevina izbjegle rak jetre. Bio je to rezultat 100 prema 0, koji nije ostavljao mjesta sumnji da je prehrana važnija od kancerogenih spojeva, čak i vrlo jakih kancerogenih tvari, u kontroli raka.

Ta je informacija bila u suprotnosti sa svime čemu su me učili. Bilo je heretički reći da bjelančevine nisu zdrave, a kamoli da potiču rak. Taj je trenutak oblikovao moju ka­rijeru. Istraživanje tako provokativnog pitanja u tako ranoj fazi moje karijere nije bilo jako mudar izbor. Izražavanje sumnje u bjelančevine i hranu životinjskog podrijetla općenito povlačilo je za sobom rizik da će me etiketirati kao heretika, čak i ukoliko prođem test «dobre znanosti«.

Međutim, nikada nisam bio sklon slijediti upute samo da bih slijedio upute. Dok sam učio upravljati upregnutim konjima ili voditi krdo stoke, loviti životinje, pecati u našoj rječici ili raditi na polju usvojio sam da je nezavisno razmišljanje dio dogovora. Moralo je biti. Susretanje s problemima na polju značilo je da moram smisliti što ću sljedeće učiniti. Bila je to velika učionica, što vam može potvrditi svaki radnik s far­me. Taj osjećaj nezavisnosti ostao je sa mnom sve do danas.

Zato sam, suočen s teškom odlukom, odlučio pokrenuti detaljan laboratorijski pro­gram koji će istražiti ulogu prehrane, posebno bjelančevina, u razvoju raka. Moji ko­lege i ja bili smo vrlo oprezni u postavljanju naših hipoteza, rigorozni u metodologiji i konzervativni u interpretiranju dobivenih rezultata. Odlučio sam provesti to istra­živanje ha znanstvenoj razini, proučavajući biokemijske detalje formiranja raka. Bilo je važno razumjeti ne samo potiču li, nego i na koji način bjelančevine mogu poticati rak. Pažljivo slijedeći pravila prave znanosti, bio sam u prilici proučiti provokativnu

K I N E S K A S T U D I J A

lemu bez da sam izazvao refleksne reakcije koje se obično javljaju kod radikalnih ide­ja. Na kraju su to istraživanje dvadeset i sedam godina financirali najbolje recenzirani i najkonkurentniji izvori sredstava (uglavnom Nacionalni instituti za zdravlje - NIH, Američko društvo za rak i Američki institut za istraživanje raka). Naši su rezultati potom bili recenzirani (po drugi put) za objavljivanje u mnogim od najboljih znan­stvenih časopisa.

Naša otkrića bila su šokantna. Niskoproteinska prehrana inhibirala je inicijaciju raka pod utjecajem ailatoksina, bez obzira koliko je te kancerogene tvari pokusnim životi­njama davano. Nakon što je inicijacija raka bila dovršena, niskoproteinska prehrana također je dramatično blokirala kasniji rast raka. Drugim riječima, učinke izazivanja raka ovog visoko kancerogenog spoja niskoproteinska prehrana učinila je nevažnim. U stvari, bjelančevine iz prehrane pokazale su se toliko moćnima u svom djelovanju da

smo mogli pokrenuti i zaustaviti rast raka samo mijenjanjem konzumirane količine.

Nadalje, količine bjelančevina kojima su bili hranjeni odgovarale su onima koje mi ljudi rutinski konzumiramo. Nismo koristili neke izvanredne razine, što je vrlo čest slučaj kod istraživanja kancerogenih spojeva.

Ali to nije sve. Utvrdili smo da nemaju sve bjelančevine ovakvo djelovanje. Koja je bjelančevina dosljedno i snažno poticala rak? Kazein, koji čini 87% bjelančevina kra­vljeg mlijeka, poticao je sve faze procesa raka. Koja vrsta bjelančevina nije poticala rak, čak ni pri visokim razinama unosa? Sigurne bjelančevine bile su one biljnog podrijetla, uključujući pšenicu i soju. Kad je na površinu izašla ta slika, počela je pr­kositi, a zatim i rušiti neke od mojih najdražih pretpostavki.

Takve eksperimentalne studije na životinjama nisu završile na tome. Kasnije sam vo­dio najopsežniju studiju prehrane, načina života i bolesti ikad provedenu u povijesti biomedicinskih istraživanja. To je bio ogroman pothvat koji su zajednički organizira­li Sveučilište Cornell, Sveučilište Oxford i Kineska akademija preventivne medicine. New York Times nazvao ju je «Grand Prix epidemiologije». U sklopu tog projekta proučen je širok raspon bolesti te faktora prehrane i načina života u ruralnoj Kini i, u novije vrijeme, Tajvanu. Poznatiji kao Kineska studija, taj je projekt na kraju dao pre­ko 8.000 statistički značajnih veza između raznih prehrambenih čimbenika i bolesti!

Ovaj projekt doista izvanrednim čini to što su, među mnogim vezama između pre­hrane i bolesti, mnoge ukazivale na isto otkriće: ljudi koji su jeli najviše hrane živo­tinjskog podrijetla imali su najviše kroničnih bolesti. Čak je i relativno malen unos hrane životinjskog podrijetla bio povezan sa štetnim učincima. Ljudi koji su jeli naj­više hrane biljnog podrijetla bili su najzdraviji i nisu bili skloni kroničnim bolestima. Dobivene rezultate nije se moglo ignorirati. Od početnih eksperimentalnih studija na životinjama o utjecaju životinjskih bjelančevina do ove goleme studije obrazaca prehrane kod ljudi, rezultati su se pokazali konzistentnima. Zdravstvene implikacije

uvuu

konzumiranja hranjivih tvari životinjskog i biljnog podrijetla bile su izuzetno različite.

Nisam se mogao osloniti isključivo na rezultate naših studija na životinjama i gole­me studije na ljudima u Kini, koliko god oni bili impresivni. Potražio sam rezultate drugih istraživača i kliničkih liječnika. Ispostavilo se da su otkrića tih ljudi medu najuzbudljivijim otkrićima u posljednjih pedeset godina.

Ta otkrića - sadržana u drugom dijelu ove knjige - pokazuju da je srčane bolesti, dijabetes i pretilost moguće liječiti zdravom prehranom. Drugo istraživanje pokazuje da na razne oblike raka, autoimune bolesti, zdravlje kostiju, zdravlje bubrega, vid i moždane poremećaje u starijoj dobi (poput kognitivne đisfunkcije i Alzheimerove bolesti) prehrana ima uvjerljiv utjecaj. Što je najvažnije, prehrana za koju se mno­go puta pokazalo da liječi i/ili sprječava te bolesti ista je prehrana, sastavljena od cjelovitih namirnica biljnog podrijetla, za koju sam ranije, u mojim laboratorijskim istraživanjima i u Kineskoj studiji, utvrdio da potiče optimalno zdravlje. Rezultati su

konzistentni.

Pa ipak, usprkos važnosti ove informacije, usprkos nadi koju budi i usprkos hitnoj potrebi za razumijevanjem prehrane i zdravlja ljudi su i dalje zbunjeni. Imam prijate­lje sa srčanim bolestima koji su rezignirani i malodušni zbog toga što su prepušteni na milost i nemilost onomu što smatraju neizbježnom bolesti. Razgovarao sam sa ženama koje su u tolikom strahu od raka dojke da svoje grudi, pa čak i grudi svojih kćeri, žele dati kirurški odstraniti kao da je to jedini način svođenja rizika na mini­mum. Vrlo mnogo ljudi koje sam upoznao hodalo je putem bolesti, malodušnosti i zbunjenosti u pogledu svog zdravlja i onoga što mogu učiniti da ga zaštite. Amerikanci su zbunjeni, a reći ću vam i zašto. Odgovor, o kojem će biti govora u če­tvrtom dijelu knjige, povezan je s načinom na koji se informacije o zdravlju stvaraju i objavljuju, kao i time tko kontrolira te aktivnosti. Budući da sam doista dugo bio iza scene i stvarao informacije o zdravlju, vidio sam što se stvarno događa. I spreman sam javno objaviti što ne valja sa sustavom. Granice između vlade, industrije, zna­nosti i medicine postale su nejasne. Granice između stvaranja profila i poboljšanja zdravlja postale su nejasne. Problemi sa sustavom ne dolaze u obliku korupcije u ho-livudskom stilu. Problemi su mnogo suptilniji, pa ipak, mnogo opasniji. Rezultat toga su ogromne količine pogrešnih informacija koje prosječan američki potrošač plaća dvaput. Oni odvajaju novac od poreza za provedbu istraživanja, a onda daju novac za zdravstvenu skrb kako bi se liječili od bolesti koje se uglavnom mogu spriječiti. Ova priča, koja počinje mojom vlastitom prošlošću i kulminira s novim razumijeva­njem prehrane i zdravlja, tema je ove knjige. Prije šest godina na Sveučilištu Cornell organizirao sam i predavao nov izborni predmet zvan Vegetarijanska prehrana. To je bio prvi takav kolegij na nekom američkom sveučilišnom kampusu, i bio je daleko

23

K I N E S K A S T U D I J A

uspješniji nego što sam mogao sanjati. Predavanja su usredotočena na zdravstvenu

vrijednost prehrane na biljnoj osnovi. Nakon što sam radio na MIT-u i Virginia Tec-

hu, a zatim se, prije trideset godina, vratio na Cornell, dobio sam zadatak da integri­

ram koncepte i principe kemije, biokemije, fiziologije i toksikologije u naprednom

kolegiju iz nutricionizma.

Poslije četiri desetljeća znanstvenih istraživanja, obrazovanja i oblikovanja politike

na najvišim razinama našeg društva, danas smatram da mogu na odgovarajući način

integrirati te discipline u smislenu priču. To je upravo ono što sam učinio za moj

najnoviji kolegij; mnogi moji studenti kažu mi da su se do kraja semestra njihovi

životi promijenili nabolje. Želja mi je to učiniti i za vas, u nadi da će se i vaš život

promijeniti.

JEDNOG ZLATNOG JUTRA 1 9 4 6 . , dok je ljeto bilo na izmaku i jesen je čekala pred vrati­

ma, sve što se moglo čuti na mojoj obiteljskoj mljekarskoj farmi bila je tišina. Nije bilo

brundanja automobila u prolazu ni plamtećih tragova aviona na nebu. Samo tišina.

Čulo se glasanje ptica, dakako, i krava i pijetlova koji bi se povremeno oglasili, ali ti

su zvukovi tek ispunjavali tišinu, mir.

Stojeći na drugom katu našeg štaglja, sa širom otvorenim, ogromnim smeđim vra­

tima kroz koja je sjalo sunce, bio sam sretan dvanaestogodišnjak. Upravo sam bio

dovršio obilan seoski doručak od jaja, slanine, kobasica, prženih krumpira i šunke te

nekoliko čaša punomasnog mlijeka. Moja mama spremila je fantastičan obrok. Ra­

dom sam otvarao apetit od 4:30 ujutro, kad sam se probudio kako bih s mojim ocem

Tomom i mojim bratom Jackom pomuzao krave.

Moj otac, kojem je u to vrijeme bilo četrdeset i pet godina, stajao je kraj mene u

osunčanoj tišini. Otvorivši vreću od 23 kg sjemena lucerne istresao je svo sitno sjeme

27

1 Problemi s kojima

se suočavamo, rješenja koja trebamo «Kako onaj tko ne poznaje hranu može razumjeti ljudske bolesti?»

- Hipokrat, otac medicine (460.-357. pr. Kr.)

na drveni pod štaglja pred nama i zatim otvorio kutiju s finim crnim prahom. Taj

prah, kako je objasnio, bile su bakterije koje će lucerni pomagati da raste. Prilije-

pit će se za sjeme i postat će dio korijena rastuće biljke za čitav njen život. Moj je

otac imao svega dvije godine formalnog obrazovanja i ponosio se time što zna da

bakterije pomažu lucerni pretvarati dušik iz zraka u bjelančevine. Bjelančevine su,

objasnio mi je, zdrave za krave koje će ju na kraju jesti. Stoga je naš posao toga jutra

bio da pomiješamo bakterije i sjeme lucerne prije sjetve. Kako sam oduvijek bio

znatiželjan, upitao sam tatu zašlo i kako to djeluje. Rado mi je objasnio, a ja sam

ratio slušao. Bila je to važna informacija za dječaka s forme.

Sedamnaest godina kasnije, 1963. moj je otac doživio svoj prvi srčani udar. Bila mu

je šezdeset ijedna. Sa sedamdeset umro je od drugog teškog infarkta miokarda. Bio

sam shrvan. Mog oca, koji je stajao uz moju braću i mene svih onih mirnih i tihih

dana na selu, učio nas stvarima koje su mi još uvijek dragocjene u životu, više nije

bilo.

Danas, poslije više desetljeća eksperimentalnog istraživanja o prehrani i zdravlju,

znam da se upravo ta bolest koja je ubila oca, bolest srca, može spriječiti, pa čak i

liječili. Zdravlje vaskularnog sustava (arterija i srca) moguće je bez po život opa­

snih kirurških zahvata i bez potencijalno smrtonosnih lijekova. Naučio sam da se

to može postići jednostavno konzumiranjem odgovarajuće hrane.

Priča je to o tome kako hrana može izmijeniti naše živote. Proveo sam svoju istra­

živačku i nastavničku karijeru rješavajući kompleksnu zagonetku zašto zdravlje

nekima izmiče a drugima ide na ruku. Danas znam da je uglavnom hrana ta koja

određuje ishod. Ta informacija nije mogla doći u bolje vrijeme. Naš sustav zdrav­

stvene skrbi košta previše, isključuje daleko prevelik broj ljudi i ne promiče zdravlje

niti prevenira bolesti. Napisane su mnoge knjige o načinima rješavanja problema,

ali je napredak bio bolno spor.

J E L I N E T K O M O Ž D A B O L E S T A N ?

Ako ste muškarac i živite u ovoj zemlji, Američko društvo za rak predviđa da

imate 47% vjerojatnosti da obolite od raka. Ukoliko ste žena stojite nešto bolje,

ali i dalje imate ogromnih 38% šanse da ćete do kraja života dobiti rak.1 Postoci

u kojima umiremo od raka medu najvišima su u svijetu i - sve su gori (slika 1.1).

Usprkos trideset godina obilno financiranog Rata protiv raka napredak se poka­

zao slabim.

Suprotno onome što mnogi vjeruju, rak nije prirodan događaj. Prihvaćanje zdra­

ve prehrane i načina života može spriječiti većinu slučajeva raka u Sjedinjenim

Državama. Starost može i trebala bi biti dostojanstvena i mirna.

28

r K U B L t l V I l i NUJIIVIM }t 3 U U L H V A I V I U , K J t i t N J r t l \ U J H I t D ft IVI U

Rak, međutim, predstavlja samo dio šire slike bolesti i umiranja u Americi. Pogle­

damo li ostalo, vidimo da uglavnom prevladava obrazac lošeg zdravlja. Primjerice,

velikom brzinom postajemo najteži narod na Zemlji. Amerikanci s prekomjernom

težinom danas su znatno brojniji od onih koji održavaju zdravu težinu. Kao što je

prikazano na Tablici 1.2, naša stopa pretilosti vrtoglavo je porasla u posljednjih ne­

koliko desetljeća.2

Prema Nacionalnim centrima za zdravstvene statistike, gotovo trećina odraslih u

dobi od dvadeset godina naviše je pretila!3

29

K I N E S K A S I U U I J A

Smatra se da je neka osoba pretila ukoliko je njezina težina za trećinu ili više veća od zdrave težine. Jednako zastrašujući trendovi javljaju se kod djece od samo dvije godine.3

S L I K A 1.3: S T O J E P R E T I L O ( O B A S P O L A ) ?

No, rak i pretilost nisu jedine epidemije koje bacaju tamnu sjenu na američko zdra­vlje. Dijabetes je također porastao do neviđenih razmjera. Danas jedan od trinaest Amerikanaca boluje od dijabetesa, pri čemu taj omjer nastavlja rasti. Ne prihva­timo li važnost prehrane, milijuni novih Amerikanaca oboljet će od dijabetesa i ne znajući to, trpeći njegove posljedice, uključujući sljepilo, amputaciju udova, kardiovaskularne bolesti, bolesti bubrega i preranu smrt. Usprkos tome, restorani brze hrane koji poslužuju nutritivno bezvrijednu hranu danas su prisutni u gotovo svakom gradu. Jedemo više nego ikad,1 a brzina je dobila prednost nad kvalitetom. Budući da sve više vremena provodimo gledajući TV, igrajući video-igre i koristeći računalo sve smo manje tjelesno aktivni.

I dijabetes i pretilost samo su simptomi općeg lošeg zdravlja. Rijetko se javljaju izolirano od drugih bolesti i često navješćuju dublje, teže zdravstvene probleme kao što su srčane bolesti, rak i moždani udar. Dvije najstrašnije statistike pokazuju da je dijabetes u manje od deset godina medu populacijom u tridesetim godinama porastao 70%, a postotak pretilih ljudi gotovo se udvostručio u posljednjih trideset godina. Tako nevjerojatno brz porast ovih «signalnih» bolesti među američkom mladom i sredovječnom populacijom najavljuje zdravstvenu katastrofu u desetlje­ćima koja su pred nama. Mogao bi to postati nepodnošljiv teret za zdravstveni su­stav koji je već prenapregnut na bezbroj načina.

Međutim, najrašireniji ubojica u našoj kulturi nije ni pretilost, ni dijabetes ni rak. To su srčane bolesti. Srčane bolesti na svaka tri Amerikanca ubit će jednog. Prema Američkom udruženju za srce, preko 60 milijuna Amerikanaca trenutno boluje od nekog oblika kardiovaskularnih bolesti, uključujući visok krvni tlak, moždani udar i srčane bolesti.8 Poput mene, i vi ste zacijelo poznavali nekoga tko je umro od srca. Ali otkad je prije više od trideset godina moj otac umro od srčanog udara otkrivena je golema količina spoznaja važnih za razumijevanje ove bolesti. Najdramatičnije nedavno otkriće jest da se srčane bolesti mogu prevenirati, pa čak i liječiti zdravom prehranom.9 '1 0 Ljudi koji zbog teške angine ne mogu obavljati najosnovnije tjele­sne aktivnosti nov život mogu pronaći običnom promjenom svog načina prehrane. Usvajanjem ove revolucionarne informacije mogli bismo kolektivno pobijediti na­jopasniju bolest u ovoj zemlji.

U P S . . . N I S M O H T J E L I D A S E T O D O G O D I !

Dok sve veći broj Amerikanaca postaje žrtvama kroničnih bolesti, nadamo se da će naše bolnice i liječnici učiniti sve što mogu da nam pomognu. Nažalost, i novine i sudovi prepuni su priča i slučajeva koji nam govore da je neodgovarajuća njega postala pravilo.

Jedan od najuglednijih glasova što predstavljaju medicinsku zajednicu, Journal of

the American Medical Association (JAMA), nedavno je objavio članak dr. med. Bar­bare Starfield u kojem se tvrdi da pogreške liječnika, pogrešni lijekovi i neželjene posljedice lijekova ili kirurških zahvata ubiju 225.400 ljudi godišnje (slika 1.5)." To naš zdravstveni sustav čini trećim vodećim uzrokom smrti u Sjedinjenim Država­ma, ispred kojeg su samo rak i srčane bolesti (slika 1.4).12

31

KINbbKA blUUIJA

Posljednja i najveća kategorija umrlih u ovoj skupini su hospitalizirani pacijenti

koji umru od «štetnih, nenamjernih i neželjenih učinaka nekog lijeka«1 5 koji se

javljaju kod normalnih doza.16 Čak i uz upotrebu odobrenih lijekova i ispravnih

procedura liječenja, preko sto tisuća ljudi svake godine umire od neželjenih re­

akcija na «lijekove» koji bi trebali vratiti njihovo zdravlje.1" Slučajno je taj isti

izvještaj, koji je sažeo i analizirao trideset i devet zasebnih studija, utvrdio da je

gotovo 7% (jedan na petnaest) od svih hospitaliziranih pacijenata doživjelo tešku

nuspojavu nekog lijeka, takvu koja «zahtijeva hospitalizaciju, produžuje hospi­

talizaciju, dovodi do trajne invalidnosti ili rezultira smrću.« 1 . Radi se o ljudima

koji su uzimali svoje lijekove prema uputama. Ta brojka ne uključuje desetke

tisuća ljudi koji trpe posljedice nepravilnog prepisivanja i upotrebe tih lijekova.

Ne uključuje ni nuspojave lijekova koje su označene kao «mogući» učinci ili pak

32

KKObLEMI b KOJIMA bt SUOČAVAMO, RJEŠENJA KOJA TREBAMO

lijekove koji ne postižu svoj cilj. Drugim riječima, jedan na petnaest je konzerva­

tivna brojka.15

Kad bismo bolje razumjeli prehranu te kad bi prevencija i prirodni tretmani bili

bolje prihvaćeni u medicinskoj zajednici ne bismo u naša tijela ubacivali toliko

toksičnih, potencijalno smrtonosnih lijekova u posljednjem stadiju bolesti. Ne

bismo mahnito tražili nove lijekove koji ublažavaju simptome, ali često ne čine

ništa u pogledu rješavanja temeljnih uzroka bolesti. Ne bismo trošili novac ra­

zvijajući, patentirajući i komercijalizirajući «čudotvorne» lijekove koji nerijetko

izazivaju dodatne zdravstvene probleme. Trenutni sustav nije ispunio svoja obe­

ćanja. Vrijeme je da promijenimo naš način razmišljanja u smislu šireg pogleda

na zdravlje, gledišta koje uključuje ispravno razumijevanje i primjenu kvalitetne

prehrane.

Kad se osvrnem na ono što sam naučio, zapanjuje me što su okolnosti koje okru­

žuju način na koji Amerikanci umiru često tako nepotrebne, bolne i skupe.

S K U P G R O B

Našu zdravstvenu skrb plaćamo više od bilo koje druge zemlje u svijetu

(slika 1.6).

Godine 1997. potrošili smo preko bilijun dolara na zdravstvenu skrb.17 Štoviše,

troškovi našeg zdravlja tako nekontrolirano rastu da Ured za financiranje zdrav­

stvene skrbi predviđa da će naš sustav do 2030. koštati 16 bilijuna dolara.17 Tro­

škovi su postojano premašivali inflaciju da jedan na svakih sedam dolara koje

ekonomija proizvede danas trošimo na zdravstvenu skrb (slika 1.7). Imali smo

porast troškova od gotovo 300%, gledano u postotku BDP-a, u manje od četrdeset

godina! Što dobivamo svim tim dodatnim financiranjem? Stvara li ono zdravlje?

Ja tvrdim da ne i mnogi ozbiljni komentatori s tim se slažu.

Nedavno je zdravstveni status dvanaest zemalja, uključujući SAD, Kanadu, Au­

straliju i nekoliko zapadnoeuropskih zemalja, uspoređen na temelju šesnaest ra­

zličitih indikatora djelotvornosti zdravstvene skrbi.1'' Druge zemlje u prosjeku

troše tek oko jednu polovinu onoga što SAD troši na zdravstvenu skrb po glavi

stanovnika. Nije li onda razumno očekivati da će naš sustav dobiti bolju ocjenu

od njihovih? Nažalost, medu tih dvanaest zemalja sustav SAD-a konstantno je

medu najlošijima." U odvojenoj analizi Svjetska zdravstvena organizacija svrsta­

la je Sjedinjene Države na trideset i sedmo mjesto u svijetu po uspješnosti zdrav­

stvenog sustava.20 Naš zdravstveni sustav očigledno nije najbolji u svijetu, iako na n jega trošimo daleko najviše novca.

33

K I N E S K A S T U D I J A

U Sjedinjenim Državama liječnici odluke o tretmanu prečesto donose na temelju novca a ne zdravlja. Posljedice neposjedovanja zdravstvenog osiguranja, pretposta­vljam, nikada nisu bile tako zastrašujuće, a gotovo 44 milijima Amerikanaca nema

F K U b L t M I i KUJ I IVI A bt b U U L A V A M U , K J t b t N J A KUJA I K c b A M U

osiguranje.21 Smatram neprihvatljivim da na zdravstvenu skrb trošimo više sredstava od bilo koje druge zemlje na ovom planetu, a još uvijek imamo desetke milijuna ljudi bez pristupa osnovnoj skrbi.

Iz tri perspektive - učestalosti bolesti, djelotvornosti medicinske skrbi i ekonomike - imamo vrlo problematičan medicinski sustav. Ne mogu, međutim, na pravi način izložiti ovu temu pukim iznošenjem brojki i statistika. Mnogi od nas proveli su gro­zne trenutke u bolnicama ili staračkim domovima, gledajući kako voljena osoba po­dliježe nekoj bolesti. Možda ste i sami bili pacijent i znate iz prve ruke koliko sustav ponekad loše funkcionira. Nije li paradoksalno da sustav koji bi nas trebao liječiti tako učestalo nanosi štetu našem zdravlju?

R A D N A U B L A Ž A V A N J U Z B U N J E N O S T I

Američki narod treba znati istinu. Mora saznati za ono što smo otkrili u našim istra­živanjima. Ljudi trebaju znati zašto smo nepotrebno bolesni, zašto nas prevelik broj umire rano usprkos milijardama potrošenim na istraživanja. Ironija je u tome što je rješenje jednostavno i jeftino. Odgovor na američku zdravstvenu krizu leži u hrani koju svatko od nas svakodnevno odlučuje staviti u usta. I to je to. Premda mnogi među nama misle da smo dobro informirani o prehrani, zapravo nismo. Skloni smo slijediti jednu pomodnu dijetu za drugom. Preziremo zasićene masti, maslac ili ugljikohidrate, a onda objeručke prihvaćamo vitamin E, dodatke prehrani s kalcijem, aspirin ili cink i fokusiramo našu energiju i napore na ekstremno specifične sastojke hrane, kao da će to otključati tajne zdravlja. Prečesto je moda va­žnija od činjenica. Možda se sjećate masovnog hira proteinske dijete koji je zahvatio zemlju potkraj 1970-ih. Obećavali su vam da možete izgubiti kilograme ako pravu hranu zamijenite proteinskim shakeom. U vrlo kratkom vremenu gotovo šezdeset žena umrlo je od te dijete. U novije vrijeme milijuni ljudi prihvatili su bjelančevina­ma i mastima bogatu prehranu temeljenu na knjigama kao što su Dr. Atkins New Diet

Revolution (Nova dijetna revolucija dr. Atkinsa), Protein Power (Moć bjelančevina) i Tlie South Beach Diet (South Beach dijeta). Sve je više dokaza da ti moderni protein­ski hirovi nastavljaju izazivati vrlo raznolike i opasne zdravstvene poremećaje. Ono što ne znamo - ono što ne razumijemo - o prehrani može nam štetiti. Već duže od dva desetljeća borim se s tom javnom konfuzijom. Godine 1988. bio sam pozvan pred Odbor za vladine poslove američkog Senata, kojim je predsjedao sena­tor John Glenn, kako bih iznio svoje mišljenje o tome zašto je javnost tako zbunjena u pogledu dijeta i prehrane. Analizirajući to pitanje i prije i poslije tog svjedočenja, mogu pouzdano reći da je jedan od glavnih izvora zbunjenosti sljedeće: puno pre­često mi znanstvenici fokusiramo se na detalje dok istovremeno zanemarujemo širi

Kl N Lb KA b I U Ul J A

kontekst. Na primjer, usmjeravamo sve naše napore i naše nade na jednu po jednu

izoliranu hranjivu tvar, bio to vitamin A u prevenciji raka ili vitamin E u prevenciji

srčanih udara. Previše pojednostavljujemo stvari i zanemarujemo beskrajnu kom­

pleksnost prirode. Istraživanje sićušnih biokemijskih dijelova hrane i nastojanje da se

dođe do širih zaključaka o prehrani i zdravlju često vode do proturječnih rezultata.

Proturječni rezultati vode do zbunjenih znanstvenika i kreatora politike te do sve

zbunjenije javnosti.

D R U K Č I J I R E C E P T

Većina autora nekoliko bestselera o «nutricionizmu» za sebe tvrdi da su istraživači,

ah nije mi poznato da njihovo «istraživanje» uključuje izvorno, stručno razvijeno ek­

sperimentiranje. Odnosno, nisu pripremili i proveli studije pod pažljivim nadzorom

kolega ili drugih stručnjaka. Imaju malo ili nimalo objavljenih radova u stručno re­

cenziranim znanstvenim časopisima, nemaju doslovno nikakvo formalno obrazova­

nje iz nutricionizma, nisu članovi nijednog stručnog istraživačkog društva i nisu re­

cenzirali radove drugih istraživača. Unatoč tome, često razvijaju vrlo unosne projekte

i proizvode koji pune njihove džepove, ostavljajući čitatelja s još jednim beskorisnim

prehrambenim hirom kratkoga vijeka.

Ukoliko ste upoznati s knjigama o «zdravlju» iz vaše obližnje knjižare vjerojatno ste

čuli za Dr. Atkins' New Diet Revolution (Nova dijetna revolucija dr. Atkinsa), The

South Beach Diet (South Beach dijeta), Sugar Busters (Borci protiv šećera), The Zone

(Zona) ili Eat Right for Your Type (Prava prehrana za vaš tip). Te su knjige informacije

o zdravlju učinile još više zbunjujućima, teže razumljivima i u konačnici neuhvatlji­

vima. Ako niste umorni, opstipirani ili izgladnjeli od tih planova za instant-rješenje

sigurno vam se vrti u glavi od brojanja kalorija i mjerenja grama ugljikohidrata, bje­

lančevina i masti. U čemu je uopće stvarni problem? U mastima? Ugljikohidratima?

Koji omjer hranjivih tvari postiže najveći gubitak težine? Jesu li kupusnjače dobre za

moju krvnu grupu? Uzimam li prave dodatke prehrani? Koliko mi je vitamina C sva­

kodnevno potrebno? Jesam li u ketozi? Koliko mi je grama bjelančevina potrebno?

Shvatili ste što mislim. To nije zdravlje. Ti su prehrambeni hirovi oličenje onog naj­

goreg u medicini, znanosti i popularnim medijima.

Zanima li vas samo dvotjedni plan prehrane radi gubitka težine, ova knjiga nije za

vas. Ja apeliram na vašu inteligenciju, a ne na vašu sposobnost da slijedite neki recept

ili neki plan prehrane. Želim vam ponuditi dublji i blagotvorniji pogled na zdravlje.

Imam recept za savršeno zdravlje koji je jednostavan, lako ga je slijediti i nudi više

koristi od bilo kojeg lijeka ili kirurgije, bez ijedne nuspojave. Taj recept nije samo plan

prehrane, ne zahtijeva dnevne tablice ili brojanje kalorija, a svrha njegovog postojanja

PROBLEMI S KOJIMA SE SUOČAVAMO, RJEŠENJA KOJA TREBAMO

nije da služi mom financijskom interesu. Što je najvažnije, potkrjepljuju ga neoborivi

dokazi. Radi se o promjeni načina na koji jedete i živite te izvanrednom zdravlju koje

je rezultat toga.

Dakle, koji je moj recept za dobro zdravlje? Ukratko, to su mnogobrojne zdravstve­

ne koristi od konzumiranja hrane biljnog podrijetla, kao i uglavnom neprepoznate

opasnosti po zdravlje od konzumiranja hrane životinjskog podrijetla, uključujući sve

vrste mesa, mliječnih proizvoda i jaja. Nisam pošao od unaprijed stvorenih ideja,

filozofskih ili bilo kakvih drugih, s ciljem dokazivanja vrijednosti biljne hrane. Kre­

nuo sam sa suprotnog kraja spektra: kao mliječni farmer koji je volio meso u priva­

tnom životu i kao znanstvenik «establišmenta» u profesionalnom životu. Čak sam i

očajavao nad stavovima vegetarijanaca dok sam predavao prehrambenu biokemiju

studentima medicine.

Jedino što me sada zanima je da objasnim znanstvene temelje za moja gledišta na naj­jasniji mogući način. Promjenu prehrambenih navika moguće je provesti i zadržati samo ako ljudi vjeruju dokazima i osjećaju korist. Ljudi iz raznih razloga odlučuju što će jesti, briga za zdravlje samo je jedan od njih. Moj je zadatak predstaviti znanstvene dokaze u obliku koji se može shvatiti. Ostalo je na vama.

Znanstveni temelji mojih gledišta uglavnom su empirijski, dobiveni promatranjem i mjerenjem. Oni nisu iluzorni, hipotetski ni anegdotalni; to su valjani rezultati istra­živanja. To je tip znanosti koji je izvorno prije 2.400 godina zagovarao otac medicine Hipokral, koji je rekao: «Postoje, zapravo, dvije stvari: znati i vjerovati da se zna. Znati je znanost. Vjerovati da se zna je ignorancija.« Namjeravam vam otkriti što ja danas znam.

Velik dio mojih dokaza potječe iz studija na ljudima koje smo proveli ja, moji studenti

i kolege iz moje istraživačke skupine. Te su studije bile raznolike po svojoj koncepciji i

cilju. Uključivale su istraživanje raka jetre kod filipinske djece i njihovu konzumaciju

toksina prisutnih u plijesni - aflatoksina22-2\ nacionalni program centara za samopo-

moć prehranom za neishranjenu predškolsku djecu na Filipinima24, studiju prehram­

benih faktora koji utječu na gustoću kostiju i osteoporozu kod 800 žena u Kini25"27,

studiju biomarkera koji su karakteristični za javljanje raka dojke 2 8 2 9 i nacionalnu,

sveobuhvatnu studiju faktora prehrane i načina života povezanih sa smrtnošću od

bolesti u 170 sela u kopnenoj Kini i Tajvanu (šire poznatu kao Kineska studija).30'33

Te studije, posve različite po svom opsegu, bavile su se bolestima za koje se smatralo

da su povezane s različitim prehrambenim navikama, što je pružilo priliku za sve­

obuhvatno istraživanje povezanosti između prehrane i bolesti. Kineska studija, čiji

sam bio voditelj, započela je 1983. i još uvijek traje. pored tih studija na ljudima, dvadeset i sedam godina održavao sam laboratorijski

istraživački program eksperimentalnih studija na životinjama. Započeto potkraj

KINESKA STUDIJA

1960-ih, to istraživanje financirano od strane Nacionalnih instituta za zdravlje

(NIH) prilično je temeljito istražilo vezu između prehrane i raka. Naša otkrića,

objavljena u znanstvenim časopisima najviše razine, dovela su u pitanje same te­

meljne principe uzrokovanja raka.

Na kraju svega, moji suradnici i ja bili smo počašćeni što smo primili potpore za

ukupno sedamdeset i četiri godine istraživanja. Drugim riječima, budući da smo u

isto vrijeme imali u tijeku više istraživačkih programa, moji suradnici i ja odradili

smo sedamdeset i četiri godine financiranih istraživanja u manje od trideset i pet

godina. Na temelju tih istraživanja bio sam autor ili suautor preko 350 znanstvenih

članaka. Sa svojim studentima i suradnicima primio sam brojne nagrade za taj dug

niz studija i publikacija. Između ostalog to uključuje nagradu Američkog instituta

za istraživanje raka iz 1998. «kao priznanje za značajna životna postignuća u znan­

stvenom istraživanju... prehrane, nutricionizma i raka», nagradu iz 1998. za «25

najutjecajnijih ljudi na području hrane» magazina Self i Znanstvenu nagradu Bur­

ton Kallman za 2004. koju dodjeljuje Udruženje za prirodnu prehranu. Osim toga,

pozivi da održim predavanja u istraživačkim i medicinskim institucijama u više od

četrdeset saveznih država i nekoliko stranih zemalja svjedoče o zanimanju stručnih

zajednica za ta otkrića. Moja pojavljivanja pred kongresnim odborima te saveznim

i državnim agencijama također su ukazivala na značajno zanimanje javnosti za naša

otkrića. Intervjui u emisiji McNeil-Lehrer News Hour, barem 25 drugih televizijskih

emisija, glavnim temama u USA Today, New York Timesu i Sunday Evening Postu te

široko emitiranim televizijskim dokumentarcima o našem radu također su bili dio

naših javnih aktivnosti.

N A G O V J E Š T A J B U D U Ć N O S T I

Kroz sav taj radi uvidio sam da su koristi od prehrane namirnicama biljnog podri­

jetla daleko raznovrsnije i impresivnije od bilo kojeg lijeka ili kirurgije koji se ko­

riste u medicinskoj praksi. Bolesti srca, rak, dijabetes, moždani udar i hipertenzija,

artritis, katarakte, Alzheimerova bolest, impotencija i razne vrste drugih kroničnih

bolesti u velikom broju slučajeva mogu se spriječiti. Te bolesti, koje se obično ja­

vljaju sa starenjem i degeneracijom tkiva, ubijaju većinu nas prije vremena.

Osim toga, danas postoje dojmljivi dokazi koji pokazuju da je tijek razvoja uzna-

predovalih srčanih bolesti, nekih tipova relativno uznapredovalog raka, dijabetesa

i nekoliko drugih degenerativnih bolesti moguće obrnuti prehranom. Sjećam se

vremena kad su moji nadređeni s nepovjerenjem primali dokaze da je prehrana, na

primjer, u stanju prevenirati srčane bolesti i žestoko negirali njenu sposobnost da

preokrene razvoj tih bolesti kad su već uznapredovale. Ali dokaze više nije moguće

PROBLEMI S KOJIMA SE SUOČAVAMO, RJEŠENJA KOJA TREBAMO

ignorirali. Oni pojedinci u znanstvenoj zajednici ili medicini koji ne dopuštaju ta­

kve ideje nisu samo tvrdoglavi, neodgovorni su.

Jedna od 'uzbudljivijih' koristi od kvalitetne prehrane je prevencija bolesti za koje

se smatra da su rezultat genetskih predispozicija. Danas znamo da uglavnom mo­

žemo izbjeći te «genetske» bolesti čak i ako imamo gen (ili gene) koji je odgo­

voran za neku bolest. Međutim, financiranje genetskih istraživanja nastavlja sve

brže rasti zbog uvjerenja da su određeni geni odgovorni za javljanje određenih

bolesti, u nadi da ćemo nekako biti u stanju «isključiti» te opasne gene. Programi

za odnose s javnošću farmaceutskih kompanija sada nam oslikavaju budućnost

u kojoj će svatko od nas imati osobnu iskaznicu s katalogom svih naših dobrih i

loših gena. Od nas se očekuje da ćemo s tom karticom odlaziti kod liječnika po

recept za jednu pilulu koja će suzbijati naše loše gene. Čisto sumnjam da će se

ta čuda ikada ostvariti, a ako i bude pokušaja oni će imati ozbiljne neželjene po­

sljedice. Te futurističke sanjarije zasjenjuju pristupačna, djelotvorna zdravstvena

rješenja koja već postoje - rješenja utemeljena na prehrani.

U mom laboratoriju na pokusnim smo životinjama dokazali da se rast raka može

pokrenuti i zaustaviti prehranom, usprkos vrlo jakim genetskim predispozicija­

ma. Te smo učinke vrlo detaljno promatrali, a svoja smo otkrića objavili u najbo­

ljim znanstvenim časopisima. Kao što ćete vidjeti kasnije, ta otkrića nisu ništa ma­

nje nego spektakularna. A isti su učinci mnogo puta iznova dokazani na ljudima.

Pravilna prehrana ne samo što sprječava bolesti nego stvara zdravlje i osjećaj

dobrobiti, kako tjelesne tako i mentalne. Neki sportaši svjetske klase, poput „če­

ličnog čovjeka" Davea Scolta, trkačkih zvijezda Carla Lewisa i Edwina Mose-

sa, slavne tenisačice Martine Navratilove, svjetskog šampiona u hrvanju Chrisa

Campbella (nismo u srodstvu) i šezdesetosmogodišnje maralonke Ruth Heidrich

otkrili su da im konzumiranje biljne prehrane siromašne mastima daje značaj­

nu prednost u rezultatima. U laboratoriju smo pokusne štakore hranili slično

prosječnoj američkoj prehrani - bogatoj životinjskim bjelančevinama - i uspo­

ređivali ih s drugim štakorima koji su dobivali prehranu siromašnu životinjskim

bjelančevinama. Pogodite što se dogodilo kad su obje skupine štakora dobile pri­

liku da dobrovoljno koriste kolo za vježbanje? Oni koji su dobivali hranu s malo

životinjskih bjelančevina vježbali su znatno više i manje se umarali od onih koji

su dobivali hranu sličnu onoj koju jede većina nas. To je isti onaj učinak koji su

primijetili sportaši svjetske klase.

Za medicinski establišment to ne bi trebala biti neka novost. Još prije sto godina

profesor Russell Chittenden, slavni, uspješni istraživač prehrane s Medicinskog

fakulteta Sveučilišta Yale, istražio je utječe li hranjenje biljnom hranom na fizičke

sposobnosti njegovih studenata." 35 Neke je studente, kolege nastavnike i sebe

KINESKA STUDIJA

hranio biljnom hranom i testirao tjelesne sposobnosti. Dobio je iste rezultate kao

i naši štakori gotovo stoljeće kasnije - i bili su jednako spektakularni.

Postavlja se i pitanje naše pretjerane ovisnosti o lijekovima i kirurgiji u kontroli našeg

zdravlja. U svom najjednostavnijem obliku, hranjenje na pravilan način velikim bi

dijelom uklonilo enormne troškove korištenja lijekova, kao i njihove nuspojave. Ma­

nji broj ljudi trebao bi voditi duge i skupe bitke s kroničnim bolestima u bolnicama

za svojih posljednjih godina života. Troškovi zdravstvene skrbi smanjili bi se, medi­

cinske pogreške bi se prorijedile dok bi broj prerano umrlih drastično pao. Ukratko,

naš zdravstveni sustav konačno bi štitio i promicao naše zdravlje čemu bi i trebao

služiti.

J E D N O S T A V N I P O Č E C I

Kad se osvrnem, često razmišljam o životu na farmi i kako je on na razne načine obli­

kovao moj način razmišljanja. Moja obitelj bila je u svakom trenutku okružena priro­

dom. Tijekom ljeta od zore do zalaska Sunca bili smo van kuće i sadili ili želi usjeve i

brinuli se o životinjama. Moja majka imala je najbolji vrt u našem dijelu zemlje; ljeti

je naporno radila od jutra do mraka kako bi naša obitelj bila dobro opskrbljena svje­

žom hranom koja je sva bila uzgojena na našoj farmi.

Prošao sam izvanredan put, to je sigurno. Bezbroj me puta zapanjilo ono što sam

naučio. Volio bih da su moja obitelj i drugi oko nas sredinom 1900-ih mogli imati te

informacije o hrani i zdravlju koje imamo danas. Da smo ih imali, moj je otac mogao

spriječiti ili izliječiti bolest srca. Mogao je upoznati mog najmlađeg sina, njegovog

imenjaka, koji surađuje sa mnom na ovoj knjizi. Mogao je poživjeti nekoliko godina

duže i kvalitetno.

Moj put u znanosti tijekom proteklih četrdeset i pet godina uvjerio me da je sada hi­

tnije nego ikad pokazati kako ljudi mogu izbjeći te tragedije. Znanost je ovdje i mora

se objaviti. Ne možemo dopustiti da se status-quo nesmetano nastavi i promatrati

kako naši najdraži nepotrebno pate. Vrijeme je da ustanemo, pročistimo zrak i preu­

zmemo kontrolu nad našim zdravljem.

2 Kula od bjelančevina

CIJELA MOJA PROFESIONALNA karijera u biomedicinskim istraživanjima bila je ve­

zana uz bjelančevine. Poput nevidljive uzice, bjelančevine su me držale privezanog

kamo god išao, od jednostavnog istraživačkog laboratorija do praktičnih programa

hranjenja pothranjene djece na Filipinima i vladinih prostorija za sastanke u kojima

se stvarala naša nacionalna zdravstvena politika. Bjelančevine, na koje često gleda­

mo s najvećim strahopoštovanjem, zajednička su nit koja povezuje prošle i sadašnje

spoznaje o prehrani.

Priča o bjelančevinama dijelom se sastoji od znanosti, dijelom od kulture, uz dobru

dozu mitologije. Podsjeća me na Goetheove riječi, na koje mi je prvi put skrenuo po­

zornost moj prijatelj Howard Lyman, istaknuti predavač, autor i bivši stočni farmer:

«Najbolji smo u skrivanju onih stvari koje su svima očigledne.« Ništa nije bilo tako

dobro skriveno kao neispričana priča o bjelančevinama. Dogma koja okružuje bje­

lančevine cenzurira, kritizira i vodi, izravno ili neizravno, gotovo svaku našu misao u

biomedicinskim istraživanjima.

Od vremena kada je nizozemski kemičar Gerhard Mulder 1839. otkrio taj spoj koji

sadrži dušik, bjelančevine se uzdižu kao najsvetije od svih hranjivih tvari. Riječ pro­

tein potječe od grčke riječiproteios, što znači «od najveće važnosti».

U devetnaestom stoljeću bjelančevine su bile sinonim za meso, i ta veza ostala je s

nama preko stotinu godina. Mnogi ljudi i danas bjelančevine izjednačuju s hranom

životinjskog podrijetla. Kad biste morali navesti prvu hranu koja vam padne na pa­

met kada kažem 'bjelančevine vjerojatno biste rekli - govedina. Ako je tako, niste

jedini.

41

KINESKA STUDIJA

Zbunjenost vlada oko mnogih najosnovnijih pitanja u vezi s bjelančevinama:

• Koji su dobri izvori bjelančevina?

• Koliko bjelančevina treba jesti?

• Jesu li biljne bjelančevine jednako dobre kao životinjske?

• Je li potrebno kombinirati određene biljne namirnice u obroku kako bi se dobile

potpune bjelančevine?

• Je li preporučljivo uzimati bjelančevine u prahu ili aminokiselinske dodatke prehra­

ni, posebno osobama koje intenzivno vježbaju ili se bave sportom?

• Treba li uzimati proteinske dodatke prehrani radi izgradnje mišića?

• Smatra se da su neke bjelančevine visoke kvalitete, a neke niske kvalitete. Sto to

znači?

• Odakle vegetarijanci dobivaju bjelančevine?

• Mogu li djeca vegetarijanci normalno rasti bez životinjskih bjelančevina?

U temelju mnogih od ovih uobičajenih pitanja i zabrinutosti leži uvjerenje da meso

znači bjelančevine i da su bjelančevine meso. To uvjerenje potječe od činjenice da su

bjelančevine «suština» hrane životinjskog podrijetla. Kod mnogih mesnih i mliječnih

proizvoda možemo selektivno ukloniti masti, ali će nam i dalje ostati prepoznatljivi

kao mesni i mliječni proizvodi. Činimo to cijelo vrijeme tako što režemo nemasne

komade mesa i obiremo mlijeko. Ali ako selektivno uklonimo bjelančevine iz hrane

životinjskog podrijetla ostat će nam nešto što neće nimalo sličiti originalu. Odrezak

bez bjelančevina, na primjer, bio bi lokvica vode, masti i neznatne količine vitamina i

minerala. Tko bi to jeo? Ukratko, da bi hrana bila prepoznata kao hrana životinjskog

podrijetla mora sadržavati bjelančevine. Bjelančevine su suštinski element hrane ži­

votinjskog podrijetla.

Rani znanstvenici poput Carla Voita (1831.-1908.), čuvenog njemačkog znanstve­

nika, bili su nepokolebljivi pobornici bjelančevina. Voit je utvrdio da je «čovjeku»

potrebno samo 48,5 grama dnevno, ali je usprkos tome savjetovao unos od ogromnih

118 grama dnevno zbog kulturne pristranosti toga vremena. Bjelančevine su bile isto

što i meso, a svi su težili za tim da imaju meso na svom stolu, baš kao što mi težimo

posjedovanju većih kuća i bržih automobila. Voit je smatrao da nečega što je dobro

ne može biti previše.

Voit je bio mentor nekolicine poznatih istraživača prehrane početkom 1900-ih, uklju­

čujući Maxa Rubnera (1854.-1932.) i W. O. Atwatera (1844.-1907.). Oba studenta

strogo su se držala savjeta svog učitelja. Rubner je tvrdio da je unos bjelančevina,

dakle mesa, simbol same civilizacije: «visoka doza bjelančevina pravo je civiliziranog

čovjeka«. Atwater je kasnije organizirao prvi nutricionistički laboratorij u Ministar

KULA OD BJELANČEVINA

stvu poljoprivrede Sjedinjenih Država (USDA). Kao direktor USDA, preporučao je

125 grama dnevno (danas se savjetuje svega oko pedeset i pet grama dnevno). Kasni­

je ćemo vidjeti koliko je taj rani presedan bio važan za ovu vladinu agenciju.

Kulturalna pristranost čvrsto se ukorijenila. Ako ste bili civilizirani, jeli ste mnogo

bjelančevina. Ako ste bili bogati, jeli ste meso, a ako ste bili siromašni jeli ste osnovnu

biljnu hranu poput krumpira i kruha. Pojedinci su smatrali da su niže klase lijene i

nesposobne zbog toga što ne jedu dovoljno mesa ili bjelančevina. Elitizam i aroganci­

ja vladali su velikim dijelom mladog područja nutricionizma u devetnaestom stolje­

ću. Čitav koncept da više znači i bolje, civiliziranije, a možda i duhovnije prožimao je

svaku misao o bjelančevinama.

Bojnik McCay, istaknuti engleski liječnik s početka dvadesetog stoljeća, zaslužan je za

jedan od zabavnijih, ali vrlo nesretnih trenutaka u povijesti. Liječnik McCay je 1912.

bio stacioniran u engleskoj koloniji Indiji sa zadatkom pronalaženja dobrih muškara­

ca za borbu među indijskim plemenima. Pored ostalog, ustvrdio je da su ljudi koji su

konzumirali manje bjelančevina bili «slabašne tjelesne građe i sve što se od njih može

očekivati je pokorna, ženskasta narav.«

I N Z I S T I R A N J E NA KVALITETI

Bjelančevine, masti, ugljikohidrati i alkohol izvor su doslovno svih kalorija koje kon­

zumiramo. Masti, ugljikohidrati i lijelančevine, kao mrt/cronutrijenti, čine gotovo

svu težinu hrane, uz vodu, a preostala, mala količina su ////Taonutrijenti - vitamini i

minerali. Količina ovih m/Vcronutrijenata potrebnih za optimalno zdravlje malena je

(mikrogrami do miligrami).

Bjelančevine, najsvetije od svih hranjivih tvari, vitalan su sastojak naših tijela i ima ih

stotine tisuća različitih vrsta. Djeluju kao enzimi, hormoni, strukturna tkiva i tran­

sportne molekule koji zajedno omogućuju život. Bjelančevine su građene kao dugi

lanci od stotina ili tisuća aminokiselina, kojih ima petnaest do dvadeset različitih

vrsta, ovisno kako se računa. Bjelančevine se redovito troše i potrebno ih je zamjenji­

vati, što se postiže konzumiranjem hrane koja sadrži bjelančevine. Kad se probave,

te bjelančevine daju nam novu zalihu aminokiselinskih građevnih blokova koje mo­

žemo koristiti pri izgradnji novih l)jelančevina koje će zamijeniti one istrošene. Za

različite bjelančevine iz hrane govori se da su različite kvalitete, ovisno o tome koliko

dobro opskrbljuju tijelo aminokiselinama potrebnim za zamjenu naših tjelesnih bje­

lančevina.

Taj proces rastavljanja i ponovnog sastavljanja aminokiselina iz bjelančevina sličan je

kao kad bi nam netko dao šarenu ogrlicu od perli kako bismo zamijenili staru ogrlicu

koju smo izgubili. Međutim, obojena zrna na ogrlici koju smo dobili nisu poredana

KINESKA STUDIJA

istim redoslijedom kao na ogrlici koju smo izgubili. Zato trebamo razbiti niz i

izvući zrna. Nakon toga rekonstruiramo našu novu ogrlicu na način da šarena

zrna imaju isti redoslijed kao na našoj izgubljenoj ogrlici. Međutim, nedostaje li

nam, na primjer, plavih zrna, slaganje naše nove ogrlice bit će usporeno ili zau­

stavljeno dok ne dobijemo još plavih zrna. Isti taj princip nalazimo kod izgradnje

novih bjelančevina za tkiva koje se podudaraju s našim starim istrošenim bjelan­

čevinama.

Otprilike osam aminokiselina («šarenih zrna») koje su potrebne za izgradnju na­

ših tkivnih bjelančevina moramo dobiti iz hrane koju jedemo. Zovemo ih «esen-

cijalnima» zato što ih naša tijela ne mogu proizvesti. Ako, kao u našoj ogrlici

od zrna, u bjelančevinama iz naše hrane nedostaje dovoljna količina čak i samo

jedne od tih osam «esencijalnih» aminokiselina, sinteza novih bjelančevina bit će

usporena ili će stati. Tu ulazi u igru predodžba o kvaliteti bjelančevina. Najkvali­

tetnije bjelančevine iz hrane su, vrlo jednostavno, one koje, nakon probavljanja,

pružaju pravu vrstu i količinu aminokiselina potrebnih za djelotvornu sintezu

naših novih tkivnih bjelančevina. To je ono što riječ «kvaliteta» zapravo znači:

radi se o sposobnosti bjelančevina iz hrane da pružaju pravu vrstu i količinu ami­

nokiselina za stvaranje naših novih bjelančevina.

Možete li pogoditi koju bismo hranu morali jesti kako bismo najdjelotvornije

osigurali građevne blokove za zamjenu naših bjelančevina? Odgovor je - ljud­

sko meso. Njegove bjelančevine imaju upravo odgovarajuću količinu potrebnih

aminokiselina. Ali budući da naši bližnji - muškarci i žene - nisu za jelo, sljedeće

«najbolje» bjelančevine dobivamo konzumirajući druge životinje. Bjelančevine

drugih životinja vrlo su slične našim bjelančevinama zato što uglavnom imaju

prave količine svake od potrebnih aminokiselina. Te se bjelančevine mogu vrlo

djelotvorno iskoristiti i zato za njih kažemo da su «visoke kvalitete«. Među namir­

nicama životinjskog podrijetla, bjelančevine mlijeka i jaja po aminokiselinskom

sastavu najbolje se poklapaju s našim bjelančevinama, zbog čega ih smatramo

najkvalitetnijima. Dok biljnim bjelančevinama «niže kvalitete« može nedostajati

jedna ili više esencijalnih aminokiselina, kao skupina sadrže ih sve.

Pojam kvalitete zapravo znači djelotvornost kojom se bjelančevine hrane koriste

za rast. To bi sve bilo divno i krasno kad bi najveća djelotvornost bila isto što i

najbolje zdravlje, ali nije, što je razlog zašto izrazi 'djelotvornost' i 'kvaliteta' na­

vode na zabludu. Eto, nagovijestit ću vam o čemu ćemo govoriti: postoji gomila

uvjerljivih istraživanja koja pokazuju da su biljne bjelančevine «niske kvalitete«,

koje omogućuju sporu ali postojanu sintezu novih bjelančevina, najzdraviji tip

bjelančevina. Sporo ali postojano dobiva utrku. Kvaliteta bjelančevina koje se na­

laze u određenim namirnicama određuje se promatranjem koliko brzo životinje

KULA OD BJELANČEVINA

iz­

rastu kad ih konzumiraju. Neke namirnice, točnije one životinjskog podrijetla, isti­

ču se vrlo visokim omjerom djelotvornosti i vrijednošću bjelančevina.1

Usredotočenost na djelotvornost rasta tijela, kao da to znači dobro zdravlje, potiče

konzumiranje bjelančevina najviše «kvalitete». Kao što će vam svaki prodavač reći,

proizvod koji je definiran kao visokokvalitetan odmah osvaja povjerenje kupaca.

Više od 100 godina bili smo zarobljenici tog obmanjujućeg jezika i često smo lako­

misleno zaključivali da više kvalitete znači više zdravlja.

Temelj tog koncepta kvalitete bjelančevina nije bio osobito poznat javnosti, ali nje­

gov je učinak bio - i još je uvijek - vrlo značajan. Na primjer, ljudi koji se odluče

hraniti biljnom hranom često će, još i danas, pitati «Odakle da crpim bjelančevi­

ne?«, kao da u biljkama bjelančevina nema. Čak i ako su upoznati da biljke imaju

bjelančevine, još uvijek postoji zabrinutost oko njihove navodne loše kvalitete. To

je ljude navelo da vjeruju kako moraju pažljivo kombinirati bjelančevine iz razli­

čitih biljnih izvora u svakom obroku kako bi one mogle uzajamno kompenzirati

bjelančevine koje im nedostaju. Međutim, to je pretjerivanje. Danas znamo da kroz

enormno kompleksne metaboličke sustave ljudsko tijelo može dobiti sve esencijal­

ne aminokiseline iz prirodne raznolikosti biljnih bjelančevina koje svakodnevno

susrećemo. Za to nije potrebno jesti veće količine biljnih bjelančevina ili pažljivo

planirati svaki obrok. Nažalost, uvriježeni koncept kvalitete bjelančevina u velikoj

je mjeri zasjenio ovu informaciju.

P R O T E I N S K I J A Z

Najvažnije pitanje prehrane i poljoprivrede tijekom moje rane karijere bilo je ot­

krivanje načina za povećanje potrošnje bjelančevina, vodeći računa da one budu

najviše moguće kvalitete. Svi moji kolege i ja vjerovali smo u taj zajednički cilj.

Od djetinjstva provedenog na farmi do mog poslijediplomskog obrazovanja pri­

hvaćao sam to pravo obožavanje bjelančevina. Sjećam se kako su, dok sam bio

mladić, najskuplji dio hrane za životinje na farmi bili proteinski dodaci koje smo

davali našim kravama i svinjama. A onda, na poslijediplomskom studiju, proveo

sam tri godine (1958.-1961.) radeći svoje doktorsko istraživanje u kojem sam

nastojao poboljšati opskrbu visokokvalitetnim bjelančevinama kroz djelotvorniji

uzgoj krava i ovaca kako bismo ih mogli jesti u većim količinama.2-3

Kroz cijelo svoje poslijediplomsko obrazovanje prošao sam duboko uvjeren da

je promicanje visokokvalitetnih bjelančevina, poput onih u hrani životinjskog

Podrijetla, vrlo važan zadatak. Moje poslijediplomsko istraživanje, iako je bilo

nekoliko puta citirano tijekom narednih desetak godina, bilo je tek manji dio

ninogo širih napora drugih istraživačkih skupina da poboljšaju situaciju s bjelan-

KINESKA STUDIJA

čevinama u svijetu. Tijekom 1960-ih i 1970-ih stalno sam iznova slušao o tako­

zvanom «proteinskom jazu» u zemljama u razvoju.4

Proteinski jaz podrazumijevao je da su glad u svijetu i neishranjenost medu djecom

Trećeg svijeta rezultat nedovoljne količine bjelančevina u prehrani, posebno viso­

kokvalitetnih (tj. životinjskih) bjelančevina.1'4,5 Prema tom gledištu, ljudima u Tre­

ćem svijetu posebno su nedostajale «visokokvalitetne« bjelančevine, tj. životinjske

bjelančevine. Posvuda su nicali projekti za rješavanje tog problema «proteinskog

jaza». Jedan ugledni profesor s MIT-a i njegov mladi suradnik 1976. zaključili su

da je «odgovarajuća opskrba bjelančevinama središnji aspekt problema s hranom u

svijetu«3 i dalje, da «ako se ne [dopunjava]... po mogućnosti, umjerenim količinama

mlijeka, jaja, mesa ili ribe, prehrana [siromašnih nacija] bazirana uglavnom na žita­

ricama... ne sadrži dovoljno bjelančevina za djecu u razvoju...« Kako bi se riješio taj

težak problem:

• MIT je razvijao bjelančevinama bogat dodatak prehrani pod nazivom INCA-PA-

RINA;

• Sveučilište Purdue uzgajalo je kukuruz s povećanim sadržajem lizina, aminokiseline

koje u bjelančevinama kukuruza «nema dovoljno«;

• Vlada SAD-a davala je poticaje za proizvodnju mlijeka u prahu kako bi se osigurala

dovoljna količina kvalitetnih bjelančevina za siromašne u svijetu;

• Sveučilište Cornell slalo je brojne svoje talente na Filipine kako bi pomogli u razvoju

bjelančevinama bogate sorte riže i stočne industrije;

• Sveučilište Auburn i MIT mljeli su ribu i proizvodili «riblji proteinski koncentrat«

kako bi nahranili gladne u svijetu.

Ujedinjeni narodi, program američke vlade Hrana za mir, velika sveučilišta i bezbroj­

ne druge organizacije i sveučilišta pridruživali su se borbi za iskorjenjivanje gladi u

svijetu bjelančevinama visoke kvalitete. Većinu tih projekata poznam iz prve ruke,

kao i osobe koje su ih organizirale i vodile.

Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda ima značajan utje­

caj na zemlje u razvoju kroz svoje programe za razvoj poljoprivrede. Dva njena slu­

žbenika6 1970. objavila su: «...nedostatak bjelančevina neupitno je daleko najozbilj­

nije kvalitativno pomanjkanje u prehrani zemalja u razvoju. Velike mase stanovniš­

tva tih zemalja žive uglavnom na hrani dobivenoj od biljaka u kojoj često nedostaje

bjelančevina, što rezultira lošim zdravljem i niskom produktivnošću po osobi.« M.

Autret, vrlo utjecajan čovjek iz FAO-a, dodao je da: «Zbog niskog udjela životinjskih

bjelančevina u prehrani i nedostatku raznolikosti namirnica [u zemljama u razvoju],

kvaliteta bjelančevina nije zadovoljavajuća.«4 On je izvijestio o vrlo jakoj vezi izme-

KULA U U U J t L A N l t V I N A

du konzumiranja hrane životinjskog podrijetla i godišnjeg prihoda. Autret je snažno

zagovarao povećanje proizvodnje i potrošnje životinjskih bjelančevina kao odgovor

na rastući «proteinski jaz« u svijetu. Također je tvrdio kako «svi resursi znanosti i

tehnologije moraju biti mobilizirani kako bi se stvorile nove vrste visokoproteinske

hrane ili kako bi se izvukla najveća moguća korist od dosad nedovoljno korištenih

resursa za prehranu čovječanstva.«4

Bruce Stillings sa Sveučilišta Maryland i američkog Ministarstva trgovine, još jedan

zagovornik konzumiranja prehrane temeljene na hrani životinjskog podrijetla, 1973.

je priznao da «iako životinjske bjelančevine u prehrani nisu nužne same po sebi, ko­

ličina bjelančevina iz životinjskih izvora u prehrani obično se prihvaća kao indika­

tor opće proteinske kvalitete prehrane.«1 Dodao je: «...općenito se smatra da je unos

odgovarajućih količina životinjskih produkata idealan način poboljšanja ishranjeno­

sti bjelančevinama u svijetu.«

Naravno, posve je točno da opskrba bjelančevinama može biti važan način poboljša­

nja prehrane u Trećem svijetu, posebno u slučaju da stanovništvo sve svoje kalorije

dobiva iz jednog jedinog biljnog izvora. Ali to nije jedini način, i, kao što ćemo vidje­

ti, to nije nužno način koji je u najboljem skladu s dugoročnim zdravljem.

K A K O P R E H R A N I T I D J E C U

Dakle, takva je bila klima u to vrijeme, a ja sam bio njezin dio baš kao i svi ostali. Go­

dine 1965. napustio sam MIT kako bih predavao na Virginia Techu. Profesor Charlie

Engel, koji je u to vrijeme bio pročelnik Odsjeka za biokemiju i prehranu na Virginia

Techu, bio je iznimno zainteresiran za razvoj međunarodnog programa prehrane za

neishranjenu djecu. Zanimala ga je primjena projekta za «majčinsku» samopomoć na

Filipinima. Taj smo projekt zvali «majčinskim» zato što je bio usmjeren na edukaciju

majki neishranjene djece. Zamisao je bila da kad bi se majke moglo naučiti da prave

vrste lokalno uzgojene hrane mogu ojačati njihovu djecu, oni ne bi trebali ovisiti o

oskudnim lijekovima i uglavnom nepostojećim liječnicima. Engel je 1967. pokrenuo

program i pozvao me da budem njegov koordinator kampusa i dolazim u duže posje­

te Filipinima dok je on neprekidno boravio u Manili.

U skladu s naglaskom na bjelančevinama kao načinom rješavanja neishranjenosti, tu

smo hranjivu tvar morali učiniti težištem naših edukacijskih centara za «majčinstvo>>

i time poticati povećanje konzumacije bjelančevina. Riba kao izvor bjelančevina

uglavnom je bila ograničena na obalna područja. Mi smo bili skloni razvoju kikirikija

kao izvora bjelančevina jer je to bila kultura koja se mogla gotovo posvuda uzgajati.

Kikiriki je mahunarka, poput lucerne, soje, djeteline, graška i drugih vrsta grahorica.

Poput tih drugih «fiksatora» dušika, kikiriki je bogat bjelančevinama.

KINESKA STUDIJA

Međutim, s tim ukusnim mahunarkama bio je povezan jedan neugodan problem. Po­

javljivali su se značajni dokazi, najprije iz Engleske,7" a kasnije i s MIT-a (istog labora­

torija u kojem sam ranije radio)1"'11 koji su ukazivali na to da je kikiriki često zagađen

gljivičnim toksinom zvanim aflatoksin. Bio je to alarmantan problem jer je bilo doka­

zano da aflatoksin uzrokuje rak jetre kod štakora. Tvrdilo se da je to najkancerogeniji

kemijski spoj ikad otkriven.

Zato smo trebali raditi na dva usko povezana projekta: smanjenju neishranjenosti djece

i rješavanju problema zagađenosti aflatoksinom.

Prije odlaska na Filipine otputovao sam na I kuti kako bih promatrao nekoliko eksperi­

mentalnih centara za majčinstvo koje su organizirali moji kolege s Virginia Techa, pro­

fesori Ken King i Ryland Webb. Bio je to moj prvi odlazak u neku nerazvijenu zemlju,

a Haiti je svakako odgovarao tom opisu. Papa Doc Duvalier, predsjednik Haitija, isko­

rištavao je ono malo resursa što je ta zemlja imala za svoj osobni bogat način života. Na

Haitiju je u to vrijeme 54% djece umiralo prije navršene pete godine života, uglavnom

zbog neishranjenosti.

Kasnije sam otišao na Filipine i zatekao isto stanje. Na temelju postojanja neishranje­

nosti u određenom selu odredili smo gdje će se nalaziti centri za majčinstvo. Usredo­

točili smo napore na sela kojima je pomoć bila najpotrebnija. Tijekom preliminarnog

pregleda u svakom od sela (gradskih četvrti) djeci je izmjerena težina. Njihova težina u

odnosu na dob uspoređena je sa zapadnim referentnim standardom koji je bio podije­

ljen na prvi, drugi i treći stupanj neishranjenosti. Treći, najgori stupanj neishranjenosti,

obuhvaćao je djecu ispod 65. postotka. Imajte na umu da dijete od 100 posto predsta­

vlja samo prosjek za SAD. Imati manje od 65% značilo je gotovo smrtnu izglađnjelost.

Utvrđeno je daje u urbanim područjima nekih većih gradova čak 15-20% djece u dobi

između tri i šest godina imalo treći stupanj neishranjenosti. Dobro se sjećam nekih svo­

jih početnih zapažanja o toj djeci. Jedna majka, i sama krhka poput grančice, drži svoje

trogodišnje blizance izbuljenih očiju, jedno od 5 kilograma i drugo od 6,3 kilograma,

pokušavajući ih natjerati da otvore usta kako bi pojeli malo kaše. Stariju djecu, slijepu

od pothranjenosti, mlada braća i sestre vode uokolo tražeći milostinju. Djeca bez nogu

ili ruku nadaju se da će dobiti koji zalogaj hrane.

OTKRIĆE V R I J E D N O ŽIVOTA

Ne trebam ni reći da su nam takvi prizori predstavljali silan poticaj za nastavak rada

na našem projektu. Kao što sam ranije spomenuo, najprije smo morali riješiti problem

aflatoksinske zagađenosti kikirikija, proteinske hrane kojoj smo bili najskloniji.

Prvi korak u istraživanju aflatoksina (AF) bilo je prikupljanje nekih osnovnih infor­

macija. Tko je na Filipinima konzumirao AF te tko je bio izložen raku jetre? Kako bih

KULA OD B J E L A N Č E V I N A

odgovorio na ta pitanja prijavio sam se i dobio sredstva za istraživanje od Nacional­

nih instituta za zdravlje (NIH). Osim toga, usvojili smo drugu strategiju postavljajući

još jedno pitanje: kako aflatoksin zapravo izaziva rak jetre? Htjeli smo proučiti to

pitanje na molekularnoj razini, koristeći pritom laboratorijske štakore. Uspio sam

dobiti drugu NIH-ovu potporu za to detaljno biokemijsko istraživanje. Te dvije po­

tpore pokrenule su istraživanje u dva smjera, osnovnom i primijenjenom, koje se

nastavilo kroz cijelu moju karijeru. Otkrio sam daje proučavanje pitanja i iz osnovne

i iz primijenjene perspektive korisno zato što nam otkriva ne samo utjecaj hrane ili

kemijskog spoja na zdravlje, nego i zašto imaju takav utjecaj. Radeći na taj način mo­

gli smo bolje razumjeti ne samo biokemijske temelje hrane i zdravlja, nego i kako bi

to moglo biti povezano s ljudima u svakodnevnom životu.

Počeli smo s nizom postupnih terenskih istraživanja. Najprije smo željeli saznati koje

namirnice sadrže najviše aflatoksina. Otkrili smo da su kikiriki i kukuruz najzaga-

denije namirnice. Na primjer, svih dvadeset i devet staklenki maslaca od kikirikija

koje smo kupili u lokalnim trgovinama bilo je zagađeno razinama aflatoksina koje

su bile do 300 puta veće od onih koje se smatraju prihvatljivima u američkoj hrani.

Cijeli plodovi kikirikija bili su daleko manje zagađeni; nijedan nije prelazio količine

aflatoksina dozvoljene u američkim artiklima. Taj nesklad između maslaca od kikiri­

kija i cijelih plodova potjecao je iz tvornice kikirikija. Najbolji plodovi, kojima su se

punile «kokteI-teglice», bili su ručno birani s pokretne trake, a najlošiji, najpljesniviji

oraščići odlazili su do kraja pokretne trake gdje se prikupljao kikiriki za proizvodnju

maslaca.

Drugo pitanje koje smo postavili bilo je tko je najosjetljiviji na tu zagađenost aflato­

ksinom i njegov učinak izazivanja raka. Otkrili smo da su to djeca. Oni su konzu­

mirali kikiriki maslac pun aflatoksina. Procijenili smo unos aflatoksina analizirajući

izlučivanje metaboličkih produkata aflatoksina u urinu djece koja su živjela u domo­

vima s načetim staklenkama maslaca od kikirikija.12 Kad smo prikupili te informacije

pojavio se zanimljiv obrazac: dva područja s najvišom učestalošću raka jetre u zemlji

- gradovi Manila i Cebu - bili su ujedno područja u kojima se konzumiralo najviše

allatoksina. Maslac od kikirikija konzumirao se gotovo isključivo na području Ma-

nile, dok se kukuruz konzumirao u Cebuu, drugom najvećem gradu po broju stano­

vnika na Filipinima.

Ali, kako se ispostavilo, priča je bila složenija. To je postalo jasno kad sam upoznao

uglednog liječnika dr. Josea Caeda koji je bio savjetnik predsjednika Marcosa. On mi

je rekao da je problem s rakom jetre na Filipinima prilično težak. Posebno poniža­

vajuća bila je činjenica da je ova bolest odnosila živote djece mlade od deset godina.

Pok na Zapadu ta bolest uglavnom pogađa ljude poslije četrdesete godine života, Ca-edo mi je rekao da je osobno zbog raka jetre operirao djecu mlađu od četiri godine!

KINESKA STUDIJA

Već je to bilo nevjerojatno, ali ono što mi je zatim rekao bilo je još šokantnije.

Preciznije, djeca koja su obolijevala od raka jetre bila su iz najbolje ishranjenih obi­

telji. Obitelji s najviše novca jele su ono što smo mi smatrali najzdravijom prehra­

nom, prehranu najsličniju našoj američkoj mesnoj prehrani. Oni su konzumirali

više bjelančevina od bilo koga drugog u zemlji (i to visokokvalitetnih životinjskih

bjelančevina), pa ipak su oni bili ti koji su obolijevali od raka jetre!

Kako je to moguće? Na svjetskoj razini stope raka jetre bile su najviše u zemljama

s najnižim prosječnim unosom bjelančevina. Zbog toga se općenito vjerovalo da

je taj rak rezultat nedostatka bjelančevina. Osim toga, problem nedostatka bio je

glavni razlog zašto smo radili na Filipinima: kako bismo povećali unos bjelan­

čevina kod što je moguće većeg broja neishranjene djece. Ali dr. Caedo i njegovi

kolege su mi govorili da su djeca koja su jela najviše bjelančevina imala najviše

stope raka jetre. U početku mi je to izgledalo neobično, ali s vremenom su moje

vlastite informacije sve više potvrđivale njihova zapažanja.

U to se vrijeme u jednom slabo poznatom medicinskom časopisu pojavio jedan

istraživački rad iz Indije.1 3 Radilo se o eksperimentu koji je uključivao rak jetre i

konzumaciju bjelančevina kod dvije skupine laboratorijskih štakora. Jednoj sku­

pini dan je aflatoksin nakon čega je dobivala prehranu koja je sadržavala 20%

bjelančevina. Drugoj skupini dana je ista količina aflatoksina, a zatim je dobivala

prehranu koja je sadržavala svega 5% bjelančevina.

Baš svi štakori koji su bili hranjeni s 2 0 % bjelančevina dobili su rak jetre ili nje­

gove prekursorske lezije, ali ni jedna jedina životinja koja je hranjena s 5% bjelan­

čevina nije dobila rak jetre ili njegove prekursorske lezije. To nije bila trivijalna

razlika: bilo je to 100% naspram 0%. To se vrlo dobro podudaralo s mojim zapa­

žanjima u pogledu filipinske djece. Na rak jetre bila su najosjetljivija ona djeca

koja su konzumirala prehranu bogatiju bjelančevinama.

Činilo se da nitko nije prihvatio izvještaj iz Indije. Na letu iz Detroita nakon po­

vratka s izlaganja na jednoj konferenciji, putovao sam sa svojim bivšim ali puno

starijim kolegom s MIT-a, profesorom Paulom Newberneom. Newberne je u to

vrijeme bio jedan od rijetkih koji su poklanjali veću pozornost ulozi prehrane u

razvoju raka. Iznio sam mu svoje dojmove s Filipina kao i o članku iz Indije. On

je bez razmišljanja odbacio članak ustvrdivši: «Mora biti da su pomiješali brojeve

s kaveza u kojima su držali životinje. Visokoproteinska prehrana ni na koji način

ne bi mogla potaknuti razvoj raka.»

Uvidio sam da sam naišao na provokativnu ideju koja je poticala nevjericu, pa

čak i gnjev mojih kolega. Trebam li ozbiljno shvatiti zapažanje da bjelančevine

potiču razvoj raka i riskirati da me smatraju budalom? Ili bih trebao tu priču

ignorirati?

KULA OD BJELANČEVINA

Na neki način činilo se da je taj trenutak u mojoj karijeri bio zasjenjen događajima iz

mog privatnog života. Kad sam imao pet godina, moja strina koja je živjela s nama

umirala je od raka. Moj je stric nekoliko puta poveo mog brata Jacka i mene u posjet

njegovoj supruzi u bolnici. Iako sam bio premlad da shvatim sve što se događalo, sje­

ćam se da me se dojmila velika riječ na «R» - rak. Mislio sam: «Kad odrastem, želim

pronaći lijek za rak.»

Mnogo godina kasnije, samo nekoliko godina nakon što sam se oženio, otprilike u vri­

jeme kad sam počinjao raditi na Filipinima, moja punica umirala je od raka debelog

crijeva u dobi od svega pedeset i jedne godine. U to vrijeme, u našim početnim istraži­

vanjima postajao sam svjestan moguće veze između raka i prehrane. Slučaj moje punice

bio je posebno težak budući da nije primala odgovarajuću medicinsku njegu zbog toga

što nije imala zdravstveno osiguranje. Moja supruga Karen bila joj je kći jedinica i bile

su vrlo bliske. Ta teška iskustva olakšala su mi izbor u mojoj karijeri: odlučio sam ići

kamo god da me naša istraživanja odvedu kako bih doprinio boljem razumijevanju te

užasne bolesti.

Kad se osvrnem unatrag, to je bio početak fokusiranja moje karijere na prehranu i rak.

Trenutak odluke hoću li istraživati bjelančevine i rak bio je prekretnica. Ukoliko sam

želio ostati vezan za to područje postojalo je samo jedno rješenje: početi raditi funda­

mentalna laboratorijska istraživanja kako bih utvrdio ne samo da li, nego i na koji način

konzumiranje većih količina bjelančevina vodi do češćeg obolijevanja od raka. Upravo

sam to i učinio. Što me odvelo dalje nego što sam mogao i zamisliti. Izvanredna otkrića

do kojih smo došli moji suradnici, studenti i ja mogla bi vas potaknuti da se zamislite

nad svojom prehranom. Štoviše, ta su nas otkrića odvela do širih pitanja, pitanja koja će

nas na kraju odvesti do pukotina u samim temeljima nutricionizma i zdravlja.

P R I R O D A Z N A N O S T I - ŠTO M O R A T E ZNA­T I K A K O B I S T E PRATILI I S T R A Ž I V A N J A

U znanosti je dokaz neuhvatljiv. Čak i više nego u «središnjim» znanostima - biolo­

giji, kemiji i fizici - dobivanje apsolutnog dokaza u medicini i zdravstvu gotovo je ne­

moguće. Primarni cilj istraživanja samo je utvrđivanje što je vjerojatno istina. Tomu

je tako zato što je za zdravstvena istraživanja svojstveno da su statistička. Bacite li

loptu u zrak, hoće li ona pasti? Da, svaki put. To je fizika. Ako pušite četiri kutije dne­

vno, hoćete li dobiti rak? Odgovor je - možda. Znamo da su vam izgledi da dobijete rak

pluća daleko veći nego kad ne biste pušili, možemo vam reći i koliki su ti izgledi (stati­

stički), ali'ne možemo sa sigurnošću znati hoćete li vi kao pojedinac dobiti rak pluća.

U istraživanju prehrane razmrsiti odnos između prehrane i zdravlja nije tako jedno­

stavno. Ljudi žive na bezbroj različitih načina, imaju različito genetsko nasljeđe i

KINESKA STUDIJA

jedu posve različite vrste hrane. Limitiranosti eksperimenata kao što su ograničenja

troškova, vremenska ograničenost i greške u mjerenju značajne su prepreke. I što je

možda najvažnije, hrana, životni stil i zdravlje u interakciji su kroz tako kompleksne

sustave s mnogo aspekata da je utvrđivanje dokaza za bilo koji pojedini faktor i bilo

koju pojedinu bolest gotovo pa nemoguće, čak i kad biste imali savršenu skupinu

subjekata, neograničeno vrijeme i neograničena financijska sredstva.

Zbog tih poteškoća u istraživanjima koristimo mnoge različite strategije. U nekim

slučajevima procjenjujemo da li hipotetski uzrok izaziva hipotetski učinak promatra­

njem i mjerenjem razlika koje već postoje između različitih skupina ljudi. Možemo

promatrati i uspoređivati društva koja konzumiraju različite količine masti, zatim

promatrati podudaraju li se te razlike sa sličnim razlikama u stopi raka dojke ili osteo-

poroze ili neke druge bolesti. Možemo promatrati i uspoređivati prehrambene navike

ljudi koji već imaju bolest s usporedivom grupom zdravih ljudi. Možemo promatrati

i uspoređivati učestalost bolesti 1950. s učestalošću bolesti 1990. godine i zatim pro­

matrati odgovaraju li promjene učestalosti bolesti promjenama u prehrani.

Osim promatranja onoga što već postoji, možemo provesti eksperiment i namjerno

intervenirati hipotetskim tretmanom kako bismo vidjeli što se događa. Intervenira­

mo, na primjer, kada testiramo djelotvornost i sigurnost lijekova. Jednoj skupini daje

se lijek, a drugoj placebo (neaktivnu tvar sličnog izgleda kako bi se ispunila očekiva­

nja pacijenta). Interveniranje prehranom, međutim, daleko je teže, posebno ako ljudi

nisu ograničeni na kliničko okruženje, jer se onda moramo uzdati da će svi redovito

slijediti propisanu prehranu.

Provodeći opservacijska i intervencijska istraživanja, nagomilavamo rezultate i pro­

cjenjujemo dokaze 'za' ili 'protiv' određene hipoteze. Kada težina dokaza ide tako

snažno u prilog nekoj ideji da se to više ne može uvjerljivo pobijati, tu ideju predla­

žemo kao vjerojatnu istinu. Na taj način ja predlažem argument u korist prehrane

cjelovitim namirnicama biljnog podrijetla. U nastavku budite svjesni da će oni koji

traže apsolutne dokaze za optimalnu prehranu u jednoj ili dvije studije biti razočarani

i zbunjeni. Međutim, siguran sam da će oni koji tragaju za istinom u vezi s prehra­

nom i zdravljem, razmatrajući dokaze iz mnoštva dostupnih studija, biti zadivljeni i

prosvijetljeni. Kod procjenjivanja težine dokaza treba imati na umu nekoliko ideja,

uključujući sljedeće.

K O R E L A C I J A I K A U Z A C I J A

U mnogim ćete studijama vidjeti da se riječi 'korelacija' i 'povezanost' koriste za opisi­vanje odnosa između dvaju čimbenika, možda čak ukazujući na uzročno-posljedični odnos. Ti se pojmovi često spominju u Kineskoj studiji. Promatrali smo postoje li

KULA OD BJELANČEVINA

obrasci povezanosti različitih obilježja vezanih uz prehranu, način života u praćenju

65 okruga, 130 sela i 6.500 odraslih osoba i njihovih obitelji. Ako je, primjerice, po­

trošnja bjelančevina veća među stanovništvom koje ima visoku učestalost raka jetre,

možemo reći da su bjelančevine u pozitivnoj korelaciji ili da su povezane s učestalo­

šću raka jetre: kako raste jedno, raste i drugo. Ukoliko je unos bjelančevina veći među

stanovništvom koje ima nisku učestalost raka jetre, možemo reći da su bjelančevine

obrnuto povezane s učestalošću raka jetre. Drugim riječima, dva faktora idu u supro­

tnom smjeru: kako jedan raste, drugi pada.

U našem hipotetskom primjeru, ako su bjelančevine u korelaciji s učestalošću raka

jetre to ne dokazuje da bjelančevine uzrokuju ili sprječavaju rak jetre. Klasična je

ilustracija te poteškoće to što zemlje s više telefonskih stupova često imaju veću uče­

stalost srčanih bolesti, kao i mnogih drugih bolesti. Stoga su telefonski stupovi i sr­

čane bolesti u pozitivnoj korelaciji. Ali to ne dokazuje da telefonski stupovi uzrokuju

srčane bolesti. Korelacija, dakle, nije isto što i kauzacija.

To ne znači da su korelacije beskorisne. Kad ih se pravilno interpretira, korelacije se

mogu djelotvorno koristiti u proučavanju odnosa prehrane i zdravlja. Kineska studija,

na primjer, ima preko 8.000 statistički značajnih korelacija, što je od ogromne vrije­

dnosti. Kada je dostupno tako mnogo korelacija istraživači mogu početi identificirati

obrasce odnosa između prehrane, načina života i bolesti. Ti obrasci, s druge strane,

pokazuju kako procesi prehrane i zdravlja, koji su neobično kompleksni, zaista fun­

kcioniraju. Međutim, želi li netko dokaz da određeni čimbenik uzrokuje određeni

ishod, korelacija nije dovoljna.

STATISTIČKI Z N A Č A J

Možda mislite da je odlučivanje jesu li dva faktora u korelaciji ili ne očigledna stvar

- ili jesu ili nisu. Ali nije tako. Kada proučavate veliku količinu podataka morate pro­

vesti statističku analizu kako biste utvrdili da li su dva faktora u korelaciji. Odgovor

neće biti 'da' ili 'ne'. Odgovor je vjerojatnost koju nazivamo statistički značaj. Statisti­

čki značaj mjerilo je koje govori da li je opažen eksperimentalni učinak zaista pou­

zdan ili je tek rezultat igre slučaja. Bacite li novčić u zrak tri puta i on svaki put pokaže

glavu, to je vjerojatno slučajnost. Bacite li ga stotinu puta i on svaki put pokaže glavu,

možete biti prilično sigurni da novčić ima glavu na obje strane. To je pojam statisti­

čkog značaja - radi se o izgledima daje korelacija (ili neki drugi nalaz) stvarna, da se

ne radi o običnoj slučajnosti.

Smatra še da je nalaz statistički značajan kada ima manje od 5% vjerojatnosti da je Posljedica slučaja. To, na primjer, znači da postoji vjerojatnost od 95% da ćemo dobiti isti rezultat ako se studija ponovi. Taj prag od 95% proizvoljno je izabran, ali usprkos

53

KINESKA STUDIJA

tome predstavlja standard. Drugi je proizvoljni prag 99%. U tom slučaju, kada rezul­

tati prolaze taj test, kaže se da su visoko statistički značajni. U raspravama o istraživa­

nju prehrane i zdravlja u ovoj knjizi statistički značaj javlja se s vremena na vrijeme, i

može se koristiti kao pomoć u procjenjivanju pouzdanosti ili «težine» dokaza.

M E H A N I Z M I D J E L O V A N J A

Često se smatra da su korelacije pouzdanije ako druga istraživanja pokazuju da su

dva čimbenika u korelaciji biološki povezana. Na primjer, telefonski stupovi i srčane

bolesti u pozitivnoj su korelaciji, ali nema istraživanja koja bi pokazala na koji su na­

čin telefonski stupovi biološki povezani sa srčanim bolestima. Međutim, postoje istra­

živanja koja pokazuju proces kojim bi unos bjelančevina i rak jetre mogli biti biološki

i kauzativno povezani (kao što ćete vidjeti u trećem poglavlju). Poznavanje procesa

kojim nešto funkcionira u tijelu znači poznavanje njegovog «mehanizma djelovanja«.

A poznavanje njegovog mehanizma djelovanja učvršćuje dokaz. Drugi način da se to

kaže je da su dva faktora u korelaciji povezana na «biološki prihvatljiv« način. Ako je

odnos biološki prihvatljiv, smatra se daleko pouzdanijim.

M E T A A N A L I Z A

I na kraju, trebali bismo razumjeti koncept metaanalize. Metaanaliza tablično orga­

nizira kombinirane podatke iz više studija i analizira ih kao jednu grupu podataka.

Akumulirajući i analizirajući veliku masu kombiniranih podataka, rezultatima mo­

žemo dati znatno veću težinu. Rezultati metaanalize zbog toga su važniji od rezultata

pojedinih istraživačkih studija, premda, kao u svemu ostalom, može biti iznimaka.

Dobivši rezultate iz raznih studija, možemo početi koristiti ta sredstva i pojmove za

procjenu težine dokaza. Na taj način možemo početi shvaćati što je najvjerojatnija

istina i dalje se možemo s tim u skladu ponašati. Alternativne hipoteze više se ne čine

prihvatljivima, pa možemo biti vrlo sigurni u rezultat. Apsolutan dokaz, u tehničkom

smislu, neostvariv je i nebitan. Ali zdravorazumski dokaz (99%-tna sigurnost) ostva­

riv je i od presudne važnosti. Primjerice, kroz takav proces interpretiranja istraživanja

došli smo do uvjerenja u pogledu pušenja i zdravlja. Nikada nije sa «stopostotnom»

sigurnošću dokazano da pušenje uzrokuje rak pluća, ali vjerojatnost da pušenje nije

povezano s rakom pluća tako je beskrajno mala da se to pitanje već odavno smatra

riješenim.

3 Zaustavljanje raka

AMERIKANCI S T R E P E OD RAKA više nego od bilo koje druge bolesti. Sporo i bolno pro­

padanje uslijed raka mjesecima pa čak i godinama prije smrti zastrašujuća je perspe­

ktiva. To je razlog zašto se od svih teških bolesti ljudi vjerojatno najviše boje raka.

Stoga, kada mediji izvijeste o otkriću nove kancerogene kemikalije javnost tome pri­

daje veliku pozornost i brzo reagira. Pojedine kancerogene tvari izazivaju pravu pa­

niku. Takav smo slučaj imali prije nekoliko godina s alarom, kemikalijom kojom su

se rutinski prskale jabuke radi regulacije rasta. Ubrzo nakon što je Vijeće za obranu

prirodnih resursa (NRDC) objavilo izvještaj pod naslovom «Nedopustiv rizik: pesti-

cidi u hrani naše djece«,1 televizijska emisija 60 minuta objavila je prilog o alaru. U

veljači 1989. predstavnik NRDC-a izjavio je u CBC-ovih 60 minuta da je kemikalija

industrije jabuka «najkancerogenija tvar u prehrambenom lancu.«2 , 3

Javnost je odmah reagirala. Jedna žena nazvala je državnu policiju i zatražila da pre­

sretnu školski autobus kako bi konfiscirali jabuku koju je ponijelo njezino dijete.1

Školski sustavi diljem zemlje, između ostalih onaj u New Yorku, Los Angelesu, Atlan-

ti i Chicagu, prestali su posluživati jabuke i proizvode od jabuka. Prema Johnu Riceu,

bivšem predsjedniku Američkog udruženja proizvođača jabuka, industrija jabuka

pretrpjela je težak ekonomski udarac, izgubivši preko 250 milijuna dolara.51 napo­

sljetku, kao odgovor na prosvjede javnosti, proizvodnja i primjena alara prekinuta je

u lipnju 1989. 3

Priča o alaru nije rijetkost. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća u popularnom je

tisku nekoliko kemikalija identificirano kao uzročnici raka. Možda ste za neke čuli:

55

KINESKA STUDIJA

. Aminotriazol (herbicid koji se koristio na nasadima brusnica, izazvavši «paniku

zbog brusnica« iz 1959.) • DDT (široko poznat zahvaljujući knjiži Rachel Carson, Tiho proljeće)

. Nitriti (konzervans za meso i pojačivač boje i okusa korišten u hrenovkama i sla­

nini) • Crvena boja br. 2 • Umjetna sladila (uključujući ciklamate i saharin)

. Dioksin (kontaminant industrijskih procesa i sastojak narančastog praha «Agent

Orange», defolijanta korištenog u Vijetnamskom ratu) • Aflatoksin (gljivični toksin koji se nalazi u pljesnivom kikirikiju i kukuruzu)

Sve te odbojne kemikalije prilično dobro poznajem. Bio sam član Stručnog odbora

Nacionalne akademije znanosti za saharin i politiku o sigurnosti hrane (1978.-79.)

koja je imala zadatak procijeniti potencijalnu opasnost od saharina u vrijeme kad je

javnost bila gnjevna nakon što je FDA predložila zabranu umjetnog sladila. Bio sam

medu prvim znanstvenicima koji su izolirali dioksin; iz prve ruke poznajem MIT-ov

laboratorij koji je obavio ključni rad u vezi s nitratima, i proveo sam mnogo godina

istražujući i objavljujući radove o aflatoksinu, jednom od najkancerogenijih spojeva

ikad otkrivenih, barem za štakore.

I dok se te kemikalije značajno razlikuju po svojim svojstvima, sve imaju sličnu priču

u vezi s rakom. U svim tim slučajevima istraživanja su pokazala da te kemikalije kod

pokusnih životinja mogu povećati učestalost raka. Slučaj nitrita služi kao izvrstan

primjer.

HRENOVKA - RAKETA 1

Ako se slučajno smatrate «sredovječnim» ili starijim, kada spomenem «nitriti, hre­

novke i rak», možda ćete se zanjihati u svojoj stolici, kimnuti glavom i reći: «0 da,

sjećam se toga.» Za mlade čitatelje - pa, poslušajte, jer se povijest voli ponavljali na

neobične načine.

Vrijeme: početak 1970-ih. Scena: Vijetnamski rat približava se kraju, Richard Ni­

xon uskoro će postati zauvijek povezan s Watergateom, energetska kriza stvorit ce

redove na benzinskim crpkama, a nitriti postaju riječ s naslovnih stranica.

Natrijev nitrit: Konzervans za meso koji se koristio od 1920-ih.6 Ubija bakterije i

daje lijepu ružičastu boju i poželjan okus hrenovkama, slanini i mesu u konzervi.

Časopis Nature 1970. izvijestio je da bi nitriti koje konzumiramo mogli reagirati i

stvarati nitrozamine u našim tijelima.7

Nitrozamini: Zastrašujuća skupina kemikalija. Za ništa manje od sedamnaest nitro-

ZAUSTAVLJANJE RAKA

zamina «razumno je očekivati da kancerogeno djeluju na ljude« prema američkom

Nacionalnom toksikološkom programu.s

Čekajte malo. Zašto je od tih strašnih nitrozamina «razumno očekivati da kancero­

geno djeluju na ljude«? Kratki odgovor: eksperimenti na životinjama pokazali su da

se s povećanjem izloženosti tim kemikalijama također povećava učestalost raka. Ali

to nije dovoljno. Potreban nam je potpuniji odgovor.

Razmotrimo jedan nitrozamin - NSAR (N-nitrozosarkozin). U jednoj studiji dva­

deset štakora bilo je podijeljeno u dvije skupine koje su bile izložene različitim koli­

činama NSAR-a. Grupa štakora s visokom dozom dobivala je dvaput veću količinu

od grupe s niskom dozom. Od štakora koji su dobivali nižu razinu NSAR-a tek nešto

više od 35% uginulo je od raka grla. Od štakora koji su dobivali višu razinu uginulo

ih je 100% od raka tijekom druge godine eksperimenta.""

Koliko su NSAR-a dobivali štakori? Obje skupine štakora dobivale su nevjerojatne

količine. Dopustite da vam uz pomoć malog scenarija predočim kolika je bila «niska«

doza. Recimo da odlazite kod prijatelja kako biste s njim jeli svaki obrok. Prijatelju ste

dozlogrdili i odlučio vas je izlagati NSAR-u kako biste dobili rak grla. Zato vam daje

količinu ekvivalentnu «niskoj» razini koju su dobivali štakori. Odlazite u njegovu

kuću, a prijatelj vam nudi sendvič s parizerom u kojem ima čitava funta (0,454 kg)

parizera! Vi ga jedete. On vam nudi još jedan, i još jedan, i još jedan... Morat ćete

pojesti 270.000 sendviča s parizerom prije nego što vas prijatelj pusti da odete.9-12

Bolje vam je da volite parizer, jer će vas prijatelj na taj način morati hraniti svakoga

dana, dulje od trideset godina! Postupi li tako, vi ćete biti jednako izloženi NSAR-u

(u odnosu na tjelesnu težinu) kao štakori u grupi s «niskom>> dozom.

Budući da je viša učestalost raka također primijećena kod miševa kao i kod štakora,

korištenjem raznih metoda izlaganja, od NSAR-a je «razumno očekivati« da uzro­

kuje rak kod ljudi, lako u donošenju ove procjene nije korištena nijedna studija na

ljudima, vjerojatno je da kemikalija poput te, koja konzistentno izaziva rak i kod

miševa i kod štakora, može pri određenoj razini uzrokovati rak kod ljudi. Međutim,

nemoguće je znati kolika bi ta razina izloženosti mogla biti, posebice zato što su doze

korištene kod životinja tako astronomske. Unatoč svemu, smatra se da su samo ek­

sperimenti na životinjama dovoljni za donošenje zaključka daje «razunmo očekiva­

ti« kako NSAR kod ljudi uzrokuje rak.9

1 tako, kad je 1970. članak u prestižnom časopisu Nature donio zaključak da nitriti sudjeluju u stvaranju nitrozamina u tijelu, time implicirajući da pomažu u izazivanju raka, ljudi su se uznemirili. Ovakva je bila službena izjava: «Smanjenje izlaganja ljudi nitratima i određenim sekundarnim aminima, posebno iz hrane, moglo bi dovesti do smanjenja učestalosti raka kod ljudi.«7 Nitriti su iznenada postali potencijalni ubo­jice. Budući da smo mi ljudi izloženi nitratima zbog konzumiranja mesnih prera-

KINESKA STUDIJA

devina kao što su hrenovke i slanina, neki su se proizvodi našli na meti napada.

Hrenovke su bile laka meta. Osim što sadrže aditive poput nitrita, hrenovke se

mogu proizvoditi od samljevenih usana, njuški, slezena, jezika, jednjaka i dru­

gih «raznih mesa«.1 1 I dok se pitanje nitrita/nitrozamina zahuktavalo, hrenovke

nisu izgledale osobito primamljivo. Ralph Nader nazvao je hrenovke «jednima od

najopasnijih američkih raketa».1 4 Neke od skupina za zaštitu potrošača pozivale

su na zabranu nitritnih aditiva, a vladini službenici počeli su ozbiljno analizirati

potencijalne prijetnje nitrita zdravlju.3

Problem je ponovno iskočio u prvi plan 1978. kada je studija Masačusetskog in­

stituta za tehnologiju (MIT) utvrdila da nitriti povećavaju rak limfnog sustava

kod štakora. Taje studija, kao što je 1979. objavljeno u magazinu Science,15 otkrila

da su, u prosjeku, štakori hranjeni nitritima dobivali rak limfnog sustava u 10,2%

slučajeva, dok su životinje koje nisu bile hranjene nitritima obolijevale od raka u

samo 5,4% slučajeva. To otkriće bilo je dovoljno da uznemiri javnost. Uslijedile

su žestoke debate u vladi, industriji i znanstvenoj zajednici. Kad se prašina slegla,

stručni odbori iznijeli su preporuke, industrija je smanjila upotrebu nitrita i pi­

tanje je palo u drugi plan.

Da skratimo priču: marginalni znanstveni rezultati mogu izazvati velike potrese

u javnosti kad se radi o kemikalijama koje uzrokuju rak. Porast učestalosti raka s

5% na 10% kod štakora hranjenih velikim količinama nitrita uzrokovao je eksplo­

zivnu kontroverziju. Nakon MIT-ove studije, sigurno su milijuni dolara potroše­

ni na istraživanja i rasprave o rezultatima. A od NSAR-a, nitrozamina koji možda

nastaje od nitrita, bilo je «razumno očekivati da uzrokuje rak kod ljudi» nakon

nekoliko eksperimenata na životinjama u kojima su izvanredno visoke razine te

kemikalije davane životinjama tijekom gotovo pola njihovog životnog vijeka.

NATRAG N A B J E L A N Č E V I N E

Bit nije u tome da su nitriti bezopasni. Sama mogućnost da bi mogli izazivati rak,

koliko god malo vjerojatna bila, alarmirala je javnost. Ali što bi bilo kad bi istraži­

vači došli do znatno impresivnijih znanstvenih rezultata koji su daleko konkretniji?

Što ako postoji kemijski spoj koji eksperimentalno pokreće rak kod 100% pokusnih

životinja, a njegovo relativno odsustvo limitira rak na 0% životinja? Što ako je taj

kemijski spoj, k tomu, sposoban djelovati na taj način kod rutinskih razina unosa,

a ne kod izvanrednih razina korištenih u eksperimentima s NSAR-om? Otkriće

takve kemikalije bilo bi sveti gral istraživanja raka. Implikacije po ljudsko zdravlje

bile bi enormne. Za pretpostaviti je da bi taj spoj bio znatno važniji od nitrita i ala-

ra, pa čak i važniji od ailatoksina, visokorangirane kancerogene tvari.

Z A U b l A V L J A N J b KAKA

Upravo sam to vidio u indijskom istraživačkom radu1" dok sam bio na Filipinima.

Taj kemijski spoj bile su bjelančevine, davane štakorima u količinama koje su više

nego u okviru raspona normalne potrošnje. Bjelančevine! Rezultati su bili više

nego iznenađujući. U indijskoj studiji, kad su svi štakori imali predispoziciju da

dobiju rak jetre nakon što im je dan aflatoksin, samo životinje hranjene s 2 0 %

bjelančevina dobile su rak, dok ga među onima koje su bile hranjene s 5%) nije

dobila nijedna.

Znanstvenici su, uključujući i mene, skloni skeptičnosti, posebno kad ih suočile

sa zapanjujućim rezultatima. U stvari, naša je odgovornost kao istraživača da

provjeravamo i istražujemo takva provokativna otkrića. Mogli bismo pretposta­

viti da su ti rezultati specifični za štakore izložene aflatoksinu i nijednu drugu

vrstu, uključujući ljude. Možda su postojale druge nepoznate hranjive tvari koje

su utjecale na podatke. Možda je moj prijatelj, ugledni profesor s MIT-a bio u

pravu: možda su u indijskoj studiji pomiješali identitete životinja.

Ta su pitanja vapila za odgovorima. Kako bih to dodatno istražio, zatražio sam i

dobio dvije istraživačke potpore od Nacionalnih instituta za zdravlje (NIII) koje

sam ranije spomenuo. Jedna je bila za istraživanje na ljudima, a druga za studiju

na pokusnim životinjama. Ni u jednoj ni u drugoj molbi nisam «dizao uzbunu»,

sugerirajući da bi bjelančevine mogle poticati rak. Postupajući kao heretik, ni­

sam mogao dobiti ništa, a mogao sam izgubiti sve. Osim toga, nisam bio uvjeren

da bi bjelančevine zaista mogle biti štetne. U studiji na pokusnim životinjama

predložio sam istraživanje »utjecaja raznih faktora [moj kurziv] na metabolizam

ailatoksina». Istraživanje na ljudima, ukratko opisano u prethodnom poglavlju,

bilo je uglavnom usmjereno na utjecaj aflatoksina na rak jetre na Filipinima, a

privedeno je kraju nakon tri godine. Kasnije je obnovljeno u daleko sofisticirani-

joj studiji u Kini (četvrto poglavlje).

Studija tog utjecaja bjelančevina na razvoj tumora morala je biti provedena izu­

zetno dobro. Ništa manje od toga ne bi uvjerilo nikoga, posebno ne moje kolege

koji će ocjenjivati moje buduće zahtjeve za nove potpore! Gledajući unatrag, mo­

rali smo uspjeti. NIH-ovo financiranje ove studije nastavilo se sljedećih devetna­

est godina i omogućilo dodatne potpore od strane drugih istraživačkih agencija

(Američkog društva za rak, Američkog instituta za istraživanje raka i američke

zaklade za istraživanje raka). Samo na temelju tih rezultata na pokusnim životi­

njama ovaj projekt bio je osnova za preko 100 znanstvenih radova objavljenih u

nekim od najboljih časopisa, brojna javna izlaganja i nekoliko poziva na sudjelo­

vanje u stručnim odborima.

59

KINESKA STUDIJA

P R A V A Ž I V O T I N J A Ostatak ovog poglavlja govori o istraživanjima na pokusnim životi­

njama u koja su bili uključeni glodavci (štakori i miševi). Dobro mi

je poznato da se mnogi protive korištenju pokusnih životinja. Poštu­

jem tu zabrinutost. Ipak, uz dužno poštovanje, predložio bih da ra­

zmislite o sljedećem: vrlo je vjerojatno da ja danas ne bih zagovarao

prehranu temeljenu na biljnim namirnicama da nije bilo tih pokusa

na životinjama. Rezultati i principi izvedeni iz tih istraživanja na ži­

votinjama uvelike su doprinijeli mojim interpretacijama mog kasni­

jeg rada, uključujući Kinesku studiju, kao što ćete kasnije vidjeti.

Očigledno pitanje u vezi s tim problemom je da li je postojao alter­

nativan način da se dobiju iste informacije a da se pritom ne koriste

pokusne životinje. Ja do danas nisam otkrio nijedan, čak ni nakon

što sam zatražio savjet od mojih kolega koji se zalažu za «životinjska

prava». Te studije na pokusnim životinjama pojasnile su neke vrlo

važne principe uzrokovanja raka koji se ne mogu dobiti iz studija

s ljudima. Ti principi danas imaju enorman potencijal da budu od

koristi za sva naša bližnja stvorenja, naš okoliš i nas same.

TRI S T A D I J A R A K A

Rak se razvija kroz tri stadija: inicijaciju, promociju i progresiju. Da upotrije­

bim grubu analogiju, proces raka sličan je sjetvi travnjaka. Inicijacija je kada

posijete sjeme u tlo, promocija je kada trava počne rasti, a progresija je kad se

trava potpuno otme kontroli i počne se širiti po kolnom prilazu, oko grmlja i po

pločniku.

Dakle, što je proces koji uspješno «sije» sjeme trave u tlo, tj. daje poticaj stanica­

ma sklonim raku? Kemikalije koje to čine zovemo kancerogenima.

Ti kemijski spojevi najčešće su nusprodukti industrijskih procesa, iako manja

količina može nastati i u prirodi, kao u slučaju aflatoksina. Takvi kancerogeni

spojevi genetski preobražavaju, ili mutiraju, normalne stanice u stanice sklo­

ne raku. Mutacija uključuje trajnu promjenu gena stanice, uz oštećenje njezine

DNK.

60

Z . H U i l H V L J M N J t K A I \ H

Cijeli stadij inicijacije (slika 3.1) može se odigrati u vrlo kratkom vremenskom razdoblju,

cak u minutama. To je vrijeme koje je potrebno da se kancerogeni spoj konzumira, apsor­

bira u krv, transportira u stanice, izmijeni u svoj aktivni produkt, veže za DNK i prenese

na stanice-kćeri. Kad se formiraju nove stanice-kćeri proces je završen. Te stanice-kćeri 1 svo njihovo potomstvo zauvijek će biti genetski oštećeni, što stvara potencijal za rak.

Osim u rijetkim slučajevima, smatra se da je faza inicijacije po završetku ireverzibilna.

U toj točki u našoj analogiji s travnjakom, sjeme trave uneseno je u tlo i sprema se prokli-

jati. Inicijacija je završena. Druga faza rasta zove se promocija. Poput sjemenki spremnih

da izbace vlati trave i pretvore se u zeleni travnjak, naše novoformirane stanice sklone

raku spremne su rasti i razmnožavati se dok ne postanu vidljivi rak. Taj stadij odvija se

kroz daleko duže vremensko razdoblje od inicijacije, koje kod ljudi često traje i niz godi-

61

KINESKA STUDIJA

na. To je vrijeme kad se nastala nakupina umnožava i raste u sve veće i veće mase dok

se ne formira klinički vidljiv tumor.

Ali baš poput sjemena u tlu, početne stanice raka neće rasti i umnažati se ako za to

ne postoje pravi uvjeti. Sjeme u tlu, na primjer, treba dovoljnu količinu vode, Sunče­

vog svjetla i drugih hranjivih tvari prije nego što izraste u pravi travnjak. Ako mu se

bilo koji od tih faktora uskrati ili nije prisutan, sjeme neće rasti. Ako bilo koji od tih

čimbenika bude nedostajao nakon što rast započne, proklijalo sjeme će se uspavati u

očekivanju novih količina nedostajućeg faktora. To je jedno od najvažnijih svojstava

promocije. Promocija je reverzibilna, ovisi o tome hoće li rani razvoj raka dobiti prave

uvjete za rast. U toj fazi određeni prehrambeni faktori postaju krajnje važni. Ti pre­

hrambeni faktori, zvani promotori, podržavaju rast raka. Drugi prehrambeni faktori,

zvani antipromotori, usporavaju rast raka. Rak buja kada ima više promotora nego

antipromotora; kad prevladavaju antipromotori, rast raka se usporava ili prestaje. To

je proces poticanja i zaustavljanja. Iznimnu važnost ove reverzibilnosti nije moguće

dovoljno naglasiti.

Treća faza, progresija, počinje kada gomila stanica uznapredovalog raka raste sve dok

ne ostvari svoju konačnu štetu. To je kao kad potpuno razrasli travnjak napadne sve

oko sebe: vrt, kolni prilaz i pločnik. Slično tome, tumor koji se razvija može se proši­

riti iz svog početnog mjesta u tijelu i napasti susjedna ili udaljena tkiva. Kada rak popri­

mi ta smrtonosna svojstva smatra se malignim. U slučaju da se odvoji od svog početnog

doma i odluta kaže se da metastazira. Ovaj posljednji stadij raka rezultira smrću.

Na početku našeg istraživanja stadiji razvoja raka bili su poznati samo u grubim cr­

tama. Znali smo, međutim, dovoljno o tim stadijima raka da možemo inteligentnije

strukturirati naše istraživanje. Nije nam nedostajalo pitanja. Hoćemo li moći potvr­

diti otkriće iz Indije da niskoproteinska prehrana suzbija formiranje tumora? Što je

još važnije, zašto bjelančevine utječu na proces razvoja raka? Koji su mehanizmi,

odnosno, kako bjelančevine djeluju? Uz obilje pitanja na koja smo htjeli naći odgo­

vor pokrenuli smo temeljito i iscrpno istraživanje kako bismo dobili rezultate koji će

moći podnijeti i najstrožu provjeru.

B J E L A N Č E V I N E I I N I C I J A C I J A j

Na koji način unos bjelančevina utječe na inicijaciju raka? Našim prvim testom željeli

smo provjeriti utječe li unos bjelančevina na enzim koji je najodgovorniji za meta­

bolizam allatoksina, oksidazu miješanih funkcija (MFO). Taj je enzim vrlo složen jer

također metabolizira farmaceutske lijekove i druge kemikalije, kako one dobre tako i

štetne za tijelo. Paradoksalno, taj enzim i detoksificira i aktivira aflatoksin. Riječ je 0

izvanrednoj preobražavajućoj tvari.

Z.MU5 I M V L J M N J t Kttl\H

Kad smo počinjali s našim istraživanjem pretpostavljali smo da bjelančevine koje unosimo hranom djeluju na rast tumora mijenjajući način detoksifikacije aflatoksi­na enzimima prisutnim u jetri.

Najprije smo utvrdili mogu li količine bjelančevina koje unosimo hranom mijenjati aktivnost tog enzima. Nakon niza eksperimenata (slika 3.21 8), odgovor je bio jasan. Aktivnost enzima bilo je lako izmijeniti jednostavnom promjenom razine unosa bjelančevina.1* ''

Smanjenje unosa bjelančevina poput onog provedenog u izvornom istraživanju iz Indije (s 20% na 5%) ne samo što je uvelike smanjilo aktivnost enzima nego je to Postignuto vrlo brzo.2 2 Što to znači? Smanjenje aktivnosti enzima putem prehrane s niskom razinom bjelančevina implicira da se manje aflatoksina transformiralo u opasan metabolit aflatoksina koji je imao potencijal vezanja za DNK i izazivanja mutacija.

63

KINESKA SIUDIJA

Odlučili smo testirali tu implikaciju: da li niskoproteinska prehrana doista reducira ve­

zanje produkta aflatoksina za DNK, smanjujući broj adukala? Jedna studentica u mom

laboratoriju, Rachel Preston, izvela je eksperiment (slika 3.3) i dokazala da što je unos

bjelančevina niži, manji je broj adukata aflatoksin-DNK.23

Sada smo imali dojmljive dokaze da nizak unos bjelančevina može znatno smanjiti akti­

vnost enzima i spriječiti opasno vezanje kancerogene tvari za DNK. Nedvojbeno, bila su

to vrlo impresivna otkrića. Možda je to čak bilo dovoljno inibrmacija za «objašnjenje»

kako konzumiranje manje bjelančevina vodi do manje raka. Ali htjeli smo znati više i

dvostruko se uvjeriti u ovaj učinak, pa smo nastavili tražiti druga objašnjenja. Poslije ne­

kog vremena naučili smo nešto zaista izvanredno.

ZAUSIAVLJANJE RAKA

Gotovo svaki put kad smo tražili način ili mehanizam kojim bjelančevine izazivaju

svoje učinke, pronašli smo ga! Na primjer, došli smo do otkrića da niskoproteinski

načini prehrane, ili njihovi ekvivalenti, smanjuju tumore kroz sljedeće mehanizme:

. manje aflatoksina ulazilo je u stanicu24"26

• stanice su se sporije umnožavale18

• unutar enzimskog kompleksa dogodile su se višestruke promjene koje su smanjile

njegovu aktivnost27

• količina ključnih komponenata relevantnih enzima bila je smanjena28,29

• formirano je manje adukata aflatoksin-DNK23'111

Činjenica da smo pronašli više od jednog načina (mehanizma) na koji niskoprotein­

ska prehrana djeluje otvorila nam je oči. To je dalo mnogo veću težinu rezultatima

indijskih istraživača. Također je ukazivalo na mogućnost da biološki učinci, iako se

često opisuje da djeluju kroz jednu reakciju, vjerojatnije djeluju kroz velik broj razno­

likih istovremenih reakcija, vrlo vjerojatno na izuzetno integriran i usklađen način.

Znači li to da tijelo ima mnogo pričuvnih sustava za slučaj da na neki način dođe do

zaobilaženja jednog od njih? Kako su se istraživanja u narednim godinama razvijala,

istinitost te teze postajala je sve očiglednija.

Iz naših sveobuhvatnih istraživanja jedna stvar činila se jasnom: niži unos bjelančevi­

na drastično je smanjivao inicijaciju tumora. To otkriće, iako je dobro potkrijepljeno,

mnogim bi ljudima bilo izvanredno provokativno.

B J E L A N Č E V I N E I P R O M O C I J A

Da se vratim na analogiju s travnjakom: sjetva sjemena trave u tlo bila je proces inici­

jacije. Pouzdano smo utvrdili, kroz više eksperimenata, da niskoproteinska prehrana

u vrijeme sjetve može smanjiti broj sjemenki u našem «kanceroznom» travnjaku. Ne­

vjerojatno otkriće, ali trebali smo saznati više. Zapitali smo se: što se događa tijekom

stadija promocije raka, odlučujućeg reverzibilnog stadija? Hoće li se koristi od niskog

unosa Lijelančevina ostvarene prilikom inicijacije nastaviti i kroz promociju?

Praktično govoreći, bilo je teško proučavati taj stadij raka zbog vremena i novca. To

je skupa studija koja štakorima omogućava da žive dok ne dobiju potpuno razvijeni

tumor. Svaki takav eksperiment trajao bi duže od dvije godine (normalan životni Vljek štakora) i koštao bi znatno više od 100.000 dolara (što je danas još više novca).

Kako bismo odgovorili na brojna pitanja koja smo postavili, nismo mogli nastaviti s

proučavanjem potpunog razvoja tumora - naime, još uvijek bih bio u laboratoriju,

trideset i pet godina kasnije!

05

KINESKA STUDIJA

U to smo vrijeme doznali za uzbudljiv rad koji su upravo bili objavili drugi istraživači,11

u kojem je objašnjeno kako se mjere sićušne nakupine raku sličnih stanica koje se po­

javljuju odmah po završetku inicijacije. Te mikroskopski male nakupine stanica zovu

se fokusi.

Fokusi su prekursorske nakupine stanica koje narastu u tumor. Iako od većine fokusa ne

nastanu potpuno razvijene stanice tumora, smatraju se predznakom razvoja tumora.

Promatrajući razvoj fokusa i mjereći koliko ih ima i koliko veliki postaju,32 neizravno

smo imali prilike doznati kako se tumori razvijaju i kakav bi utjecaj mogle imati bje­

lančevine. Time što smo proučavali utjecaje bjelančevina na poticanje fokusa umjesto

tumora nismo morali potrošiti čitav ljudski vijek i nekoliko milijuna dolara na rad u

laboratoriju.

Ono što smo otkrili bilo je zaista izvanredno. Razvoj fokusa gotovo je u potpunosti ovisio

o količini konzumiranih bjelančevina, bez obzira na količinu konzumiranog aflatoksina!

To je dokumentirano na mnoge zanimljive načine, što su prvo učinili moji poslijedi­

plomski studenti Scott Appleton33 i George Dunaif" (tipična usporedba prikazana je na

tablici 3.4). Nakon inicijacije aflatoksinom, fokusi su daleko više rasli (bili poticani) uz

prehranu s 20% bjelančevina nego uz prehranu s 5% bjelančevina. 3 ( |

Do tog trenutka sve životinje bile su izložene istoj količini aflatoksina. Međutim, što bi

se dogodilo da je početno izlaganje aflatoksinu bilo raznoliko?

Z A U S I A V L J A N J E KAKA

Bi li bjelančevine svejedno imale utjecaja? Istražili smo to pitanje tako što smo

dvjema skupinama štakora dali visoku odnosno nisku dozu aflatoksina, zajedno sa

standardnom polaznom prehranom. Zbog toga su dvije skupine štakora započinja-

le proces raka s različitim količinama iniciranog, kanceroznog «sjemena». Zatim

smo, tijekom faze promocije, grupu s visokom dozom aflatoksina hranili prehra­

nom s malo bjelančevina, a prehranu s mnogo bjelančevina davali smo skupini

s niskom dozom aflatoksina. Pitali smo se jesu li životinje koje počnu s mnogo

kanceroznog sjemena u stanju prevladati svoju nevolju braneći se prehranom siro­

mašnom bjelančevinama.

I ovoga puta rezultati su bili izvanredni (slika 3.5). Životinje koje su počele s naj­većom inicijacijom raka (visoka doza aflatoksina) razvile su znatno manje fokusa

kad su bile hranjene s 5% bjelančevina. Nasuprot tome, životinje inicirane niskom dozom aflatoksina zapravo su dobile znatno više fokusa kad su kasnije hranjene s 20% bjelančevina.

Utvrđen je princip. Razvoj fokusa, koji je u početku bio određen količinom izlaga­nja kancerogenoj tvari, zapravo je daleko više pod kontrolom bjelančevina iz pre­hrane unesenih za vrijeme promocije. Bjelančevine tijekom promocije nadmoćne su kancerogenoj tvari, bez obzira na početno izlaganje.

67

KINESKA STUDIJA

Na temelju te informacije osmislili smo puno konkretniji eksperiment. Evo, korak

po korak, iznesenog slijeda eksperimenata koje je provela moja poslijediplomska

studentica Linda Yqungman.3 5 Sve životinje primile su jednaku dozu kancero­

gene tvari, a zatim su naizmjenično dobivale prehranu s 5% ili 2 0 % bjelančevi­

na tijekom promocijskog stadija od dvanaest tjedana. Taj promocijski stadij od

dvanaest tjedana podijelili smo u četiri razdoblja od po tri tjedna. Prvo razdoblje

obuhvaća od prvog do trećeg tjedna, drugo razdoblje obuhvaća od četvrtog do

šestog tjedna i tako dalje.

Kad su životinje bile hranjene s 2 0 % bjelančevina tijekom prvog i drugog razdo­

blja (20-20), fokusi su se nastavili povećavati, u skladu s očekivanjima. Ali kad su

životinje prebačene na prehranu s niskom razinom bjelančevina na početku tre­

ćeg razdoblja (20-20-5), došlo je do oštrog pada razvoja fokusa. Kad su životinje

nakon toga vraćene na prehranu s 20% bjelančevina tijekom četvrtog razdoblja

(20-20-5-20) razvoj fokusa ponovno se pokrenuo.

U drugom eksperimentu, kod životinja hranjenih s 2 0 % bjelančevina tijekom

prvog razdoblja kojima je prehrana izmijenjena na 5% bjelančevina u drugom

razdoblju (20-5) razvoj fokusa naglo je pao. Ali kad su te životinje vraćene na

prehranu s 2 0 % bjelančevina tijekom trećeg razdoblja (20-5-20), opet smo vidjeli

dramatičnu snagu prehrambenih bjelančevina u poticanju razvoja fokusa.

Tih nekoliko eksperimenata, promatranih zajedno, bilo je doista dojmljivo. Rast

fokusa mogao se «uključiti» i «isključiti» mijenjanjem količine konzumiranih

bjelančevina, i to u svim stadijima razvoja fokusa.

Ti eksperimenti također su otkrili da tijelo može «pamtiti» ranije napade kance­

rogenih tvari,-'5•u' usprkos tome što oni nakon toga mogu ležati uspavani uz nizak

unos bjelančevina. Odnosno, izlaganje aflatoksinu ostavilo je genetski «pečat»

koji je ostao uspavan uz 5% bjelančevina u prehrani do devet tjedana kasnije, kad

se taj pečat ponovno probudio i stvarao fokuse uz 2 0 % bjelančevina u prehrani.

Pojednostavljeno rečeno - tijelo je zlopamtilo. To sugerira da ako smo u prošlosti

bili izloženi kancerogenoj tvari koja je inicirala malu količinu raka koji je ostao

uspavan, taj se rak lošom prehranom ipak može «ponovno probuditi« nakon ne­

kog vremena.

Te studije pokazale su da na razvoj raka utječu relativno umjerene promjene uno­

sa bjelančevina. Ali koliko je bjelančevina previše odnosno premalo? Koristeći

štakore, istražili smo raspon od 4% do 24% bjelančevina u prehrani (slika 3.637)-

Fokusi se nisu razvijali do 10% bjelančevina u prehrani. Iznad 10% razvoj fokusa

dramatično je rastao s povećanjem bjelančevina u prehrani. Iste je rezultate ka­

snije u mom laboratoriju ponovno dobio gostujući profesor iz Japana Fumiyikl

I-Iorio.

ZAUSTAVLJANJE RAKA

Najznačajnije otkriće ovog eksperimenta bilo je sljedeće: fokusi su se razvijali samo onda

kada su životinje dobivale dovoljnu ili veću količinu bjelančevina u prehrani (12%) od

one koja je potrebna za rast njihovih tijela.19 Drugim riječima, kad su životinje ispunja­

vale ili premašivale svoje potrebe za bjelančevinama dolazilo je do početka bolesti.

To otkriće moglo bi biti vrlo relevantno za ljude, iako su ove studije provedene na štako­

rima. To kažem zato što su bjelančevine potrebne za rast kod mladih štakora i ljudi, kao

i bjelančevine potrebne za održavanje zdravlja kod odraslih štakora i ljudi, nevjerojatno

slične.1"11

Prema preporučenoj dnevnoj dozi (RDA) za unos bjelančevina, mi ljudi trebali bismo

dobivati oko 10% naše energije iz bjelančevina. To je osjetno više od količine koja je

stvarno potrebna. Ali budući da potrebe mogu varirati od pojedinca do pojedinca, 10%

jelančevina u prehrani preporučuje se kako bi se osigurao odgovarajući unos kod go­

tovo svih ljudi. Koliko većina nas uobičajeno konzumira? Zanimljivo, znatno više od

Preporučenih 10%. Prosječan Amerikanac konzumira 15-16% bjelančevina. Nalazimo 1 se zbog toga u opasnosti da obolimo od raka? Studije provedene na životinjama su­

geriraju da je tomu tako.

69

K I N E S K A S T U D I J A

Deset posto bjelančevina u prehrani ekvivalentno je konzumiranju otprilike 50-60 grama bjelančevina dnevno, ovisno o tjelesnoj težini i cjelokupnom unosu kalori­ja. Nacionalni prosjek od 15-16% odgovara 70-100 grama bjelančevina dnevno, uz muškarce u gornjem dijelu tog raspona i žene u donjem. Kad se radi o namirnicama, 100 kalorija špinata sadrži oko dvanaest grama bjelančevina, a 100 kalorija sirovog slanutka (tek nešto više od dvije žlice za serviranje) sadrži pet grama bjelančevina. U 100 kalorija goveđeg odreska od hrpta ima oko trinaest grama bjelančevina. Osim spomenutog, još jedno pitanje bilo je može li unos bjelančevina izmijeniti vrlo važan odnos između doze aflatoksina i stvaranja fokusa. Spoj se obično ne smatra kancerogenim ako više doze ne izazivaju veću učestalost raka. Na primjer, kako se povećava doza aflatoksina, trebalo bi dolaziti do odgovarajućeg rasta fokusa i tumora. Ako se kod kemijskog spoja za koji se smatra da bi mogao biti kancerogen ne primi­jeti rastuća reakcija, javlja se ozbiljna sumnja je li uopće kancerogen. Kako bismo istražili to pitanje doze i reakcije deset skupina štakora primilo je rastuće doze aflatoksina, a zatim je dobivalo ili uobičajenu razinu (20%) ili nisku razinu (5-10%) bjelančevina za vrijeme razdoblja promocije (slika 3.73 4). Kod životinja hranjenih s 20% bjelančevina fokusi su rasli brojem i veličinom s pove­ćanjem doze aflatoksina, u skladu s očekivanjima.

Odnos doze i reakcije bio je snažan i jasan. Međutim, kod životinja hranjenih s 5% bjelančevina krivulja doza-reakcija potpuno je nestala. Nije bilo reakcije fokusa, čak ni kad je životinjama davana najveća tolerirana doza aflatoksina. Bio je to još jedan rezultat koji je demonstrirao da prehrana s niskom količinom bjelančevina može pre­mostiti učinak izazivanja raka vrlo jake kancerogene tvari - aflatoksina.

Z A U S T A V L J A N J E R A K A

Je li moguće da kancerogeni spojevi općenito ne izazivaju rak ako prehrambeni uvjeti nisu «pravi»? Je li moguće da smo velik dio života izloženi malim količinama kan­cerogenih tvari, ali se rak ne javlja ako ne konzumiramo hranu koja potiče razvoj tumora i hrani ga? Možemo li rak kontrolirati prehranom?

NISU SVE BJELANČEVINE JEDNAKE

Ako ste dosad pratili priču uočili ste koliko su provokativna ova otkriča. Nadzor raka pomoću prehrane bilo je, i još je uvijek, radikalna ideja. Ali kao da to nije dovoljno, još je jedno pitanje dovelo do eksplozivne informacije: ima li ikakvog utjecaja tip bjelančevina korišten u ovim eksperimentima? U svim tim eksperimentima koristili smo kazein koji čini 87% bjelančevina u kravljem mlijeku. Zato je sljedeće logično pitanje bilo imaju li biljne bjelančevine, testirane na isti način, jednak učinak u po­ticanju raka kao kazein. Odgovor je zapanjujuć: «NE». U tim eksperimentima biljne

bjelančevine nisu poticale rast raka, čak ni kod viših razina unosa. Studiju je proveo jedan student medicine, David Schulsinger, koji je kod mene studirao na honor pro­gramu (slika 3.8'2). Gluten, bjelančevina pšenice, nije izazivao jednake rezultate kao

kazein, čak ni kad je davan u istoj količini od 20%.

Proučili smo također imaju li sojine bjelančevine jednak učinak kao kazein na razvoj fokusa. Štakori hranjeni s 20% sojinih bjelančevina nisu dobili rane fokuse,

baš kao kod prehrane s 20% pšeničnih bjelančevina. Odjednom bjelančevine, u ovom slučaju mliječne bjelančevine, nisu više izgledale tako dobro. Otkrili smo da nizak unos bjelančevina smanjuje inicijaciju raka i djeluje na više sinkronih načina. I kao da to nije dovoljno, otkrili smo da visok unos bjelančevina, u količi-

KINESKA STUDIJA

nama većim od one potrebne za rast, potiče rak nakon inicijacije. Poput paljenja i

gašenja svjetla prekidačem, mogli smo kontrolirati promociju raka jednostavnim

mijenjanjem količine bjelančevina, bez obzira na početno izlaganje kancerogenoj

tvari. Ali faktor koji potiče rak u ovom su slučaju bile bjelančevine kravljeg mli­

jeka. Mojim je kolegama bilo dovoljno teško prihvatiti ideju da bi bjelančevine

mogle poticati rast raka, ali - bjelančevine kravljeg mlijeka? Jesam li ja lud?

DODATNA P I T A N J A Za one čitatelje koji žele saznati nešto više, uključio sam par pitanja u

Dodatak A.

V E L I K O F I N A L E

Dosad smo se oslanjali na eksperimente u kojima smo mjerili samo rane indika­

tore razvoja tumora, rane fokuse slične raku. Sad je bilo vrijeme da provedemo

veliku studiju, onu u kojoj ćemo mjeriti potpuno formiranje tumora. Organizirali

smo vrlo veliku studiju od nekoliko stotina štakora i proučili formiranje tumora

tijekom njihovih života, koristeći nekoliko različitih pristupa.3 6 , 4 3

Učinci hranjenja bjelančevinama na razvoj tumora bili su upravo spektakularni.

Štakori u prosjeku žive oko dvije godine, zbog čega je studija trajala 100 tjedana.

Sve životinje kojima je dan aflatoksin i koje su bile hranjene uobičajenom razi­

nom od 2 0 % kazeina poslije 100 tjedana bile su ili mrtve ili na umoru od tumora

j e t r e . 3 6 4 3 Sve životinje kojima je dana ista razina aflatoksina, a bile su hranjene

niskom razinom od 5% bjelančevina, poslije 100 tjedana bile su žive, aktivne i

vitalne, s glatkim krznom. To je doslovno bio rezultat 100 prema 0, nešto što se

gotovo nikad ne vida u istraživanjima i gotovo identično izvornom istraživanju

iz Indije.1"

U tom istom eksperimentu3 6 promijenili smo prehranu nekih štakora poslije četr­

deset ili šezdeset tjedana, opet kako bismo istražili reverzibilnost promocije raka.

Životinje kojima je prehrana promijenjena iz visokoproteinske u niskoproteinsku

imale su značajno manji rast tumora ( 3 5 % do 4 0 % manji!) od životinja koje su

dobivale visokoproteinsku prehranu.

Životinje kojima je prehrana promijenjena iz niskoproteinske u visokoproteinsku na

pola njihovog životnog vijeka ponovno su počele dobivati tumore. Ti rezultati u vezi

s potpuno razvijenim tumorima potvrdili su naše ranije rezultate kod korištenja fo­

kusa. Preciznije rečeno, manipuliranje prehranom može «uključiti» i «isključiti» rak.

ZAUb I A V L J A N J b KAKA

Postotak kazeina u prehrani

Osim toga, mjerili smo rane fokuse u tim studijama «životnog vijeka« kako bismo vidjeli

hoće li njihova reakcija na bjelančevine iz prehrane biti slična reakciji tumora. Poklapanje

između rasta fokusa i rasta tumora nije moglo biti veće (slika 3.9a).36,43

Što smo još nakon ovoga mogli otkriti? Nisam mogao ni sanjati da će naši rezultati do ove

točke istraživanja biti tako nevjerojatno konzistentni, biološki prihvatljivi i statistički zna­

čajni. U potpunosti smo potvrdili izvorni rad iz Indije, učinivši to izvanredno iscrpno.

Jedna stvar treba bili jasna: bjelančevine kravljeg mlijeka izvanredno su jak promotor

raka kod štakora kojima je dana doza aflatoksina. Činjenica da se taj učinak promocije

javlja kod količina bjelančevina (10-20%) koje su uobičajene u prehrani i glodavaca i ljudi

crni to otkriće posebno neugodnim - i provokativnim.

D R U G E V R S T E R A K A , D R U G E K A N C E R O G E N E TVARI

Dakle, evo središnjeg pitanja: koja je važnost tog otkrića po ljudsko zdravlje, a po­

sebno za rak ljudske jetre? Jedan od načina da istražimo to pitanje je da provedemo

73

K I N E S K A S T U D I J A

istraživanja na drugim vrstama, s drugim kancerogenim tvarima i drugim organima. Ako je učinak kazeina na rak konzistentan širom tih kategorija, bit će vjerojatnije da bi ljudi na to trebali obratiti pažnju. Zato smo proširili opseg naših istraživanja kako bismo vidjeli hoće li naša otkrića vrijediti i u tim slučajevima. Dok su naša istraživanja na štakorima bila u tijeku objavljene su studije44'45 koje su tvrdile da je kronična infekcija virusom hepatitisa B (HBV) važan čimbenik rizika za rak jetre kod ljudi. Smatralo se da ljudi koji su ostali kronično zaraženi HBV-om imaju dvadeset do četrdeset puta veći rizik da će oboljeti od raka jetre. Tijekom godina provedena su mnoga istraživanja 0 načinu na koji ovaj virus uzro­kuje rak jetre.4 6 Ukratko, djelić gena virusa ubacuje se u genetski materijal jetre miša gdje inicira rak jetre. Kad se to postigne u sklopu eksperimenta životinje se smatraju transgeničnima.

Doslovno sva istraživanja provedena u drugim laboratorijima na HBV transgeničnim miševima - a bilo ih je mnogo - napravljena su u prvom redu kako bi se shvatio mo­lekularni mehanizam kojim HBV djeluje. Nikakva pažnja nije se poklanjala prehrani i njenom utjecaju na razvoj tumora. Nekoliko sam godina, pomalo se zabavljajući, pratio kako jedna zajednica istraživača tvrdi da je aflatoksin ključni uzrok raka jetre, dok je druga zajednica tvrdila da je to HBV. Ni u jednoj ni u drugoj zajednici nitko se nije usuđivao predložiti da bi prehrana mogla imati bilo kakve veze s tom bolesti. Mi smo htjeli proučiti utjecaj kazeina na HBV-om induciran rak jetre kod miševa. Bio je to velik korak. Išao je dalje od aflatoksina kao kancerogene tvari i štakora kao vrste. Briljantan mladi student iz Kine koji je bio u mojoj grupi, Jifan Hu, pokrenuo je istraživanja kako bi dobio odgovore na ova pitanja, a kasnije mu se pridružio dr. Zhiqiang Cheng. Trebala nam je kolonija tih transgeničnih miševa. Postojala su dva takva «soja» miševa, od kojih je jedan živio u La jolli u Kaliforniji, a drugi u Roc-kvilleu u Marylandu. Svaki soj imao je drugačiji dio HBV gena ugrađen u gene svoje jetre, i oba su soja zbog toga bila vrlo sklona raku jetre. Kontaktirao sam odgovorne istraživače i raspitao se hoće li nam pomoći da osnujemo vlastitu koloniju miševa. Obje istraživačke grupe pitale su što želimo raditi, i obje su bile sklonjene mišljenju da je proučavanje utjecaja bjelančevina obična glupost. K tomu, zatražio sam istra­živačku potporu za proučavanje ovog pitanja, no bio sam odbijen. Ocjenjivači nisu bili blagonakloni prema ideji o utjecaju prehrane na rak izazvan virusom, posebno utjecaju bjelančevina iz hrane. Počeo sam se pitati: jesam li bio previše eksplicitan u preispitivanju mitske zdravstvene vrijednosti bjelančevina? Ocjene moje molbe za potporu nedvojbeno su ukazivale na tu mogućnost.

Na kraju smo dobili sredstva, proveli istraživanje na oba soja miševa, / dobili u osnovi

iste rezultate koje smo dobili sa štakorima."-48 Rezultate možete vidjeti i sami. Sljede­ća slika (slika 3.IO47) prikazuje kako pod mikroskopom izgleda presjek mišje jetre.

Z A U S T A V L J A N J E R A K A

Tamno obojen materijal pokazatelj je razvoja raka (zanemarite «rupu»; to je samo presjek vene). Kod životinja koje su dobivale 22% kazeina (D) došlo je do intenzivnog ranog formiranja raka, mnogo manje kod životinja koje su dobivale 14% kazeina (C), a nimalo kod životinja koje su dobivale 6% kazeina (B); preostala slika (A) prikazuje jetru bez virusnog gena (kontrolna skupina).

Susjedni dijagram (slika U 4 7 ) prikazuje ekspresiju (aktivnost) dvaju HBV gena koji uzrokuju rak ubačenih u jetru miševa. I slika i dijagram prikazuju istu stvar: prehrana s 22% kazeina uključila je ekspresiju virusnog gena koji je izazvao rak, dok prehrana sa 6% kazeina gotovo uopće nije pokazala takvu aktivnost.

Sad smo već imali više nego dovoljno podataka da zaključimo da kazein, ta sveta bjelančevina kravljeg mlijeka, dramatično potiče rak jetre kod:

• štakora kojima je dana doza aflatoksina • miševa zaraženih HBV-om

K I N E S K A S T U D I J A

Ne samo što su ti učinci snažni, nego smo također otkrili mrežu komplementarnih

načina na koji djeluju.

Sljedeće pitanje koje se nameće glasi: možemo li generalizirati ta otkrića na druge

vrste raka i druge kancerogene tvari? Na Čikaškom medicinskom centru Sveučilišta

Illinois druga je skupina istraživača radila s rakom sisa (dojki) kod štakora.1951 To

istraživanje pokazalo je da povećan unos kazeina potiče razvoj raka sisa. Oni su utvr­

dili da viši unos kazeina:

• Potiče rak sisa kod štakora doziranih s dvije pokusne kancerogene tvari (7,12-dime-

tibenz(a)antracen (DBMA) i N-nitrozometilurea (NMU)) • Djeluje kroz mrežu reakcija koje kombinirane pojačavaju rak

• Djeluje kroz isti sustav ženskih hormona koji postoji kod ljudi

Š I R E I M P L I K A C I J E

Počeo se pojavljivati dojmljivo konzistentan uzorak. Kod dva različita organa, četin različite kancerogene tvari i dvije različite vrste, kazein potiče rast raka kroz visoko integriran sustav mehanizama. To je snažan, uvjerljiv i konzistentan učinak. Na pri­mjer, kazein utječe na interakciju stanica s kancerogenim tvarima, način na koji DNK reagira s kancerogenim tvarima i način rasta kanceroznih stanica. Dubina i konzi-stentnost ovih otkrića snažno sugeriraju da su ona relevantna za ljude, i to iz četiri razloga. Kao prvo, štakori i ljudi imaju gotovo identične potrebe za bjelančevinama.

76

Z A U S T A V L J A N J E R A K A

Kao drugo, bjelančevine kod ljudi djeluju doslovno na isti način kao kod štakora. Tre­će, razina unosa bjelančevina koja uzrokuje rast tumora ista je ona koju konzumiraju ljudi. I četvrto, i kod glodavaca i kod ljudi stadij inicijacije daleko je manje važan od stadija promocije raka. Razlog je taj što smo vrlo vjerojatno primili određenu «dozu» kancerogenih tvari u našem životu, ali hoće li one dovesti do punog razvoja tumora ovisi o postojanju ili nepostojanju njegove promocije.

Premda sada već uvjeren da povećanje unosa kazeina potiče rak, još uvijek sam se trebao čuvati prevelike generalizacije. To je bilo izuzetno provokativno otkriće koje je izazivalo žestok skepticizam. Ali ta su otkrića ipak bila nagovještaj onoga što slijedi. Želio sam još više proširiti svoje dokaze. Kakav su utjecaj na rak imale druge hranji­ve tvari i u kakvoj su interakciji bile s različitim kancerogenim tvarima i različitim organima? Postoji li mogućnost da se učinci drugih hranjivih tvari, kancerogenih spojeva ili organa međusobno poništavaju, ili postoji li možda konzistentnost učina­ka hranjivih tvari unutar određenih tipova hrane? Hoće li promocija nastaviti biti re­verzibilna? Ako je tako, bilo bi moguće lako kontrolirati, pa čak i obrnuti razvoj raka jednostavnim smanjenjem unosa hranjivih tvari koje ga promiču i/ili povećanjem unosa hranjivih tvari sa suprotnim učinkom.

Pokrenuli smo nova istraživanja koristeći nekoliko različitih hranjivih tvari, uključu­jući riblje bjelančevine, prehrambene masti i antioksidante poznate kao karotenoidi. Dva moja izvrsna studenta, Tom O'Connor i Youping He, mjerili su sposobnost tih hranjivih tvari da utječu na rak jetre i gušterače. Rezultati tih, i mnogih drugih istra­

živanja, pokazali su da je prehrana daleko važnija u kontroliranju promocije raka od

doze kancerogene tvari koja izaziva inicijaciju. Stjecao se dojam da je predodžba da hranjive tvari prvenstveno utječu na razvoj tumora tijekom promocije opće svojstvo odnosa prehrane i raka. Journal of the National Cancer Institute, službena publikacija američkog Nacionalnog instituta za rak, osvrnuo se na ove studije i objavio neka od naših otkrića na svojoj naslovnoj stranici.52

K tomu, počeo se pojavljivati uzorak: hranjive tvari iz namirnica životinjskog podri­

jetla pojačavale su razvoj tumora, dok su hranjive tvari iz namirnica biljnog podrijetla

smanjivale razvoj tumora. U našoj velikoj studiji životnog vijeka štakora s allatoksi-nom induciranim tumorima uzorak je bio konzistentan. Kod miševa s genima izmi­jenjenim virusom hepatitisa B uzorak je bio konzistentan. U studijama koje je provela druga skupina istraživača, s rakom sisa i drugim kancerogenim spojevima, uzorak je bio konzistentan. U studijama raka gušterače i drugih hranjivih tvari uzorak je bio konzistentan.5-'53 U studijama karotenoidnih antioksidanata i inicijacije raka uzorak je bio konzistentan.51,55 Od prvog stadija inicijacije raka do drugog stadija promocije - uzorak je bio konzistentan. Od jednog mehanizma do drugog uzorak je bio konzi­stentan.

K I N E S K A S T U D I J A

Tolika konzistentnosl bila je zapanjujuće dojmljiva, ali jedan aspekt ovih istraživanja zahtijevao je da ostanemo oprezni: svi ti dokazi bili su prikupljeni iz studija na po­kusnim životinjama, lako ima jakih argumenata da su ta provokativna otkrića kvali­

tativno relevantna za ljudsko zdravlje, ne možemo znati kvantitativnu relevantnost. Drugim riječima, jesu li ti principi u vezi sa životinjskim bjelančevinama i rakom od kritične važnosti za sve ljude u svim situacijama, ili su tek marginalno važni za manji broj ljudi u prilično jedinstvenim situacijama? Jesu li ti principi uključeni u tisuću slučajeva raka kod ljudi svake godine, milijun slučajeva raka kod ljudi svake godine, ili više? Trebali su nam izravni dokazi iz istraživanja na ljudima. U idealnim okolno­stima te bismo dokaze dobili uz strogu metodologiju i sveobuhvatno bismo istražili obrasce prehrane, koristeći velik broj ljudi koji imaju sličan način života, slično ge­netsko naslijeđe, ali ipak imaju širok raspon učestalosti raka.

Prilike za provedbu takvog istraživanja u najmanju su ruku rijetke, ali zahvaljujući nevjerojatnoj sreći dobili smo upravo takvu priliku koja nam je bila potrebna. Godine 1980. imao sam sreću u svom laboratoriju ugostiti izuzetno ugodnog i profesional­nog znanstvenika iz Kine, dr. Junshija Chena. Uz log izvanrednog čovjeka ukazale se mogućnost da potražimo neke proširene istine. Pružila nam se mogućnost da pro­vedemo studiju na ljudima koja će sve te principe koje smo počeli otkrivati u labo­ratoriju dići na višu razinu. Došlo je vrijeme da proučimo ulogu prehrane, načina života i bolesti na najopsežniji način ikad poduzet u povijesti medicine. Pokrenuli smo Kinesku studiju.

4 Lekcije iz Kine

S L I K E V R E M E N A

Jeste li ikada imali osjećaj da želite trajno sačuvati neki trenutak? Takvi trenuci mogu vas zaokupiti na način koji nikada nećete zaboraviti. Za neke ljude ti su trenuci po­vezani s obitelji, bliskim prijateljima ili uz njih vezanim aktivnostima; za druge, u središtu tih trenutaka mogu biti priroda, duhovnost ili religija. Za većinu nas, pretpo­stavljam, to može biti od svega toga po malo. To postaju intimni trenuci, sretni ili tu­žni, koji definiraju naše uspomene. Trenuci u kojima se jednostavno «sve poklopilo«. Slike vremena koje definiraju velik dio našeg životnog iskustva. Istraživači također cijene vrijednost takvih slika vremena. Mi gradimo eksperimente, nadajući se da ćemo sačuvati i analizirati specifične pojedinosti određenih trenutaka za budućnost. Imao sam sreće sudjelovati u jednoj takvoj prilici početkom 1980-ih, nakon što je ugledni stariji znanstvenik iz Kine, dr. Junshi Chen, došao na Cornell kako bi radio u mom laboratoriju. Bio je zamjenik direktora najvećeg kineskog labo­ratorija za zdravstvena istraživanja i jedan od prvih malobrojnih kineskih znanstve­nika koji su posjetili SAD nakon uspostavljanja odnosa između naših zemalja.

ATLAS R A K A

Početkom 1970-ih kineski premijer Chou EnLai umirao je od raka. U kandžama te smrtonosne bolesti premijer Chou pokrenuo je nacionalno istraživanje radi priku­pljanja spoznaja o toj, nedovoljno poznatoj bolesti. Iz toga je nastao monumentalni

K I N E S K A S T U D I J A

pregled smrtnosti od dvanaest različitih vrsta raka u preko 2.400 kineskih okruga,

medu 880 milijuna (96%) njihovih građana. Istraživanje je bilo izvanredno po mnogo

čemu. Uključivalo je 650.000 radnika i bilo je najambiciozniji biomedicinski istraži­

vački projekt ikad poduzet. Konačan rezultat istraživanja bio je pred i van atlas koji je

različitim bojama prikazivao gdje su određeni tipovi raka česti, a gdje gotovo da ih

nema.1

S L I K A 4 . 1 : P R I M J E R A T L A S A R A K A U K I N I

Iz tog je atlasa bilo jasno vidljivo da je rak u Kini geografski lokaliziran. Neke vrste

raka bile su daleko češće u nekim mjestima nego u drugima. Ranija istraživanja pri­

premila su teren za ovu ideju, pokazavši da učestalost raka također snažno varira

između različitih okruga.2 1 Ti su kineski podaci, međutim, bili izvanredni zato što

su geografske varijacije u učestalosti raka bile daleko veće (slika 4.2). One su se, osim

toga, javljale u zemlji u kojoj je 87% stanovnika iz iste etničke grupe, naroda Han.

m

L E K C I J E I Z K I N E

Zašto je postojala tako ogromna varijacija u učestalosti raka između različitih okru­

ga kad je genetsko naslijede na različitim mjestima bilo slično? je li moguće da je rak

uglavnom posljedica faktora načina života i okoline, a ne genetike? Nekoliko uglednih

znanstvenika već je došlo do tog zaključka. Autori velike analize prehrane i raka, pri­

premljene za američki Kongres 1981., procijenili su da genetika određuje svega oko

2-3% ukupnog rizika obolijevanja od raka.4

Podaci koji stoje iza kineskog atlasa raka poticali su na razmišljanje. Okruži s najvišim

stopama nekih vrsta raka imali su preko 100 puta veću učestalost od okruga s najnižim

stopama tih vrsta raka. Doista izuzetne brojke. Za usporedbu, kod nas u SAD-u razlika

u učestalosti raka između jednog dijela zemlje i nekog drugog iznosi najviše dva do tri

puta.

U stvari, vrlo male i relativno nevažne razlike u stopama obolijevanja od raka stvaraju

velike vijesti, velik novac i velike politike. U mojoj državi New York već se dugo govori

o višoj stopi raka dojke na Long Islandu. Velike količine novca (oko 30 milijuna dolara3)

te godine i godine rada potrošeni su na analizu tog pitanja. Kolike su to stope izazvale

takvu strku? Dva okruga na Long Islandu imala su stope raka dojke samo 10-20% više

od državnog prosjeka. Ta razlika bila je dovoljna da se to nade na naslovnim stranica­

ma, zaplaši ljude i potakne političare na akciju. Usporedite to s rezultatima iz Kine gdje

su neki dijelovi zemlje imah stope raka 100 puta (10.000%) više od drugih.

Budući da je Kina relativno genetski homogena bilo je jasno da te razlike moraju imati

objašnjenje u uzrocima iz okoline. To je otvorilo mnoga kritična pitanja:

• Zašto je u nekim ruralnim kineskim okruzima rak tako čest, a u drugima nije?

• Zašto su te razlike bile tako nevjerojatno velike? • Zašto je ukupno, kad se zbroje sve stope, rak u Kini rjeđi nego u SAD-u?

K I N E S K A S T U D I J A

Što smo dr. Chen i ja duže razgovarali, sve smo više žalili što nemamo predodžbu sta­nja prehrambenih i okolinskih uvjeta u ruralnoj Kini. Kad bismo ikako mogli zaviriti u živote tih ljudi, promatrati što jedu, kako žive, što je u njihovoj krvi i urinu, i kako umiru. Kad bismo ikako mogli izraditi presjek njihovog iskustva s neviđenom jasno­ćom i preciznošću kako bismo ga mogli godinama proučavati. Kad bismo to uspjeli učiniti mogli bismo biti u mogućnosti ponuditi neke odgovore na naša pitanja. S vremena na vrijeme znanost, politika i financiranje sastanu se na način koji omogu­ćava da se dogodi neka uistinu izvanredna studija. U našem slučaju upravo se to do­godilo: dobili smo priliku raditi sve što smo htjeli, pa i više. Bili smo u stanju stvoriti najsveobuhvatniju sliku prehrane, načina života i bolesti ikad snimljenu.

U D R U Ž I V A N J E S N A G A

Okupili smo znanstveni tim svjetske klase. U njemu je bio dr. Chen, zamjenik dire­ktora najvažnijeg kineskog vladinog laboratorija za istraživanje prehrane i zdravlja. Uključili smo dr. Junyao Lija, jednog od autora Pregleda Atlasa raka i ključnog znan­stvenika Kineske akademije medicinskih znanosti u Ministarstvu zdravlja. Treći član bio je Richard Peto sa Sveučilišta Oxford. Peto, kojeg smatraju jednim od vodećih epidemiologa u svijetu, u međuvremenu je proglašen vitezom i dobio je nekoliko nagrada za istraživanje raka. Ja sam zaokruživao tim kao voditelj projekta. Sve se poklapalo. To je trebao biti prvi veći istraživački projekt između Kine i Sjedi­njenih Država. Riješili smo nužne prepreke u vezi s financiranjem, prebrodivši kako CIA-inu nametljivost tako i suzdržanost kineske vlade. Krenuli smo s poslom. Odlučili smo učiniti studiju što je moguće sveobuhvatnijom. Zahvaljujući Atlasu

raka imali smo pristup stopama smrtnosti za pedesetak različitih bolesti, uključujući pojedine vrste raka, srčane i infektivne bolesti.6 Prikupili smo podatke o 367 varijabli i zatim smo svaku varijablu usporedili sa svakom drugom varijablom. Otišli smo u šezdeset i pet okruga širom Kine i podijelili anketne listiće te napravili krvne testove 6.500 odraslih ljudi. Uzeli smo uzorke urina, izravno mjerili sve što su obitelji jele tijekom trodnevnog razdoblja i analizirali uzorke hrane s tržnica širom zemlje. Šezdeset i pet okruga izabranih za studiju bilo je smješteno u ruralnim do poluru-ralnim dijelovima Kine. To je učinjeno namjerno zato što smo htjeli proučiti ljude koji su uglavnom živjeli i jeli hranu na istom području veći dio svog života. Bila je to uspješna strategija jer smo doznali da je u prosjeku 90 do 94% odraslih subjekata u svakom od okruga još uvijek živjelo u istom okrugu u kojem su i rođeni. Kad smo završili imali smo preko 8.000 statistički značajnih veza između načina života, prehrane i varijabli bolesti. Imali smo studiju kojoj nije bilo ravne u pogledu opsežnosti, kvalitete i jedinstvenosti. Imali smo ono što je New York Times nazvao

L E K C I J E I Z K I N E

«Grand Prixom epidemiologije». Ukratko, stvorili smo onu razotkrivajući! sliku koju smo izvorno bili zamislili.

Bila je to savršena prilika da testiramo principe koje smo otkrili u eksperimentima na životinjama. Hoće li laboratorijski rezultati biti konzistentni s iskustvima ljudi u stvarnom životu? Hoće li naša otkrića o aflatoksinom induciranom raku jetre kod štakora vrijediti za druge tipove raka i druge tipove bolesti kod ljudi?

Z A V I Š E I N F O R M A C I J A Iznimno smo ponosni na opsežnost i kvalitetu Kineske studije. Da biste vidjeh zašto, pročitajte Dodatak B. Pronaći ćete potpuniju raspravu o osnovnoj strukturi i značajkama studije.

K I N E S K O P R E H R A M B E N O I S K U S T V O

Za važnost Kineske studije presudna je bila priroda prehrane koja se konzumirala u ruralnoj Kini. Bila je to rijetka prilika da proučimo kako na zdravlje utječe prehrana koja se uglavnom temelji na biljnim namirnicama.

U Americi 15-16% naših ukupnih kalorija potječe od bjelančevina, a od toga 8 0 % ili više potječe od hrane životinjskog podrijetla. U ruralnoj Kini, međutim, samo 9-10% ukupnih kalorija potječe od bjelančevina, od čega svega 10% bjelančevina dolazi iz hrane životinjskog podrijetla. To znači da između kineske i američke prehrane posto­je velike razlike, kao što pokazuje slika 4.3.

K I N E S K A S T U D I J A

Rezultati prikazani u tablici 4.3 standardizirani su po tjelesnoj težini od šezdeset i pet kilograma. To je standardni način na koji kineske vlasti bilježe takve informacije i omogućuje nam da s lakoćom uspoređujemo različite populacije. (Za američkog odraslog muškarca od sedamdeset i sedam kilograma kalorijski unos bit će oko 2.400 kalorija dnevno. Za prosječnog ruralnog kineskog odraslog muškarca od sedamdeset i sedam kilograma kalorijski unos bit će oko 3.000 kalorija dnevno.) U svim gore prikazanim kategorijama postoje goleme prehrambene razlike između kineskih i američkih iskustava: u Kini se konzumira znatno više ukupnih kalorija, manje masti, manje bjelančevina, daleko manje hrane životinjskog podrijetla, više vlakana i daleko više željeza. Te razlike u prehrani od najveće su važnosti. Dok je obrazac prehrane u Kini bitno drukčiji od onog u Sjedinjenim Državama, unutar Kine još uvijek postoji mnogo varijacija. Eksperimentalna varijacija (tj. ra­spon vrijednosti) od temeljne je važnosti kada istražujemo veze između prehrane i zdravlja. Na sreću, u Kineskoj studiji postojala je znatna varijacija kod većine mjere­nih faktora. Postojala je izuzetna varijacija u stopama bolesti (slika 4.2) i više nego odgovarajuća varijacija kliničkih rezultata i unosa hrane. Na primjer, raspon koleste­rola u krvi - kao prosjeka po okruzima - od najvišeg od najnižeg bio je gotovo dva puta, raspon beta karotena u krvi bio je oko devet puta, lipida u krvi oko tri puta, unos masti oko šest puta, a unos vlakana oko pet puta. To je bilo presudno, jer smo se prvenstveno bavili usporedbom svakog okruga u Kini sa svim drugim okruzima. Naša studija bila je prva velika studija koja je istražila taj konkretan raspon prehram­benih iskustava i njihovih posljedica po zdravlje. U stvari, mi smo, unutar kineskog raspona, usporedili prehrane bogate biljnim namirnicama s prehranama vrlo boga­tim biljnim namirnicama. U gotovo svim drugim studijama, koje su sve sa Zapada, znanstvenici uspoređuju prehrane bogate životinjskim namirnicama s prehranama vrlo bogatim životinjskim namirnicama. Razlika između ruralnih kineskih načina prehrane i zapadnih načina prehrane, te posljedično uzoraka bolesti, ogromna je. Upravo je ta razlika, uz sve druge, činila ovu studiju tako važnom. Mediji su Kinesku studiju nazvali «prekretničkom studijom». U jednom članku iz Saturday Evening Posta rečeno je da bi projekt «trebao uzdrmati medicinska i nutrici-onistička istraživanja u cijelom svijetu.«8 Neki pripadnici medicinskog establišmenta izjavili su da još jednu studiju poput ove nikad neće biti moguće napraviti. Ono što sam ja znao je da je naša studija ponudila mogućnost da se istraže mnoge od najspor­nijih predodžbi o hrani i zdravlju koje su se u meni rađale.

Sada vam želim pokazati što smo naučili iz te studije i kako je daljnjih dvadeset godina istraživanja, razmišljanja i iskustava izmijenilo ne samo ono što mislim o vezi između prehrane i zdravlja, nego također i način na koji seja i moja obitelj hranimo.

84

L E K C I J E I Z K I N E

B O L E S T I S I R O M A Š T V A I O B I L J A

Nije potrebno biti znanstvenik da bi se shvatilo da se vjerojatnost da ćemo umrijeti već dosta dugo drži na 100%.

Samo je jedna stvar koju moramo u životu - umrijeti. Često sam susretao ljude koji tu činjenicu koriste kako bi opravdali svoj podvojeni stav prema informacijama o zdravlju. Ali ja imam drukčije gledište. Nikada nisam težio k zdravlju nadajući se be­smrtnosti. Bit dobrog zdravlja je da možemo u potpunosti uživati u onom vremenu koje imamo. Radi se o tome da budemo što je moguće funkcionalniji kroz čitav naš život i izbjegnemo bolne i duge bitke s bolestima koje nas onesposobljavaju. Postoji mnogo boljih načina da se umre i živi.

Budući da je kineski Atlas raka sadržavao stope smrtnosti za pedesetak različitih vr­sta bolesti, imali smo rijetku priliku proučiti brojne načine na koji ljudi umiru. Pitali smo se: pokazuju li određene bolesti sklonost grupiranju u određenim dijelovima zemlje? Na primjer, javlja li se rak debelog crijeva u istim regijama kao dijabetes? Pokaže li se da je tako, mogli bismo pretpostaviti da dijabetes i rak debelog crijeva (ili druge bolesti koje su zajedno grupirane) imaju zajedničke uzroke. Ti bi uzroci mogli uključivati raznolike mogućnosti, u rasponu od geografskih i okolinskih do bioloških. Međutim, budući da su sve bolesti biološki procesi (koji su pošli po zlu), možemo pretpostaviti da koje god «uzroke» zapazimo, oni će djelovati kroz biološke događaje.

Kad su te bolesti unesene na tablicu na način koji je omogućio da se stopa svake bolesti usporedi sa stopom svake druge bolesti,9 pojavile su se dvije skupine bolesti: one koje se tipično javljaju u ekonomski razvijenijim područjima (bolesti obilja) i one koje se tipično javljaju u ruralnim poljoprivrednim područjima (bolesti siromaštva)10

(slika 4.4).

85

K I N E S K A S T U D I J A

Slika 4.4 pokazuje da svaka bolest, s oba popisa, pokazuje sklonost grupiranju s dru­gim bolestima sa svog popisa, ali ne i s onima sa suprotnog popisa. Na primjer, regija ruralne Kine koja ima visoku stopu upale pluća neće imati visoku stopu raka pluća, ali imat će visoku stopu parazitskih bolesti. Bolest koja ubija većinu Zapadnjaka, ko­ronarna bolest srca, češća je na područjima gdje je čest i rak dojke. Usput rečeno, ko­ronarna bolest srca relativno je rijetka u mnogim društvima u razvoju diljem svijeta. Razlog nije to što ljudi umiru u mlađoj dobi, izbjegavajući tako zapadne bolesti. Ove usporedbe prikazuju dobno standardizirane stope, što znači da se uspoređuju ljudi iste dobi.

Ovakva povezanost između bolesti poznata je već neko vrijeme. Međutim, ono što je Kineska studija tome dodala bila je nenadmašena količina podataka o stopama smrtnosti za mnoge različite bolesti i jedinstven raspon prehrambenih iskustava. U skladu s očekivanjima, određene bolesti zaista se okupljaju na istim geografskim po­dručjima, što implicira da imaju zajedničke uzroke.

Te dvije grupe bolesti obično zovemo bolestima obilja i bolestima siromaštva. Kako neka populacija u razvoju akumulira bogatstvo, ljudi mijenjaju svoje prehrambene navike, načine života i sanitarne sustave. S rastom bogatstva sve veći broj ljudi umire od «bogatih» bolesti obilja umjesto od «siromašnih» bolesti siromaštva. Budući da su te bolesti obilja tako usko povezane s prehrambenim navikama, bolesti obilja mo­žda bi bilo bolje zvati «bolesti prehrambene ekstravagancije«. Golema većina ljudi u Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim zemljama umire od bolesti obilja. Iz tog razloga te bolesti često zovemo «zapadnim» bolestima. Neki ruralni okruži bilježili su malo bolesti obilja, dok su drugi okruži imali daleko više tih bolesti. Središnje pitanje Kineske studije bilo je sljedeće: je li to posljedica razlika u prehrambenim navikama?

STATISTIČKI Z N A Č A J Tijekom ovog poglavlja ukazivat ću na statistički značaj raznih zapaža­nja. Rimski broj jedan (') označava sigurnost od 9 5 + % , rimski broj dva (") označava 9 9 + % sigurnosti; a rimski broj tri ('") znači sigurnost od 99,9+%. Nepostojanje rimskih brojeva znači da je veza manja od 95% sigurnosti.il Te se vjerojatnosti također mogu opisati kao vjerojatnost da je neko zapažanje stvarno. Sigurnost od 95% znači vjerojatnost od 19 na 20 da je zapažanje stvarno; 99% sigurnosti znači vjerojatnost od 99 na 100 da je zapažanje stvarno; a 99,9% sigurnosti znači vjerojatnost od 999 na 1000 da je zapažanje stvarno.

so

L E K C I J E I Z K I N E

K O L E S T E R O L U K R V I I B O L E S T I

Usporedili smo učestalost zapadnih bolesti u svakom od okruga s varijablama pre­hrane i načina života i, na naše iznenađenje, utvrdili smo da je jedan od najjačih prediktora zapadnih bolesti bio kolesterol u krvi.111

U V A Š O J H R A N I - U V A Š O J K R V I

Postoje dvije glavne kategorije kolesterola. Prehrambeni kolesterol prisutan je u hrani koju jedemo. On je sastojak hrane, slično šećeru, mastima, bjelančevinama, vitami­nima i mineralima. Taj kolesterol nalazi se samo u hrani životinjskog podrijetla, a podatke o njemu nalazimo na etiketama na hrani. Koliko prehrambenog kolesterola konzumirate nije nešto što vaš liječnik može znati kod provjere razina vašeg kole­sterola. Liječnik ne može mjeriti prehrambeni kolesterol ništa više nego što može izmjeriti koliko ste hrenovki i pilećih prsa pojeli. Umjesto toga, liječnik mjeri količinu kolesterola prisutnu u vašoj krvi. Taj drugi tip kolesterola, krvni kolesterol, nastaje u jetri. Krvni kolesterol i prehrambeni kolesterol - premda kemijski identični - ne predstavljaju istu stvar. Slična situacija javlja se kod masti. Prehrambene masti stvari su koje jedete: masnoća na vašim prženim krumpirićima, na primjer. Tjelesne masti, s druge strane, proizvod su vašeg tijela i vrlo su različite od masti koje ujutro mažete na vaš dvopek (maslaca ili margarina). Prehrambene masti i kolesterol ne moraju se nužno pretvarati u tjelesne masti i krvni kolesterol. Način na koji tijelo proizvodi tjelesnu mast i krvni kolesterol izuzetno je kompleksan i uključuje stotine različitih kemijskih reakcija i desetke hranjivih tvari. Zbog te kompleksnosti, utjecaji konzu­miranja prehrambenih masti i prehrambenog kolesterola na zdravlje mogu biti vrlo različiti od utjecaja visokog krvnog kolesterola (koji mjeri vaš liječnik) ili prekomjer­ne tjelesne masti.

Kako su razine krvnog kolesterola u ruralnoj Kini rasle u određenim okruzima, uče­stalost «zapadnih» bolesti također je rasla. To je bilo posebno iznenađujuće zato što su kineske razine bile daleko niže od onoga što smo očekivali. Prosječna razina ko­lesterola u krvi bila je samo 127 mg/dL, što je gotovo sto jedinica niže od američkog prosjeka (215 mg/dL)!12 Neki okruži imali su prosječnu razinu od samo 94 mg/dL. Kod dvije grupe od oko dvadeset i pet žena iz unutarnjih dijelova Kine prosječan kolesterol u krvi bio je na zapanjujuće niskoj razini od 80 mg/dL. Ako znate kolika je vaša razina kolesterola u krvi, možete prosuditi koliko su te razi­ne stvarno niske. U SAD-u naš je raspon oko 170-290 mg/dL. Naša donja vrijednost blizu je gornje vrijednosti za ruralnu Kinu. U stvari, u SAD-u je postojao mit da može doći do zdravstvenih problema ako je razina kolesterola ispod 150 mg/dL. Pri-

87

M I N t i H A b i U U I J A

hvatimo li tu ideju, čini se da je oko 85% Kineza iz ruralnih krajeva u nevolji. Ali istina

je sasvim drugačija. Niže razine kolesterola u krvi povezane su s nižim stopama srčanih

bolesti, raka i drugih zapadnih bolesti, čak i na razinama daleko ispod onih koje na Zapadu

si i ui t ratno »sigurnima ».

Na početku Kineske studije nitko nije mogao predvidjeti da će postojati odnos između

kolesterola i stope bilo koje bolesti. Kakvo je to bilo iznenađenje! Kako su se razine kole­

sterola u krvi smanjivale sa 170 mg/dL do 90 mg/dL, opadao je rak jetre," rektuma,1 debe­

log crijeva," pluća kod muškaraca,1 pluća kod žena, dojke, leukemije kod djece, leukemije

kod odraslih,1 mozga kod djece, mozga kod odraslih,1 želuca i jednjaka (grla). Kao što

možete vidjeti, to je poduži popis. Većina Amerikanaca zna da imale li visok kolesterol

trebali biste se zabrinuti zbog vašeg srca, ali ne znaju da biste se možda trebali zabrinuti i

zbog raka.

Postoji nekoliko tipova krvnog kolesterola, uključujući LDL i HDL. LDL je «loša» vrsta, a

HDL je «dobra» vrsta. U Kineskoj studiji više razine lošeg LDL kolesterola također su bile

povezane sa zapadnim bolestima.

Imajte na umu da SU te bolesti, po zapadnim standardima, u Kini bile relativno rijetke i

da su razine kolesterola u krvi po zapadnim standardima bile prilično niske. Naša otkrića

dala su uvjerljivu potvrdu da su mnogi Kinezi imali koristi od niskih razina kolesterola,

čak i ispod 170 mg/dL. Sada zamislite zemlju u kojoj su stanovnici imali razine kolesterola

U krvi daleko više od kineskog prosjeka. Mogli biste očekivati da će te relativno rijetke

bolesti, poput bolesti srca i nekih vrsta raka, biti česti, možda čak i glavni ubojice!

Naravno, upravo je to slučaj na Zapadu. Dat ću vam nekoliko primjera: u vrijeme naše

studije stopa smrtnosti od koronarne bolesti srca bila je sedamnaest puta veća medu ame­

ričkim muškarcima nego medu muškarcima u ruralnoj Kini." Američka stopa smrtnosti

od raka dojke bila je pet puta veća od stope ruralne Kine.

Još su nevjerojatnije bile izvanredno niske stope koronarne bolesti srca (KBS) u jugoza­

padnim kineskim pokrajinama Sichuan i Guizhou. Tijekom trogodišnjeg razdoblja pro­

matranja (1973.-1975.) nije bilo ni jedne jedine osobe koja je umrla od KBS-a prije dobi

od šezdeset i četiri godine, medu 246.000 muškaraca u provinciji Guizhou i 181.000 žena

u provinciji Sichuan!1'1

Nakon što su objavljeni ti podaci o niskoj razini kolesterola, od trojice vrlo istaknutih

liječnika i istraživača srčanih bolesti - dr. Billa Castellija, dr. Billa Robertsa i dr. Caldwella

Esselstyna ml. - doznao sam da u svojim dugim karijerama nikada nisu naišli na smrtni

slučaj od bolesti srca medu svojim pacijentima koji su imali razine kolesterola u krvi ispod

150 mg/dL. Dr. Castelli je dugo bio voditelj slavne NIH-ove Framinghamske studije srca;

dr. Esselstyn je bio ugledan kirurg u Klinici Cleveland koji je proveo izvanrednu studiju

s liječenjem srčanih bolesti (peto poglavlje); Dr. Roberts je već dugo urednik prestižnog

medicinskog časopisa Cardiology.

LEKCIJE IZ KINE

K O L E S T E R O L U K R V I I P R E H R A N A

Kolesterol u krvi očigledno je važan indikator rizika bolesti. Veliko pitanje glasi:

kako hrana djeluje na kolesterol u krvi? Ukratko, namirnice životinjskog podrije­

tla bile su povezane s povišenjem kolesterola u krvi (slika 4.5). Gotovo bez iznim­

ke, hranjive tvari iz namirnica biljnog podrijetla bile su povezane sa sniženjem

razina kolesterola u krvi.

Dosad je nekoliko studija pokazalo, kako na pokusnim životinjama tako i na lju­

dima, da konzumiranje bjelančevina životinjskog podrijetla povisuje razine kole­

sterola u krvi.1 5 1 8 Zasićene masti i kolesterol iz hrane također povisuju kolesterol u

krvi, iako te hranjive tvari u tome nisu tako djelotvorne kao životinjske bjelančevi­

ne. Nasuprot tome, namirnice biljnog podrijetla ne sadrže kolesterol te na brojne

druge načine pomažu u snižavanju količine kolesterola koji stvara tijelo. Sve se to

podudaralo s rezultatima Kineske studije.

Povezanost tih bolesti s kolesterolom u krvi bile su izvanredne, jer su i kolesterol

u krvi i potrošnja hrane životinjskog podrijetla bili tako niski po američkim stan­

dardima. U ruralnoj Kini unos životinjskih bjelančevina (za istu osobu) u prosjeku

iznosi samo 7,1 g dnevno, dok je američki prosjek ogromnih 70 g dnevno. Kako bi­

ste stekli predodžbu, sedam grama životinjskih bjelančevina nalazi se u otprilike tri

pileća kroketa iz McDonaldsa. Očekivali smo da kod tako niske konzumacije živo­

tinjskih bjelančevina kakva je prisutna u ruralnoj Kini neće biti daljnje povezanosti

sa zapadnim bolestima. Međutim, bili smo u krivu. Čak i te male količine hrane

životinjskog podrijetla u ruralnoj Kini povećavale su rizik od zapadnih bolesti.

Proučili smo utjecaj prehrane na različite tipove kolesterola u krvi. Opazili smo

iste dramatične učinke. Potrošnja životinjskih bjelančevina kod muškaraca bila je

povezana s porastom razina «lošeg» kolesterola u krvi"1, dok je potrošnja biljnih

bjelančevina bila povezana sa smanjenjem razina tog istog kolesterola."

K I N E S K A S T U D I J A

Uđite u ordinaciju gotovo bilo kojeg liječnika i upitajte koji faktori prehrane utječu na razine kolesterola u krvi, a on ili ona vjerojatno će spomenuti zasićene masti i kolesterol iz hrane. Posljednjih desetljeća neki bi također mogli spomenuti utjecaj proizvoda od soje ili vlaknima bogatih mekinja na sniženje kolesterola, ali malo je onih koji će reći da životinjske bjelančevine imaju bilo kakve veze s razinama kolesterola u krvi.

Oduvijek je tako. Dok sam bio na slobodnoj studijskoj godini na Sveučilištu Oxford, pohađao sam predavanja o prehrambenim uzrocima srčanih bolesti za studente medicine koja je držao jedan od njihovih uglednih profesora medicine. Uporno je govorio o štetnim utjecajima unosa zasićenih masti i kolesterola na koronarnu bolest srca kao da su to jedini važni prehrambeni čimbenici. Nije bio spreman dopustiti mogućnost da konzumiranje životinjskih bjelančevina ima bilo kakve veze s razinama kolesterola u krvi, iako su dokazi u to vrijeme sasvim jasno pokazivali da su životinjske bjelančevine u jačoj korelaciji s razinama kolesterola u krvi od zasićenih masti i kolesterola u hrani.15 Kao i kod tolikih drugih, njego­va slijepa vjera u status quo nije mu dopuštala da bude otvorenog uma. Kako su pristizali rezultati, sve sam više uviđao da biti otvoren za novo nije luksuz nego nužnost.

M A S T I I R A K D O J K E

Kad bi postojala nekakva prehrambena parada i kad bi svaka hranjiva tvar imala svoja paradna kola, daleko najveća pripadala bi mastima. Tako mnogo ljudi, od istraživača do edukatora, od vladinih kreatora politike do predstavnika industrije, tako dugo istražuje ili daje izjave o mastima. Ljudi iz ogromnog broja različitih zajednica grade to čudovište duže od pola stoljeća.

Na početku te parade u Glavnoj ulici u SAD-u pažnju svih koji bi sjedili na plo­čnicima neizbježno bi privukla kola masti. Većina ljudi vidjela bi kola masti i za­ključila: «Trebao bih se kloniti toga», a zatim bi pojeli obilan komad istoga. Drugi bi se popeli na nezasićenu polovicu kola i govorili kako su te masti zdrave te da su samo zasićene masti loše. Mnogi znanstvenici upirali bi prstom u kola masti i tvrdili da se klaunovi srčane bolesti i raka skrivaju u njima. Za to vrijeme, neki sa-moproglašeni nutricionistički gurui, poput pokojnog dr. Roberta Atkinsa, možda bi na kolima postavili tezgu i počeli prodavati knjige. Na kraju, prosječan čovjek koji se provodio na kolima češao bi se po glavi i osjećao mučninu, pitajući se što je trebao učiniti i zašto.

Prosječan potrošač ima mnogo razloga za zbunjenost. Na pitanja o mastima nema odgovora, kao što je to bilo i proteklih četrdeset godina. Koliko masti možemo

90

L E K C I J E I Z K I N E

konzumirati u našoj prehrani? Koje vrste masti? Jesu li polinezasićene masti bolje od zasićenih masti? Jesu li mononezasićene masti bolje i od jednih i od drugih? Što je s onim posebnim mastima poput omega-3, omega-6, trans masti i DMA? Trebamo li izbjegavati kokosovu mast? Što je s ribljim uljem? Ima li nešto posebno u lanenom ulju? Što je to uopće visokomasna dijeta? A što niskomasna? Može biti zbunjujuće, čak i za školovane znanstvenike. Detalji koji leže u pozadini tih pitanja, promatrani izolirano, vrlo su zavaravajući. Kao što ćete vidjeti, pro­matranje kako se ponašaju mreže kemijskih spojeva umjesto izoliranih pojedinih spojeva daleko je korisnije.

Međutim, na neki način, ta nerazumna manija u vezi s izoliranim aspektima kon­zumiranja masti uči nas najbolje lekcije. Stoga, pogledajmo podrobnije ovu priču o mastima onako kako se razvijala tijekom proteklih četrdeset godina. Ona ilustri­ra zašto je javnost toliko zbunjena kad je riječ o mastima i o prehrani općenito. U prosjeku 35-40% naših ukupnih kalorija konzumiramo kao masti.19 Mastima bogatu prehranu konzumiramo od kraja devetnaestog stoljeća, početka naše in­dustrijske revolucije. Budući da smo imali više novca počeli smo konzumirati više mesa i mliječnih proizvoda, koji su relativno bogati maslima. Potrošnjom takvih namirnica pokazivali smo naše bogatstvo.

Zatim su negdje od sredine do kraja dvadesetog stoljeća znanstvenici počeli dovo­diti u pitanje uputnost konzumiranja prehrane tako bogate mastima. Pojavile su se nacionalne i međunarodne prehrambene preporuke 2 0 2 3 koje su predlagale da bismo trebali smanjili unos masti ispod 30% kalorija. To je trajalo nekoliko dese­tljeća, no danas strahovi koji okružuju prehranu bogatu mastima počinju popušta­ti. Neki autori popularnih knjiga čak zagovaraju povećan unos masti! Neki iskusni istraživači smatraju da nije potrebno ići ispod 30% masti, sve dok konzumiramo pravu vrstu masti.

Razina od 30% masti postala je referentna točka, iako ne postoje dokazi koji bi sugerirali daje to ključan prag. Kako bismo stekli predodžbu o ovoj brojci, razmo­trimo sadržaj masti u nekim namirnicama koje se mogu vidjeti na tablici 4.6. Uz nekoliko iznimki, namirnice životinjskog podrijetla sadrže znatno više masti od namirnica biljnog podrijetla.2'1 To dobro ilustrira usporedba količine masti u prehrani različitih zemalja. Korelacija između unosa masti i unosa životinjskih bjelančevina veća je od 90%. 2 5 To znači da se unos masti povećava paralelno s unosom životinjskih bjelančevina. Drugim riječima, količina masti u prehrani in­dikator je količine namirnica životinjskog podrijetla u prehrani. Radi se o gotovo savršenom poklapanju.

KINtSKA STUDIJA

M A S T I I F O K U S NA R A K U

Izvještaj Nacionalne akademije znanosti (NAS) o dijeti, prehrani i raku iz 1982., čiji

sam suautor, bio je prvi izvještaj nekog stručnog odbora u kojem se raspravljalo o

vezi između masti u prehrani i raka. Taj je izvještaj prvi preporučio maksimalan unos

masti od 30% radi prevencije raka. Prije toga, Izabrani odbor američkog Senata za

prehranu kojim je predsjedao senator George McGovern2" održao je široko objavlje­

na saslušanja o načinu prehrane i srčanim bolestima i preporučio maksimalan unos

od 30% masti u prehrani, lako je McGovernov izvještaj pokrenuo javnu raspravu o

prehrani i bolestima, NAS-ov izvještaj iz 1982. zahuktao je tu debatu. Njegov fokus

na raku, nasuprot srčanim bolestima, povećao je zanimanje i zabrinutost javnosti.

Potaknuo je dodatnu istraživačku aktivnost i svijest javnosti o važnosti prehrane u

prevenciji bolesti.

Mnogi od izvještaja iz tog vremena2 0 '2 1-2 8 bili su usredotočeni na pitanje koliko je

masti u prehrani prikladno za dobro zdravlje. Posvećivanje posebne pažnje mastima

bilo je motivirano međunarodnim studijama koje su pokazale da je količina konzu­

mirane masti usko povezana s učestalošću raka dojke, raka debelog crijeva i srčanim

bolestima. Radilo se o bolestima koje ubijaju većinu ljudi u zapadnim zemljama prije

L C I \ U J R . I L rime

njihovog vremena. Očigledno, ta korelacija morala je privući veliku pozornost javno­

sti. Kineska studija započela je u takvoj atmosferi.

Najpoznatija studija,29 po mom mišljenju, bila je ona pokojnog Kena Carrolla, pro­

fesora sa Sveučilišta Western Ontario u Kanadi. Njegovi rezultati pokazali su vrlo

impresivan odnos između masti u prehrani i raka dojke (slika 4.7).

To otkriće, koje se slagalo s ranijim izvještajima drugih,3-30 postalo je posebno intri-

gantno u usporedbi sa studijama migranata.3 1 3 2 Te studije pokazale su da su ljudi koji

su migrirali iz jednog područja u drugo i počeli jesti tipičnu prehranu svog novog

mjesta boravka poprimili rizik od bolesti područja u koje su doselili.

To je snažno impliciralo da su prehrana i način života glavni uzroci tih bolesti. Uje­

dno, značilo bi to da geni nisu nužno tako važni. Kao što sam već spomenuo, široko

poznat izvještaj Sir Richarda Dolla i Sir Richarda Petoa sa Sveučilišta Oxford (U.K.),

predan američkom Kongresu, sažeo je mnoge od tih studija i zaključio da se samo

2-3% svih vrsta raka može pripisati genima."1

Znače li podaci iz tih međunarodnih studija i studija migranata da možemo sniziti

stopu raka dojke gotovo na nulu, uz savršen izbor u pogledu načina života? Ova in­

formacija nedvojbeno sugerira da bi moglo biti tako. U vezi s dokazima na slici 4.7

rješenje se čini očiglednim: budemo li jeli manje masti smanjit ćemo rizik od raka

93

I\ I n N.) I\ a :> I U U I j a

dojke. Većina znanstvenika došla je do tog zaključka, a neki su nagađali da masti u prehrani uzrokuju rak dojke. Ali ta interpretacija bila je prejednostavna. Drugi dija­grami koje je pripremio profesor Carroll bili su većinom, gotovo u potpunosti igno­rirani (slike 4.8 i 4.9). Oni pokazuju da je rak dojke povezan s unosom životinjskih masti, ali ne i s biljnim mastima.

U ruralnoj Kani unos masti prehranom (u vrijeme istraživanja 1983.) bio je vrlo ra­zličit od onoga u SAD-u, i to na dva načina. Kao prvo, masti su predstavljale samo 14,5% kalorijskog unosa u Kini, u usporedbi s oko 36% u SAD-u. Kao drugo, količina masti u načinima prehrane u ruralnoj Kini gotovo je potpuno ovisila o količini na­mirnica životinjskog podrijetla u prehrani, baš kao u rezultatima na slici 4.7.

S L I K A 4.8: U N O S Ž I V O T I N J S K I H M A S T I I R A K D O J K E

Korelacija između masti u prehrani i životinjskih bjelančevina u ruralnoj Kini bila je vrlo visoka, 70-84%,3:! STOJE blizu 93% dobivenih pri uspoređivanju različitih zemalja.25

To je važno zato što je u Kini i u međunarodnim studijama potrošnja masti bila samo indikacija potrošnje hrane životinjskog podrijetla. Zato bi nam veza između masti i raka dojke mogla u stvari govoriti da s porastom potrošnje hrane životinjskog podri­

jetla raste i rak dojke. To nije slučaj u SAD-u, gdje selektivno dodajemo ili uklanjamo masti iz naših namirnica i prehrane. Dobivamo jednako ili više masti iz namirnica

L t l \ U J L I L l\ I IN t

biljnog podrijetla (čipsa, prženih krumpirića) nego iz prerađenih namirnica životinjskog podrijetla (obranog mlijeka, nemasnih komada mesa). Kina toliko ne petlja oko masti u svojim izvorima hrane kao mi ovdje.

Kod tog vrlo niskog raspona masti u prehrani prisutnog u Kini, od 6% do 24%, u početku sam mislio da masti iz prehrane neće biti povezane s bolestima poput srčanih bolesti ili raznih oblika raka, kao što je slučaj na Zapadu. Neki ljudi u Sjedinjenim Državama - po­put mnogih mojih kolega iz znanosti i medicine - prehranu s 30% masti zovu «niskoma-snom» prehranom. Stoga se smatralo da će niskomasna prehrana koja sadrži 25-30% ma­sti biti dovoljno nemasna za postizanje maksimalne koristi po zdravlje. To je impliciralo da daljnje snižavanje ne pruža dodatnu korist po zdravlje. Slijedi iznenađenje! Rezultati iz ruralne Kine pokazali su da je smanjenje masti u prehrani s 24% na 6% bilo povezano s nižim rizikom od raka dojke. Međutim, manje masti u prehrani u ruralnoj Kini značilo je manju konzumaciju ne samo masti, nego i, što je još važnije, namirnica životinjskog podrijetla.

Ta veza raka dojke s mastima u prehrani, i time namirnicama životinjskog podrijetla, skrenula je pažnju i na druge čimbenike koji također kod žena povećavaju rizik od raka dojke:

95

I \ m C J I \ H J I U L M J H

• Rano javljanje menarhe (prve menslruacije) • Visok kolesterol u krvi

• Kasna menopauza

• Visoka izloženost ženskim hormonima

Što Kineska studija pokazuje u vezi s ovim faktorima rizika? Viša razina masti u pre­hrani povezana je s višim kolesterolom u krvi1, a oba ta faktora, zajedno s višom razi­nom ženskih hormona, s druge su strane povezana s češćim rakom dojke1 i ranijom menarhom.1

Puno kasnije javljanje menarhe u Kini izvanredno je. Po dvadeset i pet žena u svakom od 130 sela u kojima je provedena anketa upitano je s koliko su godina dobile svoju prvu menstruaciju. Raspon odgovora iz tih sela bio je od petnaest do devetnaest go­dina, s prosjekom od sedamnaest godina. U SAD-u je prosjek oko jedanaest godina! Mnoge studije pokazale su da ranija menarhe vodi do većeg rizika od raka dojke.'4

Menarhe je potaknula brzinom rasta djevojčica: što je brži rast, menstruacija se ja­vlja ranije. Također je pouzdano utvrđeno da brz rast djevojčica često vodi do veće tjelesne visine u odrasloj dobi te veće težine i količine masti u tijelu, što je sve pove­zano s višim rizikom od raka dojke. Rano javljanje menarhe, i kod Kineskinja i kod Zapadnjakinja, ujedno vodi do viših razina hormona u krvi kao što su estrogeni. Te razine hormona ostaju visoke tijekom reproduktivnih godina ako se održava prehra­na bogata namirnicama životinjskog podrijetla. Pod tim uvjetima doba menopauze odgađa se za tri do četiri godine,1 čime se reproduktivni život od početka do kraja produžava za oko devet do deset godina, što uvelike povećava izloženost ženskim hormonima tijekom života. Druge studije pokazale su da je veći broj godina repro­duktivnog života povezan s većim rizikom od raka dojke.5'

Ta mreža odnosa postaje još impresivnija. Veća konzumacija masti povezana je s vi­šim razinama estrogena u krvi tijekom kritičnih godina, od trideset i pete do četr­deset i četvrte1" te viših krvnih razina ženskog hormona prolaktina tijekom kasnijih godina, od pedeset i pete do šezdeset i četvrte."1 Ti su hormoni u visokoj korelaciji s unosom životinjskih bjelančevina1", mlijeka"1 i mesa." Nažalost, nismo mogli de­monstrirati jesu li te razine hormona izravno povezane s rizikom od raka dojke u Kini zato što je stopa te bolesti tako niska.37

Usprkos tome, kad su razine hormona kod kineskih žena uspoređene s onima kod britanskih žena,38 kineske razine estrogena bile su tek oko polovice onih kod Britanki koje imaju ekvivalentan hormonski profil američkim ženama. Budući da je dužina reproduktivnog života Kineskinja samo oko 75% onog kod Britanki (Amerikanki), to znači daje uz niže razine estrogena izloženost Kineskinja estrogenu tijekom života svega 35-40% životne izloženosti estrogenu britanskih (i američkih) žena. To se po-

96

L E K C I J E I Z K I N E

dudara s kineskom stopom raka dojke koja iznosi samo jednu petinu one kod žena na Zapadu.

Snažna povezanost prehrane bogate životinjskim bjelančevinama i mastima s repro­duktivnim hormonima i ranim javljanjem menarhe, koji povećavaju rizik od raka dojke, važno je zapažanje. To nam jasno govori da svojoj djeci ne bismo smjeli do­pustiti da konzumiraju prehranu bogatu hranom životinjskog podrijetla. Ukoliko ste žena, jeste li mogli i zamisliti da bi prehrana bogata namirnicama životinjskog po­drijetla produljila vaš reproduktivni život za otprilike devet do deset godina? Usput rečeno, zanimljiva je implikacija ovog zapažanja, kao što je primijetila Gloria Stei-nem, osnivačica magazina Ms., da bi prehrana odgovarajućim namirnicama mogla smanjiti tinejdžerske trudnoće kroz odgodu javljanja prve mjesečnice. Osim otkrića u vezi s hormonima, može li se na neki način pokazati da je unos na­mirnica životinjskog podrijetla povezan s ukupnom stopom raka? To je donekle te­ško, ali jedan od faktora koje smo mjerili bio je kolika je učestalost raka u svakoj od obitelji. Unos životinjskih bjelančevina u Kineskoj studiji bio je uvjerljivo povezan s učestalošću raka u obiteljima.1" Taje povezanost dojmljivo i važno zapažanje, imajući u vidu neobično nizak unos životinjskih bjelančevina.

Faktori prehrane i bolesti kao što su potrošnja životinjskih bjelančevina ili učestalost raka dojke vode do promjena u koncentracijama određenih kemijskih spojeva u našoj krvi. Ti spojevi zovu se biomarkeri. Na primjer, kolesterol u krvi je biomarker za srča­ne bolesti. Mjerili smo šest krvnih biomarkera koji su povezani s unosom životinjskih bjelančevina.3" Potvrđuju li oni otkriće da je unos životinjskih bjelančevina povezan s rakom u obiteljima? Apsolutno. Baš svaki krvni biomarker povezan sa životinjskim bjelančevinama značajno je povezan s količinom raka u obitelji.""1" U ovom slučaju, višestruka zapažanja, čvrsto isprepletena u mrežu, pokazuju da su namirnice životinjskog podrijetla snažno povezane s rakom dojke. Ono što taj zaklju­čak čini posebno uvjerljivim dvije su vrste dokaza. Prvo, pojedini dijelovi te mreže bili su u konzistentnoj korelaciji i, u većini slučajeva, bili su statistički značajni. Drugo, ti učinci javljali su se kod neuobičajeno niskog unosa namirnica životinjskog podrijetla.

Naše istraživanje raka dojke (detaljnije objašnjeno u sedmom poglavlju) savršen je Primjer onoga što Kinesku studiju čini tako uvjerljivom. Umjesto jedne, jednostavne povezanosti između masti i raka dojke1 bili smo u prilici izgraditi mnogo širu mrežu informacija o tome kako prehrana utječe na rizik od raka dojke. Bili smo u prilici na više načina proučiti ulogu prehrane i kolesterola, doba javljanja menarhe i razinu ženskih hormona, koji su poznati faktori rizika za rak dojke. Kako je svako novo otkriće pokazivalo u istom smjeru, počeli smo nazirati sliku koja je bila uvjerljiva, konzistentna i biološki uvjerljiva.

K I N E S K A S T U D I J A

VAŽNOST V L A K A N A

Pokojni profesor Denis Burkitt s Trinity Collegea u Dublinu bio je neobično elokven­

tan. Njegov zdrav razum, znanstveni kredibilitet i smisao za humor ostavili su na

mene snažan dojam kad sam ga upoznao na seminaru Cornelia. Tema njegovog rada

bila su prehrambena vlakna. Proputovao je 10.000 milja džipom po teškom terenu

kako bi proučio prehrambene navike Afrikanaca.

Tvrdio je da su vlakna, iako se ne probavljaju, od ključne važnosti za dobro zdravlje.

Vlakna su u stanju povući vodu iz tijela u crijeva kako bi se sadržaj crijeva kretao. Ta

neprobavljena vlakna, poput ljepljivog papira, ujedno vežu gadne kemijske spojeve

koji se nađu u našim crijevima i koji bi mogli biti kancerogeni. Ukoliko ne konzu­

miramo dovoljno vlakana osjetljivi smo na bolesti koje se temelje na zatvoru crijeva.

Prema Burkittu, medu njih spadaju rak debelog crijeva, divertikuloza, hemoroidi i

proširene vene.

Dr. Burkitt 1993. primio je prestižnu Bowerovu nagradu, najbogatiju nagradu na svi­

jetu nakon Nobelove. Pozvao me da održim govor na njegovoj ceremoniji dodjele

nagrade u Franklinovom institutu u Philadelphiji, samo dva mjeseca prije svoje smr­

ti- Izrazio je mišljenje da je naša Kineska studija u to vrijeme bila najvažniji rad o

prehrani i zdravlju na svijetu.

Prehrambena vlakna nalaze se isključivo u namirnicama biljnog podrijetla. Taj ma­

terijal, koji daje krutost staničnim stjenkama biljaka, dolazi u tisućama raznih kemij­

skih varijacija. Uglavnom se sastoji od vrlo kompleksnih molekula ugljikohidrata.

Vlakna probavljamo ili vrlo slabo ili nikako. Usprkos tome, vlakna, koja sama po sebi

'maju malo ili nimalo kalorija, uz ostalo pomažu u razrjedenju kalorijske gustoće

naše prehrane, stvaraju osjećaj ispunjenosti i pomažu u smanjenju apetita. Na taj na­

čin, utažuju našu glad i smanjuju na minimum prekomjeran unos kalorija.

Prosječan unos vlakana (slika 4.10) u Kini oko triput je veći nego u SAD-u.40 Te su

razlike izvanredne, posebno imamo li u vidu činjenicu da je prosjek u mnogim ze-

rnljama još i mnogo viši.

No, prema nekim «stručnjacima» u SAD-u, prehrambena vlakna imaju i mračnu

stranu. Oni tvrde da kod previsokog unosa vlakana naša tijela nisu u stanju normalno

apsorbirati željezo i slične minerale koji su neophodni za zdravlje. Vlakna se mogu

vezati za te hranjive tvari i pronijeti ih kroz naš sustav prije nego što ih stignemo

probaviti. Tvrde da bi maksimalna razina unosa vlakana trebala biti između trideset i

trideset i pet grama dnevno, što je tek prosječan unos među ruralnim Kinezima.

Ovo pitanje odnosa željeza i vlakana vrlo smo pažljivo proučili u Kineskoj studiji-

Kako se ispostavilo, vlakna nisu neprijatelj apsorpcije željeza kao što mnogi stručnja­

ci tvrde. Mjerili smo koliko željeza konzumiraju Kinezi i koliko ga ima u njihovim

LEKUJE IZ KINE

tijelima. Željezo smo mjerili na šest različitih načina (četiri krvna biomarkera i dvije

procjene unosa željeza) i kad smo ta mjerenja usporedili s unosom vlakana, nije bilo

dokaza da je povećan unos vlakana oslabio apsorpciju željeza u tijelu.

S L I K A 4.10: P R O S J E Č N I U N O S I P R E H R A M B E N I H V L A K A N A G / D A N

U stvari, utvrdili smo suprotan učinak. Dobar indikator količine željeza u krvi, hemo­

globin, rastao je s većim unosom prehrambenih vlakana.1 Kako se pokazalo, vlaknima

bogate namirnice, poput pšenice i kukuruza (ali ne i glazirane riže koja se konzumira

u Kini) također su bogate željezom, što znači da što je potrošnja vlakana veća, veći je

unos željeza."1 Unos željeza u ruralnoj Kini (34 mg/dan) bio je iznenađujuće visok u

usporedbi s prosječnim američkim unosom (18 mg/dan) te je daleko više povezan s

namirnicama biljnog podrijetla nego s namirnicama životinjskog podrijetla.41

Kineski rezultati u vezi s prehrambenim vlaknima i željezom, poput mnogih drugih

zapažanja iz ove studije, nisu potvrđivali uobičajena gledišta zapadnih znanstvenika.

Ljudi koji konzumiraju više namirnica biljnog podrijetla, a time i više prehrambenih

vlakana, također konzumiraju više željeza,1" što sve rezultira statistički značajno vi­

šim razinama hemoglobina. Nažalost, nešto konfuzije izazvala je činjenica da neki

ljudi u ruralnoj Kini, uključujući žene i djecu, imaju niske razine željeza. Posebno se

to odnosilo na područja u kojima su česte parazitske bolesti. U područjima ruralne

Kine gdje su parazitske bolesti bile češće, status željeza bio je niži.1 To je u određenoj

mjeri dalo povoda za tvrdnje daje tim ljudima potrebno više mesa, ali dokazi govore

da bi za rješavanje tog problema mnogo bolje bilo smanjiti parazitizam na tim po­

dručjima.'

Početno zanimanje za prehrambena vlakna velikim su dijelom potaknula Burkittova

putovanja Afrikom i njegova tvrdnja da je rak debelog crijeva rjeđi medu populaci-

99

M N t b K A i I U U I J A

jama koje konzumiraju prehranu bogatu vlaknima. Burkitt je tu tvrdnju učinio po­pularnom, ali priča je stara barem 200 godina. U Engleskoj su potkraj osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća neki od vodećih liječnika tvrdili da je zatvor, koji je bio povezan s manje voluminoznom prehranom (tj. s niskom količinom vlakana), povezan s većim rizikom od raka (obično raka dojke i «crijevnih» vrsta raka). Na početku Kineske studije mišljenje da bi vlakna mogla prevenirati rak debelog cri­jeva bilo je prevladavajuće gledište, iako Odbor Nacionalne akademije znanosti za dijete, prehranu i rak iz 1982. «nije pronašao uvjerljive dokaze koji bi ukazivali da prehrambena vlakna... imaju zaštitni učinak protiv kolorektalnog raka kod ljudi.» U izvještaju dalje stoji zaključak: «...ako takav učinak zaista postoji, vjerojatnije je da su za to odgovorni određeni sastojci vlakana, a ne ukupna vlakna u prehrani.«20

Gledano unatrag, naša rasprava o tom pitanju bila je nedostatna. Pitanje, analiza istraživačke literature i interpretacija dokaza bili su previše usredotočeni na traženje specifičnih vlakana kao odgovornog uzroka. Kako ništa nije pronađeno, hipoteza o vlaknima je odbačena.

Bila je to greška. Kineska studija pružila je dokaze da postoji veza s određenim vrsta­ma raka. Rezultati su pokazali da je visok unos vlakana bio konzistentno povezan s nižim stopama raka rektuma i kolona. Visok unos vlakana, osim toga, bio je povezan s nižim razinama kolesterola u krvi.111 Dakako, visok unos vlakana odražavao je visok unos namirnica biljnog podrijetla: namirnice kao što su grah, lisnato povrće i cjelovi­te žitarice bogate su vlaknima.

A N T I O K S I D A N T I , P R E D I V N A Z B I R K A I

jedno od očiglednijih svojstava biljaka njihov je širok raspon svijetlih boja. Volite li se diviti serviranoj hrani, teško je naći nešto ljepše od pladnja s voćem i povrćem. Crvene, zelene, žute, ljubičaste i narančaste boje biljnih namirnica zamamne su i vrlo zdrave. Povezanost između lijepo obojanog povrća i njegove izuzetne koristi za zdra­vlje često se zapaža. Ispostavilo se da postoji predivna, znanstveno utemeljena priča iza ove veze između boja i zdravlja.

Boje voća i povrća potječu od raznovrsnih kemijskih spojeva zvanih antioksidanti. Ti se spojevi gotovo isključivo nalaze u biljkama. U namirnicama životinjskog podrije­tla prisutne su tek na način što ih životinje jedu i u malim količinama pohranjuju u svojim tkivima.

Žive biljke ilustriraju ljepotu prirode, kako svojom bojom tako i kemijskim sastavom. Primaju energiju Sunca i transformiraju je u život kroz proces fotosinteze. U tom procesu energija Sunca najprije se pretvara u jednostavne šećere, a zatim u komplek-snije ugljikohidrate, masti i bjelančevine.

t b K U J t IZ KINE

laj složeni proces rezultat je prilično intenzivne aktivnosti unutar biljke, a sve to pokreće razmjena elektrona između molekula. Elektroni su medij prijenosa energije. Mjesto na kojem se odvija fotosinteza pomalo je nalik na nuklearni reaktor. Elektro­nima koji jure unutar biljke i pretvaraju Sunčevu svjetlost u kemijsku energiju tre­ba vrlo pažljivo upravljati. Ukoliko odlutaju od svog pripadajućeg mjesta u procesu mogu stvoriti slobodne radikale koji pak mogu izazvati pustošenje u biljci. Slično kao da iz jezgre nuklearnog reaktora cure radioaktivni materijali (slobodni radikali) koji mogu biti vrlo opasni za okolno područje.

Na koji način, dakle, biljka upravlja tim kompleksnim reakcijama i štiti se od zaluta-lih elektrona i slobodnih radikala? Stvara štit oko potencijalno opasnih reakcija koji upija te visoko reaktivne tvari. Štit se sastoji od antioksidanala koji presreću i čiste elektrone koji bi inače mogli odlutati sa svog kursa. Antioksidanti su obično obojani zato što isto kemijsko svojstvo koje upija suvišne elektrone također stvara vidljive boje. Neki od tih antioksidanata zovu se karote-noidi, a ima ih stotine. Njihova boja varira od žute boje beta-karotena (tikva), do crvene likopena (rajčice) i narančaste boje spojeva neobičnog imena kriptoksantini (naranče). Drugi antioksidanti mogu biti bezbojni, a u tu skupinu ulaze spojevi poput askorbinske kiseline (vitamin C) i vitamina E, koji djeluju kao antioksidanti u drugim dijelovima biljaka koji trebaju biti zaštićeni od opasnosti koju predstavljaju elektroni izvan kontrole. Međutim, ono što taj izvanredan proces čini relevantnim za nas, životinje, jest činje­nica da mi cijeli svoj život stvaramo niske razine slobodnih radikala. Obično izlaga­nje Sunčevim zrakama, određenim industrijskim zagađivanjima te nepravilno ura­vnotežen unos hranjivih tvari u pozadini stvaraju neželjenu štetu zbog slobodnih radikala. Slobodni radikali su gadni. Mogu uzrokovati da naša tkiva postanu kruta i ograničena u svojoj funkciji. Nešto poput starosti, kada naša tijela postanu škripava i ukočena. U velikoj mjeri starenje je upravo to. Nekontrolirana šteta od slobodnih radikala također je dio procesa koji dovodi do nastanka katarakti, otvrdnuća arterija, raka, emfizema, artritisa i brojnih drugih bolesti koje s godinama postaju sve češće. Evo u čemu je trik: mi ne stvaramo štitove koji bi nas branili od slobodnih radikala. Budući da nismo biljke, ne vršimo fotosintezu i zato ne proizvodimo vlastite antio-ksidante. Srećom, antioksidanti iz biljaka djeluju u našim tijelima na isti način kao sto djeluju u samim biljkama. To je predivan sklad. Biljke stvaraju antioksidacijske štitove i istovremeno postižu da oni izgledaju nevjerojatno primamljivo, predivnih boja koje bude apetit. Zatim mi, životinje, bivamo privučene biljkama i jedemo ih, Posuđujući njihove antioksidacijske štitove za vlastito zdravlje. Bez obzira vjerujete li u Boga, evoluciju ili samo u slučajnost, morate priznati da je to predivan, gotovo duhovan, primjer mudrosti prirode.

KINbbKA b l U U I J A

U Kineskoj studiji procijenili smo status antioksidanata, bilježeći unose vitamina C i

beta karotena, te mjereći krvne razine vitamina C, vitamina E i karotenoida. Medu

tim antioksidacijskim biomarkerima vitamin C pružio je najdojmljivije dokaze.

Najznačajnija poveznica vitamina C s rakom bio je njegov odnos prema broju obitelji

sklonih raku na svakom području.42 Kad su razine vitamina C u krvi bile niske, u tim

je obiteljima postojala veća vjerojatnost da će imati povećanu učestalost raka.111 Niska

razina vitamina C upadljivo je bila povezana s većim rizikom od raka jednjaka,111 le­

ukemije te raka nosa i ždrijela, dojke, želuca, jetre, rektuma, debelog crijeva i pluća.

Rak jednjaka prvi je privukao producente televizijskog programa NOVA da izvijeste

0 smrtnosti od raka u Kini. Upravo je taj televizijski program potaknuo našu anketu

kojom smo željeli provjeriti što stoji iza te priče. Vitamin C uglavnom potječe iz bilja­

ka, a konzumacija voća također je bila obrnuto povezana s rakom jednjaka."4 3 Stope

raka bile su pet do osam puta više u područjima gdje je unos voća bio najniži. Isti

učinak vitamina C koji se očitovao za te vrste raka također je postojao za koronarnu

bolest srca, hipertenzivnu bolest srca i moždani udar." Unos vitamina C iz voća jasno

je pokazao jak zaštitni učinak protiv raznih bolesti.

Druga mjerila antioksidanata, krvne razine alfa i beta karotena (prekursora vitamina)

te alfa i gama tokoferola (vitamin E) slabi su indikatori učinaka antioksidanata. Te an-

tioksidante u krvi prenose lipoproteini koji su nosači «lošeg» kolesterola. Zato smo

kod svakog mjerenja tih antioksidanata istovremeno mjerili nezdrave biomarkere.

Bio je to pokusni kompromis koji je umanjio našu sposobnost da otkrijemo korisne

učinke karotenoida i tokoferola, iako je poznato da ti učinci postoje.11 Ipak, utvrdili

smo da je stopa raka želuca bila viša kad su razine beta-karotena u krvi bile niže.45

Možemo li reći da su vitamin C, beta-karoten i prehrambena vlakna jedini odgovorni

za prevenciju tih vrsta raka? Drugim riječima, može li pilula koja sadrži vitamin C

1 beta-karoten ili prehrambena vlakna proizvesti te zdravstvene učinke? Ne. Trijumf

zdravlja ne leži u pojedinim hranjivim tvarima već u cjelovitim namirnicama koje

sadrže te hranjive tvari - namirnicama biljnog podrijetla. U zdjelici salate od špinata,

na primjer, imamo vlakna, antioksidante i bezbrojne druge hranjive tvari koje koor­

diniraju predivnu simfoniju zdravlja, zajednički djelujući unutar naših tijela. Poruka

ne može biti jednostavnija: jedite što možete više cjelovitog voća, povrća i žitarica, i

vjerojatno ćete uživati sve gore spomenute koristi, kao i mnoge druge.

Zdravstvenu vrijednost cjelovitih biljnih namirnica naglašavam još otkad su se na

tržištu počeli u većoj mjeri pojavljivati vitaminski dodaci prehrani. I s očajem sam

gledao kako su industrija i mediji uvjerili tako mnogo Amerikanaca da ti proizvodi

predstavljaju istu dobru prehranu kao i cjelovite biljne namirnice. Kao što ćemo vi­

djeti u kasnijim poglavljima, obećana zdravstvena korist od uzimanja nadopuna s

pojedinim hranjivim tvarima pokazala se vrlo upitnom. «Poanta» priče: želite li vita-

LEKCIJE IZ KINE

niin C ili beta-karoten ne posežite za bočicom pilula - posegnite za voćem ili zelenim lisnatim povrćem.

ATKINSOVA K R I Z A

Ako niste primijetili, u sobi se nalazi slon. Zove se «dijeta s niskim unosom ugljiko-

hidrata» i postao je vrlo popularan. Gotovo sve knjige o dijetama na policama knjižara

varijacije su na istu temu: jedite bjelančevina, mesa i masti koliko hoćete, ali klonite se

onih «masnih» ugljikohidrata. Kao što ste već vidjeli u ovoj knjizi, rezultati mojih istraži­

vanja i moje gledište pokazuju daje takva prehrana možda najveća pojedinačna prijetnja

američkom zdravlju s kojom smo trenutno suočeni. Dakle, o čemu se tu uopće radi?

Jedan od temeljnih argumenata na početku većine knjiga o prehrani siromašnoj ugljiko-

hidratima i bogatoj bjelančevinama glasi daje Amerika kroz proteklih dvadesetak godi­

na, slijedeći savjete stručnjaka, bila opsjednuta izbjegavanjem masti, a ljudi su ipak deblji

nego ikad. Taj je argument intuitivno privlačan, ali postoji jedna nezgodna činjenica koja

se konstantno ignorira: prema izvještaju1" u kojem su sažete vladine statistike o hrani,

«Amerikanci su 1997. po glavi stanovnika konzumirali trinaestfunti [moj naglasak] više

[dodatnih] masti i ulja nego 1970., stoje porast s 52,6 funti (23,88 kg) na 65,6 funti (29,78

kg).» Istina je da smo imali trend konzumiranja manje količine ukupnih kalorija u obliku

masti, kad se računa u postocima, ali isključivo zato što smo svoje prežderavanje mastima

nadmašili prežderavanjem junk-foodoni punim šećera. Dovoljno je pogledati brojke da bi

svakom bilo jasno kako Amerika nije prihvatila eksperiment s niskom količinom masti,

kako god da se okrene.

U stvari, tvrdnja da je eksperiment «pranja mozga» dijetama siromašnim mastima bio pokrenut i propao u aktualnim je knjigama o dijetama često prva od brojnih izjava koje se mogu opisati ili kao teška neupućenost ili kao oportunističko obmanjivanje. Teško je znati odakle početi opovrgavati labirint krivih informacija i lažnih obećanja koje često iznose autori potpuno neobrazovani na području nutricionizma, autori koji nikada nisu izveli nijedno stručno ocijenjeno, profesionalno utemeljeno eksperimentalno istraživanje. Pa ipak su te knjige neizmjerno popularne. Zašto? Zato što ljudi zaista gube na težini, barem kratkoročno.

U jednoj objavljenoj studiji47 koju je financirao Atkinsov centar za komplementarnu me­dicinu, istraživači su pedeset i jednu pretilu osobu podvrgnuli Atkinsovoj dijeti.48 Četr­deset i jedan subjekt koji se pridržavao dijete tijekom šest mjeseci izgubio je u prosjeku dvadeset funti (9 kg). Osim toga, prosječan kolesterol u krvi blago se snizio,47 što je bilo možda još važnije. Zbog ta dva rezultata ova je studija u medijima predstavljena kao pravi, znanstveni dokaz da Atkinsova dijeta djeluje i daje sigurna. Nažalost, mediji nisu ulazili mnogo dublje od toga.

K I N E S K A S T U D I J A

Prvi znak da nije sve tako ružičasto predstavlja činjenica da su ti prelili subjekti imali vrlo ograničen unos kalorija za vrijeme studije. Prosječan Amerikanac pojede oko 2.250 kalorija dnevno.49 Dok su sudionici studije bili na dijeti unosili su u prosjeku 1.450 kalorija dnevno. To je 3 5 % manje kalorija! Nije važno jedete li crve i karton: ako jedete 35% manje kalorija gubit ćete na težini i vaša razina kolesterola kratko­ročno će se popraviti50, ali to ne znači da crvi i karton čine zdravu prehranu. Netko bi mogao tvrditi da je tih 1.450 kalorija tako zasitno da se ljudi na takvoj prehrani osjećaju sitima, ali ako usporedite unos i potrošnju kalorija, jednostavna matematika pokazuje da osoba ne može izdržati takvo ograničenje unosa kalorija tijekom godina i desetljeća bez da ili postane invalid ili se istopi do nestanka. Ljudi su notorno ne­uspješni u značajnijem ograničavanju svog energetskog unosa kroz duže vremensko razdoblje, pa tek trebamo vidjeti dugoročnu studiju koja bi pokazala uspjeh dijeta s niskim unosom ugljikohidrata. Međutim, to je tek početak problema. U toj istoj studiji, koju je financirala Atkinsova grupa, istraživači su izvijestili: «U ne­kom trenutku tijekom dvadeset i četiri tjedna, dvadeset i osam subjekata (68%) izvi­jestilo je o konstipaciji, dvadeset i šest (63%) izvijestilo je o zadahu iz usta, dvadeset i jedan (51%) izvijestio je o glavobolji, četiri (10%) su primijetila gubitak kose, a jedna žena (1%) izvijestila je o pojačanom menstrualnom krvarenju.»47 Također su spomenuli druga istraživanja, izjavivši: «Štetni utjecaji ove prehrane kod dje­ce uključivali su bubrežne kamence od kalcijevog oksalata i urata... povraćanje, amenoreju [izostanak menstruacije kod djevojaka], hiperkolesterolemiju [povi­šen kolesterol] i... nedostatak vitamina (citat izvora).»4 7 Uz to, utvrdili su da su osobe na dijeti urinom izlučivale zapanjujućih 5 3 % više kalcija,'17 što može značiti katastrofu kada je u pitanju zdravlje njihovih kostiju. Gubitak težine, koji je dije­lom jednostavno početni gubitak tekućina,51 mogao bi imati vrlo visoku cijenu. Drugi pregled dijeta sa smanjenim unosom ugljikohidrata koji su objavili istra­živači u Australiji zaključuje: «Komplikacije kao što su srčane aritmije, slabljenje kontraklilne funkcije srca, iznenadna smrt, osteoporoza, oštećenje bubrega, po­većan rizik od raka, slabljenje tjelesne aktivnosti i abnormalnosti lipida mogu se povezati s dugotrajnim ograničavanjem količine ugljikohidrata u prehrani.« Jedna tinejdžerica nedavno je iznenada umrla nakon što je bila na dijeti bogatoj bjelančevinama.5 2 , 5 3 Ukratko, većina ljudi neće biti u stanju pridržavati se takve prehrane do kraja života, a čak i ako nekomu to uspije, s vremenom si može pri­skrbiti ozbiljne zdravstvene probleme. Čuo sam da jedan liječnik dijete bogate bjelančevinama i mastima a siromašne ugljikohidratima naziva «dijete za gublje­nje zđravlja», i čini mi se da je to prikladan naziv. Kilograme također možete izgubiti ako se podvrgnete kemoterapiji ili počnete njegovati ovisnost o kokainu, ali ni to ne bih preporučio.

L E K C I J E I Z K I N E

j 0 š jedna, posljednja misao: dijeta nije sve što Atkins preporučuje. U stvari, većina knjiga o dijetama samo je dio golemih carstava povezanih s hranom i zdravljem. U slučaju Atkinsove dijete, dr. Atkins tvrdio je da su mnogim njegovim pacijentima po­trebni dodaci prehrani, od kojih se neki koriste za suzbijanje «uobičajenih problema osoba na dijeti«.'4 U jednom odlomku, nakon što je iznio nepotkrijepljene tvrdnje o djelotvornosti dodataka prehrani s antioksidantima koje su u suprotnosti s novim studijama,5" on piše: «Dodajle [antioksidantimaj vita-nutrijente za koje se zna da po­mažu kod bezbrojnih medicinskih problema s kojima se suočavaju moji pacijenti, i bit će vam jasno zašto mnogi od njih uzimaju preko trideset vitaminskih pilula dne­vno.«56 Trideset pilula dnevno?

Postoje prodavači zmijskog ulja, koji nemaju stručnih istraživanja, stručnog obrazo­vanja ili objavljenih stručnih publikacija na polju nutricionizma, i postoje znanstveni­ci, koji imaju formalno obrazovanje, provodili su istraživanja i izvještavali su o svojim rezultatima u stručnim forumima. Možda je dokaz moći suvremene marketinške vještine to što je jedan pretio čovjek s bolesnim srcem i visokim krvnim tlakom5 7

postao jedan od najbogatijih prodavača zmijskog ulja svih vremena, prodajući di­jetu koja obećava da će vam pomoći smršaviti, održati srce zdravim i normalizirati krvni tlak.

ISTINA O U G L J I K O H I D R A T I M A

Nezgodna posljedica novije popularnosti knjiga o dijetama je to što su ljudi zbunje­niji nego ikad u pogledu zdravstvene vrijednosti ugljikohidrata. Kao što ćete vidjeti u ovoj knjizi, postoji brdo znanstvenih dokaza da je najzdravija prehrana koju možete konzumirati prehrana bogata ugljikohidratima. Dokazano je da poboljšava stanje kod srčanih bolesti i dijabetesa, sprječava mnoštvo kroničnih bolesti, i da, mnogo je puta dokazano da dovodi do značajnog gubitka težine. Ali nije sve tako jednostavno. Barem 99% ugljikohidrata koje konzumiramo dobivamo iz voća, povrća i žitarica. Kad te namirnice jedemo u neprerađenom, nerafiniranom i prirodnom stanju, velik dio ugljikohidrata nalazi se u takozvanom «kompleksnom» obliku. To znači da se tije­kom probave razgrađuju na kontroliran, reguliran način. Ta kategorija ugljikohidrata uključuje mnoge oblike prehrambenih vlakana, koja gotovo sva ostaju neprobavljena, a ipak pružaju znatne koristi za zdravlje. Osim toga, ti kompleksni ugljikohidrati iz cjelovitih namirnica dolaze u paketu s obilnim količinama vitamina, minerala i do­stupne energije. Voće, povrće i cjelovite žitarice najzdravije su namirnice koje možete konzumirati, a sastoje se u prvom redu od ugljikohidrata.

Na suprotnoj strani spektra nalaze se visoko prerađeni, visoko rafinirani ugljikohi­drati kojima su oduzeta njihova vlakna, vitamini i minerali. Tipični jednostavni uglji-

KIN£5KA BI ULHJA

kohidrati nalaze se u namirnicama kao što su bijeli kruh, prerađene grickalice uklju­čujući krekere i čips od bijelog brašna, slatkiši uključujući slatka peciva, čokolađice i bezalkoholna pića krcata šećerom.

Ti visoko rafinirani ugljikohidrati potječu iz žitarica ili biljaka koje sadrže šećer, po­put šećerne trske ili šećerne repe. Prilikom probave oni se odmah razgrađuju na naj­jednostavnije oblike ugljikohidrata koji se apsorbiraju u tijelo i daju krvni šećer ili glukozu.

Nažalost, većina Amerikanaca konzumira obilne količine jednostavnih, rafiniranih ugljikohidrata te oskudne količine kompleksnih ugljikohidrata. Na primjer, 1996. go­dine 42% Amerikanaca jelo je kolače, kekse, slatka peciva ili pite svakoga dana, dok ih je svega 10% jelo bilo koje tamnozeleno povrće."' Još jedan zloslutan znak: više od pola konzumiranog povrća 1996."' otpadalo je na samo tri vrste povrća: krumpir, koji je uglavnom konzumiran kao prženi krumpirići i čips; glavatu salatu, jedno od hranjivim tvarima najsiromašnijih povrća i konzerviranu rajčicu, što je vjerojatno samo odraz konzumacije pizze i tjestenine. Dodajte tome činjenicu da je prosječan Amerikanac 1996. konzumirao trideset i dvije čajne žličice dodanog šećera dnevno, 1

i postaje jasno da se Amerikanci gotovo isključivo prejeđaju rafiniranim, jednosta­vnim ugljikohidratima, nauštrb zdravih, kompleksnih ugljikohidrata. To su loše vijesti i, u velikoj mjeri, razlog zašto su ugljikohidrati kao cjelina dobili tako lošu reputaciju. Golema većina ugljikohidrata koji se jedu u Americi nalaze se u junk-foodu ili žitaricama koje su toliko rafinirane da u njih treba dodavati vitamine i minerale. U toj se stvari autori hit-dijeta i ja slažemo. Primjerice, mogli biste jesti ma­slima siromašnu, ugljikohidratima bogatu prehranu konzumirajući isključivo sljede­ću hranu: tjesteninu od rafiniranog brašna, prženi čips od krumpira, gazirana pića, zašećerene žitarice i čokolađice sa smanjenom količinom masti. Hraniti se na takav način loša je ideja, jedući te namirnice nećete uživati zdravstvene blagodati biljne prehrane. U eksperimentalnim istraživanjima zdravstvene koristi od ugljikohidrati­ma bogate prehrane potjecale su od konzumiranja kompleksnih ugljikohidrata koji se nalaze u cjelovitim žitaricama, voću i povrću. Pojedite jabuku, tikvicu ili tanjur smeđe riže s mahunarkama i drugim povrćem.

KINESKA STUDIJA P O K A Z U J E S V O J U T E Ž I N U

U vezi s gubitkom težine Kineska studija dala je neke iznenađujuće rezultate koji ba­caju svjetlo na raspravu o mršavljenju. Kad smo započeli Kinesku studiju mislio sam da Kina ima suprotan problem od SAD-a. Čuo sam da Kina ne može prehraniti svoje stanovništvo, da ju pogađa glad i da zemlja nema dovoljno hrane da ljudi postignu svoju punu odraslu težinu. Jednostavno rečeno, nije bilo dovoljno kalorija za sve.

106

L E K C I J E I Z K I N E

Dva su moguća objašnjenja za taj prividan paradoks. Prvo, čak su i kineski uredski radnici tjelesno aktivniji od prosječnih Amerikanaca. Svatko tko zna nešto o Kini zna da mnogi uredski radnici putuju biciklima. Zato troše više kalorija. Čak i tako, ne možemo reći koliki se dio višeg kalorijskog unosa može pripisati tjelesnoj aktivnosti a koliki dio nečem drugom, možda njihovoj hrani.

Međutim, ono što znamo je da neki ljudi troše kalorije koje konzumiraju drukčije od drugih ljudi. Često kažemo da «imaju brži metabolizam« ili «to im je u genima». Znate te ljude. To su oni za koje se čini da jedu što god žele, a ipak ne dobivaju na

Iako je Kina tijekom proteklih pedeset godina imala prehrambenih problema, naučili snio da su ta gledišta o kalorijskom unosu bila potpuno pogrešna. Htjeli smo usporediti potrošnju kalorija u Kini i Americi, ali postojala je kvaka. Kinezi su tjelesno aktivniji od Amerikanaca, posebno u ruralnim krajevima, gdje je tjelesni rad uobičajen. Usporedba ekstremno aktivnog radnika s prosječnim Amerikancem odvela bi nas do krivih zaključaka. Bilo bi to kao da usporedite količinu energije koju pojede fizički radnik prilikom napornog rada s količinom energije koju pojede raču­novođa. Ogromna razlika u kalorijskom unosu koja sigurno među njima postoji ne bi nam rekla ništa korisno i samo bi potvrdila daje tjelesni radnik aktivniji. Kako bismo prevladali taj problem podijelili smo Kineze u pet grupa, prema njihovoj razini tjelesne aktivnosti. Proučivši kalorijski unos najmanje aktivnih Kineza, ekvi­valentnih uredskim radnicima, usporedili smo njihov kalorijski unos s prosječnim

američkim. Ono što smo otkrili bilo je zapanjujuće.

Prosječan unos kalorija, po kilogramu tjelesne težine, bio je 3 0 % veći medu najmanje aktivnim Kinezima nego medu prosječnim Amerikancima. Pa ipak, tjelesna težina bila je 20% manja (slika 4.11). Kako je moguće da čak i najmanje aktivni Kinezi kon­zumiraju više kalorija, a ipak nemaju problema s prekomjernom težinom? U čemu je njihova tajna?

S L I K A 4 . 1 1 : P O T R O Š N J A K A L O R I J A ( K C A L / K G ) I T J E L E S N A T E Ž I N A

KINESKA STUDIJA

težini. Zatim je tu većina nas, koji moramo paziti na svoj unos kalorija, ili barem tako

mislimo. To je pojednostavljena interpretacija.

Imam i opsežniju interpretaciju koja se temelji na našim brojnim istraživanjima kao

i na studijama drugih. Ide ovako. Pod pretpostavkom da ne ograničavamo naš kalo­

rijski unos, oni među nama koji konzumiraju prehranu bogatu mastima i bjelančevi­

nama jednostavno zadržavaju više kalorija nego što trebaju. Te kalorije pohranjujemo

u obliku tjelesne masti, možda ih ugrađujemo u naša mišićna vlakna (kod tovnih

goveda to zovemo prošaranost), a možda ih čuvamo na očiglednijim mjestima, kao

što su naša stražnjica, naš trup ili oko našeg lica i gornjeg dijela bedara.

Evo u čemu je trik: dovoljno je da naše tijelo zadržava malu količinu kalorija a da

to stvori značajnu promjenu tjelesne težine. Na primjer, ukoliko zadržavamo samo

pedeset dodatnih kalorija dnevno, to može dovesti do dodatnih deset funti godišnje

(4,5 kg). Možda vam se čini da to nije mnogo, ali kroz razdoblje od pet godina to

iznosi dodatnih pedeset funti (22,5 kg)

Neki će ljudi ovo pročitati i možda pomisliti kako će biti dovoljno da jednostavno

svakodnevno pojedu pedeset kalorija manje. To bi, teoretski, moglo funkcionirati, ali

potpuno je nepraktično. Nemoguće je s tolikom preciznošću pratiti naš svakodnevni

unos kalorija. Zamislite da jedete obrok u restoranu. Znate li koliko kalorija ima u

svakom jelu? Što je sa složencem koji biste mogli spremiti? Što je s odreskom koji

biste mogli kupiti? Znate li broj kalorija koje sadrže? Naravno da ne.

Evo stoje istina: usprkos bilo kojem kratkoročnom režimu ograničenja kalorija kojeg

bismo se mogli pridržavati, na kraju će naše tijelo, kroz mnoge mehanizme, odlučiti

koliko će kalorija apsorbirati i što će s njima raditi. Naši pokušaji da ograničimo unos

kalorija kratkotrajni su i neprecizni, bez obzira činimo li to ograničavajući ugljikohi-

drate ili masti.

Tijelo koristi osjetljivo balansiranje i neke vrlo zamršene mehanizme kod odluči­

vanja kako će iskoristiti kalorije koje konzumiramo. Kad sa svojim tijelom dobro

postupamo jedući prave namirnice ono zna kako oduzeti kalorije od tjelesnih masti

i iskoristiti ih za poželjnije funkcije kao što je održavanje tjelesne topline, pokreta­

nje tjelesnog metabolizma, podržavanje i poticanje tjelesne aktivnosti ili jednostavno

izbacivanje bilo kakvog viška. Tijelo koristi brojne zamršene mehanizme u odlučiva­

nju kako će se kalorije koristiti, pohranjivati ili «sagorijevati».

Konzumiranje prehrane bogate bjelančevinama i mastima preusmjerava kalorije s

njihove pretvorbe u tjelesnu toplinu u njihov oblik za pohranjivanje - tjelesne ma­

sti (osim ako ozbiljno ograničavanje kalorijskog unosa ne uzrokuje gubitak težine).

Nasuprot tome, prehrana siromašna bjelančevinama i mastima dovodi do toga da se

kalorije «gube» kao tjelesna toplina. U istraživanjima kažemo da pohranjivanje više

kalorija u obliku masti i gubljenje manje u obliku topline znači veću djelotvornost.

LEKCIJE IZ KINE

Kladim se da biste radije bili malo nedjelotvorniji i pretvarali je u tjelesnu toplinu

umjesto u tjelesne masti, zar ne? Pa, jednostavnim konzumiranjem prehrane s manje

masti i bjelančevina to se može postići.

To je ono što pokazuju naši podaci iz Kineske studije. Kinezi konzumiraju više kalo­

rija kako zbog toga što su tjelesno aktivniji, tako i zbog toga što njihova mastima i

bjelančevinama siromašna prehrana preusmjerava pretvorbu tih kalorija s tjelesnih

masti na tjelesnu toplinu. To vrijedi čak i za najmanje tjelesno aktivne Kineze. Sjeti­

mo se, potrebno je vrlo malo, svega pedeset kalorija dnevno, da promijenimo naše

pohranjivanje tjelesnih masti i tako promijenimo svoju tjelesnu težinu.51*

Istu pojavu vidjeli smo kod naših pokusnih životinja koje su dobivale prehranu s ni­

skom razinom bjelančevina. One su rutinski konzumirale nešto više kalorija, manje

dobivale na težini, rješavale se suvišnih kalorija u obliku tjelesne topline59 i dobrovolj­

no više vježbale/'" a i dalje su daleko rjeđe dobivale rak od životinja na standardnoj

prehrani. Utvrdili smo da su kalorije brže «sagorijevale» i pretvarale se u tjelesnu

toplinu uz veću potrošnju kisika."

Razumijevanje da prehrana može uzrokovati male promjene u metabolizmu kalorija

koje mogu dovesti do velikih promjena u tjelesnoj težini važno je i korisno. To znači

da postoji redovan proces kontroliranja tjelesne težine tijekom vremena koji djeluje,

za razliku od neredovnog procesa brzih dijeta koje ne djeluju. To također objašnjava

često primijećenu pojavu (detaljnije o tome u šestom poglavlju) da ljudi koji kon­

zumiraju prehranu s niskom razinom bjelančevina i masti, sastavljenu od cjelovitih

biljnih namirnica, imaju daleko manje problema s težinom, čak i ako konzumiraju

jednaku, ili čak malo veću ukupnu količinu kalorija.

P R E H R A N A I V E L I Č I N A T I J E L A

Znamo da će vam prehrana siromašna mastima i bjelančevinama, a bogata komplek­

snim ugljikohidratima iz voća i povrća pomoći da skinete kilograme. Ali što ako želi­

te postati veći? Želja da se bude što je moguće veći česta je u većini kultura. Tijekom

kolonijalnog razdoblja u Aziji i Africi Europljani su manje narode čak smatrali manje

civiliziranima. Izgleda daje veličina tijela znak sposobnosti, muškosti i dominacije.

Većina ljudi smatra da mogu biti veći i jači tako što će jesti bjelančevinama bogatu

hranu životinjskog podrijetla. To vjerovanje potječe od predodžbe da je konzumira­

nje bjelančevina (tj. mesa) potrebno za tjelesnu snagu. Kinezi su čak službeno prepo­

ručivali bjelančevinama bogatu prehranu kako bi potaknuli razvoj snažnijih sportaša

i bili uspješniji na Olimpijskim igrama. Namirnice životinjskog podrijetla imaju više

bjelančevina, a smatra se da su te bjelančevine «više kvalitete«. Životinjske bjelanče­

vine uživaju istu reputaciju u sve modernijoj Kini kao i drugdje.

K I N E S K A S T U D I J A

Postoji, međutim, problem s predodžbom da je konzumiranje namirnica životinj­skog podrijetla dobar način da se postane veći. Ljudi koji jedu najviše životinjskih bjelančevina imaju najviše srčanih bolesti, raka i dijabetesa. U Kineskoj studiji, na pri­mjer, konzumacija životinjskih bjelančevina bila je povezana s višim i težim ljudima, ali je također bila povezana s višim razinama ukupnog i lošeg kolesterola." Nadalje, tjelesna težina, povezana s unosom životinjskih bjelančevina,1 također je bila pove­zana s više raka111" i više koronarne bolesti srca." Čini se da želimo li biti veći i, kako smatramo, bolji, moramo platiti visoku cijenu. Ima li ipak načina da ostvarimo svoj puni potencijal za rast i istovremeno svedemo na minimum opasnost od bolesti? U Kineskoj studiji nismo mjerili stopu rasta u djetinjstvu, ali smo mjerili visinu i te­žinu odraslih osoba. Pokazalo se da su te informacije iznenađujuće. Konzumiranje veće količine bjelančevina bilo je povezano s većom veličinom tijela ('" za muškarce i " za žene).61 Međutim, taj se učinak u prvom redu mogao pripisati biljnim bjelanče­vinama, budući da one čine 90% ukupnog unosa bjelančevina kod Kineza. Potrošnja životinjskih bjelančevina zaista je bila povezana s većom tjelesnom težinom,1 a činilo se daje i konzumacija bjelančevinama bogatog mlijeka također djelotvorna." Ali ovo je dobra vijest: Veći unos biljnih bjelančevina bio je usko povezan s boljim zdravljem11 i

većom tjelesnom težinom.11 Tjelesni rast povezan je s bjelančevinama općenito, a dje­lotvorne su i životinjske i biljne bjelančevine!

To znači da osobe mogu ispuniti svoj genetski potencijal za rast i tjelesnu veličinu konzumirajući prehranu na biljnoj bazi. Zašto su onda ljudi u zemljama u razvoju, koji konzumiraju malo ili nimalo namirnica životinjskog podrijetla, konzistentno manji od ljudi sa Zapada? Zato što prehrana na biljnoj bazi u siromašnim krajevima svijeta obično nije dovoljno raznovrsna, nema odgovarajuću kvantitetu i kvalitetu i povezana je sa slabim uvjetima javnog zdravstva u kojima su česte bolesti dječje dobi. U takvim uvjetima dolazi do ometanja rasta i ljudi ne ispunjavaju svoj genetski potencijal za veličinu tijela u odrasloj dobi. U Kineskoj studiji niska visina i težina odraslih bile su usko povezane s područjima koja su imala visoku smrtnost od plućne tuberkuloze,"1 parazitskih bolesti,"1 upale pluća ("' za visinu), «crijevne opstrukcije«1" i probavnih bolesti."1

Ta otkrića potkrjepljuju ideju da se visok stas može postići konzumiranjem mastima siromašne prehrane na biljnoj bazi, uz uvjet da javno zdravstvo uspješno kontrolira bolesti siromaštva. Pod tim uvjetima, bolesti obilja (srčane bolesti, rak, dijabetes i si.), mogu se istovremeno svesti na minimum.

Ista prehrana siromašna životinjskim bjelančevinama i mastima koja pomaže u sprje­čavanju pretilosti ljudima također omogućava da ostvare svoj puni potencijal za rast i istovremeno čini druga čuda. Bolje regulira kolesterol u krvi te smanjuje srčane bolesti i razne vrste raka.

L E K C I J E I Z K I N E

Kakva je vjerojatnost da su sve te veze (i mnoge druge) koje govore u korist prehrane namirnicama biljnog podrijetla samo obična slučajnost? To je ekstremno nevjero­jatno, u najmanju ruku. Takva konzistentnost dokaza širokog raspona veza rijetka je u znanstvenim istraživanjima. Ona ukazuje na nov svjetonazor, novu paradigmu. Prkosi statusu quo, obećava nove koristi za zdravlje i zahtijeva našu pozornost.

K R U G S E ZATVARA

Na početku karijere koncentrirao sam se na biokemijske procese raka jetre. Treće po­glavlje opisuje desetljećima dug laboratorijski rad s pokusnim životinjama, rad koji ispunjava zahtjeve «dobre znanosti«. Rezultati: kazein, a vrlo vjerojatno sve životinj­ske bjelančevine, mogli bi biti najznačajnije kancerogene tvari koje konzumiramo. Reguliranje količine kazeina u prehrani ima moć uključivanja i isključivanja rasta raka, kao i premošćenja kancerogenih učinaka aflatoksina, vrlo snažne kancerogene tvari klase JA. I premda su ta otkrića bila obilno potkrijepljena, još uvijek su se odno­sila na pokusne životinje.

Zato sam s velikim nestrpljenjem čekao da vidim hoće li Kineska studija pružiti dokaze o uzrocima raka jetre kod ljudi.62

Stopa raka jetre u ruralnoj Kini vrlo je visoka, čak i izuzetno visoka u nekim područjima. Pitanje je bilo - zašto? Činilo se da je glavni krivac bila kronična infekcija virusom hepa­titisa B (HBV). U prosjeku, oko 12-13% subjekata naše studije bilo je kronično inficirano virusom. U nekim područjima polovica ljudi bila je kronično inficirana! Kako biste steldi pravu sliku, svega 0,2-0,3% Amerikanaca ima kroničnu infekciju ovim virusom. Ali to nije sve. Osim virusa kao uzroka raka jetre u Kini, čini se da prehrana također ima ključnu ulogu. Kako to znamo? Razine kolesterola u krvi pružile su glavni trag. Rak jetre usko je povezan s porastom kolesterola u krvi,111 a već znamo da su namirnice životinjskog podrijetla odgovorne za povećanje razine kolesterola.

Dakle, gdje se tu uklapa HBV? Studije na pokusnim miševima dale su dobar signal. HBV je kod miševa inicirao rak jetre, ali je rak rastao kao odgovor na hranjenje većim razinama kazeina. Uz to, kolesterol u krvi također je rastao. Ta opažanja savršeno su se uklapala u rezultate naših istraživanja na ljudima. Osobe koje su kronično inficirane HBV-om i kon­zumiraju namirnice životinjskog podrijetla imaju visok kolesterol u krvi i visoku stopu raka jetre. Virus pruža pištolj, a loša prehrana povlači okidač.

Nazirala se jedna vrlo uzbudljiva priča, barem po mojem mišljenju. Bila je to priča pima značenja, a ukazivala je na važne principe koji bi mogli vrijediti za druge veze između prehrane i raka. To je također bila priča za koju javnost nije čula iako je mogla spašavati živote. Naposljetku, bila je to priča koja je vodila do zaključka daje naše najmoćnije oru­žje protiv raka hrana koju svakoga dana jedemo.

. UL —

KINESKA STUDIJA LEKCIJE IZ KINE

Meni je draža šira slika, budući da istražujemo nevjerojatne složenosti i suptilnosti

same prirode. Ja sam želio istražiti u kakvoj su vezi prehrambeni obrasci s bolestima,

što je sada glavna tema ove knjige. Sve stoje u hrani djeluje zajedno u stvaranju zdra­

vlja ili bolesti. Što više mislimo da neki pojedinačan spoj karakterizira cijelu namir­

nicu, tonemo dublje u idiotizam. Kao što ćemo vidjeti u četvrtom dijelu ove knjige,

takav način razmišljanja zaslužan je za mnogo 'loše znanosti'.

Stoga tvrdim da nam treba više, a ne manje, «nepreciznog pristupa«. Trebamo više

razmišljati o ukupnim prehrambenim obrascima i cjelovitim namirnicama. Znači li

to da smatram kako je neprecizan pristup jedini način vođenja istraživanja? Naravno

da ne. Smatram li da rezultati Kineske studije čine apsolutan znanstveni dokaz? Nara­

vno da ne. Pruža li ona dovoljno informacija za donošenje nekih praktičnih odluka?

Apsolutno.

Iz ove studije nastajala je dojmljiva i poučna mreža informacija. Ali uklapa li se svaka

potencijalna nit (ili veza) u ovoj mamutskoj studiji savršeno u tu mrežu informacija?

Ne. Iako se većina statistički značajnih niti lako uklapa u mrežu, bilo je nekoliko izne­

nađenja. U međuvremenu je za većinu, ali ne i sve, nađeno objašnjenje.

Neke veze opažene u Kineskoj studiji na prvi su pogled bile u raskoraku s onim što

bi se moglo očekivati na temelju zapadnog iskustva. Pažljivo sam morao odvajati

neobične rezultate koji bi mogli biti posljedica slučajnosti i eksperimentalne ograni­

čenosti od onih koji su zaista nudili nove uvide u stare načine razmišljanja. Kao što

sam ranije spomenuo, raspon razina kolesterola u krvi u ruralnoj Kini predstavljao je

iznenađenje. U vrijeme kad je Kineska studija započeta raspon kolesterola u krvi od

200-300 miligrama po decilitru (mg/dl) smatran je normalnim, dok su niže razine

bile sumnjive. U stvari, neki pripadnici znanstvenih i medicinskih zajednica smatrali

su da su razine kolesterola ispod 150 mg/dl opasne. Moja razina kolesterola kasnih

1970-ih bila je 260 mg/dl, otprilike kao i kod drugih članova moje uže obitelji. Lije­

čnik mi je rekao da je «solidna, tek prosječna«.

Međutim, mjereći razine kolesterola u krvi u Kini ostali smo šokirani. Njihov ra­

spon bio je od 70-170 mg/dl! Njihova gornja granica bila je naša donja, a njihova

donja granica bila je izvan tablica koje možete naći u ordinaciji svog liječnika! Po­

stalo je očigledno da naše shvaćanje o «normalnim» vrijednostima (ili rasponu)

vrijedi samo za zapadne subjekte koji konzumiraju zapadnu prehranu. Tako, na

primjer, naša «normalna» razina kolesterola u stvari predstavlja značajan rizik za

razvoj srčanih bolesti. Nažalost, u Americi je također «normalno» imati srčane bo­

lesti. Tijekom godina utvrđeni su standardi koji su u skladu s onim što možemo

vidjeti na Zapadu. Prečesto smo dolazili do zaključka da su pojedine vrijednosti za

SAD «normalne» zato što smo skloni vjerovati da je zapadno iskustvo vjerojatno

ispravno.

1 to je bilo to. Godine eksperimentiranja na životinjama rasvijetlile su duboke bio­

kemijske principe i procese koji su uvelike pomogli objasniti utjecaj prehrane na rak

jetre. Sada smo, međutim, vidjeli da su ti procesi također relevantni i za ljude. Ljudi

kronično inficirani virusom hepatitisa B također su imali povećan rizik od raka jetre.

Ali naši rezultati pokazivali su da su osobe inficirane virusom koje su istovremeno jele

više namirnica životinjskog podrijetla imale više razine kolesterola i više raka jetre

od ljudi inficiranih virusom koji nisu konzumirali namirnice životinjskog podrijetla.

Studije na pokusnim životinjama i studije na ljudima savršeno su se podudarale.

U D R U Ž I V A N J E S N A G A

Gotovo svi mi u Sjedinjenim Državama umrijet ćemo od bolesti obilja. U našoj Kine­

skoj studiji uvidjeli smo da prehrana ima vrlo snažan utjecaj na te bolesti. Namirnice

biljnog podrijetla povezane su s nižim kolesterolom u krvi; namirnice životinjskog

podrijetla povezane su s višim kolesterolom u krvi. Namirnice životinjskog podrijetla

povezane su s višim stopama raka dojke; namirnice biljnog podrijetla povezane su s

nižim stopama. Vlakna i antioksidanti iz biljaka povezani su s nižim rizikom od raka

probavnog trakta. Prehrana na biljnoj bazi i aktivan način života rezultiraju zdravom

težinom, pa ipak omogućavaju ljudima da postanu veliki i jaki. Naša studija bila je

opsežna po koncepciji i opsežna po svojim rezultatima. Od laboratorija Virginia Tec-

ha i Sveučilišta Cornell do zabačenih dijelova Kine činilo se da znanost stvara jasnu,

konzistentnu sliku: možemo smanjiti rizik od obolijevanja od smrtonosnih bolesti

jednostavno hraneći se pravim namirnicama.

Na samom početku ovog projekta suočili smo se s velikim otporom pojedinih ljudi,

jedan od mojih kolega s Cornelia, koji je bio uključen u početno planiranje Kineske

studije, prilično se razbjesnio na jednom od naših sastanaka. Iznio sam prijedlog da

istražimo kako različiti prehrambeni faktori, neki poznati, ah i mnogi nepoznati, za­

jednički djelujući izazivaju bolest. Zbog toga smo trebali mjeriti brojne čimbenike,

bez obzira da li je to bilo opravdano ranijim istraživanjima. Taj kolega rekao je da,

ako je to ono što namjeravamo raditi, on ne želi imati ništa s takvim «nepreciznim»

pristupom.

Taj je kolega izražavao mišljenje koje više bilo u skladu s glavnom strujom znan­

stvene misli nego s mojom idejom. On i drugi kolege sličnih gledišta smatraju da je

znanost najbolje na djelu kad se istražuju pojedinačni - i uglavnom poznati - izo­

lirani faktori. Niz uglavnom nespecificiranih faktora ne pokazuje ništa, kažu oni. U

redu je mjeriti konkretan učinak, recimo selena na rak dojke, ali nije u redu mjeriti

brojne uvjete prehrane u istoj studiji, u nadi da će se otkriti važni prehrambeni

obrasci.

K I N E S K A S T U D I J A

Kad se sve zbroji, snaga i konzistentnost većine dokaza dovoljne su za donošenje va­ljanih zaključaka. Točnije, cjelovite namirnice biljnog podrijetla korisne su, a namir­nice životinjskog podrijetla nisu. Malo je drugih prehrambenih izbora, ako ih uopće ima, koji mogu pružiti nevjerojatne koristi dobrog izgleda, visokog stasa i izbjegava­nja goleme većine ili preuranjenih bolesti naše kulture.

Kineska studija bila je važna prekretnica u mojem načinu razmišljanja. Sama za sebe, ona ne dokazuje da prehrana uzrokuje bolesti. Apsolutan dokaz u znanosti gotovo je nemoguće postići. Umjesto toga, predlaže se teorija i o njoj se vode rasprave dok teži­na dokaza ne postane toliko golema da biva uglavnom prihvaćena kao najvjerojatnije istinita. U slučaju prehrane i bolesti, Kineska studija daje veliku težinu dokazima. Njene pokusne značajke (brojna svojstva prehrane, bolesti i načina života te neuobi­čajen raspon prehrambenih iskustava, dobra sredstva za mjerenje kvalitete podata­ka) pružile su jedinstvenu priliku da proširimo naša gledišta o prehrani i bolesti na načine koji nam ranije nisu bili na raspolaganju. Ta je studija poput ručne svjetiljke osvijetlila put koji nikada dotad nisam u potpunosti vidio.

Rezultati te studije - uz gomilu istraživanja koja ih potvrđuju, dijelom mojih, a di­jelom od drugih znanstvenika - uvjerili su me da promijenim svoje prehrambene navike. Meso sam prestao jesti prije petnaest godina, kao i gotovo sve namirnice živo­tinjskog podrijetla, uključujući mliječne proizvode, u posljednjih šest do osam godi­na, osim u vrlo rijetkim prilikama. Moj kolesterol se snizio usprkos tome što starim; u boljoj sam tjelesnoj kondiciji nego kad mi je bilo dvadeset i pet; i - danas imam četrdeset i pet funti (20,5 kg) manje nego što sam imao s trideset godina. Sada imam idealnu težinu za moju visinu. Moja obitelj također je usvojila takav način prehrane, u velikoj mjeri zahvaljujući mojoj supruzi Karen koja je uspjela stvoriti čitav jedan novi prehrambeni životni stil koji je privlačan, ukusan i zdrav. Sve smo to učinili iz zdravstvenih razloga, zbog rezultata mojih istraživanja koji su mi govorili da se probudim. Od djetinjstva kada sam pio najmanje dvije litre mlijeka dnevno do rane profesionalne karijere u kojoj sam se podrugivao vegetarijancima došao sam do ne­običnog zaokreta u životu.

Međutim, nisu mi samo moja istraživanja promijenila život. Tijekom godina išao sam daleko šire od naših vlastitih rezultata istraživanja kako bih vidio što su drugi istraživači otkrili u pogledu prehrane i zdravlja. Dok su se naša istraživačka otkrića širila sa specifičnih na općenita slika se nastavila širiti. Sada možemo pogledati rado­ve drugih znanstvenika kako bismo moja otkrića uklopili u širi kontekst. Kao što ćete vidjeti, on nije ništa manje nego zapanjujuć.

Drugi dio

BOLESTI OBILJA O V D J E U A M E R I C I živimo u obilju zbog čega umiremo na određen način. Svakoga dana u tjednu pripremamo gozbe poput kraljeva i kraljica, što nas ubija. Vjerojatno poznajete ljude koji boluju od srčanih bolesti, raka, moždanog udara, Alzheimerove bolesti, pretilosti ih dijabetesa. Postoji velika vjerojatnost da i vi sami imate neki od tih problema ili da se neka od tih bolesti nasljeđuje u vašoj obitelji. Kao što smo vidjeli, te su bolesti relativno nepoznate u tradicionalnim kulturama koje se hrane uglavnom cjelovitim biljnim namirnicama, kao u ruralnoj Kini. Te bolesti, međutim, dođu kada neka tradicionalna kultura stane akumulirati bogatstvo i počne jesti sve više i više mesa, mliječnih proizvoda i rafiniranih biljnih proizvoda (poput krekera, keksa i gaziranih pića).

Svoja izlaganja na javnim predavanjima započinjem time da publici ispričam svoju osobnu priču, baš kao što sam učinio i u ovoj knjizi. Na kraju predavanja bez iznimke dobijem pitanje od nekoga tko želi saznati više o prehrani i određenoj bolesti obilja. Vjerojatno i vi sami također imate pitanje o nekoj određenoj bolesti. Također je vje­rojatno da je ta određena bolest zapravo bolest obilja jer od toga umiremo ovdje u Americi.

Možda ćete se iznenaditi kada saznate da bolest koja vas zanima ima mnogo toga zajedničkog s drugim bolestima obilja, posebno kad se radi o prehrani. Ne postoji nešto kao što je specijalna prehrana za rak te drukčija, jednako specijalna prehrana za srčane bolesti. Dokazi koje su sada prikupili znanstvenici iz cijelog svijeta pokazuju daje ista prehrana koja je dobra za prevenciju raka ujedno dobra i za prevenciju srča­nih bolesti, kao i pretilosti, dijabetesa, katarakti, degeneracije makule, Alzheimerove bolesti, kognitivne disfunkcije, multiple skleroze, osteoporoze i drugih bolesti. Osim

KINESKA STUDIJA

toga, takva prehrana svakome može donijeti samo koristi, bez obzira na njegove ili

njene gene i osobne sklonosti.

Sve te i druge bolesti rezultat su istog utjecaja: nezdrave, uglavnom toksične prehra­

ne i načina života u kojem vlada višak čimbenika koji promiču bolest te nedostatak

čimbenika koji promiču zdravlje. Drugim riječima - zapadne prehrane. I obrnuto,

postoji način prehrane koji djeluje protiv svih tih bolesti - prehrana cjelovitim bilj­

nim namirnicama.

Poglavlja koja slijede organizirana su po bolestima ili skupinama bolesti. Svako po­

glavlje sadrži dokaze koji pokazuju u kakvom je odnosu hrana s određenom bolesti.

Kako budete čitali postajat će vam jasna širina i dubina zapanjujućih znanstvenih

argumenata koji govore u prilog prehrane cjelovitim biljnim namirnicama. Za mene

je konzistentnost dokaza u vezi s tako raznolikom grupom bolesti bila najuvjerljiviji

aspekt ovog argumenta. Kad je prehrana cjelovitim biljnim namirnicama dokazivo

blagotvorna kod tako širokog spektra bolesti, bi li za ljudska bića moglo biti prirodno

da konzumiraju bilo koju drugu vrstu prehrane? Ja kažem da ne bi i vjerujem da ćete

se složiti.

Amerika i većina drugih zapadnih zemalja u zabludi su u pogledu prehrane i zdra­

vlja, za što plaćamo visoku cijenu. Bolesni smo, preteški i zbunjeni. Kad sam krenuo

dalje od laboratorijskih studija i Kineske studije i upoznao se s informacijama o koji­

ma ću raspravljati u drugom dijelu knjige, bio sam potresen. Shvatio sam da su neki

od naših najsvetijih običaja pogrešni te da je razumijevanje zdravlja postalo posve

neshvaćeno. Na veliku žalost, javnost je, ništa ne sluteći, platila najvišu cijenu. Ova

je knjiga u velikoj mjeri moj pokušaj da ispravim te pogreške. Kao što ćete vidjeti u

poglavljima koja slijede, od srčanih bolesti do raka, od pretilosti do sljepila, postoji

bolji put do optimalnog zdravlja.

5 Bolna srca

STAVITE RUKU NA grudi i osjetite otkucaje svog srca. Sada stavite ruku tamo gdje može­

te osjetiti svoj puis. Taj je puis potpis vašeg bića. Vaše srce, stvarajući taj puis, radi za vas

svake minute u danu, svakoga dana u godini, godinu za godinom cijeloga vašeg života.

Proživite li prosječan životni vijek, vaše će srce napraviti oko 3 milijarde otkucaja.1

Sada zastanite na trenutak i razmislite o činjenici da se u vremenu koje vam je bilo po­

trebno da pročitate gornji odlomak arterija u srcu otprilike jednog Amerikanca začepi­

la, prekinula protok krvi i započela brz proces odumiranja tkiva i stanica. Taj je proces

poznatiji, naravno, kao srčani udar. Dok završite čitati ovu stranicu, četiri Amerikanca

dobit će srčani udar, a još četiri postat će žrtve moždanog udara ili zatajenja srca. Ti­

jekom sljedeća dvadeset i četni sata 3.000 Amerikanaca dobit će srčane udare,2 što je

otprilike broj ljudi koji su poginuli u terorističkim napadima 11. rujna 2001.

Srce je od središnje važnosti za život, a u Americi vrlo često i od središnje važnosti za

smrt. Poremećaji srčanog i/ili cirkulacijskog sustava ubit će 40% Amerikanaca,3 više

nego što će ih ubiti bilo koja druga ozljeda ili bolest, uključujući rak. Srčane bolesti naš

su vodeći uzrok smrti već gotovo stotinu godina.1 Ta bolest ne poznaje spolne ili rasne

granice: svi su pogođeni. Kad biste pitali većinu žena koja bolest za njih predstavlja veću

opasnost, bolest srca ili rak dojke, mnoge bi žene nesumnjivo odgovorile rak dojke. Ali

bile bi u krivu. Stopa smrtnosti žena od bolesti srca osam je puta veća od njihove stope

smrtnosti od raka dojke.5,6

Ako postoji «američka» igra, onda je to bejzbol; ako postoji «američki» desert, to je

pita od jabuka. Ako postoji «američka bolest», to je bolest srca.

KINESKA STUDIJA

11X

BOLNA SRCA

se prilagodi. Zamislile da je krv koja teče kroz vašu arteriju divlja rijeka. Ako svakoga

dana stavite nekoliko kamenova uz obale rijeke kroz razdoblje od više godina, kao što

se plak nakuplja na stjenkama arterija, voda će pronaći neki drugi put kojim će stići

tamo gdje želi. Možda će rijeka stvoriti nekoliko manjih potoka preko kamenja. Mo­

žda će se rijeka probiti ispod kamenja, stvarajući malene tunele, ili će možda voda teći

kroz male postrane potoke, izabravši potpuno nov tok. Ti novi sitni prolazi oko ili kroz

kamenje zovu se «kolaterale». Ista stvar događa se u srcu. Ako se plak nakuplja kroz ra­

zdoblje od nekoliko godina, razvit će se dovoljno kolaterala da krv i dalje može prolaziti

kroz srce. Međutim, prevelika nakupina plaka može uzrokovati ozbiljno ograničenje

protoka krvi, a kao rezultat može se javiti iscrpljujuća bol u prsima ili angina. Međutim,

takvo nakupljanje samo u rijetkim slučajevima dovodi do srčanih udara.9,111

Što, dalde, dovodi do srčanih udara? Pokazalo se da manje ozbiljne nakupine plaka, koje

blokiraju manje od 50% arterije, često uzrokuju srčane udare.11 Svaka od tih nakupina

ima sloj stanica, zvan kapa, koji odvaja jezgru plaka od krvi koja pritječe. Kod opasnih

plakova kapa je slaba i tanka. Kao posljedica toga, lav koja kola uz nju može nagrizati

kapu dok ona ne prsne. Kada kapa prsne, sadržaj jezgre plaka pomiješa se s krvlju. Krv

se tada počne zgrušavati oko mjesta prsnuća. Ugrušak raste i brzo može blokirati cijelu

arteriju. Kada arterija u tako kratkom razdoblju postane blokirana, malo je izgleda da

se razvije kolateralni protok krvi. Kad se to dogodi, protok krvi dalje niz krvotok od

mjesta puknuća postaje ozbiljno reduciran i srčani mišići prestanu dobivati potrebnu

količinu kisika. U toj točki, kada stanice srčanog mišića počnu umirati, mehanizam

pumpanja srca počne otkazivati, osoba može osjećati bolan pritisak u grudima, ili vrlo

jaku bol koja se širi niz ruku i naviše do vrata i vilice. Ukratko, žrtva počinje umirati. To

je proces iza većine od 1,1 milijun srčanih udara koji se svake godine dogode u Americi.

Svaki treći čovjek koji dobije srčani udar od njega će i umrijeti.910

Sada znamo daje najopasnija mala do srednja nakupina plaka, to jest plak koji blokira

manje od 50% arterije.1112 Kako onda možemo predvidjeti kad će se javiti srčani udari?

Nažalost, uz postojeće tehnologije, ne možemo. Ne možemo znati koji će plak prsnuti,

kada ili koliko opasno to može biti. Međutim, ono što znamo je naš relativan rizik od

srčanog udara. Znanost je «demistificirala» ono što je nekada bilo zagonetna smrt koja

je odnosila ljude u njihovim najproduktivnijim godinama. Nijedna studija nije imala

toliki utjecaj kao Framinghamska studija srca.

F R A M I N G H A M

Nakon Drugog svjetskog rata osnovan je Nacionalni institut za srce13 sa skromnim budžetom1 i teškom zadaćom. Znanstvenici su znali da se masni plak koji oblaže arterije bolesnih srca sastoji od kolesterola, fosfolipida i masnih kiselina," ali nisu

S V I TO R A D E

Godine 1950. na velikom ekranu mogli ste vidjeti Judy Holliday, Ben Hogan domi­

nirao je svijetom golfa, mjuzikl South Pacific bio je veliki pobjednik Tony Awardsa, a

25. lipnja Sjeverna Koreja napala je Južnu Koreju. Američka administracija ostala je

zatečena, ali brzo je reagirala. Nakon samo nekoliko dana predsjednik Truman po­

slao je na teren vojnike uz podršku bombardera da potisnu sjevernokorejsku vojsku.

Tri godine kasnije, u srpnju 1953., potpisan je formalan sporazum o prekidu sukoba

i Korejski rat je završio. Tijekom tog razdoblja u borbama je poginulo više od 30.000

američkih vojnika.

Na kraju rata u časopisu Journal of the American Medical Association objavljena je

znanstvena studija koja je predstavljala prekretnicu. Vojni medicinski stručnjaci pro­

učili su srca 300 vojnika, muškaraca poginulih u akciji u Koreji. Tim vojnicima, čija je

prosječna dob bila dvadeset i dvije godine, nikada nisu bili dijagnosticirani problemi

sa srcem. Prilikom seciranja organa znanstvenici su u vrlo velikom broju slučajeva

otkrili iznenađujuće dokaze bolesti. Punih 77,3% srca koje su proučili imalo je «rnasi-

vne dokaze» bolesti srca/

Brojka od 77,3% zapanjujuća je. Ovo istraživanje koje se pojavilo u vrijeme kad je naš

ubojica broj jedan još uvijek bio obavijen velom tajne jasno je pokazalo da se bolest

srca razvija tijekom cijeloga života. Osim toga, gotovo svi su bili na nju osjetljivi! Ti

vojnici nisu bili lijenčine koji provode dane pred televizorom; bili su u vrhunskoj

kondiciji i u naponu svoje tjelesne snage. Od tada nekoliko drugih bolesti potvrdilo

je da je bolest srca vrlo raširena među mladim Amerikancima.8

S R Č A N I U D A R

Ah - što je bolest srca? Jedna od ključnih komponenti je plak. Plak je masni sloj bje­

lančevina, masti (uključujući kolesterol), stanica imunološkog sustava i drugih sasto­

jaka koje se nakupljaju na unutarnjim stjenkama koronarnih arterija. Čuo sam kako

je jedan kirurg rekao da ako prstom pređete po plakom prekrivenoj arteriji, osjećaj

je sličan kao da prstom prelazite po toploj torti od sira. Ako vam se plak nakuplja u

koronarnim arterijama imate neki stupanj bolesti srca. Od seciranih vojnika u Koreji

jedan na dvadeset bolesnih ljudi imao je toliko plaka da mu je bilo blokirano 90%

jedne arterije.7 To je kao da svežete čvor na crijevu za polijevanje vrta i pokušavate

navodniti očajnički suh vrt preostalim ćurkom vode!

Zašto ti vojnici nisu već pretrpjeli srčani udar? Konačno, svega 10% arterije bilo je

otvoreno. Kako to može biti dovoljno? Pokazalo se da kad se plak na unutarnjoj stjen­

ci arterija nakuplja polako, tijekom godina, protok krvi ima dovoljno vremena da

KINbSKA S I U UIJ A

znali zašto te bolesne promjene nastaju, kako nastaju i kako točno dovode do srčanih

udara. U potrazi za odgovorima Nacionalni institut za srce odlučio je pratiti određe­

nu populaciju tijekom nekoliko godina, voditi detaljnu zdravstvenu dokumentaciju 0

svima iz te populacije i vidjeti tko je dobio bolest srca, a tko nije. Znanstvenici su se

uputili u Framingham u Massachusettsu.

Smješten u neposrednoj blizini Bostona, Framingham je prožet američkom povije­

šću. Europski doseljenici prvi su put naselili otok u sedamnaestom stoljeću. Tijekom

godina grad je imao sporednu ulogu u Američkom ratu za nezavisnost, suđenju vje­

šticama iz Salema i pokretu za ukidanje ropstva. U nešto novije vrijeme, 1948. grad je

dobio svoju slavnu ulogu. Preko 5.000 stanovnika Framinghama, muškog i ženskog

spola, pristalo je da ih znanstvenici tijekom više godina proučavaju i bockaju kako

bismo mogli naučiti nešto o bolesti srca.

Nešto smo doista i naučili. Promatrajući tko je dobio bolest srca a tko nije te uspore­

đujući njihove zdravstvene kartone, Framinghamska studija srca razvila je koncept

faktora rizika kao što su kolesterol, krvni tlak, tjelesna aktivnost, pušenje cigareta

i pretilost. Zbog Framinghamske studije danas znamo da ti čimbenici rizika imaju

važnu ulogu u nastanku bolesti srca. Liječnici su godinama koristili Framinghamski

model za predviđanje kako bi utvrdili tko ima visok rizik od bolesti srca, a tko nema.

Na temelju ove studije objavljeno je preko 1.000 znanstvenih radova, a studija traje

još i danas. Dosad je proučila četiri generacije stanovnika Framinghama.

Najsvjetlija točka Framinghamske studije su njena otkrića o kolesterolu u krvi. Oni

su 1961. uvjerljivo dokazali jaku korelaciju između visoke razine kolesterola u krvi i

bolesti srca. Istraživači su zapazili da muškarci s razinama kolesterola «preko 244 mg/

dl (miligrama po decilitru) imaju preko tri puta veću učestalost KBS-a (koronarne

bolesti srca) od onih s razinama kolesterola manjim od 210 mg/dl.»15 Sporno pitanje

može li se na temelju razine kolesterola u krvi predvidjeti bolest srca bilo je riješeno.

Razine kolesterola zaista imaju utjecaja. U tom istom radu također je dokazano daje

visok krvni tlak važan faktor rizika za bolest srca.

Pridavanje važnosti faktorima rizika označilo je koncepcijsku revoluciju. Kad je ta

studija pokrenuta većina je liječnika vjerovala da je bolest srca neizbježno «trošenje»

tijela te da u tom pogledu ne možemo učiniti mnogo. Naša srca su poput automo­

bilskih motora: kako smo starjeti, dijelovi više nisu tako dobro radili i ponekad bi

otkazivali. Pokazavši da možemo predvidjeti bolest mjerenjem faktora rizika, ideja

prevencije bolesti srca iznenada je postala valjana. Istraživači su napisali: «...čini se da

je preventivan program očigledno nužan».5 Jednostavno smanjite faktore rizika kao

što su kolesterol u krvi i krvni tlak i smanjili ste rizik od bolesti srca.

U današnjoj Americi kolesterol i krvni tlak pojmovi su opće kulture. Trošimo preko

30 milijardi dolara godišnje na lijekove za kontrolu tih faktora rizika i drugih aspe-

BOLNA SRCA

kata kardiovaskularnih bolesti.2 Danas gotovo svi znaju da mogu raditi na prevenciji

srčanog udara tako što će održavati svoje čimbenike rizika na pravim razinama. Svi­

jest je to stara svega pedesetak godina, i za nju su u velikoj mjeri zaslužni znanstvenici

i sudionici Framinghamske studije srca.

IZVAN N A Š I H G R A N I C A

Framinghamska studija najpoznatija je studija srca svih vremena, ali predstavlja tek

dio enormnog korpusa istraživanja provedenih u ovoj zemlji tijekom proteklih šezde­

set godina. Rana istraživanja dovela su do alarmantnog zaključka da imamo jednu od

najviših stopa srčanih bolesti u svijetu. Jedna studija objavljena 1959. usporedila je

stope koronarne bolesti srca u dvadeset zemalja (slika 5.1).1 6

KINESKA STUDIJA

Te studije proučavale su društva pod utjecajem Zapada. Pogledamo li tradicionalnija

društva često možemo vidjeti još upadljivijc razlike u učestalosti srčanih bolesti. Gor­

štaci s Papua Nove Gvineje, na primjer, prilično se često spominju u istraživanjima

zato što su srčane bolesti u njihovom društvu rijetkost.17 Sjetimo se, na primjer, koliko

je niska bila stopa srčanih bolesti u ruralnoj Kini. Američki muškarci umirali su od

srčanih bolesti u postotku koji je bio gotovo sedamnaest puta veći nego kod njihovih

kineskih vršnjaka.18

Zašto smo od srčanih bolesti umirali tijekom šezdesetih i sedamdesetih, u vrijeme dok

je velik dio svijeta još uvijek bio relativno nezahvaćen?

Jednostavno rečeno, radilo se o smrti od hrane. Kulture koje bilježe niže stope srčanih

bolesti jedu manje zasićenih masti i životinjskih bjelančevina, a više cjelovitih žitarica,

voća i povrća. Drugim riječima, hrane se uglavnom biljnim namirnicama, dok se mi

uglavnom hranimo životinjskim namirnicama.

No, je li moguće da su neke skupine podložnije srčanim bolestima zbog genetike? Zna­

mo da to nije slučaj zato što unutar grupe s istim genetskim naslijeđem možemo vidjeti

sličan odnos između prehrane i bolesti. Na primjer, Japanci koji žive na Havajima ili u

Kaliforniji imaju daleko više razine kolesterola u krvi i učestalost koronarne bolesti srca

od Japanaca koji žive u Japanu.1 9 2 0

Razlog očigledno leži u okolini budući da većina tih ljudi ima isto genetsko naslje­

đe. Navika pušenja nije uzrok jer su muškarci u Japanu, za koje je bilo vjerojatnije da

su pušači, još uvijek imali manje koronarnih bolesti srca od japanskih Amerikanaca.19

Istraživači su uprli prstom u prehranu, pišući da je razina kolesterola u krvi rasla «s pre­

hrambenim unosom zasićenih masti, životinjskih bjelančevina i kolesterola u hrani». S

druge strane, kolesterol u krvi bio je negativno povezan s unosom kompleksnih uglji-

kohidrata...»20 Jednostavno rečeno, životinjske namirnice bile su povezane s višim kole­

sterolom u krvi, dok su biljne namirnice bile povezane s nižim kolesterolom u krvi.

To je istraživanje jasno uprlo prstom u prehranu kao jedan od mogućih uzroka srčanih

bolesti. Nadalje, početni rezultati stvarali su konzistentnu sliku: što su ljudi jeli više

zasićenih masti i kolesterola (kao indikatora potrošnje životinjskih namirnica) imali

su veći rizik obolijevanja od srčanih bolesti. A s obzirom da su se i druge kulture poči-

njale hraniti sličnije nama i kod njih je dolazilo do vrtoglavog rasta srčanih bolesti. U

novije vrijeme stope smrtnosti od srčanih bolesti u nekoliko zemalja premašile su onu

u Americi.

ISTRAŽIVANJE ISPRED SVOG VREMENA

Dakle, sada znamo što je bolest srca i koji su to faktori koji određuju rizik da ćemo

oboljeti; ali što da radimo ako smo već oboljeli? Dok je Framinghamska studija srca

bila na samom početku već je bilo liječnika koji su pokušavali otkriti kako se bolest

srca može liječiti, a ne samo spriječiti. Ti su znanstvenici u mnogim stvarima bili

ispred svog vremena jer su njihove intervencije, koje su bile najinovativniji, najuspje­

šniji programi liječenja u to vrijeme, koristile najmanje naprednu dostupnu tehnolo­

giju - nož i vilicu.

Ti su liječnici zapazili tadašnja istraživanja što su bila u tijeku i došli do nekih zdra-

vorazumskih veza. Oni su shvatili da21:

. prevelik unos masti i kolesterola uzrokuje aterosklerozu (otvrdnuće arterija i naku­

pljanje plaka) kod pokusnih životinja

• unos kolesterola hranom uzrokuje porast kolesterola u krvi

• visoka razina kolesterola u krvi mogla je pretkazati i/ili uzrokovati bolest srca

• veći dio svjetskog stanovništva nije bolovao od bolesti srca; ta društva bez bolesti

srca imala su radikalno drukčije obrasce prehrane, konzumirajući manje masti i ko­

lesterola

Odlučili su stoga pokušati utjecati na bolest srca kod svojih pacijenata tako što će

smanjiti količinu masti i kolesterola u njihovoj prehrani.

Jedan od najnaprednijih liječnika bio je dr. Lester Morrison iz Los Angelesa. On je

1946. (dvije godine prije Framinghamske studije) započeo studiju kako bi «utvrdio

odnos između unosa masti prehranom i učestalosti ateroskleroze».22 U svojoj je stu­

diji s 50 osoba koje su preživjele srčani udar od njih zatražio da održavaju svoju uo­

bičajenu prehranu, a od drugih pedeset osoba koje su imale srčani udar zatražio je da

se pridržavaju pokusne prehrane.

U skupini s pokusnom prehranom smanjio je unos masti i kolesterola. Jedan od obja­

vljenih primjera njegovih menija dopuštao je pacijentima da jedu tek male količine

mesa dvaput dnevno: dvije unce (57 g) «hladne pečene janjetine, nemasne, sa želeom

od metvice» za ručak i još dvije unce «nemasnih vrsta mesa» za večeru.22 Čak i ako

ste obožavali hladnu pečenu janjetinu sa želeom od metvice niste je smjeli pojesti

mnogo. U stvari, popis zabranjenih namirnica u pokusnoj prehrani bio je prilično

dug i uključivao je krem juhe, svinjetinu, masna mesa, životinjske masti, punomasno

mlijeko, vrhnje, maslac, žumanjak jajeta te kruh i deserte koji sadrže maslac, cijela

jaja i punomasno mlijeko.22

Je li ta napredna prehrana postigla kakve rezultate? Poslije osam godina samo je dva­

naest od pedeset osoba koje su jele svoju uobičajenu američku prehranu još uvijek

bilo na životu (24%). U skupini s pokusnom prehranom dvadeset i osam ljudi još

uvijek je bilo živo (56%), što je gotovo dva i pol puta više preživjelih nego u kontrol­

noj grupi. Nakon dvanaest godina svi pacijenti iz kontrolne skupine bili su mrtvi.

123

Međutim, u skupini s pokusnom prehranom devetnaest ljudi još uvijek je bilo živo, što je stopa preživljavanja od 38%.' ' Iako je, nažalost, mnogo ljudi u grupi s pokusnom pre­hranom ipak umrlo, bilo je jasno da su se štitili od svoje bolesti hraneći se s umjereno manje životinjskih namirnica i umjereno više biljnih namirnica (pogledati sliku 5.2).

Godine 1946. kad je ta studija započeta večina znanstvenika vjerovala je da je bolest srca neizbježan dio starenja i da se s tim u vezi ne može mnogo učiniti. Iako Morri­son nije izliječio bolest srca dokazao je da nešto tako jednostavno kao što je prehrana može značajno izmijeniti njezin tijek, čak i kad je bolest tako uznapredovala daje već uzrokovala srčani udar.

Druga istraživačka skupina dokazala je otprilike istu stvar u približno isto vrijeme. Skupina liječnika iz Sjeverne Kalifornije veliku je grupu pacijenata s uznapredovalom bolesti srca podvrgnula prehrani siromašnoj mastima i kolesterolom. Ti su liječnici utvrdili da su pacijenti koji su konzumirali prehranu s malo masti i kolesterola umi­rali u četiri puta manjem broju od pacijenata koji se nisu pridržavali te prehrane.23

Sada je bilo jasno da postoji nada. Bolest srca nije bila neizbježna posljedica starosti, čak i kad je osoba imala uznapredovalu bolest prehrana s malo masti i kolesterola mogla je značajno produljiti njezin život. Bio je to izvanredan napredak u našem razumijevanju ubojice broj jedan u Americi. Osim toga, to novo shvaćanje središnju je ulogu U bolesti srca dalo prehrani i drugim vanjskim faktorima. Međutim, svaka je rasprava o prehrani bila usko usredotočena na masti i kolesterol. Te dvije izolirane komponente hrane postale su zlotvori.

124

BULINA i K l A

panas znamo da nas je pozornost koju smo posvećivali mastima i kolesterolu odvela na stranputicu. Mogućnost koju nitko nije želio uzeti u obzir bila je da su masti i kolesterol samo indikatori unosa životinjskih namirnica. Na primjer, pogledajte odnos između konzumacije životinjskih bjelančevina i smrti od bolesti srca kod muškaraca u dobi od pedeset i pet do pedeset i devet godina u dvadeset različitih zemalja na slici 5.3.16

Ta studija sugerira da što više životinjskih bjelančevina jedete imat ćete više bolesti srca. Osim toga, deseci eksperimentalnih studija pokazuju da hranjenje štakora, ku­nića i svinja životinjskim bjelančevinama (npr. kazeinom) dramatično podiže razi­ne kolesterola, dok biljne bjelančevine (npr. bjelančevine soje) dramatično snižavaju razine kolesterola.-' Studije na ljudima ne samo što se podudaraju s tim otkrićima nego i pokazuju da konzumiranje biljnih bjelančevina ima čak i veću moć snižavanja razina kolesterola od smanjenja unosa masti ili kolesterola.25

Dok su neke od tih studija o životinjskim bjelančevinama bile provedene u poslje­dnjih trideset godina, druge su objavljene prije više od pedeset godina, u vrijeme kada je medicinska zajednica tek počinjala raspravljati o prehrani i bolesti srca. Pa ipak su životinjske bjelančevine nekako ostale po strani, dok su zasićene masti i kole­sterol ponijeli glavni teret kritika.

Te tri hranjive tvari (masti, životinjske bjelančevine i kolesterol) karakteristične su za hra­nu životinjskog podrijetla općenito. Nije li, dakle, savršeno razumno pitati se nije li hrana životinjskog podrijetla, a ne samo ove izolirane hranjive tvari, uzrok bolesti srca? Naravno, nitko nije upro prstom na namirnice životinjskog podrijetla općenito. To bi odmah odvelo do profesionalne izolacije i ismijavanja (iz razloga objašnjenih u

l Y J N O A A b\UUIJA

četvrtom poglavlju). Bila su to svadljiva vremena u svijetu nutricionizma. Odigravala se konceptualna revolucija, što se mnogim ljudima nije sviđalo. Čak je i razgovor o prehrani za mnoge znanstvenike bio previše. Prevencija bolesti srca prehranom bila je opasna ideja zato što je implicirala da u dobroj, staroj, mesnoj američkoj prehrani postoji nešto toliko loše da nam uništava srca. To se dečkima statusa-quo nije sviđalo. Jedan status-quo znanstvenik zabavljao se ismijavajući ljude za koje se činilo da imaju nizak rizik od bolesti srca. Godine 1960. napisao je sljedeće «humoristično» djelo kako bi se narugao tadašnjim novim otkrićima26:

Kratak opis čovjeka s najmanjim rizikom za oboli jevanje od koronarne bolesti srca:

Feminizirani radnik gradske čistoće ili balzamer, potpuno lišen tjelesne i men­talne živahnosti i bez entuzijazma, ambicija ili natjecateljskog duha, koji nika­da nije pokušao ispoštovati bilo kakav rok. Čovjek slabog apetita, koji se hrani voćem i povrćem s malo žitarica i kitovog ulja, mrzi duhan, odbija posjedovati radio, TV ili automobil, glave potpuno obrasle kosom te mršave, neatletska građe, ali ipak neprestano vježbanjem napreže svoje slabašne mišiće; ima ni­sku plaću, krvni tlak, šećer u krvi, mokraćnu kiselinu i kolesterol, uzimao je nikotinsku kiselinu, piridoksin i dugotrajnu terapiju antikoagulantima cijelo vrijeme od svoje preventivne kastracije.

Autor ovih redaka umjesto toga mogao je reći: «Samo PRAVI muškarci obolijevaju od srca.« Obratite pozornost i na to kako se prehrana voćem i povrćem opisuje kao «slaba», iako autor sugerira da se njom hrane oni ljudi koji imaju najmanji rizik od bolesti srca. Žalosno povezivanje mesa s tjelesnom sposobnošću, muškošću općenito, seksualnim identitetom i ekonomskim bogatstvom samo zamagljuje način na koji su status quo znanstvenici gledali na hranu, bez obzira na zdravstvene dokaze. Takav su stav naslijedili od pionira bjelančevina opisanih u drugom poglavlju. Možda je taj autor trebao upoznati jednog mog prijatelja, Chrisa Campbella (nismo u srodstvu). Chris je dvostruki prvak u hrvanju 1. NCAA lige, trostruki američki se­niorski prvak u hrvanju, dvostruki olimpijski hrvač i diplomirani pravnik s Pravnog fakulteta Cornell. S trideset i sedam godina postao je najstariji Amerikanac koji je ikada osvojio olimpijsku medalju u hrvanju, s tjelesnom težinom od 198 funti (90 kg). Chris Campbell je vegetarijanac. Kao čovjek s niskim rizikom od bolesti srca mislim da se ne bi baš složio s gore navedenom karakterizacijom. Borba između tabora statusa quo i prevencije prehranom bila je intenzivna. Sjećam se da sam potkraj 1950-ih prisustvovao predavanju na Sveučilištu Cornell kada je

126

D U L N t t J r\V_ n

čuveni istraživač Ancel Keys došao održati predavanje o prevenciji bolesti srca pre­

hranom. Pojedini znanstvenici iz publike samo su okretali glavom u nevjerici, go­

voreći da nema teorije da prehrana utječe na bolest srca. U tim prvim desetljećima

istraživanja bolesti srca rasplamsala se vatrena, osobna bitka, a njena prva žrtva bila

je otvorenost uma.

NOVIJA POVIJEST

Danas je ta epska bitka između branitelja statusa quo i zagovornika prehrane inten­zivnija nego ikad. Ali u međuvremenu se situacija na području bolesti srca značaj­no promijenila. Koliko smo napredovali i kako smo se borili s tom bolesti? Najve­ćim dijelom, status quo ostao je zaštićen. Usprkos potencijalu prehrane i prevencije bolesti, većina pažnje koja se posvećuje bolesti srca usmjerena je na mehaničke i kemijske intervencije kod onih ljudi kod kojih je bolest uznapredovala. Prehrana je gurnuta u stranu. Kirurgija, lijekovi, elektronički uređaji i nova dijagnostička sredstva zaokupili su pozornost javnosti.

Sada imamo kiruršku ugradnju koronarne premosnice, kod koje se zdrava arte­rija «nalijepi» preko bolesne arterije, čime se zaobilazi najopasniji plak u arteriji. Najviši je oblik kirurgije, dakako, transplantacija srca koja čak povremeno koristi umjetno srce. Imamo i proceduru koja ne zahtijeva otvaranje grudnog koša zvanu koronarna angioplastika, kod koje se mali balon napuhuje unutar sužene, bolesne arterije, potiskujući plak uza stjenke i otvarajući prolaz za povećan protok krvi. Imamo defibrilatore za oživljavanje srca, stimulatore srca i precizne tehnike snima­nja kako bismo mogli promatrati pojedine arterije bez potrebe da izložimo srce. Proteklih pedeset godina zaista su bile veličanje kemikalija i tehnologije (nasuprot prehrani i prevenciji). Ukratko opisujući početna raširena istraživanja bolesti srca, jedan liječnik nedavno je istaknuo mehaničko:

Postojala je nada da će se snaga znanosti i tehnike, razvijena nakon Drugog svjetskog rata, moći primijeniti u ovoj borbi [protiv bolesti srca]... Činilo se da se enormni napreci na području strojarstva i elektronike, koji su bili potaknuti ratom, posebno dobro mogu iskoristiti u proučavanju kardiova­skularnog sustava....1

Istina je da su neki veliki uspjesi zaista postignuti, rezultat čega je vjerojatno či­njenica da je naša stopa smrtnosti od bolesti srca punih 5 8 % niža nego što je bila 1950.2 Smanjenje stope smrtnosti od 58% izgleda kao velika pobjeda kemikalija i tehnologije. Jedan od najvećih koraka bio je bolji tretman žrtava srčanog udara

127

u hitnoj pomoći. Godine 1970. ako ste bili stariji od šezdeset i pet godina, dobili

srčani udar i bili te sreće da stignete do bolnice živi, imali ste 3 8 % vjerojatnosti da

ćete umrijeti. Danas, stignete li do bolnice živi, imate svega 15% vjerojatnosti da

umrete. Reakcije bolničkih hitnih službi bitno su bolje, zahvaljujući čemu se spasi

ogroman broj života.2

Osim toga, broj pušača postojano opada,27,28 što smanjuje našu stopu smrtnosti od

srčanih bolesti. Uz napredak u bolnicama, mehaničke uređaje, otkrića lijekova, niže

stope pušenja i više kirurških mogućnosti očito imamo mnogo razloga za slavlje.

Kako se čini, postigli smo napredak.

Ili možda nismo?

Konačno, bolest srca još uvijek je naš vodeći uzrok smrti. Svaka dvadeset i četiri

sata gotovo 2.000 Amerikanaca umire od te bolesti.2 Usprkos svim postignućima

ogroman broj ljudi još uvijek umire od bolnog srca.

U stvari, učestalost bolesti srca2'' (ne smrtnost) otprilike je jednaka onoj s početka

1970-ih.2 Drugim riječima, iako ne umiremo tako mnogo od bolesti srca, još uvijek

od nje obolijevamo jednako često kao nekad. Čini se da smo jednostavno postali

nešto uspješniji u odgađanju smrti od bolesti srca, ali nismo učinili ništa da smanji­

mo stopu obolijevanja naših srca.

KIRURGIJA: FANTOMSKI SPASITELJ

Mehaničke intervencije koje koristimo u ovoj zemlji daleko su manje djelotvorne

nego što većina ljudi vjeruje. Ugradnja premosnice postala je posebno popularna.

Godine 1990. obavljeno je čak 380.000 operacija ugradnje premosnice,3 0 što znači

da je otprilike 1 na 750 Amerikanaca bio podvrgnut toj ekstremnoj kirurgiji. Ti­

jekom operacije otvara se grudni koš pacijenta, krvotok se preusmjerava pomoću

niza štipaljki, pumpi i strojeva. Vadi se vena iz noge ili plućna arterija i zašiva preko

bolesnog dijela srca, čime se krvi omogućava da zaobiđe najzačepljenije arterije.

Troškovi su enormni. Više od jednog na svakih pedeset pacijenata koji se odlu­

če na tu operaciju umrijet će zbog komplikacija" tijekom ove procedure vrijedne

46.000 dolara.32 Ostale nuspojave uključuju srčani udar, respiratorne komplikacije,

komplikacije krvarenja, infekcije, visok krvni tlak i moždani udar. Kad se za vrije­

me operacije stezaljkama prekine protok krvi kroz žile oko srca, dolazi do ljušte-

nja plaka s unutarnjih stjenki. Potom krv te krhotine prenosi do mozga, gdje one

uzrokuju brojne «mini» moždane udare. Znanstvenici su usporedili intelektualne

sposobnosti pacijenata prije i nakon operacije, i utvrdili da je zapanjujućih 79%

pacijenata «pokazivalo oštećenje nekog aspekta kognitivne funkcije» sedam dana

poslije operacije.33

128

BOLNA SRCA

Zašto se ovome podvrgavamo? Najizrazitija korist od te procedure je ublažavanje

angine ili bolova u grudima. Oko 70 do 80% pacijenata koji se podvrgnu operaciji

ugradnje premosnice oslobode se tih onesposobljavajućih bolova u grudima godi­

nu dana.31 Ali - ta korist nije trajna. Unutar tri godine od operacije do jedne trećine

pacijenata ponovno će trpjeti bolove u grudima.35 Unutar deset godina polovica

pacijenata s premosnicom će umrijeti, dobiti srčani udar ili ponovno imati bolove

u grudima.3" Dugoročne studije pokazuju da samo određene podgrupe pacijenata

s bolestima srca žive duže zahvaljujući svojoj operaciji ugradnje premosnice.1 2 Uz

to, te studije pokazuju da pacijenti koji su se podvrgli ugradnji premosnice nemaju

manji broj srčanih udara od onih koji se operaciji nisu podvrgnuli.12

Sjećate li se koje nakupine plaka uzrokuju srčane udare? Smrtonosan je onaj manji,

manje stabilan plak koji je sklon prskanju. Međutim, cilj operacija ugradnje pre­

mosnice najveće su, najvidljivije nakupine plaka koje mogu biti odgovorne za bol u

grudima, ali ne i srčane udare.

Slična je priča i s angioplastikom. Procedura je skupa i sa sobom nosi značajan

rizik. Nakon otkrivanja blokada u koronarnoj arteriji, u arteriju se ugura balon

koji se napuše. On potiskuje plak uz stjenke žila, čime omogućava veći protok krvi.

Otprilike jedan od šesnaest pacijenata tijekom procedure će doživjeti «naglo zače­

pljenje žile» koje može dovesti do smrti, srčanog udara ili hitne ugradnje premo­

snice.57 Uz pretpostavku da se to ne dogodi, još uvijek postoji velika vjerojatnost

da će procedura biti neuspješna. Unutar četiri mjeseca od postupka 4 0 % arterija

koje su bile otvorene «gnječenjem» ponovno će se zatvoriti, praktično poništavaju­

ći postupak.38 Usprkos svemu, ako ne dođe do tih nepovoljnih ishoda angioplastika

uspješno pruža privremeno olakšanje bolova u grudima. Naravno, angioplastika ne

čini mnogo za tretiranje malih nakupina koje su najopasnije za izazivanje srčanih

udara.

Dakle, kad se pažljivije razmotri, naši naizgled korisni mehanički napreci na po­

dručju bolesti srca krajnje su razočaravajući. Ugradnja premosnice i angioplastika

ne rješavaju uzrok bolesti srca, ne sprečavaju srčane udare i ne produžavaju život

nikome osim najtežim pacijentima s bolesti srca.

Sto se ovdje događa? Unatoč pozitivnom publicitetu koji posljednjih pedeset go­

dina okružuje istraživanja bolesti srca, moramo se zapitati: dobivamo li ovaj rat?

Možda bismo se trebali zapitati što bismo mogli činiti drukčije? Primjerice, što se

dogodilo s prehrambenim lekcijama koje smo naučili prije pedeset godina? Što se

dogodilo s prehrambenim tretmanima koje je otkrio dr. Lester Morrison, o kojima

sam ranije govorio?

Ta su otkrića uglavnom potonula u zaborav. Sam sam za ta istraživanja provedena

1940-ih i 1950-ih doznao tek posljednjih godina. Zbunjen sam budući su stručnjaci

KINESKA STUDIJA

koje sam slušao u svojim studentskim danima, potkrja 1950-ih i početkom 1960-ih

odlučno poricali da se takva istraživanja provode ili da se o njima uopće razmišlja.

U međuvremenu, prehrambene navike Amerike samo su se dodatno pogoršale.

Prema američkom Ministarstvu poljoprivrede, danas jedemo znatno više mesa i

dodanih masti nego prije trideset godina.39 Očigledno je da se ne krećemo u do­

brom smjeru.

Otkad su te informacije ponovno izbile na površinu u protekla dva desetljeća borba

protiv statusa quo ponovno se počela rasplamsavali. Nekoliko malobrojnih liječni­

ka dokazuje da postoji bolji način da se pobijedi bolest srca. Demonstriraju revolu­

cionarne uspjehe, koristeći najjednostavniji od svih tretmana - hranu.

DR. CALDWELL B. ESSELSTYN MLAĐI

Kad biste morali pogoditi lokaciju najboljeg kardiološkog centra u zemlji, a

možda i u svijetu, koji biste grad naveli? New York? Los Angeles? Chicago? Mo­

žda neki grad na Floridi, u blizini starijeg stanovništva? U stvari, najbolji me­

dicinski centar za kardiološku njegu smješten je u Clevelandu u Ohiju, prema

US News and World Reportu. Pacijenti iz cijeloga svijeta dolaze u Clevelandsku

kliniku radi najnaprednijeg dostupnog tretmana srca koji pružaju prestižni li­

ječnici .

Jedan od liječnika s te klinike, dr. Caldwell B. Esselstyn mlađi, ima prilično

impresivnu biografiju. Kao student Sveučilišta Yale, dr. Esselstyn je veslao na

Olimpijadi 1956. osvojivši zlatnu medalju. Nakon obuke na Clevelandskoj klini­

ci zaslužio je Brončanu zvijezdu kao vojni kirurg u Vijetnamskom ratu. Potom

je postao vrlo uspješan liječnik na jednoj od najboljih medicinskih institucija

u svijetu, Clevelandskoj klinici, gdje je bio predsjednik osoblja, član upravnog

odbora, predsjedatelj Radne grupe za rak dojke i šef Odjela za kirurgiju štitne i

paratiroidne žlijezde. Kao autor preko 100 objavljenih znanstvenih radova, dr.

Esselstyn je proglašen jednim od najboljih liječnika u Americi za 1994.-1995.'

Na temelju osobnog poznanstva s tim čovjekom, imam dojam da briljira u do­

slovno svemu što radi u životu. Dosegnuo je vrhunac uspjeha u svom profesio­

nalnom i privatnom životu, učinivši to dostojanstveno i skromno.

Međutim, kvaliteta koja mi se najviše sviđa kod dr. Esselstyna nije njegov živo­

topis ili nagrade, već njegova principijelna potraga za istinom. Dr. Esselstyn je

imao hrabrosti suprotstaviti se establišmentu. Za Drugu nacionalnu konferen­

ciju o lipidima u uklanjanju i prevenciji bolesti koronarnih arterija (koju je on

organizirao i bio ljubazan pozvati me da sudjelujem), dr. Esselstyn je napisao:

130

BOLNA SRCA

Poslije jedanaest godina karijere u kirurgiji postao sam razočaran paradi­

gmom američke medicine u pogledu tretiranja raka i bolesti srca. U poslje­

dnjih 100 godina nije bilo većih promjena u kontroli raka, a ni kod bolesti

srca ni kod raka nije bilo ozbiljnih napora u pogledu prevencije. Međutim,

smatram da je epidemiologija tih bolesti bila provokativna: tri četvrtine ljudi

na ovom planetu nije imalo nijednu srčanu bolest, što je činjenica koja je vrlo

usko povezana s prehranom."

Dr. Esselstyn je počeo preispitivati standardnu medicinsku praksu. «Svjestan da

medicinske, angiografske i kirurške intervencije tretiraju samo simptome srčanih

bolesti i uvjeren da je nužan iz temelja drugačiji pristup liječenju«, dr. Esselstyn

je odlučio testirati utjecaj prehrane cjelovitim biljnim namirnicama na ljudima s

uznapredovalom koronarnom bolesti.42 Koristeći minimalnu količinu lijekova za

snižavanje kolesterola i biljnu prehranu vrlo siromašnu mastima, postigao je naj­

spektakularnije rezultate ikad zabilježene u liječenju srčanih bolesti.'12,13

Godine 1985. dr. Esselstyn je započeo svoju studiju s temeljnim ciljem da smanji

razinu kolesterola u krvi svojih pacijenata ispod 150 mg/dl. Zatražio je od svih

pacijenata da zapisuju sve što pojedu u dnevnik prehrane. Svaka dva tjedna, tije­

kom sljedećih pet godina, dr. Esselstyn se sastajao sa svojim pacijentima kako bi

raspravljali o procesu, napravili krvne testove i zabilježili krvni tlak i težinu. Te

dnevne sastanke dopunjavao je večernjim pozivima u kojima je izvještavao o rezul­

tatima krvnih testova i dodatno raspravljao s pacijentima o djelovanju dijete. Osim

toga, svi njegovi pacijenti sastajali su se nekoliko puta godišnje kako bi razgovarali

o programu, družili se i razmjenjivali korisne informacije. Drugim riječima, dr.

Esselstyn je bio marljiv, angažiran, pun podrške i suosjećajno ozbiljan na osobnoj

razini sa svojim pacijentima.

Prehrana koje su se oni, uključujući dr. Esselstyna i njegovu suprugu Ann, pridr­

žavali bila je lišena svih dodanih masti ka i gotovo svih proizvoda životinjskog po­

drijetla. Dr. Esselstyn i njegovi pacijenti izvijestili su: «[Sudionici] su trebali izbje­

gavati ulja, meso, ribu, meso peradi i mliječne proizvode, osim obranog mlijeka i

nemasnog jogurta.»'12 Otprilike pet godina nakon početka programa, dr. Esselstyn

je svojim pacijentima preporučio i da potpuno prestanu konzumirati obrano mli­

jeko i jogurt.

Pet njegovih pacijenata povuklo se iz studije u prve dvije godine, nakon čega ih je

ostalo osamnaest. Tih osamnaest pacijenata u početku je došlo k dr. Esselstynu s te­

škom bolesti. U osam godina koje su prethodile studiji, tih osamnaest ljudi pretrpjelo

je četrdeset i devet koronarnih događaja, uključujući anginu, ugradnju premosnice,

moždane udare i angioplastiku. To nisu bila zdrava srca. Može se pretpostaviti da

131

KINESKA SIUDIJA

ih je na sudjelovanje u studiji motivirala panika koju izaziva blizina preuranjene

smrti. 1- 1 1

Tih osamnaest pacijenata postiglo je izvanredan uspjeh. Na početku studije pro­

sječna razina kolesterola u krvi pacijenata bila je 246 mg/dl. Za vrijeme studije

prosječna razina kolesterola bila je 132 mg/dl, daleko ispod ciljane razine od 150

mg/dl!" Njihove razine «lošeg» LDL kolesterola isto su tako drastično pale.1 2 Na

kraju, međutim, najimpresivniji rezultat nisu bile razine kolesterola u krvi nego

broj koronarnih događaja od početka studije.

U narednih jedanaest godina dogodio se točno JEDAN koronarni događaj među

osamnaest pacijenata koji su slijedili dijelu. Taj jedan događaj bio je kod pacijenta

koji je dvije godine zanemarivao dijetu. Nakon zanemarivanja pacijent je doživio

kliničke bolove u grudima (angina), nakon čega se vratio na zdravu biljnu prehra­

nu. Pacijent se oslobodio svoje angine i nije doživio nikakve daljnje događaje.43

Ne samo što je bolest kod tih pacijenata zaustavljena, ublažena je. Kod sedamdeset

posto njegovih pacijenata došlo je do otvaranja začepljenih arterija." Jedanaest

njegovih pacijenata pristalo je na angiografiju, proceduru kojom je moguće «ren-

dgenski» snimiti određene arterije u srcu. Kod tih jedanaest pacijenata blokade

u arterijama smanjile su se u prosjeku za 7% tijekom prvih pet godina njegove

studije. Može izgledati kao mala promjena, ali treba znati daje volumen krvi koja

proteče barem 30% veći kada se promjer poveća za 7%.11 Što je još važnije, to

predstavlja razliku između prisutnosti bolova (od angine) i odsutnosti bolova, u

stvari između života i smrti. Autori petogodišnjeg izvještaja primijetili su: «Ovo

je najdugotrajnija do danas provedena studija prehrane s minimalnom razinom

masti korištene u kombinaciji s lijekovima za sniženje kolesterola. Naši nalazi

koji pokazuju prosječno smanjenje arterijske stenoze [blokada] od 7,0% veći su

od bilo kojeg izvještaja iz prethodnih istraživanja.«'12

Jedan je liječnik obratio posebnu pažnju na studiju dr. Esselstyna. Imao je tek

četrdeset i četiri godine i bio naizgled zdrav kad je počeo imati problema sa sr­

cem koji su kulminirali srčanim udarom. Zbog prirode njegove srčane bolesti

nije bilo ničega što bi mu konvencionalna medicina mogla ponuditi. Posjetio je

dr. Esselstyna, odlučio se uključiti u program dijete i nakon trideset dva mjeseca,

bez ikakvih lijekova za snižavanje kolesterola, obrnuo je razvoj svoje bolesti i snizio

kolesterol u krvi na 89 mg/dl. Ovo što slijedi dramatična je slika bolesne arterije

tog pacijenta prije i nakon prehrambenih savjeta dr. Esselstyna (slika 5.4). 8 Svi­

jetli je dio slike krv koja protječe kroz arteriju. Slika na lijevoj strani (A) ima dio

označen zagradom gdje je teška koronarna bolest smanjila protok krvi.

Prihvativši prehranu cjelovitim biljnim namirnicama, ta ista arterija se otvorila, po­

ništavajući razaranja koja je uzrokovala srčana bolest i omogućivši daleko normalniji

protok krvi, kao što je prikazano na desnoj slici (B).

BOLNA SRCA

Je U moguće daje dr. Esselstyn tek imao sreće sa svojom grupom pacijenata? Odgovor

je ne. Kod pacijenata s ovako teškom bolesti srca ne dolazi do spontanog ozdravljenja.

Drugi način da se provjeri vjerojatnost tolikog uspjeha je da se pogleda pet pacijenata

koji su se povukli iz programa dijete i nastavili sa standardnom njegom. Od 1995. tih

pet ljudi bili su žrtve deset novih koronarnih događaja.12 U međuvremenu, - 2003. -

sedamnaest godina od početka studije svi pacijenti koji slijede dijetu osim jednog još

uvijek su živi, zašavši u svoje sedamdesete i osamdesete godine.45

Može li bilo koji čovjek zdravog razuma osporiti ove rezultate? Čini se daje to nemo­

guće. Ne budete li upamtili ništa drugo iz ovog poglavlja, zapamtite rezultat četrdeset

t devet prema jedan: četrdeset i devet koronarnih događaja prije prehrane cjelovitim

133

KINESKA STUDIJA

biljnim namirnicama te nula događaja za one pacijente koji su se držali prehrane

cjelovitim biljnim namirnicama. Dr. Esselstyn je postigao ono što «Velika znanosti

pokušava postići, bez uspjeha, već više od pedeset i pet godina: pobijedio je srčane

bolesti.

DR. DEAN ORNISH

U proteklih petnaest godina još jedan velikan na ovom području - dr. Dean Ornish

- odigrao je značajnu ulogu u stavljanju prehrane u središte zanimanja medicine.

Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Harvard, popularni mediji po­

svećuju mu veliku pažnju, uspio je postići da njegov plan liječenja srčanih bolesti

pokrivaju mnogi osiguravatelji i napisao je nekoliko bestselera. Ako ste čuli za pove­

zanost između prehrane i srčanih bolesti, lako je moguće da je to bilo zbog rada dr.

Ornisha.

Njegovo najpoznatije istraživanje bilo je Ispitivanje načina života i srca u kojem je dva­

deset i osam pacijenata sa srčanim bolestima tretirao isključivo promjenama načina

života.1"' Te je pacijente podvrgnuo eksperimentalnom planu tretiranja, a dodatnih

dvadeset pacijenata podvrgnuo je standardnom planu tretiranja. Pažljivo je pratio

obje skupine i mjerio nekoliko indikatora zdravlja, uključujući začepljenja arterija,

razine kolesterola i težinu.

Plan tretiranja dr. Ornisha posve se razlikovao od standarda moderne visokotehnolo-

ške medicine. Tijekom prvog tjedna tretiranja dvadeset i osam pacijenata smjestio je

u hotel i govorio im što moraju raditi kako bi preuzeli kontrolu nad svojim zdravljem.

Zatražio je od njih da se barem godinu dana pridržavaju dijete na bazi biljnih namir­

nica siromašnih mastima. Svega desetak posto njihovih kalorija trebalo je potjecati od

masti. Mogli su jesti hrane koliko su htjeli, sve dok je ona bila na popisu prihvatljivih

namirnica, što je uključivalo voće, povrće i žitarice. Kao što su istraživači primijetili:

«Nisu bili dopušteni nikakvi životinjski proizvodi osim bjelanjka jajeta i jedne šalice

nemasnog mlijeka ili jogurta dnevno.))"' Osim dijete, skupina je trebala vježbati razne

oblike kontrole stresa, uključujući meditaciju, vježbe disanja i vježbe opuštanja ba­

rem sat vremena dnevno. Od pacijenata se također tražilo da vježbaju tri sata tjedno

intenzitetom prilagođenim težini njihove bolesti. Kako bi pacijentima pomogao da

ostvare te promjene načina života, grupa se sastajala dvaput tjedno po četiri sata radi

pružanja uzajamne podrške. Dr. Ornish i njegova istraživačka grupa nisu koristili

nikakve lijekove, kirurgiju ili tehnologiju u tretiranju spomenutih pacijenata.46

Pokusni pacijenti pridržavali su se gotovo svega što su istraživači od njih tražili, a bili

su nagrađeni poboljšanim zdravljem i vitalnošću. U prosjeku, njihov ukupni koleste­

rol pao je s 227 mg/dl na 172 mg/dl, a njihov «loš» LDL kolesterol pao je sa 152 mg/dl

134

B O L N A S R C A

na 95 mg/dl. Po proteku godine dana učestalost, trajanje i težina njihovih bolova

u grudima drastično su pali. Osim toga, bilo je jasnije da što su se pacijenti strože

pridržavali preporuka u vezi s načinom života njihova su se srca bolje oporavljala.

Kod pacijenata koji su se najstrože pridržavali preporuka tijekom godine došlo je do

smanjenja blokada od preko 4%. Četiri posto može zvučati malo, ali sjetimo se da se

bolest srca razvija kroz čitav život, pa je promjena od 4% u samo godinu dana fanta­

stičan rezultat. Ukupno gledano, kod 82% posto pacijenata iz pokusne grupe došlo je do

povlačenja bolesti tijekom godine dana.

Kontrolna grupa nije prošla tako dobro, usprkos tome što je primala uobičajenu nje­

gu. Njihovi bolovi u grudima pogoršali su se u pogledu učestalosti, trajanja i težine.

Primjerice, iako je kod pokusne skupine došlo do 9 1 % smanjenja učestalosti bolova

u grudima, kod kontrolne grupe došlo je do porasta učestalosti bolova u grudima od

165%. Njihove razine kolesterola bile su znatno lošije od razina kod pokusnih paci­

jenata, a blokade u njihovim arterijama također su se pogoršale. Pacijenti koji su se

najmanje pridržavali promjena prehrane i načina života imali su povećanje blokada

od 8% tijekom godine.46

Vjerujem da smo između dr. Ornisha, dr. Esselstyna i drugih prije njih, poput dr.

Morrisona, pronašli stratešku vezu u našem borbenom planu za bolesti srca. Lije­

čenja dijetom ne samo što ublažavaju simptome bolova u srcu nego liječe i uzrok

srčanih bolesti i mogu spriječiti buduće koronarne događaje. Ni u Klinici Cleveland

ni bilo gdje drugdje ne postoje kirurški ili kemijski tretmani za srčane bolesti koji bi

se mogli usporediti s ovim impresivnim rezultatima.

BUDUĆNOST

Budućnost je ispunjena nadom. Danas znamo dovoljno da gotovo potpuno elimi­

niramo bolesti srca. Ne samo što znamo prevenirati bolest, već znamo i kako ju

uspješno liječiti. Ne moramo otvarati grudni koš kako bismo preusmjerili arterije

i ne trebamo do kraja života živjeti s jakim lijekovima u krvi. Hraneći se pravim

namirnicama naša srca možemo održati zdravima.

Sljedeći je korak primjena tog prehrambenog pristupa u većim razmjerima, a to

je upravo ono na čemu dr. Dean Ornish trenutno radi. Njegova istraživačka grupa

pokrenula je Višecentarski projekt za demonstraciju načina života koji predsta­

vlja budućnost zdravstvene njege za srčane bolesti. Timovi zdravstvenih radnika

na osam različitih lokacija obučeni su da liječe pacijente sa srčanim bolestima

intervencijskim programom načina života koji je sastavio dr. Ornish. U progra­

mu mogu sudjelovati pacijenti s dokumentiranom bolesti srca koja je dovoljno

ozbiljna da zahtijeva kirurški zahvat. Umjesto za operaciju, mogu se prijaviti za

KINESKA STUDIJA

jednogodišnji program načina života. Program je pokrenut 1993., a do 1998. bilo je

četrdeset programa osiguranja koji su pokrivali troškove za izabrane pacijente.32

Od 1998. gotovo 200 ljudi sudjelovalo je u Projektu načina života, a rezultati su

fenomenalni. Nakon jedne godine liječenja 6 5 % pacijenata eliminiralo je svoje

bolove u grudima. Osim toga, učinak je bio dugotrajan. Nakon tri godine preko

6 0 % pacijenata i dalje je izvještavalo da nema bolove u grudima.3 2

Ekonomske koristi jednako su velike kao i koristi za zdravlje. Svake godine izvede

se preko milijun kirurških zahvata zbog bolesti srca.32 U 2002. usluge liječnika i

bolnička njega za pacijente s bolestima srca koštali su 78,1 milijardu dolara (to ne

uključuje troškove lijekova i troškove kućne zdravstvene njege ili staračkog do­

ma). 2 Samo procedura angioplastike košta 31.000 dolara, a ugradnja premosnice

košta 46.000 dolara.32 Kao oštar kontrast tome, jednogodišnji intervencijski pro­

gram načina života košta samo 7.000 dolara. Uspoređujući pacijente koji su prošli

program načina života s onima koji su se podvrgnuli tradicionalnom kirurškom

tretmanu, dr. Ornish i njegovi kolege pokazali su kako intervencijski program

načina života smanjuje troškove u prosjeku za 30.000 dolara po pacijentu.3 2

Ostaje još mnogo posla. Zdravstveni establišment uređen je tako da profitira o'd

kemijskih i kirurških intervencija. Prehrana je još uvijek u podređenom položaju

u odnosu na lijekove i kirurgiju. Jedna od kritika koje se neprestano upućuju

argumentu prehrane je da pacijenti ne žele provoditi tako korjenite promjene.

Jedan liječnik optužuje da pacijenti dr. Esselstyna mijenjaju svoje prehrambene

navike samo zbog Esselstynovog «fanatičnog vjerovanja«.47 Ta kritika ne samo

što je pogrešna i uvredljiva za pacijente, nego i sama sebe ostvaruje. Ako liječnici

ne vjeruju da će pacijenti promijeniti svoju prehranu, zanemarivat će razgovore o

prehrani, ili će to činiti na neprijazan, omalovažavajuć način. Nema većeg nepo­

štovanja koje liječnik može iskazati pacijentima od toga da im uskrati informacije

koje im potencijalno mogu spasiti život a na temelju pretpostavke da pacijenti ne

žele promijeniti svoj način života.

Dobronamjerne institucije nisu izuzete od takve uskovidnosti. Američko udru­

ženje za srce preporučuje prehranu za srčane bolesti koja daje prednost umje­

renosti, a ne znanstvenoj istini. Nacionalni program za edukaciju o kolesterolu

čini istu stvar. Te organizacije prikazuju umjerene načine prehrane s trivijalnim

promjenama kao «ciljeve» zdravog načina života. Ako imate visok rizik od bolesti

srca, ili ako ste već oboljeli, preporučuju vam da usvojite prehranu koja sadrži

3 0 % ukupnih kalorija u obliku masti (7% ukupnih kalorija u obliku zasićenih

masti) i manje od 200 mg kolesterola dnevno u hrani.4 8 '4 9 Po njima, također bismo

trebali održavati našu razinu ukupnog kolesterola u krvi ispod «poželjne» razine

od 200 mg/dl.49

136

BOLNA SRCA

Te uvažene organizacije američkoj javnosti ne nude najnovije znanstvene spo­

znaje. Iako nam govore da je razina ukupnog kolesterola u krvi od 200 mg/dl

«poželjna», znamo da 35% srčanih udara pogađa Amerikance koji imaju razine

kolesterola između 150 i 200 mg/dlso (stvarno sigurna razina kolesterola je ispod

150 mg/dl). Također znamo da se najagresivniji obrat razvoja srčane bolesti ikada

demonstriran dogodio kad su masti činile samo 10% ukupnog kalorijskog unosa.

Studije su jasno pokazale da mnogi pacijenti koji slijede umjerenije načine pre­

hrane koje preporučuje vlada doživljavaju napredovanje bolesti srca.51 Nedužne

žrtve su zdravstveno osviješteni Amerikanci koji slijede te preporuke, održavaju­

ći svoj ukupan kolesterol na vrijednosti oko 180 ili 190 mg/dl, samo kako bi bili

'nagrađeni' srčanim udarom koji vodi do prerane smrti.

Kao kruna svega, Nacionalni program za edukaciju o kolesterolu opasno piše:

«Promjene načina života najekonomičniji su način smanjenja rizika od KBS-

a [koronarne bolesti srca]. Usprkos tome, kako bi postigle maksimalnu korist,

mnoge osobe morat će uzimati lijekove za smanjenje LDL-a [kolesterola].«4 9

Nije nikakvo čudo što zdravlje Amerike propada. Prehrambene preporuke za

najbolesnija srca među nama, koje daju navodno ugledne institucije, ozbiljno su

razblažene i praćene upozorenjem da ćemo vjerojatno ionako morati uzimati li­

jekove do kraja života.

Naše vodeće organizacije strahuju da ih nitko ne bi poslušao kad bi zagovarale

nešto više od umjerenih promjena. Ali načini prehrane koje preporučuje establi­

šment nisu ni približno tako zdravi kao prehrana za koju se zalažu dr. Esselstyn

i dr. Ornish. Činjenica je da razina kolesterola u krvi od 200 mg/dl nije sigurna,

prehrana s 3 0 % masti nije «siromašna mastima» a jedenje hrane koja sadrži išta

više od 0 mg kolesterola nije zdravo. Naše zdravstvene institucije namjerno zava­

ravaju javnost u pogledu bolesti srca, a sve u ime «umjerenosti».

Bez obzira misle li znanstvenici, liječnici i kreatori politika da će se javnost mi­

jenjati ili ne, obični ljudi moraju biti svjesni da je prehrana od cjelovitih biljnih

namirnica daleko najzdravija prehrana. U svom plodonosnom radu o prekre-

tničkom Ispitivanju načina života i srca, autori dr. Ornish i njegovi znanstveni

kolege pišu: «Smisao naše studije bio je utvrditi što je istina, a ne što je provedivo

[moj naglasak].»4('

Danas znamo što je istina: prehrana od cjelovitih biljnih namirnica može spriječiti i

liječiti bolest srca, spašavajući stotine tisuća Amerikanaca svake godine.

Dr. William Castelli, dugogodišnji direktor Framinghamske studije srca, ugaonog ka­

mena istraživanja bolesti srca, podržava prehranu od cjelovitih biljnih namirnica.

Dr. Esselstyn, koji je demonstrirao najznačajnije liječenje bolesti srca u čitavoj

povijesti medicine, podržava prehranu od cjelovitih biljnih namirnica.

137

KINhbKA SIU Dl J A

138

6 Pretilost

M O Ž D A S T E ČULI VIJEST.

Možda su vam zapele za oko zapanjujuće statistike o pretilosti među Amerikancima.

Možda ste jednostavno zapazili da, u usporedbi s prije nekoliko godina, više ljudi

u vašoj trgovini ima prekomjernu tjelesnu težinu.

Možda ste bili u učionicama, na igralištima ili u centrima za cjelodnevni boravak

i primijetili koliko je djece već obogaljeno prekomjernom težinom i ne može pre­

trčati ni sedam-osam metara bez da se zadiše.

Našu borbu s debljinom ovih je dana teško ne primijetiti. Otvorite novine ili

magazin, uključite radio ili televizor i shvatit ćete da Amerika ima problema s

debljinom. U stvari, dvoje od troje odraslih Amerikanaca prekomjerne je težine,

a jedna trećina odraslog stanovništva pretila je. Ne samo da su te brojke visoke,

već je i stopa njihovog rasta zlokobna (slika 1.2).1

Ali što znače izrazi «prekomjerna težina» i «pretilost»? Veličina tijela standardno

se izražava indeksom tjelesne mase ( I T M ) . On predstavlja odnos težine tijela (u

kilogramima, kg) prema visini tijela (u metrima na kvadrat, m 2 ). Prema većini

službenih standarda, imate prekomjernu tjelesnu težinu ako vam je ITM preko

25, a pretili ste ako imate ITM preko 30. Ista ljestvica koristi se i za muškarce i za

žene. Možete odrediti vaš ITM koristeći tablicu 6.1, koja sadrži potrebne infor­

macije u funtama i inčima.

Dr. Ornish, pionir liječenja bolesti srca bez lijekova ili kirurgije koji je dokazao

široke ekonomske koristi za pacijente i osiguravatelje, podržava prehranu od cje­

lovitih biljnih namirnica.

Ovo je vrijeme velike nade i izazova, vrijeme kada ljudi mogu kontrolirati svoje zdra­vlje, jedan od najboljih i najsuosjećajnih liječnika koje sam upoznao najbolje je to izrazio:

Kolektivna savjest i volja naše struke na kušnji su kao nikad pri­

je. Sada je vrijeme da smognemo hrabrosti za legendarna djela.

- Dr. Caldwell B. Esselstyn, ml.8

DJECA

Možda je najdepresivniji element naše zbrke s debljinom rastući broj djece s preko­

mjernom težinom i pretilošću. Oko 15% američke djece i omladine (u dobi od šest

do devetnaest godina) ima prekomjernu tjelesnu težinu. Dodatnih 15% u opasnosti

je da takvo postane.2

PRETILOST

Djeca s prekomjernom težinom suočavaju se sa širokim rasponom psiholoških i so­

cijalnih izazova. Kao što znate, djeca imaju običaj biti otvorena i uvredljivo iskrena,

igralište ponekad može biti nemilosrdno mjesto. Predebeloj djeci teže je sklapati pri­

jateljstva i često ih smatraju lijenima i nemarnima. Imaju veće izglede za probleme s

ponašanjem i učenjem, a nisko samopoštovanje koje se lako može formirati tijekom

adolescencije može trajati zauvijek.3

Mladi ljudi s prekomjernom tjelesnom težinom također imaju veliku vjerojatnost da

će se suočiti s brojnim medicinskim problemima. Cesto imaju povišene razine kole­

sterola, što može biti predznak mnogih pogubnih bolesti. Veći su izgledi da će imati

problema s netolerancijom glukoze i, posljedično - dijabetes. Dijabetes tipa 2, koji se

ranije viđao isključivo kod odraslih, u strelovitom je porastu medu adolescentima.

(Pogledati poglavlja sedam i devet za detaljniju raspravu o dijabetesu u djetinjstvu.)

Povišeni krvni tlak devet se puta češće javlja među pretilom djecom. Apneja u snu,

koja može uzrokovati neurokognitivne probleme, javlja se kod svakog desetog preti­

log djeteta. Velik broj problema s kostima češći je kod pretile djece. 1 što je najvažnije,

prelila mlada osoba ima daleko veće izglede da postane pretila odrasla osoba,1 što

uvelike povećava vjerojatnost od doživotnih zdravstvenih problema.

POSLJEDICE PO ODRASLE OSOBE

Ako ste pretili, možda nećete biti u stanju raditi mnoge stvari koje bi vaš život mogle

učiniti zabavnijim. Mogli biste otkriti da se ne možete živahno igrati s vašim unucima

(ili s vašom djecom), šetati na duže udaljenosti, sudjelovali u sportovima, pronaći

udobno sjedište u kinu ili avionu ili imati aktivan seksualni život. Štoviše, čak i mirno

sjediti u naslonjaču može vam biti nemoguće bez bolova u leđima ili zglobovima.

Mnogima pri stajanju trpe koljena. Nošenje prevelike težine može drastično utjecati

na tjelesnu pokretljivost, rad, mentalno zdravlje, sliku o sebi i socijalni život. Kao

što vidite, nije riječ o smrti: zapravo se radi o propuštanju mnogih ugodnih stvari u

životu.4

Jasno je da nitko ne želi biti predebeo. Zastoje, dakle, od troje odraslih Amerikanaca

dvoje predebelo? Zašto je jedna trećina stanovništva pretila?

Problem nije u nedostatku novca. U 1999. godini troškovi medicinske skrbi pove­

zani s pretilošću procijenjeni su na 70 milijardi.5 U 2002. samo tri godine kasnije,

Američko udruženje za pretilost te je troškove procijenilo na 100 milijardi.6 To nije

sve, dodajte još 30-40 milijardi izravno iz naših džepova koje trošimo, pokušavajući

se obraniti od suvišnih kilograma.5 Provođenje posebnih planiranih dijeta za mr­

šavljenje i gutanje pilula za smanjenje apetita ili promjenu metabolizma postali su

nacionalna zabava.

141

KINESKA STUDIJA

To je ekonomska crna rupa koja usisava naš novac ne pružajući nam ništa zauzvrat.

Zamislite da platite 40 dolara vodoinstalateru da vam popravi sudoper koji curi, a

onda dva tjedna kasnije cijevi odvoda eksplodiraju i poplave kuhinju, izazvavši štetu

čiji popravak košta 500 dolara. Kladim se da ne biste ponovno zvali istog tipa da

vam popravi sudoper! Pa zašto onda beskonačno isprobavamo te planove za gubitak

težine, knjige, napitke, energetske pločice i razne spravice kad ne pružaju ono što

obećavaju?

Čestitam ljudima što pokušavaju postići zdravu težinu. Ne dovodim u pitanje vrije­

dnost ili dostojanstvo ljudi s prekomjernom težinom ništa više nego što to činim sa

žrtvama raka. Moje kritike idu na račun društvenog sustava koji dopušta, pa čak i

potiče ovaj problem. Vjerujem, na primjer, da se gušimo u oceanu posve pogrešnih

informacija koje u prevelikoj mjeri služe samo zgrtanju novca u tuđe džepove. Ono

što nam zaista treba je novo rješenje koje se sastoji od pravih informacija za pojedin­

ce po cijeni koju si oni mogu priuštiti.

RJEŠENJE

Rješenje za gubitak težine je prehrana cjelovitim namirnicama biljnog podrijetla, uz

razumnu količinu vježbanja. To je dugoročna promjena načina života, a ne pomodno

instant-rješenje koja može pružiti dugotrajan gubitak težine uz minimiziranje opa­

snosti od kroničnih bolesti.

Jeste li ikada upoznali nekoga tko redovito konzumira svježe voće, povrće i hranu od

cjelovitih žitarica - a rijetko ili nikad konzumira meso ili bezvrijednu hranu poput

čipsa, pomfrita i čokoladnih prutića? Kakva je njegova ili njena težina? Poznajete li

više takvih ljudi vjerojatno ste primijetili da obično imaju zdravu težinu. Sada razmi­

slite o tradicionalnim kulturama širom svijeta. Razmislite o tradicionalnim azijskim

kulturama (kineskoj, japanskoj, indijskoj), gdje nekoliko milijardi ljudi tisućama go­

dina jede uglavnom biljnu hranu. Teško je zamisliti te ljude - barem je donedavno

bilo - pretilima.

Sada zamislite tipa koji kupuje dva hot-doga i naručuje svoje drugo pivo na bejzbol-

skoj utakmici, ili ženu koja naručuje cheeseburger i pomfrit u lokalnom fast-food re­

storanu. Ovi ljudi izgledaju drugačije, zar ne? Nažalost, tip koji slasno žvače svoje

hot-dogove i pijucka pivo rapidno postaje «sveamerička» slika. Pojedini posjetitelji iz

drugih zemalja rekli su mi da je jedna od prvih stvari koje su primijetili kad su stigli

u našu dragu zemlju ogroman broj debelih ljudi.

Za rješenje tog problema nisu potrebni čarobni trikovi ili kompleksne jednadžbe koje

uključuju krvne grupe, brojanje ugljikohidrata ili preispitivanje svoje savjesti. Jedno­

stavno vjerujte svojim zapažanjima o tome tko je vitak, krepak i zdrav, a tko nije. Ili

PRETILOST

povjerujte rezultatima nekih impresivnih istraživačkih studija, velikih i malih, koje

stalno iznova dokazuju da su vegetarijanci i vegani vitkiji od svojih mesojedskih pan­

dana. Ljudi u tim studijama koji su vegetarijanci ili vegani mršaviji su pet do trideset

funti (2,27-13,62 kg) od svojih sunarodnjaka.7"13

U posebnoj intervencijskoj studiji subjektima s prekomjernom težinom rečeno je da

jedu koliko god žele od namirnica koje su bile pretežno siromašne mastima, cjelovite

i biljnog podrijetla. U tri tjedna ti su ljudi izgubili u prosjeku sedamnaest funti (7,72

kg).14 U Pritikin centru 4.500 pacijenata koji su prošli kroz njihov troljedni program

postigli su slične rezultate. Dajući im pretežno prehranu na biljnoj bazi i potičući vje­

žbu, Centar je utvrdio da su njihovi klijenti izgubili 5,5% svoje tjelesne težine unutar

tri tjedna.15

Evo objavljenih rezultata drugih intervencijskih studija u kojima je korištena prehrana

siromašna mastima, sastavljena od cjelovitih namirnica pretežno biljnog podrijetla:

• Otprilike dvije do pet funti (0,91-2,27 kg) izgubljenih nakon dvanaest dana16

• Desetak funti (4,54 kg) izgubljenih u tri tjedna17,18

• Šesnaest funti (7,26 kg) izgubljenih kroz dvanaest tjedana19

• Dvadeset i četiri funte (10,89 kg) izgubljene nakon jedne godine20

Svi ti rezultati pokazuju da će vam prehrana cjelovitim namirnicama biljnog podri­

jetla pomoći da skinete kilograme i, k tomu, da se to može dogoditi brzo. Jedino je

pitanje koliko kilograma možete izgubiti. U većini tih studija, ljudi koji su skinuli

najviše kilograma bili su oni koji su u startu imali najviše suvišne težine.21 Nakon

početnog gubitka kilograma težina se dugoročno može održavati ostankom na takvoj

prehrani. I što je najvažnije, gubljenje težine na ovaj način u skladu je s dugoročnim

zdravljem.

Naravno, neki ljudi mogu biti na biljnoj prehrani a da ipak ne izgube na težini. Postoji

nekoliko razloga za to. Prvo i najvažnije, gubljenje tjelesne težine na biljnoj prehrani

mnogo je manje vjerojatno ukoliko prehrana uključuje previše rafiniranih ugljikohi­

drata. Od slatkiša, kolaca i tjestenine se ne mršavi. Ta je hrana bogata brzo probavlji­

vim šećerima i škrobom, a kad je riječ o kolačima, često je vrlo bogata i mastima. Kao

što je spomenuto u četvrtom poglavlju, te visokorafinirane, neprirodne namirnice

nisu dio djelotvorne biljne prehrane koja smanjuje tjelesnu težinu i promiče zdravlje.

To je jedan od glavnih razloga zašto optimalnu prehranu obično zovem prehrana

cjelovitim namirnicama biljnog podrijeda.

Obratite pozornost na to da strogo vegetarijanska prehrana nije nužno isto što i pre­

hrana cjelovitim namirnicama biljnog podrijetla. Neki ljudi postanu vegetarijanci

samo kako bi meso zamijenili mliječnim proizvodima, dodatnim uljima i rafinira-

KINtSKA STUDIJA

nim ugljikohidratima, uključujući tjesteninu od rafiniranih žitarica, slatkiše i kolače.

Takve ljude zovem «junk-food vegetarijancima« zato što ne jedu hranjive namirnice.

Drugi razlog zašto gubitak težine može biti nedostižan jest taj da se čovjek nikad ne

bavi tjelesnim aktivnostima. Razumna količina tjelesne aktivnosti koja se redovito

prakticira može pružati velike koristi.

Kao treće, neki ljudi mogu imati obiteljsku predispoziciju za prekomjernu tjelesnu

težinu, što im dodatno otežava gubljenje kilograma. Ukoliko ste jedan od njih, jedino

što vam mogu reći je da vjerojatno morate biti posebno rigorozni u vašoj prehrani

i vježbanju. U ruralnoj Kini primijetili smo da pretili ljudi jednostavno ne postoje,

iako kineski imigranti u zapadnim zemljama podliježu pretilosti. U današnje vrije­

me, kako prehrambene i životne navike ljudi u Kini postaju sve sličnije našima, i nji­

hova tijela postaju sličnija našima. Nekima od tih ljudi s genetskim predispozicijama

nije potrebno mnogo loše hrane prije nego što im promjena prehrane počne stvarati

probleme.

Održavanje tjelesne težine dugoročan je životni izbor. Trikovi koji izazivaju impre­

sivno velike, brze gubitke kilograma dugoročno ne djeluju. Kratkotrajni dobici ne bi

trebali dolaziti uz dugotrajne nevolje kao što su problemi s bubrezima, bolesti srca,

rak, tegobe s kostima i zglobovima te drugi problemi koje mogu izazvati hit-dijete.

Ako se težina nakupljala sporo, tijekom mjeseci i godina, čemu očekivati da ćete ju

na zdrav način skinuti u nekoliko tjedana? Odnos prema gubljenju težine kao prema

utrci ne djeluje: samo čini da osoba koja je na dijeti snažnije želi završiti s dijetom

i vratiti se na prehrambene navike koje su je i dovele do potrebe za skidanjem kilo­

grama. Jedna vrlo opsežna studija 21.105 vegetarijanaca i vegana13 utvrdila je da je

indeks tjelesne mase bio «...niži medu onima koji su se svoje prehrane pridržavali pet

ili više godina« u usporedbi s ljudima koji su bili na takvoj prehrani manje od pet

godina.

ZAŠTO ĆE DJELOVATI U VAŠEM SLUČAJU

Dakle, rješenje za problem gubitka kilograma postoji. Ali kako ga primijeniti na vla­

stiti život?

Prije svega, odbacite svaku pomisao o brojanju kalorija. Općenito govoreći, možete

jesti koliko god želite i još uvijek gubiti kilograme - sve dok jedete pravu vrstu hra­

ne. (Za detalje pogledati dvanaesto poglavlje.) Kao drugo, prestanite očekivati žrtve,

odricanje ili bezukusnost, nema potrebe. Osjećaj gladi znak je da nešto nije u redu, a

produžena glad dovodi do toga da vaše tijelo u obrani počne usporavati opći meta­

bolizam. Osim toga, u našim tijelima postoje mehanizmi koji prirodno omogućavaju

pravoj vrsti biljne hrane da nas hrani, bez da moramo razmišljati o svakom zalogaju

PRETILOST

koji stavimo u usta. To je bezbrižan način jedenja. Dajte svom tijelu pravu hranu i

ono će raditi pravu stvar.

TJ nekim studijama se pokazalo da osobe koje slijede prehranu cjelovitim namirni­

cama biljnog podrijetla, siromašnu mastima, konzumiraju manje kalorija. To nije

zato što se izgladnjuju. Nasuprot, vjerojatno provode više vremena jedući i pojedu

veći volumen hrane od osoba koje jedu meso.22 Razlog je to što voće, povrće i žita­

rice - kao cjelovite namirnice - imaju daleko manju energetsku gustoću od hrane

životinjskog podrijetla i dodanih masti. Svaka žlica ili šalica te hrane sadrži manje

kalorija. Imajte na umu da masti imaju devet kalorija po gramu, dok ugljikohidrati

i bjelančevine imaju samo četiri kalorije po gramu. K tome, cjelovito voće, povrće i

žitarice imaju mnogo vlakana koja daju osjećaj sitosti,22,23 a pritom ne daju gotovo

nikakav kalorijski doprinos vašem obroku. Tako jedući zdrav obrok možete sma­

njiti broj unesenih, probavljenih i apsorbiranih kalorija, čak i ako jedete značajno

više hrane.

Međutim, samo po sebi, to još uvijek ne objašnjava koristi od prehrane cjelovitim

namirnicama biljnog podrijetla. Iste kritike koje sam iznio protiv Atkinsove dije­

te i drugih popularnih «low-carb» (ugljikohidratima siromašnih) dijeta vrijede i

za kratkoročne studije u kojima subjekti konzumiraju manje kalorija dok konzu­

miraju hranu biljnog podrijetla. Dugoročno gledano, tim će subjektima biti vrlo

teško nastaviti konzumirati neuobičajeno niske količine kalorija: gubitak težine

zbog ograničenja kalorija rijetko dovodi do dugoročnog gubitka težine. To je razlog

zašto druge studije imaju odlučujuću ulogu u objašnjenju zdravstvene koristi od

prehrane cjelovitim biljnim namirnicama, studije koje pokazuju da učinak gubitka

kilograma nije rezultat samo ograničenja kalorija.

Te studije dokumentiraju činjenicu da vegetarijanci konzumiraju istu količinu ili čak

znatno više kalorija od njihovih mesojedskih pandana, ali su ipak vitkiji.11,24-25 Kine­

ska studija je pokazala da ruralni Kinezi koji konzumiraju biljnu prehranu zapravo

unose znatno više kalorija po kilogramu tjelesne težine od Amerikanaca. Većina

ljudi automatski bi pretpostavila da su ti ruralni Kinezi teži od svojih mesojed­

skih pandana. Ali evo iznenađenja: ruralni Kinezi su ipak vitkiji iako konzumiraju

veći volumen hrane i više kalorija. Taj se učinak nesumnjivo može velikim dijelom

pripisati većoj tjelesnoj aktivnosti ... ali to je usporedba prosječnih Amerikanaca i

najmanje aktivnih Kineza, onih koji rade uredske poslove. Osim toga, studije pro­

vedene u Izraelu24 i Ujedinjenom Kraljevstvu," koje ne predstavljaju prvenstveno

poljoprivredne kulture, također pokazuju da vegetarijanci mogu konzumirati je­

dnako ili značajno više kalorija te i dalje imati manju težinu.

U čemu je tajna? Čimbenik koji sam već spomenuo je proces termogeneze tj. naše

stvaranje tjelesne topline prilikom metabolizma. Primijećeno je da vegetarijanci

KINESKA STUDIJA

imaju blago višu stopu metabolizma pri odmoru,26 što znači da sagorijevaju malo više

unesenih kalorija u tjelesnu toplinu umjesto da ih pohranjuju kao tjelesne masti.27

Relativno malo povećanje stope metabolizma dovodi do sagorijevanja velikog broja

kalorija tijekom dvadeset i četiri sata. Najveći dio znanstvene osnove za važnost te

pojave iznesen je u četvrtom poglavlju.

VJEŽBANJE

Utjecaj koji tjelesna aktivnost ima na skidanje kilograma očigledan je. Znanstveni

dokazi to potvrđuju. U nedavnom pregledu svih vjerodostojnih studija uspoređen je

odnos između tjelesne težine i vježbanja.28 Utvrđeno je da su ljudi koji su bili fizički

aktivniji imali manju tjelesnu težinu. Drugi niz studija pokazao je da redovito vježba­

nje pomaže da se kilogrami koji su izvorno skinuti kroz programe vježbi ne vrate. Ni

tu nema nikakvih iznenađenja. Započeti i završiti program vježbi nije dobra zamisao.

Bolje je ukomponirati ga u vaš način života kako biste stekli bolju opću kondiciju i

zadržali je, a ne samo sagorijevali kilograme.

Koliko je vježbanja potrebno da se zaštitimo od suvišnih kilograma? Gruba procjena

na temelju jednog dobrog pregleda sugerira da svega petnaest do četrdeset i pet mi­

nuta svakodnevnog vježbanja održava tjelesnu težinu koja je jedanaest do osamnaest

funti (5-8,17 kg) manja nego što bi inače bila. Zanimljivo, ne bismo trebali zaboraviti

našu «spontanu» tjelesnu aktivnost, onu koja je povezana sa svakodnevnim životnim

poslovima. Na to može otpasti 100-800 kalorija dnevno (kcal/d).29,30 Ljudi koji su

redovito «na nogama» i rade fizički zahtjevnije poslove u velikoj su prednosti pred

onima koji su zarobljeni sjedilačkim načinom života.

Prednosti kombiniranja prehrane i vježbe u kontroli tjelesne težine pojasnila mi je

jedna vrlo jednostavna studija koja je uključivala naše pokusne životinje. Sjetite se da

smo našim pokusnim životinjama davali hranu koja je sadržavala ili tradicionalnih

20% kazeina (bjelančevina kravljeg mlijeka) ili mnogo nižih 5% kazeina. Štakori koji

su konzumirali prehranu s 5% kazeina imali su zapanjujuće nižu stopu raka, niže

razine kolesterola u krvi i dulji životni vijek. Oni su također konzumirali nešto malo

više kalorija, ali su ih sagorijevali kao tjelesnu toplinu.

Tijekom tih pokusa neki od nas primijetili su da izgleda kako su životinje na 5% ka­

zeina aktivnije od životinja na 20% kazeina. Kako bismo to provjerili zatvarali smo

štakore hranjene s 5% ili 20% kazeina u kaveze opremljene kotačima za vježbanje s

ugrađenim brojčanicima koji su bilježili broj okretaja kotača. Već tijekom prvog dana

životinje hranjene s 5% kazeina dobrovoljno su «vježbale» u kotaču otprilike dvostruko

više od životinja hranjenih s 20% kazeina.31 Kroz dva tjedna trajanja studije životinje

hranjene s 5% kazeina nastavile su znatno više vježbati.

146

PRETILOST

Sada možemo kombinirati neka doista zanimljiva zapažanja o tjelesnoj težini. Biljna

prehrana djeluje na ravnotežu kalorija tako da održava tjelesnu težinu pod kontrolom

na dva načina. Kao prvo, odbacuje kalorije u obliku tjelesne topline umjesto da ih po­

hranjuje kao tjelesne masti, a nije potrebna velika količina kalorija da se stvori velika

razlika tijekom godine dana. Kao drugo, biljna prehrana potiče veću tjelesnu akti­

vnost. I, kako tjelesna težina pada postaje lakše biti tjelesno aktivan. Prehrana i vježba

djeluju zajedno na smanjenje tjelesne težine i poboljšanje cjelokupnog zdravlja.

KRETANJE U PRAVOM SMJERU

Pretilost je najzlokobniji nagovještaj lošeg zdravstvenog stanja s kojim se zapadne

nacije trenutno suočavaju. Deseci milijuna ljudi postat će onesposobljeni, stvarajući

našim zdravstvenim sustavima dosad neviđeno opterećenje.

Brojni ljudi i institucije rade na ublažavanju ovog problema, ali njihove točke napada

često su nelogične i rezultat loše informiranosti. Kao prvo, postoje mnoga obećanja

i trikovi za brzo rješenje. Pretilost nije stanje koje se može riješiti u nekoliko tjedana

pa čak ni mjeseci, stoga biste se trebali kloniti dijeta, napitaka i pilula koje dovode do

brzog gubitka kilograma, bez da obećavaju dobro zdravlje u budućnosti. Dijeta koja

kratkoročno pomaže skinuti kilograme mora biti ista ona dijeta koja dugoročno stvara

i održava zdravlje.

Kao drugo, usredotočenost na pretilost kao neovisnu, izoliranu3233 bolest pogrešna je.

Razmatranje pretilosti na taj način usmjerava našu pažnju na potragu za specifičnim

lijekovima uz ignoriranje drugih bolesti s kojima je pretilost usko povezana. Drugim

riječima, žrtvujemo kontekst.

Osim toga, apelirao bih da ignoriramo mišljenje kako bi poznavanje njezine genetske

podloge moglo kontrolirati pretilost. Prije nekoliko godina,34 36 otkriće «gena preti-

losti» dobilo je velik publicitet. Zatim je otkriven i drugi gen povezan s pretilošću, a

onda i treći, četvrti i tako dalje. Smisao potrage za genom pretilosti je da se istraži­

vačima omogući da razviju lijek koji će biti u stanju poništiti ili inaktivirati temeljni

uzrok pretilosti. To je izuzetno kratkovidno kao i neproduktivno. Vjerovanje da su

određeni prepoznatljivi geni temelj pretilosti (tj. sve je u obitelji) također nam omo­

gućuje da fatalistički okrivljujemo uzrok koji ne možemo kontrolirati.

Mi možemo kontrolirati uzrok. On je na vrhu naše vilice.

147

7 Dijabetes

D I J A B E T E S TIPA 2 , najčešći oblik, često prati pretilost. Dok kao nacija nastavljamo

dobivati na težini naša stopa dijabetesa nekontrolirano raste. U osam godina - od

1990. do 1998. - učestalost dijabetesa porasla je 33%. 1 Preko 8% odraslih Amerika­

naca ima dijabetes, kao i preko 150.000 mladih. To znači 16 milijuna Amerikanaca.

Koja je najstrašnija brojka? Jedna trećina ljudi s dijabetesom još ne zna da ga ima.2

Znate da je situacija ozbiljna kada naša djeca u doba puberteta postaju žrtve dijabe­

tesa koji je obično rezerviran isključivo za odrasle ljude starije od četrdeset godina.

Jedne novine nedavno su ilustrirale epidemiju pričom o djevojci koja je s petnaest

godina bila teška 350 funti (159 kg), imala «odrasli» tip dijabetesa i ubrizgavala si

inzulin triput dnevno.3

Što je dijabetes, zašto bi nas on trebao zanimati i kako spriječiti da se dogodi

nama?

DVA LICA ISTOG VRAGA

Gotovo svi slučajevi dijabetesa spadaju u tip 1 ili tip 2. Tip 1 razvija se kod djece i

adolescenata, zbog čega ga ponekad zovu juvenilni dijabetes. Na taj oblik otpada 5 do

10 posto svih slučajeva dijabetesa. Tip 2, na koji otpada 90 do 95 posto svih slučajeva,

nekada se javljao isključivo kod odraslih u dobi od četrdeset i više godina, i zato se

zvao adultni dijabetes.2 Ali budući daje do 45% novih slučajeva dijabetesa kod djece

onaj tipa 2,' dobno specifični nazivi se odbacuju a dva oblika dijabetesa jednostavno

zovemo tip 1 i tip 2.'1

KINESKA STUDIJA

Kod oba tipa bolest počinje disfunkcijom metabolizma glukoze. Normalan metabo­

lizam odvija se ovako:

• Jedemo hranu

• Hrana se probavlja, a ugljikohidratni dio razgrađuje se na jednostavne šećere, od

čega je velik dio glukoza

• Glukoza (krvni šećer) ulazi u krv, a gušterača stvara inzulin za reguliranje njenog

transporta i distribucije tijelom

• Inzulin, djelujući kao vratar, otvara vrata glukozi u razne stanice iz mnogih razloga.

Dio glukoze pretvara se u kratkotrajnu energiju za trenutnu upotrebu u stanici, a dio

se pohranjuje kao dugotrajna energija (masti) za kasniju upotrebu

Kada osoba oboli od dijabetesa taj se metabolički proces raspada. Dijabetičari tipa 1

ne mogu proizvesti odgovarajuću količinu inzulina jer su stanice njihove gušterače

koje stvaraju inzulin uništene. Posljedica je to napada tijela na vlastite stanice, što di­

jabetes tipa 1 čini autoimunom bolesti. (O dijabetesu tipa 1 i drugim autoimunim bo­

lestima bit će govora u devetom poglavlju.) Dijabetičari tipa 2 mogu stvarati inzulin,

ali inzulin ne obavlja svoj posao. To se zove otpornost na inzulin, što znači da kada

inzulin počne «davati zapovijedi» za slanje krvnog šećera, tijelo ne obraća pažnju.

Inzulin postaje nedjelotvoran, a krvni šećer se ne metabolizira na pravi način.

Zamislite vaše tijelo kao aerodrom, opremljen ogromnim parkiralištima. Svaka je­

dinica vašeg krvnog šećera jedan je putnik. Nakon obroka razina šećera u vašoj krvi

raste. U našoj analogiji, dakle, to znači da mnoštvo putnika počinje pristizati na ae­

rodrom. Ljudi se dovoze, ostavljaju automobile na parkirnim mjestima i odlaze pje­

šice do postaje gdje bi ih aerodromski autobus trebao pokupiti. Dok vaš šećer u krvi

nastavlja rasti, parkirališta na aerodromu popunjavaju se do kraja i svi ljudi okupljaju

se na autobusnim postajama. Aerodromski autobusi, naravno, predstavljaju inzulin.

Na dijabetičkom aerodromu, nažalost, vladaju svakakvi problemi s autobusima. Na

dijabetičkom aerodromu tipa 1 autobusi jednostavno ne postoje. Jedini proizvođač

aerodromskih autobusa u svemiru, kompanija Gušterača, zatvorena je. Na dijabeti­

čkom aerodromu tipa 2 ima nešto autobusa, ali oni baš dobro ne rade.

U oba slučaja putnici nikada ne stignu tamo kamo žele otići. Dolazi do raspada ae-

rodromskog sustava i nastaje kaos. U doslovnom smislu to odgovara porastu šećera

u krvi do opasnih razina. U stvari, dijabetes se dijagnosticira na temelju opažanja

povišenih razina šećera u krvi ili njegovog «izlijevanja» u urin.

Koji su dugoročni zdravstveni rizici od poremećaja metabolizma glukoze? Evo saže­

tka, preuzetog iz jednog izvještaja Centara za kontrolu bolesti:2

DIJABETES

K o m p l i k a c i j e d i j a b e t e s a

S r č a n e b o l e s t i

• 2-4 puta veći rizik od smrti od bolesti srca

M o ž d a n i u d a r

• 2-4 puta veći rizik od moždanog udara

P o v i š e n k r v n i t l a k

• Preko 70% ljudi s dijabetesom ima povišen krvni tlak

S l j e p i l o

• Dijabetes je vodeći uzrok sljepila među odraslim osobama

B o l e s t i b u b r e g a

• Dijabetes je vodeći uzrok posljednjih stadija bolesti bubrega

• Preko 100.000 dijabetičara bilo je na dijalizi ili transplantaciji bubrega u

1999. godini

B o l e s t i ž i v č a n o g s u s t a v a

• 60 do 70 posto dijabetičara boluje od blagog do teškog oštećenja živčanog

sustava

A m p u t a c i j e

• Preko 60% svih amputacija donjih udova događa se kod dijabetičara

B o l e s t i z u b a

• Povišena učestalost i težina paradontoze koja može dovesti do gubitka

zuba

K o m p l i k a c i j e u t r u d n o ć i

V e ć a o s j e t l j i v o s t n a d r u g e b o l e s t i

S m r t

Suvremeni lijekovi i kirurgija ne mogu izliječiti dijabetes. U najboljem slučaju, posto­

jeći lijekovi dijabetičarima omogućavaju da održavaju u razumnoj mjeri funkciona­

lan način života, ali ti lijekovi nikada neće izliječiti uzrok bolesti. Kao posljedica toga,

dijabetičari su suočeni s doživotnim uzimanjem lijekova, što dijabetes čini enormno

skupom bolesti. Ekonomska cijena dijabetesa u SAD-u: preko 130 milijardi dolara

godišnje.2

Ali postoji nada. U stvari, postoji mnogo više od nade. Hrana koju jedemo ima enor-

man utjecaj na ovu bolest. Prava prehrana ne samo što prevenira nego i liječi dija­

betes. Kakva je to, dakle, «prava prehrana«? Vjerojatno pogađate što ću reći, ali neka

istraživanja govore za sebe.

KINhbKA S I U U I J A

SAD GA VIDIŠ, SAD GA NE VIDIŠ

Poput većine kroničnih bolesti, dijabetes se u nekim dijelovima svijeta javlja češće nego u drugima. To je poznato već stotinama godina. Također je dobro dokumenti­rano da se populacije koje bilježe nisku stopu dijabetesa hrane drukčije od populacija koje imaju visoku stopu dijabetesa. No, je li to samo slučajnost ili tu ima još nečeg?

Prije gotovo sedamdeset godina H. P. Himsworth kompilirao je sva postojeća istra­živanja u izvještaj u kojem su uspoređene prehrana i stope dijabetesa u šest zemalja. Utvrdio je da su neke kulture konzumirale prehranu bogatu mastima, dok su druge imale prehranu bogatu ugljikohidratima. Ti uzorci potrošnje masti i ugljikohidrata odražavali su potrošnju hrane životinjskog i biljnog podrijetla. Slika 7.1 dokumentira stanja prehrane i bolesti u tim zemljama početkom dvadesetog stoljeća.5

Kako unos ugljikohidrata raste a unos masti pada, broj umrlih od dijabetesa strmo-glavo se ruši sa 20,4 na 2,9 na 100.000 stanovnika. Presuda? Prehrana bogata uglji­kohidratima, siromašna mastima - prehrana namirnicama biljnog podrijetla - može pomoći u prevenciji dijabetesa.

Trideset godina kasnije ponovno se analiziralo ovo pitanje. Proučivši četiri zemlje iz jugoistočne Azije i Južne Amerike, istraživači su ponovno utvrdili da je prehrana bogata ugljikohidratima bila povezana s niskim stopama dijabetesa. Istraživači su

152

D I J A B E T E S

istaknuli da je zemlja s najvišom stopom dijabetesa, Urugvaj, imala prehranu «lipi-čno 'zapadnog' karaktera, budući je bogata kalorijama, životinjskim bjelančevinama, [ukupnim] mastima i životinjskim mastima.» U zemljama s niskom stopom dijabe­tesa prehrana je bila «relativno siromašnija bjelančevinama (posebno životinjskim bjelančevinama), mastima i životinjskim mastima. Visok postotak kalorija dobivaju od ugljikohidrata, posebno riže.»6

Ti isti istraživači proširili su svoju studiju na jedanaest zemalja Srednje i Južne Ame­rike te Azije. Najjača veza s dijabetesom koju su utvrdili bila je prekomjerna teži­na.7 Populacije koje su imale «najzapadniji» tip prehrane ujedno su imale najviše razine kolesterola, što je pak bilo čvrsto povezano sa stopom dijabetesa. Zvuči li vam poznato?

UNUTAR JEDNE POPULACIJE

Te stare međukulturne studije mogu biti neprecizne i voditi do zaključaka koji nisu posve pouzdani. Moguće je da razlike u stopama dijabetesa u gore navedenim studijama nisu bile posljedica prehrane već genetike. Možda su drugi, neuračunati kulturni faktori poput tjelesne aktivnosti bili relevantniji. Bolji test bila bi studija stopa dijabetesa unutar jedne populacije. Populacija adventista sedmog dana dobar je primjer. Oni su zanimljiva skupina ljudi za proučavanje zbog njihovih prehrambenih navika: vjera ih potiče da se ldone mesa, ribe, jaja, kave, alkohola i duhana. Sukladno tome, polovica njih su vegetarijanci. Ali 90% tih vegetarijanaca i dalje konzumira mliječne i/ili mesne proizvode, zbog čega značajnu koli­činu kalorija dobivaju iz životinjskih izvora. Također treba napomenuti da oni adventisti koji jedu meso ne konzumiraju ga u velikim količinama. Jedu oko tri porcije govedine tjedno te manje od jedne porcije ribe i peradi tjedno.8 Osobno poznajem mnoge ljude koji toliku količinu mesa (uključujući ribu i perad) pojedu svaka dva dana. U studijama prehrane koje uključuju adventiste znanstvenici uspoređuju «umjerene» vegetarijance s «umjerenim» mesojedima. To nije velika razlika. Usprkos tome, adventi­

sti vegetarijanci mnogo su zdraviji od svojih pandana mesojeda* Oni adventisti koji su si

«uskraćivali» meso ujedno su si «uskratili» i posljedice dijabetesa. U usporedbi s mesojedi­

ma, vegetarijanci su imali otprilike upola manju stopu dijabetesa.89 K tomu, imali su go­tovo upola manju stopu pretilosti.8

U drugoj studiji znanstvenici su mjerili prehranu i dijabetes u populaciji američkih muškaraca japanskog podrijetia u državi Washington.10 Ti su ljudi bili sinovi japanskih imigranata u SAD. Iznenađujuće je bilo to što su imali preko četiri puta veću učestalost dijabetesa od prosječne stope medu muškarcima slične dobi u Japanu. Dakle, što se do­godilo?

KINESKA STUDIJA

Oni koji su medu japanskim Amerikancima dobili dijabetes također su jeli najviše

životinjskih bjelančevina, životinjskih masti i kolesterola u hrani, koji se - svi - nalaze

isključivo u hrani životinjskog podrijetla.10 Ukupan unos masti također je bio viši

medu dijabetičarima. Iste te karakteristike prehrane također su za posljedicu imale

prekomjernu težinu. Spomenuti japanski Amerikanci druge generacije jeli su mesni-

ju' prehranu s manje biljnih namirnica od muškaraca rođenih u Japanu. Istraživači su

napisali: «Čini se da prehrambene navike japanskih muškaraca koji žive u Sjedinje­

nim Državama više podsjećaju na američki stil prehrane nego na japanski.» Posljedi­

ca: četiri puta veća učestalost dijabetesa.10

Neke druge studije:

• Istraživači su utvrdili da je povećan unos masti bio povezan s povećanom stopom

dijabetesa tipa 2 među 1.300 stanovnika doline San Luis u Coloradu. O tome su izja­

vili: «Rezultati podržavaju hipotezu daje mastima bogata, ugljikohidratima siroma­

šna prehrana povezana s javljanjem dijabetesa melitusa [tip 2| neovisnog o inzulinu

kod ljudi.»"

• U proteklih dvadeset i pet godina stopa dijabetesa tipa 2 među djecom u Japanu više

se nego utrostručila. Istraživači ističu da se potrošnja životinjskih bjelančevina i živo­

tinjskih masti drastično povećala u proteklih pedeset godina. Znanstvenici kažu da

bi ta promjena prehrane, zajedno s niskom razinom vježbanja, mogla biti odgovorna

za ovu eksploziju dijabetesa.12

• U Engleskoj i Walesu stopa dijabetesa osjetno je pala između 1940. i 1950. najviše

za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su se obrasci potrošnje hrane bitno promijenili.

Tijekom rata i neposredno nakon njega unos vlakana i žitarica je porastao, dok se

unos masti smanjio. Ljudi su se hranili «nižim» karikama prehrambenog lanca zbog

oskudice. Međutim, oko 1950. ljudi su napustili prehranu temeljenu na žitaricama i

vratili se na prehranu s više masti, više šećera i manje vlakana. I naravno, stopa dija­

betesa počela je rasti.13

• Istraživači su šest godina proučavali 36.000 žena u lowi. Na početku studije nijedna

nije bolovala od dijabetesa, ali nakon šest godina pojavilo se preko 1.100 slučajeva

dijabetesa. Najmanju vjerojatnost da će dobiti dijabetes imale su one žene koje su jele

najviše cjelovitih žitarica i vlakana11 - one čija je prehrana sadržavala najviše ugljiko-

hidrata (kompleksnih, kakvi se nalaze u cjelovitim namirnicama).

Svi ti rezultati potvrđuju da i između i unutar populacija, vlaknima bogata, cjelovita

hrana biljnog podrijetla štiti od dijabetesa, a mastima i bjelančevinama bogata hrana

životinjskog podrijetla potiče dijabetes.

U l J M D t I L i

LIJEČENJE NEIZLJEČIVOG

Sva gore citirana istraživanja bila su opservacijska. Opažene veze, čak i ako se često

primjećuju, mogu biti samo slučajna povezanost koja prikriva pravi uzročno-po-

sljedični odnos vanjskih faktora (uključujući prehranu) i bolesti. Međutim, postoje

i istraživanja «kontroliranog» ili intervencijskog tipa. To podrazumijeva promjenu

prehrane ljudi koji su već oboljeli od dijabetesa tipa 1 ili tipa 2 ili imaju blage simpto­

me dijabetesa (oslabljena tolerancija glukoze).

Dr. med. James Anderson trenutno je jedan od najuglednijih znanstvenika koji pro­

učavaju prehranu i dijabetes. Postiže dramatične rezultate koristeći isključivo pre­

hrambene metode. Jedna od njegovih studija proučila je utjecaje vlaknima i ugljiko­

hidratima bogate, mastima siromašne prehrane na dvadeset i pet dijabetičara tipa 1

te dvadeset i pet dijabetičara tipa 2 u bolničkom okruženju.15 Nijedan od njegovih

pedeset pacijenata nije imao prekomjernu tjelesnu težinu i svi su uzimali injekcije

inzulina radi kontrole razina šećera u krvi.

Njegova eksperimentalna prehrana sastojala se uglavnom od cjelovitih namirnica

biljnog podrijetla i količine mesa ekvivalentne samo jednoj ili dvije kriške nareska.

Stavio je svoje pacijente na konzervativnu prehranu u američkom stilu koju preporu­

čuje Američko udruženje za dijabetes tijekom jednog tjedna, a nakon toga ih je pre­

bacio na eksperimentalnu «vege» prehranu u trajanju od tri tjedna. Mjerio je njihovu

razinu šećera u krvi, razine kolesterola, težinu i potrebe za lijekovima. Rezultati su

bili impresivni.

Dijabetičari tipa 1 ne mogu stvarati inzulin. Teško je zamisliti bilo kakvu promjenu

prehrane koja bi mogla olakšati njihovu nevolju. Ali nakon samo tri tjedna pacijenti

s dijabetesom tipa 1 bili su u prilici smanjiti svoje doze inzulina u prosjeku za 40%!

Njihovi profili šećera u krvi dramatično su se popravili. / stoje jednako važno, razine

kolesterola pale su im za 30%!ls Prisjetimo se, jedna od opasnosti dijabetesa su sekun­

darne posljedice: bolest srca i moždani udar. Sniženje faktora rizika za te sekundarne

posljedice kroz poboljšanje razina kolesterola gotovo je jednako važno kao i tretiranje

visokog šećera u krvi.

Dijabetičari tipa 2, za razliku od tipa 1, mogu se uspješnije tretirati zato što njihova

gušterača nije pretrpjela tako velika oštećenja. Stoga, kad su Andersonovi pacijenti s

dijabetesom tipa 2 jeli prehranu bogatu vlaknima a siromašnu mastima rezultati su

bili još impresivniji. Od dvadeset i pet pacijenata tipa 2 njih dvadeset i četiri su mogla

prestati uzimati inzulin! Da ponovim. Svi osim jedne osobe mogli su prestati uzimati

inzulin nakon samo nekoliko tjedana!15

Jedan muškarac bolovao je od dijabetesa dvadeset i jednu godinu, dnevno je uzimao

trideset i pet jedinica inzulina. Poslije tri tjedna intenzivne prehrambene terapije uje-

155

I W N t i H A 5 I U L M J A

gova doza inzulina smanjila se na osam jedinica dnevno. Poslije osam tjedana borav­ka kod kuće njegova potreba za injekcijama inzulina nestala je. 1 5 Slika 7.2 prikazuje uzorak pacijenata i kako je biljna prehrana smanjila njihovu potrebu za inzulinom. To je ogroman učinak.

U drugoj studiji na četrnaest vitkih pacijenata s dijabetesom Anderson je utvrdio da sama prehrana može sniziti ukupne razine kolesterola za 32% u tek nešto više od dva

tjedna.10 Neki od rezultata prikazani su na slici 7.3.

Te koristi, koje predstavljaju sniženje razina kolesterola s 206 mg/dl na 141 mg/dl, zapanjujuće su, posebno kad se uzme u obzir koliko se brzo javljaju. Dr. Anderson ta­kođer nije pronašao nikakve dokaze da je to smanjenje kolesterola bilo privremeno sve dok su ljudi ostali pri tom načinu prehrane: kolesterol je ostao nizak četiri godine.17

Druga skupina znanstvenika u Pritikin centru postigla je jednako spektakularne re­zultate prepisujući mastima siromašnu biljnu prehranu i vježbanje pacijenata s dija­betesom. Od četrdeset pacijenata na lijekovima na početku programa trideset i četiri su

mogla prestati uzimati sve lijekove nakon samo dvadeset i šest dana.1* Ta istraživačka grupa ujedno je pokazala da će koristi od biljne prehrane trajati godinama ako se nastavi ista prehrana.1'' »

D I J A B E T E S

Ovo su primjeri nekih vrlo dramatičnih istraživanja, ali time smo tek zagrebli po povr­šini svih provedenih istraživanja koja tome idu u prilog. Autor jednog znanstvenog rada pregledao je devet publikacija u kojima se navodi korištenje ugljikohidratima i vlaknima bogata prehrana te još dvije vrste prehrane sa standardnom količinom ugljikohidrata i bogate vlaknima, u liječenju pacijenata s dijabetesom.Svih jedanaest studija dovelo je do poboljšanih razina šećera u krvi i kolesterola. (Usput rečeno, uzimanje biljnih vlakana u obliku dodataka prehrani, iako korisno, nije imalo iste konzistentne učinke kao prelazak na prehranu cjelovitim namirnicama biljnog podrijetla.)-1

MOĆ NAVIKE

Kao što možete vidjeti na temelju ovih rezultata, dijabetes je moguće pobijediti. Dvije nedavne studije proučavale su utjecaj kombinacije prehrane i vježbe na ovu bolest.22,23

Jedna studija podijelila je 3.234 nedijabetičara u opasnosti da dobiju dijabetes (povišen šećer u krvi) u tri skupine.22 Jedna grupa, kontrolna, primala je standardne informacije o prehrani i placebo lijek (bez učinka), druga je primala standardne informacije o prehrani i lijek metformin, a treća grupa je primila »intenzivnu« intervenciju u način života, koja

157

K I N t b K A b l U D I J A

je uključivala prehranu umjereno siromašnu mastima i plan vježbanja za gubitak barem 7% tjelesne težine. Nakon gotovo tri godine grupa s izmijenjenim načinom života imala je 58% manje slučajeva dijabetesa od kontrolne skupine. Grupa s lijekovima imala je samo 3 1 % manje slučajeva. U usporedbi s kontrolnom, oba su tretmana djelovala, ali je jasno da je promjena načina života daleko moćnija i sigurnija od jednostavnog uzimanja lijeka. Osim toga, promjena načina života bila bi djelotvorna i kod rješavanja drugih zdravstve­nih problema, dok lijek ne bi.

Druga studija također je utvrdila da bi se stopa dijabetesa mogla smanjiti za 58% tek uz blage promjene načina života, uključujući vježbanje, gubitak težine i prehranu umjereno siromašnu mastima.23 Zamislite što bi se dogodilo kad bi ljudi u potpunosti prihvatili najzdraviju prehranu: prehranu cjelovitim biljnim namirnicama. Uvjeren sam da bi bilo moguće spriječiti doslovno sve slučajeve dijabetesa tipa 2. Nažalost, loša informiranost i ukorijenjene navike imaju razoran učinak po naše zdra­vlje. Naša nas navika jedenja hot-doga, hamburgera i pomfrita ubija. Čak ni dr. James Anderson, koji je postigao izvanredne rezultate s mnogim pacijentima prepisujući gotovo vegetarijansku prehranu nije imun na navike u pružanju zdravstvenih savje­ta. Tako piše: «ldealna je prehrana koja pruža 70% kalorija u obliku ugljikohidrata i do 70 g vlakana dnevno jer nudi najveće koristi po zdravlje za osobe s dijabetesom. Međutim, takva prehrana dopušta samo jednu do dvije unce mesa dnevno (28-56 g), a mnogima je i nepraktična za primjenu.«20 Zašto profesor Anderson, koji je izvrstan istraživač, kaže daje takva prehrana »nepraktična« i time stvara predrasude kod svo­jih slušatelja čak i prije nego što razmotre dokaze?

Istina, mijenjanje vašeg načina života može se činiti nepraktičnim. Može se činiti ne­praktičnim odreći se mesa i masne hrane, ali pitam se koliko je praktično imati 160 kila i dijabetes tipa 2 u dobi od petnaest godina, poput djevojke spomenute na po­četku ovog poglavlja. Pitam se koliko je praktično doživotno stanje koje se ne može izliječiti ni lijekovima ni kirurgijom. Stanje koje često vodi do bolesti srca, moždanog udara, sljepila ili amputacija, stanje koje zahtijeva da si svakodnevno dajete injekcije inzulina do kraja života.

Radikalna promjena naše prehrane može biti «nepraktična», ali može biti i toga vri­jedna.

158

Česte vrste raka: rak dojke, prostate,

debelog crijeva (kolona i rektuma)

MOJA KARIJERA V E L I K I M je dijelom bila usredotočena na proučavanje raka. Moj la­boratorijski rad bio je fokusiran na nekoliko vrsta raka, uključujući rak jetre, dojke i gušterače. K tomu, i neki od najimpresivnijih podataka iz Kine bili su povezani s rakom. Za taj životni rad Američki institut za istraživanje raka 1998. ljubazno mi je dodijelio njihovu Nagradu za uspjehe u istraživanju.

Izvanredno velik broj knjiga sažeo je dokaze o utjecaju prehrane na razne oblike raka, od kojih svaki ima svoje specifičnosti. Ali ja sam utvrdio da su učinci prehrane na vr­ste raka o kojima će ovdje biti riječi doslovno jednaki za sve vrste raka, bez obzira jesu li inicirani različitim faktorima ili smješteni u različitim dijelovima tijela. Koristeći taj princip, raspravu mogu ograničiti na tri vrste raka, što će mi omogućiti da u ostatku knjige više prostora posvetim drugim bolestima osim raka kako bih pokazao širinu dokaza koji hranu povezuju s mnogim zdravstvenim pitanjima. Odlučio sam pojasniti tri vrste raka koje pogađaju stotine tisuća Amerikanaca i koje u većini slučajeva predstavljaju i druge vrste raka: dva reproduktivna raka kojima se

159

posvećuje mnogo pažnje, rak dojke i rak prostate, le rak probavnog trakta, rak debe­log crijeva - drugi vodeći uzrok smrti od raka, nakon raka pluća.

RAK DOJKE i

Bilo je to u proljeće prije gotovo deset godina. Nalazio sam se u svom uredu u Comellu kad su mi rekli da je na telefonskoj liniji jedna žena s pitanjem u vezi s rakom dojke. «Imam jaku povijest raka dojke u obitelji«, rekla je Betty. «Moja majka i baka umrle su od te bolesti, a mojoj četrdesetpetogodišnjoj sestri nedavno su je dijagnosticirali. S obzirom na taj obiteljski problem ne mogu a da ne strahujem za svoju devetogodišnju kćer. Uskoro će dobiti mjesečnicu i brinem se zbog njenog rizika od raka dojke.» Strah joj se mogao osjetiti u glasu. «Vidjela sam brojna istraživanja koja pokazuju da je obiteljska povijest važna, pa se bojim da je neizbježno da će moja kći dobiti rak dojke. Jedna od opcija o kojima razmišljam je mastektomija kod moje kćeri kojom bi uklonila obje dojke. Imate li nekakav savjet?«

Ta je žena bila u izuzetno teškom položaju. Da li da dopusti da joj kći odraste u smrtnoj zamci ili da odraste bez grudi? Premda ekstremno, ovo pitanje oslikava brojna slična.pi-tanja s kojima se svakoga dana suočavaju tisuće žena diljem svijeta. Takva su pitanja posebno potaknuli rani izvještaji o otkriću gena za rak dojke - BRCA-1. Udarni članci u New York Timesu i drugim novinama i magazinima razvikali su to otkriće kao ogroman napredak. Uzbuđenje oko BRCA-1, koje sada također uključuje BRCA-2, učvrstilo je predodžbu da je rak dojke rezultat loše sreće s genima. To je izazvalo velik strah među ljudima s obiteljskom poviješću raka dojke. Također je stvorilo uzbuđenje među znanstvenicima i farmaceutskim kompanijama. Postojala je velika mogućnost da će nove tehnologije biti u stanju procijeniti ukupan rizik od raka dojke kod žena pomoću genetskog testiranja. Nadali su se da bi mogli manipulirati novim genom na način da spriječe ili liječe rak dojke. Novinari su počeli užurbano prevoditi birane djeliće tih infor­macija javnosti, uvelike se oslanjajući na genetski fatalistički stav. Nema sumnje da je to doprinijelo zabrinutosti majki poput Betty.

«Pa, najprije vam moram reći da ja nisam liječnik« - rekao sam. «Ne mogu vam pomoći savjetima oko dijagnoze ili terapije. To treba učinili vaš liječnik. Međutim, ja vam mogu reći nešto o trenutnim istraživanjima na općenitiji način, ako vam to može biti od pomoći.«

«Da» - odvratila je - «to je ono što sam željela.« Rekao sam joj ponešto o Kineskoj studiji i važnoj ulozi prehrane. Rekao sam joj da samo zato što netko ima gen za bolest ne znači da će neizbježno dobiti rak: ugledne studije izvijestile su da se tek za vrlo mali postotak slučajeva raka može okriviti isključivo gene.

160

C b S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

Iznenadilo me koliko je malo znala o prehrani. Mislila je da su geni jedini faktor koji odre­đuje rizik. Nije bila svjesna da je i hrana također važan faktor za rak dojke. Razgovarali smo nekih dvadeset ili trideset minuta, što je malo vremena za tako važnu temu. Na kraju razgovora imao sam osjećaj da nije bila zadovoljna onim što sam joj rekao. Možda je to bilo zbog mog konzervativnog, znanstvenog načina objašnjavanja, ili zato što sam oklijevao dati joj preporuku. Možda je, mislio sam, već bila odlučila da će ići na operaciju.

Zahvalila mi je na mom vremenu, a ja sam joj poželio svako dobro. Sjećam se da sam ra­zmišljao o tome kako me ljudi često pitaju o konkretnim zdravstvenim situacijama i kako je ovo bilo jedno od najneobičnijih pitanja. Betty, međutim, nije bila jedina. Jedna druga žena također je razgovarala sa mnom o mogućnosti da svoju mlađu kćer podvrgne kirurškom uklanjanju obje dojke. Druge žene koje su već imale jednu odstranjenu dojku razmišljale su o odstranjenju i druge kao pre­ventivnoj mjeri. Jasno je daje rak dojke važan problem u našem društvu. Jednoj od osam američkih žena - što je jedna od najviših stopa u svijetu - tijekom života bit će dijagnosticirana ova bo­lest. Građanske organizacije za rak dojke raširene su, jake, relativno dobro financirane i izvanredno aktivne u usporedbi s drugim zdravstvenim aktivističkim organizacijama. Ta bolest, možda više od ijedne druge, izaziva paniku i strah među ženama. Kada danas razmišljam o tom razgovoru s Betty imam dojam da sam trebao staviti jači naglasak na važnost koju prehrana igra kod raku dojke. Još uvijek joj ne bih bio u stanju dati klinički savjet, ali informacije kojima danas raspolažem mogle bi joj biti od veće ko­risti. Dakle, što bih joj danas rekao?

FAKTORI RIZIKA

Postoje barem četiri važna faktora rizika za rak dojke na koje djeluje prehrana, kao što pokazuje Slika 8.1. Mnogi od tih odnosa potvrđeni su u Kineskoj studiji nakon što su bili pouzdano utvrđeni u drugim istraživanjima.

K I N E S K A S T U D I J A

Prema našim podacima iz Kineske studije, izlaganje estrogenu tijekom života1 barem je 2,5-3 puta veće među ženama na Zapadu negoli među ženama u ruralnoj Kini. Ogromna je to razlika za tako presudno važan hormon.2 Da se poslužim riječima jedne od vodećih svjetskih grupa za istraživanje raka dojke,3 «postoji obilje dokaza da su razine estrogena odlučujući faktor za rizik od raka dojke.«4,5 Estrogen izravno sudjeluje u procesu raka.67 Osim toga, obično ukazuje na prisutnost drugih ženskih hormona 8 1 2 koji imaju ulogu u riziku od raka dojke."'7 Povišene razine estrogena i po­vezanih hormona rezultat su konzumacije tipične zapadne prehrane, bogate mastima i životinjskim bjelančevinama a siromašne prehrambenim vlaknima.3,13'18

Razlika u razinama estrogena između žena u ruralnoj Kini i žena na Zapadu19 tim je izvanrednija što je prethodni izvještaj20 utvrdio da smanjenje razine estrogena od samo 17 posto može biti uzrok golemih razlika u stopama raka dojke kad se uspo­ređuju različite zemlje. Zamislite, onda, što bi 26-63% niže razine estrogena u krvi i

162

C E S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

osam do devet reproduktivnih godina manje moglo značiti, kao što smo utvrdili u Kineskoj studiji.

Predodžba da je izloženost estrogenu od presudne važnosti za rak dojke3,21,22 važna je zato što prehrana ima glavnu ulogu u određivanju izloženosti estrogenu. To sugerira da se rizik od raka dojke može spriječiti ako jedemo namirnice koje održavaju razine estrogena pod kontrolom. Žalosna je istina da većina žena jednostavno nije svjesna tih dokaza. Kad bi odgovorne i vjerodostojne agencije za javno zdravstvo objavljivale te informacije na pravi način, vjerujem da bi mnogo više mladih žena poduzimalo vrlo konkretne, vrlo djelotvorne korake u cilju izbjegavanja ove grozne bolesti.

UOBIČAJENA PITANJA

G e n i

Razumljivo, ove se bolesti najviše boje žene koje imaju obiteljsku povijest raka dojke. Obiteljska povijest implicira da geni igraju ulogu u razvoju raka dojke. No, čujem prevelik broj ljudi koji govore otprilike ovo: «Sve se to nasljeduje u obitelji«, negira­jući da mogu učiniti bilo što da si pomognu. Taj ialalistički stav briše osjećaj osobne odgovornosti za vlastito zdravlje i bitno ograničava dostupne opcije. Istina je da ako imate obiteljsku povijest raka dojke imate povećan rizik da ćete od te bolesti i oboljeti.23,21 Međutim, jedna istraživačka skupina utvrdila je da se manje od 3% svih slučajeva raka dojke može pripisati obiteljskoj povijesti.2'1 Iako su druge grupe procijenile da je viši postotak slučajeva rezultat obiteljske povijesti,25 ogromna većina slučajeva raka dojke kod američkih žena nije rezultat obiteljske povijesti ili gena. Ali genetski fatalizam nastavlja definirati nacionalna gledišta. Medu genima koji utječu na rizik od raka dojke BRCA-1 i BRCA-2 zaokupili su naj­više pažnje od njihovog otkrića 1994. 2 6 2 9 Ti geni, kada mutiraju, nose povišen rizik za rak dojke i rak jajnika.30,31 Ti mutirani geni mogu se prenositi s generacije na gene­raciju, drugim riječima - nasljedni se.

Međutim, zbog ushita radi tih otkrića druge informacije ostale su zanemarene. Kao prvo, samo 0,2% pojedinaca u širokoj populaciji (1 na 500) nosi mutirani oblik tih ge­na.25 Zbog rijetkosti tih genetskih aberacija, svega nekoliko postotaka slučajeva raka dojke u širokoj populaciji može se pripisati mutiranim BRCA-1 ili BRCA-2 genima.32" ,33 Kao drugo, ti geni nisu jedini geni koji sudjeluju u razvoju ove bolesti32, izvjesno je da će biti otkriveni mnogi drugi. Treće, sama prisutnost BRCA-1, BRCA-2 ili drugih gena koji utječu na rak dojke ne znači da će se bolest pojaviti. Faktori prehrane i oko­line imaju ključnu ulogu u određivanju hoće li doći do ekspresije tih gena. Jedan nedavni rad31 proanalizirao je dvadeset i dvije studije u kojima je procijenjen rizik od raka dojke (i jajnika) među ženama koje nose mutirane BRCA-1 i BRCA-2

S iznimkom kolesterola u krvi, ostala ti faktora rizika varijacije su na istu temu - izla­ganje prevelikim količinama ženskih hormona, uključujući estrogen i progesteron, vodi k povećanom riziku od raka dojke. Žene koje konzumiraju prehranu bogatu namirnicama životinjskog podrijetla, uz smanjenu količinu cjelovitih namirnica bilj­nog podrijetla, ulaze u pubertet ranije a u menopauzu kasnije i tako produljuju svoj reproduktivni život. Ujedno imaju više razine ženskih hormona tijekom cijelog živo­ta, kao što je prikazano na slici 8.2.

K I N E S K A b I U U I J A

gene. Ukupno, rizik od bolesti bio je 65% za rak dojke i 39% za rak jajnika do sedam­desete godine za žene s BRCA-1, te 4 5 % odnosno 11% posto za žene s BRCA-2. Žene s tim genima svakako su suočene s visokim rizikom za rak dojke. Ali čak i medu tim ženama s visokim rizikom još uvijek ima dobrih razloga da vjerujemo kako bi veće posvećivanje pažnje prehrani vjerojatno donijelo bogatu nagradu. Otprilike polovica

žena koje nose te rijetke, snažne gene ne dobije rak dojke.

Ukratko, iako je otkriće BRCA-1 i BRCA-2 gena dalo važnu dimenziju slici o raku dojke, prejak naglasak rta te konkretne gene i genetske uzroke općenito nije opra­vdan.

Ne želim umanjiti važnost poznavanja svega što se može spoznati o tim genima za mali broj žena koje ih nose. Moramo se, međutim, podsjetiti da se ti geni moraju »izraziti » kako bi sudjelovali u nastanku bolesti, a prehrana može na to utjecati. U trećem poglavlju već smo vidjeli kako prehrana bogata bjelančevinama životinjskog podrijetla ima mogućnost kontrole ekspresije gena.

P r e g l e d i i n e p r e h r a m b e n a p r e v e n c i j a Uza sve te nove informacije o genetskim rizicima i obiteljskoj povijesti često se žene potiče da odlaze na preglede za rano otkrivanje raka dojke. Pregled je razuman korak, posebno za žene koje su pozitivne na BRCA gene. Ali važno je zapamtiti da odlazak na mamografiju ili gensko testiranje kako biste vidjeli imate li BRCA gene ne predstavlja prevenciju raka dojke. Pregled je samo provjera kako bi se utvrdilo da li je bolest napredovala do vidlji­vog stanja. Neke studije11 111 utvrdile su da žene koje često odlaze na mamografiju imaju blago niže stope smrtnosti od žena koje ne odlaze često na mamografiju. To implicira da terapije protiv raka imaju veće izglede za uspjeh ukoliko se rak otkrije u ranijem stadiju. Vjerojatno je to točno, ali postoje određeni problemi oko načina na koji se statistika koristi u ovoj raspravi.

Jedna od statistika koje su korištene kao potvrda prednosti ranog otkrivanja i lije­čenja je da je nakon dijagnosticiranja raka dojke vjerojatnost preživljavanja barem pet godina viša nego ikada ranije.37 To zapravo znači da uz agresivnu kampanju za redovite preglede mnoge žene svoj rak dojke otkrivaju u ranijim stadijima bolesti. Kada se bolest otkrije u ranijem stadiju manje je vjerojatno da će dovesti do smrti unutar pet godina, bez obzira na liječenje. Posljedično, moguće je da imamo bolju

stopu preživljavanja unutar pet godina jednostavno zato što žene otkrivaju da imaju

rak dojke ranije u procesu razvoja bolesti, a ne zato što se naše liječenje s vremenom

poboljšalo.™

Osim trenutnih metoda pregleda promiču se i druge neprehrambene opcije pre­vencije. One su posebno zanimljive ženama koje imaju visok rizik od raka dojke

164

L t i i t V K b l t KAKA: KAK U U J K b , KKOŠTATE, D E B E L O G C R I J E V A

zbog obiteljske povijesti i/ili prisutnosti BRCA gena. Te opcije uključuju uzimanje lijekova kao stoje tamoxifen i/ili maslektomiju.

Tamoxifen je jedan od najpopularnijih lijekova za prevenciju raka dojke,3910 ali du­goročne koristi od te opcije nisu razvidne. Jedna velika studija iz SAD-a pokazala je daje tamoxifen koji je u razdoblju od četiri godine davan ženama s povećanim ri­zikom od raka dojke smanjio broj slučajeva za impresivnih 49%. 1 1 Međutim, korist bi mogla biti ograničena na žene čije su razine estrogena vrlo visoke. Taj je rezultat naveo američku Državnu upravu za hranu i lijekove da odobri upotrebu tamoxife-na za žene koje ispunjavaju određene kriterije.12 Druge studije sugeriraju da entu­zijazam oko ovog lijeka nije opravdan. Dva manje opsežna europska ispitivanja1 3" nisu uspjela utvrditi bilo kakve statističke koristi od tamoxifena, dovodeći pomalo u sumnju dramatičnu korist od njegove primjene. Osim toga, postoji dodatna za­brinutost da tamoxifen povećava rizik od moždanog udara, raka maternice, kata­rakti, tromboze dubokih vena i plućne embolije, iako se i dalje smatra da ukupne koristi od prevencije raka dojke nadmašuju rizike.12 Istraženi su i drugi spojevi kao alternative tamoxifen!!, ali ti su lijekovi opterećeni ograničenom djelotvornošću i/ili nekima od istih uznemirujućih nuspojava.45,46

Lijekovi poput tamoksifena i njegovih novijih analoga smatraju se antiestrogenskim

lijekovima. Oni praktično djeluju smanjujući aktivnost estrogena za koji se zna da je povezan s povišenim rizikom od raka dojke.4 s Moje je pitanje jednostavno: zašto se ne zapitamo zbog čega je uopće estrogen tako visok, a kada otkrijemo njegovo prehrambeno podrijetlo, zašto tada ne bismo ispravili taj uzrok? Sada imamo do­voljno informacija da pokažemo kako prehrana siromašna bjelančevinama živo­tinjskog podrijetla, siromašna mastima a bogata cjelovitim biljnim namirnicama snižava razine estrogena. Umjesto da kao rješenje predložimo promjenu prehrane, trošimo stotine milijuna dolara na razvoj i reklamiranje lijeka koji može i ne mora djelovati i koji će gotovo sigurno imati neželjene nuspojave.

Sposobnost kontrole ženskih hormona prehrambenim čimbenicima odavno je po­znata istraživačkoj zajednici, ali jedna nedavna studija posebno je impresivna.17

Nekoliko ženskih hormona čije razine rastu s ulaskom u pubertet sniženo je za 20 do 30% (čak 50% niže razine progesterona!) jednostavno lime što su djevojčice u dobi od osam do deset godina tijekom sedam godina konzumirale prehranu umje­reno siromašnu mastima i siromašnu životinjskim namirnicama.1 7 Izvanredni su to rezultati jer su postignuti uz umjerenu promjenu prehrane i u kritičnom razdoblju života djevojaka, kada se sije prvo sjeme raka dojke. Te su djevojke konzumirale prehranu s ne više od 2 8 % masti i manje od 150 mg kolesterola dnevno, dakle umjerenu prehranu biljnim namirnicama. Da su konzumirale prehranu bez ika­kvih životinjskih namirnica i da su s njom počele ranije u životu vjerujem da bi

Ko

Kl N Lb KA S I U D I J A

imale još veće koristi, uključujući kasniji ulazak u pubertet i još niži rizik od raka

dojke kasnije u životu.

Žene s visokim rizikom od raka dojke imaju tri mogućnosti: gledati i čekati, uzimati

lijek tamoxifen do kraja života ili podvrgnuti se mastektomiji. Trebala bi postojati če­

tvrta mogućnost: konzumirati prehranu bez namirnica životinjskog podrijetla i siro­

mašnu rafiniranim ugljikohidratima, uz redovite kontrole za one s visokim rizikom.

Vjerujem u korisnost ove četvrte mogućnosti čak i za žene koje su već imale prvu

mastektomiju. Primjena prehrane kao djelotvornog tretmana za već dijagnosticira­

nu bolest dobro je dokumentirana u studijama na ljudima s uznapredovalom bolesti

srca, l s i y klinički dokumentiranim dijabetesom tipa 2 (pogledati sedmo poglavlje),

uznapredovalim melanomom5 0 (smrtonosan rak kože) i, u studijama na pokusnim

životinjama,51 rakom jetre.

K e m i k a l i j e i z o k o l i š a

Već se godinama vodi još jedna rasprava u vezi s rakom dojke. Riječ je o kemikali­

jama iz okoliša. Dokazano je da te široko rasprostranjene kemikalije narušavaju rad

hormona iako nije sigurno koje hormone kod ljudi narušavaju. Te kemikalije također

mogu uzrokovati reproduktivne anomalije, urođene defekte i dijabetes tipa 2.

Mnogo je različitih tipova štetnih kemikalija, a većina njih obično se povezuje s indu­

strijskim zagađenjem. Jedna skupina, koja uključuje dioksine i poliklorirane bifcnile

(PCB), zadržava se u okolišu zato što se ne metaboliziraju nakon unosa hranom.

Zbog toga se ne izlučuju iz tijela. Zbog nepostojanja metabolizma te se kemikalije

nagomilavaju u tjelesnim maslima i mlijeku dojilja. Za neke od tih kemikalija po­

znato je da potiču rast stanica raka, premda ljudi vjerojatno nisu značajnije ugroženi

ukoliko ne konzumiraju pretjerane količine mesa, mlijeka i ribe. Točnije, 90% do 95%

našeg izlaganja tim kemikalijama posljedica je konzumiranja životinjskih proizvoda,

što je još jedan razlog zašto konzumiranje hrane životinjskog podrijetla može biti

riskantno.

Postoji druga skupina tih kemikalija iz okoline koje se općenito smatraju značajnim

uzrocima raka dojke52 kao i drugih vrsta raka. Zovu se PAU (policiklički aromatski

ugljikovodici), a nalaze se u ispušnim plinovima automobila, industrijskom dimu,

proizvodima od katrana i dimu cigareta, pored drugih procesa uobičajenih u indu­

strijskom društvu. Za razliku od PCB-a i dioksina, kada konzumiramo PAU-ove (u

hrani i vodi) možemo ih metabolizirati i izlučiti. Ali postoji problem: kad se PAU-ovi

metaboliziraju u tijelu, stvaraju međuprodukte koji reagiraju s DNK i stvaraju čvrsto

vezane komplekse ili adukte (pogledati treće poglavlje). To je prvi korak u nastajanju

raka. U stvari, nedavno je dokazano da te kemikalije negativno utječu na BRCA-1 i

BRCA-2 gene raka dojke uzgojene u laboratoriju.51

166

Č E S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

U trećem poglavlju opisao sam studije provedene u mom laboratoriju koje pokazuju

da kada se u tijelo unese vrlo kancerogena tvar, brzina kojom uzrokuje probleme

uglavnom je pod kontrolom prehrane. Tako je i brzina kojom se PAU-ovi metaboli­

ziraju u produkte koji se vežu za DNK velikim dijelom pod kontrolom onoga što je­

demo. Jednostavno rečeno, konzumiranje prehrane zapadnog tipa povećat će brzinu

kojom se kancerogene kemikalije poput PAU-ova vežu za DNK i stvaraju produkte

koji uzrokuju rak.

Zato kad je jedna nedavna studija otkrila blago povišene razine PAU-DNK adukata

kod žena s rakom dojke u Long Islandu, New York,51 moguće je da su te žene konzu­

mirale prehranu s nešto više mesa, s t o j e povećalo vezanje PAU-ova za DNK. Posve je

moguće da količina unesenih PAU-ova nije imala nikakve veze s povećanjem rizika

od raka dojke. U stvari, u toj studiji činilo se da broj PAU-DNK adukata kod tih žena

nije povezan s izlaganjem PAU-ovima.5'1 Kako je to moguće? Možda su sve žene u toj

studiji s Long Islanda unosile u sebe relativno ujednačene, niske razine PAU-ova, a

samo su one koje su kasnije dobile rak dojke jele prehranu bogatu mastima i živo­

tinjskim bjelančevinama, što je uzrokovalo da se više progutanih PAU-ova veže za

njihove DNK.

U toj istoj studiji s Long Islanda rak dojke nije bio povezan s PCB-ovima i dioksini-

ma, kemikalijama koje se ne mogu metabolizirati.55 Kao rezultat te studije, galama

oko povezanosti između kemikalija iz okoliša i raka dojke donekle se stišala. Ti i dru­

gi rezultati navode na zaključak da kemikalije iz okoliša imaju daleko manje značajnu

ulogu za rak dojke od vrste hrane koju jedemo.

H o r m o n s k a n a d o m j e s n a t e r a p i j a

Moram ukratko spomenuti još samo jedno pitanje vezano uz rak dojke: upotrebu

hormonske nadomjesne terapije (HNT) koja povećava rizik od raka dojke. HNT uzi­

maju mnoge žene kako bi ublažile neugodne učinke menopauze, zaštitile zdravlje

kostiju i spriječile koronarnu bolest srca.56 Međutim, danas se sve više priznaje da

HNT nije toliko blagotvoran koliko se nekad mislilo i da može imati određene ozbilj­

ne nuspojave. Dakle, što su činjenice?

Ovaj komentar pišem u pravo vrijeme jer su u proteklih godinu dana objavljeni re­

zultati nekih velikih ispitivanja upotrebe HNT-a.56 Posebno su zanimljiva dva velika

randomizirana intervencijska ispitivanja: Inicijativa za zdravlje žena (WHI) 5 7 i Stu­

dija srca i nadomjesnog estrogena/progestina (HERS). 5 8 Među ženama koje uzimaju

HNT nakon 5,2 godine WHI ispitivanje pokazuje 26%-tno povećanje broja slučajeva

raka dojke, dok HERS studija pokazuje još veće povećanje od 30%. 5 9 Te su studije

konzistentne. Čini se da povećano izlaganje ženskim hormonima, kroz HNT, zaista

vodi do povećane stope raka dojke.

K I N E S K A S T U D I J A

Smatralo se da je HNT povezan s nižim stopama koronarne bolesti srca.5" Međutim, to nije nužno istina. U velikom WHI ispitivanju, na svakih 10.000 zdravih žena u postmenopauzi koje su uzimale HNT bilo je sedam žena više s bolesti srca, osam više s moždanim udarom i osam više s plućnom embolijom57 - suprotno onome što se očekivalo. HNT zapravo možda čak i povećava rizik od kardiovaskularne bolesti. S druge strane, HNT je zaista pokazao pozitivan utjecaj na kolorektalni rak i stopu pri­jeloma kostiju. Na svakih 10.000 žena bilo je šest slučajeva koloreklalnog raka manje kao i pet prijeloma kostiju manje.57

Kako, dakle, donijeti odluku na temelju takvih informacija? Zbrajajući i oduzimajući brojke možemo vidjeti da bi HNT lako mogao izazivati više štete nego koristi. Može­mo zasebno govoriti svakoj ženi da sama donese odluku ovisno o tome koje se bolesti i koje neugodnosti najviše boji, što će mnogi liječnici vjerojatno i učiniti. Ali to može biti teška odluka za žene koje se bore s menopauzom. Te žene moraju izabrati hoće U bez pomoći proživjeti emocionalne i tjelesne simptome menopauze kako bi sačuvale nizak rizik od raka dojke ili će uzimati HNT kako bi ublažile svoje menopauzalne neugodnosti i time povećati svoj rizik od raka dojke, a možda i kardiovaskularne bo­lesti. Malo je reći da me takav scenarij uznemiruje. Potrošili smo preko milijardu do­lara na istraživanje i razvoj tih medicinskih pripravaka za HNT, a sve što smo dobili je nekoliko prividnih pluseva i vjerojatno još više minusa. Nazvati to uznemirujućim bio bi eufemizam.

Umjesto da se oslanjamo na HNT, ja predlažem bolji način - hranu. Argument ide ovako:

• Tijekom reproduktivnih godina razine hormona su povišene, iako razine kod žena čija se prehrana temelji na biljnim namirnicama nisu toliko povišene.

• Kada žene koje dođu do kraja svog reproduktivnog razdoblja potpuno je prirodno da reproduktivni hormoni svih žena padnu na nisku «osnovnu» razinu. • Kada su reproduktivne godine na izmaku, niže razine hormona kod vegetarijanki ne padaju tako naglo kao kod žena koje jedu meso. Koristeći hipotetske brojke za ilustraciju, razine kod vegetarijanki mogu pasti s četrdeset na petnaest umjesto sa šezdeset na petnaest, kao što je slučaj kod žena koje jedu meso.

• Te naprasne promjene razina hormona u tijelu uzrok su simptoma menopauze. • Stoga, prehrana namirnicama biljnog podrijetla vodi do manje ozbiljnih padova razina hormona i blaže menopauze.

Taj je argument izuzetno razuman na temelju onoga što znamo, iako bi dodatne stu­dije bile od koristi. Ali čak i ako buduće studije ne potvrde ove pojedinosti, prehrana na biljnoj osnovi i dalje nudi najniži rizik za rak dojke i bolesti srca iz drugih razloga.

- -

C E S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

Ona bi mogla biti najbolje od oba svijeta, nešto što nijedan lijek ne može ponuditi. Kad se radi o svakom pojedinom pitanju povezanom s rizikom od raka dojke (pri­mjena tamoxifena, primjena HNT-a, izloženost kemikalijama iz okoline, preventi­vna mastektomija) uvjeren sam da su ti postupci ometanja koja nas sprječavaju da uzmemo u obzir sigurniju i daleko korisniju prehrambenu strategiju. Od presudne je važnosti da izmijenimo način na koji razmišljamo o toj bolesti i da te informacije pružimo ženama kojima su potrebne.

RAK DEBELOG CRIJEVA (UKLJUČUJUĆI KOLON I REKTUM)

Potkraj lipnja 2002. George W. Bush predao je predsjedničke ovlasti Dicku Chene)ai na otprilike dva sata dok je on bio na kolonoskopiji. Zbog implikacija koje je kolono-skopija predsjednika Busha imala za svjetsku politiku priča je dospjela u nacionalne vijesti, a pregledi kolona i rektuma nakratko su se našli u središtu pažnje. Diljem ze­mlje od komičara koji su pričali viceve do voditelja vijesti koji su opisivali dramu, svi su iznenada nakratko govorili o toj kolonoskopiji i čemu ona služi. Bio je to rijedak trenutak u kojem je nacija usmjerila svoju pozornost na neke od najvećih ubojica među bolestima: rak kolona i rektuma.

Budući da i rak kolona i rak rektuma spadaju u rak debelog crijeva te zbog drugih sličnosti medu njima, često ih grupiramo zajedno pod nazivom kolorektalni rak. Ko­lorektalni rak četvrti je najčešći oblik raka u svijetu, gledajući ukupan mortalitet.60

Četvrti je po učestalosti u SAD-u: 6% Amerikanaca tijekom života dobit će ovaj rak.37

Neki čak tvrde da će do dobi od sedamdeset godina polovica stanovništva «pozapa-dnjenih» zemalja dobiti tumor na debelom crijevu te da će 10% tih slučajeva napre­dovati do malignosti.61

GEOGRAFSKA NEUJEDNAČENOST

Sjeverna Amerika, Europa, Australija i bogatije zemlje Azije (Japan, Singapur) ima­ju vrlo visoke stope koloreklalnog raka, dok Afrika, Azija i veći dio Srednje i Južne Amerike imaju vrlo niske stope ovog raka. Na primjer, Češka ima stopu smrtnosti od 34,19 na 100.000 muškaraca, dok Bangladeš ima stopu smrtnosti od 0,63 na 100.000 muškaraca!6 2 6 3 Slika 8.3 prikazuje usporedbu prosječnih stopa smrtnosti između ra­zvijenijih i manje razvijenih zemalja; sve su te stope dobno prilagođene. Činjenica da postoje ogromne razlike u stopama smrtnosti između različitih zemalja poznata je već desetljećima. Pitanje je uvijek bilo - zašto. Mogu li se razlike pripisati genetici ili okolišu?

169

K I N E S K A S T U D I J A

Čini se da vanjski faktori, uključujući prehranu, imaju najvažniju ulogu u kolorektal-

nom raku. Studije migranata pokazale su da kada ljudi presele iz područja s niskim

rizikom od raka u područje s visokim rizikom od raka unutar dvije generacije popri­

me visok rizik.''4 To navodi na zaključak da su prehrana i način života važni uzroci

ovog raka. Druge studije također su utvrdile da se stope kolorektalnog raka rapidno

mijenjaju s promjenom prehrane ili načina života stanovništva. Te brze promjene

učestalosti raka unutar jedne populacije nikako se ne daju objasniti promjenama u

naslijeđenim genima. U kontekstu ljudskog društva potrebne su tisuće godina za na­

stanak raširenih, trajnih promjena u naslijeđenim genima koje se prenose s jedne

generacije na drugu. Jasno je da nešto u načinu života ili okolini sprječava ili pojačava

rizik od kolorektalnog raka.

U jednom prekretničkom radu objavljenom prije tridesetak godina istraživači su

usporedili okolinske faktore i učestalost raka u trideset i dvije zemlje širom svijeta.65

Jedna od najjačih veza između bilo kojeg raka i bilo kojeg prehrambenog faktora bila

je između raka kolona i unosa mesa. Slika 8.4 prikazuje tu vezu za žene u dvadeset i

tri različite zemlje.

U tom izvještaju zemlje u kojima se jelo više mesa, više životinjskih bjelančevina,

više šećera a manje žitarica imale su daleko više stope raka kolona.05 Drugi istraživač

kojeg sam spomenuo u četvrtom poglavlju, Denis Burkitt, postavio je hipotezu da

je unos prehrambenih vlakana od temeljne važnosti za zdravlje probave općenito.

170

Č E S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

On je usporedio uzorke stolice i unos vlakana u Africi i Europi te zaključio da je

lcolorektalni rak uglavnom rezultat niskog unosa vlakana.66 Podsjetimo se, vlakna se

nalaze isključivo u hrani biljnog podrijetla. Vlakna su dio biljke koji naše tijelo ne

može probaviti. Koristeći podatke iz druge poznate studije koja je usporedila načine

prehrane u sedam zemalja, znanstvenici su utvrdili da je unos dodatnih deset grama

prehrambenih vlakana snizio dugoročni rizik od raka debelog crijeva za 33%. 6 7 Deset

grama vlakana naći ćete u jednoj šalici malina, jednoj azijskoj krušci ili jednoj šalici

graška. Šalica bilo koje vrste graha sadrži znatno više od deset grama vlakana.

Na temelju svih ovih istraživanja čini se očiglednim da se ima što za reći o važnosti

prehrane za kolorektalni rak. Ali što je točno to što sprječava rak debelog crijeva i

rektuma? Jesu li to vlakna? Voće i povrće? Ugljikohidrati? Je li to mlijeko? Postoje

mišljenja da svaka od tih namirnica ima ulogu u tome. Vodila se ogorčena rasprava,

no rijetko je postignuta suglasnost oko konkretnih odgovora.

SPECIFIČAN LIJEK

Velik dio rasprave tijekom proteklih dvadeset i pet godina o prehrambenim vlakni­

ma i njihovoj vezi s rakom debelog crijeva počeo je s Burkittovim radom u Africi.

K I N E S K A S T U D I J A

Zbog Burkittovog ugleda mnogi su ljudi povjerovali da su vlakna izvor koloreklalnog zdravlja. Možda ste već čuli da su vlakna dobra za prevenciju raka debelog crijeva. Zasigurno ste barem čuli da vlakna pomažu «da stvari budu redovite». Nisu li šljive poznate po tome?

Unatoč tome, nitko nikada nije uspio dokazati da su vlakna čarobni štapić u preven­ciji kolorektalnog raka. Postoje važni tehnički razlozi zašto je teško doći do definiti­vnog zaključka u vezi s vlaknima.68 Svi su ti razlozi izravno ili neizravno povezani s činjenicom da prehrambena vlakna nisu jedna, jednostavna tvar koja pruža jednu, jednostavnu korist. Vlakna predstavljaju stotine tvari, a koristi od njih javljaju se kroz izvanredno kompleksan niz biokemijskih i fizioloških procesa. Svaki put kada znan­stvenici procjenjuju unos prehrambenih vlakana moraju odlučiti koje će od stotina podvrsta vlakana mjeriti i koje će metode koristiti. Gotovo je nemoguće utvrditi stan­dardnu proceduru jer je doslovno nemoguće znati što svaka od podvrsta vlakana radi u tijelu.

Nesigurnost zbog nepostojanja standardne procedure potaknula nas je da u našoj Kineskoj studiji mjerimo vlakna na preko dvanaest različitih načina. Kao što sam ukratko objasnio u četvrtom poglavlju, s porastom potrošnje gotovo svih tili tipova vlakana smanjivale su se stope raka debelog crijeva i rektuma.69 Nismo, međutim, mogli dati jasno tumačenje70 o tome koji je tip vlakana posebno važan. Usprkos nesigurnostima i dalje vjerujem da je Burkittova66 početna hipoteza dapre-hrana bogata vlaknima sprječava kolorektalni rak točna i daje dio tog učinka rezultat zajedničkog djelovanja svih tipova vlakana. U stvari, hipoteza da prehrambena vla­kna preveniraju rak debelog crijeva postala je još uvjerljivija. Godine 1990. skupina istraživača pregledala je šezdeset različitih studija o vlaknima i raku kolona.71 Utvr­dili su da je većina studija potvrđivala pretpostavku da vlakna štite od raka debelog crijeva. Primijetili su da kombinirani rezultati pokazuju da su ljudi koji su konzumi­rali najviše vlakana imali 4 3 % niži rizik od raka kolona od ljudi koji su konzumirali najmanje vlakana.71 Oni koji su jeli najviše povrća imali su 52% niži rizik od onih koji su jeli najmanje povrća.71 Ali čak i u tom velikom pregledu dokaza, kako su istaknuli istraživači, «podaci ne dopuštaju utvrđivanje razlike između učinaka koji se mogu pripisati vlaknima i onih učinaka povrća koji se ne mogu pripisati vlaknima.«71 Jesu li dakle vlakna, sama za sebe, čarobni štapić za kojim tragamo? Godine 1990. to još nismo znali.

Dvije godine kasnije, 1992. druga je skupina istraživača proanalizirala trinaest studija u kojima su uspoređeni ljudi sa i bez kolorektalnog raka (anamnestička studija).72

Utvrdili su da su oni koji su konzumirali najviše vlakana imali 47% niži rizik od kolorektalnog raka od onih koji su konzumirali najmanje.72 Preciznije, utvrdili su da kad bi Amerikanci jeli dodatnih trinaest grama vlakana dnevno iz hrane (ne u obliku

172

C E S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

dodataka), otprilike trećina svih slučajeva kolorektalnog raka u SAD-u mogla bi se izbjeći.72 Podsjećam vas, trinaest grama u stvarnom životu predstavlja količinu koja se nalazi u jednoj šalici zrna bilo koje vrste graha.

U novije vrijeme mamutska studija pod nazivom EPIC prikupila je podatke o uno­su vlakana i kolorektalnom raku kod 519.000 ljudi diljem Europe.73 Oni su utvrdili da je 2 0 % ljudi koji su konzumirah najviše vlakana u prehrani, otprilike trideset i četiri grama dnevno, imalo 42% niži rizik od kolorektalnog raka u odnosu na 2 0 % ljudi koji su konzumirali najmanje vlakana u svojoj prehrani, oko trinaest grama dnevno.73 Važno je još jednom istaknuti da su, kao i u svim ovim studijama, pre­hrambena vlakna unošena hranom, a ne u obliku dodataka. Tako je sve što može­mo reći da se čini kako »prehrana bogata vlaknima» značajno smanjuju rizik od kolorektalnog raka. Još uvijek ne možemo reći ništa definitivno o samim izoliranim vlaknima. To znači da pokušaji dodavanja izoliranih vlakana u hranu možda neće donijeti koristi. Ali konzumiranje biljnih namirnica prirodno bogatih vlaknima daje očigledne koristi. U te namirnice spadaju povrće (osim korijenja), voće i cje­lovite žitarice.

Zapravo ne možemo čak ni biti sigurni koliko se od prevencije kolorektalnog raka može pripisati namirnicama s vlaknima, budući da što ljudi više jedu tih namirni­ca, obično konzumiraju manje namirnica životinjskog podrijetla. Drugim riječima, imaju li voće, povrće i cjelovite žitarice zaštitnu ulogu ili je meso opasno? Ili oboje? Jedna nedavno objavljena južnoafrička studija pomogla je odgo­voriti na ta pitanja. Bijeli Južnoafrikanci imaju sedamnaest puta viši rizik od raka debelog crijeva od crnih Južnoafrikanaca. U početku se smatralo da je to rezultat mnogo veće konzumacije prehrambenih vlakana medu crnim Južnoafrikancima zahvaljujući nerafiniranom kukuruzu.71 Međutim, u novije vrijeme crni Južnoafri­kanci sve više konzumiraju industrijski rafiniranu kukuruznu krupicu - kukuruz bez njegovih vlakana. Sada jedu manje vlakana čak i od bijelih Južnoafrikanaca. Ipak, stopa raka debelog crijeva medu crnim stanovništvom ostaje niska,75 zbog čega se postavlja pitanje koliki se dio zaštitnog učinka protiv raka može pripisati isključivo prehrambenim vlaknima. Jedna novija studija76 pokazala je da bi više sto­pe raka debelog crijeva među bijelim Južnoafrikancima lako mogle biti posljedica njihove veće potrošnje životinjskih bjelančevina (77 prema 25 g dnevno), ukupnih masti (115 prema 71 g dnevno) i kolesterola (408 prema 211 mg dnevno), kao stoje vidljivo iz slike 8.5. Znanstvenici su zaključili da bi daleko više stope raka debelog crijeva među bijelim Južnoafrikancima mogle biti u većoj mjeri povezane s koli­činom životinjskih bjelančevina i masti u njihovoj prehrani nego s nedostatkom zaštitne uloge prehrambenih vlakana.76

173

K I N E S K A S T U D I J A

Ono što je poznato jest da prehrana koja je prirodno bogata vlaknima i siromašna namirnicama životinjskog podrijetla može spriječiti kolorektalni rak. Čak i bez kon-kretnijih pojedinosti ipak možemo dati važne preporuke za javno zdravlje. Podaci

jasno pokazuju da prehrana sastavljena od cjelovitih namirnica biljnog podrijetla može

dramatično sniziti stope kolorektalnog raka. Ne moramo nužno znati koja su vlakna

-uslužna, koji je mehanizam uključen, pa čak ni koliki se dio tog učinka može nezavisno

pripisati vlaknima.

OSTALI FAKTORI

Nedavno je primijećeno da isti faktori rizika koji potiču kolorektalni rak - prehrana

siromašna voćem i povrćem te bogata životinjskim namirnicama i rafiniranim uglji-

kohidratima - također može poticati sindrom otpornosti na inzulin.77'79 Na temelju

toga znanstvenici su postavili hipotezu da otpornost na inzulin može biti odgovorna

za rak kolona.7 7 8 2 Otpornost na inzulin opisana je u šestom poglavlju kat) stanje po­

vezano s dijabetesom. A ono što je dobro za držanje otpornosti na inzulin pod kon-

174

CESTE VRSTE RAKA: RAK DOJKE, PK0SIAIE, DEBELUu CRIJEVA

trolom također je dobro za rak debelog crijeva - prehrana sastavljena od cjelovitih

biljnih namirnica.

Takva je prehrana vrlo bogata ugljikohidratima koji su se nedavno našli pod napadom

na tržištu. Budući da zbunjenost u vezi s ugljikohidratima i dalje traje, dopustite da

vas podsjetim kako postoje dva različita tipa ugljikohidrata: rafinirani ugljikohidrati

i kompleksni ugljikohidrati. Rafinirani ugljikohidrati su škrob i šećeri dobiveni iz

biljaka mehaničkim skidanjem njihovih vanjskih ovojnica koje sadrže najviše biljnih

vitamina, minerala, bjelančevina i vlakana. Ta «hrana» (običan šećer, bijelo brašno

itd.) ima vrlo nisku prehrambenu vrijednost. Namirnice poput tjestenine od rafini­

ranog brašna, zašećerene žitarice, bijeli kruh, slatkiši i bezalkoholna pića prepuna

šećera trebalo bi izbjegavati koliko je god moguće. Ali zato jedite cjelovite namirnice

koje sadrže kompleksne ugljikohidrate kao što su neprerađeno, svježe voće i povrće

te proizvodi od cjelovitih žitarica poput smeđe riže i zobene kaše. Neprerađeni uglji­

kohidrati, posebno iz voća i povrća, izvanredno su zdravi.

Možda ste čuli i da je kalcij koristan u borbi protiv raka debelog crijeva, što se, nara­

vno, pretvara u argument da kravlje mlijeko suzbija rak kolona. Pretpostavljalo se da

prehrana bogata kalcijem sprječava rak debelog crijeva na dva načina: prvo, inhibira

rast kritičnih stanica u kolonu,8 3 8 4 i drugo, veže žučne kiseline u crijevima. Te žučne

kiseline nastaju u jetri, prelaze u crijevo i smatra se da dolaze do debelog crijeva i po­

tiču razvoj raka kolona. Vjeruje se da kalcij, vezanjem tih žučnih kiselina, sprječava

rak kolona.

Jedna istraživačka skupina dokazala je da prehrana bogata kalcijem - što općenito znači

prehrana s mnogo mliječnih proizvoda - inhibira rast određenih stanica u debelom

crijevu,81 ali taj učinak nije bio u potpunosti konzistentan za razne indikatore rasta slani­

ca. K tomu, nije jasno da li su ti biokemijski učinci, za koje se pretpostavlja da su korisni,

zaista zaslužni za smanjeni razvoj ra/efl.83,85 Druga istraživačka skupina demonstrirala

je da kalcij doista smanjuje vjerojatno opasne žučne kiseline, ali je također zapazila da

prehrana bogata pšenicom još bolje smanjuje žučne kiseline.8'' Međutim - što je doista

neobično - kod konzumiranja kombinirane prehrane bogate i kalcijem i pšenicom,

učinak vezanja žučnih kiselina bio je slabiji nego kod pojedinačnog uzimanja tih doda­

taka.8'' To samo pokazuje da kad se kombiniraju individualno zapaženi učinci hranjivih

tvari, kao u slučaju dijeta, očekivano može postati neočekivano.

Sumnjam da prehrana bogata kalcijem, dobivenim iz dodataka prehrani ili kalcijem

bogatog kravljeg mlijeka, ima blagotvoran učinak na rak debelog crijeva. U ruralnoj

Kini, gdje je potrošnja kalcija umjerena a mliječni proizvodi gotovo da se i ne koriste,8,

stope raka debelog crijeva nisu više, naprotiv, mnogo su niže nego u SAD-u. Dijelovi

svijeta u kojima se konzumira najviše kalcija - Europa i Sjeverna Amerika - bilježe naj­

više stope kolorektalnog raka.

K I N b S K A S T U D I J A

Drugi izbor u pogledu načina života koji je od očigledne važnosti za ovu bolest je vježbanje. Pojačano vježbanje uvjerljivo je povezano s manje kolorektalnog raka. U jednom sažetku iz Svjetskog fonda za istraživanje raka i Američkog instituta za istra­živanje raka sedamnaest od dvadeset studija potvrdilo je da vježbanje štiti od raka debelog crijeva.64 Nažalost, čini se da nema uvjerljivih dokaza zašto se ili kako to događa.

TRAŽENJE NEVOLJA |

Korist od vježbanja vraća me natrag na predsjednika Georgea W. Busha. Poznato je da on voli održavati kondiciju redovnim trčanjem, stoje nesumnjivo jedan od razloga zašto je dobio negativne nalaze prilikom kolonoskopije. Ali što je uopće kolonosko-pija i isplati li se gnjaviti odlaskom na preglede? Kada ljudi odu kod liječnika kako bi napravili kolonoskopiju, liječnik im pomoću rektalne sonde pregleda debelo crijevo i potraži ima li abnormalnog rasta tkiva. Abnormalnost koja se najčešće pronalazi je polip, lako još nije potpuno jasno na koji su način tumori povezani s polipima, većina znanstvenika slaže se 8 8 8 9 da dijele slične prehrambene veze i genetska obilježja. Ljudr koji imaju nekancerozne probleme u debelom crijevu, poput polipa, često su isti oni ljudi koji će kasnije dobiti kancerozne tumore. Zbog toga su pregledi za otkrivanje polipa razuman način da se utvrdi rizik od raka debelog crijeva u budućnosti. Što, dakle, učiniti ukoliko imate polip? Što je najbolje? Hoće li kirurško uklanjanje polipa smanjiti rizik od raka debelog crijeva? Jedna stu­dija na nacionalnoj razini pokazala je da kod uklanjanja polipa dolazi do smanjenja očekivanih slučajeva raka kolona za 76 do 90%,*9jM To svakako ide u prilog ideji ru­tinskih pregleda.8991 Općenito se preporučuje da ljudi obave kolonoskopiju jednom svakih deset godina, počevši od navršene pedesete godine života. Imate li povećam rizik od kolorektalnog raka, preporučuje se da počnete s četrdeset godina i češće odlazite na preglede.

Kako ćete znati imate li povišen rizik od kolorektalnog raka? Ugrubo možemo proci­jeniti naš osobni genetski rizik na nekoliko načina. Možemo analizirati vjerojatnost da ćemo dobiti rak debelog crijeva na temelju broja članova uže obitelji koji već imaju tu bolest, možemo otići na pregled za otkrivanje polipa, a danas možemo obaviti i kliničko testiranje na prisutnost sumnjivih gena.92

Izvrstan je to primjer načina na koji genetička istraživanja mogu dovesti do boljeg razumijevanja složenih bolesti. Međutim, zbog entuzijazma u proučavanju genetskih osnova ovog raka često se previđanju dvije stvari. Prvo, udio slučajeva raka debe­log crijeva koji se pripisuju poznatim naslijeđenim genima samo je l-3%. 8 9 Drugih 10-30% 8 9 javlja se u nekim obiteljima više nego u drugima (takozvano obiteljsko gru-

176

Č E S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

piranje), što bi moglo odražavati značajan doprinos genetike. Te brojke, međutim, uvećavaju broj slučajeva raka koji su isključivo «posljedica gena». Osim kod vrlo malog broja ljudi čiji je rizik od raka debelog crijeva uglavnom odre­đen poznatim naslijeđenim genima (1-3%), većina slučajeva raka kolona poveza­nih s obiteljima (tj. dodatnih 10-30 %) još je uvijek uglavnom određena vanjskim i prehrambenim faktorima. Konačno, mjesto boravka i prehrana često su zajednički unutar obitelji.

Čak i ako imate visok genetski rizik zdrava prehrana biljnim namirnicama u stanju je poništiti većinu, ako ne i sav taj rizik kroz kontrolu ekspresije tih gena. Budući da prehrana bogata vlaknima može samo prevenirati rak kolona - dodatna vlakna nika­da neće potaknuti rak kolona - preporuke u pogledu prehrane trebale bi biti jednake, bez obzira na nečiji genetski rizik.

RAK PROSTATE

Imam dojam da većina ljudi ne zna što je to točno prostata, iako se o raku prostate če­sto raspravlja. Prostata je muški reproduktivni organ, otprilike veličine oraha, smje­šten između mjehura i debelog crijeva. Odgovorna je za proizvodnju nekih od teku­ćina koje pomažu spermijima u njihovom zadatku oplodnje ženske jajne stanice. Za jednu tako malu stvar stvarno je u stanju izazvati mnogo problema. Nekoliko mojih prijatelja ima rak prostate ili usko povezana stanja. I nisu jedini. Kao što je istaknuto u jednom novijem izvještaju: «Rak prostate jedan je od najčešće dijagno­sticiranih oblika raka medu muškarcima u Sjedinjenim Državama, predstavlja oko 25% svih tumora...*93 Čak polovica svih muškaraca u dobi iznad sedamdeset godi­na ima latentni rak prostate,94 pritajeni oblik raka koji još ne izaziva neugodnosti. Rak prostate ne samo što je ekstremno čest, on i sporo raste. Svega 7% žrtava s di­jagnosticiranim rakom prostate umre unutar pet godina.95 Zbog toga je teško znati treba li rak tretirati i kada. Glavno je pitanje za pacijenta i liječnika: hoće li taj rak početi ugrožavati život prije nego što smrt nastupi iz nekog drugog razloga? Jedan od markera koji se koriste za određivanje vjerojatnosti da će rak prostate postati opasan po život razina je antigena specifičnog za prostatu (PSA) u krvi. Mu­škarcima se problem s prostatom dijagnosticira kad su njihove razine PSA iznad četiri. Sam taj test, međutim, nikako nije pouzdana dijagnoza raka, posebno ako je razina PSA tek nešto viša od četiri. Nepouzdanost ovog testa dovodi do nekih vrlo teških odluka. Ponekad me prijatelji pitaju za mišljenje. Bi li trebali otići na malu operaciju ili veliku? Je li razina PSA od 6,0 ozbiljan problem ili tek poziv na buđenje? Ako je poziv na buđenje, što bi trebali učiniti da snize broj? Iako ne mogu govoriti o kliničkom stanju pojedinaca, mogu govoriti o istraživanima, a iz isti a/i

K I N E S K A S T U D I J A

vanja koja sam vidio nedvojbeno proizlazi da prehrana igra ključnu ulogu kod ove bolesti.

Iako traje rasprava oko pojedinosti odnosa prehrane i ovog oblika raka, počnimo s nekim vrlo izvjesnim pretpostavkama koje su već dugo prihvaćene u istraživačkoj zajednici:

• Stope raka prostate snažno variraju od zemlje do zemlje, čak i više nego stope raka dojke.

• Visoke stope raka prostate u prvom se redu javljaju u društvima sa «zapadnom» prehranom i načinom života. • U zemljama u razvoju muškarci koji prihvate zapadne prehrambene navike ili pre­sele u zemlje Zapada imaju višu stopu raka prostate.

Ovi obrasci bolesti slični su kao i kod drugih bolesti obilja. To nam općenito govori da premda rak prostate zasigurno ima genetsku komponentu, faktori okoline imaju glavnu ulogu. Dakle, koji su vanjski faktori važni? Pogađate da ću reći kako su namir­nice biljnog podrijetla dobre, a one životinjskog podrijetla loše, ali znamo li išta kom kretnijc? Iznenađujuće, ali jedna od najkonzistentnijih, najodređenijih veza između prehrane i raka prostate bila je potrošnja mliječnih proizvoda. Harvardski pregled istraživanja iz 2001. teško da bi mogao biti uvjerljiviji:96

...dvanaest od... četrnaest anamnestičkih studija i sedam od... devet kohortnih studija uočile su pozitivnu vezu između određene količine mliječnih proizvo­da i raka prostate; to je jedan od najkonzistentnijih prehrambenih prediktora za

rak prostate u objavljenoj literaturi [moj naglasak]. U tim studijama muškarci s najvišim unosom mliječnih proizvoda imali su približno dvostruko viši uku­pni rizik od raka prostate te do četiri puta veći rizik od metastatskog ili fatal­nog raka prostate u odnosu na muškarce koji su konzumirali male količine.96

Razmotrimo to još jednom: unos mliječnih proizvoda je «jedan od najkonzistentni­jih prehrambenih prediktora za rak prostate u objavljenoj literaturi«, oni koji konzu­miraju najviše mliječnih proizvoda imaju dvostruko do četverostruko veći rizik. Drugi pregled objavljene literature proveden 1998. došao je do sličnog zaključka:

Kod ekoloških podataka prisutna je korelacija između potrošnje mesa i mli­ječnih proizvoda po osobi te stope smrtnosti od raka prostate [citirana jedna studija]. U anamnestičkim i prospektivnim studijama najveći izvori životinj­skih bjelančevina, mesa, mliječni proizvodi i jaja često su bili povezani s većim

C E S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

rizikom od raka prostate... [citirane dvadeset i tri studije]. Valja spomenuti da su mnoge studije utvrdile vezu prvenstveno kod starijih muškaraca [citira­no šest studija], premda ne sve [citirana jedna studija].... Konzislentne veze s mliječnim proizvodima mogle bi, barem djelomično, biti posljedica njihovog sadržaja kalcija i fosfora.97

Drugim riječima, enormna količina dokaza ukazuje na to da su životinjske namirnice povezane s rakom prostate. U slučaju mliječnih proizvoda, visok unos kalcija i fosfora također bi mogao biti djelomično odgovoran za laj učinak.

Ova istraživanja ne ostavljaju mnogo prostora za neslaganje. Svaka od spomenutih studija predstavlja analizu dvanaestak pojedinačnih studija, što daje impresivnu go­milu uvjerljive literature.

I MEHANIZMI

Kao što smo vidjeli kod drugih oblika raka, velike opservacijske studije pokazuju vezu između raka prostate i prehrane životinjskim namirnicama, posebno prehra­ne koja se uvelike temelji na mliječnim proizvodima. Razumijevanje mehaniza­ma iza opažene veze između raka prostate i mliječnih proizvoda stavlja točku na raspravu.

Prvi mehanizam tiče se hormona koji povećava brzinu rasta stanica raka, hormon koji naša tijela stvaraju prema potrebi. Taj hormon rasta, inzulinu sličan hormon rasta 1 (IGF-1), pokazao se kao prediktor raka baš kao stoje kolesterol prediktor sr­čanih bolesti. U normalnim okolnostima taj hormon djelotvorno upravlja brzinom «rasta» stanica, odnosno njihovim razmnožavanjem i odbacivanjem starih stanica, sve u ime dobrog zdravlja.

Međutim, u nezdravim uvjetima IGF-1 postaje aktivniji, pojačavajući stvaranje i rast novih stanica, dok istovremeno inhibira uklanjanje starih stanica. I jedno i drugo potiče razvoj raka [citirano sedam studija98]. A kakve to veze ima s hranom koju jedemo? Pokazalo se da konzumiranje namirnica životinjskog podrijetla po­većava krvne razine hormona rasta IGF-1. 9 9 " 1 0 1

U vezi s rakom prostate, dokazano je da ljudi s razinom IGF-1 u krvi višom od normalne imaju 5,1 puta veći rizik od uznapredovalog raka prostate.98 To nije sve: kada muškarci ujedno imaju niske krvne razine bjelančevine koja veže i deaktivira IGF-1, 1 0 2 imat će 9,5 puta veći rizik od uznapredovalog raka prostate.9* Brojke su velike i impresivne, a od temeljne je važnosti za ovo otkriće činjenica da više IGF-1 stvaramo kada konzumiramo namirnice životinjskog podrijetla poput mesa i mli­ječnih proizvoda.9 9 1 0 1

179

K I N E S K A S T U D I J A

Drugi mehanizam povezan je s metabolizmom vitamina D. Taj «vitamin» nije hranjiva tvar koju moramo konzumirati. Naše tijelo može ga stvarati koliko mu je potrebno jednostavno tako što ćemo biti na suncu petnaest do trideset minuta svakih nekoliko dana. Osim što na stvaranje vitamina D utječe Sunčeva svjetlost, na njega također utječe hrana koju jedemo. Stvaranje najaktivnijeg oblika vitamina D proces je koji naša tijela pažljivo nadziru i kontroliraju. Taj je proces odličan primjer čina održavanja ravnoteže u našim tijelima koji utječe ne samo na rak prostate, nego i na rak dojke, rak debelog crijeva, osteoporozu i autoimune bolesti poput dijabetesa tipa 1. Zbog važne uloge koju igra kod mnogih bolesti i zbog složenosti objašnjenja načina na koji sve to funkcionira, u Dodatak C sam uvrstio skraćenu shemu, upravo onoliko koliko je dovoljno da ilustri­ra što želim reći. Ta mreža reakcija ilustrira mnoge sličnosti i visoko integrirane mreže reakcija koje pokazuju na koji način hrana kontrolira zdravlje.

Glavna komponenta tog procesa aktivan je oblik vitamina D koji se stvara u tijelu iz vi­tamina D koji dobivamo hranom ili izlaganjem Suncu. Taj aktivni ili «turbo» vitamin D ima mnoge blagotvorne učinke za cijelo tijelo, uključujući prevenciju raka, autoimunih bolesti i bolesti poput osteoporoze. Taj ključni, aktivirani vitamin D nije nešto što se dobiva hranom ili lijekom. Lijek sastavljen od izoliranog aktiviranog vitamina D bio bi daleko prejak i preopasan za medicinsku upotrebu. Vaše tijelo koristi pažljivo sastavljen niz kontrola i senzora kako bi stvaralo upravo pravu količinu aktiviranog vitamina D za svaki zadatak, točno u pravo vrijeme.

Čini se da naša prehrana može određivati koliko se tog aktiviranog vitamina D proizvodi i na koji način djeluje nakon što se proizvede. Životinjske bjelančevi­ne koje unosimo hranom pokazuju tendenciju da blokiraju stvaranje aktiviranog vitamina D, ostavljajući tijelo s niskim razinama tog vitamina u krvi. Potraju li te niske razine duže vrijeme može doći do raka prostate. Uz to, konstantan visok unos kalcija stvara okruženje u kojem pada razina aktiviranog vitamina D, što problem dodatno pogoršava.

Koje namirnice sadrže i životinjske bjelančevine i velike količine kalcija? Mlijeko

i ostali mliječni proizvodi. To se savršeno uklapa u dokaze koji povezuju potrošnju mliječnih proizvoda s rakom prostate. Informacija je to koja pruža ono što zovemo biološkom uvjerljivošću i pokazuje kako se podaci dobiveni zapažanjem uklapaju u cjelinu. Evo pregleda mehanizama:

• Životinjske bjelančevine dovode do toga da tijelo stvara više IGF-1, što pak izaziva poremećaj rasta i uklanjanja stanica, stimulirajući razvoj raka.

• Životinjske bjelančevine suzbijaju stvaranje aktiviranog vitamina D. • Suvišan kalcij, prisutan u mlijeku, također suzbija stvaranje aktiviranog vita­mina D.

180

Č E S T E V R S T E R A K A : R A K D O J K E , P R O S T A T E , D E B E L O G C R I J E V A

• Aktivirani vitamin D odgovoran je za široki spektar koristi po zdravlje u tijelu.

Konstantno niske razine aktiviranog vitamina D stvaraju povoljne uvjete za razne

vrste raka, autoimune bolesti, osteoporozu i druge bolesti.

U svemu ovome važno je na koji način učinci hrane - kako dobri tako i loši - dje­luju kroz simfoniju koordiniranih reakcija u prevenciji bolesti poput raka prostate. Otkrivajući postojanje tih mreža, ponekad se pitamo koja specifična funkcija dolazi prije, a koja je sljedeća. O tim smo reakcijama unutar mreže skloni razmišljati kao o nezavisnima. Time smo, međutim, promašili bit. Mene posebno impresionira što brojne reakcije djeluju zajedno na tako mnogo načina kako bi dale isti učinak. U ovom slučaju - prevenciju bolesti.

Ne postoji jedan «mehanizam» koji u potpunosti objašnjava što uzrokuje bolesti po­put raka. U stvari, bilo bi nerazumno čak i razmišljati u tom pravcu. Ali ono što znam je sljedeće: cjelokupnost i opsežnost dokaza, djelujući kroz visoko koordinirane mre­že, govore u prilog zaključku da je konzumiranje mliječnih proizvoda i mesa ozbiljan faktor rizika za rak prostate.

PRAKTIČNA PRIMJENA

Otprilike pola milijuna Amerikanaca ove će godine posjetiti liječnike ordinacije i saznati da imaju rak dojke, prostate ili debelog crijeva. Ljudi koji dobiju neki od tih oblika raka predstavljaju 40% svih novih pacijenata s rakom. Ta tri oblika raka raza­raju živote ne samo žrtava nego i njihovih obitelji i prijatelja.

Kad je moja punica umrla od raka debelog crijeva u dobi od pedeset i jedne godine nitko od nas nije znao mnogo o prehrani i onome što ona znači za zdravlje. Ne zato što nismo marili za zdravlje naših voljenih, naravno da jesmo. Ali nismo imali in­formacije. Ipak, više od trideset godina kasnije nije se mnogo promijenilo. Od vama poznatih ljudi koji imaju rak ili su u opasnosti da ga dobiju, koliko je njih razmislilo o mogućnosti prelaska na prehranu cjelovitim biljnim namirnicama kako bi poboljšali svoje izglede? Pretpostavljam da je vrlo mali broj njih to učinio. Vjerojatno ni oni nemaju potrebne informacije.

Naše institucije i izvori informacija su nas izdali. Čak i organizacije za borbu protiv raka, na nacionalnoj i lokalnoj razini, oklijevaju raspravljati ili čak i povjerovati u ove dokaze. Hrana kao ključ za zdravlje predstavlja velik izazov za konvencionalnu medi­cinu koja se temelji na lijekovima i kirurgiji (pogledati četvrti dio). Široke zajednice nutricionista, znanstvenika i liječnika u cjelini ili nisu svjesni ovih dokaza ili oklije­vaju o njima govoriti. Zbog tih propusta Amerikancima se uskraćuje informacija koja bi mogla spasiti brojne živote.

K I N E S K A S T U D I J A

Danas postoji dovoljno dokaza pa bi liječnici trebali raspravljati o opciji promjene

prehrane kao potencijalnog puta prevencije i liječenja raka. Danas postoji dovoljno

dokaza da američka vlada raspravlja o ideji daje toksičnost naše prehrane najveći po­

jedinačni uzrok raka. Danas postoji dovoljno dokaza da bi lokalna udruženja za rak

dojke i institucije za rak prostate i debelog crijeva trebali raspravljati o mogućnosti

pružanja informacija Amerikancima o tome kako prehrana cjelovitim biljnim namir­

nicama može biti nevjerojatno djelotvoran lijek protiv raka.

Kad bi se te rasprave vodile, možda bi sljedeće godine 500.000 ljudi manje posjetilo

liječničku ordinaciju i saznalo da ima rak dojke, prostate ili debelog crijeva. Godinu

nakon toga još manje prijatelja, kolega s posla i članova obitelji čulo bi najstrašniju od

svih dijagnoza. I tako svih narednih godina još manje.

Takva budućnost realno bi mogla biti naša stvarnost, a sve dok bude toliko obećava-

juća po zdravlje ljudi diljem svijeta, to je budućnost koja je vrijedna truda.

9 Autoimune bolesti

NIJEDNA GRUPA BOLESTI nije podmuklija od autoimunih bolesti. Njih je teško lije­

čiti, a progresivan gubitak tjelesnih i mentalnih funkcija čest je ishod. Za razliku od

bolesti srca, raka, pretilosti i dijabetesa tipa 2, kod autoimunih bolesti tijelo sustavno

napada samo sebe. Pogođeni pacijent gotovo garantirano gubi.

Četvrtini milijuna ljudi u SAD-u svake se godine dijagnosticira jedna od četrdeset

različitih autoimunih bolesti.1,2 Žene su 2,7 puta češće pogođene od muškaraca. Oko

3% Amerikanaca (jedan od trideset i jedan) ima autoimunu bolest, što daje zapanju­

juću brojku od ukupno 8,5 milijuna ljudi. Pojedinci ukupan broj procjenjuju na čak

12-13 milijuna ljudi.3

Česte autoimune bolesti navedene su u tablici 9.1.2 Prvih devet čini 97% svih slučaje­

va autoimunih bolesti.2 Najviše se proučava multipla skleroza (MS), reumatoidni ar­

tritis, lupus, dijabetes tipa 1 i reumatska bolest srca.2 To su ujedno glavne autoimune

bolesti koje se proučavaju u vezi s prehranom.

Druge - koje nisu navedene u tablici 9.1 - uključuju upalnu bolest crijeva,'1 Chronovu

bolest,4 reumatsku bolest srca3 i (možda) Parkinsonovu bolest.5

Nazivi bolesti mogu zvučati posve različito, ali kao što ističe jedan nedavno objavljen

članak,2 «...važno je uzeti u obzir...ove poremećaje kao grupu». Oni pokazuju sličnu

kliničku pozadinu,3 6 7 ponekad se javljaju kod iste osobe i često se mogu naći u istoj

populaciji.2 MS i dijabetes tipa 1, na primjer, imaju «gotovo identičnu etničku i geo­

grafsku distribuciju«.8 Autoimune bolesti općenito postaju češće s većom udaljenosti

od ekvatora. Ta pojava poznata je od 1922.9 MS, na primjer, na krajnjem je sjeveru

preko sto puta učestalija nego na ekvatoru.10

183

K I N E S K A S I U D I J A

Zbog tih zajedničkih obilježja nije pretjerano o autoimunim bolestima razmišljati

kao o jednoj velikoj bolesti koja se javlja u različitim dijelovima tijela i dobiva razli­

čita imena. Na taj način promatramo rak koji dobiva specifičan naziv ovisno o dijelu

tijela na kojem se javlja.

Sve autoimune bolesti rezultat su jedne skupine mehanizama kod kojih je došlo do

poremećaja, slično raku. U ovom slučaju, mehanizam je imunološki sustav koji po­

grešno napada stanice u vlastitom tijelu. Bilo da se radi o gušterači kao kod dijabetesa

tipa 1, mijelinskim ovojnicama kao kod MS ili tkivima zglobova kao kod artritisa,

sve autoimune bolesti uključuju imunološki sustav koji se pobunio. To je unutarnja

pobuna najgore vrste u kojoj naše tijelo postaje vlastiti najgori neprijatelj.

IMUNOST NA NAPAD

Imunološki sustav zapanjujuće je kompleksan. Često čujem kako ljudi o tom sustavu

govore kao da se radi o nekom zasebnom organu poput pluća. Ništa nije dalje od

istine. Radi se o sustavu, ne o organu.

U biti, naš je imunološki sustav poput vojne mreže organizirane za obranu od vanj­

skih napadača. «Vojnici« te mreže bijele su krvne stanice koje se sastoje od mnogo

različitih podgrupa, od kojih svaka una vlastitu misiju. Te podgrupe analogne su

mornarici, kopnenoj vojsci, zrakoplovstvu i mornaričkom pješaštvu, a svaka skupina

specijalista radi visoko specijaliziran posao.

«Centar za novačenje« imunološkog sustava koštana je srž. Koštana srž odgovorna je

za stvaranje specijaliziranih stanica koje se zovu matične stanice. Neke od tih stanica

oslobađaju se u krvotok kako bi bile iskorištene drugdje u tijelu, a zovu se B-stanice

AUTOIMUNE BOLESTI

(od engleskog bone = kost). Druge stanice nastale u koštanoj srži ostaju nezrele, ili

^©specijalizirane, sve dok ne doputuju do timusa (organa u grudnoj šupljini nepo­

sredno iznad srca) gdje postaju specijalizirane; one se zovu T-slanice (po timusu). Te

stanice «vojnici», zajedno s drugim specijaliziranim stanicama, udružuju se u timove

i stvaraju zamršene planove obrane. Sastaju se na glavnim križanjima u tijelu, uklju­

čujući slezenu (odmah ispod donjeg lijevog dijela grudnog koša) i limfne čvorove.

Ta su sastajališta poput zapovjednih i kontrolnih centara gdje se «stanice vojnici«

prestrojavaju u timove za borbu protiv vanjskih napadača.

Prilikom formiranja svojih timova te su stanice izvanredno prilagodljive. U stanju su

reagirati na različite okolnosti i različite strane tvari, pa čak i one koje nikada ranije

nisu susrele. Imunološka reakcija na te strance nevjerojatno je kreativan proces. Je­

dno od pravih čuda prirode.

Vanjski su napadači proteinske molekule zvane antigeni. Te strane stanice mogu biti

bakterija ili virus koji nastoji ugroziti integritet tijela. Stoga, kada naš imunološki su­

stav primijeti te strane stanice ili antigene on ih uništi. Svaki od tih stranih antigena

ima poseban identitet koji je određen slijedom aminokiselina koje tvore njegove bje­

lančevina, analogno licu koje je različito kod svake osobe. Budući da su za stvaranje

bjelančevina dostupne brojne aminokiseline, postoji bezbroj varijacija prepoznatlji­

vih «lica».

Da bi se suprotstavio tim antigenima, naš imunološki sustav svoju obranu mora pri­

lagoditi svakom napadu. On to radi stvaranjem «zrcalne slike« bjelančevina za svakog

napadača. Zrcalna slika može se savršeno uklopiti s antigenom i uništiti ga. Ukratko,

imunološki sustav stvara kalup svakog lica koje susretne. Svaki put kada ponovno

vidi to lice koristi kalup izrađen po mjeri za «hvatanje>> i uništavanje napadača. Kalup

može biti antitijelo B-stanice ili receptorska bjelančevina na osnovu T-stanice.

Pamćenje svake obrane protiv svakog napadača glavni je razlog imunizacije. Početno

izlaganje vodenim kozicama, na primjer, teška je bitka, ali kada se sljedeći put sretne­

te s tim virusom znat ćete točno kako se s njim boriti, pa će rat biti kraći, manje bolan

i daleko uspješniji. Možda se nećete ni razboljeti.

IMUNOST NA NAS SAME

Iako je taj sustav čudo prirode kada brani tijelo od stranih bjelančevina, u stanju je napasti

ista ona tkiva koja bi trebao štititi. Taj samouništavajući proces zajednički je svim autoi­

munim bolestima. To je kao da tijelo čini samoubojstvo.

Jedan od temeljnih mehanizama za to aulodestruktivno ponašanje zove se molekularna

mimikrija. Događa se da neki od stranih napadača koje naše stanice vojnici traže i uni­

štavaju izgledaju jednako kao i naše vlastite stanice. «Kalupi» imunološkog sustava koji se

KINESKA STUDIJA

slažu s lim napadačima također se slažu s našim vlastitim stanicama. Imunološki

sustav, pod nekim okolnostima, tada uništava sve što se uklapa u kalup, uključujući

i vlastite stanice. To je izuzetno kompleksan autodestruktivan proces koji uključuje

mnoge različite strategije od strane imunološkog sustava, kojima je zajednička ista

fatalna greška, a to je da nisu u stanju razlikovati bjelančevine «stranog» napadača

od bjelančevina našeg vlastitog tijela.

Kakve veze ima sve to s onim što jedemo? Stvar je u tome da se antigeni koji za­

varaju naše tijelo tako da napadne vlastite stanice mogu nalaziti u hrani. Tijekom

procesa probave, na primjer, neke bjelančevine provuku se u naš krvotok iz crijeva

bez da su se potpuno razgradile na aminokiseline od kojih su sastavljene. Ostatke

neprobavljenih bjelančevina naš imunološki sustav tretira kao strane napadače, što

uzrokuje izradu kalupa za njihovo uništavanje i pokreće samouništavajući autoi-

muni proces.

Jedna od namirnica bogata stranim bjelančevinama sličnim bjelančevinama našeg

tijela je mlijeko. Naš imunološki sustav najvećim dijelom prilično je pametan. Baš

kao što se vojska raspoređuje lako da bude zaštićena od prijateljske vatre, imunolo­

ški sustav ima zaštite koje ga sprječavaju da napadne tijelo koje bi trebao štititi. Iako'

neprijateljski antigen izgleda baš poput jedne od stanica u našem vlastitom tijelu,

sustav je i dalje u stanju razlikovati naše stanice od napadačkih antigena. Štoviše,

imunološki sustav može koristiti naše vlastite stanice za vježbanje pravljenja kalupa

protiv napadačkog antigena bez da uništi prijateljske stanice.

Slično kampovima za obuku prilikom priprema za rat. Kada naš imunološki sustav

ispravilo funkcionira možemo koristiti stanice u našem tijelu koje izgledaju poput

antigena za vježbanje, a da ih ne uništimo, kako bismo pripremili svoje stanice

vojnike za odbacivanje napadačkih antigena. To je još jedan primjer1 izvanredne

elegancije sposobnosti prirode da regulira samu sebe.

Imunološki sustav koristi vrlo osjetljiv proces pri odlučivanju koje bjelančevine

treba napasti, a koje treba ostaviti na miru." Način na koji se taj nevjerojatno kom­

pleksan proces kod autoimunih bolesti raspada još nije dokraja objašnjen. Znamo

samo da imunološki sustav gubi sposobnost razlikovanja stanica tijela od napada­

čkih antigena, i umjesto da koristi stanice tijela za «obuku», uništava ih zajedno s

napadačima.

DIJABETES TIPA 1

U slučaju dijabetesa tipa 1, imunološki sustav napada stanice gušterače odgovorne za

stvaranje inzulina. Ta razorna, neizlječiva bolest pogađa djecu, donoseći mladim obitelji­

ma bolno i teško iskustvo. Međutim, ono što većina ljudi ne zna jest da postoje jaki dokazi

rt U I U I IVI U IN L D U L L J I I

da je ta bolest povezana s prehranom i, preciznije, mliječnim proizvodima. Sposobnost

bjelančevina kravljeg mlijeka da pokrenu dijabetes tipa l 1 2 1 1 dobro je dokumentirana.

Moguće pokretanje ove bolesti ide ovako:

• Beba ne doji dovoljno dugo i hranjena je bjelančevinama kravljeg mlijeka, možda u

formuli za dojenčad.

. Mlijeko dolazi do tankog crijeva gdje se probavlja do svojih sastavnih aminokiselina.

• Kod neke se djece kravlje mlijeko ne probavi u potpunosti, pa mali lanci aminokiselina

ili dijelovi izvornih bjelančevina ostaju u crijevu.

• Ti dijelovi nepotpuno probavljenih bjelančevina mogu se apsorbirali u krv.

. Imunološki sustav te dijelove prepoznaje kao strane napadače i kreće u njihovo uništa­

vanje.

• Nažalost, neki od dijelova izgledaju potpuno jednako kao stanice gušterače koje su

odgovorne za stvaranje inzulina.

• Imunološki sustav gubi sposobnost razlikovanja između dijelova bjelančevina kravljeg

mlijeka i stanica gušterače, pa razara i jedne i druge, blokirajući time djetetovu sposo­

bnost stvaranja inzulina.

• Beba postaje dijabetičar tipa 1 i ostaje to do kraja života.

Ovaj proces svodi se na jednu doista izvanrednu činjenicu: kravlje mlijeko može uzroko­

vati jednu od najrazornijih bolesti koje dijete mogu zadesiti. Iz očiglednih razloga ovo je

danas jedno od najkontroverznijih pitanja u nutricionizmu.

Jedan od važnijih izvještaja o lom učinku kravljega mlijeka objavljen je prije više od jednog

desetljeća, ločnije 1992. u časopisu New England Journal of Medicine.12 Finski istraživači

uzeli su uzorke krvi djece s dijabetesom tipa 1 u dobi od četiri do dvanaest godina. Zatim

su izmjerili razine antitijela koja su se formirala u krvi protiv nepotpuno probavljene bje­

lančevine kravljeg mlijeka zvane goveđi serumski albumin (BSA). Ponovili su isti proces s

djecom koja nisu bolovala od dijabetesa i usporedili dvije skupine (prisjetite se, antitijelo

je zrcalna slika ili «kalup» stranog antigena). Djeca koja su imala antitijela na bjelančevine

kravljeg mlijeka morala su prije toga konzumirati kravlje mlijeko. To ujedno znači da su

neprobavljeni dijelovi bjelančevina kravljeg mlijeka morali ući u djetetov krvolok kako bi

izazvali formiranje antitijela. Znanstvenici su otkrili nešto zaista izvanredno. Od 142 dje­

ce s dijabetesom kojima je mjerena razina antitijela, baš sva djeca imala su razine antitijela

više od 3,55. Od 79 djece bez dijabetesa, baš sva su imala razine antitijela niže od 3,55.

Nije bilo apsolutno nikakvog preklapanja između razina antitijela zdrave djece i one s di­

jabetesom. Sva djeca dijabetičari imala su razine antitijela na kravlje mlijeko više od onih

kod sve djece bez dijabetesa. To implicira dvije stvari: djeca s više antitijela konzumirala

su više kravljeg mlijeka, i drugo, povišena antitijela mogu uzrokovati dijabetes tipa 1.

187

Ti su rezultati podigli veliku buru u istraživačkoj zajednici. Potpuna podjela razine an­

titijela ono je što je tu studiju učinilo doista izvanrednom. Ta studija,12 a i druge prije

nje,15*17 tijekom narednih godina pokrenule su lavinu dodatnih studija koja traje sve do

danas.13'18'19

Nekoliko studija u međuvremenu je istražilo taj učinak kravljeg mlijeka na razine antitije­

la na BSA. Sve osim jedne pokazale su da kravlje mlijeko povisuje razinu antitijela na BSA

kod djece s dijabetesom tipa l,18 iako su rezultati u priličnoj mjeri varirali.

Tijekom proteklog desetljeća znanstvenici su istraživali daleko šire od samog antitijela na

BSA, stoga počinjemo dobivati daleko potpuniju sliku. U najkraćim crtama, to izgleda

otprilike ovako'119: bebe ili vrlo mala djeca određenog genetskog naslijeđa,2'1,21 koja su

prerano s dojenja22 prešla na kravlje mlijeko i koja su se možda zarazila virusom koji

može narušiti imunološki sustav crijeva,19 vjerojatno će imati visok rizik za dijabetes tipa

1. U jednoj studiji provedenoj u Čileu23 razmotrena su prva dva faktora - kravlje mlijeko i

geni. Genetski osjetljiva djeca koja su prerano s dojenja prešla na formulu na bazi kravljeg

mlijeka imala su rizik od dijabetesa tipa 1 koji je bio 13,1 puta veći od djece koja nisu ima­

la te gene i koja su bila dojena barem tri mjeseca (čime je na minimum svedeno njihovo

izlaganje kravljem mlijeku). Druga studija iz SAD-a pokazala je da su genetski osjetljiva,

djeca hranjena kravljim mlijekom kao bebe imala 11,3 puta veći rizik od bolesti u odnosu

na djecu koja nisu imala te gene i koja su bila dojena barem tri mjeseca.21 Jedanaest do

trinaest puta veći rizik nevjerojatno je velik (1.000-1.200%); sve iznad tri do četiri puta

obično se smatra vrlo važnim. Za usporedbu, pušači imaju približno deset puta veći rizik

od raka pluća (što je još uvijek manje od ovih jedanaest do trinaest puta), a ljudi s visokim

krvnim tlakom i kolesterolom imaju 2,5-3,0 puta veći rizik od bolesti srca (slika 9.2).18

Procjena rizika

188

A U l U I M U N t B U L t b l l

Dakle, koliki dio od tog jedanaest do trinaest puta većeg rizika od dijabetesa tipa

i otpada na rano izlaganje kravljem mlijeku, a koliki je posljedica gena? U poslje­

dnje vrijeme popularno je mišljenje da je dijabetes tipa 1 rezultat genetike, što je

mišljenje koje često dijele i liječnici. Ali sama genetika može biti odgovorna tek

za vrlo mali postotak slučajeva ove bolesti. Geni ne djeluju izolirano, potreban im

je povod kako bi se njihovi učinci pojavili. Također je primijećeno da nakon što

jedan od para identičnih blizanaca dobije dijabetes tipa 1, postoji samo 13-33%

vjerojatnosti da će i drugi blizanac dobiti tu bolest, iako oba blizanca imaju iste

gene.1 3 , 2"' ! l , ' : ' !" Kad bi za to bili odgovorni samo geni, blizu 100% identičnih bli­

zanaca dobivalo bi tu bolest. K tome, moguće je da je 13-33% rizika da će drugi

blizanac oboljeti posljedica zajedničke okoline i prehrane, faktora koji utječu na

oba blizanca.

Pogledajte, na primjer, zapažanje prikazano na slici 9.3 koja ističe vezu između

jednog aspekta okoline, konzumiranja kravljeg mlijeka i ove bolesti. Konzumi­

ranje kravljeg mlijeka kod djece u dobi od nula do četrnaest godina u dvanaest

zemalja27 pokazuje gotovo savršenu korelaciju s dijabetesom tipa l . 2 8 Što je veća

potrošnja kravljeg mlijeka, veća je učestalost dijabetesa tipa 1. U Finskoj je dija­

betes tipa 1 trideset i šest puta češći nego u Japanu.29 U Finskoj se konzumiraju

velike količine proizvoda od kravljeg mlijeka, dok ih se u Japanu konzumira vrlo

malo.27

189

K I N E S K A S T U D I J A

Kao što smo vidjeli kod drugih bolesti obilja, kada ljudi migriraju iz područja svijeta

gdje je učestalost bolesti niska u područja gdje je učestalost visoka, s promjenom svo­

je prehrane i načina života oni brzo poprime visoke stope učestalosti.30"32 To pokazuje

da iako osobe mogu imati potrebne gene, bolest če se javiti isključivo kao reakcija na

određene prehrambene i/ili okolinske faktore. Trendovi bolesti u vremenu pokazuju istu stvar. Učestalost dijabetesa tipa 1 u svijetu raste alarmantnom stopom od 3% godišnje." To povećanje javlja se kod različitih populacija iako mogu postojati znatne razlike u učestalosti bolesti. To relativno brzo povećanje ne može biti posljedica genetske osjetljivosti. Učestalost bilo kojeg gena u općoj populaciji relativno je stabilna tijekom vremena, osim ako postoje promjenjivi pritisci okoline koji omogućuju jednoj skupini da se razmnožava uspješnije od druge skupine. Evo primjera: ako sve obitelji s rođacima dijabetičarima tipa 1 imaju po dva­naest beba, a sve obitelji bez rođaka s dijabetesom tipa 1 izumru, tada će gen ili geni koji bi mogli biti odgovorni za dijabetes tipa 1 postati daleko češći u toj populaciji. To se, naravno, ne događa, pa je činjenica đa se učestalost dijabetesa tipa 1 povećava 3% godišnje vrlo snažan doka/, da za tu bolest nisu odgovorni isključivo geni. Osobno smatram da sada imamo impresivne dokaze koji pokazuju da je kravlje mli­jeko vjerojatno važan uzrok dijabetesa tipa 1. Kad se kombiniraju rezultati svih tih studija (i genetski osjetljivih i neosjetljivih), možemo vidjeti da djeca koja su prerano prestala dojiti i koja su bila hranjena kravljim mlijekom imaju u prosjeku 50-60% veći rizik od dijabetesa tipa 1 (1,5-1,6 puta povećan rizik).34

Ranije objavljene informacije o prehrani i dijabetesu tipa 1 bile su dovoljno impre­sivne da potaknu dva značajna razvoja događaja. Američka pedijatrijska akademija 1994. dala je »ozbiljnu preporuku« da se bebe u obiteljima gdje je dijabetes tipa 1 čest ne dohranjuju kravljim mlijekom tijekom prve dvije godine života. Drugo, mnogi istraživači19 razvili su prospektivne studije - one u kojima se osobe prate u budućnost - kako bi se vidjelo može li pažljivo praćenje prehrane i načina života objasniti javlja­nje dijabetesa tipa 1.

Dvije od poznatijih studija te vrste u tijeku su u Finskoj: jedna se provodi ođ kraja 1980ih'\ a druga od sredine 1990-ih.'' Jedna je pokazala da potrošnja kravljeg mli­jeka povećava rizik od dijabetesa tipa 1 pet do šest puta,1" dok nam druga2, govori da kravlje mlijeko povećava razvoj još barem tri ili četiri druga antitijela, pored onih o kojima smo ranije govorili. U zasebnoj studiji, antitijela na beta-kazein, još jednu bjelančevinu kravljeg mlijeka, bila su znatno povišena kod beba hranjenih na bočicu u usporedbi s bebama koje doje; djeca s dijabetesom tipa 1 također su imala povišene razine tih antitijela.17 Ukratko, u studijama koje su objavile rezultate, otkrića uvjerlji­

vo potvrđuju opasnost od kravljeg mlijeka, posebno kod genetski osjetljive djece.

A U T O I M U N E B O L E S T I

KONTROVERZNA KONTROVERZIJA

Zamislite da gledate naslovnu stranu novina i vidite sljedeći naslov: «Kravlje mlijeko je vjerojatan uzrok smrtonosnog dijabetesa tipa 1». Budući da bi reakcija bila više nego snažna, a ekonomski udar monumentalan, takav naslov u doglednoj budućno­sti nitko neće objaviti, bez obzira na znanstvene dokaze. Sprječavanje takvog naslova postiže se pomoću moćne etikete «kontroverzno». Uz tako visoke uloge i tako mnogo informacija koje razumije tako malo ljudi, lako je stvoriti i održavati kontroverziju. Kontroverzije su prirodan dio znanosti. Međutim, kontroverzije prečesto nisu rezul­tat legitimne znanstvene rasprave već, umjesto toga, odražavaju opaženu potrebu đa se odgode i iskrive rezultati istraživanja. Na primjer, ako kažem da su cigarete štetne i potkrijepim svoju tvrdnju gomilom dokaza, duhanske kompanije mogle bi se umi­ješati, uhvatiti se jednog neriješenog detalja i onda tvrditi da je cijela ideja kako su cigarete nezdrave zapletena u kontroverzije, poništavajući time sve moje zaključke. To je lako poslići jer će uvijek biti neriješenih pojedinosti, lakva je priroda znano sti. Neke skupine kontroverzije koriste za gušenje određenih ideja, usporavanje kon­struktivnog istraživanja, zbunjivanje javnosti i pretvaranje javne politike u brbljanje umjesto u djelovanje. Održavanje kontroverzije kao sredstva diskreditiranja otkrića koja uzrokuju ekonomske ili društvene neugodnosti jedan je od najvećih grijeha zna­nosti.

Laiku može biti teško procijeniti legitimnost izrazito tehničke kontroverzije poput one o kravljem mlijeku i dijabetesu tipa 1. To vrijedi čak i ako tu osobu zanima čitanje znanstvenih članaka.

Uzmimo kao primjer znanstvenu analizu1" veze između kravljeg mlijeka i dijabetesa tipa 1. U deset studija na ljudima (sve su bile anamnestičke) sažetih u članku obja­vljenom u sklopu niza «kontroverzne teme)),'* autori su zaključili da je pet od deset studija pokazalo statistički značajnu pozitivnu vezu između kravljeg mlijeka i dijabe­tesa tipa 1, a pet nije. Očigledno, to na prvi pogled ukazuje na značajnu nesigurnost, prilično diskreditirajući hipotezu.

Međutim, pet studija koje su računate kao «negativne» nije pokazalo da kravlje mli­jeko smanjuje učestalost dijabetesa tipa 1. Tih pet studija nije pokazalo nikakav sta­

tistički značajan učinak, bilo pozitivan bilo negativan. Nasuprot tome, ukupno ima pet statistički značajnih studija i svih pet pokazalo je isti rezultat: rana konzumacija kravljeg mlijeka povezana je s povećanim rizikom od dijabetesa tipa 1. Vjerojatnost da je to slučajan ili nasumičan rezultat je samo jedan prema šezdeset i četiri. Postoje mnogi, doista mnogi razlozi, neki primijećeni a neki neprimjećeni, zašto neki eksperiment nije utvrdio statistički značajan odnos između dvaju faktora, čak i kada

odnos realno postoji. Možda studija nije uključivala dovoljno ljudi, pa nije bilo mo-

I M I V L J l\rt J I u u u n

guće postići statističku sigurnost. Možda je većina subjekata imala vrlo sličan način prehrane koji ograničava otkrivanje odnosa koji bi inače bio vidljiv. Možda su poku­šaji mjerenja načina prehrane beba od prije više godina bili dovoljno neprecizni da prikriju odnos koji stvarno postoji. Možda su znanstvenici proučavali krivo vremen­sko razdoblje u životu djeteta.

Bit je u tome da ako je pet od deset studija pronašlo statistički značajnu vezu, i ako je svih pet pokazalo daje konzumiranje kravljeg mlijeka povezano s povećanjem dijabe­tesa tipa 1, a nijedna nije pokazala da je konzumiranje kravljeg mlijeka povezano sa smanjenjem dijabetesa tipa 1, teško bih mogao naći opravdanje za izjavu autora ovog članka da je hipoteza »postala prilično mutna s nedosljednostima u lileraturi.»38

U tom istom članku , s autori su saželi dodatne studije u kojima su neizravno uspore­đeni dojenje, potrošnja kravljeg mlijeka i dijabetes tipa 1. Ta kompilacija uključivala je pedeset i dvije moguće usporedbe, od kojih je dvadeset bilo statistički značajno. Od tih dvadeset značajnih rezultata, devetnaest je govorilo u prilog veze između kravljeg

mlijeka i bolesti, a samo jedan nije. Opet su izgledi bili premoćno u korist hipoteze o povezanosti, što su autori propustili primijetiti.

Taj primjer navodim ne samo kako bih iznio dokaze koji pokazuju utjecaj kravljeg mlijeka na dijabetes tipa 1, nego i kako bih ilustrirao jednu taktiku koja se često ko­risti kako bi se učinilo kontroverznim nešto što to nije. Ta je praksa češća nego što bi trebala biti i izvor je nepotrebne konfuzije. Kada istraživači to rade - čak i ako to rade nenamjerno - često u startu imaju jake predrasude prema hipotezi. U stvari, nedugo nakon što sam ovo napisao čuo sam kratak razgovor na postaji National Public Radio o problemu dijabetesa tipa 1 s glavnim autorom spomenutog članka.38 Dovoljno je reći da autor nije priznavao dokaze u korist hipoteze o kravljem mlijeku. Budući da to pitanje ima goleme implikacije po američku poljoprivredu, te budući da tako velik broj ljudi ima intenzivne osobne predrasude protiv nje, mala je vjerojatnost da će ova istraživanja o dijabetesu uskoro dospjeti u američke medije. Međutim, do­kazi koji sada upućuju na kravlje mlijeko kao uzrok dijabetesa tipa 1 imaju potrebnu dubinu i širinu, iako vrlo složeni detalji mehanizama još nisu potpuno objašnjeni. Ne samo što imamo dokaze za opasnost od kravljeg mlijeka, imamo i dovoljno dokaza koji pokazuju da je veza između dijabetesa i kravljeg mlijeka biološki prihvatljiva. Majčino mlijeko savršena je hrana za bebe, a jedna od najštetnijih stvari koje majka može učiniti jest da djetetu daje kravlje mlijeko umjesto vlastitog.

MULTIPLA SKLEROZA I DRUGE AUTOIMUNE BOLESTI

Multipla skleroza (MS) posebno je teška autoimuna bolest, kako za oboljele, lako i za one koji se o njenim žrtvama brinu. To je doživotna bitka koja uključuje razne nepre-

192

A U T O I M U N E B O L E S T I

dvidive i ozbiljne invalidnosti. Pacijenti s MS-om često prolaze kroz epizode akutnih napada dok postupno gube svoju sposobnost da hodaju ili vide. Nakon deset do petna­est godina često su vezani za invalidska kolica, a nakon toga za krevet do kraja života. Prema Nacionalnom udruženju za multiplu sklerozu, samo u SAD-u od ove bolesti boluje oko 400.000 ljudi.39 To je bolest koja se prvi put dijagnosticira u dobi između dvadeset i četrdeset godina a žene pogađa triput češće nego muškarce. Iako postoji široko medicinsko i znanstveno zanimanje za tu bolest, većina autoriteta tvrdi da zna vrlo malo o uzrocima ili lijekovima. Sve važnije internetske stranice o mul-tiploj sklerozi tvrde da je bolest zagonetna. Općenito navode genetiku, viruse i okolin-ske faktore kao moguće elemente u razvoju ove bolesti, ali gotovo nikakvu pažnju ne poklanjaju mogućoj ulozi prehrane. To je neobično s obzirom na obilje intrigantnih informacija o utjecaju hrane dostupnih iz uglednih istraživačkih izvještaja.4012 Još je­dnom se čini da kravlje mlijeko ima važnu ulogu.

«Multipli» simptomi ove bolesti predstavljaju poremećaje živčanog sustava. Električni signali koji prenose poruke od i do središnjeg živčanog sustava (mozga i leđne moždi­ne) i vani kroz periferni živčani sustav do ostatka tijela nisu dobro koordinirani i kon­trolirani. To je zato što izolacijski omotač ili oblogu živčanih vlakana, mijelin, uništava autoimuna reakcija. Pomislite što bi se dogodilo s električnim vodovima u vašoj kući kad bi se izolacijski omotač stanjio ili ogulio, ostavljajući ogoljene žice. Došlo bi, daka­ko, do kratkih spojeva u električnim signalima. To se događa kod MS-a: nekontrolirani električni signali mogu uništavati stanice i «spaljivati» dijelove okolnog tkiva, ostavlja­jući male ožiljke ili djeliće skleroliziranog tkiva. Te «opeldine» mogu postati teške i na kraju uništiti tijelo.

Prva istraživanja koja su pokazala utjecaj prehrane na MS, stara preko pola stoljeća, proveo je dr. Roy Swank koji je svoj rad započeo u Norveškoj i na Neurološkom institu­tu Montreal tijekom 1940-ih. Kasnije je dr. Swank bio pročelnik Neurološkog odjela na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Oregonu.43

Dr. Swank se zainteresirao za povezanost s prehranom kad je doznao da se čini da je MS češći u sjevernim podnebljima.43 Postoji golema razlika u učestalosti MS-a s poveća­njem udaljenosti od ekvatora: MS je preko 100 puta češći na krajnjem sjeveru nego na ekvatoru,10 te sedam puta češći u južnoj Australiji (bližoj Južnom polu) nego u sjevernoj Australiji." Ovakva rasporedenost vrlo je slična rasporedu drugih autoimunih bolesti, uključujući dijabetes tipa 1 i reumatoidni artritis.4546

Iako su neki znanstvenici spekulirali da bi za bolest mogla biti odgovorna magnetska Polja, dr. Swank je smatrao da je u pitanju prehrana, posebno hrana životinjskog podri­jetla bogata zasićenim mastima.43 On je utvrdio da su područja u unutrašnjosti Norve­ške gdje se konzumiralo više mliječnih proizvoda imala više stope MS-a od priobalnih Područja u kojima se konzumirala riba.

K I N E S K A S T U D I J A

Dr. Swank je proveo svoje najpoznatije ispitivanje na 144 pacijenta s MS-om s Neu­

rološkog instituta u Montrealu. Čuvao je podatke o tim pacijentima sljedećih trideset

i četiri godine.17 Svojim je pacijentima savjetovao dijetu s malo zasićenih masti, čega

su se mnogi pridržavali, ali mnogi i nisu. Nakon toga ih je klasificirao kao dobre i

loše dijetaše, ovisno jesu li konzumirali manje ili više od 20 grama zasićenih masti

dnevno. (Za usporedbu, cheeseburger sa slaninom i dodacima ima oko šesnaest gra­

ma zasićenih masti. Jedna mala smrznuta pita s piletinom sadrži gotovo deset grama

zasićenih masti.) U nastavku studije dr. Swank je primijetio da je prehrana siromašna zasićenim ma­stima uvelike usporila napredovanje bolesti, što je vrijedilo čak i za ljude koji su u početku imali uznapredovalo stanje. Svoj rad sažeo je 1990./17 zaključivši da je u pod-grupi pacijenata koji su prešli na prehranu s malo zasićenih masti tijekom ranijih sta­dija bolesti, «oko 95%... ostalo s tek blagim invalidnostima tijekom približno trideset godina.» Samo je 5% tih pacijenata umrlo. Nasuprot tome, 80% pacijenata s ranim

stadijima MS-a koji su konzumirali «lošu» prehranu (više zasićenih masti) umrlo je

od MS-a. Rezultati sva 144 pacijenta, uključujući i one koji su započeli s dijetom u kasnijim stadijima bolesti, prikazani su na slici 9.4. »

To je izvanredan rad. Praćenje pacijenata kroz trideset i četiri godine fantastična je de­monstracija upornosti i predanosti. Osim toga, da se u ovoj studiji testirao potencijalni lijek, bilo koji proizvođač lijekova trljao bi ruke od zadovoljstva ovakvim rezultatima. Swankovi prvi rezultati objavljeni su prije više od pola stoljeća,'8 a zatim opet19 i opet50

i opet17 tijekom narednih četrdeset godina.

194

A U T O I M U N E B O L E S T

U novije vrijeme, dodatne studije1251'52 potvrdile su i proširile Svvankova zapažanja i postupno su počele stavljati veći naglasak na kravlje mlijeko. Te nove studije pokazuju da je konzumiranje kravljeg mlijeka snažno povezano s MS-om i kad se uspoređuju različite zemlje52 i kad se uspoređuju države unutar SAD-a.51 Slika 9.5, koju su objavili francuski istraživači, uspoređuje potrošnju kravljeg mlijeka s MS-om na dvadeset i šest populacija u dvadeset i četiri zemlje.52

Taj odnos, koji je doslovno identičan onom za dijabetes tipa 1, zapanjujuć je, i nije rezultat varijabli kao što su dostupnost medicinskih usluga ili geografska širina.51 U nekim studijama5253 istraživači iznose mišljenje da bi ta jaka korelacija sa svježim kravljim mlijekom mogla biti posljedica prisutnosti virusa u mlijeku. Te novije stu­dije također navode na zaključak da same zasićene masti vjerojatno nisu bile u po­tpunosti odgovorne za Swankove rezultate. Konzumiranje mesa bogatog zasićenim mastima, kakvo je i mlijeko, također je bilo povezano s MS-om u tim multidržavnim studijama,5'1 dok je konzumiranje ribe, koja sadrži više omega-3 masti, bilo povezano s niskim stopama bolesti.55

Veza između kravljeg mlijeka i MS-a, prikazana na slici 9.5, može biti impresivna, ali ne predstavlja dokaz. Na primjer, gdje se geni i virusi uključuju u igru? Svi bi oni, teoretski, mogli utjecati na neobičnu geografsku distribuciju ove bolesti. Sto se tiče virusa, još nije moguće dati definitivne zaključke. Predloženi su mnogi ra­zličiti tipovi virusa, i mogu biti uključeni razni učinci na imunološki sustav. Međutim,

195

K I N E S K A S T U D I J A

dosad nije dokazano ništa doista uvjerljivo. Neki od dokaza temelje se na otkrivanju

više virusnih antitijela u pacijentima s MS-om nego u kontrolama, neki se temelje

na sporadičnim epidemijama MS-a u izoliranim zajednicama, a neki se temelje na

otkrivanju virusima sličnih gena medu slučajevima MS-a.1 3 , 1 9 , 5 6

U vezi s genima, njihovu povezanost s MS-om možemo početi odgonetati tako što

ćemo postaviti uobičajeno pitanje: što se događa s ljudima koji migriraju iz jedne

populacije u drugu, zadržavajući svoje gene, ali mijenjajući svoju prehranu i okoliš?

Odgovor je isti kao što je bio i za rak, bolest srca i dijabetes tipa 2. Ljudi poprimaju

rizik populacije u koju su doselili, posebno ako se dosele prije adolescentske dobi.57,58

To nam govori da je ova bolest jače povezana s faktorima okoline nego s genima.59

Određeni geni identificirani su kao mogući kandidati za uzroke MS-a, ali prema je­

dnom novijem članku,3 gena koji imaju takvu ulogu moglo bi biti čak dvadeset i pet.

Zbog toga će bez sumnje proći dosta vremena prije nego što precizno utvrdimo koji

geni ili kombinacije gena kod nekoga stvaraju predispoziciju za MS. Genetska predi­

spozicija može utjecati na to tko će dobiti MS, ali u najboljem slučaju, geni mogu biti

odgovorni samo za otprilike jednu četvrtinu ukupnog rizika od bolesti.60

Iako MS i dijabetes tipa 1 dijele neka zajednička neodgovorena pitanja u vezi s točnim

ulogama virusa, gena i imunološkog sustava, također su im zajednički i isti alarman­

tni dokazi u vezi s prehranom. Kod obiju bolesti «zapadna» prehrana snažno je po­

vezana s učestalošću bolesti. Usprkos naporima onih koji bi te opservacijske studije

radije odbacili ili učinili kontroverznima, one pokazuju konzistentnu sliku. Inter-

vencijske studije provedene na ljudima koji već boluju od tih bolesti samo potvrđuju

otkrića opservacijskih studija. Dr. Swank obavio je briljantan rad u vezi s MS-om,

a možda se iz sedmog poglavlja sjećate da je dr. James Anderson uspješno smanjio

potrebe dijabetičara tipa 1 za uzimanjem lijekova, koristeći pritom samo prehranu.

Važno je spomenuti da su oba ta liječnika koristila prehranu koja je znatno blaža od

prehrane isključivo cjelovitim biljnim namirnicama. Pitam se što bi se dogodilo s tim

autoimunim pacijentima da su slijedili idealnu prehranu. Mogao bih se kladiti da bi

uspjeh bio još veći.

ZAJEDNIČKA OBILJEŽJA AUTOIMUNIH BOLESTI

Što je s drugim autoimunim bolestima? Postoje deseci autoimunih bolesti, a ja sam

spomenuo samo dvije važnije. Možemo li nešto reći o autoimunim bolestima opće­

nito?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo utvrditi koliko te bolesti imaju zajedni­

čkog. Što više imaju zajedničkog, veća je vjerojatnost da također imaju i zajednički

uzrok (ili uzroke). To je kao da vidite dvije osobe koje ne poznajete, a imaju sličnu

A U T O I M U N E B O L E S T I

građu tijela, boju kose, boju očiju, crte lica, osebujnosti u govoru i kretanju te dob, pa

zaključite da potječu od istih roditelja. Baš kao što smo pretpostavili da bolesti obilja

kao što su rak i bolesti srca imaju zajedničke uzroke zato što dijele sličnu geografiju i

slične biokemijske biomarkere (četvrto poglavlje), također možemo pretpostaviti da

bi MS, dijabetes tipa 1, reumatoidni artritis, lupus i druge autoimune bolesti mogle

imati slične uzroke ako pokazuju slična obilježja.

Kao prvo, po definiciji, sve te bolesti uključuju imunološki sustav koji se poremetio

na takav način da napada «vlastite» bjelančevine koje izgledaju jednako kao sirane

bjelančevine.

Drugo, za sve proučene autoimune bolesti utvrđeno je da su češće na većim geograf­skim širinama gdje je manje konstantne sunčeve svjetlosti.9,2061

Treće, neke od tih bolesti pokazuju tendenciju pojavljivanja kod istih ljudi. Dokazano je, na primjer, da su MS i dijabetes tipa 1 zajedno prisutni kod istih osoba."2 "5 Par-kinsonova bolest, koja nije autoimuna, ali ima autoimuna obilježja, često se javlja s MS-om, unutar istih geografskih regija'"' i kod istih osoba.5 MS se također povezuje bilo geografski ili kod istih osoba - s drugim autoimunim bolestima poput lupusa, miastenije gravis, Gravesove bolesti i eozinolilnog vaskulitisa.63 Dokazano je da ju-venilni reumatoidni artritis, još jedna autoimuna bolest, ima neobično jaku vezu s Hashimotovim tiroiditisom.67

Četvrto, kod onih bolesti koje su proučavane u vezi s prehranom, konzumiranje na­mirnica životinjskog podrijetla - posebno kravljeg mlijeka - povezano je s većim rizikom od oboljevanja.

Peto, postoje dokazi da virus (ili virusi) može potaknuti javljanje nekoliko od tih bolesti.

Šesto i najvažnije obilježje koje povezuje ove bolesti dokaz je da njihovi «mehanizmi

djelovanja» - što je žargonizam za opis «na koji način* nastaje bolest - imaju mnogo

toga zajedničkog. Kod razmatranja zajedničkih mehanizama djelovanja mogli bismo

početi s izlaganjem suncu, jer se čini da je ono na neki način povezano s autoimunim

bolestima. Izlaganje suncu, koje se smanjuje s povećanjem geografske širine, moglo

bi biti važno - ali je jasno da postoje i drugi faktori. Potrošnja namirnica životinjskog

porijekla, posebno kravljeg mlijeka, također raste s udaljenošću od ekvatora. U stvari,

u jednoj od opsežnijih studija utvrđeno je da je kravlje mlijeko jednako dobar pre-

diktor MS-a kao i geografska širina (tj. sunčeva svjetlost).31 U studijama dr. Swanka

provedenim u Norveškoj, MS je bio manje čest u blizini obalnih područja zemlje gdje

je potrošnja ribe veća. Tako je stvorena pretpostavka da bi omega-3 masti, prisutne u

ribi, mogle imati zaštitni učinak. Međutim, ono što se gotovo nikada ne spominje je

daje potrošnja mliječnih proizvoda (i zasićenih masti) bila mnogo niža u područjima

gdje se jede riba. Je li moguće da kravlje mlijeko i nedostatak sunčeve svjetlosti imaju

K I N E S K A S T U D I J A

sličan utjecaj na MS i druge autoimune bolesti zato što djeluju kroz sličan mehani­zam? Ako je to točno, moglo bi biti vrlo zanimljivo.

Kako ispada, ova ideja i nije tako luda. Mehanizam, još jednom, uključuje vitamin D. Na pokusnim životinjama postoje modeli lupusa, MS-a, reumatoidnog artritisa i upalnih bolesti crijeva (npr. Crohnove bolesti, ulceroznog kolitisa), koje su sve auto­imune bolesti.6,768

Vitamin D, djelujući kroz sličan mehanizam u svim tim slučajevima, sprječava ekspe­rimentalan razvoj svake od tih bolesti. Ta priča postaje još intrigantnija kada razmi­slimo o utjecaju hrane na vitamin D.

Prvi korak u procesu vitamina D događa se kada izađete iz kuće po sunčanom danu. Kada Sunčeva svjetlost pada na vašu golu kožu, koža stvara vitamin D. Vitamin D tada se mora aktivirati u bubrezima kako bi stvorio oblik koji pomaže u suzbijanju razvoja autoimunih bolesti. Kao što smo ranije vidjeli, taj presudni aktivacijski korak može biti inhibiran namirnicama koje su bogate kalcijem i životinjskim bjelančevi­nama koje stvaraju kiselinu poput kravljeg mlijeka (neke žitarice također stvaraju suvišnu kiselinu). Pod eksperimentalnim uvjetima aktivirani vitamin D djeluje na dva načina: inhibira razvoj određenih T-stanica i njihovu proizvodnju aktivnih tvari (zvanih citokini) koje pokreću autoimunu reakciju, i/ili potiče proizvodnju drugih T-stanica koje imaju suprotan učinak.69,70 (skraćena shema ove mreže vitamina D prikazana je u Dodatku C.) Čini se da je taj mehanizam djelovanja snažna poveznica svih dosad proučenih autoimunih bolesti. Poznavajući uvjerljivost dokaza protiv životinjskih namirnica, posebno kravljeg mlije­ka, i za MS i za dijabetes tipa 1, te znajući koliko toga je zajedničko svim autoimunim bolestima, razumno je početi razmišljati o hrani i njenoj vezi s daleko širom skupinom autoimunih bolesti. Očigledno, nužan je oprez; za donošenje konačnih zaključaka o sličnostima između autoimunih bolesti potrebno je provesti dodatna istraživanja. Ali dokazi koje sada imamo već su zapanjujući.

Do danas gotovo nikakva upozorenja o vezi ovih bolesti s prehranom nisu doprla do svijesti javnosti. Na wefr-lokaciji Međunarodne federacije za multiplu sklerozu, na pri­mjer, piše: «nema pouzdanih dokaza da je MS posljedica loše prehrane ili nedostatka hranjivih tvari.» Oni upozoravaju da prehrambeni režimi mogu biti «skupi» i «mogu izmijeniti normalnu prehrambenu ravnotežu.«71 Ako je promjena vaše prehrane skupa, ne znam što bi rekli na vezanost za krevet i invalidnost. Što se tiče mijenjanja «normal-ne prehrambene ravnoteže», stoje - normalno? Znači li to daje naša sadašnja prehrana «normalna» - prehrana koja je velikim dijelom odgovorna za bolesti koje onesposo­bljavaju, ubijaju i uzrokuju teške patnje milijunima Amerikanaca svake godine? Jesu li ogromne stope bolesti srca, raka, autoimunih bolesti, pretilosti i dijabetesa «normalne»? Ako je to normalno, predlažem da počnemo ozbiljno razmišljati o nenormalnom.

198

A U T O I M U N E B O L E S T I

400.000 Amerikanaca žrtve su multiple skleroze, a još milijuni imaju druge auto­

imune bolesti. Iako statistike, rezultati istraživanja i klinički opisi tvore osnovu za

velik dio moje rasprave o prehrani i bolesti, važnost informacija svodi se na osobno

iskustvo pojedinih ljudi. Svaka od teških bolesti o kojima sam govorio u ovom pogla­

vlju može zauvijek izmijeniti život bilo koje osobe - člana obitelji, prijatelja, susjeda,

kolege ili vas samih. Vrijeme je da žrtvujemo naše svete krave. Razum mora pobijediti. Profesionalna udruženja, liječnici i vladine agencije moraju ustati i odraditi svoj posao, kako se dje­ca koja se danas rađaju ne bi suočavala s tragedijama koje je moguće spriječiti.

199

1 0 Dalekosežni

učinci: bolesti kostiju, bubrega, oka i mozga

JEDAN OD NAJUVJERLJIVIJIH ARGUMENATA za prehranu biljnim namirnicama jest činje­

nica da ona sprječava širok raspon bolesti. Ako s nekim popričam o jednoj studiji koja

pokazuje zaštitni učinak voća i povrća protiv bolesti srca, oni će se možda složiti da je

to sve jako lijepo što se tiče voća i povrća, ali vjerojatno će se ipak vratiti kući, mesnoj

struci i umaku od pečenja. Nije važno koliko je studija velika, koliko su rezultati uvjer­

ljivi ili koliko su ugledni znanstvenici koji su proveli istraživanje. Činjenica je da većina

ljudi ima zdrav skepticizam prema jednoj izoliranoj studiji - kao što bi i trebali.

Ali ako im kažem za desetke i desetke studija koje pokazuju da zemlje s niskim stopa­

ma bolesti srca konzumiraju niske količine životinjskih namirnica, te desetine i dese­

tine studija koje pokazuju da osobe koje jedu više cjelovitih biljnih namirnica imaju

niže stope bolesti srca, i nastavim to potkrepljivati drugim studijama koje pokazuju

da prehrana siromašna životinjskim namirnicama i bogata neprerađenim biljnim na­

mirnicama može usporiti ili liječiti bolest srca, tada su ljudi skloniji tome posvetiti

pažnju.

Ako nastavim govoriti i prođem kroz taj proces ne samo za bolesti srca, nego i pre­

tilost, dijabetes tipa 2, rak dojke, rak kolona, rak prostate, multiplu sklerozu i druge

201

K I N E S K A S T U D I J A

autoimune bolesti, lako je moguće da ljudi nikada više neće jesti mesnu štrucu i umak od pečenja.

Ono što daje toliku uvjerljivost u vezi s ličinkom prehrane na zdravlje jest opsežnost

dokaza. Dok se može naći izolirana studija koja će potvrditi gotovo bilo koju zamisli!

vu ideju, koliki su izgledi da stotine, pa čak i tisuće raznih studija pokazuju zaštitnu

korist biljnih namirnica i/ili štetno djelovanje životinjskih namirnica za tako mnogo

različitih bolesti? Ne možemo reći da je to rezultat slučajnosti, loših podataka, pri­

stranog istraživanja, krivo interpretiranih statistika ili «igranja brojevima«. To mora

biti istina.

Dosad sam predstavio samo mali uzorak mnoštva dokaza koji govore u prilog pre­

hrani na biljnoj bazi. Kako bih vam pokazao koliko su ti dokazi iscrpni, uključit ću

još pet naizgled nepovezanih bolesti koje su česte u Americi: osteoporozu, bubrežne

kamence, sljepilo, kognitivnu disfunkciju i Alzheimerovu bolest. Pobrojane bolesti

obično nisu fatalne i često ih smatramo neizbježnim posljedicama starenja. Zato mi­

slimo da nije neprirodno kad se djedu pojave mutne mrlje pred očima, kad se ne

može sjetiti imena svojih prijatelja ili mu je potrebna operacija kuka. Ali, kao što

ćemo vidjeti, čak i kod tih bolesti postoji veza s prehranom. »

OSTEOPOROZA

Je li vam učiteljica u osnovnoj školi ikada rekla da kada ne biste imali kostiju da biste

bili samo bezoblična masa na podu? Ili ste za ljudski kostur možda doznali iz one popu­

larne pjesme: «...skočna kost povezana je s goljenicom, goljenica je povezana s kostima

koljena», itd. U istom tom razdoblju života vjerojatno su vam govorili da pijete puno

mlijeka kako biste izgradili snažne kosti i zube. Budući da nitko od nas ne želi biti be­

zoblična masa, i budući da su poznate osobe plaćene da reklamiraju navodne koristi od

mlijeka, pili smo ga. Mlijeko je za zdravlje zuba neophodno kao pčele za med.

Amerikanci konzumiraju više kravljeg mlijeka i mliječnih proizvoda po stanovniku od

većine populacija u svijetu. To znači da bi Amerikanci trebali imati izvanredno čvrste

kosti, zar ne? Nažalost, ne. Jedna nedavno objavljena studija pokazala je da američke

žene u dobi od pedeset i više godina imaju jednu od najviših stopa prijeloma kuka u

svijetu.1 Više stope bilježe samo zemlje u Europi i južnom Pacifiku (Australija i Novi

Zeland)1 gdje se konzumira još više mlijeka nego u Sjedinjenim Državama. Što se to

događa?

Previsoka stopa prijeloma kuka često se koristi kao pouzdan indikator osteoporoze,

bolesti kostiju koja posebno pogađa žene poslije menopauze. Često se govori da je po­

sljedica neodgovarajućeg unosa kalcija. Zbog toga ljudi koji oblikuju zdravstvenu po­

litiku često savjetuju veći unos kalcija. Mliječni proizvodi posebno su bogati kalcijem,

202

D A L E K O S E Ž N I U Č I N C I : B O L E S T I K O S T I J U , B U B R E G A , O K A I M O Z G A

pa mliječna industrija zato revno podržava napore da se poveća potrošnja kalcija. Ti

napori imaju veze sa savjetima da pijete mlijeko kako biste imali jake kosti - o toj ćemo

politici raspravljati u Četvrtom dijelu.

Međutim, nešto tu nije u redu, jer one zemlje koje troše najviše kravljeg mlijeka i mlije­

čnih proizvoda ujedno imaju najviše stope prijeloma i najgore zdravlje kostiju. Jedno od

mogućih objašnjenja nalazi se u izvještaju koji pokazuje impresivno jaku vezu između

unosa životinjskih bjelančevina i stopa prijeloma kostiju kod žena u različitim zemlja­

ma.2 Taj izvještaj iz 1992., čiji su autori istraživači s Medicinskog fakulteta Sveučilišta

Yale, sažeo je podatke o unosu bjelančevina i stopama prijeloma uzete iz trideset i četiri

različite ankete iz šesnaest zemalja koje su bile objavljene u dvadeset i devet stručno

recenziranih istraživačkih radova. Ispitanici u tim anketama bile su žene u dobi od pe­

deset i više godina. Utvrđeno je da se doista impresivnih 70% prijeloma može pripisati

potrošnji životinjskih bjelančevina.

Istraživači su objasnili da životinjske bjelančevine, za razliku od biljnih bjelančevina,

povećavaju kiselinsko opterećenje tijela.3 Povećano kiselinsko opterećenje znači da naša

krv i tkiva postaju kiseliji. Tijelo ne voli kiselu sredinu pa se počinje protiv nje boriti.

Kako bi neutraliziralo kiselinu tijelo koristi kalcij koji je vrlo djelotvorna baza. Među­

tim, taj kalcij mora odnekud dolaziti. Na kraju se crpi iz kostiju, a gubitak kalcija slabi

kosti što pak povećava rizik od prijeloma.

Dokazima da životinjske bjelančevine slabe zdravlje kostiju raspolažemo dulje od je­

dnog stoljeća. Objašnjenje da životinjske bjelančevine uzrokuju suvišnu metaboličku

kiselinu prvi je put predloženo 1880-ih4 a dokumentirano još 1920.5 Također smo bili

upoznati s tim da životinjske bjelančevine djelotvornije od biljnih povećavaju optereće­

nje tijela metaboličkim kiselinama.6,78

Kada životinjske bjelančevine povećavaju metaboličku kiselinu i izvlače kalcij iz kostiju

količina kalcija u urinu se povećava. Taj je učinak utvrđen prije više od osamdeset go­

dina5 i detaljno se proučava od 1970-ih. Sažeci tih studija objavljeni su 1974.,9 1981.1 0

i 1990." Svaki od tih sažetaka jasno pokazuje da je količina životinjskih bjelančevina

koju mnogi od nas svakodnevno konzumiraju u stanju prouzročiti znatno povećanje

razine kalcija u urinu. Slika 10.1 preuzeta je iz publikacije objavljene 1981.1 0 Udvostru­

čenje unosa bjelančevina (uglavnom životinjskih) s 35 na 78 grama na dan dovelo je

do alarmantnog, pedesetpostotnog povećanja količine kalcija u urinu. Taj učinak javlja

se unutar raspona unosa bjelančevina koji većina nas konzumira: prosječan američki

unos iznosi između 70 i 100 grama dnevno. Kao što je spomenuto u četvrtom poglavlju,

šestomjesečna studija koju je financirao Atkinsov centar utvrdila je da su ljudi koji su

prihvatili Atkinsovu dijetu izlučivali 50% više kalcija u svom urinu poslije šest mjeseci

takve dijete.12

203

K I N E S K A S T U D I J A

Početna zapažanja o vezi između konzumiranja životinjskih bjelančevina i stopa prijeloma kostiju doista su impresivna, a sada imamo i prihvatljivo objašnjenje kako bi ta povezanost mogla funkcionirati, mehanizam djelovanja. Procesi bolesti rijetko su tako jednostavni da «jedan mehanizam radi sve», ali istra­živanja koja se provode na ovom području daju snažan argument. Jedna novija stu­dija objavljena 2000. dolazi s Medicinskog odjela Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu. Koristeći osamdeset i sedam anketa iz trideset i tri zemlje, usporedili su omjer potrošnje biljnih i životinjskih bjelančevina sa stopama prijeloma kostiju (slika 10.2).' Utvrđeno je da je visok omjer potrošnje biljnih prema životinjskim bjelančevinama impresivno povezan s gotovo potpunim izostankom prijeloma kostiju.

Te su studije uvjerljive iz nekoliko razloga. Objavljene su u vodećim znanstvenim

časopisima, autori su bili pažljivi u svojim analizama i interpretaciji podataka,

uključili su velik broj pojedinačnih izvještaja o istraživanjima. Statistički značaj

veze između životinjskih bjelančevina i stopa prijeloma kostiju zaista je izvanredan.

Ne može ih se odbaciti kao tek nekoliko novih studija - najnovija studija predstavlja

sažetak osamdeset i sedam pojedinačnih anketa!

Studija Grupe za istraživanja osteoporotskih prijeloma s Kalifornijskog sveučili­

šta u San Franciscu objavila je još jednu studiju13 provedenu na preko 1.000 žena

u dobi od šezdeset i pet i više godina. Kao u multidržavnoj studiji, istraživači su

okarakterizirali prehranu žena prema udjelima životinjskih i biljnih bjelančevina.

Poslije sedam godina promatranja ispostavilo se da su žene s najvećim omjerom ži­

votinjskih bjelančevina prema biljnim bjelančevinama imale 3,7 puta više prijeloma

, 2 M - jk

D A L E K O S E Ž N I U Č I N C I : B O L E S T I K O S T I J U , B U B R E G A , O K A I M O Z G A

kostiju od žena s najmanjim omjerom. Uz to, u tom razdoblju žene s visokim omjerom

gubile su koštanu masu gotovo četiri puta brže od žena s najnižim omjerom.

Utemeljena na eksperimentu, ta je studija visoke kvalitete zato što je usporedila potro­

šnju bjelančevina, gubitak koštane mase i prijelome kostiju kod istih subjekata. Razlika

od 3,7 puta je velika i vrlo bitna jer su žene s najnižim stopama prijeloma kostiju i dalje

konzumirale u prosjeku oko pola svojih ukupnih bjelančevina iz životinjskih izvora. Ne

mogu se ne zapitati koliko je ta razlika mogla biti veća da su umjesto 50% konzumirale

0-10% svojih ukupnih bjelančevina iz životinjskih izvora. U našoj studiji u ruralnoj Kini,

gdje je omjer životinjskih prema biljnim bjelančevinama bio oko 10%, stopa prijeloma

iznosi samo jednu petinu one u SAD-u. Nigerija ima omjer životinjskih prema biljnim

bjelančevinama koji je samo 10% onoga u Njemačkoj, a učestalost prijeloma kuka niža je

za preko 99%.'

Ova zapažanja ozbiljno dovode u pitanje široko razglašenu tvrdnju da bjelančevinama

bogate mliječne namirnice štite naše kosti. Unatoč tome, gotovo svakodnevno nas upo­

zoravaju na potrebu za mliječnim namirnicama koje pružaju kalcij potreban za jake kosti.

Lavina komentara upozorava da većina nas ne unosi dovoljno kalcija, posebno trudnice

i dojilje. Međutim, te ogromne količine kalcija nisu opravdane. U jednoj studiji koja je

205

K I N E S K A S T U D I J A

obuhvatila deset zemalja," veća potrošnja kalcija bila je povezana s većim - a ne manjim - rizikom od prijeloma kostiju (slika 10.3). Velik dio unosa kalcija prikazanog na loj slici, posebno u zemljama s visokom potrošnjom, potječe iz mliječnih namirnica, a ne iz doda­taka prehrani s kalcijem ili nemliječnih prehrambenih izvora kalcija. Mark Hegsted, koji je došao do rezultata prikazanih na slici 10.3, duže je vrijeme bio profesor na Harvardu. Bavio se pitanjem kalcija počevši od ranih 1950-ih, bio je glavni tvorac prvih nacionalnih prehrambenih smjernica 1980., a 1986. objavio je ovaj dijagram. Profesor Hegsted vjeruje da previsok unos kalcija kroz duže razdoblje narušava sposo­bnost tijela da kontrolira koliko kalcija koristi i kada. Kad je zdravo tijelo koristi aktivirani oblik vitamina D, kalcitriol, za reguliranje apsorpcije kalcija iz hrane, njegovog izlučivanja i raspodjele u kostima. Kalcitriol svrstavamo u hormone. Kad je potrebno više kalcija, on pojačava apsorpciju kalcija i ograničava njegovo izlučivanje. Kad se prevelike količine kalcija konzumiraju kroz duže vrijeme tijelo može izgubiti svoju sposobnost reguliranja kalcitriola, što trajno ili privremeno narušava regulaciju i time stvara uvjete za osteoporo­zu kod žena u menopauzi i postmenopauzi. Žene u loj životnoj dobi moraju biti u stanju pravovremeno poboljšati svoje iskorištavanje kalcija, posebno ukoliko nastave konzumi­rati prehranu bogatu životinjskim bjelančevinama. Činjenica da tijelo gubi sposobnost kontroliranja fino podešenih mehanizama ako je podvrgnuto neprekidnom zlostavljanju dobro je poznata pojava u biologiji.

D A L E K O S E Ž N I U Č I N C I : B O L E S T I K O S T I J U , B U B R E G A , O K A I M O Z G A

S obzirom na ove rezultate čini se savršeno prihvatljivim da su životinjske bjelanče­vine, pa čak i kalcij - konzumiraju li se u prevelikim količinama - u stanju povećati rizik od osteoporoze. Mlijeko je, nažalost, jedina namirnica koja sadrži mnogo obiju hranjivih tvari. Hegsted je, potkovan svojim izvanrednim iskustvom u istraživanju kalcija, u svom radu iz 1986. ustvrdio: «...prijelomi kuka češći su u populacijama u kojima se mliječni proizvodi često konzumiraju i gdje je unos kalcija relativno vi­sok.»

Godinama kasnije mliječna industrija i dalje tvrdi da bismo trebali konzumirati više njihovih proizvoda kako bismo imali čvrste kosti i zube. Zbrka, sukobi i kontroverzije kojima ovo područje istraživanja obiluje omogućavaju bilo kome da kaže praktično bilo što. I naravno, u igri su i ogromne količine novca. Jedan od najcitiranijih stru­čnjaka za osteoporozu - kojega financira mliječna industrija - bijesno je u uvodnom članku jednog uglednog časopisa13 napisao da su gore navedeni rezultati koji podrža­vaju prehranu s visokim udjelom biljnih bjelančevina mogli biti «do neke mjere pod utjecajem kretanja u širem društvu». «Kretanja» o kojima je govorio bili su aktivisti za prava životinja koji su se protivili upotrebi mliječnih proizvoda. Velik dio debate oko osteoporoze, bila ona vodena neovisno ili ne, vrti se oko istraži­vanja koja se tiču pojedinosti. Kao što ćete vidjeti, vrag se skriva u detaljima, a glavni detalj nosi naziv - gustoća minerala u kostima (engl. bone mineral density - B M D ) . Brojni su znanstvenici istraživali na koji način različiti faktori prehrane i načina živo­ta utječu na BMD. BMD je mjerilo gustoće kostiju koje se često koristi u dijagnostici­ranju zdravlja kostiju. Padne li gustoća vaših kostiju ispod određene razine u opasno­sti ste da dobijete osteoporozu. U praksi, to znači da ukoliko imate nizak BMD, imate veći rizik od prijeloma.1 6 1 8 Postoje, međutim, neki vraški proturječni i zbunjujući detalji u tom velikom cirkusu istraživanja osteoporoze. Spomenut ću tek neke:

• visok BMD povećava rizik od osteoartritisa19

• visok BMD povezan je s povećanim rizikom od raka dojke20'21

• iako je visok BMD povezan i s višim rizikom od raka dojke i smanjenim rizikom od osteoporoze, rak dojke i osleoporoza svejedno su grupirani zajedno u istim područji­ma u svijetu, pa čak i kod istih pojedinaca22

• brzina gubitka mase kostiju jednako je važna kao ukupan B M D 2 ' • postoje područja u kojima su ukupna masa kostiju, gustoća minerala u kostima ili mjerenja mineralnog sadržaja u kostima niža nego u «zapadnim» zemljama, ali su i stope prijeloma niže, što prkosi prihvaćenoj logici naše definicije «velikih, čvrstih kostiju«2-' 2" • debljina je povezana s višim BMD-om, 2 1 , 2 7 iako područja u svijetu koja imaju više stope pretilosti također bilježe i više stope osteoporoze

Nešto ne valja s teorijom da BMD pouzdano predstavlja osteoporozu, a time i uka­zuje na vrstu prehrane koja bi smanjila stope prijeloma. Nasuprot tome, alternativan ali i bitno bolji indikator osteoporoze omjer je životinjskih i biljnih bjelančevina u prehrani.113 Što je omjer veći, veći je rizik od bolesti. I što još? BMD nije značajno povezan s tim omjerom.13

Očigledno je da su konvencionalne preporuke u vezi sa životinjskim namirnicama, mliječnim proizvodima i gustoćom minerala u kostima, a na koje utječe i koje rekla­mira mliječna industrija, na udaru ozbiljnih sumnji u literaturi. Evo što bih vam ja, na temelju istraživanja, preporučio kako biste smanjili rizik od osteoporoze:

• Budite tjelesno aktivni. Koristite stube umjesto dizala, šećite, džogirajte, vozite bi­cikl. Plivajte, vježbajte jogu ili aerobik svakih nekoliko dana i bez straha kupite utege koje ćete povremeno koristiti. Bavite se nekim sportom ili se uključite u društvenu skupinu u kojoj se vježba. Mogućnosti su beskrajne, a mogu biti i zabavne. Za nagra­du ćete se osjećati bolje, a vaše će kosti biti mnogo zdravije.

• jedite raznovrsne, cjelovite biljne namirnice i izbjegavajte namirnice životinjskog porijekla, uključujući mliječne proizvode. Obilje kalcija dostupno je u širokom ra>-sponu biljnih namirnica, uključujući razne vrste graha i lisnatog povrća. Sve dok izbjegavate rafinirane ugljikohidrate poput zašećerenih žitarica, slatkiša, običnih tje­stenina i bijeloga kruha ne biste trebali imati problema s nedostatkom kalcija.

• Svedite unos soli na minimum. Izbjegavajte visoko prerađene i pakirane namirnice koje sadrže suvišnu sol. Postoje određeni dokazi da pretjeran unos soli može pred­stavljati problem.

BUBREZI

Na web-lokaciji Centra za liječenje bubrežnih kamenaca Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu28 otkrit ćete da bubrežni kamenci mogu uzrokovati sljedeće simptome:

• Mučninu, povraćanje

• Nemir (traženje udobnog položaja kako bi se ublažili bolovi)

• Tupi bolovi (nedefinirani, lumbalni, abdominalni, isprekidani bolovi) • Hitnost (hitna potreba za pražnjenjem mjehura) • Učestalost (često mokrenje) • Bolno mokrenje i krv u urinu (jaka hematurija)

• Groznica (kada se kao komplikacija javi infekcija) • Akutne renalne kolike (jaki količki bolovi u slabinama koji se šire prema trbuhu, mošnjama, usminama)

D A L E K O S E Ž N I U Č I N C I : B O L E S T I K O S T I J U , B U B R E G A , O K A I M O Z G A

Akutne renalne kolike zaslužuju objašnjenje. Ti vrlo bolni simptomi javljaju se kada kristalizirani kamenac pokušava proći kroz tanku cjevčicu u vašem tijelu (mokraćni kanal) koja provodi urin iz bubrega u mjehur. U opisu bolova koji se javljaju, spomenuta web-lokacija navodi: «To su vjerojatno najteži bolovi koje čo­vjek može doživjeti. Oni koji su ih imali nikada ih ne zaboravljaju... Teške bolove renalnih kolika potrebno je kontrolirati jakim analgeticima. Nemojte očekivati da će aspirin pomoći. Posjetite liječnika ili hitnu pomoć.»2 H

Ne znam kako vi, ali od samog razmišljanja o tim stvarima mene podilaze trnci. Nažalost, do 15% Amerikanaca, više muškaraca nego žena, tijekom svog života imat će dijagnosticiran bubrežni kamenac.2''

Postoji nekoliko vrsta bubrežnih kamenaca, lako je jedan rijedak genetski tip30, a jedan povezan s urinarnom infekcijom, većinom se radi o kamencima koji se sastoje od kalcija i oksalata. Ti kamenci od kalcijevog oksalata relativno su česti u razvijenim zemljama, a relativno rijetki u zemljama u razvoju.31 Opet, ta se bolest uklapa u iste globalne uzorke kao i sve druge bolesti Zapada. Za povezanost ove bolesti s prehranom prvi sam put čuo na Medicinskom fakul­tetu Sveučilišta u Torontu. Pozvali su me da održim seminar o rezultatima naše Kineske studije. Dok sam bio tamo upoznao sam profesora W. G. Robertsona iz Vijeća za medicinska istraživanja u Leedsu u Engleskoj. Taj slučajan susret bio je izuzetno koristan. Dr. Robertson je, kao što sam uskoro saznao, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za prehranu i bubrežne kamence. Istraživačka skupina dr. Robertsona iscrpno je i detaljno proučila odnos između hrane i bubrežnih kame­naca, kako u teoriji tako i u praksi. Njihov rad započeo je prije više od trideset godina i nastavlja se do današnjeg dana. Pretraga znanstvenih publikacija kojima je Robertson autor ili suautor otkriva barem 100 radova objavljenih od sredine 1960-ih.

Jedan od Robertsonovih dijagrama prikazuje zapanjujuć odnos između unosa ži­votinjskih bjelančevina i stvaranja bubrežnih kamenaca (slika 10.4). 3 2 Iz dijagra­ma je vidljivo da je konzumiranje životinjskih bjelančevina u količinama većim od dvadeset i jednog grama po osobi dnevno u Ujedinjenom Kraljevstvu u razdo­blju od 1958. do 1973. u uskoj korelaciji s visokim brojem bubrežnih kamenaca na 10.000 stanovnika godišnje. To je impresivan odnos.

Rijetki su istraživači koji su razradili pojedinosti istraživačkog pitanja detaljnije od Robertsona i njegovih suradnika. Oni su razvili model za procjenu rizika od nastanka kamenca koji je izvanredno precizan.33 Iako su identificirali šest faktora rizika za bubrežne kamence,3 4 , 3 5 unos životinjskih bjelančevina bio je glavni kri­vac. Konzumiranje životinjskih bjelančevina u količinama koje se često susreću u bogatim zemljama vodi do razvoja četiriju od šest faktora rizika.3"1,35

K I N E S K A S T U D I J A

Ne samo što su životinjske bjelančevine povezane s faktorima rizika za budući nasta­

nak kamenaca nego utječu i na ponovno javljanje kamenaca. Robertson je objavio

rezultate koji pokazuju da je bio u stanju riješiti problem pacijenata kojima su se

opetovano javljali bubrežni kamenci jednostavnom promjenom njihove prehrane te

izbacivanjem namirnica sa životinjskim bjelančevinama. ,0

Na koji način to djeluje? Kad se konzumira dovoljno namirnica koje sadrže životinj­

ske bjelančevine, koncentracije kalcija i oksalata u urinu naglo rastu, obično unutar

nekoliko sati. Slika 10.5, koju je objavila Robertsonova skupina, prikazuje te impre­

sivne promjene.35

Osobe iz ove studije konzumirale su svega pedeset i pet grama životinjskih bjelanče­

vina dnevno, čemu je dodavano još trideset i četiri grama životinjskih bjelančevina

dnevno u obliku tunjevine. Ta razina unosa životinjskih bjelančevina posve je u okvi­

rima raspona koji većina Amerikanaca redovito konzumira. Muškarci konzumiraju

oko 90 do 100 grama ukupnih bjelančevina dnevno, od čega veći dio potječe iz živo­

tinjskih namirnica, dok žene konzumiraju između 70 i 90 grama dnevno.

Kad su bubrezi pod neprekidnim, dugotrajnim napadom povećanih razina kalcija

i oksalata mogu se pojaviti bubrežni kamenci.35 Sljedeći izvadak iz Robertsonovog

članka objavljenog 1987.37 naglašava ulogu prehrane, posebno namirnica koje sadrže

životinjske bjelančevine:

Urolitijaza (nastanak bubrežnih kamenaca] svjetski je problem kojeg, kako

se čini, pogoršava prehrana bogata mliječnim proizvodima i energijom, a si-

D A L E K O S E Ž N I U Č I N C I : B O L E S T I K O S T I J U , B U B R E G A , O K A I M O Z G A

romašna vlaknima, prehrana kakva se konzumira u većini industrijaliziranih

zemalja... Dokazi posebno ukazuju na visok unos mesnih bjelančevina kao

dominantan faktor... Na temelju epidemioloških i biokemijskih studija može

se predvidjeti da bi prijelaz na više vegetarijansku, energetski manje bogatu

prehranu smanjio rizik od kamenaca među stanovništvom.

Dokazano je da životinjske namirnice imaju značajan i uvjerljiv učinak na stvaranje

kamenaca. Nedavna istraživanja također pokazuju da nastanak bubrežnih kamenaca

može biti pokrenut aktivnošću slobodnih radikala,38 pa se stoga može prevenirati

konzumiranjem biljnih namirnica koje sadrže antioksidante (pogledati četvrto po­

glavlje). Na još jednom organu i još jednoj bolesti prepoznajemo suprotne učinke (u

ovom slučaju na nastanak kamenaca) namirnica životinjskog i biljnog podrijetla.

PROBLEMI S OČIMA

Ljudi koji dobro vide često vid uzimaju zdravo za gotovo. Naše oči tretiramo više kao

male komade tehnologije nego kao žive dijelove tijela i previše smo skloni vjerovati

da su laseri najbolji put za održavanje zdravih očiju. Posljednjih nekoliko desetljeća

istraživanja su pokazala da na te komade «tehnologije» zapravo jako djeluje hrana

koju jedemo. Naši doručci, ručci i večere imaju posebno jak utjecaj na dvije česte

K I N E S K A S T U D I J A

bolesti očiju - katarakte i makularnu degeneraciju - bolesti koje pogađaju milijune starijih Amerikanaca. Da, u pravu ste. Reći ću vam da ako jedete životinjske namirnice umjesto biljnih na­mirnica možete čak i oslijepiti.

Makularna degeneracija vodeći je uzrok nepovratnog sljepila medu osobama starijim od šezdeset i pet godina. Preko 1,6 milijuna Amerikanaca boluje od te bolesti od koje mnogi naposljetku i oslijepe.39 Kao što sam naziv govori, to stanje uključuje propadanje makule (žute pjege) koja je biokemijsko križanje u oku - gdje se energija svjetlosti koja ulazi u oko pretvara u živčani signal. Makula igra glavnu ulogu, da se tako izrazimo, i mora biti funkcionalna za postojanje vida.

Oko makule se nalaze masne kiseline koje mogu reagirati sa svjetlošću i stvarati male količine visoko reaktivnih slobodnih radikala.4,) Ti slobodni radikali (pogledati četvrto poglavlje) mogu razarati, ih degenerirati, okolna tkiva, uključujući i makulu. Ali sre­ćom po nas, šteta od slobodnih radikala može se suzbijati zahvaljujući antioksidantima iz povrća i voća.

Dvije studije, koje su proveli iskusni znanstvenici s prestižnih institucija, pružaju uvjer­ljive dokaze da hrana može štititi od makularne degeneracije. Obje su studije objavljene* prije desetak godina. Jedna je evaluirala prehranu", a druga je proučavala hranjive tvari u krvi.42 Rezultati tih dviju studija daju zaključiti da je čak 70-88% sljepila uzrokovanog makularnom degeneracijom moguće spriječiti ukoliko se jedu odgovarajuće namirnice. Studija o unosu hranjivih tvari41 usporedila je 356 osoba u dobi od pedeset i pet do osamdeset godina s dijagnosticiranom uznapredovalom makularnom degeneracijom (slučajevi) s 520 osoba koje su bolovale od drugih bolesti oka (kontrole). Na studiji je surađivalo pet oftalmoloških medicinskih centara.

Istraživači su utvrdili da je viši ukupan unos karotenoida bio povezan s nižom učesta­lošću makularne degeneracije. Karotenoidi su skupina antioksidanata koji se nalaze u obojenim dijelovima voća i povrća. Kad su unosi karotenoida razvrstani u razrede, oso­be koje su konzumirale najveće količine imale su 43% manje slučajeva bolesti od onih koji su konzumirali najmanje. Ne iznenađuje što je pet od šest mjerenih biljnih namir­nica također bilo povezano s nižim stopama makularne degeneracije (brokula, mrkva, listovi špinata ili raštike, zimska tikva i batat tj. slatki krumpir). Špinat i raštika pružali su najbolju zaštitu. Zabilježeno je 88% manje bolesti kod osoba koje su jele to zelenje pet ili više puta tjedno u usporedbi s osobama koje su isto zelenje jele rjeđe od jednom mjesečno. Jedina skupina namirnica koja nije pokazala preventivni učinak bila je gru­pa kupus/cvjetača/prokulica, koja sadrži najmanje boja od šest grupa namirnica.43

Ovi istraživači također su proučili potencijalnu zaštitu od bolesti kao rezultat uno­sa pet individualnih karotenoida konzumiranih u tim namirnicama. Od tih pet svi osim jednog pokazali su visoko značajan zaštitni učinak, posebno karotenoidi koji se

D A L E K O S E Ž N I U Č I N C I : B O L E S T I K O S T I J U , B U B R E G A , O K A I M O Z G A

213

nalaze u tamnozelenom lisnatom povrću. Nasuprot tome, dodaci prehrani s nekim vitaminima, uključujući retinol (gotovi oblik «vitamina» A), vitamin C i vitamin E pokazali su slab ili nikakav koristan učinak. Još jednom vidimo da iako dodaci prehrani mogu donijeti veliko bogatstvo njihovim proizvođačima, oni neće bitno doprinijeti ni vašem ni mojem zdravlju.

Sve u svemu, ova studija utvrdila je da je rizik od makularne degeneracije moguće

smanjiti za čak 88%, jednostavno prehranom odgovarajućim namirnicama.11

Sad se možda već pitate: «Gdje mogu naći neke od tih karotenoida?« Zeleno lisnato povrće, mrkve i agrumi dobri su izvori. Međutim, tu se javlja jedan problem. Među stotinama (možda i tisućama) antioksidacijskih karotenoida u tim namirnicama, proučeni su biološki učinci samo njih dvanaestak. Sposobnost tih spojeva da uklo­ne i umanje štetu od slobodnih radikala dobro je poznata, ali aktivnosti pojedinih karotenoida enormno variraju, ovisno o uvjetima prehrane i načina života. Takve varijacije potpuno onemogućavaju predviđanje njihovih individualnih aktivnosti, bilo dobrih bilo štetnih. Logika njihovog korištenja kao dodataka prehrani ne uzi­ma u obzir širu sliku i površna je. Ona ignorira dinamiku prirode. Daleko je si­gurnije konzumirati te karotenoide u njihovom prirodnom obliku, u intenzivno obojenom voću i povrću.

Druga studija42 usporedila je ukupno 421 pacijenta s makularnom degeneracijom (slučajevi) s 615 kontrolnih. Pet vodećih kliničkih centara specijaliziranih za očne bolesti i njihovo istraživanje sudjelovalo je u toj studiji. Umjesto konzumiranih an­tioksidanata znanstvenici su mjerili razine antioksidanata u krvi. Mjerene su četiri vrste antioksidanata: karotenoidi, vitamin C, selen i vitamin E. Osim selena, sve ove grupe hranjivih tvari bile su povezane s manjim brojem slučajeva makular­ne degeneracije, iako su samo karotenoidi pokazali statistički značajne rezultate. Rizik od makularne degeneracije bio je manji za dvije trećine kod ljudi s najvišim razinama karotenoida u krvi, u usporedbi sa skupinom koja je imala niske razine karotenoida.

To smanjenje za 65 do 7 0 % u ovoj studiji slično je smanjenju od preko 88% iz prve studije. Te dvije studije konzistentno su pokazale koristi od antioksidacijskih karo­tenoida konzumiranih u hrani. S obzirom na ograničenosti eksperimenata može­mo samo procijeniti postotak makularne degeneracije uzrokovane lošim prehram­benim navikama, no ne možemo znati koji su antioksidanti uključeni. Međutim, ono što možemo reći je da će jedenje namirnica koji sadrže antioksidante, posebno onih koji sadrže karotenoide, spriječiti većinu slučajeva sljepila nastalog zbog ma­kularne degeneracije. To je već samo po sebi izvanredna preporuka. Katarakte su nešto manje ozbiljne od makularne degeneracije zato što postoje dje­lotvorne kirurške opcije kojima je moguće povratiti vid izgubljen uslijed ove bo-

K I N E S K A S T U D I J A

lesti. Ali kada pogledale brojke, katarakte su mnogo veći teret za naše društvo. Do

dobi od osamdeset godina polovica Amerikanaca imat će katarakte.39 Trenutno od

ove bolesti boluje 20 milijuna Amerikanaca starijih od četrdeset godina.

Stvaranje katarakte uključuje zamućivanje očne leće. Korektivna kirurgija sastoji se

od uklanjanja zamućenih leća i njihove zamjene umjetnim lećama. Nastanak zamu­

ćenog stanja, poput degeneracije makule i mnogih drugih bolesnih stanja u našem

tijelu, usko je povezan sa štetom koju uzrokuje višak reaktivnih slobodnih radikala.'1'1

Još jednom, razumno je pretpostaviti da bi prehrana namirnicama koje sadrže anlio-

ksidante trebala biti od pomoći.

Počevši od 1988. istraživači u Wisconsinu proučavaju zdravlje očiju i unos hranjivih

tvari na preko 1.300 ljudi. Deset godina kasnije15 objavili su izvještaj o svojim rezulta­

tima. Ljudi koji su konzumirali najviše luteina, specifičnog tipa antioksidanta, imali

su upola manju stopu katarakte od ljudi koji su konzumirali najmanje luteina. Lutein

je zanimljiv spoj jer, osim što je lako dostupan u špinatu kao i u drugom tamnoze-

lenom lisnatom povrću, također je integralan dio tkiva same leće.'16'17 Slično tome,

osobe koje su konzumirale najviše špinata imale su 4 0 % manje katarakti.

Ove dvije bolesti oka, makularna degeneracija i katarakte, javljaju se kada ne konzu-'

miramo dovoljno intenzivno obojenog zelenog i lisnatog povrća. U oba slučaja, višak

slobodnih radikala, čiju razinu povećavaju životinjske namirnice i smanjuju biljne

namirnice, vjerojatno je odgovoran za spomenuta stanja.

PREHRANA KOJA UTJEČE NA SVIJEST

Kad se ova knjiga pojavi na policama meni će biti sedamdeset godina. Nedavno sam

bio na pedesetoj godišnjici mature i doznao da su mnogi od mojih nekadašnjih dru­

gova iz razreda umrli. Primam magazin Američkog udruženja umirovljenika, imam

popust na razne proizvode zbog svoje visoke dobi i svaki mjesec primam mirovinu.

Oni skloni eufemizmima mogli bi me nazvati «zrelom odraslom osobom». Ja jedno­

stavno kažem - star. Što to znači 'biti star'? 1 dalje svakog jutra trčim, ponekad šest ili

više milja dnevno. Još uvijek sam profesionalno aktivan, možda aktivniji nego ikad.

Još uvijek uživam u istim aktivnostima koje me opuštaju, bilo to posjećivanje unuka,

objedovanje s prijateljima, vrtlarstvo, putovanja, golf, predavanja ili poboljšanja na

okućnici kao što je gradnja ograda ili popravljanje ovog ili onog, kao što sam nekada

radio na farmi. Međutim, neke su se stvari promijenile. Jasno je da postoji razlika

između mene kao sedamdesetogodišnjaka i kao dvadesetogodišnjaka. Sporiji sam,

nisam toliko jak, radim manje sati na dan i češće osjetim potrebu malo zadrijemati.

Svi znamo da starenje donosi smanjene sposobnosti u usporedbi s mladim danima.

Ali postoje kvalitetni znanstveni podaci koji pokazuju da bistro razmišljanje do u du-

D A L E K O S E Z N I U Č I N C I : B O L E S T I K O S T I J U , B U B R E G A , O K A I M O Z G A

215

boku starost nije nešto od čega moramo odustali. Gubitak pamćenja, dezorijentacija

i smušenost nisu neizbježne sastavnice starenja već problemi povezani s tim ključnim

faktorom načina života - prehranom.

Danas raspolažemo dobrim nutricionističkim informacijama za dva glavna stanja

povezana s mentalnim propadanjem. Blaže stanje naziva se «kognitivno oštećenje»

ili «kognitivna disfunkcija». To stanje opisuje slabljenje sposobnosti neke osobe da

pamti i razmišlja kao što je nekad mogla. Ono predstavlja niz bolesti u rasponu od

slučajeva koji tek daju naslutiti slabljenje sposobnosti do onih koji su daleko očigle­

dniji i lakše se dijagnosticiraju.

Zatim su tu mentalne disfunkcije koje postaju ozbiljne, čak i opasne po život. To se

zove demencija, a dijeli se na dva glavna tipa: vaskularna demencija i Alzheimerova

bolest. Vaskularna demencija u prvom je redu uzrokovana brojnim malim možda­

nim udarima nastalim zbog pucanja krvnih žila u mozgu. Za starije ljude uobičajeno

je da imaju «tihe» moždane udare u svojim poznim godinama. Moždani udar smatra­

mo tihim ukoliko ostane neprimijećen i nedijagnosticiran. Svaki mali moždani udar

onesposobljava dio mozga. Drugi tip demencije, Alzheimerova bolest, javlja se kad se

proteinska tvar zvana beta amiloid akumulira u kritičnim dijelovima mozga kao plak,

slično kolesterolskom plaku koji se nakuplja kod kardiovaskularnih bolesti.

Alzheimerova bolest iznenađujuće je česta. Tvrdi se da 1% ljudi u dobi od šezdeset

1 pet godina pokazuje znakove Alzheimerove bolesti, a taj se postotak udvostručuje

sa svakih dodatnih pet godina starosti.18 Pretpostavljam da je to razlog zašto mirno

prihvaćamo «scnilnost» kao dio procesa starenja.

Procjenjuje se da 10 do 12% osoba s blagom kognitivnom disfunkcijom doživi pogor­

šanje do ozbiljnijeg tipa demencije, dok samo 1 do 2% osoba bez kognitivne disfun­

kcije oboli od tih bolesti.'19-5" To znači da ljudi s kognitivnom disfunkcijom imaju oko

deset puta veći rizik od Alzheimerove bolesti.

Osim što kognitivna disfunkcija često vodi do težeg oblika demencije, ona je ujedno

povezana s kardiovaskularnim bolestima,5 1 5 3 moždanim udarom54 i dijabetesom tipa

2 kod odraslih osoba.55,56 Sve te bolesti grupiraju se u istim populacijama, često kod

istih ljudi. To grupiranje znači da imaju neke zajedničke faktore rizika. Jedan je fa­

ktor hipertenzija (povišen krvni tlak);5 1 , 5 7 5 8 drugi je visok kolesterol u krvi.53 Oba se

faktora, naravno, mogu kontrolirati prehranom. Treći je faktor rizika količina opa­

snih slobodnih radikala koji u poznijim godinama razaraju naše moždane funkcije.

Budući da je šteta od slobodnih radikala od tolikog značaja za proces kognitivne di­

sfunkcije i demencije, znanstvenici vjeruju da konzumiranje antioksidanata iz hrane

naše mozgove može zaštititi od takve štete, kao i kod drugih bolesti. Namirnicama ži­

votinjskog podrijetla nedostaju antioksidacijski štitovi, zbog čega one često aktiviraju

stvaranje slobodnih radikala i oštećivanje stanica, dok namirnice biljnog podrijetla,

K I N E S K A bi U U U A

sa svojim obilnim količinama antioksidanata, obično sprječavaju takvu štetu. Radi

se o istom prehrambenom uzroku i posljedicama koje smo vidjeli kod makularne

degeneracije.

Naravno, genetika u tome ima ulogu: utvrđeni su konkretni geni koji mogu povećati

rizik od kognitivnog propadanja."'2 Ali faktori okoliša također igraju ključnu ulogu,

vjerojatno najvažniju.

U jednoj novijoj studiji utvrđeno je da japanski Amerikanci koji žive na Havajima

imaju višu stopu Alzheimerove bolesti od Japanaca koji žive u Japanu.59 Druga studija

utvrdila je da afrički crnci imaju značajno niže stope demencije i Alzheimerove bole­

sti od američkih crnaca u Indiani."" Oba rezultata jasno potvrđuju da vanjski faktori

igraju važnu ulogu u kognitivnim poremećajima.

Diljem svijeta čini se da su obrasci učestalosti kognitivnih poremećaja slični dru­

gim zapadnim bolestima. Stope Alzheimerove bolesti niže su u slabije razvijenim

područjima."1 Jedna novija studija usporedila je stope Alzheimerove bolesti s pre­

hrambenim varijablama u jedanaest različitih zemalja i utvrdila da populacije s višim

unosom masti i nižim unosom žitarica i zrnja bilježe više stope ove bolesti.62,63

Izgleda da smo na tragu nečega. Očito je da prehrana ima glavnu riječ u određivanju

koliko ćemo dobro razmišljati u poznijim godinama. Ali što je točno dobro za nas?

Što se tiče blažih stanja kognitivne disfunkcije, nedavna istraživanja su pokazala da

su visoke razine vitamina E u krvi povezane s manjim gubitkom pamćenja.64 Manji

gubitak pamćenja također je povezan s višim razinama vitamina C i selena, koji sma­

njuju aktivnost slobodnih radikala."5 Vitamini E i C antioksidanti su koji se nalaze

gotovo isključivo u biljnim namirnicama, dok se selen nalazi i u životinjskim i u

biljnim namirnicama.

U studiji provedenoj na 260 starijih osoba u dobi između šezdeset i pet i devedeset

godina objavljeno je da: «Prehrana s manje masti, zasićenih masti i kolesterola, te s

više ugljikohidrata, vlakana, vitamina (posebno folata, vitamina C i E i beta karote-

na) i minerala (željeza i cinka) može biti preporučljiva ne samo za poboljšanje općeg

zdravlja starijih osoba, nego i za poboljšanje kognitivne funkcije.«"" Taj zaključak go­

vori u prilog biljnim namirnicama dok životinjske namirnice u pogledu optimalne

funkcije mozga proglašava neprikladnima. Još jedna studija provedena na nekoliko

stotina starijih osoba utvrdila je da su rezultati na mentalnim testovima bili bolji kod

ljudi koji su konzumirali najviše vitamina C i beta karotena.67 Druge studije također

su potvrdile da je niska razina vitamina C u krvi povezana sa slabijim kognitivnim

sposobnostima u starijoj dobi,"8"9 a neke su utvrdile da su vitamini skupine B, 6 9 uklju­

čujući beta karoten,70 povezani s boljom kognitivnom funkcijom.

Svih sedam gore spomenutih studija pokazuje da su jedna ili više hranjivih tvari koje

se nalaze gotovo isključivo u biljkama povezane s nižim rizikom od slabljenja kogni-

D A L E K O S E Ž N I U Č I N C I : B O L E S T I K O S T I J U , B U B R E G A , O K A I M O Z G A

tivne funkcije u starijoj dobi. Studije na pokusnim životinjama ne samo što su potvr­

dile da su biljne namirnice zdrave za mozak, nego i pokazuju mehanizme kojima te

namirnice djeluju.71,72 Iako postoje važne varijacije u rezultatima nekih od tih studija

- na primjer, jedna studija utvrdila je vezu samo s vitaminom C, a druga je pronašla

vezu samo s beta karotenom, a ne i vitaminom C - ne bismo trebali izgubiti iz vida

šumu fokusirajući se na jedno ili dva stabla. Nijedna studija nikada nije utvrdila da

konzumiranje većih količina antioksidanata u hrani povećava gubitak pamćenja. Kad

se promatraju zapažanja, uvijek je suprotno. Osim toga, čini se da je veza značajna,

iako je potrebno provesti opsežnija istraživanja prije nego što budemo u stanju reći

točno koliki je dio kognitivne disfunkcije rezultat prehrane.

A što je s težom demencijom uzrokovanom moždanim udarima (vaskularna demen­

cija) i Alzheimerovom bolesti? Kako prehrana utječe na te bolesti? Na demenciju

uzrokovanu istim vaskularnim problemima koji vode do moždanog udara očigle­

dno utječe prehrana. U publikaciji koju je objavila slavna Framinghamska studija

&traživači zaključuju da se za svake tri dodatne porcije voća i povrća dnevno rizik

od moždanog udara smanjuje za 22%. 7 3 Tri porcije voća i povrća manje je nego što

možda mislite. Sljedeći primjeri u ovoj su se studiji računali kao jedna porcija: Vz

šalice bresaka, XA šalice umaka od rajčice, % šalice brokule ili jedan krumpir.73 Pola

šalice nije mnogo. U stvari, muškarci u ovoj studiji koji su konzumirali najviše voća i

povrća jeli su čak do devetnaest porcija dnevno. Ako svake tri porcije smanjuju rizik

za 22%, koristi se mogu brzo nagomilati (smanjenje rizika približava se, ali ne može

prijeći 100%).

Studija pruža dokaze da zdravlje arterija i žila koje provode krv do mozga i iz njega

ovise o tome koliko se kvalitetno hranite. Stoga je logično pretpostaviti da konzu­

miranje voća i povrća štiti od demencije uzrokovane slabim zdravljem žila. Čini se

da istraživanja to još jednom potvrđuju. Znanstvenici su proveli testiranja mental­

nog zdravlja i analizirah unos hrane na preko 5.000 starijih osoba te pratili njihovo

zdravstveno stanje više od dvije godine. Utvrdili su da su ljudi koji su konzumirali

najviše ukupnih masti i zasićenih masti imali najveći rizik od demencije uzrokovane

vaskularnim problemima.74

Alzheimerova bolest također je povezana s prehranom, često se javlja u kombinaciji

s bolestima srca,53 što navodi na zaključak da imaju zajedničke uzroke. Znamo što

uzrokuje bolesti srca, a naučili smo i što nudi najbolje izglede za izlječenje bolesti srca

- prehrana. Studije na pokusnim životinjama uvjerljivo su dokazale da prehrana bo­

gata kolesterolom potiče stvaranje beta amiloida tipičnog za Alzheimerovu bolest.53

Potvrdivši te rezultate dobivene na pokusnim životinjama, studija na preko 5.000

osoba utvrdila je da je veći unos masti i kolesterola s hranom obično povećavao rizik

posebice od Alzheimerove bolesti,75 te svih oblika demencije općenito.74

K I N E S K A S T U D I J A

U drugoj studiji o Alzheimerovoj bolesti76 rizik za dobivanje bolesti bio je 3,3 puta veći kod ljudi čije su razine folne kiseline u krvi bile u donjoj trećini raspona, a 4,5 puta veći kad su razine homocisteina u krvi bile u gornjoj trećini. Što su folna kiselina i homocistein? Folna kiselina je spoj koji se dobiva isključivo iz biljnih namirnica kao što su zeleno i lisnato povrće. Homocistein je aminokiselina koja se dobiva u prvom redu iz životinjskih bjelančevina.77 Ova studija utvrdila je da je poželjno održava­ti niske razine homocisteina i visoke razine folne kiseline u krvi. Drugim riječima, kombinacija prehrane bogate životinjskim namirnicama i siromašne biljnim namir­nicama povećava rizik od Alzheimerove bolesti.78

Blago kognitivno oštećenje, na račun kojeg se obično zbijaju šale, još uvijek dopušta pogođenoj osobi da održava nezavisan, funkcionalan život, ali demencija i Alzheime­rova bolest tragične su i predstavljaju gotovo nepodnošljivo težak teret kako za žrtve tako i za njihove voljene. Širom tog spektra, od manjih poteškoća kod zadržavanja misli pod kontrolom do teške degeneracije, hrana koju jedete može drastično utjecati na vjerojatnost mentalnog slabljenja. Bolesti o kojima sam govorio u ovom poglavlju teško pogađaju većinu nas u našim poznim godinama, iako ne moraju biti fatalne. Budući da obično nisu smrtonosne', brojni pojedinci pogođeni ovim bolestima i dalje imaju dug život. Njihova kvaliteta života, međutim, postupno opada sve dok ih bolest ne učini u velikoj mjeri ovisnima o drugima i nesposobnima za funkcioniranje u većini aspekata života. Razgovarao sam s mnogim ljudima koji govore: «Možda neću živjeti toliko dugo kao vi fanatici zdravlja, ali ću zato uživati u vremenu koje imam i jesti odreske kad god mi se jedu, pušiti ako to želim i raditi sve što mi se hoće.» Odrastao sam s takvim ljudima, išao sam u školu s takvim ljudima i njegovao lijepa prijateljstva s takvim lju­dima. Nedavno je jedan od mojih najboljih prijatelja bio podvrgnut teškoj operaciji zbog raka. Svoje posljednje godine proveo je paraliziran u staračkom domu. Prilikom brojnih posjeta staračkom domu nijednom nisam otišao odande bez osjećaja duboke zahvalnosti na zdravlju koje me još uvijek služi. Nerijetko se događalo da prilikom posjeta prijatelju u staračkom domu čujem da je jedan od novih pacijenata u domu netko koga smo moj prijatelj i ja poznavali iz naših mladih dana. Prečesto su ti ljudi bolovali od Alzheimerove bolesti i bivali smješteni na posebnom odjelu ustanove. Uživanje u životu, posebno u drugoj polovici života, uvelike je narušeno ako ne vi­dimo, ako ne možemo razmišljati, ako nam ne rade bubrezi ili ako su nam kosti slo­mljene ili krhke. Što se mene tiče, nadam se da ću biti u stanju u potpunosti uživati ne samo u sadašnjem vremenu, nego i u budućem, dobroga zdravlja i samostalan.

71«

Treći dio

V O D I Č Z A K V A L I T E T N U P R E H R A N U

NEDAVNO SAM BIO U RESTORANU i gledao jelovnik, kad sam primijetio vrlo neobično «low-carb» jelo: veliki pladanj tjestenine s povrćem, poznate i kao pasta primavera.

Ogromna većina kalorija iz tog jela očigledno potječe od ugljikohidrata. Kako onda može biti «siromašno ugljikohidratima«? Je li bila u pitanju tiskarska pogreška? Či­nilo mi se da ne. U brojnim drugim prilikama primijetio sam da salate, kruhovi, pa čak i slatka peciva s cimetom nose oznaku «low-carb», iako njihovi popisi sastojaka jasno pokazuju da, u stvari, golemu većinu kalorija pružaju ugljikohidrati. Što se to događa?

Ta «ugljikohidratna» manija najvećim je dijelom rezultat pokojnog dr. Atkinsa i nje­gove prehrambene poruke. Ali nedavno je Nova dijetna revolucija dr. Atkinsa svrgnu­ta i zamijenjena South Beach dijetom koja je postala nova hit knjiga o dijetama. South Beach dijeta hvaljena je kao umjerenija, lakša za slijediti i sigurnija od Atkinsove, ali koliko se meni čini, «vuk» gubitka kilograma samo se ogrnuo novom, janjećom kožom. Obje dijete podijeljene su u tri faze, obje ozbiljno ograničavaju unos uglji­kohidrata za vrijeme prve faze, i obje se uveliko temelje na mesu, mliječnim pro­izvodima i jajima. South Beach dijeta, na primjer, zabranjuje kruh, rižu, krumpir, tjesteninu, pečenu hranu, šećer, pa čak i voće tijekom prva dva tjedna. Nakon toga možete ponovno početi uvoditi ugljikohidrate sve dok ne dođete do onoga što meni izgleda kao manje-više tipična američka prehrana. Možda je to razlog zašto se South

Beach dijeta tako dobro prodaje. Prema web-lokaciji South Beach dijete, Newsweek

219

KINESKA STUDIJA

je objavio: «prava vrijednost ove knjige njeni su zdravi nutricionistički savjeti. Ona

zadržava najbolji dio Atkinsovog režima - meso - istovremeno odbacujući načelo da

sve ugljikohidrate treba izbjegavati.«1

Tko je u Newsweeku recenzirao literaturu da zna je li to zdrav nutricionistički savjet

ili nije? I ako imate Atkinsovu dijetu plus nešto ugljikohidrata, koliko se takva dije­

ta razlikuje od standardne američke prehrane, toksične prehrane koja nas dokazano

čini debelima, donosi nam bolesti srca, uništava nam bubrege, osljepljuje nas i vodi u

Alzheimerovu bolest, rak i mnoštvo drugih medicinskih problema?

To su samo primjeri trenutnog stanja prehrambene svijesti u Sjedinjenim Državama.

Svakog dana sam sebe podsjećam da se Amerikanci utapaju u poplavi očajnih nutri-

cionističkih informacija. Sjećam se izreke koja se ponavljala prije nekoliko desetljeća:

Amerikanci vole lupetanja. I još jedne: Amerikanci vole čuti dobre stvari o svojim

lošim navikama. Na prvi pogled, reklo bi se da su te dvije izreke točne. Ili možda

nisu?

ja imam više povjerenja u prosječnog Amerikanca. Nije istina da Amerikanci vole

lupetanja. Stvar je u tome da Amerikance zatrpavaju lupetanjima, htjeli to oni ili ne!

Znam da neki Amerikanci žele istinu, ali ju jednostavno nisu bili u stanju naći zato

što je preplavljena lupetanjima. Vrlo malen dio nutricionističkih informacija koje do-

pru do svijesti javnosti čvrsto je utemeljen na znanosti, za što plaćamo visoku cijenu.

Jedan je dan maslinovo ulje grozno, drugi dan je zdravo za srce. Jedan dan jaja zače-

pljuju vaše arterije, drugi dan su dobar izvor bjelančevina. Jedan su dan krumpiri i

riža odlični, drugi su dan najveća prijetnja vašoj težini s kojom ćete se ikada suočiti.

Na početku knjige rekao sam daje moj cilj redefinirati naše razmišljanje o nutricioni-

stičkim informacijama: ukloniti zbrku, učiniti zdravlje jednostavnim i temeljiti svoje

tvrdnje na dokazima dobivenim u stručno provjerenim nutricionističkim istraživa­

njima objavljenim u stručno recenziranim, profesionalnim publikacijama. Dosad ste

vidjeli širok uzorak - a radi se samo o uzorku - tih dokaza. Vidjeli ste da postoji

ogromna znanstvena podloga za jednu jednostavnu, optimalnu prehranu - prehranu

temeljenu na cjelovitim, biljnim namirnicama.

Želio bih sažeti lekcije iz prehrane naučene iz tog širokog raspona dokaza i iz mo­

jih iskustava u proteklih četrdeset i nešto godina u jednostavan vodič za kvalitetnu

prehranu. Svoje znanje sveo sam na nekoliko glavnih principa, principa koji će rasvi-

jetiiti kako prehrana i zdravlje stvarno funkcioniraju. K tome, preveo sam znanost

u prehrambene preporuke koje možete početi primjenjivati u životu. Ne samo što

ćete steći novo razumijevanje prehrane i zdravlja, nego ćete također točno vidjeti

koje biste namirnice trebali jesti a koje biste trebali izbjegavati. Na vama je da s tim

informacijama učinite što želite, ali možete barem biti sigurni da su vam, kao čitatelju

i čovjeku, konačno rekli nešto što nije lupetanje.

220

11 Pravilna prehrana:

osam principa hrane i zdravlja

ZDRAV NAČIN ŽIVOTA PRUŽA nemjerljive prednosti. Želim da znate da možete:

• živjeti dulje

• izgledati i osjećati se mlađe

• imati više energije

• izgubiti kilograme

• sniziti kolesterol u krvi

• spriječiti, pa čak i izliječiti bolest srca

• umanjiti rizik od raka prostate, dojke i drugih vrsta raka

• sačuvati vaš vid u starijoj životnoj dobi

• spriječiti i liječiti dijabetes

• izbjeći kirurgiju u mnogim slučajevima

• uvelike smanjiti potrebu za farmaceutskim lijekovima

• održati vaše kosti čvrstima

• izbjeći impotenciju

• izbjeći moždani udar

221

M N t b K A b I U L> IJ A

• spriječiti bubrežne kamence

• sačuvati vašu bebu od dijabetesa tipa 1

• ublažiti opstipaciju

• sniziti krvni tlak

• izbjeći Alzheimerovu bolest

• pobijediti artritis

• i više od toga...

Ovo su samo neke od koristi i u svima njima možete uživati. Cijena? Jednostavno

- promjena vaše prehrane. Ne vjerujem da je ikada bilo lako lako ili relativno bez

napora postići tako važne koristi.

Dao sam vam uzorak dokaza i ispričao o putu koji me doveo do mojih zaključaka.

Sada želim sažeti lekcije o hrani, zdravlju i bolesti koje sam usput naučio slijedeći

osam principa. Ti principi trebali bi utjecati na naše bavljenje znanošću, način na koji

liječimo oboljele, način na koji se hranimo, naše razmišljanje o zdravlju i naš pogled

na svijet.

PRINCIP B R . l

P r e h r a n a p r e d s t a v l j a k o m b i n i r a n e a k t i v n o s t i b e z b r o j n i h

h r a n j i v i h t v a r i . C j e l i n a j e v e ć a o d z b r o j a n j e n i h d i j e l o v a .

Da bih ilustrirao ovaj princip dovoljno je da vas provedem kroz biokemijsku perspe­

ktivu jednog obroka. Recimo da ste pripremili špinat na maslacu s đumbirom i ravio-

le od integralnog brašna punjene muškatnom tikvom i začinima, prelivene umakom

od oraha i rajčica.

Sam špinat obiluje raznim kemijskim tvarima. Slika 11.1 samo je djelomičan popis

onoga što biste mogli pronaći u svojim ustima nakon zalogaja špinata.

Kao što možete vidjeti, upravo ste u vaše tijelo unijeli gomilu hranjivih tvari. Pored te

izuzetno kompleksne mješavine, kada zagrizete te raviole s njihovim punjenjem od

tikve i rajčica, dobivale tisuće i tisuće dodatnih spojeva, sve povezane na razne načine

u svakoj različitoj namirnici - pravo biokemijsko obilje.

Čim ta hrana dođe u dodir s vašom slinom vaše tijelo započinje svoju čaroliju i kreće

proces probave. Svaki od tih spojeva iz hrane ulazi u interakcije s drugim spojevima

iz hrane i vašeg tijela na vrlo specifične načine. To je beskrajno složen proces, doslo­

vno je nemoguće precizno razumjeti kako svaki spoj reagira sa svim drugim spojevi­

ma. Nikada nećemo otkrili kako se točno sve to uklapa u cjelinu.

222

r n M V I L l N n RKTTLKTTLNA: U i t t I V I C KL IM U I'M flKMINC I LuiSnV L J n

223

M R I U M 3 I U U I J H

Temeljna poruka koju pokušavam prenijeti glasi: kemijski spojevi koje dobivamo iz

hrane koju jedemo uključuju se U niz reakcija koje zajedno doprinose dobrom zdra­

vlju. Te spojeve pažljivo koordiniraju zamršene kontrole unutar naših stanica i širom

naših tijela. Upravo te kontrole odlučuju koja hranjiva tvar kamo odlazi, koliko je

koje hranjive tvari potrebno i kada će se dogoditi koja reakcija.

Naša tijela evoluirala su s tom beskrajno kompleksnom mrežom reakcija kako bi

izvukla najveću korist iz cjelovitih namirnica, kakve se javljaju u prirodi. Krivo upu­

ćeni mogu hvaliti koristi od pojedine hranjive tvari ili spoja, ali takvo razmišljanje

previše je pojednostavljeno. Naš je organizam naučio iskorištavati spojeve u hrani

u paketu u kojem se javljaju, odbacujući jedne i koristeći druge prema potrebi. Ne

postoji način da to dovoljno naglasim, budući daje to temelj razumijevanja što znači

kvalitetna prehrana.

PRINCIP BR. 2

V i t a m i n s k i d o d a c i n i s u p a n a c e j a z a d o b r o z d r a v l j e .

S obzirom da prehrana funkcionira kao beskrajno kompleksan biokemijski sustav

koji uključuje tisuće spojeva i tisuće učinaka na vaše zdravlje, nema baš mnogo

smisla vjerovati da izolirane hranjive tvari u obliku dodataka prehrani mogu za­

mijeniti cjelovite namirnice. Dodaci prehrani neće dovesti do dugotrajnog zdra­

vlja, a mogu uzrokovati nepredviđene nuspojave. Osim toga, oni koji se oslanjaju

na dodatke odgađaju korisnu i dugotrajnu promjenu prehrane. Opasnosti zapa­

dne prehrane ne mogu se pobijediti uzimanjem pilula s hranjivim tvarima.

Dok sam promatrao eksploziju zanimanja za dodatke prehrani tijekom proteklih

dvadeset do trideset godina, postajalo je sve jasnije zašto se razvila tako ogromna

industrija dodataka prehrani. Golemi profiti odličan su poticaj, a novi vladini

propisi popločali su put širenju tržišta. K tome, potrošači žele nastaviti jesti svo­

ju uobičajenu hranu, a to što progutaju nekoliko pilula ljudima pomaže da se

osjećaju bolje u vezi s potencijalnim štetnim zdravstvenim posljedicama njihove

prehrane. Prihvaćanje dodataka prehrani znači da mediji mogu govoriti ljudima

ono što oni žele čuti, a liječnici imaju nešto za ponuditi svojim pacijentima. Kao

rezultat toga, milijarde dolara vrijedna industrija dodataka prehrani danas je dio

našeg prehrambenog okruženja, pri čemu je većina potrošača zavedena đa vje­

ruju kako kupuju zdravlje. To je bila formula pokojnog dr. Atkinsa. On je zago­

varao prehranu s mnogo bjelančevina i masti - žrtvujući dugotrajno zdravlje za

kratkotrajan dobitak - a onda je zagovarao uzimanje njegovih dodataka prehrani

za rješavanje onoga što je zvao, prema njegovim vlastitim riječima, «uobičajeni

224

P R A V I L N A P R E H R A N A : O S A M P R I N C I P A H R A N E I Z D R A V L J A

problemi osoba na dijeti» uključujući opstipaciju, žudnju za šećerom, glad, zadr­

žavanje tekućina, umor, nervozu i nesanicu.1

Međutim, ta strategija stjecanja i očuvanja zdravlja pomoću dodataka prehrani po­

čela se raspadati 1994.-1996. s velikom istragom o učincima dodataka s beta karote-

nom (prekursorom vitamina A) na rak pluća i druge bolesti.2,3 Poslije četiri do osam

godina uzimanja dodatka, rak pluća nije se povukao prema očekivanjima; proširio se!

Nisu utvrđene ni bilo kakve koristi od uzimanja vitamina A i E za prevenciju bolesti

srca.

Otada je proveden velik broj dodatnih ispitivanja koja su koštala stotine milijuna

dolara kako bi se utvrdilo da li vitamini A, C i E sprječavaju bolesti srca i rak. Neda­

vno su objavljena dva velika članka o tim ispitivanjima.'1,5 Istraživači, prema njiho­

vim riječima, «nisu mogli utvrditi ravnotežu prednosti i štete od rutinske upotrebe

dodataka s vitaminima A, C ili E, multivitamina s folnom kiselinom ili kombinacija

antioksidanata za prevenciju raka ili kardiovaskularnih bolesti«4 Štoviše, preporučili

su da se dodaci s beta karotenom ne uzimaju.

Nije stvar u tome da te hranjive tvari nisu važne. Važne su - ali samo kad se konzu­

miraju kao hrana, ne kao dodaci. Izoliranje hranjivih tvari i pokušaji da se postignu

koristi jednake onima od cjelovitih namirnica otkrivaju neznanje o funkcioniranju

prehrane u tijelu. Nedavno objavljen specijalan članak u New York Timešu6 dokumen­

tira taj neuspjeh dodataka s hranjivim tvarima da pruže bilo kakve dokazive koristi

po zdravlje. Uvjeren sam da ćemo, kako vrijeme bude prolazilo, nastaviti «otkrivati»

da je oslanjanje na upotrebu dodataka s izoliranim hranjivim tvarima za održanje

zdravlja, uz konzumiranje uobičajene zapadne prehrane, ne samo bacanje novca,

nego i potencijalno opasno.

PRINCIP BR. 3

Gledano u cjelini, može se reći da bilo koja biljna namirnica u pogledu sastava hra­

njivih tvari ima mnogo više sličnosti s drugim biljnim namirnicama nego sa životinj­

skim namirnicama. Vrijedi i obrnuto; sve životinjske namirnice više nalikuju drugim

životinjskim namirnicama nego biljnim namirnicama. Na primjer, iako se riba zna­

čajno razlikuje od govedine, ima mnogo više sličnosti s govedinom nego s rižom. Čak

i namirnice koje su «iznimke» od tog pravila, kao što su jezgričasti plodovi, sjemenke

i prerađeni posni životinjski proizvodi, ostaju u jasno odvojenim biljnim i životinj­

skim grupama »hranjivih tvari».

U ž i v o t i n j s k i m n a m i r n i c a m a n e m a d o s l o v n o

n i j e d n e h r a n j i v e t v a r i k o j o m b i l j k e n i s u b o g a t i j e .

K I N E S K A S T U D I J A

jedenje životinja znatno je drukčije prehrambeno iskustvo od jedenja biljaka. Količi­

ne i vrste hranjivih tvari u te dvije vrste hrane, prikazane na slici 11.2,7-8-9 ilustriraju te

zapanjujuće prehrambene razlike.

Kao što možete vidjeti, biljne namirnice imaju dramatično veće količine antioksida-

nata, vlakana i minerala od životinjskih namirnica. U stvari, životinjske namirnice

gotovo su potpuno lišene pojedinih hranjivih tvari. S druge strane, životinjske na­

mirnice imaju mnogo više kolesterola i masti. Također imaju malo više bjelančevina

od biljnih namirnica, zajedno s više B 1 2 i vitamina D, iako je veća količina vitamina

D najviše rezultat umjetnog dodavanja u mlijeko. Naravno, postoje neke iznimke:

neki jezgričasti plodovi i sjemenke bogati su mastima i bjelančevinama (npr. kilđj

riki, sjemenke sezama) dok neke životinjske namirnice imaju malu količinu masti,

obično zato stoje mast odvojena umjetnom preradom (npr. obrano mlijeko). Ali kad

se pažljivije pogleda, masti i bjelančevine u jezgričastim plodovima i sjemenkama

drugačije su: zdravije su od masti i bjelančevina iz životinjskih namirnica. Osim toga,

s njima dolaze i neke zanimljive antioksidacijske tvari. S druge strane, prerađene,

nemasne životinjske namirnice i dalje imaju nešto kolesterola, mnogo bjelančevina i

vrlo malo ili nimalo antioksidanata i prehrambenih vlakana, baš poput drugih živo-

P R A V I L N A P R E H R A N A : O S A M P R I N C I P A H R A N E I Z D R A V L J A

arijskih namirnica. Budući da su hranjive tvari u prvom redu odgovorne za zdrave

učinke hrane, i s obzirom na ove velike razlike u sastavu hranjivih tvari između životinj­

skih i biljnih namirnica, nije li razumno pretpostaviti da bismo trebali očekivati bitno

različita djelovanja na naša tijela ovisno o tome koje vrste namirnica konzumiramo?

Po definiciji, da bi neka tvar iz hrane bila esencijalna hranjiva tvar, mora ispunjavati

dva zahtjeva:

• tvar mora biti nužna za zdravo funkcioniranje čovjeka

• tvar mora biti nešto što naša tijela ne mogu stvarati sama, i stoga se mora dobivati iz vanjskih izvora

Jedan primjer tvari koja nije esencijalna je kolesterol, sastavni dio životinjskih namir­nica koji ne postoji u biljnim namirnicama. Iako je kolesterol nužan za zdravlje, naša tijela mogu ga proizvesti dovoljno za svoje potrebe; zato ga uopće ne moramo unositi hranom. Dakle, on nije esencijalna hranjiva tvar.

Postoje četiri hranjive tvari koje se nalaze u životinjskim namirnicama i koje biljne

namirnice, u većini slučajeva, ne sadrže: kolesterol i vitamini A, D i B J 2 . Troje od

toga su neesencijalne hranjive tvari. Kao što je već objašnjeno, naša tijela prirodno

sama proizvode kolesterol. Vitamin A brzo nastaje u našim tijelima iz beta karotena,

a vitamin D nastaje u našim tijelima ako jednostavno izlažemo kožu Sunčevoj svje­

tlosti u trajanju od otprilike petnaest minuta svakih nekoliko dana. Oba ta vitamina

su otrovna ako se unose u velikim količinama. To je još jedno upozorenje da je bolje

oslanjati se na prekursore vitamina - beta karoten i Sunčevu svjetlost - kako bi naša

tijela mogla kontrolirali količinu i vrijeme stvaranja vitamina A i D za svoje potrebe.

Vitamin B l 2 je problematičniji. Vitamin B12stvaraju mikroorganizmi iz tla i mikroor­

ganizmi koji se nalaze u crijevima životinja, uključujući i nas. Količina koja nastaje u

našim crijevima ne apsorbira se u potrebnoj mjeri, pa je zato preporučljivo B 1 2 unositi

hranom. Istraživanja su uvjerljivo pokazala da biljke koje se uzgajaju na zdravom tlu

koje sadrži potrebnu koncentraciju B | 2 lako apsorbiraju tu hranjivu tvar.10 Međutim,

biljkama uzgojenim na «beživotnom» (neekološkom) tlu može nedostajati vitamina

B 1 2 . U Sjedinjenim Državama poljoprivreda se većinom odvija na beživotnom tlu,

iscrpljenom od dugogodišnje upotrebe neprirodnih pesticida, herbicida i gnojiva.

Zato biljke koje se uzgajaju na tom tlu i prodaju u američkim supermarketima ne

sadrže B ] 2 . Osim toga, živimo u toliko sterilnom svijetu da rijetko dolazimo u izravan

dodir s mikroorganizmima tla koji stvaraju B p . U jednom trenutku naše povijesti

dobivali smo B ( ,iz povrća koje nije bilo potpuno očišćeno od zemlje. Stoga nije nera­

zumno pretpostaviti da moderni Amerikanci koji jedu temeljito očišćene biljne proi­

zvode i nimalo životinjskih proizvoda vjerojatno ne dobivaju dovoljno vitamina B .

227

KINESKA STUDIJA

Iako opsjednutost našeg društva dodacima prehrani ozbiljno skreće pozornost s dru­

gih, daleko važnijih informacija o prehrani, to ne znači da dodatke prehrani treba

uvijek izbjegavati. Procjenjuje se da u našim tijelima imamo zalihe vitamina B,,do­

voljne za tri godine. Pod uvjetom da uopće ne jedete životinjske proizvode tri ili više

godina, ili ako ste trudni ili dojite, trebali biste razmisliti o povremenom uzimanju

dodataka s malim količinama vitamina B 1 2 ili o redovitom godišnjem posjetu k lije­

čniku na provjeru razina B vitamina i homocisteina u krvi. Slično tome, ukoliko se

nikada ne izlažete suncu, posebno tijekom zimskih mjeseci, mogli biste razmisliti o

uzimanju dodataka s vitaminom D. Preporučio bih da uzimate najmanje doze što

možete naći i potrudite se biti više na otvorenom.

Te dodatke zovem «pilule odvajanja od prirode» zato što su zdrava prehrana koja

se sastoji od svježih, ekološki uzgojenih biljaka s bogatog tla i način života koji vas

redovno vodi izvan kuće najbolje rješenje tih problema. Povratak našem prirodnom

načinu života na taj način pruža i nebrojene druge koristi.

PRINCIP BR. 4

G e n i s a m i p o s e b i n e o d l u č u j u o b o l e s t i . G e n i d j e l u j u s a m o k r o z

a k t i v a c i j u , i l i e k s p r e s i j u , a p r e h r a n a i g r a p r e s u d n u u l o g u u

o d r e đ i v a n j u h o ć e l i d o ć i d o e k s p r e s i j e d o b r i h i l i l o š i h g e n a .

Slobodno mogu reći da je podrijetlo svake bolesti genetsko. Naši su geni kod za sve

što se nalazi u našim tijelima, i dobro i loše. Bez gena ne bi bilo raka. Bez gena ne bi

bilo pretilosti, dijabetesa ili srčanih bolesti. I - bez gena ne bi bilo života.

To objašnjava zašto trošimo stotine milijuna dolara pokušavajući otkriti koji geni

uzrokuju koje bolesti i kako možemo prigušiti opasne gene. To također objašnjava

zašto su neke savršeno zdrave, mlade žene dale da im se odstrane dojke samo zato

što su kod njih pronađeni geni koji se povezuju s rakom dojke. To objašnjava zašto

je najveći dio sredstava u znanosti i zdravstvu u prošlom desetljeću preusmjeren na

genetska istraživanja. Samo na Sveučilištu Cornell prikuplja se 500 milijuna dolara

za pokretanje «Inicijative za znanosti o životu». Ta inicijativa obećava da će ^zau­

vijek promijeniti način na koji se istraživanja o znanosti o životu vode i predaju na

sveučilištu.« Što je jedan od glavnih ciljeva programa? Integracija svih znanstvenih

disciplina pod sveobuhvatan kišobran genetskih istraživanja. To je najveći znanstveni

pothvat u povijesti Cornelia."

Međutim, velik dio tog fokusa na gene previda jednu jednostavnu ali ključnu stvar:

ne izražavaju se svi geni u potpunosti u svako vrijeme. Ako nisu aktivirani, ili ekspri-

mirani, ostaju biokemijski uspavani. Uspavani geni nemaju nikakvog utjecaja na naše

228

KKAVILNA KKEHKANA: OSAM PRINCIPA HRANE I ZDRAVLJA

zdravlje. Većini znanstvenika i mnogim laicima to je očigledno, ali rijetko se shvaća

važnost toga. Što točno dovodi do toga da neki geni ostanu uspavani, dok se drugi

eksprimiraju? Odgovor: okolina, ponajviše - prehrana.

Ponovno ću iskoristiti prethodnu analogiju: zgodno je zamisliti gene kao sjeme. Kao

što svaki dobar vrtlar zna, sjeme neće izrasti u biljke ako nema hranjivima bogato tlo,

vodu i Sunčevu svjetlost. Tako ni geni neće biti eksprimirani nemaju li odgovarajuć

okoliš. U našem tijelu prehrana predstavlja okolinski faktor koji određuje aktivnost

gena. Kao što smo vidjeli u trećem poglavlju, geni koji uzrokuju rak bili su pod jakim

utjecajem konzumiranja bjelančevina. U mojoj istraživačkoj skupini uvidjeli smo da

loše gene možemo uključiti i isključiti jednostavnom prilagodbom unosa životinjskih

bjelančevina.

Osim toga, rezultati naših istraživanja u Kini pokazali su da ljudi približno istog etni­

čkog podrijetla imaju ogromne varijacije u stopama bolesti. Radi se o ljudima za

koje se govori da imaju slične gene, pa ipak obolijevaju od različitih bolesti, ovisno o

njihovoj okolini. Deseci studija dokumentirali su da ljudi koji migriraju poprimaju

rizik zemlje u koju su se doselili. Ne mijenjaju svoje gene, pa ipak postaju žrtve bolesti

i zdravstvenih tegoba u stopama koje su rijetke među stanovništvom njihove stare

domovine.

Nadalje, vidjeli smo da se stope bolesti s vremenom tako drastično mijenjaju daje bi­

ološki nemoguće za to okriviti gene. U dvadeset i pet godina postotak pretilih osoba

u našem stanovništvu udvostručio se, s 15% na 30%. K tome, dijabetes, bolesti srca i

mnoge druge bolesti obilja bile su rijetke sve donedavno, a naš se genetski kod jedno­

stavno nije mogao značajnije promijeniti u posljednjih 25, 100 ili čak 500 godina.

Dakle, iako možemo reći da su geni ključni za svaki biološki proces, raspolažemo

nekim vrlo uvjerljivim dokazima da je ekspresija gena daleko važnija. A ekspresiju

gena kontrolira okolina, posebno prehrana.

Još jedna lakomislenost prisutna kod tih genetskih istraživanja je pretpostavka da

je razumijevanje naših gena jednostavno. Nije. Nedavno su, na primjer, istraživači

proučavali genetsku regulaciju težine kod jedne sićušne vrste crva.12 Znanstvenici su

proučili 16.757 gena, isključili svaki od njih, i promatrali učinak na težinu. Otkrili su

417 gena koji utječu na težinu. Način na koji te stotine gena kroz duže razdoblje re­

agiraju međusobno i sa svojom uvijek promjenjivom okolinom - utječući na dobiva­

nje ili gubljenje težine - nevjerojatno je složena zagonetka. Goethe je jednom rekao:

«Znamo točno samo kada znamo malo; sa znanjem se sumnja povećava.«13

Ekspresija našeg genetskog koda predstavlja čitav jedan svemir biokemijskih intera­

kcija gotovo beskrajne složenosti. Taj biokemijski «svemir« u interakciji je s mnogim

različitim sustavima, uključujući prehranu, koja i sama predstavlja prave sustave slo­

žene biokemije. S genetskim istraživanjima slutim da se upuštamo u ogroman pot-

229

KINESKA SI U Dl J A

hvat stvaranja prečice u prirodi, samo kako bismo završili u gorem položaju nego što

smo bili na početku.

Znači li to da smatram kako geni nisu važni? Naravno da ne. Ako uzmete dva Ame­

rikanca koji žive u istoj sredini i hranite ih potpuno istom, mesnom hranom svakoga

dana kroz cijeli njihov život, ne bi me iznenadilo kad bi jedan umro od srčanog udara

s pedeset i četiri godine, a drugi umro od raka s osamdeset. Cime ćemo objasniti

razliku? Genima. Geni nam daju naše predispozicije. Svi imamo različite rizike od

bolesti zbog naših različitih gena. No, kako nikada nećemo točno znati za koje rizike

imamo predispoziciju, znamo kako te rizike možemo kontrolirati. Bez obzira na naše

gene, svi mi možemo optimizirati naše izglede za ekspresiju pravih gena, pružajući

našem organizmu najbolji mogući okoliš - to jest, najbolju moguću prehranu. Iako

su dva Amerikanca iz spomenutog primjera podlegla različitim bolestima u različitoj

starosnoj dobi, posve je realno da su obojica mogla živjeti još cijeli niz godina uz višu

kvalitetu života da su se pridržavali optimalne prehrane.

PRINCIP BR. 5

P r e h r a n a m o ž e u v e l i k o j m j e r i

k o n t r o l i r a t i š t e t n e u č i n k e o t r o v n i h k e m i k a l i j a .

Priče o kemikalijama koje uzrokuju rak redovito osvanu u tisku. Eksperimentalne studije

pokazale su da su akrilamid, umjetna sladila, nitrozamini, nitriti, Alar, heterociklički ami-

ni i aflatoksin povezani s rakom.

Postoji široko uvriježeno shvaćanje da je rak uzrokovan toksičnim spojevima koji u opa­

snim količinama ulaze u naš organizam. Primjerice, ljudi često navode brigu za zdravlje

kako bi opravdah svoje protivljenje pumpanju životinja na farmama antibioticima i hor­

monima. Pretpostavka je da bi meso bilo sigurno kad ne bi sadržavalo te neprirodne ke­

mikalije. Međutim, prava opasnost od mesa leži u neravnoteži hranjivih tvari, bez obzira

na prisutnost ili odsutnost tih opakih kemikalija. Davno prije nego što su moderne kemi­

kalije ušle u našu prehranu ljudi su već počeli više obolijevati od raka i bolesti srca kad su

počeli jesti više hrane životinjskog podrijetla.

Dobar je primjer pogrešno shvaćene «brige za javno zdravlje» u vezi s kemikalijama duga

istraga vrijedna 30 milijima dolara o minimalno povišenim stopama raka dojke na Long

Islandu, New York, koju sam spomenuo u osmom poglavlju. Pretpostavljalo se da kemij­

ski kontaminanti iz određenih industrijskih lokacija izazivaju rak dojke kod žena koje su

živjele u blizini. Međutim, dokazano je da ta loše osmišljena priča ne stoji.

Zabrinutost zbog kancerogene kemikalije povezana je i s akrilamidom koji se prven­

stveno nalazi u prerađenoj ili prženoj hrani poput čipsa od krumpira. Implikacija je

230

P R A V I L N A P R E H R A N A : O S A M P R I N C I P A H R A N E I Z D R A V L J A

da kad bismo mogli djelotvorno ukloniti tu kemikaliju iz čipsa, on bi bio siguran za

jelo, iako bi se i dalje radilo o vrlo nezdravim, prerađenim listićima krumpira nato­

pljenima mašću i solju.

Dojam je da mnogi od nas priželjkuju žrtveno janje. Ne želimo čuti da je naša omilje­

na hrana problem jednostavno zbog svog nutritivnog sastava.

TJ trećem poglavlju vidjeli smo da je potencijalne učinke aflatoksina, koji smatramo

snažnim kancerogenim spojem, moguće u potpunosti kontrolirati prehranom. Čak i

kod velikih doza aflatoksina štakori mogu ostati zdravi, biti aktivni i bez raka ukoliko

ih se hrani dijetom s niskom razinom bjelančevina. Također smo vidjeli kako mala

otkrića mogu postati velike vijesti svaki put kad se spominje rak. Ako, primjerice,

pokusne životinje imaju povećanu učestalost raka nakon izlaganja divovskim količi­

nama neke tvari, o toj će se kemikaliji trubiti kao o uzroku raka, kao što je bio slučaj

s NSAR-om (pogledati treće poglavlje) i nitritima. Međutim, poput gena, aktivnosti

tih kancerogenih kemikalija u prvom su redu pod kontrolom hranjivih tvari koje

jedemo.

Što nam, dakle, govore ovi primjeri? U praktičnom pogledu ne činite mnogo za svoje

zdravlje ako umjesto konvencionalne govedine koja je napumpana kemikalijama je­

dete ekološki uzgojenu govedinu. Ekološka govedina može biti marginalno zdravija,

ali nikada ne bih ustvrdio da je siguran izbor. Oba tipa govedine imaju sličan profil

hranjivih tvari.

Nije loše o ovom principu razmišljati na drugi način: kroničnoj bolesti kao što je rak

potrebne su godine da se razvije. Obično se na naslovnim stranicama nađu one ke­

mikalije koje iniciraju rak. Međutim, ono što ne dospije na naslovnice je činjenica da

se proces bolesti nastavlja dugo nakon inicijacije, a tijekom faze promocije može se

ubrzati ili suspregnuti pomoću prehrane. Drugim riječima, prehrana u prvom redu

određuje hoće li bolest ikada nanijeti štetu.

PRINCIP BR. 6

I s t a p r e h r a n a k o j a s p r j e č a v a b o l e s t u n j e n i m r a n i m

s t a d i j i m a ( p r i j e d i j a g n o z e ) t a k o đ e r m o ž e z a u s t a v i t i i l i

l i j e č i t i b o l e s t u n j e n i m k a s n i j i m s t a d i j i m a ( n a k o n d i j a g n o z e ) .

Vrijedi ponoviti da je kroničnim bolestima potrebno nekoliko godina da se razvi­

ju. Na primjer, općenito se smatra da rak dojke može biti iniciran u adolescenciji,

a da ne postane zamjetan sve do poslije menopauze! Zato je lako moguće da imamo

mnogo sredovječnih žena koje žive s rakom dojke iniciranim u njihovim tinejdžcrskim

godinama koji neće postati detektabilan sve do nakon menopauze}4 Za mnoge to znači

231

K I N E S K A S T U D I J A

fatalističko shvaćanje da se kasnije u životu malo toga može učiniti. Znači li to da bi te žene trebale početi pušiti i jesti više pohanih odrezaka zato što im je sudbina io­nako zapečaćena? Sto da radimo, s obzirom da mnogi medu nama možda već imaju iniciranu kroničnu bolest koja vreba u našim tijelima, čekajući da za koje desetljeće eksplodira?

Kao što smo vidjeli u trećem poglavlju, rak koji je kod pokusnih životinja već iniciran i raste može se usporiti, zaustaviti, pa čak i liječiti kvalitetnom prehranom. Na našu sreću, ista kvalitetna prehrana niaksimizira zdravlje u svakom stadiju bolesti. Kod ljudi vidjeli smo rezultate istraživanja koji pokazuju da prehrana cjelovitim namirnicama biljnog podrijetla liječi uznapredovale bolesti srca, pomaže pretilim osobama da sića­nu kilograme a dijabetičarima da prestanu uzimati lijekove i vrate se normalnijem životu kakav su vodili prije dijabetesa. Istraživanja su također pokazala da se uzna­predovali melanom, smrtonosan oblik raka kože, može ublažiti ili liječiti promjenom načina života.15

Naravno, za neke se bolesti čini da su ireverzibilne. Autoimune bolesti možda su najstrašnije jer jednom kad se tijelo okrene protiv sebe taj proces može postati ne­zaustavljiv. Pa ipak, začudo, čak je i neke od tih bolesti moguće usporiti ili ublažiti prehranom. Sjetite se istraživanja koje je pokazalo da čak i dijabetičari tipa 1 mogu smanjiti potrebe za lijekovima jedu li pravu hranu. Dokazi također pokazuju da se reumatoidni artritis može usporiti prehranom,16 kao i multipla skleroza.17,18

Vjerujem da 'jedan dekagram prevencije vrijedi kilogram liječenja, te što osoba ranije u životu počne jesti kvalitetne namirnice, to će njeno zdravlje biti bolje. Ali i kod onih koji su već suočeni s teretom bolesti ne smijemo zaboraviti da prehrana još uvijek može igrati vitalnu ulogu.

PRINCIP BR. 7

P r e h r a n a k o j a j e z a i s t a k o r i s n a z a j e d n u k r o n i č n u

b o l e s t p o b o l j š a t ć e z d r a v l j e i k o d s v i h d r u g i h .

Dok sam pokušavao objaviti ovu knjigu sastao sam se s urednicom jedne velike izda­vačke kuće i objasnio joj svoju namjeru da organiziram poglavlja prema konkretnim bolestima i u njima povezem prehranu s određenim zdravstvenim tegobama ih nji­hovim grupama. Urednica me otprilike upitala: «Možete li izraditi konkretne planove prehrane kako ne bi sva poglavlja imala iste preporuke?« Drugim riječima, mogu li čitateljima preporučiti da se hrane na određen način za bolesti srca, a na neki drugi način za dijabetes? Time se podrazumijevalo, naravno, da isti plan prehrane za mno­ge bolesti jednostavno ne zvuči dovoljno privlačno, nema dobru «prođu».

P R A V I L N A P R E H R A N A : O S A M P R I N C I P A H R A N E I Z D R A V L J A

Možda to jest dobar marketing, ali nije 'dobra znanost. Kako sam sve više otkrivao o biokemijskim procesima raznih bolesti uvidio sam i da te bolesti imaju mnogo toga zajedničkog. Zbog tih impresivnih zajedničkih elemenata jedino razumno za očekiva­ti je da ista, kvalitetna prehrana potiče zdravlje i sprječava bolest u svim slučajevima.

Čak i ako je prehrana cjelovitim biljnim namirnicama djelotvornija u liječenju bolesti srca nego raka mozga možete biti sigurni da takva prehrana neće zaustavljajući jednu bolest poticati neku drugu. Nikada neće biti «loša». Ta ista kvalitetna prehrana može samo pomoći u svim slučajevima.

Zato se bojim da nemam drukčiju, privlačniju formulu za svaku pojedinu bolest. Imam samo jedan recept u pogledu prehrane. Ali umjesto da budem očajan zbog nje­nog utjecaja na prodaju moje knjige radije sam i dalje ushićen što vam mogu prenijeti koliko su hrana i zdravlje zapravo jednostavni. Ovo je prilika da se raščisti velik dio nevjerojatne konfuzije u javnosti. Jednostavno rečeno, bez obzira o kojoj se bolesti radi,

svoje zdravlje možete dovesti na najbolju razinu uz pomoć jednostavne prehrane.

PRINCIP BR. 8

K v a l i t e t n a p r e h r a n a s t v a r a z d r a v l j e n a s v i m p o d r u č j i m a n a š e g ž i v o t a . S v i s u d i j e l o v i m e đ u s o b n o p o v e z a n i .

U novije vrijeme velika se pozornost poklanja «holističkom» zdravlju. Taj kon­cept različitim ljudima može značiti razne stvari. Mnogi sva «altcrnativna» lije­čenja i aktivnosti trpaju u taj koncept, pa tako holističko zdravlje podrazumije­va akupresuru, akupunkturu, liječenje biljem, meditaciju, vitaminske dodatke, tretmane kod kiropraktičara, jogu, aromaterapiju, feng shui, masažu, pa čak i terapiju zvukom.

Koncepcijski, vjerujem u holističko zdravlje, ali ne kao krilaticu za sve nekon­vencionalne i često nedokazane načine liječenja. Hrana i prehrana, na primjer, od primarne su važnosti za naše zdravlje. Proces jedenja možda je najintimniji susret koji imamo s našim svijetom: proces je to u kojem ono što jedemo postaje dio našeg tijela. Ali druga iskustva također su važna, poput tjelesne aktivnosti, emocionalnog i mentalnog zdravlja te dobrobiti našeg okoliša. Uključivanje ra­zličitih sfera u naš koncept zdravlja važno je zato što su sve one međusobno po­vezane. To je doista holistički koncept.

Isprepletenost mi je poslala očigledna tijekom eksperimentiranja na životinjama. Štakori kojima je davana prehrana s niskim razinama bjelančevina ne samo što su ostali pošteđeni raka jetre, nego su imali i niži kolesterol u krvi, primjetno više energije i dobrovoljno su vježbali dvostruko više od štakora koji su dobivali viso-

K I N E S K A S T U D I J A

ku razinu bjelančevina. Dokaze u vezi s povišenim razinama energije potvrđivala je enormna količina anegdolalnih dokaza na koje sam naišao tijekom godina: ljudi imaju više energije kad se pravilno hrane. Sinergija između prehrane i tjele­sne aktivnosti izuzetno je važna, dokaz je da ta dva dijela života nisu međusobno odvojena. Kvalitetna prehrana i redovito vježbanje u kombinaciji osobi jamče bolje zdravlje od zbroja svakog dijela uzetog zasebno.

Svi znamo da tjelesna aktivnost utječe na emocionalno i mentalno blagostanje. Mnogo se govorilo o utjecaju tjelesne aktivnosti na razne spojeve u našem tije­lu, koji pak utječu na naše raspoloženje i koncentraciju. A nagrada u vidu po­boljšanog emocionalnog stanja i veće mentalne budnosti pruža samopouzdanje i motivaciju da se počastimo optimalnom prehranom, što učvršćuje cijeli ciklus. Oni koji su zadovoljni sobom i osjećaju se dobro prije će poštovati svoje zdravlje držeći se kvalitetne prehrane. Ponekad ljudi te različite dijelove svojih života pokušavaju koristiti jedne protiv drugih. Pitaju me mogu li loše prehrambene navike poništiti time što su trkači. Odgovor je - ne. Koristi i rizici od prehrane od presudne su važnosti i imaju veću težinu nego koristi i rizici od drugih aktivnosti. Osim toga, zašto bi bilo tko pokušavao uravnotežiti koristi i rizike kada može imati sve koristi koje će djelo­vati zajedno? Također me pitaju da li je neka opažena korist za zdravlje rezultat vježbanja ili dobre prehrane. To je, na kraju krajeva, čisto akademsko pitanje. Činjenica je da su te dvije sfere našeg života usko isprepletene, a ono što je važno jest da sve djeluje zajedrio, poboljšavajući ili narušavajući zdravlje.

Osim toga, ispada da ukoliko se hranimo na način koji najbolje pogoduje zdra­vlju nas samih time ujedno pogodujemo najboljem zdravlju Planeta. Hraneći se cjelovitim namirnicama biljnog podrijetla trošimo manje vode, manje zemlje, manje resursa te stvaramo manje zagađenja i nanosimo manje patnji našim živo­tinjama na farmama. John Robbins učinio je najviše kako bi to pitanje dospjelo u prvi plan američke svijesti, pa toplo preporučujem da pročitate njegovu knjigu The Food Revolution.

Naš izbor prehrane ima nevjerojatan učinak ne samo na naš metabolizam nego i na inicijaciju, promociju, pa čak i liječenje bolesti, na našu energiju, našu tjelesnu aktivnost, naše emocionalno i mentalno blagostanje, kao i na naš okoliš. Sve te

naizgled odvojene sfere usko su isprepletene.

Spomenuo sam mudrost prirode na mnogim mjestima u ovoj knjizi. Naučio sam snagu mehanizama prirodnog svijeta. To je čudesna mreža zdravlja, od molekula i ljudi, do drugih životinja, šuma, oceana i zraka koji udišemo. To je priroda na djelu, od mikroskopskog do makroskopskog.

234

P R A V I L N A P R E H R A N A : O S A M P R I N C I P A H R A N E I Z D R A V L J A

KOGA JE UOPĆE BRIGA?

Principi koje sam ukratko iznio u ovom poglavlju započeli su, što se mene tiče, s usko fokusiranim pitanjem o prehrani i raku kod štakora, a zatim rasli u konstantno rastući svemir pitanja o zdravlju ljudi i društva diljem svijeta. U velikoj mjeri principi iz ovog poglavlja odgovori su na dalekosežna pitanja koja sam si morao postaviti tijekom svoje karijere.

Primjenjivost tih principa ne treba podcijeniti. Stoje najvažnije, oni pomažu u sma­njivanju zbunjenosti javnosti u pogledu hrane i zdravlja. Posljednje pomodnosti, najnoviji naslovi i rezultati nedavnih studija stavljeni su u koristan kontekst. Nema potrebe da skočimo iz naših naslonjača svaki put kad neki spoj proglase kanceroge­nim, svaki put kad se na policama nađe nova knjiga o prehrani ili svaki put kada neki naslov na sav glas razglašava o rješavanju bolesti uz pomoć genetskih istraživanja. Jednostavno rečeno, možemo se opustiti. Napokon možemo s olakšanjem odahnuti i zavaliti se u naslonjač. Možemo se, osim toga, inteligentnije baviti znanošću i posta­vljati bolja pitanja zato što imamo pouzdan okvir koji povezuje prehranu i zdravlje. U praksi, nova otkrića možemo interpretirati sa širim kontekstom na umu. Uz ta novointerpretirana otkrića možemo obogaćivati ili mijenjati naš izvorni okvir i ula­gati novac i resurse tamo gdje su najpotrebniji za poboljšanje zdravlja našeg društva. Koristi od razumijevanja tih principa dalekosežne su i velike kako za pojedince tako i za društva, naše životinje i naš planet.

235

Kako jesti

K A D J E T O M U , MOJEM NAJMLAĐEM SINU i suradniku na ovoj knjizi bilo trinaest godi­

na naša je obitelj bila u posljednjoj fazi polaganog prelaska na vegetarijanstvo. Jednog

nedjeljnog jutra nazvao me Tom, koji je prespavao kod bliskog prijatelja, i ispričao

nam priču koju još uvijek pamtim.

Prethodne noći Toma su prijateljski zapitkivali o njegovim prehrambenim navikama.

Sestra Tomovog prijatelja s priličnom gaje nevjericom upitala: «Ne jedeš meso?» Moj

sin nikada nije opravdavao svoje prehrambene navike, navikao se jesti ono što je bilo

posluženo na stolu. Zbog toga Tom nije bio vješt u odgovaranju na takva pitanja. Sto­

ga je jednostavno odgovorio: «Ne, ne jedem», ne ponudivši nikakva objašnjenja.

Djevojčica je nastavila ispitivati: «Pa, što onda jedeš?» Moj sin odgovorio je uz nešto

slijeganja ramenima: «Pa, pretpostavljam samo... biljke». Ona je odvratila: «Oh» i to

je bio kraj te teme.

Razlog zašto uživam u toj priči je to što je odgovor moga sina - «biljke» - bio tako

jednostavan. Potpuno istinit odgovor, ali formuliran na posve netradicionalan način.

Kada vas netko zamoli da mu dohvatite glaziranu šunku sa stola pritom neće reći:

«Molim te, dodaj mi to meso svinjske stražnjice«, a kada netko svojoj djeci govori da

pojedu grašak i mrkvu ne kaže «pojedite svoje biljke». No kako smo moja obitelj i ja

promijenili naše prehrambene navike počelo mi se sviđati da o hrani razmišljam kao

o biljkama ili životinjama. Dobro se također uklapa u moju filozofiju da informacije

o hrani i zdravlju učinim što je moguće jednostavnijima.

Hrana i zdravlje u našoj su zemlji sve samo ne jednostavni. Često se divim složenosti

raznih planova za skidanje kilograma. Iako autori svoje planove uvijek reklamiraju

1 2

K I N E S K A S T U D I J A

kao lake za primjenu, u stvarnosti to nikada ne bude lako. Sljedbenici tih dijeta mo­raju brojati kalorije, bodove, porcije i hranjive tvari, ili jesti određene količine odre­đenih namirnica prema točnim matematičkim omjerima. Postoje sprave koje treba koristiti, dodaci prehrani koje treba uzimati i radni listovi koje treba ispunjavati. Nije čudo što ih malo tko uspijeva slijediti.

Jelo bi trebalo biti ugodno i bezbrižno iskustvo i ne bi se trebalo oslanjati na uskraći­vanje. Neophodno je zadržati jednostavnost želimo li uživati u našoj hrani. Jedno od veselijih otkrića iz gomile prehrambenih istraživanja na koja sam naišao jest da su kvalitetna hrana i dobro zdravlje jednostavni. Biologija odnosa hrane i zdravlja izvanredno je kompleksna, ali poruka je i dalje jednostavna. Preporuke iz objavljene literature toliko su jednostavne da ih mogu iznijeti u jednoj rečenici: jedite cjelovite, biljne namirnice, uz minimalnu potrošnju rafiniranih namirnica, dodatne soli i do­datnih masti. (Pogledati tablicu koja slijedi)

DODACI PREHRANI

Poželjno je svakodnevno uzimanje dodataka s vitaminom B ( , i možda vitaminom D za ljude koji provode većinu vremena u zatvorenom prostoru i/ili žive u sjevernim podnebljima. Što se tiče vitamina D, ne bi trebalo prelaziti preporučenu dnevnu dozu (PvDA).

To je to. To je ono za što je znanost o prehrani utvrdila da je u skladu s otimalnim zdravljem i najnižom učestalošću bolesti srca, raka, pretilosti i mnogih drugih zapa­dnih bolesti.

ŠTO ZNAČI SVESTI NA MINIMUM? TREBA LI POTPUNO IZBACITI MESO?

Rezultati Kineske studije pokazuju da što je postotak životinjskih namirnica u pre­hrani niži, veća je korist za zdravlje - čak i kad se taj postotak smanji s 10% na 0% kalorija. Stoga nije nerazumno pretpostaviti da je optimalan postotak životinjskih proizvoda nula, barem za one koji imaju predispozicije za degenerativne bolesti. Međutim, to nije apsolutno dokazano. Svakako je točno da se većina koristi za zdra­vlje ostvaruje pri vrlo niskim razinama životinjskih namirnica, ali većim od nule. Moj je savjet da pokušate izbaciti sve proizvode životinjskog podrijetla iz vaše pre­hrane, ali da ne budete time opsjednuti. Ako ukusna juha od povrća sadrži pileći te­meljac, ili ako velika štruca integralnog pšeničnog kruha sadrži malu količinu jaja, ne brinite. Te su količine, najvjerojatnije, nutritivno nevažne. Što je još važnije, mogu­ćnost da budete opušteni kad se radi o vrlo malim količinama životinjskih namirnica

K A K O J E S T

primjenu ovog načina prehrane čini mnogo lakšom, posebno kada jedete izvan kuće ili kupujete već gotovu hranu.

K I N E S K A S T U D I J A

Iako preporučujem da se ne brinete zbog malih količina životinjskih proizvoda u va­šoj prehrani, to ne znači da predlažem da namjerno nastojite uključiti male količine mesa u svoju svakodnevnu prehranu. Moja je preporuka da nastojite izbjegavati sve proizvode životinjskog podrijetla.

Postoje tri izvrsna razloga da idete do kraja. Kao prvo, pridržavanje ovakve prehra­ne zahtijeva radikalnu promjenu u vašem stavu o hrani. Teže je učiniti to napola. Ako računate na proizvode životinjskog podrijetla jest ćete ih i gotovo sigurno ćete jesti više nego što biste trebali. Kao drugo, osjećat ćele se prikraćeni. Umjesto da na svoje nove prehrambene navike gledate kao na mogućnost da jedele koje god biljne namirnice želite, imat ćete osjećaj da se morate ograničavati, što dugoročno otežava ostanak na takvoj prehrani.

Da je vaš prijatelj bio pušač cijeli svoj život i pitao vas za savjet, biste li mu rekli da smanji na samo dvije cigarete dnevno ili biste mu rekli da potpuno prestane pušiti? Na taj način želim vam reći da umjerenost, čak i uz najbolje namjere, ponekad oteža­va postizanje uspjeha.

MOŽETE LI VI TO?

Većini Amerikanaca zamisao da se odreknu doslovno svih mesnih proizvoda - uklju­čujući govedinu, piletinu, ribu, sir, mlijeko i jaja - čini se nemogućom. Mogli biste isto tako zatražiti od Amerikanaca da prestanu disati. Cijela ta ideja čini se čudnom, fanatičnom ili fantastičnom.

Najveća je to prepreka prihvaćanju prehrane biljnim namirnicama: većina ljudi koji čuju za nju uopće je ne uzmu ozbiljno u obzir, usprkos zaista impresivnim koristima za zdravlje.

Ako ste vi jedan od njih - ako vas zanimaju ova otkrića, ali u sebi osjećate da nikada nećete biti u stanju odreći se mesa - onda znam da vas nikakvo nagovaranje neće uvjeriti da promijenite mišljenje. Morate pokušati.

Zađajte si jedan mjesec. Jeli ste cheeseburgere cijeli svoj život; mjesec dana bez njih neće vas ubiti. Jedan mjesec nije dovoljno vremena da od toga imate bilo kakve dugoročne koristi, ali je dovoljno da otkrijete četiri stvari:

1. U prehrani biljnim namirnicama postoje izvrsna jela koja inače vjerojatno ni­kada ne biste otkrili. Možda nećete jesti sve što biste htjeli (želja za mesom može potrajati duže od jednog mjeseca), ali iskušat ćete mnogo odličnih, slasnih jela. 2. To nije tako strašno. Neki se ljudi naviknu na takvu prehranu vrlo brzo i zavole

K A K O J E S T

je. Mnogima su potrebni mjeseci da se potpuno prilagode. Ali gotovo svi otkriju da je daleko lakše nego što su mislili.

3. Osjećat ćete se bolje. Čak i nakon samo jednog mjeseca većina ljudi osjećat će se bolje, a vjerojatno i izgubiti koji kilogram. Pokušajte napraviti krvne pretrage prije i poslije. Najvjerojatnije ćete primijetiti značajno poboljšanje čak i u tom kratkom razdoblju.

4. Što je najvažnije, otkrit ćete da je to moguće. Možda će vam se nova prehrana svidjeti, možda neće, ali u najmanju ruku iz svog jednomjesečnog pokusa izaći ćete sa spoznajom da je moguće. Možete to učiniti ako tako odlučite. Sve zdravstve­ne koristi o kojima govori ova knjiga nisu samo za tibetanske redovnike i fanati­čne Spartance. I vi se njima možete okoristiti. Izbor je na vama.

Prvi mjesec može biti težak (kasnije će biti više govora o tome), ali nakon toga postaje mnogo lakše. A mnogima postaje i velik užitak. Znam da je teško u to povjerovati dok sami ne doživite, ali ukusi se mijenjaju kad ste na biljnoj prehrani. Ne samo što izgubite želju za mesom nego počnete otkri­vati nove okuse u mnogim jelima, okuse koji su bili otupljeni dok ste se hranili pretežno životinjskim namirnicama. Jedan moj prijatelj jednom je rekao da je to kao da vas odvuku da pogledate nezavisan film, a vi ste htjeli gledati najnoviji holivudski akcijski film. Ulazite u kino gunđajući, ali na vaše iznenađenje, otkri­vate da je film odličan i da ste daleko zadovoljniji nego što biste bili da ste gledali film s pucnjavom.

PRIJELAZ

Prihvatite li moj prijedlog da isprobate biljnu prehranu na jedan mjesec vjerojatno ćete se suočiti s pet glavnih izazova:

• Prvih tjedan dana, dok se vaš probavili sustav prilagodava, mogao bi vas mučiti uznemireni želudac. To je prirodno, zbog toga se ne treba brinuti i obično ne traje dugo.

• Morat ćete tome posvetiti nešto vremena. Ne žalite zbog tog vremena - bolesti srca i rak također oduzimaju vrijeme. Drugim riječima, trebat ćete naučiti neke nove recepte, biti spremni isprobati nova jela, otkriti nove restorane. Morat ćete obratiti pozornost na vaše ukuse i pronaći jela u kojima zaista uživate. U tome je ključ. • Morat ćete se psihološki prilagoditi. Bez obzira koliko tanjur bio pun, mnogi od nas naučeni su misliti da bez mesa to nije pravi obrok, posebno za ručkom. Morat ćete pobijediti tu predrasudu.

K I N E S K A S T U D I J A

• Možda nećete moći odlaziti u iste restorane u koje ste ranije odlazili, a i ako budete mogli, sigurno nećete moći naručivati ista jela. To zahtijeva određenu prilagodbu.

• Vaši prijatelji, obitelj i kolege možda vam neće pružati podršku. Iz različitih razloga ljudi će se osjetiti ugroženi time što ste sada vegetarijanac ili vegan. Možda je to zato što, duboko u sebi, znaju da njihova prehrana nije baš zdrava i smatraju prijetećim to što je netko drugi u stanju odreći se nezdravih prehrambenih navika dok oni to ne mogu.

Također bih vam želio dati nekoliko savjeta za vaš prvi mjesec:

• Dugoročno gledano, prehrana biljnim namirnicama jeftinija je od prehrane ži­votinjskim namirnicama, ali dok učite možda ćete trošiti nešto više novca ispro­bavajući stvari. Učinite tako. Isplati se. • Hranite se dobro. Ako jedete vani, isprobajte razne restorane kako biste otkrili neka izvrsna veganska jela. Etno restorani često nude ne samo najveći izbor jela od biljnih namirnica nego i jedinstvene okuse koji su izvrsni. Otkrijte čega sve ima. »

• jedite dovoljno, jedan od vaših zdravstvenih ciljeva mogao bi biti gubitak kilo­grama. To je u redu, a hraneći se biljnim namirnicama gotovo je sigurno da ćete ih izgubiti. Ali nemojte se susprezati - što god radili, nemojte gladovati.

• jedite raznovrsno. Miješanje je dobro i kako biste dobili sve potrebne hranjive tvari i kako biste održali zanimanja za takvu prehranu.

Poenta je u tome da se možete hraniti biljnim namirnicama s velikim užitkom i zadovoljstvom. Sam prijelaz na takvu prehranu, međutim, predstavlja izazov. Postoje psihološke barijere i one praktične. Potrebno je uložiti vrijeme i trud. Možda nećete imati podršku vaših prijatelja i obitelji. Ali koristi su ništa manje nego čudesne. I zadivit će vas koliko to postaje lako jednom kad steknete nove navike.

Prihvatite jednomjesečni izazov. Ne samo što ćete napraviti veliku stvar za sebe nego ćete biti dio prethodnice koja radi na vođenju Amerikanaca prema zdravi­joj, vitkijoj budućnosti.

Glenn je moj suradnik koji je donedavno bio oduševljeni mesojed. U stvari, nedavno je bio na Atkinsovoj dijeti i malo smršavio, ali je odustao kad mu je kolesterol skočio preko svake granice. Ima četrdeset i dvije godine i prekomjer­nu tjelesnu težinu. Dao sam mu nacrt rukopisa za Kinesku studiju i pristao je na jednomjesečni izazov. Evo nekoliko njegovih zapažanja:

242

K A K O J E S T I

GLENNOVI SAVJETI

Prvi tjedan predstavlja velik izazov. Teško je odlučiti što jesti. Nisam baš neki kuhar, pa sam izvadio nekoliko kuharica i pokušao pripremiti neka veganska jela. Kao čovjeku koji bi se zaletio u McDonald's ili podgrijao smrznuto jelo bila mi je gnjavaža svake večeri kuhati obroke. Barem pola ih je bilo katastrofalnih i morao sam ih baciti. Ali s vremenom sam otkrio nekoliko fantastičnih. Sestra mi je dala recept za zapadnoafričko varivo s kikirikijem koje je bilo nevjerojatno i drukčije od svega što sam ikada probao. Mama mi je dala recept za vegetarijanski čili koji je bio odličan. I nabasao sam na odlično jelo od integralnih špageta s mnogo po­vrća i lažnim mesnim umakom (napravljenim od soje) koje je bilo zadivljujuće. Kladim se da nitko ne bi pogodio da se radi o veganskom jelu. Ali za sve to treba vremena.

Ponovno otkrivam voće. Oduvijek sam volio voće, ali zbog nekog razloga ne je­dem ga baš mnogo. Možda je to zato što ne jedem meso, ali otkrio sam da uživam u voću više nego ikad. Sada si izrežem grejpfrut i pojedem ga kao meduobrok. Stvarno mi se sviđa! Prije to nikada nisam radio; zapravo mislim da mi ukus po­staje istančaniji.

Izbjegavao sam jesti vani - nešto što sam prije stalno radio - iz straha da neću imati vegansku opciju. Ali sada se osjećam pustolovnije. Otkrio sam neke nove restorane koji imaju izvrsne veganske priloge, uključujući jedan divan lokalni vijetnamski restoran (znam da većina vijetnamske hrane nije strogo veganska jer koriste riblji umak u mnogim jelima, ali za nutricionističke svrhe vrlo su blizu). Neki dan završio sam u piceriji s velikom skupinom: tamo nisam mogao ništa i bio sam strašno gladan. Naručio sam pizzu bez sira s mnogo povrća. Čak su joj napravili koricu od integralnog pšeničnog brašna. Bio sam spreman pojesti je na silu, ali zapravo je bila iznenađujuće ukusna. Otada je povremeno donosim kući. Otkrio sam da je žudnje za mesnim proizvodima gotovo nestalo, posebno ako si ne dozvolim da ogladnim. I iskreno govoreći, jedem kao prase. Kao čovjek s viškom kilograma uvijek sam se osjećao neugodno zbog onoga što jedem. Sada jedem kao lud i k tome se osjećam kreposno. Iskreno mogu reći da sada uživam u hrani koju jedem mnogo više nego ranije, dijelom zato što sam sada izbirljiviji u onome što jedem. Jedem samo jela koja stvarno volim.

Prvih mjesec dana prošlo je brže nego što sam očekivao. Izgubio sam osam funti (3,6 kg), a kolesterol mi se dramatično spustio. Sada trošim daleko manje vre­mena na to, posebno otkad sam otkrio toliko restorana u kojima mogu jesti, a osim toga kuham velike količine pa stavim u hladnjak. Moj zamrzivač prepun je veganskih poslastica.

14 3

KINESKA STUDIJA

Eksperiment je gotov, ali prestao sam o tome razmišljati kao o eksperimentu prije

više tjedana. Ne mogu zamisliti da bih se vratio na svoje stare prehrambene na­

vike.

Četvrti dio

ZAŠTO OVO NISTE R A N I J E ČULI

KADA ČUJU ZNANSTVENE INFORMACIJE koje opravdavaju radikalnu promjenu pre­

hrane na biljnu hranu ljudi često ne mogu vjerovati svojim ušima. «Ako je sve to što

govorite istina« - pitaju se - «zašto za to nisam ranije čuo/čula? Zapravo, zašto obično

slušam suprotno od ovoga što Vi govorite: da je mlijeko zdravo, da nam je meso po­

trebno zbog bjelančevina te da su rak i srčane bolesti uzrokovani isključivo genima?»

To su opravdana pitanja, a odgovori su ključni dio ove priče. Međutim, kako bismo

pronašli odgovore na ta pitanja vjerujem da je nužno razumjeti na koji se način in­

formacije stvaraju i kako stižu do javnosti.

Kao što ćete vidjeti, tu velikim dijelom vrijedi zlatno pravilo: onaj tko ima zlato odre­

đuje pravila. Postoje moćne, utjecajne i enormno bogate industrije koje bi mogle

izgubiti ogromne količine novca kad bi Amerikanci počeli prelaziti na biljnu pre­

hranu. Njihovo financijsko blagostanje ovisi o kontroliranju onoga što javnost zna o

prehrani i zdravlju. Poput svakog dobrog poduzetnika spomenute industrije čine sve

što je u njihovoj moći da zaštite svoj profit i svoje dioničare.

Možda ste skloni misliti da industrija plaća znanstvenike «ispod pulta» da krivotvo­

re podatke, podmićuje vladine dužnosnike ili vodi protuzakonite aktivnosti. Mnogi

ljudi vole senzacionalističke priče. Ali moćne interesne skupine koje održavaju status

quo obično se ne bave protuzakonitim poslovima. Koliko mi je poznato, ne plaćaju

znanstvenicima da krivotvore podatke. Ne podmićuju izabrane dužnosnike i ne oba­

vljaju tajne prljave poslove.

Situacija je mnogo gora.

KINESKA STUDIJA

Cijeli sustav - vlada, znanost, medicina, industrija i mediji - promiče profit ispred

zdravlja, tehnologiju ispred hrane i konfuziju ispred jasnoće. Veći dio zbrke oko pre­

hrane, ali ne i sva, stvara se na legalne, potpuno otvorene načine a šire ju, ništa ne slu­

teći, dobronamjerni ljudi, bili oni istraživači, političari ili novinari. Najštetniji aspekt

sustava nije senzacionalan i nije vjerojatno da će dići mnogo prašine kad ga se razot­

krije. To je tihi neprijatelj kojeg malobrojni prepoznaju i razumiju.

Moja iskustva unutar znanstvene zajednice ilustriraju kako čitav sustav stvara zbu-

njujuće informacije i zašto ranije niste čuli poruku ove knjige. U sljedećim poglavlji­

ma podijelio sam «sustav» problema na cjeline znanosti, vlade, industrije i medicine,

ali, kao što ćete vidjeti, postoje slučajevi gdje je gotovo nemoguće odijeliti znanost od

industrije, vladu od znanosti ili vladu od industrije.

13 Znanost - tamna strana

D O K SAM ŽIVIO U PLANINSKOJ DOLINI blizu Blacksburga u Virginiji moja je obitelj

rado odlazila u posjet jednom umirovljenom farmeru dalje niz cestu, g. Kinseyju koji

je uvijek pričao smiješne priče. Radovali smo se večerima kada bismo slušali njegove

priče na verandi pred kućom. Jedna od meni najdražih bila je ona o velikoj prijevari

s krumpirovom zlaticom.

Pripovijedao nam je o svojim farmerskim danima prije pojave pesticida: kada bi

krumpirove zlatice napale krumpir kukce je trebalo ručno ukloniti i ubiti, jednog po

jednog. Jednoga dana g. Kinsey je u poljoprivrednom magazinu primijetio oglas za

velikog ubojicu krumpirovih zlatica, i to na rasprodaji za pet dolara. Iako pet dolara

u to vrijeme nije bila mala svota, g. Kinsey je smatrao da su kukci dovoljno velika

gnjavaža da opravdavaju tu investiciju. Nešto kasnije, kada je nabavio velikog ubojicu

krumpirovih zlatica, otvorio je paket i pronašao dva komada drveta i kratak popis s

tri upute:

• Uzmite jedan drveni blok.

• Postavite krumpirovu zlaticu na ravnu površinu drveta.

• Uzmite drugi drveni blok i čvrsto stisnite krumpirovu zlaticu.

Prijevare, trikovi i obične obmane radi osobne koristi stari su kao sama povijest. U

našem društvu od tog problema vjerojatno nijedna disciplina ne pati više od discipli­

ne zdravstva. Vrlo je malo iskustava koja su toliko osobna i toliko dojmljiva kao isku-

247

KINtSKA S1UDIJA

stva ljudi koji su prerano izgubili svoje zdravlje. Razumljivo, oni su spremni povjerovati

i isprobati bilo što što bi im moglo pomoći. Oni su vrlo ranjiva grupa potrošača.

Sredinom 1970-ih pojavio se izvrstan primjer zdravstvene prijevare, barem prema me­

dicinskom establišmentu. Radilo se o alternativnom tretmanu za rak pod nazivom La­

etrile, prirodnoj tvari dobivenoj uglavnom iz koštica marelice. Ako ste imah rak a vaš

vas je redovni liječnik neuspješno liječio u Sjedinjenim Državama mogli ste razmisliti o

tome da odete u Tijuanu u Meksiku. Washington Post Magazine dokumentirao je priču

o Sylviji Dutton, ženi s Floride staroj pedeset i tri godine, koja je upravo to učinila, kao

zadnji pokušaj da obuzda rak koji se već proširio s jajnika na limfni sustav.1 Prijatelji i

poznanici iz crkve njoj i njezinom suprugu rekli su za tretman Laetrileom kao i za nje­

govu sposobnost da liječi uznapredovali rak. U članku tog magazina1 Sylvijin je suprug

izjavio: «Na ovom području postoji barem dvanaest ljudi kojima je bilo rečeno da će

umrijeti od raka. Koristili su Laetrile. Danas su vani i igraju tenis.»

Međutim, kvaka je bila u tome da je Laetrile bio vrlo sporan lijek. Neki ljudi iz medi­

cinskog establišmenta tvrdili su da su studije na životinjama opetovano pokazivale da

Laetrile nema nikakvog učinka na tumore.1 Zbog toga je američka Državna uprava za

hranu i lijekove odlučila zabraniti upotrebu Laetrilea, stoje potaknulo otvaranje popu»-

larnih klinika južno od granice. Jedna poznata bolnica u Tijuani liječila je «čak 20.000

američkih pacijenata godišnje«.1 Među tim pacijentima našla se i Sylvia Dutton kod

koje Laetrile nažalost nije djelovao.

No, Laetrile je bio tek jedan od brojnih alternativnih proizvoda za liječenje. Krajem

1970-ih Amerikanci su trošili milijardu dolara godišnje na razne dodatke prehrani i

napitke koji su obećavali čarobne koristi.2 Medu njima su bili pangamična kiselina, re­

klamirana kao dotad neotkriven vitamin s doslovno neograničenim moćima, razni pri­

pravci od pčelinjih proizvoda i drugi dodaci prehrani, uključujući češnjak i cink.2

Istovremeno je znanstvena zajednica bjesomučno generirala sve više informacija o

zdravlju, posebno o prehrani. Godine 1976. senator George McGovern sazvao je odbor

koji je izradio nacrte prehrambenih ciljeva, savjetujući smanjenu potrošnju masnih ži­

votinjskih namirnica i povećanu potrošnju voća i povrća zbog njihovih učinaka na sr­

čane bolesti. Prvi nacrt tog izvještaja, u kojima su srčane bolesti povezane s prehranom,

izazvao je takvo previranje da je bilo potrebno provesti veliku reviziju prije slanja na

objavljivanje. U privatnom razgovoru McGovern mi je rekao da su on i još pet drugih

utjecajnih senatora iz poljoprivrednih država 1980. izgubili izbore, dijelom i zato što su

se usudili suprotstaviti industriji životinjskih namirnica.

Potkraj 1970-ih McGovernov izvještaj uspio je uvjeriti vladu da izradi prve prehrambe­

ne smjernice za koje se šuškalo da promiču poruku sličnu onoj McGovernovog odbora.

Otprilike u isto vrijeme naveliko se izvještavalo o vladinim raspravama o sigurnosti

prehrambenih aditiva te uzrokuje li saharin rak.

248

Z N A N O S T - T A M N A S T R A N A

MOJA ULOGA

Potkraj 1970-ih zatekao sam se u tom okruženju koje je bilo u stalnom previranju.

Do 1975. završio je moj program na Filipinima i već sam odavno bio započeo s ek­

sperimentalnim laboratorijskim radom u Sjedinjenim Državama, nakon što sam pri­

hvatio stalno profesorsko mjesto na Sveučilištu Cornell. Neki od mojih ranih radova

o aflatoksinu i raku jetre na Filipinima (drugo poglavlje) izazvali su širok interes.

Moj kasniji laboratorijski rad s istraživanjem prehrambenih faktora, kancerogenih

tvari i raka (treće poglavlje) privukao je pozornost nacije. U to vrijeme imao sam na

raspolaganju jedan od svega dva ili tri laboratorija u zemlji koji su se bavili osnovnim

istraživanjem prehrane i raka. Bio je to nov pothvat.

Od 1978. do 1979. uzeo sam plaćenu studijsku godinu i otišao iz Cornelia u samo

središte nacionalne nutricionističke aktivnosti - Bethesdu u Marylandu. Organiza­

cija s kojom sam surađivao bila je Federacija američkih društava za eksperimentalnu

biologiju i medicinu ili skraćeno - FASEB. Federacija se sastojala od šest individual­

nih istraživačkih društava koja su predstavljala patologiju, biokemiju, farmakologiju,

nutricionizam, imunologiju i fiziologiju. FASEB je sponzorirao zajedničke godišnje

skupove svih šest društava kojima je prisustvovalo više od 20.000 znanstvenika. Bio

sam član dvaju od tih društava, za prehranu i farmakologiju, a bio sam i posebno akti­

van u Američkom zavodu za nutricionizam (koje se danas zove Američko društvo za

nutricionističke znanosti). Moj glavni zadatak bilo je predsjedanje, pod ugovorom

s Državnom upravom za hranu i lijekove, odborom znanstvenika koji su istraživali

potencijalne opasnosti od korištenja dodataka prehrani.

Dok sam boravio tamo primio sam poziv da uđem u odbor za javne poslove koji

je služio kao veza između FASEB-a i Kongresa. Zadatak odbora bio je da nadzire

kongresnu aktivnost i predstavlja interese našeg društva u radu sa zakonodavcima.

Analizirali smo politike, budžete i službene stavove, sastajali se sa kongresnim oso­

bljem i održavali sastanke oko velikih, impresivnih «direktorskih» stolova u otmje­

nim, veličanstvenim prostorijama za sastanke. Često sam imao osjećaj da se nalazim

u utvrdi znanosti.

Kao preduvjet da zastupam svoje društvo za nutricionizam u tom odboru za javne

poslove, najprije sam za sebe morao odlučili koja je najbolja definicija nutricionizma.

To je daleko teže pitanje nego što možda mislite. Bilo je znanstvenika koje je zanimao

primijenjeni nutricionizam koji uključuje ljude i zajednice. Bilo je liječnika koje su

zanimali izolirani spojevi iz hrane kao farmakološki lijekovi te znanstvenika istraži­

vača koji su radili isključivo s izoliranim stanicama i dobro poznatim kemikalijama u

laboratoriju. Bilo je i ljudi koji su smatrali da bi se proučavanje nutricionizma trebalo

fokusirati i na stoku, a ne samo na ljude. Koncept nutricionizma bio je sve samo ne

K I N E S K A S T U D I J A

jasan, bilo je neophodno razjasniti stvari. Shvaćanja prosječnog Amerikanca o pre­hrani bila su sve raznolikija i konfuznija. Potrošače su neprestano obmanjivali hit-đi-jetama, ali su ipak ostali intenzivno zainteresirani za dodatke prehrani i prehrambene savjete iz bilo kojeg izvora, bio taj izvor knjiga o nekoj dijeti ili vladin službenik. Jednog dana u kasno proljeće 1979. dok sam obavljao svoj rutinski posao primio sam poziv od direktora ureda za javne poslove u FASEB-u koji je koordinirao rad našeg odbora za vezu s Kongresom.

Ellis me obavijestio da se formira još jedan novi odbor unutar jednog od EASEB-ovih društava, Američkog instituta za nutricioni/am, koji bi me mogao zanimati. «Zvat će se Odbor za informiranje javnosti o prehrani«, rekao mi je, «i jedna od nje­govih odgovornosti bit će odlučivanje o tome koji su pouzdani savjeti o prehrani pogodni za objavljivanje u javnosti. «Očigledno je» - rekao je - «da postoji veliko preklapanje između onoga čime se taj novi odbor namjerava baviti i onoga što mi radimo u odboru za javne poslove.« Prijedlog mi je zvučao dobro jer sam bio na početku karijere, a to je značilo da ću dobiti priliku čuti stručna gledišta nekih od «velikih imena« na polju istraživanja prehrane. To je ujedno, prema organizatorima, bio odbor koji bi se mogao razviti'u «vrhovni sud« informiranja javnosti o prehrani. Mogao je služiti, na primjer, za utvr­đivanje prijevara u vezi s prehranom.

VELIKO IZNENAĐENJE

U vrijeme nastajanja log novog Odbora za informiranje javnosti o prehrani, na dru­goj strani grada, u prestižnoj Nacionalnoj akademiji znanosti (NAS) spremala se olu­ja. Odvijala se javna rasprava između predsjednika NAS-a Phila Handlera i internog NAS-ovog Odbora za hranu i prehranu. Handler je želio dovesti skupinu uglednih znanstvenika izvan NAS-a radi savjetovanja o temi prehrane, nutricionizma i raka te pisanja izvještaja. To se nije svidjelo njegovom internom Odboru za hranu i prehranu koji je želio nadzor nad tim projektom. Handlerovom NAS-u Kongres je ponudio sredstva za izradu izvještaja o temi koja dotada nije bila razmotrena na taj način. Unutar znanstvene zajednice bilo je općepoznato da je NAS-ov Odbor za hranu i

prehranu pod jakim utjecajem industrija mesa, mliječnih proizvoda i jaja. Dvojica njegovih vođa, Bob Olson i Alf Harper, imali su jake veze s tim industrijama. Olson je bio dobro plaćeni savjetnik industrije jaja, a Harper je priznao da 10% njegovih prihoda dolazi od usluga koje pruža prehrambenim kompanijama, uključujući velike mljekarske korporacije.1

Na kraju je Handler, kao predsjednik NAS-a, zaobišao svoj Odbor za hranu i prehra­nu i dogovorio da skupina znanstvenih stručnjaka izvan njegove organizacije napiše

Z.INMNU3 I - I rt IVI IN M D I r\ rt IN rt

izvještaj Dijetu, prehrana i rak/ Kako se ispostavilo, među trinaest znanstvenika izabranih u odbor za pripremu izvještaja našao sam se i ja.

Kao što se moglo i očekivati, Alf Harper, Bob Olson i njihovi kolege iz Odbora za hranu i prehranu nisu bili sretni što su izgubili kontrolu nad tim prekretničkim izvještajem. Znali su da bi izvještaj mogao uvelike utjecati na nacionalni stav o pre­hrani i bolesti. Više od svega strahovali su se da će slavna američka prehrana biti kritizirana, možda čak i prozvana kao mogući uzročnik raka. James S. Turner, predsjednik Vijeća za odnose s potrošačima unutar NAS-a, bio je kritičan prema Odboru za hranu i prehranu. Napisao je: «Možemo zaključiti samo da Odborom [za hranu i prehranili upravlja skupina znanstvenika koji se opiru promjenama te dijele prilično izolirana gledišta o prehrani i bolesti.«3

Nakon što mu je uskraćena kontrola nad tim obećavajućim novim izvještajem o prehrani, nutricionizmu i raku, proindustrijski Odbor morao je na neki način ubla­žiti štetu. Ubrzo je na drugom mjestu osnovana alternativna skupina: novi Odbor za informiranje javnosti o prehrani. Tko je stajao na čelu novog Odbora za infor­miranje javnosti o prehrani? Bob Olson, Alfred Harper i Tom Jukes, dugogodišnji znanstvenik industrije, koji su svi bili članovi profesorskog zbora na fakultetima. U početku nisam razumio svrhu ove grupe, ali do našeg prvog sastanka u proljeće 1980. otkrio sam da sam, od osamnaest članova tog odbora, bio jedini koji nije imao veze s komercijalnim svijetom prehrambenih i farmaceutskih kompanija i njihovih koalicija.

Taj odbor bio je označeni špil; njegovi članovi bili su snažno zainteresirani za status

quo. Njihove profesionalne veze, njihovi prijatelji, ljudi s kojima su se družili, svi su oni bili proindustrijski orijentirani. I sami su uživali u mesnoj američkoj prehrani i nisu bili spremni razmotriti mogućnost da su njihova gledišta pogrešna. Osim toga, neki od njih imali su nemale koristi, uključujući troškove putovanja prvom klasom i lijepe honorare od savjetovanja koje su plaćali proizvođači hrane životinj­skog podrijetla. Iako nije bilo ničega protuzakonitog ni u jednoj od tih aktivnosti, svakako su otkrivale ozbiljan sukob interesa koji je većinu članova odbora dovodio u raskorak s interesom javnosti.

To je analogno situaciji koja se odvijala u vezi s cigaretama i zdravljem. Kad su se pojavili prvi znanstveni dokazi koji su pokazali da su cigarete opasne, horde zdrav­stvenih radnika odlučno su branile pušenje. Na primjer, Journal of the American

Medical Association nastavio je reklamirati duhanske proizvode. I mnogi drugi dali su svoj doprinos nepokolebljivoj obrani upotrebe duhana. U mnogim slučajevima ti su znanstvenici bili motivirani razumljivim oprezom. Ali bilo je prilično mnogo drugih, posebno kako su se gomilali dokazi protiv duhana, čiji su motivi očigledno bili osobna pristranost i pohlepa.

251

I ja sam se tako zatekao u odboru koji je trebao procjenjivati vrijednost informacija o prehrani, odboru u kojem su bili neki od najmoćnijih proindustrijskih znanstveni­ka. Bio sam jedini kojeg nisu pažljivo izabrali ortaci industrije jer sam tamo dospio po preporuci direktora FASEB-ovog ureda za javne poslove. U toj fazi moje karijere još nisam imao neko posebno čvrsto stajalište 'za ili 'protiv' standardne američke prehrane. Iznad svega zanimalo me otvaranje poštene, otvorene rasprave - što me odmah dovelo u sukob s ovom novom organizacijom.

PRVI SASTANAK

Od prvog trenutka prvog sastanka održanog u travnju 1980. znao sam da sam pile koje je zalutalo u lisičju jazbinu, iako sam ušao s velikim očekivanjima, otvoren ali i naivan. Konačno, mnogi znanstvenici, uključujući i mene, savjetovali su se s kompa­nijama i nastojali zadržati objektivnost u najboljem interesu javnog zdravlja. Na drugom zasjedanju prvog sastanka našeg odbora predsjednik Tom Jukes podi­jelio je prijedlog priopćenja za javnost koji je sam ručno napisao, u vezi sa zadaćom odbora. Osim stoje u njemu objavljeno naše osnivanje, u priopćenju su bili navedeni, primjeri prehrambenih prijevara koje je naš odbor namjeravao raskrinkati. Prelazeći pogledom preko popisa takozvanih prijevara, zapanjio sam se kad sam medu njima vidio McGovernove prehrambene ciljeve iz 1977.5 Ti relativno umjereni ciljevi, čiji je prvi nacrt izrađen 1976., sugerirali su da bi manja potrošnja mesa i ma­sti te veća potrošnja voća i povrća mogle spriječiti srčane bolesti. U tom prijedlogu priopćenja za javnost one su opisane kao tek obično šarlatanstvo, baš poput široko osuđivanog Lactrilea i pripravaka s pangamičnom kiselinom. Ukratko, preporuka da se naše prehrambene navike mijenjaju ka većoj potrošnji voća, povrća i cjelovitih žitarica bila je prijevara. Bio je to pokušaj odbora da demonstrira kako je u stanju biti vrhovni arbitar pouzdanih znanstvenih informacija!

Budući da sam se radovao svom članstvu u ovom novom odboru, šokiralo me kad sam vidio kako se stvari razvijaju. Iako u to vrijeme nisam bio posebno sklon bilo kojem načinu prehrane, znao sam da bi prekretnička skupina za prehranu, nutrici-onizam i rak Nacionalne akademije znanosti u kojoj sam bio vjerojatno preporučila nešto slično McGovernovim ciljevima, ovaj put citirajući istraživanja raka umjesto istraživanja srčanih bolesti. Činilo se da znanstveni rezultati s kojima sam bio upo­znat vrlo nedvosmisleno opravdavaju umjerene preporuke McGovernovog odbora za prehrambene ciljeve.

Na našem prvom sastanku do mene je sjedio Alf Harper kojeg sam osobito cijenio još iz vremena kada smo bili na MIT-u, gdje je bio profesor znanosti o prehrani. Na početku sastanka, kad je taj rukom pisani prijedlog priopćenja za javnost podijeljen

252

ZNANU!) I - I AM NA > I KANA

članovima odbora, nagnuo sam se prema Harperu i pokazao na mjesto gdje su među drugim uobičajenim prijevarama bili navedeni McGovernovi prehrambeni ciljevi i zapanjeno prošaptao: «Vidite li ovo?»

Harper je osjetio moju nelagodu, pa i nevjericu, i zato je brzo uzeo riječ. Pokrovitelj­skim tonom obratio se skupu: «U našem društvu ima časnih ljudi koji se možda neće nužno složiti s ovim popisom. Možda bismo ga trebali staviti na čekanje.« Nevoljko su prihvatili raspravu te potom odlučili odbaciti prijedlog priopćenja. Zatvorivši pitanje priopćenja za javnost, sastanak je priveden kraju. Što se mene tica­lo bio je to, u najmanju ruku, dvojben početak.

Nekoliko tjedana kasnije, na sjeveru države New York, uključio sam televizor na ko­jem je bio jutarnji informativni program. Na ekranu se pojavio Tom Brokaw i počeo govoriti o prehrani ni s kim drugim nego s Bobom Olsonom. Raspravljali su o neda­vnom izvještaju koji su Olson i prijatelji sastavili na Nacionalnoj akademiji znanosti pod nazivom «Prema zdravim načinima prehrane«. Taj izvještaj, koji je bio jedan od najšturijih, najpovršnijih izvještaja o zdravlju koje je NAS ikada objavio, veličao je kvalitete američke prehrane bogate mastima i bjelančevinama, u osnovi potvrdivši da je sve u redu s načinom na koji se Amerikanci hrane.

Sa znanstvenog stajališta poruka je bila začuđujuća. Sjećam se jednog razgovora kad je Tom Brokaw postavio pitanje o brzoj hrani (engl. fast food), a Olson je uvjereno ustvrdio da su McDonaldsovi hamburgeri sasvim u redu. Imajući u vidu milijune gledatelja koji su vidjeli kako taj «stručnjak» hvali zdravstvenu vrijednost McDonald-

sovih hamburgera, ne čudi što su potrošači širom zemlje bili zbunjeni. Samo je šačica insajdera mogla znati da njegovi stavovi ni približno ne odražavaju najbolja znan­stvena gledišta toga vremena.

DRUGI SASTANAK

Vratili smo se na drugu rundu u Atlantic City, na naš godišnji sastanak u kasno pro­ljeće 1981. U međusobnom dopisivanju tijekom protelde godine odbor je već dogo­vorio neformalan program. Kao prvo, trebali smo iznijeti mišljenje da prehrambene prijevare narušavaju povjerenje javnosti u nutricionističku istraživačku zajednicu. Drugo, trebali smo raširiti glas da je zagovaranje veće potrošnje povrća i voća uz manje mesa i masnih namirnica, kao takvo, prijevara. Treće, namjeravali smo uspo­staviti naš odbor kao trajnu, stalnu organizaciju. Do tog trenutka naša je skupina imala tek privremenu ulogu, kao istraživački odbor. Sad smo trebali raditi na tome da postanemo trajni, glavni izvor pouzdanih nutricionističkih informacija u SAD-u. Prvih dana po dolasku na konvenciju jedan kolega iz odbora, Howard Applebaum, ispričao mi je trač koji se počeo širiti. «Jesi li čuo?«, prošaptao je. «01son je odlučio

253

KINtbKA SI U Dl JA

da će rekonstruirati odbor, a ti ćeš biti izbačen.» U to vrijeme Olson je i dalje služio

svoj jednogodišnji mandat kao predsjednik matičnog društva, Američkog instituta za

nutricionizam, i imao je ovlasti raditi takve stvari.

Sjećam se da sam pomislio kako ta vijest nije ni iznenađujuća ni razočaravajuća.

Znao sam da sam crna ovca odbora i da sam već prekršio pravila na našem inaugu-

racijskom sastanku prethodne godine. Nastavak mog sudjelovanja u toj grupi postao

bi nalik pokušaju da plivam uzvodno po Nijagarinim slapovima. Jedini razlog zašto

sam uopće u nju bio uključen bilo je to što mi je direktor FASEB-ovog ureda za javne

poslove osigurao to mjesto.

Smatrao sam da je sastanak odbora u prvoj godini bio dvojben, ali na tom drugom

sastanku godinu dana kasnije susreo sam se s još bizarnijim početkom, prije nego što

je Olson dobio priliku da me ukloni. Kad je iznesen prijedlog da postanemo trajna

organizacija u našem društvu, bio sam jedini koji se suprotstavio toj ideji. Izrazio sam

zabrinutost da taj odbor i njegove aktivnosti zaudaraju na McCarthyevu politiku,

čemu nema mjesta u znanstvenom istraživačkom društvu. To što sam izrekao jako

je razbjesnilo predsjednika odbora koji je počeo iskazivati fizičko neprijateljstvo, pa

sam odlučio daje najbolje jednostavno napustiti prostoriju. Očigledno sam bio prije­

tnja svemu što su članovi odbora željeli postići.

Nakon što sam o cijeloj nezgodi obavijestio novoizabranu predsjednicu društva, pro­

fesoricu Doris Calloway s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu, odbor je ukinut i

reformiran, sa mnom kao predsjednikom. Srećom, nagovorio sam naš šesteročlani

odbor da se raziđemo nakon manje od godinu dana i tako je cijela ta nesretna priča

privedena kraju.

Ostati i «hrabro se boriti», da tako kažem, nije dolazilo u obzir. Bio sam na početku

karijere, a ogromna moć starijih članova mog društva bila je surova i intelektualno

brutalna. Za mnoge od tih osoba potraga za istinom - koja bi stavljala javno zdravlje

iznad statusa quo - nije bila opcija. Da sam se tako rano u svojoj karijeri posvetio rje­

šavanju tih pitanja potpuno sam uvjeren da danas ne bih pisao ovu knjigu. Bilo bi mi

teško, možda i nemoguće doći do sredstava za istraživanja i publikacija.

U međuvremenu Bob Olson i neki od njegovih kolega posvetili su se drugim stva­

rima, usmjerivši pozornost na relativno novu organizaciju osnovanu 1978. pod na­

zivom Američko vijeće za znanost i zdravlje (ACSH). ACSH, čije je sjedište u gradu

New Yorku, još i danas sebe opisuje kao «konzorcij za obrazovanje potrošača koji se

bavi pitanjima vezanim uz hranu, nutricionizam, kemikalije, farmaceutske proizvode,

način života, okoliš i zdravlje«. Također tvrde da je ACSH «nezavisna, neprofitabilni1

organizacija oslobođena poreza«,0 ali 76% svojih sredstava dobivaju od korporacija i

korporativnih donatora, prema Nacionalnoj zakladi za okoliš, koja citira Kongresni

tromjesečni izvještaj o organizacijama od javnog interesa.7

254

Z N M IN U J I - I A M N M i I K rt IM A

Prema Nacionalnoj zaldadi za okoliš,7 ACSH je u svojim izvještajima tvrdio da ko­

lesterol nije povezan s koronarnom bolesti srca, «nepopularnost ozračivanja hrane...

nije znanstveno utemeljena«, «endokrini disruptori« (npr. poliklorirani bifenili, dio-

ksini itd.) ne predstavljaju problem za zdravlje ljudi, saharin nije kancerogen i ogra­

ničavanje upotrebe fosilnih goriva radi kontrole globalnog zatopljenja ne bi trebalo

provoditi. Tražiti ozbiljnu kritiku prehrambene industrije od strane ACSH-a slično

je traženju igle u plastu sijena. Iako vjerujem da su neki od njihovih argumenata

valjani, ozbiljno sumnjam u njihove tvrdnje da su objektivni posrednik u «edukaciji

potrošača«.

PAD NA VLASTITU PETARDU

Tijekom čitavog iskustva s Odborom za informiranje javnosti o prehrani i dalje sam

radio na izvještaju Nacionalne akademije znanosti o prehrani, nutricionizmu i raku

koji je objavljen u lipnju 1982.1 Kao što se moglo i očekivati, poslije objavljivanja tog

izvještaja digla se oluja. Kako je to bio prvi takav izvještaj o prehrani i raku dobio

je velik publicitet i brzo postao najtraženiji izvještaj u povijesti NAS-a. Postavio je

razglašene ciljeve za prehrambenu prevenciju raka koji su bili vrlo slični onima iz

izvještaja McGovernovog odbora o prehrani i srčanim bolestima iz 1976. U osnovi,

poticali smo potrošnju voća, povrća i proizvoda od integralnih žitarica, uz smanjenje

ukupnog unosa masti. Međutim, to što je ovaj izvještaj govorio o raku umjesto o sr­

čanim bolestima razbuktalo je emocije. Ulozi su bili visoki i stalno su rasli: rak izaziva

daleko veći strah od srčanih bolesti.

Uz takve uloge iznenada su se pojavili neki moćni neprijatelji. Unutar dva tjedna

Vijeće za poljoprivredu, znanost i tehnologiju (CAST), utjecajna lobistička skupina

za stočnu industriju, objavila je izvještaj u kojem je sažela gledišta pedeset i šest «stru-

čnjaka« koji su bili zabrinuti zbog učinaka NAS-ovog izvještaja na poljoprivrednu i

prehrambenu industriju. Olson, Jukes, Harper i njihovi kolege istomišljenici iz sada

raspuštenog Odbora za informiranje javnosti o prehrani uključili su se kao stručnjaci.

Njihov je izvještaj ubrzo objavljen te potom gurnut u ruke svih 535 članova ameri­

čkog Kongresa. Bilo je jasno da je CAST duboko zabrinut zbog mogućeg utjecaja

našeg izvještaja na javnost.

CAST nije bio jedina skupina koja je istupila kako bi kritizirala izvještaj. Pored njih tu

su bili Američki institut za meso, Nacionalno vijeće za brojlere, Nacionalno stočarsko

udruženje, Nacionalni odbor za stoku i meso, Nacionalno udruženje za meso, Na­

cionalna federacija proizvođača mlijeka, Nacionalno vijeće proizvođača svinjetine,

Nacionalna federacija za purane i Ujedinjeni proizvođači jaja.3 Nije mi poznato koli­

ko se Nacionalna federacija za purane bavi istraživanjem raka, ali slutim da njihova

255

K I N E S K A S T U D I J A

kritičnost prema našem izvještaju nije bila motivirana željom za istinom u znanosti. Ironično je to što sam neke od svojih najdragocjenijih lekcija naučio odrastajući na mljekarskoj farmi, pa ipak je moj rad prikazivan kao suprotstavljen interesima po­ljoprivrede. Naravno, interesi tih mamutskih korporacija nisu imali nikakve veze s farmerima koje sam poznavao dok sam odrastao - marljivim, poštenim obiteljima koje su održavale male farme, dovoljno velike tek da ne žive u oskudici. Često sam se pitao da li ti poljoprivredni interesi Washingtona zaista predstavljaju američku veliku farmersku tradiciju ili predstavljaju samo poljoprivredne konglomerate s operacija­ma vrijednim desetke milijuna dolara.

Alf Harper, koji je napisao vrlo pohvalno pismo preporuke za moj prvi nastavni po­ložaj nakon odlaska s MIT-a, poslao mi je oštro osobno pismo u kojem je ustvrdio da sam «pao na vlastitu petardu«. Kako se čini, moja uključenost u Odbor za informi­ranje javnosti o prehrani i NAS-ov izvještaj Dijeta, prehrana i rak naposljetku su čak i njemu postali previše. Vremena su bila teška, nema sumnje. O samom NAS-ovom izvještaju održana su kongresna saslušanja u kojima sam i svjedočio; magazin People pisao je o meni u jednom istaknutom članku. Slijedeće godine nastavio se beskrajan niz izvještaja u informativnim emisijama.

AMERIČKI INSTITUT ZA ISTRAŽIVANJE RAKA

Činilo se da je, po prvi put u našoj povijesti, vlada ozbiljno razmišljala o onome što jedemo kao sredstvu kontrole raka. Bilo je to plodno tlo za poduzimanje nečeg novog, a prilika za to zaista mi se i ukazala. Pozvali su me da pomognem novoj orga­nizaciji pod nazivom Američki institut za istraživanje raka (AICR) u Falls Churchu i Virginiji. Osnivači te organizacije ujedno su i prikupljali financijskih sredstava. Na­učili su da je, kroz kampanje slanja pisama, moguće prikupiti velike svote novca za istraživanje raka. Činilo se da su mnogi ljudi zainteresirani za otkrivanje nečeg novog o raku izuzev uobičajenih modela kirurgije, zračenja i citotoksičnih lijekova. Ta novonastala organizacija bila je dobro upoznata s našim NAS-ovim izvještajem iz 1982;1 koji je bio usredotočen na prehranu i rak, pa su me pozvali da im se priključim kao njihov viši znanstveni savjetnik. Poticao sam ih da se fokusiraju na prehranu jer je veza prehrane s rakom postajala važno područje istraživanja koje je, tome unatoč, uživalo vrlo slabu ili nikakvu podršku od strane glavnih organizacija za financiranje. Posebno sam ih ohrabrivao da ističu cjelovite namirnice kao izvor hranjivih tvari, a ne dodatke prehrani, dijelom i zato što je to bila poruka NAS-ovog izvještaja. Kad sam počeo raditi s AICR-om istovremeno su se pojavila dva problema. Kao prvo, AICR se trebao afirmirati kao vjerodostojna organizacija za širenje poruka i podrža-

Z N A N O S T - T A M N A S T R A N A

vanje istraživanja. Kao drugo, trebalo je dati publicitet NAS-ovim preporukama. Zato mi se činilo da ima smisla da AICR pomogne u razglašavanju NAS-ovih pre­poruka. Dr. Sushma Palmer, izvršna direktorica NAS-ovog projekta,1 i harvardski profesor Mark Hegsted, koji je bio glavni savjetnik McGovernovog odbora, pristali su pridružiti mi se u pružanju podrške tom AICR-ovom projektu. Istovremeno je AICR-ova predsjednica Marilyn Gentry predložila da AICR objavi NAS-ov izvještaj i pošalje besplatne primjerke na adrese 50.000 liječnika u SAD-u. Ti projekti, koji su mi se činili logični, korisni i društveno odgovorni također su se pokazali vrlo uspješnima. Veze koje smo stvarali i publicitet koji smo tome davali bili su usmje­reni na poboljšanje javnog zdravlja. Međutim, kako sam ubrzo otkrio, stvaranje organizacije koja će biti usredotočena na prehranu kao presudnu kariku u nastanku raka mnogi su ljudi doživljavali kao prijetnju. Bilo je jasno da su AICR-ovi proje­kti počeli postizati rezultate zbog neprijateljskih reakcija od strane prehrambene, medicinske i farmaceutske industrije. Činilo se da poduzimaju sve što je moguće da ih diskreditiraju.

Iznenadilo me što se vlada na posebno grub način umiješala. Uredi glavnog naci­onalnog i državnog odvjetnika istraživali su AICR-ov status i njihove procedure prikupljanja sredstava. U gužvu se uključila i američka pošta, postavivši pitanje ima li AICR pravo koristiti poštu za širenje «smeća» od informacija. Svi smo imali svoje sumnje u pogledu toga tko potiče te vladine urede na sprječavanje širenja informa­cija o prehrani i raku. Te javne agencije zajedničkim djelovanjem zagorčavale su nam život. Zašto su napadale neprofitnu organizaciju koja je promicala istraživanje raka? Sve se svodilo na činjenicu da je AICR, slično NAS-u, radio na programu koji je dovodio u vezu prehranu i rak.

Američko društvo za rak pokazalo se posebno energičnim u širenju kleveta. U nji­hovim očima AICR je predstavljao dvostruku prijetnju: mogao se natjecati za ista sredstva i pokušavao je pomaknuti raspravu o raku u smjeru prehrane. Američko društvo za rak još nije priznavalo da su prehrana i hranjive tvari povezane s rakom. (Tek su mnogo godina kasnije, početkom 1990-ih, izradili prehrambene preporuke za kontrolu raka kad je to postalo široko poznato u javnosti.) Oni su najvećim di­jelom organizacija koja se temelji na medicini, okrenuta konvencionalnoj upotrebi "jekova, zračenja i kirurgije. Nešto prije toga Američko društvo za rak kontakti­ralo je naš NAS-ov odbor zbog mogućnosti đa im se pridružimo radi sastavljanja Prehrambenih preporuka za prevenciju raka. Kao odbor, to smo odbili premda je nekoliko ljudi iz našeg odbora ponudilo svoje individualne usluge. Čini se da je Američko društvo za rak nanjušilo nešto veliko, pa im se nije sviđala ideja da bi drugoj organizaciji, AICR-u, mogle pripasti zasluge.

257

K I N E S K A S T U D I J A

DEZINFORMIRANJE

Možda se stječe dojam da sam se pomalo grubo okomio na organizaciju koju većina

ljudi smatra isključivo dobronamjernom, ali Američko društvo za rak iza kulisa po­

našalo se drukčije nego u javnosti.

Jednom prilikom otputovao sam ujedan grad na sjeveru države New York, gdje sam

bio pozvan da održim predavanje pred lokalnim ogrankom Američkog društva za

rak, kao što sam činio i drugdje. Tijekom mog predavanja pokazao sam dijapozitiv

na kojem je spomenuta nova organizacija AICR. Nisam spomenuo da sam osobno

s njom povezan, pa slušatelji nisu bili svjesni da sam bio njihov viši znanstveni

savjetnik.

Nakon predavanja odgovarao sam na pitanja. Moja domaćica me upitala: «Znate li da

je AICR šarlatanska organizacija?«

«Ne» - odgovorio sam - «nisam upoznat«. Bojim se da nisam baš vješto sakrio svoj

skepticizam prema njenom komentaru jer se osjetila dužnom pojasniti: «Tu organi­

zaciju vodi skupina šarlatana i diskreditiranih liječnika. Neki od njih čak su bili i u

zatvoru.« '

Zatvorske kazne? To je za mene bila novost!

I ovoga puta ne otkrivajući svoju povezanost s AICR-om, upitao sam: «Kako znate?«

Rekla je da je vidjela dopis koji je poslan lokalnim uredima Američkog društva za rak

diljem zemlje.

Prije mog odlaska dogovorio sam se S njom da mi pošalje kopiju dopisa o kojem je

govorila, a koji dan kasnije to je i učinila.

Dopis je bio poslan iz ureda predsjednika nacionalnog Američkog društva za rak koji

je ujedno bio i viši rukovodilac prestižnog Memorijalnog instituta za istraživanje raka

Roswell Park iz Buffaloa. U dopisu se tvrdilo da znanstveni «predsjednik» te organi­

zacije, ne imenujući me, vodi skupinu od «osam ili devet« diskreditiranih liječnika,

od kojih je nekoliko odslužilo zatvorske kazne. Bila je to čista izmišljotina. Nisam čak

ni prepoznao imena tih diskreditiranih liječnika i nisam imao pojma odakle tolika

zloba.

Pronjuškavši još malo, otkrio sam osobu u uredu Američkog društva za rak u Buf-

falou koja je bila odgovorna za dopis. Nazvao sam ju. Kao što se moglo i očekivati,

izbjegavala je otvorene odgovore i rekla samo da je te informacije dobila od neime­

novanog izvjestitelja. Bilo je nemoguće ući u trag pravom izvoru. Jedina stvar koju

pouzdano znam je da je taj dopis poslan iz ureda predsjednika Američkog društva

za rak.

Doznao sam i daje Nacionalno mljekarsko vijeće, moćna industrijska lobistička sku­

pina, dobila kopiju istog dopisa i odlučila poslati vlastitu obavijest svojim lokalni'11

Z N A N O S T - T A M N A S T R A N A

uredima diljem zemlje. Kampanja blaćenja AICR-a doista se proširila. Prehrambena,

farmaceutska i medicinska industrija paralelno su ili preko Američkog društva za rak

i Nacionalnog mljekarskog vijeća pokazivali svoje pravo lice. Prevencija raka pomoću

jeftine, niskoprofitne biljne hrane nije bila poželjna prehrambenoj i farmaceutsko-

medicinskoj industriji. Uz podršku lakovjernih medija njihova zajednička moć utje­

caja na javnost bila je nepobjediva.

OSOBNE POSLJEDICE

Međutim, priča ima sretan kraj. lako je prvih nekoliko godina AICR-ova postojanja bilo turbulent no i teško, kako osobno tako i profesionalno, kampanja blaćenja naposljetku je počela jenjavati. Prestavši ga smatrati «rubnim», AICR se proširio na Englesku (Svjetski fond za istraživanje raka, WCRF, u Londonu) i druge zemlje. Već duže od dvadeset go­dina AICR vodi program koji financira istraživačke i edukacijske projekte o povezanosti između prehrane i raka. U početku sam organizirao i bio predsjednik programa potpora, a nakon toga sam ostao AICR-ov viši znanstveni savjetnik još nekoliko godina, u više navrata, nakon njegovog izvornog osnivanja.

Međutim, još jedan nemio događaj zaslužuje da ga spomenem. Upravni odbor mog nu-tricionističkog društva obavijestio me da su dva člana društva (Bob Olson i Alt" Harper) predložili moje izbacivanje iz Društva, navodno zbog moje veze s AICR-om. Bilo bi to prvo izbacivanje u povijesti Društva. Morao sam otići u Washington na «razgovor» s predsjednikom Društva i direktorom za nutricionizam pri PDA. Većina njihovih pitanja ticala se AICR-a.

Cijela priča pokazala se neobičnijom od fikcije. Izbaciti uglednog člana Društva - nedugo nakon što sam bio nominiran za predsjednika organizacije - zbog umiješanosti u organi­zaciju za istraživanje raka? Kasnije sam o tom nemilom događaju razgovarao s kolegom koji je poznavao unutarnje funkcioniranje našeg Društva, profesorom Samom Toveom s Državnog sveučilišta North Carolina. On je, naravno, znao sve o istrazi, kao i o dru­gim smicalicama. U razgovoru sam mu rekao da je AICR časna organizacija s dobrim namjerama. Njegov odgovor trajno me se dojmio. «Ne radi se o AICR-u» - odvratio je. «Stvar je u onom što si napravio u izvještaju o prehrani, nutricionizmu i raku Nacionalne akademije znanosti.«

Kad je NAS-ov izvještaj u lipnju 1982. zaključio da manji unos masti i veći unos voća, povrća i proizvoda od cjelovitih žitarica predstavlja zdraviju prehranu, ja sam, u očima pojedinih ljudi, izdao nutricionističku istraživačku zajednicu. Navodno je moj zadatak, kao jednog od dvojice eksperimentalnih istraživača prehrane i raka u skupini, bio štititi reputaciju američke prehrane takve kakva jest. Kako to nisam učinio, moja kasnija uklju­čenost u AICR i njihovo promicanje NAS-ovog izvještaja samo su pogoršali stvari.

K I N E S K A S T U D I J A

Srećom, u cijeloj toj farsi od susreta prevladao je razum. Održan je sastanak odbora

kako bi se odlučilo treba li me izbaciti iz Društva, a ja sam uspješno preživio glasanje

(6 : 0, uz dva suzdržana glasa).

Nije bilo lako ne shvatiti sve to osobno, ali ovdje se radi o širem problemu koji nije

osobne prirode. U svijetu nutricionizma i zdravlja znanstvenici nisu slobodni slijediti

svoja istraživanja bez obzira kamo ih ona odvela. Dolazak do «krivih» zaključaka, čak

i putem prvorazredne znanosti, može naškoditi vašoj karijeri. Pokušaj da te «pogre-

šne» zaključke date na uvid javnosti zbog koristi za javno zdravlje može vam uništiti

karijeru. Moja nije uništena, imao sam sreće, a i neki dobri ljudi su se zauzeli za mene.

Ali moglo je proći mnogo gore.

Nakon svih tih brojnih nevolja bolje razumijem zašto je moje Društvo radilo stvari

koje je radilo. Nagrade koje su financirali Mead Johnson Nutritionals, Lederle Labo­

ratories, BioServe Biotechnologies, a ranije i Procter and Gamble i Dannon Institute

- redom proizvođači hrane i lijekova - predstavljale su čudan brak između industrije

i mog Društva.8 Vjerujete li da te «prijatelje» Društva zanima bavljenje znanstvenim

istraživanjem, bez obzira kakvi bili zaključci?

POSLJEDICE ZA JAVNOST

Naposljetku, lekcije koje sam naučio u svojoj karijeri nisu imale mnogo veze

s konkretnim imenima ili konkretnim institucijama. Mnogo više veze imaju s

onim što se događa iza kulisa svake velike institucije. Ono što se odvija iza scene

za vrijeme rasprava o nacionalnoj politici, bilo da se to događa u znanstvenim

društvima, vladi ili industrijskim prostorijama za sastanke, od najveće je važnosti

za naše zdravlje kao nacije. Osobna iskustva koja sam iznio u ovom poglavlju - a

to je samo primjer takvih iskustava - imaju posljedice koje su daleko šire od oso­

bne gnjavaže i štete nanesene mojoj karijeri. Ta iskustva ilustriraju tamnu stranu

znanosti, stranu koja šteti ne samo individualnim istraživačima koje se doživljava

kao smetnju nego čitavom društvu. Ona to čini sustavnim nastojanjem da sakrije,

porazi i uništi gledišta koja se suprotstavljaju statusu quo.

Postoje pojedini ljudi na vrlo utjecajnim položajima u vladi i na sveučilištima

koji djeluju pod krinkom znanstvenih «stručnjaka», no pravi im je posao da guše

otvorenu i iskrenu znanstvenu raspravu. Možda primaju veliku osobnu nadokna­

du za to što služe interesima moćnih prehrambenih i farmaceutskih kompanija.

Ili možda jednostavno imaju poštenu osobnu pristranost prema gledištima koja

idu u prilog kompanijama. Osobna pristranost jača je nego što biste pomislih-

Poznajem znanstvenike kojima su članovi obitelji umrli od raka, ali se razbjesne

kada trebaju razmotriti mogućnost da su osobni izbori, poput prehrane, mogli

260

ZNANUSI - TAMNA STRANA

261

imati ulogu u smrti njihovih voljenih. Slično tome, ima znanstvenika za koje je mastima i životinjskim proizvodima bogata prehrana koju svakodnevno jedu je­dnostavno ono za što su u mladosti naučili da je zdravo: sviđa im se ta navika i ne žele se mijenjati.

Ogromna većina znanstvenika časni su i inteligentni ljudi, predani istraživanju

radi općeg dobra a ne osobne koristi. Međutim, postoje malobrojni znanstvenici

koji su spremni prodati dušu najboljem ponuđaču. Možda nisu brojni, ali njihov

utjecaj može biti golem. Oni mogu narušiti ugled institucija kojih su dio i, što je

najvažnije, mogu stvoriti veliku zbunjenost u javnosti, koja često ne može znati

tko je tko. Tako možete jedan dan uključiti televizor i vidjeti kako jedan stručnjak

hvali McDonaldsove hamburgere, a onda isti dan pročitati u magazinu da trebate

jesti manje masnog crvenog mesa kako biste izbjegli rak. Kome vjerovati?

Institucije su također dio tamne strane znanosti. Odbori poput Odbora za in­

formiranje javnosti o prehrani i Američkog vijeća za znanost i zdravlje stvaraju

pristrana vijeća, odbore i institucije koje daleko više zanima promicanje njihovog

stajališta nego slobodoumna rasprava o znanstvenim istraživanjima. Ako izvje­

štaj Odbora za informiranje javnosti o prehrani kaže da je prehrana siromašna

mastima prijevara, a izvještaj Nacionalne akademije znanosti kaže suprotno - tko

je u pravu?

Osim toga, usko gledanje u znanosti rašireno je kroz cijele sustave. Američko

društvo za rak nije bila jedina zdravstvena institucija koja se trudila zagorčati ži­

vot AICR-u. Ured za informiranje javnosti Nacionalnog instituta za rak, Harvard -

ski medicinski fakultet i nekoliko drugih sveučilišta s medicinskim fakultetima

bili su vrlo skeptični prema AICR-u i, u nekim slučajevima, otvoreno neprijatelj­

ski raspoloženi. Neprijateljstvo medicinskih fakulteta isprva me iznenadilo, ali

kad se Američko društvo za rak, vrlo tradicionalna medicinska institucija, tako­

đer pridružilo svađi, postalo je jasno da zaista postoji «medicinski establišment».

Tom gigantu nije se svidjela zamisao o ozbiljnoj povezanosti između prehrane i

raka ili, što se toga tiče, gotovo bilo koje druge bolesti. Medicinski biznis u Ame­

rici bavi se tretiranjem bolesti lijekovima i kirurgijom nakon što se pojave sim­

ptomi. To znači da ste mogli uključiti televizor i vidjeti da Američko društvo za

rak gotovo u potpunosti odbacuje mogućnost da je prehrana povezana s rakom,

a potom otvoriti novine i vidjeti da Američki institut za istraživanje raka kaže da

ono što jedete utječe na vaš rizik obolijevanja od raka. Kome ćete vjerovati?

Samo netko tko poznaje sustav iznutra može prepoznati razliku između iskrenih

stavova utemeljenih na znanosti te neiskrenih, sebičnih stavova. Ja sam bio u

sustavu cijeli niz godina, radeći na najvišim razinama, i vidio sam dovoljno da

mogu reći kako znanost nije uvijek iskrena potraga za istinom, kao što velik broj

KINESKA STUDIJA

ljudi vjeruje. Prečesto se novac, moć, ego i zaštita osobnih interesa stavljaju iznad

zajedničkog dobra. Nezakonitim postupcima pribjegava se vrlo rijetko ili nikad.

U to nisu uključena velika mita uplaćena na tajne bankovne račune ili privatnim

detektivima u zadimljenim hotelskim predvorjima. To nije holivudska priča. To

su svakodnevna vlada, znanost i industrija u Sjedinjenim Državama.

1 4 Znanstveni

redukcionizam

K A D JE ODBOR ZA D I J E T U , prehranu i rak Nacionalne akademije znanosti (NAS)

odlučivao kako sažeti istraživanja o prehrani i raku, uključili smo poglavlja o poje­

dinim hranjivim tvarima i skupinama hranjivih tvari. Na taj su način vođena istraži­

vanja, jedna po jedna hranjiva tvar. Na primjer, poglavlje o vitaminima sadržavalo je

informacije o odnosima između raka i vitamina A, C, E i nekih B vitamina. Međutim,

u sažetku izvještaja preporučili smo uzimanje tih hranjivih tvari hranom, a ne u pi­

lulama ili dodacima prehrani. Eksplicitno smo ustvrdili da «Ove preporuke vrijede

samo za namirnice kao izvor hranjivih tvari - ne na dodatke prehrani s pojedinačnim

hranjivim tvarima.«1

Izvještaj je brzo dospio u ruke korporacijskog svijeta koji je u njemu vidio veliku

priliku za zgrtanje novca. Ignorirali su našu poruku upozorenja u kojoj smo ukazali

na razliku između hrane i pilula: počeli su reklamirati vitaminske tablete kao proi­

zvode koji bi mogli sprječavati rak, drsko citirajući naš izvještaj kao opravdanje. To

je bio odličan početak za ogromno novo tržište - komercijalne vitaminske dodatke

prehrani.

General Nutrition, Inc., kompanija s tisućama General Nutrition centara, počela je

prodavati proizvod pod nazivom «Healthy Greens» (Zdravo zelenje), multivitamin-

ski dodatak s vitaminima A, C i E, beta karotenom, selenom i sićušnih pola grama

dehidriranog povrća. Svoj su proizvod reklamirali tvrdeći sljedeće:2

K I N E S K A S T U D I J A

[Izvještaj Dijeta, prehrana i rak] savjetuje da, između ostalog, povećamo unos određenih vrsta povrća kako bismo pomogli zaštititi naša tijela od rizika dobi­vanja određenih oblika raka.

Vrste povrća koje je preporučio [izvještaj Nacionalne akademije znanosti] ... one su čiji bismo unos trebali povećati[:] kupus, kelj pupčar, cvjetača, brokula, mrkva i špinat.... Mama je bila u pravu!

Znanstvenici koji se bave istraživačkim radom i tehničari u laboratorijima Ge­

neral Nutritiona, prepoznavši važnost tog istraživanja, odmah su prionuli na posao kako bi iskoristili svo povrće i sve ih kombinirali u jednu prirodnu, pra­ktičnu tabletu s jakim djelovanjem. [Rjezultat je Health Greens [sic], novi, veliki napredak u nutricionizmu uz koji milijuni ljudi sada mogu poboljšati zaštitu svoga zdravlja ... zelenim povrćem kojeg bismo prema preporuci [Nacionalne akademije znanosti] trebali jesti više!

GNCje reklamirao netestiran proizvod i neprikladno koristio vladin dokument kao potvrdu svojih senzacionalnih tvrdnji. Zato je Savezna trgovinska komisija otišla na sud kako bi kompaniji zabranila objavljivanje takvih tvrdnji. Bitka je trajala godina­ma, a pričalo se daje General Nutrition Inc. koštala oko 7 milijuna dolara. Nacionalna akademija znanosti preporučila me kao njihovog vještaka zato što sam bio suautor izvještaja o kojem je bila riječ kao i zbog mog stalnog spominjanja te teme na sastan­cima našeg odbora.

Suradnik na istraživanju iz moje grupe dr. Tom O'Connor i ja proveli smo tri intele­ktualno stimulativne godine radeći na ovom projektu, uključujući moja tri puna dana na klupi za svjedoke. General Nutrition Inc. 1988. postigao je nagodbu oko lažnog oglašavanja u vezi s Healthy Greensom i drugim dodacima prehrani pristavši ispla­titi 600.000 dolara, podijeljenih na tri jednaka dijela, trima različitim zdravstvenim organizacijama.3 Bila je to mala cijena za jednu kompaniju, imajući u vidu ogromne prihode ostvarene od stalno rastućeg tržišta dodataka prehrani.

FOKUS NA MASTIMA

U protekla dva desetljeća fokus na pojedinim hranjivim tvarima umjesto na cjelo­vitim namirnicama postao je uobičajena stvar. Dio krivnje za to može se pripisati našem Izvještaju iz 1982. Kao što sam ranije spomenuo, naš je Odbor organizirao znanstvene informacije o prehrani i raku po hranjivim tvarima, s posebnim pogla­vljem za svaku hranjivu tvar ili klasu hranjivih tvari. Postojala su posebna poglavlja za masti, bjelančevine, ugljikohidrate, vitamine i minerale. Uvjeren sam da je to bila

Z N A N S I V E N I K E U U K U U N I Z A M

velika pogreška s naše strane. Nismo dovoljno naglasili da se naše preporuke odnose na cjelovite namirnice jer su mnogi ljudi i dalje smatrali da je Izvještaj katalog speci­fičnih učinaka pojedinih hranjivih tvari.

Od svih hranjivih tvari naš Odbor najviše se usredotočio na masti. Prva smjernica u izvještaju eksplicitno je govorila da je visoka potrošnja masti povezana s rakom, uz preporuku da smanjimo unos masti s 40% na 30% kalorija, iako je taj cilj od 30% bio proizvoljno odabran prag. U pratećem tekstu je pisalo: «[P]odaci bi se mogli upo­trijebiti kao opravdanje za još veće smanjenje. Međutim, prema procjeni Odbora, predloženo smanjenje umjeren je i praktičan cilj i vjerojatno donosi koristi.» Jedan od članova Odbora, direktor prehrambenog laboratorija Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Država (USDA), rekao nam je da ukoliko bismo išli ispod 30% da bi to od potrošača zahtijevalo smanjenje unosa životinjskih namirnica, što bi označilo smrt Izvještaja.

U vrijeme objavljivanja Izvještaja sve studije provedene na ljudima u kojima su masti bile povezane s rakom (uglavnom dojke i debelog crijeva) zapravo su pokazivale da stanovništvo s višom stopom raka konzumira ne samo više masti, nego i više živo­tinjskih namirnica i manje biljnih namirnica (pogledati četvrto poglavlje). Drugim riječima, uzrok tih vrsta raka jednako tako mogle su biti životinjske bjelančevine, kolesterol u hrani, nešto drugo što se nalazi isključivo u životinjskim namirnicama ili pak nedostatak biljnih namirnica (o čemu je bilo govora u četvrtom i osmom po­glavlju). Međutim, umjesto da upru prstom u životinjske namirnice, te su studije glavnim krivcem proglasile masti u hrani. Osobno sam se na sastancima Odbora protivio stavljanju naglaska na određene hranjive tvari, ali sa skromnim uspjehom. (Taj moj stav donio mi je priliku da budem vještak na saslušanjima Savezne trgovin­ske komisije.)

Pogreška kada se cijele namirnice karakteriziraju prema zdravstvenim učincima određenih hranjivih tvari ono je što ja zovem redukcionizam. Na primjer, zdravstveni učinak hamburgera ne može se jednostavno pripisati učinku nekoliko grama zasiće­nih masti u mesu. Zasićene masti samo su jedan sastojak. Hamburgeri također sadrže druge vrste masti, pored kolesterola, bjelančevina i vrlo malih količina vitamina i rninerala. Čak i ako promijenite količinu zasićenih masti u mesu, sve druge hranjive tvari i dalje će biti prisutne, i mogu i dalje imati štetne učinke po zdravlje. To je slučaj kada je cjelina (hamburger) više od zbroja njezinih dijelova (zasićenih masti, kole­sterola, itd.).

Jedan znanstvenik posebno je uočio4 našu fokusiranu kritiku masti u prehrani i odlu­čio testirati hipotezu da masti uzrokuju rak dojke na velikoj skupini američkih žena. Bio je to dr. Walter Willet s Harvardskog fakulteta za javno zdravlje, a studija koju je iskoristio slavna je Studija zdravlja medicinskih sestara.

265

K I N E S K A S T U D I J A

Počevši od 1976. istraživači s Harvarskog fakulteta javnog zdravlja uključili su preko 120.000 medicinskih sestara iz cijele zemlje u studiju koja je trebala istražiti odnos između raznih bolesti i oralnih kontracepcijskih sredstava, postmenopauzalnih hor­mona, cigareta i drugih faktora poput boja za kosu.5 Od 1980. profesor Willett u studiju je uključio anketni list, a četiri godine kasnije, 1984. proširio anketni list o prehrani na više namirnica. Taj prošireni anketni list o prehrani ponovno je poslan medicinskim sestrama 1986. i 1990. godine.

Podaci se sada prikupljaju več duže od dva desetljeća. Studija zdravlja medicinskih sestara poznata je kao najdugotrajnija, najveća studija o zdravlju žena.6 Od nje su potekle tri satelitske studije, koje ukupno godišnje koštaju 4-5 milijuna dolara/' Kada držim predavanja zdravstveno osviještenoj publici, preko 70% ljudi čulo je za Studiju zdravlja medicinskih sestara. Znanstvena zajednica pažljivo je pratila tu studiju. Istraživači koji su vodili studiju pripremili su stotine znanstvenih članaka objavljenih u najboljim stručno recenzira­nim časopisima. Studija je prema strukturi prospektivna kohortna studija, što znači da prati skupinu ljudi, kohortu, i bilježi informacije o prehrani prije nego što su bole­sti dijagnosticirane, što studiju čini «prospektivnom». Mnogi prospektivnu kohortnu studiju smatraju najboljim eksperimentalnim oblikom studije na ljudima. Pitanje je li prehrana bogata mastima povezana s rakom dojke prirodno se rodilo iz žestoke rasprave vodene sredinom 1970-ih i početkom 1980-ih. Mastima bogata prehrana dovodila se u vezu ne samo sa srčanim bolestima (McGovernovi prehram­beni ciljevi) nego i s rakom (izvještaj Dijeta, prehrana i rak). Koja je studija mogla bolje odgovoriti na to pitanje od Studije zdravlja medicinskih sestara? Imala je dobru strukturu, ogroman broj žena, vrhunske istraživače i dugo razdoblje praćenja. Zvuči savršeno, zar ne? Ne.

Studija zdravlja medicinskih sestara ima manjkavosti koje ozbiljno dovode u pitanje dobivene rezultate. Ona je vrhunski primjer kako redukcionizam u znanosti može stvoriti ogromnu količinu zbrke i dezinformacija, čak i kad su znanstvenici koji su u to uključeni pošteni, dobronamjerni i zaposleni u vrhunskim svjetskim institucija­ma. Gotovo da nijedna studija nije više naškodila nutricionizmu od Studije zdravlja medicinskih sestara, pa bi ostatku znanosti trebala služiti kao upozorenje na ono što se ne smije raditi.

MEDICINSKE SESTRE MESOJEDI

Kako biste razumjeli moju prilično oštru kritiku nužno je steći određeni uvid u samu američku prehranu, posebno kad se uspoređuje s međunarodnim studijama koje go­vore u prilog hipotezi o mastima u prehrani.7 U usporedbi sa zemljama u razvoju

Z N A N S T V E N I R E D U K C I O N I Z A M

Amerikanci jedu mnogo mesa i masti. Jedemo više ukupnih bjelančevina i - što je još važnije - 70% naših bjelančevina potječe iz životinjskih izvora. Činjenica da 70% naših ukupnih bjelančevina dolazi iz životinjskih izvora znači samo jednu stvar: konzumi­ramo vrlo malo voća i povrća. Da stvari budu gore, i kada jedemo namirnice biljnog podrijetla jedemo velike količine visoko prerađenih proizvoda koji često sadrže više dodanih masti, šećera i soli. Na primjer, u nacionalnom programu školskih obroka Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Država pomfrit se računa kao povrće! Nasuprot tome, ljudi u ruralnoj Kini jedu vrlo malo životinjskih namirnica: iz njih dobivaju svega 10% ukupnog unosa bjelančevina. Upadljiva razlika između dvaju prehrambenih obrazaca prikazana je na dva načina na slici 14.1.8

Tipične su to razlike u prehrani između zapadnih kultura i tradicionalnih kultura. Općenito, ljudi u zapadnim kulturama pretežno su mesojedi, a ljudi u tradicionalnim zemljama većinom su biljojedi.

Dakle, stoje sa ženama u Studiji zdravlja medicinskih sestara? Kao što ste mogli pre­tpostaviti, gotovo sve te žene konzumiraju prehranu vrlo bogatu namirnicama živo­tinjskog podrijetla, čak i više od prosjeka američke prehrane. Njihov prosječan unos bjelančevina (u postotku kalorija) iznosi otprilike 19%, dok se američki prosjek kreće oko 15-16%. Kako biste stekli neki dojam o kakvim se brojkama radi - preporučeni dnevni unos (RDA) za bjelančevine je svega 9-10%.

Sto je još važnije, od bjelančevina koje su konzumirale medicinske sestre u ovoj studiji,

između 78% i 86% potjecalo je od namirnica životinjskog podrijetla, kao što pokazuje slika 14.2.8'9 Čak i u skupini sestara koje su jele najmanje količine ukupnih bjelanče­vina, 79% potjecalo je od namirnica životinjskog podrijetla.1' Drugim riječima, goto­

vo sve medicinske sestre veći su mesojedi od prosječne Amerikanke. Konzumiraju vrlo ntalo cjelovitih, biljnih namirnica.

K I N E S K A S T U D I J A

To je od presudne važnosti. Kako bismo dobili još širu sliku moramo se vratiti na međunarodnu usporedbu Kena Carrolla iz 1975., prikazanu na slikama 4.7 i 4.9. Slika 4.7 ponovno je prikazana na slici 14.3. Taj dijagram postao je jedno od najutjecajnijih zapažanja o prehrani i kroničnim bolestima u posljednjih pedeset godina. Poput drugih studija, predstavljala je je­dan od važnih razloga zašto je izvještaj Dijela, prehrana i rak iz 1982. preporučio da Amerikanci smanje unos masti na 30% ukupnog kalorijskog unosa radi pre­vencije raka. Taj izvještaj i drugi konsenzusni izvještaji koji su uslijedili nakon toga stvorili su okolnosti za eksploziju proizvoda sa sniženim udjelom masnoća na tržištu («niskomasni» mliječni proizvodi, komadi mesa bez masti, «niskoma-sni» slatkiši i grickalice).

Nažalost, stavljati naglasak isključivo na masti pokazalo se pogrešnim. Carrollo-

va studija, poput svih drugih međunarodnih korelacijskih studija, uspoređivala

je populacije koje su većinom jele meso i mliječne proizvode s populacijama koja

su pretežno jele biljnu hranu. Između načina prehrane u tim zemljama bilo JE

mnogo više razlika od pukog unosa masti! Ono što Carrollov dijagram zapravo

prikazuje je sljedeće: što je populacija bliže konzumiranju biljne prehrane to JOJ

je rizik od raka dojke niži.

Z N A N S T V E N I R E D U K C I O N I Z A M

Međutim, budući da su žene iz Studije zdravlja medicinskih sestara doista daleko od biljne prehrane, ne postoji način da se prouči odnos između prehrane i raka dojke na

koji su izvorno ukazale međunarodne studije. Gotovo da i nema medicinskih sestara koje se hrane na način tipičan za zemlje s dna ovog dijagrama. Izvan svake sumnje, gotovo cjelokupna skupina spomenutih medicinskih sestara konzumira visokorizi­čnu hranu. Ljudi koji pogledaju Studiju zdravlja medicinskih sestara većinom previ­de laj nedostatak jer, kao što su istaknuli istraživači s Harvarda, medu medicinskim sestrama postoji velik raspon unosa masti.

Skupina medicinskih sestara koja je konzumirala najmanje masti unosila je 20-25% unesenih kalorija u obliku masti, dok je skupina medicinskih sestara koja je konzu­mirala najviše masti unosila 50-55% svojih kalorija u obliku masti.10 Površno gleda­no, čini se da taj raspon ukazuje na značajne razlike u njihovoj prehrani, ali to jedno­stavno nije istina: gotovo sve žene jedu ujednačenu prehranu, iznimno bogatu namir­nicama životinjskog podrijetla. To otvara pitanje zašto njihov unos masti drastično varira iako sve ujednačeno konzumiraju velike količine životinjskih namirnica? Otkad je «niskomasno» postalo sinonim za «zdravo» tehnologija je stvorila brojne namirnice i jela koje poznajete i volite, ali bez masti. Sada možete jesti razne nisko­masne ili nemasne mliječne proizvode, niskomasne mesne prerađevine, niskomasne Preljeve i umake, niskomasne krekere, niskomasne slatkiše i niskomasni «junkjood»,

Poput čipsa i keksa. Drugim riječima, možete jesti uglavnom istu hranu koju ste jeli i Prije dvadeset i pet godina, uz značajno smanjenje unosa masti. Ali i dalje ćete zađr p t i isti omjer unosa životinjskih i biljnih namirnica.

K I N E S K A S T U D I J A

U praktičnom smislu to znači da potrošnja govedine, svinjetine, janjetine i teletine pada, a raste potrošnja manje masne piletine, puretine i ribe. Međutim, konzumira­jući više mesa peradi i ribe ljudi povećavaju ukupan unos mesa do rekordnih razi­na," pokušavajući (uglavnom neuspješno12) smanjiti unos masti. K tome, manje se konzumira punomasno mlijeko, ali se više konzumira niskomasno i obrano mlijeko. Potrošnja sira u posljednjih trideset godina porasla je za 150%.1 3

Gledano u cjelini, danas smo jednako mesojedi kao što smo to bili prije trideset go­dina, ali smo u stanju selektivno sniziti unos masti ukoliko to želimo, zahvaljujući čudima prehrambene tehnologije.

Za ilustraciju, dovoljno je pogledati dva tipična američka obroka." 1 5

Obrok br. 1 poslužuje se u zdravstveno osviještenom kućanstvu, u kojem osoba koja obično kupuje prehrambene namirnice za obitelj čita prehrambeni sastav na ambala­ži svake namirnice koju kupi. Rezultat: ručak siromašan mastima. Obrok br. 2 poslužuje se u kućanstvu u kojem je standardna američka hrana favorit svih članova. Kada kuhaju kod kuće pripreme «bogat» obrok. Rezultat: ručak bogat mastima.

Oba obroka sadrže otprilike 1.000 kalorija, ali imaju znatno različit sadržaj masti.

Niskomasni obrok (br. 1) sadrži oko dvadeset i pet grama masti, dok visokomasni

obrok (br. 2) sadrži nešto više od šezdeset grama masti. U niskomasnom obroku 22%

ukupnih kalorija potječe od masti, a u visokomasnom obroku 54% kalorija potječe

od masti. Zdravstveno osviješteno kućanstvo uspjelo je pripremiti obrok koji sadrži daleko ma­nje masti od prosječnog američkog ručka, ali to su učinili ne prilagođavajući svoj omjer unosa životinjskih i biljnih namirnica. Glavne namirnice u oba obroka živo­tinjskog su podrijetla. U biti, niskomastan obrok sadrži više životinjskih namirnica

Z N A N S T V E N I R E D U K C I O N I Z A M

od visokomasnog obroka. U praksi, to je način kako su medicinske sestre iz Studije zdravlja medicinskih sestara pokazale tako velike razlike u unosu masti. Neke sestre jednostavno su marljivije u biranju niskomasnih životinjskih proizvoda. Mnogi bi smatrali da je niskomastan obrok trijumf planiranja zdravog obroka, ali što je s drugim hranjivim tvarima u tim obrocima? Što je s bjelančevinama i kolestero­lom? Pokazuje se da niskomasni obrok sadrži preko dvostruko više bjelančevina od vi­

sokomasnog obroka, pri čemu gotovo sve potječu od namirnica životinjskog podrijetla.

Osim toga, niskomasni obrok sadrži gotovo dvostruko više kolesterola (slika 14.5). ' 1 1 '

MASTI I ŽIVOTINJSKE NAMIRNICE

Kada Amerikanke, poput onih u Studiji zdravlja medicinskih sestara i milijardu dola­ra vrijednog Ispitivanja zdravlja žena,1"1'' smanje unos masti, one to ne čine smanjiva­njem potrošnje namirnica životinjskog podrijetla. Umjesto toga, koriste niskomasne i bezmasne životinjske proizvode, te manje masti prilikom kuhanja i za stolom. Na taj način one ne slijede prehranu za koju međunarodne korelacijske studije i naša studija provedena u ruralnoj Kini pokazuju da je povezana s niskim stopama raka dojke. To je vrlo važan raskorak, a ilustrira ga korelacija između životinjskih bjelančevina i masti u prehrani za grupu zemalja (slika M . Č ) . ^ 1 * 2 0 2 2 Najpouzdanija usporedba objavljena je 1975.20 koja je pokazala vrlo uvjerljivu korelaciju od preko 90%. To znači da kako unos masti raste u različitim zemljama, povećava se unos bjelančevina na gotovo savršeno paralelan način. Slično tome, u Kineskoj studiji unosi masti i živo­tinjskih bjelančevina također pokazuju sličnu korelaciju od 84%. 8 2 1

U studiji zdravlja medicinskih sestara to nije slučaj. Korelacija između unosa živo­tinjskih bjelančevina i ukupnog unosa masti iznosi svega 16%.y U Ispitivanju zdravlja žena, u koje su bile uključene i Amerikanke, stanje je još gore - 17%.1 8 , 2 1 2 2 Kako se smanjuju masti, raste potrošnja životinjskih bjelančevina. Takva praksa tipična je za

K I N E S K A S T U D I J A

Amerikanke koje se navelo na vjerovanje kako smanjujući svoj unos masti prelaze na zdraviju prehranu. Medicinska sestra iz harvardske studije koja konzumira «ni-skomasnu» prehranu, poput drugih Amerikanki bilo gdje drugdje, vjerojatno će i dalje jesti goleme količine životinjskih bjelančevina, kao u primjeru obroka br. 1 (slika 14.4).

Nažalost, dokazi o utjecajima namirnica životinjskog podrijetla na rak i druge bolesti obilja ignoriraju se, pa i kleveću, dok se i dalje fokusiramo na masti i druge izolirane hranjive tvari. Zbog toga su Studija zdravlja medicinskih sestara i gotovo sve druge epidemiološke studije na ljudima objavljene do danas ozbiljno manjkave u svojim istraživanjima veza između prehrane i bolesti. Praktično svi subjekti u studiji kon­zumiraju upravo onu prehranu koja uzrokuje bolesti obilja. Ako se jedna namirnica životinjskog podrijetla zamijeni drugom tada je štetne utjecaje obiju namirnica na zdravlje - u usporedbi s namirnicama biljnog podrijetla - lako previdjeti. Da stvari budu gore, te studije često se fokusiraju na potrošnju samo jedne hranjive tvari, kao što su masti. Zbog tih vrlo ozbiljnih nedostataka te su studije prava katastrofa želimo li otkriti doista značajan utjecaj prehrane na spomenute bolesti.

REZULTATI VRIJEDNI PREKO 1 0 0 MILIJUNA DOLARA

Sada kad ste upoznati s tim kako gledam na Studiju zdravlja medicinskih sestara i njene nedostatke možemo proanalizirati njezine zaključke. Nakon više od 100 mi­lijuna dolara i desetljeća rada rezultata ima napretek. Kakvi su? Naravno, logično bi bilo početi od pitanja je li unos masti zaista povezan s rakom dojke. Evo nekih od rezultata, doslovno prenesenih:

S L I K A 14.6: P O S T O T A K K O R E L A C I J E U N O S A U K U P N I H M A S T I I Ž I V O T I N J S K I H B J E L A N Č E V I N A

Z N A N S T V E N I R E D U K C I O N I Z A M

• «ovi podaci pružaju dokaz protiv štetnog utjecaja unosa masti i zaštitnog učinka

unosa vlakana kod sredovječnih žena za učestalost raka dojke kroz osam godina-23

»

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara nije utvrdila odnos između masti i

vlakana u prehrani i rizika od raka dojke.

• «nismo pronašli dokaze da je niži unos ukupnih masti ili određenih tipova masti povezan sa smanjenim rizikom od raka dojke»1()

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara nije utvrdila odnos između smanjenja

masti, bilo ukupnih ili određenih vrsta masti, i rizika od raka dojke.

• «postojeći podaci, međutim, ne idu osobito u prilog hipotezi da smanjenje udjela masti u prehrani, čak do 2 0 % energije u odrasloj dobi, vodi do značajnijeg smanje­nja stope raka dojke u zapadnim kulturama«2'1

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara nije utvrdila vezu između raka dojke i

masti, pa ni kad su žene smanjile unos masti čak do samo 20% kalorija.

• «relativni rizici od... mononezasićenih i polinezasićenih masti... bili su blizu je-

dinice»2 5

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara nije utvrdila odnos između tih «đo-

brih» masti i rizika od raka dojke.

• «nismo pronašli značajne veze između unosa masti i mliječnih proizvoda i rizika

od raka dojke»26

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara nije utvrdila odnos između konzumi­

ranja mesa i mliječnih proizvoda i rizika od raka dojke.

• «naši rezultati ne potvrđuju vezu između tjelesne aktivnosti, u kasnoj adolescen­ciji ili nedavnoj prošlosti, i rizika od raka dojke među mladim odraslim ženama»2 7

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara nije utvrdila odnos između vježbanja

i rizika od raka dojke

• «ti podaci ukazuju na slabu pozitivnu vezu sa zamjenom zasićenih masti ugljiko­hidratima; nijedna od drugih proučenih vrsta masti nije bila značajno povezana s promjenom rizika od raka dojke ekvivalentnom smanjenju unosa ugljikohidrata-»28 -

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara utvrdila je daje zamjena masti uglji­kohidratima imala malen ili nikakav učinak na rak dojke.

K I N E S K A S T U D I J A

• «unos selena kasnije u životu vjerojatno nije važan faktor u etiologiji raka dojke»29

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara nije utvrdila zaštitni učinak selena na

rizik od raka dojke.

• Ti rezultati navode na zaključak da potrošnja voća i povrća u odrasloj dobi nije značajno povezana sa smanjenjem rizika od raka dojke»30

Prijevod: Studija zdravlja medicinskih sestara nije utvrdila odnos između voća i povrća

te rizika od raka dojke.

I to je to, čitatelji. Rizik od raka dojke ne raste s povećanjem unosa masti, mesa, mlije­čnih proizvoda ili zasićenih masti. Rak dojke ne može se spriječiti povećanjem unosa voća i povrća, ili pak smanjiti vježbanjem (bilo za vrijeme tinejdžerskih godina ili ka­snije u odrasloj dobi), prehrambenim vlaknima, mononezasićenim mastima ili poline-zasićenim mastima. Osim toga, ni mineral selen, za koji se dugo smatralo da štiti od određenih vrsta raka, nema nikakav učinak na rak dojke. Drugim riječima, možemo isto

tako zaključiti da prehrana uopće nije povezana s rakom dojke.

Mogu razumjeti frustraciju profesora Maira Stampfera, jednog od vodećih istraživača' iz te skupine, u njegovoj citiranoj izjavi: «To je bio naš najveći neuspjeh i razočaranje, to što nismo naučili više o tome što ljudi mogu učiniti da smanje rizik.»6 Taj je ko­mentar dao kao odgovor na mišljenje da je «naiveći izazov za budućnost riješiti zbrku kontradiktornih rezultata i nedostatka informacija o raku dojke.»6 Čestitam profesoru Stampferu na njegovoj iskrenosti, ali je žalosno što je toliko novca utrošeno kako bismo saznali tako malo toga. Možda je najvrednije otkriće, ironično, da eksperimentiranje s jednom po jednom hranjivom tvari, uz zadržavanje istih općih obrazaca prehrane, ne vodi k boljem zdravlju ili boljim informacijama o zdravlju.

Ipak, istraživači s Harvarda nepokolebljivo objavljuju svoje rezultate, usprkos tim izazo­vima. Iz gomile njihovih studija, evo nekih rezultata koje smatram vrlo zabrinjavajućim proturječnostima kada se uspoređuju rizici za neku bolest kod muškaraca i kod žena:

• Muškarci koji konzumiraju alkohol tri ili četiri puta tjedno imaju niži rizik od sr­

čanog udara."

• Muškarci s dijabetesom tipa 2 koji konzumiraju umjerene količine alkohola imaju

niži rizik od koronarne bolesti srca.32

Pa ipak...

• Potrošnja alkohola povećava učestalost raka dojke za 4 1 % kod žena koje konzumi­raju 30-60 g alkohola dnevno, u usporedbi sa ženama koje ne piju.33

Z N A N S T V E N I R E D U K C I O N I Z A M

Izgleda da je alkohol dobar za srčane bolesti, a loš za rak dojke. Muž može popiti za ručkom, ali nikada ne bi smio podijeliti piće sa svojom suprugom, je li to razlika između muškaraca i žena ili je to razlika u reakciji između srčanih bolesti i raka? Osjećate li se informiranije ili zbunjenije?

Zatim su tu čudesne omega-3 masne kiseline. Neke vrste ribe sadrže relativno veli­ke količine tih masti i o njima se ovih dana vrlo mnogo i pozitivno piše. Ako ste o omega-3 masnim kiselinama išta čuli, to je da ih trebate uzimati više kako biste bili zdraviji. Opet, evo rezultata s Harvarda:

• «... suprotno prevladavajućoj hipotezi, utvrdili smo da je viši rizik od raka dojke povezan s omega-3 mastima iz ribe» (Taj viši rizik bio je statistički značajan i bio je povezan s povećanjem od samo 0,1% ukupne energije u hrani.)1 0

• «naši rezultati navode na zaključak da konzumiranje ribe jednom mjesečno ili češće

može smanjiti rizik od ishemijskog moždanog udara kod muškaraca« ! |

• «podaci navode na zaključak da konzumiranje ribe barem jednom tjedno može smanjiti rizik od iznenadne srčane smrti [ali ne i smanjiti] ukupni rizik od infarkta miokarda, neiznenadne srčane smrti ili ukupnu kardiovaskularnu smrtnost«35 (Dru­gim riječima, riba može spriječiti neke aspekte srčanih bolesti, ali općenito nema ni­kakvog utjecaja na smrtnost od srčanih bolesti, pa čak ni na rizik od srčanog udara.)

je li to još jedno od pitanja kada trebate odlučiti koje se bolesti najmanje bojite? Ili je

to još jedna razlika između muškaraca i žena? Evo jedne još starije priče: dugo su nas upozoravali da smanjimo unos kolesterola, pa je potrošnja jaja, uglavnom iz tog razloga, dovedena u pitanje. Jedno jaje sadrži ogromnih 200 ili više miligrama kolesterola,"' što predstavlja velik dio preporučene dnevne granice od 300 miligrama. Dakle, što nam harvardske studije kažu o tom prežvakanom pitanju?

...konzumiranje jaja do jednog komada dnevno vjerojatno nema značajniji ukupni utjecaj na rizik od koronarne bolesti srca ili srčanog udara kod zdravih muškaraca i žena37

Ali, u vezi s rakom dojke:

Naša otkrića [koja predstavljaju osam prospektivnih studija] upućuju na mo­gućnost umjerenog povećanja rizika [od raka dojke] s konzumiranjem jaja.... utvrđeno je da rizik od raka dojke raste 22% sa svakih dodatnih 100 g konzu-

K I N E S K A S T U D I J A

miranih jaja dnevno [oko 2 jaja] 2 6 |U Studiji zdravlja medicinskih sestara rizik

je bio veći za 67%.]2 6

Međutim, ranije su istraživači s Harvarda imali nešto drukčiji stav:

...za zdrave muškarce i žene umjerena konzumacija jaja može biti dio hranjive

i uravnotežene prehrane38

U posljednje vrijeme navodi se da Studija zdravlja medicinskih sestara pruža još sna­

žniju podršku jajima. Jedna nedavno objavljena vijest kaže:

Jedenje jaja za vrijeme adolescencije moglo bi štititi žene od raka dojke....39

U članku se dalje citira jedan harvardski istraživač:

Žene koje su za vrijeme adolescencije jele više jaja... imale su niži rizik od raka

dojke....39

Većina ljudi koji pročitaju taj članak vjerojatno će zaključiti da su jaja opet postala

popularna, čak i ako ne znaju koliko je jaja dnevno u redu ili jesu li oni iznimka u toj

generalizaciji. Jaja se čine zdravijima samo kada peradarska industrija dometne svoje

mudre savjete. Ali, čekajte malo. Dokazi kažu da je konzumiranje jaja za tinejdžerice

u redu, možda čak i dobro, ali dokazi također kažu da veća potrošnja jaja ukupno

povećava rizik od raka dojke. Usput rečeno, evo još nečega o čemu valja razmisliti.

Mnoge studije relativno su konzistentno pokazale da konzumiranje jaja može pove­

ćati rizik od raka kolona, i to više kod žena nego kod muškaraca.10

Čemu bismo trebali vjerovati? U jednom trenutku konzumiranje alkohola može

smanjiti naše rizike od bolesti, u sljedećem trenutku može ih povećati. U jednom

trenutku konzumiranje ribe može pomoći u smanjivanju našeg rizika od bolesti, u

sljedećem trenutku može biti štetno. U jednom trenutku jaja su loša, u sljedećem tre­

nutku mogu biti zdrava. Meni se čini daje ono što ovdje nedostaje širi kontekst. Ono

što dobivamo bez tog konteksta tek je gomila konfuzije.

RASPLETANJE PREHRANE I RAKA

Osim što su ustvrdili da prehrana i vježbanje nisu povezani s rakom dojke, istraživači

s Harvarda rušili su i druga popularna shvaćanja u vezi s prehranom i rakom. Na

primjer, harvardske studije nisu bile u stanju otkriti bilo kakvu vezu između kolore-

Z N A N S T V E N I R E D U K C I O N I Z A M

ktalnog raka i unosa vlakana ili voća i povrća.111 ''

Prehrambena vlakna, naravno, potječu isključivo iz biljnih namirnica, pa ta otkrića

pobuđuju sumnju u ideju da vlakna ili voće, povrće i žitarice sprječavaju rak debelog

crijeva. Imajte na umu da se harvardske studije odnose na ujednačeno mesojedsku

populaciju u kojoj gotovo nitko ne slijedi prehranu cjelovitim, biljnim namirnicama

u kojoj prirodno ima malo masti i mnogo vlakana. Vjerojatno je da se potencijalan

zaštitni učinak vlakana ili voća i povrća protiv koloreklalnog raka ne javlja dok se iz

prehrane potpuno ne izbace životinjske namirnice.

Između rezultata o raku debelog crijeva i raku dojke, Studija zdravlja medicinskih

sestara učinila je mnogo da zamagli, ako ne i diskreditira, predodžbu da je prehrana

povezana s rakom. Poslije desetljeća rada profesor Walt Willett kaže:

....čini se da povećanje količine voća i povrća ukupno manje obećava kao put

do značajnijeg smanjenja rizika od raka....izgleda da su koristi [od tih namir­

nica] veće za kardiovaskularne bolesti nego za rak1

Ova izjava zvuči pomalo zlokobno. Rak debelog crijeva, povijesno jedan od prvih

oblika raka za koje se tvrdilo da se mogu spriječiti biljnom prehranom,43"'15 prema

ovoj tvrdnji nije povezan s prehranom? A prehrana siromašna mastima ne sprječava

rak dojke? Uz rezultate poput ovih samo je pitanje vremena kada će se hipoteza o vezi

prehrane i raka početi rušiti. Dapače, već sam čuo ljude iz znanstvene zajednice kako

počinju govoriti da prehrana možda nema nikakvog utjecaja na rak.

To su razlozi zbog kojih smatram da je Studija zdravlja medicinskih sestara nanije­

la nemalu štetu stanju u nutricionizmu. Gotovo je poništila brojne napretke koji su

postignuti u posljednjih pedeset godina, zapravo ne ponudivši nikakve znanstveno

pouzdane prigovore ranijim otkrićima o prehrani i raku.

Problem proučavanja populacije koja ujednačeno konzumira visokorizičnu prehra­

nu i analize razlika u konzumiranju jedne po jedne hranjive tvari nije jedinstven za

Studiju zdravlja medicinskih sestara. Zajednički je to problem gotovo svih studija

koje koriste zapadne subjekte. Osim toga, zbrajanje rezultata mnogo velikih studija u

analizi kako bi se došlo do pouzdanijih rezultata ima malo ili nimalo smisla ukoliko

sve studije imaju isti nedostatak. Strategija zbrajanja često se koristi za identificiranje

uzročno-posljedičnih veza koje su suptilnije i manje izražene unutar jedne studije. To

je pouzdana pretpostavka ukoliko je svaka studija ispravno provedena, ali očigledno

nije ako sve studije imaju sličan nedostatak. Kombinirani rezultati samo daju pou­

zdaniju sliku nedostatka.

Harvardski istraživači proveli su nekoliko takvih kombiniranih analiza više studija.

Jedna takva kombinirana analiza bavila se pitanjem imaju li mesne i mliječne namir-

KINESKA STUDIJA

nice ikakav utjecaj na rak dojke/'' Prethodno kombiniranje devetnaest studija"' iz 1993.

pokazalo je umjereno, statistički značajno 18%-tno povećanje rizika od raka dojke kod

povećanog unosa mesa te 17%-tno povećanje kod povećanog unosa mlijeka.16 Har-

vardski istraživači zato su 2002. izradili sažetak grupe novijih studija, ovaj put uključivši

osam velikih prospektivnih studija čije su se informacije o prehrani smatrale pouzdani­

jima i u koje je bila uključena mnogo veća skupina žena. Istraživači su zaključili:

Nismo pronašli značajnu vezu između unosa mesa ili mliječnih proizvoda i rizi­

ka od raka dojke.26

Većina ljudi rekla bi: «Dakle, to je to. Nema uvjerljivih dokaza da su meso i mliječni

proizvodi povezani s rizikom od raka dojke.» Ali pogledajmo malo bolje tu navodno

solisticiraniju analizu.

Svih osam studija odnosilo se na prehranu koja je sadržavala visok udio životinjskih

namirnica. To znači da je svaka studija iz te grupe imala isti nedostatak od kojeg trpi

Studija zdravlja medicinskih sestara. Njihovo kombiniranje nema nikakvog smisla i ne

donosi nikakvu korist. Usprkos tome stoje ta megabaza podataka obuhvaćala 351.041'

ženu i 7.379 slučajeva raka dojke, ti rezultati ne mogu otkriti pravi utjecaj prehrane bo­

gate mesom i mliječnim proizvodima na rizik od raka dojke. To bi vrijedilo i daje studi­

ja obuhvaćala nekoliko milijima subjekata. Poput Studije zdravlja medicinskih sestara,

sve te studije odnosile su se na tipičnu zapadnu prehranu koja je usmjerena velikoj

potrošnji namirnica životinjskog podrijetla, gdje ljudi pokušavaju mijenjati unos samo

jedne po jedne hranjive tvari ili namirnice. Nijedna od tih studija nije uzela u obzir širi

raspon prehrambenih izbora - uključujući one koji su u prošlosti demonstrirali poziti­

vne učinke na rizik od raka dojke.

IGNORIRANJE MOJIH KRITIKA

Jednom sam, pročitavši izvještaj o životinjskim bjelančevinama i bolestima srca u

Studiji zdravlja medicinskih sestara,1' objavio kritiku17 u kojoj sam sažeo neke od istih

argumenata koje iznosim u ovom poglavlju, uključujući nemogućnost Studije zdra­

vlja medicinskih sestara da doprinese našem boljem razumijevanju izvornih među­

narodnih korelacijskih studija. Oni su odgovorili. Evo kako je tekla naša prepiska.

Prvo, moj komentar:

Unutar prehrambenog raspona [tako bogatog namirnicama životinjskog po­

drijetla], čini mi se besmislenim vjerovati da je moguće pouzdano utvrdili

Z N A N S I VENI K E U U K U O N I Z A M

takozvane nezavisne veze pojedinih elemenata ove skupine kada se može oče­

kivati da imaju iste ishode bolesti i kada postoji tako velika izloženost teško

mjerljivim i medudjelujućim faktorima rizika. Kada će se početi shvaćati da su

ukupna prehrana i zajednički i sveobuhvatni učinci velikih grupa namirnica

ono što daje najveći doprinos održavanju zdravlja i prevenciji bolesti? Redu-

kcionizam kakav je utjelovljen u interpretaciji podataka iz ove kohorte [Studija

zdravlja medicinskih sestara] prijeti da ozbiljno skrene s pravog puta raspravu

o smislenim programima javnog zdravlja i javne politike.17

Zatim odgovor dr. Hua i profesora VVilletta:

Premda se slažemo da su opći prehrambeni obrasci također važni za utvrđi­vanje rizika od bolesti (naveden izvor), vjerujemo da bi identifikacija veza s pojedinim hranjivim tvarima trebala biti prvi korak jer su određene tvari ili skupine tvari to što je fundamentalno povezano s [procesom bolesti]. Odre­đene komponente prehrane mogu se modificirati, na čemu i pojedinci i pre­hrambena industrija aktivno rade. Stoga je razumijevanje zdravstvenih učina­ka određenih promjena prehrane, koje Campbell naziva «redukcionizmom», važan zadatak.48

Slažem se da je proučavanje nezavisnih učinaka pojedinih hranjivih tvari (njihovih identiteta, funkcija, mehanizama) vrijedno, ali Willett i ja u oštrom smo neslaganju u pogledu interpretacije i primjene tih rezultata.

Odlučno odbacujem implikacije u Willettovoj tvrdnji da se «određene komponente

prehrane mogu modificirati« s pozitivnim učinkom na nečije zdravlje. To je upravo

ono što je pogrešno s ovim područjem istraživanja. U stvari, ako je Studija zdravlja

medicinskih sestara išta pokazala, onda je to da modificiranje unosa jedne po jedne

hranjive tvari, bez da se dovedu u pitanje čitavi prehrambeni obrasci, ne daje zna­

čajne koristi po zdravlje. Žene koje mijenjaju svoj unos masti, zadržavajući gotovo

potpuno mesojedsku prehranu, nemaju niži rizik od raka dojke,

io nas vodi do srži redukcionizma u znanosti. Sve dok znanstvenici proučavaju po­

tpuno izolirane spojeve i sastojke hrane i izvlače informacije izvan konteksta kako

bi donijeli uopćene zaključke o složenim odnosima prehrane i bolesti rezultat će biti

konfuzija. Varljivi naslovi u vijestima o ovom ili onom spoju iz hrane i ovoj ili onoj

bolesti bit će uobičajeni. Impresivnija poruka o koristima od široke promjene prehra­

ne bit će potisnuta sve dok se budemo fokusirali na relativno trivijalne pojedinosti.

S vremena na vrijeme, kad bi nam se putevi sreli, profesor Willett i ja raspravljali smo

o otkrićima o mastima i njihovom odnosu prema Kineskoj studiji i Studiji zdravlja

K I N E S K A S T U D I J A

medicinskih sestara. Ja sam uvijek naglašavao isto: da prehrana cjelovitim biljnim na­mirnicama, prirodno siromašna mastima, nije uključene u kohortu Studije zdravlja medicinskih sestara, kao i da je ta vrsta prehrane najblagotvornija za naše zdravlje. Profesor Willett u više prilika mi je odgovorio: «Možda ste u pravu, Coline, ali ljudi ne žele raspravljati o tome.» Taj komentar ima uznemirujuće implikacije. Znanstvenici ne bi trebali ignorirati ideje samo zato što smatraju da ih javnost ne želi čuti. Tijekom svoje karijere previše sam puta čuo komentare koji više zvuče kao pokušaj da se ugodi javnosti nego upuštanje u otvorenu, poštenu raspravu, kamo nas god ona odvela. To je pogrešno. Uloga znanosti u društvu je zapažati, postavljali pitanja, stvarati i testirati hipoteze i nepristrano interpretirati rezultate, a ne klanjati se pred onim za što vjerujemo da su želje javnosti. Na potrošačima je da odluče hoće li naše rezultate uklopiti u svoj način života, ali mi smo im dužni pružati najbolje in­formacije na temelju kojih će donijeti tu odluku, a ne odlučivati umjesto njih. Oni su ti koji plaćaju istraživanja i samo oni imaju pravo odlučiti što će s njima učiniti. Shvaćanje znanstvene zajednice da javnost želi samo čarobni štapić i jednostavne promjene u prehrani precijenjeno je. Na svojim javnim predavanjima shvatio sam da za promjenu prehrane i načina života postoji veće zanimanje nego što je akademski zajednica spremna priznati.

Ta metoda istraživanja detalja izvan konteksta, koju zovem redukcionizam, i pokušaji

da se iz rezultata ocijene kompleksni odnosi, pogubni su. To je još štetnije od neprimje­renog ponašanja malobrojne manjine znanstvenika o kojoj sam govorio u trinaestom poglavlju. Nažalost, taj manjkav način istraživanja prehrane postao je pravilo. Kao rezultat toga, pošteni, marljivi, dobronamjerni znanstvenici širom svijeta primora­ni su donositi zaključke o ukupnim učincima prehrane na temelju usko fokusiranih studija o pojedinim hranjivim tvarima. Najveća opasnost je to što je redukcionistička znanost, ogoljena od svog šireg okruženja, postala zlatni standard. Štoviše, poznajem mnoge istraživače koji bi čak rekli da je to ono što definira «pravu» znanost. Ti su problemi posebno izraženi u istraživanju vitaminskih dodataka prehrani. Kao što sam spomenuo na početku poglavlja, tijekom rane povijesti industrije dodataka prehrani proveo sam preko tri godine pripremajući svjedočenje za Saveznu trgovin­sku komisiju i Nacionalnu akademiju znanosti u njihovom sudskom procesu protiv General Nutritiona. Tvrdio sam da se izoliranim vitaminima i mineralima u obliku dodataka prehrani ne mogu pripisivati određene koristi za zdravlje kod kroničnih bolesti. Zbog toga sam pretrpio brojne kritike svojih kolega koji su bili suprotnog mišljenja. Danas, više od petnaest godina kasnije, nakon stotina milijuna dolara u potporama za istraživanja i milijardi dolara koje su potrošili kupci, jedan nedavni pregled dokaza dao nam je sljedeće zaključke:

Z N A N S T V E N I R E D U K C I O N I Z A M

Američka radna skupina za preventivne usluge (USPSTF) zaključila je da nema dovoljno dokaza 'za' ili protiv' upotrebe dodataka s vitaminima A, C ili E; mul­tivitamin s folnom kiselinom; ili kombinacija antioksidanata za prevenciju raka ih kardiovaskularnih bolesti.49'50

Koliko se još milijardi dolara mora potrošiti prije nego što shvatimo ograničenja re-dukcionističkih istraživanja? Znanstvena istraživanja učinaka pojedinačnih hranjivih tvari na kompleksne bolesti imaju slabo ili nikakvo značenje kada je glavni učinak prehrane posljedica unosa izvanrednog mnoštva hranjivih tvari i drugih tvari koje se nalaze u cjelovitim namirnicama. To posebno vrijedi kada nijedan subjekt u prouča­vanoj populaciji ne konzumira prehranu cjelovitim namirnicama biljnog podrijetla, prehranu koja je najkonzistentnija s biološki utemeljenim dokazima, kojoj govori u prilog krajnje impresivan niz stručne literature, u skladu s ekstremno niskim sto­pama bolesti viđenim u međunarodnim studijama, daleko usklađenija s održivim okolišem, obdarena snagom da liječi uznapredovale bolesti i ima neusporediv po­tencijal za pružanje podrške novom, ekonomičnom zdravstvenom sustavu. Katego­rički odbacujem ideju bavljenja redukcionističkim istraživanjem na ovom polju bez traženja ili razumijevanja šireg konteksta. Beskrajna bujica zbrke koju stvara krivo interpretirani redukcionizam ugrožava ne samo čitavu nutricionističku znanost nego i zdravlje Amerike.

15 Industrijska «znanost»

N A ŠTO SVAKI AMERIKANAC TROŠI novac nekoliko puta dnevno? Na hranu. Nakon cjeloživotnog hranjenja, što svi napravimo? Umremo - u procesu koji obično uklju­čuje velike troškove dok pokušavamo odgoditi smrt što je moguće duže. Svi smo potrošači gladi i smrti, zato se na tome troše i zarađuju veliki iznosi. Zbog toga su prehrambena i zdravstvena industrija u Americi medu najutjecajni­jim organizacijama u svijetu. Prihodi kompanija koje proizvode hranu i proizvode za zdravlje zapanjujući su. Mnoge pojedinačne prehrambene kompanije imaju godišnje prihode veće od 10 milijardi dolara. Kraft ima prihode od otprilike 30 milijardi dolara godišnje. Danone grupa, međunarodna mljekarska kompanija sa sjedištem u Francu­skoj, vodi brand Dannon i ima prihode od 15 milijardi dolara godišnje. I, naravno, tu su velike kompanije brze hrane. McDonald's ima prihode veće od 15 milijardi dolara godišnje, a Wendy's International utrži gotovo 3 milijarde godišnje. Ukupna potrošnja

na hranu, uključujući hranu koju kupuju pojedinci, vlade i kompanije, prelazi 700 mi­

lijardi dolara godišnje.1

Farmaceutski div Pfizer u 2002. imao je 32 milijarde dolara prihoda, dok je Eli Lilly

& Co. imao prihode od preko 11 milijardi. Johnson and Johnson prikupio je preko 36 milijardi dolara od prodaje svojih proizvoda. Nije pretjerano reći da preko jednog bilijuna dolara godišnje ovisi o tome što biramo za jelo i kako odlučujemo tretirati bolesti i brinuti za zdravlje. Mnogo je to novaca.

Postoje moćni igrači koji se natječu za novce koje vi trošite na hranu i zdravlje. Po­jedinačne kompanije, naravno, čine što mogu da prodaju više svojih proizvoda, ali postoje i industrijske grupe koje rade na povećanju opće potražnje za njihovim pro-

283

K I N E S K A S T U D I J A

izvodima. Nacionalno mljekarsko vijeće, Nacionalni mljekarski odbor za promociju

i istraživanje, Nacionalni odbor za promociju prerađivača tekućeg mlijeka, Međuna­

rodno udruženje uzgajivača klica, Američki institut za meso, Udruženje prerađivača

agruma Floride i Ujedinjeni proizvođači jaja primjeri su takvih industrijskih skupina.

Te organizacije, djelujući neovisno o bilo kojoj pojedinačnoj kompaniji, vrše značajan

utjecaj - najmoćnije među njima imaju godišnje budžete od više stotina milijuna

dolara. Te prehrambene kompanije i udruženja koriste sve metode koje mogu kako bi po­boljšali privlačnost svojih proizvoda i proširili svoja tržišta. Jedan od načina da se to postigne su tvrdnje o hranjivoj vrijednosti prehrambenih proizvoda koje prodaju. Istovremeno, te kompanije i udruženja moraju štititi svoje proizvode od toga da ih se smatra nezdravim. Ako je proizvod povezan s rakom ili nekom drugom bolesti, profiti i prihodi će presušiti. Zato prehrambene interesne grupe moraju tvrditi da je njihov proizvod zdrav ili, u najmanju ruku, da nije štetan. U tom procesu nutricioni-stička «znanost» postaje marketinški «biznis».

AERODROMSKI KLUB

Dok sam pokretao Kinesku studiju saznao sam za odbor od sedam uglednih istraživa­čkih znanstvenika koje je angažirala industrija prehrambenih proizvoda životinjskog podrijetla (Nacionalno mljekarsko vijeće i Američki institut za meso) da pazi na sve istraživačke projekte u SAD-u koji bi mogli naškoditi njihovoj industriji. Poznajem šest od sedam članova, od kojih četiri prilično dobro, jedan moj student razgovarao je s jednim od tih znanstvenika i dobio spise o aktivnosti odbora. Nikada nisam sa­znao točan razlog zašto mu ih je dao. Možda je znanstvenika počela mučiti savjest. U svakom slučaju, spisi su na kraju došli do mene.

Spisi su sadržavali zapisnike sa sastanaka Odbora, od kojih je posljednji bio održan na čikaškom aerodromu O'Hare. Od tada nadalje tu sam skupinu znanstvenika zvao «Aerodromski klub». Vodili su je profesori E. M. Foster i Michael Pariza, članovi pro­fesorskog zbora Sveučilišta u Wisconsinu (gdje je živio Alf Harper), a financirala ju je mesna i mljekarska industrija. Glavni zadatak tog odbora bio je da njegovi članovi paze na projekte koji bi mogli «nanijeti štetu» njihovoj industriji. Uz takav nadzor industrija je mogla djelotvornije reagirati na neočekivana otkrića istraživača koji bi inače mogli objaviti neočekivane vijesti. Dobro sam naučio: kad su ulozi visoki indu­strija voli iznijeti svoju verziju priče.

Sastavili su popis od devet potencijalno štetnih projekata, a ja sam imao sumnjivu čast biti jedini istraživač odgovoran za dva projekta, jednom sam bio naveden zbog Kineske studije, za čije je praćenje bio zadužen jedan član, a drugi put zbog svoje

I N U U S I K I J S K A « Z N A N U S I »

povezanosti s Američkim institutom za istraživanje raka (AICR), posebno zato što sam bio predsjednik odbora koji je odlučivao kojim će istraživanjima o prehrani i raku biti odobrena sredstva, jedan drugi član odbora imao je zadatak držati na oku aktivnosti AICR-a.

Nakon što sam saznao za Aerodromski klub i osobe koje su bile zadužene da paze na mene i AICR-ove sastanke za odobravanje potpora mogao sam pratiti kako će se odvijati njihovo špijuniranje. Nakon što sam saznao za Klub, na prvi sastanak revizij-skog odbora AICR-a otišao sam držeći na oku špijuna koji je držao na oku mene! Netko bi mogao reći da to «špijuniranje» koje je financirala industrija nije bilo pro­tuzakonito, i da je mudro od kompanija da paze na potencijalno štetne informacije koje bi mogle utjecati na njihovu budućnost. Potpuno se slažem, iako je bilo uznemi­rujuće pronaći sebe na popisu onih koje se špijunira. Ali industrija se ne ograničava samo na praćenje «opasnih» istraživanja. Ona aktivno širi svoju verziju, bez obzira na potencijalno katastrofalne posljedice po zdravlje, narušavajući integritet znanosti kako bi to postigla. Posebno se treba zabrinuti kada akademski znanstvenici obavljaju špijuniranje i skrivaju svoje prave namjere.

i MOĆNE SKUPINE

Mljekarska industrija, jedan od sponzora Aerodromskog kluba, posebno je moćna u ovoj zemlji. Osnovano 1915., dobro organizirano, obilno financirano Nacionalno mljekarsko vijeće promiče mlijeko već gotovo stotinu godina.2 Dvije velike mljekar­ske industrijske grupe 1995. izmijenile su lice svoje stare organizacije i preimenovali je u Dairy Management, Inc. Cilj te nove grupe bio je »Činiti jedno: povećati potražnju za američkim mliječnim proizvodima«, da citiram njihovu web-Iokaciju.3 Kako bi to ostvarili u 2003. imali su budžet za marketing od preko 165 milijuna dolara.1 Za usporedbu, Nacionalni odbor za promicanje lubenica ima budžet od 1,6 milijuna.3

Priopćenje za tisak Dairy Managementa sadrži sljedeće točke:4

Rosemont, Illinois - direktori nacionalnih, državnih i regionalnih proizvođača mliječnih proizvoda odobrili su budžet od 165,7 milijuna dolara za Ujedinjeni marketinški plan (UMP) za 2003. s ciljem povećanja potražnje za mliječnim proizvodima....

-Glavna programska područja uključuju:

Tekuće mlijeko: Pored ključnih tekućih aktivnosti u oglašavanju, promociji i odnosima s javnošću usmjerenih na djecu u dobi od šest do dvanaest godina i

285

K I N E S K A S T U D I J A

njihove majke, napori mljekarskog fonda 2003. bit će usredotočeni na razvoj i širenje partnerstva s velikim proizvođačima prehrambenih proizvoda, uklju­čujući Kellogg's*', Kraft foods'" i McDonald's"....

...Oglašavanje u školama: U sklopu napora da se školsku djecu navede da posta­nu doživotni potrošači mliječnih proizvoda, aktivnosti za 2003. bit će usmjere­ne na učenike, roditelje, učitelje i zaposlenike u školskim kafeterijama. U tijeku su programi i u razredima i u blagovaonicama, gdje mljekarski fondovi nastoje proširiti uspjeh prošlogodišnjeg pilot-testa Školsko mlijeko...

...Imidž/povjerenje u mliječne proizvode: Ovo tekuće programsko područje usmjereno je na zaštitu i poboljšanje povjerenja potrošača u mliječne proizvo­de i mljekarsku industriju. Važna komponenta uključuje provedbu i objavlji­vanje rezultata nutricionističkih istraživanja koja pokazuju blagotvoran učinak mliječnih proizvoda na zdravlje, te upravljanje krizama i problemima...

Da parafraziram napore mljekarske industrije: njihovi su ciljevi: 1) reklamiranje ma­loj djeci i njihovim majkama; 2) korištenje škola kao kanala do mladih potrošača; 3) provođenje i objavljivanje istraživanja koja idu u prilog industriji. >

Mnogi nisu svjesni prisutnosti mljekarske industrije u našim školama. Budite sigur­ni, u pogledu informacija o prehrani mljekarska industrija dopire do male djece dje­lotvornije od bilo koje druge industrije.

Mljekarska industrija koristi javni obrazovni sustav kao glavno sredstvo povećanja

potražnje za njenim proizvodima. U godišnjem izvještaju Dairy Managements za

2001. stoji:"

Kao najbolji put do dugoročnog povećanja potrošnje tekućeg mlijeka djeca su nesumnjivo budućnost potrošnje mliječnih proizvoda. To je razlog zašto mlje­karski fond nastavlja provoditi programe promicanja mlijeka u školama kao jedan od načina da se poveća potrošnja tekućeg mlijeka među djecom. Proizvođači mliječnih proizvoda... u 2001. su pokrenuli dvije inovatorske ini­cijative, jednogodišnji program istraživanja mlijeka u školama koji je započet u jesen 2001. prati kako poboljšano pakiranje, novi okusi, hladnjaci s aranži­ranim proizvodima i boljom regulacijom temperature mogu utjecati na potro­šnju tekućeg mlijeka i stavove djece prema mlijeku u školi i izvan nje. Studija završava s krajem školske godine 2001.-2002. Osim toga, proizvođači i prera­đivači mlijeka zajedno su proveli petomjesečnu studiju prodaje u osnovnim i srednjim školama na pet velikih tržišta u SAD-u. Studija je pokazala da bi mnogi učenici izabrali mlijeko umjesto konkurentnih pića kad bi bilo dostu­pno kada, gdje i kako oni to žele.

I N U U b l K U b K A « Z N A N 0 S I »

Mnogi drugi uspješni školski programi nastavljaju poticati djecu da piju mlijeko. Programi obrazovanja o prehrani poput «Istraživanja piramide« i «Kafić Piramida« uče učenike da su mliječni proizvodi ključni dio zdrave prehrane; program «Hladno je cool» uči voditelje školskih kafeterija kako da održavaju mlijeko hladnim, baš kao što djeca vole; i fond pomaže širenje programa školskih obroka s mliječnim proizvo­dima. Osim toga, popularna kampanja «imaš mlijeka« nastavlja dopirati do djece u školi i kroz televizijske programe namijenjene djeci kao što su Nickelodeon i Cartoon

Network.

Aktivnosti su to nemalih razmjera: 1999. «Fantastične pustolovine kuhara Comba«, niz «obrazovnih» (marketinških) planova predavanja koje je predstavila mljekarska industrija, «uvršten je u 76% vrtića širom zemlje.«7 Prema izvještaju mljekarske indu­strije za Kongres,8 programi «obrazovanja o prehrani« mljekarske industrije prilično su uspješni:

«Kafić Piramida'« i »Istraživanja piramide™«, namijenjeni drugim i četvrtim razredima, dopiru do preko 12 milijuna učenika s porukom da su mlijeko i mliječni proizvodi ključni dio zdrave prehrane. Rezultati anketa nastavljaju pokazivali vrlo visoke stope primjene tih dvaju programa, trenutno ih koristi preko 70% nastavnika koji imaju programe.

Važan zadatak obrazovanja naše djece o prehrani i zdravlju Amerika je povjerila mli­ječnoj industriji. Uz posvuda prisutne planove predavanja o prehrani i «obrazovne>> opreme, industrija srednje škole opskrbljuje video materijalima, posterima i vodiči­ma o prehrani, održava posebne promocije u kafeterijama kako bi povećala potrošnju mlijeka u tisućama škola, distribuira informacije ravnateljima na nacionalnim konfe­rencijama, vodi promocije 'povratak u školu' s preko 20.000 škola i održava sportske promocije usmjerene na mladež.

Trebamo li se zabrinuti? Jednom riječju - da. Ako vas zanima kakvo «obrazovanje» provodi mliječna industrija, pogledajte njihovu web-lokaciju.y Kad sam posjetio nji­hovu web-lokaciju u srpnju 2003. jedna od prvih informacija koje su me dočekale bila je: «Srpanj je nacionalni mjesec sladoleda.« Kad sam kliknuo kako bih dobio više informacija o nacionalnom mjesecu sladoleda, pročitao sam: «Ukoliko ste se zapitali možete li jesti sladoled i pritom se kvalitetno hraniti odgovor je 'da'!«9 Odlično. Toli­ko o borbi protiv pretilosti i dijabetesa kod djece!

Web-lokacija podijeljena je na tri dijela, jedan za edukatore, jedan za roditelje i jedan za radnike u školskim kafeterijama. Kad sam u srpnju 2003. pogledao web-lokaciju (web-lokacija redovito mijenja svoj sadržaj), na dijelu za edukatore učitelji su mogli preuzeti nastavne planove za predavanja o prehrani u svojim razredima. Planovi pre-

287

KINESKA STUDIJA

davanja uključivali su izrađivanje lutaka za ruku u obliku krava i mliječnih proizvoda

i igranje prstima. Nakon izrade lutaka učitelj bi trebao «[r]eči učenicima da će upo­

znati pet posebnih prijatelja, a ti prijatelji žele da dječaci i djevojčice porastu i budu

jaki i zdravi.*9 Druga lekcija bila je «Dan za mliječne poslastice«, kada svako dijete

dobije priliku da kuša sir, puding, jogurt, mladi sir i sladoled.9 Učitelji također svoje

razrede mogu voditi kroz izrađivanje «Muu masaka».9 Za naprednije četvrte razrede

učitelji mogu primijeniti nastavni plan iz Istraživanja piramide u kojem učenici istra­

žuju pet skupina namirnica i njihove koristi za zdravlje, kako slijedi:9

Mliječni proizvodi (Grade čvrste kosti i zube.)

Mesni proizvodi (Grade snažne mišiće.)

Povrće (Pomažu vam da vidite u mraku.)

Voće (Pomažu u zarastanju posjekotina i modrica.)

Žitarice (Daju nam energiju.)

Na temelju dokaza iznesenih u prethodnim poglavljima znate da nas - ako naša dje­

ca uče takve stvari o prehrani i zdravlju - čeka bolna budućnost zahvaljujući Dairy»

Managementu. Očigledno ni djeca ni njihovi roditelji ne uče da je mlijeko povezano

s dijabetesom tipa 1, rakom prostate, osteoporozom, multiplom sklerozom i drugim

autoimunim bolestima, te kako je eksperimentalno dokazano da kazein, glavna bje­

lančevina u mliječnim namirnicama, potiče nastanak raka i povećava razinu koleste­

rola u krvi i aterosklerolskog plaka.

U 2002. ta marketinška web-lokacija učiteljima je podijelila preko 70.000 nastavnih

planova* Mljekarska industrija zaista sljedeću generaciju Amerikanaca poučava svo­

joj verziji nutricionizma.

Industrija to radi već desetljećima i u tome je uspješna. Susreo sam brojne ljude koji,

kada čuju za potencijalne štetne učinke mliječnih proizvoda, odmah odgovaraju:

«Mlijeko ne može biti loše». Obično ti ljudi nemaju nikakvih dokaza kojima bi pot­

krijepili svoj stav, imaju samo osjećaj da je mlijeko dobro. Oduvijek su znali da je

lako i sviđa im se da je tako. Korijen nekih njihovih stavova možete naći u školskim

danima, kada su naučili da postoji sedam kontinenata, da su dva i dva četiri i da je

mlijeko zdravo. Razmislite li o tome na taj način razumjet ćete zašto mliječna indu­

strija ima tako ogroman utjecaj u ovoj zemlji, koristeći obrazovanje za svoje marke­

tinške ciljeve.

Kada taj marketinški program ne bi bio tako raširena prijetnja zdravlju naše djece

bilo bi upravo smiješno što jedna industrijska grupa pokušava propagirati svoje pre­

hrambene proizvode pod tako slabo zamaskiranim »obrazovnim« planom. Zar se

ljudi ne pitaju što se to događa kada gotovo svaka knjiga za djecu koja se reklamira

INDUSTRIJSKA «ZNAN0ST»

na «Polici s knjigama o prehrani« na toj web-lokaciji govori o mlijeku, siru ili slado­ledu, U Z naslove kao što je Sladoled: Veliki trenuci u povijesti sladoleda? Napokon, u srpnju 2003. na toj «Polici s knjigama o prehrani« nije se mogla naći nijedna knjiga o povrću! Zar ono nije zdravo?

Ako ništa drugo, kada mljekarska industrija opisuje sve ove aktivnosti povezane sa školom u službenim izvještajima Kongresu i industrijskim priopćenjima za tisak, opravdano ih naziva «marketinškim» aktivnostima.

KONJUGIRANA LINOLNA KISELINA

Mljekarska industrija ne staje na klincima. Kad se radi o odraslima, industrija sta­vlja jak naglasak na «znanost» i objavljivanje rezultata istraživanja koji se mogu protumačiti kao dokaz da je konzumiranje mliječnih proizvoda korisno za zdravlje. Mliječna industrija godišnje troši 4 do 5 milijuna dolara na financiranje istraživanja usmjerenih na otkrivanje nečeg zdravog o čemu se može govoriti.710 Uz to, reklamni stručnjaci mljekarske industrije koriste Medicinski savjetodavni odbor sastavljen od liječnika, profesora i drugih zdravstvenih stručnjaka. Ti su znanstvenici oni isti koji se pojavljuju kao zdravstveni stručnjaci u medijima, iznoseći znanstveno utemeljene tvrdnje koje podupiru zdravstvene koristi od mlijeka.

Aerodromski klub bio je dobar primjer napora industrije da zadrži povoljan imidž proizvoda i «povjerenje». Osim stoje držao na oku potencijalno štetne projekte, Klub je nastojao predstaviti istraživanja koja bi mogla pokazati da se rak može spriječiti pijenjem kravljeg mlijeka. Kakav bi to bio uspjeh! U to vrijeme industrija je postajala prilično nervozna zbog sve brojnijih dokaza koji su pokazivali da je konzumiranje hrane životinjskog podrijetla povezano s rakom i srodnim bolestima. Njihov adut za to istraživanje bila je neobična grupa masnih kiselina koje proizvode bakterije u kravljem buragu (najvećem od četiri želuca). Te masne kiseline zajedni­čkim se imenom zovu konjugirana linolna kiselina (CLA) i nastaju iz linolne kiseline koja se inače nalazi u kukuruzu koji jedu krave. Iz kravljeg buraga CLA se zatim apsorbira i ostaje pohranjena u mesu i mlijeku životinja, da bi je na kraju konzumirali ljudi.

Dan velikog slavlja za Aerodromski klub bio je kada su početni testovi na pokusnim

miševima dali zaključiti da bi CLA mogla pomoći u blokiranju nastanka želučanih

tumora izazvanih slabo kancerogenom kemikalijom zvanom benzo(a)piren.1 1 1 2 Ali u

tom istraživanju postojala je jedna kvaka. Kvaka je bila u tome što su istraživači mi­

ševima prvo dali CLA, a nakon toga kancerogeni benzo(a)piren. Redoslijed davanja

tih kemikalija bio je obrnut. U tijelu postoji enzimski sustav koji svodi na minimum

količinu raka izazvanog kancerogenom tvari. Kad se prvo konzumira spoj kao što

K I N E S K A S T U D I J A

je CLA, ona «pobuduje» taj enzhnski sustav tako da se njegova aktivnost povećava.

Dakle, trik je bio u tome da se prvo da CLA, kako bi se podražio enziniski sustav, i da

se zatim da kancerogena tvar. Uz takav redoslijed enzimski sustav pobuđen CLA-om

bio bi djelotvorniji u neutraliziranju kancerogene tvari. Kao rezultat toga, CLA bi se

moglo nazvati antikancerogenom tvari.

Dopustite da vam predočim analognu situaciju. Pretpostavimo da u vašoj garaži ima­

te vreću jakog pesticida. Na vreći pesticida piše «Ne gutati! U slučaju gutanja, obratiti

se lokalnom centru za trovanja« ili neko slično upozorenje. Ali, recimo da ste ogla­

dnjeli i da ste ipak pojeli šaku pesticida. 'laj pesticid u vašem će tijelu «dati gasa» en-

zimskim sustavima u svim vašim stanicama koje su odgovorne za uklanjanje štetnih

tvari. Ako zatim uđete u kuću i pojedete šaku kikirikija natopljenog atlatoksinom,

enzimski sustavi vašeg tijela spremni su za borbu protiv aflatoksina, pa ćete završiti s

manje aflatoksinom induciranih tumora. Tako je pesticid, koji će na kraju napraviti

svakakve gadne stvari u vašem tijelu, zapravo antikancerogena tvar! Scenarij je oči­

gledno apsurdan, a istraživanja na miševima koja su u početku pokazivala da CLA

ima antikancerogeno djelovanje bila su u sličnoj mjeri apsurdna. Međutim, konačni

rezultati istraživanja na miševima zvučali su prilično dobro ljudima koji ne poznaju

tu metodologiju (uključujući većinu znanstvenika).

Član Aerodromskog kluba Michael Pariza vodio je istraživanje u kojem je dosta

detaljno proučena CLA.13 15 Kasnije, u Memorijalnom institutu za istraživanje raka

Roswell Park u Buffalou, jedan vrlo dobar istraživač i njegova skupina dodatno su

proširili istraživanja i pokazali da ona čini više od pukog blokiranja prvog koraka u

stvaranju tumora. Činilo se da CLA također usporava kasniji rast tumora1"1 7 kada se

daje životinjama nakon kancerogene tvari. To je bilo uvjerljivije otkriće o antikan-

cerogenim svojstvima CLA od početnih studija"1 2 koje su pokazale samo inhibiciju

inicijacije tumora.

Bez obzira koliko su te studije na miševima i ljudima postajale obećavajuće, to je

istraživanje ostalo prilično udaljeno od raka kod ljudi. Kao prvo, nije bilo dokaza­

no da kravlje mlijeko koje sadrži CLA kao cjelovita namirnica (nasuprot izoliranoj

kemijskoj CLA) sprječava rak kod miševa. Kao drugo, čak i kad bi takav učinak po­

stojao kod miševa trebalo bi ga potvrditi na ljudima. Odnosno, kao stoje izneseno u

prethodnim poglavljima ove knjige, ako kravlje mlijeko ima ikakvog utjecaja doka­

zano je da povećava a ne smanjuje stope raka. Daleko važnija hranjiva tvar u mlijeku

su bjelančevine, čije su jaka svojstva poticanja raka u skladu s podacima studija na

ljudima.

Drugim riječima, iznošenje bilo kakvih zdravstvenih tvrdnji o CLA u mlijeku i nje­

govom utjecaju na rak kod ljudi zahtijevalo bi nerazumno veliko povjerenje u pretpo­

stavke. Ali nikada ne sumnjajte u odlučnost (tj. novac) onih koji bi voljeli da javnost

I N D U S T R I J S K A « Z N A N 0 S T »

vjeruje kako kravlje mlijeko sprječava rak. 1 gle, nedavno se na naslovnoj stranici

naših lokalnih novina, Ithaca fournala, pojavio naslov: «Promjena prehrane krava

poboljšava antikancerogena svojstva mlijeka«. l s Taj je članak govorio o studijama je­

dnog profesora s Cornelia koji je sudjelovat) u razvoju goveđeg hormona rasta koji se

danas daje kravama. Pokazao je da može povećati količinu CLA u kravljem mlijeku

tako što je životinje hranio s više kukuruznog ulja.

Članak u Ithaca Journalu, iako se radi samo o lokalnim, gradskim novinama, zaista

je bio ostvarenje sna za sponzore Aerodromskog kluba. Naslov šalje snažnu ali vrlo

jednostavnu poruku javnosti: pijenje mlijeka smanjuje rizik od raka. Znam da ljudi

iz medija vole bombastične tvrdnje, pa sam u početku sumnjao da je novinar tvrdio i

više nego što je istraživač rekao. Ali u članku je entuzijazam profesora Baumana zbog

implikacija ovog istraživanja bio jednak onom iz naslova. Studija citirana u ovom

članku pokazala je samo da mlijeko krava hranjenih kukuruznim uljem sadrži višu

razinu CLA. To je jako daleko od bilo kakve važnosti za rak kod ljudi. Nijedna stu­

dija još nije pokazala da ljudi ili čak miševi koji piju kravlje mlijeko imaju niži rizik

od raka - bilo kakvog. Pa ipak Bauman, koji je tehnički kompetentan istraživač, ci­

tiran je kako kaže da ta otkrića imaju «dobar potencijal zato što je CLA ima vrlo

jaka [antikancerogenaj svojstva.« Novinar je dalje ustvrdio: «pokazalo se da CLA

suzbija kancerogene tvari i inhibira širenje raka kolona, prostate, jajnika i dojke te

leukemije«, zaključivši da «sve ukazuje na to da je CLA djelotvorna kod ljudi čak i u

niskim koncentracijama«. Prema tom članku, Bauman kaže da to «istraživanje pred­

stavlja novi fokus u modificiranju namirnica radi poboljšanja njihovih prehrambenih

i zdravstvenih kvaliteta.« Tvrdnje nisu mogle biti dramatičnije s obzirom na nedosta­

tak nužnih istraživanja na ljudima.

Bauman, Pariza i mnogi drugi njihovi kolege11' energično su slijedili laj pravac istra­živanja petnaest godina i objavili velik broj istraživačkih radova. Iako je rečeno da postoje dodatni korisni učinci CLA, ključno istraživanje još nije provedeno, to jest, testiranje da li konzumiranje mlijeka krava hranjenih velikim količinama suncokre-tovog ulja zaista smanjuje rizik od raka kod ljudi.

U novije vrijeme Bauman i njegovi kolege pokušali su napraviti korak prema otkriva­nju te nužne veze. Dokazali su da je mliječna mast krava hranjenih velikim količina­ma suncokretovog ulja (tj. linolnom kiselinom, prekursorom CLA), poput sintetičke CLA, bila u stanju smanjiti tumore kod štakora tretiranih kancerogenom tvari.20 Ali opet su koristili nepoštenu pokusnu metodu. Davali su mliječnu mast prije, a ne na­

kon kancerogene tvari. Ipak, njihove će tvrdnje biti dramatične kao i uvijek, jer je prvi put dokazano da je CLA, kao sastojak hrane (tj. masti) jednako antikancerogena kao izolirani spoj. U prijevodu: jedite maslac krava hranjenih suncokretovim uljem - to štiti od raka!

K I N E S K A S T U D I J A

INDUSTRIJSKA ZNANOST

Priča o CLA dobar je primjer kako industrija koristi znanost za povećanje potražnje za svojina proizvodima kako bi više zaradila. U najboljem slučaju, industrijska zna­nost često stvara zbunjenu javnost (Jesu li jaja zdrava? Jesu li štetna?), a u najgorem industrijska znanost vodi naivne potrošače do prehrambenih proizvoda koji su za­pravo štetni za njih, a sve u ime boljeg zdravlja.

Industrijska znanost prepuna je sukoba interesa. Istraživanje o CLA provedeno je novcem interesnih grupa. Širi se i održava novcem interesnih grupa. Nacionalno mljekarsko vi jeće, 2 0 " Kraft Foods, Inc.,2{) Istraživački centar za mliječne proizvode Northeast,20-21 Stočarski odbor za govedinu23 i Stočarsko udruženje za govedinu23

grupe su koje često financiraju te studije.

Utjecaj korporacija u akademskom istraživačkom svijetu može se javljati u mnogim oblicima, u rasponu od drske zloupotrebe osobne moći do sukoba interesa, sve dale­ko od očiju javnosti. Taj utjecaj ne mora biti čisto podmićivanje istraživača da krivo­tvore podatke. Ponašanje takve vrste je rijetkost. Važniji način kako korporacijske in­teresne skupine utječu na akademske rezultate daleko je sofisticiraniji i djelotvorniji.' Kao što je vidljivo iz primjera CLA, znanstvenici istražuju neki detalj izvan konteksta koji se može protumačiti kao povoljna poruka, a industrija to iskoristi koliko je god moguće. Gotovo nitko ne zna odakle je potekla hipoteza o CLA i tko ju je izvorno financirao.

Malo ljudi zaista dovodi u pitanje takva istraživanja ako su objavljena u najboljim časopisima. Vrlo malo ljudi, posebno u javnosti, zna koje su se studije «okoristile» izravnim korporacijskim financiranjem. Vrlo malo ljudi u stanju je ostaviti po strani tehničke detalje i prepoznati nedostatak informacije koja bi inače stvorila kontekst. Međutim, gotovo svi razumiju naslov iz mojih lokalnih novina. I ja bih mogao igrati tu igru. Kad bih želio naškoditi mljekarskoj industriji i biti malo maštovit u interpretaciji rezultata studija, mogao bih stvoriti još jedan naslov u kojem bi pisalo: «Novi kontracepcijski spoj otkriven u kravljem mlijeku«. Nedavna istraži­vanja, na primjer, pokazala su da CLA dramatično ubija pileće embrije.13 Također, CLA povećava razinu zasićenih masti u tkivima koje bi mogle (koristeći naše dramatične metode interpretacije) pogoršati rizik od srčanih bolesti. Naravno, ta sam dva nepove­zana učinka u svom primjeru prikazao potpuno izvan konteksta. Ja zapravo ne znam da U ta dva učinka CLA stvarno dovode do smanjene plodnosti i većeg obolijevanja od srčanih bolesti kod ljudi, ali kad bih igrao igru onako kako to rade industrijski entuzija­sti ne bi me bilo briga. Imao bih odličan naslov, a to može značiti jako puno. Nedavno sam se sreo s jednim od članova Aerodromskog kluba, znanstvenikom koji je bio uključen u napore oko CLA. Priznao je da učinak CLA nikada neće biti ništa

I N D U S T R I J S K A « Z N A N 0 S T »

više od učinka farmaceutskog lijeka. Međutim, možete biti sigurni da ono što je po­znalo u privatnom društvu neće biti izgovoreno javnosti.

LJUBAV INDUSTRIJE PREMA PRTLJANJU

Velik dio priče o Aerodromskom klubu i CLA priča je o «tamnoj strani« znanosti, o kojoj sam detaljno pisao u trinaestom poglavlju. Ali priča o CLA također govori o opasno­stima od redukcionizma, od vađenja pojedinosti izvan konteksta i iznošenja tvrdnji o prehrani i zdravlju, o kojima sam raspravljao u prethodnom poglavlju. Poput akademske zajednice, industrija je također nezaobilazan igrač u sustavu znanstvenog redukcionizma koji potkopava naše znanje o prehrambenim obrascima i bolestima. Vidite, industrija voli prdjati. Dobivanje patenata na temelju detalja vodi do marketinških tvrdnji i, na kraju, do većih prihoda.

U jednom nedavnom radu20 nekoliko istraživača CLA (uključujući profesora Dalea Ba-umana, dugogodišnjeg prijatelja industrije životinjskih namirnica), pojavila se sljedeća rečenica koja otkriva mnogo o tome što neki industrijski entuzijasti misle dok nastojimo «prtljanjem» postići bolje zdravlje:

Koncept hrane obogaćene CLA-om mogao bi biti posebno privlačan ljudima koji žele princip prevencije raka utemeljen na mani bez radikalnih promjena u svojim prehrambenim navikama.20

Znam da za Baumana i druge «radikalne promjene u... prehrambenim navikama« znače konzumiranje prehrane bogate namirnicama biljnog podrijetla. Ti istraživači predlažu da, umjesto potpunog izbjegavanja loše hrane, prtljamo s postojećom, ah problemati­čnom hranom kako bismo riješili problem. Umjesto da surađujemo s prirodom kako bismo očuvali zdravlje, oni žele da se oslanjamo na tehnologiju - njihovu tehnologiju. Tu uvjerenje u tehnološko prtljanje, u to da je čovjek iznad prirode, posvuda je prisutna. Nije ograničena na mljekarsku industriju, mesnu industriju ili industriju prerađene hra­ne. Postala je dio svake prehrambene i zdravstvene industrije u zemlji, od naranača do rajčica, od žitarica do vitaminskih dodataka.

Industrija biljne hrane nedavno se digla na noge kada je «otkriven» još jedan karotenoid. Vjerojatno ste čuli za njega. Zove se likopen i rajčicama daje crvenu boju. Godine 1995. objavljeno je da ljudi koji jedu više rajčica, uključujući cijele rajčice i hranu koja sadrži rajčice poput umaka za tjestenine, imaju niži rizik od raka prostate,24 a u skladu s jednim ranijim izvještajem.25

Za kompanije koje proizvode hranu s prerađevinama od rajčice to je bio dar s neba. Mar­ketinški stručnjaci u korporacijskom svijetu brzo su primili poruku. Ali usredotočili su se na likopen, a ne na rajčicu.

293

K I N E S K A S T U D I J A

Mediji, uvijek spremni priteći u pomoć, bili su dorasli situaciji. Bilo je to vrijeme liko-penal Iznenada je likopen postao naširoko poznat kao nešto čega trebate jesti više ako ne želite dobiti rak prostate. Znanstveni svijet, istražujući detalje, intenzivirao je svoje napore da protumači «čaroliju likopena». U trenutku nastajanja ove knjige postojala je 1.361 (!) znanstvena publikacija o likopenu spomenuta u Nacionalnoj medicinskoj knjižnici.26 Razvija se veliko tržište, sa zaštićenim imenima kao što su Likopen 10 disperzija u hladnoj vodi i LycoVit 10% za upotrebu kao dopuna prehrani.27 Sudeći prema zdravstvenim tvrdnjama, možda smo na putu da rak prostate, najčešći oblik raka kod muškaraca, stavimo pod nadzor.

Međutim, postavlja se nekoliko zabrinjavajućih pitanja. Kao prvo, nakon milijuna dolara potrošenih na istraživanja i razvoj, postoji sumnja u to da likopen, kao izoliran spoj, može sprječavati rak prostate. Prema jednoj novijoj publikaciji, dosad je šest studija pokazalo statistički značajno smanjenje rizika od raka prostate kod poveća­nog unosa likopena; to potvrđuju i tri studije čiji rezultati nisu statistički značajni; a sedam studija nije pokazalo nikakvu vezu.28 Ali te su studije mjerile unos likopena iz cjelovitih namirnica, točnije rajčica. Dakle, iako te studije svakako pokazuju daje rajčica i dalje zdrava namirnica,28 znači li to da možemo pretpostaviti da likopen, sam za sebe, smanjuje rizik od raka prostate? U rajčici postoje stotine, pa i tisuće spojeva. Imamo li dokaza da će izolirani likopen postići ono što postižu rajčice, posebno za one ljude koji ne vole rajčice? Odgovor je - ne.29

Nema dokaza da likopen ima učinka na rak prostate, a osobno ozbiljno sumnjam da ćemo ikada imati uvjerljive dokaze. Usprkos tome, posao s likopenom dobro na­preduje. U tijeku su detaljne studije kojima se želi utvrditi najdjelotvornija doza li­kopena, te utvrditi jesu li komercijalni pripravci s likopenom sigurni (to jest, kada se testiraju na štakorima i kunićima).27 Ujedno se razmatra mogućnost genetskog modificiranja biljaka radi povećanja razina likopena i drugih karotenoida.3" Doista je nategnuto taj niz izvještaja o likopenu nazvati legitimnom znanošću. U svojoj knjizi to zovem tehnološkim prtljanjem i marketingom, a ne znanošću. Pet godina prije najnovijeg «otkrića» likopena jedan moj poslijediplomski student, Youping He, usporedio je četiri različita karotenoida (beta-karoten, likopen iz rajčica, kanlaksanlin iz mrkve i kriptoksanlin iz naranača) u vezi s njihovom sposobnošću prevencije raka kod pokusnih životinja.1' <: Ovisno o tome što smo testirali i kako snio testirali, pojedini karotenoidi mogu imati širok raspon snage djelovanja. Dok je jedan karotenoid jak u jednoj reakciji, isti karotenoid daleko je slabiji za drugu reakciju. Ta varijacija manifestira se na bezbroj načina, uključujući stotine antioksidanata i tisuće različitih reakcija, stvarajući gotovo nerazmrsivu mrežu. Konzumiranje jednog po je­dnog karotenoida u obliku pilula nikada neće biti isto kao jedenje cjelovite namirnice koja pruža prirodnu mrežu hranjivih tvari koje potiču zdravlje.

I N D U S T R I J S K A « Z N A N 0 S T »

Pet godina nakon našeg prilično nepoznatog rada o tim antioksidantima,1' jodna harvarđska studija praktično je pokrenula kampanju o likopenu. Po mom mišljenju, likopen se, kao sredstvo za borbu protiv raka, kreće prema već pretrpanom smetlištu čarobnih rješenja, ostavljajući za sobom duboku zbunjenost.

TVRDNJE O VOĆU

Industrija voća igra igru kao i svi drugi. Na primjer, razmišljate li o vitaminu C, koji vam prehrambeni proizvodi padaju na pamet? Ako ne pomislite na naranče i sok od naranči medu rijetkima ste. Većina od nas bezbroj je puta čula da su na­ranče dobar izvor vitamina C.

Međutim, to je uvjerenje samo još jedan rezultat dobrog marketinga. Koliko, na primjer, znale o odnosu vitamina C s prehranom i bolesti? Počnimo od temelja. Iako vjerojatno znate da su naranče dobar izvor vitamina C, možda ćete se izne­nadili kada čujete đa ga mnoge druge biljne namirnice sadrže znatno više. jedna šalica paprika, jagoda, brokule ili graška sadrži više vitamina C. Jedna papaja ima čak četiri puta više vitamina C od jedne naranče.3 1

Osim činjenice da su mnoge druge namirnice bolji izvor vitamina C, što može­mo reći o vitaminu C koji je u narančama? To se odnosi na sposobnost vitamina da djeluje kao antioksidant. Koliki se dio ukupne antioksidacijske aktivnosti je­dne naranče zapravo može pripisati njenom vitaminu C? Vjerojatno ne više od 1-2%.35 Osim toga, mjerenje antioksidacijske aktivnosti korištenjem studija «na epruvetama« ne predstavlja istu aktivnost vitamina C koja se događa u našim tijelima.

Većina naših dojmova o vitaminu C i narančama mješavina su nagađanja i pretpo­stavki o događajima izvan konteksta. Tko je prvi objavio te pretpostavke? Trgovci narančama. Jesu li svoje pretpostavke temeljili na pažljivim istraživanjima? Na­ravno da nisu. Jesu li te pretpostavke (predstavljene kao činjenice) zvučale dobro stručnjacima za marketinga? Naravno đa jesu. Bih li ja pojeo naranču radi doze vitamina C. Ne. Bih li pojeo naranču zato s toje to zdrava biljna hrana s komplek­snom mrežom spojeva koji gotovo sigurno nude koristi za zdravlje? Apsolutno. Prije nekoliko desetljeća odigrao sam sporednu ulogu u toj priči. Tijekom 1970-ih i 1980-ih pojavio sam se u televizijskoj reklami za agrume. jedna njujorška tvrtka za odnose s javnošću koja je radila za Floridsku komisiju za agrume prije toga me intervjuirala o voću, prehrani i zdravlju. Taj je intervju, što meni tada nije bilo poznato, bio izvor moje prisutnosti u reklami. Nisam vidio tu reklamu i nisam bio plaćen za nju, a ipak sam bio jedno od lica koja su pomogla Floridskoj komisiji za agrume da prikupi svoje argumente za vitamin C u narančama. Zašto

295

K I N E S K A S T U D I J A

sam pristao na intervju? U tom trenutku u mojoj karijeri vjerojatno sam mislio

da je vitamin C u narančama važan i, bez obzira na vitamin C, naranče su vrlo

zdrava namirnica. Znanstvenicima je vrlo lako uplesti se u mrežu redukcionističkog razmišljanja, čak i ako imaju drukčije namjere. Tek sam nedavno, nakon cjeloživotnog istraživanja, shvatio koliko je štetno vaditi detalje iz konteksta i zatim iznositi tvrdnje o prehrani i zdravlju. Industrija izvanredno dobro koristi te pojedinosti, a rezultat je zbunjenost javnosti. Čini se da se svake godine neki novi proizvod propagira kao ključ za dobro zdravlje. Situacija je toliko loša da na odjelima trgovina mješovite robe sa «zdravim» proizvodima često ima više dodataka prehrani i posebnih pripravaka od naizgled čarobnih sastojaka nego prave hrane. Ne dajte se zavarati: najzdraviji odjel svake tr­govine mjesto je na kojem prodaju cijelo voće i povrće. I, možda najgore od svega, industrija iskrivljuje znanstvene dokaze čak i kad je njezin proizvod povezan s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Naši su klinci često naj­draža meta njihovog marketinga. Američka vlada donijela je zakone koji sprječavaju proizvođače cigareta i alkohola da reklamiraju svoje proizvode djeci. Zašto ignorira­mo hranu? Iako je priznato da hrana igra važnu ulogu u mnogim kroničnim bolesti­ma, prehrambenim industrijama dopuštamo ne samo da se oglašavaju izravno djeci, nego i da za to koriste naše javno financirane školske sustave. Dugoročna šteta od naše kratkovidne nerazboritosti neprocjenjiva je.

1 6 Vlada: Služi li narodu ?

TIJEKOM POSLJEDNJA DVA DO TRI DESETLJEĆA prikupili smo brojne dokaze da se većina kroničnih bolesti u Americi jednim dijelom može pripisati lošoj prehrani. To su rekli vladini stručni odbori, to je rekao direktor Savezne uprave za javno zdravstvo i to su rekli akademski znanstvenici. Više ljudi umre zbog načina na koji se hrani nego zbog duhana, nesreća ili bilo kojeg drugog faktora načina života ili okoliša. Znamo da uče­stalost pretilosti i dijabetesa strelovito raste i da Amerikancima zdravlje klizi iz ruku, a znamo i što je krivac za to. Prehrana. Dakle, ne bi li nas vlada trebala upućivati na bolju prehranu? Vlada ne bi mogla napraviti ništa bolje po pitanju sprječavanja novih bolesti i patnji u ovoj zemlji nego da Amerikancima jasno poruči da jedu manje živo­tinjskih proizvoda, manje visoko rafiniranih biljnih proizvoda a više cjelovitih biljnih namirnica. Takva poruka čvrsto je utemeljena na mnoštvu znanstvenih dokaza. Vlada bi to mogla pojasniti kao što je učinila u slučaju cigareta. Cigarete ubijaju, a isto čini i ova loša hrana. Ali umjesto da to učini, vlada govori da su životinjski proizvodi, mliječni

proizvodi i meso, rafinirani šećeri i masti u vašoj hrani dobri za vas! Vlada se pravi da ne vidi dokaze, kao ni milijune Amerikanaca koji boluju od bolesti povezanih s prehra­nom. Zavjet povjerenja između vlade SAD-a i američkih građana prekršen je. Vlada Sjedinjenih Država ne samo što ne gasi požar nego i aktivno raspiruje vatru.

PREHRAMBENI RASPONI: NAJNOVIJI NAPAD

Dužnost Odbora za hranu i prehranu (1 ;NB), dijela Instituta za medicinu (IOM) Na­cionalne akademije znanosti, jest da otprilike svakih pet godina pregleda i korigira

297

K I N E S K A S T U D I J A

preporučenu potrošnju pojedinih hranjivih tvari. FNB objavljuje preporuke o hra­njivim tvarima od 1943. kada je pripremila plan za Američku vojsku u kojem je dala preporučene dnevne unose (RDA) za pojedine hranjive tvari.

U najnovijem izvještaju FNB-a1 objavljenom 2002. prehrambene preporuke iznesene su kao rasponi umjesto kao jedan broj, kakva je bila praksa do 2002. Kako bismo bili dobrog zdravlja, sada nam savjetuju da konzumiramo između 4 5 % i 65% naših kalo­rija u obliku ugljikohidrata. Također postoje rasponi za masti i bjelančevine. Nekoliko citata iz priopćenja za javnost u kojem je predstavljen ovaj golemi izvještaj od preko 900 strana govore sve. Evo prve rečenice priopćenja za javnost:2

Kako bi zadovoljile dnevne potrebe organizma za energijom i hranjivim tvari­ma, uz svođenje na minimum rizika od kroničnih bolesti, odrasle osobe treba­le bi dobivati od 45% do 65% svojih kalorija iz ugljikohidrata, 20% do 35% iz masti te 10% do 35% iz bjelančevina...

Nešto dalje možemo pročitati:

...dodani šećeri ne bi trebali predstavljati više od 25% ukupno konzumiranih kalorija... dodani šećeri su oni ubačeni u jela i pića tijekom proizvodnje [i] glavni izvori uključuju bombone, bezalkoholna pića, voćna pića, kolače i druge slastice.2

Razmotrimo to malo bolje, što nam te preporuke zapravo govore? Sjetimo se, prio­pćenje za javnost počinje tvrdnjom da je cilj izvještaja »svođenje na minimum rizika od kroničnih bolesti«.2 Taj izvještaj kaže da možemo konzumirati prehranu koja sa­drži do 35% kalorija u obliku masti; to je više od 30% iz prethodnog izvještaja. Tako­đer preporučuje da možemo konzumirati do 35% kalorija u obliku bjelančevina; ta brojka daleko je veća od preporuke bilo kojeg drugog odgovornog tijela. Posljednja preporuka predstavlja šlag na torti, da se tako izrazim. Možemo konzumi­rati do 25% kalorija u obliku dodanih šećera. Sjetimo se, šećeri su najrafiniraniji tip ugljikohidrata. lako izvještaj savjetuje da nam je potrebno minimalno 45% kalorija u obliku ugljikohidrata, više od polovine te količine (tj. 25%) mogu biti šećeri prisutni u bombonima, bezalkoholnim pićima i kolačima. Kritična pretpostavka ovog izvje­štaja je: američka prehrana ne samo što je najbolja što postoji, nego biste sada trebali slobodno konzumirati još bogatiju prehranu i još uvijek biti sigurni da «svodite na minimum rizik od kroničnih bolesti«. Zaboravite sva upozorenja koja biste mogli naći u tom izvještaju: uz takav raspon mogućnosti za gotovo bilo koju prehranu može se tvrditi da smanjuje rizik od bolesti.

V L A D A : S L U Ž I L I N A R O D U ?

Možda vam je teško stvoriti si predodžbu što te brojke znače u svakodnevnom životu, pa sam pripremio sljedeći jelovnik koji nudi hranjive tvari u skladu s ovim smjerni­cama (slika 16.1).*'

Ljudi, ne šalim se. Ovaj katastrofalan jelovnik uklapa se u preporuke izvještaja i na­vodno je u skladu sa «svodenjem kroničnih bolesti na minimum«. Zapanjujuće je to što bih mogao sastaviti razne jelovnike, sve pune životinjskih na­mirnica i dodanih šećera, koji se uklapaju u ove preporučene dnevne raspone. S obzi­rom na sve dosad izrečeno u knjiži, ne trebam vam napomenuti da kada jedemo prehranu poput spomenute iz dana u dan ne samo što ćemo ići, nego ćemo sprintati

u susret kroničnim bolestima. Žalosna je činjenica da je to ono što velik dio našeg stanovništva već radi.

K I N E S K A S T U D I J A

BJELANČEVINE

Možda je najšokantnija brojka gornja granica unosa bjelančevina. Od ukupnog ka-lorijskog unosa samo je 5-6% bjelančevina u prehrani potrebno kao nadoknada za bjelančevine koje se redovito izlučuju iz tijela (kao aminokiseline). Međutim, oko 9-10% bjelančevina količina je koja se preporučala tijekom proteklih pedeset godina kako bi se osiguralo da većina ljudi zadovolji barem svoje «potrebe» od 5-6%. Ta pre­poruka od 9-10% ekvivalentna je dobro poznatom preporučenom dnevnom unosu ili RDA.5

Gotovo svi Amerikanci prekoračuju tu preporuku od 9-10%; konzumiramo bjelan­čevine u rasponu od oko 11-21%, s prosjekom od otprilike 15-16%/' Relativno ma­lobrojni ljudi koji konzumiraju više od 2 1 % bjelančevina uglavnom su oni koji se bave «bildanjem», a u novije vrijeme su im se pridružili i oni na dijetama s visokom količinom bjelančevina. Posve je zbunjujuće što ove nove FNB-ove preporuke za 2002., koje plaća vlada, sada kažu da bismo trebali moći konzumirati bjelančevine do izvanredno velike količine od 35% kao način minimiziranja kroničnih bolesti kao što su rak i srčane bolesti. Radi se o nevjerojatnoj parodiji imamo li u vidu znanstvene dokaze. Dokazi pred­stavljeni u ovoj knjizi pokazuju da je povećanje količine bjelančevina u prehrani u rasponu od 10-20% povezano sa širokim spektrom zdravstvenih problema, posebno ako većina bjelančevina potječe iz životinjskih izvora.

Kao što je objašnjeno ranije u ovoj knjizi, prehrana bogata životinjskim bjelančevi­nama uzrokovat će više razine kolesterola u krvi i više rizike od ateroskleroze, raka, osteoporoze, Alzheimerove bolesti i bubrežnih kamenaca, da nabrojimo samo neke od kroničnih bolesti koje je FNB-ov odbor misteriozno odlučio ignorirati. Osim toga, FNB-ov odbor ima drskosti ustvrditi da je taj preporučeni raspon od 10-35% isti kao iz prethodnih izvještaja. U njihovom priopćenju za javnost jasno stoji: «preporuke za unos bjelančevina iste su [kao u prethodnim izvještajima].« Ne

znam ni za jedan izvještaj u kojem bi se čak i izdaleka sugerirala tako visoka razina

kao što je ova.

Kad sam prvi put vidio te preporuke za bjelančevine iskreno sam pomislio da se radi o tiskarskoj pogrešci. Ali ne, nije bila pogreška. Poznajem nekoliko ljudi iz Odbora koji je pripremio ovaj izvještaj i odlučio sam ih nazvati. Prvi član Odbora, moj stan poznanik, rekao je da prvi put uopće čuje za granicu od 35% bjelančevina! Iznio je mišljenje da je ta preporuka u vezi s bjelančevinama možda predložena u posljednjim danima pripreme izvještaja. Također mi je rekao da nije bilo mnogo rasprave o doka­zima o bjelančevinama, za ili protiv više razine unosa, iako se sjećao daje bilo Atkin-sovih simpatizera u Odboru. On nije radio na polju bjelančevina, pa nije bio upućen

V L A D A : S L U Ž I L I N A R O D U ?

u literaturu. U svakom slučaju, ta važna preporuka provukla se kroz panel ne privu-kavši veliku pažnju i dospjela u prvu rečenicu FNB-ovog priopćenja za javnost! Drugi član Odbora, moj dugogodišnji prijatelj i kolega, bio je predsjednik pododbora pri kraju postojanja Odbora. On nije nutricionist i također se iznenadio kad je čuo moju zabrinutost zbog gornje granice za bjelančevine. Ni on se nije mogao sjetiti daje bilo većih rasprava o toj temi. Kad sam ga podsjetio na neke od dokaza koji povezuju prehranu bogatu životinjskim bjelančevinama s kroničnim bolestima, u početku je zauzeo obrambeni stav. Ali nakon nešto upornosti s moje strane, na kraju je rekao: «Colinc, znaš da ja zapravo ne znam ništa o nutricionizmu.» Kako je, dakle, mogao biti član - a kamoli predsjednik - tog važnog pododbora? A to nije najgore. Predsje­dnik stalnog odbora za procjenu tih preporuka napustio je grupu neposredno prije njihovog dovršetka radi direktorskog položaja u jednoj vrlo velikoj prehrambenoj kompaniji - kompaniji koja će trljati ruke zbog ovih novih preporuka.

ZASLAĐENI IZVJEŠTAJ

Preporuka o dodanom šećeru jednako je nečuvena kao ona o bjelančevinama. Ot­prilike u vrijeme kad je objavljen ovaj FNB-ov izvještaj, jedan stručni odbor koji su sastavili SZO (Svjetska zdravstvena organizacija) i FAO (Organizacija za hranu i po­ljoprivredu) dovršavao je nov izvještaj o prehrani i prevenciji kroničnih bolesti. Pro­fesor Phillip James, također moj prijatelj, bio je član tog odbora i njegov glasnogovor­nik za preporuke o dodanom šećeru. Rane glasine o rezultatima izvještaja govorile su da se SZO i FAO spremaju preporučiti gornju sigurnu razinu od 10% za dodani šećer, što je daleko niže od 25% koje je odredila američka FNB grupa. Međutim, politika se brzo uključila u raspravu, kao što se dogodilo i u ranijim iz­vještajima o dodanim šećerima.7 Prema priopćenju za javnost koje je objavio ured generalni direktora SZO-a,8 američko Udruženje za šećer i Svjetska organizacija za istraživanje šećera, koji «predstavljaju interese proizvođača i prerađivača šećera, po­krenuli su jaku lobističku kampanju u pokušaju da diskreditiraju [SZO-ov] izvještaj i spriječe njegovo objavljivanje.« Nije im se sviđalo postavljanje tako niske gornje sigurne granice. Prema londonskom dnevnom listu Guardian,7 američka industrija šećera prijetila je da će «oboriti Svjetsku zdravstvenu organizaciju na koljena« ako ne odbaci te smjernice o dodanom šećeru. Ljudi iz SZO-a opisivali su prijetnju kao «jednaku ucjeni i goru od bilo kojeg pritiska koji je vršila duhanska industrija.«7

Američka je skupina čak javno zaprijetila da će lobirati američki Kongres da smanji svojih 406 milijuna dolara izdvajanja za SZO ukoliko oni ustraju na gornjoj granici od samo 10%! Nakon što je industrija uputila pismo ministru zdravstva i socijalnih službi Tommyu Thompsonu, govorkalo se da je Bushova administracija bila sklo-

K I N E S K A S T U D I J A

na priklonili se industriji šećera. Mene i mnoge druge znanstvenike u to su vrijeme

poticali da kontaktiramo naše zastupnike kako bi se zaustavila ta nečuvena taktika

prijetnji američkih proizvođača šećera. Tako sada imamo dvije različite gornje «sigurne» granice za dodane šećere: granicu od 10% za međunarodnu zajednicu i granicu od 25% za SAD. Čemu takva ogromna razlika? Je li industrija šećera uspjela kontrolirati izvještaj američkog FNB-a, ali nije uspjela s izvještajem SZO-a i FAO-a? Što nam to govori o znanstvenicima FNB-a koji su odredili i nove preporuke za bjelančevine? Te drastično različite procjene nisu stvar znanstvene interpretacije. Tu se ne radi o ničem dingom nego o goloj političkoj snazi. Profesor James i njegovi kolege iz SZO-a izdržali su pritisak; čini se da je FNB-ova grupa popustila. Američki odbor dobio je sredstva od kompanije M&M Mars

koja proizvodi čokoladice i konzorcija proizvođača bezalkoholnih pića. Je li moguće da je američka grupa osjećala obvezu prema tim kompanijama koje koriste šećer? Inače, industrija šećera se, u svojoj borbi protiv zaključaka SZO-a, uvelike oslanjala7

na FNB-OV izvještaj s granicom od 25%. Drugim riječima, FNB-ov odbor izradio je prijateljsku preporuku za industriju šećera koja je zatim iskoristila te rezultate kao podršku za svoje tvrdnje protiv izvještaja SZO-a.

UTJECAJ INDUSTRIJE

Ova rasprava još uvijek nije dala odgovor na pitanje na koji način industrija vrši tako izvanredan utjecaj. Uglavnom, industrija uzima za savjetnike nekolicinu u javnosti istaknutih akademskih ličnosti koje zatim dobivaju vodeća mjesta u kreiranju poli­tike izvan akademskih krugova. Međutim, ti savjetnici industrije i dalje nose svoje akademske kape. Organiziraju simpozije i radionice, pišu naručene recenzije, vode stručne skupine za politiku i/ili postaju dužnosnici ključnih stručnih društava. Gravi-tiraju prema vodećim položajima u znanstvenim organizacijama koje imaju značajan utjecaj na politiku i publicitet.

Došavši na takve položaje, ti ljudi dobiju priliku sastaviti timove po vlastitoj volji,

birajući članove odbora, govornike na simpozijima, članove uprave, itd. Najkorisniji

ljudi su im ili kolege sa sličnim predrasudama i/ili kolege koji nisu svjesni tko «vodi

igru». To se zove »namještanje karata« i doista funkcionira. U slučaju FNB-a, njegov odbor organiziran je pod predsjedanjem jednog profesora koji je imao jake osobne veze s mljekarskom industrijom. On je pomogao u odabiru «pravih» ljudi kao i u organiziranju rasprave o izvještaju, najvažnijim ulogama koje je itko mogao odigrati. Je li iznenađujuće s t o j e mljekarska industrija, koja je sigurno oduševljena zaključcima odbora, također pomogla u financiranju izvještaja? Možda ćele se iznenaditi kada saznate da akademski znanstvenici mogu primati oso-

V L A D A : S L U Z I L I N A R O D U ?

bne kompenzacije od industrije dok se istovremeno bave aktivnostima od velikog javnog interesa koje financira vlada. Ironično je što mogu čak biti produžena ruka istih vladinih tijela kojima su odavno zabranjena takva povezivanja s korporacijama. To je ogromna rupa u zakonu koja dopušta sukob interesa i industrijama omogućava da svoj utjecaj vrše preko akademske zajednice. U praksi, čitav sustav zapravo je pod kontrolom industrije. Vlada i akademske zajednice, igrajući svoje uloge, većinom se ponašaju onako kako se od njih očekuje.

Pored kompanije M&M Mars, medu korporacijskim sponzorima FNB-ovog izvještaja također su bile velike prehrambene i farmaceutske kompanije koje bi imale koristi od višeg preporučenog unosa bjelančevina i šećera.-' Institut Dannon, vodeći mljekarski konzorcij koji promiče vlastitu vrstu informacija o prehrani te Međunarodni institut za znanosti o životu (ILSI), koji je paravanska grupa za oko pedeset kompanija proi­zvođača hrane, dodataka prehrani i lijekova, također su dali svoj prilog financiranju FNB-ovog izvještaja. Korporacijski članovi uključuju Coca-Colu, Taco Bell, Burger

King, Nestle, Pfizer i Roche Vitamins.'' Neke farmaceutske kompanije sponzorirale su izvještaj izravno, pored njihove potpore preko Međunarodnog instituta za znanosti

0 životu. Ne sjećam se da su privatne korporacije pružile financijsku podršku NAS-ovom stručnom odboru u kojem sam radio.

Čini se da toj priči nema kraja. Predsjednik FNB-a bio je važan savjetnik nekoliko velikih kompanija povezanih s mliječnim proizvodima (npr. Nacionalnog mljekar­skog vijeća, Mead Johnson Nutritionalsa, koji je velik prodavač mliječnih proizvo­da, kompanije Nestle" i podružnice Dannon yogurt).1" Istovremeno je bio predsjednik Odbora za prehrambene smjernice koja objavljuje prehrambenu piramidu i oblikuje nacionalnu prehrambenu politiku koji utječe na Nacionalni program školskog ručka

1 školskog doručka, Program markka za hranu i Program za dopunsku prehranu žena, dojenčadi i djece ( W I C ) . 1 1 0 Kao predsjednika ovog posljednjeg odbora, njegove osobne financijske veze s industrijom hrane nisu bile objavljene javnosti kao što su prema saveznom zakonu trebale biti." Na kraju je bio potreban sudski nalog, koji je zatražio Liječnički odbor za odgovornu medicinu,12 da se njega i njegove kolege natjera da razotkriju svoje odnose s industrijom hrane, lako su predsjednikove veze s industrijom bile jače, dokazano je da je šest od jedanaest članova odbora imalo veze

s mljekarskom industrijom.1011

U čitav sustav pripreme informacija o prehrani za javnost, kao što sam prvi put vidio u Odboru za informiranje javnosti o prehrani kojim sam nekada predsjedao (po­gledati jedanaesto poglavlje), prodrli su i kooptirali ga industrijski izvori koji imaju interesa i sredstava da to učine. Oni režiraju predstavu. Kupe nekoliko koristoljubivih profesora koji su došli na važne položaje i koji imaju znatan utjecaj, kako unutar aka­demske zajednice tako i u vladi.

303

K I N E S K A S T U D I J A

Čini se zanimljivim da iako vladinim znanstvenicima nije dopušteno da primaju oso­

bne kompenzacije od privatnog sektora, njihovim kolegama iz akademske zajednice

dopušteno primali sve kojih se mogu dokopati. Zauzvrat, te neodlučne osobe zatim

vode igru u suradnji s njihovim pandanima u vladi. Međutim, ne bi bilo rješenje

zabraniti akademskim krugovima da obavljaju savjetovanja za korporacije. To bi ih

samo gurnulo u ilegalnost. Umjesto toga, situacija bi se najbolje riješila javnim ra­

zotkrivanjem veza koje određene osobe imaju s industrijom. Svi trebaju znati pune

razmjere veze svakog profesora s privatnim sektorom. Razotkrivanje i potpuna tran-

sparentnost u svačijem su interesu. Te veze nisu nešto radi čijeg bismo razotkrivanja

trebah ići na sud.

VIŠEGODIŠNJE UNAZAĐIVANJE

Ako mislite da je laj izvještaj Odbora za prehranu samo vijest od pet sekundi koja će

zatim završiti pohranjena u nekom prašnjavom, starom kabinetu negdje u Washing-

tonu, uvjeravam vas da zaključci tog odbora izravno utječu na desetke milijuna ljudi.

Prema sažetku samog izvještaja,11 preporučene razine unosa hranjivih tvari koje je

utvrdio ovaj panel su

osnova za označavanje hranjivih tvari na proizvodima, za prehrambenu piramidu

i druge programe obrazovanja o prehrani... [One se] koriste za utvrđivanje vrsta i

količina namirnica:

• koje pruža WIC (Program za dopunsku prehranu žena, dojenčadi i djece) i Progra­

mi prehrane djece kao što su Školski ručak

• koje se poslužuju u bolnicama i staračkim domovima pokrivene Medicareom

• koje se nalaze u namirnicama koje treba obogatiti određenim hranjivim tvarima

• koje se koriste u brojnim drugim važnim saveznim i državnim programima i akti­

vnostima [kao što je utvrđivanje referentnih vrijednosti koje se koriste u označavanju

hrane]1 3

Program Školski ručak svakodnevno hrani 28 milijuna djece. Uz službeno preporu­

čene prehrambene obrasce kao što su ovi, slobodni smo gurati koje god poljoprivre­

dne proizvode želimo u gladna usta djece koja već pate od neviđenih razina pretilosti

i dijabetesa. Usput, FNB-ov izvještaj uključuje jednu posebnu iznimku za djecu: kaže

da ona mogu konzumirati do 40% kalorija u obliku masti, za razliku od nas ostalih

koji možemo konzumirati do 35%, pritom minimizirajući rizik od kroničnih bolesti.

Program za žene, dojenčad i djecu utječe na prehranu još 7 milijuna Amerikanaca, a

Medicareov bolnički program svake godine hrani milijune ljudi. Slobodno se može

V L A D A : S L U Z I L I N A R O D U ?

reći da hrana koju nude ti vladini programi svaki mjesec izravno hrani barem 35

m i 1 ij u n a A m er i ka n aca.

Za ljude koje vlada ne hrani izravno ove informacije o prehrani i dalje imaju važne

posljedice. Od rujna 2002. naovamo programi obrazovanja o prehrani širom zemlje

usvojili su ove nove smjernice. To uključuje obrazovanje u osnovnim školama, sve­

učilištima, programe za medicinske radnike i druge programe za javnost. Te će pro­

mjene također utjecati na deklaracije na hrani, kao i na informacije o prehrani koje

prodiru u naše živote putem reklama.

Gotovo svi sveobuhvatni učinci tog FNB-ovog izvještaja iz 2002. bit će vrlo štetni. U

školi će našoj djeci moći davati više masti, više mesa, više mlijeka, više životinjskih

bjelančevina i više šećera. Također će ih učiti daje ta hrana u skladu sa zdravljem. Po­

sljedice toga su ozbiljne, jer će cijela generacija ići putem pretilosti, dijabetesa i dru­

gih kroničnih bolesti, cijelo vrijeme vjerujući da rade pravu stvar. Za to vrijeme naša

vlada i njeni akademski podmitljivci mogu slobodno zatrpavati najpotrebitije među

nama (npr. sudionike programa Žene, dojenčad i djeca) još većim količinama mesa,

masti, životinjskih bjelančevina i šećera. Smatram to neodgovornim i bezosjećajnim

nemarom prema američkim građanima. Naravno, te žene i djeca nisu u mogućnosti

plaćati istraživanja, donirati političare, profesorima pružati posebne usluge ili finan­

cirati vladine odbore! Svi drugi koji će htjeti saznati nešto o prehrani, svaki put kada

odu kod dijetetičara, svaki put kada posjete svog liječnika, svaki put kada posjete

nutricionista i kada odu u lokalni dom zdravlja, možda će čuti da je prehrana bogata

mastima, životinjskim bjelančevinama, mesom i mliječnim proizvodima zdrava i da

se ne trebaju brinuti da jedu previše slatkiša. Na posterima koji ukrašavaju oglasne

ploče javnih institucija sada će se također nalazili te nove vladine smjernice.

Ukratko, taj FNB-ov izvještaj za 2002. koji predstavlja najneodređeni)u, najregresi-

vniju izjavu o prehrambenoj politici koju sam ikada vidio, neizravno će ili izravno

izazivati bolesti među Amerikancima u predstojećim godinama. Dok sam bio član

nekoliko stručnih odbora za prehranu i zdravstvenu politiku kroz razdoblje od dva­

deset godina smatrao sam da su ti odbori predani promicanju zdravlja potrošača.

Više ne vjerujem u to.

NEFINANCIRANA PREHRANA

Vlada ne samo što ne zagovara zdravlje kroz svoje preporuke i izvještaje, nego i trati

priliku za poticanje javnog zdravlja kroz znanstvena istraživanja. Američki Nacio­

nalni instituti za zdravlje (NIH) odgovorni su za financiranje barem 80-90% svih

biomedicinskih i nutricionističkih istraživanja koja se objavljuju u znanstvenoj li­

teraturi. Kako bi obuhvatio različite zdravstvene teme, NIH se sastoji od dvadeset

K I N E S K A S T U D I J A

i sedam odvojenih instituta i centara, uključujući dva najveća: Nacionalni institut

za rak (NCI) i Nacionalni institut za srce, pluća i krv.14 S predloženim budžetom za

2005. od gotovo 29 milijardi dolara,15 NIH je centar vladinih divovskih medicinskih

istraživačkih napora.

Međutim, s istraživanjem prehrane nešto nije u redu. Nijedan od tih dvadeset i sedam

NIH-ovih instituta i centara nije posvećen prehrani, usprkos središnjoj ulozi prehra­

ne u zdravlju, i usprkos zanimanju javnosti za tu temu. Jedan od argumenata protiv

zasebnog instituta za zdravlje je taj da se postojeći instituti već bave prehranom. Ali

to se ne događa. Slika 16.3 pokazuje prioritete financiranja raznih zdravstvenih pita­

nja u NIH-u.1 6

Od 28 milijardi dolara NIH-ovog predloženog budžeta za 2004. samo je oko 3,6%

namijenjeno projektima koji su na neki način povezani s prehranom1', a 24% proje­

ktima koji su povezani s prevencijom. To možda ne zvuči previše loše. Ali spomenute

su brojke vrlo varljive.

Većina budžeta za prevenciju i prehranu nema apsolutno nikakve veze s prevenci­

jom i prehranom, kao što sam objasnio u ovoj knjizi.

V L A D A : S L U Z I L I N A R O D U /

Nećemo čuti za uzbudljiva istraživanja o prehrambenim obrascima, niti će biti ozbilj­nih napora da se javnosti prenese kako prehrana utječe na zdravlje. Umjesto toga, budžeti za prevenciju i prehranu namijenjeni su razvoju lijekova i dodataka prehra­ni. Prije nekoliko godina direktor NCI-ja, najstarijeg NIH-ovog instituta, opisao je prevenciju kao «napore da se izravno spriječi i/ili obuzda maligna preobrazba, da se identificiraju, karakteriziraju i manipuliraju faktori koji bi mogli biti djelotvorni u postizanju tog obuzdavanja, i pokušaji promicanja preventivnih mjera.«1H Ta tako­zvana prevencija svodi se na manipuliranje izoliranim kemijskim spojevima. «Identi-ficiranje, karakteriziranje i manipuliranje faktora» je ne baš tajna šifra za istraživanje lijekova.

Gledano iz druge perspektive, NIH-ov NCI je u 1999. imao budžet od 2,93 milijarde dolera.19 U «velikom« prehrambenom programu «5 komada dnevno« trošio je 50-0.000 do milijun dolara dnevno na obrazovanje javnosti o potrebi konzumiranja pet ili više porcija voća i povrća dnevno.18 To je tek tristoti dio od jedan posto (0,0256%) njihovog budžeta. To je 2,56 dolara na svakih 10.000 dolara! Ako to zovu velikom kampanjom, žalim njihove manje kampanje.

NCI također financira nekoliko višegodišnjih velikih studija, uključujući Studiju zdravlja medicinskih sestara na Harvardu (o kojoj je bilo govora u dvanaestom po­glavlju) i Inicijativu za zdravlje žena, koja je pretežno posvećena testiranju hormon­ske nadomjesne terapije, uzimanja dodatnog vitamina D i kalcija, i učinaka prehrane umjereno siromašne mastima na prevenciju raka dojke i kolona. Te rijetke studije povezane s prehranom, nažalost imaju iste eksperimentalne manjkavosti koje sam opisao u četrnaestom poglavlju. Te su studije gotovo uvijek uređene tako da prouča­vaju jednu po jednu hranjivu tvar, na pokusnoj populaciji koja ujednačeno konzumi­ra visokorizičnu prehranu bogatu životinjskim namirnicama. Studije su to koje imaju vrlo velike izglede da stvore neke vrlo skupe konfuzije koje nam uopće ne trebaju. Ako se toliko malo od našeg poreznog novca koristi za financiranje istraživanja pre­hrane, što se u tom slučaju financira? Gotovo sve milijarde dolara novca poreznih ob­veznika koje NIH svake godine potroši odlaze na razvoj lijekova, dodataka prehrani i mehaničkih uređaja. U biti, golema većina biomedicinskih istraživanja koje vi i ja plaćamo su temeljna istraživanja za otkrivanje proizvoda koje farmaceutska industri­ja može razviti i izbaciti na tržište. Godine 2000. dr. Marcia Angell, bivša urednica časopisa New England Journal of Medicine, lijepo je to sažela napisavši:20

...farmaceutska industrija uživa izvanredne vladine protekcije i potpore. Velik dio ranih temeljnih istraživanja koja mogu dovesti do razvoja lijeka financiraju Nacionalni instituti za zdravlje (naveden izvor). Obično se tek kasnije, kada se istraživanja u praksi pokažu perspektivnima, uključe farmaceutske kompanije.

K I N E S K A S T U D I J A

Industrija također uživa velike porezne povlastice. Ne samo što može odbiti od poreza svoje troškove istraživanja i razvoja, nego to vrijedi i za njihove ogro­mne marketinške troškove. Prosječna stopa poreza velikih američkih industri­ja između 1993. i 1996. iznosila je 27,3% prihoda. U istom razdoblju farma­ceutska industrija je navodno oporezovana stopom od samo 16,2% (naveden izvor). Što je najvažnije, farmaceutskim kompanijama vlada je odobrila seda­mnaestogodišnji monopol na njihove nove proizvode - to jest, zaštitu patenta. Nakon što se lijek patentira nitko drugi ne smije ga prodavati, a farmaceutska je kompanija slobodna naplaćivati koliko god tržište može podnijeti.20

Naši porezni dolari koriste se za povećanje profitabilnosti farmaceutske industrije. Netko bi mogao reći da je to opravdano dobitkom na području javnog zdravlja, ali alarmantna je činjenica da ta beskrajna istraživanja lijekova, gena, uređaja i tehno­logija nikada neće izliječiti naše kronične bolesti. Kronične bolesti od kojih bolujemo uglavnom su rezultat beskrajno kompleksnih napada na naša tijela koji su posljedica prehrane lošom hranom. Niti jedna kemijska intervencija neće se moći mjeriti sa snagom konzumiranja najzdravije hrane. Osim toga, izolirani spojevi u obliku lijeka mogu biti vrlo opasni. I sam Nacionalni institut za rak iznosi: «Jasno je da će većina naših trenutnih tretmana u određenoj mjeri izazvati štetne nuspojave.»21 U prehra­ni zdravom hranom nema opasnosti, a ima daleko više koristi, uključujući goleme uštede, kako unaprijed u prevenciji tako i kada dođe do liječenja bolesti. Zašto, dakle, naša vlada ignorira brojna znanstvena istraživanja koja daju prednost prehrambe­nom pristupu u odnosu na mahom nedjelotvorne, potencijalno opasne intervencije lijekovima i uređajima?

OSOBNE PRIČE

U pogledu politike javne prehrane za kraj bih želio iznijeti jednu kratku priču koja mnogo govori o vladinim prioritetima. Antonia Demas (danas dr. Antonia Demas), moja bivša poslijediplomska studentica s Cornelia, u svom je doktorskom istraživa­nju s područja obrazovanja predavala o zdravoj hrani22 djeci u osnovnoj školi, nakon čega je integrirala ta zdrava jela u program školskog ručka. Prije nego je počela stu­dirati sedamnaest je godina radila taj posao kao majka volonterka u školama koju su pohađala njezina djeca. Bio sam njezin savjetnik za područje nutricionizma u nje­nom dizertacijskom istraživanju.

Američko Ministarstvo poljoprivrede u sklopu programa školskog ručka osigurava obroke za 28 milijuna djece, pri čemu se uvelike oslanja na popis namirnica za koje vlada pruža potporu. Taj vladin program u ovom trenutku koristi pretežno proizvode

V L A D A : S L U Ž I L I N A R O D U ?

životinjskog podrijetla i čak zahtijeva da škole koje sudjeluju imaju u ponudi kravlje mlijeko. Na lokalnoj razini to obično znači daje konzumacija mlijeka obavezna. Inovativno istraživanje dr. Demas o programu školskog ručka postiglo je velik uspjeh: djeca su obožavala način učenja i bila uzbuđena što će jesti zdravu hranu dok su sta­jala u redu za ručak. Djeca su zatim uvjerila svoje roditelje da kod kuće jedu zdravu hranu. Program dr. Demas dobio je nacionalne nagrade za «najkreativniju primjenu prehrambenih smjernica« i «izvrsnost u obrazovanju o prehrani«. Program se po­kazao zanimljivim za preko 300 programa školskog ručka i rehabilitacije ponašanja širom SAD-a, uključujući škole raštrkane po međusobno udaljenim područjima kao što su Havaji, Florida, Indiana, Nova Engleska, Kalifornija i Novi Meksiko. U sklopu tih napora dr. Demas je organizirala neprofitnu zakladu (Institut za istraživanje hra­ne, Trumansburg, New York) i napisala nastavni program («Hrana je osnovna«). I, slijedi iznenađenje: program dr. Demas u potpunosti se sastoji od biljnih namirnica. Imao sam priliku otići u Washington i razgovarati s dr. Eileen Kennedy koja je u to vrijeme bila direktorica Centra za prehrambenu politiku i promicanje Ministarstva poljoprivrede. Dr. Kennedy je bila intenzivno uključena i u Program školskog ručka i u Odbor za prehrambene smjernice, na kojem je otkriveno daje imala veze s mljekar­skom industrijom. Danas je zamjenica doministra za Odjel za istraživanje, obrazova­nje i ekonomiju američkog Ministarstva poljoprivrede. Tema našeg razgovora bio je inovativni program školskog ručka dr. Demas te pozornost javnosti koju je privukao. Na kraju te rasprave rekao sam joj: «Znate, taj program se u potpunosti sastoji od biljnih namirnica.« Ona me pogledala, zamahala prstom kao da sam zločesti dečko i odvratila: «Ne možemo to dopustiti.»

Došao sam do zaključka da kad se radi o zdravlju vlada ne služi ljudima, služi pre­hrambenoj i farmaceutskoj industriji na štetu naroda. To je sustavni problem u kojem industrija, akademski krugovi i vlada zajedno određuju zdravstveno stanje ove ze­mlje. Industrija osigurava sredstva za izvještaje o javnom zdravlju, a akademski vođe povezani s industrijom igraju ključne uloge u njihovoj izradi. Ljudi iz vlade odlaze na položaje u industriji i obrnuto, a vladina sredstva namijenjena istraživanju troše se na razvoj lijekova i uređaja umjesto na zdravu prehranu. To je sustav koji su izgradili ljudi koji igraju svoje izolirane uloge, često nesvjesni najviših donositelja odluka i nji­hovih skrivenih motivacija. Sustav rasipa novac poreznih obveznika i nanosi veliku štetu našem zdravlju.

17 Medicinska industrija: čije zdravlje oni štite ?

K A D A S T E ZADNJI P U T otišli k liječniku a da vam je on preporučio što da jedete, a

što da ne jedete? Vjerojatno nikada to niste doživjeli. Ali ogromna većina Ame­

rikanaca postat će žrtve neke od kroničnih bolesti obilja o kojima smo govorili u

drugom dijelu knjige, a kao što ste vidjeli, mnogo je objavljenih istraživanja koja

navode na zaključak da su te bolesti rezultat loše prehrane, a ne loših gena ili loše

sreće. Zašto, dakle, medicinski sustav prehranu ne shvaća ozbiljno?

Četiri riječi: novac, ego, moć i kontrola. Iako nije pošteno generalizirati o pojedi­

nim liječnicima, slobodno se može reći da nas je sustav u kojem rade, sustav koji

je trenutno odgovoran za promicanje zdravlja Amerikanaca, iznevjerio. Nitko to

ne zna bolje od malobrojne manjine liječnika koji liječe svoje pacijente iz nutri­

cionističke perspektive. Dvojica najistaknutijih liječnika u toj manjini provela

su godine i godine naglašavajući vezu prehrane i zdravlja, i u javnosti unutar

njihove struke i privatno sa svojim pacijentima. Ostvarili su izvanredne, impre­

sivne rezultate u zaštiti zdravlja svojih pacijenata. Ta dva liječnika su Caldwell

B. Esselstyn mladi, o čijem sam radu govorio u petom poglavlju, i internist John

McDougall. Moj sin Tom i ja nedavno smo se našli s tim ljudima i raspravljali o

njihovim iskustvima u zalaganju za prehranu cjelovitim biljnim namirnicama u

medicinskoj struci.

M N t b K A b l U U I J A

DR. PROKULICA

Davno prije nego što je formirana naša država, nizozemski pioniri naselili su se u dolini rijeke Hudson sjeverno od grada New Yorka. Jedna od tih naseljeničkih obitelji bili su Esselstyni. Započeli su obrađivati jednu parcelu 1675. godine. Devet generacija kasnije ta farma i dalje pripada obitelji Esselstyn. Dr. Esselstyn i njegova supruga Ann posjeduju farmu od nekoliko jutara zemlje u dolini rijeke Hudson, tek nešto više od dva sata vožnje na sjever od grada New Yorka. Ljeto 2003. proveli su na selu, radeći na farmi, održavajući vrt, ugošćujući svoju djecu i unuke i uživajući u opuštenijem životu od onoga na koji su bili navikli u Clevelandu u Ohiju.

Ess i Ann imaju skromnu kuću: veliku, pravokutnu, preuređenu skladišnu zgradu. Njezina jednostavnost u neskladu je s činjenicom da je to jedna od najstarijih obi­teljskih farmi u Americi. Kad se pažljivije pogleda postaje jasno da u tom mjestu ima nešto neobično. Na zidu visi uokviren certifikat države New York kojim je obitelji Esselstyn priznata njihova obiteljska farma, farma koja je sada u petom stoljeću svog postojanja. U blizini na zidu visi jedno veslo. To je veslo koje je Ess koristio 1955. kao veslač na Yaleu, kada je Yale pobijedio Harvard za pet sekundi. Ess objašnjava da ima još tri vesla: dva iz pobjeda nad Harvardom iz drugih godina te još jedno kojim je 1956. osvojio zlatnu medalju na Olimpijadi s Yaleovom posadom. Na donjem katu nalazi se izuzetno stara fotografija Essovog šukundjeda na farmi. Iza ugla je impresivna shema u muzejskom stilu obiteljskog stabla Esselstynovih, a na drugom kraju hodnika nalazi se velika crno-bijela fotografija Essovog oca kako stoji pred mikrofonom, razmjenjujući komentare s Johnom F. Kennedyem za vrijeme govora u Bijeloj kući. Usprkos njegovom skromnom izgledu posve je jasno da je to mjesto sa slavnom poviješću.

Poslije obilaska farme na traktoru sjeli smo s Essom i upitali ga o njegovoj prošlosti. Nakon što je diplomirao na Yaleu, specijalizaciju za kirurga završio je na Cleveland­skoj klinici i u bolnici St. George u Londonu. Rado se sjeća nekih od svojih najutje­cajnijih mentora: dr. Georgea Crilea ml., dr. Turnbulla i dr. Brooka. Dr. Crile, velikan s Clevelandske klinike, na kraju je postao Essov tast kada je Ess oženio Ann. Dr. Crile je bio čovjek izvanrednih postignuća i odigrao je hrabru, vodeću ulogu u osporavanju jezive kirurgije zvane «radikalna mastektomija.«1 Dr. Turnbull i dr. Brook također su bili poznati kirurzi. K tome, i Essov otac bio je ugledan liječnik s nacionalnom repu­tacijom. Ali, kao što se Ess sjeća, usprkos tome što su bili «zdravstveni stručnjaci« svu četvoricu «razarale su kardiovaskularne bolesti.« Njegov otac doživio je srčani udar s četrdeset i dvije godine, a dr. Brook s pedeset i dvije godine.

Bili su to ljudi kojima se divio, a kad se radilo o kardiovaskularnim bolestima svi su oni bili bespomoćni. Zatresavši glavom, Ess je rekao: «Ne može se pobjeći od te bole-

M E D I C I N S K A I N D U S T R I J A : Č I J E Z D R A V L J E O N I Š T I T E ?

sti. Ti ljudi, koji su bili geniji u svojim najboljim godinama, jednostavno su uvenuli.»

Nakon što je zastao na trenutak prisjećajući se svog oca, dodao je: «Bilo je to godinu ili dvije prije smrti mog oca. Jednog smo dana samo šetali. On je govorio: 'Morat ćemo pokazati ljudima kako voditi zdraviji život.' Bio je zagrijan za to. Intenzivno ga je zanimala preventivna medicina, ali nije imao nikakve informacije.« Interes njego­vog oca bio je pokretački impuls u Essovom životu.

Slijedeći stope tih ljudi, Ess je s vremenom prikupio izvanredno dojmljiv niz nagra­da i priznanja: Olimpijsku zlatnu medalju iz veslanja; brončanu zvijezdu za vojnu službu u Vijetnamu; bio je predsjednik osoblja, član upravnog vijeća, predsjednik Radne grupe za rak dojke i pročelnik Odjela za kirurgiju štitne i doštitne žlijezde na Clevelandskoj klinici, jednoj od najuglednijih medicinskih institucija u svijetu; predsjednik Američkog udruženja endokrinih kirurga; autor je preko 100 profesio­nalnih znanstvenih članaka i uvršten na popis najboljih liječnika u Americi 1994-95. 2

Prisjeća se: «kroz razdoblje od deset do petnaest godina na odjelu za opću kirurgiju zarađivao sam više od svih. Kao zet dr. Crilea panično sam se bojao da se ne trudim dovoljno. Dolazio bih kući tek kasno noću, ali imao sam siguran položaj.« Kad je ta­dašnjem predsjedniku Američkog udruženja liječnika bila potrebna operacija štitne žlijezde tražio je da ga operira Ess.

Ali usprkos svim počastima, titulama i nagradama nešto nije bilo kako treba. Essovi

pacijenti prečesto ne bi ozdravili, čak ni kad bi napravio sve stoje u njegovoj moči. Kako je Ess to opisao, progonio ga je «taj osjećaj koji me počinjao stvarno smetati. Stalno sam pratio kakvo je stanje pacijenata nakon tih operacija.« Pomalo ogorčeno rekao je: «Kolika je stopa preživljavanja za rak debelog crijeva? Nije baš sjajna!« Ispričao je o operaciji raka kolona na jednom od njegovih najboljih prijatelja. Tijekom opera­cije vidjeli su da se rak bio proširio po crijevima. Ess je, stišavši glas prisjećajući se toga, rekao: «Kada interveniramo već je prekasno.« Razmišljajući o svim operacijama dojke koje je obavio, lumpektomijama i mastektomijama, izrazio je odbojnost prema ideji da «nekoga unakazite ukoliko znate da niste poboljšali njegove izglede za opo­ravak.«

Počeo je preispitivati svoju savjest. «Što će pisati na mom nadgrobnom spomeniku? Pet tisuća mastektomija! Unakazio si više žena od bilo koga drugog u Ohiju!« Odba-civši sarkazam, iskreno je rekao: «Smatram da svatko želi napustiti Planet vjerujući daje možda... možda malo bio od pomoći.«

Dr. Esselstyn je počeo proučavati literaturu o bolestima koje je često tretirao. Pro­čitao je neke od popularnih radova dr. Johna McDougalla koji je upravo bio napi­sao uspješnu knjigu o prehrani i zdravlju pod naslovom McDougallov plan} Čitao je znanstvenu literaturu koja je uspoređivala međunarodne stope bolesti i načine živo­ta, kao i studiju jednog patologa sa Sveučilišta u Chicagu koja je pokazala da prehrana

K I N E S K A S T U D I J A

siromašna mastima i kolesterolom kojom su hranjeni nehumani primati može liječiti aterosklerozu. Došao je cio zaključka da su bolesti koje učestalo muče njegove paci­jente rezultat prehrane bogate mesom, mašću i visoko rafiniranim namirnicama. Kao što sam opisao u petom poglavlju, došao je na ideju da pacijente sa srčanim bolestima tretira biljnom prehranom siromašnom mastima te je 1985. otišao kod ra­vnateljice Clevelandske klinike radi razgovora o svojoj studiji. Ona mu je odgovorila da nitko nikada nije dokazao da se srčane bolesti kod ljudi mogu izliječiti prehranom. Ipak, Ess je znao da je na pravom tragu i u tišini provodio svoju studiju nekoliko idućih godina. Studija koju je objavio, o osamnaest pacijenata sa srčanom bolesti, pokazala je najdramatičnije izlječenje srčanih bolesti u povijesti medicine, ostvareno jednostavnom primjenom biljne prehrane siromašne mastima i minimalnim količi­nama lijekova za snižavanje kolesterola.

Esselstyn je postao veliki pobornik tretiranja bolesti prehranom, a ima i podatke ko­jima može dokazati svoje teorije. No nije mu bilo lako. Umjesto da mu izraze pri­znanje, pojedinci iz medicinskog establišmenta više bi voljeli da nestane. Negdje u tom prijelazu iz vrhunskog, kako se sam opisao, «macho, tvrdokornog kirurga» u zagovornika prehrane, iza njegovih leda prozvali su ga dr. Prokulica.

ZASTRAŠUJUĆ ZADATAK

U ovoj je priči zanimljivo to što se čovjek koji je dosegnuo sam vrh vrlo ugledne profesije usudio isprobati nešto drukčije, uspio u tome, da bi se ubrzo našao izvan establišmenta. Ugrozio je status quo svojim izbjegavanjem standardnih tretmana. Neki od Essovih kolega omalovažavaju njegov tretman kao «preekstreman». Neki li­ječnici odbacuju ga govoreći: «Mislim da su istraživanja na tom polju prilično slaba», što je apsurdan komentar s obzirom na širinu i opseg međunarodnih studija, studija na životinjama i intervencijskih studija. Neki su liječnici poručili Essu: «Da, da, ali nitko se neće hraniti na taj način. Ne mogu natjerati svoje pacijente ni da prestanu pušiti.» Essov odgovor bio je: «Pa, zapravo niste obučeni za to. Za to je potrebno jednako stručnog znanja kao za Ugradnju premosnice. Meni su potrebna tri sata za savjetovanje pacijenta«, da i ne spominjem revnost potrebnu za konstantno praće­nje i nadziranje pacijentovog zdravlja. Jedan pacijent rekao je svom kardiologu da želi posjetiti Essa i uključiti se u prehrambeni program kako bi izliječio svoju srčanu bolest. Kardiolog je odgovorio: «Sad me poslušajte. Ne postoji način da se izliječi ta bolest.« Pomislili biste da će liječnici biti ponešto ushićeniji zbog mogućnosti izlječe­nja svojih pacijenata!

Razgovarajući o liječnicima i njihovoj nesklonosti prihvaćanju prehrane cjelovitim biljnim namirnicama, Ess kaže: «Ne možete biti frustrirani. To nisu zli ljudi. Ima

M E D I C I N S K A I N D U S T R I J A : Č I J E Z D R A V L J E O N I Š T I T E ?

šezdeset kardiologa [na Clevelanđskoj klinici] od kojih mnogi potajno vjeruju u ono što radim, ali se pomalo boje zbog strukture moći.«

Međutim, Ess nije mogao izbjeći svoj dio frustracije. Na početku, kad je prvi put predložio tretiranje srčanih bolesti prehranom, njegovi su kolege tu ideju primili s oprezom. Ess je smatrao da je njihov stav rezultat činjenice da znanstvena istraži­vanja koja pokazuju djelotvornost prehrambenih intervencija na srčane bolesti kod ljudi još nisu bila dovoljno uvjerljiva. Ali kasnije su objavljeni znanstveni rezultati

0 neviđenim uspjesima, uključujući Esselstynov. Podaci su bili čvrsti, konzistentni i opsežni, a Ess je ipak nailazio na otpor:

imate kardiologa koji je naučio sve o beta blokatorima, učio je o antagonistima kalcija, učio je kako dovesti kateter u vaše srce i napuhali balone ili tretirati ga laserom ili stentom bez da vas ubije i vrlo je sofisticiran. I tu su sve sestre, i tu su izvrsni uspjesi, i tu je drama. Hoću reći, to je kao, moj Bože, doktoru glava raste kao balon. Ego tih ljudi je enorman. A onda netko dode i kaže: «Znate, mislim đa to možemo liječiti prokulicom i brokulom.« Odgovor tog liječnika je: «ŠTO? Učio sam sve te gluposti, zarađujem čitavo bogatstvo, a vi mi sve to želite oduzeti?«

1 onda ta osoba dođe i doista izliječi pacijente prokulicom i brokulom, kao što je učinio Esselstyn, i postigne bolje rezultate od bilo koje druge poznate procedure ili lijeka, iznenada ste objavili da nešto djeluje, bez ikakve sumnje, bolje od 99% onoga što radi struka. Ukratko iznoseći svoj stav, Ess kaže:

Kardiolozi bi trebali biti stručnjaci za bolesti srca, pa ipak nemaju stručnih znanja o liječenju srčanih bolesti, a kad ih pogodi ta spoznaja mogu postati krajnje uvrijeđeni. Mogu tretirati simptome, mogu se pobrinuti za aritmije, mogu vam napraviti intervencije, ali ne znaju kako liječiti bolest, a to je pre­hrambeni tretman... Zamislite đa dijetetičar obučava kardiokirurga!

Esselstyn je otkrio da ukoliko samo izrazite mišljenje da pacijenti mogu imati kon­trolu nad svojim zdravljem, mnogi to shvaćaju kao prijetnju. Na kraju krajeva, ti su stručnjaci školovani da budu izvor zdravlja i izlječenja. «Intelektualno je velik izazov pomisliti da pacijent to može činiti žustrije, brže, sigurnije, i daje to nešto što će tra­jati.« Uz sve liječničke uređaje, tehnologiju, obuku i znanje ništa nije djelotvornije od usmjeravanja pacijenta prema pravim izborima u pogledu načina života. Ess međutim odmah ističe da liječnici nisu zlonamjerni ljudi upleteni u zavjeru:

K I N E S K A S T U D I J A

Jedina osoba koja voli promjene je novorođenče, i to je prirodno, to je ljudska

priroda. Kamo god krenuli, 99% ljudi hrani se nepravilno. Brojke su protiv vas,

a onima koji ulaze u tih 9 9 % teško je pogledati vas koji se ubrajate u 1% i reći:

«Da, on je u pravu, mi smo svi u krivu.»

Još jedna prepreka: nedovoljno znanje o prehrani medu liječnicima. Ess je imao broj­

ne kontakte s neupućenim liječnicima, i njegov je dojam daje to «apsolutno zastrašu­

juće, taj nedostatak znanja medu liječnicima o činjenici da se bolesti mogu izliječiti.

Zapitate se - kakvu literaturu čitaju ti ljudi?»

Znanje liječnika često uključuje samo standardne tretmane: pilule i procedure. «Što

medicina dvadesetog stoljeća ima za ponuditi? Imamo pilule i imamo procedure. Zar

ne?» Esselstyn se nagnuo naprijed i uz blagi smiješak, kao da se sprema reći da je car

gol, rekao: «Ali tko ikada kaže 'Možda bismo trebali zaustaviti bolest'?» Prema isku­

stvu dr. Esselstyna, zaustavljanje bolesti ne zauzima važno mjesto u statusu quo.

NEDOSTATAK OBUKE

Medicinski status quo uvelike se oslanja na lijekove i kirurgiju, isključujući prehranu

i način života. Liječnici nemaju doslovno nikakvo obrazovanje o prehrani i njezinom

utjecaju na zdravlje. Nacionalno vijeće za istraživanja Sjedinjenih Država 1985. fi­

nanciralo je izvještaj stručnog odbora koji je istražio količinu i kvalitetu obrazovanja

o prehrani na američkim medicinskim fakultetima.4 Rezultati Odbora bili su jasni:

«Ođbor je zaključio da su programi obrazovanja o prehrani na medicinskim fakulte­

tima SAD-a uglavnom nedovoljni za ispunjavanje sadašnjih i budućih zahtjeva me­

dicinske struke.«' Ali ti rezultati nisu bili ništa novo. Odbor je istaknuo da je 1961.

«Vijeće za prehranu Američkog udruženja liječnika izvijestilo da prehrana na ame­

ričkim medicinskim fakultetima dobiva 'nedovoljno priznanja, podrške i pažnje'«.4,5

Drugim riječima, prije više od četrdeset godina liječnici su sami izjavili daje njihovo

obrazovanje o prehrani nezadovoljavajuće. Ništa se nije promijenilo do 1985. ni do

današnjeg dana: i dalje se pišu članci koji dokumentiraju nedostatak obrazovanja o

prehrani na medicinskim fakultetima."7

Situacija je opasna. Liječničko obrazovanje o prehrani nije samo nedovoljno, ono

praktički ne postoji. Izvještaj Nacionalnog vijeća za istraživanja iz 1985. utvrdio je da

liječnici, u prosjeku, dobiju svega dvadeset i jedan školski sat (oko dva kreditna boda)

obrazovanja o prehrani tijekom četiri godine medicinskog fakulteta.' Većina fakulte­

ta obuhvaćenih istraživanjem zapravo je održavala manje od dvadeset kontaktnih sati

predavanja o prehrani, ili jedan do dva kreditna boda. Za usporedbu, jedan student

nutricionizma na Cornellu dobit će dvadeset i pet do četrdeset kreditnih bodova pre-

MEDICINSKA INUUSIKIJA: CUE ZDKAVLJE ONI S I N E . '

davanja, ili oko 250-500 kontaktnih sati, dok će registrirani dijeteličari imati više od

500 kontaktnih sali.

1 to nije ono najgore. Najveći dio tih predavanja o prehrani održava se na prvoj go­

dini studija, u sklopu drugih kolegija iz znanstvenih osnova. Teme koje se obraduju

na kolegiju iz osnova biokemije mogu uključivati metabolizam hranjivih tvari i/ili

biokemijske reakcije koje uključuju određene vitamine ili minerale. Drugim riječima,

nutricionizam se obično ne predaje u vezi s problemima javnog zdravlja, poput pretilo­

sti, raka, dijabetesa Ud. U vezi s vladinim izvještajem iz 1985. predsjednik Američkog

udruženja studenata medicine, William Kassler, piše:H

Veći dio nutricionizma u formalnom nastavnom programu uključen je u dru­

ge kolegije. Biokemija, fiziologija i farmakologija kolegiji su za koje se najčešće

tvrdi da sadrže neka predavanja o nutricionizmu. Ti kolegiji prečesto tek na­

kratko dotaknu nutricionizam, uz pretežit naglasak na glavnoj disciplini. Lako

je moguće završiti takav kolegij i niti ne primijetiti da je bio obuhvaćen i nutrici­

onizam [moj naglasak]. Nutricionizam koji predaju oni čiji interes i stručnost

leže negdje drugdje jednostavno ne funkcionira.

I to nije najgore! Kad se o prehrani predaje u vezi s problemima javnog zdravlja,

pogodite tko osigurava «obrazovni» materijal? Dannon institut, Nutricionistički

odbor za jaja, Nacionalno stočarsko udruženje, Nacionalno mljekarsko vijeće, Ne­

stle Clinical Nutrition, Wyeth-Ayerst Laboratories, kompanija Bristol-Myers Squibb,

korporacija Baxter Healthcare i drugi udružili su snage i stvorili program Prehrana

u medicini i Inicijativu za nastavni program medicinskog nutricionizma.9 1 0 Mislite

li da će taj all-stars tim proizvođača životinjskih namirnica i farmaceutske industrije

objektivno prosuđivati i promicati optimalnu prehranu, a to je, kako je znanost poka­

zala, prehrana cjelovitim biljnim namirnicama koja smanjuje potrebu za lijekovima?

Ili bi možda mogli pokušati zaštititi mesnu zapadnjačku prehranu kod koje svatko

očekuje da treba popiti pilulu za svaku bolest? Ta organizacija priprema nastavne

programe, uključujući CD-ROM-ove, i besplatno ih dijeli medicinskim fakultetima.

Krajem 2003. 112 medicinskih fakulteta koristilo je taj nastavni program." Prema

njihovoj web-lokaciji, «U planu je razvoj verzija za studente nutricionizma, kontinu­

irano medicinsko usavršavanje i druge zdravstvene radnike.« (http://www.med.unc.

edu./nutr/nim/FAQ.htm#anchorl97343)

Mljekarska industrija također je financirala istraživanja obrazovanja o prehrani na medicinskim fakultetima12, a financirala je i «prestižne» nagrade."1,1 Ti napori po­kazuju da je industrija dobro pripremljena za promicanje svojih financijskih interesa kad god se ukaže prilika.

317

KINESKA STUDIJA

Ne biste, dakle, trebali pretpostavljati da vaš liječnik išta više zna o hrani i njenoj vezi

sa zdravljem od vaših susjeda i kolega s posla, ' lo je situacija u kojoj nutricionistički

neobrazovani liječnici dijabetičarima s prekomjernom težinom propisuju zamjene za

obroke temeljene na mlijeku i šećeru, pacijentima koji pitaju kako da skinu kilograme

savjetuju dijete bogate mastima, a pacijentima s osteoporozom savjetuju da piju više

mlijeka. Štete po zdravlje koje su rezultat liječničkog neznanja šokantne su.

Čini se da ne postoji dovoljno «nutricionistički orijentiranih liječnička kao uzora» u

medicinskom obrazovanju, jedno nedavno istraživanje otkrilo je da je «nedostatak

nutricionistički orijentiranih liječnička kao uzora vjerojatno glavno ograničenje u

predavanju nutricionizma stažistima.«12 Čini mi se da tim medicinskim programima

nedostaje nutricionistički orijentiranih liječnika jednostavno zato što im njihovo za­

pošljavanje nije prioritet. Nitko to ne zna bolje od dr. Johna McDougalla.

IZAZOV DR. MCDOUGALLA

Dr. John McDougall zalaže se za pristup zdravlju kroz cjelovite biljne namirnice

dulje od bilo kojeg liječnika za kojeg znam. Napisao je deset knjiga, uključujući

neke koje su prodane u preko pola milijuna primjeraka po naslovu. Njegovo je

znanje o prehrani i zdravlju fenomenalno, sveobuhvatnije od znanja bilo kojeg li­

ječnika kojeg sam upoznao i od bilo kojeg mog kolege nutricionista u akademskim

krugovima. Nedavno smo se upoznali u njegovom domu u Sjevernoj Kaliforniji.

Jedna od prvih stvari koje mi je pokazao bio je njegov niz od četiri ili pet velikih

metalnih ormara za spise, poredanih uz stražnji zid njegove radne sobe. Ne može

biti mnogo ljudi u zemlji sa zbirkom znanstvene literature o prehrani i bolestima

koja se može usporediti s onom Johna McDougalla i, stoje najvažnije, John održava

visoku razinu upoznatosti. Za njega nije neobično da provede nekoliko sati dnevno

na internetu čitajući najnovije članke u stručnim časopisima. Ako se ikoga može

nazvati savršenim «uzorom nutricionistički orijentiranog liječnika« u obrazovanju,

to je dr. John McDougall.

Odrastajući John je jeo bogatu zapadnjačku prehranu. Kako sam kaže, imao je če­

tiri gozbe dnevno: Uskrs za doručak, Dan zahvalnosti za ručak, Božić za večeru i

rođendansko slavlje za desert. To je počelo ostavljali posljedice na njemu i s osa­

mnaest godina, nekoliko mjeseci po odlasku na koledž, John je doživio moždani

udar. Nakon što se oporavio, više cijeneći život, postao je izvrstan student koledža,

nakon čega je završio medicinski fakultet u Michiganu i liječnički staž na Havaji-

ma. Odlučio je raditi na Big Islandu na Havajima gdje se brinuo za tisuće pacijena­

ta, od kojih su neki bili nedavno doselili iz Kine ili s Filipina, a neki su bili četvrta

generacija Amerikanaca kineskog ili filipinskog podrijetla.

M t U l U N i H H I N U U i l K I J f l : LI J t Z.UKHV LJ t U IN I i l l l C f

Tamo je John postao nezadovoljan liječnik. Mnogi zdravstveni problemi njegovih

pacijenata bili su rezultat kroničnih bolesti, poput pretilosti, dijabetesa, raka, srčanih

bolesti i artritisa. John ih je liječio kako su ga učili, standardnim pilulama i procedu­

rama, ali vrlo malo njih bi ozdravilo. Kronične bolesti nisu prolazile i John je ubrzo

shvatio da je kao liječnik ozbiljno ograničen. Ujedno je od svojih pacijenata počeo

učiti nešto drugo: prva i druga generacija Amerikanaca iz Azije, oni koji su jeli

tradicionalniju azijsku prehranu s mnogo riže i povrća, bili su vitki, u dobroj for­

mi i nisu obolijevali od kroničnih bolesti koje su mučile druge Johnove pacijente.

Međutim, treća i četvrta generacija azijskih Amerikanaca u potpunosti je prihvatila

američke prehrambene navike i bolovala od pretilosti, dijabetesa i brojnih drugih

kroničnih bolesti. Na tim je ljudima John počeo primjećivati koliko je prehrana

važna za zdravlje.

Budući da John nije liječio ljude te da pilule i procedure nisu djelovale, odlučio

je da mu je potrebno dodatno obrazovanje i prijavio se na specijalizacijski staž

u Medicinski centar Queens u Honoluluu. Tamo je počeo shvaćati granice koje

je postavio medicinski establišment i kako medicinsko obrazovanje ukalupljuje

način na koji bi liječnici trebali razmišljati.

John je krenuo na specijalizaciju nadajući se da će otkriti na koji način može

usavršiti pilule i procedure kako bi mogao postati bolji liječnik. Međutim, pro­

matrajući kako iskusni liječnici tretiraju svoje pacijente pilulama i procedurama

shvatio je da ti autoritativni liječnici nisu bili ništa uspješniji od njega. Njihovi

pacijenti ne samo što bi ostali bolesni, stanje bi im se i pogoršalo. John je shvatio

da nešto ne valja sa sustavom a ne s njim, pa je počeo proučavati znanstvenu li­

teraturu. Poput dr. Esselstyna, nakon što je počeo čitati literaturu John je postao

uvjeren da prehrana cjelovitim biljnim namirnicama ima potencijal da ne samo

sprječava bolesti koje su mučile njegove pacijente nego i potencijal da ih liječi.

Tu zamisao, kako je kasnije otkrio, njegovi profesori i kolege nisu baš najbolje

prihvatili.

U toj sredini prehranu su smatrali šarlatanstvom. John bi upitao: «Nema li pre­

hrana neke veze sa srčanim bolestima«, a njegovi kolege rekli bi mu da su re­

zultati istraživanja kontroverzni. John je nastavio čitati znanstvena istraživanja,

razgovarati sa svojim kolegama i bio je samo sve zbunjeniji. «Kad bih pogledao

literaturu nisam mogao pronaći kontroverziju. Bilo je apsolutno jasno što litera­

tura govori.« Tijekom tih godina John je shvatio zašto je tako velik broj liječnika

tvrdio da je prehrana kontroverzna: «Znanstvenik sjedi za stolom i doručkuje: u

jednoj ruci drži istraživanje koje kaže da će vam od kolesterola propasti arterije i

da će vas to ubiti, a u drugoj ruci drži vilicu kojom trpa slaninu i jaja u usta i kaže:

Tu ima nečeg nejasnog. Zbunjen sam.' U tome je kontroverzija. To je sve.»

319

KINESKA blUUIJA

John pripovijeda kako je posjetio muškarca od trideset i osam godina i njegovu su­

prugu nakon stoje čovjek pretrpio drugi srčani udar. Kao stažist u bolnici (ne njihov

glavni liječnik), upitao je pacijenta što namjerava učiniti da spriječi treći, fatalni srča­

ni udar. «Imate trideset i osam godina, imate predivnu mladu suprugu i petero djece.

Što ćete učiniti da vaša supruga ne postane udovica a vaša djeca ostanu bez oca?»

Čovjek je bio malodušan i frustriran. Odvratio je: «Ne mogu učiniti ništa. Ne pijem.

Ne pušim. Vježbam, držim se iste prehrane koju mi je dijetetičar preporučio nakon

prošlog srčanog udara. Ništa više ne mogu učiniti.«

John je supružnicima ispričao što je naučio o prehrani. Rekao je čovjeku da vjeruje

kako bi mogao ozdraviti bude li se pravilno hranio. Pacijent i njegova supruga vijest

su primili s oduševljenjem. John se dugo zadržao s njima u razgovoru, zatim otišao

iz sobe i osjećao se odlično. Konačno je nekome pomogao, konačno je napravio svoj

posao.

To je potrajalo otprilike dva sata. Pozvali su ga u ured šefa medicine. Šef medicine

ima apsolutnu moć nad stažistima. Otpusti li stažista, ta osoba nije samo ostala bez

posla nego i bez karijere. Uzbuđeni par ispričao je svom glavnom liječniku što su

upravo naučili. Liječnik im je odgovorio da to što im je rečeno nije istina, odmah

prijavivši Johna šefu medicine.

Šef medicine održao je ozbiljan razgovor s Johnom koji se sjeća da mu je rekao «da sam

daleko prekoračio svoje dužnosti kao stažista. Trebao bih se uozbiljiti i odustati od svih

tih besmislica o tome da hrana ima neke veze s bolestima.« Šef medicine jasno mu je

dao do znanja da su u tom trenutku na kocki bili Johnov posao i njegova buduća karije­

ra. Zato je John držao jezik za zubima tijekom ostatka svog obrazovanja.

Na dan Johnove promocije on i šef medicine obavili su završni razgovor. John tog

čovjeka pamti kao pametnog, dobra srca, ali previše uvučenog u status quo. Šef me­

dicine posjeo ga je i rekao mu: «Johne, mislim da si dobar liječnik. Želim da to znaš.

Želim da znaš da mi je draga tvoja obitelj. Zato ću ti reći ovo. Zabrinut sam da ćeš

umrijeti od gladi sa svim tim tvojim suludim idejama o hrani. Sve što ćeš postići je da

ćeš okupiti gomilu propalica i hipija.«

John je zastao kako bi razmislio, a zatim odvratio: «Možda ste u pravu. Tada ću mora­

ti umrijeti od gladi. Ne mogu ljude slati na lijekove i operacije koji ne daju rezultate.

Osim toga, mislim da ste u krivu. Ne vjerujem da će to biti propalice i hipiji. Mislim

da će to biti uspješni ljudi kojima je dobro išlo u životu. Oni će se zapitati: 'Tako sam

uspješan, pa zašto sam tako debeo?'« Izgovorivši to, John je pogledao šefov povelik

trbuh i nastavio: «Pitat će se: 'Ako sam tako uspješan, zašto su moje zdravlje i moja

budućnost izvan kontrole?' Poslušat će što im imam za reći i povjerovat će.»

John je svoje formalno medicinsko obrazovanje završio odslušavši samo jedan sat

predavanja o prehrani, na kojem se učilo koje formule za dojenčad treba koristiti.

M E D I C I N S K A I N D U S T R I J A : Č I J E Z D R A V L J E O N I Š T I T E ?

Njegovo iskustvo potvrđuje sve studije koje su pokazale da je obrazovanje o prehrani među liječnicima bolno nedostatno.

OVISNI O LIJEKOVIMA

John je spomenuo još jedno važno područje na kojem je medicinska struka izgubila

svoj kredibilitet: njezine veze s farmaceutskom industrijom. Medicinsko obrazovanje

i farmaceutske kompanije dijele isti krevet, i to traje već duže. John je neko vrijeme

govorio o dubini problema i o tome kako je obrazovni sustav iskvaren. Rekao je:

Problem s liječnicima počinje od našeg obrazovanja. Cijeli sustav plaća far­maceutska industrija, od obrazovanja do istraživanja. Farmaceutska industrija kupila je umove medicinske struke. To počinje onoga dana kada dođete na medicinski fakultet. Na čitavom putu kroz medicinski fakultet sve plaća far­maceutska industrija.

John nije usamljen u kritici načina na koji se medicinski establišment udružio s far­maceutskom industrijom. Mnogi istaknuti znanstvenici objavili su zapažanja u ko­jima su iznijeli zamjerke, a koja pokazuju koliko je sustav postao iskvaren. Među čestim zapažanjima su:

• Farmaceutska industrija ulaguje se studentima medicine besplatnim darovima koji

uključuju obroke, zabavu i putovanja; edukacijske događaje, uključujući predavanja

koja nisu mnogo više od reklamiranja lijekova; i konferencije, koje uključuju izlagače

koji nisu mnogo više od glasnogovornika farmaceutske industrije.1 5 1 7

• Specijalizanti (liječnici stažisti) i drugi liječnici zapravo mijenjaju svoje navike pro­

pisivanja lijekova pod utjecajem informacija koje pružaju trgovci lijekovima,18 20 iako

je poznato da su te informacije «pretjerano pozitivne, pa kao rezultat toga navike

propisivanja lijekova postaju manje prikladne.«17,21,22

• Istraživačka i akademska medicina samo izvršavaju zapovijedi farmaceutske indu­

strije. To je moguće zato što: farmaceutske kompanije, a ne znanstvenici istraživa­

či, smiju oblikovati istraživanje, što omogućava kompaniji da «namjesti» studiju;23,24

istraživači mogu imati izravan financijski ulog u farmaceutskoj kompaniji čiji proi­

zvod proučavaju;15,25 farmaceutska kompanija može biti odgovorna za prikupljanje

i organiziranje neobrađenih podataka, nakon čega samo selektivno omogućavaju

istraživačima uvid u podatke;23,2*' farmaceutska kompanija također može uložiti veto

na objavljivanje rezultata te može zadržati pravo uređivanja bilo koje znanstvene pu­

blikacije koja je rezultat istraživanja;232527 farmaceutska kompanija može unajmiti

321

K I N E S K A S T U D I J A

komunikacijsku tvrtku da napiše znanstveni članak i zatim pronaći istraživače koji su

spremni potpisati se kao autori rada nakon što je on napisan.

• Glavni znanstveni časopisi gotovo da su postali marketinško glasilo farmaceutskih

kompanija. Najveći izvor prihoda vodećih medicinskih časopisa reklame su za li­

jekove. To oglašavanje nije adekvatno recenzirano od strane časopisa, a kompanije

često iznose tvrdnje 0 lijekovima koje navode na pogrešan zaključak. Možda još više

zabrinjava to što se većina kliničkih ispitivanja o kojima izvještavaju časopisi financi­

ra novcem farmaceutskih kompanija, a financijski interesi uključenih istraživača ne

objavljuju se u potpunosti.-'

U proteklih nekoliko godina u poznatim medicinskim centrima bilo je medijski do­bro pokrivenih skandala koji potvrđuju te optužbe. U jednom slučaju integritet je­dne znanstvenice bio je blaćen na mnoge načine od strane farmaceutske kompanije i uprave njenog sveučilišta nakon stoje otkrila daje testirani lijek imao jake nuspojave i izgubio svoju djelotvornost.27 U drugom slučaju znanstvenik koji je javno progovo­rio o mogućim nuspojavama jednog lijeka protiv depresije izgubio je priliku za posao na Sveučilištu u Torontu.-'' Primjera im mnogo.

Dr. Marcia Angell, bivša urednica časopisa New England Journal of Medicine, napisala je oštar urednički članak pod naslovom «Je li akademska medicina na prodaju?«:15

Veze između kliničkih istraživača i industrije ne uključuju samo novčane po­tpore nego i brojne druge financijske dogovore. Istraživači rade kao savjetnici kompanija čije proizvode analiziraju, uključuju se u savjetodavne odbore i go­vorničke organizacije, ulaze u dogovore o patentima i tantijemima, pristaju da ih se navodi kao autore članaka koje su napisale kompanije koje od toga imaju koristi, promiču lijekove i uređaje na simpozijima koje sponzoriraju kompa­nije i dopuštaju da ih se zasipa skupim darovima i putovanjima na luksuzna odredišta. Mnogi imaju i vlasničke udjele u kompanijama.

Dr. Angell dalje je iznijela da te financijske veze često «unose značajnu pristranost u istraživanja, kako u rad koji se obavlja tako i u način na koji se o njemu izvještava.» Od prijetnje lažnih rezultata još je opasnija činjenica da su istraživanja o lijekovima jedini tip istraživanja koji se financira i priznaje. Istraživanja o uzrocima bolesti i ne-farmakološkim intervencijama jednostavno se ne pojavljuju u medicinskom obrazo­vanju. Na primjer, akademski istraživači mogu svim silama tragati za pilulom koja ce tretirati simptome pretilosti, ali ne posvećuju nimalo vremena ili novca podučavanju ljudi kako da zdravije žive. Dr. Angell piše:15

M E D I C I N S K A I N D U S T R I J A : Č I J E Z D R A V L J E O N I Š T I T E ?

U pogledu obrazovanja, studenti medicine i specijalizanti, pod neprestanim tutorstvom predstavnika industrije, uče oslanjati se na lijekove i ureduje više

nego što bi vjerojatno trebali [moj naglasak). Kao što kritičari medicine često optužuju, mladi liječnici uče da za svaki problem postoji pilula [moj naglasak] (i predstavnik farmaceutske kompanije koji će to objasniti). Osim toga, naviknu se primati poklone i usluge od industrije koja te ljubaznosti koristi da utječe na njihovo stručno usavršavanje. Akademski medicinski centri, dopuštajući sebi da postanu istraživačke postaje industrije, doprinose pretjeranom naglasku na lijekovima i uređajima.«

Je li u takvom okruženju moguće pravedno i iskreno uzeti u obzir prehranu? Usprkos činjenici da je naše vodeće ubojice moguće spriječiti, pa čak i liječiti primjenom kva­litetne prehrane, hoćete li ikada ćuti nešto o tome od svog liječnika? Ne dok na našim medicinskim fakultetima i bolnicama potraje ovakvo stanje. Ne, osim ako vaš liječnik ne zaključi đa standardna medicinska praksa kakva se ući na fakultetu ne djeluje, pa odluči posvetiti značajan dio svog vremena obrazovanju o kvalitetnoj prehrani. Takvi su pojedinci rijetki.

Stanje je postalo toliko loše da je dr. John McDougall izjavio: «Više ne znam u što vjerovati. Kada pročitam rad u kojem se kaže đa bih svojim pacijentima trebao davati beta blokatore i inhibilore ACH, dvije ldase lijekova za srce, ne znam je li to istina. Iskreno ne znam je li to istina jer je na [istraživanje lijekova] pala tolika ljaga.» Mislite li da su sljedeći naslovi povezani?

«Fakulteti prijavljuju sukobe interesa u istraživanjima« (između farmaceutskih kompanija i istraživača)2*

«Studija pokazuje da se korištenje recepata među djecom umnogostručuje«29

«Istraživanje: mnoge smjernice pišu liječnici povezani s kompanijama«30

«Ispravno propisani lijekovi uzimaju težak danak; milijuni pogođeni toksi­čnim reakcijama«31

Plaćamo visoku cijenu za to što dopuštamo te medicinske pristranosti. Jedna nedavna studija utvrdila je da će jedan od pet novih lijekova imati ili takozvano «crno upo­zorenje«, koje ukazuje na dotada nepoznatu ozbiljnu negativnu reakciju koja može dovesti do smrti ili teškog narušavanja zdravlja, ili će biti povučen s tržišta unutar dvadeset i pet godina.32 Dvadeset posto svih novih lijekova ima ozbiljne nepoznate nuspojave. Više od 100.000 Amerikanaca svake godine umire od pravilnog uzimanja ispravno propisanih lijekova.33 To je jedan od vodećih uzroka smrti u Americi!

K I N E S K A S T U D I J A

SUDBINA DR. MCDOUGALLA

Završivši svoje formalno medicinsko obrazovanje, dr. John McDougall otvorio je ordi­

naciju na havajskom otoku Oahu. Počeo je pisati knjige o prehrani i zdravlju i stekao

nacionalnu reputaciju. Sredinom 1980-ih Johna su kontaktirali iz Bolnice sv. Helene u

dolini Napa u Kaliforniji i upitali ga želi li voditi njihov zdravstveni centar. Radilo se o

adventističkoj bolnici. Ako se sjećate sedmog poglavlja, adventisti sedmog dana potiču

svoje sljedbenike da se hrane vegetarijanski (iako konzumiraju natprosječne količine

mliječnih proizvoda). Bila je to prilika koju nije mogao propustiti, pa je John napustio

Havaje i preselio u Kaliforniju.

John je godinama imao dobar dom u Bolnici sv. Helene. Predavao je o prehrani i ko­

ristio prehranu u liječenju bolesnih pacijenata, u čemu je postizao fantastične uspjehe.

Liječio je više od 2000 vrlo bolesnih pacijenata, a tijekom šesnaest godina nikada ga

nitko nije tužio niti je primio ijedno pismo pritužbe. Što je možda još važnije, John je

svjedočio ozdravljenju tih pacijenata. Za to vrijeme nastavio je objavljivati knjige, odr­

žavajući nacionalnu reputaciju. Međutim, kako je vrijeme prolazilo shvatio je da stvari

nisu baš posve jednake kao u vrijeme kad je stigao. Njegovo je nezadovoljstvo raslo.

O tim posljednjim godinama kaže: «Činilo mi se da ne napredujem. Program je imao

150 ili 170 ljudi godišnje i to je bilo to. Nikada nije narastao. Nije dobivao potporu od

bolnice i promijenili smo velik broj upravitelja.«

Imao je manjih sukoba s drugim liječnicima u bolnici. U jednom trenutku odjel za srce

prigovorio je onome što je John radio sa srčanim pacijentima. John im je odgovorio:

«Znate što, poslat ću svakog svog srčanog bolesnika k vama po drugo mišljenje budete

li vi meni slali vaše.» Bila je to korektna ponuda, ali oni ju nisu prihvatili. Drugom

prilikom John je pacijenta uputio kardiologu, a kardiolog je pogrešno rekao pacijentu

da mu je potrebna operacija ugradnje premosnice. Nakon nekoliko takvih incidenata

John je došao do granica svoje strpljivosti. Konačno, nakon što je kardiolog preporučio

operaciju još jednom od Johnovih pacijenata, John gaje pozvao i rekao. «Želim razgo­

varati s vama i pacijentom o tome. Želio bih razgovarati o znanstvenoj literaturi koja

Vas je potaknula da date takvu preporuku.« Kardiolog je rekao da to neće učiniti, na što

je John odgovorio: «Zašto ne? Upravo ste preporučili da se ovom čovjeku otvori srce! I

za to ćete mu naplatiti 50.000 ili 100.000 dolara. Zašto ne bismo raspravili o tome? Ne

mislite li da bi to bilo pošteno prema pacijentu?« Kardiolog je odbio, rekavši da bi to

samo zbunilo pacijenta. To je bilo posljednji put da nekom od Johnovih pacijenata je

preporučio operaciju srca.

U međuvremenu nijedan drugi liječnik iz bolnice nikada nije poslao nekog pacijenta

Johnu. Nijednom. Drugi liječnici slali su vlastite supruge i djecu da ga posjete, ali mu

nikada nisu uputili pacijenta. Razlog je, prema Johnu, bio sljedeći:

324

M E D I C I N S K A I N D U S T R I J A : Č I J E Z D R A V L J E O N I Š T I T E ?

Brinulo ih je [što bi se dogodilo] da me njihovi pacijenti dođu posjetiti, i to što se cijelo vrijeme događalo kad bi pacijenti došli samoinicijativno. Došli bi k meni s bolesnim srcem, visokim krvnim tlakom ili dijabetesom. Stavio bih ih na dijetu, oni bi prestali piti sve svoje pilule i uskoro bi njihove vrijednosti bile normalne. Otišli bi k svom liječniku i rekli: «Zašto mi, dovraga, niste ranije rekli za to? Zašto ste me pustili da se patim, potrošim sav taj novac, zamalo umrem, kad je sve što sam trebao učiniti bilo da jedem zobenu kašu?« Liječnici to nisu željeli čuti.

Bilo je drugih trenutaka trvenja između Johna i bolnice, ali kap koja je prelila čašu bila je povezana s programom za multiplu sklerozu dr. Roya Swanka, spomenutim u devetom poglavlju.

John je kontaktirao dr. Swanka kad je čuo da Swank namjerava otići u mirovinu. John je znao za dr. Roya Swanka i dugo ga je cijenio. Ponudio je da će preuzeti Swankov program za multiplu sklerozu, spojiti ga sa svojom zdravstvenom klinikom u Bolnici sv. Helene i sačuvati ga u čast dr. Swanka. Dr. Swank se složio na Johnovo oduše­vljenje. Kao što je John rekao, postojala su četiri razloga zašto bi se to bilo savršeno uklopilo u Bolnicu sv. Helene:

• uklapao se u filozofiju adventista: liječenje bolesti prehranom

• pomagali bi osobama kojima je očajnički bila potrebna njihova pomoć

• to bi udvostručilo popis njihovih pacijenata, omogućujući rast programa • ne bi koštalo gotovo ništa

Prisjećajući se toga, John je rekao: «Pada li ti na pamet bilo koji razlog da se to ne učini? To je [bilo] očigledno!« Zato je otišao s prijedlogom voditeljici svog odjela. Nakon što ga je saslušala, rekla je da smatra kako bolnica to ne želi. Odgovorila mu je: «Pa, mislim da zapravo ne želimo uvoditi bilo kakav novi program u ovom trenutku.« John ju je zabezeknuto upitao: «Molim vas, recite mi zašto. Što znači -bolnica? Zašto smo ovdje? Mislio sam da smo ovdje kako bismo se brinuli o bolesnim ljudima.« Njezin je odgovor bio neobičan: «Pa, da, jesmo, ali znate, pacijenti s MS-om nisu baš poželjni pacijenti. I sami ste mi rekli da se većina neurologa ne voli brinuti o paci­jentima s MS-om.» John nije mogao vjerovati da čuje to što čuje. Atmosfera je bila krajnje napeta. Rekao je:

Čekajte malo. Ja sam liječnik. Ovo je bolnica. Koliko znam, naš je posao oslo­

bađati bolesne patnji. To su bolesni ljudi. Samo zato što im drugi liječnici ne

mogu pomoći u njihovim patnjama ne znači da ni mi ne možemo. Evo dokaza

K I N E S K A S T U D I J A

koji govore da možemo. Imam djelotvoran tretman za ljude kojima je potrebna

moja njega, a ovo je bolnica. Hoćete li mi objasniti zašto se ne želimo brinuti

o takvim pacijentima?

Nastavio je:

Želim razgovarati s ravnateljicom bolnice. Želim joj objasniti zašto mi je po­

treban taj program, zašto je bolnici potreban taj program i zašto je pacijentima

potreban taj program. Želim da mi zakažete sastanak.

Međutim, ravnateljica bolnice na kraju se pokazala jednako teškom. John je razmo­

trio situaciju sa svojom suprugom. Za nekoliko tjedana trebao je obnoviti ugovor s

bolnicom i odlučio je da to neće učiniti. Otišao je u prijateljskom raspoloženju i do

današnjeg dana nema nikakvih osobnih zamjerki. Objašnjava to govoreći kako su

njihovi smjerovi u životu bili drugačiji. John više voli sjećati se Bolnice sv. Helene

kakva je bila: njegov dobar dom tijekom šesnaest godina, ali mjesto koje je ipak bilo

«u cijeloj toj stvari s lijekovima i novcem.»

Danas John vodi vrlo uspješan program «medicine načina života» uz pomoć svoje

obitelji, piše popularan bilten koji je besplatno dostupan (http://www.drmcdougall.

com), organizira grupne izlete s bivšim pacijentima i novim prijateljima i ima više

vremena za jedrenje na dasci kad puše dobar vjetar u zaljevu Bodega. To je čovjek

s velikim znanjem i kvalifikacijama koji bi mogao pomoći zdravlju milijuna Ameri­

kanaca. Nijedan od njegovih kolega nikada ga nije optužio za liječničko »nedoličnoj

ponašanje«, pa ipak medicinski establišment ne želi njegove usluge. Stalno ga podsje­

ćaju na tu činjenicu:

Doći će pacijenti s reumatoidnim artritisom. Bit će u invalidskim kolicima,

neće moći ni okrenuti ključ u svom automobilu. I ja ću se pobrinuti za njih, i

tri ili četiri tjedna kasnije ponovno će posjetiti svog liječnika. Doći će hoda­

jući do svog liječnika, stisnut će njegovu ruku i snažno ju protresti. Liječnik

će reći: «Divno». Pacijent će, sav uzbuđen, reći: «Pa, želim vam reći što sam

učinio. Otišao sam kod tog dr. McDougalla, promijenio sam prehranu i mog

je artritisa nestalo.« Njihov liječnik jednostavno će odgovoriti: «Bože dragi.

Pa to je sjajno. Što god da radite samo tako nastavite. Do viđenja.« Odgovor

je uvijek isti. Nije, primjerice: «Molim vas, zaboga, recite mi što ste učinili da

ja to mogu prenijeti sljedećem pacijentu.« Nego: «Što god radili, baš sjajno.«

Počne li im pacijent govoriti da je prešao na vegetarijansku prehranu, liječnik

će ga prekinuti riječima: «Da, dobro, lijepo, stvarno ste jak karakter. Puno vam

M E D I C I N S K A I N D U S T R I J A : Č I J E Z D R A V L J E O N I Š T I T E ?

hvala. Vidimo se.« Izbacit će ga iz ordinacije što je moguće brže. To predstavlja

ozbiljnu prijetnju... ozbiljnu prijetnju.

ESSELSTYNOVA NAGRADA

Vrativši se u Ohio, dr. Esselstyn se povukao iz aktivne kirurgije u lipnju 2000. i zapo­

slio kao savjetnik za preventivnu kardiologiju na odjelu opće kirurgije Clevelandske

klinike. Nastavio je voditi istraživanja i razgovarati s pacijentima. Održava trosatna

savjetovanja u svom domu za nove pacijente sa srčanim bolestima, pokazuje im istra­

živačke dokaze i poslužuje im ukusne obroke «siguran za srce«. Pored toga održava

govore diljem zemlje i u inozemstvu.

U ožujku 2002. Ess i njegova supruga Ann, čiji je djed osnovao Clevelandsku klini­

ku, poslali su pismo ravnatelju bolnice u Clevelandskoj klinici. Pismo su započeli

istaknuvši koliko se ponose ugledom i izvrsnošću klinike te inovacijama kirurških

procedura, ali da svi priznaju kako kirurgija nikada neće biti odgovor na tu epidemiju

srčanih bolesti. Ess je formalno predložio ideju da osnuje program za zaustavljanje i

liječenje bolesti prehranom na odjelu preventivne kardiologije na Clevelandskoj kli­

nici. Program bi bio organiziran po uzoru na njegov i mogle bi ga voditi više medi­

cinske sestre i medicinski asistenti. Bilo bi idealno da program vodi mladi liječnik sa

strastvenim zanimanjem za tu ideju. Na kraju bi svakom pacijentu sa srčanom bolesti

u klinici bila ponuđena terapija zaustavljanja i liječenja pomoću prehrane, koja košta

vrlo malo, ne nosi nikakve rizike i vraća kontrolu u ruke pacijenta.

Pomislili biste da bi bolnica, kad bi joj se ukazala mogućnost da temeljito liječi bo­

lesne ljude i pri tome ima pomoć jedne od najuglednijih osoba u zemlji, objeručke

prihvatila tu priliku. Ali nakon što je desetljećima bio jedna od kirurških zvijezda na

Clevelandskoj klinici, nakon što je pokrenuo studiju liječenja srca koja je bila uspje­

šnija od bilo čega ikada učinjenog u klinici, i nakon što je velikodušno ponudio plan

koji bi pomogao u liječenju još većeg broja ljudi, ni ravnatelj bolnice ni voditelj odjela

nisu našli za shodno čak ni potvrditi da su primili Essovo pismo. Nisu nazvali. Nisu

otpisali. Potpuno su ga ignorirali.

Prošlo je sedam tjedana i Ess je konačno nazvao voditelja odjela i ravnatelja bolnice,

no nijedan nije želio primiti njegov poziv. Na kraju, poslije sedam poziva, ravnatelj

bolnice javio se na telefon. Taj je čovjek godinama hvalio Essa zbog njegovih istraži­

vanja i doimao se uzbuđen zbog njegovih rezultata, ali sada je pjevao drugu pjesmu.

Očigledno je točno znao zbog čega ga Ess zove, pa je rekao Essu da šef kardiologije

ne želi to raditi. Drugim riječima, prebacio je odgovornost. Da je pročelnik bolnice

želio da to bude učinjeno, bilo bi učinjeno, bez obzira na želje voditelja odjela. Zato je

Ess nazvao voditelja kardiologije, koji je konačno odgovorio na njegov poziv. Čovjek

K I N E S K A S T U D I J A

je bio otresit i neljubazan, jasno je dao do znanja da ga ne zanima to što Ess pokušava

učiniti. Ess otada nije razgovarao ni s jednim od tih liječnika, ali i dalje gaji nadu da će uspjeti promijeniti njihove stavove kako istraživanja sve više potvrđuje ono što on govori. U međuvremenu, mnogi ljudi u klinici još uvijek su oduševljeni Essovim radom. Mnogi od njih žele vidjeti širu primjenu njegovog programa, ali više instancije to ne dopuštaju. Oni postaju frustrirani, a Ess je frustriran zato što je trenutni program preventivne kardiologije katastrofalan:

I dalje jedu meso, i dalje jedu mliječne proizvode i nemaju nikakve ciljeve u vezi s kolesterolom. Sve je tako općenito. Preventivna kardiologija jako se ponosi kada je u stanju usporiti napredovanje ove bolesti. Zaboga, pa to nije rak!

Sada se situacija zanimljivo razvija: baš kao što je bilo i s dr. McDougallom, mnogi od «glavešina» klinike sa srčanim bolestima i sami dolaze kod Esselstyna na liječenje i savjetovanje o stilu života. Znaju da to djeluje i sami traže taj program. Kako Ess kaže, to bi se moglo razviti u vrlo zanimljivu krizu:

Dosad sam u klinici liječio nekoliko članova višeg osoblja s koronarnom bo­lesti, a liječio sam i više članova uprave. Jedan od članova uprave zna za fru­stracije koje smo doživjeli pokušavajući to dovesti u kliniku. On kaže: «Mislim da ako se pročuje da Esselstyn posjeduje taj tretman koji zaustavlja i liječi ovu bolest na Clevelandskoj klinici, i da ga koristi više osoblje i daje liječio članove uprave, ali mu nije dopušteno da liječi običan puk, mogli bismo biti otvoreni za tužbe.»

Ess će do daljnjeg uz pomoć svoje supruge nastaviti održavati savjetovanja u svom domu zato što institucija kojoj je posvetio veći dio svog života ne želi podržati pre­hrambeni pristup koji je konkurencija njezinom standardnom meniju pilula i pro­cedura. Prošlog je ljeta Ess proveo u odmoru mnogo više vremena nego obično na svojoj farmi na sjeveru države New York. Koliko god da Ess voli opušten način života želio bi nastaviti pomagati bolesnim ljudima da ozdrave na Clevelandskoj klinici. Ali oni mu to ne dopuštaju. Ako se mene pita, to nije ništa drugo nego zločin. Mi, javnost, obraćamo se liječnicima i bolnicama kada smo u velikoj nevolji. Da nam oni pružaju njegu za koju znaju da nije najbolja, da ne štite naše zdravlje, da ne liječe naše bolesti, a koštaju nas desetke tisuća dolara, moralno je neoprostivo. Ess je ovako sažeo situaciju:

328

M E D I C I N S K A I N D U S T R I J A : Č I J E Z D R A V L J E O N I Š T I T E ?

329

Klinika sada ubrizgava matične stanice pokušavajući potaknuti rast novih sr­čanih žila. Ne bi li bilo lakše zaustaviti bolest? Strašno, nije li? Zapanjujuća je i nevjerojatna pomisao da nas vode ljudi koji odbijaju vjerovati u očigledno!

I Esselstynu i McDougallu uskraćen je ponovni ulazak u establišment nakon slavnih uspjeha u liječenju ljudi prehrambenim pristupom. Možete se fokusirati na novac - prema Johnu i Essu, 80% prihoda Sv. Helene i 65% prihoda Clevelandske klinike potječe od tradicionalnih tretmana za srčane bolesti, kirurških intervencija, ali u pi­tanju je nešto više od samog novca. Moglo bi se također raditi o intelektualnoj pri­jetnji da bi pacijent imao kontrolu umjesto liječnika; da nešto tako jednostavno kao što je hrana može biti moćnije od ukupnog znanja o pilulama i visokotehnološkim procedurama; mogao bi biti nedostatak vjerodostojnog obrazovanja o prehrani na medicinskim fakultetima; mogao bi biti utjecaj farmaceutske industrije. Što god bilo, postalo je jasno da medicinska industrija u ovoj zemlji ne štiti naše zdravlje kao što bi trebala. Šireći ruke, dlanova okrenutih prema gore, i sliježući ramenima, McDougall jednostavno kaže: «To se ne da shvatiti.«

18 Ponavljanje povijesti

GODINE 1985. DOK SAM BIO na slobodnoj studijskoj godini na Sveučilištu Oxford u Engleskoj imao sam priliku proučavati povijest prehrane i bolesti u nekima od najve­ćih knjižnica povijesti medicine u zapadnom svijetu. Koristio sam slavnu knjižnicu Bodlean u Oxfordu i londonske knjižnice Kraljevskog kolegija kirurga i Imperijskog fonda za istraživanje raka. U tihim zakucima tih mramorom popločanih svetišta s uzbuđenjem sam otkrivao autore koji su rječito pisali o temi prehrane i raka, pored drugih bolesti, još prije više od 150 godina.

Jedan od tih autora bio je George Macilwain koji je napisao četrnaest knjiga o medi­cini i zdravlju. Macilwain se rodio i odrastao u Sjevernoj Irskoj. Kasnije se preselio u London, gdje je postao ugledan kirurg početkom devetnaestog stoljeća. Postao je član, a kasnije i počasni član Kraljevskog kolegija kirurga. U dobi od četrdeset godina postao je vegetarijanac, nakon što je utvrdio da su «mast, masnoće i alkohol» glavni uzroci raka.1 Macilwain je također popularizirao teoriju o «konstitucijskoj prirodi bolesti», uglavnom u vezi s uzrocima i liječenjem raka.

Koncept konstitucijske prirode bolesti značio je da bolest nije rezultat jednog organa, jedne stanice ili jedne reakcije koja je pošla ukrivo, ili rezultat jednog vanjskog uzroka koji djeluje nezavisno. Ona je rezultat više sustava po cijelom tijelu kod kojih dolazi do

poremećaja. Tom se gledištu suprotstavljala lokalna teorija bolesti koja je tvrdila daje bolest uzrokovana jednim vanjskim uzročnikom koji djeluje na određenom mjestu u tijelu. U to vrijeme vodila se žestoka borba između onih koji su vjerovali u prehranu i onih koji su podržavali kirurgiju i rastuću upotrebu lijekova. Zagovornici «lokalne bolesti» tvrdili su daje bolest uzrokovana lokalno i da se može izvaditi ili lokalno lije-

331

K I N E S K A S T U D I J A

čiti izoliranim kemijskim tvarima. Nasuprot njima, oni koji su se zalagali za prehranu

i način života vjerovali su da je bolest simptom koji je rezultat «konstitucijskih» obi­

lježja cijelog tijela.

Dojmile su me se te stare knjige koje su sadržavale iste predodžbe o prehrani i bolesti

koje su ponovno izbile na površinu u bitkama o zdravlju 1980-ih. Kad sam saznao

nešto više o Macilvvainu shvatio sam da je bio moj rođak. Djevojačko ime moje bake

po ocu bilo je Macilwain, a ta grana obitelji živjela je u istom dijelu Sjeverne Irske iz

kojeg je potjecao George Macilwain. Osim toga, postojale su obiteljske priče o sla­

vnom Macilwainu koji je napustio obiteljsku farmu u Irskoj i postao slavan liječnik u

Londonu početkom 19. stoljeća. Moj otac, koji je emigrirao iz Sjeverne Irske, spomi­

njao je izvjesnog ujaka Georgea kad sam bio mali, ali nikada nisam bio svjestan tko

je bio taj čovjek. Kroz daljnja genealoška istraživanja došao sam do gotovo sigurnog

zaključka daje George Macilwain bio moj šukunujak.

To otkriće bilo je jedna od najneobičnijih priča u mom životu. Moja supruga Karen

kaže: «Ako postoji reinkarnacija...« Slažem se: ako sam živio neki prošli život, bio

sam George Macilwain. Imali smo slične karijere: obojica smo poslali bolno svjesni

važnosti prehrane za zdravlje i obojica smo postali vegetarijanci. Neke od njegovih

ideja, zapisanih prije više od 150 godina, bile su tako slične onome što ja vjerujem da

sam osjećao da su mogle doći i iz mojih usta.

Čitajući u tim uglednim starim, poviješću ispunjenim knjižnicama, otkrio sam više

od svoje obiteljske povijesti. Otkrio sam da se oko prirode zdravlja učenjaci prepiru

već stoljećima, pa čak i tisućljećima. Prije gotovo 2500 godina Platon je napisao dija­

log između dvaju likova, Sokrata i Glaukona, u kojem su oni raspravljali o budućnosti

njihovih gradova. Sokrat kaže da bi gradovi trebali biti jednostavni, te da bi građani

trebali živjeti od ječma i pšenice, s «umacima» od soli, maslina, sira i «seoskom hra­

nom od kuhanog luka i kupusa», s desertima od «smokava, graška, graha», pečenih

bobica mirte i bukve, uz umjerene količine vina.2 Sokrat kaže: «I tako, živeći u spo-

kojstvu i krepkog zdravlja, oni će najvjerojatnije živjeti do duboke starosti...«

Ali Glaukon odgovara da bi takva prehrana bila prikladna samo za «društvo svinja«

i da bi građani trebali živjeti «na civiliziran način«. On nastavlja: «Oni se trebaju

odmarati na ležajevima... i jesti uobičajena jela i deserte modernog ručka.« Drugim

riječima, građani bi trebali uživati u «luksuzu» jedenja mesa. Sokrat odgovara: «Zeliš

li da razgovaramo o gradu koji boluje od upala... Također će nam trebati velika koli­

čina stoke svih vrsta za one koji će je možda htjeti jesti, zar ne?«

Glaukon odvraća: «Naravno da će nam trebati.« Sokrat tada kaže: «Nećemo li onda

osjećati potrebu za ljekarima u daleko većoj mjeri uz takav nego uz prethodni način

života?« Glaukon to ne može osporiti. «Da, zaista«, odgovara. Sokrat dalje kaže da

će tom luksuznom gradu nedostajati zemljišta zbog dodatnih površina potrebnih za

332

P O N A V L J A N J E P O V I J E S T I

uzgoj životinja za hranu. To će pomanjkanje nagnali građane da otimaju zemlju od

drugih, što bi moglo potaknuti nasilje i rat, a time i potrebu za pravosuđem. Nadalje,

Sokrat piše: «Kad je u gradu mnogo raskalašenosti i bolesti, zar se onda ne otvaraju

brojni sudovi i bolnice, i ne počinju li onda suci i liječnici ponosno dizati glavu, kada

se mnoge osobe, čak i među onima visoka roda, s gorljivošću posvećuju tim zanima­

njima?« Drugim riječima, u tom luksuznom gradu bolesti, odvjetnici i liječnici postat

će uobičajeni.2

Platon u tom odlomku savršeno jasno kaže: životinje jedemo na vlastiti rizik. Iako je

zaista izvanredno što je jedan od najvećih intelektualaca u povijesti zapadnog svijeta

osuđivao jedenje mesa prije gotovo 2.500 godina, čini mi se da je još nevjerojatnije to

što malo ljudi zna za tu povijest. Gotovo nitko ne zna, na primjer, da je otac zapadne

medicine, Hipokrat, zagovarao prehranu kao glavni način prevencije i liječenja bole­

sti. Ili daje George Macilwain znao daje prehrana način prevencije i liječenja bolesti.

Ili daje čovjek koji je sudjelovao u osnivanju Američkog društva za rak, Frederick L.

Hoffman, znao da je prehrana način prevencije i liječenja bolesti.

Kako je Platon tako točno predvidio budućnost? Znao je da jedenje životinjskih na­

mirnica neće dovesti do zdravlja i prosperiteta. Umjesto toga, lažan osjećaj luksuza

koji pruža mogućnost jedenja životinja dovest će samo do kulture bolesti, svađa oko

zemlje, pravnika i liječnika. To je prilično dobar opis nekih od izazova s kojima se

suočava današnja Amerika!

Kako je Seneka, jedan od velikih znanstvenika prije 2000 godina, tutor i savjetnik

rimskog cara Nerona, s takvom sigurnošću znao probleme koje nosi konzumiranje

životinja kada je napisao:2

Govedo je zadovoljno pašom s jednog ili dva jutra zemlje: jedna šuma dovoljna

je za nekoliko slonova. Samo se čovjek hrani pljačkanjem čitavog kopna i mora.

Sto? Zar nam je Priroda zaista dala tako nezasitan želudac, obdarivši nas tako

beznačajnim tijelima?...Robove trbuha (kako kaže Salust) treba ubrajati među

niže životinje, a ne među ljude. Ne, ne među njih, već prije među mrtve... Na

njihovim vratima možete napisati 'Oni su ubrzali smrt'.

Kako je George Macilwain predvidio budućnost kada je rekao da lokalna teorija bo­lesti neće dovesti do zdravlja? Čak ni danas nemamo pilule ni procedure koje mogu djelotvorno spriječiti, eliminirati ili čak tretirati uzroke bilo koje kronične bolesti. Dosad su se kao najperspektivnije prevencije i tretmani pokazale promjene prehrane i načina života, konstitucijski pristup zdravlju.

Kako smo zaboravili te lekcije iz prošlosti? Kako smo od znanja da su najbolji atleti na olimpijadama u staroj Grčkoj morali jesti biljnu prehranu došli do straha da vege-

K I N E S K A S T U D I J A

tarijanci ne dobivaju dovoljno bjelančevina? Kako smo došli do toga da Ijekari našeg

društva, naši liječnici, o prehrani znaju malo ili ništa; da naše medicinske institucije

ocrnjuju tu temu; da su uzimanje receplnih lijekova i odlazak u bolnicu treći vodeći

uzrok smrti? Kako smo došli do toga da zagovaranje biljne prehrane može ugroziti

profesionalnu karijeru, da znanstvenici provode više vremena pokoravajući prirodu

umjesto poštujući je? Kako smo došli do toga da nas kompanije koje zarađuju na

našoj bolesti uče kako da budemo zdravi; da nam kompanije koje zarađuju na našem

izboru hrane govore što da jedemo; da vlada troši teško zarađen javni novac na po­

većavanje profita farmaceutske industrije; i da ima više nepovjerenja nego povjerenja

u politike naše vlade o prehrani, lijekovima i zdravlju? Kako smo došli do toga da su

Amerikanci tako zbunjeni u pogledu toga što je zdravo da ih više nije ni briga?

Stanovništvo naše zemlje koje broji gotov 300 milijuna ljudi3 bolesno je.

• 82% odraslih Amerikanaca ima barem jedan faktor rizika za srčanu bolest'1

• 8 1 % Amerikanaca uzima barem jedan lijek tjedno5

• 50% Amerikanaca uzima barem jedan lijek na recept tjedno5

• 65% odraslih Amerikanaca ima prekomjernu tjelesnu težinu"

• 3 1 % odraslih Amerikanaca je pretilo6

• Svako treće dijete i tinejdžer (u dobi od šest do devetnaest godina) u Americi već

ima prekomjernu tjelesnu težinu ih je u opasnosti od prekomjerne težine

• Oko 105 milijuna odraslih Amerikanaca una opasno visoke razine kolesterola7 (de­

finirane kao 200 mg/dl ili više - razine sigurne za srce su ispod 150 mg/dl)

• Oko 50 milijuna Amerikanaca ima visok krvni tlak8

• Preko 63 milijuna odraslih Amerikanaca ima bolove u križima (stoje u velikoj mje­

ri povezano s cirkulacijom i prekomjernom tjelesnom težinom, na koje utječe prehra­

na, a pogoršano je tjelesnom neaktivnošću) u bilo kojem razdoblju od tri mjeseca9

• Preko 33 milijuna Amerikanaca ima migrenu ili jaku glavobolju u bilo kojem ra­

zdoblju od tri mjeseca9

• 23 milijuna Amerikanaca patilo je od bolesti srca u 2001. 9

• Barem 16 milijuna Amerikanaca ima dijabetes

• Preko 700.000 Amerikanaca u 2000. umrlo je od bolesti srca

• Preko 550.000 Amerikanaca u 2000. umrlo je od raka

• Preko 280.000 Amerikanaca u 2000. umrlo je od cerebrovaskularnih bolesti (mo­

ždanog udara), dijabetesa ili Alzheimerove bolesti

Opasno ignorirajući upozorenja Platona i drugih, Amerika je, kako se izrazio Seneka, «ubrzala smrt». Glad, slaba provedba zdravstvenih mjera i zarazne bolesti - simboli siromaštva - uglavnom su svedeni na minimum u zapadnom svijetu. Sada se moramo

334

P O N A V L J A N J E P O V I J E S T

ubrzano boriti protiv pretjerivanja, dok neke od zemalja koje su bile slabije razvijene

žure da stignu tu gdje smo mi danas. Nikada prije tako velik postotak stanovništva

nije umirao od bolesti «obilja». Je li to obilje koje je Sokrat predvidio prije 2500 go­

dina - društvo puno liječnika i odvjetnika koje se bori s problemima čiji je uzrok to

što ljudi žive raskošno i jedu stoku? Nikada ranije toliko ljudi nije bolovalo od teške

pretilosti i dijabetesa. Nikada ranije nije financijsko opterećenje zdravstvene skrbi

mučilo sve sektore našeg društva, od trgovine i obrazovanja do vlade i svakodne­

vnog obiteljskog života s nedovoljnim zdravstvenim osiguranjem. Moramo li odlučiti

između zdravstvenog osiguranja za naše učitelje i udžbenika za našu djecu, što ćemo

izabrati?

Nikada ranije nismo u tolikoj mjeri utjecali na prirodni okoliš da gubimo površinski

sloj našeg tla, naše goleme sjevernoameričke vodonosne slojeve i kišne prašume našeg

svijeta.10 Mijenjamo klimu tolikom brzinom da se mnogi od najupućenijih svjetskih

znanstvenika boje budućnosti. Nikada ranije nismo brisali biljne i životinjske vrste

s lica Zemlje današnjim tempom. Nikada ranije nismo u tako velikom broju unosili

genetski izmijenjene sorte biljaka u okoliš, ne znajući pritom kakve će biti posljedice.

Na sve te promjene u našem okolišu snažno utječe naš izbor prehrane."

Kako milijarde ljudi u zemljama u razvoju akumuliraju sve veće bogatstvo i prihva­

ćaju zapadnu prehranu i način života, problemi nastali suvišnom prehranom ekspo­

nencijalno postaju sve hitniji iz godine u godinu. Godine 1997. generalni direktor

Svjetske zdravstvene organizacije dr. Hiroshi Nakajima budući teret kroničnih bolesti

u zemljama u razvoju nazvao je «krizom patnje na globalnoj razini.»12

Proteklih 2500 godina trapavo smo gradili neodrživu neman koju danas nazivamo

modernim društvom. Sigurno je da nećemo imati još 2500 godina da se prisjetimo

Platonovog, Pitagorinog, Senekinog i Macilwainovog učenja, nećemo imati ni 250

godina. Iz te hitnosti rađa se velika prilika i zbog toga sam ispunjen nadom. Ljudi po­

činju osjećati potrebu za promjenom i počinju dovoditi u pitanje neke od temeljnih

pretpostavki koje imamo o hrani i zdravlju. Počinju shvaćati zaključke znanstvene

literature i mijenjaju živote nabolje.

Nikada dosad nije postajala takva gomila empirijskih istraživanja koja podupiru pre­

hranu cjelovitim biljnim namirnicama. Sada, na primjer, možemo dobiti slike arterija

u srcu i onda definitivno dokazati, kao što su učinili dr. Dean Ornish i dr. Caldwell

Esselstyn ml., da prehrana cjelovitim biljnim namirnicama liječi srčane bolesti.13 Sada

raspolažemo znanjem koje nam omogućuje da razumijemo kako to zaista djeluje.

Životinjske bjelančevine, čak i više od zasićenih masti i kolesterola iz hrane, podižu

razine kolesterola kod pokusnih životinja, pojedinaca i čitavih populacija. Međuna­

rodne usporedbe između zemalja pokazuju da populacije koje se tradicionalno hrane

biljnim namirnicama imaju daleko manje srčanih bolesti, a studije na pojedincima

335

K I N E S K A S T U D I J A

unutar određenih populacija pokazuju da oni koji jedu više cjelovitih biljnih namir­nica ne samo što imaju niže razine kolesterola nego imaju i manje srčanih bolesti. Sada imamo opsežan i širok raspon dokaza koji pokazuju da je prehrana cjelovitim

biljnim namirnicama najbolja za srce.

Nikada ranije nismo u tolikoj mjeri shvaćali način na koji prehrana utječe na rak, kako na razini stanica tako i na razini populacija. Objavljeni podaci pokazuju da životinjske bjelančevine potiču rast tumora. Životinjske bjelančevine povisuju razine hormona IGF-1 koji je faktor rizika za rak, a prehrana s mnogo kazeina (glavne bje­lančevine kravljeg mlijeka) dopušta ulaz većih količina kancerogenih tvari u stanice, što omogućava da se više opasnih kancerogenih proizvoda veže za DNK, što pak omogućava više mutagenih reakcija iz kojih nastaju stanice raka, što opet omogućava brži rast tumora nakon njihovog početnog formiranja. Podaci pokazuju da prehrana koja se temelji na namirnicama životinjskog podrijetla kod žena povećava proizvo­dnju reproduktivnih hormona tijekom njihovog života što može dovesti do raka doj­ke. Sada imamo opsežan i širok raspon dokaza koji pokazuju daje prehrana cjelovitim

biljnim namirnicama najbolja protiv raka.

Nikada dosad nismo imali tehnologiju koja omogućava mjerenje biomarkera poveza­nih s dijabetesom i dokaze koji pokazuju da se razine šećera, kolesterola i inzulina u krvi bolje popravljaju uz prehranu cjelovitim biljnim namirnicama nego uz bilo koji drugi tretman. Intervencijske studije pokazuju da osobe s dijabetesom tipa 2 tretira­ne prehranom na bazi cjelovitih biljnih namirnica mogu izliječiti bolest i osloboditi se upotrebe lijekova. Širok raspon međunarodnih studija pokazuje da je dijabetes tipa 1, teška autoimuna bolest, povezan s konzumiranjem kravljeg mlijeka i preranim prestankom dojenja. Sada znamo kako naš autoimuni sustav može napasti naša tijela kroz proces molekularne mimikrije potaknut životinjskim bjelančevinama koje pro­nađu put do našeg krvotoka. Također raspolažemo dokazima koji povezuju multiplu sklerozu s konzumiranjem životinjskih namirnica, a posebno mliječnih proizvoda. Inter vencijske studije prehrane pokazale su da prehrana može pomoći u usporava­nju, a možda čak i zaustavljanju, multiple skleroze. Sada imamo opsezani širok raspon

dokaza koji pokazuju da je prehrana cjelovitim biljnim namirnicama najbolja za dija­

betes i autoimune bolesti.

Nikada ranije nismo imali tako širok raspon dokaza koji pokazuju da prehrana koja sadrži previše životinjskih bjelančevina može uništiti naše bubrege. Bubrežni ka-menci nastaju zato što konzumiranje životinjskih bjelančevina stvara previše kalcija i oksalata u bubrezima. Sada znamo da katarakte i makularnu degeneraciju povezanu sa starenjem možemo spriječiti uz pomoć hrane koja sadrži velike količine antioksi­danata. Osim toga, istraživanja su pokazala da su kognitivna disfunkcija, vaskular­na demencija izazvana malim moždanim udarima i Alzheimerova bolest povezane s

336

P O N A V L J A N J E P O V I J E S T I

hranom koju jedemo. Istraživanja ljudskih populacija pokazuju da naš rizik od prijeloma kuka i osteoporoze pogoršava prehrana bogata životinjskim namirni­cama. Životinjske bjelančevine crpe kalcij iz kostiju stvarajući kiselu sredinu u krvi. Sada imamo opsežan i širok raspon dokaza koji pokazuju daje prehrana cje­

lovitim biljnim namirnicama najbolja za naše bubrege, kosti, oči i mozak.

Dodatna istraživanja mogu se i trebaju provesti, ali ideju da prehrana bogata cje­lovitim biljnim namirnicama može prevenirati, pa i liječiti velik broj kroničnih bolesti više se ne može negirati. Ne radi se više tek o nekoliko ljudi koji iznose tvrdnje o biljnoj prehrani na temelju svojih osobnih iskustava, filozofije ili pone­ke znanstvene studije koja govori tome u prilog. Sada postoje stotine detaljnih, opsežnih, dobro provedenih istraživačkih studija koje ukazuju na isto. Osim toga, optimističan sam u pogledu budućnosti zbog novih mogućnosti da razmjenjujemo informacije diljem zemlje i diljem svijeta. Mnogo veći postotak svjetskog stanovništva je pismen, mnogo veći postotak svjetskog stanovništva uživa u luksuzu širokog izbora dostupnih namirnica od kojih može sastavljati svoju prehranu. Ljudi svoju prehranu sastavljenu od cjelovitih biljnih namirnica mogu učiniti raznovrsnom, zanimljivom, ukusnom i praktičnom. Optimističan sam zato što ljudi u malim gradovima i u nekada izoliranim sredinama danas imaju lak pristup najnovijim informacijama o zdravlju koje mogu primjenjivati u praksi.

Sve te stvari zajedno stvaraju jednu potpuno drukčiju klimu, klimu koja zahtijeva promjene. Nasuprot situaciji iz 1982. kada je nekoliko kolega pokušalo uništiti reputacije znanstvenika koji su iznijeli mišljenje da bi prehrana mogla imati veze s rakom, sada je sve šire prihvaćena ideja da ono što jedete može odrediti vaš rizik od mnogih oblika raka. Vidim i da se javna slika o vegetarijanstvu mije­nja iz nečega što se smatralo opasnom, prolaznom modom u zdrav, trajan izbor načina života. Popularnost načina prehrane temeljenih na biljnim namirnicama u porastu je, a raznovrsnost i dostupnost praktične vegetarijanske hrane strelo­vito rastu.1'1 Restorani diljem zemlje danas u pravilu imaju u ponudi bezmesne i bezmliječne opcije.1 5 Znanstvenici objavljuju više članaka o vegetarijanstvu i pišu više o zdravstvenom potencijalu biljne prehrane.1 6 Danas, više od 150 go­dina nakon što je moj šukunujak George Macilwain napisao knjige o prehrani i bolesti, ja pišem knjigu o prehrani i bolesti uz pomoć svog najmlađeg sina Toma. Tomovo srednje ime je Mcllwain (obitelj je promijenila način pisanja prije ne­koliko generacija), što znači da ne samo što pišem o istim idejama o kojima je pisao Macilwain, nego je i suautor rođak koji nosi njegovo ime. Povijest se može ponoviti. Međutim, ovaj put, umjesto da poruka bude zaboravljena i ograničena na spremišta knjižnica, vjerujem da ju je svijet konačno spreman prihvatiti. I više

337

K I N E S K A S T U D I J A

od toga, vjerujem da je svijet konačno spreman mijenjati se. Došli smo do točke

u povijesti kad se naše loše navike više ne mogu tolerirati. Mi smo, kao društvo,

na rubu velike provalije: možemo otići u bolest, siromaštvo i degradaciju ili možemo

odabrati zdravlje, dugovječnost i obilje. A sve što je za to potrebno je hrabrost da se

mijenjamo. U kakvoj će se situaciji naći naši unuci za 100 godina? Samo će vrijeme

pokazati, ali nadam se da će povijest koje smo svjedoci i budućnost koja je pred nama

biti na korist svih nas.

Pitanja i odgovori: Utjecaj bjelančevina u

poKusima na štakorima

BI LI UTJECAJ BJELANČEVINA IZ PREHRANE MOGAO BITI POSLJEDICA DRUGIH

HRANJIVIH TVARI U PREHRANI ŠTAKORA?

Smanjenje bjelančevina u prehrani s 2 0 % na 5% znači da treba naći nešto što će

zamijeniti nedostajućih 15%. Mi smo kazein zamijenili ugljikohidratima zato što

imaju isti energetski sadržaj. Kako smo smanjivali količinu bjelančevina u pre­

hrani, dodavali smo jednaku količinu mješavine škroba i glukoze u omjeru 1:1.

Dodatni škrob i glukoza u niskoproteinskoj prehrani nisu mogli biti odgovorni

za manji razvoj fokusa jer ti ugljikohidrati, kad se zasebno ispituju, zapravo pove­

ćavaju nastanak fokusa.1 Ako se može govoriti o nekom utjecaju, malo dodatnih

ugljikohidrata u niskoproteinskoj prehrani samo povećava učestalost raka i po­

ništava učinak niske količine bjelančevina. To prevenciju raka niskoproteinskom

prehranom čini još impresivnijom.

339

M N b b K A b l U U I J A

BI LI UČINAK BJELANČEVINA MOGAO BITI POSLJEDICA TOGA ŠTO SU ŠTAKORI NA

NISKOPROTEINSKOJ PREHRANI JELI MANJE HRANE (ODNOSNO, MANJE KALORIJA)?

Mnoge studije provedene 1930-ih, 1940-ih i 1950-ih pokazale su da smanjenje uku­pnog unosa hrane, ukupnih kalorija, smanjuje razvoj tumora. Međutim, analiza naših brojnih eksperimenata pokazuje da životinje hranjene niskoproteinskim prehranama nisu konzumirale manje kalorija, već su, u prosjeku, zapravo konzumirale više kalori­ja.3 , 4 Još jednom, to je samo potvrdilo opaženi učinak poticanja tumora kod kazeina.

KAKVO JE BILO OPĆE ZDRAVLJE ŠTAKORA NA NISKOPROTEINSKOJ PREHRANI?

Mnogi istraživači dugo pretpostavljaju da životinje hranjene tako malim količinama bjelančevina neće biti zdrave. Međutim, životinje na niskoproteinskoj prehrani bile su zdravije prema svim pokazateljima. Živjele su dulje, bile su tjelesno aktivnije, vitkije i imale su zdravije krzno sa 100 tjedana, dok su svi štakori hranjeni visokoproteinskom prehranom bili mrtvi. K tomu, životinje koje su konzumirale manje kazeina u prehra­ni ne samo što su jele više kalorija nego su i sagorijevale više kalorija. Niskoproteinske životinje trošile su više kisika koji je potreban za sagorijevanje tih kalorija, a imale su i višu razinu posebnog tkiva zvanog smeđe masno tkivo,r,<> koje je posebno djelotvorno u sagorijevanju kalorija. To se odvija kroz proces «termogeneze», tj. trošenja kalorija u obliku tjelesne topline. Ta je pojava već demonstrirana prije mnogo godina.7 " M-skoproteinski način prehrane poboljšava sagorijevanje kalorija, ostavljajući na taj način

manje kalorija za dobivanje tjelesne težine, a možda i manje za rast tumora.

JE LI TJELESNA AKTIVNOST BILA POVEZANA S KONZUMIRANJEM NISKOPROTEINSKE PREHRANE?

Kako bismo mjerili tjelesnu aktivnost svih skupina štakora, mjerili smo koliko su dobrovoljno koristili kotač za vježbanje pričvršćen za njihov kavez. Brojčanik je mje­rio koliko su puta životinje okrenule kotač za vježbanje. Životinje na niskoj razini kazeina12 vježbale su otprilike dvostruko više tijekom dvotjednog razdoblja u kojem je mjerenje vršeno! Čini se da je to zapažanje vrlo slično onome kako se čovjek osjeća nakon što pojede visokoproteinski obrok: tromo i pospano. Čuo sam daje nuspojava Atkinsove dijete prepune bjelančevina - umor. Jeste li kod sebe ikada primijetili taj osjećaj poslije visokoproteinskog obroka?

340

D o d a t a k B Eksperimentalna

struktura Kineske studije

ŠEZDESET I PET OKRUGA U dvadeset i četiri različite provincije (od njih dvadeset i se­dam) bilo je izabrano za istraživanje. Oni su predstavljali čitav raspon stopa smrtnosti za sedam čestih vrsta raka. Uz to su pružili široku geografsku pokrivenost i bili unutar četiri sata putovanja od središnjeg laboratorija. Okruži obuhvaćeni istraživanjem pred­stavljali su:

• polutropska obalna područja jugoistočne Kine • ledena područja sjeveroistočne Kine, blizu Sibira

• područja blizu velike pustinje Gobi i sjevernih stepa • područja u blizini ili na Himalajama u potezu od krajnjeg sjeverozapadnog do krajnjeg jugoistočnog dijela zemlje

Osim prigradskih područja blizu Šangaja, većina okruga bila je smještena u ruralnoj Kini gdje su ljudi cijeli život živjeli na istom mjestu i jeli lokalno proizvedenu hranu. Gustoća stanovništva uvelike je varirala, od 20.000 nomadskih stanovnika u najzabačenijem okru­gu blizu velike pustinje Gobi, do 1,3 milijuna ljudi u okrugu u predgrađu Šangaja.

K I N E S K A S T U D I J A

Za ovo istraživanje kažemo da ima ekološku ili korelacijsku strukturu, što znači da uspoređujemo obilježja prehrane, načina života i bolesti na određenom broju uzo­raka stanovništva, u ovom slučaju u šezdeset i pet okruga. Utvrđujemo međusobne korelacije ili veze između tih obilježja, kao prosjeka okruga. Na primjer, u kakvom su odnosu masti u prehrani sa stopama raka dojke? Ili u kakvoj je vezi kolesterol u krvi s koronarnom bolesti srca? U kakvoj je vezi određena vrsta masne kiseline iz krvnih zrnaca s konzumiranjem riže? Također bismo mogli uspoređivati razine testosterona ili estrogena u krvi s rizikom od raka dojke. Napravili smo tisuće raznih usporedbi tog tipa.

U studiji ove vrste važno je istaknuti da se uspoređuju samo prosječne vrijednosti kod stanovnika okruga. Pojedinci se ne uspoređuju s drugim pojedincima (u stvari, to se ne radi ni u kojoj vrsti epidemioloških studija). U usporedbi s drugim ekološkim studijama ova je studija, sa svojih šezdeset i pet okruga, bila neuobičajeno velika. Ve­ćina takvih studija ima najviše deset do dvadeset takvih populacijskih jedinica. Iz svakog od šezdeset i pet okruga izabrano je po 100 odraslih osoba za istraživanje. Polovica su bili muškarci a polovica žene, svi u dobi od trideset i pet do šezdeset i četiri godine. Podaci su prikupljeni na sljedeći način:

• Svaka osoba dobrovoljno je dala uzorak krvi i ispunila anketni listić o prehrani i načinu života; • polovica ljudi dala je uzorak urina; • istraživački timovi posjetili su 30% domova kako bi pažljivo izmjerili hranu koju je obitelj pojela unutar tri dana; • za svako mjesto obuhvaćeno istraživanjem na lokalnim tržnicama prikupljeni su uzorci hrane koji su predstavljali tipičan način prehrane, a kasnije je analiziran sastav namirnica i hranjivih tvari.

Jedno od važnijih pitanja tijekom početnih faza planiranja bilo je kako prikupiti in­formacije o namirnicama i hranjivim tvarima. Česta je metoda procjena konzumacije namirnica i hranjivih tvari po sjećanju, ali to je vrlo neprecizno, posebno kad se kon­zumiraju miješana jela. Možete li se sjetiti koje ste namirnice pojeli prošli tjedan? Pa i jučer? Možete li se sjetiti koliko? Druga, još grublja metoda procjene unosa hrane je utvrđivanje kolika se količina određene namirnica proda na tržnici. Ti rezultati mogu dati razumne procjene prehrambenih trendova tijekom vremena za cijele populacije, ali ne uzimaju u obzir bačenu hranu i ne mjere individualne razine potrošnje. Iako svaka od tih relativno grubih metoda može biti korisna za određene svrhe, jos uvijek su podložne značajnim tehničkim greškama i osobnim pristranostima. A što je tehnička greška veća, to je teže utvrditi značajne uzročno-posljedične veze.

E K S P E R I M E N T A L N A S T R U K T U R A K I N E S K E S T U D I J E

Željeli smo učiniti više od grubog mjerenja koje se namirnice konzumiraju i u kolikim količinama. Zato smo odlučili napraviti procjenu prehrambenog stanja analizom uzoraka krvi i urina na indikatore (biomarkere) unosa raznih hranji­vih tvari. Te analize bile bi daleko objektivnije nego da smo tražili od ljudi da se prisjete što su jeli.

Međutim, prikupljanje i analiziranje krvi nije bilo lako organizirati, barem ne na način koji smo smatrali najboljim. Početni problem bio je dobiti dovoljno krvi. Iz kulturoloških razloga ruralni Kinezi nerado su davali uzorke krvi. Ubod u prst izgledao je kao jedina mogućnost, ali to nije bilo dovoljno. Obična epruveta s krvi dala bi 100 puta više krvi i omogućila analizu brojnih drugih faktora. Dr. Junshi Chem iz našeg tima, s Instituta za prehranu i higijenu hrane pri Mi­nistarstvu zdravstva, imao je nezavidan zadatak uvjeriti te dobrovoljce da daju krv u uobičajenoj količini od jedne epruvete. Uspio je u tome. Sir Richard Peto sa Sveučilišta u Oxfordu iz našeg tima tada je dao vrlo praktičan savjet da se kom­biniraju pojedinačni uzorci krvi kako bi se dobila velika baza krvi za svako selo i oba spola. Ta strategija dala je preko 1.200-1.300 puta više krvi u usporedbi s metodom uboda u prst.

Stvaranje velikih baza krvi imalo je enormne implikacije i učinilo je mogućim provedbu onoga što je kasnije postalo poznato kao Kineska studija. Omogućilo je analize daleko većeg broja indikatora prehrane i zdravlja. To nam je osiguralo da razmotrimo odnose na daleko sveobuhvatniji način nego što bi to inače bilo moguće. Za više pojedinosti o teorijskim i praktičkim osnovama za prikupljanje i analizu krvi na ovaj način čitatelja bih uputio na izvornu monografiju studije.1

Poslije prikupljanja krvi morali smo odlučiti tko će obaviti brojne moguće ana­lize. Nismo željeli pristati na ništa osim najboljeg. Dok su neke analize bile pro­vedene u našem laboratoriju na Cornellu i u pekinškom laboratoriju dr. Chena, ostale analize, posebno one specijaliziranijeg tipa, bile su obavljene u otprilike 24 laboratorija smještenih u šest zemalja i na četiri kontinenta. Laboratoriji su bili izabrani zbog svoje dokazane stručnosti i zanimanja. Laboratoriji koji su sudjelo­vali navedeni su u izvornoj monografiji.1

KOLIKO JE DOBRA TA STUDIJA?

Budući da je ovo istraživanje bilo jedinstvena prilika, odlučili smo da bude najbolje od svoje vrste ikada provedeno. Bilo je opsežno, bilo je visoke kvalitete, a njegova jedinstvenost pružila je nove mogućnosti istraživanja prehrane i bolesti koje nikada prije toga nisu bile moguće. Ova obilježja opsežnosti, kvalitete i jedinstvenosti uve­like su popravila kredibilitet i pouzdanost rezultata, doista mnogo. Tako je New York

K I N E S K A S T U D I J A

Times u glavnom članku u svojoj znanstvenoj rubrici nazvao studiju «GrandPrixomj

epidemioloških studija.

OPSEŽNOST PODATAKA

Istraživanje je bilo, i još je uvijek, najopsežnije svoje vrste ikada provedeno. Na­

kon što su svi uzorci krvi, urina i hrane bili prikupljeni, pohranjeni i analizirani,

te nakon što su konačni rezultati uneseni u tablice i kad im je procijenjena kva­

liteta (nekoliko sumnjivih rezultata nije uključeno u konačnu publikaciju), bili

smo u prilici proučiti 367 varijabli. One su predstavljale širok raspon obilježja

prehrane, načina života i bolesti, sada uključenih u monografiju od 896 zbijenih

stranica.1 Bili su tu:

• stope smrtnosti od preko četrdeset i osam različitih vrsta bolesti;2

• 109 prehrambenih, virusnih, hormonskih i drugih indikatora u krvi;

• preko dvadeset i četiri urinarna faktora;

• gotovo trideset i šest sastojaka hrane (hranjivih tvari, pesticida, teških metala);

• unos preko trideset i šest hranjivih tvari i namirnica izmjeren u istraživanju po

domaćinstvima;

• šezdeset faktora prehrane i načina života dobivenih pomoću anketa;

• i sedamnaest geografskih i klimatskih faktora

Studija je bila opsežna, ne samo po pukom broju varijabli nego i zato što je većina

tih varijabli varirala u širokom rasponu, kao što je slučaj sa stopama smrtnosti

od raka. Široki rasponi uvećali su našu mogućnost da otkrijemo važne i dotad

neotkrivene veze između varijabli.

KVALITETA PODATAKA

Brojna obilježja podigla su kvalitetu ove studije.

• Odrasle osobe izabrane za ovo istraživanje ograničili smo na one u dobi između

trideset i pet i šezdeset i četiri godine. To je dobni raspon u kojem su bolesti koje

smo istraživali češće. Informacije o izvodima iz matične knjige umrlih za ljude

starije od šezdeset i četiri godine nisu bile uključene u istraživanje jer smo te in­

formacije smatrali manje pouzdanima.

• Iz svakog od šezdeset i pet okruga obuhvaćenih studijom dva sela izabrana su

za prikupljanje informacija. Uključivanje dva sela po okrugu umjesto jednog daje

E K S P E R I M E N T A L N A S T R U K T U R A K I N E S K E S T U D I J E

pouzdanije prosjeke okruga. Kad su vrijednosti iz ta dva sela sličnije jedna drugoj

nego svim drugim okruzima, to znači da se radi o podacima visoke kvalitete.1

• Kad je to bilo moguće, varijable smo mjerili pomoću više vrsta metoda. Na

primjer, status željeza mjerili smo na šest načina, riboflavin (vitamin B,) na tri

načina, i tako dalje. Također, u mnogim smo slučajevima mogli procijeniti kva­

litetu i pouzdanost podataka uspoređujući varijable za koje smo znali da imaju

uvjerljive biološke odnose.

. Populacije obuhvaćene studijom pokazale su se vrlo stabilnima. Prosječno 9 3 -

94% muškaraca u studiji bilo je rođeno u okrugu u kojem su živjeli u vrijeme

istraživanja; za žene je to iznosilo 89%. Uz to, prema podacima koje je objavila

Svjetska banka,1 način prehrane u vrijeme našeg istraživanja bio je vrlo sličan

onom u proteklim godinama. To je bilo idealno zato što su te prethodne godine

predstavljale vrijeme kad su se bolesti počele razvijati.

JEDINSTVENOST PODATAKA

Jedna od ideja koja našu studiju čini jedinstvenom naše je korištenje ekološkog

oblika studije. Kritičari ekološkog oblika studije ispravno pretpostavljaju da je

to slab oblik za utvrđivanje uzročno-posljedičnih veza kada vas zanimaju učin­

ci pojedinih uzroka koji djeluju na pojedine ishode. Ali prehrana ne djeluje na

taj način. Umjesto toga, prehrana uzrokuje ili sprječava bolest pomoću brojnih

hranjivih tvari i drugih spojeva koji djeluju zajedno, u namirnicama. Ekološka

studija gotovo je idealna želimo li shvatiti kako neki spektar prehrambenih fakto­

ra djeluje zajedno i uzrokuje bolest. Najvažnije lekcije mogu se naučiti upravo iz

opsežnih učinaka hranjivih tvari i drugih faktora na javljanje bolesti. Da bismo

istražili te opsežne uzroke bolesti bilo je nužno bilježiti što je moguće više faktora

prehrane i drugih faktora načina života, a zatim formulirati hipoteze i interpreti­

rati podatke koji predstavljaju sveobuhvatnost.

Možda najjedinstvenije obilježje po kojem se ova studija izdvaja povezano je s

nutritivnim obilježjima načina prehrane koji se konzumiraju u ruralnoj Kini.

Gotovo sve druge studije o prehrani i zdravlju provedene na ljudima, bilo kojeg

oblika, uključivale su subjekte koji su konzumirali bogatu zapadnu prehranu. To

je tako čak i kad su u studije uključeni vegetarijanci, jer 90% vegetarijanaca i

dalje konzumira prilično velike količine mlijeka, sira i jaja, a znatan broj i dalje

konzumira nešto ribe i mesa peradi. Kao što je prikazano na priloženoj tablici

(slika B. l ) , 5 postoji tek mala razlika u nutritivnim svojstvima nevegetarijanskih i

vegetarijanskih načina prehrane koji se konzumiraju u zapadnim zemljama.

K I N E S K A S T U D I J A

U Kini je postojala upadljivo drukčija prehrambena situacija. U Americi, 15-17% naših ukupnih kalorija pružaju bjelančevine, a 80 i više posto od toga čine životinjske bjelančevine. Drugim riječima, prejedamo se bjelančevinama i većinu njih dobivamo iz mesa i mliječnih proizvoda. Ali u ruralnoj Kini konzumiraju manje ukupnih bje­lančevina (9-10% ukupnih kalorija), a samo 10% od toga potječe od namirnica živo­tinjskog podrijetla. To znači da postoje brojne druge velike nutrilivne razlike između kineskih i američkih načina prehrane, kao stoje prikazano na slici B.2.1

To je bila prva i jedina velika studija koja je istražila laj raspon prehrambenih iskustava i njegove posljedice po zdravlje. Kineski način prehrane kretao se u rasponu od bogatih do vrlo bogatih namirnicama biljnog podrijetla. U svim dru­gim studijama provedenim na zapadnim subjektima, prehrana je bila u rasponu od bogatih do vrlo bogatih namirnicama životinjskog podrijetla. Ta je razlika ono što Kinesku studiju učinilo toliko drukčijom od drugih studija.

346

E K S P E R I M E N T A L N A S T R U K T U R A K I N E S K E S T U D I J E

PROVEDBA U DJELO

Organizacija i provedba studije ovakve veličine, opsega i kvalitete bile su moguće zahvaljujući izvanrednim vještinama dr. Junshija Chena. Mjesta na kojima su pri­kupljani podaci bila su raštrkana po najudaljenijim krajevima Kine. Kad bismo ih usporedili s udaljenostima u Americi, bili su u rasponu od Florida Keysa do Seattlea, Washington, i od San Diega u Kaliforniji do Bangora u Maineu. Putovanje između tih mjesta bilo je teže nego u Sjedinjenim Državama. Oprema i upute za istraživanje mo­rali su biti na mjestu i standardizirani za sva mjesta prikupljanja podataka. Ostvarili smo to prije nego što su e-pošta, faks-uredaji i mobilni telefoni postali dostupni. Bilo je važno da dvadeset i četiri provincijska zdravstvena tima, svaki sastavljen od dvanaest do petnaest zdravstvenih radnika, budu obučeni za prikupljanje uzoraka krvi, hrane i urina kao i ispunjavanje anketnih listića na sustavan i standardiziran način. Kako bi standardizirao prikupljanje informacija, dr. Chen je zemlju podijelio na regije. Svaka regija poslala je obučavatelje u Peking na viši program obuke. Oni su se, pak, vratili u provincije iz kojih su došli kako bi obučili provincijske zdravstvene timove.

Iako je američki Nacionalni institut za rak (NCI) Nacionalnih instituta za zdravlja (NIH) pružio početna sredstva za ovaj projekt, kinesko Ministarstvo zdravlja ispla­ćivalo je plaće za približno 350 zdravstvenih radnika. Prema mojoj procjeni, kineski doprinos projektu iznosio je približno 5-6 milijuna dolara. Američki je doprinos bio oko 2,9 milijuna dolara kroz razdoblje od deset godina. Da je američka vlada platila te usluge u okviru nekog sličnog projekta u SAD-u, to bi ju koštalo barem deset puta toliko, odnosno između 50 i 60 milijuna dolara.

j 347

Veza s «v i taminom» D

N A J D O J M L J I V I J I DOKAZ U PRILOG prehrani biljnim namirnicama predstavlja način na

koji su brojni prehrambeni čimbenici i biološki događaji integrirani tako da poboljša­

vaju zdravlje i svode bolesti na minimum. Iako su biološki procesi izvanredno kom­

pleksni, ti faktori i dalje djeluju zajedno kao prekrasno koreografi rana, samokorigira-

juća mreža. To je posebno impresivno, posebno koordinacija i kontrola te mreže.

Možda bi nekoliko analogija pomoglo u ilustriranju tog procesa. Jata ptica u letu ili

jato riba koje brzo plivaju u stanju su promijeniti smjer u mikrosekundi bez da se

međusobno sudaraju. Čini se kao da imaju kolektivnu svijest koja zna kamo idu i kad

će se odmarati. Kolonije mrava i rojevi pčela također velikom vještinom integriraju

razne radne zadatke. Ali koliko god te aktivnosti životinja bile zadivljujuće, jeste li

ikada razmislili o tome kako se njihova ponašanja koordiniraju s takvom istanča-

nošću? Ta ista svojstva, pa i više, vidim u načinu na koji bezbrojni faktori iz biljnih

namirnica izvode svoju čaroliju i stvaraju zdravlje na svim razinama u našem or­

ganizmu: u našim organima, u našim stanicama, enzimima i drugim podstaničnim

česticama unutar naših stanica.

Za one koji ne poznaju laboratorije za biomedicinska istraživanja reći ću da su zidovi

tih laboratorija često prekriveni velikim posterima koji prikazuju tisuće biokemijskih

reakcija koje se odvijaju u našim tijelima. To su reakcije koje su poznate, daleko je

više onih koje tek trebamo otkriti. Međusobna ovisnost tih reakcija posebno je infor­

mativna, pa čak i zadivljujuća u svojim implikacijama.

Primjer vrlo malog dijela te enormne mreže reakcija predstavlja djelovanje vitamina

D i njegovih metabolita na nekoliko bolesti o kojima smo raspravljali u ovoj knjizi.

K I N E S K A S T U D I J A

Ta mreža ilustrira kompleksnu međusobnu povezanost između unutarnjeg rada naših stanica, hrane koju jedemo i okoliša u kojem živimo (slika C l ) , lako dio vitamina D prisutnog u našim tijelima može biti podrijetlom iz hrane, obično ga možemo dobiti koliko nam je potrebno kada nekoliko sati tjedno boravimo na Suncu. U stvari, naša sposobnost da stvaramo vitamin D vodi do zaključka da on nije vitamin: to je hormon (tj., stvara se u jednom dijelu našeg tijela, ali djeluje u drugom dijelu). Sunčeve ultraljubičaste zrake stvaraju vitamin D iz prekur-sorskog spoja koji se nalazi u našoj koži. Ukoliko dobivamo dovoljno Sunčeve svjetlosti, to je sav vitamin D koji nam treba.1 Vitamin D, naravno, također mo­žemo dobivati iz obogaćenog mlijeka, određenih ribljih ulja i nekih vitaminskih dodataka prehrani.

Vitamin D stvoren u našoj koži tada putuje do naše jetre, gdje ga jedan enzim pre­tvara u metabolit vitamina D. Glavna funkcija tog metabolita je da služi kao zaliha vitamina D u tijelu (i ostaje uglavnom u jetri, ali također i u tjelesnoj masti). Sljedeći korak je od presudne važnosti. Kada je potrebno, određena količina pri­čuvnog oblika vitamina D iz jetre transportira se do bubrega, gdje ga drugi enzim pretvara u aktivirani metabolit vitamina D koji se zove 1,25 D. Brzina kojom se pričuvni oblik vitamina D pretvara u aktivirani 1,25 D ključna je reakcija u ovoj mreži. Metabolit 1,25 D obavlja najveći dio važnog posla vitamina D u našim tijelima. Taj je aktivirani 1,25 D oko 1.000 puta aktivniji od pričuvnog oblika vitamina D. Aktivirani 1,25 D traje samo šest do osam sati nakon što je stvoren. Nasuprot tome, naš pričuvni oblik vitamina D traje do dvadeset dana ili dulje.2,3 Ovo uka­zuje na važan princip koji je najčešće prisutan u mrežama poput ove: daleko veća aktivnost, daleko kraći životni vijek i daleko manje količine krajnjeg produkta 1,25 D osiguravaju vrlo osjetljiv sustav u kojem 1,25 D može brzo prilagođavati svoju aktivnost iz minute u minutu i mikrosekunde u mikrosekundu, sve dok ima dovoljno pričuvnog oblika vitamina D za korištenje. Male promjene, koje dovode do velikih razlika, mogu se događati brzo.

Odnos između pričuvnog oblika vitamina D i aktiviranog 1,25 D je kao da ima­te velik spremnik prirodnog plina zakopan u dvorištu (pričuvni vitamin D), ali pažljivo koristite samo vrlo male količine plina za plinsko kolo na štednjaku. Od presudne je važnosti da količina i tempiranje plina (1,25 D) koji stiže do našeg štednjaka budu pažljivo regulirani, bez obzira koliko ga ima u spremniku, bio on gotovo prazan ili pun. Međutim, korisno je i da održavamo odgovarajuću zalihu u našem spremniku. Isto tako, od presudne je važnosti da enzim bubrega u ovoj reakciji ima, da se tako izrazim, osjetljivu ruku i da stvara pravu količinu 1,25 D u pravo vrijeme za njegov vrlo važan posao.

V L L t t J « v i i n IVI i ii u IVI u u

jedna od važnijih stvari koje vitamin D radi, uglavnom kroz svoju pretvorbu u aktivirani 1,25 D, jest da kontrolira razvoj širokog raspona ozbiljnih bolesti. Radi jednostavnosti, to je shematski prikazano kao inhibiranje pretvorbe zdravog tki­va u bolesno pomoću 1,25 D.4~12

Dosad smo mogli vidjeti kako odgovarajuće izlaganje Sunčevoj svjetlosti, osigu­ravanjem dovoljne količine pričuvnog oblika vitamina D, pomaže u prevenciji obolijevanja stanica. To navodi na zaključak da bi neke bolesti mogle biti češće u dijelovima svijeta u kojima ima manje Sunčeve svjetlosti, dakle u zemljama blizu Sjevernog i južnog pola. Zaista, postoje takvi dokazi. Da budem precizniji: na

sjevernoj hemisferi, zajednice koje žive sjevernije obično imaju veću učestalost di­

jabetesa tipa 1, multiple skleroze, reumatoidnog artritisa, osteoporoze, raka dojke,

raka prostate i raka debelog crijeva, pored drugih bolesti.

Znanstvenici već osamdeset godina znaju da je multipla skleroza, na primjer, po­vezana s povećanjem geografske širine.1 3 Kao što možete vidjeti na slici C.2, po­stoji ogromna razlika u učestalosti MS-a s udaljavanjem od ekvatora: bolest je sto puta češća na krajnjem sjeveru nego na ekvatoru.11 Slično tome, u Australiji ima manje Sunca i više MS-a s udaljavanjem prema jugu ( r = 9 1 % ) . | r ' MS je otprilike sedam puta češći u južnoj (43°S) nego u sjevernoj Australiji (19°S). 1 6

Međutim, nedostatak Sunčeve svjetlosti nije jedini faktor koji je povezan s tim bole­stima. Postoji širi kontekst. Prvo što je potrebno spomenuti je kontrola i koordina­cija tih reakcija povezanih s vitaminom D. Kontrola djeluje na nekoliko mjesta u toj mreži, ali, kao što sam već rekao, pretvorba skladišnog oblika vitamina D u aktivi­rani 1,25 D u bubrezima posebno je važna. U značajnoj mjeri tu kontrolu vrši druga

kompleksna mreža reakcija koja uključuje hormon «dirigentskog» tipa koji stvaraju

paratiroidne (doštitne) žlijezde smještene u našem vratu (slika C.3).

Kada, na primjer, trebamo više 1,25 D, paratiroidni hormon potiče aktivnost enzima

bubrega na proizvodnju većih količina 1,25 D. Kada ima dovoljno 1,25 D, paratiro­

idni hormon usporava aktivnost enzima bubrega. Paratiroidni hormon u sekundi

regulira koliko će 1,25 D biti u bilo kojem trenutku na bilo kojem mjestu. Paratiroidni

hormon ujedno djeluje kao dirigent na nekoliko drugih mjesta u toj mreži, kao što

pokazuje nekoliko strelica. Time što je svjestan uloge svakog svirača u svom «orke-

stru», on koordinira, kontrolira i iino usklađuje te reakcije kao što dirigent radi sa

simfonijskim orkestrom.

U optimalnim okolnostima samo izlaganje Suncu može nas opskrbiti dostatnom

količinom vitamina D koji nam je potreban za stvaranje izuzetno važnog 1,25 D u

pravo vrijeme. Čak i starije osobe, koje nisu u stanju stvarati toliko vitamina D iz

Sunčeve svjetlosti, nemaju se razloga brinuti ukoliko ima dovoljno Sunca.1 7 Koli­

ko je to - 'dovoljno'? Znate li koliko trebate biti na Suncu da vam to izazove blago

352

VEZA S «VITAMINOM» D

crvenilo kože, tada je četvrtina od toga, ako se osigura dva do tri puta tjedno,

više nego dovoljna za zadovoljenje naših potreba za vitaminom D i pohranjivanje

određene količine u našoj jetri i tjelesnoj masti.1 7 Ukoliko vam koža blago pocr­

veni nakon tridesetak minuta prevedenih na Suncu, onda će deset minuta tri puta

tjedno biti dovoljno izlaganja da se opskrbite obilnim količinama vitamina D.

Kada i ukoliko ne boravimo dovoljno na Suncu može biti od koristi unositi vi­

tamin D prehranom. Gotovo sav vitamin D u našoj prehrani umjetno je dodan

namirnicama kao što su mlijeko i žitarice za doručak. Zajedno s vitaminskim

dodacima, ta količina vitamina D može biti prilično značajna i, u određenim

okolnostima, ima dokaza da ta praksa može biti korisna.1 8 21

Na ovoj shemi Sunčeva svjetlost i paratiroidni hormon djeluju zajedno na čude­

sno koordiniran način i održavaju nesmetan rad sustava, puneći naš spremnik

vitaminom D i pomažući proizvoditi, od trenutka do trenutka, točno onu ko­

ličinu 1,25 D koja nam je potrebna. Kad se radi o dobivanju dovoljno Sunčeve

svjetlosti ili uzimanju vitamina D s hranom, izlaganje Sunčevoj svjetlosti daleko

je razumnije.

BACANJE KLIPOVA POD KOTAČE SUSTAVA

Danas postoji nekoliko studija koje pokazuju da ukoliko 1,25 D konstantno ostaje na

niskim razinama, povećava se rizik od nekoliko bolesti. Postavlja se, đalde, pitanje što

uzrokuje niske razine 1,25 D. Namirnice koje sadrže životinjske bjelančevine dovode

do značajnog sniženja razina 1,25 D.2 2 Te bjelančevine stvaraju kiselo okruženje u

krvi koje priječi da enzim bubrega stvara taj izuzetno važan metabolit.23

Drugi faktor koji utječe na taj proces je kalcij. Kalcij u našoj krvi ključan je za opti­

malno funkcioniranje mišića i živaca i mora se održavati unutar prilično uskog ra­

spona. 1,25 D osigurava da razine kalcija u krvi budu unutar tog niskog raspona

nadziranjem i reguliranjem kalcija koji se apsorbira iz hrane probavljane u crijevima,

kalcija koji se izlučuje urinom i izmetom te razmjene s kostima, tim velikim spre­

mnikom tjelesnog kalcija. Primjerice, ako ima previše kalcija u krvi, 1,25 D postaje

manje aktivan, apsorbira se manje kalcija i više kalcija se izlučuje. To je vrlo osjetljivo

održavanje ravnoteže u organizmu. Kada kalcij u krvi poraste, 1,25 D padne, a kada

kalcij u krvi padne, 1,25 D poraste.1024 Evo u čemu je zamka: ako je unos kalcija hra­

nom nepotrebno velik, on snižava aktivnost enzima bubrega i, kao posljedica toga,

aktivnost 1,25 D . 1 2 5 Drugim riječima, rutinsko konzumiranje prehrane bogate kalci­

jem nije u našem interesu.

Tako razine 1,25 D u krvi snižavaju i konzumiranje previše životinjskih bjelančevina

i previše kalcija. Namirnice životinjskog podrijetla, sa svojim bjelančevinama, sni-

K I N E S K A S T U D I J A

žavaju 1,25 D. Kravlje mlijeko, međutim, bogato je i bjelančevinama i kalcijem. U stvari, u jednoj od opsežnijih studija o MS-u koji je povezan s niskim razinama 1,25 D, utvrđeno je da je kravlje mlijeko jednako važan faktor kao ranije spomenuta geo­grafska širina.26 Na primjer, veza MS-a s geografskom širinom i Sunčevom svjetlošću prikazana na slici C.2 također se može vidjeti kod životinjskih namirnica, kao što je prikazano na slici C.4.14

Netko bi mogao pretpostaviti da su bolesti poput MS-a, barem jednim dijelom, po­sljedica nedostatka Sunčeve svjetlosti i nižeg statusa vitamina D. Tome u prilog go­vori i zapažanje da ljudi sa sjevera koji žive blizu obale (npr. u Norveškoj i Japanu)2'' i konzumiraju velike količine vitaminom D bogate ribe imaju manje MS-a od ljudi koji žive u unutrašnjosti. Međutim, u tim zajednicama koje jedu mnogo ribe i imaju niže stope bolesti konzumira se daleko manje kravljeg mlijeka. Dokazano je da je konzumiranje kravljeg mlijeka povezano s MS-om2 6 i dijabetesom tipa l,2 7 neovisno o unosu ribe.

U drugoj reakciji povezanoj s tom mrežom, povećani unosi životinjskih bjelančevina također povećavaju proizvodnju inzulinu sličnog faktora rasta (IGF-1, predstavlje­nog u osmom poglavlju), što ubrzava rast stanica raka.5 Zapravo, mnogo je reakcija koje djeluju na koordiniran i uzajamno konzistentan način izazivajući bolest kada se konzumira prehrana bogata životinjskim bjelančevinama. Kad su razine 1,25 D u krvi snižene, IGF-1 istovremeno postaje aktivniji. Zajedno, ti faktori povećavaju rađanje novih stanica, istovremeno inhibirajući uklanjanje starih stanica, a oboje po­tiče nastanak raka (sedam studija citirano u 2 8 ) . Dokazano je, primjerice, da ljudi s razinama IGF-1 u krvi višima od normalnih imaju 5,1 puta veći rizik od uznapre­dovalog raka prostate.28 Ako se to kombinira s niskim razinama u krvi bjelančevine

V E Z A S « V I T A M I N O M » D

koja inaktivira IGF-1 2 9 (tj. većom aktivnošću IGF-1), postoji 9,5 puta veći rizik od

uznapredovalog raka prostate.1* Alarmantna je to razina rizika od bolesti. Pritom je od temeljne važnosti činjenica da namirnice životinjskog podrijetla kao što su meso i mliječni proizvodi10 vode do više IGF-1 i manje 1,25 D, a i jedno i drugo povećava rizik od raka.

To su samo neki od faktora i događaja povezanih s ovom mrežom vitamina D. Uz pravu hranu i okoliš, ti događaji i reakcije surađuju na integriran način stvarajući koristi po zdravlje. Nasuprot tome, kad se konzumira pogrešna hrana, njezini šte­tni učinci nisu uzrokovani samo jednom već mnogobrojnim reakcijama unutar te mreže. Osim toga, mnogi faktori u takvoj hrani, čak i pored bjelančevina i kalcija, sudjeluju u nastajanju problema. I naposljetku, često se ne javlja samo jedna bolest nego nekoliko njih.

Ono što me zadivljuje u vezi s ovom i drugim mrežama je konvergencija tako mnogo faktora koji uzrokuju bolesti i djeluju kroz toliki broj različitih reakcija, stvarajući za­jednički rezultat. Kada taj zajednički rezultat predstavlja više od jedne bolesti, to je još

K I N E S K A S T U D I J A

impresivnije. Kad se ti razni faktori nalaze u jednom tipu namirnica, i te su namirnice

epidemiološki povezane s jednom ili više tih bolesti, veze postaju još impresivnije.

Ovaj primjer daje uvod u objašnjenje zašto se od mliječnih proizvoda može očekivati

da povećavaju rizik od tih bolesti. Nemoguće je da su svi ti zamršeni mehanizmi, koji

djeluju tako usklađeno dajući isti rezultat, samo nebitna slučajnost. Priroda ne bi bila

tako prepredena da usavrši jedan takav beskoristan, proturječan splet. Mreže poput

te postoje širom tijela i unutar stanica. Ali što je još važnije, snažno su integrirane u

daleko širu dinamiku zvanu «život».

356 357