SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za povijest

Ivana Lučića 3

Seminarski rad

Nasljedno pravo u izvoru iz 13. stoljeća

Studentica: Martina Barešić

Kolegij: Rođaci i bližnji: obiteljske strukture

Nositelj kolegija: dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus, docent

Predavač: dr. sc. Marija Karbić, vanjski suradnik

Zagreb, 2013.

Codex diplomaticus, 5.sv, 896.

1267, 24. marta. U, Ninu.

Dražina Stanosević i žena mu Kumica odredjuju, da imadu iza smrti jednoga od njih

pripasti sva njihova dobra drugome, koji preživi, kao potpuno, vlasništvo.1

In Christi nomine. Anno incarnationis eius millesimo ducentesimo sexagesimo sexto, mensis

marcii, die octauo exeunte, indictione decirna,. None, temporibus domini Bele, magnifici

regis Hungarie et Samsonis venerabilis Nonensis episcopi, ac Jacobi egregii comitis. Ego

quidem Drasina Stanoseuig ab hodie in antea in Christi nomine sic uolo et ordino ac fieri

iubeo cum mea uxore nomine Kumica, ut post obitum cuiuscumque nostrum cuncta bona

nostra mobilia et immobilia umenti remaneat ad omnem suam uoluntatem deo seruiturus uel

seruitura pro anima decidentis, contra hoc nullo tempore michi liceat contraire et ego

Kumica memorata prefata uolo obseruare fideliter et deuote, nec aliquo tempore contradicam

huius ordinacioni. Actum est hoc et firmatum coram his uocatis et rogatis testibus, scilicet

Marino Kalanig, nunc iudice et Georgio Miculig. Et ego Stephanus, primicerius et Nonensis

notarius interfui rogatus, ut audiui scripsi, roboraui et solito signo signaui.

Prijevod:

U ime Krista. Godine inkarnacije njegove 1267., mjeseca ožujka, osmog dana, indikcije

desete. U Ninu u vrijeme gospodara Bele veličanstvenog kraja Ugarske i Samsona časnog

biskupa ninskog i Jakoba časnoga kneza. Ja Dražina Stanošević odsada pa nadalje u

Kristovo ime želim i naređujem zajedno sa mojom ženom Kumicom, da nakon smrti jednog od

nas sva naša dobra, pokretna i nepokretna imaju ostati na volju drugomu (preživjelom) da

služi Bogu i duši pokojnoga, protiv ovoga nikad se neću suprotstaviti i ja Kumica već

navedena i spomenuta ovo ću vjerno i odano poštivati, i neka se nikad ne suprostavim

njegovoj zapovijedi. Dokument je potvrđen od pozvanih svjedoka, suca Marina Kalaniga i

Grgura Miculiga. I ja Stjepan, prvak i notar ninski zatražen sam, i poslušao sam i potvrdio

pečatom.

1 Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Sv. 5, Listine godina 1256.-1272. Uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1907.: 426.

2

Uvod

U ovom seminarskom radu detaljno ću se pozabaviti oporukom Dražine Stanoševića i njegove

žene Kumice te oporuku staviti u kontekst toga vremena. Posebnu ću pažnju obratiti na

eventualna odstupanja od tadašnje prakse u nasljednom i obiteljskom pravu koju ću isto tako

objasniti. Kao glavne elemente oporuke iz kojih možemo iščitati praksu oporučivanja tog

razdoblja izdvojit ću – instituciju notarske oporuke, oblike identifikacije i samoidentifikacije,

nasljedno pravo i pravo nasljeđivanja žena.

Oblik oporuke u Zadarskom području – notarska oporuka

Statuti dalmatinskih gradova sačuvani su još iz 13. i 14. stoljeća, a nastaju sukladno s

razvojem trgovine i privrede kad se javljaju složeniji društveno-ekonomski odnosi. Takve

odnose bilo je potrebno regulirati statutima.2 U tim statutima nalazimo i odredbe koje se tiču

oporuke u smislu notarske isprave, a na koju ću se osvrnuti u ovom dijelu seminarskog rada.

Oporuke Zadarskog statuta nastaju na temelju odredaba Šibenskog statuta koji je bio utjecaj

na prava mnogih dalmatinskih gradova. Tako šibenske oporuke daju valjanu sliku o cijelom

području Dalmacije u širem zadarskom području (potez od Raba do Trogira). Glavna vrsta

oporuke u šibenskom statutu bila je notarska oporuka. Osoba koja želi sastaviti notarsku

oporuku morala je pozvati prisegnutog šibenskog tabeliona, dva do tri vjerodostojna svjedoka

i predstavnika vlasti (koji je obično egzaminator, sudac Velike kurije ili općinski zastupnik).

U nazočnosti svjedoka notar je zapisivao oporučiteljevu posljednju volju u sastavak, a

oporučitelj je morao dati suglasnost da je njegova posljednja volja točno unesena u dotični

sastavak. Notar taj sastavak zatim prenosi u svoju knjigu nakon čega dolazi do sastavljanja

javne isprave koju potpisuje netko od nazočnih predstavnika vlasti.3

U Zadarskom statutu oporuke su najvažnija vrsta privatne isprave te im je stoga posvećena

velika pozornost. Vlastoručna oporuka bila je vjerodostojna ako je bila datirana (datumom i

godinom sastavljanja), zaključena pečatom i ako je njen primjerak bio pohranjen u jednom od

šest mjesta Zadarske općine (tj. jednoj od šest samostanskih sakristija po Margetiću4).5

2 Radonić, Paulina. „Uporaba arhivskog gradiva prema statutima dalmatinskih gradova (Split, Zadar, Trogir, Šibenik, Skradin, Brač, Hvar, Korčula, Lastovo)“ u Arhivski vjesnik br. 48 (2005): 1. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=10635)

3 Margetić, Lujo. Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo. Zagreb: Narodne novine, 1996.: 203.

4 Ibid, 204.

5 Radonić, Paulina. „Uporaba arhivskog gradiva prema statutima dalmatinskih gradova (Split, Zadar, Trogir, Šibenik, Skradin, Brač, Hvar, Korčula, Lastovo)“ u Arhivski vjesnik br. 48 (2005): 9. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=10635)

3

U oporuci Dražine Stanoševića i njegove žene Kumice možemo uočiti da su primjenjivana

navedena pravila sastavljanja oporuke tog vremena – oporuka je datirana i datumom i

godinom sastavljanja, navedena su dvojica svjedoka, a oporuku je zaključio notar svojim

pečatom.

Identifikacija i samoidentifikacija

Identifikacija i samoidentifikacija pojedinca u srednjem vijeku određivala se ne samo

osobnim imenom osobe nego i vezom prema nekom rođaku. Ako dvije ili više osoba nosi isto

ime, pojedinu osobu lakše je identificirati ako se ona identificira nekim rođakom ili pretkom.

Drugi razlog identifikacije prema nekom rođaku je naglašavanje veze s najpoznatijim i

najvažnijim članom obitelji a koji ne mora nužno biti neposredan predak dotične osobe.

Iako su obično muškarci bili oni po kojima se identificirao pojedinac, u dokumentima

nalazimo i žene kao posrednike u identifikaciji. Razlozi za to su ako je majka udovica, ako je

osoba nezakonita ili otac nepoznat te ako je majka društveno istaknutija i utjecajnija.

Najdominantniji oblik samoidentifikacije je filijacija (ako se osoba identificira kao sin ili kći

nekoga), a sljedeći čest slučaj je identifikacija preko bratske veze. Ostali rođaci u

identifikaciji koji se u dokumentima spominju su djedovi i unuci te bake i tete. Udane žene

najčešće se identificiraju prema ocu (u slučaju žena iz uglednih obitelji) ili mužu.

U zadarskom području glavni obrazac nasljeđivanja imena određen je tako što prvi sin dobiva

ime po djedu (očevom ocu), drugi sin po drugom djedu (majčinom ocu), a ostali sinovi

dobivaju imena po stričevima. Isti obrazac vrijedi i za žene ali zbog oskudnosti izvora u

kojima se žene pojavljuju teško ga je pratiti.6

Dražina se identificira obiteljskom vezom – Stanosević. Moguće je da se tu radi o

patronimičkoj identifikaciji odnosno identifikacijom očevim imenom. Kumica se identificira

imenom/nadimkom, i vjerojatno odnosom prema mužu – žena Dražina. Uzevši u obzir ovaj

element, zaključila sam da je riječ vjerojatno o nižem sloju društva koje nema slavne pretke i

prema tome nema se prema kome identificirati.

Nasljedno pravo i imovinski odnosi supružnika

Najstariji oblik bračnog imovinskog prava dalmatinskih gradova nalazimo u odredbama

Dubrovačkog i Kotorskog statuta. Prema njihovim je odredbama imovina supružnika potpuno

6 Nikolić Jakus, Zrinka. Rođaci i bližnji. Zagreb: Matica hrvatska, 2003.: 20-44.

4

odijeljena, svaki bračni drug ima svoju imovine (ženina imovina sastoji se od miraza), a

nakon prestanka bračne zajednice – smrću jednog od bračnih drugova, preživjeli bračni drug

nema nikakvih nasljednih prava prema ostavštini umrloga.7

Što se tiče srednjodalmatinskog područja, Šibenski, Paški i Zadarski statuti isto tako čuvaju

odredbe koje se tiču nasljednog prava. Nakon muževljeve/ženine smrti, preživjeli bračni drug

može slobodno uživati imovinu pokojnoga osim u slučaju preudaje (kad žena smije uzeti

samo miraz, ništa drugo).8

Što se tiče nasljednog prava preživjelog bračnog druga u slučajevima dok nije pisana oporuka,

u Zadru je žena mogla naslijediti muževljeva pokretna i nepokretna dobra ako muž nije imao

rođaka do četvrtog stupnja srodstva. 9

U izvoru vidimo da u slučaju smrti jednog supružnika, onaj preživjeli nasljeđuje svu njegovu

imovinu: pokretnu i nepokretnu, čak i u slučaju preudaje (preudaja se u izvoru ne spominje te

stoga zaključujem da nije utjecala na nasljedstvo). U takvoj imovini nalazi se između ostaloga

i Kumičin miraz (prema pravilima tog vremena).

Zaključak

U seminaru sam se osvrnula na oporuku koja je unatoč svojim skromnim podacima uspjela

dati osnovne informacije o obiteljskim i nasljednim odnosima u razdoblju 13. stoljeća.

Prikazala sam uobičajenu praksu dalmatinskih gradova a koja potječe iz raznih statuta,

prvenstveno Zadarskog koji je najrelevantniji u ovom slučaju. Ovaj izvor je primjer notarske

oporuke pošto sadrži njene glavne elemente: dataciju, dva svjedoka i notara koji potvrđuje

oporuku svojim pečatom. Sljedeće što se primjećuje u izvoru je identifikacija supružnika.

Dražina se identificira imenom i prezimenom (najvjerojatnije patronimička identifikacija),

dok se Kumica identificira samo imenom/nadimkom. Iz tog razloga ne možemo iščitati ništa o

njenim obiteljskim vezama iz imena. Uzimajući to u obzir dolazim do zaključka da supružnici

nisu imali društveno značajne rođake prema kojima bi se identificirali te se stoga radi o nižem

sloju društva. Što se tiče nasljednog prava, ova oporuka zaobilazi tadašnju praksu. Obično

preživjeli bračni drug nema nasljednih prava prema ostavštini umrloga, a u izvoru vidimo da

se sva pokretna i nepokretna dobra bez ikakvih uvjeta predaju preživjelom supružniku.

7 Margetić, Lujo. Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo. Zagreb: Narodne novine, 1996.: 170-171.

8 Ibid, 175.

9 Ibid, 242.

5

Uostalom, ne spominje se ni Kumičin miraz zasebno, no podrazumijeva se da on ulazi u

skupinu pokretnih/nepokretnih dobara.

Bibliografija

6

Izvor:

Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Sv. 5, Listine godina 1256.-

1272. Uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1907.

Literatura:

Margetić, Lujo. Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo. Zagreb: Narodne

novine, 1996.

Nikolić Jakus, Zrinka. Rođaci i bližnji. Zagreb: Matica hrvatska, 2003.

Radonić, Paulina. „Uporaba arhivskog gradiva prema statutima dalmatinskih gradova (Split,

Zadar, Trogir, Šibenik, Skradin, Brač, Hvar, Korčula, Lastovo)“ u Arhivski vjesnik br. 48

(2005): 9. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=10635)

7