BARBARA CLEVERLY UBOJSTVA U SIMLI

Za Annie i Roddyja i Tonyja 1. poglavlje Pariz 1919. godine Ne bulji tako, draga Alice! Maud Benson (Ujedinjene druţbenice, Odjel za putovanja na Istok) uputila je svojoj najnovijoj štićenici prijekoran pogled. No štićenica gaje tvrdoglavo zanemarila i nastavila uzbuđeno okretati glavu, upijajući neobične zvukove i guţvu restorana na kolodvoru Gare de Lyon, i dalje elegantnom unatoč četirima godinama zanemarivanja tijekom rata. Alice je uzdahnula i zavalila se na tapeciranu klupu pokušavajući se doimati kao svjetska ţena. Na to je, poput paljbe iz druge cijevi puške, neizbjeţno došlo: - Drţi se uspravno, draga! Alice je nastavila opušteno sjediti i svojoj druţbenici uputila buntovan pogled. Bojeći se da je (barem trenutačno) pretjerala, Maude je umirujućim tonom rekla: -Alice, ne moraš dovršiti čaj. Francuzi nemaju pojma... -Onako ukočena u korzetu, malo se nagnula naprijed kako bi uzela vlastitu šalicu i, premda je prezirala običaj Francuza da u lonac najprije stave vodu a tek onda čaj, ţeljela se ponašati uzorno, kao da time kaţe: »Uvijek dovrši ono što se stavi pred tebe, čak i ako je to šalica lošeg čaja.« Alice nije shvatila poruku nego je nastavila zavidno buljiti u piće koje je stajalo pred Francuskinjom što im je sjedila sučelice. Pjenušavo i ruţičasto, zavodljivo je šuštalo u visokoj čaši, a Maud, na temelju pojave ţene koja ga je pila, nije ni najmanje sumnjala da sadrţi alkohol. Na njezin uţas, Alice se nagnula naprijed i obratila se neznanku. Na školskom francuskom. -Excuse moi, madame, mais qu'st-ce que c'est quecette... hmm... boisson? - Alice! - prosiktala je Maude sva napuhana od ogorčenosti. - Ne smiješ se obraćati ljudima koje ne poznaješ! Što će ona pomisliti?

A »ona« je spustila čašu s ruţičastim pićem i, nakon trenutka iznenađenosti što ju je zahtijevao dobar odgoj, odgovorila na engleskom s jedva osjetnim naglaskom, uz srdačan osmijeh: - Zove se campari-soda. Vrlo osvjeţavajuće i vrlo francusko piće. - Ne zastavši okrenula se konobaru koji je upravo prolazio i rekla: - Monsieur, un Campari-soda pour mademoiselle, s'il vous plaitl Alice je sva zasjala očekujući zabranjen uţitak. Maude Benson je sklopila oči i napućila usne. Prevalile su tek petsto kilometara putovanja i Maude se stresla pri pomisli da će u društvu te mlade dame morati prevaliti još najmanje deset tisuća. Alice Conyers. Neprestano ju je upozoravala: - Ovo je Francuska. Nisi u Hertfordshireu, ima tu svakakvih ljudi. Ne upuštaj se u razgovor s neznancima. A nadasve, izbjegavaj izvjesnu vrstu ţena. Da, ţena. S vremenom ih naučiš prepoznati. S takvima je lako stupiti u kontakt, ali ga nije tako lako prekinuti. Drţi se pravila: »Nikad ne razgovaraj s neznancima.« - Rekla joj je, dakle, sve što je trebalo. A ipak... »kao da sam mlatila praznu slamu«. Kriomice je u usta ubacila tabletu bizmuta. Ţrtva loše probave, naučila je poduzeti tu mjeru opreza na prvi znak stresa. Maud se sjetila što joj je poslodavac rekao o ovom poslu. »Iz najvišeg staleţa, gospođice Benson. Imućna obitelj. Sjajni izgledi. Vaša štićenica ide u Indiju, gdje će preuzeti upravljanje obiteljskom tvrtkom Imperial and Colonial - ili barem polovicu upravljanja, jer će joj, što je vrlo razborito, pomagati bratić. Ţalosna priča - smrti u obitelji - pa očekujte potištenu mladu damu.« (Maud je smatrala da bi malo potištenoti i ţalosti bilo bolje od ovog neprestanog čavrljanja i frivolne radoznalosti.) »Nije izišla ravno iz učionice, dvadeset jedna joj je godina, ali ţivjela je vrlo zaštićeno, u Hertfordshireu. Izvršitelji oporuke njezina djeda traţili su vrlo pouzdanu i iskusnu druţbenicu za put pa su se, dakako, obratili nama.« Prvi je dojam sve u svemu bio dobar. Premda je bila prilično lijepa (a to je uvijek bio razlog za zabrinutost), djevojka se doimala razborito i dobro se izraţavala. Imala je damske manire i to prilično

staromodne. Nije bila onako bezglava i lakoumna kao neke moderne mlade djevojke koje su zbog toga bile takvo opterećenje na parobrodu. Garderoba joj se sastojala od posve primjerene crne i sive odjeće prikladne za djevojku koja je nedavno izgubila ne samo jedinog brata na bojišnici samo nekoliko dana prije kraja rata nego i, godinu prije, oca i majku koji su umrli od gripe. A onda prošlog prosinca još i smrt djeda, lorda Ruperta Conyersa, koji je, kako je to opisao Times, »pao s konja dokje lovio sa skupinom iz Essexa i Suffolka«. Maud se nadala nezahtjevnom putovanju do Bombaja, ali znala je da je najveće iskušenje njezinog posla trotjedna plovidba. Brodovi su bili prepuni elegantnih mladih časnika koji su se vraćali u Indiju s dopusta. Mnogi su traţili buduće supruge, kojih u Indiji nikad nije bilo dovoljno. Bili su šarmantni, vitki, dobro građeni, preplanuli. Maud je bila svjesna opasnosti - morala je tijekom svojih putovanja, unatoč svim mjerama opreza, biti nazočna čak trima zarukama (od kojih su barem jedne bile krajnje neprikladne), a broja slomljenih srdaca više se nije mogla ni sjetiti. Ali, zaključila je da se ne mora brinuti za Alice Conyers. Djevojka joj je još na početku putovanja povjerila da se nada udati za svoga bratića, koji je bio mladi časnik u pješaštvu. Tako bi tvrtka ostala u obitelji. Maud je to smatrala vrlo razboritim. Po svemu. Danas čak ni lijepa i bogata djevojka nema velik izbor kada je riječ o budućem muţu. Rat je pokosio tisuće mladića. Alice joj je tuţno rekla kako u Engleskoj nije srela nikoga tko bi došao u obzir za brak. I tako, budući da ni za čini ne ţali i veseli se onome što je čeka, mislila je Maud, s Alice ne bi trebalo biti teškoća. Dakako, pod uvjetom da uspije zaštititi Alice od »proračunatih ţena« - a to je nova Alice-ina znanica zasigurno bila - i od lovaca na miraz. Ali, kad su napustile Englesku, Alice više nije bila tako razborita. Kao da joj je prvi pogled na stranu zemlju zavrtio glavu. Tvrdoglavo je ostala na palubi na trajektu preko La Manchea unatoč hladnom oţujskom vjetru i upuštala se u razgovor ne samo sa suputnicima nego i s nekoliko članova posade. Umjesto da u vlaku za Pariz piše dnevnik, neprestano se osvrtala i postavljala toliko pitanja da Maud

gotovo uopće nije mogla kačkati. A sad su bile u Parizu i kao da je i samo ime grada očaralo Alice Conyers. Maud je bilo drago što im raspored nije ostavio više od tri dana u toj prijestolnici frivolnosti. Alice je potratila vrijeme obilazeći trgovine u Rue de la Paix umjesto da je obilazila Louvre. I eto je sad, s kovčezima punim tko zna kakvih sve tričarija, radoznale, nasmiješene svijetu. Odveć je uzbuđena. A stvari su se samo još pogoršavale. Sjedile su u elegantnom restoranu Gare de Lyon čekajući najavu Plavoga vlaka. Alice je zadovoljno uzdisala i recitirala imena svih gradova kroz koje će proći na putu iz Pariza do Riviere i zatim do Italije kad ih je najavljivač pobrojao: Lyon, Avignon, Marseilles, Cannes, Nice, Monte Carlo. Nagnula se kako bi dobro promotrila konobare u dugim pregačama koji su brzim korakom posluţivali tanjure jako začinjene, nesumnjivo strane hrane. A sad joj je pozornost posve zaokupila ta Francuskinja koja se smjestila njima sučelice i pijuckala ono svoje opasno sofisticirano ruţičasto piće. Kvarna roba, zaključila je Maud. Putuje sama - i to već nešto govori! Tipično za izvjesnu vrstu Francuskinja i posve neprikladno za Alice. Na vitkom je prstu imala bračni prsten, ali to Maud nije umirilo. Odjeća joj je bila vrlo pomodna, a taj tamnocrveni putni ogrtač sa sjajnim krznenim porubom i odgovarajućim mufom zacijelo su kupljeni kod Monsieur Wortha. Tja, čini se da su neki Francuzi profitirali u ratu. Moţda se njezin muţ - ili sponzor - bavi trgovinom oruţjem, pomislila je Maud sumnjičavo i poţeljela to reći Alice, ali ţena je dobro govorila engleski pa bi je sigurno razumjela. Francuskinja je malo ispruţila noge pa su se vidjele svilene čarape i elegantne čizmice. Alice je svoje noge brzo podvukla pod stolac, iznenada svjesna debelih čarapa i cipela na vezanje. Prkosno je pogledala Maud. - Popit ću campari-sodu, gospođice Benson. Biste li i vi jednu? - Ne, nipošto. Maud nije bilo drago kad je vidjela sudionički pogled koji su na to razmijenile Alice i Francuskinja. -Oprostite- rekla je Francuskinja - ja sam Isabelle de Neuville. Putujem na Aţurnu obalu. A vi?

-1 ja idem u juţnu Francusku, ali samo do Marseillesa. Odande ću brodom u Bombaj. Zovem se Alice Conyers, a ovo je moja pratilja, gospođica Benson. Madame de Neuville pozdravila je Maud pretjerano uljudnim naklonom, a onda prstom uprla u strop, u jedan od mnogih kićenih krajolika kojima je bio ukrašen. Maud je, kad su došle, savjetovala Alice da ih ne gleda. -Voila - rekla je. - Onamo putujete. Ona naslikana gospođa predstavlja Marseilles. Ulica koju vidite je Canebie-re, u kojoj moţete sresti i najgori i najbolji dio Marseillea. Odatle će vam isploviti brod. Alice je gledala u strop, očarana ali i malo šokirana nizom punašnih i polugolih gospođa koje su simbolizirale gradove duţ rute Plavoga vlaka. Zavodljivo su se smiješile putnicima, a njihovu je draţ dvadeset godina dima cigareta i cigara tek malo zamaglilo. - A koja predstavlja vaše odredište? - upitala je. - Ona tamo. Nica. A ulica na slici je Promenade des Anglais. - Izgleda prekrasno! Tako sunčano i puno cvijeća! Tako... juţnjački. - Da. Mimoze su već ocvale, sad će procvasti magnolije i naranče... Maud je zaključila da taj razgovor treba što prije prekinuti. -Vidim - rekla je - da putujete bez sluškinje? - Ah, ne - odgovorila je Francuskinja. - Moja je sluškinja zabavljena mojom prtljagom. Nadam se, us-pješno. Ali, od rata je tako teško naći pouzdanu poslugu. Ne mislite li i vi tako? - Oh, svakako! - rekla je Alice. - A primijetila sam i da su svi konobari ili mlađi od šesnaest ili stariji od šezdeset godina! - Na ţalost, tako je diljem Francuske, i to ne samo s konobarima - policija, nosači, prodavači, vlakovođe... U tom su se trenutku dogodile dvije stvari koje su okončale taj već prilično suhoparan razgovor. Najprije je konobar Alice donio campari-sodu, a agent Thomasa Cooka prišao je Maud Benson. - Imate još dovoljno vremena, gospodo - rekao je, uljudno se naklonivši Maud - ali, vrijeme je da zauzme-te svoja mjesta. Ako biste me slijedili?

Maud je s olakšanjem ustala i mahnula Alice da pođe s njom. Isabelle de Neuville podigla je čašu i nasmiješila se Alice. - Za naše putovanje - rekla je. - Kako ono kaţu kod vas u Engleskoj? Sretno uplovljavanje? E pa, za sretno uplovljavanje! Alice je iskoristila priliku da kuša svoje piće i još je više razdraţila Maud jer nije odmah skočila na noge. Pod njezinim je prijekornim pogledom Alice popila još gutljaj pa još jedan iako joj se, iskreno govoreći, nije sviđao gorak okus tog čudnog napitka. Ipak je prkosno ispraznila čašu. U tom je trenutku, zbunjena i prepuna objašnjenja na francuskom, došla sluškinja madame de Neuville. Bila je tamnoputa, bila je vitka i po Maudinom mišljenju odveć pomodno odjevena za svoj poloţaj. Osim toga nimalo nije skrivala razdraţenost. Kao da joj je zasmetalo što njezina gospodarica s nekim razgovara i nakon što je najprije radoznalo pogledala Alice, potom ju je gledala neprijateljski. Još je povećala Aliceinu nelagodu i Maudino zadovoljstvo kad se odmah upustila u tihu svađu s gospodaricom. - Eto vidiš! - rekla je Maud dok su slijedile zastupnika putničke agencije u guţvu glavnog dijela kolodvora. - Sad vidiš što se dogodi kad se upustiš u razgovor s nekim takvim. U inozemstvu si. Ovo je Pariz, tu se okupljaju svi propaliteti iz Europe. Vidiš u kakvom si društvu. Kakva gospodarica, takva i sluškinja, ako mene pitaš! Nijedna ne vrijedi ni pišljiva boba. Sluškinja, moţeš si misliti! - Meni je madame de Neuville bila vrlo simpatična - rekla je Alice. - I kako je samo prekrasno odjevena! - Odjeća! A je li plaćena? I ako jest, tko ju je platio? Takva si pitanja moraš postaviti kad se upustiš s neznancima. - Misliš da je bila iz polusvijeta? - upitala je Alice. Nije bila posve sigurna što taj izraz znači, ali joj je zvučao na rizik, opasnost i glamur, a trenutačno ju je to mnogo više privlačilo nego svijet gospođice Benson, u kojem se neprestano nešto provjeravalo.

- Polusvijeta? Ha! Nema u tome ničega polovnog, rekla bih - puhnula je Maud. - Sve su ti Francuskinje takve. Dođi, idemo. Kad su stigle do vlaka, vidjele su da agent pazi na njihovu prtljagu dok su je nosači s šiljatim kapama i u plavim kutama ukrcavali. Vidjele su i madame de Neuville i njezinu sluškinju, koje se više nisu prepirale nego su gledale kako se i njihova skupa prtljaga ukrcava. Alice je hodala za Maud, vedro čavrljajući o blještavom plavom vlaku. Agent im je pomogao da sjednu na svoja mjesta u spavaćim kolima kojih je elegancija zapanjila Alice. Činilo joj se da su posluţitelji s kepijem krem i narančaste boje nešto najglamuroznije što je ikad vidjela. Njihov je odjeljak bio tapeciran i vrlo udoban. Na prozorima su bile čipkaste zavjese, a s polica za prtljagu visjele ukrasne rese. Ispod svakog od četiri sjedala mogao se izvući naslon za noge. Akvareli dalekih odredišta ukrašavali su zidove. Bila je tu i cijev kroz koju su mogle pozvati posluţitelja. Cookov agent ih je smjestio, rekao im kada stiţu i da se objed posluţuje od podneva nadalje te da je vagon-restoran odmah do njihovog. Nepotrebno im je dugo ţelio sretan put, ali Maud, kojoj je bila dobro poznata uputa tvrtke da zaposlenicima ne treba nuditi napojnicu, nije posegnula u torbicu. Sve prkosnija i neposlušnija, Alice je, sva rumena, izvadila iz svoje torbice kovanicu za koju je mislila da odgovara šilingu te ga tutnula čovjeku u ruku. On se naklonio i otišao. - Pitam se - rekla je neduţnim tonom - tko će sjediti na druga dva sjedala? Vidiš, oba su rezervirana. Moţda to budu ona simpatična Francuskinja i njezina sluškinja. - Iskreno se nadam da neće! - rekla je Maud s uţasavanjem. - U najmanju ruku, premda ne očekujem da ona to zna, njezina bi sluškinja morala putovati drugim razredom. Tek što je to izustila, vrata su se otvorila, začula se buka s perona, vidio oblak pare, a onda se pojavila Isabel

le de Neuville. Okrenula se, zatvorila vrata, spustila prozor i nagnula se prema sluškinji, koja je mrzovoljno stajala na peronu. Pruţila joj je omotnicu. Sluškinja ju je otvorila i nezadovoljno pogledala sadrţaj. Maud se napinjala da čuje što govori, koristeći se svojim vrlo oskudnim francuskim. Dva-tri puta čula je riječ »troisieme«,. Treći! Što li to znači? Sluškinja je očigledno bila vrlo nezadovoljna, a Isabelle čvrsta i odlučna. Treći razred! Pa da! Isabelle je sluškinju smjestila u treći razred! Maud je shvaćala djevojčino ogorčenje. Dok su hodale peronom, prošle su pokraj vagona trećeg razreda. Obavijeni osobito smrdljivim dimom francuskih cigareta, orili su se bučnim razgovorima i smijehom, prepuni radnika u plavim odorama koji su nedvojbeno zaudarali na češnjak. Nije to mjesto za elegantnu sobaricu iz Pariza. Primjereniji bi bio drugi razred. Ali, tako je bilo odlučeno i djevojka je, uz posljednju uvredu (Maud se nadala da riječ »merde« Alicei nije poznata), okrenula i srdito lupajući nogama otišla niz peron. - Florence! Elle s'offense pour un rienl - rekla je Isabelle. - Silno je preosjetljiva. Da je Alice pogledala Maud u oči, pročitala bi poruku: »Eto vidiš, rekla sam ti!« Isabelle de Neuville okrenula se Alicei. - Idete u Bombaj? - upitala je uljudno - Prvi put? Pa to je prava pustolovina! Smijem li pitati što vas vodi u daleki Bombaj? Prije nego što je Alice dospjela odgovoriti, vrata su se ponovno otvorila i ušao je četvrti putnik. Bio je to mladić moţda kasnih dvadesetih godina koji se oslanjao na štap i nosio tamne naočale. Nosač mu je morao pomoći da se popne i nađe svoje sjedalo. Tijekom prošle četiri godine često su se viđali ranjeni vojnici, ali sad ih je bilo manje jer su bolnice otpustile posljednje pacijente. Kad bi neki naišao, posvećivala bi mu se posebna pozornost. Mladić se ispričao na engleskom i ponovno na slabom francuskom, očigledno srameţljiv. Zatim je utihnuo pa je Alice mogla odgovoriti na Isabelleino pitanje. - Idem u Bombaj - rekla je vaţno - jer tamo imam posla... - To je dovoljno, Alice - rekla je Maud ne bi li je ušutkala.

- Zapravo, ondje imam tvrtku. - To zvuči vrlo zanimljivo - nasmijala se Isabelle. - Pa, nije baš toliko zanimljivo. Riječ je o obiteljskoj tvrtki koju sam naslijedila nakon djedove smrti. To jest, meni i mome bratiću. Roditelji su mi prošle godine umrli od gripe i tvrtku je trebao naslijediti moj brat Lionel, ali on je poginuo u Francuskoj. Mjesec prije kraja rata. -Alice je uzdahnula prisjećajući se tog gubitka. Doimala se krhko i ranjivo, a oči su joj se napunile suzama. Maud je, ne prvi put, pomislila kako su Aliceine oči malo prevelike, odveć izraţajne i odveć plave... nije to dobro za nju. Alice se razvedrila. - Taj moj bratić, u drugom koljenu - upoznat ću ga! Nikad ga prije nisam vidjela! - I to zvuči zanimljivo! - U tvrtki imam mnogo takvih rođaka, a ni njih nisam nikad srela. - Alice je opisala tvrtku premda ni sama o njoj nije odveć znala. - Zapravo ne razumijem tko su svi oni. Ali, poslali su mi neku vrstu »tko je tko«... ovaj... dramatis personae (bila je vrlo ponosna što se sjetila tog izraza), tko će me dočekati, kamo ću ići i gdje mogu kupiti odjeću. - Potapšala je tanku koţnu torbu na krilu i rekla: - Sve je tu i sve bih to trebala pročitati. Ali, toga je tako mnogo! - Naivno je dodala: -Tako sam uzbuđena! Isabelle je shvatila da se radi o znatnom bogatstvu. Nikad nije bila u Indiji, ali je i ona čula za ICTC, Imperial and Colonial Trading Corporation. Nasmiješila se uzbuđenoj i, po njezinu mišljenju, malo pripitoj mladoj Engleskinji koja je o svojoj budućnosti govorila s toliko nade i oduševljenja. Tako nevina. Tako ranjiva. -...i bit će slonova i radţa, tigrova i bengalskih kopljanika! Indijskih kraljevića prekrivenih dijamantima! Moţda se udam za jednog od njih - Alice je nastavila brbljati. Maud je zadrijemala i nije bila sigurna koliko su kilometara prevalili kad ju je probudio konobar koji je najavljivao objed. Mladi se vojnik stresao i, sjetivši se pravila ponašanja, srameţljivo ponudio da otprati dame u vagon-restoran ako ţele poći. - Colin Simpson - predstavio se. - Kapetan u Kraljevskoj

yorkshirskoj lakoj pješadiji. Vraćam se u regimentu. Na kakvih mjesec dana, prije razvojačenja. Glupo, ali ako mije drţava spremna platiti povratnu kartu, ja se neću ţaliti! - Ponovno se nasmiješio. - Moja je jedinica u Indiji. I ja putujem u Bombaj. Maud Benson nije se mogla sjetiti da je ikad bila tako razdraţena. Njezini su suputnici, posve nepotrebno, traţili da sjednu za isti stol te su, neprestano brbljajući na francuskom i engleskom, naručili sve redom iz jelovnika. Čak su od nje traţili da popije čašu vina uz ribu i još jednu uz janjetinu. S predvidljivim rezultatom. Dva sata nakon što su sjeli, još su razgovarali punom parom dok je Maud jedva drţala otvorene oči. Iako nije ţeljela napustiti svoju štićenicu, zaključila je da je, premda rumena i očigledno uzbuđena, Alice sigurna u društvu prilično dosadnog i neprivlačnog mladog kapetana. Njegova će nazočnost spriječiti Isabelle da pokuša uplesti Alice u... to? Maud nije bila posve sigurna, ali pretpostavljala je da bi to u najgorem slučaju moglo biti piće ili kockanje. A to U ovim okolnostima baš nije bilo vjerojatno. Za nekoliko Sati madame de Neuville nestat će iz njihova ţivota. I tako se ispričala i vratila u njihov odjeljak da »odrijema«, kako je rekla. Nije čula uzdah olakšanja za stolom nakon što je Otišla. Čula je da se razgovor odmah nastavio još ţivlje nego prije. Kapetanu kao da se nakon tri čaše vina razvezao jezik pa se hvalisao pričama o tigrovima i leopardima, o romantici i pustolovinama u podnoţju Himalaja. Na kraju obroka, Colin Simpson se ispričao i otišao popušiti cigaru u hodniku. Isabelle de Neuville je ispila konjak, ustala i graciozno se uputila u ţenski toalet na kraju vagona. Vagon se naglo trgnuo pa se morala uhvatiti za ruku konobara. Zahvalila mu se i kroza smijeh okrenula Alicei i rekla: - Nisam li vam rekla! Vlakovođi je šesnaest godina! Alice je uzvratila smijehom, a onda sjedila i čekala da se Isabelle vrati. Je li se vagon njihao zbog dvije čaše vina, na koje nije bila navikla, uz onu zagonetnu campari-sodu ili zato što je vlakovođi doista šesnaest godina, to nije znala, ali se stanje pogoršavalo. Buka je bila sve

glasnija dok se vlak pribliţavao zavoju prije vijadukta koji je premošćivao duboku provaliju. Teturajući i jedva odrţavajući ravnoteţu, Maud Benson se pojavila iz odjeljka. - Što se to, zaboga, događa? Ah, ta francuska ţeljeznica! Alice je svim srcem priţeljkivala da se Isabelle vrati. Napravila je nekoliko koraka prema toaletu, ali ju je nagli trzaj bacio na koljena. Očigledno nešto ozbiljno nije bilo u redu. Vlak je poskakivao i udarao o stranu vijadukta. I još gore - raz-bio je ogradu. Poput pucnjave strojnice, kamen po kamen padao je u provaliju. - Isabelle! - povikala je Alice očajnički, ali tad se pod digao i udario je. Oko nje se rasulo razbijeno staklo. Jedna joj je krhotina zasjekla obraz. Strop vagona bio je ispod nje - bilo je to posljednje što je vidjela prije nego što se onesvijestila. Tako je bila pošteđena pada Plavoga vlaka, ponosa SNCF-a, stotinjak metara u provaliju. Uz eksploziju zvukova, lokomotiva se srušila, na trenutak kao da je visjela između stijena, a onda je pala. Kako je ograda dalje popuštala, rušilo se sve više vagona. Očajnički zviţduk lokomotive obiljeţio je smrt Plavog vlaka. U svojem je odjeljku Maud Benson pokušavala sjesti, i ona se čudeći zašto su stjenke vagona ispod nje. Nejasno je vidjela da se polica za prtljagu otrgnula, ali nije shvatila da ju je upravo dio police, koji je poletio poput katapulta, udario ispod brade i zamalo joj odsijekao glavu. Odjeljci s prtljagom su se otvorili, a kovčezi i škrinje padali na tlo. Vagoni prvog i drugog razreda, koji su bili na početku kompozicije,sad su bili tek neprepoznatljiva hrpa zdrobljenog čelika. Jastuci, svjetiljke, stolovi iz vagon-restorana, stolnjaci, čak i boce vina uskoro će nestati u plamenu eksplozije. Vagoni trećeg razreda, s kraja kompozicije, isprva su se doimali neoštećeno, ali onda je i njih vlastita teţina povukla u provaliju.12 Dok je plamen zamirao a lupetanje prestalo, mrtvu tišinu razbijao samo plač dojenčeta.

Uzelo j e sat i pol dok vlak za spašavanje nije oprezno stigao iz St. Vincenta preko brda Burgundije. Zaustavio se stotinjak metara od srušenog vijadukta. Zaposlenici SN-CF-a, vatrogasci, liječnici i nosači nosiljki na trenutak su zgranuto gledali srušeni vlak dolje u zabačenoj, šumovi-toj provaliji. Plavi je vlak leţao zdrobljen i izobličen ispod ţeljeza, opeka i betona koji su se srušili posvuda oko nje- Pierre Bernard, šezdesetpetogodišnjak koji je odavno trebao biti u mirovini, progovorio je u ime svih: -Odrţavanje! Nisu ga odrţavali! To se sprema već godinama! Upozoravao sam ih! Prokleti rat! Ljudi su zgroţeno gledali ostatke izgorjelih vagona. Kriţali su se, nesposobni progovoriti. Došli su spremni spašavati ţivote i pomagati ranjenima, ali po posvemašnjoj tišini znali su da će njihov posao biti mnogo mračnije prirode. Poslali su hitnu poruku da im pošalju teške dizalice (a nije ih bilo bliţe od Lyona), a onda su tiho i odlučno uzeli pijuke, lopate i nosila i počeli se spuštati u provaliju- Nakon sata napornog rada, našli su samo jedno ţivo i neozlijeđeno dijete i osamdeset trupala od procijenjenih dvjesto do četiristo; potraga za preţivjelima se nastavljala. Kad su napokon došli do vagona koji su pali dalje od ostalih i koje nije zahvatio poţar, spasitelji su ugledali ţensku nogu kako viri ispod vagona prvog razreda. Rasjek-li su metal i izvukli truplo sredovječne ţene. Obzirno su spustili rub njezine suknje od tvida, stavili njezinu torbicu i konac za kačkanje pokraj nje te je pokrili. Nosači su se polako uputili uzbrdo. Sljedeće je bilo truplo britanskog vojnika. - Le pauvre con- promrmljao je Pierre Bernard. Ganuto je gledao ordenje na vojnikovim prsima. -Preţivio je rat, a onda ovako pogine! Odnesite ga gore. Za oko mu je zapeo komadić crvene tkanine koji je virio iza stijene. - Onamo! - povikao je i ljudi su ga sli-jedili. Iako su već našli toliko trupala, s iskrenom su ţalošću promatrali ţenu koja je leţala poput krpene lutke pod njihovim nogama. Kraljeţnica joj je bila slomljena, a glava razbijena o kamen pokraj kojeg je leţala. Crvena vunena jakna s crnim krznenim ukrasima bila je ljepljiva od zgrušane krvi. - Odnesite je gore - rekao je Pierre.

Tad je začuo nekakav tihi zvuk. - Chut! Chut! Poslušajte! Što je to? Ponovno je čuo tihi glas: - Upomoć! Upomoć! Pohitali su prema mjestu s kojeg je glas dopirao. Djevojka u poderanoj sivoj haljini pokušavala se podići na koljena. Pierre je na trenutak rastreseno pomislio da je kleknula kako bi brala proljetno cvijeće, jaglace koji su rasli pokraj nje. Ta se pomisao raspršila čim ga je pogledala. Uţasnuto i oţalošćeno je udahnuo kad je vidio krvavu haljinu, sulude plave oči koje su slijepo zurile preda se, blijedo lice koje se još više isticalo zbog krvi koja je još tekla iz posjekotine na obrazu. - Maud? - rekla je kad su se okupili oko nje. - Tako mi je ţao! Maud? Oh, gdje je Maud? 2. poglavlje Sjeverna Indija, proljeće 1922. godine Joe Sandilands osjetio je podrhtavanje vlaka kad su proradile kočnice. Jedva čekajući da naporno putovanje završi, zadovoljno je ustao kako bi uzeo ručnu prtljagu s police. Njegova je nagla kretnja potaknula i ostale u odjeljku. Dvije su vojničke supruge probudile četvoro djece koja su od vrućine bila razdraţena. Rastezala su se i pospano prepirala. Joe im je pomogao da spuste i sortiraju košare za piknik, igračke i bojice te vreće za spavanje, a majke su mu se zahvaljivale i srdačno smiješile zbog dobroćudnosti i vještine s djecom. Uljudno je odgovorio na pozive na piknike, večere, prijame i kazališne predstave u Simli. -Jesmo li već stigli? Je li ovo Hills? - upitalo je najmlađe dijete po dvadeseti put. - Još nije, dušo. Imamo još osamdeset kilometara. Ovo je Kalka. Tu presijedamo na Mali vlak. Onda ćemo u Hills. Prolazit ćemo mnoge zavoje i tunele, sve više i više prema oblacima. Vidjet ćeš snijegom prekrivene planine i golema stabla i mnogo majmuna! Svidjet će ti se Simla, Robine! - Idete li i vi s nama na Mali vlak? - upitao je Robin Joea.

- Ne, Robine. Ţao mi je što ću ga propustiti, ali prijatelj mi je poslao automobil na kolodvor. Pa se moţemo natjecati, vrijedi? Da vidimo tko će prije stići u Simlu. - Automobil? - rekla je djećakova majka, supruga majora Granama, podiţući obrve - Zacijelo imate prija-telje na visokom poloţaju - i u društvenom i ti zemljopisnom smislu Kako sam čula, u Simlu mogu ući samo dva-tri automobila... - Guverner Bengala — rekao je Joe, odgovarajući na pitanje koje ona zbog pristojnosti nije mogla postaviti. -Sir George Jardine ljubazno mi je ustupio kućicu za goste u svome ljetnikovcu na mjesec dana, dok sam na dopustu. - Radoznalo je čekao da vidi kako će to ime djelovati na ţene. U Indiji, gdje su kaste bile vaţne, ljudi su uvijek nastojali utvrditi staleţ novog poznanika. Joea je zabavljalo što je znao da će mu ţene i nesvjesno pripisivati bodove - brojalo se do deset. Policajac? Jedan bod. DSO odlikovanje pak - moţda tri. Za prijaznost i lijepo izraţavanje - moţda još tri. Ali, guverner mu je posudio ljetnikovac i k tome još dao poslati automobil! Mnogo, mnogo bodova. Zbroj će svakako dosegnuti deset. Dobra stara Indija, mislio je Joe promatrajući ţene koje su se pogledavale. U njihovoj se srdačnosti sad osjećao i ton poštovanja prema njegovu poloţaju. Djeca, koja nisu ništa znala o takvim stvarima, odmah su počela postavljati pitanja. - Ima li guverner slona? - ţeljela su znati. - Ima ih četiri u Kalkuti, gdje ţivi kad je hladnije, ali ne ovdje - objasnio je Joe. - Hoćete li stalno morati nositi ordenje dok stanujete kod guvernera? - upitao je najstariji dječak. - O, da, Billie. Za doručak, ručak i večeru. Čak ću... - Joe se nagnuo i toboţe u povjerenju šapnuo - morati nositi ordenje na pidţami. Nakon prve zapanjenosti, djeca su prasnula u smijeh i još su hihotala dok ih je Joe spuštao iz vagona u naručja dadilja i nosača koji su hitali da uhvate sljedeći vlak. Vlak iz Umballe u Kalku bio je pun engleskih obitelji koje su bjeţale od vrućine kako bi se rashladile u podnoţju Himalaja. Temperatura u Delhiju već je početkom travnja bila nepodnošljiva pa se i upravno i

vojno osoblje uputilo u ljetnu prijestolnicu Indije, Simlu. Joe je gledao iznad uzbuđene svjetine, pokušavajući nazrijeti grad u daljini. Iako je Simla, na ţalost, još bila skrivena, na trenutak je promatrao goleme, snijegom pokrivene planine u daljini, sunce kako obasjava vrhove koji kao da su bili osvijetljeni reflektorima i uzdizali se sve više i više, prema Kašmiru i Tibetu. Joeu je godilo društvo brbljave djece na dugom putovanju iz Umballe; uţivao je čak i u opiranju radoznalosti njihovih majki, ali sad je skori dolazak u Simlu, kojem se toliko veselio, bio nešto u čemu je ţelio uţivati sam, u miru. Ostali su pohitali u Mali vlak i on je napokon ostao sam na peronu. To jest, sam osim još jednog putnika. Taj je visoki, naočiti, krupan muškarac kao i on zaneseno gledao planine. Činilo se da mu se ne ţuri - očigledno nije išao na Mali vlak. Kao i Joe, uţivao je u tom trenutku. Joe mu je pokušao odrediti mjesto u indijskoj hijerarhiji. Odjeven u Skupo, leţerno, laneno odijelo koje nije sašiveno ni u Engleskoj ni u Indiji. Moţda u Francuskoj? Ne, zaključio je Joe - u Americi. Kao i sam muškarac - izgledao je kao Englez, ali to nije bio. Njegova je srebrnkasta kosa bila dulja nego što bi to dopustio ijedan londonski brijač. Doimao se vaţno, samopouzdano i privlačno u otvorenom uţivanju u trenutku koji su dijelili. Pogledao je Joea u oči i nasmiješio se. Joe ga je odlučao iskušati. - »Krasotna, lijepa je zemlja Hinda- a zemlja pet rijeka ljepša od svih«- rekao je. - »Gle, Hajji, je li ono grad Simla? Alah je stvori tako lijepom!« - dovršio je muškarac u bijelom odijelu pa su se srdačno nasmiješili jedan drugome. - Razgovaram s ljubiteljem Kima? Ali, kako ste pogodili da i ja...? - Nisam pogodio - rekao je Joe. - Vidio sam vaš primjerak knjige. Viri vam iz dţepa. Neznanac je izvadio mali, u koţu uvezan svezak. Otvorio se na mjestu koje je očigledno često čitao. - Moram li i reći? Kimov dolazak u Simlu. - I u mojoj - rekao je Joe i izvadio sličan svezak iz torbe te ga pokazao. Pitao se je li neznanac primijetio u kako je lošem stanju njegov primjerak. Svaka je stranica bila zamrljana flandrijskom zemljom i voskom svijeća, posuta duhanom; neke su stranice čak bile zamrljane njegovom krvi. Drski, ponosni i snalaţljivi

Kim bio mu je druţbenik tijekom četiri godine pakla u Francuskoj. Nikad mu nije dosadio. Kimov ga je duh poticao, čak i prijekoravao u trenucima očaja, mirisi i zvukovi vruće zemlje koju nikad nije vidio niti je očekivao da će je vidjeti kao da su ga oduvijek uspjeli odmaknuti od sumornih krajolika i blata bojišnice. Pomnije je pogledao svoga sugovornika. Nekako mi se činio poznatim. Imao je osjećaj da se poznaju, a ipak je bio siguran da se nikad nisu sreli. Kad je progovorio, potvrdila se Joeova pretpostavka da nije Englez. Govorio je s blagim naglaskom koji nije bio ni francuski ni talijanski. Mogao je biti njemački, ali Joe nije tako mislio. Bio je visok, širokih prsa, a drţao se samopouzdano kao glumac. Glasno se nasmijao gledajući Joeovu knjigu i na zvuk to-ga smijeha Joe se nečega prisjetio. Sjetio se izvedbe »Fausta" u Covent Gardenu, kad se Kraljevska opera otvori-la nakon rata. Mefistofelesa je glumio ruski bariton. Kopao je po pamćenju dok se nije sjetio, - Mislim da imam čast razgovarati s Fjodorom Korsovskim - rekao je. - Ja sam Sandilands, Joe Sandilands, detektiv iz Londona. Na to se čovjek opet nasmijao. - Detektiv! Onda ni-sam iznenaden! Hoćete li mi sad reći i što sam doručkovao i kako se zove moj krojač? To je lako, poštovani gospodine - rekao je Joe. -Bili ste u vlaku iz Umballe, što znači da ste jeli chapatti, cuny od povrća i popili čaj. Ali, vaš krojač? Amerikanac? To ne mogu točno reći, ali ću vam reći što mislite... pitate se kako da najlakše dođete do Simle. Dvoumite se između Malog vlaka i njegovih stotinu i sedam tunela i kraće ali napornije ceste kojom bi vas vukla raga nepoznate snage i brzine. - To je posve točno, gospodine Sandilands. - Pokazao je niz naizgled potištenih konja koji su čekali da povezu putnike u brda. - To su mi preporučili, ali se bojim da sam preteţak. A ipak, mislim da bi romantičnost pribliţavanja Simli bila ometena gomilom turista u vlaku. -Glavom je mahnuo prema ljudima koji su se tiskali oko vlaka. -1, hoćete li mi vi reći što da izaberem? Joe je oklijevao. Taj dragocjeni trenutak! Trenutak samoće među veličanstvenim planinama. Ţeli li to podijeli-ti s neznancem? Ponovno gaje pogledao i onda odgovorio.

- Da. Ni jedno ni drugo. - Pa nisam ja petnaestogodišnji Kim da odpješačim osamdeset kilometara! - Nema potrebe. Bit će mi drago ako pođete sa mnom. Moţemo prikratiti dugo putovanje dosađujući jedan drugome citatima iz Kiplinga! - To je točno! A kako vi mislite stići onamo? Joe je vidio muškarca u livreji guvernera Bengala kako čeka na ulazu u postaju. Na Joeov znak pohitao je prema njima i pruţio Joeu pismo. Joe gaje otvorio i pročitao bilješku napisanu Jardineovirn rukopisom: Joe, dobrodošao u Hills. Ovaj će te čovjek odvesti do grada i onda ti pokazati kuću. Vidiš, stigao sam prije tebe. Večera je u sedam. Kazalište u devet. G.J. - Packardom. Ići ćemo guvernerovim packardom. Gdje vam je prtljaga? Rikše i tonge micale su im se s puta dok su se vozili brzinom od 25 kilometara na sat. Tom će brzinom, mislio je Joe, stići u Simlu sredinom posijepodneva. Njegov se suputnik smjestio u veliki packard kao netko tko je navikao na luksuz - čak se smiješio i mahao kad god bi prošli pokraj neke zgodne ţene. Kao da se šeće Bulonjskom šumom, mislio je Joe, a ne tandrče pustinjskom cestom na temperaturi od gotovo četrdeset stupnjeva. Nedvojbeno je bio svjetski čovjek, ali Joea je zabavljao i ganuo nevini entuzijazam kojim se osvrtao oko sebe, radoznao i radostan. Onih nekoliko pješčanih kilometara iz doline do uspona prema brdima prošlo je brzo u društvu ruskog baritona. Bio je zabavan suputnik, a o sebi je govorio osvjeţavajućim pomanjkanjem suzdrţavanja. Proputovao je cijeli svijet, a ipak se činilo daje ovo putovanje u indijske planine za njega nešto osobito, nešto poput hodočašća. - Znate, mi Britanci stoljećima očekujemo invaziju Rusa sa sjevera - rekao je Joe toboţe ozbiljno. - Mislimo da ruska vojska samo čeka da se spusti niz Himalaju, otjera Britance iz Indije i zauzme je. A gle sad! Ruska invazija s juga! Zar su naše puške usmjerene u pogrešnom smjeru?

Rus se glasno nasmijao. - Jedan bariton još ne čini invaziju! Osim toga, došao sam ovamo zbog dva posve nevojna razloga. Prvo, Amatersko dramsko društvo Simle pozvalo me da nastupim u Kazalištu Gaiety, što je velika čast! Mnogi su istaknuti pjevači i glumci ondje nastupali. I drugo, kako ste zacijelo već pogodili, zanijela me romantika Indije, osobito ovog dijela, još kad sam bio vrlo mlad. Bilo mi je trinaest godina kad smo ţivjeli u Londonu jer mi je otac bio diplomat i netko mi je dao »Kima«, koji je upravo bio objavljen. Otad sam znao da ću jednoga dana morati na ovo putovanje... Jeste li čuli? Je li to bila kukavica? Jest, kukavica! A ondje su i stabla! Obojica su uţivala u trenutku kad ih je, nakon što su prošli zavoj, zapahnuo svjeţ planinski zrak s blagim mirisom borova. Krov automobila bio je spušten pa su se osvrtali i dobro vidjeli krajolik koji se neprestano mijenjao. Dok su se uspinjali, čuli su ţubor stotina potoka nastalih od snijega otopljenog proljetnom toplinom. Stabala je bilo sve više - pustinjske kaktuse sad su zamijenili borovi i bujni rododendroni. Ptice su se glasno dozivale, a Joeu se učinilo da je nazreo majmune kako se njišu na granama. Nisu bili jedini putnici na cesti. Prolazili su pokraj tibetanskih trgovaca koji su pješačili, brđana koji bi zastali i zapanjeno gledali automobil, tonga koje su se trudile napraviti im mjesta i mnogo jahača i pješaka. Muškarci su na leđima nosili prtljagu koja je očigledno bila odveć teška za Mali vlak. Joe se zapanjio kad je vidio dvojicu kako se muče noseći glasovir, dok je treći hodao za njima noseći noge instrumenta. Kad bi se povremeno zaustavili, pozdravljali bi ih vedri mladići koji su se tongama vraćali s dopusta i svi postavljali isto ţalosno pitanje: -Dolje je vruće, zar ne? - A Joe je svima odgovarao jednako: - Kao u paklu! Što su se više uspinjali, zrak je postajao sve svjeţiji a krajolik spektakularniji. Sad su tu bili veličanstveni cedrovi Simla Hillsa, deodari s gracioznim plavkastim granama koje su se elegatno spuštale prema tlu. Mirisi su bili oštriji i raznolikiji. Joea su intrigirali i poznati i nepoznaT ti mirisi. Osjetio je nostalgiju udišući miris engleskog vrta - đurđica, ruţa, divljeg češnjaka i - miris kao da mu je probio pluća - je li to

balzam ili divlji timijan? Njega i njegovog suputnika uhvatila je neka vrsta vrtoglavice. Nestala je teţina i vrućina ravnice pa su postali vedri, veseli, slavljeničkog raspoloţenja. Kad su prošli sljedeći zavoj, Fjodor je skočio na noge i prstom pokazivao pred sebe. - Eno je! Vozaču, zaustavimo se na trenutak! Vozač se okrenuo i nasmiješio im se te objavio: - To je Tara Devi, sahib, a tamo - mahnuo je rukom naprijed -je Simla! Bio je to prizor koji Joe nikad neće zaboraviti. S te se udaljenosti grad neravnomjerno spuštao od šumovitog vrha niz padine obrasle gustom šumom, a iznad i dalje vidjeli su se obrisi Himalaje, od zelenih do tamnoplavih nijansi, sa snijegom na vrhovima. Joe je na trenutak zanijemio, ali ne i Fjodor. - E, ovo je dvorana vrijedna serenade najvećeg baritona na svijetu! -objavio je, napunio pluća i zapjevao »Kašmirsku ljubavnu pjesmu«. »Blijede ruke ljubih pokraj Šalimara«... - Njegov se snaţni glas razlijevao uskom dolinom, probudio jata golubova i uznemirio srndaće i druge šumske ţivotinje. Joe mu se pokušao pridruţiti, ali se odveć smijao da bi mo- pjevati pa je zašutio i s divljenjem slušao Fjodorov glas koji se odbijao o stijene u toj sentimentalnoj pjesmi, Blijede ruke ljubih pokraj Šalimara. Gdje si sad? Gdje si sad? Kad je došao do posljednje note, Joe je gotovo očekivao da će začuti aplauz. Umjesto toga, čuo se zvuk teškog udarca i istodobno pucanje; bas se dizao nekontrolirano uz ljestvicu dok nije dosegao nezemaljski vrisak. Još je jedan zvuk pucanja naglo prekinuo zvuk. Joe se, vojničkim nagonom, odmah bacio na pod automobila. Kad se okrenuo, na svoj je uţas vidio kako Fjodor Korsovski, zabačen na naslon, polako pada preko sjedala.

- Vozi dalje! Vozi dalje! - povikao je Joe vozaču, ali ovome upute nisu bile potrebne. Tek što je zamro zvuk dva pucnja, nagazio je na gas i veliki je automobil pojurio naprijed po šljunku, poskakujući preko rupa sve dok nije naglo stao u zaklonu iza stijena. Joe se podigao, kleknuo na sjedalo i okrenuo se Rusu, koji je leţao raširenih ruku. Joe je na prvi pogled vidio da je mrtav, a kad mu je razderao odjeću, vidio je dvije prostrijelne rane, jednu tik iznad i jednu tik ispod srca. »Vješt strijelac«, pomislio je automatski, a kad je gurnuo ruku iza Korsovskog da ga pridigne, ruka mu je bila krvava. Ulazne su rane bile male, ali su izlazne spojile u krvave rastrgane mišiće i okrznute kosti. Kalibar 303, pomislio je. Moţda vojna puška. U svakom slučaju metak mekanog vrha. Blijedi se vozač okrenuo i, na Joeovo olakšanje, progovorio na engleskom. - Kamo, sahib? U rezidenciju? - Ne - rekao je Joe, brzo razmislivši. - Na policiju. Ali, najprije se osvrnite. Zapamtite gdje smo. Ima li ovo mjesto ime? - Sahib, to je zloglasno mjesto. Zove se Đavolji lakat. Vozač je odmah otpustio kvačilo i brzo ih odvezao prema Simli. Neprestano je trubio pa je packard tako uz najavu ušao u grad. 3. poglavlje Policijski načelnik Charlie Carter je zijevnuo, stavio poklopac na penkalu Waterman, ustao, protegnuo se, Otišao do vrata i viknuo neka mu donesu čaj. Odšetao se do balkona kako bi udahnuo svjeţeg zraka i na trenutak zastao, naslonjen na ogradu, s odobravanjem promatrajući disciplinirane aktivnosti ispod. Bila je promjena smjene. Jedna skupina policajaca stajala je i čavrljala skidajući opremu dok se druga, pod zapovjedništvom havildara spremala preuzeti duţnost. Zadovoljno se nasmiješio zbog njihovog

profesionalnog izgleda, urednih odora i budnih lica. Pogledao je i konje čija su se leđa presijavala na suncu. Carter bi se najradije pridruţio ophodnji, ali morao je završiti izvješće za načelnika. Stari ga ljenjivac, doduše, neće pročitati. A tko ga za to moţe okriviti? Kao i obično, u izvješću nije bilo gotovo nikakvih zanimljivih incidenata. Carter je uzdahnuo. Prihvatio je šalicu čaja koju su mu donijeli na pladnju i oklijevajući se vratio za stol. Sabrao se i nastavio pisati o istrazi navodne sinoćnje krađe svojim urednim rukopisom. Taj ga je prekršaj zakona razdraţivao svojom trivijalnošću; ljutio se što mora utrošiti i pet minuta pišući o tome kako je stara gospođa Thorington iz Oakland Halla u Simli optuţila svojeg nosača da joj je ukrao četku za kosu sa srebrnim drškom. Uzelo mu je čitav sat da je uvjeri kako je četku zapravo ukrao jedan od majmuna koji su redovito silazili iz hrama na Jakko Hillu; ušao je kroz prozor spavaće sobe koji je sama ostavila otvoren. Povika i - začudo - zvuk snaţnog motora na cesti privukli su mu pozornost. Njegov je havildar uzbuđeno dotrčao u ured i objavio dolazak motornog automobili, automobila koji vozi neuobičajeno brzo za loše gradske ulice. Samo su tri automobila smjela ući u Simlu: automobil potkralja i guvernera Pundţaba, koje nisu očekivali u Simli prije sljedećeg tjedna, te automobil šefa kabineta, koji je upravo poslan u Delhi na popravak. Svi su ostali vozači dobro znali da moraju ostaviti automobil u garaţi ispod Hotela Cecil. Pa tko je onda to? Vrlo radoznao, Carter je spustio penkalu i ponovno izišao da se sam uv-jeri. Veliki bisernosivi packard spuštena krova prevaljivao je posljednjih nekoliko metara do Malla, skrenuo na policijsko parkiralište i bučno zakočio pred postajom. Carter je prepoznao registarski broj i livreju guvernera Bengala. Prepoznao je sir Georgeovog vozača, kojem je lice bilo prekriveno prašinom a oči razrogačene, ali dvojicu putnika na straţnjem sjedalu nije prepoznao. Jedan od njih, tamnokos muškarac u lanenom odijelu, naginjao se i poticao vozača, a prije nego što se automobil zaustavio, iskočio je i sad je

stajao podbočen i osvrtao se, odmjeravajući redove sowara i konja s iščekivanjem, moţda čak i zapovjednički. Dio je visok i drţao se samopouzdano. Imao je smeđu put i privlačno lice, ili - Carter je ispravio prvi do-jam - lice koje je nekoć bilo privlačno. Inteligentno, odlučno, ali slično Janu - lice s dvije strane, jednom spokojnom, drugom izobličenom oţiljcima i neodgonetljivom. Lica s oţiljcima četiri godine nakon rata koji je trebao okončati sve ratove nije bilo ništa neobično - Carter je nagađao da je pred njim čovjek koji se borio u Francuskoj. Drugi je putnik, čini se, bio nepovratno ozlijeđen. Leţao je na straţnjem sjedalu, a bijela mu je jakna bila zasićena krvlju. Carter je s nevjericom namjestio monokl i povikao, razdraţeno i s autoritetom: - Moţda biste mi mogli objasniti tko ste i što dovraga radite tu? Neznanac se mirno okrenuo, odmjerio ga i odgovorio: - Svakako. Ali, priča je duga. Hoćete vi sići ili da ja dođem gore? Charlie Carter je krenuo niza stube namještajući šešir i govoreći: - Bolje da ja dođem k vama, a najprije biste mi mogli reći tko je mrtvi gospodin u guvernerovom automobilu. Barem pretpostavljam daje mrtav? - O, da, mrtav je - rekao je neznanac. - I, moţda će vam to biti teško povjerovati - i samom mi je to teško -zove se Fjodor Korsovki i bio je ruski bariton. Načelnik ga je gledao s nevjericom. - Baš lijepo - rekao je. - Sad znam sve što me zanimalo. Ruski bariton, naravno... baš sam glup - a leţi mrtav u guvernerovom automobilu. Gdje bi čovjek inače i našao ruskog baritona? A prije nego što nastavimo, moţda biste mi mogli reći tko ste vi? -Zovem se Sandilands - počeo je Joe, ali ga je načelnik odmah prekinuo. - Sandilands! Zapovjednik Sandilands? Ah, da, guverner mi vas je spominjao. Rekao mi je da ste detektiv. Iz Scotland Yarda? Da? Ali, nije mi rekao da običavate dovlačiti vlastita trupla... Tog su čovjeka ustrijelili? - Okrenuo se vozaču koji je brzo na hindiju objasnio što se i gdje dogodilo.

- Ponudio sam gospodinu da se poveze sa mnom u automobilu koji je poslan po mene u Kalku. Ţrtva je snajperista koji ga je ustrijelio oko osam kilometara niz cestu. Puška kalibra 303, dva vrlo precizna pucnja u srce. Meci mekana vrha - ulazne su rane vrlo male, ali ako ga okrenete, naći ćete rupe velike kao šaka. Da i ne spominjem koliko su oštećena guvernerova tapecirana sjedala. Smijem li predloţiti - nastavio je Joe - da se odvezemo na mjesto zločina? I to odmah? Vozač i ja označili smo mjesto. A trag je hladan i sve se više hladi. Načelnik kao da je razmišljao o tome. - Uzgred, ja sam Carter. Đavolji lakat, s ove strane Tara Devija. Gadno mjesto. Trebala bi vam regimenta da ga pretraţite. Da smo na Divljem zapadu, rekao bih »skupimo potjeru«, a upravo ćemo to i učiniti. Izviknuo je zapovjedi, na što je šest policajaca sowara uzjahalo i povelo dva konja zajoea i Cartera. Prije nego što je uzjahao, Carter je brzo nešto rekao policijskom daffaduru pokazujući truplo u automobilu. Guvernerovog su vozača odveli u postaju kako bi dao izjavu. - Moţemo usput razgovarati - rekao je Carter kad su uzjahali. - Imam nejasnu predodţbu o tome što se dogodilo, ali recite, što vi radite u Simli? - Na dopustu sam - rekao je Joe. - Ja sam londonski policajac koji radi s bengalskom policijom. To jest, bio sam, ali sad mi je sluţba završila, a sir George mije ljubazno ponudio svoj bungalov za goste na mjesec dana. Prije nego što se vratim u Englesku. Poznavajući Indiju, vjerojatno ste čuli glasine o tome što sam radio u Kalkuti? Dobacio je Carteru upitan pogled. Carter se trudio potisnuti osmijeh. Shvatio je da je podignuta lijeva obrva, ispod koje ga je oko hladno i prezirno fiksiralo, stalno u tom poloţaju zbog neuspjele operacije. - Čuo sam - a ispravite me ako to nije točno jer je običan policijski načelnik na repu događaja - da ste u vojsci dobili mnogo odlikovanja, da ste radili u obavještajnoj sluţbi, a onda su vas uzeli u CID. Injekcija mozga i dobrog odgoja da se uzdrma poslijeratna policija, tako kaţu.

Sandilands mu je opet okrenuo lijevi profil, ali Carter je neometeno nastavio, srdačno i otvoreno. - I da ste u Bengalu postigli uspjeh, naučili policajce kako da skupljaju informacije, kako da vode razgovore s osumnjičenima i tome slično. - To je točno - rekao je Joe. - Ali, čujte, Carteru, ponovit ću - moja je sluţba završena, na dopustu sam. Ni-sam došao vama drţati predavanja niti vam smetati u poslu. Posljednje što ţelim jest da budem upleten u ovo. -Ali, dok je izgovarao te riječi, njegovo je nagonsko oklijevanje popustilo pod navalom srdţbe. Srdţbe zbog Fjodora Korsovskog, tako srdačnog, tako uzbuđenog, tako ţivahnog. Joe je posljednji čuo njegov prekrasni glas koji se pretvorio u strašni krik boli. Da, i te kako ga se to ticalo. Kao da mu je pročitao misli, Carter ga je srdačno od-mjerio - Reći ću vam nešto, Sandilands. Vi već jeste upleteni pa vam je najbolje da se opustite i uţivate u svojem poslu. U Londonu vjerojatno dva-tri puta tjedno ubijaju baritone, ali u Simli je to nešto novo. Ugodna promjena od ganjanja majmuna kradljivaca, što sam u posljednje vrijeme uglavnom radio. * Spustili su se kroz niţi dio grada i izišli na otvorenu cestu, a potjera ih je slijedila za nekoliko koraka. Carter se primaknuo Joeu dok su jahali. - Recite mi nešto o tom Rusu - rekao je. - Imali ste ga vremena upoznati dok ste se vozili iz Kalke. Osim nastupa u kazalištu, je li imao ikakvog posla u Simli? Prijatelja? Kontakata? Je li ga itko trebao dočekati? Pokušavam dokučiti zašto bi jadnika netko htio ubiti. - Nije mi rekao ništa korisno - rekao je Joe. - Spomenuo je da je u kontaktu s Amaterskim dramskim društvom, koje ga je i pozvalo. Oni su mu rezervirali hotel i sve to. Ali, imao sam dojam da je njihov odnos bio čisto profesionalan. Nije nikoga spomenuo poimence. Mislim da je angaţman prihvatio isključivo zato što je oduvijek ţelio doći u Simlu. Zbog toga je odbio unosnu ponudu iz New Yorka. Carter ga je oštro pogledao. - Hoćete reći da je bio turist? - Izviknuo je zapovijed pa su četiri policajca dojahala naprijed i smjestila se ispred i s obaju strana Joea, budno promatrajući padine. - Ah! Vi mislite da sam ja bio meta? I da je strijelac pogodio pogrešnog čovjeka?

- Da, tako mislim - rekao je Carter. - U svakom slučaju, to je jedna od mogućnosti. A vi, Sandilands? Imate li vi znanaca u Simli? Moţda kakvih neugodnih, s neslavnom prošlošću? Policajci višeg ranga prikupe priličan broj neprijatelja dok se uspinju, osobito ako je taj sport bio... bi li se moglo reći, meteorski? Što velite? Takva bi mi informacija bila vrlo korisna. - Ţao mi je - rekao je Joe, s odobravanjem primjećujući Carterovu promućurnost - tu vam ne mogu po-moći. Jedina osoba koju poznajem jest guverner, a uglednijeg znanca ne mogu zamisliti. Ne, nikoga ne poznajem u Simli. A jedini čovjek koji bi me rado dočekao na samotnom planinskom prijevoju, mogu sa zadovoljstvom reći, odsluţuje dvadeset godina. - Ali, netko je u zasjedi čekao guvernerov automobil. Očekivani putnik bili ste vi, nije li tako? Jeste li Korsovkom slučajno ponudili da se poveze s vama? Joe je kimnuo. - Ne mislite li onda i vi da je mnogo vjerojatnije da je snajperist čekao vas? - bio je uporan Carter. - Vas je očekivao vidjeti na straţnjem sjedalu guvernerova automobila. Nešto što je Rus rekao mučilo je Joea. Trenutak je razmišljao i onda rekao: - Kad smo se sreli i kad smo razgovarali o načinima da se dođe u Simlu, rekao mi je... nešto kao, »uputili su me da uzmem tongu«. Da, »uputili«. I tad mi se činilo da je to neobična riječ. Čujte, Carteru, netko mu je rekao, i to čini se odlučno, da se doveze tongom. I tako vaš snajperist čeka u zasjedi - moţda satima - i čeka tongu s krupnim ruskim pjevačem. Izabrao je dobro mjesto. Tu je dobar zaklon i lako se moţe naciljati mjesto na kojem se vjerojatno zaustave svi kad prvi put dolaze u Simlu. Tara Devi. Prođete zavoj i tad je prvi put ugledate. Čak postoji i odmorište. Carter ga je ozbiljno slušao i kimao. - Znači, moţda čekate tongu, ali ako se zaustavi automobil i krupan muškarac ustane i zapjeva serenadu planinama vjerojatno najljepšim baritonom na svijetu, a odjeven je u bijelo odijelo i stoji ispred crne stijene, to je vaš čovjek.

- To mi zvuči razborito - rekao je Carter, ali Joe je primijetio da ga i dalje štite jahači. Potjera se nastavila i privlačila mnogo pozornosti sad već malobrojnih putnika na cesti. Prošli su zavoj ispred zloglasnog Đavoljeg laku. - Tu ćemo se zaustaviti i sjahati - rekao je Carter. -Odredit ću čuvare konja - dvojica bi morala biti dovolj-na - a mi ostali ćemo brzo pregledati stijene. - Pogledao je u nebo, ocjenjujući koliko ima do sutona. - Bit će bolje da poţurimo. Što mislite, odakle je došao pucanj? Joe mu je pokazao. - Onda dobro - rekao je Carter. - Idemo! To se zove gait. Riječ iz paštua. Da je riječ o britanskoj vojsci, zvalo bi se »oruţana izvidnica« ili čik »bojna ophodnja«. Nazovite to kako god ţelite. Moglo bi se reći i »grlom u jagode«. Policajci su se poredali jedan uz drugoga i s puškama na gotovs krenuli pretraţivati brda. Carter je bio u sredini, policijski jemadar s desna, a Joe s lijeva. »Nemam pojma što uopće radim«, mislio je. »Pa navodno sam na dopustu! I je li Carteru palo na pamet da sam jedini nenaoruţan? Moţda sam mu nešto trebao reći? No, sad je prekasno.« Ali, palo mu je na pamet još nešto: Fjodor je bio simpatičan čovjek, zanimljiv, zainteresiran za druge, darovit, veselio se posjetu, bezazlen -da, sigurno bezazlen, a ipak gaje netko ustrijelio. I ako je Joeu išta bio, mogao bi reći da mu je bio prijatelj, makar i nakratko. Joe je tome mogao okrenuti leđa, ali shvatio je da se to neće dogoditi. Gašt se kretao uz brijeg iznenađujućom brzinom. Joe se zapuhao već nakon stotinjak metara. Carter ih je neumorno vodio dalje. Joe ga je slijedio - činilo mu se da je sad na najmanje opasnom poloţaju. Moţda ga je Carter zato tamo i rasporedio. Nakon znojnih četvrt sata, Carter je podigao ruku da ih zaustavi i prerasporedi poloţaje i gotovo odmah, policajac Joeu s desna uzbuđeno je viknuo. Joe nije razumio što je rekao, ali Carter mu je odgovorio. Okupili su se kako bi vidjeli o čemu se radi.

- Moţda imamo trag - rekao je Carter. - Gotovo se nisam usudio ni nadati. Da vidimo što imamo! Imali su mjedene čahure dva metka. Čovjek koji ih je našao mirno je stajao i upirao prstom u njih. Joeu je laknulo što nije pohitao da ih uzme. - Nemamo opremu za pregled - rekao je Carter, opet kao da je pročitao Joeove misli - ali ih moţemo pos-lati u Kalkutu ako budu relevantni. U međuvremenu, pomnjivo ću ih čuvati. - Izvadio je papirnatu vrećicu za dokaze. - Kalibar 303 - rekao je. - Imali ste pravo. Moţda britanska vojna puška. - A pogledajte - dodao je - imamo još nešto. Opušak. - Dva opuška - rekao je Joe, pokazujući drugi. - Black Cat - rekao je Carter. - E, to je baš neka pomoć! Najpopularnije engleske cigarete poslije Woodbinea. Da smo barem našli rusku ili afganistansku cigaretu ili Balkan Sobranie, to bi nam nešto govorilo. Zajedno su promatrali opuške na Carterovom dlanu. - Ţivčan tip? - rekao je Joe. - Da, vidim na što mislite - odgovorio je Carter. -Samo su do pola popušene. Nekoliko dimova i onda ih je ugasio. Ali, barem znamo odakle je ispaljen pucanj. Okrenite se prema onoj crnoj stijeni dolje. Ni sobarica moje ţene ne bi promašila! Carter se primaknuo bliţe da pogleda između stijena. Joe je primijetio daje pritom bio oprezan, pomnjivo je pregledao tlo za slučaj da su ostali otisci stopala ili što slično. I Joe je gledao, traţeći blage udubine gdje je strijelac naslonio laktove ili koljena. - E pa, jasno je - rekao je Carter. - Pogledajte. - Pokazao je dvije duboke ogrebotine na mahovini razmak-nute oko dvije stope. - Tu su mu bili naslonjeni prsti čizama, a ovdje... da... tu i tamo... jedva se i vide... na te je udubine naslonio laktove. A tu su mu bila koljena. Jasno da ne moţe biti jasnije. - Biste li rekli daje visok? - upitao je Joe. - Teško je odrediti kad gledamo ovako odozgor.

- Rekao bih prosječan ili visok - rekao je Carter. -Viši od mene, niţi od vas. - Pogledao je soware koji su zainteresirano gledali i izabrao jednoga. - Gupta? - Nije morao dalje objašnjavati. Indijac je prišao, spustio se na koljena i zauzeo tipičan poloţaj snajperista, malo pod kutom u odnosu na metu. Čizme su mu se savršeno uklapale u ogrebotine, a laktovi i koljena u udubine. - Uhitite ovog čovjeka! - povikao je Carter. Nagli muk prekinuo je glasan smijeh dok se Gupta iznenađeno dizao, a onda se pridruţio smijehu. - Hvala, Gupta — rekao je Carter i zapisao »178 cm« u biljeţnicu. - Tko bi u Simli bio kadar ispaliti te pucnjeve? - upitao je Joe i odmah se pokajao zbog naivnosti tog pitanja. - Tko ne bi? - rekao je Carter. - U tome i jest naš problem. Grad je prepun kandidata. Vojnici, umirovljeni vojnici, lovci na tigrove - čak su i ţene odlični strijelci. Da samo vidite Streljački klub za gospođe kad pucaju na Annandaleu! Dat ćemo pretraţiti čahure i opuške u Kalkuti da vidimo ima li otisaka prstiju, a onda, ako ikad budemo imali nešto tako korisno kao što je osumnjičeni, onda ćemo napraviti usporedbu. - Opušci barem podupiru teoriju daje Korsovski bio prava meta - rekao je Joe. - Kako to mislite? - upitao je Carter. - Samo su dva. Koliko je vremena potrebno da se popuše dvije cigarete? Nekoliko minuta. Rekao bih daje naš snajperist došao ovamo misleći da ima mnogo vremena da se pripremi za dolazak mete u sporoj tongi. Snajperisti ništa ne rade na brzinu, vole zauzeti poloţaj prije očekivanog vremena. Vrijeme dolaska vlaka u Kalku bilo je poznato pa je bilo lako izračunati za koliko će vremena stići ovamo, ali na njegovo iznenađenje, prije nego što je dospio popušiti više od dvije cigarete, dovezao se automobil s njegovom metom. Obavio je posao i vratio se kući na čaj ranije nego što je očekivao.

Na to se oglasio daffadur koji ga je pozorno slušao i kimao: - Da, sahib, to je vrlo točno. A prošle godine, sjećam se, bila je ista stvar. Tu na Đavoljem laktu. Mladi gospodin koji je pogođen došao je tongom, a tu je bilo mnogo opušaka... najmanje dvanaest. 4. poglavlje Čudan komentar - rekao je Joe dok su bez daha silazili nizbrdo do konja. - Hoćete li mi objasniti o čemu se radilo? - Hoću - rekao je Carter. - Morat ćete znati što se dogodilo. Jer, to je drugi put da je netko ubijen na manje--više istom mjestu. - A tko je tada bio ţrtva? - upitao je Joe. - Ne, čekajte, znam - brazilski kontratenor! Carter se nasmijao. - Ništa tako egzotično, ali je to ipak bila neobična i prilično tuţna priča. Uzjahali su i krenuli zajedno prema Simli, dok ih je pratnja čavrljajući slijedila. Carter je nastavio: - Bio je to Englez koji je dolazio u Simlu da posjeti sestru. Zvao se Lionel Conyers. Njegova je sestra Alice istaknuta stanovnica grada, direktotrica i vlasnica većine dionica ICTC-a -Imperial and Colonial Trading Company. Vrlo bogata trgovačka obitelj, visokog staleţa. Taj je mladi lord Conyers doţivio nešto vrlo neobično. Bio je običan vojnik i sluţio je u američkoj jedinici, a zarobljen je pri povlačenju na Meuse Argonneu nekoliko tjedana prije svršetka rata. Bila je eksplozija i on je ţiv zakopan. Našli su ga tek dva dana poslije, i to Nijemci koji su nadirali. Jadni momak! Posve je izgubio pamćenje. Nije imao pojma tko je ni gdje je, a nije ni čudno nakon svega što je proţivio. Nijemci su ga stavili u bolnicu za ratne zarobljenike. Nisu znali ni koje je narodnosti, a uzelo je nekoliko mjeseci da se malo oporavi. Na kraju su otkrili da je Britanac, zatim malo-pomalo tko je. Na kraju su ga vratili u Englesku. - To je strašna priča, ali na ţalost ne i tako rijetka -rekao je Joe. - Njegova je sestra zacijelo bila presretna što joj se vratio gotovo doslovce iz mrtvih? Carter je na trenutak oklijevao. - Nije to bilo tako | jednostavno. Zapravo je njegov povratak izazvao pomutnju. Jer, dok je on leţao u njemačkoj bolnici, objavljeno je da je nestao i

da se pretpostavlja da je mrtav. U tom se ! trenutku njegova obitelj sastojala od djeda i jedine sestre - roditelji su oboje umrli od gripe odmah poslije rata, a on to čak nije ni znao. Dok se oporavio, umro mu je i djed, a pozamašno imanje i tvrtku ostavio njegovoj sestri Alice i njezinom daljnjem bratiću. Mislim da ona drţi pedeset jedan, a bratić četrdeset devet posto dionica. - Ah, tako - rekao je Joe. - I, kako je reagiralo to dvoje direktora? Kakav je bio njihov zakonski poloţaj? - Vidim na što ciljate - rekao je Carter. -1 meni je to prvo palo na pamet. Gadna situacija. Zakonska noćna mora! Čini se da je mladi Conyefs bio častan čovjek. Pisao je Alice da joj javi kako je još ţiv i da je preuzeo nasljednu plemićku titulu. Javio je i da dolazi u posjet i da će se pobrinuti za ravnopravnu podjelu tvrtke. Nije joj htio sve oteti ispred nosa, ali mu bome nije bilo jasno zašto bi nekakav daljnji bratić imao udio. Htio ga je posve izbaci-ti, uzeti pedeset jedan posto za sebe, a Alice ostaviti četrdeset devet. - Kako sve to znate? - upitao je Joe. - Rekla mi je sama Alice. Pokazala mi je pismo kojim joj je najavio dolazak u Simlu. - Kako je reagirala? - Pa, nakon razdoblja nevjerice (koje je, dakako, razumljivo), čini se da se radovala. Njezini prijatelji kaţu da je bila sretna što joj se brat vratio iz mrtvih. A onda sam je vidio nakon ubojstva i moj je dojam daje bila slomljena. Izgubila je najbliţeg rođaka dvaput, takorekuć. Rekao bih da je bila zapanjena i u stanju nevjerice. - A gdje su Alice i taj drugi direktor bili kad se dogodilo ubojstvo? - Bili su zajedno. Dotad su se već vjenčali. I, zamislite, upravo je u tom trenutku Alice pucala. Vrlo je vješta s puškom, ali jedina meta u koju je pucala bila je ona u streljačnici u Annandaleu, pred kakvih stotinjak gledalaca. Odjurila je s natjecanja da se pripremi za doček brata, koji je trebao stići za jedan sat. A njezin je bratić bio u publici. - Pa što onda mislite o ova dva ubojstva? Mislite i da su povezana?

- Tja - rekao je Carter polako - trenutačno mislim da mete uopće nisu bile povezane. Nagađam da je riječ o luđaku. O nekome tko ubija iz uţitka. Iskušava novu pušku, takorekuć. Jer, kakva veza moţe postojati između zaboravljenog vojnika i ţivopisnog gospodina Korsovskog? - Osim što su obojica ubijena na istom mjestu. Kakvim metkom? - Da. Također kalibra 303, vjerojatno vojna puška. Doznat ćemo više iz Kalkute. Oni su pregledali i prve čahure. - I ubojica je pušio istu vrstu cigareta? - Da. Black Cat. Posve isti scenarij. Strijelac je vjerojatno bio visok oko 175 cm, snajperist, premda je u prvom slučaju očigledno imao više vremena - svih je dvanaest cigareta popušio do kraja. No, prije nego što išta poduzmem, moram se javiti svome šefu. Već znam što će reći: »Samo tako, Čarteru!« Nikad mi ništa drugo ne kaţe. - Blago vama - rekao je Joe zavidno. - Da barem ja to mogu reći o svome nadređenom u Londonu. Povremeno bi mi dopustio da ispušem nos bez njegovog nadzora, ali ništa drugo. A dok se vi budete javljali svojem šefu, ja bih se trebao otići javiti svome domaćinu, siru Georgeu Jardineu. - Da, trebali biste. Njega će ovo zanimati. Veoma se zainteresirao, moglo bi se reći iznenađujuće zainteresirao, za smrt Lionela Conyersa. - Ma nemojte? - rekao je Joe. - Zainteresirao se? Poznajete li ga? Mislim, poznajete li ga dobro? Ili samo toliko da jedan drugome kimnete glavom? - Pa, nisam siguran - rekao je Carter - da običan policijski načelnik moţe kimati glavom moćnome sir Georgeu! Ne bih se usudio kimnuti. Stajao bih u stavu mirno. Premda mije simpatičan, gotovo ga uopće ne poznajem. - Onda ću vam nešto reći - rekao je Joe. -, Nikad ništa ne čini bez razloga. Iako mije bilo vrlo drago što mi je ponudio svoj bungalov i veoma sam mu zahvalan, čudio sam se zašto gaje baš meni ponudio... -1 što ste zaključili?

- Već mi je jednom to učinio. Uvukao me u istragu dolje u Panikhatu pa mislim da me i u ovo ţelio uplesti. Samo gledajte i vidjet ćete da imam pravo. Moram vam se ispričati jer sam siguran da sam ja posljednje što vam je trebalo u cijeloj priči. - Tu se varate, Sandilands - rekao je Carter. - Barem ću imati s kim razgovarati. -Ali, ne zaboravite - rekao je Joe - prije nego što se obojica u ovo uradimo do grla, da je sir George lukav stari gad! I na to su se razišli - Carter je, kako je rekao, otišao ugoditi raštimani aparat policijske procedure, a Joe je, sa sowarom koji mu je dodijeljen, krenuo u guvernerova rezidenciju kroz uličice ljetne prijestolnice Indijskog carstva. Tu, kako je otkrio, nije bilo istočnjačke veličanstvenosti. Koliko je on mogao vidjeti, nije bilo ni znaka Indije. Kuće, koje su bile sve veće i veće kako se pribliţavao rezidenciji, mogle su stajati bilo gdje od Bournmoutha do Guildforda. Mogulsko carstvo kao da nikad nije postojalo, a ni East India Company. Kuće su bile obloţene pločicama, neke su čak imale prozore s olovom. Bilo je tu mnogo balkona i francuskih prozora, ukrasa i sličnog. I imena kuća zvučala su engleski: Bryony, Rose Cottage, Valley View, Berkhamsted. Vrtovi, ondje gdje se moglo za njih naći malo mjesta, bili su puni proljetnog cvijeća, a na pozadini mirisa borova, nostalgično su podsjećali na engleske ţupne dvorove. Sunce je sad zašlo za planine i hladan je vjetar, koji je dopirao sa snjeţnih vrhova, podsjetio Joea da nije u Surreyju, nego u divljem predjelu ispod Himalaje, aa visini od sedam tisuća stopa. Stresao se i poţelio vruću kupku i vatru u kaminu. Podbadao je konja nastojeći odrţati korak sa sowarom i pokušavao zapamtiti put do rezidencije. Napokon je ugledao diskretan znak »Kingswood«; tu su skrenuli iz glavne ulice i pustili se niz strmu uličicu punu rododendrona. Guvernerova kuća, premda smišljena kao ugodno gnjezdašce, bila je velika i impresivna. Joe je prolazio kroz vrt u kojem je radilo ni manje ni više nego deset vrtlara, a pred vratima su bili sluge u tamnozelenim livrejama. Predao je konja svome pratitelju da ga vrati pred policijsku postaju.

Sir George ga je, kad je napokon stigao do njega, pozdravio u svome stilu. - Gdje si, dovraga? Čekam te cijelo poslijepodne! Da nisi moţda otišao u razgledanje? Kušao društvenu draţ Simle? - Nije baš tako - rekao je Joe. - Nije baš tako. - U redu je - rekao je sir George. - Nisam ja gluh! Kako se moţda sjećaš, imam prilično dobre veze. Chaprassi su trčkarali odavde do gradske vijećnice i natrag posljednja tri sata. Čujem da je opet netko ustrijeljen na Đavoljem laktu. Sad mi pričaj dalje. Ali, prije toga, reci, što misliš o Čarteru? - Nije na meni da o njemu mislim - rekao je Joe suzdrţano. - Ali, kad već pitate - dobar čovjek. - Netko s kim bi mogao surađivati? - upitao je George nevino. - Svakako. Ali, prije nego što nastavimo - zašto pitate? Zapravo, mogli biste mi, molim vas, odgovoriti na još jedno pitanje. Vrlo sam vam zahvalan na ponudi da boravim u bungalovu, ali sam se morao upitati zašto ste to baš meni ponudilu - Zašto? Zar mora postojati razlog? Mislio sam da će ti biti drago. - Nije vam moţda palo na pamet da imate neriješeno ubojstvo praktički u vlastitom vrtu i da mala pomoć Meta ne bi bila zgorega? Sir George je prasnuo u smijeh. - Ma gle ti njega -rekao je. - Sandilandsa se ne moţe zavarati, kako kaţu u Scotland Yardu! Otkrio si moju tajnu! Da, Joe. Jest, palo mi je na pamet da bi ovo moglo biti nešto kao stvoreno za tebe. Otišao sam još dalje i pomislio da nećeš moći odoljeti, a koliko vidim po tvojim očima, dobro sam pogodio. Ali, Joe, budi taktičan. Sigurno ti to ne moram ni reći - nadam se da ćeš surađivati s Carterom. On nije glup i ne vjerujem da će mu biti povrijeđena taština, ali nekima bi smetala moja pomisao da bi im dobro došla pomoć. Joe ga je gledao s mješavinom ljutnje i zabave. - Iz-manipulirali ste me, to mi je jasno. A isto tako i Carter. Posljednje što mije o tome rekao bilo je: »Bit će mi drago da imam s kim razgovarati.« - I ne ljutiš se?

- Ne ljutim se - rekao je Joe polako - zbog Korskovskog. Ne zaboravite da je ubijen preda mnom, a čini se i da sam jedina osoba u Simli koja ga se sjeća. I dalje ću ga pamtiti. Bio je impresivan čovjek. Neki ga je gad ustrijelio na moje oči. - A Sandilands nikome ne dopušta da se s tim izvuče. -Vjerojatno je tako - rekao je Joe. - vjerojatno. - Znam kako ti je - rekao je sir George. - Kad sam kao mladić bio u Perziji, zainteresirala me borba pijetlo-va. Imao sam nekoliko vrlo dobrih. Odavno sam se toga ostavio, ali i danas, ako naiđem na borbu pijetlova, ne mogu samo proći. Moram zastati i vidjeti što se događa. S tobom je isto. Jednom policajac... Ali, sad mi reci što se dogodilo. Joe mu je prepričao događaje s Đavoljeg lakta i na kraju ga upitao: - Upada li vam nešto osobito u oči? - Osim očiglednog, samo ovo: obojica su putovala u Simlu. Nijedan nije stigao ovamo. Neka osoba ili osobe nisu to ţeljeli. Nije li tako? Ali, tko bi to mogao biti? - Moţda, kako misli Carter, neki luđak. Rekao je: Netko tko iskušava novu pušku.« To ne mogu samo ta-ko prihvatiti. Ali, gotovo je nezamislivo da postoji spona između ruskog baritona i britanskog časnika. Između njih nema nikakve veze. - No, vidjet ćemo. Uzgred, napisao sam ti da u de-vet moramo u kazalište. Još nije sluţbeno objavljeno da je Korskovski mrtav, a trebao je nastupati tek prekosutra pa mislim da će sve ići prema planu. Bojim se da ovo večeras neće biti ništa osobito: tek je početak sezone i ni- imali mnogo vremena za pokuse. Operno društvo izvest će nekoliko komada. Kratkih, samo za početak sezone - »Prvu kukavicu«, »Ragtime u Simli«, tome slično. Ali, Joe, ti ne moraš ići. Zašto se ne bi odmorio od putovanja? Pomoćniku koji je upravo ušao rekao je: - Ono večeras u kazalištu, James... ne moram valjda ići u odori? Bit će dovoljna crna kravata? Eto, Joe. Ako ţeliš doći, crna kravata.

Kad se okupao i presvukao (u bijeli sako i crnu kravatu), nakon izvanredno dobre večere koju su zalili dvjema bocama clareta, sir George i Joe pošli su zajedno kočijom, s dva posilna na konjima dok je ispred njih trčao čovjek s lanternom. Joe se opustio i uţivao u blještavilu Simle. Kao da je cijeli grad bio u pokretu. Rikše, nekoliko kočija, muškarci u smokinzima, nekolicina u odorama, ţene u večernjim haljinama s dugim bijelim rukavicama, a svi su se micali s puta sir Georgeu, koji im se naklanjao i smiješio dok su prolazili. Joea su očarale električne svjetiljke koje su označavale usku i zavojitu ulicu pred njima. Na usponima i zavojima doimale su se poput ukrasa na boţičnom drvcu. Pun travanjski mjesec dodao je prizoru prirodnu rasvjetu. Joe se razvedrio. Rekao je sir Georgeu nešto uljudno o ekscentričnosti arhitekture u Simli pokazujući padine Niţeg Bazaara, koji se poput lastina gnijezda privijao uz brijeg. Dizao se u neravnomjernim slojevima, a na vrhu je bio krov od valovitog lima. Odatle se nekoliko niza stuba dizalo prema Mallu. - Zapravo je Simla grozno mjesto! - rekao je sir George u povjerenju. - Edwin Lutyens, arhitekt iz New Delhija, imao je potpuno pravo. Čim je vidio Simlu, rekao je: »Kad bi nekome rekli da su je sagradili majmuni, mogao bi samo reći: 'Kako domišljati majmuni! Ako to ponovno pokušaju, streljajte ih!'« - Prasnuo je u smijeh. - Time je doista sve rečeno, ali unatoč tome, svi će vam to reći, kad dođete ovamo iz doline, osjetite se dvadeset godina mlađi. I to ne samo zbog svjeţeg zraka, nego zbog ozračja. Ozračja neodgovornosti i pustolovnosti. Čak i ja to u svojim godinama osjećam. Nije ni čudno da ljudi povremeno ovdje prolupaju. Zato se čuvaj! Kroz sve gušću svjetinu, između vila u engleskom stilu, prešli su most Combermere te su ugledali crkvu Christ Church.

- Eto ti katedrale - rekao je sir George. - Ljudi govore o anglikanskom kompromisu - nema tu mnogo kompromisa. Besramno je engleska. Moraš je jednom pogledati iznutra. Freske je osmislio Kiplingov otac. A ako si tu u nedjelju, moraš se druţiti s visokim društvom na, terasi. - Ne vjerujem da ću mnogo dokoličariti - rekao je Joe suho. Zašli su za ugao i ugledali blještavo osvijetljeno kazalište. - Kao viktorijanska koncertna dvorana - rekao je sir George. - Ja to zovem indijskim barokom. Kočija se zaustavila. Sluga je otišao do glava konja, pratnja je sjahala, otvorili su vrata pa su Joe i sir George izišli. Ljudi su se razmaknuli da im naprave mjesta. Kad Sa ulazili u predvorje, jedan se posilni nagnuo i promrmljao: - Njegova ekselencija večeras nije tu, sir George, a ni guverner Pundţaba. Bojim se da ste vi najistaknutiji Europljanin. - Moram li nešto učiniti. - Mislim da ne. Samo se klanjajte i smiješite. - Cijeli se ţivot samo klanjam i smiješim - pro-gunđao je sir George. - No dobro, plaćaju me za to! Ah, dobra večer, gospođo Gallagher. Je li to Margaret? Margaret! Nikad te ne bih prepoznao! Tako si odrasla, ako smijem tako reći. Prva sezona? Drugi su se gurali oko njega. - Smijem li vam predstaviti svoju sestru, sir George? Joyce, ovo je sir George Jardine, guverner Bengala. - Tako mi je drago! - rekao je sir George. - Prvi ste put ovdje? - Ovo je - došapnuo mu je posilni - udovica pukovnika Chichestera, koja je bila ovdje i prošle godine. - Ah - rekao je sir George - gospođo Chichester! Tako mi je drago ponovno vas vidjeti! Drugi posjet, nije li tako? Treći? Kako vrijeme leti. Smijem li vam predstaviti zapovjednika Sandilandsa, moga gosta - na nekoliko tjedana, nadam se. Ha, Joe? Negdje u pozadini ugađao se ne osobito dobar orkestar pa su se ljudi u skupinama od po dvoje ili četvoro razišli kako bi zauzeli svoja mjesta u pozlaćenim loţama koje su okruţivale auditorij.

- Čini se da još nisu doznali za Korsovskog - rekao je sir George kad su i oni sjeli. - Pitam se hoće li tko što objaviti. Samo se nadam da ne očekuju da ja to učinim. Joe se osvrtao. Sjajne oči, ono što bi njegova majka nazvala »drskim pogledima«, pundţe i svilene haljine, bijele košulje, lica s brkovima. Povremeno bi se svjetlo odbilo o monokl u gledalištu. Imao je osjećaj da se vratio u prošlost. Znao je da je, kao gost sir Georgea, u središtu pozornosti. - Da imam brkove, sad bi bio pravi trenutak da ih sucem. - Ugledao je gospođu Graham, jednu od ţena u vlaku do Kalke i pozdravio je urotničkim namigivanjem, čime je ona očigledno bila oduševljena. Program je počeo s nekoliko taktova nečega što je vjerojatno bila »Aida«, a svirao je sekstet. Svjetla su se ugasila, zavjesa podigla pa su gledali zabavnu jednočinku u kojoj je nastupalo četvoro glumaca. Nagrađeni su dugim pljeskom. - Angela - čuo je kako govori jedan njegov susjed -ne izgleda ni dan starija od trideset. I otrovni odgovor: - Ja mogu sjediti na suncu i izgledati kao da mi je dvadeset jedna, a ona i u hladu izgleda kao da su joj četrdeset dvije. Nakon komedije je mali zbor otpjevao »List and Learn, Ye Dainty Roses«, a onda je muški zbor nastupio sa »Soldiers' Chorusom«. Potom je nekoliko djevojaka plesalo uz jazz. - Da je ovo prije pedeset godina doista bio kabare, mogao bi zatraţiti da ti jednu od njih pošalju u loţu za vrijeme pauze - rekao je sir George. - Samo spomeni Jamesu! - Uh, gospodine guverneru, molim vas, nemojte! -rekao je James uplašeno. Ma hajde, James! Pa moramo se brinuti za svoje goste! Plesom je završio prvi dio programa. Publika je izišla u predvorje brbljajući i ogovarajući. Muškarci su zapalili cigare, a nekoliko ţena - što je bila prava odvaţnost - prihvatilo je cigarete od svojih pratilaca. Srdačan i nasmiješen, sir George je puštao da se motaju oko njega.

Drugi i glavni dio programa bila je melodrama u tri čina, u kojoj je nastupalo osam glumaca. Dan je bio dug pa je Joe zadrijemao i povremeno gubio nit zapleta, koji je bio nepotrebno kompliciran. No pljesak je bio dug. Ljudi su se počeli dizati i spremati za odlazak kad je na pozornicu izišla neka djevojka i podigla ruku. Gledalište je odmah umuknulo i gledalo je s radosnim iščekivanjem. Na sebi je imala dugu bijelu satensku haljinu jednostavnog kroja s crvenom ruţom na prsima. Kosa joj je, Obasjana reflektorima, bila boje nove kovanice; slobodno joj je padala na ramena. Zgodna djevojka, pomislio je Joe automatski. Pogledao je program da vidi tko bi mogla biti, ali poslije melodrame nije bilo ničega. Upravo se htio okrenuti sir Georgeu da ga upita za objašnjenje kad je ona progovorila. - Dame i gospodo, u ime uprave kazališta moram vas o nečemu obavijestiti. - Glas joj je bio dubok i zvonak i dobro se čuo u cijelom gledalištu. Ta je navikla na pozornicu, pomislio je Joe. Ne ţureći, pogledala je pozlaćene loţe samopouzdanim pogledom, privlačeći pozornost. Publika je čekala došaptavijući se i šuškajući. - Bojim se da je vijest tragična. U našem su kazalištu nastupali mnogi slavni ljudi i svi smo se veselili nastupu moţda najslavnijeg - Fjodora Korskovskog, koji je trebao nastupiti četiri večeri ovoga tjedna. - Uslijedila je duga stanka. - Dame i gospodo, moram vam na ţalost priopćiti da je gospodin Korskovski ustrijeljen danas dok je putovao u Simlu. Ubijen je na cesti iz Kalke. Zapanjeni uzdasi i uzvici na trenutak su zaglušili ono što je dalje govorila pa je ponovno morala podići ruku da ih utiša. - Trenutačno ne moţemo mnogo više reći - nastavila je - ali ću njemu u čast i spomen otpjevati rusku pjesmu. Ponovno se čulo mrmljanje iznenađenja i iščekivanja. Indijac koji je u ruci nosio ţičani instrument tiho je ušao u prostor za orkestar.

- Tu bi pjesmu - nastavila je - zapravo trebala pratiti balalajka, ali Chandra Lal će učiniti najviše što moţe. -Kimnula je Indijcu i on je trgnuo jednu ţicu. Kimnuli su jedno drugome i potom je ona zapjevala. Nije bila školovana pjevačica, ali joj je glas bio jasan i lijep. Joe je dovoljno razumio ruski da bi znao kako je to ţalopojka. Pjesma o tuzi rastanka. Ona ju je, koliko je on mogao prosuditi, otpjevala na besprijekornom ruskom. Moţda tu, u podnoţju Himalaje, takav oproštaj nije bio neprimjeren. Bila je to pjesma planina, dalekih ruskih planina - djevojčin je voljeni onamo otišao i nikad se nije vratio. Otpjevala je tri kitice uz pratnju instrumenta. Joe je bio očaran. Tko li je ona? Tko je ta djevojka, očigledno i sama svladana patosom pjesme, toliko da su joj suze tekle niz obraze? I tako, netko je ipak u Simli očekivao Fjodora. Netko je u Simli ţalovao za njim. 5. poglavlje Kad je zadnja nota zamrla, pjevačica se tuţno nasmiješila i odmah otišla s pozornice. Bilo je jasno da bi svaki aplauz bio neprimjeren; publika je bila tako ganuta da su svi ostali sjediti punu minutu spuštenih pogleda. - Zaboga, George - rekao je - tko je to bio? Ţelim upoznati tu mladu ţenu. George je zakolutao očima. - To ti čak ni James ne bi uspio srediti. Morat će stati u rep s ostalima. Nema svrhe odlaziti iza pozornice nakon nastupa gospođe Sharpe! Znam jer sam to i sam pokušao. Ne moţeš se probiti kroz hrpu buketa i gomilu mladića koji čekaju da joj se bace pod noge. - Gospođa Sharpe? - Supruga Reginalda Sharpea. Oboje su u upravnom vijeću Dramskog društva. A on je još jedna zapreka zbliţavanja s tvojom pticom pjevicom - obično čuči tamo kao nekakav Kerber. - Ma, George, ona mene zanima isključivo profesionalno - rekao je Joe odlučno. - Zanima me koliko je dobro poznavala Fjodora i zašto je plakala.

-Joe, ne daj mašti maha. Pa u cijeloj dvorani nije bilo suhog oka, uključujući tvoje i moje... ali, shvaćam što hoćeš reći. James! Naš je gost izabrao. Pomozi nam da se probijemo do garderobe gospođe Sharpe. Kao što vjetar popušta pod jedrom, tako se svjetina razmaknula pred sir Georgeom. Joe gaje slijedio niz hodnike do niza sobičaka iza kazališta, tipičnih za sva provincijska kazališta na svijetu, gdje su se glumci i pjevači tiho pozdravljali i zatvarali vrata. Visok, mršav muškarac u večernjem odijelu prišao im je upitno se smiješeći. - Reggie! -uzviknuo je sir George. -Drago mi je da te vidim! Bilo je vrlo dobro, mogu ti reći. Evo, ţelim ti nekoga predstaviti - ovo je Joe Sandilands, koji će sljedećih tjedana biti moj gost. Joe je iz Scotland Yarda, što je vrlo korisno u našoj sadašnjoj situaciji. Bi li ga, molim te, predstavio svojoj ţeni? Mislim da je ţeli nešto pitati. Reginald Sharpe je gledao Georgea a na licu su mu se izmjenjivali izrazi razdraţenosti, zamjerke i sum- njičavosti, ali sve se to raspalo pod Georgeovim kraljevskim i upornim pogledom s visoka, pa se na kraju napeto nasmiješio. - Svakako, sir George. Drago mije, Sandilands. Ali, čujte, moja je ţena vrlo umorna pa bih vam bio zahvalan kad biste razgovor mogli svesti na samo ne-koliko minuta. Siguran sam da shvaćate. Joeu nije bilo baš jasno stoje to trebao shvatiti, ali je promrmljao nešto potvrdno. Reginald Sharpe je pokucao na jedna od vrata i doviknuo: - Draga, imaš posjetitelja. Iz Scotland Yarda, ni manje ni više. Hoćeš li ga primiti? Na trenutak je vladala tišina, a onda su se vrata naglo otvorila. Nije imala vremena skinuti šminku ni presvući se, ali je obrisala suze. Pozdravilo ih je nasmiješeno i zbunjeno lice. - Scotland Yard? Dragi Boţe, zar sam večeras bila tako kriminalno loša? I koji me od vas dvojice došao uhititi? Zacijelo ne vi, sir George? Tako mi je drago ponovno vas vidjeti. Sharpe je mrzovoljno predstavio Joea: - Draga, predstavljam ti gospodina Sandilandsa, guvernerova gosta. Gospodine Saridilands, moja supruga, Alice Conyers-Sharpe.

Srdačno i bez i najmanjeg traga najavljenog umora, Alice Conyers-Sharpe je ovladala situacijom. Lijepim je riječima otjerala sir Georgea, Jamesa i svoga muţa pa se Joe našao nasamo s njom. Moţda je tad prvi put u ţivotu na trenutak bio nesposoban progovoriti. -Gospodine Sandilands? Izvolite sjesti. Recite, zašto ste me htjeli vidjeti? Nešto mi govori da se niste progurali ovamo kako biste mi čestitali na groznom pjevanju. - Zapravo jesam - rekao je Joe. - Ganula me vaša ljubavna pjesma. Kao i sve ostale u publici. Ali, osobito mene, jer bio sam s Fjodorom Korsovskim kad je ubijen. Alice je kimnula i po tome je shvatio da je vijest o njegovoj upletenosti očigledno već stigla do nje. Nagnula se, a osmijeh je zamijenio izraz duboke zabrinutosti. -To je zacijelo bilo strašno! Stresem se kad pomislim da sam, dok su na vas pucali, dok je Korsovski umirao, ja plesala uz jazz tu u kazalištu! - Joe je pomislio kako je ona prva osoba koja je shvatila da je i on, iako neozlijeđen, sudjelovao u strašnom događaju. Osjetio je potrebu da joj se povjeri. - Doista me to veoma potreslo, gospođo Sharpe. Poznavao sam Korskovskog samo nekoliko sati, ali je to bilo dovoljno, čini mi se, da ga ubrojim u svoje prijatelje. U Simli sam na dopustu, ali uz dopuštenje, dapače, molbu sir Georgea, namjeravam naći ubojicu. A prema vašoj reakciji večeras na pozornici morao sam se upitati jeste li ga moţda i vi osobno poznavali. Činilo mi se da ste duboko ganuti pjesmom, a koliko mogu prosuditi, odlično govorite ruski... Alice je ponovno kimnula. Pomaknula je malu zavjesu ispod stola i izvadila dvije čaše, a za njima i viski. Bez riječi ga je ulila i pruţila Joeu njegovu čašu. Dok je bez riječi podizala čašu u nijemoj zdravici, vidio je da su joj tamnoplave oči raširene i još vlaţne od suza. Otpila je ne-koliko gutljaja prije nego što je odgovorila. - Vaša mi reakcija nije nimalo čudna, gospodine Sandilands. I ja mogu vrlo brzo donijeti sud o ljudima. Za samo nekoliko minuta znam tko će mi se sviđati, koga ću poštovati, kome ću vjerovati. A imate i dobar dar za-paţanja! Ta me pjesma uvijek rasplače. Vraća mi mnoge uspomene. Naučila sam je kod

svoga prvog učitelja pjevanja - odgojena sam vrlo staromodno, u Engleskoj - a to je bio mladi ruski emigrant koji je pobjegao od Revolucije. Bio je siromašan sin nekog grofa iz Gruzije. -Nasmijala se. - U tome nema ničega osobitog - koliko vidim, u Gruziji su svi grofovi i svi siromašni. On je skupljao novac za put u Ameriku. Bio je prvi glamurozan muškarac koji se pojavio u mome ţivotu. Bilo mi je petnaest godina i bila sam spremna za zaljubljivanje pa sam se tako i zaljubila. On je otišao u Ameriku. I to je bilo to. Ili ne sasvim, jer još uvijek pjevam tu pjesmu i još uvijek plačem. Gledala ga je ravno u oči. Joe je prvi skrenuo pogled. - Vaš učitelj pjevanja? - rekao je s oklijevanjem. -On se nije slučajno zvao Fjodor Korsovski? Ponovno se nasmijala i odmahnula glavom. - Ne, moj je učitelj bio tenor. Ali, bila bih voljela upoznati Fjodora Korsovskog. Moţda je... vjerojatno će vam se učiniti čudno što to govorim, ja, ugledna udana ţena... ali, moţda je poznavao mojeg tenora i moţda bi mi bio mogao nešto reći o njemu. Korskovski je mnogo putovao. Nekoje vrijeme proveo u Americi, kako sam čula. Gospodine Sandilands, ja sam... - opet su se u njezinom pogledu vidjeli duboki osjećaji - ja sam jedva čekala da ga upoznam. Strašno mi e što je tako velik talent utišan zauvijek, Učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pomognem uloviti ubojicu. -I čovjeka koji je ubio i vašeg brata? - rekao je Joe. - Gospodo Shape, ţao mi je što spominjem vašu tragediju, ali imamo razloga vjerovati da je ista osoba ubila obojicu. Zasjeda je bila na istom mjestu, kalibar je bio isti. Pada li vam na pamet ikakva povezanost između vašeg brata Lionela i Korsovskog? Okrenula se prema zrcalu i rastreseno trljala oţiljak koji se pruţao cijelom desnom stranom lica. - Mnogo sam razmišljala o tome. Nemam odgovor za vas. Kakva povezanost moţe postojati osim da su putovali istom cestom? 1 u ovom dijelu Indije ima bandita, znate, gospodine Sandilands. Prije tri godine vlak su zaustavili stijenom na pruzi. Pet dacoita hodalo je uz vagone, pucalo u putnike i pljačkalo ih. Carter ih je ulovio i otad nije bilo neprilika, ali sigurno ima i drugih. Moţda na cesti za tonge.

Vidjevši da on šuti, odmahnula je glavom i sloţila se s onim što je on mislio. - Ne, to baš nije vjerojatno. Uvjerena sam da u ovome nije bilo pokušaja pljačke, a vi to zacijelo znate. No dobro, evo moje ozbiljne teorije: politička ubojstva. Jeste li čuli za Amritsar? Joe je kimnuo. Prije tri godine u Amritsaru, britanske su postrojbe strijeljale više od tristo Indijaca koji su mirno prosvjedovali. Bio je to skandal koji je odjeknuo Indijom i Britanijom. - Amritsar nije tako daleko. Moţda se netko ţeli osvetiti Britancima. Bilo kojim Britancima. Moj brat onako svjetlokos bio je očigledna meta, a i Korsovski je izdaleka izgledao kao Britanac. A prošli mjesec - oklijevala je, pitajući se koliko se dobro Joe razumije u indijsku politiku - prošli mjesec, moţda ste čuli, Mahatmu Gandhija poslali su u zatvor. Na šest godina. Zbog nečega što bi se moglo smatrati namještenim slučajem. On ima mnogo prijatelja u Simli, gospodine Sandilands, u koje se ubra-jaju čak i potkralj, lord Reading i lady Reading. Ima i Engleza i Indijaca koji bi mogli pokušati pokazati svoje neodobravanje zbog te presude. - Ali, Gandhi se uţasava nasilja, on ga je odbacio -rekao je Joe. - Da, to je točno. Ali, čovjek ne moţe uvijek upraviti svojim poklonicima. I mnogo ih je u Indiji koji ţele zvati neprilike Britancima bilo kojim sredstvima. Čak i ova pitoma zelena brda, gospodine Sandilands, moţda padine uspavanog vulkana. U Simli ljeti bude četrdeset tisuća ljudi. Znate li koliko je od toga Europljana? Joe je odmahnuo glavom. - Četiri tisuće. Isto je posvuda u Indiji. Ima na mili-june Indijaca koji nikad nisu vidjeli bijelca. Moglo bi se reći da smo samo zagrebli površinu potkontinenta. I, kao dosadna muha, mogli bismo lako biti zdrobljeni. »Još malo«, pomislio je Joe, »pa će mi početi pričati o Indijskoj pobuni.« Naglas je rekao: - Imat ću to na umu, gospođo Sharpe. Ali, ne ţelim graditi nikakvu teoriju dok ne vidim forenzičke dokaze, ma koliko bili oskudni, koji su prikupljeni na mjestu zločina. A to ću sutra obaviti s Carterom.

- Vjerojatno ćete htjeti ponovno razgovarati sa mnom? - rekla je. Joea je to iznenadilo. Glas joj je zvučao gotovo kao da koketira. Nije bio navikao da ispitanici sami traţe drugi sastanak. Nasmijala se, vjerojatno zato što mu je opet pročitala misli. - Sigurno ćete me morati pitati jesam li ja odgovorna za smrt moga brata... gdje sam bila kad je ubijen... koju sam korist od toga mogla imati i tome slično. Kad doznate sve što moţete od Cartera, svratite k meni na posao - to je odmah kod Malla. - Vi radite? - rekao je Joe. - O, da, radim, radim, gospodine Sandilands. Mnogo radim. Direktorica sam velike - vrlo velike - međunarodne tvrtke. Sjedište joj je u Bombaju, ali ljeti radije poslove vodim iz Simle. Sad kad imamo telegraf i telefon pa je to moguće. Uostalom, upravljaju odavde cijelim Indijskim carstvom sedam mjeseci u godini, u usporedbi s tim jedna tvrtka nije ništa! Uzmite rikšu - svi znaju kako me naći. I uz blistav osmjeh i nedvosmislen pokret uspjela je pokazati da je razgovor završen. Vrlo zbunjen, Joe se vratio u dvoranu u kojoj su ljudi još čavrljali. Sir George je, zajedno s Jamesom, također još bio tu. Preko glava publike, Joe je ugledao Cartera i krenuo prema njemu. -1? - rekli su uglas. - Ima nekoliko stvari - rekao je Joe - o kojima bismo, ako se slaţete, morali porazgovarati. Kad bi to bilo moguće? -1 ja sam to htio reći. A da se nađemo sutra? Moţete sa mnom pregledati dokazni materijal. A da ne bi sve bilo tako sluţbeno, biste li došli k nama na ručak? Uza sve ostalo, volio bih da upoznate moju ţenu. - Rado bih je upoznao. Onda je dogovoreno. - Svaka vas rikša moţe donijeti do moje kuće.

Htio sam reći - rekao je sir George kad su se ukrcali u kočiju - da mislim kako bi morao ponovno razgovarati s Carterom, ali ako sam dobro shvatio, već ste se dogovorili. Imam li pravo? Pri povratku u rezidenciju postalo je jasno da Joe i on imaju vrlo različite zamisli o tome kako bi trebalo provesti sljedećih sat vremena. Gostoljubiv i srdačan, sir George nije vidio razlog zašto njih dvojica ne bi razgovarali o zbivanjima toga dana uz bocu porta. Joe, koji je padao s nogu od umora, nije bio siguran ni da ima snage srušiti se u krevet, no to sir Georgeu nije bilo lako objasniti. Na kraju mu je dopušteno da se povuče u bungalov za goste. - Dan je bio tako dug - rekao je, ispričavajući se, i doista, bilo mu je teško povjerovati da se još toga dana vozio s Korsovskim cestom iz Kalke. Ali, bungalov je bio udobniji i raskošniji nego što se mogao i nadati. Odjeća mu je bila raspakirana, postelja spremna, prekrivena perinom kao mjerom opreza od hladnih noći u Simli. Čak je uvedena i električna rasvjeta. Joe se srušio u krevet, ali noć je proveo nemirno. Mučili su ga snovi i vizije i budio se nekoliko puta u šoku, vjerujući da je ponovno čuo ona dva pucnja iza stijene. U snove mu se stalno vraćala Alice Conyers-Sharpe, naginjala se nad njega hipnotički ga gledajući. - Nađite ga! - govorila je. - Morate ga naći! - Alice je nestala, a on se penjao s Čarterom uz sklisku padinu s koje je kamenje padalo u provaliju. - Nađite ga! - ponavljao je Carter. Dvaput je ustajao iz kreveta, stajao pred prozorom i gledao tihu, mjesecom obasjanu Chota Simlu. Tišinu je prekidao samo laveţ psa u daljini i topot konjskih kopita nešto bliţe. Iz vrta sir Georgea dopirao je miris jasmina i đurđica. Naiskap je popio hladnu vodu iz vrča i, sretan što mu ovdje ne treba mreţa protiv komaraca, napokon pao u dubok san. Noć je bila teška, ali ju je doručak koji su mu ujutro ponudili to prilično nadonadio. Bio je tu tanjur kaše, prepečenac, četiri kriške slanine i dva pečena jaja, dţem i neizbjeţno, urna kave koja bi dostajala za cijelu

regimentu. Osvjeţen i zahvalan na već pripremljenoj čistoj odjeći, Joe se spremao u istraţivanje Simle, ali mu je za oko zapela poruka sir Georgea. Ako pogledaš u drugu sobu, naći ćeš svoju prtljagu i prtljagu Fjodora Korsovskog. Policija mi je vratila automobil, a sve je to bilo u njemu. Pomislio sam da bi moţda volio odmah pogledati. Carter je malo pogledao. Šalje ti ključ i poziva te da i ti to učiniš. Poslije ćemo stvari morati vratiti najbliţem rođaku Korskovskog, ma tko to bio, ali u međuvremenu moţda ti i Carter nešto otkrijete. Svrati k meni kad ti bude zgodno. Cijelo ću jutro biti vani, a i cijelo rano poslijepodne. Moţda za večeru? Joe je bio impresioniran. Na njegovom popisu stvari koje treba obaviti bilo je pitanje gdje je prtljaga Korsovskog, ali, kako je trebao i očekivati, sir George je uvijek bio korak ispred njega. Pogledao je na sat. Devet. Pitao se kada u Simli činovnici počinju raditi. Bila su tu dva velika kovčega. Skupa prtljaga, pomislio je Joe, s pariškom etiketom. Odjeća je uglavnom bila francuska, osim smokinga, koji je bio iz New Yorka, i košulja iz Londona. Cipele su bile rukom šivane i gotovo nenošene. Među toaletnim priborom bila je bočica kolonjske vode od brijača u Ulici Duke. Skupi rupčići kupljeni su u Milanu. U crnoj metalnoj kutiji bio je pa-tentni brijač iz New Yorka s paketom ţileta na kojem je bio portet Kinga C. Gillettea, koji je tvrdio da ih je on izumio. Bila je to prtljaga vrlo naputovanog čovjeka. Ali, sve je to bilo neosobno i nije davalo odgovor ni na jedno pitanje. Joe je oprezno izvadio svaki predmet i sve uredno sloţio na pod. Na samom dnu prvog kovčega bilo je ne-koliko knjiga, a ispod njih sloj novina. Joe je pomnjivo pretraţio knjige, tresući ih kako bi ispao papirić ako je bio zataknut među stranice, ali trošni primjerci »Rata i mira« na ruskom, »Tri mušketira« na francuskom i »Priča s bregova« na engleskom nisu odali nikakvu tajnu. Joe je metodično pogledao i poţutjele novine. Bio je to francuski dnevnik he

Matin iz 1919. godine. Ali, nije bio tu samo da pokrije dno kovčega, Na margini je bilo rukom napisano: »Fjodore, kao što sam obećao. Ne mogu ti reći koliko mi je ţao.« I inicijali tako kićeni da su izgledali kao grb. G. M.? Joe se prisjetio voţnje s razgovorljivim gospodinom Korsovskim. Spomenuo je svoga agenta... je li ono bio Gregoire? Gregoire Montefiore... tako nešto. Upitao se zašto je to agentu ţao. Pogledao je naslove. Francuski ministar financija najavio je uvođenje strogih mjera kako bi se zaustavila inflacija. Jak mraz je desetkovao lozu u dolini Rhone. Dijete-čudo, šestomjesečno siroče Jules Martin, ponovno je bio u naručju svoje bake. Opirući se iskušenju da dalje istraţuje vijesti stare tri godine, Joe je otvorio stranicu o kulturi. Da, tu je. članak o Korsovskom. Brzo ga je pročitao. Nakon velikog uspjeha u New"Yorku i New Orleansu, pjevač se vraća u Europu gdje će nastupiti na ponovnom otvorenju Covent Gardena te jeseni. I — prava poslastica za francuske ljubitelje glazbe, koji su, na posljetku, prvi prepoznali njegov talent - odrţat će tri koncerta u rimskim teatrima u Provansi. Je li mu se agent zbog toga ispričavao? Joeu je pjevačev raspored izgledao prilično natrpan. Vratio je novine na dno kovčega i nastavio potragu. Kad je bolje pogledao drugi, vidio je da je u poklopac ugrađen uzak dţep. Gurnuo je ruku u njega i našao koţnu torbu s kutijom za pisanje. Koţnu kutiju za pisanje s ruskim riječima na ovitku i s grbom. Taj nekoć elegantan predmet bio je jedini na kojem su se vidjeli tragovi vremena. Štoviše, bio je prilično trošan. Na lančiću u torbi bio je ključić. Joe je otvorio kutiju i odnio je do prozora. Sjeo je kako bi je temeljito pretraţio. Bilo je tu nekoliko novijih pisama koja su još bila u omotnicama. Fotografija obiteljske skupine. Bradat muškarac, nasmiješena ţena s velikim ljetnim šeširom i dječak u mornarskom odijelu - mogao je to biti sam Fjodor. Profesionalna fotografija postave »Rigoletta«. Obitelj na terasi uz more, u pozadini velika kuća. Korsovski je tu već imao mlađeg brata, a majka mu je u naručju drţala dojenče.

Joe je izvadio pisma iz omotnica jedno po jedno. Činilo se da su to pisma od agenta, koji je pisao nemar-nom mješavinom ruskog i francuskog i potpisivao se onim istim inicijalima, G. M. Ali, bilo je tu i jedno pismo sa ţigom Simle. Na memorandumu Kazališta Gaiety, sluţbena je i neosobna natipkana poruka potvrđivala ugovoreni nastup. Spominjali su se uvjeti iz prethodne prepiske, izraţavala radost i čast što će Korsovski doći. Na kraju je pisalo: »...iskrcajte se iz vlaka u Kalki i dođite tongom. Mali vlak se nipošto ne moţe preporučiti jer je u ovo doba godine pretrpan. Srdačan pozdrav...« Slijedio je nečitak potpis. Kako je ono rekao Korsovski? »Dobio sam upute da uzmem tongu.« Ovo je, po svemu sudeći, bila ta uputa. Uputa koja gaje odvela u smrt. »Pitam se tko lije, dovraga, ovo potpisao?«, mislio je Joe. Stari kazališni program zamrljan vinom izgledao je tako beznačajno da ga je Joe zamalo gurnuo natrag u kutiju i ne pogledavši ga. Ali, profesionalnost ga je zaustavila. Izvedba Rossinijevog »Seviljskog brijača« u Nici u oţujku 1914. godine. Joe se upitao zastoje Korsovski sa sobom nosio samo jedan od desetaka programa i to program koji je star osam godina. Otvorio ga je, vidio da je, kako je i očekivao, Korsovski pjevao Figara. Ulogu Rosine pjevala je sopranistica koja je u ono doba bila nepoznata, ali je sad bila jedno od najblještavijih imena londonske i međunarodne scene. Ali, njegovu pozornost nije zadrţao sam program, nego rukom napisana poruka na vrhu. Poruka napisana djevojačkim rukopisom. Bio je to citat iz opere. Prvih šest stihova najpoznatije Rosinine arije, »Una voce poco fa« prepisano je na talijanskom uz jednu malu promjenu. Joe je preveo: Glas koji sam upravo čula Dirnuo me u srce Srce mi je već probodeno

A Lindoro je bacio strelicu! Da, Lindoro će biti moj, U to se kunem! Pobjedit ću! Izvorno ime »Lindoro« prekriţeno je i zamijenjeno s »Fjodoro«. »Fjodoro će biti moj«, mislio je Joe zaintrigirano. Zamislio se. Poruka nije bila potpisana. Nije li to neobično? Koliko je njemu bilo poznato, djevojke takve poruke potpišu barem inicijalom. Ili šaljivim nadimkom. Mladenačka samopouzdanost nije se uklapala u ovu tako diskretnu poruku. Što se tu događalo? Tajna veza? Vjerojatno. Ali, veza koja je bila vaţna čovjeku koji je poruku nosao sa sobom u kovčegu osam godina. Pitao se tko li je ona mogla biti. U cvijetu mladosti prije osam godina, sad bi joj bilo oko trideset. Korsovskom je, nagađao je Joe, bilo četrdesetak kad je umro. Moţda više dozna iz njegove putovnice, a nju je Carter sigurno zadrţao. Svjestan teţine materijala koji je kutija počela otkrivati, Joe je ustao. Vratio je program, fotografije i pismo iz kazališta u koţnu kutiju i gurnuo je u dţep svoje zeleno-smeđe radne jakne. Odlučio je najprije otići u kazalište, i to pomalo anonimno, pa je odbio guvernerovu rikšu i krenuo u grad pješice. Zastao je pred kazalištem i pomislio kako se jadno doima, kao i većina kazališta danju. Plakati s najavama nastupa Korsovskog već su bili zderani, a skupina čistača odvlačila je kante pune papira, dok su drugi pometali opuške s pločnika. Vladalo je ozračje mamurluka. Vrata su bila otvorena, a hodnik slabo osvijetljen. Budući da nije našao zvono, Joe je ušao i povikao: - Ima li koga? Iz ureda za prodaju karata nestrpljivo je izišao lik u košulji. Joe je prepoznao Reggieja Sharpea. - Dobro jutro! - rekao je srdačno. Reggie Sharpe ga je odmjerio. - Da? - A onda: - Ah, to ste vi, Sanderson? Mogu li vam pomoći? - Da - rekao je Joe. - Mislim da vjerojatno moţete. Sinoć smo se upoznali. Zapovjednik Joe Sanders iz Scotland Yarda...

Reggie Sharpe ga je pogledao sa zamjetnom odbojnošću. - Ne mogu vam posvetiti mnogo vremena - re-kao je. - Neka bude što kraće. Recite. - Pa sad - rekao je Joe, koji nije namjeravao dopustiti takav ton - ono što vas moram pitati moglo bi biti povjerljivo. A ne običavam razgovarati o ubojstvima u hodnicima u nazočnosti - mahnuo je rukom - čistača. - Izvolite ući - rekao je Sharpe nevoljko te otvorio vrata ureda i, značajno pogledavši na sat, sjeo na jedini naslonjač, a Joeu ponudio mali stolac. - O čemu se radi? - Moţda znate... - počeo je Joe. - Da vam prištedim vrijeme - prekinuo ga je Sharpe - reći ću vam što znam. Vi ste policajac, premda samo Bog zna što radite u Simli! Čuo sam da radite uz dopuštenje sir Georgea, premda mi ni to nije jasno, a pretpostavljam da surađujete s Carterom u istrazi ubojstva nesretnog Korsovskog. Ono što ne znam jest što bih vam ja o tome mogao reći. - Moţda vam u tome mogu pomoći. Korsovski nije slučajno došao u Simlu. Njegov je dolazak morao biti odavno dogovoren. Zacijelo postoji prepiska između kazališta i njega ili njegovog agenta. Dvije su teorije o uzroku smrti - ili je to bilo nasumično i nema veze s ubojstvom Conyersa, ili ga je čekao u zasjedi netko tko je znao dovoljno o njegovom kretanju da organizira napad, a informacije koje su mi potrebne moţda bi se mogle naći -barem donekle - iz prepiske s kazalištem. Što mi o tome moţete reći? Sharpe je srdito pruţio ruku i podigao tanak fascikl. - Moţete slobodno ovo pregledati. To je prepiska s Korsovskim. -Mogu lije ponijeti sa sobom? - upitao je Joe. -Bilo bi mi mnogo draţe da to ne učinite. - Ne moram, ali sam vam htio prištedjeti dosadu da tu sjedite dok ih budem čitao. Ali, kako ţelite. Počeo je listati pisma - bilo ih je pet-šest, a počinjala su prije godinu dana. Prvi je pisao sam Korsovski. Rekao je da je oduvijek ţelio posjetiti Simlu i da bi se to moglo organizirati. Na dnu je pisalo »primljeno«. Sljedeće je pismo bilo od agenta koji je spominjao moguće datume i uvjete.

- S obzirom na njegovu slavu, ponudio vam je prilično nisku cijenu, zar ne? - rekao je Joe. - Da, i mi smo tako mislili. Naše si kazalište inače ne moţe priuštiti nekoga tog ranga, ali čini se da je zbog nečega ţelio doći u Simlu i bio je spreman prihvatiti skroman honorar. - Mislim da to mogu objasniti - rekao je Joe. - Strastveno ga je zanimao »Kim«, nosio je knjigu sa sobom. Htio je vidjeti gdje se sve to dogodilo pa je moţda to bio razlog. - Uh, zar i on - rekao je Sharpe podrugljivo. - U sezoni ovamo dolaze cijele horde oboţavatelja Kiplinga. -Je li vam poznat neki drugi razlog? - Ne - rekao je Sharpe. - Ne spada mi u opis radnog mjesta da odgonetam hirove razmaţenih opernih zvijezda. - Ne spada vam... Zar vi imate radno mjesto? Hoću reći, na koji način sudjelujete u upravljanju kazalištem? -Ja sam potpredsjednik. Onaj koji obavlja sve poslove. Samo što to zapravo ne radim. Moja ţena, Alice. Nju doista zanima kazalište - vodi knjige, diktira pisma, brine se za financije. Trebali biste porazgovarati s njom -ja samo svratim jedanput tjedno, potpišem pisma i čekove. Imali ste sreće što ste naletjeli na mene. Joe je u njegovu glasu pokušao naći trag ljubomore ili barem ponosa na svoju ţenu, ali toga nije bilo. Govorio je otvoreno i ravnodušno. - Čini se da je vaša supruga vrlo zaposlena ţena... - To je samo djelić svega što radi. Vrlo je darovita, kako vam svi mogu reći. - Tipkate li pisma ili ih pišete rukom? - Katkad jedno, katkad drugo. Ako je vaţno, tipkam. Ako nije, pišem. - Vi ili netko drugi - rekao je Joe - sigurno ste pisali Korsovskom da potvrdite dogovor. Imate li kopiju tog pisma ili to ne bi bilo tipkano pismo? - Svakako. Da, bilo bi tipkano. Čini mi se da se sjećam da sam ga sam natipkao. Tu je negdje.

Uzeo je fascikl Joeu iz ruke i prelistao papire. - Da, tu je. Joe je pročitao kopiju pisma kojim se potvrđuje rezervacija za vlak i hotel za Korsovskog. Pismo je završavalo riječima: »...i ponovno ţelimo izraziti svoju zahvalnost što ćete doći u Simlu. Radujemo se vašem koncertu.« Zatim je slijedio čitak potpis: »R. Sharpe«. Joe je izvadio pismo iz koţne kutije i pokazao ga Sharpeu. - Zaboga! - uzviknuo je on i pokazao svršetak drugog pisma. - Kako vidite, pisma se ne poklapaju u vrlo vaţnoj pojedinosti. Ako ste vi natipkali ovo pismo, zašto ste savjetovali Korsovskom da dođe tongom, a ne vlakom? Činilo se da je Sharpe iskreno zapanjen. Od nevjerice kao da nije mogao progovoriti. - Samo trenutak - rekao je uzbuđeno.'Uzeo je penkalu s radnog stola i list papira te se potpisao i pokazao potpis Joeu. Potpis je bio identičan onome na kopiji, i nimalo sličan onome na pismo koje je Korsovski primio. - Usporedite ih. Isti pisaći stroj, isti tekst, sve dok ne dođete do posljednjeg dijela o tongi. Očigledno je netko htio da on dođe tongom, ali to nisam bio ja! Netko kome su dostupni naši memorandumi... To i nije teško - na takve pojedinosti ne obraćamo pozornost. Zašto i bismo? Tko bi očekivao nešto takvo? - Pogledajte potpis - rekao je Joe. - Izgleda li vam poznato? - Neodgonetljiv je, ne mislite li i vi tako? - Sharpe ga je podigao prema svjetlosti. - Misli da je namjerno nečitak, bio je namijenjen samo Korsovskom. - Na trenutak je zašutio, a onda rekao: - Plavocrna tinta, debelo pero. Moglo je to biti napisano mojom penkalom. Ostavljam je tu, na stolu. Čujte, Sandilands, netko je mogao ući ovamo... kada ono... u studenom, kako piše na pismu - prije nego što smo se svi vratili u Bombaj... napisati drugo pismo i riješiti se prvoga, koje je zacijelo bilo ostavljeno za slanje. Moţda se taj netko čak nije ni potrudio, nego je samo ostavio poruku da druga verzija vrijedi i onda je odnio na poštu. Ali, prošli studeni... tko će se sjetiti tko je ovamo zalazio? U to je vrijeme guţva, pakiramo se i zatvaramo prostor. Po cijeli dan ulaze i izlaze mnogi ljudi.

- Dragi Boţe! - uzviknuo je Sharpe iznenađeno nakon kratke stanke. - Eto, ja obavljam vaš posao. Hoćete li da nabavim i vlastite lisice? - Neće biti potrebno - nasmiješio se Joe. - Barem za sada. Mnogo ste mi pomogli, gospodine Sharpe. A sad, prije nego što odete, još jedno pitanje. Moţete li mi reći gdje ste bili jučer između podneva i pet poslijepodne? - Da vidimo. - Reggie je uzdahnuo i okrenuo stranicu u rokovniku na stolu. - Ručak s prijateljima u Mo-unt Pleasantu - u kući Johnnyja Bristowa. Tamo drţim nekoliko konja, imaju dobre staje. A onda su me odvezli u Annandale da pogledam konja kojeg sam mislio moţda kupiti od brigadira Calhouna. Mislio sam da bih ga mogao prodati Effie Carstairs i pritom malo zaraditi. Ali, nisam ga kupio. Nije bio dobar. Onda sam se tongom vratio u kazalište na pokus u četiri. Joe je zabiljeţio imena koja je spomenuo i vremena pa je sklopio biljeţnicu. Nagnuo se, izvukao pismo i kopiju iz Sharpeove ruke i vratio ih u koţnu kutiju. -Zadrţat ću ovo da pokaţem Carteru, ali ostalo nam vjerojatno neće trebati. Ipak, neka bude na raspolaganju. Dobar vam dan ţelim, Sharpe. Zastao je na vratima i okrenuo se. Sharpe je listao papire iz fascikla. - Oh, uzgred - rekao je smiješeći se kao da se ispričava što ga pita nešto tako nevaţno - jeste li imali fotografije Korsovskog? Jesu li vam on ili njegov agent što poslali prije koncerta? Moţda za plakate? - Ne. Barem koliko mi je poznato. Ionako ne bismo imali novca za plakate. Nije ovo Pariz, znate, gdje posvuda ima Toulouse-Lautreca i tiskarskih strojeva. - Koliko je vama poznato, postoji li itko u Simli tko bi ga prepoznao - moţda bi nam... mogao pomoći pri identifikaciji trupla? Je li itko znao kako izgleda? — Koliko znam, ne. Svi, naravno, znaju za njegovo ime i slavu... Ljudi idu i na dopust. Netko ga je mogao vidjeti na pozornici u Londonu ili Parizu ako je ondje nastupao, ali meni nitko nije ništa spomenuo. Morat ćete se raspitati. Ali - dodao je zamišljeno - na pozornici bi imao šminku i kostim, zar ne? Ne, rekao bih da nitko nije imao pojma kako je izgledao.

Podrugljivi osmijeh nestao je kad je shvatio implikaciju onoga što je rekao. Oči su mu zablistale a porugu je zamijenila proračunatost. - Vidi, vidi! Čini se da nitko nije imao razloga ubiti pjevača, nitko nije znao ni kako izgleda... ali, što je s detektivom koji nam je došao u posjet, detektivom čiji je izgled, čini se, poznat ljudima na najvišim poloţajima? Koliko znam, Sandilands, vi ste sjedili tik do njega kad su ga ustrijelili. Da šarana vašem mjestu, počeo bih se raspitivati tko je znao da vi dolazite! Mogli biste početi sa sir Georgeom, nije li tako? Joe se nasmiješio i povukao. Sharpe mu je rekao sve što ga je zanimalo. 6. poglavlje Kad je izišao na ulicu, Joe je uzeo rikšu i rekao da ga odvezu Carteru doma. Kako je Carter i rekao, daljnje upute nisu bile potrebne. Rikša je vozila zavojitim putem kroz stambeni dio Simle. Kuće su prianjale uz strmu stranu brijega. Prema mapi koju mu je dao sir George, Joe je nagađao da je to Elysium. Neke su kuće bile poduprte stupovima, a neke na konzolama, koje su se Joeu činile vrlo nepouzdane. Sve su bile okruţene bujnim vrtovima i sve su vjerojatno imale odličan pogled koji se otvarao pred njim. Ulice su tu bile uske. Rikša se nekoliko puta morala zaustaviti i maknuti da bi propustila drugu iz suprotnog smjera. Joe nije bio sitan, ali muškarci koji su vozili rikšu jesu. Nelagodu zbog toga pokušao je nadoknaditi velikom napojnicom, a onda mu je bilo još neugodnije kad su mu se pretjerano zahvaljivali. Carterova je kuća bila tipična za arhitekturu u Simli. Krov od valovitog lima obojenog crvenom bojom, dva ili čak tri trijema, mnogo puzavaca i dvoje djece kose boje pijeska koja su kopala u pješčaniku pod budnim okom dadilje. Srameţljivo su se nasmiješila kad ih je Joe pozdravio, a Carterova ţena je izišla da ga pozdravi. Bila je tako tipična Engleskinja da se Joe morao nasmiješiti. Svijetla kosa, svijetle obrve, sitne, sjajne plave oči, pjegavo lice i vedar glas. Zastala je samo kako bi nešto doviknula na hindiju, a onda mu je pruţila ruku.

- Tako mi je drago, zapovjednice! Mnogo sam čula o vama od Charlieja i ne mogu vam reći koliko mu je drago što ste došli! On vodi istragu, ali ne događa se često da za njega radi policijski zapovjednik iz New Scotland Yarda! Rekla sam mu, iskoristi to što bolje moţeš jer se neće ponoviti! Ah, zacijelo vam je vruće. Donijet ću vam piće. Jest ćemo za pola sata. Hoće li vam to biti dovoljno dugo? Ne ţelim biti indiskretna, ali štošta vas ţelim pitati, a katkad mi se čini da sam se udala za zatvorenu školjku! Jeste li vi oţenjeni? - Nisam - rekao je Joe. - A moţda je to i dobro jer mislim da ne bih bio dobra školjka. - Odlično - rekla je Meg Carter - to mi odgovara. Dođite. Odvela ga je u malu radnu sobu. Joe je takvih vidio već mnogo: trošni registratori na policama, bučan električni ventilator na stropu, voda s ledom, mjedena pepeljara iz Benaresa, skupne fotografije na zidovima - standardna oprema u Indiji. - Uđite! Uđite! - rekao je Charlie Carter. - Oprostite što nisam izišao da vas dočekam. Nisam vas čuo. Dođite, sjednite i recite mi što ste uspjeli obaviti. - Gurnuo je kutiju s cigaretama prema Joeu. - Ja sam poslao brzojav njegovom agentu i pripremio izjavu za tisak. Izvješće o obdukciji bit će gotovo poslijepodne i potvrditi uzrok smrti. Ali, imamo problem... tko će identificirati truplo? Tko ga je poznavao? Dao sam da ga fotografiraju i pogledao ima li kakvih posebnih tjelesnih oznaka - nema. Zacijelo negdje ima bliskog rođaka... - Zastao je i zabrinuto protrljao lice. -Ja sam malo pregledao njegovu prtljagu - rekao je Joe. - Našao sam ovo skriveno u odjeljku u poklopcu. Izvadio je koţnu kutiju. - Tu imamo fotografske dokaze o mogućim rođacima - brata i mlađe dijete. Vjerojatno će njegov agent znati gdje su. - Pa, to je dobar početak. A tu je i pitanje sprovoda. Ne moţe dovijeka leţati u mrtvačnici, a ne moţemo ga ni ako ukopati. Ipak je on bio međunarodna zvijezda. - Shvaćam... trebali bi doći zborovi, isporučiti se vijenci... -Joe je zašutio. - Ovdje nemamo osobitu rashladu. Moramo razgovarati sa sir Georgeom. Ovo su duboke vode za provincijanog policajca kao što sam ja! - I ja! Ja u ovome uopće nemam autoriteta. A mo-ram vam

priznati da sam jutros otišao razgovarati sa Sharpeom. Nadam se da time nisam samo zamutio vodu. -Iznio je svoje sumnje i prenio razgovor sa Sharpeom, pritom sređujući misli. Kad je završio, Carter je ustao i počeo koračati sobom. - Dobro ste to obavili. Ne znam slaţete li se sa mnom, ali najvaţnije što ste otkrili zacijelo je ta promjena pisma u kojem su nesretniku rekli da putuje tongom. Nađemo li čovjeka koji je to učinio, naći ćemo nešto zbog čega bi taj mogao visiti! - Poslijepodne ću se opet naći s Alice Sharpe - rekao je Joe. - Moţda još nešto doznam. Koliko mi je rekao njezin muţ, ona je glavna u kazalištu. Moţda i ona na nekoga sumnja. Nastavili su razgovarati dok ih khitmutgar nije pozvao za stol. -Jedemo na terasi. Nadam se da vam to ne smeta? -rekla je Meg Carter. - Pogled mi nikad ne dojadi, a i ugodno je sjediti na povjetarcu. Osim toga, naša je blagovaonica mračna, a namještaj u njoj odvratan. - Nije odvratan - rekao je Carter, braneći se. - Ma daj, Charlie! Bio je stari odvratan već i kad smo ga kupili od brigadira Robinsona, a otad su se njih dvije potrudile da još pogoršaju stanje. - Rukom je pokazala svoje dvije kćeri koje su pristojno sjedile jedna uz drugu ubrusa zataknutih za ovratnike. Bio je to tako engleski prizor, a i objed je bio engleski: pastirska pita, kolač od jabuka i krema od jaja. - Charlie mi kaţe da ste pali na Alice Conyers? Nisam iznenađena. Svi padnu na nju, uključujući Charlieja. I njih dvije - rekla je, glavom mahnuvši prema djevojčicama. - Priznajem - rekao je Joe. - Zadivila me! Tako je praktična, razborita, puna energije. Da, doista, izvanred-na ţena. -1 ja tako mislim. A i ima sreće što je ţiva. - Kako to mislite? - Što je preţivjela onu ţeljezničku nesreću u Beau-neu! Nećete mi valjda reći da niste čuli za nju! To je obično prvo što ljudi kaţu o Alice.

Carter se pridruţio. - Da, kad je tek došla ovamo prije tri godine, krenula je vlakom iz Pariza za Marseilles i namjeravala provesti nekoliko tjedana u juţnoj Francuskoj prije nego što otplovi za Bombaj. Onda je vlak sletio s vijadukta blizu Beaunea. Strašna nesreća, moţda najgora u francuskoj povijesti. - Oh, da, naravno - rekao je Joe. - Sjećam se. Sjećam se da sam čuo o tome. Odmah poslije rata. Nikad to nisam povezao. - Nije za to bilo ni razloga, ali Alice je jedina preţivjela - barem mislim daje bila jedina. Bilo je više od dvjesto mrtvih. Druţbenica s kojom je putovala poginula je, a ona se probudila u francuskoj bolnici, sama i daleko od kuće. - Kako neobična priča - rekao je Joe. - A što se onda dogodilo? - Pa, prema djedovoj oporuci, bila je vlasnica većine dionica ICTC-a i očekivali su da dođe sljedećim brodom. Kako ćete otkriti, bilo je tipično za Alice da javi da i sve u redu i da će stići kako je bilo planirano. Preostala se dva tjedna oporavljala u bolnici - nije baš prošla bez ogrebotine. - Odatle joj oţiljak na obrazu? - Da, i nekoliko slomljenih rebara i slično. Uglavnom, i tako polumrtva, pokazala je karakterističnu sna-laţljivost - sprijateljila se s medicinskom sestrom koja ju je njegovala i povela je kao privatnu njegovateljicu, soba-ricu, druţbenicu, kako vam drago. Uspjele su naći njezinu prtljagu pa su došle u Indiju prema planu. Ta je druţbenica još tu. I to u Simli. Zove se Marie-Jeanne Pitiot. Alice joj je otvorila malu trgovinu u Mallu. Kako se ono zove, Meg? - La Belle Epoque - rekla je Meg. - Vrlo eksluzivna trgovina, što znači vrlo skupa. Ja samo pogledam u izlog i odjurim prije nego što mi i to netko ne naplati - znate već, jedno od takvih mjesta. Priča se daje čak i Nj. E. kupovala kod nje. -Nj.E.? - Njezina ekselencija, potkraljica, lady Reading. I ona je Aliceina prijateljica.

- A tko je vlasnik trgovine? - upitao je Joe. Carterovi su se zgledali. - Vjerujem da glasi na Marie-Jeanne - rekao je Carter. -Ali, dakako, Alice je opskrbljuje - rekla je Meg. -1 trgovina cvate. Marie-Jeanne otvorila je još jednu u Bombaju, a kaţu da će nagodinu i u Delhiju. - Znači, nesreća nije sve unesrećila - rekao je Joe zamišljeno. - Volio bih porazgovarati s gospođicom Pitiot. -Alice joj je zacijelo bila vrlo zahvalna i ostale su prijateljice. Znate, Alice je vrlo velikodušna. - I bogatija nego što je bila kad je došla - rekao je Carter. - Svi se dive njezinim poslovnim sposobnostima. ICTC je bila solidna, staromodna tvrtka kad je ona došla. Solidno su zarađivali. I svi su bili napeti što će se dogoditi kad neka mala dvadesetjednogodišnjakinja preuzme pedeset jedan posto dionica. -Još su se više bojali činjenice da će Reggie Sharpe imati četrdeset devet posto - puhnula je Meg. - Ali, kako se pokazalo, nije počinila nijednu grešku. Najprije se udala za svoga rođaka Reggieja i promijenila prezime u Conyers-Sharpe. Zatim je ponudila mirovinu skupini daljnjih rođaka koji su nadgledali tvrtku u Bombaju i zamijenila ih dvojicom Eurazijaca i jednim Indijcem. Moţete zamisliti kako su se ljudi na to mrštili! Ali, ona i Reggie su se dali na posao. Bio je to odličan potez. Očigledno im je bilo u interesu da novac ostane u jednoj ruci. -Jutros sam vidio Reggieja Sharpea - rekao je Joe. -Nije mi se svidio. - Nisam iznenađena - prasnula je Meg. - Ja ga ne mogu podnijeti! Charlie uvijek ima razumijevanja, ali on ga ima za sve. Kad bi bio iskren, priznao bi da ga ni on ne moţe smisliti. Nimalo nije nalik Alice. Dok je Alice oduvijek bila sposobna poslovna ţena, Reggie je pretenciozan magarac, ljenčina, pijanac... - Meg! - prekinuo ju je Carter doista razdraţeno. -To ne znaš pouzdano. - Svi to znaju! Da samo čuješ Dulcie Pettigrew! - Nimalo ne ţelim čuti Dulcie Pettigrew - rekao je Carter. - Ima najoštriji jezik u Simli! Ni riječ joj ne vjerujem. Ali, istina je da nije odveć marljiv. U Simli postoji druţina koja se uglavnom zabavlja lovom,

pićem, plesom i kockom - uglavnom su to vojnici ili bivši vojnici, koji kao da se trude da se loše ponašaju, a Reggie Sharpe je jedan od njih. Johnny Bristow, Bertie Hearn-Robin-son, Jackie Carlisle, Edgar Troop - svi su isti! Zamalo sam rekao da nijednog od njih ne bih primio u svoju kuću, ali istina je da se nitko od njih ionako ne bi udostojio ući u naš skromni dom. To je neka vrsta svijeta sumraka, Njegova Ekselencija ne prima nikoga od njih, a sumnjam da bi ih primio i sir George. Hrane se turistima, vode ih naokolo, zabavljaju ih, pokazuju im »pravu Indiju« - točno znam što rade. A najgori je Edgar Troop. Znatno je stariji od ostalih i njihov je vođa. Njega ne mogu podnijeti. A Reggie se, izgleda, s njim često nalazi. - Čudim se da Alice to trpi - rekla je Meg. - Ali, njih dvoje ionako uglavnom ţive svako za sebe. Ali se zabavi svim svojim poslovima, a Reggie promatra svijet kroz dno boce viskija! Završivši, Meg je zaključila da su se djevojčice dosta naslušale razgovora odraslih. Ustala je, pljesnula rukama da dozove dadilju i poslala ih na poslijepodnevni počinak. Kad je ta zbrka završila, Carter je povjerljivo rekao Joeu: - Morate ispričati Meg, premda moram priznati da ćete na takvu reakciju naići kod svih pristojnih ţena u Simli kad se spomene Reggie Sharpe. Muškarci se s njim dobro slaţu, ali zbog nekog razloga u ţena izaziva odbojnost i gađenje. Gotovo mi ga je ţao. Ali, dakako, svi znaju... - Znaju? Što znaju? Carter se nelagodno promeškoljio i oslušnuo smijeh s druge strane bungalova prije nego što je nastavio. - Pa, kad sam spominjao lov i kockanje, mogao sam dodati i... ovaj... - Kurvanje? - vedro je upitao Joe. - Upravo to. Tu druţinu Njegova Ekselencija moţda ne prima, ali su svi dobrodošli kod Madame Flore. - Madame Flora, hm? Pretpostavljam da je riječ o luksuznom mjestu. - O da, vrlo otmjenom. I madame je doista Francuskinja. Čini se da kućom upravljaju ona i njezin engleski zaštitnik - a tko drugi nego Edgar Troop! Troop! On je sve ono na što ljudi misle kad govore o

neotesanom veseljaku. Predstavlja se kao kapetan Troop, ali nitko ne zna u kojoj je to postrojbi bio. Nikad to nije bio ni u britanskoj ni u indijskoj vojsci. Tvrdi da je sluţio u Ruskoj carskoj vojsci i to je moţda točno. Mnogo zna. Poznaje granicu i ima veze u plemenskim regijama. Ima li i drugi izvor prihoda? - upitao je Joe. -Osim od madame Flore? Zar ga ne moţete zgrabiti zbog toga što ţivi od nemoralne zarade? - Ne, u Indiji to nije protuzakonito. To jest, ne bi se moglo provesti. U zemlji gdje je poziv hramske prostitutke savršeno ugledan takvo bi što bilo smiješno. Osim toga, Edgar Troop vodi ljude u lov. Mnogi naivni turisti padaju na to. A on se dobro razumije u posao. Jednom sam otišao s njim samo da vidim kako je. Nisam htio riskirati da amateri nastradaju na mojem teritoriju. Impresionirao me je. Dobro zna što radi. I dakako, sve provjere njegovih računa - a pokušao sam nekoliko puta - pokazuju da su svi njegovi poslovi zakoniti. - Uzdahnuo je. - Znači, nemate namjeru zatvoriti kuću madame Flore? - Trenutačno ne. Volim ih imati na oku. Ali, to vam je Indija. Ima tu mnogo pohotnih mladića. A i pohotnih staraca! Zrak u Simli utječe i na stare i na mlade, kako ćete otkriti, ako već niste. - Kad bismo proveli raciju, našli bismo prazna mjesta na sljedećem zasijedanju Upravnog vijeća? - upitao je Joe. - Da! Nije li to prava sramota? - Prema ugledu klijenata, rekao bih da kućom dobro upravljaju? - Dođite jednom sa mnom u raciju ako ţelite. Uvjerite se sami. Ni na čemu ne štede. Posluju kao vrhunski hotel, a unutra je sam crveni baršun, pozlaćena zrcala i prigušeno svjetlo, prostačke ali skupe slike na zidovima, znate već. - A djevojke?

- Ima ponešto za svačiji ukus. Europljanke, Eurazijke, mještanke iz brda. Sve su lijepe. I nijedna nije malodobna ni bolesna ni pod prisilom, barem koliko sam uspio utvrditi. Jer znaju da bih se odmah obrušio na njih! A ne bi im tako dobro išlo da nema i mladića. - Dragi Boţe! - rekao je Joe. - Tu se otvaraju velike mogućnosti za ucjenu. - O, da. Meni još ništa nije prijavljeno, ali pada mi na pamet najmanje šest istaknutih osoba u Simli čiji ugled visi o koncu. - A podmićivanje? Je li Troop pokušao...? - To je bib prvo što je učinio. I to tako diskretno da mu nisam ništa mogao prišiti, ali sam siguran da mi je dao ponudu. Po mojoj reakciji mu je sve bilo jasno! Ali, to se stalno događa. - A gdje je taj bordel ? - Pametno je smješten! Na Lower Bazaaru, ali odmah pokraj Malla, u uličici između dva omiljena središta za kupovinu. Ţena koja bi vidjela muţa da ide onamo ništa ne bi posumnjala. Mislila bi da je krenuo u Stepha-natos Emporium po cigare ili u Latif's po slavine koje ga je mjesecima gnjavila da kupi. Ili, što je još najbolje - Carter se nasmijao - moţda bi čak pomislila da joj je otišao kupiti kiticu ruţa. - Ruţa? - Da! Ma zamislite samo! U bordel se ulazi kroz cvjećarnicu! Madam Flora, shvaćate? Neduţno uđete u cvjećarnicu, ali ako ste skloniji egzotičnijem cvijeću, uvedu vas u straţnji dio. - Ta Flora... što znate o njoj? - Vrlo malo. Zagonetna ţena. Nikad se ne pojavljuje u javnosti - dakako, nitko je ne bi ni primio. Francus-kinja je, ili se tako barem pretvara. Nisam neki stručnjak, ali mi se njezin naglasak čini malo previše o-la-la. Blizu tridesetoj, vrlo lijepa, savršene manire. Odjednom se pojavila u Simli, pod zaštitom Edgara Troopa, i otvorila bordel. Odmah je postigla uspjeh. Novac - a trebalo ga je prilično za takvo mjesto - zacijelo je bio njezin. Troop nikad nije imao toliko. Joe je uzdahnuo. - Sve je to vrlo zanimljivo, ali kamo nas vodi glede naše istrage?

- Madame Flora je već bila etablirana i uspješno poslovala šest mjeseci prije nego što se Lionel Conyers pojavio - ili točnije, nije pojavio u Simli, pa bih rekao da ne postoji veza osim zbog Reggieja Sharpea. On je spona. Drugar u piću i klijent Edgara Troopa... imao je sve razloge da poţeli Lionelu smrt... Moţda se Troop sad bavi i ubojstvima po narudţbi. - A Rus? Kako se on uklapa? Carter je slegnuo ramenima. - Još nisam siguran da se uopće uklapa. Kako god uzmemo, Sandilands, vi i dalje izgledate kao vjerojatnija meta nego Korsovski. Moţda je netko načuo da sir George namjerava nahuškati svojeg pripitomljenog tvora u osobito gadnu štakorsku jazbinu u Simli. Carter je čuo da se Meg vraća pa je brzo dodao: -Čujte, Joe, ni ne pomišljajte otići u cvjećarnicu sami! Ne bih vam mogao jamčiti sigurnost. Ako bude potrebno, otići ćemo zajedno - i to s pratnjom. Meg je ušla i vedro nastavila govoriti o Sharpeu, a Joe nije imao ništa protiv. - Recite, Meg, radi li Reggie Sharp? - Zapravo ne. Ali, ne zaboravite, on je u upravnom odboru ITCT-a i vlasnik velikog dijela dionica. Svi znaju da Alice o svemu odlučuje. Pomaţe s Dramskim društvom, čini mi se. Prije je pomagao s nekim dobrotvornim pothvatima, ali sad ni to više ne radi. Ja sam počela malo raditi u bolnici - bolnici lady Reading - i tako sam upoznala Alice. Odlično joj ide prikupljanje novca i ondje provodi čitav jedan dan tjedno kad je u Simli. Draga mi je. Joe se nasmiješio. - Da, to sam primijetio. - Pa-kad je tako ugodna - branila se Meg. - S njom se lako sloţiti. Dobro surađujemo. A što ona više radi, to mi se Reggie Sharpe čini beskorisniji. - Moţda mu ide na ţivce? - rekao je Joe. - Dogodi se katkad, Bistra, aktivna ţeaa, a muţ zaostaje... To nije recept za sreću. - Pa, ne znam - rekao je Carter. - Kod nas to sasvim dobro funkcionira.

Joe je izišao iz Carterovog bungalova spreman otpje-šačiti do središta grada, ali začudo, rikša koja gaje dovezla opet je bila tu. Muškarci su brzo spremili kocke kojima su se igrali i nasmiješeno mu prišli. Pomislivši kako rikše očigledno ne funkcioniraju kao londonski taksiji, Joe se popeo i rekao: - U ured gospođe Sharpe, ICTC. Kod Malla - dodao je, ali muškarci su krenuli čim je spomenuo njezino ime. Nakon desetak minuta zaobilaţenja uglova, ponovno su se našli na glavnoj gradskoj prometnici i probijali Se između pješaka. Elegantno odjevene gospođe šetale su se i čavrljale, razgledajući izloge koji bi sasvim dobro pristajali i u Parizu. Muškarci u odorama hodali su od-lučnini korakom i nestajali u gradskoj vijećnici, pošti ili zgradi vojne uprave. Indijske dadilje prolazile su s djecom s velikim šeširima. Joe je primijetio daje ove godine, čini se, moda za djevojčice bila engleska Čipka. Među tradicionalno odjevenim Englezima isticali su se chaprassi s turbanima i skrletnim ogrtačima; nosili su kutije s porukama ili sveţnje papira pod rukom. Hodali su brzo od jedne do druge upravne zgrade i Joe je shvatio da gleda kako funkcionira Imperij. Ta prašnjava uska ulica koju su neprikladno nazvali Mali bila je ţivčano središte britanske Indije, a skrletni dostavljači električni impulsi koji prenose poruke. Ugledavši znak na kojem je pisalo Stephanatos Cigarettes, Joe je doviknuo muškarcima da stanu jer ţeli kupiti cigarete. Joe je zadivljeno gledao izlog s lulama, egzotičnim vrstama duhana, cigarama svih veličina i cigaretama za koje nikad nije čuo. Ušao je u prohladnu, mračnu i mirisnu trgovinu kao dijete koje ulazi u slastičarnicu. Prodavač Indijac očigledno je ţelio ugoditi novoj mušteriji, a prikrio je razočaranje kad je Joe zatraţio kutiju cigareta Black Cat. -Jesu li to omiljene cigarete u Simli? - upitao je Joe. - O, da, sahib. Ne najbolje, ali vrlo omiljene. Craven A, Black Cat, Passing Clouds, Gold Flake - te se najviše prodaju. Joe je kimnuo. - I dajte mi četrdeset Freibourg and Treyera. - Ah, svakako, sahib - to je elegantnije, primjerenije.

Kad je izišao iz trgovine, pogledao je niz uličicu lijevo. Na dnu je vidio odsjaj mjedenih predmeta izloţenih na stolovima ispred Latifove trgovine. A na pola puta bio je diskretan znak - krug ljiljana u stilu art nouveau - na kojem je pisalo »Madame Flora, fleuriste. Pariz i Simla«. Joe se odšetao onamo i pogledao cvijeće u izlogu. Tema je bila »proljeće u Simli«; njemu poznato i nepoznato cvijeće uklapalo se u suptilne kombinacije boja, najviše ţute i purpurne. Ušao je, a dočekao gaje opojan miris i zvuk fontane u straţnjem dijelu. Privlačan azijac i djevojka, tako slični da su morali biti brat i sestra, prišli su i pitali kako bi mu mogli pomoći. Rekao je da ţeli buket cvijeća za damu. - Posebnu damu? - upitao je mladić tek za nijansu naglasivši riječ. - Da, moju prijateljicu - rekao je Joe odlučno. - Ne, ne, ne bih htio ruţe, dajte mi nešto jednostavnije. Moţda ovo proljetno cvijeće? Oni bijeli sunovrati su lijepi, i moţda malo onih svijetloljubičastih? Da, divljih irisa. Za samo nekoliko trenutaka, djevojka je vješto sloţila buket i vezala, ga zlatnom vrpcom. Zadovoljan, Joe se vratio u rikšu i nastavio niz Mali. Prošli su kraj zgrade koja je toliko odskakala od okoline da se morao nasmijati i upitati: - A što je to? - Bio je to više uzvik nego pitanje. Zgrada s tornjićima, djelomice obloţena drvom, lijepo bi se uklopila u nekom mjestu u Švicarskoj. - To je glavna pošta - odgovorio je jedan od muškaraca straga. Zašli su za ugao iza pošte i spuštali se neravnom ulicom između Malla i Ridgea te se zaustavili pred zgradom koja je mogla biti mlađa sestra pošte - manja, ne tako razmetljiva, ali također s tornjićima i drvenom oblogom. Iznad širokog ulaza pred kojim su stajala dva vratara s turbanima pisalo je »Imperial and Colonial Trading Corporation. Simla i Bombaj.« Sišao je i ponovno muškarcima dao bogatu napojnicu, no ovaj im je put rekao da ga ne čekaju. Indijac u dojmljivoj modroj i zlatnoj odori prišao mu je i uzeo posjetnicu koju mu je Joe pruţio. - Zapovjednik Sandilands. Dobar dan, gospodine. Gospođa Sharpe vas Očekuje. Izvolite ovuda.

Joe ga je slijedio niz širok hodnik ukrašen indijskim tkaninama iznad indijskog namještaja. Uveo ga je u svijetlu, sunčanu sobu. Alice Sharpe, koja je stajala kraj prozora, okrenula se i uz osmijeh ga pozdravila. Razgovarala je s nekim Indijcem. Visok, tamnoput i dotjeran, imao je na sebi dobro skrojeno englesko odijelo i kravatu sa zelenim, bijelim i plavim uzorkom, znakom Rugbyja. Joe je zaključio da to mora biti desna ruka gospođe Sharpe, onaj daroviti Indijac kojeg je promaknula na štetu svojih rođaka u tvrtki. Joe ga je bolje promotrio. Iza privlačnog izgleda - dubokih tamnih očiju pod dugim trepavicama i lijepe puti - vidjela se inteligencija. I on je procjenjivao Joea. Joe je osjetio kako njegov pogled prelazi preko njegove prašnjave odore, mrlje na tamnoplavoj policijskoj kravati i kitice cvijeća koju je nezgrapno drţao uz tijelo. Alice je mahnula rukom i Indijac je otišao do gramofona na kojem je svirala dixieland pjesma koju je Joe poznavao. Isključio ga je, naklonio se i čekao. Alice je pozdravila Joea i pitala ga bi li ţelio čaj ili kavu. Joe je prihvatio kavu, Indijac se ponovno naklonio i izišao. S olakšanjem što ga više ne odmjerava, Joe je pruţio cvijeće. - Za najljepši sopran istočno od Kavkaza - rekao je. Alice Sharpe je bilo drago iako se smijala. Zarila je nos u cvijeće i udahnula miris. - Mhm - promrljala je -prekrasno ali i tuţno. Proljetno me cvijeće uvijek podsjeća na moj dom. - Na dom? - Na Englesku. - Ah! Čujete »jedan od onih zagonetnih poziva vila iz praznine«, je li? Uz oštar pogled i osmijeh, Alice je odmah prepoznala citat iz »Vjetra u vrbama«. - Da, baš kao Moley! Ali, na ţalost, nemam Rattyja da me razvedri, a uvijek je tu i strah da bih se, kao Mole, veoma razočarala kad bih se vratila. Okrenula se da stavi cvijeće na stol. To je Joeu dalo vremena da upije ozračje središta jednog od najvećih svjetskih trgovačkih koncerna. Ozračje ga je iznenadilo. Tu nije bilo teškog edvardijanskog mahagonijskog pokućstva kakvo je ridao u uredima u Londonu. Bila je to prostrana soba praktično

uređena s radnim stolovima, ormarićima i policama, ali se vidjelo da se u njoj i uţiva, a ne samo radi. Bijeli su zidovi bili ukrašeni slikama - Joeu se činilo da su to francuski impresionisti. Pod je bio prekriven debelim plavim i crvenim sagom, a tih boja su bile i tri svjetiljke od Tiffanyja koje su poput dragulja blještale u kutovima sobe. Joe još nikad nije vidio ured u kojem je istaknuto mjesto zauzimao gramofon. I to najnoviji Deccin model, s ormarićem od orahovine i elegantnom trubom. Uz njega je bila hrpa ploča s oznakom newyorškog proizvođača. - Molim vas, ne prekidajte glazbu zbog mene - rekao je. - To je bio »Tiger Rag«, zar ne? Prije dvije godine slušao sam Original Dixieland Jazz Band u Hammersmithu. Volim jazz! Nagradila gaje širokim osmijehom. - Jeste li ikada bili u Americi, gospodine Sandilands? - Joe je odmahnuo glavom. - Ja bih tako rado pošla! San mi je da posjetim New York i New Orleans. Moţda ću jednog dana uţivo slušati jazz u Ulici Basin. Ali, ovdje u Simli smatraju da mi je ukus čudan jer volim tu »đavolju glazbu«, kako je zovu. Većina ljudi u Simli usudit će se tapkati nogom uz ritam neke skladbe Scotta Joplina i govorit će jedni drugima da je ples cakewalk bezazlen, nije li tako, ali kad bi oni uštogljenici u upravi ICTC-a u Londonu znali da se njihov profit zarađuje uz zvuk jazza, udarila bi ih kap! Indijac se vratio s kavom i pladnjem kolačića te ih spustio na niski stolić. Uputio je Joeu ispitujući, neprijateljski pogled i potom izišao. - Moj pomoćnik, Rheza Khan - rekla je Alice. - Nemojte pogrešno shvatiti, nije on sluga. Sam je donio ka-ni jer je djelomice i moj tjelohranitelj pa vas je htio bolje pogledati. Nezamjenjiv mi je. On je moj tajnik i o poslu zna isto koliko i ja. - Više nego vaš muţ? - upitao je Joe. Alice je podigla obrve. - Već ste čuli tračeve? Da moţda niste proveli jutro na Uglu skandala, gospodine Sandilands? Osim što ste našli vremena da posjetite Madame Floru?

Govorila je leţerno, ali Joeu je bilo jasno da o tome zna mnogo više nego Meg Carter. Bilo mu je neugodno što je porumenio, ali blago je odgovorio: - To je jedan od sastavnih dijelova policijskog posla, gospođo Sharpe. Nađete se sa svim vrstama ljudi - i ţena. Sad kurtizana, trenutak poslije poslovna ţena. Ispitujući ga je pogledala prije nego što se vratila na njegovo prvotno pitanje. - Da, imate pravo. Reggie se ne zanima mnogo za svakodnevno upravljanje poslovima. Nimalo mu ne smeta da ja iz godine u godinu povećavam profit, a on za to vrijeme nudi stručne savjete o vrstama viskija koji uvozimo. - Uputila je Joeu urotnički pogled, a onda neodoljiv osmijeh te mu pruţila šalicu kave i ponudila da sjedne na divan. Joe je odlučio da će se oduprijeti njezinoj ljepoti, šarmu, inteligenciji i očiglednoj dobroćudnosti. Uzdahnuo je. Bila je pravo oličenje engleske doličnosti, svjeţeg lica, kose uredno skupljene na tjemenu, u tamnoplavoj pamučnoj haljini s bijelim ovratnikom koja je nalikovala na školsku odoru. Ali, nešto je u njemu izazivalo sumnjičavost. Prenaglašavanje neduţnosti? Nešto laţno? Nešto što skriva? Zacijelo je postao oprezan zbog nečega što je nehotice rekla, a sinoć se u njezinoj pjesmi osjećala takva tuga da se nije mogao osloboditi misli da je poznavala Korsovskog. Nalila je i sebi kave i sjela uz njega. Osjetio je dašak parfema, orijentalnog i privlačnog - moţda od sandalovi-ne - koji ga je iznenadio. Od anđeoske gospođe Sharpe ne bi očekivao ništa više od obične kolonjske vode. - Ali, naš nesretni bariton, gospodine Sandilands? Jeste li išta bliţe sluţbenoj identifikaciji? Jeste li pronašli njegovu obitelj? - Time se bavi Carter. U kontaktu je s njegovim agentom pa će se i to riješiti. Joe je govorio kruto. U njezinoj mu je nazočnosti bilo nelagodno. Sjedila mu je odveć blizu. Njezino se ra-me okrznulo o njegovo kad se nagnuo da vrati šalicu na stol; uhvatio ga je iracionalan strah da će ga svaki čas uhvatiti za koljeno. Ustao je, otišao do prozora i pogledao van, a onda se pretvarao da razgleda

ploče pokraj gramofona. Ona gaje promatrala. Činilo se da potiskuje osmijeh, ali nije ništa rekla. Odlučio ju je prodrmati. -Jedno pitanje, gospođo Sharpe. Gdje ste bili u 19 sati u srijedu 4. oţujka 1914. godine? Zapanjeno ga je pogledala. Nakrivila je glavu i na trenutak sklopila oči kao netko tko duboko razmišlja o vaţnom pitanju. Onda je pogledala Joea prijateljski mu se smiješeći. -Jeste li rekli 1914. godine? Sjedila sam u posljednjoj klupi i zijevala čekajući da zazvoni zvono na kraju sata. Bila sam u školi u Wycombe Abbeyju. Bilo mi je petnaest godina. Moja najbolja prijateljica Joyce Carstairs sjedila bi mi zdesna, ali ona će vam to teško moći potvrditi jer je uglavnom taj sat prespavala. Nagnula se naprijed i upitala: - Hoćete li mi reći o čemu se radi? Je li netko ubio učiteljicu? Boţe dragi! Sve smo ionako vjerovale da je gospođica Murchinson umrla i bila mumificirana prije kraja Burskog rata, ali ovo je prva sluţbena potvrda naših sumnji! Osjećajući se glupo i pomalo srdito, Joe je izvadio vinom zamrljani program i pruţio joj ga, pomnjivo je promatrajući. Dugo je šutjela i razmišljala o značenju tog dokumenta. Na kraju je iz dţepa izvadila rupčić i obrisala oči koje su bile pune suza. Pogledala mu je ravno u oči. - To je odveć ganutljivo! Ne mislite li i vi tako? - Svakako je Korsovskom moralo značiti nešto osobito. Bio je to jedan od rijetkih osobnih predmeta u nje-govoj prtljagi. Recite mi što mislite o tome. - Vrlo je dirljivo. Zacijelo mu je ta mala Engleskinja bila vrlo draga kad je tako dugo čuvao taj program. - Zašto kaţete da je bila Engleskinja? Zašto ne Talijanka? Ili Francuskinja? - Pa, to je očigledno. Pogledajte rukopis. Točno kako djevojčice uče u engleskim privatnim školama. Raz-ličit je nego na kontinentu. Evo! - Uzela je olovku i list papira i prepisala prva dva retka. - Vidite? Točno prema »Udţbeniku za djevojčice« Marije Plunkett, objavljenom 1905. godine. Zelena knjiga sa zlatnim slovima. I sad je imam pred očima. Uh! Unatoč individualnim razlikama, vidi se sličnost, zar ne?

I vidjela se. - Bili ste posve uvjereni da ja skrivam neku povezanost s našim baritonom! Dajte, priznajte! Petnaestogodišnjakinji kakva sam bila 1914. godine to bi veoma polaskalo, ali sumnjam da bi njemu djevojčica s pletenicama u školskoj odori bila osobito zanimljiva. Osim toga, nije ju upoznao u Engleskoj - zabavljali su se u francuskoj opernoj dvorani, koliko vidim. Joeu nije bilo lako slušati tu blagu porugu. - Moţemo li govoriti o smrti vašeg brata, gospodo, Sharpe? Recite, kada ste i kako doznali da je preţivio rat? - Poslao mi je brzojav čim se vratio u Englesku. Primila sam ga u Bombaju u studenom 1919. godine. Još je bio slab i sljedeću se godinu oporavljao, nije se miješao u poslove. Dakako, dopisivali smo se i ja sam ga o svemu obavještavala. A. onda, u travnju 1921., ponovno mi je poslao brzojav u kojem mi je javio da je dovoljno zdrav da dođe u Indiju i pobrine se za posao. Donio je odluku. Slagao se s mojim planovima i načinom rada. - Na trenutak joj je lice otvrdnulo. - A zašto i ne bi? Uvijek sam bila mnogo bistrija od Lionela, gospodine Sandilands. Iskreno govoreći, mislim da bi pokvario sve što sam nastojala postići da je preuzeo punu odgovornost za tvrtku. - Što je mislio učiniti s vama? - Bio mi je voljan dopustiti da ostanem u upravi, ali bih ja imala četrdest devet posto dionica, a on pedeset jedan. Nije se imao namjeru preseliti ovamo, zdravlje mu je bilo odveć krhko. I tako bih ja nastavila raditi osamnaest sati na dan na indijskoj vrućini, ali bez ovlasti da vodim tvrtku onako kako ţelim. - Zvučala je ogorčeno, što Joeu nije bilo čudno. - A vaš muţ, gospođo Sharpe? - Ostao bi bez ičega. Ne, to mu nije bilo drago i spremao se boriti na sudu. - Stresla se. - To bi za sve bilo vrlo teško i neproduktivno. Pravi skandal! Ljudima ništa nije zanimljivije od razdora u obitelji. Nezamislivo!

- Tako ste i vi i vaš muţ bili na financijskom dobitku od bratovljeve smrti? - Naravno. To je mnogima palo na pamet. A mnogi su zacijelo primijetili i da nisam bila osobito tuţna. - Niste voljeli brata? - Bilo je strašno izgubiti jedinog bliskog rođaka po drugi put. To je bilo okrutno. Ali, Lionel i ja nikad nismo bili prisni. Bio je znatno stariji od mene i dok smo odrastali, nije mi posvećivao mnogo pozornosti. Ja mu se nisam divila. Znala sam da sam... - oklijevala je traţeći pravu riječ - bolja od njega, iako su me roditelji stalno podsjećali da sam samo djevojčica i da će obiteljsko bogatstvo prijeći na Lionela. Smetala mi je teorija da mlađe sestre treba rijetko viđati i još rjeđe čuti. A onda su nas razdvojili škola i rat. Bio mi je neznanac. Ali, nisam ga ubila. - Čujem da ste bili u društvu stotinjak ljudi kad je ubijen? - Da. Ali, to ne znači ništa. Da sam htjela da netko umre, gospodine Sandilands, samo bih to spomenula Rhezi Khanu. On bi to spomenuo nekome drugom tko bi se pak za to pobrinuo. Pravi ubojica je zasigurno nekoga unajmio. Kako ćete vidjeti, u Simli ne manjka umirovljenih vojnika koji su kadri i voljni obaviti takav posao za odgovarajuću cijenu. I sama bih vam mogla nabaciti nekoliko imena... Neki od njih piju s mojim muţem. Ali, moţete biti sigurni da je pokretač gotovo sigurno bio na nekom javnom mjestu u trenutku kad je ispaljen hitac. Joe je na trenutak šutio. Nešto mu je pokušavala reći tako da to ne mora sama izgovoriti. - A vaš muţ Reginald u tom je trenutku bio na vrlo javnom mjestu? Stresla se. Od straha? - Reggie. Da. Pruţao je pladanj sa sendvičima Njezinoj ekselenciji lady Reading. Javnije od toga nije ni moglo biti. 7. poglavlje

Joe je s nevjericom razmišljao o tome, na trenutak nesposoban reagirati na ono što mu je tako neskriveno sugerirala. Na kraju je rekao: - Hoćete red da mislite kako je vaš muţ naručio ubojstvo vašeg brata? Alice je kimnula, naizgled i dalje nespremna izgovoriti te riječi. -1 da bi ubojica - nastavio je Joe - mogao biti Edgar Troop? To ţelite reći? Nakon bljeska iznenađenosti, ponovno je kimnula. - Hoćete reći, onaj isti-Edgar Troop koji ima vaţan poloţaj kod madame Flore? Tiho je izustila: - Da, taj Edgar Troop. Joe se ponovno okrenuo i pogledao sobu. Mislio je da će taktično i zaobilazno govoriti o činjenicama. Čak je pripremio niz obzirnih pitanja, ali Alice ga je iznenadila prešavši ravno na stvar. Za razliku od Meg Carter, znala je točno čime se bavi madame Flora, a čini se i kakav odnos Reggie Sharpe ima sa zloglasnim Edgarom Troopom. - Ma, molim vas, prestanite se šetkati! - rekla je naglo. -Sjednite i slušajte me. Joe joj je sjeo sučelice i čekao. - Znam sve o bordelu madame Flore. Znam daje izvor poroka i zločina u Simli i znam daje moj muţ često tamo - vjeran posjetitelj, moglo bi se reći - rekla je neobično ravnodušnim tonom. Kao daje govorila o tome kako on igra golf. - To vam zacijelo teško pada - odgovorio je Joe nespretno. Bordeli su bili dio njegovog ţivota u Londonu, ali još nikad o tome nije govorio s damom. Nikad nije čuo ni da dama izgovori riječ »bordel«; to ga je šokiralo. - Teško pada? - Alice se podrugljivo nasmijala. -Točnije bi bilo reći da sam zgranuta, da je to nepodnošlji-vo! Naš brak nikad nije bio sretan, gospodine Sandilands, vjenčali smo se zbog praktičnih razloga, ali u početku sam činila sve što sam mogla da uvjerim svijet kako imamo normalan bračni odnos. Jesam li ja kriva? Moţda malo jesam. Kad sam stigla u Indiju, morala sam se izboriti za svoje mjesto u svijetu muškaraca. Morala sam mnogo raditi. To mi je uzimalo dane i noći. Reggie nije samopouzdan, lako se

osjeti ugroţenim. Nije se osjećao kao pravi muškarac uz ţenu koja mu je ravnopravna, a njegove je muškosti posve nestalo uz ţenu koju su mu mnogi smatrali nadmoćnom. A onda, nakon prve sezone u Simli, otkrila sam da se moj muţ zarazio - imao je prvi stupanj spolne bolesti. Isprva sam bila zapanjena. Mislila sam da se takvo što događa samo drugima - posluzi, ţenama vojnika - ali, natjerala sam ga da mi kaţe od koga je i gdje pokupio bolest. Moţda sam pretjerala? Sigurno je da mu nije bilo ugodno. Inzistirala sam da pođe liječniku. Ovdašnji je vrlo dobar i bio je na mojoj strani. Zajedno smo organizirali inspekcije djevojaka. Madame Flori to se nije svidjelo, kako čujem, ali znala je da se mora pokoriti ako ţeli da joj bordel ostane otvoren. Drţala sam se po strani, ali svi su znali da sam ja to pokrenula. - I, je li reakcija bila pozitivna? - upitao je Joe. - Mješovita - odgovorila je iskreno. - Znate Simlu... no, dobro, još je ne znate, ali domalo ćete je upoznati. Ima koliko hoćete takozvanih uglednih gospođa koje će vas podsjetiti gdje je ţeni mjesto. Znate, još ima mnogo ţena koje bi posve zanijekale postojanje bordela. Ne bi prepoznale spolnu bolest ni da im se muţu ona stvar raspadne pred nosom. A ako nešto ne primjećujete, to zapravo i ne postoji, a prava dama takvo što nikad ne bi spomenula. No postoje i prave ţene dvadesetog stoljeća. Moţda su bile sufraţetkinje ili vozile kola hitne pomoći u ratu... znaju što se događa u stvarnom svijetu i one me podrţavaju. Iznenadilo bi vas koliko ih ima koje zasuču rukave, odlično obave teţak posao, a sve to samo da bi pomogle svojim sestrama. Neovisno o boji i vjeri. - vjerujem - rekao je Joe jednostavno. - Poznavao sam takvu ţenu. Alice ga je na trenutak šutke gledala i nagađala. Prije nego što gaje dospjela išta pitati, on je upitao: - A Reggie? Kako je on reagirao na mjere koje ste uveli? - Loše. To mu je bilo neugodno zbog dva razloga -što ima ţenu koja ne zna gdje joj je mjesto, a i zato što je uhvaćen s rukom pod sluţavkinom suknjom! - Kratko se nasmijala prije nego što je nastavila. - Mislim da mi nikad nije oprostio. Raskrinkala sam ga pred njegovim društvom! Ali, nije me briga! Natjerala sam ga da upotrijebi svoj utjecaj kod madame i Troopa tako da djevojke odu na pregled i one koje su bolesne

odmah u bolnicu. Otad se redovito provode provjere i svakog se mjeseca podnose izvješća bolnici. - Nategnuto se nasmiješila i dodala: - Misle da sam gnjavatorica, ali - to je njihov problem. Joea je priča zapanjila. - Jeste li se suočili s tom madame Florom? Bilo bi ga zabavljalo čuti taj razgovor. No ona je odmah prekinula njegova nagađanja. - Nikad je nisam srela. Ne pojavljuje se u društvu, kako bi rekla moja majka. Njezin i moj svijet nikad se ne bi susreli da nije bilo nesretnog Reggieja. A ja je nikad ne bih išla traţiti. - Koliko sam shvatio, i osobno se angaţirate u bolnici? - Radim jedan dan tjedno na ţenskom odjelu. Zanimaju me ţene čije je tijelo uništila slaba ili nikakva skrb - zbog porođaja, kod onih koje su udali kao djevojčice i koje nam šalju nakog godina zlostavljanja. Prikupljam novac i financiram skrb za nesretnice koje dovode ţivot u opasnost radeći za ljude poput Edgara Troopa i Flore. Razgovaram s pacijenticama i uspjela sam ponešto doznati o tome kako Troop radi, premda se većina djevojaka boji išta reći. Njezine su modre oči plamtjele srdţbom i zgraţanjem. Joe je zaključio da je Alice Sharpe zastrašujuća ţe-na, ţena koja je u Simli zacijelo stekla neprijatelje - među koje se ubraja i njezin muţ. - I Reggie sve to prihvaća? - Nema izbora. Ja upravljam financijama ICTC-a. Od mene dobiva plaću, a zaprijetila sam da ću je dras-tično smanjiti ako se ne bude ponašao kako treba. Da bih mu pokazala da mislim ozbiljno, oduzela sam mu dvije mjesečne plaće i uplatila ih izravno ţenskoj bolnici. Ljutio se, ali nije ništa mogao. Ali, moţda sam ga gurnula odveć daleko. Slab je i ja ga prezirem, ali slabi muškarci mogu potraţiti pomoć jačih. Bojim se da je Reggie angaţirao Edgara Troopa da ubije moga brata kako bi zaštitio svoje interese u tvrtki. A pritom i dionice Alice Conyers, pomislio je Joe. Alice je zurila u njega. Nije joj se svidjelo što šuti. -Ne vjerujete mi je li? - Zašto to kaţete? - upitao je iznenađeno.

-Jer me gledate sumnjičavo, skeptično i cinično, tipično za muškarce. Čak i drage muškarce - dodala je, ali nije uspjela prikriti razdraţenost. - Prevarili ste se - rekao je Joe. - Mnoge prevari ova loše zašivena obrva. - Podigao je ruku i dotaknuo lijevu obrvu koju je loši i zbrzana operacija na bojišnici trajno izobličila. - Mogu vam reći da je korisna za policijske razgovore, ali ne kad nekoga pokušavam impresionirati i šarmirati. - Zar ste me pokušavali impresionirati i šarmirati? Ali, rana! Da, naravno, sad to vidim. - Podigla je ruku i Joeu je zastalo srce dok je mislio da će ga dotaknuti njeţnim prstima. No, ona je oklijevala, odvratila pogled i prinijela ruku svome obrazu. - I ja... - Pokazala je sreb-rnasti oţiljak na obrazu. - Samo što sam ja imala sreće. Operirao me najbolji kirurg u juţnoj Francuskoj. - Dok su meni ranu drţali zatvorenu štipaljkom za rublje - rekao je Joe, prvi put osjećajući da se slaţe s Alice Conyers. Htijući zadrţati to krhko suglasje, rekao je: -Zacijelo ste se nakon ţeljezničke nesreće osjećali kao da ste preţivjeli rat. - Moţda i gore - rekla je - jer smo bili tako nespremni za to i nismo bili mladi vojnici spremni ţrtvovati ţi-vot. Bili smo obični ljudi koji su se veselili odlasku u juţnu Francusku, u proljeće, na sunce, u budućnost. - Ali, imate pravo. Bilo je slično bojišnici. Krv, rastrgani udovi, trupla poput krpenih lutaka. Isprva sam bila u nesvijesti, ni sama ne znam kako dugo. Kad sam se osvijestila i osvrnula, posvuda oko mene bile su ruševine i smrt. Nikad prije nisam vidjela mrtvaca, a sad sam bila okruţena njima. Okruţivao me dim i zadah sprţenih tijela, ali još je gora bila tišina. Onda sam čula dječji plač. Dugo je trajao. Pokušala sam ustati, ali nisam se mogla pokrenuti. Bio je to strašan trenutak, gospodine Sandilands, mislila sam da sam mrtva! Mislila sam da sam duh u nekom strašnom limbu. Duh mi je još bio tu, na mjestu nesreće, zakačen za nit svijesti. Oduvijek vjerujem u zagrobni ţivot i nimalo nisam sumnjala da sam umrla i zapela između dva svijeta. Ponovno me obavilo crnilo, a kad sam se probudila, dijete više nije plakalo. Ne znam kako sam dugo tako leţala i krvarila... kaţu da je uzelo više od sata da stigne vlak s pomoći.

- Nisam toga bila svjesna jer sljedeće čega se sjećam jest buđenje u bolnici u Beauneu gdje mi se ljubazno smiješila Marie-Jeanne Pitiot. Joe je osjetio da je dovoljno govorila o prošlosti, ali mu je i laskalo što mu se povjerila. - Oprostite - rekla je. - Doista vas nisam htjela omesti u ispitivanju. Oboje pokušavamo otkriti istinu. Ţelim znati tko mi je ubio brata. Očajnički mi je potrebno da to znam. Molim vas, nastavite s pitanjima. - Bilo bi vaţno znati kakva je sad situacija s tvrtkom. Hoću reći, je li Lionel ostavio oporuku? Ili su odvjetnici stanje vratili na ono kakvo je bilo prije njegove smrti? Tko je zapravo vlasnik tvrtke? - Kad bih barem znala! Odvjetnici u Londonu to još razmatraju. Prema jednom mišljenju, budući da je umro bez oporuke i bez nasljednika, sve ide jedinom ţivom rođaku - meni. Drugi tvrde da onda vrijedi djedova oporuka i da ostaje status quo. Mislim da bi ova druga verzija sasvim odgovarala Reggieju, ali... - Kad biste postali jedinom nasljednicom...? Na trenutak ga je ozbiljno gledala. - Onda bih vjerovala da sam u opasnosti. Ne mislite li i vi tako, gospo-dine Sandilands? Rheza Khan se tiho vratio u prostoriju i stajao pokraj vrata s rokovnikom u ruci, sluţbeno pokazujući da je razgovor završio. Joe je ustao i zahvalio Alice Sharpe na suradnji. Prihvatila je njegovu ruku i ozbiljno mu se zagledala u lice. - Tako mi je drago da ste u Simli, zapovjednice. I molim vas, javite mi ako vam još mogu pomoći u istrazi. Indijac je i dalje stajao pokraj vrata, promatrajući Joea očima tamnim i neodgonetljivim poput opsidijana. Kad je prošao pokraj njega, Joe je opet osjetio miris sandalovine, ali mnogo jači nego na Alice Sharpe. »Hm«, mislio je Joe. »Znači, tako stoje stvari među njima!« Joe je odlučio krenuti pješice prema Mallu i potraţiti trgovinu što ju je vodila bolničarka i druţbenica Marie-Jeanne Pitiot. Već je bio na polovici Malla kad ga je zatekla neugodna pomisao. Potapšao je dţepove. Ne, nije se prevario. Alice Sharpe mu nije vratila program iz prtljage Korsovskog. A on čak nije

ni primijetio manevar kojim ga je uspjela sakriti. Oklijevao je, razmatrajući mogućnost da se vrati po njega, ali odlučio ga je zasad ostaviti. Moţe mu posluţiti drugi put, ako mu bude trebala izlika da ponovno razgovara s njom. Dok je stajao i razmišljao, pokraj njega su prošla dječja kolica raskošna poput rolls-rovcea. Gurala ih je indijska dadilja. Brzo je podigla dijete crvena lica i nešto mu njeţno govorila. Dijete se napelo i ispustilo još jedan vrisak. Joe se osupnuo. »Boţe dragi«, mislio je, »pa naravno! Dijete! Mali Henri!« Uzeo je rikšu i dao upute da ga odvezu u guvernerovu rezidenciju. Na njegovo olakšanje, sir George se još nije vratio pa se mogao odmah vratiti u bungalov, bez objašnjavanja. Dok je hitao vrtom, sinulo mu je da su kovčege moţda raspakirali dok ga nije bilo, baš kao njegovu prtljagu. Zaboravio je ostaviti upute da ih ne diraju. Kad je ušao, vidio je da je sve bilo pospremljeno, ali kovčezi su i dalje bili netaknuti u sredini sobe, sloţena odjeća kao utjelovljenje prijekora usred opće urednosti. Ne obraćajući pozornost na odjeću, Joe je uzeo francuske novine koje su bile na dnu kovčega. Nadnevak je bio 5. travnja prije tri godine. Dva tjedna nakon ţeljezničke nesreće u Beauneu. Kad je to izdanje objavljeno, Alice je već morala biti na brodu za Indiju s gospođicom Pitiot. Te novine ona nije vidjela. Naslov koji mu se motao po mislima nakon razgovora s Alice sad mu je odmah skočio u oči, a sjetio se i sličnih naslova iz engleskog tiska. »Dijete-čudo, mali Henri koji je ostao bez roditelja, u bakinom naručju.« Čak je vidio i nejasnu fotografiju malog Henrija u filmskim vijestima na Leicester Squareu. Da, članak je govorio o istom djetetu. Putnik drugog razreda u ţeljezničkoj nesreći kod Beaunea, Henri je preţivio jer ga je mati zaštitila svojim tijelom. Brinuli su se za njega u bolnici dok nije identificiran, a onda su ga vratili baki i djedu.

Ovaj članak nije bio nov - Joe je čak cinično pomislio da su pokušali odrţati tu priču na ţivotu, ali i dati saţetak i nekakav tračak nade iz cijele te katastrofe. Sluţbeni popis mrtvih i troje preţivjelih bio je na drugoj stranici. Troje preţivjelih? Brzo je okrenuo stranicu. Putnici su razvrstani po razredima - prvi, drugi, treći - a onda još po narodnosti; najviše je bilo Francuza i Engleza. Joe je pregledao popis. Nijedan putnik trećeg razreda nije preţivio nesreću, a samo jedan putnik drugoga - mali Henri. U prvom razredu navedena su dva imena: Alice Conyers i kapetan Colin Simpson. Alice Conyers! Joe je ponovno pogledao poruku koju je agent Korsovskog napisao na vrhu lista: »Kako si traţio.« Znači, Korsovski je traţio primjerak tih novina. Zašto? Joe je isprva mislio da je to bilo zbog rasporeda koncerata za to ljeto. Ali, njegov rnu je agent zacijelo na bolji način javio raspored, nije li tako? Ne bi se oslonio na novine. Ne, Korsovski je novine traţio zbog nekog drugog razloga. »Ne mogu ti reći koliko mi je ţao«, dodao je agent. Ţao zbog čega? U sadrţaju je bilo nešto što je znao da će uzrujati pjevača. Joe je ponovno pregledao popis. Nije bilo ruskih imena. Ime Alice Conyers bila je jedina vidljiva veza. Zacijelo to nije slučajnost? A ipak su mu zdrav razum (i sama Alice) govorili da nije moglo biti nikakve veze između ruskog pjevača i engleske školarke iz Hertfordshirea. Osim toga, djevojka je preţivjela nevjerojatnom slučajnošću. To je razlog za slavlje, a ne za ţalost. »Moram s nekim porazgovarati!«, pomislio je Joe. Zataknuo je novine u dţep i krenuo pred rezidenciju. Znao je da će rikša biti ondje. - U policijsku upravu - rekao je. Bilo je pet i sunce je počelo zalaziti za zapadne planine kad su Joea iskrcali pred policijskom upravom. Odmah su ga pustili u Carterov ured. Carter je s olakšanjem spustio debeli snop papira koji je dotad listao. - Znate li tko je najveći zločinac u Simli? On! - rekao je, lupkajući po papirima. - Big Red! Prijavljuju se dvije-tri krađe tjedno, a sad je počeo i napadati djecu. Jučer je bio vrlo gadan incident u hramu na Jakko

Hillu. Mala Lettice Murray, kći pukovnika Murrayja, navodno je dobila histerični napadaj nakon toga. Ali, bila je hrabra. Gurnula mu je lilihip u oko i pobjegla. Joe ga je zbunjeno gledao. - Prokleti majmun! Vođa bande koja ţivi u hramu majmuna. Sveti su Hanumanu, bogu majmuna, pa im ne mogu ništa! Što ne znači - dodao je u povjerenju - da neki od njih katkad ne nestanu usred noći! Osobito kad su na duţnosti moji Sikhi. - Pa ne dajete ih valjda... - Ma ne! Ne, okupimo ih i odvezemo na malo putovanje u prirodu. Petnaestak kilometara odavde nalazi se neka vrsta raja za majmune. Kad skoče na stabla, mi se is-krademo i ostavimo ih. - Nasmijao se. - Kad smo to prvi put pokušali, pogriješili smo i čekali da se uvjerimo kako je sve u redu, da im je dobro i da su sretni, da imaju dovoljno hrane i tome slično, a kad smo zaključili da im se sviđa, krenuli smo natrag. Kad, što! Nismo prešli ni nekoliko metara, već se čuo poziv upozorenja. Svi su sišli sa stabala i popeli se s nama na kola, spremni da se vrate kući! Kao djeca nakon nedjeljnog izleta. Ali, sad smo im doskočili! - Ali, Joe, dođite, sjednimo na trijem pa ću nam naručiti čaj. Recite mi što ste otkrili. Spasite mi duševno zdravije - kako vidite, prijeti mi opsjednutost majmunima! Joe mu je iznio svoje dojmove o Alice Sharpe i prepričao njihov razgovor, dodajući: - A imajte na umu, Ali ce mu doista daje razloga da je ne voli - čak da je mrzi. Ne znam je li to značajno, ali vrijedno je spomena, zar ne? Recite, Carteru, što mislite o njezinom tajniku, onom Rhezi Khanu? Carter ga je oštroumno gledao. - Pametan čovjek. Vrlo sposoban. Nije iz Simle pa vam ne mogu mnogo reći o njegovo podrijetlu. Znam da je iz imućne indijske obitelji - otac mu je radţa negdje u brdima prema Gilgitu. Školovao se u Engleskoj. Savršeno govori engleski, dakako, i manire su mu besprijekorne. Sigurno ste primijetili da se oblači europski. Radio je u ICTC-u na prilično visokom poloţaju, ako se ne varam, prije nego što je gospođica Conyers stigla u Bombaj. Neki kaţu da je bio glavni. Ali mu to,

dakako, nisu priznavali. Kad je došla, Alice je, čini se, neko vrijeme promatrala kako se stvari odvijaju u tvrtki, a onda je donijela nekoliko nepopularnih odluka. Zbog nje se nekoliko članova obitelji našlo na brodu za Southampton! A Rhezu Khana, čije je kvalitete, kaţu, odmah uočila, unaprijedila je i sad otvo-reno radi posao za koji je najsposobniji. - Biste li onda rekli da ima jake razloge da odrţi status quo? Mislim da ne bi volio da je Lionel Conyers stigao u Simlu. Ima li alibi? Premda mije sama Alice rekla da je pravi krivac vjerojatno bio vrlo vidljiv na javnom mjestu kad su odjeknuli pucnji. Carter je zagunđao. - E pa, ako je to točno, onda je on najvjerojatnije neduţan. Tjedan kad je Lionel trebao doći bio je na dopustu, na proslavi očeva rođendana. Što znači da nema alibi. Ali, ako bolje pogledate, motiv mu i nije tako jak kako se moţe učiniti. On je mozak tvrtke -svi to priznaju - pa nije vjerojatno da bi ostao bez posla i da je Lionel došao. Mislio da bi se uspješno usprotivio svakom otporu i nastavio raditi ono što radi jer je jednostavno postao nenadomjestiv. -Je li mogao ubiti Lionela kao uslugu Alice - da bi ona zadrţala svoje mjesto? - To je moguće. Vrlo su povezani. Neki čak kaţu da se ona odveć oslanja na njega i sluša njegove savjete. - Vrlo povezani? Pitam se samo, koliko točno povezani. Ili točnije, na koji način povezani. Kad sam ih vidio zajedno, morao sam se upitati... - Unatoč nelagodi i strahu da će Carter pomisliti kako prenosi tračeve, Joe mu je rekao u što sumnja. - Gle, gle! Takav odnos! - Carter je na trenutak zastao i smiješio se. - Dvoje zgodnih ljudi, pa na neki način i nisam iznenađen, samo me čudi da o tome nitko ništa nije rekao. Čak ni Meg ne sumnja. A u Simli to nije mala stvar. - Imam osjećaj da Alice Sharpe dobro zna skrivati tajne - rekao je Joe. - Ima kod nje nečega što u meni izaziva nelagodu. Ne mogu si izbiti iz glave da je na neki način povezana s Korsovskim. - Nije mi jasno kako - rekao je Carter. - Što imate? Onaj osam godina star program s engleskim rukopisom? To baš i nije nešto.

- Ima još nešto - rekao je Joe polako. - Kad sam sinoć razgovarao s Alice u kazalištu, nabacila je da sam moţda ja bio ubojičina meta i pritom je rekla nešto prilično neobično. Rekla je: »Korsovski je izdaleka izgledao kao Englez.« Odakle zna? Raspitao sam se i nitko drugi u Simli nema pojma kako on izgleda! Svi su čuli za njega, ali nitko nije vidio fotografiju. Što se njih tiče, mogao je biti visok metar i pol i imati riđu bradu. Ona poriče da ga je ikad upoznali. A ipak sam uvjeren da je tuga koju je pokazala dok je pjevala onu rusku pjesmu bila stvarna. - Hm. U tisku nema ničega po čemu bi mogla steći taj dojam. Moţda nešto što je vidjela u Londonu prije nego što je otišla iz Engleske? - On jest nastupio u Covent Gardenu, ali tek nakon što je ona već otputovala za Indiju. Ja sam bio na koncertu, zato sam ga i prepoznao. - Ah, znarn! Katalozi proizvođača gramofonskih ploča. Moţda je u njima vidjela njegovu fotografiju? - Danas sam pogledao njezinu zbirku. Nema opera. Sve je jazz i ragtime. - Joe je uzdahnuo. - A postoji i treća veza. Pogledajte ovo, Carteru. Joe je izvadio iz dţepa francuske novine i pokazao ih Carteru, pokazujući mu čudnu agentovu poruku i onda ime Alice Conyers među putnicima prvog razreda. - To je doista čudno! - rekao je Carter. - Poslali smo brzojav tom Gregoireu Montefioreu u Pariz da mu javimo za smrt Korsovskog i upitamo za imena rodbine. Poslat ću mu još jedan i pitati ga sjeća li se zašto je njegov klijent traţio te novine prije tri godine. Ali, dajte da ponovno pogledam. Pomnjivo je gledao popise putnika, povremeno traţeći da mu Joe prevede neko mjesto. - Čekajte malo! Ima tu još nešto u čemu bismo mogli brţe doći do rezultata! Moţda je to pucanj u prazno, ali vidite li, Joe - još je netko preţivio nesreću. Netko iz prvog razreda. Kapetan Colin Simpson. Vraćao se u svoju jedinicu u Bomba-ju. Moţda nam on nešto moţe reći o Alice Conyers. Sumnjam, ali vrijedi pokušati. Što mislite, moţda je još u Bombaju? Piše li išta o njemu?

- Pa, uglavnom su nastojali namamiti suze pričama o malom Henriju - rekao je Joe, čitajući članak - ali činilo mi se da sam vidio... Da, evo. Nema baš mnogo. Spominje se Alice i to da je gotovo odmah nastavila putovanje, a onda kaţe: »Engleski vojnik, kapetan Colin Simpson, također je putovao u Bombaj da se pridruţi svojoj jedinici, 3. KOYLI, ali je njegov odlazak znatno odgođen zbog ozbiljnih ozljeda... Imao je tako teţak potres mozga da su ga isprva smatrali mrtvim i tijelo mu je nekoliko sati bilo u mrtvačnici dok nisu shvatili da je ipak ţiv. Prebačen je u bolnicu u Lyonu, gdje su bolje opremljeni za ozljede glave. Isprva je javljeno da je poginuo, ali su u međuvremenu obavijestili njegovu obitelj da je ţiv.« - Njegova jedinica trebala bi nam moći reći gdje je. Odmah ću poslati brzojav. Dakle, jedan G. M.-u, a drugi u 3. bataljun King's Own Yorkshire Light Infantry! Carter je uzeo olovku i papir i napisao poruke. Pozvao je mladog policajca i dao mu upute. Mladić je spremio poruke na sigurno i pohitao na poštu. - Naravno - rekao je Joe - ma koliko kopali po tim malim zagonetkama i igrali se detektiva i pravili se pa-metni, bilo bi nemarno preskočiti jedan korak, koji moramo poduzeti što prije. - Mislite na Edgara Troopa - rekao je Carter mrko. - Alice je prilično otvoreno iznijela svoje sumnje. Da, slaţem se, bilo bi neodgovorno da to ne ispitamo. Charlie je bacio opušak preko ograde trijema. Joe je gledao kako leti i pada na valoviti krov ispod. - Mislite li isto što i ja? Da bismo mogli otići i malo pritisnuti gospodina Troopa? - Da, upravo tako. Imate li pametnijeg posla? Big Red moţe pričekati do sutra, nije li tako? - Što moţeš obaviti danas, ne ostavljaj za sutra! Reći ću dvojici policajaca da nas diskretno prate, ali ne očekujem nekakav okršaj. Samo ću napisati poruku Meg prije nego što odemo. Reći ću joj da idemo madame Flori i da nas ne čeka. Da ću biti kod kuće na doručku. Ustao je i počeo se pripremati.

- Moţda da i ja napišem poruku sir Georgeu - rekao je Joe. - Kako ono? Idem madame Flori... ne čekajte me... doći ću na doručak. Zajedno su krenuli prema gradu dok su ih tiho pratila dva Sikha. 8. poglavlje Mislim da ovaj intervju ne moţemo isplanirati - rekao je Joe. - Previše stvari ovisi o njegovoj reakciji. Ali, kako znate, nemamo ga za što optuţiti. Ja bih intervju vodio vrlo neformalno. Slaţete se? Moţda ga zadivi policijski talent? - Ako išta znam o Edgaru Troopu, ne bi ga zadivio ni eskadron Kraljevske konjice - rekao je Charlie sum-njičavo. Joe se pitao što očekivati dok su se pribliţavali. Glasovir? Mali orkestar koji svira Offenbacha? Niz nogu u crnim čarapama kako se diţe pod kratkim haljinicama? Skrenuli su iz Malla, gdje su ulične svjetljke sad već bile upaljene, a osvijetljeni izlozi bili su još primamljiviji nego danju. Pročelje zgrade u kojem je bio bordel je, naprotiv, jedva bilo osvijetljeno. Joe je u sumraku vidio dva golema chaprassa s turbanima, tiha i pozorna. Kad su se pojavili Joe i Carter, primaknuli su se kao da će im zapriječiti put. - Samo im recite - rekao je Joe - da smo došli kupiti proljetno cvijeće. Ali, čuvari su prepoznali Charlieja i diskretno se od-maknuli. Kao na nevidljiv signal, vrata su se otvorila iznutra. Unutra je lik u europskoj odjeći ustao iza radnog stola i pozdravio ih engleskim s jakim akcentom. Francuskim, pitao se Joe. Ili talijanskim? Nije bio siguran. - Dobra večer, gospodo. Ako biste tu pričekali... rado ću vam donijeti piće, samo recite što ţelite, večeras nemamo mnogo posla. Ne biste trebali dugo čekati.

Charlie Carter ga je prekinuo. - Biste li rekli gospodinu Troopu da smo došli? Policijski načelnik Carter i zapovjednik Sandilands. Uto je Joe zamijetio krupnog muškarca u bijelom odijelu s purpurnim pojasom i crno bijelim cipelama, s cigarom u ruci. - Ostanite tu - rekao je.-Ja ću sići. Dok je silazio niza stube, pogledao je kroz prozorčić i vidio dvojicu policajaca koji su čekali vani. - Ah, dakle ovo nije samo društveni posjet? No ipak, dobrodošli. Dođite sa mnom u ured na malo piće. Ili moţda veliko piće? Dao je upute recepcionaru. Ured u koji ih je uveo mogao je doći ravno iz Seherezadinih noći. Tu je bilo vrlo teško sjediti dostojanstveno - bili su tu samo divani i jastuci. Kad su ušli, otvorila su se i zatvorila druga vrata, a s druge se strane čula tiha indijska glazba. Gotovo nisu dospjeli ni sjesti, a diskretno kucanje na vrata najavilo je posluţitelja koji je donio bocu pjenušca i tri čaše na pladnju. - A sada - rekao je Edgar Troop - sada bih volio znati razlog vašeg dolaska pa se nadam da ćete prihvatiti piće. - Samopouzdano se okrenuo Joeu. - Zapovjednice, ne znam koliko poznajete indijske običaje - rekao bih da se prilično razlikuju od onih u Scotland Yardu. Nikamo ne moţete otići a da vam ne ponude slatkiše pa ni ovdje, iako je ovo europsko mjesto, nije drukčije. Dok je govorio, otvorila su se vrata i vitka djevojka u ruţičastom sariju ušla je sa srebrnim pladnjem u ruci. Za njom je slijedila druga u zelenom sariju. Nijednoj još nije bilo dvadeset, primijetio je Joe, i obje su nosile jeftin nakit, ali dok je jedna imala svijetlu azijsku put, druga je bila crna poput ebanovine. Spustile su pladanj na niski stol i povukle se u pozi teatralne podređenosti, sklopljenih ruku i spuštenih pogleda. Na trenutak su stajale pred vratima dok im Edgar Troop svojom krupnom, dlakavom rukom nije mahnuo da odu. Ponovno se klanjajući, napokon su izišle.

-Jeste li sigurni - upitao je Troop - da vam ne mogu ponuditi još nešto? Pogledao je jednog pa drugog, vrlo opušteno i nasmiješeno i ponovio: - Mogu li vam ponuditi još nešto? - Informacije - rekao je Carter hladno. Troop je srdačno pogledao jednog pa drugog. - Pitajte, a ja ću odgovoriti ako budem mogao. -Jednostavno pitanje - rekao je Carter. - Što ste radili jučer poslijepodne, recimo između podneva i četiri poslijepodne? Troop kao da se opustio. - To je lako - rekao je. -Otišao sam odavde oko dvanaest i objedovao s John-nyjem Bristowom i Jackijem Carlisleom. I Bertie Hearn-Robbins je neko vrijeme bio ondje. Ah da, i Reggie Sharpe, ali On je morao dalje u Annandale. - Gdje stanuju ti vaši prijatelji? - Pa, sveznajućoj policiji to vjerojatno ne moram reći, ali Johnny, Jackie i Bertie stanuju u onoj velikoj kući rta Mount Pleasantu, na uglu, preko puta Hotela Cecil. Ţive zajedno. - I oni bi to mogli potvrditi? - Da, naravno. -1 stigli ste onamo odmah poslije dvanaest? - Recimo, u dvanaest i deset. -Je li to odavno bilo dogovoreno? - Ne, uopće nije bilo dogovoreno. Jednostavno sam svratio da vidim što rade. Mislili smo igrati snooker. -Okrenuo se Joeu. - Igrate li vi snooker? Ovdje je to posljednji krik mode. Vrsta bilijara. - Čuo sam za njega - rekao je Joe. - Moramo jednom zajedno igrati. - Dakle nastavio je Carter - namjeravali ste igrati snooker, ali mi zvuči kao da ipak niste? - Posve točno. Dan je bio tako lijep da smo se otišli provozati. Jackie je nabavio nov automobil i htio nam ga je pokazati. - Vas četvorica?

- Ne, kako sam rekao, Bertie je ostao na objedu, ali je poslije imao posla. Radni čovjek, znate kako je. Reggie je morao otići u Annandale da pogleda nekog konja na trkalištu pa smo ga odvezli i ostavili ondje, a Jackie, Johnny i ja odvezli smo se u brda cestom mashobraskom cestom i vozili dok god je bila pristojna. - A kada ste se vratili? - Hm, ne znam. Mislim oko tri. - I što je onda bilo? Joe je slušao Carterova pitanja i šutke promatrao prostoriju. Slike na zidovima bile su u mogulskoj erot-skoj tradiciji - brkate radţe s draguljima bezizraţajno su penetrirale krupnooke djevojke u oskudnoj svilenoj odjeći, koje kao da su u mislima bile negdje daleko. Kao da su bile ravnodušne prema kompliciranim i anatomski malo vjerojatnim poloţajima u kojima su bile. Ali, na podu je bilo nekoliko kvalitetnih sagova, tibetskih jastuka i jedna vrlo lijepa mjedena viseća svjetiljka. - Dođite u moj ured - rekao je Edgar Troop. Ali, ova je prostorija mogla biti sve samo ne ured. Edgar Troop se zavalio u jastuke dok ga je Joe promatrao. Bio je visok, gotovo jednako kao on, i zacijelo je nekoć bio privlačan. Mrlje na licu i crven nos ukazivali su na razlog propadanja vanjštine. Raskopčana košulja otkrivala je dlakava prsa. Gornje puce na zaporku bilo mu je otkopčano, a kosa mu je padala preko ovratnika poput resa. Charlie Carter je uporno i dalje postavljao pitanja. -I što se onda dogodilo? - ponovio je. Prije nego što je odgovorio, Troop si je dolio pića. -Uzmimo još jednu bocu, moţe? - rekao je pogledavajući ih naizmjence. Obojica su odmahnula glavom. - Meni se grlo tako osuši - rekao je Troop kao da se ispričava. - Liječnik mi stalno govori da uzimam mnogo tekućine pa se trudim. Ali, vi ste me nešto pitali? - Što je zatim bilo?

- Pa, Johnny i ja tad smo ipak igrali snooker, a Jackie se igrao svojim novim automobilom. Igrali smo tri runde - kad bih malo bolje razmislio, znao bih vam reći i rezultat. Johnny je pobijedio u prve dvije, a ja u trećoj, čini mi se. Tako nam obično ide. Mislim da sam se ovamo vratio oko pet. - Znači, od podneva do pet stalno ste bili s nekim? - Točno. -1 oni svi o tome mogu posvjedočiti? - Ne znam zašto ne bi. Ali - bio sam vrlo strpljiv. Nisam navikao da me se ispituje u vlastitom uredu i to pred mojim osobljem. Mislim da imam pravo pitati što se, dovraga, događa? Pretpostavljam da istraţujete smrt onog nesretnog Rusa? Pa kakav bih ja imao motiv? Samo mi to recite, jer ovo mi je prilično dojadilo. Charlie Carter mu nije odgovorio na pitanje. - Recite mi, gospodiae Troop, imate li pušku kalibra 303? Pitanje kao ia je na trenutak zbunilo Edgara Troopa, ali brzo se oporavio. - Imam dvije. Jedna je njemačka sportska puška, a druga britanska vojna Lee-Enfield, model 3. -Biste li ih nam posudili? - Posudio? Vama? Pa, moţe - rekao je Troop. - Ali, ne znam zašto biste ih htjeli posuditi. Znate, iznajmljujem sportsku opremu turistima. Rado ću ih vama iznajmiti na poslijepodne. Ako ih baš ţelite. - Kad bismo doista istraţivali smrt Fjodora Korsovskog - rekao je Charlie smireno - i kad bismo se doista pitali jeste li vi upleteni, prvo što bih učinio (a već sam sve za to pripremio) bilo bi da izvadim metak kojim je ubijen, zatim pucam iz svake od vaših pušaka i forenzički pregledam metke. To je jednako korisno kao otisak prstiju. - E pa, javite mi kada to ţelite obaviti. A u međuvremenu, oprostite, ali ovo je doba večeri kad, kako kaţu u kazalištu, »nastupam«. Joe je čuo zvukove koji su dopirali kroz ulaz, glasan smijeh Europljana, srditi glas neke Indijke, pijano pjevanje i lake korake na stubama i oko balkona.

Edgar Troop je ustao. - Molim vas, ispričajte me -rekao je. - Iziđite ovuda. Sigurno ne ţelite izići na vrata na koja ste ušli. Nikad ne znate na koga biste mogli naići! Viši časnici katkad osjete potrebu da kupe cvijeće u ovo doba noći, a mi smo poznati po diskreciji. Pođite s Claudiom, on će vam pokazati straţnji izlaz. Pozdravljam vas. Javite kad budete htjeli malo pucati. Pljesnuo je rukama i eleganti mladi Europljanin odmah se pojavio. Troop im je ironično salutirao i krenuo prema vratima. Zaustavio ga je Claudio promrmljavši: -Oprostite, gospodine, imam poruku za ovu gospodu. - Poruku? Za njih? - rekao je Troop iznenađeno. -Od koga? Zar je netko znao da ćete doći ovamo? Claudio se diskretno nasmiješio. - Poruka je od madame. Od madame Flore. Troop je neraspoloţeno podigao pogled: - Pa što sad...? No, kako glasi poruka? - Samo da bi voljela da je gospoda posjete prije nego što odu. Charlie Carter je upitno pogledao Joea. - Naravno - rekao je Joe. - To nipošto ne bih propustio. Vama je to tek rutinski posao, ali mene očarava orijentalna mistika. - No - rekao je Troop - ako idete, bit će bolje da krenete. Naučili smo da Flori ne smijemo kasniti. Claudio će vam pokazati put. I na to je odjurio. Još jedna ţena čvrste volje, pomislio je Joe, prisjećajući se kako ga je Alice uspjela odrţati na distanci. Claudio im je dao znak da ga slijede. Dok je ustajao, Joe je iznenađeno uzviknuo. Nagnuo se i nešto podigao s poda. Pruţio je to Claudiju i leţerno rekao: - Ovo je ispalo kapetanu Troopu, biste li mu to dali? Claudio je pruţio ruku, prezirno pogledao kutiju Black Cata i vratio cigarete Joeu. - Ţao mi je, gospodine, varate se. Kapetan Troop puši samo cigare. I to najbolje. Moţda vaš prijatelj...

- Oh, da, svakako, moje su - rekao je Carter i spremio cigarete u dţep. Poveo ih je niz hodnik i uz podignute unutarnje trijemove kroz koje su mogli vidjeti zelene vrtove. Zvuk fontante privlačio je Joea prema balustradi. Mala procvala stabla bila su pomnjivo raspoređena, ispod svakog je upaljena svjetiljki - učinak je u toplom sutonu bio čudesan. Toplina dana još je isijavala iz tla na tom juţnom obronku i premda će se s planina uskoro spustiti hladnoća, Joe je imao osjećaj da gleda rajski vrt. Taj je dojam samo pojačao prizor djevojaka koje su sjedile po dvije ili tri na jastucima, smijale se i čavrljale. Joe je nakratko vidio svilu ţarkih boja, tamne oči koje su ga pozivale, bijele zube i vitke ruke. Miris egzotičnog cvijeća miješao se s nečim nejasnim - moţda hašišem. Prenuo ga je Claudijev pogled - mladić je otvorio vrata na kraju hodnika. Joe i Carter ušli su u drugi hod-nik. - Da na brzinu moramo izići odavde - šapnuo je Joe Carteru - biste li vi znali kako? Nisam siguran da ja bih. Carter se nakesio i samopouzdano kimnuo. - Ne brinite. Imam plan kuće. Claudio se zaustavio ispred izrezbarenih vrata, oslušnuo te ih otvorio i dao im znak da uđu. Zatvorio je vrata za njima i tako su ostali nasamo s madame Florom. 9. poglavlje Što je Joe očekivao? Nalarfanu madame kakve je viđao u Londonu, loših zubi, grubog lica i bujnih grudi koje su zaudarale na jeftin parfem? Ili Francuskinju u korzetu i tamnosivoj haljini s kasom pri ruci? Po Carterovim očima vidjelo se da se zabavlja promatrajući Joeovu reakciju na madame Floru. Joe je na trenutak ostao bez riječi. Vratio se u prošlost, u nezaboravno londonsko ljeto koje je kao trinaestogodišnjak proveo s dva starija strica na Eaton Squareu. Stričevi su mu htjeli pokazati grad kako bi njegov posjet bio što ugodniji. Nezgrapni i neiskusni mladac, po njihovu mišljenju ni Škot ni Englez ali

posve neciviliziran, imao je priliku vidjeti niz galerija, koncertnih dvorana, vodvilja i operu. I Joe se zaljubio. U Carmen. Zanijela gaje prva opera koju je ikad gledao, ali gaje, u tom razdoblju kad se počeo spolno buditi, zanijela mezosopranistica koja je pjevala ulogu Carmen. I nakon sedamnaest godina još se sjećao raskošne crne kose, blještavih očiju koje kao da su ga izdvojile iz publike i koketirale s njim, zavodljivi glas koji je mirisao na smrt. Kad su mu stričevi na kraju izvedbe rekli da ga ţele povesti u njezinu garderobu, Joe je pomislio da više nikad neće moći normalno disati. Još je pamtio taj trenutak, miris uljanica, povuku i smijeh u skrivenom i glamuroznom svijetu iza pozornice te kako ga je Carmen uhvatila za ruku, nagnula se i poljubila ga u oba obraza. Njezina mu je mekana kosa okrznula ćelo. Posve je zanijemio. Dok je madame Flora svojom vitkom i mirisnom rukom primala njegovu, Joe se vraćao u taj trenutak tako potpuno da je ostao nijem i zapanjen. Carter ga je pokrio tipičnim engleskim govorom u kojem je zadrţao samo onoliko odlučnosti koliko je bilo potrebno da bi se odrţao razmak između policijskog načelnika i vlasnice bordela, ma kako elegantnog. - Uvijek vas je lijepo vidjeti, Flora. Vidim da vam u svemu dobro ide. Ţelim vam predstaviti prijatelja i cijenjenog kolegu... Dok je on brbljao, Joe se izvukao iz prošlosti i usredotočio se na ţenu koja mu se smiješila. Ista sjajna tamna kosa, samo kratko ošišana i prirodno valovita, krupne tamne oči i maslinasta put te grčki ravan nos - mogla je biti s juga Francuske, vjerojatno iz Provanse, nagađao je Joe. Djevojka iz Arlesa. - Madame - rekao je - je suis enchante de faire votre con-naisance. J'ai tellement entendu parter de vous depuis mon ar-rivee a Simla. - Ah, zapovjednice, govorimo engleski! Inače će se kapetan Carter osjećati zanemareno.

Engleski je govorila savršeno, s tek blagim naglaskom. Dok je većina Francuza, a osobito Pariţana, izgovaralo grleno »r«, Flora ga je izgovarala kao Talijani, po čemu je Joe bio još uvjereniji da je Provansalka. Zbog toga je vjerojatno Carter i komentirao da govori - kako je ono rekao? Odveć oh-la-la. Joe je ostao uporan. Htio je čuti kako govori francuski. - Madame est Arlesienne, peut-etre? Vous avez un leger accent du Midi, U me semble... -Ah, oui! Vous l'avez bien devine. Je suis, en effet, nće en Provence. Et vous allez maintenant sansjoutefaire des observations sur l'authenticite de la lignegreque de mon nez? Isturila je nos i pokazala mu profil, zavodljivo se smiješeći. Upravo je to i namjeravao reći. Sad je znao daje to što je rekla o svojem podrijetlu točno. Vratio se na engleski zbog Cartera, kojem je očigledno postalo nelagodno. - Kaţu, Carteru, da najljepše ţene u Francuskoj potječu od prvih grčkih doseljenika na jugu i, vjerujte, ako ste ikad bili na utrci s bikovima u Arlesu, sloţili biste se sa mnom. - Nisam očekivala takvu galantnost od londonskog policajca - rekla je Flora. - Čak i londonski policajci mogu se diviti ljepoti kad na nju naiđu. Carter se nakašljao i dobacio Joeu kiseo pogled. -Ako tome nemate što dodati, otkrijmo zašto nas je Flora pozvala, Lice joj se na trenutak uozbiljilo. Pozvala ih je da sjednu na sofu pozlaćenih nogu prekrivenu jastucima. Dok su se smiještali, Joe je gledao kako graciozno prelazi sobu da donese bocu viskija i tri čaše na pladnju. Soba nije bila uređena orijentalno kao ured kapetana Troopa, ali je ipak imala određen i proračunat stil. Francuskog dvorca, pomislio je Joe. Kristalne zidne svjetiljke osvjetljavale su policu punu kineskih tanjura i venecijanskog stakla u suptilnom kontrastu plavog i bijelog, jednostavno i raskošno. Po sobi su bili raspoređeni stolovi tankih nogu koji bi se prirodno uklopili u Versailles, a na svakom je bio neki ukrasni zlatni ili srebri predmet. Uz veliki kamin u kojem je gorjelo nekoliko cjepanica bila su dva

Kupida od ebanovine, a iznad njega veliko, zlatom uokvireno zrcalo. Na polici ispod njega otkucavala je lijepa ura iz Sevresa. Svijetlozeleni zidovi djelomice obloţeni drvom nešto tamnije nijanse davali su sobi ozračje mira i elegancije. Neobično ozračje, premda uvjerljivo i veoma skupo, mislio je Joe u čijoj bi se mašti Flora bolje uklapala u sliku u kojoj postrance jaše bijelog konja u Camargueu u crvenoj nabranoj haljini, a jedno joj se osunčano koljeno vidi dok ona i njezin kavalir tjeraju bikove osunčanim ulicama Arlesa. Nekako se nije uklapala u tradicionalni dekor. Nije nosila crvenu haljinu u kojoj ju je Joe zamišljao nego tamnoplavu svilenu haljinu koja je, u skladu s modom, dosezala do pet centimetara ispod koljena. Nosila je svilene čarape boje mesa, a tamnoplave cipele bile su od jareće koţe. Oko vrata je imala dugu bisernu nisku. Joe je primijetio da su biseri krupni, kvalitetni i usklađeni po veličini. I na ušima je imala bisere i dijamante. Odijeva li se uvijek kao da se spremila na koktel u Ritzu, pitao se, ili je time na njih htjela ostaviti dojam? Mogla se presvući dok su bili kod Troopa. No neovisno o svemu, bilo je jasno da Flori poslovi idu odlično. Kod nje se nije škrtarilo. Ulila im je viskija koji su uljudno pijuckali. Sa stola je uzela kutiju od cedrovine, otvorila je i ponudila. - S ove su strane turske, s druge američke - rekla je. Joe je uzeo tursku cigaretu i ponudio kutiju Flori. - Tursku, hvala. Nikad nisam volio virdţinijski duhan - rekao je. - Hoćete li vi zapaliti? I ona je izabrala blagu cigaretu. Joe se nagnuo i pripalio joj. Zahvalno je uvukla dim a onda, nakon nekoliko trenutaka, ustala, otišla do vrata, naglo ih otvorila i osvrnula se. Kad ih je zatvorila, vratila se i sjela na naslonjač njima sučelice. Nedvojbeno čista teatralnost, pomislio je Joe. - Došli ste istraţiti ubojstvo ruskog pjevača, zar ne? - Točno - rekao je Carter. - A istraţujemo i ubojstvo Lionela Conyersa. Znate li išta o tim tragedijama? - Okrenuo se Joeu. - Madame Flora često čuje stvari koje policija inače nikad ne bi čula. A mi smo joj, dakako, vrlo zahvalni kad nam ih prenese i svoju zahvalnost pokazujemo na primjeren način. Što će reći, ostavljamo je na miru da hoda po konopcu između zakonitog i... ne tako zakonitog.

Urotnički su se jedno drugome nasmiješili. - Pa, da, ima nešto - rekla je oklijevajući. - Nešto što me uznemiruje i što mi je teško povjerovati. Mislim da vam to ne bih trebala reći, a ipak moram... - Zbunjeno se prekinula i počela grickati nokat na palcu. - Bit ćemo vrlo diskretni, Flora, to znate - rekao je Carter umirujuće. Kimnula je i kao da se pribrala. - Čujem - preko svojih uobičajenih kanala - da traţite oruţje kojim je izvršeno ubojstvo? - To je točno - rekao je Carter. - Riječ je o puški kalibra 303. Moguće je da je ista upotrijebljena u oba slučaja. - Mislim da bi puška koju traţite mogla biti samo nekoliko koraka odavde, načelnice - rekla je smireno i ponovno povukla dim. - Mislite na dvije puške Edgara Troopa? - upitao je Carter. - Da, pitali smo ga i dao nam je dopuštenje da ih odnesemo i testiramo. - Dvije? - rekla je iznenađeno. - Kapetane, on ih ima tri. Ugasila je cigaretu u srebrnoj zdjelici i ustala. -Pođite sa mnom. - Brzo je pogledala na uru. - Sada će svi biti u prednjem dijelu kuće. Hodajte tiho. Povela ih je u hodnik koji se širio u malo predvorje. U jednom su alkovenu visjeli pojasi s mecima i vreće. U drugom, u ostakljenom ormariću s ključem, bile su dvije sačmarice, oruţje manjeg kalibra i dvije puške. Kalibra 303. - Dvije? - upitao je Carter. Flora je odmahnula glavom i pokazala drugi ormarić koji nije imao ostakljena vrata. Podigla se na prste i rukom opipala vrh. Pokazala im je ključić i njime otključala ormarić. Povirili su unutra. Ondje je s desne strane, umotana u uljem zamrljanu krpu, bila treća puška. Joe ju je oprezno uhvatio za cijev i dao znak da bi rado izvadio i ostale dvije. Flora je otključala drugi ormarić pa ih je uzeo. Jednu je pruţio Carteru, a ostale dvije sam ponio natrag u Florin ured. Puške se

nikako nisu uklapale u tu lijepu i civiliziranu prostoriju. Ne znajući što bi s njima, Joe ih je gurnuo ispod sofe. Carter je napisao bilješku Troopu - jednostavno da su, u skladu s dogovorom, odnijeli njegove puške u policijsku postaju na pregled. Dao ju je Flori. - Da bi sve ostalo sluţbeno - rekao je - evo potvrde, ali sad nam recite što mislite, Flora. Opet je oklijevala. - Ne volim nelojalnost. Od svojih zaposlenika nadasve očekujem odanost, a sad se spremam izdati čovjeka koji mi je moţda najviše pomogao Otkako sam došla u Simlu i kojem nisam nezahvalna. - Riječ je o ubojstvu, Flora, a ne o tome da je netko ukrao srebrne noţeve za voće - rekao je Carter pomalo sluţbeno. - Da, naravno. Ubojstvo - rekla je s više samopouzdanja. -1 pitala sam se je li Edgar upleten. Kako znate, vrlo je blizak s Reggiejem Sharpeom. Pomislila sam, kao i mnogi u Simli, kako je Reggie zacijelo bio vrlo zadovoljan što mu šogor nije stigao ovamo. Kome bi se obratio? Dakako, Edgaru. Edgar se u sve razumije i ima dobre veze. Neki su njegovi znanci vrlo sumnjivi. Da, da je ţelio pomoć, obratio bi se Edgaru. Uvijek jedan drugome čine usluge u toj njihovoj skupini... a Edgar je odličan strijelac. - Flora - rekao je Carter - htio bih da budete vrlo oprezni i odvagnete što govorite. Zasad je ovo samo pri-vatan razgovor, ali ipak optuţujete za ubojstvo čovjeka koji vam je - uza sve ostalo što bi mogao biti - blizak suradnik, neki kaţu i partner. I mi smo na to posumnjali. Kako ste daleko spremni ići? Zapravo me čudi što nam to uopće govorite. Flora je duboko uvukla dim prije nego što je odgovorila, a pomnjivo našminkano lice na trenutak se doi-malo iscrpljeno kad je rekla: - Budem li morala, ići ću do kraja. - Troop ima jak alibi - rekao je Carter. - I to za oba ubojstva. Manje-više isto - bio je vani s prijateljima. Ko-ji to, dakako, potvrđuju. Nemoguće ga je slomiti. Imate li i neki drugi razlog zbog kojeg mislite da bi mogao biti upleten?

O tome nije morala razmišljati. - Da, načelnice. Prije ubojstva Conyersa, Edgar je imao dugova. Kockarskih. Pokušao je uzeti više od onoga što mu pripada od prihoda kuće, a ja sam se usprotivila. - Na trenutak se namrštila. - Bojim se da je na to loše reagirao! Vrlo mi je grubo rekao što mogu učiniti sa svojim novcem i nabacio da zna drugi način da dođe do njega. Morim priznati da sam se na to zamislila. -A sada? - upitao je Carter. - Ima li naznaka da ima novca? - Ne znam... nisam sigurna. Načelnice! Zapovjednice Sandilands! Mogu li vam vjerovati da ništa od ovo-ga nećete prenijeti? Kad bi Edgar doznao da sam... On je nasilan čovjek, mislim da to znate. Kreće se svijetom u koji ja nemam pristup. Njegov utjecaj seţe dalje nego što bi čovjek očekivao, a ne znam ni zašto ni kako daleko. Ima prijatelje koji su mu posve odani, prijatelje nad kojima, vjerujem, ima posebnu moć. - Hoćete reći da je u stanju ucjenjivati neke utjecajne i beskrupulozne ljude i da bi, bude li morao, to isko-ristio da vam naškodi? - upitao je Joe. - Da mi naškodi?! - nasmiješila se. - Taj bi mi čovjek stavio kobru u krevet! Carter se s nelagodom promeškoljio. - Flora, vrlo smo vam zahvalni na tome što ste nam rekli. Ne prijeti vam nikakva opasnost od nas. Posve se moţete osloniti na našu diskreciju. - Flora - rekao je Joe ozbiljno - ja se i dalje pitam zašto nam ovo govorite. Namjeravate li prekinuti s Troopom? Zauvijek? Je li to kraj prekrasnog prijateljstva? Ili samo ljubavna svađa? - Prekinuti s Edgarom? Ne bih se usudila! - Ostanimo pri tome - rekao je Joe - barem zasad. Ali, ako bismo ţeljeli stupiti s vama u vezu a da ne moramo prolaziti pokraj Troopa, postoji li način...? - Dakako. Claudio. On je diskretan i posve mi je odan. A sad ću vam pokazati bočni izlaz. Edgar će postati sumnjičav ako se uskoro ne pojavim. - Nasmiješila se. — Večeras imamo vrlo istaknutog gosta. Dok su se vraćali u policijsku postaju, pretresali su dva razgovora uzvikujući, psujući i smijući se.

- Čujte, Sandilands - rekao je Carter, vraćajući Joeu kutiju cigareta koju je toboţe našao na podu - upozorite me prije nego što ponovno izvedete neki takav trik! - Pa, nikad se ne zna! Mislio sam da se isplati pokušati - rekao je Joe. - Ali, čini se da je kuća puna svih vrsta duhana pa nismo ništa postigli. Čak i madame voli pušiti. - I, što mislite, gdje smo sada? Troop? Flora? Reggie? Jesu li u dogovoru ili su jedno drugome za vratom? Na koga biste se vi kladili? Moţemo li vjerovati Flori? - Pa, razmislimo malo o Troopu. Pravi urotnik, ali nema previše iskustva! - Da? Kako to mislite? - Pa, kao prvo, alibi mu je odveć razrađen, a ovisi o iskazima trojice ili četvorice svjedoka. Ako je točan, nema problema, ali ako nije, oni će morati biti usklađeni kao zbor iz »Mesije« da bi nam svi naveli istu priču, ista vremena i mjesta. Takav je alibi vrlo lako srušiti. Hoćete vidjeti kako ću to izvesti? -Ja ću uzeti Johnnyja Bristowa, a vi moţete Jackieja Carlislea - rekao je Carter s uţitkom. - Vrlo bih se iznenadio kad ne bi bilo barem nekoliko nepodudarnosti. Ni riječi mu ne vjerujem. - A tu su i puške! Dat ću ih ispitati čim dođemo u postaju. Sutra ćemo ispaliti nekoliko pucnjeva i onda ih poslati u Kalkutu. -A otisci prstiju?- upitao je Joe. - Imate li zato opremu? Mogao bih... - Imamo sve što nam je potrebno - rekao je Carter samopouzdano. -A što ste mislili o tome da Flora upire prst u svoga partnera i optuţuje ga za dvostruko ubojstvo? Ţeli li ga moţda ukloniti s puta? Boji li ga se doista? Čini mi se da je prilično dobro poznajete? - Ne bih to baš tako rekao - odgovorio je Carter s nelagodom. - Sumnjam da je itko dobro poznaje. A što se tiče straha, ne budite lakovjerni. Boji li se krokodil zeca? Mogu vam reći, Sanidlands, da moram birati s kim ću se od njih dvoje sresti u mračnoj uličici, uvijek bih izabrao Troopa!

- Ipak, bilo je nečega - rekao je Joe polako - neke sjete u načinu na koji je rekla da se ne moţe kretati u is-tim krugovima kao on i imati takav utjecaj... čini mi se da sam u tome osjetio stvarnu nesigurnost, moţda i strah? Što mislite? - Spustite se na zemlju! - rekao je Carter podrugljivo. - Flora je vrlo šarmantna, graciozna i lijepa, ima neki seksualni magnetizam na koji mnogi padaju. Uzgred, kako vaš tlak i bilo? Ali, ne zaboravite da upravlja vrlo nemoralnom kućom. Drţi se zakona, ali mi ugađa jer zna da bih je mogao zatvoriti, a imalo bi se što reći o takvom mjestu u ovakvom gradu. To je moţda savez, ali nije prijateljstvo. Siguran sam da ovo i ne moram reći, ali budite oprezni, Joe! Budite oprezni! Stavite novac i pištolj ispod jastuka! - Ma, dajte! Ne bih rekao da me osobito htjela šarmirati, a osim toga, otporan sam na šarm! - Mislim da je nekoliko puta trepnula vlaţnim trepavicama, a vi ste se rastopili! Vidim da ću vam morati čuvati leđa, Sandilands! Sad ću momcima dati da odnesu puške u postaju i krenuti kući. Meg će biti drago da me vidi. Ako se ne budete odveć motali po gradu, mogli biste stići guverneru na desert. Pod uvjetom da je kod kuće, a ne kod Flore! - Nasmijao se. - Rekla je da večeras očekuje nekoga vaţnog. Šteta što nikad nećemo doznati koga. 10. poglavlje Pomalo nesiguran je li dobrodošao ili nije, Joe je otišao u rezidenciju. Nije se mogao sjetiti je li ga guverner očekivao na večeri, a sad je već bilo pola deset. Ali, gostoljubiv kao i uvijek, sir George ga je vedro pozdravio kad je ušao u blagovaonicu. - Ah, tu si, dragi prijatelju! Čujem da su te posljednji put vidjeli kad si s policijskom pratnjom ulazio madame Flori! Neću ga vidjeti do jutra, pomislio sam. Dječaci k'o dječaci. I još gore, u Simli su i muškarci k'o dječaci. Što si radio, Joe? - Stvarno ne znam - rekao je Joe - kako funkcionira vaš obavještajni sustav! Kako ste, dovraga, mogli znati da sam posjetio madame Floru? Pa izišao sam odande prije samo desetak minuta.

- To ti je jednostavno - rekao je sir George. - Ljudi vole sa mnom biti u dobrim odnosima, a znaju da me zanimaju informacije svih vrsta pa nema boljeg načina da odrţe dobre odnose nego da mi jave novosti čim se dogode. No, vidio si madame Floru? - Nju, šarmantnog kapetana Troopa, prije toga. sam proveo dosta vremena s Alice Conyers-Sharpe, a kako sigurno znate, objedovao sam s Meg i Charliejem Carterom. - Reci - Alice, što je s Alice? - Ima šarm, eleganciju, sposobnost - pomalo bešćutnu spososbnost - i veoma je uspješna. Moglo bi se reći, omiljena u svim staleţima, pa i kod vas, ako se ne varam. - Sve je to lijepo i dobro, Joe, ali tvoja će sljedeća rečenica početi riječju »ali«. Imam li pravo? - Da - rekao je Joe oklijevajući - imate pravo. Ali, postoji u njoj nešto što ne znam odrediti. Uvjeren sam da između nje i Korsovskog postoji neka povezanost. Vjerujem da postoji i veza između nje, Reggieja Sharpea i Edgara Troopa. Sve sam uvjereniji da Troop o tim ubojstvima zna mnogo više nego što je spreman reći. Joe je objasnio sumnje o puškama. Dok je govorio, u sobu je ušla prava procesija. Donijeli su zdjelu juhe, chapatti, hladno pečenje i zelenu salatu. - Pretpostavio sam - rekao je sir George - da nisi ništa jeo kad si imao tako burnu večer. Hoće li ovo biti dovoljno? Imamo i dobrog stiltona - da pošaljem po njega? - Ne, hvala, ovo je sasvim dovoljno - rekao je Joe. -I više nego dovoljno. - I nastavio je pričati. - Imam jak osjećaj da dio tajni ima veze sa ţeljezničkom nesrećom u Beaunu. - Ispričao je sir Georgeu o novinama koje je našao u prtljazi Korsovskog. - Alice se gotovo ničega ne sjeća. Onesvijestila se u prvom udaru i sjeća se da se osvijestila u bolnici. Uvijek se govorilo da je ona jedina preţivjela, tako i ona misli, ali otkrili smo da to nije točno. Le Matin tvrdi da je u vlaku bio engleski časnik po imenu Simpson koji je

bio teško ranjen u ratu, a onda i u nesreći. Pokušavamo ga pronaći da vidimo što nam on moţe reći. Vjerojatno ništa bitno. - Gle, gle - rekao je sir George. - To je nešto što unatoč svojem besprijekornom obavještajnom sustavu nisam znao! Još jedan preţivjeli, ha? - A imam i još jedan mogući izror. Ona nije bila u toj nesreći i nije svjedokinja, ali postoji netko tko bi mogao imati vrijedne informacije - govorim o Marie-Jeanne Pitiot. Tu je, u Simli. - Znam na koga misliš. Francuskinja - još jedna. Ima trgovinu odjećom. Koliko znam, vrlo uspješnu. Zašto bi ona o tome nešto znala? -Jer vjerojatno bolje poznaje Alice nego itko drugi, barem sam tako čuo, a bila je s njom odmah poslije nesreće koja je zbog nečega bila vaţna Korsovskom. Namjeravam je posjetiti. Nisam posve siguran kako da je ispitam a da pritom ne izdam Aliceino povjerenje, ali morat ću. - Siguran sam da ćete se već snaći - rekao je sir George. - Vidjet ćete, »La Belle Epoque« se razlikuje od svih drugih francuskih trgovina u gradu. Vrhunac elegancije! Sve legalno. Najbolja klijentela. Ali, Marie-Jeanne Pitiot mi se oduvijek činila pomalo zagonetnom - dodao je. - Bivša medicinska sestra? - Da. Doima se kao ţena iz dobre kuće, katoličke obitelji, koliko sam čuo. Roditelji su htjeli da postane re-dovnica. Ali, ona to nije htjela pa su se sloţili da bude bolničarka. Prilično neugledna - krakata, to je pravi izraz. Nisu očekivali da bi se mogla udati. - Je li odrţala prijateljstvo s Alice otkako su stigle ovamo? - O da, rekao bih da su vrlo prisne. Čini se da je uvijek pri ruci da pomogne Alice u teţim trenucima. Bila je s Alice na streljačkom natjecanju prošle godine onoga dana kad je mladi Conyers ubijen, a primijetio sam da je Alice utjehu potraţila kod nje, a ne kod Reggieja kad se vijest pročula. Hajde, pojedi to pa ćemo popiti čašu porta. Moţemo u knjiţnicu - ondje je udobnije. Koi hail Otišli su s čašama u drugu prostoriju.

- Sviđa mi se ova soba - rekao je George. - Ugodnija je. Sobe na gornjem katu su, dakako, namijenjene pri-manju gostiju, ali kako se čovjek moţe opustiti pod stropovima visokim četiri i pol metra? Barem ja ne mogu. Sjedni u onaj duboki naslonjač pokraj prozora, popij još jednu čašu i reci mi, ako moţeš, kakav motiv pripisuješ Edgaru Troopu? Zašto bi on ţelio ubiti Conyersa i zašto Korsovskog? Kakve bi on od toga imao koristi osim ako misliš da ga je netko unajmio - što nije nemoguće. - Nisam vam rekao da sumnjam na Edgara Troopa, ali neću poreći - sumnjam! Moţda samo zato što mi se čini da je on opasan tip. Znam da to ne bi trebalo utjecati na mene, ali ipak utječe. Jednostavno mi se takvi ljudi ne sviđaju, premda moram priznati da je na sva Carterova pitanja otvoreno odgovorio. - Ne zavaravaj se da si vidio cijelu Florinu kuću - rekao je George. - Čujem da se proteţe kilometrima. Jedna je od najstarijih kuća u Simli. Penje se uzbrdo, ulazi u brdo, tako mi barem kaţu - »spilje koje čovjek ne moţe izmjeriti«, moglo bi se reći. Mislim da ima šest izlaza, moţda trideset soba. Nemoguće je provesti raciju. Ali, mene ne zabrinjava. Moglo bi se reći da obavija korisnu društvenu funkciju i ne izaziva neprilike - barem donedavno. - Donedavno? - upitao je Joe. - Postoji neodređena sumnja - rekao je Joe. - Nismo daleko od granice pa je krijumčarenje sastavni dio ţivota, krijumčarenje svega i svačega - zlata, oruţja, ţena. Staro je koliko i granica, ali u posljednje se vrijeme čini daje ne samo raširenije nego i bolje organizirano. Mnogo se pušaka kreće svijetom - višak britanske vojske, višak francuske vojske, njemačke puške koje se mnogo traţe - potraţnja je uvijek postojala, a sad bi se moglo reći daje ponuda uhvatila korak. A i pad Turskog carstva imao je utjecaj i arapske drţave, koje nisu tako sitničave, ne smeta im malo ropstva, čini se. - A kad biste morali odrediti središnju točku te trgovine u Simli, vi biste rekli da je to kod Flore? - Moguće je. Joe se namrštio. - Kamo se god okrenem u ovoj istrazi, naiđem, kao na kraju prolaza, na elegantnu i razgovorljivu ţenu koja mi je spremna pomoći. I svaka u pozadini ima vjeronog ali zagonetnog

muškarca. Imamo Alice koja nam ţeli pomoći i Rhezu Khana koji čeka u sjeni. Pa isto tako susretljivu Floru koju, koliko znamo, podrţava mutni Edgar Troop. A ne zaboravimo Claudija koji će navodno biti spreman obaviti što god treba. A povezuje ih odlučnost da gurnu Troopa s ruba u čeljusti vukova - to smo vi, ja i Carter! 11. poglavlje Bila je srijeda rano ujutro, a Carter je izgledao kao da je već satima za radnim stolom. Bio je pun novosti. - Imam kojekakvih informacija! Sjednite, Joe, i čujte ovo! Koi hail Donesite nam čaja. I onih sitnih grčkih kolačića. Carter je obasuo Joa paţnjom, a on se pitao hoće li ikada doći vrijeme kad više neće biti sumnjičav prema njoj. Njegov brz uspon na sadašnji poloţaj izazvao je u njegovih engleskih kolega sumnjičavost i ljubomoru pa se navikao boriti s nepovjerenjem i nesporazumima. Njegovi su uspjesi govorili sami za sebe. A sad tu ima provincijskog policajca koji ne zna za Joeove dosadašnje uspjehe, ne zna kako se istaknuo u ratu, kako mu obitelj ima dobre veze i prihvaća ga jednostavno kao kolegu koji radi na istom problemu, bez suparništva i ljubomore. Joe je sjeo da u miru razmijene informacije. - Najprije najlošije vijesti, tako uvijek kaţem - rekao je Carter. - Evo loše vijesti. - Pruţio mu je brzojav. -Agent Korsovskog, G. M. Nije u zemlji. Poslali smo brzojav u njegov ured u Parizu, ali kaţu da je na putu u Prag. Poslat će brzojav za njim. Mislite li da u Pragu uopće imaju opremu za brzojave? Gdje je to uopće? - U Čehoslovačkoj. Prag je vaţan kulturni centar -naravno da imaju telegraf, ali moţda ćemo morati pričekati nekoliko dana. Kakva gnjavaţa! - Ali, Korsovski ne moţe čekati ni dva-tri dana, na ţalost. Dao sam zapovijed da ga sutra pokopaju na grobIju Christ Churcha. Nadajmo se samo da nije bio musliman ili zoroasterac. -Jeste li išta postigli s puškama?

- Jesmo. Ispalili smo metke, uzeli uzorke koje moţemo usporediti s onima koje smo izvadili iz naslona u guvernerovom automobilu i sad su na putu za Kalkutu. Uzeli smo otiske prstiju. Na one dvije koje su bile u ostakljenom ormariću bilo ih je mnogo - to su one koje nam je Troop spomenuo. A dakako, vjerojatno su sve njegove. Poslao sam nekoga Flori da uzme uzorak njegovih otisaka prstiju pa ćemo vidjeti. Treća puška, ona koja je bila zamotana u krpu - malo je zagonetna. Posve je obrisana. Nigdje ni traga otisaka prstiju. Koji su izgledi da je to puška koju traţimo? Carter je ulio čaj u dvije šalice i bučno ţvakao kolačić. -A ovo je najbolje - rekao je, pruţajući još jedan brzojav. - Simpson? Sjećate se Simpsona? Imamo ga! Iz njegove postrojbe javili su mi da je prije tri godine razvojačen, ali nije otišao iz Indije. Zaposlio se u Delhi Adverti-seru. Radi ondje kao pomoćnik urednika. Odmah sam to provjerio. Rekao sam da ţelim s njim razgovarati o nesreći u Beaunu. I zamislite! Pet minuta poslije, on me nazvao. Jedva čeka da razgovara o tome. Naš kapetan Simpson tri godine nije uzimao dopust pa je ponudio da sljedećim vlakom dođe ovamo u Simlu i sastane se s nama. Kaţe da bi htio razgovarati o nečemu u vezi s nesrećom. Dakako, pristao sam. Rezervirao sam mu sobu u Cecilu. Moţemo ga očekivati sutra. Joe ga je uznemireno pogledao. - Ma, sve je u redu! - rekao je Carter vedro. - Upozorio sam ga da svakako dode Malim vlakom, a nipošto tongom! - A sad mi recite što ste vi radili, Joe. Jeste li se šetali Simlom? Malo razgledali izloge? - Točno - nasmiješio se Joe. - Šetao sam se Mallom s gradskim pijancima. A kad je već riječ o njima, ne bismo li danas morali razgovarati s nekima od njih? Carter se nakesio. - Bome da! Doduše nemamo dogovor, jer nisam ih htio unaprijed upozoriti da dolazimo. Vidjet ćemo Johnnyja, Bertieja, Jackieja i koga god još nađemo u toj njihovoj ciganskoj čardi. Hajde, prošetat ćemo se onamo.

Zajedno su prošli pokraj Hotela Cecil pa prema Mount Pleasantu. Došli su do velike kuće na uglu u kojoj su Edgar Troop i društvo navodno proveli poslijepodne kada je ubijen Korsovski. Kuća je doduše bila velika i pretenciozna, ali vrlo trošna. Joe ju je u mislima usporedio s rezidencijom sir Georgea i s draţesnom Carterovom kućom. Kuća pred njim kao da je bila iz nekog drugog razdoblja, razdoblja prije dominacije Indijske civilne sluţbe. Iz razdoblja neodgovornih engleskih tvrtki, njihovih zastupnika sa svojim indijskim ljubavnicama koji su se diskretno bogatili. Takva je Indija bila prije otvaranja Sueskog kanala. Desno od trošnog pročelja bila je velika kapija koja je vodila u staju i spremište za kočije. Joe je čuo lupkanje kanta i udaranje kopita. - Tu uvijek ima nekoliko konja -rekao je Carter. - Naša gospoda ne libe se malo prijateljskog trgovanja konjima. Prije ili poslije kroz njihove ruke prođu sve stare rage u Simli. Vrt je bio zapušten. Velik automobil stajao je otvorenih vrata na prilazu kući. Neki su zaklopci na prozorima bili otvoreni, neki zatvoreni, a neki su visjeli. Iznutra se čula glazba s gramofona. Bilo je mnogo slugu, ali nisu bili onako diskretni kako se Joe naviklo očekivati. Dok je on ni trenutak neodlučno zastao, Carter mu je spustio ruku na rame. — Dođite, ne moţemo tu tako stajati. Porazgovarajmo s momcima. Uđimo! Čini se da ćemo se sami morati najaviti. Sluge su jednako radišne kao i gospodari. Na vratima ih je dočekao visok muškarac u zguţvanom bijelom odijelu s naherenim bijelim šeširom. Drţao je štap za hodanje sa srebrnim drškom. - Da? - rekao je bez dobrodošlice. Carter ga je odmjerio. - Johnny Bristow! - rekao je. - Lijepo vas je ponovno vidjeti. A jesu li Jackie Carlisle i Bertie Hearn-Robinson kod kuće? - Moţda. Nisam siguran da vas ţele vidjeti. Ni vašeg prijatelja. Tko je to? - rekao je, sumnjičavo gledajući Joea. - Dopustite da predstavim zapovjednika Joea Sandi-landsa iz Scotland Yarda.

Njegova je titula obično ostavljala jači dojam, mislio je Joe. Johnny Bristow je razdraţeno uzdahnuo i rekao: -No, uđite, premda mi nije jasno što mislite da bi vam itko od nas znao reći. Zar ne biste trebali loviti majmune ili tako nešto? Kad su ušli u kuću, Joeov dojam o staroj Indiji postao je još jači. Pokućstvo je bilo europsko, ali trošno i jadno. Na polici iznad kamina bila je hrpa računa i pozivnica - neki su bili stariji od godinu dana. Na zidovima su bile uobičajene slike, krzna i glave divljih ţivotinja. Maska za mačevanje dodavala je notu dţentlmenskog sportskog duha, a bili su tu i bičevi, čizme, boksačke rukavice, kutije streljiva, nezaključani ormarići s oruţjem, otvorene i zatvorene kutije cigara, ostaci očigledno obilna doručka, a i boca dţina i bitera. - Jeste li za piće? - upitao je Johnny Bristow. - Ja obično u ovo doba popijem ruţičasti dţin. A vi? Ne? No, da vas upoznam s ostalima. - Brzo je na tečnom hindiju dao upute slugi. - Pozvao sam Bertieja i Jackieja da nam se pridruţe. Mislim da su ustali. Ah - Jackie, došao je Carteri gospodin... ovaj, valjda bih trebao reći zapovjednik Sandilands. Jackie, koji je tek nedavno ustao, kratkovidno je treptao zakrvavljenim očima. I on je imao zguţvano bijelo odijelo koje kao da je bilo odora u toj kući. - Došli su istraţiti smrt onog nesretnog Rusa, pretpostavljam. Nemam pojma što misle da bismo im mi mogli reći - dodao je Johnny. - Moţete mi reći - rekao je Carter - gdje ste bili u to vrijeme. U sobu je ušao treći muškarac, valjda Bertie Hearn-Robinson. - Loš trik - rekao je. - Vi me pitate gdje sam bio u to vrijeme. Ja vam kaţem. Onda me vi pitate kako znam da je to bilo to vrijeme. I prije nego što shvatim što mi se dogodilo, nađem se u lisičinama. - Da vam prištedimo trud - rekao je Joe blago. -Dugo smo razgovarali s Edgarom Troopom koji, čini se, ima alibi, a prvo što policija poduzme jest da provjeri alibi. Zato smo došli.

Njih su se trojica malo opustila i počela razgovarati među sobom. - Pa, da razmislimo... O kojem danu govorimo? Ponedjeljku? Tad sam išao zubaru. - Ne, išao si u utorak. - Je li to bilo onog dana kad je mala Maudie Smithson došla i napravila scenu? - Ma ne, to je bilo prije četrnaest dana. - E baš nije! - Samo trenutak. Da razjasnimo. To je bilo onog dana... ili je bilo onog dana kad smo se vozili tvojim novim autom, Jackie? - Točno! Mislim da jest! I svi smo otišli... ne, nismo svi... Nije li Reggie tog dana išao u Annandale? Joe ih je slušao - i zabavljali su ga i ljutili. Popili su previše dţina za doručak. Proveli odveć gotovo istih dana. Od njih neće dobiti ni potvrdu ni poricanje alibija. A ipak, upravo to što ga ne potvrđuju kao da ipak potvrđuje ono što je rekao Edgar Troop. Da ima što sakriti i da ova skupina sudjeluje u dobro pripremljenom alibiju, zacijelo bi bili bolje pripremljeni? Na i najmanji Troopov znak, svaki bi se od njih prisjetio čega god treba a isto tako proturječio čemu treba. Joe je s uţasom pomislio kako bi itko od njih prošao kao svjedok na sudu. Charlie, koji je tiho stajao u pozadini, sad ih je prekinuo. - Sve je to lijepo i dobro i veliki sam zagovornik javnih policijskih razgovora, ali i to ima svoja ograničenja pa ćemo vas zapovjednik i ja morati ispitati pojedinačno. Moţemo to obaviti ovdje ili pak moţete s nama u postaju. Kako vam drago. Moţda bi vam bilo praktičnije, a da i ne spominjem diskretnije, da odredite sobu u kojoj ćemo voditi razgovore. Uglas su rekli: - Svakako, svakako. Učinit ćemo sve što moţemo... Nisam siguran da se svega moţemo sjetiti, ali trudit ćemo se. Ima li tko cigaretu? Na kraju je Jackie Carlisle rekao: - Malo je neuredna, ali zašto ne biste uzeli moju sobu? - Poveo ih je u susjednu sobu gdje je sluga površno brisao prašinu - krevet je upravo bio napravljen i to ne osobito

dobro. Bila su tri stolca, niski stolić, rasklimani stropni ventilator, nekoliko polupraznih boca i tri-četiri kutije cigara koje još nisu bile otvorene. - Samo sjednite - rekao je. Carter je na koljenima otvorio biljeţnicu. - Recite, Jackie, sastali ste se ovdje toga dana manje-više slučajno i bez prethodnog dogovora - je li to točno? - Da - rekao je Carlisle odsutno. - A onda ste objedovali. Točno? - Točno. - Kada je bio objed? - Pa, u uobičajeno vrijeme... oko jedan. - Onda ste se vi, Johnny, Edgar i Reggie Sharpe otišli provozati? - Točno. Bertie je u početku bio s nama, ali se morao vratiti na posao. Znate, nabavio sam novi automobil... - Mahnuo je rukom prema prozoru. - To jest, ne sasvim novi, ali je meni nov. Rabljeni delage. - Ah, da - rekao je Carter. - Delage. Zamijetili smo ga - tako je nepropisno i upadljivo parkiran. Biste li... - Svakako, maknut ću ga. Ali, moram pričekati da ga poprave - rekao je ţalosno. - Uglavnom, vozili smo se cestom za Mashobru. Reggieja smo ostavili na trkalištu da pogleda konje. -1 dok Reggie nije otišao, bili ste svi zajedno? -Da? - Stalno? - Da, mislim da jesmo. Edgar se otišao popiškiti, ako se to računa. -Je li itko drugi iz bilo kojeg razloga izlazio? - Koliko se sjećam, nije. Sve je to bilo prilično leţerno. Znate kako je netom poslije objeda. Ja sam najviše razmišljao o automobilu. I tako se nastavilo, uz često ponavljanje »koliko se sjećam« i »pitajte ostale, ne mogu se sjetiti«.

Carlisle je nastavio. — Ostavili smo Reggieja i odvezli se još malo dalje cestom, ali tako je grozna da nismo htjeli pokvariti nov auto pa smo se okrenuli, što tamo gore nije jednostavno, mogu vam reći - i vratili smo se ovamo i igrali snooker. - Tko? - Pa, ja. I Edgar. Bertie je, mislim, bio tu. Ili - čekajte malo - bio je tu dio vremena, to je pravi odgovor, ali pitajte njega. Uglavnom, vratili smo se oko tri i igrali dvije-tri runde snookera. - Dvije ili tri? - Mislim tri. Ili moţda četiri. Više od dvije, manje od pet. Koristi li vam to? Charlie Carter je pozorno slušao i biljeţio. Pogled mu se sreo s Joeovim i bez riječi im je bilo jasno: ovo je beskorisno. Četvorica (ili moţda petorica) našli su se na objedu, trojica (ili moţda petorica) odvezla su se autom, dvojica (ili moţda trojica) su se vratila i igrala snooker, koji ih je zaokupio od tri do pet (ili moţda šest). - Hvala, Jackie - rekao je Carter na kraju. - Mnogo ste nam pomogli. Molim vas, sad nam pošaljite Johnnyja. Ako vam ne smeta da i dalje ostanemo u vašoj sobi. - Ne. Ne, ne. Samo izvolite! Ţelite li cigaru? Ili piće? - E, to volim - rekao je Charlie Carter kad je Jackie izišao. - Suvislog svjedoka koji se svega sjeća do u pojedinosti! Isuse! Ovo je posve besmisleno. S njima nikamo nećemo dogurati. Od podneva svakog dana svi su pijani. Ne mogu se sjetiti ničega što se dogodilo prije više od dva dana. Gubimo vrijeme, Joe, to vam je jasno? - Da - rekao je Joe. - Jasno mi je. Ali, to bi upravo mogao biti najjači alibi - time što se ničega ne sjećaju jas-no, što se ponavljaju, proturječe jedni drugima i sami sebi, prepiru se, stvorili su neprodornu dimnu zavjesu koja skriva stvarno Troopovo kretanje. - Moguće, ali sumnjam da za to imaju dovoljno pameti.

Na trenutak su tuţno sjedili i slušali škripu ventilatora koji je miješao mirise jučerašnjeg curryja, cigareta i stotinu godina propadanja. - Ima li smisla ovo nastaviti? - upitao je Joe. Carter ga je pogledao kao da se ispričava. - Moramo, stari moj. Moramo, zbog dosljednosti. - I mislio sam da ćete to reći - odgovorio je Joe. -No, dobro... Sljedeći! Johnny, kućo stara, sjedni i ispovijedaj se! 12. poglavlje Sljedećeg je jutra. Joe uzeo rikšu i vratio se na Mali. Iskrcao se pred trgovinom ukrašenom zelenom i zlatnom bojom - »La Belle Epoque«. U izlogu nije bilo ničega osim crvene satenske haljine na kromiranom postolju. Trgovina je istodobno djelovala ekskluzivno i susretljivo. Joe je bio impresioniran. Impresioniran, ali mu je istodobno bilo i nelagodno, jer je istodobno osjećao ţelju da razgleda, ali i nelagodu koju većina muškaraca osjeća kad sami uđu u trgovinu ţenskom odjećom. »Ja sam navodno policajac. I to policajac međunarodnog ugleda, moglo bi se reći. Prema tome, morao bih moći samopouzdano ući u trgovinu, i to ću i učiniti!« Vrata su se otvorila na najblaţi dodir pa je zakoračio u mirisni polumrak - svjetla su djelomice bila smještena ispod tkanina koje su se nudile. Dvije su Engleskinje glasno razgovarale o dnevnim haljinama koje su im pokazivale dvije Eurazijke. Sve je to nadgledala sredovječna i skupo odjevena ţena za koju je Joe zaključio da je gospođica Pitiot. Ne prekidajući se, uputila je Joeu pogled dobrodošlice. - Mislim da ne biste poţalili, madame - rekla je i okrenula se drugoj ţeni. - Ne mislite li i vi tako? Zeleno je upravo boja koju bih odabrala za gospođu. Mary, ponesi to u presvlačionicu, a uzmi i plavu haljinu. Ţutu vjerojatno ne - moţda se varam, ali mislim da gospođi ne bi pristajala. Premda nas je lady Everett sve iznenadila izabravši boju sunovrata za bal kod potkralja prošle sezone, nije li tako? Izvolite, probajte ih.

Otpratila ih je u presvlačionicu - pomoćnice su nosile haljine, a mušterije jedva čekale da ih isprobaju. To je Joeu dalo priliku da bolje pogleda gospođicu Pitiot. Ranih četrdesetih godina, pomodno ošišane crne kose, s upadljivim i privlačnim francuskim naglaskom. Bila je visoka i vitka, ali je ni u najboljim godinama nitko ne bi smatrao lijepom. Put joj je bila ţućkasta, oči tamnosmeđe, nos velik, ali je osmijeh bio širok i srdačan. Prema mušterijama se odnosila s poštovanjem, ali je u pozadini bilo nekog humora koji je obuhvaćao i Joea. Okrenula se prema njemu. - Mogu li vam što pokazati, gospodine? - Traţim gospođicu Pitiot, vlasnicu - rekao je i pruţio svoju posjetnicu. - Ja sam zapovjednik Joseph Sandilands iz Scotland Yarda i rado bih s njom porazgovarao. - Marie-Jeanne Pitiot - rekla je i pruţila mu ruku. -Dobar dan. I dobrodošli, zapovjednice. Ali, molim vas, izvolite u moj ured. Doviknula je pomoćnici da donese čaj i povela ga u malu sobu te zatvorila za sobom vrata. Sklanjajući bale tkanine i kataloge s dvaju stolaca, ponudila mu je da sjedne a onda i sama sjela njemu sučelice. -je li to zbog Alice? - upitala je. -1 njezinog jadnog brata koji je prošle godine ubijen? Bila sam s njom u Annandaleu kad su nam javili. Strašno! Ako vam ikako mogu pomoći, bit će mi to vrlo drago. Ne mogu se sjetiti ničega što već nisam rekla, ali moţda je Scotland Yard otkrio nešto novo. - Odlično govorite engleski, gospođice - rekao je Joe. - Naravno! Nije tome tako davao da ga nisam govorila, ali onda sam upoznala Alice Conyers i sporazumjele smo se. Kad me zaposlila... pretpostavljam da znate kako je do toga došlo? Joe je kimnuo, a ona je nastavila: - ... Alice je govorila samo školski francuski, a ja vrlo malo engleskog, Na brodu za Indiju ja sam nju poučavala francuskom, a ona mene engleskom. I sad, kad god se nađemo, i dalje učimo. - Nalazite li se često? Viđate li se još često s Alice?

- Da. Ostale smo dobre prijateljice. Nikad se prema meni nije odnosila kao prema zaposlenici. Vrlo je velikodušna i često kaţe da mi duguje ţivot. To nije točno, dakako. Alija sam je njegovala nakon ţeljezničke nesreće i to sam rado činila. Bilo je prekrasno iskustvo gledati je kako se oporavlja, ali ako ona meni išta duguje iz tog razdoblja, to nije ništa u usporedbi s onim što ja njoj dugujem nakon što mi je pomogla da otvorim trgovinu. Sve ovo - mahnula je rukom - dugujem Alice. Nije to nikakva tajna. Dala mi je novac da počnem i još se i sad zanima za trgovinu. - Ima li novčani udio? - Ne. Drago mi je što mogu reći da sam odavno neovisna i da posao cvate. Jedina pomoć koju mi još uvijek pruţa jesu njezini dragocjeni savjeti. A ja joj uzvraćam -čime? Prijateljstvom, odanošću i diskrecijom. A u zatvorenom i zajedljivom svijetu Simle to nije sitnica, zapovjednice! - Što cijenite u savjetima gospođe Sharpe? - upitao je Joe. Ta je ţena vjerojatno bliţa Alice Conyers-Sharpe nego itko drugi, uključujući njezinog muţa, pa je ţelio doznati više od nje ali tako da ne izgleda kao da traţi izdavanje povjerenja. Marie-Jeanne je odgovorila bez oklijevanja. - Vrlo je domišljata. Poslove gleda svjeţim pogledom, ima moderan pristup. Nije podlegla tradicionalnim muškim načinima poslovanja. Ne mora se sastajati - ne bi joj bilo ni dopušteno da se sastane s drugim poslovnim ljudima na njihovom teritoriju, u njihovim zadimljenim klubovima što zaudaraju na dţin i da pregovara prema njihovim uvjetima. Ona određuje uvjete. Ona mijenja način rada. Traţi prilike i iskoristi ih. Kad je preuzela tvrtku, ICTC se uglavnom bavila izvozom - čaja, pamuka, indiga, riţe - što i dalje čini, ali Alice je vidjela da Indija ţudi za luksuzom koji si je tijekom rata uskratila pa je počela uvoziti. Pjenušac, viski, kavijar u limenkama, šifonske haljine iz Pariza, pijanina iz New Yorka - sve to uvozi i sve se prodaje. Ima poseban dar da pogodi što će ljudi sljedeće poţeljeti.

- Neobična sposobnost za nekoga tako mladog, ne mislite li? I sami ste je upoznali kad se, takorekuć, tek iz-legla. Vidjeli ste preobrazbu neiskusne djevojke u vještu poslovnu ţenu. Je li vas to iznenadilo? - Pa i nije. - Marie-Jeanne je na trenutak razmišljala i promatrala ga. - Reći ću vam nešto o Alice! Prvo od mnogih iznenađenja koja sam s njom doţivjela... U tom su se trenutku otvorila vrata i pomoćnica je donijela pladanj s čajem. Marie-Jeanne im ga je ulila i nastavila. - Bilo je to svileno donje rublje. Po njemu sam shvatila da imam posla s mladom ţenom koja i nije tako jednostavna! - Nasmiješila se prisjećajući se. - Svileno donje rublje? - upitao je Joe iznenađeno. - Da. Ja sam bila medicinska sestra, znate, radila sam u bolnici u Beauaeu i bila sam zaduţena za Alice kad su je donijeli na nosilima. Nije to bilo neobično, ali kako je jedina preţivjela, moţete zamisliti kako nam je bila dragocjena. Sto bi ljudi rekli da smo dopustili da umre? Morala sam neprestano bdjeti nad njom. Okupljeni su najbolji francuski liječnici, ali ja sam se brinula za nju kad su je tek donijeli. - Najprije sam joj morala svući krvavu i poderanu odjeću kako bismo mogli procijeniti ozljede. Sjećam se daje na sebi imala tamnosivu vunenu haljinu kao da je u ţalosti. Vrlo običnu, vrlo englesku - rekla je smijući se. -Kvalitetnu, ali neobično ruţnu i staromodnu. U kovčegu je imala još nekoliko sličnih - sve su odabrane kao primjerene za mladu, dobro odgojenu Engleskinju koja putuje u Indiju. Zamislite kako sam se iznenadila, zapovjednice, kad sam ispod te neugledne haljine vidjela smarag-dnozeleno svileno donje rublje s pariškom etiketom! Sa svojom druţbenicom gospođicom Benson, koja je poginula u nesreći, provela je tri dana u Parizu i usudila se kupiti najmodernije donje rublje! Mislim da je to bio prvi znak njezine pobune protiv tradicije u kojoj je odgojena. Izvana je bila dolična, ali ispod se vidjela ţudnja mlade djevojke za romantikom, luksuzom i modom. Zbog toga mi se veoma svidjela! Joe se nasmiješio. Sjetio se svoje starije sestre Lydije koja ga je prije mnogo godina zaklela na šutnju i dala mu da sakrije neki zagonetan predmet boje breskve među svoje pulovere kako ga domaćica ne bi otkrila. - Prvi znak pobune? - ponovio je.

- Slijedili su još mnogi! Ţudjela je za ţivotom, za novim iskustvima. Tako je brzo učila, razgovarala je sa svima, neovisno o staleţu i spolu, šarmirala ih, slušala njihove savjete i odvagivala ih. Alice je bila kao spuţva koja upija sve oko sebe. - Energična i jaka ţena? - upitao je Joe. - O, da. A energiju nije uloţila samo u poslove - zacijelo ste čuli da mnogo vremena posvećuje dobrotvornom radu. - Da, sama mi je ispričala o radu u bolnici. Odlučna i radišna - ali, recite mi, ima li njezin ţivot i lakšu stranu? Zabavlja li se? - Stalno! - nasmijala se Marie-Jeanne. - Oboţava glazbu, osobito jazz... Pokrenula je ţensku plesnu skupi-nu, članica je Duhovnog društva i Dramskog društva, a vikendom... Joe ju je prekinuo. - Jeste li rekli Duhovnog društva? - U pitanju se osjetilo neodobravanje. U Londonu je prizivanje duhova bilo krik mode i mnogi su bivši vodviljski glumci našli nov način da se prehrane perušajući lakovjerne koji su u tim poslijeratnim danima očajnički ţeljeli stupiti u vezu s voljenim pokojnicima. Prema Joeovom iskustvu, nakon takvih seansi često su slijedili ucjena i iznuđivanje. - Ma to je posve bezazleno, zapovjednice - rekla je Marie-Jeanne, koja je osjetila njegovo neodobravanje. -Simla više ne uţiva u sjajnim danima madame Blavatski, ali imamo vlastitog medija, gospođu Freemantle, o kojoj svi imaju dobro mišljenje. Joe je zabiljeţio to ime, a Marie-Jeanne je nastavila, Ţeleći raspršiti svaku pomisao da se u Simli događa nešto mutno. - Sami najbolji ljudi dolaze na seanse, znate. Alice nije po tome nimalo neobična. A gospođa Freemantle je vrlo darovita - osobno ne vjerujem u takve stvari, ali moram priznati da svoj posao dobro obavlja i da nikome ne škodi. U najboljem slučaju tješi ljude, a u najgorem, to je samo bezazlena igra. Joe je odlučio to pretresti s Carterom. Njemu je spominjanje spiritualizma bilo znak upozorenja. Promijenio je temu kako Marie-Jeanne ne bi primijetila koliko ga je to zainteresiralo.

- I tako, imamo domišljatu, marljivu, uspješnu ţenu, zaokruţenu ličnost? Ali, čini mi se da u svemu tome postoji jedna neskladna nota... njezin brak s Reggiejem Sharpeom. Je li to, po vašem mišljenju, bio pametan potez? - upitao je Joe. Raznjeţeno lice Marie-Jeanne odjedanput kao da se zaledilo. - U ono doba me uvjerila - a i sebe - da je to pravi i razborit izbor. - Na trenutak je zastala. - Ali, prema vašem pitanju zaključujem da vi ne mislite tako? - Nije na meni da prosuđujem. - Prekasno! - rekla je. - Mislim da ste upoznali Reggieja i da ste ga prosudili... kao i svi mi. - A kako to? - Kao pijanog, umišljenog, razmaţenog muškarca koji nikad ne moţe biti muţ kakvog Alice zasluţuje! -Nije ni pokušavala prikriti srdţbu i prezir. - Vidim da ga prezirete. Smatrate li ga i opasnim? - Za koga? Joe ju je šutke gledao. - Da, smatram - nastavila je. - Mislim da je opasan za bilo koga tko bi mu bio opasnost, a to uključuje i njegovu ţenu. -1 mislite da se Alice izlaţe opasnosti kad pokušava obuzdati njegove ispade? - Alice je zajahala tigra! Reggie nije bezubi stari magarac kako ona misli! Njezina zabrinutost i uzrujanost bili su tako očigledni da Joe nije mogao ne reagirati. - Moţda će vas utješiti, gospođice Pitiot - rekao je - ako vam kaţem da je jučer i sama Alice iznijela iste sumnje i da ih istraţujemo. Ipak, bilo bi dobro da prijatelji pripaze na nju. Doista mi se čini da misli da joj je ţivot u opasnosti. Molim vas, gospođice, potraţite moju pomoć ako pomislite da se događa nešto loše. - Hvala, zapovjednice, svakako ću to učiniti.

Počela se meškoljiti i pogledavati prema vratima. Iz trgovine su se čuli novi glasovi i ona se očigledno ţeljela vratiti poslu. Joe je ustao da se pozdravi. Zahvalio joj se na gostoprimstvu i krenuo prema vratima. Kad je već uhvatio kvaku, okrenuo se i rekao: - Umalo da zaboravim, i molim vas, oprostite što to pitam - riječ je o čistoj rutini - ali, gdje ste točno bili između dvanaest i pet u ponedjeljak? Na trenutak se osupnula, a onda je polako rekla: -Mislite, kad je ubijen onaj ruski operni pjevač? Bila sam... čekajte da se sjetim. Da uzmem rokovnik? Ne, mislim da se sjećam. Ručala sam u Hotelu Grand s proizvođačem rukavica iz Bombaja do dva - ne, do poslije dva - ali to nećete moći provjeriti jer je on već otišao u Kalkutu, a onda sam otišla u skladište pregledati novu robu s osobljem. Bili su tamo... Sumitra i Renee. Zacijelo smo tamo bili do pet, a onda sam se vratila u trgovinu da je zatvorim. Hoćete da pozovem svoje pomoćnice, zapovjednice? Joe je odmahnuo glavom. - Moţda poslije, ali zasad nije potrebno, gospođice. Oprostio se i izišao iz trgovine na sunčanu ulicu uz uzdah olakšanja. Na trenutak je zastao da se pribere, a onda odlučio odšetati stotinjak metara do Hotela Grand da provjeri alibi gospođice Pitiot. Sjetio se onoga što mu je rekao Carter - kad je riječ o puškama, u Simli su ţene jednako dobri strijelci kao i muškarci i premda nije sreo osobu koja je manje odgovarala tom opisu od gospođice Pitiot, Joe je bio metodičan. Ubojstvo se dogodilo točno u dva i četrdeset pet pa ako je doista objedovala u Grandu, nikako nije mogla biti osam kilometara dalje, na nepristupačnom mjestu, i ciljati na Korsovskog. Kad je ušao u Grand, dočekao gaje šef sale, još samo u košulji i ne pretjerano oduševljen što mu netko smeta. Joe je pokazao svoju iskaznicu, na što se šef sale odmah predomislio. Joe je zatraţio da vidi popis rezervacija za ponedjeljak. Šef sale mu je pokazao veliku u koţu uvezanu knjigu koja je stajala otvorena pokraj ulaza u restoran. Okrenuo je dvije stranice mrmljajući: - Ponedjeljak... Nije bilo mnogo posla. Nismo imali punu salu. Joe je pogledao kratak popis. U 13 sati je stol broj 10 bio rezerviran za gospođicu Pitiot i gosta. - Taj gost gospođice Pitiot - je li to bio muškarac?

Šef sale nije bio oduševljen pitanjem. - Da, muškarac. Francuz, gospodin Carneau. Redovito odsijeda u hotelu. Gospođica Pitiot uvijek se kod nas nalazi sa svojim poslovnim partnerima. - Dobro je poznajete? - Osim toga je i redovita gošća hotela, gospodine. Rekao bih da kod nas objeduje dva-tri puta mjesečno. - A kad su otišli? - Između pola tri i tri, gospodine. - Hladno je dodao: - Ţelite li čuti i što su jeli? Mogu poslati po kono-bara... Joe se zahvalio i uputio u policijsku postaju da vidi što ima novoga. Dok je usput razgledao izloge, zapanjeno je zastao pred izloškom u draguljarnici. Za oko mu je zapela biserna niska. Među mnoštvom blještavih komada nakita, smaragdnih prstena, safirnih ogrlica, dijamantnih naušnica, niska se isticala svojom jednostavnošću. Izloţena je na crnom baršunastom vratu lutke i blistala sjajem dobro odabranih, vrlo kvalitetnih bisera. Bila je ista kao ona što ju je vidio na madame Flori. Spontano je ušao u draguljarnicu. Laknulo mu je kad je vidio daje jedina mušterija. Neki neobičan miris -moţda tamjan - dopirao mu je do nosa, a kad su mu se oči prilagodile na polumrak, vidio je da je u trgovini koja se veoma razlikovala od onih koje je viđao u Arkadi Burlington. Bili su tu izloţeni prekrasni dragulji, ali i antikviteti. Jesu li na prodaju ili su samo ukrasi - tibetanske maske, kašmirski vezovi, hrpe prekrasnih sagova, nizovi srebrnih bodeţa? Dok je očarano gledao, prišao mu je prodavač koji je dotad brisao prašinu s polica na drugoj strani trgovine. Bio je to privlačan mladi brđanin s tirkiznim očima koje su se mogle mjeriti s izloţenim draguljima. Ljubazno se obratio Joeu na engleskom i upitao kako mu moţe pomoći. Joe je pitao moţe li razgovarati s vlasnikom. Budući da je odmah došao iz straţnje prostorije, Joe je zaključio da ga je vlasnik vidio kad je ušao.

Sredovječan čovjek orlovskog nosa, oštrog pogleda i prosijede brade, vlasnik je mogao biti iz istočne Europe ili čak Turske, nagađao je Joe. Kimnuoje Joeu i, s izrazitim akcentom, rekao: - Robertson, Cecil Robertson. Kako vam mogu pomoći, zapovjednice Sandilands? Joe ga je na trenutak iznenađeno promatrao. Robertson se nasmiješio. - Koliko znam, a moje znanje nije majo, trenutačno je u Simli samo jedan pripadnik Scotland Yarda. Pretpostavljam da ste to vi. Joe mu je pruţio posjetnicu. - Ali ne sluţbeno, znate, gospodine Robertson. Tu sam privatno i posve nesluţbeno. - Nagnao se i povjerljivo rekao: — Kad sam prolazio, nisam mogao ne primijetiti prekrasnu bisernu nisku. Upravo ono sto bi moja... ovaj... - Odglumio je blago mucanje, ali u polumraku se nije vidjelo je li porumenio. - No, to je vrlo lijep komad i mogao bi postići cilj, ako me shvaćate? Robertson se nasmiješio i slušao dalje. - No, da ne okolišam, koliko stoji? - Ta bi ogrlica stajala tisuću rupija, zapovjednice. Kako ste očigledno primijetili, radi se o izuzetnom komadu. Biseri su izvanredni - krupni i besprijekorni, a k tome i ujednačeni. Biste li je ţeljeli opipati? - Nasmiješio se. -Ali vas moram upozoriti, kad je jednom budete imali u rukama i osjetite kako je svilenkasta, nećete je više ţeljeti pustiti iz ruku. Joe je odmahnuo glavom. - Ţao mi je - rekao je - ali tisuću rupija, to je previše za londonskog policajca poput mene. No dobro - uzdahnuo je - morat ću opet kupiti bonbonijeru ili moţda kiticu cvijeća kod madame Flore. Pozorno je promatrao Robertsonovo lice da vidi hoće li mu se izraz promijeniti na spomen mušterije koja je oko vrata nosila blizanku biserne ogrlice. Ali, razočarao se. Vlasnik je ostao miran i ljubazan. Joe se pozdravio izraţavajući ţaljenje, a mladi pomoćnik ga je ispratio do vrata. Joe je na trenutak stajao na pločniku i promatrao ogrlicu. Prisjećao se ne samo ogrlice oko Florinog vrata nego i odgovarajućih naušnica s biserima i dijamantima. U tom bi trenutku mnogo dao da je mogao pregledati kutiju s nakitom madame Flore.

Izbrojao je do deset i vratio se u trgovinu. Robertson je još bio za pultom i davao upute mladiću. Podigao je pogled kad je Joe naglo ušao, očigledno drukčije raspoloţen. -Jedno pitanje - rekao je Joe. - A ovo jest sluţbeno i treba mi brz i istinit odgovor. Tko vam je u Simli najbolja mušterija? Hoću reći, tko najviše troši kod vas - tko bi to bio? - Gospođa Sharpe - rekao je bez razmišljanja. - Alice Conyers-Sharpe. 13. poglavlje Jedva čekajući da ispriča Carteru o svojem izletu u svijet mode i razgledanju draguljarnice, Joe je pohitao u policijsku postaju gdje su ga pozdravili salutiranjem i širokim osmjesima. Naručili su mu čaj i odveli ga u Carterov ured. - Ah, Joe! Drago mi je da ste napokon izronili! Javio mi se Simpson. Sjeo je na prvi vlak i bit će tu oko podneva. Vidim da ste i vi nešto postigli. Vaša je nevolja u tome što, za iskusnog policajca, lako podlijeţete dojmovima! Je li vas doista Marie-Jeanne Pitiot tako uzbudila? Joe mu je podrobno prepričao svoj razgovor s gospođicom Pitiot i na kraju rekao: - I tako, čini se da ima-mo još jednu razgovorljivu ţenu koja će učiniti sve da nam pomogne u istrazi, »samo javite ako što treba«! I ona ima jak alibi. Postajem sumnjičav kad se svi osumnjičeni ubijaju da nam pomognu. Ali, Charlie, sreo sam nekoga tko mi je sumnjiv. Znate li išta - pod tim mislim išta loše - o Cecilu Robertsonu, draguljaru? Cecil Robertson! Ime mu baš ne pristaje! - Pa, za početak, doista se tako zove. Otac Skot, majka iz Perzije. Nije loš pedigre za nekoga tko se bogati trgovinom draguljima. Drţim ga na oku. Sve te dragocjenosti u malim paketićima, gotovina na sve strane, prilika koliko hoćete za krijumčarenje i tko zna što još sve. Koliko znam, nikad nije bilo ni najmanje naznake nezakonitosti. U mušterije mu se ubrajaju najugledniji ljudi. A ako ste vidjeli njegovu

trgovinu, znate i zašto. Nije to Carrier, nije Asprey - više nalikuje Aladinovoj špilji i jednako je neodoljiva! Ne samo za kupnju nego i za prodali pa i za zalaganje. Simla je skup grad. Zna se dogodi po-neka financijska nelagodnost, a onda je Cecil Robertson čovjek kojem se treba obratiti. - A znate li tko mu je najbolja mušterija? Pitao sam i on mi je bez oklijevanja rekao - Alice Sharpe. Iznenađuje li vas to? Carter je na trenutak šutio. - Da, iznenađuje me -rekao je napokon. - Na neki način ne bi trebalo jer ona jest vrlo bogata, ali nije razmetljiva. Uvijek nosi jednostavne haljine i kad bih se pokušao sjetiti nekog osobito lijepog komada nakita koji sam na njoj vidio - ne bi mi to pošlo za rukom! Vjerojatno ih ipak nosi, na balu kod potkralja i slično, ali to morate pitati Meg. Ja nisam ništa primijetio. - Dok madame Flora svoju imovinu svima pokazuje. - Pa, ne baš svima. Samo klijentima. Čini se nepošteno da se takva ljepota trati na propalice - uzdahnuo je Carter. Uto je policajac ušao u sobu i mahnuo prema prozoru. - Ah, to je zacijelo on! Simpson! - rekao je Carter, skočio na noge i otišao pogledati. Joe mu se pridruţio. Gledali su kako se tonga zaustavlja, a visok i vitak, malo pognut muškarac nesigurno izlazi iz nje. Bio je odjeven u dobro skrojeno smeđe laneno odijelo, bijelu košulju s kravatom svoje regimente, a na glavi je imao panamski šešir. Oslanjao se na štap, a oči su mu bile zaklonjene tamnim naočalama. Dočekao ga je policajac i brzo ga uveo u postaju. Carter je otišao i otvorio vrata. - Simpson? Kapetan Colin Simpson? - upitao je vedro. - Uđite, gospodine. Vrlo nam je drago što ste došli. Tako ljubazno od vas! Ovo je zapovjednik Joe Sandilands iz Scotland Yarda, koji trenutačno radi u Indiji. Spomenuo sam vam ga telefonom. Char! Jildi! Carter je izvukao stolac, a Simpson je odšepao do njega i sjeo. - U redu je, kapetane, nisam slijep - rekao je odlučnim, vedrim glasom. - Ali, mislim da ćete shvatiti zašto nosim naočale kad ih skinem.

Skinuo je na trenutak tamne naočale i odmah ih vratio. Joe i Carter imali su upravo toliko vremena da vide desno oko, smeđe i bistro, ali okruţeno debelim oţiljcima; lijeva očna duplja bila je prazna. - Uplašio bih konje, a da i ne spominjem gospođe, pa zato nosim naočale. Uspomena iz Ypresa. No šepanje nije varka. - Ah, hvala vam što ste nam to objasnili, Simpsone -rekao je Carter. - I vrlo nam je drago što ste mogli tako brzo doći i razgovarati s nama. Nemamo mnogo vremena, ali morate dopustiti da vam nadoknadimo troškove -na tome inzistiram! - Hvala, ali veoma sam ţelio doći. Ostavio sam nekoliko poslova koje nisam smio ostaviti i bit će vraga kad se vratim, ali ono što ste mi rekli bilo mi je vaţno. Nešto godinama potiskujem. Oduvijek sam to htio objasniti, a onda sam shvatio da nikoga ne zanima - moţete li to zamisliti? - O ţeljezničkoj nesreći u Beauneu? - upitao je Joe. - To baš i nije najvaţnije za našu istragu pa se nadam da nećete misliti kako ste potratili vrijeme što ste došli čak ovamo razgovarati s neznancima o nečemu što za naš slučaj moţda uopće nije bitno. - Čujte - rekao je Simpson ozbiljno - čekao sam tri godine da o tome s nekim porazgovaram. Gotovo mi i nije vaţno hoćete li vi misliti daje vaţno ili ne, jednostavno mi je potrebno da to kaţem, iznesem na otvoreno... I zato sam došao. Carter se zavalio u stolac i pustio da Joe nastavi razgovor. - Dobro, to mi je drago. Da vam najprije samo kaţem što nas načelno zanima, a onda nam vi moţete reći Sto imate. Ovo nije sluţbeno ispitivanje - samo tri čovje-' ka koji pokušavaju riješiti zagonetku. - Putovali ste prvim razredom kad se dogodila nesreća, ako sam dobro obaviješten? Zanima nas putnica prvog razreda, Engleskinja po imenu Alice Conyers. Zanima nas jeste li je slučajno upoznali tijekom putovanja? - Naravno - rekao je Simpson. - Bili smo u istom odjeljku, a u trenutku kad se dogodila nesreća, Alice i ja smo zajedno jeli u vagon-restoranu.

Joe i Carter su se pogledali i pokušali prikriti olakšanje i uzbuđenje. - Moţete li nam prepričati putovanje od početka? - Pariz. Gare de Lyon. Netko od osoblja mi je pomogao naći odjeljak. Nosio sam tamne naočale i štap i prilično mi se sviđalo što se ljudi trude pomoći mi. Svi su mislili da sam posve slijep, osobito zbog štapa. Ne ponosim se time, ali davalo mi je izvjesnu prednost. Mislili su da ne vidim, a vidio sam. To nije posve kao da sam bio nevidljivi čovjek, ali je slično. Još jedna prednost bila je to što sam mogao gledati zgodne djevojke koliko sam god htio a da nitko ne pomisli kako sam nepristojan. A u mome su odjeljku bile dvije koje je bilo vrlo ugodno gledati! - Dvije? - Da. Na neki način su bile slične, ali i vrlo različite. Ne događa se često da budete u zatvorenom prostoru s tako zgodnim mladim damama! Da biste shvatili koliko sam u tome uţivao, bili biste morali provesti dvije godine u bolnici. Bila je tu Alice Conyers, Engleskinja koja je putovala u Indiju. Sjećam se da je bila neugledno odjevena čak i za Engleskinju, ali poslije sam doznao da je u ţalosti za roditeljima, koji su nedavno umrli od gripe. Prava brljavica, ali vrlo draţesna. Izluđivala je svoju druţbenicu gospođicu Benson. E, ta je jedva čekala da putovanje završi! - Simon je tuţno odmahnuo glavom. -Nije to mogla znati, ali nije joj bilo preostalo mnogo kilometara. Poginula je u nesreći. - A druga mlada ţena? - Posve drukčijeg stila! Starija, premda ne mnogo, kako sam poslije zaključio. Francuskinja, skupo odjevena - moglo bi se reći, svjetska ţena. Dobro je govorila engleski s vrlo privlačnim francuskim naglaskom - to jest, kad bi uz Alice uopće došla do riječi! Putovala je u Nicu, gdje je namjeravala odsjesti kod prijatelja. Isabelle de Neuville, tako se zvala. -1 zajedno ste objedovali? - Da, premda se Bensonica vratila u odjeljak. Objed je bio vrlo ugodan, pravo čudo kad pomislite da smo bili neznanci. Alice je bila tako ţivahna, tako uzbuđena da je bila neodoljiva. Gospođa de Neuville se

prema njoj odnosila kao prema razmaţenoj mlađoj sestri - bila je vrlo ljubazna i dobroćudna, toga se dobro sjećam. Ona sama doimala se pomalo tuţno - ili sjetno - pa mislim da joj je godila Aliceina brbljavost, svjeţina, optimizam. A ja sam ih obje uţivao promatrati! -A onda se svijet rasparao po šavovima... Alice je još bila za stolom, ja sam otišao popušiti cigaru u hodniku. Gospođa de Neuville je upravo otišla u zahod kad se do-godilo. Pretpostavljam da su vam pojedinosti poznate? Joe i Carter su ozbiljno kimnuli. - Pročitali smo opise nesreće - rekao je Joe. - Ali, ispričajte nam čega se vi sjećate. - E pa, tu stvar postaje zbunjujuća - rekao je Simpson. - Strašan, zaglušujući udarac, kao da je došao kraj svijeta. Valjda kad je lokomotiva udarila u ogradu. Zatim opet zaglušujuća buka kad su vagoni padali u provaliju. Posvuda je letjelo razbijeno staklo. Svijet se izokrenuo. Mala Alice je vrištala, vrištali su i drugi. Vagon-restoran se raspao napola dok se valjao niz stijene i većina je putnika ispala. Ja sam razbio glavu o kamen. Bio sam u nesvijesti i tako teško ozlijeđen da su mislili da sam mrtav. Čak su me odvezli u mrtvačnicu! Leţao sam na mjestu nereće tko zna kako dugo dok se nisam osvijestio. Pokušao sam pomaknuti glavu, ali nisam mogao. Mislio sam da sam paraliziran. Poslije su mi rekli da sam krvario i da se zgrušana krv zalijepila za kamen. Morali su me osloboditi noţem. Uglavnom, osvijestio sam se, nisam se mogao pomaknuti pa sam dozivao u pomoć. Nije bilo nikakvih zvukova. Nitko nije dozivao osim mene. Sve je bilo tiho osim povremenog pucketanja metala. Sve je zaudaralo na paleţ. - Ponovno sam viknuo. Ili točnije, prostenjao. I tad sam to čuo. - Nagnuo se naprijed i zastao kako bi naglasio vaţnost onoga što slijedi. Carter i Joe su šutjeli i ohrabrivali ga pogledima. - Netko je hodao u blizini. I to tiho - tad sam čak pomislio da se prikrada. Zaustavio bi se kod svakog tru-pla i nastavio. Pomislio sam da su valjda došli spasitelji i ponovno sam pokušao viknuti kako bi znali da sam ţiv.

Ponovno sam viknuo i koraci su krenuli prema meni, sve bliţe i bliţe, ali bez ţurbe. Ta mi osoba očigledno nije došla pomoći. Zvuči smiješno, ali uhvatio me strah. Prisjetio sam se priča s bojišnica, o pljačkašima, o ludim staricama koje bi preţivjelima prerezale grkljan kako bi ih okrale... i tako se više nisam oglasio. - Morao sam bespomoćno čekati dok su se koraci pribliţavali. A onda mi je netko ušao u vidno polje. Simpson je na trenutak zastao i dotaknuo praznu očnu duplju. - Ova je strana bila odozgor. Leţao sam na desnom boku. Naočale su mi bile razbijene, izgubile su se, a tko god bi me pogledao odozgor, vidio bi slijepu stranu. Ali, imao sam usko vidno polje, otprilike do metar iznad tla. Netko je stajao nada mnom i gledao me, ali se nije pribliţavao. Ta se osoba nije ţeljela upletati. - Simpson je na trenutak zašutio i uputio im tvrdoglav pogled. - Najprije sam vidio čizmice s gumbima, pa svilene čarape, tamnocrvenu suknju s crnim krznenim porubom... Carter je s nelagodom gledao Joea. Simpson je to primijetio. - Upozorio sam vas da mi nećete vjerovati - podsjetio ih je. - Prema izvješćima, preţivjelo je samo troje - vi, mali Henri i Alice Conyers, koja je ţiva i zdrava u Simli - rekao je Carter. - Znam. Znam. I jasno mi je da to morate vjerovati. - Simpsonu je bilo neugodno, ali je odlučno nastavio. -Ali, tada sam bio uvjeren da nada mnom stoji Isabelle de Neuville. Kad sam shvatio da je to ona, a ne neki pljačkaš, pozvao sam u pomoć. - Po imenu? Jeste li izgovorili njezino ime? - Ne, mislim da sam samo povikao: »Upomoć!« Dvaput. A ona se okrenula i jednostavno otišla. Samo je bez riječi otišla! - Neobično ponašanje!

- Bio sam strašno razočaran. A poslije sam bio tako siguran da sam je vidio da sam pitao za nju. Dakako, dugo nisu znali tko sam, već su me bili prebacili u Lyon, ali kad sam opisao putnicu prvog razreda i rekao što je imala na sebi, provjerili su. Našli su njezino tijelo u mrtvačnici u Beauneu. Ostala je na mjestu mrtva od slomljene kraljeţnice i ozljeda glave. Gospoda de Neuville nikako se nije mogla šetati poprištem nesreće. Ostale su mi samo dvije mogućnosti - ili sam vidio duha, ili sam poludio. Njih dvojica nisu ga pokušavala razuvjeriti. - Oboje je moguće - rekao je Carter umirujućim glasom. - Prilično sam nastradao u ratu - rekao je Simpson gotovo kao da se ispričava. - Nekoliko mjeseci nisam bio priseban. To zovu neurastenijom. Tako da ne morate pripisivati nikakvu vaţnost onome što sam rekao. Nitko drugi ne bi. Zapravo, nikome prije to nisam ni rekao. Ţao mi je. Smatrajte to bulaţnjenjem čovjeka koji je doţivio dva udarca u glavu. - Sreo sam ljude koji su patili od neurastenije - rekao je Joe oprezno - ali uglavnom su znali razliku iz-među tog stanja i normalnosti. Rekao bih da je znate i vi. - Otvoreno je pogledao Simpsona. - Nagađam da ste nam prepričali stvarne dojmove. Simpson je kimnuo. - Da, osobno sam siguran u to što sam vam rekao, ali znači li to išta? - Pretpostavimo na trenutak da znači - rekao je Joe. -1 pretpostavimo da vas nije posjetila sablast. Ostaje nam činjenica da vam je prišla osoba u odjeći gospođe de Neuville - u njezinim cipelama, čarapama i suknji, a kako dalje niste vidjeli, moramo zaključiti da ste doista vidjeli Isabelle de Neuville i da je ona preţivjela nesreću. - Ali, preţivjela je samo jedna ţena i to je bila Alice Conyers - pobunio se Carter. U Joeovim se mislima počela rađati zastrašujuća teorija. Nešto što je Marie-Jeanne neduţno spomenula podupiralo ju je, ali je teorija svejedno bila tako izvan pameti da ju je pokušao odbaciti. No ponovno se vratila. Progovorio je s oklijevanjem. - Postoji način da se sve to objasni - rekao je. - Ali, samo jedan način. I premda mislim da je to ludo, iznijet ću vam svoju zamisao. Rekli smo da je samo jedna ţena preţivjela nesreću. To je činjenica. Ali,

koja ţena? Ako se Simpson moţe pouzdati u svoj vid, bila je to Francuskinja. Zamislite prizor. Kilometrima daleko od bilo čega, nema nade da će satima netko doći u pomoć. Svi su mrtvi osim Simpsona koji izgleda kao da je mrtav ili gotovo mrtav. Ţiva je samo Isabelle de Neuville. Joe je duboko udahnuo i nastavio. - Pretpostavimo da je našla truplo Alice Conyers, Alice s tolikim nadama u ţivot na novom kontinentu, s velikim bogatstvom i skorim brakom. Pretpostavimo da je Isabelle bila nezadovoljna vlastitim ţivotom - to sad samo nagađam - da je bjeţala iz Pariza, od srditog ili dosadnog muţa, od dugova, od usamljenosti - ne bi li došla u iskušenje da se zamijeni s Alice? Svjedoka nije bilo. Hodala je naokolo -prikradala se, kako ste rekli, Simpsone - uvjeravajući se da su ostali putnici mrtvi. Ako je i shvatila da je Simpson ţiv, mislila je da je slijep pa joj neće biti zapreka. Svukla je gornji sloj Aliceine odjeće i zamijenila je svojom. Ako joj i nije najbolje pristajala - vrlo vaţno, ionako je bila po-derana i krvava pa nitko ne bi primijetio. Simpson je šutke kimao, a ni Carter nije ništa rekao pa je Joe nastavio. - Ali netko jest primijetio nešto malo neobično kod odjeće! Marie-Jeanne Pitiot je bila Aliceina osobna njegovateljica i bio je njezin posao da joj svuče oštećenu odjeću. Sjeća se kako se iznenadila kad je ispod sive haljine ugledala smaragdnozelenu svilu, ako se dobro sjećam. Ona je zaključila da je Alice to rublje kupila u Parizu i da je to bio skriveni znak pobune protiv tradicionalnog odgoja, što je prilično uvjerljivo, ali s druge strane postoji mnogo zlokobniji i jednako uvjerljiv razlog. Bilo bi gotovo nemoguće da ţena ozlijeđena kao što je bila Isabelle svuče donje rublje s beţivotnog trupla, odjene ga i onda svoje navuče na truplo. Za nekoga u šoku, napuklih rebara i ozljeđena lica to nije bilo izvedivo. - Mogla bi jedino promijeniti gornji sloj odjeće - rekao je Carter - a i za to bi već trebala silna odlučnost. - Nisam tako siguran - rekao je Simpson. Okrenuo se Joeu. - Mislim da ste bili u ratu. Znate kakve su bojišnice. Ovo je bilo vrlo slično bojišnici... - A ljudi tad nađu snagu unatoč ozljedama. Ako su dovoljno odlučni, mogu pomicati planine - rekao je Joe. - Da, to sam mnogo puta vidio.

-1 tako - nastavio je Simpson s teorijom - nakon što je uzela njezinu odjeću i torbu... - Torbu? - upitali su Joe i Carter uglas. - O da, to bi bio vaţan dio njezinog plana! Alice je nosila torbu s osobnim dokumentima. I to ne samo putovnicom i kartama - u torbi je bio i njezin dnevnik. Svima ga nam je pokazala. Jedan od onih uvezanih u koţu, s ključićem, koji djevojke tako vole. Vodila je dnevnik već pet godina. Sve dok nije došla u Pariz, tako nam je rekla, a onda joj je ţivot postao tako uzbudljiv da više nije imala vremena za pisanje. Tako bi Isabelle dovoljno doznala o njoj, zar ne? A imala je i koţni fascikl! - dodao je, iznenada se prisjetivši. - U njemu su bili svi podaci koji su joj bili potrebni da se pripremi za preuzimanje obiteljske tvrtke kad stigne u Bombaj. I to nam je pokazala! Za jedan dan svatko bi mogao naučiti napamet sve podatke i prikazati se kao nasljednica. Znači, ukrala je djevojčinu odjeću, dokumente i identitet! - Ma, dajte. Pa ljudi bi vidjeli da to nije Alice! - prigovorio je Carter. - Na prvi bi pogled znali da je to net-ko drugi, nije li tako, Simpsone? Rekli ste da su bile pomalo slične, ali ste više naglašavali razlike. - To je točno. Jer su razlike bile tako upadljive. Znate već - jedna je bila sofisticirana, druga naivna. Ali, doista je bilo sličnosti. Boja kose - smeđa. Oči - plave. Uz promjenu odjeće, Isabelle je mogla biti Aliceina starija sestra. Ionako je bila samo godinu-dvije starija. Alice je bila vrlo djetinjasta. Bila joj je dvadeset jedna, ali pomislili biste da joj je šesnaest. -Je li uz promjenu odjeće Isabelle mogla postati Alice? To je pitanje koje moramo istraţiti. Simpson je dobro razmislio i na kraju rekao: - Da, mislim da jest - uz izvjesnu glumačku sposobnost -mogla je proći. Reći ću vam zašto. Rekao sam vam da je Alice neprestano brbljala. Do kraja objeda znali smo sve što se moglo doznati o gospođici Conyers. Nije imala ţivih bliţih rođaka, a ljude u Bombaju nikad prije nije vidjela. Dragi Boţe! - uzviknuo je, sve uvjereniji. - Da, mogla je to izvesti! - To je velik rizik - rekao je Carter. - Zamislite samo!

- Nisam tako siguran - rekao je Joe. - Kretala je u posve novi ţivot gdje je nitko nije poznavao. Ako je bilo rupa u sjećanju ili čudnog ponašanja, uvijek je za to mogla okriviti ozljede u nesreći. Dakako, morala bi biti vrlo samopouzdana. - O, to je i te kako bila! - rekao je Simpson. - Rekao bih da je bila vrlo hladnokrvna. Vrlo inteligentna ţena, tako sam je ja ocijenio. Ali, tako ukrasti nečiji ţivot i nasljedstvo! Ne mogu sasvim povjerovati! Svidjela mi se! Ne mogu zamisliti da bi takvo što učinila. - Prije nego što se obojica odveć zanesete - rekao je Carter - postoji zapreka koju ne moţete prijeći! Isabelle de Neuville nikako nije mogla glumiti Alice Conyers jer je bila Francuskinja, nije li tako? Pa to je očigledno! Nije mi jasno zašto se toga niste sjetili! Joe je upitno pogledao Simpsona. - Besprijekorno je govorila engleski - rekao je. - Osjećao se tek blagi naglasak. Čak je govorila malo odveć čisto, ako me razumijete. Znate kako se katkad čini da stranci bolje govore engleski nego mi jer ne rabe najnoviji ţargon. -Jeste li sigurni da je bila Francuskinja? - O da - rekao je Simpson smiješeći se. - Čuo sam kako viče na svoju sluţavku prije nego što je vlak krenuo. Samo bi Francuskinja znala sve te riječi! Pa njezina odjeća, prtljaga, manire - Francuskinja. - Pa, to je onda to - rekao je Joe. - To ruši našu teoriju. - Vašu teoriju, stari moj - rekao je Carter. - Ali, bila je vrlo domišljata! Uţivao sam u našem malom izletu u svijet mašte. - Zašto ste tako uvjereni da teorija pada, Sandilands? - upitao je Simpson. -Jer Alice Conyers koju sam upoznao u Simli nika-. ko ne moţe biti Francuskinja. Prava je pravcata Engleskinja! - Dobra glumica to moţe izvesti.

Joe je odmahnuo glavom. - Slaţem se, ali ni najbolja glumica ne bi poznavala ţivot u Engleskoj kako ga poznaje Alice Conyers. Kad sam neki dan razgovarao s njom, nabacio sam citat iz »Vjetra u vrbama«. Samo jednu rečenicu - govorili smo o nostalgiji - a onda je odmah znala o čemu govorim. - Kad je Mole išao kući! - rekli su Carter i Simpson uglas. - Eto vidite! Vi to znate. I Alice Conyers to zna, ali Francuskinja ne bi ništa znala o Ratu i Moleu i Toadu i ostalima. Ne bi to ni ţeljela! - dodao je. - To je sitnica, ali na to se ne moţeš pripremiti ni uvjeţbati. Djevojka s kojom sam ja razgovarao je Engleskinja koja je odrasla u Engleskoj. U to bih se kladio! - Znači, Alice je Alice - rekao je Carter. - Na neki način to je šteta - inače bismo imali odličan motiv za pr-vo ubojstvo. Da je netko tko glumi Alice i čuje da dolazi Alicein brat - tu bi svemu bio kraj. Moralo bi ga se maknuti prije nego što stigne u Simlu i vidi je. -A drugo ubojstvo, Korsovski - rekao je Joe - nije li i za njega razlog mogao biti isti? Ne bi li i on znao da Alice nije Alice? Uvjeren sam da nikad nije sreo pravu Alice, ali moţda jest sreo ţenu koja se tako predstavlja. Mogao ju je izdati. Pa je i njega trebalo eliminirati prije nego što je vidi. Sve se uklapa osim činjenice da je Alice koju poznajemo Engleskinja. Zašutjeli su, razmišljali i nagađali. - Čekajte malo! Baš smo mi neki detektivi! - rekao je Carter. - Izvješće u novinama! Imate li ga još, Joe? Odlično. Pitam se jesmo li u njima vidjeli sve što nam treba. Izvadite ih pa ćemo još jedanput pogledati popis poginulih. Pretpostavimo na trenutak da se sućut G. M.-a - ono, »ţao mi je« i tako dalje - nije odnosilo na Alice koja je preţivjela i koju Korsovski ionako nikad nije ni vidio, nego na smrt neke druge djevojke koja je bila na popisu poginulih. Djevojke s kojom je moţda imao vezu u juţnoj Francuskoj? Pogledajmo popis francuskih ţrtava. Joe je raširio novine na stolu i sva trojica su čitala. Charlie je prstom pratio popis francuskih putnika prvog razreda. Bila su tu četiri muškarca, svaki sa suprugom, i još dvije gospođe - Celine Darbois i njezina kći Arlette Darbois. Nije bilo Isabelle de Neuville.

- To je apsurdno! - rekao je Simpson. - Zar su tako loše zapisivali podatke? -Je li bilo neidentificiranih? - upitao je Carter. - Da - rekao je Joe. - Evo ga. Jedno truplo bez papira. Policija traţi pomoć pri identifikaciji tridesetogodišnjeg muškarca. Putnika trećeg razreda. Ah. - Pogledajte! - oštro je uzviknuo Simpson. - Pogledajte ovamo! Pokazivao je ime na popisu engleskih putnika prvog razreda. - Isobel Newton! - rekao je. - Isobel Newton! A sad to prevedite na francuski! - Isabelle de Neuville - rekli su Joe i Carter. 14. poglavlje Nakon tog uzbuđenja na trenutak su zašutjeli i buljili u stranicu kao da bi im mogla odati još poneku tajnu. - Reći ću vam još nešto - rekao je Carter, podiţući list prema svjetlu. - Vidite li ovo? Vrlo je blijedo, ali pokraj imena Isobel Newton je oznaka olovkom. Moţda da privuče pozornost Korsovskom? - Tko je taj Korsovski kojeg neprestano spominjete? - upitao je Simpson. Joe mu je ispričao o pjevačevoj smrti i njegovim sumnjama da postoji neka veza između Alice Sharpe ili - kako je sad morao misliti o njoj - ţeni koja se za nju izdaje. Opisao je bilješku napisanu djevojačkim rukopisom na programu iz opere u Nici. Simpson je odmah reagirao. - Isabelle de Neuville je putovala u Nicu. Činilo se da dobro poznajemo područje. Moţda to nešto znači? - Svakako. Znamo da je i Fjodor Korsovski putovao u juţnu Francusku toga ljeta - evo, spominje se na jednoj od unutarnjih stranica - trebao je nastupati u rimskim amfiteatrima u Provansi. To nije daleko od Nice, zar ne? Moţda je Isabelle mislila da će ga ondje vidjeti? - Pretjerujete - rekao je Carter. -1 ne zaboravite da, ako postoji veza između Korsovskog 1914. godine i te Engleskinje Isobel, koja je bila Francuskinja Isabelle, a sada je Engleskinja Alice, onda pred sobom imamo

vezu između sedamnaestogodišnje ili osamnaestogodišnje djevojke i ruskog pjevača kojem je tad moglo biti oko trideset pet. A riječ je o dobro odgojenoj Engleskinji koja je išla u privatnu školu i čitala »Vjetar u vrbama«. Meni se to ne uklapa. - Samo se na jedan način moţemo uvjeriti - rekao je Simpson. - Pogedat ću ja tu Alice Sharpe. Mislim da bih se sjetio koja je koja - dodao je. - Tu postoje dva problema - rekao je Joe. - Nitko vam neće povjerovati... Oprostite, Simpsone, ne ţelim vas uvrijediti, ali s obzirom na vaše ozljede... - Nisam siguran ni da samome sebi vjerujem! -1 drugo... - Joe je na trenutak zastao. - Ne zaboravite da su dva muškarca iz prošlosti Alice-Isobel ubijeni prije nego što su je dospjeli vidjeti. Ako mislite da ćemo dopustiti da vas ona vidi, varate se! - Dragi Boţe! - uzviknuo je Carter. - Točno! Čujte, Simpsone, zna li itko u Simli vaše ime? Zna li itko tko ste? Dobro razmislite. Simpson je malo razmišljao. - Samo vas dvojica. Došao sam ovamo ravno s postaje. Još se nisam prijavio u hotel. - To je onda u redu. Sobu sam rezervirao na svoje ime - rekao je Carter. - Kako ćemo vas onda dovoljno pribliţiti a da vas ona ne moţe vidjeti? Ipak ste prilično Upadljivi. Evo, ako vam ne bi smetalo da se skrivate u pošti, mogli biste je vidjeti kad bude izlazila iz ureda ujedan. Uvijek ide rikšom. Njezini vam ljudi ne mogu promaknuti - nose plave i zlatne livreje i plave turbane. Stavite šešir, sakrit će vam veći dio glave - i skrivajte se dok dna ne prođe. Joe i ja ćemo se pobrinuti da se zaustavi pred prozorom kako biste je mogli dobro pogledati, i Simpson je pogledao na sat. - Već je petnaest do je-dan. Hoćemo li stići? Sjetite se da ja ne hodam osobito brzo. - O, da. Pošta je tu blizu. Evo, posudite moj šešir i navucite ga na čelo. Tako. Nije savršeno, ali ako ne vidi vaš štap, pomislit će da ste turist sa sunčanim naočalama - ima ih dosta u gradu. I mnogi nose sunčane naočale.

Deset minuta poslije, Simpson je stajao uz prozor pošte i pisao razglednice dok su Joe i Carter stajali i čavrljali nasred Malla. Crkveno zvono zazvonilo je jedanput kad je rikša dojurila iza ugla pred sjedište ICTC-a. Pet minuta poslije vratila se s Alice Sharpe. Joe i Carter su joj odmah prišli izraţavajući oduševljenje što je vide. Nosači su se na zapovijed zaustavili, a ona se okrenula Čarteru pa Joeu, smiješeći se i uzvraćajući pozdrave. Zatim je otišla. - I? - pitali su napeto kad su se zasebno vratili u policijsku postaju. -1? Rumen i uzbuđen, Simpson je zurio u njih i na kraju rekao: - Gotovo sam siguran da je to bila Isabelle de Neuville. - Gotovo siguran? Samo to? - Mogu reći prilično siguran, ako vam je tako draţe, ali čujte, bile su slične. Alice Conyers je imala oblije lice, ova ga djevojka nema, ali mogla je u Indiji smršaviti, a lice bi joj nakon tri godine preplanulo. Ţao mi je, nisam vam od velike koristi. Ali, ţelim biti iskren. - To shvaćamo - rekao je Joe. - Ali, imamo li dovoljno da guramo dalje? - Mislim da da... doista tako mislim. Dakako, ne bih se na to zakleo. - Ona ništa neće priznati! Ne ţena koju sam ja upoznao - rekao je Joe. - Nikada! Lukava je i otporna i voli riskirati - sad se sjećam kako me uvjerila da je ono na programu napisala Engleskinja, čak mi je pokazala sluţeći se vlastitim rukopisom kao primjerom! Ţena koja ima takvu petlju neće se slomiti zbog ovakve optuţbe. Samo će se smijati. - A ne zaboravimo - dodao je Carter - osobito mi koji moramo nastaviti raditi u ovom gradu, da je i omi-ljena i ima dobre veze. Alice Conyers-Sharpe jednostavno bi zatraţila da porazgovara sa svojom prijateljicom po-tkraljicom i dok si trepnuo okom, Simpson i Sandilands bili bi na prvom vlaku za Kalku, a onaj ludi policajac Carter bio bi premješten u brda, u Doolallie!

- Mora postojati neki drugi način. Moramo je raskrinkati ne riskirajući vlastiti profesionalni ugled. Nemamo dokaza pa ćemo se morati posluţiti trikom. Jednostavno ćemo morati nadmudriti malu gospođicu Isobel, Šokirati je tako da prizna. - Joe, što ste to smislili? - upitao je Carter sumnjičavo. - Imate nešto u rukavu? - Da. Malu spletku. Iz zalihe prljavih trikova. A ako ne uspije, nitko ništa neće znati. Neće nam se odbiti o glavu. Objasnit ću, ali bojim se da ćete morati ponovno umrijeti, Simpsone! - ...i trebam od vas adresu - rekao je Joe. - Izvjesne Minerve Freemantle. - Gospođe Freemantle? - upitao je Carter iznenađeno. - Zašto biste išli k njoj? Traţiti informacije s one strane? Malo kabalističke pomoći? Nadam se da znate što radite, Joe! Ţivi u stanu iznad kontinentalne trgovine u Mallu. Pri ruci. Opasna ţena i čuvajte se, i ona ima dobre veze. Dok su Carter i Simpson zasebnim rikšama otišli Carteru na objed, Joe je krenuo niz Mali. Našao je kontinentalnu trgovinu i popeo se uskim stubama između dviju trgovina do stana na prvome katu. Pokucao je i pruţio posjetnicu indijskom slugi koji mu je otvorio. - Recite gospođi Freemantle da sam iz Scotland Yar-da i da hitno moram razgovarati s njom. Trenutak poslije sluga se vratio i široko otvorio vrata, naklonio se i nestao kroz druga vrata prostorije u kojoj se Joe sada našao. Zakoračio je ravno u ugodan salon. Veliki prozori koji su gledali na Mali davali su sobi prozračnost i svjeţinu, premda su tamnocrvene zavjese vjerojatno stvarale ozračje viktorijanske intrige kad su bile navučene, pomislio je. Gotovo ugasla vatra u kaminu ispunjavala je sobu mirisom bilja. Moţda smrekovina? Bujne biljke u sjajnim bakrenim posudama bile su raspoređene na stolovima u kutovima sobe, a u sredini je bio velik, okrugao, ulašten stol od orahovine. Bijela mačka koja je leţala u dubokom naslonjaču pokraj vatre protegnula se i sumnjičavo ga pogledala.

Stajala je pokraj prozora, impozantna ţena kojoj je moglo biti tridesetak godina. S prozora se, kako mu je Carter rekao, vidio onaj dio Malla gdje su se svi okupljali i čavrljali. Joe je primijetio da se, iako je prozor bio otvoren sam petnaestak centimetara, čuju dijelovi razgovora i smijeha. Minerva Freemantle drţala je Joeovu posjetnicu između dva prsta, a gledala ga je jednako sumnjičavo kao i njezina mačka. Bila je vrlo privlačna ţena, uspravna drţanja koja je odrasla u edvardijanskom razdoblju. Leđa su joj bila ravna, a snaţna ramena dobro su sluţila da drţe njezine raskošne grudi. Sjajna crna kosa bila je začešljana u uredan šinjon s razdjeljkom u sredini. S visoka je pogledala Joea. - U Simli ste četiri dana, zapovjednice. Dovoljno dugo da znate da nikoga ne primam bez dogovora. A policajce uopće ne primam. - Glas je bio kultiviran, ton hladan. Zapanjen ovim susretom i vrlo zaintrigiran, Joe je pruţio ruku suspreţući smijeh. - Maisie! - rekao je. - Maisie Freeman! Zar me ne prepoznaješ? Minerva je zamalo zinula zureći u Joea. - Mladiću, ne razumijem vas. Hoćete li reći da smo se već upoznali? - Upoznali? Moglo bi se tako reći! - rekao je Joe vedro. - Ako se uhićenje moţe smatrati upoznavanjem! Da te malo podsjetim, Maisie. Prije četiri godine, iza pozornice u Empireu. Počinješ li se prisjećati? »Magični Merlin i Maisie«! Nestanak zlatnog sata? Je li pamćenje proradilo? Zlatni sat ukraden nekom naivčini koji je pomislio kako bi bilo zabavno doći na pozornicu i dati ga Merlinu da ga upotrijebi u triku. Čudesan sat! Preţivio je razbijanje čekićem, paljenje i bacanje u akvarij. Onda si ga, uz zvuk bubnjeva, ti izvukla iz korzeta neoštećenog i vratila ga zahvalnom vlasniku. Samo što vlasnik više nije bio tako zahvalan kad se vratio na svoje mjesto i primijetio da mu više nije u dţepu! Ja sam te uhitio - ja sam bio onaj detektiv koji je stajao u pozadini, još početnik. Nakon trenutka zapanjenosti, Maisino se lice razvedrilo. Nasmijala se. - Vrag odnio! Sad te se sjećam! Tada si još imao brkove! I bio si naočit! I još uvijek jesi... dragi Boţe! Valjda si imao raketu u guzici kad si

već postao zapovjednik! Ali, koga vraga radiš u ovoj rupetini? Ne ganjaš valjda još uvijek mene i Merla? Kao oni iz Sjeverozapadne konjice koji navodno uvijek ulove krivca? E pa, ako je tako, nemaš sreće jer je Merl umro prije dvije godine i sumnjam da bi ga htio slijediti onamo kamo je on otišao. Osim toga, mi nismo bili nepošteni, što je tebi dobro poznato! - Ţao mi je zbog Merlina, ali čini mi se da tebi i samoj dobro ide. - Joe se osvrnuo i pogledao sobu. - Lije-po si se smjestila i posao ti dobro ide. Čujem da te ovdje poštuju, Maisie, da se elita gura ne bi li petkom dobila mjesto za tvojim stolom? Sigurno ti prijašnje iskustvo dobro sluţi za proizvodnju svih onih zvukova, materijalizacija, ektoplazme i čega sve ne. Ali, ne brini se, Maisie... -Joeov je glas međutim jasno davao na znanje da se Maisie i te kako treba brinuti - ... neću odati tvoju tajnu. Zastao je. - Pod uvjetom da...? Hajde, nastavi. Što sad slijedi? S takvima poput tebe uvijek postoji začkoljica. Što hoćeš? - Pa, eto, zapravo i postoji nešto što bi mi mogla učiniti. Vrlo je lako i spada u tvoju struku... Joe je objasnio što ţeli. Opisao je svoj plan ne odajući ništa o Alice Conyers. Samo je rekao da ţeli iznena-diti jednu od njezinih klijentica na sljedećoj seansi kako bi nešto otkrila. Maisie ga je pozorno slušala i kimala. -1, što veliš, Maisie? Bi li to mogla? - Naravno da mogu! Ništa lakše! Ali, neću. Joe se iznenadio. - Kako to misliš, nećeš? - Upravo tako. Čuo si me. Neću to učiniti. - Smijem li pitati zašto? - Smiješ - rekla je, podrugljivo oponašajući govor viših staleţa. - Ali, dođi i sjedni, popij nešto dok ti objasnim. Za dobra stara vremena. Gurnula je mačku s naslonjača i ponudila ga Joeu. Trenutak poslije donijela je viski sa sodom i pruţila mu ga. - Nadam se da ovo odgovara?

Privukla je stolac i sjela mu sučelice. - Prije nego što nastavim, moţemo li razjasniti dvije stvari kao dvoje starih znanaca? Kao prvo - ono sa satom je bila namještaljka. Tip koji je tvrdio da smo mu ga ukrali i sam je bio iluzionist i pokušavao se osloboditi konkurencije! Što mu je i uspjelo. Nisi nam, doduše, ništa mogao dokazati, ali si se i te kako potrudio i pritom nam narušio ugled, vrag te odnio! Poslije toga smo se morali početi baviti nečim drugim, ali Merl je oduvijek bio dosjetljiv. Sve mu je bilo jasno - nakon rata, kad su toliki poginuli ili nestali, potraţnja je postojala. Potraţnja za nekim tko će prenositi poruke mrtvima i od njih. Pardon, trebala bih reći, od onih koji su prvi otišli. Mediji! Svi su ih traţili. Merl je odlučio da ćemo se preseliti u Brighton, gdje je toga bilo u izobilju i dobro se plaćalo. Joe ju je prekinuo. - Tvoja je ţivotna priča zanimljiva, Maisie, ali moţemo li se vratiti na moj problem? - Sebično prase! - rekla je Maisie. - Polako. Ovo je vaţno. Dovodi me do druge poente. Slušaj! Sve smo pripremili. Ja sam bila medij - ne mora to uvijek biti ţena, ali sjećaš se kako je Merl izgledao? Samo bi uplašio mušterije, pa je ostajao iza pozornice i brinuo se za iluzije. Maisie je na trenutak zastala. Melodramatski, zaključio je Joe, ali je nije poţurivao. Bilo je to kao da ona čeka bubnjeve. Strpljivo je čekao. - Iluzije su djelovale. Bili smo odlični, ali nije stvar u tome. - Ponovno je zastala. - Počela sam ekstemporizirati. - Molim? - Ekstemporizirati, jesi li gluh? Počela sam govoriti riječi koje nisu bile pripremljene. Nešto bi mi došlo u glavu i ja bih to rekla. Naglas. A mušterije su znale o čemu govorim. Na seansama bih rekla stvari o kojima nisam imala pojma prije nego što smo počeli. Stvari koje bi znale samo mušterije i njihovi dragi pokojnici. Čula sam glasove u glavi - obično su šaptali, ali katkad su i vikali i prenosili poruke - poruke ljubavi i nade, uglavnom. Katkad su se sluţili mojim glasom da uspostave kontakt. Isprva sam se uplašila i rekla sam Merlu da ţelim prestati, ali pročulo se i mušterije se nisu dale otjerati. Udvostručili

smo cijene, a oni su i dalje navaljivali. Merl to nikad nije doista shvatio. Mislio je da sam samo domišljata i sretne ruke... To sam i bila, ali bilo je u tome nešto više. Mnogo više. Maisie je uperila pogled u njega. - Vidiš, Joe, ovo nije varka. Ja to doista mogu. I moram. Kad je Merl umro, prestala sam naplaćivati. Činilo mi se pogrešnim. Ako je netko ţelio stupiti u vezu s muţem, ţenom ili ocem, a ja sam to mogla omogućiti, onda sam to morala učiniti i nisam mogla naplatiti. To, doduše, bogataše nije spriječilo da mi daju darove, i neki su bili vrlo velikodušni, ali ne moraš imati ni prebijene pare da me zamoliš za pomoć. - Ali, kako si se našla tu u Simli? - upitao je Joe. - Tu nema nikakve tajne. Klijent koji je došao na dopust iz Indije vratio se ovamo i pričao o meni. Pozvali su me da dođem i platili mi sve troškove. Nikad prije nisam putovala, a sad kad je Merl umro, tko me mogao spriječiti? Ovo je vrlo duhovno mjesto, Joe. To ih zanima još otkako je madame Blavatski tu ţivjela. Grad je pun duhova, i nisu svi na strani svjetlosti. Otkako sam došla, mnoge sam duše uputila prema svjetlosti. To smatram svojom duţnošću. - To je vrlo zanimljivo, Maisie, doista - rekao je Joe s jedva osjetljivim nestrpljenjem. - Ali, nije mi jasno zašto mi ne ţeliš pomoći. - Jasno ti je. Bistar si ti momak. Ne moram ti objašnjavati. Joe je uzdahnuo. - Misliš da bi kompromitirala svoj dar kad bi učinila ono što traţim? Tako nešto? - Moţe se i tako reći. Ali - bi li ti pljunuo u crkvi? Ne bi? E pa, to bi ti bilo tako kad bih izvrnula istinu kao što ti traţiš. Ţao mi je, Joe. Neće ići. Joe se rasrdio. - Maisie, čuješ li ti što govoriš? Znaš li kako zvučiš? Kao umišljena krava koja je zaboravila odakle je došla! Čuješ nekoliko glasova, počnu te oboţavati praznovjerni kreteni koji se ne mogu suočiti s istinom bez malo spiritualizma i već misliš da si Djevica Marija! Zašto misliš da sam to uopće traţio od tebe? Da bih nekoga ocrnio? Da bih zaprijetio vječnim prokletstvom? Naravno da ne! Shvati, draga, i ja

sam na strani svjetlosti. Samo ţelim uloviti ubojicu koji bi lako mogao ponovno ubiti, ispraviti nepravdu i riješiti zagonetku. A ti govoriš kao da sam te zamolio da prizoveš nekakav demonski duh! Ustao je. -E pa, lijepo sam te zamolio. Ti si odlučila. Pa sad moţeš ţivjeti s posljedicama. - Posljedicama? Kakvim posljedicama? Stajao je i nijemo je promatrao. - E baš si govno, Joe Sandilands! Ocrnio bi moje ime u Simli, je li? Dovoljno je da nešto prišapneš guverneru o onim optuţbama iz Londona i ja bih bila gotova. Ustala je i srdito otišla do prozora. Nakon nekoliko trenutaka okrenula se i rekla: - No dobro! Učinit ću! Dođi na pokus sutra oko četiri. Seansa počinje točno u osam. - Dobro - rekao je Joe i ponovno sjeo. - Onda ću ti sutra reći kako ţelim da to izvedeš. -A ne, nećeš! Ja sam profesionalka! I moj je ugled na kocki. Ako ja to obavim, bit će obavljeno i to na najbolji mogući način. Joe je potvrdnu kimnuo. - Vjerujem ti, Maisie. Ah, samo još nešto - moţda sam te to prvo trebao pitati. Mogu li vidjeti popis ljudi koji će ti sutra doći? Da se uvjerim da će osoba koju traţim biti tu. Maisie je otišla do radnog stola i iz ladice izvadila list papira. Joe je pogledao popis. - Reci mi nešto o svakome od njih. Ne mislim pritom na tračeve koje čuješ kroz prozor. Mislim na razlog, ako su ti ga rekli, zbog kojeg ţele dolaziti. S kim pokušavaju stupiti u vezu? Maisie je popis znala napamet i izrecitirala je imena redom. - Popis se mijenja svaki tjedan. Neki ljudi dolaze stalno, a drugi povremeno. Major Fitzherbert dolazi redovito, ţeli razgovarati sa svojom ţenom. Bili su nerazdvojni. Vjerojatno će uspjeti jer je umrla prije samo godinu dana. -Je li to vaţno, kako je davno netko umro? - O, da. Obično nema sreće ako je netko umro prije više od četiri-pet godina. Izgube interes - duhovi, hoću reći. Imaju posla na drugoj strani. Ne ţele da ih se stalno poziva ovamo kako bi rođacima rješavali probleme. Znaš ono, »Teta Enid, kamo si stavila bakine naušnice?«. To im je dosadno. - To razumijem. Ali, Maisie - djeluje li to doista? Meni moţeš reći. Ne snalazim se u tome.

- Ti se ne snalaziš? - rekla je Maisie podrugljivo. -Pa ni ja se ne snalazim, nije mi jasno. Ali, tu je i djeluje. Ti si odveć ograničen policijskim procedurama. Ako nešto ne razumiješ, onda to i ne postoji! Gdje sam ono bila. Gospodin i gospođa Tilly. On je bankar. Tri su im sina poginula u Flandriji. Najstariji često navraća. Pomaţe im da to podnesu. Pa gospođa Trollope. Ona dolazi prvi put. Nada se da će joj se javiti Snowdrop. Njezin pas. - Ima li tu nade? - upitao je Joe trudeći se da se ne počne smijati. - Da. Da je bio papagaj ili neki kukac, rekla bih ne, ali psi se pojave. Katkad ti stave njušku u ruku tako da znaš da su tu. Onda, pukovnik i gospođa Drake. Kćeri blizanke su im umrle od kolere prije tri godine. Još nisu odustali. Pa gospođa Sharpe iz ICTC-a. Muţ nikad ne dolazi s njom. Pokušava stupiti u vezu s majkom. Joe je odvratio pogled, ali prekasno. Minerva ga je pročitala. - Aha! Znači, to ti je meta! Sveta Alice? Gle, gle! - Cinično se nasmiješila i nastavila. - Posljednje je ime Cecil Robertson, draguljar. Mislim da dolazi ne bi li me provalio - uvijek ima netko takav. Ali, i zato što je stručnjak za religiju pa proučava mene i moju tehniku. Ah da, i na kraju, novopridošlica kojeg moţeš dodati popisu -Joe Sandilands, policajac, ucjenjivač i skeptik. Kad ga ugledaju, duhovi će zbrisati i ja ih posve razumijem. I to ti je sve. Gubi se. Hekata ţeli natrag u svoj naslonjač. Joe je ustao, a mačka je odmah skočila na svoje mjesto. - Pobrinut ću se da ne zaţališ zbog onoga što si pristala učiniti za nas, Maisie, i hvala ti na... - Skrati, pametnjakoviću! - prasnula je nestrpljivo. -Ne moraš me sad još šarmirati. Rekla sam da ću to učiniti i neka ti to bude dovoljno. Joe je stavio ruku na srce i pokušao se doimati što iskrenije. - Dala si mi riječ i ja ti vjerujem, Maisie. Da barem i ti meni malo vjeruješ.

Maisie Freeman se počela smijati podrugljivim smijehom od kojeg su joj podrhtavale obilne grudi i ogrlica. - Pa zašto ne? - rekao je Joe. - Na kraju krajeva, ja sam taj koji se pobrinuo da se istraga protiv tebe u Lon-donu posve odbaci. I to još prije četiri godine! Brzo se izmaknuo kad je doletjela čaša viskija i zamalo ga promašila. 15. poglavlje Ozračje je u sobi, kad se vratio malo prije osam u petak navečer, bilo posve drukčije. Tamnocrvene zavjese bile su navučene, a u kaminu je gorjela vatra. Soba je bila diskretno, ali dovoljno osvijetljena dvjema-trima Tiffanyjevim svjetiljkama, a na sredini stola bio je red visokih bijelih svijeća. Mačka je protjerana sa svoga mjesta i Minerva Freemantle bila je sama kad je Joe stigao. Nosila je jednostavnu tamnozelenu baršunastu haljinu Bez rukava i dubokog dekoltea kako bi se vidjelo da se ne sluţi trikovima. Joe si je na trenutak dopustio da zadrţi pogled na njezinim nepomodnim oblinama - divio se snaţnim bijelim rukama, nevjerojatno uskom struku između krupnih dojki i širokih bokova. Minerva je - a tako je sad počeo o njoj misliti - dobro izabrala ime. Mogla je stati uz bok svakom rimskom kipu u hramu boţice mudrosti, pomislio je dajući mašti maha; smela bi svakog muškarca kojeg bi zapala sreća da se nađe za njezinim stolom. Još je bila glumica, i to pametna. Nije bilo ni slatkiša ni pića, što je za Indiju bilo neobično. Seansa je, znači, ozbiljan posao a ne društveno okupljanje. Svi su već znali rutinu pa su zauzeli svoja mjesta kad su stigli ostali gosti. Predstavili su ih jedne drugima i razmijenili nekoliko riječi, ali nije bilo uobičajenog čavrljanja. Ostali su gosti bili srdačni i pozdravili su ga bez sumnjičavosti, ali uz automatsku rezerviranost koja sprečava ljude da mnogo razgovaraju u liječničkoj čekaonici. Imali su vlastitih problema i tuđi ih nisu zanimali. Alice Conyers-Sharpe stigla je posljednja - iznenadila se, ali joj je bilo drago što ga vidi.

- Sad smo svi tu... Većinom se već poznajete, ali imamo dvoje novih - gospođicu Trollope, koja je nedavno ostala bez svojeg druţbenika Snowdropa i nada se znaku da je dobro prešao na drugu stranu i da će je dočekati kad ona dođe na red... Gospođica Trollope bila je sitna, krhka ţena očiju razrogačenih i ozbiljnih kao u porculanske lutke. Nesigurno se nasmiješila, a ostali su joj uzvratili umirujućim i ohrabrujućim osmijesima. Svi su i sami imali kućne ljubimce koje bi rado ponovno vidjeli na drugoj strani. -...i novog gospodina. - Je li ona to doista malo ironično izgovorila riječ »gospodin«? - Zapovjednika Joea Sandilandsa iz Londona. Neka nam sam kaţe zašto nam se pridruţio. Okrenula mu se uz sladak osmijeh. Taj dio nisu uvjeţbali. Zaključio je da mu nije oprostila. - Minerva i ja smo stari znanci - rekao je iskreno. -Susreli smo se u Londonu prije mnogo godina, kad je već bila zvijezda u svojem području. Odavno se divim njezinoj darovitosti. Došao sam istraţiti putove istine, iskrenosti i ljubavi. Otvaram srce i um svakome tko je prije nas otišao na onu stranu i spreman nam je nešto reći ili me utješiti. Svi su s razumijevanjem kimnuli osim Minerve Freemantle, čije su usne naizgled podrhtavale od potisnutih osjećaja. Pozvala ih je za stol. - Hoćemo li na svoja mjesta? Joe, neće ti teško pasti ako te zamolim da sjedneš između dvije dame? Neka ti gospođa Sharpe bude s lijeva, a gospođica Trollope s desna. Eto tako. Sad se svi uhvatite za ruke i spustite ih na stol tako da ih svi vidimo. Ugasila je električne svjetiljke, ali je ostavila da gore svijeće. Da nije napeto čekao kako će proći njegov trik, Joe bi počeo uţivati. Ozračje uopće nije bilo onakvo kakvo je očekivao. Sjedio je i drţao za ruke dvije lijepe djevojke za stolom od orahovine, okruţen ljubaznim licima. Osjećao se više kao da je na svečanoj večeri s prijateljima, a ne na seansi prema kojoj je bio krajnje sumnjičav. - Počet ćemo uobičajenom molitvom - rekla je gospođa Freemantle.

Svi osim Joea i gospođice Trollope znali su molitvu i počeli je zajedno izgovarati. - Boţe svemira, duše ljubavi, molimo te da budeš naklon našem sastanku i sve nazočne čuvaš od zla, očaja i dvojbe. Zavladala je tišina, ali ugodna - tišina publike koja zna da će se sad podići zavjesa i početi predstava koju veoma ţele vidjeti. Joe se zatekao da duboko razmišlja kao u onih nekoliko trenutaka privatne molitve prije početka mise. Ruke koje su drţale njegove nisu mu bile izvor nelagode pa čak ni uzbuđenja koje je očekivao nego utješan dodir koji gaje povezivao s ostalima u skupini. Suzio je oči i usredotočio se na plamen svijeće pred sobom. Nije bio siguran koliko je minuta prošlo prije nego što je Minerva Freemantle progovorila. - David? Je li to David? Gospođo Tilly, vaš sin je s nama! Gospodin i gospođa Tilly ozareno su je promatrali, ali nisu ništa rekli. Joe je osjetio trnce u rukama pa je diskretno pomaknuo laktove i ramena kako bi poboljšao krvotok. Iz usta gospođe Freemantle začuo se dubok glas koji je iznenadio neiskusnog Joea. Bio je to glas mladića punog ţivota, humora i uzbuđenja. - Mama! Tata! Našao sam ih! Obojicu! Bill i Henry su sa mnom i sad su na sigurnom. Zamislite, obojica su još bila u bunkeru na Sommei. Nisu znali kamo bi. Nisu htjeli napustiti poloţaj čak ni nakon prelaska na drugu stranu! Zahvaljuju se na onom posljednjem paketu koji ste poslali. Bili je uzeo plave čarape, a Henry zelene. Šalju vam pozdrave, a svi ćemo vas čekati kad dođete. Glas je utihnuo. Joe je bio siguran da u pozadini čuje čavrljanje i smijeh. Gospođa i gospodin Tilly sjedili su ukočeno dok su im se niz lice slijevale suze radosnice. »Boţe, kako je dobra!«, pomislio je Joe. »Stvarno je dobra! Baš me zanima tko će sljedeći doći! I kako li će uspjeti dovesti Snowdropa?« Opet je zavladao tajac i Joe je opet bio kao hipnotiziran plamenom svijeće. Iz transa ga je prenuo glas koji je govorio na usta Minerve Freemantle.

- Joe! Joe Sandilands, kućo stara! Vidim da su tu i dame pa ću paziti kako se izraţavam. Eto, stari moj, ti si tamo, a ja ovdje. Vjeruješ li mi sad? Glas je bio vojnički i odsječan. - Seb? Sebastian? - dahnuo je Joe. Osjetio je kako mu Alice Sharpe čvrsto stišće ruku kako bi mu olakšala. - Sebastian, naravno! Ti i ja imamo nedovršenih poslova. Bio bih pobijedio posljednju partiju da ona gra-nata nije raznijela i ploču i mene. Mislio sam pomaknuti lovca na KB3. Šah-mat u tri poteza. Čuvaj se, stari. I pazi na lijevi bok! Joe nije mogao progovoriti. Grlo mu se stisnulo, jezik paralizirao. To nije bilo pripremljeno. U mislima se vratio u ljeto 1915. godine, na granatu koja mu je odnijela najboljeg prijatelja, i njega ranila i prekinula partiju šaha koju je znao da ne moţe dobiti. Očajnički je pogledao Minervu. Pročitala mu je misli i tuţno odmahnula glavom. Nije više mogla dozvati Sebastiana. Svi oko stola upućivali su mu uzbuđene poglede, kao da mu čestitaju. Alice Sharpe mu je još jedanput stisnula ruku, a onda je olabavila pritisak. Joe se pitao misli li da je nepošteno što je on uspostavio kontakt već prvi put, a ona je toliko puta dolazila zbog majke. Razmišljao je i o Sebovom posljednje upozorenju: »Pazi na lijevi bok!« Na trenutakje pogledao ulijevo i susreo nasmiješene plave oči Alice Sharpe. »U redu je, Seb«, pomislio je. »Primio sam tvoju poruku.« Plameni svijeća su zatitrali kad je kroz sobu prohujao hladan zrak. Jedna je cjepanica pala i vatra u kaminu je zamrla. Velika ura iza gospođe Freemantle iznenada je prestala kucati. Negdje vani u hodniku mačka je prestrašeno zamijaukala pa umukla. Gospođa Freemantle se brzo počela moliti. Joe je čuo samo neke riječi: - ...čuvaj nas od zla... neka nam se ne pribliţi ništa zlo... U skupini se osjetila napetost. Ljudi su premiještali noge, nakašljavali se, ali se nisu prestali drţati za ruke. Zvuk su čuli istodobno. Tap, tap. Tap, tap. Zvuk štapa u hodniku. Zastao je pa opet lupnuo. Kao da

nešto traţi. Kao da traţi put. Uz njega su se čuli i tihi koraci. Postajali su sve glasniji i samopouzdaniji. Zastali su iza malih vrata iza Minerve. Vlastitim glasom iz kojeg nije sasvim uspjela otkloniti strah, rekla je: - Prijatelji, ovo je vrlo neobično. Ne smijemo se bojati. Ostanimo čvrsti. Posjetio nas je vrlo snaţan duh, tako snaţan da ima moć materijalizirati se pred našim očima. Ţeli nam se prikazati. Inzistira. Ali, pazite! Snagu mu daju negativni osjećaji - ljutnja, mrţnja i ţelja za osvetom! Iz grla gospođice Trollope čuo se tihi jecaj. Čvrsto je stisnula Joeovu ruku. - Taj duh traţi nekoga tko je blizu. Nekoga od nas. Vrata su se odškrinula. - Nekoga čiji su inicijali... - Namrštila se, kao da se usredotočila na unutarnji glas. - Inicijali su... I. N. Ima li ovdje itko tko se zove na I. N.? Aliceina je ruka postala ledena i nesvjesno se cijelim tijelom privijala Joeu. Nitko se nije oglasio. - Nema nikoga s tim inicijalima? - upitala je Minerva. U glasu joj se osjetilo olakšanje. - Ne bi li priznao da si pogriješio, duše, i ostavio nas na miru? Ta koju traţiš nije tu. - Laţeš! Tu je! Glas se zaorio s vrata, a onda se pred njima prikazala grozota. Lik je bio odjeven u tamnu odjeću pa su mu se vidjele jedino bijele ruke i bijelo lice. Bilo je to tako strašno lice da je gospođica Trollope zagrgljala, ispustila Joeovu ruku i skliznula pod stol. Bijelo je lice blistalo poput tek umrloga. Krv se cijedila niz čelo do brade pa na prsa. Ondje gdje su trebale biti oči, bile su samo duplje. Prikaza je pomicala glavu lijevo-desno kao da promatra nazočne. Prijeteći je podigla štap. - Tu je! Isobel, tu si! Isobel Newton! Mogla si me spasiti! Zašto si me ostavila da umrem? Alice Conyers-Sharpe napola je kriknula a napola uzdahnula te je skočila na noge i potrčala prema vratima i na stubište. Ostavljajući rastrojenu publiku, Joe je potrčao za njom. Vidio je njezino uţasnuto lice kad je vidjela da je slijedi, a onda je izgubila ravnoteţu i uz vrisak pala na uskom stubištu.

16. poglavlje Pridigla se i uz vrisak izletjela na ulicu. Potrčala je kroz svjetinu, vješto se provlačeći između parova i ne osvrćući se. Na Joeovo iznenađenje, prošla je pokraj Ridgea, pokraj crkve Christ Church i dalje prema jugu, pokraj šumovitih breţuljaka među kojima je bila rezidencija sir Georgea, ali na kraju je skrenula i potrčala niz usku uličicu između straţnjih strana dvaju redova kuća. Joe ju je slijedio i vidio kako na kraju nestaje kroz mali ulaz s lukom. Pošao je za njom i našao se u ograđenom dvorištu. Dok su mu se oči navikavale na polumrak, primijetio je uske stube koje vode na višu razinu s koje su se spuštali procvali puzavci i ruţe. Oprezno se počeo penjati. Tišinu je prekinuo glasan »klik«. Netko iznad njega otkočio je pištolj. - Ni koraka bliţe! Tko ste da ste, ostanite gdje ste ili ću pucati! Govorila je bez daha i glas joj je podrhtavao od straha. Stajala je naslonjena na zid. Joe je vidio kako se svjetlost odbila o cijev revolvera. Ponovila je: - Ni koraka bliţe! - To baš nije srdačno, Alice! Ja sam - Joe Sandilands. Ne ţelim vam nikakvo zlo. Stanka. - Joe? Oh, Joe! Hvala Bogu! Jeste li sami? -A onda: - Onaj vas stvor nije slijedio? - Samo sam ja tu, Alice. Dopustite mi da dođem gore. Sjednimo. Popušimo cigaretu. Uţivajmo zajedno u trenutku mira. Mira! Toga je u Simli malo, koliko vidim. Dok je govorio, penjao se stubu po stubu dok se na kraju nije pridruţio Alie na maloj terasi koja je mirisala po jasminu. Alice se jedva razaznavala pod mjesečinom, ali revolver se dobro vidio.

- Poštedite me! - rekao je. - Nisam naoruţan! To jest, gotovo sam nenaoruţan. Nisam bio siguran kako će večer proći pa sam za svaki slučaj napunio pljosku guvernerovim odličnim courvoisierom! Imali ste napornu večer? Biste li mi se pridruţili? Alice se uz jecaj bacila Joeu u naručje i drţala se za njega. On se blago odmaknuo i poveo je da sjednu na niski zid. Zagrlio ju je oko ramena i pričekao da se ona koliko-toliko pribere. - Prije nego što išta učinimo ili kaţemo - rekla je -molim vas, recite mi tko je, ili što, ono bilo? Je li bio stvaran? Je li postojao? Jeste li ga i vi vidjeli? Jesu li ga svi vidjeli? Jeste li ga vi vidjeli, Joe? Joe je oklijevao. Moţda će istina najbolje posluţiti. -Da, bio je stvaran - rekao je. - Nije bio plod vaše mašte. Nije bio prikaza. Ali, bio je netko koga poznajete. Pada li vam tko na pamet? Alice ga je gledala razrogačenim očima kao da ništa ne razumije. - Nemam pojma o čemu govorite. Nikad nisam srela takvog... stvora. Osim toga, čuli ste ga - svi smo ga čuli. Traţio je nekoga s inicijalima... kako ono? I. M.? Da, I. M., neka Isobel. - Zadrhtala je. - Nikad više neću otići na seansu! Bilo je grozno, zastrašujuće. Morala sam pobjeći. A ona nesretnica, gospođica Trollope! Jeste li je vidjeli? Onesvijestila se! Doista mislim da je gospoda Freemantle pretjerala. Moţda je vrijeme da ode iz Simle. Sigurna sam da kad potkraljica čuje što se večeras dogodilo neće biti druge. Ne slaţete li se, Joe? Alice se očigledno pribrala. Samo su joj još malo podrhtavali glas i ruka. Joe ju je čvrsto drţao oko ramena i okrenuo joj lice prema sebi. - Isobel - rekao je blago. - Isobel Newton. Ne vrijedi. Ne moţete me zavarati. A prije nego što pomislite da me ustrijelite kako biste se riješili svjedoka, mogu vam reći da zna Carter i, dakako, čovjek kojeg ste večeras ponovno sreli na seansi... Najoeovo iznenađenje, prestala je šmrcati. Uspravila se, uputila mu širok osmijeh i slegnula ramenima. -Pa, vrijedilo je još jedanput pokušati! - Pogledala ga je ravno u oči. - Trebali ste još malo pričekati, Joe. Namjeravala sam vam ponuditi nagradu ako zaboravite cijelu priču. Ali, recite - tko je to bio, ta prikaza? Jedini čovjek kojeg sam poznavala koji joj je bio sličan odavno je mrtav.

- Dajem vam riječ da nije. A nije još ni s one strane. Zove se Simpson. Kapetan Colin Simpson i, pravim čudom, ţiv je kao vi i ja. Bio je to trik. Namještaljka. Smjestio sam vam. - Simpson? - rekla je Alice polako. - Simpson! - Da. Član ekskluzivne skupine. Vrlo ekskluzivne. Onih koji su preţivjeli nesreću kod Beaunea. Je li vam sad jasno? - Boţe, da! - rekla je Alice. - Čovjek iz odjeljka vlaka! I još je ţiv? Kako je to moguće? I stoje radio ovdje? - Informacije u zamjenu za informacije - rekao je Joe. - Ali, u međuvremenu... - Pripalio je dvije cigarete i pruţio joj jednu. Otvorio je pljosku i dodao joj je. – Ako je ikad ţeni trebalo malo vode ţivota, mislim da ste to vi. Izvolite. I zašto ne počnete od početka? - Od početka? - rekla je Isobel ogorčeno. - Početak je bio davno i daleko odavde. - Nema veze - rekao je Joe. - Večer je tek počela. - Mogli bismo početi u osiromašenom ţupnom dvoru u Surreyju ako ţelite - rekla je Isobel. - S hladnim i ambicioznim ocem i majkom koja je umrla kad mije bilo jedanaest godina. Ili moţemo početi u sumornoj školi za djevojke. Ili hoćete na jugu Francuske, kad je našoj junakinji bilo sedamnaest? Sve je to ista osoba. Sve sam to ja. Bilo je to dugo putovanje koje je završilo - moţda »završilo« nije prava riječ - ovdje u tajnom vrtu u Simli. - Dragi Boţe - rekao je Joe, zapanjeno se osvrćući. -Vrt? Tajni vrt? Čiji? Gdje? - Stara Simla je puna vrtova, velikih i malih. Kuća kojoj je ovaj vrt pripadao više ne postoji, ali vrt je ostao. Pripada obitelji Rheze Khana. Oni su vrlo imućna obitelj - gotovo bi se moglo reći pleme - i imaju mnogo zemlje blizu nepalske granice, ali su oduvijek imali kuću tu u Simli. Vrt su njegovali u znak pijeteta prema precima. Katkad dođem ovamo. Mirno je i daleko od svih. Ako ţelim nekoga vidjeti nasamo, na raspolaganju mije. I evo nas - nasamo. Uzela je pljosku koju joj je Joe ponudio i otpila gut-lja. Nakašljala se, ali je ipak potegnula još jedan gutljaj.

- Početak? Kći poštenih ali siromašnih roditelja... Neću vas zavaravati, Joe. Nisu bili baš tako siromašni. A kad se sjetim svoga oca, nije bio baš ni tako pošten, ali dobro se snašao. Joe je brzo mislio. - Newton? - rekao je i sjetio se mrkog, utjecajnog biskupa Anglikanske crkve. - Ne valjda... Da ne govorimo moţda o »Newtonu od osvete«? I to vam je otac? - Da - rekla je - taj biskup Newton. Kuga za grešni-ke. Kad sam ga posljednji put vidjela, bio je tek rektor. Sloţit ćete se daje s nekim takvim bilo teško ţivjeti. Ali, brzam, a rekla sam da ću početi od početka. Moje je djetinjstvo bilo grozno, a još se pogoršalo nakon što mi je umrla majka. Jedva sam čekala da pobjegnem! Ali, posrećilo mi se. Otac je imao staru prijateljicu, vrlo bogatu, vrlo sklonu crkvi i očevim stajalištima. Danas srušeni oltari, sutra posrnule ţene. Znate taj tip. Svaku je zimu provodila u juţnoj Francuskoj, a imala je neku dosadnu, bijednu druţbenicu. Zvala se, dakako, Mildred... tipično. Mildred je dobila ospice i - gle uţasa! Tragedija! Kriza! Gospođa Hyde-Jellicoe nije imala s kim otputovati u Niču pa su nakon mnogih razgovora i čak molitvi, ako to moţete povjerovati, odlučili da ja preuzmem tu ulogu. I tako sam, nakon što sam se naslušala uputa o tome kako se moram ponašati, na očevo veliko olakšanje krenula da nosim pletivo bogate gospođe. - I pristali ste? - upitao je Joe. - I te kako! Završila sam u potkrovlju velikog hotela u Nici, samo tri kata od apartmana gospođe Hyde-Jellicoe s pogledom na more. U ono doba nije bilo telefona, ali je postojala cijev kroz koju bi me zvala ako bi poţeljela čašu vode usred noći. Čula bih zviţduk i otrčala u školskom kućnom ogrtaču da vidim što je. Nije to bio osobit ţivot za mladu djevojku, ali sve je bilo bolje od gotičkog ugođaja St. Simeona-under-Wychcroft u Surreyju. - Da - rekao je Joe zamišljeno - to vam vjerujem. I tako ste se našli na zimskom suncu? - Da - rekla je Isobel - sve je bilo bolje od kuće, a osobito to stoje moja poslodavka bila basnoslovno boga-ta, i te su nas zime posjetili svi njezini rođaci - nećaci, nećakinje, bratići, sestrične, i svi su se ubijali da joj

namotaju vunu, nose suncobran, otprate je u šetnju na Promenade des Anglais, a svima je na umu bilo isto. - Da naslijede njezin novac? - Upravo tako! U toj gomili lovaca na nasljedstvo jedan se razlikovao od ostalih. Bio joj je nećak, ili pranećak. On je bio u redu. Nikad prije nisam srela nekoga takvog. Bio je pomorski časnik. Vjerovao je (a i mene tome naučio) da uţitak moţe sam sebi biti cilj. Teško je povjerovati, ali meni takvo što nikad nije palo na um! Bio je stacioniran na Malti. Ako imate prijevoz kad god poţelite, Malta nije tako daleko od Nice. Shvatila sam da ima prednost pred ostalim igračima. Imao je prednost i nada mnom. - Nemojte mi reći - rekao je Joe - pogodit ću. Bio je slatkorječivi zavodnik? Imam li pravo? - Ah, Joe! Nije ni čudno da ste tako uspješni u policiji! Vama ništa ne promiče! I imate pravo - bila sam gotova. A prije nego što me počnete saţalijevati, odmah ću vam reći - ni u čemu nisam tako uţivala! Bio je vrlo zabavan. Imao je veliko, raspojasano društvo. Poznavao je Aţurnu obalu uzduţ i poprijeko. Posao mu nije bio zahtjevan - ne bi me nimalo čudilo da bi u ono doba zapovjednik čovjeku koji bi rekao da ima bogatu rođakinju koju obrađuje dao dopust! Takva je bila mornarica prije rata. I tako je to išlo, ali Nemeza je vrebala! - Nemeza u obličju gospode Hyde-Jellicoe? - Da - rekla je Isobel smijući se. - Jedne noći ona vraţja cijev nije radila ili sam ja zaboravila u nju vratiti zviţdaljku - ostalo moţete zamisliti. Vrata se otvore i u dovratku stoji moja poslodavka u kućnom ogrtaču, njegova prateta, zapanjena i zgroţena što nas je zatekla na djelu. I tako je u trenu sve bilo izgubljeno. On je izgubio sve izglede da bude njezin nasljednik, ja sam ostala bez posla. Napravila sam prvi korak u propast. Moja je poslodavka rekla da će odmah pisati mome ocu i reći mu da mu je kći drolja (da mije bilo vidjeti to pismo!). Ali, nije mi padalo na pamet da sjedim i čekam njegov odgovor. Moram priznati da se Edwin - zvao se Edwin - ponio prilično pristojno. Imala sam svoju odjeću i tridesetak funti, ništa drugo. On mi je dao dvadeset pet - više nije ni on imao. »Da ti se nađe«, rekao je.

- Ali, to nije dostajalo. Pedeset pet funti ni u ono doba nije trajalo na Rivijeri. Nisam imala mogućnost zaraditi, a kad mije ostalo samo još nekoliko franaka, odlučila sam učiniti ono što sam vidjela da rade drugi. Ne, ne to što ste pomislili! Barem ne još... Počela sam pjevati. Bilo je mnogo ljudi s raznih strana svijeta koji su pjevali na ulici. Nemam osobit glas - uostalom, čuli ste me - ali sam bila vrlo lijepa i svjeţa i privlačila sam stariju gospodu. Pjevanjem nekoliko sati pred kavanom zarađivala sam dovoljno za ţivot. Jedne sam večeri naišla na veselo društvo koje je nastupalo pred kavanom u starom dijelu grada. Bili su stranci. Slušala sam ih i prepoznala da govore ruski. A znala sam nekoliko ruskih pjesama... - Ona priča o vašem učitelju pjevanja? - prekinuo ju je Joe. - Znači, to je bilo točno? - Naravno! Odgojena sam da govorim istinu i to gotovo uvijek činim. I tako, pomislila sam, pokazat ću ja vama. Privući ću vam pozornost! Rusi su vrlo romantični, znate, pa sam zapjevala najganutljiviju pjesmu koju sam znala. I upalilo je! Plakali su! I pridruţili mi se! Dali su mi sve što su imali - što, doduše, nije bilo mnogo – bili su jednako siromašni kao i ja. Ali, prihvatili su me, mazili me, hranili. I više od toga... Zašutjela je, a Joe je znao daje tisućama kilometara daleko, u prošlosti. - Jedan od njih bio je pjevač. Pravi pjevač. Fjodor Korsovski. On me te večeri poveo sa sobom kući i slje-deće smo godine bili nerazdvojni. Voljela sam ga. On je rekao da voli mene. - Sto vas je razdvojilo? - upitao je Joe. Njegovo zadovoljstvo što je pogodio da je između Alice Conyers i Rusa postojala veza palo je u drugi plan - odveć gaje zanimala njezina priča. Alice je dugo šutjela. - Atlantski ocean - rekla je na kraju. - Je li vam to dovoljno veliko ili da spomenem i ţenu u New Yorku za koju nisam znala? Ili Veliki rat, zbog kojeg godinama nije dolazio u Europu? Je li to dovoljno? - Glas joj je postao oštar. - Zadrţao je program na kojem ste napisali onu poruku... - Da. To me iznenadilo... Ne smeta vam da ga zadrţim? Mnogo mi znači. - Ne - rekao je Joe. - U redu je. Ako mi bude trebao, reći ću vam.

-1 tako sam ponovno bila sama. Fjodoru su ponudili sjajan angaţman u New Yorku. Nije me mogao povesti sa sobom pa mi je dao sve što je imao, a ja sam se pripremila da ga čekam. Nije se vratio. Bila sam, dakako, povrijeđena, ali i ljuta. Ali, znala sam točno što moram učiniti. Među prijateljima s kojima me upoznao Edwin bio je kapetan Kraljevske mornarice. Gotovo karikatura od čovjeka - crveno lice, ţenskar, vjerojatno najnemoralniji čovjek kojeg sam ikad srela, ali srdačan i prilično privlačan. Budući da sam, takorekuć, bila slobodna, rado me prihvatio i u pravom edvardijanskom stilu smjestio u mali stan s pogledom na more u St. Raphaelu. - Stan se pretvorio u sastajalište mornaričkih časnika. Ni na trenutak nisam mislila da mi je Bertie vjeran. Koliko se sjećam, ni ja njemu nisam bila osobito vjerna. Dobro sam se zabavljala. Ali, kako kaţu, svemu dođe kraj. Bila je 1914. godina i odjednom je obala bila prepuna francuskih vojnika i časnika. Neki su bili vrlo privlačni - Zouavi, Španjolci, čak i skupina iz Legije stranaca. Svi su imali novca na razbacivanje i svi su cijenili dobrodošlicu. Ali, nitko toliko kao pukovnik Chasteley-Riancourt iz konjice, vrlo grandiozan. Pravi primjer perfidnog aristokrata. On me preselio iz stana u kuću u brdima iznad Monaca. Zastala je. - Da vas vidim, Joe. Sto vidim? Ledeno neodobravanje? - Ništa slično - rekao je Joe. - Ako išta vidite, onda je to fasciniranost. Molim vas, nastavite. - No, kako rekoh, ţivjela sam u Monacu. A ako je Chas imao ijedan nedostatak.... Ma što to govorim? Chas je imao mnogo mana, a jedna je od njih bila nesposobnost da odvoji pogled od rulete, što je bilo doista grozno. Morala sam sjediti i gledati kako baca tisuće, milijune franaka. Franaka koji bi bili mnogo korisniji u mojim mirisnim ručicama! Jeste li ikad sreli kockara-ovisnika? -Jesam - rekao je Joe. - U Francuskoj. Oni su zasebna vrsta. - Chas je i te kako pripadao toj vrsti. Bio je tipičan za staru Francusku - u nekim stvarima vrlo konvencionalan, a što u tom uzvišenom svijetu radiš kad ti nedostaje nekoliko franaka - skineš sliku sa zida i prodaš je. Fragonarda, Lancreta, moţda i Chardina. Ali, tad je bio u stanu u Monacu i nije imao što prodati. Što sad?

Joe je vjerovao da zna, ali je rekao: - Nastavite, stoje učinio? Glas joj je na trenutak zadrhtao. - Pa, bio je praktičan čovjek, taj Chas. Moţda ne romantičan, ali zato vrlo praktičan. Prodao je ono za stoje mogao dobiti najvišu cijenu. Prodao je mene. Cesto sam se pitala koliko je dobio. Kupio me Belgijanac, Aristide Meziere, proizvođač oruţja, bogat k'o grijeh. Njegova je zamisao bila da me izveze u Pariz, gdje je nedavno kupio kuću na Place Vendomeu. Ja sam trebala biti egzotični ukras. Dragi Boţe! Daje to potrajalo, moţda bih danas bila barunica Meziere. - Koliko vam je bilo godina, Isobel? - upitao je Joe tiho. - To je bilo 1915., znači da mije bilo osamnaest ili devetnaest. - Ali, niste stigli do Place Vendomea? - Ne, nisam. Uplela se sudbina. U ono se doba sudbina stalno upletala. Moţda se i sad upleće. Zadrhtala je, a onda ga procjenjivački pogledala pa mu se još više primaknula i gurnula ruku pod njegovu jaknu da je zagrije. Znao je da na sebi ima samo tanku svilenu haljinu i da se nakon trčanja vjerojatno brzo hladi. Uţivao je u njezinom dodiru i na trenutak - moţda i dulje - probudila su mu se sva osjetila. Svukao je jaknu i ogrnuo je te je ponovno zagrlio oko ramena, na taj joj način pritišćući ruke uz tijelo. Nije zaboravio da je ona izvrstan strijelac i da u desnoj ruci i dalje drţi revolver. - Odjedanput na Aţurnoj obali više nije bilo muškaraca. Nije bilo veselja. Sve se zatvorilo. Odlučila sam za igrati vlastitu igru. Prodala sam ono malo nakita što sam imala i sa sluškinjom otputovala u Pariz. Kupila sam vjenčani prsten i postala udovica. Odlučila sam da ću sad ja birati umjesto da budem birana. Uredila sam mali stan u Avenue de l'Opera i birala ljubavnike. Bilo je mnogo vojnika koji su dolazili na dopust. Tad sam već odlično govorila francuski, kao da sam ondje rođena, i to aristokratski francuski. Bila sam luksuzna dama. - A zašto ste se onda našli u Plavom vlaku i putovali natrag na jug godinu nakon svršetka rata?

- Pa, ako bolje razmislite, to je očigledno. Moji su ljubavnici ili poginuli ili se vratili obiteljima. Svijet se promijenio. Bilo je mnogo pravih udovica na trţištu za malo ljubavi i zaštite (obične amaterke!), pa je konkurencija bila velika. Opet sam ostala bez novca. Ostala mi je samo lijepa odjeća. Nisam čak imala novca ni za sluškinju. Dobila sam pismo od starog prijatelja koji se u Nici oporavljao od rana. Pozvao me da mu se pridruţim. Čak mi je poslao i kartu prvog razreda. - I tad ste upoznali Alice Conyers? - Bile smo u istom odjeljku. Snaţno je djelovala na mene. Bila je tako vesela, tako naivna i sve je još bilo pred njom. Nije bila mnogo mlađa od mene, ali između nas je bio čitav ţivot iskustva. Ona je započinjala novi ţivot, čekali su je bogatstvo i budući muţ. A meni se činilo da je moj ţivot završio, bila sam umorna, bez iluzija, iskorištena. Toliko sam toga znala, a tako sam malo postigla. Zavidjela sam joj. - Toliko da ste ukrali njezin ţivot? - Pa, nije bilo namjerno. Nije bilo unaprijed smišljeno. Vjerujem daje to bila sudbina. Impuls. Nemate poj-ma kako je to - ili moţda imate - kad shvatite da ste jedini preţivjeli takvu grozotu. Vidite, sudbina me odvela u zahod netom prije nesreće. To mi je spasilo ţivot. Bila sam u malom prostoru tapeciranih zidova. Dakako, malo me bacalo na sve strane, ali tu sam bila mnogo zaštićenija nego ostali. Dotaknula je lice. - Ogledalo se razbilo i rasjeklo mi lice, napuklo mi je nekoliko rebara i iščašila sam ručni zglob, ali nisam bila onoliko ozlijeđena koliko sam se pretvarala. Kad sam se oslobodila, stajala sam i gledala oko sebe. Nitko osim mene nije bio ţiv. Neko je dijete neko vrijeme vrištalo, ali onda je i ono utihnulo. Trebala sam biti rastrojena i izgubljena, ali nisam. Naborala je čelo u naporu da što točnije opiše što je osjećala. - Bila sam oduševljena, osjećala sam se moćno, izabrano. Jedino sam ja preţivjela i mogla sam činiti što sam htjela. Obilazila sam mjesto nesreće i gledala svoje suputnike Alice Conyers, lijepa mala Alice, bila je mrtva. Prije samo nekoliko minuta imala je sve, a sad je bila kao slomljena lutka. Kako potraćen ţivot! Ali, Joe, nisam ukrala njezin ţivot. Dan mi je na dar. Našla sam ga poderanog i razbijenog u provaliji. Navukla sam ga i pristajao mije. Znate što je

rekao Napoleon? Rekao je: »Nisam ja uzurpirao prijestolje. Našao sam francusku krunu u blatu i podigao je mačem.« Tako je bilo i sa mnom. Nastala je duga stanka. Joe je imao dojam da se pita bi li nastavila. Napokon je progovorila tvrdim glasom. -Morate shvatiti da Alice Conyers nije bila ništa! Brbljavica bez mozga. Bez imalo inteligencije ili iskustva. Imala je neki svoj mišji šarm, ali nije ništa više bila kadra upravljati ICTC-om nego neki... španijel! Ne bi se uspjela odrţati. Udala bi se za Reggieja i bila mu posve podređena. On bi samo muzao tvrtku i sve skupa bi završilo katastrofalno. - Zašto mi sve to govorite, Isobel? - Molim vas, zovite me Alice - navikla sam se na to. - Onda dobro, Alice. Ne poznajem vas tako dobro... - To bismo mogli promijeniti, Joe. - Ponuda u njezinom glasu bila je posve jasna. - Ne poznajem vas tako dobro, Alice, ali znam ovo -nikad ništa ne biste rekli ni učinili tek tako pa se sad pitam zašto mi to govorite. Nisam mnogo zaostao za vama, ali dotle ipak još nisam stigao. Okrenula se prema njemu i iskreno se nasmiješila. -Zato što i vi i ja znamo da s ovim informacijama ne moţete ništa. Kad biste i našli nekoga tko bi vas saslušao, ja bih jednostavno sve zanijekala. Ali, to već znate, nije li tako? - O, da. Mnogi bi se zauzeli za vas. Mnogima ţivot ovisi o uspješnosti ICTC-a. Kako bi reagirali kad bih vam pokušao staviti lisičine i odvesti vas u zatvor? Osim toga, za što bih vas optuţio? Bi li mi itko bio zahvalan što bih omogućio da vaš muţ Reggie preuzme uzde? Ne bih rekao! Mnogi vam se u Simli dive. Protiv vas moţe svjedočiti jedino poluslijep i teško ranjen čovjek koji vas je nakratko upoznao prije tri godine. A čak ni on nije siguran. Ne bih ga pozvao za svjedoka. Vaši prijatelji na visokim poloţajima bi vas zaštitili. Imate pravo, to oboje znamo i upravo vas zato ponovno pitam - Alice, zašto mi se povjeravate?

Još mu se primaknula i uzdahnula. - Zato što ste time što se otkrili moj identitet dospjeli u veliku opasnost da vas ubiju, Joe Sandilands. Moram vas upozoriti. A morate znati cijelu priču da biste shvatili zašto. Malo se pomaknula ispod jakne, oslobodila desnu ruku i oprezno mu stavila revolver u ruku. - Evo, uzmite ovo. Vama će trebati više nego meni. Vi znate tko sam... ali, niste jedini. Ponovno se stresla i pogledala ga očima koje su se na mjesečini doimale srebrnima. Htjela je da shvati vaţnost onoga što mu govori. -Još netko u Simli zna. Netko u Simli je oduvijek znao! I sad će vas pokušati ubiti zbog istog razloga zbog kojeg su ubili Lionela Conyersa i Fjodora Korsovskog. 17. poglavlje Hladan je vjetar protresao jasmine u vrtu. Alice je otresla jaknu s jednog ramena i ogrnula i njega tako da su sjedili oboje ogrnuti i uzajamno se grijali. Ovila mu je ruku oko struka. Osjetio je kako je palac zataknuta pod njegov pojas. Snaţno je osjećao kako se privija uz njega i kako se njezino oblo tijelo pritišće uz njegovo. Osjetio je i njezin topli dah kad mu je njeţno šapnula: - Sve vam to govorim jer mi je potrebna pomoć, a mislim daje potrebna i vama. Moţda bismo se mogli nagoditi. Ispričat ću vam... Kad sam bila u Indiji pribliţno godinu dana, došla sam u Simlu. ICTC se počeo preobraţavati. Svi su to znali. I primila sam pismo. Vrlo neobično pismo! Pisalo je: »Draga Isobel«. Samo to. Doslovce samo to! Netko mije ţelio dati na znanje da zna tko sam zapravo. - Zacijelo ste se jako uplašili? - Naravno. Tako je bilo i smišljeno. Dva sam tjedna čekala, a onda je došao nastavak. Pisalo je - a sjećam se pisma od riječi do riječi: »Draga Isobel, igraš opasnu igru i trebat će ti zaštita. To ti mogu osigurati.

Zaštita će biti potpuna, ali ne i besplatna. Traţim četiri tisuće rupija godišnje. Objasnit ću ti kako ćeš plaćati.« I to je bilo sve. - Četiri tisuće rupija godišnje! - uzvikno je Joe zgranuto. - Toliko zaradi viši činovnik! - Da, to je mnogo novca, ali je bilo dobro izračunato. Jer, toliko sam mogla prikupiti i prikazati u knjigama kao gubitak. Da su traţili više, to bi već bio problem. Ali, osoba koja mi je pisala nije bila glupa - nije htjela ubiti gusku koja nese zlatna jaja. Htjela je da dobro plaćam, ali ne pretjerano. - I, kako ste plaćali? Tome se sigurno moţe ući u trag. - Ne. Bilo je to vrlo domišljato. Bez ikakvih tragova. Jednostavno i smišljeno tako da ne izazove ni najmanju sumnju. U ured bi stigla poruka. Dobila bih upute da odem draguljaru Robertsonu. Znate ga? - Da - kimnuo je Joe. - Vidio sam trgovinu i upoznao vlasnika. Hoćete reći daje on kriminalac? Pitao sam se o tome. - Zaključite sami kad vam objasnim kako se to odvijalo.* On je savršen paravan. Rečeno mije da ponesem novac ili mjenicu u vrijednosti četiri tisuće rupija, ali da uzmem nakita za polovicu tog iznosa. To je sve. Dvaput godišnje - u travnju i listopadu - odem u draguljarnicu i obavimo transakciju. Ako u trgovini ima drugih mušterija, a katkad bude i mojih prijatelja, sve što vide jest da me Robertson savjetuje o nekom komadu nakita i da za njega plaćam čekoml Sve zakonito. Katad bih dobila burmski rubin, lijep opal ili velik safir. Samo to znam. Sto Robertson radi s drugom polovicom novca, nemam pojma. - Mislite li da bi on mogao biti ucjenjivač? - Ne. Moj je dojam daje on samo sredstvo. Mislim da nema pojma što se zapravo zbiva. - A što činite s draguljima? Vašom polovicom? Nestašno se nasmiješila. - Zadrţim ih. Sve. Na sigurnom mjestu. Ovih godina u Simli ţivjela sam vrlo opasno, stalno strepeći da će me razotkriti. Stresa sam se oslobađala radom. Tako sam manje mislila na opasnost.

Vjerojatno me to potaknulo da se još više trudim u tvrtki, da bude što uspješnija što brţe. Jer nikad nisam znala kada će svemu doći kraj. - Shvaćam - rekao je Joe ni ne pokušavajući prikriti divljenje u glasu. - Znači, imate mali fond za bijeg? - Veliki fond za bijeg. I svakog je dana sve veći. Dragulje je lako prenijeti preko granice, a mogu ih prodati bilo gdje. Oni su u ovom području međunarodna valuta. Mnogo su pouzdaniji i prihvatljiviji od papirnatog novca. Ali, jednog sam dana primila pismo od Lionela Conyersa. Moga »brata«! Znala sam prilično o njemu iz Aliceinih dnevnika. Znala sam da je sedam godina stariji od nje, da ga ne voli, da ga se čak moţda malo boji. Činilo se da se jedva i poznaju - godinama se nisu vidjeli. Razbijala sam glavu. Da riskiram s nepoznatim Lionelom? Bih li ga uspjela zavarati? Igrati se igre »sjećaš li se«? Na kraju sam se odlučila pripremiti za brz i diskretan nestanak, dakako ne praznih ruku, ali sam to ostavila za posljednji trenutak, smatrajući daje sve moguće. I imala sam pravo. U Indiji se sve moţe dogoditi i nešto se doista dogodilo! Jadni Lionel! Odveli su me da identificiram truplo. Nije lijepo izgledao. Ustrijeljen je u glavu. Ali, Joe, moram priznati da mi je toliko laknulo da sam ga bez teškoća sestrinski poljubila u čelo. Na trenutak je šutjela kao da izaziva Joea da nešto kaţe, a onda je nastavila. - Kaţu mi da je taj prizor veoma ganuo nazočne. Mnogi su zaplakali, i ja među njima. Čudi li vas što sam se osjećala nepobjedivom? Opet se, vidite, uplela sudbina! Ali, bila sam vrlo zbunjena. Sudbina je taj put imala pomagača. Nisam mogla dokučiti tko ili zašto... premda sam sumnjala. A onda, dan nakon Lionelovog sprovoda, došlo je pismo. »Draga Isobel, opasnost je uklonjena. U znak zahvalnosti na dodatnoj zaštiti, plati još tri tisuće rupija.« -Jednokratno? Kimnula je. - Velik iznos, ali bilo je izvedivo. - A Korsovski? Jesu li vam se ucjenjivači javili u vezi s njegovom smrću? - Ne. Još nisu. Doznala sam da će doći prošlog studenog, kad je već sve bilo ugovoreno i bila sam vrlo uznemirena, kako biste mogli i očekivati. On bi me, dakako, prepoznao na prvi pogled. Ali, znala sam da me Fjo-dor ne bi odao ako bi bio unaprijed upozoren. Ili čak i bez toga. Da sam ga samo pogledala ili mu

namignula preko glava ostalih, bilo bi to dovoljno. Imao je nestašan smisao za humor i uţivao bi u tome. Doista sam ga voljela; Joe. Nekoć... - Na trenutak je zašutjela, ali onda je otresla uspomene i glas joj je postao čvršći. - Moji prokleti zaštitnici! Drţe me tu kao kravu muzaru! Osjećam se kao u klopki,Joe! Stalno me promatraju. Da mije samo znati tko je to? w - Pa, to mora biti netko tko poznaje Isobel Newton, a ne Alice Conyers, ako bolje razmislite - rekao je Joe. -Svatko tko je poznavao Alice znao bi da bi vas njezin brat raskrinkao, ali ne bi znao daje Korsovski opasan osim ako je poznavao Isobel u prošlosti. Iz razmjerno nedavne prošlosti. Mora to biti netko tko vas je poznavao kad ste ţivjeli u Francuskoj. Netko od bivših ljubavnika? Je li se ijedan pojavio u Simli? - Ma, oni su desetkovani. Ne, nijedan. Svaki dan pogledam popis putnika koji stiţu. Znate da svi koji ovamo dolaze moraju navesti ime i razlog dolaska. Do podataka je lako doći. - Netko iz škole? - Nisam nikoga prepoznala. Osim toga, Joe, ne zaboravite - tko god me je poznavao u školi, pamtio bi šesnaestogodišnjakinju kakva sam bila prije odlaska u Francusku. Sad sam druga osoba i drukčije i izgledam. - Onda netko to vam je bio blizak prije nesreće, prije nego što ste preuzeli ulogu Alice i tako je dobro igrali? - Mislite, Marie-Jeanne? Da, razmišljala sam o tome. Odvrtila sam u glavi svaku riječ koju smo progovo-rile i uvjerena sam da to nije ona. Govorila sam isključivo engleski... Činilo se da znam tko sam. Bila sam uvjerljiva. Kad bi me ostavili samu da se odmorim, uzela bih svoje... Aliceine dnevnike i učila ih napamet. - Isobel je zakolutala očima. - Dragi Boţe! To nije uzelo mnogo vremena. Moj bi ţivot ispunio deset svezaka. A bio je tu i koţni fascikl... - S podacima o tvrtki? - Da, taj. To mije bilo mnogo zanimljivije. Još sam tada počela shvaćati što se događa s tvrtkom. Znala sam da ću nekima dati otkaz još prije nego što sam otplovila iz Marseillesa!

-1 tako, što se tiče Marie-Jeanne, niste nigdje pogriješili? - Ne. Bilo bi lako okriviti nesreću za eventualne pogreške, ali pokazalo se da nije bilo potrebno. - Ipak, primijetila je nešto neobično. Isobel gaje pogledala iznenađeno i uznemireno. -Vaše svileno zeleno donje rublje. Učinilo joj se vrlo neobičnim da inače neugledno odjevena mlada Engleskinja nosi takvo rublje. Ona je to protumačila kao djevojački bunt. Mislila je da ste to na brzinu kupili u Parizu. Da se narugate svojoj druţbenici. Rekla je da ste joj se zbog toga veoma svidjeli. Isobel se nasmiješila i kimnula. - Da, slično je Marie-Jeanne da to tako protumači. Vrlo je širokogrudna i mislim da mije sklona. - Dovoljno sklona da zaštiti vaš pravi identitet ako ga zna? - Da, u to uopće ne sumnjam. Ali, ona me nikad ne bi ucjenjivala. Da joj je potreban novac, bilo bi dovoljno da ga zatraţi. Ona to zna. Ali, ništa ne traţi. Ide joj dobro, pokazala se sposobnom poslovnom ţenom. Marie-Jeanne je vrlo... ispravna, vrlo religiozna. Premda ne dovoljno religiozna da bi udovoljila roditeljima. Plemići, uskogrudni, kruti ljudi koji je uopće nisu shvaćali. Bila je neugledna i visoka i jedina kći uz pet sinova. Uopće nisu uzimali u obzir njezin spol - odgojena je kao dječak. Vodili su je u lov, na pucanje i u borbe, a nedjeljom je morala moliti oprost za sve te grijehe. Jednog su dana primijetili daje odrasla, da nije dovoljno privlačna za brak pa su joj predloţili jedino što im je palo na um - da postane redovnica. U Francuskoj je to vrlo prihvaćen način da se riješiš neţeljene kćeri, čak i danas. Odbila je, ali ih je umirila time što se okrenula nečemu drugom što im je bilo drago - vojsci. Postala je bolničarka. I nekoliko godina poslije, srela je mene u bolnici u Beauneu. - I tako joj se ţivot promijenio - rekao je Joe zamišljeno. - Ţivi ţivotom koji joj očigledno odgovara, ţivotom koji bi moţda završio kad bi njezina zaštitnica i prijateljica bila osramoćena. Kad bi se dokazalo daje novac kojim je otvorila trgovinu stečen nepošteno? - Ma kako ste vi samo sumnjičavi!

- To me odrţava na ţivotu. - Morat ćete sumnjičiti sve u Simli ako ţelite odavde otići bez metka u glavi. Ozbiljno vam kaţem. Ne vjerujte nikome! No, moţda moţete okrenuti leđa dobroj gospođi Carter, ali nikome drugom. - Na trenutak je zašutjela, a onda je dodala: - A kapetan Simpson - i njegov bi ţivot zacijelo bio u opasnosti kad bi moj neprijatelj shvatio vaţnost njegovog dolaska u Simlu? - Dobro smo ga prikrili. Nitko osim nas ne zna tko je on. Budite uvjereni da ga Carter dobro čuva. - Hoćete li mi reći kako ste ga uopće uspjeli naći? Odakle se on pojavio? Je li oduvijek znao...? - O, da, znao je, ali je istina bila tako neobična, tako neugodna da je vjerovao kako je sve to samo umislio. Našli smo njegovo ime na popisu preţivjelih u novinama koje je Korsovski imao u kovčegu. - U novinama? Kojim novinama? Zašto ih je Fjodor imao? - Alicein je glas odjedanput postao vrlo oštar i sumnjičav. Joe je objasnio da zbog brzog odlaska u Indiju nije vidjela konačni popis mrtvih i preţivjelih i da je Fjodor dobio primjerak od svoga agenta kako bi se uvjerio daje Isobel poginula. - Onda mije bio skloniji nego što sam mislila - rekla je. - Ali, recite, Joe... te novine. Gdje su sada? Mogu li vidjeti primjerak? Bi li to bilo moguće? Rado bih pročitala prikaz svoje smrti. - Kod Čartera su - rekao je Joe - u postaji. Ne znam zašto vam ih ne bi pokazao ako ih doista ţelite vidjeti. -Odgovorio joj je vedro, ali nešto u njezinom tonu i jedva prikrivenoj napetosti upozorilo gaje da to nisu sasvim čista posla. Zanimalo ju je nešto drugo, a ne izvješće o njezinoj smrti. - Čujte, Alice, ako pođete Čarteru, budite diskretni. Mislim daje radi opće sigurnosti najbolje da se ponašamo kao da se večeras nije dogodilo ništa osobito... - Zacijelo se šalite? Ona scena na seansi sutra će se prepričavati po cijelom gradu. - Kako ste i sami rekli kad sam došao ovamo za vama - svatko bi pobjegao. Gospođica Trollope se čak onesvijestila i pala pod stol. Neki su se doimali posve uţasnuto. Ako vas Carter i ja ne odvučemo u lancima niz Mali, ako vas na javnim mjestima i dalje budemo oslovljavali s gospođo Conyers-Sharpe, vidjet ćete da nitko neće ništa posumnjati. Minervi Freemantle moţemo prepustiti da smisli priču kojom

će pokriti pojavu sablasti, ona je u tome vješta. A popis klijenata vjerojatno će joj se nakon ovoga udvostručiti! Isobel je kimnula. - Ali, nemojte se previše uzbuditi - rekao je. - Ništa vam ne obećavam. Kako sigurno znate, ja ovdje u Simli nemam autoriteta. Drugi će odlučivati o tome hoće li se vaša prijevara razotkriti i kome. - Joe je zastao, svjestan da te pompozne, sluţbene riječi nisu nimalo u skladu s trenutačnom situacijom. I ona je toga bila svjesna. Uštipnula ga je za bok. - Pa povjerite se meni, Joe. Mislim da ćete se sloţiti da sam zainteresirana stranka. Sto mislite poduzeti? -Uzdahnula je i protrljala glavu o njegovo rame. - Otkriti tko vas ucjenjuje, uloviti ga i onda ćemo imati ubojicu! - Mislite li da ćete za tri dana postići ono što ja nisam uspjela za tri godine? Jer, i sama sam istraţivala. Dakako, diskretno. Povjerila sam se Rhezi Khanu, još na početku, ali ni zajedničkim naporima nismo ništa postigli. - Pa, barem će nam na raspolaganju biti sve policijske snage - Scotland Yard, specijalisti iz Simle i nenadmašni sir George Jardine. To nije malo! - Joe je to rekao vedro i optimistički. - Ali, zanima me, Alice, do koje ste se mjere povjerili Rhezi Khanu? - Rekla sam mu zašto me ucjenjuju kad je došlo prvo pismo. Naime, da sam preuzela Alicein identitet. Bilo je to rizično, ali nekome sam morala vjerovati. Nikad nisam zaţalila. On ne postavlja pitanja - nikad ih nije ni postavljao. Znate, on je Patan, a oni su rođeni urotnici, moţda najbolji na svijetu. Dokazao mi se mnogo puta. Zna da nisam ona za koju se izdajem i njemu je to u redu. - Promeškoljila se. - Joe, nisam mu o svojoj prošlosti rekla sve što sam rekla vama. Ne zna za moju... karijeru u Francuskoj. Ne zna za Korsovskog i sve to. - Od mene to neće doznati. Ne tiče me se.

- Ne bih voljela da to dozna. Voljela bihxla me i dalje poštuje, a sigurna sam daje zasad tako. Neprestano mi diskretno pomaţe. On je riješio pitanje novca koji sam morala platiti.. Lako je to pokrio. Redovitost i dosljednost odljeva je, čini se, olakšala posao. On vodi financije tvrtke i mislim daje izmislio nepostojeće zaposlenike kojima se isplaćuje plaća. Nije ga briga tko sam. Došla sam u Indiju s potpunim autoritetom i primijenila sam ga. U pozitivnom smislu. Prihvaća me i mislim da bi štošta učinio da... - Zašutjela je i na trenutak se zamislila, a onda je dodala: - Potpuno mu vjerujem. Mjesečina koja se probijala kroz zanjihane grane na trenutak bi otkrila a na trenutak prikrila njezino lice još više naglašavajući njezinu nesigurnost. Joe je sa saţaljenjem gledao to lijepo, ogoljeno lice. Kome se mogla posve povjeriti? Kome je ikad mogla vjerovati? Iskorištena, prevarena, prebacivana od muškarca do muškarca dok nije doslovce završila u rukama zakona. U zagrljaju čovjeka koji je bio sve samo ne njezin pravi zaštitnik, čovjeka koji je bio prijetnja njezinoj slobodi, moţda i ţivotu. A ipak je osjetio duboku potrebu daje zaštiti, daje čuva od neprijatelja. Bilo je vrijeme da krene dalje. Ustao je i pomogao njoj da stane na noge. Njezin je revolver gurnuo u svoj dţep. - Kasno je. Ispratit ću vas do Malla, tamo će biti vaša rikša. Budemo li dulje ostali nasamo, tračevi će sutra biti mnogo gori. - Usmjerio ju je prema stubama. - A usput ću vam reći kako nam moţete pomoći u sljedećem koraku. Joe je ispruţio ruku da pridrţi Alice dok se penjala u rikšu; nešto gaje natjeralo da se nagne i poljubi joj ruku. Na trenutak su se šutke gledali. -Joe - dahnula je Alice - voljela bih da znam malo više o vama. Vi o meni znate sve, a ja ne znam ništa o vama. To je neobično. - Pa, nema se bogzna što znati - rekao je Joe. - Vrlo sam običan. Alice gaje na trenutak zamišljeno gledala. - To je dojam koji nastojite ostaviti, ali samo dojam. - Onda je tiho dala upute vozačima i otišla. Rikša je odjurila niz krivudavu ulicu, a Joe je gledao kako nestaje. »Znate sve o meni«, rekla je. To nije točno, mislio je Joe. Do kraja ţivota ne bih uspio doznati sve što se moţe doznati o toj izvanrednoj,

sloţenoj i - budimo iskreni - vrlo zavodljivoj djevojci. Kako se ono kaţe u policijskom ţargonu? »Utjecaj na svjedoka.« E, na nju bih vrlo rado utjecao! Okrenuo se da pođe kad gaje iz sjene prenuo blago podrugljivi glas. - »Oh, što li te muči, viteţe, tako samotnog i izgubljenog?« Charlie Carter je iskoračio iz sjene. - Lutate, zapovjednice? S namjerom da izvršite kakav zločin? Joeu je bilo neobično drago što ga vidi i to mu je rekao. - Premda mi vjerojatno nikad nećete reći kako ste znali gdje sam, dovraga! - Pa, nije bilo tako teško! Pratio sam vas poslije seanse. Kao i Aliceini nosači rikše i još nekolicina i tako dalje i tako dalje. Ne bi me čudilo da sad već cijela Simla ne zna gdje ste bili. - Pa, kako bilo da bilo - rekao je Joe - vrlo mi je drago što vas vidim! I mogu vam reći, doista bi mi dobro došlo piće. Ovo je bila prilično nezaboravna večer! - Nevjerojatno, upravo mi je to rekao sir George. Štoviše, dobio sam zapovijed da vas odvedem k njemu, a ako ţelite piće, nigdje nećete dobiti bolje. Hoćemo li pješice? Da razbistrimo misli i da mi prepričate razgovor s Alice. Kad su došli do rezidencije, sva su svjetla bila upaljena, a posluga je trčkarala kućom. - Sir George je priredio večeru koja je upravo pri kraju - rekao je Charlie. - Eno, pogledajte, odlazi posljednja kočija. Uđite sa mnom. Ušli su na bočni ulaz. Pozdravio ih je sir George odjeven u svečano odijelo s odličjima. Večera je očigledno bila sluţbena. - Savršeno ste pogodili trenutak! - povikao je. - To ti je Scotland Yard! Čekao sam vas. Nisam znao gdje ste i što radite. Dođite, idemo u knjiţnicu. Što vam mogu ponuditi? Kavu? Svakako. Konjak? Konjak je za junake, a evo nas, trojice junaka! Pljesnuo je rukama i viknuo i gotovo odmah, sluge su donijele čaše i piće.

Kad su sjeli, George je rekao: - Čuo sam za seansu. Vrlo zanimljivo! I neobično! Ne mogu ni zamisliti kako si nagovorio Charlieja da sudjeluje u nečemu takvom, ali izgleda da si postigao rezultat! A sad me zanima - što je zatim bilo? Poznato je da si nestao u noć s lijepom gospođom Conyers-Sharpe, ali ništa drugo osim činjenice da ste se prilično dugo skrivali u zabačenom vrtu. A razmijenili ste, čini se, više od riječi! No, ne ubuđuj se -mene zanimaju samo riječi. Sto god se drugo dogodilo... - George! - rekao je Joe. - Zaboga! Obuzdajte maštu! Ali, točno je - imam vam mnogo toga za reći. - Pa, neću reći da je noć još mlada jer baš i nije, ali tu smo i slušamo te - odgovorio je George. Joe je otpio gutljaj iz ponuđene čaše, prihvatio ponuđenu cigaretu, prekriţio noge, zavalio se u naslonjač i pokušao se pribrati. - Kao prvo - rekao je - priznala je meni, premda drugima sigurno neće, da je doista došlo do zamjene. Ona koju poznajemo kao Alice Conyers i o kojoj ću uvijek tako misliti zapravo je Isobel Newton, poznata i kao Isabelle de Neuville. - Prepričao im je što se dogodilo nakon ţeljezničke nesreće. Slušali su ga kao začarani. - To je - rekao je George - najnevjerojatnija priča koju sam ikad čuo! - A onda Charlieju: - Jesi li ti to slu-tio? - Ma kakvi - rekao je Charlie. - Ni slučajno. Da to nije sama rekla, ni sad ne bih vjerovao. Nisam siguran ni da vjerujem. - Kao drugo - nastavio je George - netko je ucjenjuje. Netko - jedna ili više osoba, muško ili ţensko, Englez ili Indijac, to već tri godine zna tko je ona zapravo. I ona je plaćala. Ucjenjivači je svakako ţele zadrţati tu gdje je i neće prezati ni pred čim pa ni pred ubojstvom da to postignu. Istina je - nađemo li ucjenjivača, našli smo ubojicu, Joe im je objasnio kako se plaćanje odvijalo preko Robertsona. - Dovoljno je da ih ulovimo kod sljedeće isplate. Rekao sam Alice neka se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Učinimo li svi tako, ucjenjivač će misliti da ništa ne znamo. Sad je trenutak da djelujemo. Ako se uc-jenjivač bude ponašao kao i dosad, vjerojatno će uskoro zatraţiti dodatni iznos za uklanjanje Korsovskog. Moramo pritisnuti Robertsona, doznati što on zna i prisiliti ga na suradnju.

- Ti to kaţeš kao daje lako - rekao je Charlie. - Nisam naivan - rekao je George. - Jasno mije koji su problemi. Kad bismo mogli dokazati što se dogodi-lo - a to nije tako jednostavno - mogli bismo optuţiti Alice za prijevaru, ali što se tiče ostalih istraga, koja bi od toga bila korist? Nikakva, mislim. Ako ucjenjivač shvati daje provaljen, nestat će. - Znači, ne namjeravate ništa poduzeti protiv Alice? - upitao je Charlie pomalo indignirano. - To nisam rekao - odgovorio je George.,- Ali, ne ţelim prenagliti. No zasad od vas dvojice traţim da Aliceina tajna ostane među nama. Situacija je sloţena - kriminološki vrlo sloţena, zakonski vrlo sloţena. Za početak, recite mi koga je to točno Alice (i dalje čuje zvati Alice) prevarila? - Pa - rekao je Joe, koji je sebi postavljao isto pitanje - zaključio sam da je prevarila pravu Alice, malu Alice. Mala Alice je mrtva, što znači daje prevarila Aliceine nasljednike, tko god oni bili - pretpostavljam da bi to bio njezin brat Lionel, ali i on je mrtav, pa o kome onda govorimo? Moţda će vas iznenaditi kad čujete da, koliko sam uspio shvatiti, govorimo o Reggieju. Više joj, dakako, ne bi bio muţ, ali je nasljednik prema oporuci djeda prave Alice. Na prijevaru je uzela pedeset jedan posto dionica ICTC-a koji bi inače pripali njemu. Barem mi se tako čini? - zaključio je. - Reggie! - prasnuo je George. - Uh, ne mogu ga smisliti! - Ni meni se nije osobito svidio - rekao je Joe. - Ne mogu ga smisliti - javio se i Charlie. - E pa lijepo - rekao je sir George. - »Raskrinkamo« Alice, ona je osramoćena, brak joj je poništen, poloţaj u ICTC-u vjerojatno posve kompromitiran, propada sve što radi u Simli i Bombaju, a mi uzdignemo onog pijanca Reggieja na odgovoran i utjecajan poloţaj. Baš bismo napravili posao, ha? - George - rekao je Joe - što ţelite reći? - Pitam vas biste li prihvatili dionice tvrtke koju osnivam. Male, privatne tvrtke? Nazvat ću je Anonimni prevaranti ili Društvo za zaštitu Alice Cohyers-Sharpe. Ima li interesa?

Sjećajući se posljednjih trenutaka s Alice na dnu vrata, Joe je bio u iskušenju. Budući da on nije imao takvih uspomena, Charlie se zgrozio. - Ne mislite to valjda oz-, biljno! - povikao je. - Valjda se ne spremate počiniti kazneno djelo! Prevara je teško kazneno djelo, a ako i zanemarimo moralnu stranu, sumnjam da biste se izvukli. - Onda dobro - rekao je sir George. - Ako nećete do kraja sa mnom, a priznajem da to jest malo problematično, dogovorimo se barem da ćemo odgoditi djelovanje. Pustimo stvari kakve jesu. Neka se situacija kotrlja svojim putem, a mi ćemo je pratiti dok nas ne dovede do ubojice. Ne izdajem zapovijed - nisim siguran ni da sam u poloţaju da izdam takvu zapovijed. Samo vas pozivam na suradnju. Pogledao je jednoga pa drugoga. - Pristajete li? - Da, sir George - rekao je Carter. - Da, sir George - rekao je Joe. 18. poglavlje Joe i Charlie Carter krenuli su pješice ulicama Simle prema trgovini draguljara Robertsona. - Mislim da ste rekli da ste pročitali »Kima«? - upitao je Charlie dok su prolazili kroz Mali. - Da, jesam. I palo mije na um da gaje moţda i Cecil Robertson pročitao! Kad sam u srijedu ujutro bio u njegovoj trgovini, učinilo mi se da ulazim u svijet Lurgan Sahiba! - To je jedan od Kiplingovih najboljih opisa. Ali, ne čini mi se da Robertson to čini kako bi privukao turiste. U njegovoj trgovini kao daje vrijeme stalo. Ondje je otkako znam za sebe, a Robertson nije prvi vlasnik. Nastavlja tradiciju. Obavlja vaţnu zadaću. Mnoge ga indijske obitelji smatraju nekom vrstom bankara. Vodi vrlo površne knjige, ali pruţa dobru uslugu. Mnogi ljudi radije posluju s nekim koga poznaju i kome mogu povjeriti svoj novac umjesto da rade s bezličnim europskim bankama kojih je sjedište u Londonu. Naš je gospodin Robertson vrlo svestran. - I ne libi se malo krijumčarenja?

- Ne. Ali, gotovo se nitko tko ovdje ţivi toga ne libi. Dragulji, zlato, opijum, hašiš... krijumčarenje preko granice staro je kao Himalaja. Indijske vlasti to ne zabrinjava previše. Malo krijumčarenja dragulja nije velika stvar. Ali, zlato - to je već nešto drugo. Ne bismo voljeli vidjeti kako velike količine zlata odlaze na sjever. Cecil Robertson oduvijek surađuje s nama. Čak nam je tijekom godina dao nekoliko vrlo korisnih informacija. Ne uplećemo se u prenošenje dragulja — uglavnom idu u Kinu - a on nas za uzvrat obavještava... odrugim stvarima. - Kakvim drugim stvarima? - O mladićima i djevojkama. Dragulji odu u Kinu, zgodni mladići i djevojke vrate se na putu u Kašmir kroz Candigar i Zaljev. Jadnici! Prošle godine nam je Robertson dojavio što se zbiva. Zaustavili smo kola, malo se i pucalo, ako to moţete zamisliti, i onda smo ih našli, posve drogirane. Tako bi se moglo reći da Robertsonu dugujem uslugu. Ne vjerujem da ga to trgovanje opterećuje -i to mu je način da mi pomaţe, da mi tu i tamo da poneku informaciju. Tako se valjda upravlja carstvom. Usluga za uslugu. Zastali su pred Robertsonovom trgovinom. Sam se Robertson pojavio, samo u košulji, kićeno se opraštajući od mušterije iz Bengala. - Imate li trenutak za nas, Robertsone? - upitao je Charlie. - Mislim da ste već upoznali mojeg prijatelja Joea Sandilandsa? Zapravo, potrebna nam je mala pomoć. Moţemo li ući? - Svakako - rekao je Robertson dodvorno, klanjajući se i sklapajući ruke. Joe se sjetio da su mu rekli kako mu je otac Skot a majka Perzijanka i dok je gledao to zagonetno lice, zvučalo mu je to vrlo uvjerljivo, osobito s tim neobičnim naglaskom. Čudno! Govorio je engleski kao čovjek kojem to nije materinji jezik, a ipak se osjećao ton viših staleţa. Cartera je pogledao bez osobite zainteresiranosti, ali mu se pogled zadrţao na Joeu. - Uđite - ponovio je. - Samo izvolite. - Nešto je rekao pomoćniku u trgovini i doviknuo nevidljivoj osobi u straţnjoj prostoriji. Koliko se Joe sjećao od prošlog posjeta, trgovina je radila na dvije razine. U vanjskom dijelu je bila roba tipična za draguljarnicu, ali straga su bili predmeti koje bi bilo teško klasificirati - tibetanski, kineski,

indijski, čak i europski. Predmeti koji su očigledno ovamo dospjeli poslije raspada Ruskog carstva, ikone i pravoslavni kriţevi te nekoliko antiknih predmeta. Joe se sjetio da je tuda prošao Aleksandar Veliki. Pokušao je potisnuti neprofesionalnu zainteresiranost koju su ti predmeti izazvali. Pruţio je ruku prema malom kipiću od slonovče. Podigao gaje prema svjetlosti. Krupnooka, prsata ţena u ruci je drţala čvor zlatnih zmija. - Imate pravo - iznenadio gaje Robertson. - S Krete, pretpostavljam. Minojska kultura. Boţica zmija. Pita-nje je kako je dospjela ovamo. O tome vam ne znam ništa reći. Vjerojatno je ukradena iz neke iskopine. Nije skupa. Jeste li zainteresirani? -Jesam, veoma - rekao je Joe. - Ali, neki drugi put. - Svakako, svakako. I mislio sam daje ovo sluţbeni posjet. Odveo ih je u zagušljiv sobičak i upalio slabu električnu svjetiljku. Maknuo je nekoliko jastuka kako bi oslobodio stolce koje im je zatim ponudio. - A sad mi recite, kako mogu pomoći policiji? - Ono što vam ţelim reći je povjerljivo, Robertsone - rekao je Charlie sluţbenim tonom. Robertson je kimnuo i čekao. - Tiče se Alice Conyers-Sharpe. - Stvarno? - Robertson je na trenutak pogledao Joea. - Zabrinuti smo - rekao je Charlie povjerljivim tonom. - Moglo bi se reći da to s nama nema nikakve veze, ali ona je ugledna građanka i vaza dobra klijentica, ako se ne varam. Mnogi u Simli ovise o njoj. Dozriali smo da tu uglednu damu varaju. Je li vama išta slično palo na pamet? Joe je zaključio da se Robertson samo pretvara da razmišlja o tom pitanju. Odgovorio je čvrstim glasom: -Da. Ali, nije na meni da dovodim u pitanje ili komentiram poslove gospođe Sharpe. Svije smatraju vrlo sposobnom poslovnom ţenom, uspješnom, odlučnom, pametnom. Tko sam ja da nagađam o njezinim transakcijama? Dok god je ono što od mene traţi u okvirima zakona, načelnice, jedino joj mogu udovoljiti.

- Poznato je - rekao je Joe - da gospođa Sharpe stalno posluje s draguljima. Ţelimo istraţiti, i to uz njezin pristanak, ono što kupuje dvaput godišnje, u travnju i listopadu. Moţete li nam reći kako ta razmjena teče s vaše strane? Nakon trenutka razmišljanja, Robertson je ustao i s police skinuo dosje. Izvadio je iz njega jedan list papira i pruţio ga Čarteru. Dok su on i Joe čitali, dodao je: - To sam primio u listopadu 1920. godine. Na običnom listu bijelog papira napisana je na engleskom kratka poruka štampanim slovima. Robertson ju je izrecitirao dok su oni čitali: - Gospođa Sharpe će vam donijeti ček na četiri tisuće rupija svakog travnja i listopada. Kad dođe, prodajte joj dragulje u vrijednosti dvije tisuće rupija. Zatim izaberite dragulje u istoj vrijednosti i stavite ih u plavu kutiju ispod pulta. Neka to budu dragulji koji se lako mogu prenijeti i koji nisu upadljivi. Kad vas kurir upita za plavu kutiju, dajte mu je. -1 to se tako odvijalo. Početkom travnja obavio sam četvrtu redovitu transakciju. - Redovitu transakciju? - upitao je Joe. Robertson je zastao. - Bila je još jedna, moglo bi se reći, neredovita. - A znate li točno kada je to bilo? - Znam. Uzeo je drugi list iz dosjea i pruţio im ga. - Vidjet ćete daje iznos drukčiji. U ovom se spominju tri tisuće rupija. Nadnevak je 1. svibnja 1921. godine. Bilo je to nedugo nakon stoje ubijen brat gospođe Sharpe. Sjećam se daje bila u crnini i izabrala dijamant primjeren ţalosti. Joe ga je pozorno promatrao. U Robertsonovim tamnim, bezizraţajnim očima nije bio ni traga sumnji ili sugestiji. - Tko dolazi po plavu kutiju, Robertsone? - Nitko meni poznat. Svaki put drugi kurir. Indijac. Pretpostavljam da ga nasumice izaberu na trţnici i plate mu nešto sitno. Kurira sigurno pozorno motre, ali nemam pojma tko ni kamo odlazi plava kutija. Moja odgovornost završava kad kutija ode iz trgovine.

- Imate li kakvu slutnju o svemu tome? - upitao je Charlie. - Molim vas, recite nam što mislite. Zacijelo ste o tome stvorili neki dojam. Pronevjera? Iznuđivanje? Ucjena? Velikodušni darovi nepoznatom primatelju? Robertsonove su oči na trenutak zasjale. - Vjerojatno dvoje od toga četvoroga - rekao je. Činilo se da ne ţeli dalje zalaziti u to. - Moţda će vas zanimati ovo - rekao je. - To mi je jutros netko gurnuo ispod vrata. Pruţio je Čarteru omotnicu. Iznenađeno uzvik-nuvši, Carter ju je uhvatio za rub. - Ne brinite se zbog mogućih otisaka prstiju - rekao je Joe. - Dosad je omotnica bila u tko zna čijim sve rukama. Svačijim, naime, osim naše...hmm... mušterije. Taj neće napraviti takvu početničku grešku. Hajde, otvorite. - Da vidimo. »Gospođa S. kupit će još dragulja. U vrijednosti pet tisuća rupija. Sve kao i obično.« Hmm... cijena je znatno porasla. Pretpostavljam da gospođa Sharpe još nije dolazila? - O da, bila je tu. Došla je vrlo rano - kakvih pola sata prije vas. Izabrala je dijamantski prsten i dala mi ček. Ja sam obavio svoj dio posla. - Hoćete li nam onda pokazati rutinu s plavom kutijom, ako ste je pripremili? Vratili su se u trgovinu i Robertson je iz ladice ispod pulta izvadio malu baršunastu kutiju. Povirili su unutra. Na dnu je bila dijamantska ogrlica. - Vrlo je jednostavna. Praktički neprepoznatljiva. Lako ju je razlomiti i prodati pojedinačne dijamante - rekao je Carter. - Robertsone - rekao je Joe - biste li imali išta protiv da malo promijenimo uobičajenu rutinu? Kako ste za-cijelo pogodili, vrlo nam je vaţno doznati tko prima kutiju. O tome ovisi sigurnost gospođe Sharpe. Robertson je potvrdno kimnuo. - Zamijenite tu ogrlicu nečim mnogo upadljivijim. Nečim tako jedinstvenim da bi to svaki draguljar, gdje god se pojavilo, odmah prepoznao.

- Shvaćam - rekao je Robertson. - A onda, kad nakit bude isporučen, policija će razaslati opis ukradenog komada tako nezamjenjivog da se neće moći nositi ni prodati a da ga netko ne prepozna? - Točno - rekao je Joe. - A što ako se pobuni? - upitao je Carter. - Dakako - odgovorio je na vlastito pitanje - onda će stupiti u ve-zu s Robertsonom i moţda u srdţbi odati više nego stoje namjeravao. Pa bismo znali nešto malo više. No, Robertsone, što nam moţete ponuditi? Robertson je oklijevao, a onda uz urotnički osmijeh otišao u straţnju prostoriju i odmah se vratio. - Mislim da ćete se sloţiti da će ovo odlično posluţiti - rekao je. Joe i Carter pogledali su i zapanjeno uzdahnuli. - Savršeno je lijepa - rekao je Carter - ali, neće valjati! Nije ni pribliţno vrijedna onoliko koliko se traţi. Nije li to - kako ono kaţu gospođe - biţuterija? - Ne, nije - rekao je Joe. - Prilično sam siguran da sam nešto slično već vidio... moţda na nekom portretu? Robertson se nasmiješio i kimnuo. - Pogodili ste. Na portertu Hansa Holbeina, njemačkog slikara iz 16. stoljeća. Cesto je slikao obitelj Tudor. A oni su voljeli nositi kričave dragulje poput ovih. Ponovno su pogledali. Sve skupa bilo je moţda promjera deset centimetara i duljine oko dvanaest. U sredini je blještao dragulj koji je mogao biti rubin, mislio je Joe, da nije tako krupan. Okruţivao ga je zlatni krug s draguljima u obliku tudorskih ruţa - Joe bi se zakleo da je bila riječ o dijamantima. - Taj je stil ponovno došao u modu u Europi prije nekoliko godina pa su ovakve komade počeli izrađivati s poludragim kamenjem u sredini. U struci ih zovu »hol-beinskim«. - Zastao je na trenutak i s divljenjem promatrao broš. - Ali, ovaj nije »holbeinski«. To je original iz 16. stoljeća. Svaki bi ga draguljar prepoznao. To je rubin vojvode od Clarencea. -Ako je to rubin, ne premašuje li ponuđenu cijenu? - upitao je Carter. - Da, i te kako je premašuje. Ali, sigurnost gospođe Sharpe vrijedna je svake ţrtve — rekao je smiješeći se. -Osim toga, dobio sam ga prilično jeftino. Bio je u vlasništvu jednog princa. Kupio ga je u Londonu i dao

svojoj najstarijoj ţeni. Njoj se nije svidio. Došla je i zamijenila ga za zlatnu ogrlicu i naušnice. Rado sam joj to učinio. Ja zaradim neovisno o tome prodajem li, kupujem ili mijenjam. Ali, dakako, da ga prodam na otvorenom trţištu i da se pojavi, primjerice, na prsima potkraljice, moglo bi biti problema. - Shvaćam - rekao je Carter, - U tom je slučaju savršen. Moramo se posluţiti svim sredstvima da otkrije-mo nepoznatog zločinca. Siguran sam da razumijete, Robertsone. Zahvalni smo vam na suradnji. Evo što još moţete učiniti. Vaša je trgovina pod diskretnom prismotrom. Kad kurir dođe po kutiju, moţete li dati diskretan znak mojim ljudima? Neki signal? Robertson se nasmiješio i kimnuo. Joe je bio uvjeren da je već znao da ga promatraju. - Svakako, načelnice. Ništa lakše. Svjetla u izlogu obično su upaljena. Kad kurir zatraţi kutiju, ja ću ih ugasiti. Prekidač je tu, ispod pulta. - Odlično - rekao je Carter. Nakon srdačnog pozdrava, izišli su iţ , trgovine. Ţmirkajući na jarkoj svjetlosti, Joe se osvrtao i gledao Mali ne bi li otkrio Carterove ljude. Vidio je uobičajenu gomilu Europljana, indijske sluge i djecu ulice. Hinduski sveti čovjek sjedio je strpljivo sučelice trgovini prekriţenih nogu, a pred njim je bila posuda za milodare. Stojeći na rubu pločnika, Carter je nestrpljivo odmahnuo dvjema rikšama koje su nudile svoje usluge. Sišao je s pločnika i zagazio u lokvu koja je ostala nakon pljuska prethodne noći. - Kvragu! - povikao je, gledajući mrlje na čizmama. - Imate sreće - rekao je Joe upirući prstom na drugu stranu ulice. - Pogledajte! Otišli su do čistača cipela i Carter je pozdravio indijske dječake koji su tu, čini se, radili. Sjeo je i pruţio noge - Domišljati su ti klinci - rekao je. - Imaju pokretan štand. Odguraju ga onamo gdje vide lokvu. Nisam siguran da oni nisu i stvorili lokvu.

Pet minuta poslije, brbljava je skupina završila posao. Carterovim čizmama sad ni vojni narednik ne bi imao što prigovoriti. Carter je najstarijem dječaku dao nekoliko kovanica i kratko mu nešto rekao na hindiju. Zatim su otišli, zastajući u još dvije-tri trgovine pri povratku u policijsku postaju. Kad su se ponovno smjestili u Carterovom uredu, Joe je rekao: - Nisam vidio vaše ljude! - O da, jeste! - rekao je Carter vedro. - Bilo ih je šest. Najviši vam je dosezao do struka i dali ste svakome po cigaretu. - Čistači cipela! - nasmijao se Joe. – Što je to? Ovdašnja verzija dječaka iz Ulice Baker? - Upravo tako! Zapravo su to sve sinovi glavnog vrtlara sir Georgea. Sir George im je dao opremu i dobro im ide - zarađuju čišćenjem cipela, a pritom surađuju s policijom. Nevjerojatno što sve čuju! Ljudi - čak i oni od kojih biste očekivali da budu pametniji - kao da misle da su mali indijski čistači cipela gluhi i glupi. A uopće nisu! Vrlo su bistri! Pritom mogu ići kamo hoće i nitko na njih ne obraća pozornost. To je odličan savez. - Hoće li znati što im je činiti? - O, da. Rekao sam im za signal sa svjetlom u izlogu. Slijedit će osobu koja izađe s plavom kutijom i na kraj svijeta, bude li trebalo. Sad nam samo preostaje da čekamo. - Mislim da nećemo morati dugo čekati - rekao je Joe. - Taj je posljednji zahtjev bio nekako hitan - nije li se i vama tako učinilo? Zatraţen je velik iznos... Rekao bih daje to moţda posljednji. Mislim da naš čovjek misli uzeti što ima i zbrisati. A reći ću vam još nešto - čini se da se i Alice ţuri. Jutros je prilično rano počela obavljati poslove, ne biste li rekli? Zacijelo je poruku primila u cik zore, ili moţda čak tijekom noći, pa je otišla ravno Robertsonu. - A sad ću ja vama nešto reći, Sandilands - rekao je Carter. - Prije nego stoje otišla u draguljarnicu, svratila je ovamo. Tek smo otvorili kad je došla i traţila mene. Htjela je nešto pomalo neobično. Nadao sam se da ćete mi vi moći objasniti budući da ste se sinoć tako zbliţili s njom. Htjela je pogledati popis mrtvih iz nesreće u Beauneu. Rekla je da ste vi rekli da moţe.

- Ma nemojte! - rekao je Joe pomalo zabrinuto. - To mi se ne sviđa, Čarteru. Kreće se odveć brzo za nas. Niste joj dali da odnese novine, nadam se? - Naravno da nisam. Štoviše, bio sam tako sumnjičav da sam je pozorno promatrao dok je čitala. -I? - Vrlo zanimljivo! Pretvarala se da čita izvješće o nesreći, ali bilo mi je jasno da zapravo provjerava popis mrtvih. Pogled joj je stalno skretao na taj dio. Carter je ustao i izvadio novine iz zaključane ladice. Raširio ih je na stolu. - Što god da je vidjela, snaţno je djelovalo na nju. Problijedjela je, dah joj se ubrzao, bila je uznemirena. U to nema nikakve sumnje. Morao sam zatraţiti da joj donesu čašu vode. Pogledajte ponovno, Joe. Ja sam pogledao i ne mogu reći da mi je ijedno ime zapelo za oko. Što vi vidite? Joe je ponovno pogledao. Negdje u tom popisu engleskih i francuskih ţrtava bilo je ime koje je Isobel Newton bilo vrlo vaţno. Ali, ne! Zašto bije brinulo ime nekoga tko je tako davno poginuo? Nitko od njih nije joj mogao nauditi. Pa stoje onda vidjela na popisu? - O, dragi Boţe! - prostenjao je. - Kakvi smo mi kreteni! Charlie! Sad znam zašto nas zovu defektivima umjesto detektivima! Dovedite Simspona! Gdje je, dovraga, Simpson? Niste ga valjda pustili da se vrati u Delhi? Treba nam. - Ne, u redu je, Joe - rekao je Carter zbunjeno. -Zaključio sam da ga nije sigurno smjestiti u hotel - odsjeo je kod mene i Meg. Upravo pomaţe Meg oko saga. Pričekajte, nazvat ću Meg. Dobili smo telefon. On će doći za samo nekoliko minuta. Poslat ću narednika s rikšom. Ali, recite, Joe - što ste to vidjeli? Što je Alice vidjela? - Ništa - rekao je Joe. -1 u tome i jest poenta. Vaţno je ono što nije vidjela! 19. poglavlje

Desetogodišnji Raghu Mitra ugasio je cigaretu i dao kutiju laštila i četke mlađem bratu. Bez ijedne riječi, najmlađa dva brata preuzela su čišćenje cipela, a četvorica starijih, kojima kao daje posao na trenutak dojadio, uzeli su ţutu loptu i dobacivali se preko ulice, ne obraćajući pozornost na prigovore prolaznika, Prije samo nekoliko sekundi, svjetlo u izlogu draguljarnice ugasilo se upravo kao stoje sahib Carter rekao. Iz trgovine je izišao muškarac i krenuo istočno niz Mali. Bio je Indijac s bijelim turbanom, vrećastim bije-lim hlačama i bijelom košuljom. Nije se osvrtao ni lijevo ni desno - očigledno se nije ni brinuo ni bojao. Obavljao je sluţbenu duţnost. Netko s trţnice, nagađao je Raghu, kome je plaćeno da odnese paket koji zanima Čartera. A ona izbočina na desnom boku zacijelo je taj paket. Vičući i zaletjevši se u kurira, dječaci su ganjali loptu niz ulicu. Pozoran promatrač primijetio bi da su dvojica trčala ispred kurira, naizgled posve nezainteresirana za njega, ali da su dvojica ostala iza. No taj bi promatrač morao biti doista veoma pozoran. Kad su se pribliţili Christ Chufchu, dječaci su spremili loptu i počeli se igrati lovice, krivudajući između prolaznika, ali ne gubeći iz vida kurira, koji je i dalje bio u središtu njihove skupine. Tako su mogli skrenuti kamo je god trebalo. Kurir je krenuo ravno prema glavnom ulazu u katedralu i bez oklijevanja ušao. Raghu je krenuo za njim, ali ga je vratar otjerao. On ijedan njegov brat nastavili su se igrati pred ulazom dok su ostala dvojica obišla katedralu i zagledala straţnji izlaz. Dvije minute poslije, Indijac kojeg su slijedili izišao je trepćući na sunce. Izbočina na njegovom boku je nestala. Na Raghuov znak, jedan od braće krenuo je za njim. Raghu je čekao. Nakon nekoliko minuta, izašla su tri Europljana. Dvoje - muškarac i ţena, očigledno turisti -odšetali su se prema Mallu. Treći je zastao, osvrnuo se i onda se leţerno počeo udaljavati. U lijevom je dţepu imao izbočinu, primijetio je Raghu. Zazviţdavši da dozove braću, potrčao je ispred čovjeka natrag niz Mali. Tom načinu pratnje naučila ih je policija.

Dok je trčkarao, zapamtio je izgled Europljana. Tome ga je naučio sam Carter. Visina - osrednja, kao Rag-huov otac. Kosa: tamna i sjajna. Oči: nije bio dovoljno blizu da vidi, ali nagađao je da su crne. Odjeća: europska. Ne vojna. Dob: uvijek je bilo teško pogoditi dob Europljana, ali činilo mu se daje mlad - tek je prevalio dvadesetu. Brzo se osvrnuo i uvjerio da ga braća prate. Raghu je sjeo na zid i pričekao da ga Europljanin sustigne. Tad ga je glasno pozdravio i dao znak da bi mu gospodin mogao dati cigaretu. Mladić gaje otjerao i prešao ulicu. Sad su dva mlađa brata brzo otrčala naprijed, a Raghu je ostao iza. Muškarac je nastavio niz Mall, a onda je skrenuo u usku uličicu prema trţnici. To je bilo opasno. Braća su se pribliţila, znajući da je dovoljan djelić sekunde da se netko izgubi u toj mreţi uličica, iako su trţnicu poznavali kao svoj dţep. Ali, muškarac je sad ţurio, ne zato stoje postao nemaran, nego kao netko tko se osjeća na sigurnom - na svojem terenu. Raghu je naslutio da se čovjek pribliţava mjestu na kojem će nestati. Skrenuo je lijevo pa opet desno. Kad je zašao za ugao, mlađi je brat mahnuo u znak da su ga izgubili. Raghu je potrčao i pregledao uličicu. Otrčao je na drugi kraj i brzo se osvrtao. Zatim se vratio i pokazao vrati u zidu prekrivenom puzavcima. Svi su dječaci vidjeli vrata i zahihotali. Raghu je dao znak da se moraju što prije vratiti u bazu. Potiskujući smijeh, potrčali su uz krivudave uličice do Malla i zaobilaznim putem otišli u policijsku postaju. 20. poglavlje Joe i Carter sjedili su jedan uz drugoga na balkonu, nogu naslonjenih na ogradu, i čekali. - Napokon! - rekao je Carter. - Posve logično objašnjenje za koje nitko ne mora ustati iz mrtvih u oblaku sumpora i strašnih kletvi! To mi bolje ide. - Pa, ne znam - rekao je Joe. - Moţda je ovo još gore! Mene bi sigurno uplašilo. Nije čudno da je Alice Conyers onako problijedila.

- Toga smo se trebali već prije sjetiti, nije li tako? -rekao je Carter. - Mislim, s ozbirom na sve što znamo. - Ne. Dajte, to sebi moramo oprostiti. Ne vjerujem da bi itko pogodio na temelju onoga što smo znali. Ne zaboravite da ni samoj Alice nije palo na pamet. Mislim da sam bio svjedokom njezine reakcije kad joj je strašna pomisao prvi put pala na um, ali nisam shvatio. Počeo sam o tome misliti tek kad je počela pokazivati veliko zanimanje za popis. Poslije toga bila je to samo stvar logike. Ako je nije uznemirilo ime osobe koja je poginula, stoje onda vidjela što ju je tako uzrujalo? Nešto čega nema, eto što! Ime kojega nema, a moralo bi biti ondje. Ali, pitat ćemo Simpsona kad dođe. Neka on prosudi. Pola sata poslije, policijska tonga dovezla je Simpsona do postaje. Carter mu je doviknuo: - Dođite gore, da vidimo moţemo li vas iznenaditi! Ušli su zajedno u zgradu, a Carter je vedro nastavio: - Uzgred, čestitim na sinoćnjem nastupu! Evo, idemo u moj ured. Morao sam jutros otići prije nego što ste se probudili pa vam nisam stigao reći što se događalo. Reći ću samo da se sve u što smo sumnjali glede zamjene identiteta pokazalo točnim. Sir George zna ali ne ţeli trčati pred rudo. Ima pravo - kao i mi, misli da imamo bolje izglede da ulovimo ucjenjivača i ubojicu ako dopustimo Alice da nastavi kao i dosad. - Ucjenjivač? - upitao je Simpson zbunjeno. - Jeste li rekli ucjenjivač? Stoje to? - Ah, toliko toga još ne znate! Nismo vam ništa tajili, ali stvari se brzo razvijaju u Simli. Ispričajte mu sve, Joe! Joe mu je prepričao glavno o razgovoru s Isobel Newton i kad je čuo cijelu priču i kad su se njegove sum-nje potvrdile, Simpson se opustio i čak nasmiješio. - Drago mi je što se pokazalo da sam imao pravo -rekao je na kraju. - Da nisam one ljude na seansi onako prepao bez razloga! Da ste samo vidjeli cirkus. Joe, vi ste otrčali, Carter isto tako, a Minerva Freemantle i ja ostali smo s klijentima. Zapravo, samo Minerva, jer nakon što sam ih onako uplašio, ja sam prema dogovoru nestao u spremište za metle. Onaj u hodniku. Nisam se mogao pomaknuti, bio sam zgranut onim što smo izazvali... Čuo sam kako viču i vrište i, koliko sam mogao prosuditi, padaju jedan preko

drugog, a onda je sve utihnulo. Na kraju je Minerva došla po mene. I ona je bila u groznom stanju! Nije mi bilo jasno plače K ili se smije. Mislim daje i ona bila malo histerična. Poslala je gospođicu Trollope kući s prijateljima i svima ispričala daje došlo do strašne zabune s one strane... kao da je duh došao na pogrešnu adresu. Osvetoljubivi duh pojavio se na pogrešnoj seansi pa gaje morala uputiti na pravu. Kako se to ne bi ponovilo, obećala je da će pojačati molitvu koju izgovaraju na početku seanse, kojom tjeraju zle duhove. - O, Boţe - rekao je Joe s griţnjom savjesti. - Jadna dobra stara Maisie. Morat ću to nekako popraviti. - Ali, sad nas zanima nešto drugo - rekao je Carter. Simpson je kimnuo. - Ţelimo da nam što podrobnije prepričate sve događaje prije ţeljezničke nesreće. Znam da ste to već učinili, ali prvi put nam je nešto promaknulo... Nešto je vama promaknulo. Moţete li početi od trenutka kad ste došli do vlaka i ugledali Isobel Newton? Ispričajte nam sve čega se sjećate. Gdje je stajala, što je radila, što je rekla. Sve. - Pa, moj prvi dojam o Isabelle de Neuville - smijem li je tako zvati? Tako o njoj mislim. Moj je prvi dojam bio da je prava gnjavatorica. Šepao sam i jedva čekao da zauzmem svoje mjesto u odjeljku, a na ulazu je stajala ta Francuskinja i zapriječila mi put. Vikala je na svoju sluškinju. Aristokratskim francuskim, ali je vikala poput divljakinje - učinilo mi se to vrlo neobičnim... Čudno ponašanje. - Recite nam nešto o toj sluškinji. Je li bila... profinjena? Elegantna? - Ma kakvi! - Govorite li dovoljno dobro francuski da to moţete prosuditi? Ne ţelim vas uvrijediti, prijatelju, ali znam da ja ne bih mogao primijetiti razliku - rekao je Carter pomirljivo. -Ja bih. Neko sam se vrijeme tijekom rata oporavljao kod grofa i grofice de Lausanne. Igrao sam šah s grofom i tako sam veoma usavršio francuski. Prema tome, prepoznao bih govor višeg staleţa. Ali, pitali ste me o sluškinji. Ona je bila posve drugi tip. Prilično zgodna, da me ne shvatite pogrešno, ali ne iz istog staleţa kao njezina gospodarica. Govorila je grubo, s jakim naglaskom, mislim regionalnim.

-Biste li rekli daje bio malo oh-la-lal - upitao je Joe dobacivši pogled Čarteru. - O, da. Vrlo melodično. Gotovo kao talijanski. Prava ljepotica. Tamnokosa i tamnooka, mogle su joj biti dvadeset tri. Bilo je teško odlučiti koga gledati - nju ili njezinu gospodaricu. - A o čemu su se svađale? Sjećate li se? - Svakako! Pretvarao sam se da ne slušam, ali nisam mogao odoljeti. Isabelle joj je pruţila omotnicu i tad je sve započelo. Sluškinja ju je otvorila, pogledala unutra i počela nešto vikati o svojoj plaći. Tvrdila je da mjesecima nije dobila plaću i da to više neće trpjeti. Ona je pogledala ţeljezničku kartu u omotnici i počela još glasnije vikati. Treći razred! Isabelle joj je kupila kartu trećeg razreda, a njoj je to bilo posve neprihvatljivo. Smatrala je to nedostojnim. Imala je pravo, sirotica. Suosjećao sam s njom. - I recite, kako su to riješile? - Nisu! Isabelle očigledno nije namjeravala popustiti pa je sluškinji na kraju dojadilo, okrenula se na peti usred rečenice i otišla niz peron prema vagonima trećeg razreda. Ja sam napokon uspio ući i sjesti. - Na trenutak je zastao. - Jadna djevojka! Putovanje joj nije moglo biti ugodno, a završilo je, dakako, smrću. Nitko iz trećeg razreda nije preţivio. - Dobro razmislite, Simpsone. Pokušajte se sjetiti je li Isabelle djevojku oslovila imenom. - Siguran sam da jest. - Simpson se namrštio nastojeći se prisjetiti događaja tog jutra na Gare de Lyon. -Viknula je njezino ime nekoliko puta. Bilo je to posve obično francusko ime... hmm... Florence! Da, tako je, Florence! Joe je zapisao ime velikim slovima na papir. Pogledao je Čartera. Carter je ustao i donio francuske novine. Raširio ih je na stolu. - Moţete lije naći, Joe? Moţete li naći Florence? Sva su trojica čitala imena s popisa putnika trećeg razreda. Nije bilo nijedne Florence. - Sva su trupla iz trećeg razreda identificirana osim onog tridesetogodišnjeg muškarca - podsjetio ih je Joe. - Sto to znači? - upitao je Simpson. - Sto ţelite reći?

- Ime sluškinje očigledno nije tu jer ona nije ni ušla u vlak - rekao je Joe. - Pa da! Boţe dragi! Sigurno imate pravo! Daje bila u vagonu trećeg razreda, poginula bi zajedno s ostalim jadnicima. Nitko se nije izvukao. A da je poginula, bila bi na popisu, prema tome - rekao je Simpson - zacijelo je otišla niz peron i svi su mislili da se ukrcala, a ona je valjda jednostavno produţila dalje. I izišla s kolodvora! - Ali, pitanje je - rekao je Carter polako - gdje je ona sada? Joe je pogledao ime koje je zapisao. Florence. Uzeo je olovku i prekriţio posljednja četiri slova, a umjesto njih dodao »a«. Uz ime je nacrtao cvjetić i pokazao ga ostaloj dvojici. - U Simli je - rekao je. - I sve nas vrijeme promatra. 21. poglavlje Flora je objema rukama uzela plavu baršunastu kutiju i odnijela je na stol u dnevnoj sobi. Zatim se okrenula i zaključala vrata. Grickajući usnicu u iščekivanju, otvorila je kutiju i pogledala unutra. S nevjericom je razrogačila oči i razdraţeno izvadila broš te ga podigla prema svjetlosti. Nevjericu je zamijenila ljutnja dok je pokušavala shvatiti što to gleda. Okretala je dragulj na sve strane; na kraju joj je pozornost privukla fino izrađena pozadina broša. Ako se draguljar toliko potrudio oko poleđine, onda se moţda prevarila kad je pomislila da je to obična biţuterija. Iz ladice je uzela draguljarsko povećalo i podrobnije ga pogledala. Uzdahnula je. To stoje sad vidjela još ju je više uznemirilo. Sto li se to zbiva? A nešto se zbiva, to je bilo jasno. Pogledala je rubin i promrmljala: - Ti si poruka. Tu si da mi priopćiš nešto vaţno. Ali, što? I tko te poslao? Ne bih rekla daje Robertson. Pokrila je lice rukama i duboko se zamislila, a onda joj se na licu pojavio lukav osmijeh. Protrljala je hladni kamen uz obraz i skovala plan. Ustala je i otišla u susjednu sobu, u kojoj je drţala haljine. Otvorila je jedan od ormara i razgledala svilene i baršunaste haljine. - Za raskošan dragulj potrebna je raskošna

pozadina - rekla je i izabrala jednostavno skrojenu crnu baršunastu haljinu dubokog dekoltea. Odjenula ju je, stavila broš između grudi i divila se samoj sebi u zrcalu. To će odgovarati. Zatim je s police uzela francuski roman da čita dok čeka. 22. poglavlje Znači, kaţete ne samo daje Isabelle de Neuville bila skupa drolja - rekao je Simpson, još se boreći da shvati - nego i daje njezina sluškinja, koja je vjerojatno odavno bila uvedena u... ovaj... profesiju - još ţiva i još se time bavi? I to već tri godine, u Simli? Ne mogu vjerovati! - Da, zvuči nevjerojatno, ali je točno - rekao je Carter. - Moţda bismo mogli dodati da se usto bavi i ucjenom. Znatni su iznosi u obliku dragulja završili u grabeţljivim ručicama madame Flore. - Zaboravljate na ozbiljniju optuţbu, na ubojstvo -rekao je Joe. - Sjetite se, ja sam ovdje jer me George Jar-din pozvao da riješim ubojstvo - točnije, dva ubojstva - a sve je drugo sporedno. Hitno je jedino ako nas vodi muškarcu - ili ţeni... osobi koja je ispalila metak. Alice nikad neće optuţiti Floru za ucjenu - kako bi i mogla? Ali, ne moţe nas spriječiti da uhitimo Floru zbog ubojstva. Ili zbog sudjelovanja u dva ubojstva. Ona je znala što znači dolazak Lionela Conyersa u Simlu - a o tome bi čula od Reggieja ili Edgara Troopa i pobrinula se da Lionel nikad ne vidi svoju sestru. Svi su u Simli znali da će Korsovski nastupati u Kazalištu Gaiety, ali je samo jedna osoba osim Alice znala da će je on prepoznati kao Isobel Newton, svoju bivšu ljubavnicu. I njega je trebalo eliminirati prije nego što vidi Alice. - Ali, tko je zapravo pucao? - upitao je Simpson. -Shvaćam daje Florence bila organizator, ali tko je bio izvođač? - To gotovo nije ni vaţno— rekao je Carter zamišljeno. - Kad bismo ikad uspjeli srušiti njegov alibi, moj bi prvi kandidat bio Edgar Troop, ali što je s onim mladim Talijanom koji radi za nju? Kako se ono zove? Giulio? - Claudio, fini mi se - rekao je Joe.

- Da, Claudio. Ali, ima ovdje još barem dvadesetak propalica koje su to mogle izvesti. Vjerojatno nikad nećemo doznati koji je od njih. bio dok ne slomimo ma-dame Floru. - Uzdahnuo je. Simpson je odmah ustao. - Vrlo je vaţno identificirati sluškinju. Trebat će vam moja pomoć. Mislim da ću je prepoznati. - Polako, Simpsone - rekao je Carter kroza smijeh. - Korak po korak. Moramo malo pričekati. Dok se ne vrate dječaci. Carter je izišao na balkon, nagnuo se preko ograde i doviknuo: - Nećemo morati dugo čekati! Podvornik je došao na balkon. - Neki dječaci vas ţele vidjeti - rekao je. - Hoćete da dođu ovamo? Vrlo su uzbuđeni... Ne bi li bilo bolje da...? - Da, mislim da bi bilo bolje da - odgovorio je Carter. AJoeu i Simpsonu je rekao: - Sići ću dolje i vidjeti što nam imaju reći. Čim je Carter sišao, unatoč nastojanja podvornika, Joe i Simpson su smijući se gledali kako su ga odmah okruţili brbljavi dječaci. Nekako ih je uspio utišati, a onda se obratio Raghuu, koji mu je ispričao što se dogodilo. Joe i Simpson odozgor nisu ništa razumjeli, ali nisu ni morali. Govorio je jedan dječak pa dvojica pa sva šestorica i svi su mimikom prepričali svoju pustolovinu. Bilo ih je lako pratiti. Ondje su se skrivali, ondje su virili iza ugla, ondje je jedan potrčao naprijed a ostali su ostali iza njega. Onda su se loptali, onda su se bojali da su otkriveni. Nisu ih pustili u katedralu, ali su čekali pred ulazom. Priča je bila jednostavnija od riječi. Charlie se nasmijao i čestitao im te im dao nekoliko kovanica. Došlo je do cjenkanja, dodao je još nekoliko kovanica i onda se smijući vratio na balkon. Njegovi su mali pomagači mahnuli i, sudeći prema reakciji podvornika, dobacili nešto nepristojno te su zajedno otrčali prema Mallu. - I? - upitali su Joe i Simpson uglas.

- E pa - rekao je Carter - moţete triput pogađati kamo je otišao paket, ali neće vam trebati tri puta. Dakako daje paket, na opće veselje dječaka, završio na straţnjem ulazu bordela. K madame Flori! I sad je vjerojatno u njezinim rukama. - Što ćemo sada? - upitao je Simpson. - Otići ćemo porazgovarati sa zavodljivom Florom, dakako - rekao je Carter. - Bih li vam smetao? - upitao je Simpson. - Molim vas, udovoljite mojoj znatiţelji! Duţni ste mi uslugu zbog traume koju sam sinoć proţivio. I ne zaboravite - ja mogu prepoznati gospođicu Florence! - Onda me pričekajte trenutak - rekao je Carter - pa ćemo poći zajedno. Ponovno je sišao u dvorište. Vidjeli su kako izdaje zapovijedi, a onda su krenuli svi zajedno. - Pomislio sam da ne bi bilo loše povesti nekoliko naoruţanih ljudi - rekao je Carter i dok su hodali ulicama, Joe je primijetio diskretne policajce u civilu. Na trenutak je to usporedio sa sloţenom procedurom koja bi bila potrebna daje u Londonu htio organizirati šest detektiva ili oruţanu pratnju u civilu. Njegovo je poštovanje prema Čarteru još više poraslo. Kad su došli do cvjećarnice, vrata su se otvorila i Edgar Troop je izišao. Ukipio se od iznenađenja. Vidjelo se da baš nije oduševljen što ih vidi. - Dobar dan, Edgare - rekao je Charlie. - Nismo došli k vama nego k madame, ali kad ste već tu, zašto nam se ne biste pridruţili? Troop kao da im je na trenutak ţelio zapriječiti put. Charlie Carter se odlučno progurao pokraj njega. - Sami ćemo se najaviti - rekao je, ali je Troop pohitao ispred njega. - Flora! - povikao je. - Vratio sam se i dovodim cijelu skupinu policajaca! Začuli su Florin glas: - Pa onda ih pusti. Uvijek mi je drago vidjeti policiju. Došla je na vrata. Doimala se srdačno i samopouzdano. Joe je razrogačio oči kad je vidio gotovo teatralnu eleganciju njezine haljine. Šal s perzijskim uzorkom, tamnocrvene i tamnoplave boje, bio joj je prebačen preko ramena, a ispod toga je imala crnu baršunastu haljinu. Čak je i Charlie Carter bio impresioniran.

- Dobar dan, Flora. Lijepo vas je opet vidjeti. Imate društvo? - Charlie! Uvijek vas je dobro vidjeti, a kako vidite, uvijek zabavljam društvo! Ali, nikad ne znam tko moţe naići. Danas ste to vi i gospodin... Sandilands, ako se ne varam? A vi? - Odmjerila je Simpsona. Simpson se naklonio. - Nisu nas sluţbeno upoznali, ali već smo se sreli - rekao je. - Jedanput. Davno. Ne-ma razloga da me se sjećate, ali se ja vas vrlo dobro sjećam. -Ah, kako zanimljivo! - rekla je Flora smiješeći se. - Izvolite, uđite! Ako ćemo razgovarati o poslu, učinimo to u mojem uredu. - Claudiju, koji se upravo pojavio, rekla je: - Čaj za gospodu. -A sada - rekla je kad su se smjestili, gledajući Simpsona - recite, gdje je bio taj naš zagonetni susret i kada? Dok smo bili mladi? - Kada? - rekao je Simpson. - Čini se kao daje to bilo u nekom drugom ţivotu - prije tri godine. Gdje? Na Gare de Lyon u Parizu. Ja sam bio u vlaku koji se kod Beaunea survao u provaliju. - Pokazao je svoje tamne naočale. - Ali, imao sam više sreće nego ostali... osim još dvoje. - Flora - rekao je Charlie - ţelim vas nešto pitati o tom danu. Upleo se Edgar Troop. Prijetećim je glasom rekao: -Kojim pravom? Bilo je to davno i na drugom kontinentu. Zašto bi vas to zanimalo? - Ma, ne budi smiješan, Edgare! - rekla je Flora. -Edgar i ja smo stari prijatelji - objasnila je. -1 on me uvi-jek nastoji zaštititi, nije li tako, Edgare? Kao pas čuvar. Ali, mislim da mi u ovom društvu nije potrebna zaštita. Policija sigurno nema sluţbeni razlog za razgovor sa mnom. - Nasmiješila se i dodala: - Premda bi im prijateljski i nesluţben razgovor sigurno mnogo koristio. Čini se da su im potrebne informacije o ţeljezničkoj nesreći. Kako si rekao, Edgare, bilo je to davno i daleko i nitko se ne sjeća što se dogodilo. Čudi me da uopće znate za to, Charlie. Ali, na vaša je pitanja lako odgovoriti - ja o tome ništa ne znam. Zbog vrlo dobrog razloga - nisam bila u tom vlaku! Namjeravala sam biti, ali Boţjom milošću, nisam. O nesreći znam samo ono što sam pročitala u novinama, kao i svi ostali, kao vjerojatao i vi. I, što vam onda mogu reći?

- Putovali ste... - počeo je Charlie. - Ne! Upraro sam vam rekla da nisam putovala. - U redu - rekao je Charlie. - Preoblikovat ću pitanje. U vrijeme nesreće radili ste za Isabelle de Neuville, nije li tako? I namjeravali ste otputovati s njom? - Imate pravo. Tako se zvala moja poslodavka. Ostavila sam je na peronu. Dugovala mi je novac i odbila je platiti. Uvrijedili me. To joj nisam zaboravila. - Tiho je dodala: - Ni oprostila. - Zadovoljite moju znatiţelju - rekao je Joe. - Ostavili ste madame de Neuville na Gare de Lyonu. Jeste li je poslije vidjeli? - Naravno da nije, dovraga! - povikao je Edgar Troop. - Upravo vam je rekla, prokleta ţena je poginula! - Edgare! Edgare! Mislim da bi ti sad mogao otići. Ovo je stara priča. Ništa tome ne moţeš dodati niti mi moţeš pomoći. U sigurnim sam rukama, osjećam se posve sigurno s Charliejem i njegovim prijateljima. Moţeš otići obaviti poslove u gradu - već kasniš na sastanak. Molim te, nemoj ostati zbog mene. Uputili su jedno drugome upozoravajući pogled, a onda je pas čuvar pogledao na sat i otišao. Flora je nastavila: - Da, vidjela sam Isabelle de Neuville poslije nesreće. Jedanput. Identificirala sam njezino truplo, načelnice. Pročitala sam o nesreći u novinama i otišla u Beaune da ponudim svoje usluge. Policija je očajnički traţila ljude koji bi im pomogli identificirati mrtve. Posudila sam novac od... starog prijatelja madame de Neuville. Rado mije platio kartu - i to drugi razred - dodala je uz zagonetan osmijeh i gledajući Simpsona. -Je li bilo teškoća s identificiranjem? - Bio je to pravi kaos! Rastrojeni rođaci i prijatelji pretraţivali su hrpe trupala. Ali, meni to uopće nije bio problem. Imala je na sebi vrlo prepoznatljivu crvenu haljinu s krznenim, porubom, a imala je uza se torbu s putovnicom.

Pogledala je Čartera u oči i nastavila: - Ali, nešto morate znati - moţda to već i znate - o Isabelle de Neuville... Imala je englesku putovnicu u kojoj je pisalo da se zove Isobel Newton. Uzela je francusko ime kao... hmm, kako da kaţem... profesionalno ime. - A kako ste dugo radili za gospođicu Newton? -upitao je Joe. - Pet godina. Upoznala sam je u juţnoj Francuskoj 1914. godine, prije početka rata. Ja sam iz tog područja, kako je zapovjednik Sandilands pogodio. Ţivjela je kao štićenica - mislim da se to tako zove - pomorskog časnika, a osim što joj je plaćao stan, kupovao dragulje i automobile, plaćao je i sluškinju. Mene. - A kad se preselila u Pariz, povela vas je sa sobom. Recite, madame, kako vam se sviđao ţivot u Avenue de l'Opera? Joe je pitanje postavio leţerno, ali cilj mu je bio daje uznemiri. Njezina je smirenost njega uznemiravala. U tom trenutku su donijeli pladanj s čajem i stavili ga na stol pred Floru. Iskoristila je to i servirala im čaj, izbjegavajući njegov pogled i njegovo pitanje. Kad je raspodijelila kineski i indijski čaj, limun i mlijeko, ponovno se okrenula Joeu. - Da biste znali da smo ondje stanovale, morate mnogo znati o našoj prošlosti, zapovjednice. To ste mogli doznati samo od jedne osobe. A ta je osoba u Simli. Imam li pravo? - Tako je, madame. Jasno vam je da mi je Isobel Newton sve ispričala. Na Joeovo iznenađenje, Flora je prasnula u smijeh. - Sve? Jeste li u to sigurni, zapovjednice? Osim ako se nije znatno promijenila, rekla vam je samo ono stoje ţeljela da znate i ni riječ više! Sigurno niste doznali sve što se moţe doznati o Isobel Newton! I dalje je govorila leţernim tonom, ali se u njemu sad osjećala i tvrdoća. Osvetoljubiva tvrdoća, trag mrţnje - a to je Joeu bilo drago. Pokazivanje osjećaja, osobito mrţnje u razgovoru s policijom često je bila prva pukotina u pročelju, a on je zaključio daje došao trenutak da proširi tu pukotinu, pojača pritisak na slabu točku.

- Naprotiv - rekao je ozbiljno. - Isobel mi se jest povjerila. Iako joj je to bilo teško, ispričala mije o teškim udarima sudbine koje je proţivjela. Ispričala mi je kako joj je oteta nevinost i kako su je zatim njezini navodni zaštitnici zlorabili. - Uspio je toboţe tuţno uzdahnuti nad nepravdama u svijetu. Na Joeovo oduševljenje, Flora je naglo spustila šalicu. Tamne su joj oči bljeskale. Polako je odmahivala glavom, ni na trenutak ne ispuštajući Joea iz vida. Osjetio je kako je nagonski ustuknuo - bilo je to kao da se pred njim iznenada prikazala kobra. - Oteta nevinost! - prosiktala je. - Ta cura nikad nije ni bila nevina! Rodila se grešna! Bila je najsebičnija osoba koju sam srela. Manipulirala je drugima, iskorištavala ih i varala! I to i dalje radi. A čini mi se da ste vi, Sandilandsu, njezina najnovija ţrtva! Jedna od stotina! Kako sam to često viđala! Joe je šutio dok je brana popuštala. Flora je nastavila, sve glasnije. - Vlastiti otac nije mogao dočekati daje se oslobodi! Već je izazvala nevolje kod kuće prije nego što ju je poslao u juţnu Francusku. Stara budala mislila je da će biti na sigurnom u rukama njegove prijateljice iz crkve... a mala gospođica Isobel iznevjerila je svoju poslodavku nakon dvije sekunde. Izbacili su je iz hotela, ali završila je u vrlo otmjenom malom stanu u St. Raphae-lu. Ondje sam počela raditi za nju... Oteta nevinost, mo'š si misliti! Ona ju je zbacila... i završila u mekanom krevetu! - Pogled joj se na trenutak zamutio i tiho je dodala: - Mogla bih vam ispričati priče o otetoj nevinosti od kojim bi vam se zaledila krv u ţilama. - A koje su točno bile vaše duţnosti, madame? - prekinuo ju je Joe. - Pitam se zašto ste nastavili raditi za gospođicu Newton ako ste je toliko prezirali? Valjda vam se posao svidio? - Bio je to posao! Moţete li zamisliti koje su mogućnosti otvorene djevojci bez obitelji u Francuskoj? Ne, posao mi se nije svidio, ali barem nisam bila na ulici. Imala sam krov nad glavom, krevet u kojem sam spavala, dovoljno hrane i pristojnu odjeću. A ako mi se ţena čiju sam odjeću glačala i čije sam bisere laštila nije osobito sviđala, tja, mogla sam glumiti. - Vi ste vrlo lijepa ţena, Flora, ako mi nećete zamjeriti što to kaţem - rekao je Carter. - Ovaj... nije li gos-pođica Newton bila ljubomorna?

Florine našminkane usne malo su se otvorile od zapanjenosti, a onda se lukavo nasmiješila. - Ah, načelnice! A ja sam mislila da ste vi svjetski čovjek! - Nagnula se i govorila tiho kao da objašnjava nešto vrlo sloţeno. -Običaj je luksuznih prostitutki da ne zapošljavaju stare babe nego privlačne sluškinje koje primaju klijente. Ako bi se nešto dogodilo - primjerice, ako bi gospođica odlučila spavati do podneva ili joj je u krevetu bio netko tko ondje nije smio biti, zgodna je sluškinja mogla njezinom zaštitniku odvući pozornost. — Glas joj je ponovno otvrdnuo. - A ako je klijent izgubio interes, ili još gore - novac, ili ako je gospođica bila neraspoloţena ili lijena, onda se od lijepe sluškinje moglo zatraţiti da primijeni vlastite zavodničke sposobnosti. Za nju sam čistila, prala, ribala i kurvala se! A na kraju mije dala kartu trećeg razreda! -1 tako, kad ste došli identificirati truplo, vidjeli ste, dakako, da to nije Isobel Newton nego druga ţena... - Da. Ne bih se ni trudila odlaziti u Beaune da pogledam truplo, ali nadala sam se da je moţda ostao neki komad nakita - prsten, narukvica, tako nešto, što je promaknulo spasiteljima. Ta nikad nije bila praznih ruku! Dugovala mije popriličan iznos, a sad kad je poginula, to više nisam mogla naplatiti. Ali, nisam imala sreće. Dragulji su nestali. U bolnici je bio kaos. Ljudi su trčkarali na sve strane, nisu nikoga provjeravali. Ostavili su me samu s truplom u nekom sobičku. Prvo što sam primijetila bilo je da ima pletene čarape. Ostala je bez cipela, ali čarape su se dobro vidjele. Kad sam istraţila dalje, vidjela sam donje rublje. Pamuk i vuna! Takvo što Isobel nikad ne bi odjenula. - Cinično se nasmijala. - Ni mrtva! A vidjela sam kako je Isobel tog jutra odjenula zeleno svileno donje rublje. To nije bila Isobel Newton nego truplo odjeveno u njezinu odjeću. Pogledala sam bolje i onda se sjetila one druge Engleskinje, one iz kolodvorskog restorana. Bila sam došla prenijeti Isobel poruku o prtljagi za koju me zaduţila i doţivjela pravi šok. Sjedila je sučelice djevojci koja joj je mogla biti sestra blizanka! Ali, bila je vrlo loše odjevena. Odjeća joj je bila skupa, ali ne elegantna i imala je odvratne čarape.

- Shvatila sam što se dogodilo. Nije lako, ali nije ni nemoguće zamijeniti vanjsku odjeću. U toj situaciji -posvuda krv i trupla, para pišti iz razbijene lokomotive, sve gori - mogu dobro zamisliti taj prizor - naša je dama bila vrlo pribrana. Svije takvu znamo, ali čak je i za nju bilo previše svući donje rublje s trupla i odjenuti ga. Nije joj to promaknulo, nego je odlučila riskirati. I upalilo je. Osim kod mene. Tako sam doznala sve što mije bilo potrebno! Joe nije mogao podnijeti njezin pobjedonosni osmijeh pa je spustio pogled. - Pogodila sam što je Isobel učinila - nastavila je. Joe je to prepoznao kao sljedeći korak u priznanju. Rekla im je istinu i sad osjeća prirodni nagon - moţda ne da se opravda, ali da se pohvali vlastitom domišljatošću. - Nije to netipično za nju. Ponovno je nekoga iskoristila, samo je ovaj put ukrala identitet te osobe. Pitala sam se zašto. Pitala sam se po čemu je ta djevojka tako posebna. Izišla sam iz bolnice i kupila novine. U njima je bila priča o gospođici Alice Conyers, koja je osim onog djeteta jedina preţivjela nesreću. Pisalo je daje nasljednica koja putuje u Indiju, gdje će preuzeti upravljanje velikim trgovačkim carstvom. -1 tako ste odlučili pratiti »Alice Conyers« u Indiju? - Nije to bilo tako jednostavno. Morala sam se i te kako snalaziti da skupim novac za put. Potraţila sam stare klijente na Aţurnoj obali. Neki su čuli što se dogodilo s Isobel i bili su vrlo velikodušni prema meni, za dobra stara vremena. Čim sam dovoljno skupila, došla sam u Bombaj. Nije joj bilo teško ud u trag - bila je po svim novinama. Tako uspješna i u poslu i u društvu. Čak je postala filantrop! U Delhiju sam upoznala Edgara. To mi je vjerojatno bilo glupo, ali povjerila sam muse. Odlučili smo poći za njom u Simlu kad se vrijeme promijeni -ona svako ljeto provodi ovdje. Onda smo njegovim novcem i mojim iskustvom otvorili ovu kuću. - A novac od ucjene? Nakit koji ste iznudili? Što je s tim? - pitao je Carter. - Da, mogla sam si i misliti da vam je to ispričala -rekla je Flora zadovoljno se smiješeći. - Sirota mala Iso-bel kojoj prijeti nepoznat ucjenjivač! Pa, mogu vam reći, načelnice, da se olako izvukla! Zahtjevi su bili

vrlo umjereni s obzirom na okolnosti. Zasluţila je gore! Osim toga, ne zaboravite da govorimo o novcu koji uopće nije njezin. Čini mi se da ste to zaboravili! - Prezirno je pogledala Joea. Prkosnom kretnjom zbacila je šal s ramena. Muškarci su se zablenuli u Holbeinov dragulj koji je blistao na crnom baršunu. - Eto vam vašeg dokaza! Ne bih htjela da mi cijelu kuću preokrenete naglavačke traţeći ga, što se zacijelo namjeravali. Vrlo upadljiv broš, ne biste li rekli? Ne bi me iznenadilo daje prijavljen njegov nestanak, da se smatra ukradenim, a sve da biste ga našli kod mene! Simpson se nelagodno promeškoljio. Joe i Carter su je samo gledali. - Moţete to nazvati ucjenom, načelnice, ali kad biste sluţbeno porazgovarali s Alice Conyers-Sharpe, mislim da bi vam rekla kako je samo slala darove bivšoj zaposlenici u znak zahvalnosti za veliku uslugu. Poznata je po velikodušnosti. Dakako, s novcem ICTC-a - dodala je zajedljivo. -1 tako otvoreno nosim ovaj broš. Pokazala sam vam ga. Zasad nema naznaka daje ukraden, a sigurna sam da biste mi to odmah rekli da jest... Ništa ne kaţete? Onda predlaţem da završimo ovu farsu. Neću vas više zadrţavati. Znam da imate ozbiljnijih poslova. - Moţete nam reći još nekoliko stvari, Flora - rekao je Joe. - Sjećate li se ljubavnika svoje gospodarice? . Flora je dobro razmislila o tom pitanju. - Mislim da bih većinu prepoznala kad bih ih ponovno vidjela, ali tko bi im znao imena, toliko ih je bilo! Ipak, nekih se bolje sjećam. - Fjodor Korsovski. Sjećate li se njega? - Ah! Fjodor! Napokon ste se počeli ponašati kao detektiv. Ne, nisam ga upoznala. Ostavio ju je i otišao u New York prije nego što sam počela raditi kod nje. Ali, govorila je o njemu. Često. Bio je jedan od njezinih prvih ljubavnika. Bili su dugo zajedno i čak mu je bila vjerna - barem tako tvrdi. Upoznala ga je u Nici, u nekoj kavani u koju su navraćali pjevači. Oduvijek umišlja da dobro pjeva. Čak i danas, čini mi se. Mislim da su stvarno bili zaljubljeni, ali on je morao otići u New York i rat ih je razdvojio. Pisao joj je i rekao da se neće vratiti. Vratio se ţeni, koja gaje godinama čekala u Americi. Isobel mu nikad nije oprostila. Za nju je on bio simbol prijetvornosti svih muškaraca. Mrzila gaje.

- Dakle, znali ste daje on prijetnja sigurnosti Alice Conyers-Sharpe - to jest, Isobel Newton. A zacijelo ste znali, kao što je znala cijela Simla, da će nastupiti u Kazalištu Gaiety. Mogli ste točno znati kada će stići ovamo. - Što ţelite reći? - upitala je, blijeda i suzdrţana. - Ţelimo reći, Flora, da ste vi jedina osoba u Simli koja zna za Korsovskog, koja je imala razlog da ga ubije i sredstva da plati ubojici. Osim toga vas mislimo optuţiti - vas i zasad još nepoznate druge osobe - za ubojstvo Lionela Conyersa prije godinu dana. Flora je zurila u njih razrogačenih očiju, posve nijema. - Nadam se da ste shvatili vaţnost onoga što sam upravo rekao - dodao je Joe - i ozbiljnost vašeg poloţaja. Napokon razotkrivamo ta dva ubojstva. - Dva ubojstva? - napokon je progovorila Flora. -Dva? — ponovila je, a onda se polako nasmiješila. - Ali, zapovjednice, bila su tri ubojstva! 23. poglavlje Čujte, Flora - rekao je Carter polako - mi istraţujemo ubojstva Lionela Conyersa i Fjodora Korsovskog. Vjerujemo da ste vi naručili ta ubojstva. Smatramo da ste ih dali ubiti kako biste zaštitili laţni identitet Alice Conyers-Sharpe i to zato da biste je i dalje mogli ucjenjivati. Nemamo nikakvih dokaza niti smo čuli za kakvo treće ubojstvo. Ako vi nešto o tome znate, odmah nam recite. - Mogu li vam nešto objasniti, načelnice? Ja nikoga nisam ubila. Niti sam naručila ičije ubojstvo. - Ponovno se nasmijala. - Ah, bojim se da ste ponovno na početku! Još i gore, jer ja vam govorim ne o dva nego o tri neriješena ubojstva. Zar niste pogodili? Ne slutite? Ne? Onda ću vam reći, premda mislim da to radije ne biste čuli. - Dajte, Flora! - rekao je Carter, gubeći strpljenje.

- O, dragi Boţe! - promrmljao je Joe ispod daha. Nije mogao drugo do čekati da Flora potvrdi njegovu strašnu sumnju, a ona se očigledno zabavljala, uţivala u napetosti, poigravala se njima, dok su oni mogli samo šutjeti i čekati. - Morate znati, gospodo, da je Lionel Conyers bio druga ţrtva, a Korsovsk: treća. Prva... ah, prva je ubijena mnogo prije. Motiv za sva tri ubojstva je isti - opstanak Isobel Newton kao Alice Conyers. - A prva je ţrtva bila? - upitao je Carter. - Sama Alice Conyers! - O čemu to dovraga govorite, Flora? Nagnula se naprijed i redom ili pogledala, uvjeravajući se da ima njihovu potpunu pozornost. - Alice Conyers je ubijena. Ubila ju je Isobel Newton. - Ne budite smiješni! Onaje poginula u ţeljezničkoj nesreći. To svi znaju. Vi ste sami pregledali truplo! - Carter se sad već naljutio. - Da! Pregledala sam truplo! To sam vam već rekla, ali vam nisam rekla sve što sam vidjela! Dali su mi vremena koliko sam god ţeljela. Prezaposleni liječnik, koji je morao pregledati više od dvjesto ţrtava, kao uzrok smrti naveo je slomljenu kraljeţnicu i ozljede glave. Posve razumljivo imajući na umu koliko je imao vremena u tim okolnostima. Na posljetku, tko bi traţio ubojstvo usred takve tragedije? Na trenutak je zastala. Nije se bojala da će je itko prekinuti - njih su trojica odvagivala svaku riječ, svaku nijansu. -Ali ja sam je pregledala pomnije, znajući da nešto nije u redu. Prije nego što sam uopće zamijetila čarape i donje rublje, vidjela sam da su ozljede glave neobične. Lice joj je bilo posve... - traţila je pravu riječ - ... uništeno. Razbijeno do neprepoznatljivosti. Kad sam pogledala odjeću i shvatila da se moja gospodarica zamijenila s tom nesretnicom, bolje sam pogledala ozljede. Nije to bilo ugodno. Nisam stručnjak za to, a morala sam doista stisnuti zube da bih mogla pregledati truplo, ali nekako sam uspjela. Okrenula sam je.

Leda su joj bila ozlijeđena kako je liječnik i napisao. Bilo je mnogo masnica, očigledno je tako pala. Rekla bih da je glavni udarac bio u leđa. Zašto bi joj onda lice bilo tako ozlijeđeno? - Ma dajte, Flora - rekao je Carter. - Pa to se dogodilo u provaliji. Vjerojatno se kotrljala niz stijene i posvuda se ozlijedila. - A zašto onda nije bilo ozljeda nigdje drugdje? Pogledala sam. Nigdje ničega, pa ni sprijeda, osim samog lica. Nije to bilo kao da je udarila u kamen i onda se otkotrljala dalje... Lice joj je bilo razbijeno nizom ciljanih udaraca. Da ste truplo gledali neovisno o nesreći, odmah biste rekli da je Alice Conyers ubijena. Jasno mi je da nema načina da dokaţem istinitost toga što sam vam rekla, ali vam govorim sve što znam, kao svjedok, kako bih vam pomogla da privedete pravdi osobu koja je odgovorna za te smrti. A to nisam ja. - Ne vjerujem da bi ozljeda leđa bila dovoljna da ubije Alice. Nagađam da je Isobel, koja je prošla gotovo bez ogrebotine, naišla na nepokretnu Alice, moţda u nesvijesti ali ţivu, i tad joj je pala na pamet ta grozna pomisao. Tu je, njoj na milost i nemilost, leţala djevojka koja je imala sve što je Isobel ţeljela. Moţda se presvukla prije nego što joj je razbila lice. Vjerujem da jest. Crvenu bi haljinu ispod jakne morala prevući preko glave. Da je to učinila preko onako raskrvavljenog lica... No, zapovjednice? - Bilo bi krvavih mrlja, moţda i komadića mozga, s unutarnje strane haljine nakon navlačenja preko glave -rekao je Joe. - Da. To je i meni palo na pamet pa sam provjerila. Nije bilo nikakvih mrlja iznutra. Jedine mrlje bile su oko vrata, nastale kad se krv slijevala. Dakle, Isobel se najprije presvukla, a onda ju je dokrajčila. Joe je bjesomučno razmišljao. Da barem sam moţe pogledati truplo! Ţelio je Flori postaviti stotine pitanja, a istodobno joj nije htio pruţiti zadovoljstvo da mu da odgovore koje on nije ţelio čuti. Ako je njezina priča istinita, Flora predstarlja još veću opasnost za Isobel Newton nego što su slutili. Ucjenjivački nije znala samo za prijevaru, nego i za ubojstvo, a Isobel je od toga morala strahovati.

- A što imate reći o ucjenjivačkim pismima nakon smrti Conyersa i sada Korsovskog - takozvane »zaštite« koju ste ponudili i debelo naplatili? Što to znači ako ne pokriva ubojstva? »Ubili smo nekoga tko je mogao ugroziti tvoj opstanak na sadašnjem poloţaju, a to će te stajati toliko i toliko rupija.« Ta pisma! — rekao je Carter. Flora se tuţno nasmiješila i odmahnula glavom. -Već sam vam rekla - nisam odgovorna za ubojstva. Pogodila sam, dakako, zašto su ubijeni i tko ih je ubio! I odlučila sam to naplatiti. U pismima se nikad nije spominjalo ubojstvo - traţila sam dodatno plaćanje za šutnju, načelnice, a ne kao nagradu za ubojstvo, ili naručeno ubojstvo, dvojice nevinih muškaraca! - Onda je tiho dodala: - Ako moţeš biti iskren sam sa sobom, Charlie, priznat ćeš da ništa drugo nisam mogla. Kako bi reagirao da sam ti došla prošle godine i rekla da je Alice Conyers-Sharpe ubila svoga brata, naime čovjeka koji bi joj bio brat da je bila ona za koju se izdaje, a ne ţena koja je zapravo prije tri godine ubila Alice i zauzela njezino mjesto? Carterova nelagodna šutnja bila je dovoljan odgovor. - Eto vidiš! Ako me ne bi jednostavno proglasio ludom, zaključio bi da joj se osvećujem zbog upletanja u moje poslove! Ţao mi je, Charlie, što je osoba koju traţiš zapravo osoba koju si oduvijek poštovao. Mogu zamisliti koliko bi bilo zgodnije i ugodnije baciti mene u zatvor. Florin je osmijeh bio podrugljiv i pobjedonosan. Ni Joe joj više nije mogao gledati u oči. - Ali, neka vam ne bude neugodno zbog pogreške - nastavila je leţerno -niste ni prvi, pa ni stoti muškarac kojeg je Isobel Newton zavarala. I nećete biti ni posljednji. - Na trenutak je zamišljeno okrenula glavu. - Jer, vidite, muškarcima je u prirodi da padaju na njezine prevare. Svi su muškarci tako uvjereni u svoju nadmoć i svoju neodoljivu privlačnost da ţensku paţnju prihvaćaju zdravo za gotovo, kao nešto što im prirodno pripada. Ţeni nije ništa lakše nego vući muškarca za... - Dosta, Flora! - rekao je Carter kruto. - Sad već govoriš kao drolja! 24. poglavlje

Dok su se vraćali u policijsku postaju, bili su zamišljeni i snuţdeni. Umjesto da uţivaju u uzbuđenju okršaja i uhićenja, sad su morali iznova napisati mnoge vaţne dijelove pomnjivo sklopljenog scenarija i moţda čak dodati treće ubojstvo na popis Isobelinih zločina. A Florino zadovoljstvo tim obratom situacije nije im nimalo olakšalo. »Prokleta ţena!«, mislio je Charlie. »Prepredena drolja!«, mislio je Joe. Simpson, koji je kao i dotad ţarko ţelio pomoći, otišao je na Charliejev prijedlog na objed s Meg, kojoj je morao prenijeti poruku da će Joe i Carter doći čim budu mogli. Tuţno su sjeli u naslonjače u Charliejevom uredu. On je uzdahnuo i iz ladice izvadio neki papir. Slova su na njemu bila kićena, a vidio se i ţig. Joe je pogodio o čemu je riječ. - Nalog za uhićenje? - Da. Smatrao sam da ga je dobro imati. Stvari se brzo odvijaju pa sam pomislio kako bi bilo najbolje dati to sir Georgeu na potpis za slučaj da nam zatreba. A sve više izgleda kao da će nam trebati. Joe nije morao pitati čije je ime napisano na nalogu. - Morali ste biti vrlo sigurni u sebe i vrlo uvjerljivi kad ste ga uspjeli nagovoriti da potpiše nalog za uhićenje Alice Conyers. - Samo što mu nisam morao zaprijetiti pištoljem! Čekao sam da vi sinoć legnete i otišao k njemu na još jedan konjak, a onda sam ga zaskočio i objasnio mu kako je nuţno da imamo punu snagu zakona na svojoj strani kad imamo posla s nekim tako utjecajnim i vještim kao što je mala gospođica Isobel. Slučajno sam uza se imao nalog. -Nasmiješio se. - A onda, kad smo posumnjali na Floru, pomislio sam, baš dobro, nalog nam neće trebati. - Čujte, Charlie - počeo je Joe polako. - U redu je, stari moj! Znam što osjećate. Ne morate sudjelovati. Nisam siguran ni da bih volio da budete u blizini kad joj budem stavljao lisičine! Zbog sigurnosti! Bilo bi dovoljno da vam uputi jedan suzan pogled onim plavim očima i vi biste mi postali problem. Drţite se podalje, to vam ja savjetujem.

- Ima li išta o čemu bismo još morali razmisliti? -upitao je Joe pomalo očajnički. - Prije nego što se zaleti-mo? Bismo li trebali prikupiti još kakve dokaze? Jer, čini mi se da imamo vrlo malo čvrstih dokaza. Imamo samo nagađanja, koincidencije i optuţbe. Dok su još jedanput pretresali događaje, prihvatljivost alibija, vjerojatnost motiva i tako redom, podvornik je ušao s brzojavom. - Iz Kalkute, gospodine. - Meci! Bilo je i krajnje vrijeme! - rekao je Carter i razderao omotnicu. - Da vidimo! Pomnjivo je pročitao poruke, a onda ih pročitao još jedanput te ih pruţio Joeu. Joe je čitao na glas: - Metak A ubojstvo A puška A stop Meci B x 2 ubojstvo B puška B stop Meci C x 2 puška C stop Meci D x 2 puška D stop Meci E x 2 puška E stop Otisci prstiju na puškama C i D osumnjičeni 1 stop Puška E bez otisaka prstiju stop. - Ah - rekao je Joe - pa to postaje sve gore. Čini se da Edgar Troop nije uporabio nijednu od tri puške koje smo uzeli kod Flore - dakako, moţda negdje ima skrivene druge puške. Nije li ironično da jedini čvrsti dokazi koje imamo ne dokazuju ništa protiv nikoga? - Razmislimo malo o tome. S obzirom na vašu povezanost s ljudima iz Kalkute, pretpostavljam da vas moţemo okriviti... pardon, vama moţemo zahvaliti na tako saţetom izvješću! Metak koji je ubio Lionela Conyersa — a to je metak A, izvadili smo ga iz njegova trupla - ispaljen je iz puške koju su nazvali »puška A«. Dva metka koja su dokrajčila vašeg prijatelja Rusa ispaljena su iz druge puške - njihove »puške B«. A tri puške koje smo uzeli kod Flore - dvije vojne i onu u vreći - nemaju veze ni s jednim od ubojstava. Dvije vojne bile su prekrivene Troopovim otiscima prstiju kako se moglo i očekivati, a na trećoj nevinoj puški nije bilo nijednog otiska. I kako da to sad protumačimo? - Moţda je lakše početi od krajan rekao je Joe. - Flora je, ne razumijući se u suvremene tehnike, pokušala implicirati Troopa. Vjerojatno je obrisala treću pušku kako bi se doimala što sumnjivijom. A mislim da je dovoljno pogledati mladog Claudija da bismo shvatili zašto se htjela osloboditi Edgara Troopa. Ali,

ostaje nam pitanje dviju različitih pušaka koje su upotrijebljene u dva ubojstva. To je ono što me zabrinjava... Isti modus operandi, čak i opušci istih cigareta na mjestu zločina, ali različite puške... - Ne znam što je u tome tako neobično - rekao je Carter. - Mnogi ljudi u Simli imaju više od jedne puške. Ovdje vjerojatno ima više pušaka po glavi stanovnika nego igdje osim moţda u Teksasu! - To je točno - rekao je Joe - ali, ne govorimo o ljudima u Simli koji pucaju radi zabave ili natjecanja ili jednostavno skupljaju puške. Govorimo o snajperistu. - Nakon godina koje je proveo u rovovima, Joe bi se još uvijek stresao i na samu tu riječ. - Poznajem njihove navike. Veţu se za jednu pušku i uvijek je koriste. Poznaju sve njezine osobitosti - a svaka ih puška ima - i ne odustaju. Poznajem snajperiste koji su tijekom cijelog rata koristili samo jednu pušku. »Ubojstvo A puška A, ubojstvo B puška B.« U tome je zagonetka! Sjetio se nečega što je Alice rekla o Lionelovom ubojstvu a što mu se učinilo sumnjivim, no prije nego što je dospio bolje razmisliti, zazvonio je telefon na Charliejevom stolu. - Načelnik Carter, policijska postaja Simla... Ah, da, jesam... Jeste? Izvrsno! Večeras u sedam? Mnogo vam hvala, Patwa Singh. Najljepša hvala. Spustio je slušalicu i okrenuo se Joeu: - Imamo ih! - Koga to? Carter je napeto pogledao na sat. - Ptice odlijeću! -rekao je melodramatično, uţivajući u tom trenutku. - To je bio šef ţeljezničke postaje u Kalki. Zamolio sam ga da mi javi ako itko od naših osumnjičenih rezervira kartu. A imam i izvidnice na cestama. Pričekajte, Joe. Pohitao je do vrata i izviknuo zapovijedi. Onda je objasnio: - Cijeli je odjeljak prvog razreda rezerviran sve do Bombaja! Za samo dvoje putnika. Karte je platio ICTC. Vlak polazi u sedam iz Kalke, što vjerojatno znači da će Alice i njezin druţbenik sjesti u dva u vlak iz Sim-le. Za pola sata! Nemamo mnogo vremena!

Presavio je nalog za uhićenje i spremio ga u dţep. Prije nego što je Joe dospio išta reći, vratio se podvornik lica rumenog od uzbuđenja. - Gospodine načelnice! Javljeno je da je gospođa Sharpe prošla Mallom u tongi prije deset minuta. Bile su dvije tonge! Njihova je prtljaga bila u drugoj! Krenuli su na zapad, prema cesti za Kalku. - Oni? A tko je bio s njom? - upitao je Carter. - Patanac, gospodine. Rheza Khan. Joe je snuţdeno gledao kako Charlie Carter i njegovi ljudi odlaze iz postaje. U posljednjem je trenutku Charlie okrenuo glavu i doviknuo mu: -Predomislite se, Joe! Pođite s nama! Joe je odmahnuo glavom. - To je vaš posao, Charlie - rekao je. - Na vama je da ih uhitite, a ne na meni. Ne zaboravite da ja ovdje nemam ovlasti. Ostat ću tu i čuvati dućan. Joe je ostao na trijemu. Nije mu bilo ni do čega. Bio je svjestan da u cijeloj priči nije bio zabrinut zbog Charliejevog poloţaja. Charlie je imao pravo kad je rekao da bi Joe mogao postati problem. Nikako nije mogao zamisliti Isobel u lisičinama. Nije htio tome biti nazočan. Nije htio biti svjedokom rušenja njezinog pomnjivo građenog poloţaja. Neprestano je razmišljao o dokazima. Hoće li to proći na sudu? Moţemo li doista uvjeriti svijet, a osobito sud, da je »Alice« sve te godine sve vukla za nos? Sir Georgea? Visoko društvo u Simli? Prijatelje i kolege na istaknutim poloţajima? Njezinu najbliţu prijateljicu, Marie-Jeanne Pitiot? Nije bio kadar dijeliti Charliejevo uzbuđenje i odlučnost. A sad je bilo ni njemu da izvijesti sir Georgea. Tome se nije nimalo veselio. Izišao je na ulicu da pozove rikšu, ali se na svoje iznenađenje našao pred Edgarom Troopom koji je upravo ujahao u dvorište policijske postaje. Joe se još više iznenadio kad je vidio da je Troop doveo još jednog konja. Troop ga je uzbuđeno pozdravio. - Drago mi je što sam vas zatekao, zapovjednice. Moţemo li negdje porazgovarati? Poţurite, nemamo mnogo vremena! Joe je oklijevao: - Pa, mogli bismo ovdje. Mislim da Charlieju ne bi smetalo da malo sjedimo na njegovom trijemu.

Troop je sjahao i dozvao slugu da odvede konje. -Da, moţe i tu - rekao je. - Čujte - rekao je Troop kad su se smjestili - ne ţelim vas dovoditi u neugodan poloţaj, a Bog zna da se mene ovo zapravo ne tiče, ali upravo sam došao iz kuće mojih prijatelja i prošao pokraj Charlieja Cartera i pratnje. Čak šestoricu je poveo! Mislim da su se uputili na ţeljezničku postaju. Imam li pravo? Joe je oklijevao, a onda je na kraju rekao: - Pa, ne znam do koje ste mjere zbrojili dva i dva, ali budući da će domalo znati cijeli svijet, nema razloga da vam ne kaţem da je otišao uhititi Alice Sharpe. - I očekivao je da će je zateći na kolodvoru? - Da. Ona i Rheza Khan rezervirali su karte iz Kalke sve do Bombaja. Prtljagu su poslali unaprijed, a još su dio ponijeli sa sobom. Eto, igra je završila i Charlie je otišao obaviti posljednji čin. - Tako sam i pretpostavljao... - Troop se nagnuo prema njemu i brzo i uzbuđeno mu rekao: - Shvatite me dobro, prema Alice, premda s oklijevanjem, osjećam poštovanje. Naklonost ne, ali poštovanje da. U očima dobrih ljudi iz Simle a i šire, ja sam na zlom glasu. Ne moţete zanijekati da i vi tako ne mislite. Ne? Znao sam. Ali, ja sam čist k'o snijeg u usporedbi s Alice. Vi vjerojatno ne znate ni pola priče! Činjenica je da je iskoristila svakoga s kirnje došla u dodir, uključujući i mene. Obavljao sam za nju poslove - uzgred, među tim poslovima nije bilo ubojstvo - i platila mi je. Na neki način jesam plaćenik, ali shvatite da nisam imao nikakve veze s ubojstvom Conyersa ni onog nesretnog Rusa. Joe mu je upao u riječ: - Sve je to pitanje dokaza, Troop. To moţemo prepustiti policiji. Troop je prezirno frknuo. - Alice i Rheza Khan su se uputili na kolodvor, a Charlie ih ganja... ali, ne čini li vam se malo neobičnim da bi oni to izveli tako javno? Prošli nasred Malla? A Charlie je odjurio onamo s lisičinama u dţepu. Pa će ih u posljednjem trenutku uloviti? Zvuči li vam to kao Alice koju poznajemo? Moţete li pojmiti da bi netko tako pametan da je tri godine zavaravao cijeli svijet učinio nešto tako nevješto? Ne! Charlie će doći na kolodvor i otkriti da su mu ptičice odletjele! - Odletjele? Kako to mislite, odletjele?

- Reći ću vam, ali - mislite li da bi se u ovoj dobro opremljenoj policijskoj postaji čovjeku moglo ponuditi piće? Dosad je dan bio prilično prašnjav. - Mislim da nam Charlie ne bi zamjerio - rekao je Joe i uzeo viski i čaše s prozorske daske. — Ali, nastavite. Što ste mi htjeli reći? - Evo - rekao je Troop. - Sa straţnje strane kolodvora je staro poštansko skladište. Sada je prazno. Ali, primijetio sam da su ondje dva konja - dobra konja i to osed-lana. Čuvao ih je sluga. Koji nije odavde. Kladio bih se da je iz sela Rheze Khana. Što mislite, za koga li su ti konji bili pripremljeni? A reći ću vam i još nešto. Alice i Rheza prošli su samo nekoliko metara pokraj mene i gledano površno, Alice je bila primjereno odjevena za putovanje Malim vlakom u Kalku. Površno gledano, rekoh. Ali, ako imate naviku kao ja, da zgodnu ţenu odmjerite od glave do pete, moţda, kao i ja, nagađate što joj je ispod odjeće... otići ću još dalje i priznati da nagađam kako bi izgledala bez ičega na sebi. Moţda i vi to činite? I nikad se u tome ne prevarim! Ispod pomodne duge haljine za putovanje, Alice je imala hlače i jahačke čizme. Govori li vam to išta? Po meni, ona se spremala jahati, i dok su Charlie Carter i društvo čekali s prednje strane kolodvora da porazgovaraju s Alice i Rhezom, ona je diskretno otišla sa straţnje strane i prilično odmaknula. - Oči su mu se suzile. Otpio je još gutljaj viskija. - Mogu vam reći da su oni konji bili doista vrhunski! - Troop - rekao je Joe - moţda imate pravo a moţda nemate. Pretpostavljam da imate, ali zašto mi to govorite? Kakve vi račune ţelite poravnati? Ne poznajem vas dobro, ali, oprostite, imam razloga vjerovati da često poravnavate račune. Recite, o čemu se tu zapravo radi? Edgar Troop iznenada je porumenio i okrenuo se Jo-eu. Otrovno je prosiktao: - Alice! Moćna direktorica ICTC-a! Povjerenica lady Reading! Sirota, zanemarena ţena pijanog Sharpea! S kojom suosjećaju tolike ţene! Kriste Boţe! Prokleta ţena! »Oh, kapetane Troop, bili ste tako ljubazni. Recite, koliko vam dugujem?« Ili: »Oh, kapetane Troop, imam za vas mali zadatak. Biste li bili tako ljubazni... I tako mi je

ţao što vas ne mogu pozdraviti kad se sretnemo na javnom mjestu... Sigurna sam da razumijete... Ne dajte da vam smeta što morate čekati kad vas pozovem... tako sam silno prezauzeta.« Odnosila se prema meni kao prema potrčku! A ako je vjerovati Flori, ona je obična drolja! Uvjeravam vas da nisam jedini u Simli kojem će biti drago kad dobije što je zasluţila! -1 kaţete, odjahali su na brzim konjima. Ali, kamo? - Pa, sigurno ne u Kalku! Mislim da će Carter i njegovi ljudi pojuriti onamo i uzet će im nekoliko sati prije nego što shvate da slijedi pogrešan trig — a moţete se okladiti da će im biti pripremljen pogrešan trag. Dok se vrate, Alice i Rheza Khan bit će već daleko u planinama. Idu prema Borendu i prijevoju Zalori, a poslije toga vjerojatno sjeverno kroz Manali. To im je izlaz iz ove zemlje. Odande je pleme Rheze Khana. Svaka druga osoba koju tamo sretnete s njim je u rodu. - Ali, kakve koristi ima Alice od toga? Sto će praznih ruku na zabačenim obroncima Himalaje? - Praznih ruku? Zar je Alice ikada bila praznih ruku? Što mislite, gdje su dragulji koje je platio ICTC preko Robertsona? I to kvalitetni dragulji — kvalitetni prema međunarodnim standardima, Alice nije skupljala smeće. Ti ne zauzimaju mnogo prostora. Moţete cijelo bogatstvo sakriti u gaćice! Jesu li u sefu u ICTC-u? U Alicinoj donjoj ladici? Ne, nego u torbi, na konju, na putu za prijevoj Zalori. A što se tiče zabačenosti, to nije problem ako poznajete teren. Pogledajte ovo! Ušao je u Charliejev ured i pokazao veliki zemljovid na zidu. - Tu je Simla. Juţno je Kalka i pruga za Delhi te brod u Bombaju. Ali, pogledajte na sjever! Prođete kroz te planine - koje Rheza Khan poznaje kao svoj prazan dţep -pa skrenete u Joginder Nagar. I tu je ţeljeznica koja vodi u Amritsar, Lahore i na kraju u Karači. Iz Karačija moţete parobrodom koji je krenuo iz Bombaja u Zaljev i odande u London ili bilo kamo dalje. Dakako, pod uvjetom da vam dopuste otići iz plemenskog teritorija. - Što mislite, kakav interes u tome ima Rheza Khan? - Alice, dakako. Novac i Alice - tim redom. Moram li vam nacrtati?

Joe se sjetio da je, kad je prošao pokraj Alice, osjetio blagi miris sandalovine i da je isto tako mirisao Rheza Khan. - Vjerujem vam, Troop - rekao je teška srca. - Potpuno vam vjerujem. Hoćete reći daje Alice u opasnosti? Troop ga je dugo i neodgonetljivo gledao. - Ne znam - rekao je na kraju. - Ondje kamo se sad uputila, posve je ovisna o Rhezi Khanu, a znate kako kaţu? Radije vjeruj štakoru nego zmiji, a zmiji nego Patancu. Alice zna daje igra završena što se tiče Simle, zna to i Rheza, ali pitanje je - imaju li oboje isti cilj? O, da! Imaju isti prvotni cilj, naime da izađu iz zemlje s plijenom koji su skupljali tri godine, ali što onda? Mislim da im se tu putovi razilaze. Pretpostavljam da Alice ţeli izići iz zemlje sa svojim bogatstvom i s Rhezom Khanom, a onda se smjestiti negdje izvan britanske jurisdikcije. - Rekla mi je da bi voljela ţivjeti u Americi - sjetio se Joe. - Da, vjerujem da bi Alice ţeljela takvo što. To je zemlja koja bi joj odgovarala. Ondje bi procvala. Ali, ako ga imalo razumijem, ne mogu zamisliti da bi Rheza htio napustiti domovinu. - Niste mi odgovorili na pitanje - je li Alice u opasnosti? Troop je odmah odgovorio, tonom nekoga tko je o tome dobro razmislio. - Mislim da joj ne prijeti nikakva opasnost dok ne dođu do kraja putovanja. Ali, kad stignu onamo, što se tiče Rheze, njezina uloga završava. Koliko god bila domišljata, ne vjerujem da će se Alice odande izvući ţiva. Mislim da će ostati ţiva, kako rekoh, samo dok ne stignu na Rhezin teritorij. Ondje ţene ne poštuju osobito, posebno nevjernice. Nije ona krenula na piknik s dvojicom časnih ljudi kao što su Troop i Sandilands. Govorio je leţerno i cinično, ali lice mu je bilo izobličeno. - Prokleta cura! - ponovio je. - Ali, što sad? - Pa, Charlie je sad već daleko zašao na cestu za Kalku. Ne znam dokle će jahati dok ne shvati da je prevaren i ne dojuri natrag u Simlu da tu potraţi trag. Zakasnit će. Treba ih presjeći prije nego što stignu

do prijevoja Zalori. S druge strane će ih čekati Rhezino pleme. Mislim da imamo ozbiljne izglede da ih zaustavimo ako ih ulovimo prije toga. - Mi? Troop, zacijelo znate da ja ovdje nemam nikakvih ovlasti. Troop je otišao na drugu stranu sobe i uzeo pušku sa stalka. Dobacio ju je Joeu. — Ovo je jedina ovlast koju priznaju u planinama. Za svaki sam slučaj posudio Reggiejevog najboljeg konja. Nije baš pitom, ali vi mi izgledate kao dobar jahač. A ako idete sa mnom, morat ćete posuditi jedan od Carterovih ogrtača - gore je hladno u ovo doba godine. Evo, uzmite ovaj. Charlie se neće ljutiti. Skinuo je s vješalice dlakav ogrtač od ovčjeg runa i dobacio ga Joeu. Joe gaje sumnjičavo pogledao: - Jeste li sigurni da je ovca mrtva? - Zaudarala bi još gore da nije. No, dosta priče. Oni već jašu, a imaju prednost od oko dvadesetak minuta. Idete li ili ne idete? Joe je već pojurio kroz vrata. 25. poglavlje -Ne bi bilo dolično - rekao je Troop, pokazujući dva konja u dvorištu - za čuvenog policijskog zapovjednika na kraljevoj rođendanskoj paradi, vjerojatno nisu ono na što ste navikli. Dva su se snaţna konja ritala i mahala glavom da otjeraju muhe. Joe je pomislio da će odgovarati. - Osjećam se kao pukovnikov sin - rekao je Joe i za-jahao. - Sjećate se? Pukovnikov je sin uzeo konja Grubog i neotesanog Srca poput pakla, njuške poput zvona A glave poput stabla za vješanje.

- Uvijek svi citiraju Kiplinga - rekao je Troop dok su izlazili iz dvorišta i kretali cestom za Nalderu. - Kasnimo dvadeset minuta - nastavio je. - Ali, to nije kraj svijeta, er, nećemo cestom. Sumnjam da Rheza ovaj dio zemlje poznaje kao ja. Ja sam tu lovio, vodio ljude na piknike, u razgledavanje - moglo bi se reći da je ovo kao dvorište Edgara Troopa. Moramo ih prestići prije nego što stignu prijevoja Zalori, a zahvaljujući prečicama, to ćemo i uspjeti. Edgar Troop se razvedrio. Kao da ga je prošla tjeskoba i nedoumica. Vidjevši kako mu je druţbenik odjedan-put rumen i raspoloţen, Joe je pomislio da postoji još jedan razlog zbog kojeg je ţelio voditi potjeru. »Taj je čovjek lovac«, pomislio je. »Kako ono kaţu - uzbuđenje lova! To ga je uhvatilo.« A izazov lovljenja domišljatog i opasnog ljudskog bića bio je mnogo veći od izazova lova na tigrove ili leoparde. Lov na čovjeka. I za promjenu, ovaj je put Troop bio na strani pozitivaca. - Recite, Troop, zašto je prijevoj Zalori tako vaţan? - Ah, zaboravio sam kako malo znate o lokalnoj politici. To je najjuţniji dio plemenskog teritorija Rheze Khana. Njegov principat - mislim da bi se to tako moglo nazvati - nikad nije Britancima bio lak susjed. Rhezin otac, radţa, vrlo je ambiciozan. Dakako, slatkorječiv je, sklapa ugovore, igra polo s vojnim zapovjednicima, njegove ţene primaju potkraljicu i tako dalje. Njegov se sin doima kao Zapadnjak - školovao se u Rugbyju, nosi odijela iz Savile Rowa, šarmantan je - ali ispod svega toga, kod njih sve vrije. Stari radţa se prije nekoliko godina pobunio i činio se da će doći do oruţanog sukoba. Bilo je to neposredno nakon Amritsara pa su to svi protumačili kao razumljiv bunt i samo su mu zabranili da siđe juţno od prijevoja Zalori, osim ako ga sluţbeno pozovu. Vrlo velikodušna reakcija. Neki bi zacijelo očekivali oštrije mjere s obzirom na to koliko on duguje Britancima. - Duguje im nešto posebno? - Dakako. U ovom je dijelu svijeta vladao priličan kaos prije nego što su Britanci odlučili zauzeti Simlu. Ratovi Gurka - sigurno ste čuli za njih? Kad se to prodorno pleme probilo sa sjeverozapada s namjerom da ovdje ispuni prazninu, Britanci su pristali. Potpisali sporazume i sve to.

- A koji je u tome bio naš interes? - »Podijeli i vladaj«, dakako. Ostala plemena u ovom području uglavnom su hinduska. Rhezino je muslimansko. Britanska je teorija da će biti tako zauzeti pazeći jedni na druge da im neće pasti na pamet da se ujedine protiv Britanaca. I čini se da to funkcionira. I dok se drţe onoga što im je rečeno, dok ostaju sjeverno od prijevoja Zalori, nema problema. - Znači, moramo ih uloviti prije nego što dobiju pratnju? - Tako je. Sandilands, ako nam to ne uspije, morat ćemo odustati od potjere. Pratnja koja će ih dočekati, a siguran sam da su to ugovorili, bit će naoruţana do zuba. - Naoruţana do zuba? - Joeu je nešto postajalo jasnije. Informacije su kapale od Troopa, a nijedna nije bila ohrabrujuća. - Najnovije vojne puške. Sve najkvalitetnije iz Europe. U golemim količinama. - A hoćete li mi reći kako su došli do tog oruţja? Troop je prezirno frknuo. - Ako upravljate najvećom trgovačkom tvrtkom u zemlji i dostupna vam je njezina logistika, nemate problema. Posvuda su konvoji ICTC-a. Većinom prevoze legalnu robu - sagove, posuđe, začine. Uvoz sa zapada, ali dio konvoja koji idu na sjever nose i oruţje. Uglavnom puške kalibra 303. - Ali, kako uopće dođu do njih? - Pratio sam ih do izvora. Tip se zove Murphy. Oruţarnik i ekonom. Pokvareniji ne moţe biti. Napiše da određeni broj pušaka ima grešku i pošalje ih da ih se riješe. Na papiru sve izgleda u redu. Samo što puške nemaju nikakvih nedostataka. I nađu se u konvoju ICTC-a prije nego što ih dospiju uništiti. Pretpostavljam i da Murphy nije jedini. - On Alice iskorištava kao paravan za sve to. Pitam se znali ona zato? Troop je slegnuo ramenima. - Tko bi znao kad je riječ o Alice? -Rhezu Khana zacijelo je šokiralo kad se pojavio Lionel Conyers i najavio dolazak u Simlu da preuzme poslove - rekao je Joe polako. - Vjerojatno nije htio samo tako odustati. Obavio je tek dio posla i nije mu

bilo do novog šefa koji bi moţda pozornije čitao knjige. Lionel je bio stariji, bivši vojnik, iskusan čovjek i - koliko je Rheza Khan znao - ne bi sve prihvatio zdravo za gotovo. Ne, Rheza je imao vrlo dobar razlog da spriječi njegov dolazak u Simlu. - Točno - rekao je Troop, a onda blago dodao: - A puši cigarete Black Cat. Čuo sam da ste se raspitivali o tome. Dok su razgovarali, Troop ih je vodio krivudavim putem kroz šumu. Sad su pratili planinski potok, sad skretali na stazu preko uzvisine, sad zastajali i gledali Simlu i planine. - Cesta nam je zdesna - rekao je Troop nakon što su jahali kakvih sat vremena - iza onog brda. Tu ide prilično zaobilazno pa ih moţemo prestići. Ovdje ljudi kaţu: »Prati strijelu, a ne luk«, i upravo to činimo. Moţemo si priuštiti da odmorimo konje - dapače, moramo ih odmoriti. Ne bismo baš ostavili neki dojam kad bi nam konj posustao. Upravo tad se staza vrtoglavo spuštala u gusto pošumljenu udolinu. Provalija je bila posve okomita. Joe je slijedio Troopa šumskom stazom koja je nastala od kopita srndaća. Tu i tamo su ponekog i vidjeli. Joeu se učinilo da je vidio i majmuna, a stabla su bila prepuna ptica pjevica. U skrivenoj udolini vladala je drukčija klima. Na juţnoj padini i dalje je bilo toplo i Joe je zahvalno udahnuo miris zvjezdolikog cvijeća. S kraja udoline čuo se zvuk slapa. Konj je naćulio uši i napravio nekoliko koraka unatrag. Troop je naizmjence promatrao teren i gledao naprijed. Iznenada je dao znak Joeu da stane, tiho se nagnuo u sedlu i pregledao svjeţe otiske šapa u blatu. I dalje bez riječi, uzeo je pušku. - Leopard - rekao je. - Danas mu je sretan dan! Mi lovimo veću lovinu! Na stazi su ugledali leđa srndaća, koji se zatim okrenuo prema njima i oglasio upozorenje. Oglasili su se i mnogi drugi. - Otkriveni smo - rekao je Joe. - Ne - rekao je Troop. - To oni nas upozoravaju! Kaţu nam daje ispred nas leopard. Poslušajte ponovno!

Srndać se zatim oglasio drukčijim tonom. Troop se zadovoljno nasmiješio. - E, to je upozorenje »pazi, idu ljudi« - sad i leopard zna da smo mi tu. Odlično! Ne bih ga htio iznenaditi. Nije opasan - leopardi vole loviti noću, a danju spavaju. Nastavili su. Konjima kao da se nisu sviđali mirisi koje su njušili. Na kraju su došli do vodopada. Potok se rušio sa stijene u kameniti bazen iz kojeg se razlijevao u veći, čeličnoplavi bazen pod njihovirn nogama. Voda je bila savršeno bistra - Joe je pomislio kako primamljiviju nikad nije vidio. Kad se sagnuo da malo popije i uroni vruće čelo, ugledao je odraz rumena Troopova lica iza lijevog ramena. Odmah se uspravio, okrenuo i mahnuo prema vodi. Na trenutak je ostao zapanjen što se tako opustio da je dopustio da mu čovjek, koji mu je moţda ipak neprijatelj, tako pribliţi. Bio je dovoljan jedan udarac i šake koje bi mu glavu gurnule pod vodu - to bi rumeno lice bilo posljednje što je vidio. Troop se nakesio - točno je protumačio Joeovu kretnju. Zatim se sagnuo da i on malo popije. Nesigurnost trenutka prisilila je Joea da razmišlja o svojoj situaciji. Bio je kilometrima udaljen od civilizacije, u društvu čovjeka koji je sam priznao da je »plaćenik«, čovjeka koji je tu u svojem elementu, koji poznaje teren i sve opasnosti. Joe je počeo razmišljati o svim mogućim načinima na koje bi ga Troop mogao ubiti i riješiti se njegova trupla. Moţda ga u tome sprečava jedino na brzinu naţvrljana poruka koju je Joe predao jednom od Carterovih ljudi prije nego što su otišli. I to što će Trpopu trebati pomoć kad sustignu Alice i njezinog pratitelja. Joe je zaključio da mu opasnost vjerojatno ne prijeti sve dok se ne budu vraćali s Alice i njezinim draguljima. Sad kad su im se konji odmorili, nastavili su. Joeu se činilo da neprestano jašu kroz najteţe predjele. Osjećao je sve veće poštovanje prema konjima koji su neumorno trčali uzbrdo i nizbrdo. Zabrinuto je pogledao gdje je sunce. Doline iza njih već su bile u mraku, ali na usponu prema kojem su jahali, računao je da će imati još tri sata pune svjetlosti. Kakav god bio ishod te lude jurnjave u planine, noć će provesti na otvorenom. Pred njima se otvorila duboka dolina iza koje se tlo opet uspinjalo.

- Tu nam se putovi sastaju - rekao je Edgar Troop. -Mi ćemo ovom stazom u dolinu pa gore uza stijene, a cestu ćete vidjeti zdesna. Pretpostavljam da su planirali tu provesti noć i onda u zoru jahati prema Zaloriju. Sad je pitanje — tko je stigao prvi? Sandilands i Troop ili Rheza i Alice? I dalje - jesu li Rheza i Alice sami? Joe je napeo oči da što bolje vidi teren pred njima. Na kraju je rekao: - Je li ono neka zgrada, ondje među stijenama? - Nekoć je bila - odgovorio je Troop. - Odavno je napuštena. Tu su ostaci utvrde. Koliko znam, nema ime-na. Mi je zovemo Crvena utvrda. Korisna je za snalaţenje i kao prenoćište. Često tu navraćaju lovci i trgovci. Ali, ništa više. Usmjerio je konja prema kamenju. - Ranije proljetos ovo ne bismo mogli - rekao je. -Kad se snijeg otopi, tu su divlje rijeke. Ali, u ovo doba godine sasvim je u redu. Konji su oprezno koračali između stijena, a onda se spustili prema snaţnom potoku preko kojega je bio kameni most. Zatim je put opet vodio uzbrdo. Skrenuli su i došli do Crvene utvrde. Edgar Troop je naglo zaustavio konja i mahnuo Joeu da i on stane. - Gle, gle! - rekao je začuđeno. - Netko je bio ovdje i popravljao! To je doista čudno. - Što vidite? - upitao je Joe. - Ulaz. Netko je popravio kapiju. Otkad znam za sebe, tu je bio samo otvoreni luk, ali netko je popravio kapiju, i to dobro. Tko li je to mogao učiniti? Rheza, vjerojatno, ili Rheza za Alice. Jer čini mi se da smo nabasali na postaju ICTC-a. Uostalom, zašto ne? To nije protuzakonito. Pitam se ima li ikoga kod kuće. Pogledao je kuću dalekozorom i komentirao: - Stijeg... taj stijeg prošli put nije bio tu. Pitam se što li se tu događa? - Samo je jedan način da doznamo - rekao je Joe. Oprezno su krenuli naprijed. Troop je jahao prvi, oprezno, kao da je njušio zrak.

Zgrada pred njima, s malim prozorima, zidovima i tornjevima odjedanput se doimala kao prava utvrda. Sunce koje je zalazilo odbijalo se o stare zidove i utvrda je sad doista izgledala crveno. - Zgodno mjesto - rekao je Joe. - Odavde se vidi na kilometre! - O, da - odgovorio je Troop. - Te utvrde u planinama uvijek su dobro smještene. Nije ih moguće zaskočiti. Kad su Britanci tuda prošli... prije kakvih pedesetak godina... nisu htjeli ostaviti zgodno sklonište za neprijatelje. - Tja, moţda su to namjeravali - rekao je Joe - ali sad mi situacija djeluje neriješeno. Britanci su srušili, neprijatelji su popravili. Nije li tako? - Da, vjerojatno jest. - Troop je govorio sporo, samo napola slušajući Joea. Doimao se zamišljeno. - Ima neko vrijeme otkako sam bio tu... čini mi se, prošlog proljeća. I u tom se razdoblju, izgleda, svašta dogodilo. - Što to? - upitao je Joe. - Pa, teško je reći, ali osjeća se razlika. Razlika između napuštene i nenapuštene kuće. Kad je kuća na-puštena, trava raste. Kad nije, po njoj se gazi. A ovdje je trava pogaţena. I gle ono tamo. To nije konjski izmet, nego mazgin. Ne pitajte kako znam, jednostavno znam. A netko tko ovamo dojaše u dokolici, ne jaše mazgu. Rekao bih da je ovuda prošlo prilično mazgi. I to nedavno. Nagađam da smo pretekli Rhezu i AJice, ali ne znam za koliko. Ako taj susret već nekoga mora iznenaditi, radije bih da iznenađeni budu oni, a ne mi. Najprije moramo sakriti konje. Ne moţemo ih potpuno utišati - volio bih da moţemo - ali, barem ih moţemo skloniti. - Imamo li ih gdje sakriti u ovom karavansaraju? - »Pomisli, kako u tom karavansaraju« - iznenadio je Edgar Troop Joea: gdje se vratari mijenjaju danju i noću sultan za sultanom sa svojom pompom

proboravi malo i ode svojim putem. - Omar Khayyam - rekao je Joe, veoma iznenađen. - Bit će tako - rekao je Troop zamišljano, promatrajući zgradu kroz dalekozor. - Ostanite tu, Joe, i pokrivajte me dok odem pogledati. Nestao je uz usko zavojito stubište koje je vodilo dolje. Joe je čuo njegov iznenađeni uzvik. Dugo ga nije bilo i Joe se već zabrinuo. »Kako malo znam o tom čovjeku«, pomislio je, »a stavio sam se u njegove ruke. A koliko sam samo daleko od svih, od svega poznatog.« Onda je pomislio: »Izbrojat ću do sto, a onda idem vidjeti što radi.« Ali, kad je odbrojao do devedeset, Troop se pojavio, oznojen i prašnjav. - Zanimljivo! Zanimljivo! - rekao je. - Što to? Što ste vidjeli? - Pa, kao prvo, dolje su veliki podrumi koje je netko nedavno pomeo i počistio. Drugo, vrata podruma bila su zaključana i to debelim lokotom. Pametno, ali je netko -vjerojatno ne Rheza Khan, on ne bi bio tako glup - ostavio ključ - i to vrlo lijep - ovješen na čavlu pokraj vrata. Sve je puno kartonskih kutija i na svima je oznaka ICTC-a. Ali, u njima nisu, kako biste očekivali, traljavi indijski predmeti za europsko trţište nego nimalo traljave europske puške! - Iznenađeni ste? - Iznenađen? Ni najmanje. Ovo potvrđuje sve ono što sam vam pričao o Murphyju i njegovom načinu rada. Rekao bih da je to najnovija od tko zna koliko pošiljki za Zalori. Ne, jedino me čudi da nema čuvara. Glupo je jednostavno ostaviti stotinu pušaka usred divljine i odjahati. To jest, osini ako znaš da će domalo netko doći po njih. Rekao bih da karavan mazgi koji ih je dovukao nije daleko odmaknuo, moţda na zapad, prema ţeljeznici, legalnim poslom, a Rheza se svaki tren treba pojaviti da ovo preuzme.

Pretpostavljam da će se njegovi rođaci sutra pojaviti s novim mazgama da to odvuku. Ali, trenutačno smo tu sami. Vjetar je na našoj strani - dodao je. -Mislim da si moţemo pripraviti šalicu čaja. Odveli su konje uz uspon, kroz ulaz pa iza zgrade, gdje su ih vezali između vrba koje su se uspjele probiti kroz narušeni zid. Troop je prebacio pušku preko jednog ramena, a torbu preko drugog. - Iza ugla je malo stubište. Idemo zauzeti poloţaje. - Krenuo je prvi. - Oprezno -rekao je Joeu. - Ne bih volio da vas moram nositi kući. Smjestili su se kod luka tri metra iznad tla tako da su imali dobar pogled na okolicu. - Vi straţarite dok ja skuham čaj, moţe? - Iz jednog je dţepa izvukao prešani zeleni čaj, a iz drugoga noţ. Pokazao je Joeu mali štednjak pokraj zida i bakreni lonac i šalicu. - Netko je nedavno bio tu i bio tako paţljiv da nam ostavi pribor za čaj! Ulio je vodu iz cisterne s kišnicom u lonac i stavio ga na štednjak. Iz torbe je izvadio komade ugljena te ih zapalio i čekao da voda zakuha. Zaštitivši ruku rupčićem, spustio je lonac na pod i počeo noţem sjeći komadiće zelenog čaja. S divljenjem promatrajući njegove precizne kretnje, Joe je pomislio kako nikad dotad nije toliko ţudio za čajem. Napunivši mjedenu šalicu, Troop je donio mirisni čaj do Joea, koji je i dalje promatrao cestu. Joe je iz trenutka u trenutak osjećao sve veće poštovanje prema Troopu. - Recite - rekao je, prihvaćajući čaj, ali ne skrećući pogled s ceste - gdje ste naučili citirati Omara Khayyama? - Čudi vas i najmanji znak civiliziranosti kod nekoga tako ozloglašenog? Moji su preci bili baltički trgovci. Školovao sam se u engleskoj školi u Rigi. Dakako, prije rata. Onda sam bio u vojsci - u ruskoj vojsci. Ne ovoj sada, nego u Carskoj ruskoj vojsci. Ljudi me katkad zovu kapetan Troop. To i nije točno. Točnije bi bilo major Troop. Kopao je po torbi i izvadio dva mala paketa. -Dođite, sjednite. Ja ću straţariti, a vi malo prezalogajite. Bio je ponio čokoladu i kekse. Naizmjence su kroz dalekozor promatrali okolinu i jeli. Joe se sjetio da nije objedovao i upitao se što li bi mogao očekivati za večeru. Ako još bude ţiv. Okus grubih keksa, puška u

ruci, druţenje s čovjekom s kojim ga je povezala slučajnost -sve ga je to podsjećalo na neugodne trenutke u ratu. Da je barem sad tu Sebastian! I je li lud što sad sve to radi s tim neznancem? Bili su u situaciji da jedan drugome moraju čuvati leđa. Troop nije dovodio u pitanje Joeove sposobnosti. Upute koje mu je davao bile su vrlo kratke. Znao je kako će Joe reagirati, znao da su te reakcije uvjeţbane i da se na njih moţe osloniti. Joe je počeo misliti kako je on Troopu manje nepoznat nego što bi se očekivalo, ali on o Troopu i dalje nije znao mnogo. Iskoristio je trenutak dobrog raspoloţenja i upitao: - A onda, iz ruske vojske u Simlu - to je prilično dalek put. Kako se to dogodilo? - Pa, kad je 1916. godine u Rusiji zavladao kaos, najvaţnije je bilo preţivjeti. Nije mi bilo osobito vaţno tko će pobijediti. Doduše, navijao sam za Carsku vojsku, ali mi je jedino bilo vaţno da među poginulima ne bude Edgar Troop! Dezertirao sam i krenuo na jug. Čak sam nakratko bio u Crvenoj armiji, dok nisu otkrili da sam Englez. Boljševici baš nisu bili ludi za strancima koji su sluţili u Carskoj vojsci. Jednom su me se spremili i strijeljati, ako to moţete zamisliti! Ali, povremeno pušim hašiš. Pripravio sam dvadesetak cigareta i podijelio ih svojim čuvarima - sve su to bili klinci iz Moskve. Kad sam ih posljednji put vidio, kesili su se i hihotali. - Nadam se da u ovoj šalici nema ničega osim čaja? -rekao je Joe. - Ne, ne! Taj je kao iz restorana. No, kako rekoh, svoje sam čuvare upoznao sa skupim proizvodom i otišao. Na kraju sam dospio u Kašmir. Dug je to bio put. Trajao je gotovo godinu dana. Ali, ta je godina bila korisna. Nakon nje sam postao prilično dobar lovac, a ovladao sam i raznim jezicima. U Kašmiru sam naletio na punu snagu Britanskog imperija, i na dobrog i sposobnog britanskog prokonzula. Bio je dovoljno pametan da shvati kako bivši pripadnik Carske armije koji govori ruski ali je Englez moţe biti od koristi. Ponudio mi je posao. Ja sam ga prihvatio i otad smo neprestano u vezi. O, da, Troopov obavještajni sustav i te kako je koristio Britaniji. Troop se nakesio i dodao: - vjerojatno niste zaboravili da je daroviti ali ne i ugledni kapetan Troop navodno vlasnik glavnine uspješnog bordela?

- Da, to sam čuo. - E pa, istina je. A s vojnog stajališta, skup bordel je vjerojatno najbolje mjesto za prisluškivanje. Čak se i lukavi Indijci povremeno vole praviti vaţni! Mnoge vaţne informacije koje su doprle do šefa kabineta potekle su s jastuka u bordelu. - A što je bilo s onim britanskim prokonzulom koji vas je regrutirao? - upitao je Joe, vjerujući da već zna odgovor. - Oh, vrlo je uspješan. Sjajna karijera! Vrlo ugledan! Čak je dobio i vitešku titulu. Zove se George Jardine. Zastao je i ponovno kroz dalekozor pogledao cestu. Tiho je opsovao. - Imamo goste! - rekao je zadovoljno. 26. poglavlje Dodao je dalekozor Joeu. - Pogledajte onamo. Joe je pogledao. Protrljao je oči i ponovno pogledao. - Ondje - rekao je Troop - gdje cesta obilazi onu veliku stijenu. Gledajte! Joe je ugledao dva jahača kako obilaze stijenu i penju se prema utvrdi. Troop je protrljao znojno lice i zadovoljno se okrenuo Joeu. - Ne ţelim se hvalisati - rekao je -ali mislim da nema mnogo ljudi koji bi u ovom području pretekli Rhezu Khana i još dospjeli organizirati dvočlani odbor za doček. Baš lijepo - dodao je. - Alice! Ta bi svakoga prevarila! Vas, mene, Rhezu, Georgea Jardinea kad bi samo mogla! Ali, ne ovaj put. Stanite tu, Joe, i pokrijte me. Idem im ususret. Moraju proći kroz onaj prolaz kroz stijenu. Očekujte da su naoruţani. Vidim da Rheza ima pušku, a ima sigurno i pištolj. Alice izgleda kao da se spremila na piknik, ali ne dajte se zavarati - ima i ona nešto čime će se zaštititi. Lako bi se moglo pokazati da je u ovom slučaju ţenka smrtonosnija! Kako već rekoh, ne moţemo pobjeći Kiplingu! Ali, ne potcjenjujem Rhezu. Taj je domišljat i vrlo lukav. Godinama ga drţim na oku. A u međuvremenu, pouzdajmo se u Boga i nastojmo da nam sačma bude suha!

Doimao se radosno. Stajao je na zavoju ruku oslonjenih na bokove. Joe je primijetio da i sam ubrzanije diše i da mu se dlanovi znoje od uzbuđenja. Domalo se topot konja jasno čuo, a onda i glasovi - dubok Rhezin i visoki Alicein. Govorili su mješavinom hindija i engleskog. - Zasad smo dobro prošli - čuo je Joe kako govori Alice. - Godit će mi malo odmora. Rheza je jahao sprijeda i tako su zaobišli krivinu na stazi i prošli kroz vanjski zid male utvrde. Rheza Khan doimao se uglađeno, smireno i djelotvorno. Bilo je teško povjerovati da je upravo prejahao pedesetak kilometara na suncu. Bio je odjeven u dobro skrojene hlače i čizme, lak ogrtač od tvida i bijeli lovački šljem. Alice je također bila elegantna u hlačama i bijeloj svilenoj bluzi, dok je na glavi imala pusteni šešir širokog oboda. Raskošna riđa kosa slobodno joj je padala na ramena. - Dobar dan, Rheza. Dobar dan, Alice - rekao je Edgar Troop iskoračivši pred njih. - Idete nekamo? - Troop! - Rheza Khan je naglo zaustavio konja i zapanjeno se zablenuo u Troopa. Alice se odmah oglasila. - Edgare! Koga vraga radiš tu? Što... Rheza, brzo! - Ne pokušavajte ništa glupo, Rheza Khahe - rekao je Troop. - Ni ti, Alice. Bez gluposti. Nisam sam. - Nisi sam? - Ne - rekao je Edgar. - Ti si doista genijalna cura, Alice, a i vama, Rheza Khan, priznajem da niste glupi, ali ne mislite valjda da bih ovamo došao bez oruţane pratnje? Joe je teatralno ispalio metak u zrak pa su se ono dvoje okrenuli i zagledali u njega. - Oprostite što ću se tako izraziti, Alice - rekao je Joe - ali igra je svršena! I da bi ovo bilo posve sluţbeno, reći ću da ste oboje uhićeni. A da dovršim formalnosti, iako ste Charlieja Cartera vješto uputili u pogrešnom smjeru, on je uporan čovjek. Znat će gdje smo i pridruţit će nam se. I to vrlo zlovoljan, mislim. Neće stići na čaj. Mislim da neće ni na večeru, ali do doručka će se već pojaviti.

Upleo se Edgar Troop: - A što ćemo s vama dotad? Nitko ne zna bolje od vas, Rheza, da ova ruševina ima velik podrum i da nije posve ispunjen vojnim puškama. Unaprijed se ispričavam zbog pomanjkanja komoditeta, ali ondje ćete morati pričekati Charlieja. Joe je vidio Alice u raznim raspoloţenjima. Vidio ju je samopouzdanu i dostojanstvenu u društvu odličnika Simle, vidio ju je kako ravnopravno razgovara s Georgeom Jardineom; vidio ju je slabu i bespomoćnu u malom vrtu osvijetljenom mjesečinom... ali, ovo je bila posve drukčija Alice. Samo što nije utekla s draguljima koje je tri godine krala od ICTC-a, a sad su joj na putu stajali samo potkupljivi i prezira vrijedni Edgar Troop i lakovjerni londonski policajac. Hitro i vješto poput leoparda sja-hala je i stala, očigledno nespremna za poraz. - Uhićeni? - rekla je podrugljivo. - Po čijem nalogu? I za što? Nismo u Londonu, ako vas na to moram po-dsjećati. »Pođite s nama u postaju«, i sve to. Reći ću vam Joe, i to ne namjeravam ponavljati - ne idem ja s vama nikamo! Ni sada ni bilo kada. - Da odgovorim na vaša pitanja - rekao je Joe - izdanje nalog za vaše uhićenje. Potpisao ga je George Jar-dine. Ja sam ovlašteni pomoćnik načelnika policije. A optuţba? Zasad samo pronevjera. Ali, ne moram vam reći da će biti još toga. Ponovno ću se posluţiti istrošenom frazom - igra je završena! - Okrenuo se Rhezi Khanu. -A kad smo već pri tome, vas ću uhititi zbog ubojstva! - Ubojstva? - rekao je Rheza Khan prezirno. - O čemu vi to govorite? O ubojstvu onog napuhanog ruskog pijetla? -Je li to priznanje? - upitao je Joe. - Ako jest, zanimat će me da ga poslije čujem. Ali, vratit ću se malo dalje u prošlost. Do smrti Lionela Conyersa. Dakako, ne moram vam reći da je u oba slučaja upotrijebljena vojna . puška kalibra 303, vjerojatno britanska, Lee-Enfield - kojih dolje u podrumu ima poprilično, a i vi, kako vidim, nosite jednu. Alice je zapanjeno pogledala Rhezu, a onda ponovno Joea, rastrojenija nego što ju je Joe ikad vidio. Rheza Khan je na sedlu imao futrolu za pištolj i posegnuo je za njim.

- Ne ţelimo nepotrebno krvoproliće - rekao je Edgar Troop - pa izvolite drţati ruke ondje gdje ih mogu vidjeti. To vrijedi i za vas, Alice. Joe, pokrij me dok im ne uzmem oruţje. Joe ga je gledao dok je uzimao pušku od Rheze Kha-na i pištolj sa sedla. Bacio ih je izvan dohvata, a onda rekao Rhezi da sjaše. Vješto ga je pretresao, ali nije našao drugo oruţje, pa se okrenuo Alice. Ona je posegnula iza leđa i pruţila mu pištolj. - Evo, uzmite ga - prasnula je. - A svoje prljave ruke drţite podalje od mene! Ne obraćajući pozornost na njezine riječi, Troop ju je pretresao hladno i profesionalno, ali pod uskom svilenom bluzom, hlačama i mekanim koţnim čizmama nije bilo ničega što ondje nije trebalo biti. Kad je završio, Edgar je uzeo oruţje i konje te ih poveo da ih veţe u hladu. Na Rhezinom konju bio je smotan pokrivač, a na Alice-inom dvije duboke koţne torbe. Napeto ih je pratila pogledom. Kad se vratio, Edgar je vedro rekao: - Ne mogu vam mnogo ponuditi, ali ako biste ušli u salon, moj kolega će vani rado ponuditi šalicu čaja. Prije nego što vas smjestimo u podrum. Dok su zarobljenici hodali pred njima, Joe i Edgar vratili su se u izvidnicu i dok ih je Joe drţao na oku, Edgar je, pogledavajući na cestu, ulio čaj i ponudio šalicu Alice. Ona ga nije prihvatila. Okrenuvši se Joeu, rekla je gotovo leţerno: - Taj podrum u koji nas namjeravate smjestiti... što ste ono rekli da je u njemu? - Oruţje i vojna oprema - odgovorio je Joe. - Točnije, puške kalibra 303. Posve nove. Na putu na sjever. Rheza Khan bi vam zacijelo o tome mogao više reći, ali sada ih ima stotinu. Tko zna koliko ih je već prošlo ovuda s oznakom ICTC-a, u vašim karavanama. Vi mi moţda ne biste točno znali reći koliko ih je bilo, ali vaš marljivi knjigovođa Rheza zacijelo bi. To vam baš neće povećati ugled u društvu u Simli i šire, kad se dozna da ste isporučivali oruţje nemirnom plemenu koje je tako blizu. Posve blijeda, očiju stisnutih u uske proreze, Alice je pogledala Rhezu Khana pa ponovno Joea. Joe se nagnuo i ozbiljno rekao: - Alice, slušajte me! Ovo je za vas kraj puta! Dovoljno je da se samo pročuje kako je ICTC opskrbljivao oruţjem disidentsko pleme i britanske bi vlasti djelovale munjevito.

Upleo se Edgar Troop. - A to nije sve, Alice. Vremena se mijenjaju, uprava se mijenja. ICTC završi u rukama sposobne gospode Conyers-Sharpe, ostaci Ruskog carstva završe u rukama boljševika, ali igra ostaje ista -Rusi drţe na oku sjevernu Indiju. A britanske oči - uzgred, i moje među njima - gledaju na sjever. To znate vi, to znam ja, ali to nadasve znaju George Jardine i drugi političari. Za sve koji ţele odrţati dragocjeni mir, isporuka - koliko? Petsto? Tisuću? Ili još više novih pušaka -razlog je za veliku zabrinutost. Pozorno i s trunkom saţaljenja, Joe je gledao Alicei-no lice dok je to slušala. I odjedanput mu je sve bilo jasno. -Je li moguće - rekao je pomalo začuđenim tonom - da vi to niste znali? Rheza Khane, je li moguće da ste uspjeli prikriti krijumčarenje oruţja od svih, pa i od svoje šefice, direktorice ICTC-a? Je li to moguće? Nijedno nije progovorilo. - Moţda ste - nastavio je Joe obraćajući se Alice - vi bili toliko zauzeti krijumčarenjem dragulja da niste primijetili to drugo krijumčarenje? - Tome mogu nešto dodati - rekao je Edgar Troop, polako i oštro. - Lionel Conyers, vaš »brat«, ubijen je kirurškom preciznošću na cesti iz Kalke, isto tako i Korsovski prije nekoliko dana - a što im je bilo zajedničko? Jedino to što su obojica znali da direktorica ICTC-a nije ona za koju se izdaje. Vlasti su posvuda tragale - čak su i mene, vjerujem, osumnjičili - traţeći strijelca. Kad su doznali da vas ucjenjuju, svi su pomislili da su ucjenjivač i ubojica ista osoba. Ali, to nije točno! Recite - dodao je gotovo srdačno obraćajući se Rhezi Khanu - nije li točno da nikome nije bilo stalo više nego vama da Alice ostane gdje je kako biste mogli izvesti svoj plan? Vi ste odličan strijelac, Rheza, to svi znaju - ubojstva bi za vas bila mačji kašalj. Ne znam je li Charlie Carter dospio otkriti gdje ste bili kad je ubijen Korsovski - bio je tako zauzet istraţivanjem mene i Reggieja i ostalih momaka. Iskreno se nadam da vaš alibi ne ovisi o vašoj šefici!

Prezirno je pogledao Alice. - Jadna mala Alice, naletjela na nekoga još lukavijeg od sebe! Kako vam se sviđa spoznaja da je netko vas vukao za nos, da vas je iskoristio? - upitao je Edgar Troop tiho. -1 to ovaj lutak u europskoj odjeći? Pitam se kakav li je to osjećaj. Pitanje je lebdjelo u zraku dok su svi šutjeli kao zaleđeni. Na kraju je progovorila Alice, beiziraţajnim to-nom. - Onakav kakav je oduvijek bio — rekla je ogorčeno. - Kad se osvrnem na svoj ţivot, shvatim da nikad drukčije nije ni bilo. Muškarci su me zlostavljali, iskorištavali i izdavali otkad znam za sebe. C'est normal, quoi? To i očekujem. I za to sam spremna. — Pogledala je Rhezu Khana. - Ali, ti? Što je na tebi bilo tako osobito, pitam se. Vjerovala sam ti. Vjerovala sam u tebe. Mislila sam da sam moţda napokon našla pravog muškarca. Rheza Khan ostao je miran. Smješkao se kao da ga to uopće ne dira. - Ne, Alice - rekao je. -Ja sam našao tebe. I - ţao mi je što to moram reći - ali razdoblje u kojem si mi bila korisna završilo je. I, kako se obično kaţe, »uvijek ću sa zanimanjem pratiti tvoju karijeru«, ali se mene neće ticati. Granica samo što nije eksplodirala. Mislim da je sveznajući sir George načuo glasine, ali samo to, glasine. Oruţje je gdje treba biti. Ali, samo oruţje još nije ništa -ništa bez novca. Treba platiti ljudima koji će nositi to oruţje, kojima uz oruţje treba i hrana i odjeća i sve ostalo nuţno za uspješan ustanak - a vjeruj, ne podupirem ja neuspješan ustanak! I u tom je trenutku zgodno naišla Alice. S dţepovima punim dragulja. Nekoliko sam im puta izračunao vrijednost. Sasvim dovoljno da Alice - i, ako to moţete vjerovati - malome meni osigura udoban ţivot negdje daleko od ove granice. Ali, imam svoje ljude, dobre ljude na dobrim konjima koji samo očekuju moj signal pa da Se spuste na ovu utvrdu. I što će naći kad stignu? - Nasmijao se naizgled iskreno. - Starog ruskog muzika, zbunjenog londonskog policajca i histeričnu djevojčicu kojoj su oteli igračke. - Joj - rekao je Edgar - izgleda da slušamo ljubavničku prepirku, ha, Joe? Idem ja otključati podrum pa se ondje mogu svađati koliko im drago. A Rheza Khan moţe razmisliti o tome kako će ikome dati signal iz podruma.

Okrenuo se i pošao niza stube, ostavljajući Joea da pazi na njih. Joe je mahnuo Rhezi da se pomakne ulijevo, dalje od Alice. Slutio je da je Alice opasno uznemirena onim što je upravo čula i nije htio riskirati da napadne Rhezu. Ne dok on pazi na njih. Ona je skinula šešir i počela se njime hladiti - teatralna omalovaţavajuća gesta. Grebanje vrata podruma bilo je signal. Odmičući se od Alice kako mu je rečeno, pogleda prilijepljenog za Joeov revolver, Rheza Khan je došao Joeu slijeva. Polako hodajući natraške, spotaknuo se na neravnom podu i sagnuo da uhvati ravnoteţu. Munjevitim je pokretom iz čizme izvukao tanak noţ. U tom je trenutku u Joeovoj glavi zatutnjalo: pazi na lijevi bok. Bacio se udesno i zapucao. Pogodio je Rhezu Khana u desno bedro. Noţ je, kao srebrna munja, proletio pokraj mjesta na kojem je dotad stajao Joe i zabio se u vrata. Joe je s poda uţasnuto gledao kako Alice odmiče šešir i upire revolver. Bio je vrlo ma-len, jedva vidljiv na njezinom dlanu. - Ne! Ne! Zaboga, Alice, ne čini to! - povikao je Joe, ali ona se samo nasmiješila, polako naciljala i pucala. Revolver je glasno opalio u tom malom prostoru -pucanj se zaorio planinama. Rheza Khan se dospio samo zapanjiti -prije nego što ga je metak pogodio ravno između očiju. Srušio se između njih. Joe je leţao na boku, puške uperene u Alice, a ona je stajala, i dalje se smiješeći, revolvera uperenog u njega. - Primirje, Joe? - rekla je. - A ako se pitaš zašto sam ustrijelila njega a ne tebe... - slegnula je ramenima. - Ti barem nisi nikad skrivao činjenicu da me ţeliš uloviti. Osim toga, ti si gospodin! Mogao si me imati i mislim da ti to ne bi tako teško palo, ali ti nisi od te vrste. Moţda jedini kojeg sam ikad srela. A u taj ću se dojam i dalje pouzdati. Ne vjerujem da bi ikad mogao ubiti ţenu. Pogotovo ne s leđa, a to će ti biti jedini izbor! Otrčala je do prozora i prebacila se na vanjski rub. Na trenutak je ondje stajala. Prkosno je pogledala preko ramena. - Nisam znala za puške, Joe. I nikad nisam od Rheze Khana zatraţila da nekog ubije za mene. Sjećaš se, odgojena sam da govorim istinu!

Zatim se spustila i skočila. Bio je to dug pad, ali se dobro dočekala. Dobacila je Joeu još jedan pogled, nasmiješila se i nestala. Joe je bespomoćno gledao s prozora slušajući korake koji su trčali uza stube i Edgarove uzvike. Joe mu je doviknuo neka uđe. - Što je to, dovraga? Troop je pogledao truplo pa Joea, a onda je pogledom počeo traţiti Alice. - Rheza Khan je u čizmi imao noţ - rekao je Joe, pokazujući mu ga. - Za dlaku me promašio. Ali, Alice nije promašila. Ubila ga je. Imala je pištolj. - Ma nije imala nikakav pištolj! - prasnuo je Edgar. -Joe, pa vidjeli ste kako sam je pretresao! Jedine izbočine ispod odjeće bile su prirodne. - Niste joj pretraţili šešir! Izvukla ga je iz šešira! Nije se šalila kad je rekla da je uvijek spremna na izdaju. - A vi ste je pustili da pobjegne! Kretenu! Kamo se dala? Jeste li to namjerno učinili? - Potrčao je prema prozoru, otkočio pušku i nagnuo se, gledajući cestu. - Dograbit ću je kad pojuri prema cesti. - Nećete moći - rekao je Joe. - Niste je u stanju ustrijeliti ništa više nego ja. To znate vi, a zna to i ona. - Ne uzdajte se u to! - zareţao je Troop. Uto se začuo topot konjskih kopita i rzanje. Presječene uzde - tri para - visjele su s vrbe, ali konja nije bilo. S nekoliko poteza noţem, Alice je onesposobila tri konja, a presjekavši granu, poslala ih je da se vrate odakle su došli. A četvrti? Savijene grančice pokazivale su mu kamo je odjahala kroz grmlje, u smjeru suprotnom od ceste. Nagađao je da je namjeravala napraviti širok krug kako ne bi mogla biti meta puškama, zatim se vratiti na glavni put - a onda? Hoće li se vratiti cestom za Simlu ili će skrenuti prema Joginder Nagaru? Nastavio je još neko vrijeme cestom, uzalud zviţeći i dozivajući konje koji ga već odavno više nisu mogli čuti. Nije se osobito veselio susretu s Edgarom Troopom, a pomisao da će provesti noć s njim tu, daleko od civilizacije, doista je bila tjeskobna.

Pucanj puške iza utvrde iznenadio ga je i zabrinuo. Polako je krenuo onamo i bio oprezan sve dok iza ugla nije ugledao Edgara Troopa kako se vraća iz grmlja s puškom i stručkom divlje kadulje u jednoj ruci, a zlatnim fazanom u drugoj. - To nam je večera - rekao je ugledavši Joea. Ponovno je bio dobro raspoloţen. - Bit će bolje od konzerve govedine koju sam ponio. Nije bilo sreće s konjima? Nisam ni očekivao drugo. Glupani su sad već na pola puta prema Simli! Dođite - ja ću zapaliti vatru ako vi očerupate pticu. Nije joj baš koristilo što je pogođena u sredinu vojnom puškom, ali bolje i to nego ona govedina. U glavnoj prostoriji je od Rheze Khana ostala samo mrlja na podu. - Što ste učinili s njim? - upitao je Joe. - Ostavio ga u podrumu s ostalim štakorima - rekao je Troop vedro. - Sad nam samo preostaje da što bolje provedemo večer. Straţarit ćemo naizmjence do zore, a onda obojica, i nadati se da će, ako čujemo konje na putu, to biti Charlie Carter i njegovi ljudi a ne sljedbenici Rheze Khana koji su došli po ono u podrumu i koji se pitaju zašto ih gazda nije zvao! Fazan je bio ţilav ali dobrog okusa. Dok su ga sjeckali na sitne komadiće Edgarovim noţem, pala je noć. Bacali su kovanicu i Edgar je pobijedio pa je Joe prvi straţario. S puškom u ruci i mnogim brigama uglavi, Joe je sjedio i gledao prazna brda dok se suton pretvarao u mjesečinom obasjanu noć. Osluškivao je zvukove šumskih ţivotinja koje su njuškale i koračale ispod otvorenog prozora. Tu i tamo ugledao bi par sjajnih očiju. A tamo je negdje, iznenada se sjetio, i Alice. Sama, gotovo nenaoruţana i kilometrima daleko od civilizacije. Na umornom konju. Vrati se, Alice! Ne budi sama! Smislit ćemo već nešto, znam da hoćemo! Dok je tako promatrao okolicu, začuo se strašan krik. Joe je skočio na noge, zabrinut i uplašen. Iz kuta iz-van kruga svjetlosti vatre čuo se promukli glas Edgara Troopa: - To je čagalj, Joe. Opustite se! Preuzeo je drugu turu straţe kad je noć bila najmračnija, oko dva sata prije prve zore. Protrljao je oči i s nevjericom se zagledao u mrak. Ne, nije se prevario. U daljini se vidjelo svjetlo na mjestu gdje ga nije

trebalo biti. I kretalo se. Ne, bilo ih je više. Zurio je. Pomisao na svjetleće gliste koje gmiţu prema utvrdi naglo ga je probudila. Brzo je protresao Edgara, koji je skočio i otrčao do prozora. Uzeo je dalekozor od Joea i na kraju rekao: -Imamo društvo! I to veliko, čini mi se! Sudeći prema razmacima između baklji, najmanje pedeset ljudi. I dok su se krijesnice pribliţavale, baklje su se odjedanput ugasile. Čulo se kretanje po kojem je Joe zaključio da se ljudi raspoređuju kako bi opkolili utvrdu. Upitao je s nelagodom: - Jesu li to naši ili njihovi? A ako su naši, kako da im privučemo pozornost? Mogu pomisliti da smo neprijatelji i otvoriti vatru! - Mogli bi biti ljudi Rheze Khana koji su došli po pakete. To jest moguće, ali nije vjerojatno. Ima ih previše. Ali, izvadite baklju iz moje torbe. Imate je? Signalizirajte nešto. Bilo što. Stojeći na prozoru, Joe je počeo signalizirati. - Što im javljate? - upitao je Troop. - Pa, svi koji su bili na zapadnoj bojišnici prepoznali bi taj signal - time smo se sluţili u rovovima. »O... K«. To smo preuzeli od Amerikanaca. Mislim da znači nešto kao »sve u redu«. Netko s početka kolone odmah je uzvratio signalima. - Što kaţe? - upitao je Troop. - Di-da, di-da, di-da. Pr, pr, pr - rekao je Joe. - To »pr« znači »primljeno«. Zar u ruskoj Carskoj vojsci nisu imali Morzeov kod? - I da jesu, tu dolje ga nitko ne bi razumio, a da ondje jest netko tko ga razumije, ne bi imao baklju, a da je dolje netko s bakljom tko ga razumije, ne bi mu palo na pamet na odgovori, ako išta znam o ruskoj Carskoj vojsci. Uskoro su čuli topot konja, i onda i zveckanje lanaca i opreme. Kolona se zaustavila ispod utvrde, a dvojica su krenula sama uzbrdo. - Tko to ide? - upitao je Joe.

- Prijatelj. - Korak naprijed da vas prepoznamo - rekao je Joe, prisjetivši se zapovijedi. - Uh, što smo postali formalni! - rekao je Edgar Troop. Krenuli su u susret gostima, mladom britanskom časniku i bradatom Indijcu. - Boţe dragi - rekao je lik koji se pribliţavao vedrim tonom. - Ne znam što sam očekivao, ali nisam očekivao tebe, Edgare! Stari lukavce! Prije nego što nastavimo, reci mi na čijoj si strani. Tek toliko da bude jasno. - Gdje je Charlie Carter? - upitao je Joe. - Tu sam! - začuo se glas, a onda je raskuštrani Charlie dojahao u krug svjetlosti. 27. poglavlje Sir George Jardine, elegantan u smokingu s oznakama odavno raspuštenog kluba iz Cambridgea na dţepovima, pazio je da sve bude dotjerano kako treba. Priredio je mali večernji domjenak. Za četvoro. A partie came, kako je on to zvao. Savršen broj. I to bez ţena. Amontillado uz juhu od kornjače, laki burgundac uz ovčetinu (naručio je četiri boce iz podruma i sad je zapovijedio da dvije otvore), montbazillac s izvrsnim ledom po kojem je rezidencija bila poznata i dobar stilton uz porto iz 1910. - Da! To bi trebalo biti dovoljno! - Dao je i upute da goste, kako budu stizali, odvedu ravno u knjiţnicu - ondje su prozori bili otvoreni prema balkonu, koji je bio obasjan mjesečinom i na kojem su se čuli zvukovi iz grada. Prvi je stigao Joe Sandilands. - Dobra večer, sir George - rekao je leţerno. - Vrlo ljubazno od vas. Čini se da je večeras malo zahladnilo? - Dosta uljudnosti, mladi Sandilandse - rekao je sir George. - Očekujem otvorena i podrobna objašnjenja. Joe je odavno naučio da nije pametno popuštati sir Georgeu pa je rekao: - Ah! A ja sam se nadao dobroj večeri! Posljednji su dani bili prilično oskudni. Vojnički keksi baš nisu hranjivi.

- Onda popij čašu serija - rekao je sir George - i prestani se izmotavati! Zatim su zajedno došli Charlie Carter i Edgar Troop. Troopu je moţda bilo malo nelagodno što se našao usred elitnog društva Simle, s tako uglednim građanima. On je sir Georgea pozdravio moţda malo odveć prijazno, a Carter s dubokim poštovanjem. — Dobra večer! Dobra večer! — rekao je sir George. -Sjajna je ovo večer! Mislio sam da odmah prijeđemo na jelo. Uzeo je srebrno zvonce i zazvonio. — Šeri? Ili biste radije maderu? Meni je u ove proljetne večeri malo odveć teška, ali vi, kako vam drago. - Onda se obratio Joeu: - Vidio sam danas tvoju prijateljicu Jane Fortescue. Pozdravila te. - Pa Charlieju Carteru: - One tvoje curice dobro su prošle na jučerašnjem natjecanju. Šteta što te nije bilo. Baš sam uţivao. - Pa Edgaru Troopu: - Dok čekamo, izvolite sjesti u naslonjač. Godit će vam nakon toliko vremena provedenog u sedlu! Oni su šutjeli i zabrinuto ga gledali. - Baš lijepo od vas što ste tako brzo došli. Ne moram vam ni reći - u gabuli ste! Dakako, niste uhićeni, ali samo zato što vas ne bi imao tko uhititi kad bih Charlieju stavio lisičine! Svi su zauzeli mjesta za stolom i u isti tren rasklopili velike ubruse. -Ali, da počnemo s kraja... jedan je od vas ubio Rhezu Khana? Nije to neki gubitak! Odvratan čovjek! Nije on krijumčario samo oruţje preko granice. Prava propalica, ali unatoč tome ţelim objašnjenje. Bio je utjecajan čovjek. Ima veliko sljedbeništvo u planinama. Slao je velike količine oruţja na sjever policiji pod nosom i, što je najgore, imamo i groznu mladu ţenu, nedvojbeno krivu za najveću prevaru u povijesti Indijskog carstva i više nego sumnjivu u dva ubojstva... - Moţda tri - rekao je Joe. - Sandilands, brţe će nam ići ako nas ne budeš prekidao - rekao je sir George odlučno. - Kako rekoh, tom je bjelodanom varalici dopušteno da vam pobjegne dok ste je blagonaklono promatrali. Moţda ste je čak i potaknuli.

- Ja je nisam blagonaklono promatrao - rekao je Charlie zadovoljno pijuckajući odlični burgundac. - Ni-sam ni bio ondje. - Točno! Bio si šezdeset kilometara dalje, kako sam čuo, i pretraţivao ţeljezničke postaje. Namjerno? Za mene si sudionik - rekao je sir George. - Smijem li pitati - oglasio se Edgar Troop - kako sve to znate, gospodine? - Nisi ti glup, Troop. U ovoj sobi osim mene moţda jedino ti to nisi, pa ti ne moram objašnjavati da u svakoj skupini od pet-šest ljudi u ovom gradu ima barem jedan moj agent. Kako sam čuo, s Charliejem je bilo dvanaest policajaca - moram li dalje objašnjavati? Nemoj misliti da si ti jedini čovjek u Simli koji mi ima reći nešto zanimljivo. - Ali, nije bilo nikakvih agenata kad je Alice ustrijelila Rhezu Khana - rekao je Joe blago. - Dakako, osim mene, pa ćete jednostavno morati saslušati i prihvatiti moju verziju! Sir George je nestrpljivo uzdahnuo. - Dobro, Sandilands. Hajde, ispričaj nam svoju verziju. Onako kako je pamtiš. Dakako, usavršenu nakon proteklog vremena. Svi su napeto slušali dok im je Joe prepričavao zbivanja. Sir George se zatim okrenuo Edgaru Troopu. - Reci mi, Troop, koliko tih pogrešaka ti moţeš potvrditi? Najprije mi reci - jesi li propustio otkriti noţ u čizmi Rheze Khana? - Da, ja sam za to odgovoran - rekao je Edgar s nelagodom. -Ja sam ih oboje pretresao. - Bio je to vrlo osobit noţ - objasnio je Joe. - Vrlo tanak s oštricom dugom petnaest centimetara. Drţao ga je u šavu čizme - bilo ga je gotovo nemoguće otkriti. Vrlo domišljato! Zašutio je kad ga je sir George oštro pogledao. - A sljedeći predmet koji je bilo gotovo nemoguće otkriti bio je pištolj. Dopustili ste da Alice zadrţi nepregledan šešir u kojem je bio revolver, što je, doduše, imalo pozitivne posljedice. Ako vjerujemo Joeu - a zašto ne bismo - spasila je Joeu ţivot time što je ubila Rhezu Khana. A onda, dok su on i Edgar trčkarali naokolo kao kokoši bez glave, gospođica Alice je lijepo

skočila kroz prozor i odjahala u suton s torbama punim plijena, pri čemu je najprije otjerala vaše konje. Je li tako bilo, Edgare? - Manje-više, sir George, manje-više. - A pitanje koje si svi moramo postaviti - Joe moţda zna odgovor - jest zašto bi Alice, kad je imala pištolj i mogla birati između dvojice, ubila svog sudionika u zločinu, a ne policajca koji ju je namjeravao dovući ovamo u lisičinama? Njih su trojica šutjela i čekala novi napad. - Dakako, svi smo zahvalni Alice. Prištedjela nam je trud kad je ubila Rhezu Khana, ali moţe li mi netko objasniti zašto je to učinila? Zašto je ubila svojeg suradnika i partnera? Nisu li imali zajednički interes? Reći ću vam zašto - nastavio je, odgovarajući na vlastito pitanje. - Podigla je Rhezu Khana na visok poloţaj u tvrtki. Unatoč podrijetlu i obiteljskom imutku, počeo je prilično nisko. Alice je prepoznala njegov potencijal, vidjela je za što je sve kadar. I dokazao se. Imao je autoritet i ugled, novac i poloţaj. Bez Aliceine podrške, on u Simli ne bi bio nitko i ništa. Sve joj je dugovao, a ona mu je potpuno vjerovala. Nije mogla podnijeti da je - i to tako uspješno - on sve vrijeme igrao vlastitu igru. Još jedan muškarac koji ju je razočarao. Iskoristio je i razočarao. I to gaje stajalo ţivota. - »Droljina je sudbina da prevari mnoge, a onda nju prevari jedan« - citirao je Joe. - Mislim da nije bila riječ samo o tome što ju je prevario i krijumčario oruţje. - Ah, da, Sandilands, tvoja teorija da su oni bili u romantičnoj vezi. Nisam o tome ništa čuo osim od tebe, ali mene bi iznenadilo. Gadan tip, taj Rheza Khan, ali pretpostavljam da je mogao biti prilično zavodljiv. Edgar Troop si je dolio još vina pa ga dodao Charlieju Carteru. - Ja u to ne vjerujem - rekao je. - Ne vjerujem da je Rheza Khan na taj način zanimao Alice. Otići ću još dalje - ne vjerujem da su nju uopće zanimali muškarci. -Je li to moţda zaobilazan način da nam kaţeš da je u nekom trenutku bila nezainteresirana za tebe? Joe, imaš li ti što dodati toj raspravi? Mala je Alice vrlo privlačna.

- Ne bih ništa dodavao - rekao je Joe. Sir George je upitno podigao obrve. - Zamjenik načelnika policije ne bi ništa dodao! Onda se moramo vratiti tebi, Edgare, da nam bolje objasniš. - Vjerujem - rekao je Edgar Troop odmahujući glavom - da je imala mnogo oboţavatelja. Da, točno je, i ja sam se u njih ubrajao. - Okrenuo se Joeu. - Moţda i vi, Sandilands? - No dobro - rebo je sir George - budući da je to, izgleda, u modi, priznat ću da sam i ja na tom popisu. Ali, da bismo dobili objektivno mišljenje, a čini se da si ti, Charlie, jedini muškarac u Simli koji je odolio njezinim draţima, što ti misliš o tome? - Slaţem se s Edgarom. Jedina osoba u Simli s kojom je bila opuštena, koju nije varala, kojom nije mani-pulirala, bila je njezina prijateljica Marie-Jeanne Pitiot. - Hoćeš reći da...? - Obrve su se ponovno podigle. - Mislim da razumijem njihov odnos - rekao je Joe. - Kad smo pripremali onu seansu, Minerva Freemantle mi je rekla da se Alice vraća iz tjedna u tjedan nastojeći stupiti u vezu s pokojnom majkom. Sama mi je Alice rekla da joj je majka umrla kad joj je bilo jedanaest godina, nakon čega ju je odgajao hladni, ambiciozni otac. Prvi u dugom nizu muškaraca koji su je izdali i zlorabili. Marie-Jeanne je mnogo starija od Alice - mislim da je doţivljava kao zamjenu za majku. Ona je moţda jedina osoba u Indiji, a i u cijelom svijetu, kojoj doista vjeruje. A budući da je Alice nestala, mislim da bi bilo razborito drţati Marie-Jeanne na oku jer će Alice vjerojatno kod nje potraţiti utočište. Charlie Carter je brzo rekao: - Za to sam se već pobrinuo, sir George. Već tri dana moji ljudi nadgledaju njezinu kuću, a dao sam pretresti i kuću i skladište. - Vama nema premca - rekao je sir George. - A što na sve to kaţe Marie-Jeanne? Pretpostavljam da ste razgovarali s njom? - Čini se da nema što skrivati - zapravo, znamo da nema jer je pretres bio prilično temeljit. Kaţe da nije vidjela Alice već najmanje tjedan dana. Pitala je drţimo li je zarobljenu, s ljudima oko kuće, i rekla nam

da sutra namjerava otputovati iz Simle. Ima odavno ugovoren sastanak u Bombaju i rezervirala je kartu. Rekla je da nema ništa protiv da s njom pošaljem policajca. Mislim da je bila ironična, gospodine. Domišljata, samopouzdana Marie-Jeanne. Naizgled surađuje, mislio je Joe, ali s obzirom na duboku odanost Alice, sigurno će pokušati pomoći prijateljici. Joe je zaključio da mora posjetiti još jedno mjesto prije nego što ode iz Simle. Sir George je uzdahnuo. - Nastavite, Carteru, recite nam što ste još poduzeli da ulovite svoj lakonogi plijen? Carter je odgovorio: - Alice iz zemlje moţe izići na dva načina. Uskotračnom ţeljeznicom iz Joginder Naga-ra preko Arnritsara, ili tako da se vrati u Simlu, odveze tongom do Malog vlaka za Kalku i onda u Delhi. - A nije joj bilo traga na cesti za Simlu kad ste jurili u planine? - Nije. Ali, bilo bi joj lako sakriti se blizu ceste kad je ugledala našu skupinu. - Da — rekao je sir George. - Bili ste doista vidljivi. Vjerojatno na kilometre. Eskvadron bengalskih kopljonoša i konjanika naoruţanih do zuba jaše kroz noć, a pred njima skupina nosača baklji. I ako imalo poznajem one iz konjice, sigurno su na sav glas pjevali! Da, vidjela bi da dolazite. Tako da sada, tri dana poslije, moţe biti negdje u Simli ili bilo gdje drugdje. A onaj drugi izlaz? - Provjerava se identitet svih putnika koji se ukrcavaju u vlak u Joginder Nagaru. Dosad se nije pokušala ukrcati nijedna Europljanka. - Predao je sir Georgeu popis putnika. - A izlazi iz Simle? -1 oni su pod prismotrom. Provjeravaju se papiri svih putnika i u Simli i u Kalki. Imam ljude na cesti za tonge,oni također provjeravaju sve putnike. Dosad ništa. - Predao je još jedan popis. - Dakako, u ovo doba godine nema mnogo ljudi koji odlaze iz Simle. Ljudi uglavnom dolaze.

Sir George je pregledao popis. - Hmm... šest poreznih inspektora, pet krijumčara opijuma, četiri francuske redovnice, tri nosača, dva brigadira - parafrazirao je - ali na toj kruški nema jarebice. Nastavite tresti grane, Carteru. - Nisam nimalo iznenađen - rekao je Troop, odjednom turoban. - Gledate na pogrešna mjesta. Imala je još dva sata prije mraka kad je odjahala u divljinu. To nije bilo dovoljno dugo da dođe do ikakvog naselja ni skloništa. Jahala je umornog konja kroz opasan predio, kojim god je putem otišla. Banditi... divlje zvijeri... teţak teren. Ni sam se u to ne bih rado upustio, čak ni naoruţan do zuba. Alice nije imala pušku, samo onaj mali pištolj. Njime ne bi uplašila ni majmuna, a kamoli leoparda. I tako je mogućnost koju nitko od vas nije spomenuo to da je Alice moţda mrtva! - Redom ih je pogledao. Lice mu je izgledalo iznureno. - Mogla bi biti mrtva - ponovio je. -Ne znam zašto nitko od vas ne ţeli priznati tu mogućnost. Nastao je tajac dok su ostali u sebi priznavali tu mogućnost. - Hmm - rekao je sir George. - Ako je tako... Podiči se, Smrti, Jer dobila si Djevojku kojoj nema ravne. 28. poglavlje Ljeto 1922. godine Kad se probudio, Joe Sandilands nije se mogao sjetiti gdje je. Dalek i redovit dubok zvuk ispod i krik povremene morske ptice podsjetili su ga da je na brodu. Ali, nije odmah znao na kojem brodu i zašto. Zrake sunca koje su se odbijale o strop nekoliko stopa iznad njegovog lica rekle su mu da je rano jutro, a pladanj s doručkom uz lakat -zdjelica kroasana i lončić s kavom od bijelog porculana -podsjetili su ga da je najednom od rijetkih preostalih francuskih brodova koji plove iz Bombaja za Marseilles. Blaga ali

uporna glavobolja podsjetila ga je pak da je, slaveći bijeg od zbrkane borbe protiv zločina u Indiji, sinoć previše popio. Bilo mu je drago što je na francuskom brodu. Brodovi P&O bili su grandiozni, ali su francuski bili udobni i neformalni. Osim toga, tim je brodovima putovalo malo Engleza, a u ovim okolnostima, na ovom putovanju, Joeu je bilo drago što će biti anoniman sve dok u Marseillesu ne sjedne za vlak za London, u sigurnost i predvidljivost tamošnjeg ţivota. »Dojadila mi je Indija«, rekao je samome sebi. »Da, Indije mi je stvarno dosta.« Razmišljao je. Ţali li zbog nečega? Ne, osjećao je samo oduševljenje - oduševljenje i olakšanje što je umaknuo Georgeu. »Još malo pa bih bio postao dvorska pudlica!« Na trenutak je pomislio na Charlieja Cartera. »Dobri centurion«, zaključio je. »Bon copain. Jesmo li mogli zajedno raditi? Godine policijskog posla na suncu?« Na trenutak je pomisao bila primamljiva. Ali, ipak ga je priv-lačio London. »Dobro. To je to. S Charliejem će biti sve u redu.« A Edgar? Sto s Edgarom Troopom? Vječnim plaćenikom. Uvijek za najam. Svijet se mijenja. Hoće li uvi-jek biti mjesta za ljude poput Edgara? Zaključio je da hoće. U prošlosti ih je u Indiji zacijelo bilo na stotine. Da! Edgar će preţivjeti. Kad je pogledao udesno prema dragom noćnom ormariću, vidio je još jedan pladanj s doručkom i shvatio da nije sam. To se potvrdilo kad je rukom napipao toplo ţensko tijelo. Oprezno je promrmljao: - Dobro jutro. - A nakon trenutka razmišljanja: - Bonjour, ma belle. Naslonio se na lakat i tek trunku nesigurnom rukom ulio kavu u šalicu i počeo pijuckati. Već je i kvaliteta kave potvrđivala da nije na britanskom brodu tvrtke P&O. I pjenušac je bio vrhunski, a za kapetanovim stolom, gdje je sjedio, točio se u izobilju. Svi su previše popih - putnici su očito ţeljeli da im prva noć na Indijskom oceanu bude vrijedna pamćenja. Kapetan je priredio mali domjenak za odabrane goste. Kad su počeli dolaziti,, neki pojedinačno a neki u parovima, svi Francuzi, kapetan se opustio kad je čuo da Joe s njima nagovara na njihovom jeziku.

- Moj dragi zapovjednice - rekao je - kako je zgodno što tako dobro govorite francuski! Vjerujte, to je u Engleza rijetko. Čini se da vaši zemljaci govore hindi i tko zna koliko još indijskih jezika, ali se ne mogu udostojiti naučiti francuski. Ali, kao dobar domaćin, pozvao sam jedinog drugog engleskog putnika na brodu kako biste imali s kini razgovarati. Koliko znam, i vi ste nedavno doputovali iz Simle? Dok je Joe oprezno kimao glavom, kapetan je ugledao posljednju osobu koja se pojavila i raširio ruke u znak dobrodošlice. Joe je zapanjeno zurio, a ostalih pet muškaraca gledali su je s divljenjem. Uz topao osmijeh upućen Joeu, smireno je slušala dok joj ih je kapetan predstavljao, a onda je rekla da se ona i Joe već dobro poznaju. Nakon tako dobrog početka i nakon nekoliko sati neprestanog kusanja pjenušca Due de Bourgogne, u prazničkom raspoloţenju, činilo se posve prirodnim da ga dama, kad ju je otpratio do kabine, pozove na konjak i da on prihvati. Joe se još jedanput osvrnuo. Bio je u kabini prvog razreda, prostranoj i dobro opremljenoj. Diskretno se izvukao iz kreveta, odmaknuo čipkastu zavjesu i pogledao sunčanu palubu. Par naizgled opsjednut zdravljem brzo je projurio pokraj njega, a dva mlada francuska pomorska časnika, vjerojatno na povratku s dopusta, pušila su naslonjena na ogradu i ogledala se. Zatim je prošla mala skupina školarki koje su se vraćale u školu u Europu. Joe je uţivao u suncu, u francuskim riječima i francuskim mirisima. Bilo mu je drago što nakratko nije pod britanskom jurisdikcijom i što nije na duţnosti. Uţivao je u protekloj noći i veselio se danu koji dolazi. Njegovo je snatrenje prekinuo zvuk zijevanja i šuškanje. - Kava? Je li to kava? Raščupana glava podigla se s jastuka i Joe se okrenuo da uţiva u pogledu na bijela ramena s kojih je kliznula plahta. - Pa napuni mi šalicu, Joe! Neću se ni na što moći usredotočiti dok je ne popijem. Nisi valjda već sve popio, ti nezasitni vraţe? - Tvoja je tamo na stolu - rekao je Joe i mahnuo glavom.

- Što? Očekuješ da ustanem i sama je uzmem? Je li? Ali, vidjet ćeš mi guzu! - Indignacija se pretvorila u rezigniranost. - No, dobro, to sad više ionako nije vaţno. Ustala je gola iz kreveta i počela se osvrtati. Joe je popustio, podigao kućni ogrtač s poda i prišao da ga ovije oko nje. Poljubio ju je u uho. - Maisie, za glumicu si vrlo srameţljiva - rekao je i nalio joj kavu. Odmaknula je s lica duge, svilenaste vlasi kako bi bolje vidio njezin srditi pogled. - Nisam nikad bila plesačica, Joe Sandilands! Ni javno ni privatno. A nakon nekog vremena, odvikneš se od toga. Zapravo od Merla nisam ni s kim bila. - Grleno se nasmijala. - A ne baš tako često ni dok je Merl još bio ţiv, ako me shvaćaš. - To nikad ne bih pogodio i osjećam se vrlo počašćenim što si... - počeo je galantno. - Glupane - uzvratila je Maisie. - To nije potrebno. Budimo otvoreni, jedno drugome činimo uslugu. Bit će to dugo putovanje, a ja ne kartam. Pokraj tolikih mladih Francuza na brodu, punih pjenušca i morske soli, bit će mi drago da mi dobar stari londonski policajac čuva vrata. - Sve je to lijepo i dobro, Maisie - rekao je Joe iznenada prijetećim glasom. - Ali, tko će čuvati čuvara? A sad spusti tu šalicu! Ponovno su se sastali nakon nekoliko sati. Joe je bio primjerenije odjeven za šetnju palubom. Maisie je odjenula bijelu pamučnu haljinu s čipkastim porubom, a od sunca se štitila širokim slamnatim šeširom i suncobranom. Tako se nije mnogo razlikovala od Francuskinja koje su se šetale i čavrljale. Uhvativši je pod ruku, Joe je rekao: -A sad se malo prošetajmo da se pokaţemo svijetu! Nakon dva kruga palubom, smjestili su se u hladu i naručili piće. - Ne znam zašto - rekla je Maisie - ali kao da sam od nečega ţedna. Odozdo se čuo zvuk brodskog orkestra koji je vjeţbao za večernji nastup. - Nismo imali mnogo vremena za razgovor - rekao je Joe. - Pa da čujem, Maisie. Zašto si otišla iz Simle? I zašto si na ovom brodu? Maisie je napravila grimasu. - To je tvojih ruku djelo! Opet! Uvijek se moraš upletati. Ţivot mi je postao nemoguć pa sam morala otići!

- Nemoguć? Ma nije moguće! Sir George me uvjeravao da ti je zahvalan na svemu što si učinila i nije ti namjeravao oteţavati ţivot. - Nije bio problem u Georgeu! Ti si sve promijenio onom tvojom materijalizacijom. Odjednom su svi htjeli doći zbog pogrešnih razloga. Minerva Freemantle dovodi mrtvace s onog svijeta. Ona je prokleta sablast privukla sve ljubitelje senzacija, a moji pravi klijenti su pobjegli. Ma, bili bi se oni vratili i stvari bi se s vremenom smirile... ali, dojadila mi je Simla. Indija mi je počela ići na ţivce. Ondje se nešto sprema, Joe, osjećam to. - Maisie se stresla unatoč vrućini. - Ne gledam daleko u budućnost, to sebi ne mogu dopustiti, ali katkad slike ipak dođu. Spori fokstrot je završio, a onda je zasvirala ţivlja glazba. Sad se uvjeţbavao jazz kvartet i nakon kratkog zagrijavanja, zasvirali su »St. Louis Blues«. Dvoje djece u pratnji dadilja skakutalo je u ritmu. Dvije redovnice u svijetlosivim ljetnim odorama sjele su i čitale. - A zašto ovim brodom? - nastavila je Maisie. - Pa, sigurno ne zbog orkestra! Kao i ti, izabrala sam ga zbog anonimnosti. Nitko me ne poznaje, nitko na francuskom brodu neće osobito pokušavati razgovarati sa mnom. Zaţeljela sam se malo mira i tišine. - Na tvojem mjestu ne bih računao na to, Maisie, s ozbirom na tvoj izgled - bilo bi dovoljno da te samo na trenutak ostavim samu, a francuska mornarica već bi navalila! Maisie je nastavila: - Tri tjedna mira i tišine. - Nasmiješila 'se. - A onda si se morao pojaviti i pokvariti mi i to! Ali, što ti radiš ovdje, Joe? Nestao si iz Simle i bilo je svakakvih naklapanja. Neki su govorili da Alice Sharpe nije mrtva i da si pobjegao s njom, da je podlegla tvojem šarmu. - Nisam te sreće! Ne, George mi je pronašao poslić gore na sjeverozapadnoj granici, a ja sad bjeţim u stvarnost. Kao i tebi, Maisie, i meni je dojadilo. Klaustofobično je. Odveć strano. I dojadilo mi je da me iskorištavaju. - Misliš na Georgea? Nema u tome ničega osobnog, stari jarac svima manipulira.

- Ali, ja na to nisam navikao. Charlie Carter mi je jednom rekao da sam pripitomljeni tvor sir Georgea. Nije mnogo pogriješio. Doista znam ulaziti u štakorske duplje. Ali, ne sviđa mi se kad iz nje izađem s mrtvim štakorom u zubima, a šef mi kaţe da je to zapravo miš, hvala lijepa, i to je to. - Ne znam tko je bio taj tvoj štakor. Rheza Khan? Ne znam sve pojedinosti, ali čula sam da ste ti i - gotovo nevjerojatno - Edgar Troop spasili cijelu sjevernu Indiju od ustanka, ruske invazije i tko zna čega još sve ne. - To je ono što George sluţbeno izjavljuje i djelomice je točno. Zato on i zvuči tako uvjerljivo. Ustanak - da, mogao se dogoditi. Naoruţali su se. Ali, George ih je stalno imao na oku. Iskoristio je ovu priliku da dobro pritisne Rhezinog oca. Onaj konjički eskvadron bio je samo početak. U pozadini je čekao bataljun Gurka. Konfiscirali su oruţje i priprijetili radţi. »Gle čime ti se bavio sin -krijumčario je oruţje i još ubio dvoje ljudi!« Rhezin otac je shvatio. Bilo je to dovoljno da ga utiša i zadrţi barem nekoliko godina sjeverno od Zalorija. George je u svemu tome ublaţio Aliceinu ulogu. - Ulogu Alice Sharpe? I mislila sam da ona stoji iza svega! Je li onda točna ona priča o izletu u planine koji je loše završio? Kako je umrla? - Pa, ne moţeš dopustiti da vlasnica najveće trgovačke tvrtke u zemlji samo tako nestane. Postavljalo bi se previše pitanja. Ostalo bi odveć neriješenih problema, a to George nije htio. Jardineova verzija, koja se proširila, također je uvjerljiva jer se uglavnom temelji na istini. Alice, koja se odlično sluţila puškom i koja se sprijateljila s izvjesnim zapovjednikom iz Scotland Yarda, htjela mu je pokazati ljepote planina. Dakako, unajmila je Edgara Troopa da im bude vodič. A koga bi drugog? Čuli su da se u selima oko Joginder Nagara pojavio tigar ljudoţder pa su se htjeli okušati. Na ţalost, Alice se udaljila od logora usred noći -dakako, prkoseći savjetima - i ujutro je više nije bilo. Posvuda su je traţili. Došli su Carter i njegovi ljudi, raspisane su nagrade, ali Alice nije nađena. ICTC nekako funkcionira dok iz Londona ne pošalju zastupnika i tako dalje. - A je li Alice doista mrtva?

- Taj dio Georgeove priče temelji se na istini. Odja-hala je u noć, kilometrima daleko od civilizacije, i nikad se više nije pojavila. Edgar ne vjeruje da je preţivjela. A izgledi da ondje nađeš truplo vrlo su mali. - A zašto je odjahala? - Zato što sarn je upravo uhitio zbog sudjelovanja u ubojstvima Lionela Conversa i Fjodora Korsovskog, ali ponajviše zato stoje upravo ustrijelila Rhezu Khana. - Pa zašto bi to učinila? Dragi Boţe! Jest da je bio propalica, ali to je ipak malo pretjerano. Osobito kad ste ondje bili ti i Edgar i to naoruţani. - Bilo je to osobno pitanje. Potpuno mu je vjerovala, a on ju je iznevjerio. Nije imala pojma da mu sluţi kao paravan za krijumčarenje oruţja. A to Alice nije mogla podnijeti. Rekla mi je da su je čitav ţivot iskorištavali i iznevjeravali muškarci koje je voljela. Ali, mislim da je najgora izdaja, ona koju nije preboljela, bila izdaja Korsovskog. I tako je, sve elokventnije dok se prisjećao pojedinosti Aliceine priče, Joe ispričao Maisie sve što je znao o počecima Alice/ Isobel i ulozi koju je odigrala madame Flora. Objasnio je kako je preuzela ulogu prave Alice i kako su zatim slijedile prevare i ubojstva. Ispričao joj je kako je sjedio pokraj Korsovskog kad je ustrijeljen i zatim sve do nestanka Alice i Georgeove frizirane priče za javnost. Maisie je razrogačila oči slušajući ga. - To je najnev-jerojatnija priča koju sam ikad čula! Treba mi još jedno piće! - Dozvala je konobara. - Hoćeš reći da je sveta Alice bila prevarantica i da je tri godine svima mazala oči? - Da, u to nema sumnje, a i sama je priznala. Rheza Khan je znao dio istine, a osim njega su u Simli - ili bilo gdje - istinu znali jedino Troop i Flora. - Što? Čak ni Reggie? Njezin muţ? - Maisie se grleno nasmijala. - Tu slutim probleme! Joe se nasmiješio. - Znam na što misliš! Rado bih bio čuo Alicine priče pred spavanje!

- Nisam imala pojma! A mislila sam da znam sve tajne u Simli! Ali, čekaj malo, Joe... - Maisie se ugrizla za usnicu i stisnula oči. Na kraju je polako rekla: - Čuj, znam da si detektiv i da si pametan, pa mi je malo neugodno što ću ovo reći, ali - to nema smisla! Upravo si rekao nekoliko stvari koje su mi čudne. - Upitno ga je pogledala. -A moţda si to i namjeravao? Ti time nisi zadovoljan, nije li tako? Mislim na ubojstva. Alice očigledno nijednog nije osobno ubila, ali je li zapovjedila Rhezi Khanu da ih. ubije? - I jest i nije - rekao je Joe. - Što ti sad to znači? Daj, Joe, moţeš ti to bolje! - To znači da pravda još nije zadovoljena. Znači da znam samo polovicu odgovora. Znači da je ubojica još na slobodi. Joe je dugo šutio i gledao putnike kako uţivaju na suncu. Na kraju je rekao: - Odat ću ti tajnu, Maisie. Ubojica je s nama, na ovom brodu. 234. poglavlje Maisie ga je ugodno iznenadila jer se nije odmah počela osvrtati. - Maisie, saslušaj me. Reci mi pridajem li tome preveliku vaţnost, kompliciram li još više već ionako sloţenu situaciju. - Dobro, ali samo ako od mene ne očekuješ više od zdravog razuma. Ne mogu uplesti više sile pa s tim ne računaj! To se ne moţe, ne kad je riječ o nečemu osobnom. Bilo bi to kao da pitam koji će konj sljedeći put pobijediti na utrkama u Derbvju. - Maisie je Zastala i upitno ga pogledala. - Jesi li... jesmo li mi u opasnosti, Joe? - Nisam siguran. Mogli bismo biti. Situacija je nepredvidljiva. Nema jamstva. - Objasni. Joe je počeo polako. - Riječ je o ona dva ubojstva. Modus operandi, kako mi to zovemo u struci.

Maisi je kimnula. - Ne moraš sve objašnjavati. Nisam ja nepismena. Merlov brat - grozan tip - bio je snajperist u ratu. Vječito nas je davio pričama s bojišnice i ne mogu reći da se svega sjećam, ali u tvojoj priči ima nekoliko pojedinosti za koje bi se on zakačio i svađao se s tobom. Rekao si da je Lionel pogođen u glavu - jednim metkom? A Korsovski u prsa, s dva metka? Eto ti! - Maisie, ti si nevjerojatna! - rekao je Joe oduševljeno. - Tu nešto smrdi. Merlov brat bi rekao - a ja bih se s njim sloţio - da snajperisti uvijek ciljaju na isto mjesto. Ne govorim o pucnju na brzinu negdje u divljini. Mislim na pomnjivo planirano ubojstvo. O tome govorimo. Naučili srao prepoznavati snajperiste po tehnici, čak smo im davali i nadimke. Oni uvijek pucaju u prsa. Površina je mnogo veća, manji su izgledi da promaše. A ako imaju vremena, pucaju dvaput da bi bili sigurni. Korsovski je ubijen na taj način. Mislim da ga je ubio netko posve drugi nego Lionela, koji je ubijen jednim metkom. U glavu. Pregledao sam mjesto zločina s Charliejem Carterom i mogu ti reći da je to bio prilično nevjerojatan pogodak! Dobar sam strijelac, ali ne bih riskirao jednim pucnjem u glavu. Ne s te udaljenosti. - A kaţeš da nije bila ni ista puška? - Točno. Mislim da bi Merlov brat i o tome imao što reći. - Između ubojstava je prošlo samo godinu dana. Posluţio bi se istom puškom. Merlov brat je cijeli rat progurao s istom. Dragi Boţe, poznavao je tu pušku bolje nego ijednu ţenu. Uostalom, četiri je godine spavao s njom. - Evo što hoću reći. Conyersa je ubio Rheza Khan. To je njegov stil. Prvorazredni je strijelac, taj umišljeni gad! Teška meta - glava - a trebao mu je samo jedan metak. Znamo da je bio visok oko 178 cm - malo niţi od mene - i da je pušio cigarete Black Cat. Imao je jak motiv. Ali, ne mislim da je Alice za to znala, a kamoli odobrila. Zakleo bih se da je bila iskreno iznenađena kad smo Troop i ja to pred njom spomenuli. Otići ću i korak dalje - mislim da je oba ubojstva pripisivala svome tada još nepoznatom ucjenjivaču.

Joe je zastao na trenutak prisjećajući se posljednjih nekoliko trenutaka koje je proveo s Alice, dok je još odjekivao pucanj. Sjetio se kako je, prije nego što će skočiti, rekla: - Nikad nisam traţila od Rheze da ikoga ubije za mene, Joe. - Sjetio se kako je inzistirala, gotovo s ponosom, da. njemu nikad nije lagala. To je zanemario zbog one jedne goleme laţi - krađe identiteta. Ali, što ako mu je zapravo govorila istinu? Na glas je izgovorio njezinu oproštajnu rečenicu, mijenjajući naglasak. - »Nikad nisam traţila od Rheze da ikoga ubije za mene, Joe.« Ili: »Nikad nisam traţila od Rheze da ikoga ubije za mene, Joe.« -Ali, jesi li to traţila od nekoga drugog, Alice? - upitao je Joe. - Čuj, Maisie! Kako ti ovo zvuči? Lionel je ubijen bez Aliceina znanja - ubio ga je Rheza zbog poznatih razloga. A onda, godinu poslije, Korsovski stiţe u Simlu. Alice ţeli da on umre. - Da bi zaštitila svoj identitet? Zar nije mogla jednostavno zbrisati sa svojim plijenom? Znala je dugo unaprijed - kazalište je dogovorilo angaţman još u studenom. Bilo je dovoljno da u travnju ostane u Bombaju. Ne, to nema smisla, Joe. - Ali, nije ona zbog toga zatraţila njegovu glavu na pladnju. Ne. Postojao je mračniji razlog, Osveta. Mrzila ga je onako kako mrzi ţena koja ga je voljela i koju je ostavio. Znam da je za to bila kadra. Vidio sam kako je Rhezu ubila zbog istog razloga. Čim je doznala da ju je Rheza izdao i iznevjerio, bio je gotov. Gledao sam joj lice dok je pucala u njega. Čak sam je preklinjao da to ne učini. Nije me ni čula. Čvrsto je odlučila. I smiješila se kad je pucala. Joe se stresao. - Onda je pištolj uperila u mene. Nikad neću shvatiti zašto me nije ubila. - Opisao je posljednjih nekoliko trenutaka prije Aliceina bijega. Maisie je prezirno frknula. - Postoje dva razloga, a nijedan od njih nije tvoja neodoljivost! Bio si joj dobro osiguranje, Joe! Bilo bi glupo uzrujati sir Georgea ubojstvom njegovog gosta i agenta, a ti si se osjećao polaskano, nije li tako? Polaskano što nije pucala. Za slučaj da se ikad ponovno sretnete, ti ćeš se sjećati da ti je - ne mogu reći »spasila« ţivot, ali ga nije uzela. Duguješ joj uslugu, Joe. To znate i ti i ona. - A drugi razlog?

- Drama. Gluma. Predstava. Znam ja takve! A to je Alice, Isobel ili kako se već zove stalno i radila. Ako je točno ono što si rekao, provela je pet-šest godina kurvajući se po Francuskoj, a na takvoj pozornici bome naučiš glumiti! - Lice joj se na trenutak zamaglilo. - Poznavala sam nekoliko prostitutki koje su mogle nastupati u najuglednijim kazalištima da su se samo potrudile oko izgovora. A ova se jest potrudila. Oduvijek sam mislila da se ispod njezine ulaštene vanjštine skriva još nešto. Boţe! Zamisli samo, Joe! Ono dostojanstveno drţanje, a ispod toga droljina sposobnost manipuliranja muškarcima - pa to je nepobjediva kombinacija! - Istina je da je sve muškarce u Simli vrtjela oko malog prsta. - I to je i te kako iskoristila! Sve je glumila. Kladim se da više i ne zna tko je zapravo, toliko je puta mijenjala krinku! Joe se sjetio prvog puta kad je vidio Alice, na pozornici, dok su joj niz obraze tekle suze za izgubljenim ljubavnikom. Sjetio se kako se stisnula uz njega, kako je drhtala, kako je osjećao njezin topli dah dok mu je šaptala da mu je ţivot u opasnosti i melodramatično mu pruţila pištolj. Vidio ju je kao uokvirenu u prozoru u Crvenoj utvrdi prije nego što je skočila u slobodu. - Uvijek je glumila -rekao je tuţno. - Imaš pravo, Maisie. -Mi ipak, gluma je jedno, a ubojstvo... to je odveć stvarno. Taj Korsovski - to je bilo tako davno, 1914., pri-je osam godina. I mene je netko u ratu napustio i da ga sad sretnem, stisnula bih mu ruku i zahvalila se na paţnji! Bi li ijedna ţena nakon toliko vremena još uvijek ţeljela ubiti ljubavnika koji ju je ostavio? Čak i ako je bio njezina ţivotna ljubav? -Alice bi. I ne samo to - rekao je Joe, traţeći riječi. - Znamo iz dokumenata Korsovskog da se trebao pojaviti u rimskim amfiteatrima u Provansi nedugo poslije ţeljezničke nesreće kod Beaunea, Je li bila slučajnost da je Isobel Newton baš tada putovala onamo? Bio je to prvi put da se on vratio na mjesto gdje su se upoznali. Prva šansa da ga ponovno vidi i moţda ubije- Uplela se ţeljeznička nesreća pa je imala drugih problema, ali mislim da je ţelja za osvetom nikad nije napuštala, ni na javi ni u snu.

- I kaţeš da je zatraţila od nekoga - ili nekoga ucijenila, jer to je mogla - u Simli da ga ubije? Nekog tipa koji je slučajno bio istog rasta kao prvi ubojica i koji je pušio iste cigarete - jer svi su, dakako, čuli opis čovjeka kojeg su traţili prvi put. - Da, morala bi naći nekoga odgovarajuće visine. Tu nije moglo biti prevare. Ali, što se tiče cigareta? - Joe se nasmiješio. - To jest bilo laţno! Mislim da je poslala ne-pušača! Nepušača koji je ponio iste cigarete. Povukao je samo nekoliko dimova i ugasio cigarete. Izračunali smo prema vremenu dolaska guvernerovog automobila da nije bilo vremena da se popuši više od dviju cigareta pa to objašnjava zašto je jedna bila na brzinu ugašena. Ali, ne obje! Tisu opušci ondje ostavljeni da bismo ih mi pronašli, kao i čahure i udubine od lakata i koljena koje su bile dublje nego što je bilo nuţno. Sve kako bi policija zaključila da je to opet bio neki manijak. A onda je Alice proširila glasinu da je to bila namjerna politička provokacija - vjerodostojna teorija u današnje doba. - Alt, tko, Joe? Tko je ubio Korsovskog? Ti to znaš, zar ne? Hoćeš li mi reći? - Ne. - Joe se nasmiješio. - Jesi li spremna za treći čin ove predstave? Mislim da je došlo vrijeme da ubojica progovori. 238. poglavlje Jazz kvartet je i dalje uvjeţbavao nastup, sve glasnije, pa je okupio i veću publiku. Svi naslonjači u blizini sad su bili zauzeti, a konobari su trčkarali donoseći pića s ledom ţarkih boja - zelenu mentu, narančasti grenadin, ţuti citron. Kvartet je zasvirao brzu »Broadway Rose«. - Maisie - rekao je Joe - pogledaj one dvije redovnice. Reci mi što vidiš. Maisie je pogledala. - Glupe krave — rekla je - kad se znoje pod tim odorama! I zašto redovnice uvijek nose naočale? Je li im zaređivanje uništi vid ili moraš biti kratkovidna da bi te primili? Ove dvije barem imaju dovoljno pameti da su naručile piće. Ona visoka pije mineralnu vodu, a mala nešto što časna majka nikad ne bi odobrila. Kakvo je to ruţičasto piće?

- Izgleda mi kao campari-soda. Vrlo jako - rekao je Joe. - Bismo li je trebali upozoriti? Moţda joj je konobar greškom to donio, a ona nema iskustva! Što ćemo s pijanom redovnicom? - Ne brini se, toj to piće neće naškoditi! -A reći ću ti još nešto, Joe - dodala je Maisie, iznenada uzbuđenim i sumnjičavim tonom. - Pogledaj njezi-no desno stopalo! - Desno stopalo? Kako to misliš - stopalo? - Ma pogledaj ga! Već neko vrijeme tapka u ritmu jazza! Ja dosad još nisam vidjela redovnicu koja se razumije u sinkope, a ti? - Ah, shvaćam. No, idemo, Maisie - u boj! Idemo se naći sa starom znanicom. Rukom pod ruku, odšetali su se niz palubu do dviju ţena u sivim odorama. Jedan je glas na francuskom izgovarao molitve nad krunicom. Kad se Joe okrenuo i zaustio da nešto kaţe, obje su ga pogledale mirno i srdačno. - Dieu soit louel - rekla je niţa. - Mais c'est le Commandant Sandilands et Madame Freemantkl - Nagnula se prema njima i prošaptala na engleskom: - Pitala sam se kad ćete se udostojiti da nas prepoznate! Nemojte mi reći! Odlučili ste zajedno pobjeći! Oh, kako je to romantično! Ne brinite, mi vas nećemo odati! - Volio bih da to i ja mogu reći, sestro Alice - rekao je Joe srdačno. - A kako ste vi, Marie-Jeanne? - Baš smo govorile kako je ovdje postalo pretrpano i vruće - rekla je Alice posve smireno. - Zašto ne bismo otišli dolje? U salonu Richelieu moţda neće biti takva guţva. Sigurno ima stvari koje nam vi i gospođa Freemantle ţelite reći privatno. - Zapravo smo se nadali da ćete vi u ispovjedaonicu - rekao je Joe. - Ali, samo naprijed. Mi ćemo za vama. Tu usred oceana ne bojimo se da ćemo vas izgubiti iz vida.

Smjestili su se na koţna sjedala oko malog stola zaklonjenog palmama. Kad im je prišao konobar, Alice je odmah preuzela riječ. - Prvo najvaţnije - rekla je. - Donesite nam piće. Za mene campari-sodu, mineralnu za Marie-Jeanne. A vi? Za umjetnicu moţda porto i limun, a za policajca viski sa sodom. Stavite to na moj račun. Zašto ne? I još nešto - ne zaboravite, Joe, ovo je francuski brod. Ali, ne vjerujem da vas na to moram podsjećati. Vidim da je vama i gospođi Freemantle bila potrebna diskrecija. Zamislite kako bivaš samo olajavali na engleskom brodu! I nama je to bilo vaţno. Ovdje je glavni zapovjednik kapetan i premda će vam to moţda biti teško povjerovati, Scotland Yard tu nema nikakvih ovlasti - ovo je mali dio Republike Francuske. Marie-Jeanne i ja imamo posve vjerodostojne dokumente koji bi zadovoljili i najsitničavijeg inspektora. Iz njih se vidi da smo ono što tvrdimo da jesmo - dvije karmelićanke koje putuju iz Indije... recimo, nekamo zapadno od Sueza. Budete li nam stvarali ikakve teškoće, odmah ću se poţaliti kapetanu. Joe u to nije ni najmanje sumnjao, a nije sumnjao ni da bi se svaki Francuz zauzeo za redovnicu, osobito tako lijepu, a ne za Engleza. - Teškoće su mi jasne, Alice, i ne brinite, drţat ćemo se što dalje od vas na ovom brodu dok ne dođemo do Marseillesa. A onda, kad mi produţimo za London, pretpostavljam da ćete vi i vaša prijateljica - sad nagađam -prijeći na brod za New York. Ili New Orleans? Smijeh u očima iza naočala rekao mu je da je pogodio. Bilo mu je vrlo neobično razgovarati s Alice, koju je upoznao u nekim prisnim trenucima; tako zaodjenutom u redovničku odoru. Zbunjivalo ga je što joj se nije vidjela riđa kosa i na trenutak se upitao je li se ošišala za ovu ulogu. Marie-Jeanne je, s druge strane, izgledala kao daje rođena za ulogu. Bila je krajnje uvjerljiva. - Htio sam pitati kako ste uspjele pobjeći iz Simle, ali mislim da to mogu odgonetnuti - rekao je Joe. - Popis putnika s postaje... kako je ono išao? Četiri francuske redovnice, tri nosača, dva brigadira... Sir George se nije šalio kad je čitao popis. Vi ste bile te francuske redovnice?

- Pa, ja sam bila jedna od njih, Joe. Ostale tri bile su pomoćnice Marie-Jeanne. Zabrinjavalo me jedino što su toliko uţivale u nastupu da će nas njihovo pretjerivanje odati, ali sve je dobro prošlo. ICTC je opskrbljivao samostan odorama i još nam ih je nekoliko ostalo na zalihama. Vaši su ljudi traţili samotnu Engleskinju. Nisu uopće obratili pozornost na francuske redovnice! Onuda ih uvijek ionako nekoliko prolazi pa to nije bilo nimalo neobično. - A plijen, Alice? Sakriven u prtljagi u izdubljenim Biblijama? - Tako nešto - nasmiješila se. - To je poslovna tajna, Joe. Ne pitajte! - Kako ste se uspjeli vratiti u Simlu? - Prisjetio se one mračne noći i dodao: - Svi smo mislili da ste pogi-nuli. Bio sam strašno zabrinut za vas. - Hvala, Joe. To cijenim. Odlučila sam ići na sigurno i vratiti se putem kojim sam i došla. Nije bilo lako u mraku - bilo je grozno! Nisam se zaustavljala, samo sam polako jahala. Najgore je bilo kad sam naišla na vaše ljude s onim svjetlima. Nije bilo vjerojatno da će me vidjeti -ja sam njih vidjela s udaljenosti od nekoliko kilometara - ali nemate pojma u kakvom sam iskušenju bila da pojurim k njima i zatraţim pomoć. Bilo ih je tako mnogo, bili su tako solidni, tako vedri. Bilo mi je strašno slušati kako nestaju sve dalje i dalje u mrak. A ja sam ostala promrzla i sama. - Glas joj je zadrhtao. Maisie je zastenjala i šutnula Joea u gleţanj. - Sve je dobro što se dobro svrši - rekao je Joe vedro - a za vas je očigledno završilo dobro, Alice. Recite nam gdje ste se skrivali u Simli. Nestali ste bez traga. A traţili su vas neki vrlo pametni ljudi - Charliejevi ljudi, Georgeovi ljudi. Bila je raspisana i pristojna nagrada. - Bila sam, dakako, u samostanu. Časna majka je imala mnogo razumijevanja kad sam joj rekla da me progone, da laţu o meni i da mi prijete. Bila sam dugo njihova pokroviteljica, i to vrlo velikodušna. Oni su mi vratili dio te velikodušnosti. I to rado. Moţda će vas čuditi, ali ja još imam prijatelja.

- A onda vam se gospođica Pitiot pridruţila, otvoreno putujući u Bombaj na odavno ugovoreni sastanak. -Okrenuo se Marie-Jeanne. - Moţda opet s trgovcem rukavicama? Koji nestane prije nego što moţe potvrditi vaš alibi? Kao gospodin s kojim ste ručali na dan kad je ubijen Korsovski? - Ne - rekla je smireno - nije bio trgovac rukavicama, nego novi vlasnik moje trgovine. Prodaja je već dav-no bila ugovorena. Tu nema nikakve tajne! - Marie-Jea-nne se vratila brojanici. - Ne bi bilo nemoguće naći vašeg gosta - rekao je Joe zamišljeno. - Ali, iskreno govoreći, nisam se ni tru-dio. No porazgovarao sam sa šefom sale Hotela Grand. Pogledao sam popis rezervacija i, dakako, vidio da ste imali ugovoren objed u jedan. Šef sale, koji vas poznaje, sjećao se da ste došli i da vas je odveo do stola broj deset koji ste traţili. Rekao mi je da objed nije završio sve do pola tri, što nije neobično. Ubojstvo se dogodilo nekolko kilometara dalje, na teško dostupnom mjestu, točno u dva i četrdeset pet. Marie-Jeanne ga je i dalje neduţno gledala. - To sam vam i rekla, zapovjednice. Čestitam vam na temeljitosti. Potvrdilo se ono što sam vam rekla. - Na temeljitosti? Da, Marie-Jeanne, bio sam temeljit. Premda prekasno. Prije nego što sam otišao iz Simle, otišao sam još jedanput u Grand. Traţio sam da mi pokaţu stol broj deset i razgovarao s konobarom koji vas je posluţivao. - Da?- rekla je Marie-Jeanne bez tračka radoznalosti. - Stol broj deset je u straţnjem dijelu blagovaonice, zaklonjen palmama - kao mali separe i tako blizu straţnjeg izlaza. Vaš je gost zacijelo bio zbunjen kad ste otišli - ali samo nakratko. Očekujući najbolje što kuća moţe ponuditi, moţda mu je uzelo samo trenutak-dva prije nego što je shvatio da mu više sučelice ne sjedi poslovna ţena, nego neka mlađa i podatnija. Jedna od vaših pomoćnica? Odjevena u istu odjeću? Zašto bi se ţalio? Konobar se o njoj vrlo pohvalno izrazio. Sve je izvedeno diskretno i on se nije iznenadio. Rekao je da nije neobično da se ondje odvijaju ljubavni susreti, a bio je zadovoljan i velikom napojnicom. Objed je očigledno prošao vrlo dobro i par je izišao na straţnji izlaz nakon obilnog obroka i dvije boce vina. Bila su gotovo tri sata, kako mi je rekao, i da ste vi doista bili ondje, Marie-Jeanne, nikako

ne biste stigli do Tara Devija i ne biste mogli ubiti Korsovskog. Ali, vi niste bili ondje, nije li tako? Dotad ste već prejahali osam kilometara kroz brda i pripremali ste zasjedu. Nevoljko ste pušili cigarete, a onda ste ispalili dva dum-dum metka u srce moga prijatelja. Nakon dugog tajca, oglasila se Alice. - Sve to više nije vaţno, Joe - rekla je. - Zar ne shvaćate? To više nitko neće ţeljeti čuti, čak ni George Jardine. Zašto ne bismo jednostavno priznale da ste vi vrlo pametan momak? Sigurna sam da to ţelite čuti. I ostavimo stvari na tome. Počela je ustajati. Činilo se da iznenada silno ţeli završiti razgovor. - Ali, ja to ţelim čuti! - rekla je Maisie srdito. - Cijeli bi svijet to morao čuti! I prava je sramota ako se dva pokvarena ubojice mogu izvući zato što imaju novac i utjecaj ! Joe, zar ćeš im tek tako dopustiti da se izvuku? Mrska, mi je i pomisao da će se njih dvije negdje smjestiti i ţivjeti od ukradenog novca! Da su ukrale zlatni sat, odmah bi se obrušio na njih! - završila je otrovno. - Moram. U ovom trenutku nema načina da ih progonim. Britanska jurisdikcija ne pokriva putovanje iz Indije u Ameriku. Obje su ga pobjedonosno gledale. Odjednom ga je obuzela srdţba zbog Korsovskog. - Ali, Fjodor je bio slavan i vrlo omiljen u Americi -rekao je. - Moţda neće biti teško privući pozornost onih koji bi ţeljeli da njegove ubojice završe u zatvoru. Zašto si ga, dovraga, morala ubiti, Alice? Mogla si jednostavno otići iz Simle, mogla si ga izbjeći. Činilo se da Alice ne zna što bi rekla. Odgovorila je Marie-Jeanne. Zaštitnički je pokrila Aliceinu ruku svojom i rekla: - Alice mi je prošlog studenog rekla da će taj čovjek doći u Simlu. Ne znam koliko znate o Aliceinu ţivotu, zapovjednice? Moţda ne znate da je taj slavni i ugledni Rus bio, koliko znam kao i većina Rusa, samoţivo sentimentalno... - zastala je i onda završila -... govno! Upoznao je Alice kad je bila na Aţurnoj obali s prijateljima obitelji i zaveo ju je. A ona je još bila školarka! Dakako, obećao joj je brak. Nije rekao da je već oţenjen Ruskinjom koja ţivi u New Yorku. Čim se vidjelo da će u Europi zaratiti, vratio se u Ameriku i pisao Alice, sve joj priznajući. Vidjela sam pismo. Znam da je to istina.

- Dosta, Marie-Jeanne. On sve to zna. Rekla sam mu. Ne mora znati ništa više. Idemo. Alice je govorila odsječno i Joe je opet osjetio da joj manjka samopouzdanja. Onda je osjetio zadovoljstvo kakvo osjeti kartaš kad shvati da protivnik blefira. Postojalo je još nešto što je Alice ţeljela zatajiti, nešto što joj je moglo naškoditi ako on to pogodi. A vjerovao je da je pogodio. - Ne, ostanite još malo. Evo, donose nam piće - rekao je vedro. - Marie-Jeanne, nastavite, ali sjetite se da sam ja upoznao Korsovskog i da je na mene ostavio dobar dojam. Teško bi me bilo uvjeriti da se ruţno ponio prema neduţnoj mladoj djevojci, kakva je Alice tada nedvojbeno bila. Alice ga je sumnjičavo pogledala, ali Marie-Jeanne je rado nastavila. - Vidjet ćete kako ste pogriješili u procjeni! Alice mu nije rekla da je zatrudnjela. To su riješili u diskretnoj klinici u Francuskoj, ali tragovi emocionalnog i fizičkog zlostavljanja ostali su nezaliječeni, čak i korozivni. Mrzila ga je i to s dobrim razlogom. Alice je prema meni bila više nego dobra. Dugujem joj više nego što mogu izreći. Nije mi bilo teško vratiti joj uslugu time što ću ukloniti uzrok njezine patnje. Baratam puškom od djetinjstva - bila sam vještija od braće, premda mi se to, dakako, nije priznavalo kao ni išta drugo. - Ali, nije prošlo nezapaţeno, Marie-Jeanne - rekao je Joe. - I mene i mnoge druge zavarala je preciznost. Zaključili smo da je to obavio izvanredan snajperist. Polako se nasmiješila, uţivajući u komplimentu. -Naučio me upravo takav čovjek. Očev lovočuvar bio je vojnik. Borio se u Maroku i preţivio. Imam dobro oko, a meta nije bila teška - završila je skromno. Maisie je s gađenjem frknula. - Tvoja meta, kako si ga nazvala, bio je ţiv čovjek, a tvoj je talent prekrio Joea njegovom krvlju i mesom. I dalje me zanima razlog, jer nisi me zavarala tim bljezgarijama iako si sve to učinila za sirotu malu Alice. Marie-Jeanne je ukočeno gledala na drugu stranu, oholo odbijajući priznati da je Maisie uopće tu, a kamoli da je smije kritizirati. No Maisie je uporno nastavila. Kao da joj je nešto sinulo. -Učinila si to zbog sebe! Zašto itko ubija? Brinu-la si se za sebe! Znala si da je taj Rus bio njezina ţivotna ljubav... da se pojavio u Simli, tko zna što se

moglo dogoditi? Rekla ti je da ga mrzi, ali ti si pametna - nije te prevarila! Ljubav? Mrţnja? Vrlo su blizu. Nagađam - a sigurno si i ti to pogodila - da bi se ona spakirala i pobjegla s njim sljedećim brodom. A svoju staru prijateljicu i štićenicu Marie-Jeanne ostavila bi da se nosi s posljedicama. Ti si zaljubljena u nju, nije li tako, Marie-Jeanne? Ona je tvoj ţivot. Nisi mogla dopustiti da se ponovno sretne s Korsovskim! Nije ona traţila da ga ubiješ! Ti si to učinila za sebe! Jedino je blago rumenilo na obrazima Marie-Jeanne pokazalo da je Maisie pogodila. I dalje je šutjela, a to kao da je još više rasrdilo Maisie. - Muškarci! Sve smo ih poţeljele poredati i ustrijeliti, nije li tako? Koga si zapravo ubijala? Koga si imala pred očima kad si povukla okidač? Oca, braću? - Na trenutak je zastala, a onda dodala: - Ili sve muškarce koji su te pogledali i onda brzo odvratili pogled? Govoriš o tome kao da je ubojstvo bilo dar, nesebična nagrada ovoj pokvarenoj droljici - ali, to nije točno! Nije u tome bilo ničega velikodušnog niti si obavljala duţnost. Uţivala si u tome! -Maisie! Maisie! - Jedino je Joe primijetio daje Alice vidno ustuknula kad je Maisie izgovorila riječ »droljica«. Dakle, imao je pravo. Alice nije ispričala Marie-Jeanne o svojoj prošlosti. Nevjerojatno, ali Francuskinja je i dalje vjerovala da je Alice doista Alice Conyers. Da je znala za prevaru, nikad Joeu ne bi ispričala o svilenom zelenom donjem rublju. Nije shvatila ni sada, nakon svega što se dogodilo. I to je bilo ono što je Alice toliko ţeljela sakriti od Joea. Bilo bi dovoljno da otkrije tko je ona i da time zauvijek uništi jedinu vezu koja je Alice nešto značila. Nije ţeljela da je oda pred Marie-Jeanne. Joe je iznenada počeo shvaćati njihov odnos. Bile su tako različite, a ipak tako povezane. Za Marie-Jeanne je Alice i dalje bila ozljeđena djevojčica koju je izvukla iz nesreće u Beauneu. Koju je izliječila. Sada je zdrava, lijepa, uspješna, ali joj još uvijek treba zaštita od prošlog ţivota, još joj treba utočište. A Marie-Jeanne je za Alice doista i bila utočište. Netko tko ne postavlja pitanja i tko će joj uvijek ponuditi zaštitu, za razliku od ostalih. Marie-Jeanneina vjera u nju bila joj je presudno vaţna. Njezina je poruka Joeu bila: »Nemoj me izdati.« Iako su bile tako prisne, Marie-Jeanne je i dalje vjerovala da je Alice - Alice Conyers.

Gledao je u njezine plave oči i pomislio da je ovo moţda prvi put da je vidi onakvu kakva jest. Više mu nisu smetale ni redovnička odora ni naočale. Oči su ga pre-klinjale, uplašene, sjajne od napora da mu prenese poruku. Maisie je predvidjela taj trenutak. Kako je ono rekla: »Duguješ joj uslugu, Joe. To znate i ti i ona.« I sad ga je ona bez riječi na to podsjećala. Joe je iznenada osjetio umor. Umor od ucjena, varki, vrućine. Htio se napokon osloboditi te ţene, više joj ništa ne dugovati, prekinuti sve spone. Indija ga je iscrpila emocionalno i profesionalno, a u tom je trenutku Alice bila simbol indijskih intriga kojih se ţelio osloboditi. Zaţelio se ţivota u Londonu, hladnog vjetra nad Remizom Chelseaja. Ţelio se vratiti u krevet s Maisie. Ustao je. - Me mogu vam oprostiti, Alice Conyers. - Time što je blago naglasio to ime rekao joj je sve što ju je zanimalo. - Oprost nije posao londonskih policajaca pa ćete se morati obratiti višoj instanci. Što se mene tiče, izvukli ste se. Za sada. Ovdje. - Uzeo je Maisie pod ruku i kimnuviši onim dvjema, otišao. Kad su došli do vrata, napokon je eksplodirala Mai-sina srdţba koju je osjećao po napetosti mišića ruke i nategnutom osmijehu. - Jasno mi je što radiš, Joe, i u redu, nemaš izbora - prosiktala mu je na uho - ali ne mogu podnijeti činjenicu da su se izvukle s ubojstvom. Ne mogu to tako ostaviti. Otresla je njegovu ruku i dostojanstveno se vratila za stol gdje su dvije ţene i dalje sjedile. Gledale su je i čekale da čuju što će reći. Maisie je zastala, malo nakrivila glavu i slušala unutarnje glasove. Na kraju je progovorila tihim glasom koji je Joe, koji je stajao pokraj vrata, jedva i čuo. - U Simli nisam imala prilike prenijeti vam poruke s one strane koje vam je netko silno ţelio poslati, gospodo Sharpe. Naime, došlo je do zamjene identiteta - znate na što mislim. Hannah. Tako se zvala pokojnica. Hannah Newton. U našem krugu nije bilo nikoga tog imena, zar ne? Moţda neka rođakinja? Doimala se veoma zabrinuto. Htjela je ozbiljno upozoriti mladu osobu koja je još na ovom svijetu. Bila su to strašna upozorenja! Boţe dragi! Ne bih vam bila u koţi, gospođo, ni za sav čaj u Assamu! - Maisie je ţalosno odmahnula glavom i stresla se od strahote stvari koje je samo ona mogla vidjeti. Joe je vidio kako je Alice nečujno izgovorila riječ »majka«, ali uspjela je ostati mirna.

Kad su se vratili u Maisienu kabinu, Joe je upitao: -Hannah Newton? Isobelina majka? Ma kako si to doznala? I ona crna upozorenja? Da nisi malo pretjerala, Maisie? Alice u sve to vjeruje i nakon ove tvoje predstave više neće imati ni trenutka mira! Odakle ti sve to? - Poslovna tajna, Joe! Ne pitaj! SVRŠETAK 03.04.2010.