charles gounod faust · 2015. 5. 7. · crni dijamant, réne pape (1964.). rođen u dresdenu i...

FAUSTSubota, 10. 12. 2011., 19 sati

Charles Gounod

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 10. prosinca 2011., 19 sati

Charles Gounod

FAUST

THE HD BRODCASTS ARE SUPPORTED BY

THE MET: LIVE IN HD SERIES IS MADE POSSIBLE BY A GENEROUS GRANT FROM ITS FOUNDING SPONZOR

Neubauer Family FoundationGLOBAL CORPORATE SPONSORSHIP OF THE MET LIVE IN HD IS PROVIDED BY

DOKTOR FAUST Jonas Kaufmann

MÉPHISTOPHÉLÈS/MEFISTOFELE René PapeMARGUERITE/MARGARETA

Marina PoplavskaVALENTIN Russell BraunWAGNER Jonathan BeyerSIEBEL Michèle Losier

MARTHA SCHWERLEIN Wendy WhiteZbor i orkestar Metropolitana

ZBOROVOĐA Donald PalumboDIRIGENT Yannick Nézet-SéguinREDATELJ Des McAnuffSCENOGRAF Robert BrillKOSTIMOGRAF Paul Tazewell KOREOGRAF Kelly DevineOBLIKOVATELJ RASVJETE Peter MumfordOBLIKOVATELJ VIDEA Sean NieuwenhuisREŽIJA BORBE Stephen Rankin

Praizvedba: Théâtre Lyrique, Pariz, 19. ožujka 1859.

Prva hrvatska izvedba: Narodno zemaljsko kazalište, Zagreb, 19. ožujka 1873.

Prva izvedba u Metropolitanu: 22. listopada 1883.

Premijera ove izvedbe: 29. studenoga 2011.

SUBOTA, 10. PROSINCA 2011.

POČETAK U 19 SATI.

Charles Gounod

FAUSTVelika opera u pet �inova

Libreto: Jules Barbier i Michel Carré

Tekst: francuski.Titlovi: engleski.Stanka nakon drugoga i trećega čina.Svršetak oko 23 sata.

Radnja se događa u srednjovjekovnoj Njemačkoj u 16. stoljeću.

Koprodukcija s Engleskom nacionalnom operom.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

U operi me zanima filozofija “osobne odgovornosti”… Mislim da je Faustovo lutanje upravo to. Ono je pokušaj bijega iz konačne spoznaje, u kojoj je sadržano zlo. Des McAnuff

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

PRVI �INDoktor Faust razmišlja o životu koji je proveo u potrazi za znanoš�u i mudroš�u, a nije došao do osobitih rezultata. Sprema se ispiti otrov, proklinje Boga i zaziva paklene sile (“Rien! En vain j’ interroge”). Na njegov zov pojavljuje se Mef isto (“Me voici!”) i nudi mu bogatstvo, slavu i mo�. Fausta zanima samo nevinost mladosti i ljubav. Mefisto �e mu to omogu�iti, ali uz jedan uvjet: na ovome svijetu Faust �e biti njegov sluga i udovoljit �e svim njegovim željama, a na onome svijetu zamijenit �e uloge. Pokazuje mu viziju Margarete. Faust pristaje i pogodba je sklopljena.

DRUGI �INDrugi �in opere prizor je narodnog veselja - Kermesse (“Vin ou bière”). Valentin se sprema u boj i pjeva ariju “O sainte médaille” (O, sveta sliko) a njegov

prijatelj Wagner pokušava razveseliti društvo svojom pjesmom. Mefisto ga prekida i pjeva glasoviti rondo o zlatnom teletu, novcu i bogatstvu kojemu se svi klanjaju (“Le veau d’ or”). Zatim prori�e Wagneru da �e biti ubijen u prvoj borbenoj prigodi, Siebela upozorava da �e svaki cvijet koji ubere uvenuti, a Valentinu kaže da �e ga ubiti njegov, Mefistov, znanac. Nezadovoljan vinom koje mu daju, nudi bolje za zdravicu Margareti i time izaziva Valentina. Valentin potegne ma�, ali ga Mefisto lomi. Tada Valentin i vojnici, koji se spremaju u rat, isu�u ma�eve i okrenu ih u znak križa. Pred križem se Mefisto, tj. paklena mo�, povla�i (“De l’ enfer”). Valentin odlazi u boj i Siebelu povjerava skrb za sestru Margaretu. Veselje se nastavlja u ritmu valcera (“Ainsi que la brise légère”). Faust i Margareta susre�u se prvi put.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


TRE�I �IN Tre�i �in opere doga�a se u Margaretinu vrtu. Zaljubljeni Siebel bere cvije�e za Margaretu. Ono vene. No kad umo�i ruku u svetu vodu, nestaje Mefistofeleovo gatanje (“Fa ites - lu i mes aveux”). Lukavi Mefisto bolje zna što �e privu�i Margaretinu pozornost i donosi kutiju s nakitom. Faust je opijen ljepotom mlade djevojke i pjeva glasovitu ariju “Salut! demeure chaste et pure” (Pozdravljam te, dome neokaljani i �isti). Nakit je postigao svrhu. Nakon što je otpjevala baladu o kralju iz Thulle (“Il était un roi du Thullé), Margareta je podlegla �ari nakita (“Ah! je ris de me voir”). Mefistofele se udvara Margaretinoj susjedi Marthi da bi odvratio njezinu pozornost od mladoga para koji se prepušta ljubavi. Ljubavnoj sre�i Margarete i Fausta više ništa ne stoji na putu (“Il se fait tard!..adieu!..). Mefistovim slavodobitnim smijehom završava �in.

�ETVRTI �INPrva slika. Zanosni ljubavni duet nije ostao bez posljedica. Margareta je zatrudnjela. Zavedena i napuštena, o�ekuju�i dijete, razmišlja o Faustu, iako od njega nema ni traga ni glasa (“Il ne revient pas”). Siebel je pokušava utješiti i ohrabriti (“Si le bonheur”). Druga slika doga�a se na ulici. Vojnici se vra�aju iz uspješnog rata i pjevaju poznati zbor “Gloire immortelle”. Mefisto pjeva Margaret i podoknicu podrugljiva sadržaja (“Vous qui faites l’ endormie”). Valentin poziva Fausta na dvoboj da bi osvetio obeš�aš�enu sestru. U dvoboju ga Faust smrtno ranjava. Valentin umire, proklinju�i sestru. (“Ecoute-moi bien, Marguerite!”) Tre�a slika doga�a se u crkvi. Margareta traži utjehu u molitvi. No ni tu je ne može na�i, u tome �e je sprije�iti zbor demona i Mefisto koji joj objavljuje da je prokleta.

PETI �INPrva slika. Mef isto vodi Fausta na golo brdo i prikazuje mu bakanalije Valpurgine no�i. Fausta okružuju vještice i cijeli pakleni vrtlog. Ukazuje mu se slika Margarete zato�ene u tamnici pod optužbom da je ubila dijete. Faust traži od Mefista da ga odvede k njoj, što on �ini.Druga slika. U tamnici Margareta o�ekuje smrt zbog �edomorstva. Uz Mefistovu pomo�, Faust je želi spasiti, ali ona odlu�no odbija bježati. Sje�a se prvih dana njihove ljubavi, a onda se obra�a Bogu i spremno odlazi u smrt (“Anges purs, anges radieux”). Tako �e biti kažnjena za po�injene grijehe. Ali zbor an�ela objavljuje da je istodobno spašena. (“Sauvée! Christ est ressuscité!”)

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


VEČERAŠNJI INTERPRETI Naslovnu ulogu Fausta pjeva velika operna zvijezda današnjice, njemački tenor Jonas Kaufmann (1969.), kojega pamtimo kao Siegmunda u prijenosu Walküre prošle sezone. Nakon nastupa u manjim ulogama još u vrijeme studija u Münchenu, počeo je karijeru 1994. u Saarbrückenu kao lirski mozartovski tenor nastupima u Čarobnoj fruli, Otmici iz saraja i u Titusu. Već je 1999. pjevao na Salzburškim svečanim igrama, a od 2001. bio je član Opere u Zürichu. Pažljivo njegujući svoj lijepi glas, doveo ga je do lirico-spinto tenora, sjajnog Don Joséa na otvorenju sezone u Scali 2009. s Carmen i Lohengrina na Bayreuthskim svečanim igrama 2010. U Metropolitanu je prvi put nastupio 2006. kao Alfredo u Traviati. Profinjen je i koncertni pjevač. Mefistofele je njemački bas nazvan bas crni dijamant, Réne Pape (1964.). Rođen u Dresdenu i školovan u glasovitom Dresdner

Kreuzchoru i na tamošnjem Konzervatoriju, debitirao je 1988. u berlinskoj Državnoj operi i postao njezin član. Međunarodni ugled stekao je 1995. kad ga je sir Georg Solti odabrao za Sarastra u Čarobnoj fruli. Iste je godine prvi put nastupio u Metropolitanu i od tada je stalno u njemu, ostvario je dvadesetak velikih i glavnih uloga. Časopis Opera News nazvao ga je najkarizmatičnijim svjetskim basom, a njemačka kritika proglasila ga je 2006. umjetnikom godine za kreaciju Borisa Godunova, a u toj smo ga ulozi vidjeli prošle sezone. Prošle smo sezone u Don Carlu vidjeli i rusku sopranisticu Marinu Poplavsku koja pjeva Margaretu. Od 2004. solistica moskovskog Boljšoj teatra, osvojila je 2005. Grand prix na Natjecanju Maria Callas u Ateni i počela nastupati u Covent Gardenu. Velik je uspjeh postigla na Salzburškim svečanim igrama 2008. kao Desdemona u Otellu pod ravnanjem

Jonas Kaufmann Marina Poplavska

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Riccarda Mutija. I interpreta Valentina, kanadskog lirskog baritona Russella Brauna (1965.) poznajemo iz prošle sezone kao Chu-En-Laija s prijenosa opere Nixon u Kini i Oliviera u Capricciu. Rođen u Frankfurtu, odgojen je u Kölnu gdje je stekao prvu glazbenu naobrazbu. Zatim je otišao u Kanadu. Namjeravao je postati pijanist, ali se poslije posvetio pjevanju i 1992. debitirao u Canadian Opera Company (Kanadskoj opernoj družini) kao Figaro u Seviljskom brijaču. Istaknuti je i koncertni pjevač. Siebela pjeva mezzosopranistica “bogata glasa, iznimne muzikalnosti i sjajna scenskog nastupa”, Michèle Losier. Debitirala je u Sydneyju kao Charlotta u Wertheru. Bila je “otkriće” 2008. kao laureatkinja Međunarodnog natjecanja belgijske kraljice Elizabete.Izvedbom ravna kanadski dirigent Yannick Nézet-Séguin (1975.), koji je oduševio dirigiranjem Carmen pretprošle sezone, a znamo ga i iz prošle kao dirigenta

Don Carla. Od 2005. je gost-dirigent Rotterdamskog filharmonijskog orkestra, od 2007. novi glavni gost-dirigent Londonskog filharmonijskog orkestra. Prvi put dirigira Fausta u Metu. Dobitnik nagrade Tony, američki redatelj Des McAnuff, ravnatelj Stratford Shakespeare Festivala (Shakespeareova festivala u Stratfordu) prvi put režira u Metropolitanu. Postavio je radnju opere u prvu polovicu 20. stoljeća. Scenograf Robert Brill i kostimograf Paul Tazewell također prvi put u Metu daju likovna rješenja u postavljanju opere na scenu. Opera je u koprodukciji s English National Operom u njoj već izvedena 2010. godine. O SKLADATELJUCharles-François Gounod rođen je 17. lipnja 1818. u Parizu. Potomak je umjetničke obitelji, otac mu je bio slikar, a majka pijanistica. Iznimno inteligentan i senzibilan, vrlo se ozbiljno posvetio studiju klasike i

Réne Pape

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


glazbe, a u slobodno je vrijeme crtao. Na Konzervatoriju u Parizu školovao se kod najpoznatijih profesora toga doba. Godine 1839. kao 21-godišnjak osvojio je glasovitu nagradu Prix de Rome koja je mladim darovitim glazbenicima omogućavala usavršavanje i osiguravala udoban smještaj u poznatoj Villi Medici. U Rimu je upoznavao talijansku glazbu, a prijateljujući s Fanny Mendelssohn (1805-1847), njemačkom pijanisticom i skladateljicom, sestrom Felixa Mendelssohna, stjecao je nova znanja iz njemačke glazbe i kulture. Tu ga je prvi put duboko zainteresirao veličanstven spjev Johanna Wolfganga von Goethea Faust. U Villi Medici sklopio je poznanstvo s francuskim slikarom Dominiqueom Ingresom (1780-1867), učenikom slavnog Davida, koji je bio oduševljen njegovim crtežima. Zajedno su muzicirali. Unatoč uspjesima na oba područja, Gounod je ostao vjeran glazbi koja je bila bliža njegovoj hipersenzibilnoj prirodi i sklonosti misticizmu. Iz Italije je otišao u Beč i Leipzig gdje je svoje skladbe svirao Mendelssohnu. Kad se vratio u Pariz, prihvatio je mjesto orguljaša, dvije godine slušao je predavanja iz teologije, stanovao kod karmelićana i

namjeravao se zarediti. Tada je upoznao Pauline Viardot-Garcia (1821-1910), koja nije bila samo velika i sjajna pjevačica i umjetnica, nego i iznimno zanimljiva osoba. To je poznanstvo bitno utjecalo na njegovu karijeru. Godine 1848. izašao je iz samostana, a Pauline mu je pomogla da dobije narudžbu pariške Opére. I tako je 43-godišnji Gounod nakon tri godine za nju skladao svoju prvu operu Sapho. Opera je 1851. izvedena u Parizu i Londonu, oba puta s njom u naslovnoj ulozi, ali kritika nije djelo povoljno prihvatila. No Hector Berlioz uočio je veliku Gounodovu nadarenost i nastavio ga je podupirati, što je osobito došlo do izražaja kada je Gounod 1866. izabran u Akademiju lijepih umjetnosti (Académie des Beaux Arts) umjesto Feliciena Davida (1810-1876). Berliozov pozitivan sud ohrabrio ga je, potpuno je napustio zamisao o zaređenju i posve se posvetio kazalištu.Osam je godina u Parizu Gounod radio sa zborom, proživio tešku duševnu krizu, godine 1854. skladao drugu operu La nonne sanglante (Krvava redovnica) i 1857. komičnu operu Le médecin malgré lui (Liječnik protiv volje), prema Molièreu, koja ga je proslavila u Engleskoj i Njemačkoj. I onda se potpuno posvetio kazalištu. Nakon glazbe za tragediju Ulysee (Odisej) francuskog dramskog pjesnika Françoisa Ponsarda (1824-1867) za Comédie Française, skladao je šest opera, redom: Fausta 1859., Philemon et Baucis (Filemon i Baukida) prema La Fontaineu koji je zaplet uzeo iz Ovidijevih Metamorfoza 1860., La colombe (Golubica), također prema La Fontaineu, 1860., La reine de Saba (Kraljica od Sabe), nadahnutu djelom Gérarda de Nervala Putovanje na istok,1862. Mireille, 1864. i Roméo et Juliette (Romeo i Julija) 1867. Godine 1859. praizveden je Faust, prvotno zamišljen s govorenim dijalozima, a zatim

Charles-François Gounod


prokomponiran. Iste godine kad je francuska glazbena publika upoznala Gounodova Fausta, francuski čitatelji počeli su se oduševljavati spjevom Mireio 29-godišnjeg provansalskog pjesnika Frederica Mistrala (1830-1914), sastavljenim od dvanaest pjevanja u tradiciji Vergilija i Lamartinea, kojemu je i posvećen. Spjev je napisan na provansalskom jeziku, a istodobno je preveden na francuski kao Mireille. Dobio je Akademijinu nagradu. Mistral će 1904. dobiti Nobelovu nagradu. Gounoda je oduševila originalnost zapleta, tako različitog od uobičajenih opernih sadržaja koji su kraljevali francuskim opernim pozornicama. Zatražio je od Mistrala dopuštenje da sklada operu prema njegovu djelu. Mireille je praizvedena u Théâtreu Lyrique 19. ožujka 1864. i nakon desetak predstava skinuta s repertoara. Stvarna suvremena priča sukobila se s ukusom tadašnjih kazališnih posjetitelja. Nisu mogli prihvatiti podjelu na pet činova bez govorenih dijaloga i smrt heroine na kraju. Nakon Mireille Gounod je 1865. dovršio operu Romeo i Julija. Posegnuo je za Shakespeareom i ostao mu najvjerniji od mnogih skladatelja koji su skladali umjetnička djela o nesretnim ljubavnicima iz Verone. Praizvedba opere u Théâtreu Lyrique 27. travnja 1867., u godini Svjetske izložbe, postigla je uspjeh i kod publike i kod kritike. Samo su dva osvrta bila negativna. Dvojica kritičara predbacivala su Gounodu hladnoću, a upravo su bogatstvo melodike te žar i toplina osjećaja najveća kvaliteta te partiture. Vrijeme ih je potpuno demantiralo, djelo je postiglo samo u Parizu mnogo više od tisuću izvedaba. I Romea i Juliju Gounod je prvotno skladao u stilu opére-comique s govorenim dijalozima, a poslije ju je preradio u verziju bez dijaloga. Za izvedbu u velikoj Opéri djelo je, kao i Faust, dobilo standardni oblik: pet činova i obavezni baletni divertissement.

Operni uspjesi učvrstili su Gounodov položaj u francuskom kulturnom životu. Godine 1866. izabran je za člana Académie de Beaux Arts, a 1877. odlikovan je odličjem Legije časti. Još je skladao operu Cinq Mars (Peti ožujka) prema povijesnom romanu Alfreda de Vignyja, 1877., Polyeucte prema Corneilleu 1878., koji je doživio potpun fijasko, i Le tribut de Zamora (Zamorin danak), 1881. Posljednju, Maïtre Pierre (Majstor Petar) nije dovršio. Pred kraj života skladao je uglavnom djela crkvene tematike, među kojima se ističu oratoriji La rédemption (Iskupljenje) i Mors et vita (Smrt i život).Umro je 17. listopada 1893. u Saint-Cloudu.

O DJELUKao dvadesetjednogodišnjak Gounod je bio opčinjen Goetheovim Faustom. Ali tek kad je vidio dramu Faust i Margareta Michela Carréa (1821-1872), počeo se baviti mišlju da sklada operu na tu temu. Godine 1865. upoznao je glasovitog libretista Julesa Barbiera (1825-1901) i on mu je ponudio libreto Fausta. Barbier je već prije taj libreto ponudio Giacomu Meyerbeeru koji ga je odlučno odbio, smatrajući ga oskvrnućem Goetheova velebnog djela. Barbier je, pak, bio teatarski čovjek i sjajno je uočio što bi iz Goetheova djela bilo pogodno uzeti za operni siže. Naravno da je pritom posve pojednostavio literarni uzor i zadržao se uglavnom na ljubavnoj priči Fausta i Margarete. Svjestan da ne može u glazbu pretočiti svu kompleksnost djela kakvo je Goetheovo, Gounod je svoju operu skladao zadržavši se samo na emocionalnim aspektima slavnog izvornika. Zbog toga je propustio da uvjerljivije i vjerodostojnije smjesti lik Mefista, ali je u liku Margarete postigao najviši stupanj psihološko-estetske proživljenosti. Prvi je, nakon Goethea, shvatio i izrazio intuitivni smisao toga lika u kontekstu tragedije o Faustu i


upravo se u goetheovskom smislu srodio s njegovim značenjem. Goethe je, naime, prvi unio u legendu o Faustu element ženstvenosti kao najpoticajnije nadahnuće bitka smislene ljudske egzistencije. Time uloga Margarete postaje znatno važnija, a opera se u Njemačkoj i izvodi pod nazivom Margarethe. Gounodov Faust u rasponu odlomaka koje obrađuje prema prvom dijelu Goetheove tragedije, kompaktna je cjelina, čiji ključni dijelovi imaju intenzitet doživljajnosti koji je u najmanju ruku ravan potentnosti Goetheove imaginacije. Ali trebale su proći još tri godine - u međuvremenu je Gounod skladao operu Liječnik protiv volje - dok Faust nije ugledao svjetlo dana i ubrzo postao jednom od najizvođenijih opera. Opera je veliku popularnost doživjela izvedbama na ta l i janskom jez iku. Tu n jez inu nekadašnju veliku popularnost neki tumače viktorijanskim moralom koji je do tada vladao. Mlada djevojka koja se prepustila ljubavi izvan braka, a pri tome još i rodila dijete, morala je biti kažnjena, a u pokajanju i smrti iskupljena. To je u osnovi bila i Gounodova preokupacija. Jedna strana njegove osobnosti težila je za meditativnim mirom kakva samostana, a drugu je karakterizirala žeđ za slavom i užicima ovoga svijeta. Tako je stalno bio razdiran između crkve i kazališta. I to je tako lijepo uspio pretočiti u svoju operu, u sjajnoj tehnici koja joj nije oduzela spontanost i šarm. Predominantno lirski, sa svojim mekim, čulnim, lijepo oblikovanim melodijama, s nježnošću koja plijeni svježinom, Faust je uzor efektnog kazališnog djela.

PRAIZVEDBAGounod je Fausta najprije ponudio pariškoj Opéri, ali poduzetni intendant Théâtrea Lyrique, Léon Carvalho (1825-1897) pobrinuo se da praizvedba bude u njegovu kazalištu. I tako je Faust, izvorno

skladan u formi opére-comique, što znači s govorenim dijalozima, što je bolje pristajalo izvedbi u Théâtreu Lyrique, u njemu i praizveden 19. ožujka 1859. Dirigirao je francuski violinist i dirigent Adolphe Deloffre (1817-1876). Margaretu je pjevala jedna od najslavnijih francuskih sopranistica svih vremena, supruga ravnatelja kazališta Carvalha, Marie Caroline Miolan-Carvalho (1827-1895). O interpretima likova Fausta i Mefistofelea, tenoru Joseph-Théodore-Désiréu Barbotu i basu Emileu Balanquéu ne znamo ništa pobliže. U prvoj sezoni opera je doživjela 57 izvedaba.

Iako je Faust za svoje vrijeme bio smatran teškim djelom, vrlo je brzo stekao popularnost i počeo se prikazivati i izvan Francuske. Kad je pripremao djelo za izvedbu opere u Strasbourgu u travnju 1860., Gounod je uglazbio govoreni tekst i opera je uglavnom dobila današnji oblik. Uglavnom, jer je još bilo preinaka i dodataka. U studenome 1862. bila je premijera Fausta u milanskoj Scali u

Marie Caroline Miolan-Carvalho


talijanskom prijevodu i Gounod je tom prilikom unio neke izmjene u djelo. Godinu dana poslije izveden je u Londonu, istodobno u dva kazališta. U Covent Gardenu davao se na talijanskom s Mme Miolan-Carvalho u ulozi Margarete. Kad je 23. siječnja 1864. izveden u Her Majesty’s Theatreu, u engleskom prijevodu poznatog književnog i glazbenog kritičara i izdavača Henryja Fothergilla Chorleyja (1808-1872), (koji se smatrao nepjevljivim), glasoviti bariton Charles Santley (1834-1922), vodeći pjevač Maplesonove družine koja je djelo izvodila, uspio je nagovoriti Gounoda da dokomponira ariju za Valentina, koristeći se jednom temom iz uvertire, kako bi taj lik dobio na važnosti. Tako je nastao jedan od najpopularnijih odlomaka opere, najprije na engleskom “Even bravest heart may swell“, zatim na francuskom “Avant de quitter ces lieux“ i naposljetku na talijanskom “Dio possente, Dio d’ amor“, kako je na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće bio i najpoznatiji. Kad

je godine 1869. iz Théâtrea Lyrique Faust krenuo u Veliku Opéru, bilo je jasno da će Gounod morati skladati glazbu za baletni divertissement, jer je bez njega izvedba u Opéri bila nezamisliva.Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Faust je bio najizvođenija opera uopće. Ostao je to tričetvrt stoljeća, zatim je počeo tonuti u zaborav, a onda je šezdesetih godina prošloga stoljeća opet počeo pobuđivati zanimanje.

FAUST U METROPOLITANUPrva izvedba Fausta u Americi bila je u Philadelphiji 18. studenoga 1863. na njemačkom jeziku. Prva izvedba u New Yorku bila je tjedan dana poslije, 26. studenoga, u Academy of Music na talijanskom. Šibenčanin Francesco Mazzoleni pjevao je Fausta.Moglo bi se možda reći da je Faust opera broj jedan u Metropolitanu. Prvi je zato što je upravo izvedbom Fausta Metropolitan otvoren 22. listopada 1883. Predstava je bila zatvorenog tipa, za uzvanike, tj. one

Charles Santley

Christine Nilsson


koji su na ovaj ili onaj način pridonijeli nastanku Meta. A možda je i broj jedan po broju najslavnijih svjetskih pjevača koji su sudjelovali u njegove 733 predstave tijekom trinaest desetljeća. Premijerom

na talijanskom jeziku, kako se Faust tada najčešće izvodio, dirigirao je talijanski dirigent Auguste Vianesi (1837-1908), koji je za otvorenje Metropolitana doveo orkestralne glazbenike iz Europe. Uz slavnu Šveđanku Christine Nilsson (1843-1921) kao Margaretu, ostale su glavne uloge pjevali poznati talijanski umjetnici Italo Campanini (1845-1896) Fausta, Giuseppe del Puente (1841-1900) Valentina, a slavna kontraaltistica Sofia Scalchi (1850-1922) Siebela. Pod talijanskim imenom Franco Novara, Mefista je pjevao Anglosaksonac Frank Nash. Te prve sezone Valentina je pjevao i naš Josip Kašman (kao Giuseppe Kaschmann). Kritike su najljepšim riječima ispratile njegov nastup, isticale njegov “zvučni baritonski glas“, “izvrsno pjevanje“ i “inteligentnu glumu”. U njegovim sljedećim nastupima spominje se da je u prizoru smrti “ponio općinstvo“. Kašman je osam puta pjevao Valentina u Metu.Sljedeća izvedba opere bila je 1886. na njemačkom jeziku. Dirigirao je slavni mađarski dirigent Anton Seidl, a jedna u nizu najvećih zvijezda svih vremena koje su nastupile u toj operi bila je velika njemačka sopranistica Lilli Lehmann. Godine 1891. počela je, da se slikovito izrazimo, vladavina velikih Poljaka, braće De Reszke, tenora Jeana i basa Edouarda. U nizu velikih tenora koji su pjevali Fausta, Jean ga je pjevao najviše, 71 put, a Edouard je još više, 112 puta, pjevao Mefista. U ulozi Margarete nastupila je još jedna velika zvijezda, Amerikanka Emma Eames, koja je i najviše, 65 puta, pjevala Margaretu. Sljedeća nova produkcija i pedeseta izvedba 27. studenoga 1893. s troje upravo spomenutih protagonista donijela je i velikog dirigenta, Talijana Luigija Mancinellija koji je i najviše, 96 puta, dirigirao operom u Metu. U pet izvedaba te produkcije, 1895. i 1898. godine Valentina je pjevao Portugalac Maurizio Bensaude,

Josip Kašman

Edouard De Reszke


koji je u tom razdoblju godinu dana bio član zagrebačke Opere i prvi hrvatski Wotan u Walküri. Pjevao je uz možda najveću Margaretu svih vremena, Australku Nellie Melbu. Melba je u Metu pjevala Margaretu 44 puta.Sljedeća nova produkcija Fausta bila je 31. prosinca 1906., a nove zvijezde bile su Amerikanka Geraldine Farrar, Francuz Pol Plançon i Talijan Riccardo Stracciari. Iduća nova produkcija i 294. izvedba bila je 17. studenoga 1917. pod ravnanjem glasovitog francuskog dirigenta Pierrea Monteuxa, a uz Geraldine Farrar, Fausta je pjevao slavni Talijan Giovanni Martinelli, sljedeći po broju nastupa u toj ulozi poslije Jeana de Reszkea - 56. Podjelu uloga upotpunio je još jedan veliki umjetnik, francuski bas Léon Rothier. Nova produkcija na otvorenju sezone 16. studenoga 1953. i 499. izvedba opere bila je također pod Monteuxovim ravnanjem u režiji Petera Brooka, a novi slavni kvartet solista tvorili su Šveđanin

Jussi Björling, španjolska Katalonka Victoria de Los Ángeles, talijansko-ruski bas Nicola Rossi-Lemeni i Amerikanac poljsko-židovskog podrijetla Robert Merrill, pravim imenom Moishe Miller. U tri izvedbe opere 1963. i 1964. u ulozi Valentina nastupio je Hrvat Vladimir Ruždjak. U radijskom prijenosu 4. siječnja 1964. pod ravnanjem Fausta Cleve pjevali su s njim Anna Moffo i Cesare Siepi. Nova produkcija i 583. izvedba djela bila je 27. rujna 1965. pod ravnanjem Georgesa Prêtrea u režiji Jean-Louisa Barraulta s dvojicom velikana, Nikolajem Geddom i Siepijem uz Gabriellu Tucci u ulozi Margarete. Za izvedbe 1971. i 1972. godine koreografiju Valpurgine noći priredio je Milko Šparemblek. Neil Shicoff, Carol Vaness i James Morris bili su protagonisti sljedeće nove produkcije 1. veljače 1990. Nova produkcija i 714. izvedba djela bila je 21. travnja 2005. pod ravnanjem Jamesa Levinea s Robertom Alagnom, Soile Isokoski, Renéom Papeom,

Nellie Melba Vladimir Ruždjak


koji pjeva Mefista i u najnovijoj premijeri i 734. izvedbi opere 29. studenoga, te Dmitrijem Hvorostovskim. Navest ćemo još nekoliko najslavnijih sudionika izvedbi Fausta u Metropolitanu. Fausta su još pjevali Enrico Caruso, Giacomo Lauri-Volpi, Fernando de Lucia, Giuseppe di Stefano, Plácido Domingo, Raoul Jobin, Ramón Vargas i Slovenac Franz Naval te po jedanput Leo Slezak i Alfredo Kraus. Margarete su još bile Emma Calvé, Lilian Nordica, Eleanor Steber, Licia Albanese, Montserrat Caballé, Mirella Freni, Renée Fleming, Angela Gheorghiu. Lik Mefistofelea ostvaril i su Fjodor Šaljapin, Ezio Pinza, George London, Nikolaj Gjaurov, Ruggero Raimondi, Samuel Ramey. Valentina su pjevali Victor Maurel, Giuseppe de Luca, Antonio Scotti, Lawrence Tibbett, Leonard Warren i najviše - 56 puta, Giuseppe Campanari. Najslavniji Siebel bila je Sofia Scalchi koja ga je i najviše - 69 puta - pjevala. Dirigirali su još Thomas Beecham i Alain Lombard, a koreografiju je priredio George Balanchine.

FAUST U HRVATSKOJ I HRVATSKI UMJETNICI U NJEMUPrva izvedba Fausta u Hrvatskoj bila je već 1864. u Teatru civico u Rijeci. Prva hrvatska izvedba opere pod naslovom Margareta bila je u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 19. ožujka 1873. Dirigirao

Faust i Margareta

Eleanor Steber


je Ivan pl. Zajc, a “u prizore je stavio i sve slike udesio gospodin nadredatelj Josip Freudenreich“. Francuski tekst je “pohrvatio August Šenoa“. Podjela uloga bila je međunarodna, odražavala je pjevački ansambl u prvim godinama postojanja stalne hrvatske opere. Fausta je pjevao Slovenac Fran Gerbič, Margareta je bila Čehinja Franjica (Franciska) Barthova, koja je na drugoj izvedbi opere, 22. ožujka, pala s praktikabela i pola godine poslije toga umrla. Mefista je pjevao Josip Kašman, koji će poslije steći svjetski ugled kao Valentin, a Valentin je bio Čeh Adolf Hynek. Kašman je preuzeo ulogu Valentina 30. travnja. Poljakinja Matilda Lesić, stup hrvatske opere koja je pjevala sve, od koloraturnog soprana do kontraalta, bila je Siebel. Goričanin, talijanski Slovenac, Fernando Tercuzzi

(Trček) pjevao je Brandera. Na toj je predstavi prvi put korišteno električno svjetlo.Faust se gotovo redovito izvodio u svim hrvatskim kazalištima. Najnovija je bila premijera u HNK-u u Splitu 2008. s Tomislavom Mužekom u naslovnoj ulozi. Vjerojatno su se najviše usjekle u sjećanje dvije izvedbe opere na Splitskom ljetu: 1954. pod ravnanjem Lovre pl. Matačića i u njegovoj režiji s Rudolfom Franclom, Tomislavom Neralićem i prvakinjom Metropolitana Eleanor Steber, u drugoj izvedbi s Vesnom Milatić, te sljedeće, 1955. godine, pod ravnanjem Mladena Bašića s Josipom Gostičem, ponovno Neralićem, Eleanor Steber i Vladimirom Ruždjakom. Velika vagnerijanka Milka Trnina na početku karijere pjevala je Margaretu u Zagrebu, Grazu, Bremenu i Münchenu.

Vesna Milatić Milka Trnina

NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriš�evi�, ravnatelj

Voditeljica marketingaMetoda Lhotka

Producent programaIvana Kosteši�

UrednicaIvana Kosteši�

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafi�ka pripremaIgor Zirojevi�, Studio Stožer

LektoricaRosanda Tometi�

TisakIntergrafika d.o.o.

Naklada 500 kom.

www.lisinski.hr

RODELINDASubota, 14. 1. 2012., 19 sati

G. F. Händel

Renée Fleming tumači naslovnu ulogu kraljice Lombardije u Wadsworthovoj hvaljenoj produkciji Händelove opere. Joseph Kaiser i Stephanie Blythe pjevaju uloge Grimoalda i Eduige, uz kontratenore Andreasa Scholla (Bertarido) i Iestyna Daviesa (Unulfo, debi u Metu) te bas-baritona Shenyanga (Garibaldo). Operom ravna Harry Bicket, koji je dirigirao i premijerom te opere u Metu. Stephen Wadsworth prvi put je tu operu postavio na Metovu scenu 2004. godine, a New York Times ju je proglasio “dojmljivom produkcijom… u kojoj se Händelova neiscrpna imaginacija činila iznimno čudesnom”. U Rodelindi sudjeluju scenograf Thomas Lynch, kostimograf Martin Pakledinaz te dizajner svjetla Peter Kaczorowski.

U NASLOVNOJ ULOZI Renée Fleming

SUDJELUJU Joseph Kaiser, Stephanie Blythe, Andreas Scholl, Iestyn Davies i Shenyang

DIRIGENT Harry BicketREDATELJ Stephen Wadsworth

NOVA PRODUKCIJA!

medijski pokrovitelj:

charles gounod faust · 2015. 5. 7. · crni dijamant, réne pape (1964.). rođen u dresdenu i...

Documents