Musa Ćazim Ćatić

Musa Ćazim Ćatić se rodio u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine gdje je

pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj,

uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskom muftije Mesud ef.

Smailbegovića arapski, turski i perzijski jezik.

1898. godine odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već slijedeće

godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. 1902. u

Carigradu pohađa medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju. Bez

materijalne potpore slijedeće godine se vraća i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku

školu. Surađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog

bohemskog života isključen iz školskog internata, 1907. godine preuzima uredništvo

Behara, a slijedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen

i iz škole. Odlazi potom u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, krećući se u Matoševu i

potom Ujevićevu društvu. 1910. godine opet se vraća u Bosnu, bez ikakve materijalne

sigurnosti često mijenja mjesta boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, opet Tešanj), a 1912.

odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser. To je vrijeme njegova

najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za

Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. 1914. godine biva mobiliziran i nakon

kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen je u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio

od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915.

godine. Umro je 6. aprila iste godine i sahranjen na tešanjskom groblju.

"…Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim danima Drugog balkanskog

rata sjedio sam sa Cazimom i Salih-begom Bakamovicem u basti kafane 'Evropa'. Pod

Lipom. Pili smo pivo. Basta je bila puna oficira, vecinom Madjara, koje je Austrija

mobilisala. Cazim je bio 'svips' i vrlo zivo razgovarao na madjarskom o ljepoti nase

narodne poezije. Bio se toliko zanio da je - i ne osjecajuci to - uzviknuo na bosanskom

jeziku madjarskom oficiru kojega je bio zagrlio:

'AMA, BOLAN, TI NE MOZES NI OSJETITI KOLIKO JE TU BOGATSTVO IZRAZA

I SLIKOVITOSTI U STIHOVIMA: ÐULBEHARA POD ÐULOM ZASPALA, ÐUL SE

TRUNI, ÐULBEHARU BUDI…'"

[Po kazivanju Saliha M. Efice iz Mostara zabiljezio i objavio Abdurahman Nametak u

knjizi: "Musa Cazim Catic (studija)", Tešanj, 1965.]

PJESNIK

Moje ce pjesme slijepci citati,

a gluhi slusati.

Ebu-Tajjib

Ja nikad n'jesam lazne rijeci rek'o,

Nit mog je skuta zemski dirnuo kal;

Sa moje lire vjecito je tek'o

Bozanske pravde i istine val.

Ja nikad n'jesam covjecijeg srca

Uvr'jediti mog'o u zivotu svom,

Iz moje duse samo ljubav vrca

Vas svijet se grije na srdascu mom.

U svetom hramu, gdje draga ljepota

S prijestolja zlatnog ko sunce sja,

Rasla su krila mladog mi zivota

U krugu vila rastao sam ja.

I zato ljudi preziru mene

I divljom vikom progone me svud -

I zato mene krasne mrze zene;

Ta ja sam pjesnik - ja sam covjek lud!

Tijelo su moje bacali po prahu

I moje duse gusili su dah,

Na pumuk vrelu krvcu mi sisahu,

Mlado mi srce cijepajuci ah!

O braco ljud! Cemu mrznja ljuta,

Cemu vas bijes i sav prezir taj?!

Ta s mog me niko ne odvrati puta,

Moj put je meni sto andjelu raj.

Ja n'jesam covjek sa ovoga svijeta,

Krilati ja sam u slobodi ptic,

U mome letu nista me ne smeta;

Ni zarki cjelov, nit ognjeni bic.

Ako sam kadgod rijeci proti vas reko,

Tom kriv je bio vasih grijeha kal

Sa moje lire vjecito je tek'o

Bozanske pravde i istine val.

JA SKLOPIO SAM OCI...

Ja sklopio sam oči

Pa sanak lagodan snijem,

Gdje tiho u gluhoj noći

Na krilu tvojemu mrijem.

Eros je viš nas se svio,

Držeći luk i strijelu,

Ti rukom pamučnom ti'o

Gladiš me po bl'jedom čelu.

S oka ti suza se lije

I mojoj po kosi kapa,

A uzdah s usni ti plije

Poput šumskoga slapa.

I srce taj šum mi sluša

K'o pjesmu serafskih krila;

S tim mi je šumom duša

U skladni ritam se slila.

Pa valom "kumovske slame"

U eden cvjetni leti,

O, al je slatko, Đulo,

na tvome krilu mrijeti.

LJUBAVI

O ljubavi, rajska kapljo bajna,

Čisto vrelo miline i čara,

O ljubavi, tajanstvena slasti,

Vrela iskro besmrtnoga žara!

Dok još bijah bezazleno čedo,

U kol'jevci sanjajući sánke,

Ko kroz maglu gledao sam tebe,

A u slici moje mile majke.

Tihom pjesmom ljuljkala je mene,

Cjelovima draškala mi lice,

I na žarke stiskala me grudi,

Lijevajući suze radosnice.

Pod tvojijem uzvišenim dahom

Rasla su mi golušava krila, -

Hej ljubavi, ti si prva meni

U životu hraniteljka bila!...

Kad sam bio nestašni dječarac,

Pun radosti i nevine šale,

Tvoja krila nosila su mene

Međ' dječicu - međ' drugove male.

Veselo smo smijali se tada,

A katkada i suzice lili;

Ali i plač i smijanje naše

To su samo tvoji zvuci bili!...

Ah, kad bijah vatreni momčuljak,

Što ga srce u ašikluk zove,

Po obzorju mladog mi života

Ti najljepše slikala si snove.

Prijestolje usred mojih grudi

Gradila si prvome sevdahu

I međ' jasne dizala me zv'jezde

Na svojemu toplome uzdahu.

Pa s tog visa sav sam svijet gled'o

Kao izvor sreće i miline;

Moja mladost - to tek odsjev b'jaše

Tvoga žara i tvoje topline...

Silni udes kad me čelik-rukom

Otrgnuo sa majčinih grudi,

Lutao sam po tuđemu svijetu,

Kao listak kad na vjetru bludi.

Viš glave mi pucalo je nebo,

A pod nogom zemlja propadala;

Al ti tad si kao anđ'o čuvar

Za svoje me krilo zaklanjala.

Ti i danas, o ljubavi mila

Čisto vrelo miline i čara,

Ti i danas na srcu mi goriš

Kao iskra besmrtnoga žara.

Ti si sunce na obzorju mome

Ti si mehlem mojih rana ljuti'

Tvojim cv'jećem, tvojim blagim sjajem

Svi su moji obasjani puti.

IMAGINACIJA

Oj, zašto li vazda sanja moja duša

O dalekom carstvu nepoznate Priče,

U sevdahu čeznuć, kao Huma-biće,

Mirisa i boja neviđenih ruža!

Zašto svake noći, kad sav svijet sniva

Zavodljive oči cvijetnih himera,

Kroz mrak u me gleda ko sv'jetlo jezero,

Gdje se naga pjesma kupa i umiva!

Ta zašto mi narav sanjarsku je dao

Bog, da kule zidam na sunčanoj grani,

Gdje su b'jele noći i rumeni dani!

Zašto, zašto, kad sam ko crv u prah pao,

Gdje koprenom crnom zbilja mi života

Sve te lijepe sanje uvija i mota?!

NOSTALGIJA

Daleko ... daleko iza devet gora

Kraj jedan spava, pun sviju ljepota;

Daleko ... daleko preko sinjeg mora

Pociva zemlja srece i zivota.

U njoj se cvijece svjetlobojno smije

I slavuj vjecno u sevdahu ludi -

To cvjece rosu moju ceznje pije;

Oj, da je s njim mi zakititi grudi!...

Vecer. U svojoj izbi cujem sada,

Gdje me iz mraka zove tajni glas

Tamo daleko preko sinjeg mora.

Nostalgicno Lunin drhturi talas,

Po njemu moja sjetna dusa pada

I plovi ...

Plovi preko devet gora,

Do jednih safirnih vilinskijeh dvora.

BALKIS

Rujine Sabe i sad pričat znaju

Priču iz drevnih biblijskih vremena

Kad no je Balkis u kraljevskom sjaju

Ravnala sudbom bezbrojnih plemena

Njoj sa svih strana prosci dolažahu,

Cjelivajući podnožje joj trona -

Puzavost njinu preziraše ona

I nogom srca gazi im u prahu.

Tek gordi sin je Izraelov znao

Likom joj svojim ispuniti grudi,

Kad s džinovskom vojskom pod Sabu je pao.

Ifrit je čežnje nju bliedu i niemu

Donio s krunom pod krilima k njemu

I rek’o: “Kraljice, robinja mu budi!…

JA CEKAM

Ja čekam vilu ljubavi i moći,

Što živi negdje u dalekom kraju,

U njenoj kosi plamna sunca sjaju,

A u očima pramaljetne noći.

Oh, ja ju čekam u neznanom gaju,

Smaragdno gorje gdje 'no ambru toči;

Cvjetnom će stazom tuda ona proći,

U vladarskom raskošu i sjaju.

Pod ml'ječnim grudma mi ljubav će don'jeti,

Na usnam' pjesmu, kakve niko ne ču,

Njen će mi cjelov dušu da posveti.

I ja ću tada bez grijeha i boli,

- Ko asket, koji tek ljubi i moli -

Snivati Eden i beskrajnu sreću...

MOJ ZIVOT

Gledao sam sjenku jednu

Gdje stazicom uskom bludi

Kroz mrak noći neizvjesne;

Tjerala je klika ljudi.

I bježaše žurno ona

Od te klike - pustog ruga,

A o pleću visio joj

Težak teret - crna tuga.

Bl'jedo joj je lice bilo

Kao listak svehle ruže;

Crna kosa lepršala

Slična tmini moje duše.

U dubini mutnog oka

Drht'o odraz ljutih rana,

Baš k'o iskra kad se gasi

U pepelu zapretana.

U vrh usni kočio se

Hladan osmijeh poput leda,

U njemu se zrcalio

Gorak život - sama b'jeda.

Gled'o sam je kako hrli,

Kako uskom stazom bludi,

Da ne čuje buku sv'jeta,

Da ne sluša viku ljudi.

S očiju je pogled žudnje

U visine plave slala:

Ljubila je vječno nebo,

A zemlju je prezirala!

Da, mrtav je za nju bio

Car zemaljski i ljepota

Da si zdravo, sjenko slaba,

Vjerna sliko mog života.

S HARFE MOJE

U mirisnom parku sjeđah

na izdahu bijela dana,

kraj srca mi počivala

harfa moja uspavana.

Po cvijetnim alejama

šuljale se noćne sjene

ko u dušu pjesnikovu

davne, mrske uspomene.

Ah, ja sam se tebe sjećo,

Šemso moja, moj ljiljane!

Sjećo sam se mrtve sreće

I ljubavi pokopane.

I niz moje blijedo lice

potekli su suza vali

i na mojoj lakoj harfi

tanke strune pokapali.

Pa ko miris s tvoje kose,

kad ga vjetri poraznesu,

s harfe moje uzdah - pjesme

po cvijeću padale su.

JEDNOJ BOGATASICI

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!

Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.

Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta

Mom sevdahu zagradjeni puti..

Ti si kcerka bogatstva i srece,

Odrasla si u zlatu i svili,

Tvojom dusom nikad se nijesu

Oblakovi teske tuge vili.

Tvoj je zivot ko jezerce mirno,

Po kom vazda zlatna radost pliva;

Ne poznajes uzdaha i suze,

Sto je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,

Za me radost tek je pusta bajka,

U kolibi pod cagjavim krovom

Rodila me siromasna majka.

Od djetinjstva udes me je vitllograve;

Kroz sve m`jene patnickog zivota,

Bas ko vihor na pomamnom krilu,

Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidis evo ovu tamnu mrezu

Krupnih bora povrh moga cela,

Ta nju mi je hrapavijem perjem

Gorka zbilja, - gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,

Tvoju srecu tako bistru muti?

Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta

Mom sevdahu zagradjeni puti!

Ah! ja nemam nigdje nista svoga,

U svjetu sam kao gola grana;

Sve mi blago - uzdasi i suze,

A tuga mi - svagdanja je hrana!

LADY GODIVA

Na bijelom atu plemkinja je mlada

S prosutom kosom niz obla ramena

Jahala naga kroz ulice grada

Ko lijepa prica iz davnih vremena.

Ljudi i zene u cudu gledahu

Tu, nikad dosad, nevidjenu sliku.

Njen zenski stid je vuko se po prahu

Pod plocom bjelca kroz zaglusnu viku.

Ko kisa na nju sasule se kletve.

A svijet ne zna plodove te sjetve,

Svijet ne zna da je njena zrtva sveta.

Tek poslije cuse: plemkinja je htjela

Nagoscu svoga jasminskoga t'jela

Zaodjet golog oguljenog kmeta.

ZAMBAK

U kineskoj maloj vazi

Na prozoru sobe moje

Cvjeta zambak cist i bijel

Nevinosti poput tvoje

Vrh zelene stabljike mu

Mekano se perje siri

A oko njeg leprsaju

Sanje moje ko leptiri

Misticnijem svojim krilom

Vjetrici mu pelud trune

Pa mirisom opojnijem

Moju malu sobu pune

Ja taj miris zedno gutam

Dusa mi ga strasno pije-

Ah u perju zambakovu

Tvoja dusa sanke snije.

KLEOPATRA

Bijaše ona ko i druge žene:

Angj’o i demon, - skup kontrasta svih.

Život joj bio i buran i tih,

A ledenim ognjem gorile joj zjene,

Mržnju i ljubav što no prosipahu

Povrh Misira. Čas sunce, čas grom…

Mnogi Antonij klanjo se pred njom,

A mnogi robovi srcem joj vladahu

Za jedan vječni tren otrovne slasti

Žrtvom je njene uzburkane strasti

Tisuću palo muških života…

A nilske i sad pričaju sirene,

Da ona b’jaše ko i druge žene:

Svemoćna slabost i zla dobrota.

JUDITA

Mnogi je pjesnik u stihove svio

Vrline njenog djevičanskog srca,

Iz kojeg nekad žar zanosa kvrca,

U tmini kada Izrael je bio.

Jahveh je silni zborio joj s usta,

Jahveh je dušu prosvjetlio njenu -

I r'ječ joj iz sna Svetu Zemlju prenu.

Drhtnuše polja i sva brda pusta.

I kao zv'jezda, što u Kanan vodi,

Ona je tako svoj narod povela

Žugjenoj meti: spasu i slobodi.

I haljina joj lepršala biela

Ko st'jeg na čelu pobožnije četa -

Judita žena je velika i sveta.

JA N`JESAM SANJAR...

Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci

Po moru bl`jede mjesecine pliva,

Hreleci carstvu svjetlosti i moci,

Na svilenom mehkom oblacju da sniva

Ruzicne sanke pramaljetne srece,

Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku

Sto zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku

Na lednom krilu silna vitla bura

Ko svehli listak sa tanane grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi

Cinicka zbilja zemaljskog zivota,

Davno me udes rastavio hudi

Od mojih milih; ah, ja sam sirota!

Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,

A slova su joj - nevolja i briga!

Nista mi babo ostavio nije,

U hladu da mi medom zivot sladi;

Tuzni se pjesnik sam na sebi grije

I poput mrava radi, radi, radi,

Troseci krvcu - snagu svoga duha,

Da stece samo tvrdu koru kruha.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku

Sto zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku

Na ledenom krilu silna vitla bura

Ko svehli listak sa tanane grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

SAPHO

S ružom na usni, sa suncem u kosi

Kroz gaj maslinov šetala je ona,

Što vječno miri po cvijeću i rosi ...

I dvorila je lijepog Apolona:

Na struni lire drhtala joj pjesma,

Vječna i mlada ko i duša njena:

Stih svaki bio biserna joj česma

Magičkih boja, svjetala i sjena.

Platonske dušu punile joj težnje ...

A jednog dana - ili jedne noći -

Pastira nekog smutiše je oći ...

I od tad vazda kao kip od čežnje

S ružom na usni blijeda i bona

Megj' maslinama čekaše ga ona.

DA SAM ONAJ TIHI LAHOR

Da sam onaj tihi lahor,

Što u sabah puše

I omamni miris krade

S katmera i ruže:

Svake zore ja bih tebi -

Svom najdražem cv'jetu...

S tvoje kose mirise bih

Nosio po sv'jetu.

O tebi bih svakom pričo,

Nek taj svijet znade:

Kakvih draži, kakvih čara

Naš Istok imade!

NOC CEZNJE

Duboka muzika o veceri i noci

U mrke tonove nad gradom se sliva

I s nje se miris kamelija toci -

Daleka ceznja u mom srcu sniva.

Vise valova uspavane r´jeke

U plavu prazninu ginu sjene meke:

Tamnjanski dim sa zrtvenika Tuge...

I noc sanjiva, poput lijepe zene,

S ljubavnog bola sto place i vene

Promice tiho kroz baste i luge...

Ah noc je ovo moje ceznje duge!

JA SAM BOSNJAK

(Izdajici Avdi S Karabegovicu)

Ja sam Bosnjak - dican junak:

Vjeran svetom domu svome,

Vjeran slavi svojih djeda

I narodu Bosanskome!

Njegov ponos na mom srcu

Ko amanet sveti stoji;

Ponos koji nigdje ne da,

da se Bosnjak lava boji!...

Majka me je Bosnjakinja

Zaklinjala svojim mlijekom,

Za cast ove casne grude,

Da proljevam krvcu r`jekom;

Da joj sluzim, kosto sluzi

Rob svojega gospodara,

Da je branim od dusmanskih

Bojnih koplja i handzara!

Na tvoj poziv, evo s`macem

Na mejdan ti stupam smjelo:

U poganoj Tvojoj krvi,

Da tfijumfa vezem djelo.

S`Tvojom krvi da sapirem

Crnu ljagu s`roda svoga,

Crnu ljagu - sto j`rodio

Izdajicu prokletoga!

Izdajicu uspomeni

Svojih djela slave stare,

Sto se drzn`o blatnom rukom,

Da svetinje njine tare! - -

Al ` sto rekoh o mejdanu?...

Ne, nikada s`hrgjom takom:

Bosnjak junak bojni mejdan

D`jeli samo sa junakom!

A Ti sakri mrsko lice

Ispred sv`jeta cijeloga:

U podzemlje mracno bjezi,

Izdajico roda svoga!

Jer nad Tobom rodnog neba

Zlatnog sunca placu zrake,

Place jasna mjesecina

I treptanje zvjezde svake,

Place svaki zemni atom,

Na kog Tvoja noga stane;

Svaka travka tebi klice:

Izdajica, nak propane!

Sakri lice izdajico,

Nek ne pljuju ljudi na Te,

A znaj I to: Izdajicu

I pod zemljom klevete prate!...

U SEVDAHU

U sevdahu moja duša

Oko tvoga dvora l'jeta,

Tebe traži, Šemso mila,

Kao leptir majskog cv'jeta.

Hotjela bi amber-miris

S vilinske ti kose piti;

Ah, pusti je, ona će se

U tom milju utopiti!...

U sevdahu pjesma moja

S lahke harfe tebi hrli

I tvoj svaki korak prati,

Jer je željna da te grli;

Ah, željna je da na tvoje

Ružičaste usne pane;

Pa pusti je, zlato moje,

Ljubeći te nek izdahne...

U sevdahu srce moje

Tvoga toplog žara žudi,

Hotjelo bi da s' ogrije

Sred mlađanih tvojih grudi.

Daj pusti ga, na toj vatri

U pepeo nek se stvori

Smrt će njemu slatka biti,

U sevdahu kad izgori.

BOSNA ZUBORI

Bosna zubori; nad pitomim krajem

Andjeo mira siri laka krila -

I lahor pirka, ko da sitnom cvijecu

Misticne price sapce vecer mila.

Bosna zubori i - ko rujne usne

Cvjetne tiho obalice ljubi,

Pa tamo negdje, poput moje misli,

Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna zubori, a s barcicom mojom

Nestasno sitni igraju se vali;

- Ah, cini mi se, moj andjele, tako

Da ljubav tvoja srcem mi se sali.

NOTTURNO

O kako lagano nebom

Bijeli oblačci plove.

Trepavke sklopila narav

Pa rujne sniva snove.

U mraku jasminske noći

Mirisna dršće lipa,

Luna joj ljiljane sv'jetle

Po kruni smaragdnoj sipa.

A tamo za bujnim gajem

To Sava ravnicom teče

Do dragih rodnih mi žala,

Gdje moja Đulizara

Vječiti sanak snije,

A mjesec po grobu njenu

Cvjetne trakove lije.

TVOJE OCI

Moj je život soba tamna i duboka,

Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -

Tu u vazi srca na nijemoj tenhani

Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani

- Ko sunčana traka sa neba visoka -

Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka

U sobu života i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,

A cvijeci poprime sve zamamne boje,

Što kroz suze Amor u dugu ih spaja.

I miris se njihov porazlije svuda -

Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,

Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!

YOUR EYES

My life is dark and deep room

Where the day's light, rarely, comes -

There, in the vase of heart, at the silent space -

The stern flowers grow without the strength and the sap.

Only sometimes that somnolent look of yours, Nidjar -

Like sun's ray from the high sky,

Comes to the window of my eye with all the power

To the room of life and feeds my flowers.

Then, all of my room is full of shine

And the flowers got the all-fascinating colors,

Like Amour joining them in the rainbow with the tears.

And you can feel their smell everywhere.

Your blue eyes have the all power in the world, Nidjar -

When they seating such a magical wonders!

Prevela: Maida Kulić

ASTARTA

Babelski silnik noću je i danju

Klećo na pragu njenih sobnih vrata,

Viseće bašte podigo je za nju

S lišćem smaragdnim i drvljem od zlata.

I sve na svijetu Bog što stvori liepo,

Sve to Astarti pred nogam' je teklo ...

Na njen je mig se palilo i sjeklo

I pr'jestolja se rušila u pep'o.

I pred nju jednog dovedoše dana

Čobana nekog iz judejskih strana,

Babelska boštva što, grdi i crni -

Pa čujte, kakva osuda je pala:

Astarta skut mu cjelivat stala:

O daj me svojim ćebetom zagrni!...

MIRZI SAFVETU

Kad sam sinoć vidio te, o gazelo - dušo moja,

Na izvoru, gdje umivaš lice b'jelo - dušo moja,

U čas prvi nisam znao, da l' si vila il' hurija:

Tako me je tvoje čarno oko smelo - dušo moja.

Pramenje ti crne kose na lahoru njihalo se,

Poljupcem ti milovalo mramor - čelo - dušo moja.

Kroz kosu se nadizale dvije tople sn'jega grude

I ognjem mi opijale biće c'jelo - dušo moja.

Pa goreći silnim žarom, hotio sam tebi prići,

Razuzdano da obujmim tvoje t'jelo - dušo moja.

Al' ti si to opazila, pa ko srna odbjegnula,

A s tobom je moje srce odletjelo - dušo moja.

O vrati mi srce, vrati! Tvoj će tužni Ćazim moli,

Jer moje je poezije vrelo - dušo moja.

HIPATIJA

Sa pendžera Uranijina hrama

Promatrala je nebo noći svake

Sa zvjezdicama - povućena, sama -

Ašikujući. Skidala je trake

Dalekih sunca, da osv'jetli tamu

Viš rodne zemlje i viš Svete r'jeke...

Al kad je jednom radila u hramu,

Na papir mećuć čudne slovke neke,

U lance sape opskurna ju klika

I dovede u svete crkve mire...

Tu ispod bliedog Isusova lika

Djevičansko joj rastrgaše t'jelo,

A Nazarencu mrštilo se čelo:

- Zar tako ovdje moju ljubav šire?!..

ISLAMU

O Islamu, vjero moja sveta,

Spasu duše griješničke moje,

Velike su Tvoje svete misli,

Tvoje ime veličanstveno je!

Pred propisom uzvišenim tvojim.

Mudri razum u prašinu pada;

Zakoni su nepobitni Tvoji,

Tvoj šerijat vječita je pravda!

Mudrosti su veljih učenjaka

Nedobitne tvoje tajne svete,

Ti si luča čovječanskog spasa,

Ti si izvor znanja i prosvjete!

Ti si knjiga svenauke svijetle,

Ti si djelo vječitoga Boga,

Kojime je nav'jestio sjajni

Preporođaj svijeta cijeloga!

Ti me učiš svim djelima dobrim,

Ti me učiš časti i ljubavi,

Ti me učiš da za narod živim,

Čovječanstvu da član budem pravi.

Dok mi dani nevidovno teku,

U nepovrat od prošlosti tajne,

Mene blaže zapovijedi Tvoje

Svete one riječi veličajne.

Tvojih misli božanstvenih ja ću

Bit sljedbenik uvijek valjani,

Tvoju svetu zapovijed ću slušat.

A prezirat što Tvoj propis brani.

Oj Islamu, vjero moja sveta,

Spasu duše griješničke moje,

Velike su svete tvoje misli,

Tvoje ime veličanstveno je!

(1902)

HELENA

O njoj je svuda širila se priča

Preko zemalja i dalekih mora -,

Sred kolibica i mramornih dvora

Slavljahu čare junonskog joj bića.

Pa zar je čudo, što Parisa mlada

Dovede čežnja pred kapije njene?...

Ta same oči lijepe Helene

Više su vriedile od trojanskog grada.

I nju je junak ko idola sveta

Prenio preko Egejevih vala;

Al ciela na to digla se Helada ...

Na žrtvenik joj ljepoti je pala

Bezbrojna žrtva: devet punih ljeta

Krvca je tekla podno Troje-grada.

GEORGE SAND

Koketna dama pariških salona,

Utjelovljenje prpošnije hira -

O uzičici finih je manira

Vodila za nos bezbroj Salomona.

U boidoaru1 se njenu sastajahu

Artizma liepog mnogi svjetlonosci

I ruku mnogi prosili joj prosci,

I srca njina - igračka joj b’jahu.

Musset je pjesmom skute joj cjeliv’o

Chopin joj glazbom milost izmamljivo,

Al ona ostade hladna kao st’jena.

Žedna i željna žrtava i pliena

Muške je lovila dalje sred tenhane,

Stvarajuć nove ljubavne romane.

NA NOVO LJETO

Noć bajna hladnu zemlju grli,

A nebom bijeli mjesec hrli,

Uz njega zvijezde sitne sjaju -

A staro ljeto ide kraju.

Sve svojim velom sanak skriva,

I majka zemlja tiho sniva,

Tek moje oči u noć zure,

I moje misli svijetom jure.

I ponoć ide s novim ljetom

I dijeli dare ovim svijetom

Ja jedan darak ištem samo:

Oh, daj mi mira, mira amo!

Sad duhne vjetar jače, jače

I zuji tužno ko da plače.

Nad mojom dušom neveselom?

Il vrijedi plač taj svijetu cijelom?

Već prođe ponoć. Oči snene

Na počinak mi zatvorene.

Iza sna čujem: vjetar svira,

Iza sna jecam: Mira, mira...

HANSA

Njena je plesma sjenata oaza,

Gdje megj, paomam' sto izvora vrije,

Umornog putnika kad nanese staza

Da odmor nagje i da zulal pije.

I tad da baci mutne oči svoje

Pustinjom pješćanom dalekome kraju,

Gdje no života beduinskog boje

U svjema svojim nuaceama sjaju...

Hansu je rodio čador i sahara

Kraj pustog druma hitrih dromedara -

A hranila je granata oaza,

Njena kasida oblačak je kiše,

Što blagoslovom i mirisom diše

Vrh divljeg Nedžda i pitomog Hidžaza.

GLE, SNIJEG PADA

Gle, snijeg pada iz mutne visine

I stere zemljom svoje b'jelo platno,

A za oblačjem u moru od suza

Sunašce se je topilo zlatno

Ah! Mrka zima na olovnom krilu

Bez svijesti širom vasionom brodi;

I ledenim njenim opurena dahom

Priroda dršće ko šiblja na vodi.

Al ja ne dršćem; u grudima mojim

Imade jošte topline i žara,

To tvoje oko, tvoje žarko oko

Još bajne pjesme u mom srcu stvara.

I ja vjerujem, da mi smrt ne može

Uništit mojih zlaćanijeh snova:

Čista se ljubav ugasiti neće

Ni pod koprenom vječitih snjegova!

FITNET

U krugu pjesnika i umnih vezira

Fitnet spomenik otmenosti b’jaše,

U njenoj duši nježnost odsjevaše

Ko sunce u sred dubokoga vira.

Nju odgajala je dobra Melpomena

U krilu svoga amber - gjulistana -

I opojna je bila pjesma njena

ko tonovij srebrnog fistana,

Za čijim skutom po cvijetnoj stazi

S lukom i strielom Amor nekad gazi,

Da lovi srca matora i mlada.

Finijem gestom svoje ruke pune

Na harfi kad bi Fitnet takla strune,

Svi pjesnici bi zaniemili tada.

KARMEN SYLVA

Kraljica žena u sjaju i slavi,

Sjeni se mnogi klanjaju joj puci -

Skiptar i lira blješti joj u ruci,

Kruna i v’jenac na bijeloj glavi.

S krune i skiptra sunčan trak joj pada

I blagoslovom jedan narod grije;

Lira i v’jenac zvuk i miris lije

Vrh cjelog ljudstva. Njena riječ vlada

Srcima kao angjeosko slovo...

Njoj skiptar Mars je od svog ognja skov’o,

Apolon liru od svjetlosti svoje.

Pred tronom njenim muze dvoreć stoje,

A Klio prste cjeliva joj ruke:

Utjelovljene ideje i zvuke.

U TISINI

Mom pobratimu Mehmedu R.

Ko vedri obraz djevičanske Lade

Proljetni danak na zemlju se smije,

I zlatni Febo prirodi sa lica

Cjelove strasne žarkim trakom pije.

Lagani zefir po vazduhu struji

I dirka lišce vrh tananih grana,

Kao da pjeva tajanstvenu pjesmu

Ljubavi mile i proljetnih dana.

Pa s njena krila spuštaju se sanci

Nečujno tiho ko zelene niti

Okolo svuda - ah! ja ljubim sanke,

Ja vazda volim na tenhani biti.

Nemila vreva sto puta je dosad

Mlađahne moje pomutila grudi,

Stoput mi do sad zanijemila pjesma

U bučnom krugu mnogih gradskih ljudi.

Ah, ja sam slušo u toj bijesnoj buci

Truleža vihor, gdje nad njima puše,

Prljavi vali gdje nevinost dragu

Besvjesnom hukom kao cvijeće ruše.

Ah, ja sam gledo gdje se demon strasti

Nad ruševinom ideala ceri,

Pljujuć u obraz okovanom umu,

Ljubavi, pravdi, istini i vjeri!

Da si mi zdravo, o tišino sveta,

Čistote rajske o skrovište milo!

Pjesničko srce, srce puno bola

Sad se je evo u tvom krilu skrilo,

Na tvojim grudima da razgali tugu,

Da sanja sanke ljepote i slasti

Uz šapat lišća - ah, ja ljubim sanke,

Ja mrzim buku šumne ljudske strasti.

U PROLJECU

Na sunčanoj toploj traci

sašla s neba proljet mila

i zamamnim behar-cvijećem,

do i brijeg okitila.

Mali slavulj - pjesnik sreće

na tananoj pjeva grani

i pjesmicom sevdalijskom

budi život uspavani.

A ja sjetno na brežuljku

na goloj sam stijeni sio,

na srdašce kao magla

tužan mi se spomen svio:

Hej i moja mladost draga

čarna je i živa bila,

baš ko ova Božja narav

baš ko ova proljet mila!

I moje je srce bilo

ko slavujak mali što je,

u divne je pjesme vilo

ružičaste sanke svoje.

Al te sanke davno su mi

silni vjetri rastrgali

i uz njih su moju proljet

u grob hladni pokopali.

Pa mi sada mjesto pjesme

samo mukli jecaj bruji;

ah, moj život danas sliči

zimskom vjetru i oluji.

AFIJUNDZIJA

Na samoći samac sio, jer mu smeta društvo ljudi;

Sklopio je mutne oči, pa o plavom nebu sniva,

A olovna teška glava na trošne mu pala grudi;

Prašno lice crne zemlje hotio bi da cjeliva.

Na samoći samac sio, u ruci mu život pjani,

Ko prljava krpa dršće: bez razuma i bez duše;

Sv'jest i razum u koprenu crnu su mu umotani,

Kroz glavu mu samo puste ništavnosti vihor puše!

Na samoći samac sio, podbuhlo mu blijedo lice,

Na ognjištu svome pireć' kobni plamen crnih žala

Da, zlo svako i prokletstvo ispio je iz gidice,

Srce, dušu, krv i život gida mu je otrovala.

Na samoći samac sio i o plavom nebu sniva -

Hej, prestani, pjesmo moja, ne kidaj mu tihog sanka,

Jer kroz vale afijuna, dok mu mračni razum pliva,

Za njega je mrtva java, za njeg nema radnog danka!

NIGJAR

U peru ona srce svoje proli -

I sevdah vječni njenom krvlju piše

Stihove slatke ekstaze i boli,

Kroz koje mitska čarolija diše.

Riječ joj svaka - suzica je čista

Ljepote objavu što bojama zbori

Sa Manijeva umjetničkog kista…

Čežnjama mistike njeno njedro gori.

S visine svoga pjesničkoga trona

Spušta se megju svoje sestre ona,

Da vjerom duše klonule im kr’jepi.

Nigjar je apostol istočnije žena,

Ko b’jeli seraf vazda duša njena

Nad svetinjama haremskijem strepi…

SMRT

"Ejne tek'jun, judrik'jel - mevt" - Hadis

Sam sam u sobi - u mrkoj samoći; -

Preda mnom stala jedna sablast nijema,

Upiruć u me od kristala oči,

Što vatren led im u zjenici drijema.

Ironijom joj usna prelivena

Šuti ko pečat mutnijeh nebesa -

Tek pandža lako podiže se njena

I po plećima griva joj se stresa.

Ja trnem, dršćem bez glasa i daha,

Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom

I grudi moje lede se od straha -

Čuj, tupa usna tiho joj se miče:

- Ja vječito sam zagonetno biće.

Ruka mi ravna bešikom i grobom...

TEZAKU

Žarko se sunce na zrenik ispelo

Prosipljuć oganj po zemaljskoj kori,

Potoka bistrog usahlo je vrelo,

I vazduh trepti, k'o da nebo gori.

Pa mnogi ljudi, puni praznih želja,

Besvjestan život provode u hladu,

A Ti sretniče, pun slatkog veselja,

Sve svoje sile predao si radu.

I dok Ti mozak pod vrelinom vrije,

Dotle Ti ruke neumorno rade,

A s usni pjesma tiho Ti se vije,

Ko slatki odjek pregnuća i nade.

Na plodnom polju - svetištu tome

Plod Ti se blista blagotvornih djela,

Na žulju što no Ti ih stvaraš svome,

A krupnim znojem zalijevaš ih s čela.

I kad god znojem Tvoje čelo plače,

Onda se smiješit Božji rahmet stane,

Pa blago Tebi, moj dobri težače,

Skupine naše najvredniji člane!

Stoput ti blago!... U Tvom nastojanju

Spas je i sreća c'jelog roda Tvoga;

Daj pruži meni vr'jednu ruku, na nju

Da spustim cjelov poštovanja svoga!

OJ SUMICE MILA

Kad proljetna noćca diže svoje mreže tavne,

A sunašce blagorodno ljubit narav stane;

Kad rosica kao biser popada po travi,

A slavujak milom pjesmom bijeli danak slavi,

Onda moje srce mlado tebi širi krila,

Sa slavujem da popjeva, oj šumice mila!

Kad na zrenik sunce stupa, zrak kad trepti vreli

A u hladu jaganjci se odmaraju bijeli;

Kad pjesmicu kraj njih pjeva pastirica mala,

A vjetrić joj kosu njiše poput zlatnih vala,

Onda moje srce mlado tebi širi krila,

S potočićem da popjeva, oj šumice mila!

Kad sparina vrelog dana tiho iščezava,

A sunašce oči sklapa, da noćcu prospava;

Kad se s neba blaga večer ko djevojče smije,

A potočić slatke sanje u kajdice vije,

Onda moje srce mlado tebi širi krila,

S potočićem da popjeva, oj šumice mila!

ZIMSKA SLIKA

Zimska noćca zavitlala crni bajrak moći svoje,

Pa sa trona ledenoga besvjesno se sv'jetom krili.

Polja, gore bez života u tišini tamnoj stoje,

Katkad samo ko siroče ćuk zaplače i zacvili.

Mala varoš mrtva snije. Nigdje daha, nigdje sv'jeće.

Tek u jednoj kolibici, izdišući, tiho tinja

Mala vatra na ognjištu. Kraj nje hladan život teče

Monotono, suhoparno; ah taka je sirotinja!

Zamišljena sjedi žena, krpice joj kriju tijelo.

Dvoje gole siročadi na dršćućem krilu drži

Ko olovan težak oblak prekrila joj tuga čelo,

A niz lice suza teče, što ko živi oganj prži.

Imala je vjernog vojna, koj' na žulju svojih ruku

I na znoju krvavome pribavljao što im treba.

Dijelili su među sobom vedru radost, gorku muku

I bili su zadovoljni sa koricom suha hljeba.

Imala je vjerna druga, on joj bio život nada.

Na toploj mu ljubavi je grijalo se srce njeno.

Al godine gladne došle i sve bilo manje rada; -

A srce je bogataško okorjelo, skamenjeno.

I sumornog jednog dana klonulo mu čelo bl'jedo

U naručje vjerne žene, a sa suznog oka pao

Zadnji pogled ugašeni: siročad je svoju gledo

I u zadnjem uzdisaju posljednji im cjelov dao.

Sjedi zena kraj ognjišta. Bez prostirke i bez ruha

Golušava njena ptičad u krilo joj glave skrila,

Ah, toplote oni ištu i koricu hljeba suha - - - -

Nema hljeba, a vatru je ledna suza ugasila.

A na polju zima struji, pod krilom joj streha puca;

Silni vjetri ko pomamni svoju strašnu himnu viju...

Gdje su ljudi, što im srce za svog bližnjeg dobro kuca,

Tu kukavnu sirotinju na ljubavi da ogriju? -

* * *

Dan je bijeli iznad zemlje noćnog mraka digo mreže,

A u trošnoj kolibici kraj ognjišta razorena

Bezazleno dvoje djece smrznutijeh uda leže

I kraj njiha jedna majka sa suzama oblivena.

Bolno dršće vapaj ljuti, dršću duše s teške muke,

Ali zalud: gluh je svijet! To tek jedan pjesnik sluša.

Sirotinjo, hodi meni, na mom srcu ogrij ruke,

Jer toplo je moje srce, a vrela je moja duša!