Emily Bronte Orkanski visovi

Veernjakova biblioteka kolo III. Ljubavni romani Knjiga 1. Emily Bronte Orkanski visovi Naslov izvornika: Emily Bronte Wuthering Heights Prevela s engleskog Antia Ljubi Fotografija na naslovnoj stranici: Getty Images / * , copyright 2004. Verlag INGENIUM GmbH & CO KG, Graz, Austrija, za ovo izdanje Produkcija: Verlag INGENIUM GmbH & CO KG, Graz, Austrija Nakladnik: Veernji list, d.d. ISBN 953-7161-46-3

Emily Bronte

Orkanski visovi

Knjiga se prodaje jedino uz Veernji list

Veernji list

Prvo poglavlje

GODINA 1801. - Tek to sam se vratio iz posjeta svome ku -evlasniku - osamljenom susjedu s kojim u morati imati briga. Ovo je zaista divan predio! Ne vjerujem da bih u cijeloj Engleskoj mogao nai drugo mjesto koje bi bilo tako daleko od drutvene vreve kao to je ovo. Pravi raj za ov-jekomrsca; a gospodin Heathcliff i ja kao stvoreni smo da podijelimo izmeu sebe tu osamljenost. Krasan ovjek! Nije ni slutio da mi se odmah svidio im sam primijetio kako se njegove crne oi nepovjerljivo skrie ispod obrva kad doja -hah do njega, i kako mu se prsti zavukoe odluno i neprijateljski jo dublje u depove prsluka kad mu rekoh svoje ime. -Gospodin Heathcliff? - upitah ga. On kimnu glavom. - Ja sam Lockvvood, va novi zakupac, gospodine. ast mi je da vas posjetim odmah poslije svog dolaska kako bih vam izrazio nadu da vam nisam mnogo dosaivao svojim ustrajnim traenjem da mi izdate pod zakup svoju kuu Thrushcross Grange; uo sam juer da ste mislili da... - Thrushcross Grange je moje vlasnitvo, gospodine prekinu me on trgnuvi se. - Ne bih dopustio da me itko uz nemiruje kad bih to mogao sprijeiti. - Uite. Ovo "uite", izgovoreno kroza zube, izraavalo je osjeaj "idite dodavola". ak ni vrata na koja je bio naslon jen ne uinie nikakav prijateljski pokret na te njegove rijei. Mislim da me je ta okolnost potakla da primim poziv; zainteresirao me taj ovjek koji s.e inio jo povueniji u sebe nego to sam i sam bio. Tek to je primijetio da moj konj gura prsima v rata, prui ruku i otkvai lanac, otvori vrata i mrzovoljno pode za mnom. Nakon to udosmo u dvorite, on viknu: - Josephe, prihvati konja gospodina Lockvvooda i donesi vina.

"To mu je sigurno sva domaa posluga" - pomislih kad uh tu njegovu dvostruku n aredbu. - "Nije udo to mu tra va raste medu kamenim ploama i to mu jedino stoka po drezuje ivu ogradu." Joseph je bio postariji, ili, bolje reeno, star ovjek; mo da vrlo star, ali zdrav i ilav. - Neka nam Bog pomogne! promrmlja Joseph priguenim glasom mrzovoljna angrizavca; u isto vrijeme pogleda me u lice tako kiselo te sam iz ovjekoljublja pomislio kako mu je potrebna boanska pomo da bi probavio svoj ruak, jer bih inae morao zaklju iti da se njegova pobona izreka odnosi na moj neoekivani dolazak. Orkanski visovi ime je doma gospodina Heathcliffa. Pridjev orkanski odnosi se na atmosfersku huku kojoj je ovo mjesto izloeno pri burnu vremenu. Ovdje je gotovo uvijek vjetrovito. Snagu sjevernog vjetra, kad pue preko ovog br da, ovjek moe ocijeniti po pretjeranoj nagnutosti na jednu stranu onih nekoliko zakrljalih jela kraj kue, a i po onom redu mravoga grmlja koje prua svoje grane u istom smjeru, kao da moli milostinju od sunca. Sreom je arhitekt bio vidovit, pa je podigao vrstu zgradu; uski su prozori duboko uvueni u zid, a uglovi su zatieni velikim ispupenim kamenjem. Prije nego to sam prekoraio prag, zastao sam kako bih se divio mnogobrojnim fantastinim fasadnim ukrasima, a posebice onima oko glavnih vrata, iznad kojih sam u zbrci tronih poluorlova-poluzmajeva i bestidnih malih djeaka opazio datum "1500" i ime "Hareton Earnshaw". Htjedoh uiniti nekoliko opaski i zamoliti mrzovoljna vlasnika da mi ukratko ispria povijest toga mjesta, ali je on bio zauzeo ta kav stav na vratima kao da je zahtijevao da ili odmah uem ili odem, pa nisam elio poveavati njegovo nestrpljenje prije nego to razgledam unutranjost kue. Jednim korakom uli smo u obiteljsku sobu za dnevni boravak ispred koje nije bilo predsoblja ni hodnika; takvu sobu u ovom kraju obino nazivaju "kuom". Ona je redo vito i kuhinja i gostinska soba; ali ini mi se da je u Orkan skim visovima kuhinja sasvim povuena u drugi dio zgrade; u svakom sluaju uo sam razgovor i zveckanje kuhinjskog posuda daleko u unutranjosti kue, a i nisam primijetio ni -

kakve znake prenja, peenja ili kuhanja oko golemog ognjita niti ikakav sjaj bakrenih posuda i limenih tava po zidovi ma. Jedan je kut ipak bio sav u svjetlu koje su odbijale goleme kositrene posude; medu njima je bilo i srebrnih bokala i kraga, a bile su poredane po policama hrastova ormara, sve do samog stropa. Strop je bio gol i cio je bio izloen pogledu, osim ondje gdje ga je skrivala drvena polica puna zobenih kolaa i goveeg, janjeeg i svinjskog suhog mesa. Iznad kamina bilo je nekoliko starinskih puaka, par velikih kubura i, kao ukras, tri arene limene kutije poredane na njegovoj izboini. Pod je bio od glatkoga, bijelog kamena; stolice s visokim naslonom, primitivne izrade, obojene zeleno, i dva-tri teka, crna naslonjaa nazirala su se u sjeni. U udubljenju ispod ormara odmarala se velika mrka lovaka kuja, okruena gomilom tenadi koja su cviljela; bilo je i drugih pasa u drugim kutovima i udubljenjima. Ta odaja i namjetaj ne bi bili nita osobito kad bi pripadali kakvu tipinom farmeru na sjeveru, s odlunim tvrdo glavim izrazom lica i dugakim snanim udovima kojima lijepo pristaju hlae i dokoljenice. Takva ovjeka, kako sjedi u svom naslonjau za okruglim stolom na kojem stoji pehar pjenuava vina, moete vidjeti u kojoj god hoete kui unaokolo na devet-deset kilometara u ovim brdima ako u nju uete u stanovito vrijeme poslije ruka. Ali gospodin Heathcliff udan je kontrast svome obitavalitu i nainu ivota. Po mrkoj boji lica nalik je na Ciganina, a po odijelu i ponaanju na gospodina, to jest isto toliko gospodina koliko i mnogi drugi veliki zemljoposjednici. Dodue, odijelo mu je prilino zaputeno; ipak zbog tog nemara on ne izgleda loe, jer ima uspravan i lijep stas; ali doima se mrzovoljnim. Netko bi moda pomislio da u njega ima i stanovite neodgoje ne oholosti, ali moj osjeaj naklonosti prema njemu kae mi da nije tako; znam instinktivno da njegova rezerviranost po tjee iz mrnje prema nametljivu pokazivanju svojih osjeaja prema izraavanju uzajamnih simpatija. Sklon je voljeti i mrziti prikriveno, i smatrao bi nekom vrstom drskosti kad bi ga netko otvoreno volio ili mrzio. Ali, odve sam brz. Ne bih mu trebao tako olako pripisivati svoje osobine. Gospodin Heathcliff moda ima sasvim drugaije razloge nego ja da ne prua ruku osobi koja bi se htjela s njim izblie upoz-

nati. Nadajmo se da je moja narav neto gotovo osebujno. Moja mila majka govorila mi je da nikada neu imati udo ban brani dom; i ba prolog ljeta pokazao sam se potpuno nedostojnim takvog doma. Dok sam provodio jedan divan mjesec na moru, esto sam se nalazio u drutvu draesnog bia, boginje po mome miljenju; bar sam tako mislio sve dok nije poela obraati panju na mene. Nisam joj nikad "izjavio ljubav" rijeima; ali ako pogledi imaju svoj jezik, i najvei idiot mogao je po goditi da sam zaljubljen do uiju. Ona me je najposlije razumjela i odgovorila mi - najslaim od svih pogleda. A to sam ja uinio? Priznajem sa stidom - ledeno sam se povukao u sebe, kao pu; i na svaki njen pogled povlaio sam se hladnije i dalje dok napokon jadna naivna djevojka nije poela sumnjati u svoja ula i, postidena i zbunjena pomilju da je pogrijeila, nagovorila svoju majku da smjesta napuste to mjesto. Tim udnim ponaanjem stekao sam glas ovjeka smiljeno i namjerno nemilosrdna i bezosjeajna. Samo ja mogu procijeniti da to doista nisam zasluio. Sjeo sam kraj ognjita, na stolac to je stajao suprotno od onoga kojemu je priao moj kuevlasnik, i utnju ispunio pokuajem da pomilujem kuju koja je bila spustila svoje mladune i vuji se douljala do iza mojih nogu; gubica joj je bila podignuta, a kroz iskeene zube curila joj je slina od elje da me ugrize. Moje milovanje izazvalo je u nje dugo, potmulo rezanje. - Radije ostavite kuju na miru - zarei i gospodin Heathcliff i, da bi se savladao od kakva jaeg izraza gnjeva, lupi nogom o pod. - Ona nije navikla na maenje, ne drim je zbog toga. - Zatim ode do pobonih vrata i viknu: - Joseph! Joseph promrmlja neto nerazgovijetno u dubinama po druma, ali, kako se nije ulo da se penje, njegov gospodar ode dolje k njemu, ostavivi me sama s opasnom kujom i dva ljuta, kudrava ovarska psa koji su zajedno s njom bu dno pazili na svaki moj pokret. Kako nisam elio osjetiti njihove zube, sjedio sam nepomino; ali, mislei da oni nee razumjeti nijeme uvrede, poeh, na nesreu, namigivati na taj trio, kesiti mu se i kreveljiti; jedan od izraza moga lica toliko naljuti gospodu kuju da se odjednom razbjesni i skoi

mi na koljena. Odbacim je natrag i pourim staviti stol iz meu sebe i nje. Taj postupak razbjesni cio opor; est etverononih zlotvora, razliite veliine i dobi, pojuri iz skrive nih kutova prema sredini sobe i zapoe napad, posebice na moje pete i skute kaputa; araem odbijajui vee protivnike to sam bolje mogao, bio sam prisiljen glasno zvati u pomo ne bi li tko od ukuana doao uspostaviti mir. Gospodin Heathcliff i njegov sluga uspinjali su se podrumskim stubama s ravnodunou koja me ljutila; mislim da ni za sekundu nisu ili bre nego obino, iako je oko ognjita bjesnjela prava oluja od lajanja i skakanja. Sreom, pourila se jedna osoba iz kuhinje, snana ena, zadignute haljine, golih ruku i obraza zajapurenih od vatre; jurnula je medu nas maui tavom. To oruje i svoj jezik tako je upotrijebila da se bura odjednom stiala, i ona je ostala sama nasred sobe, a grudi su joj se dizale i sputale kao more po slije snanog vjetra; u tom trenutku njen gospodar stupi na scenu. - to se dogodilo , dovraga? - upita on gledajui me na nain koji nisam mogao mirno podnijeti poslije ovakva ne gostoljubiva postupka. - Dovraga, zaista! - promrmljah. - opor pobjesnjelih divljih svinja ne bi mogao biti zloudniji od ovih vaih ivo tinja, gospodine. To je isto kao kad biste ostavili stranca s oporom tigrova! - Oni ne napadaju osobe koje nita ne diraju - ree on namjetajui stol na uobiajeno mjesto i stavljajui bocu pred mene. - Psi i trebaju budno paziti. Uzmite au vina. - Ne, hvala. - Nisu vas ugrizli? - Da jesu, vidjeli bi svoje. Na Heathcliffovu licu pojavi se zlurad osmijeh. - No, hajde - ree - uzbudili ste se, gospodine Lockwoode. Evo, uzmite malo vina. Gosti su tako rijetki u ovoj kui da ja i moji psi, moram priznati, jedva znamo kako ih doekati. U vae zdravlje, gospodine! Naklonih mu se i uzvratih zdravicu, jer sam pomislio da bi bilo glupo ljutiti se zbog negostoljubivog ponaanja opora pasa, a i nisam elio i dalje pruati priliku tom ovjeku da se zabavlja na moj raun, jer su, ini se, tak ve stvari go-

dile njegovu smislu za humor. A i on - vjerojatno pod utjecajem lukave pomisli da bi bilo ludo uvrijediti dobra stanara - popusti i na svoj lakonski nain poe govoriti o temi za koju je smatrao da e me zanimati - o dobrim i loim stra nama moga sadanjeg osamljenog mjesta stanovanja. Naao sam da je vrlo inteligentan, barem to se tie predmeta kojih smo se dotakli; i prije nego to sam poao kui, usudio sam se predloiti mu da ga opet sutra posjetim, premda on oevidno nije elio da mu ponovno dosaujem. Ali ja u ipak doi. udo jedno kako se osjeam drutven u usporedbi s njim.

Drugo poglavlje

JUERANJE popodne bilo je maglovito i hladno. Gotovo sam bio odluio provesti ga pored vatre u svojoj radnoj sobi, umjesto da gazim kroz mokru travu i blato do Orkanskih visova. Ali kad sam se nakon objeda (nota bene: ruak je bio izmeu dvanaest i jedan sat; domaica, postarija dama koju sam unajmio zajedno s kuom, nije mogla, ili nije htjela ra zumjeti moju elju da mi se objed posluuje u pet sati) popeo stubama s tom dobrom namjerom i uao u sobu, vidio sam slukinju na koljenima, okruenu etkama i posudama za ugljen, kako podie strahovitu prainu guei plamen gomilom ugaraka. Taj me je prizor odmah otjerao natrag, uzeo sam eir i, poslije etnje od est kilometara, stigao sam do Heathcliffovih vrtnih vrata, upravo na vrijeme da izbjegnem prve pahuljice snjene bure. Na tom vjetrovitom sljemenu crna je zemlja bila skorena od mraza, a zrak tako hladan da sam drhtao cijelim tijelom. Kako nisam uspio otkvaiti lanac, preskoih vrtna vrata, potrah do kue uz nasuti put obrubljen zakrljalim grmovi ma ogrozda, i zakucah na vrata. Dugo sam kucao; zglobovi su mi poeli bridjeti, a psi urlikati. "Prokleti ukuani" - pomislih - "zbog svoje negostoljubivosti zasluujete da zauvijek budete odvojeni od ljudskog roda. Bar danju ne bih drao svoja vrata zakljuana. Ali, usprkos tome, ui u!" Odluivi se na to, uhvatih kvaku i po eh pomamno drmati vratima. Joseph proturi glavu, kisela lica, kroz okrugao prozor na itnici. - to traite? - viknu. - Gospodar je dolje u toru. Idite iza itnice ako elite govoriti s njim. - Zar unutra nema nikoga da otvori vrata? - viknuh to sam glasnije mogao. - Nema nikoga osim gospode, a ona vam nee otvoriti, pa dizali vi tu paklenu buku sve do mraka.11

10

- Zato? Zar joj ne biste mogli kazati tko sam ja, je li, Josephe? - Nikako! Neu se mijeati u to - promrmlja Joseph i uvue glavu. Poeo je padati gust snijeg. epah kvaku i pokuah jo jednom, ali se tada u dvor itu iza mene pojavi neki mladi, bez kaputa, s vilama na ramenu. Doviknu mi neka poem za njim i, nakon to prodosmo kroz praonicu i poploani dio dvorita u kojemu su bili upa za ugljen, crpka i golubi -njak, stigosmo napokon u prostranu toplu ugodnu oda ju, * gdje sam i prvi put bio primljen. Soba je bila divno i veselo osvijetljena velikom vatrom, naloenom ugljenom, tresetom i drvima; obradovao sam se kad sam blizu stola, postavljenog za obilnu veeru, vidio "gospodu", osobu o ijem postojanju nisam ni sanjao. Poklonio sam se i ekao da mi kae neka sjednem. Ona me pogleda, zavali se u stolac, ali i dalje ostade nijema i nepomina. - Runo vrijeme! - rekoh. Gledao sam je netremice - a i ona mene; promatrala me hladno, bezobzirno. Osjeao sam se neugodno, bio sam zbunjen. - Sjednite - ree mladi osorno. - On e uskoro doi. Posluao sam; nelagodno sam se nakaljao i pozvao ne valjalicu Junu, koja se taj put smiluje i mahnu malo vrhom repa u znak da me poznaje. - Divna ivotinja! - poeh opet. - Namjeravate li podije liti njenu mladunad, gospodo? - Oni nisu moji - odgovori ugodna domaica osornije nego to bi i sam Heathcliff to mogao uiniti. - Ah, vai ljubimci su medu ovima? - produljih okrenuvi se prema jednom tamnom jastuku za koji mi se uinilo da na njemu lei gomila maia. - To bi bio udan izbor ljubimaca! - odgovori ona prije zir no. Na nesreu, to je bila gomila mrtvih zeeva. Opet se na kaljem i pribliim ognjitu ponavljajui napomenu o loem vremenu. - Nije bilo potrebno da izlazite - ree ona i ustane kako bi skinula s ploe nad kaminom dvije od nekoliko obojenih kutija. Prije je bila skrivena od svjetla, a sada sam jasno vidio cio njen stas i lice. Bila je vitka i vrlo mlada; imala je divan12

stas i najdraesnije malo lice koje sam ikad imao zadovoljstvo promatrati; uvojci jasno ute boje, ili ak zlatni, padali su joj oko njenoga vrata, a oi bi joj, da su imale ljubazan izraz, bile neodoljive; sreom po moje zaljubljivo srce, jedi ni osjeaj koji su izraavale bio je neto izmeu prijezira i neke vrste oaja. inilo mi se neobino i neprirodno da ta kve oi izraavaju takav osjeaj. Kutije su bile gotovo izvan njezina dosega; htjedoh joj pomoi, ali se ona okrenu prema meni kao to bi se kupac okrenuo prema nekomu tko bi mu pokuao pomoi da izbroji svoje cekine. - Ne trebam vau pomo - otrese se - mogu ih i sama dohvatiti. - Oprostite! - hitro odgovorih. - Jeste li pozvani na aj? - zapita me nakon to zaveza pregau preko svoje lijepe crne haljine i nadnese liicu aja nad ajnik. - Obradovat u se jednoj alici aja - odgovorih. - Jeste li pozvani? - ponovi ona. - Nisam - rekoh i nasmijeih se. - Vi ste ta osoba ije je pravo da me pozove. Ona baci kutiju i aj i liicu, i ljutito sjede; elo joj se nabora, a crvena donja usna nakubi, kao u djeteta kad hoe zaplakati. U meuvremenu je mladi bio ogrnuo svoj pohabani ogr ta i stajao uspravno kraj vatre pogledavajui me koso i ne prijateljski kao da smo krvni neprijatelji. Poeh se dvoumiti je li on sluga ili nije; i odijelo i govor bili su mu prostaki; potpuno lieni otmjenosti koja se mogla primijetiti u gospo dina i gospode Heathcliff; njegove su guste, mrke kovre bi le upave i nenjegovane, bio je neobrijan, ruku crnih kao u obina radnika; njegovo je ponaanje bilo slobodno, gotovo oholo; nikakvih znakova revne poslunosti sluge prema go spodarici kue. U nedostatku jasnih dokaza o njegovu polo aju, smatrao sam da je najbolje ne obraati panju na njegovo udno ponaanje; pet minuta kasnije, dolazak gospodina Heathcliffa olakao mi je donekle moj nelagodni poloaj. - Eto vidite, gospodine, doao sam kao to sam obeao! - uzviknuh prividno veselim glasom - i bojim se da e me loe vrijeme prisiliti da ostanem kod vas jedno pola sata, ako mi za to vrijeme htjednete dati zaklona.13

- Pola sata - ree otresajui bijele pahuljice sa svog odi jela. - udim se to ste odluili lutati naokolo po snjenoj oluji. Zar ne znate da se izlaete opasnosti da se izgubite u movarama? ak i ljudi koji dobro poznaju ove pustare e sto zalutaju u ovakvim veerima; a mogu vam rei, nema iz gleda da e oluja uskoro jenjati. - Moda bi mi jedan od vaih momaka mogao posluiti kao vodi. Prenoio bih u Grangeu. Biste li mi mogli dati jednoga? - Ne, ne bih. - Zaista! Pa dobro, onda se moram pouzdati u svoju mudrost. -Hm! - Zato ne spravi aj ? - ree onaj u pohabanom kaputu i prenese svoj gnjevni pogled s mene na mladu damu. - Treba li i njemu dati aj? - upita ona obraajui se Heathcliffu. - Spravi ga ve jednom! - glasio je odgovor, izgovoren tako grubo da sam se trgnuo. Ton kojim su rijei bile izgovorene oda vao je zlu narav. Vie nisam bio sklon smatrati Heathcliffa oso bitim ovjekom. Nakon to je aj spravljen, pozvao me: - Sada, gospodine, privucite svoju stolicu. - Svi posjedasmo za stol, prosti mladi takoer. Stroga utnja vladala je za vrijeme aja. Ako sam ja prouzroio oblak, pomislih, dunost mi je da ga pokuam i rastjerati. Sigurno ne sjede svaki dan tako na tmureni i utljivi; i nije mogue, ma kako da su loe naravi, da je ta opa natmurenost njihov svakidanji izraz. - udno je - poeh za vrijeme stanke dok su mi natakali drugu alicu aja - udno je kako obiaj uobliuje nae uku se i ideje: mnogi ne bi mogli zamisliti kako moe postojati srea u ivotu tako potpuno odvojenom od svijeta, ka kav vi vodite, gospodine Heathcliffe; eto, usuujem se rei, okru eni svojom obitelji, i sa svojom ljubaznom gospodom koja se kao dobar duh brine za vau kuu i vae srce. - Moja ljubazna gospoda - prekinu me on gotovo sa so tonskim podsmijehom na licu. - Gdje je ona - moja ljubaz na gospoda? - Mislim na vau suprugu, gospodu Heathcliff. - Da, da, elite rei kako njen duh igra ulogu anela u vara i brine se o srei Orkanskih visova iako je njeno tijelo otilo. Je li tako?14

Vidjevi da sam pogrijeio, pokuah to popraviti. Morao sam i sam vidjeti da su se odve razlikovali po godinama da bi bili mu i ena. On je bio oko etrdesete; doba umne snage kad ljudi malokad gaje iluzije da bi se djevojke udale za njih iz ljubavi; taj je san rezerviran za utjehu u godinama kad poinjemo opadati. inilo se da ona nema ni sedamna est godina. Postade mi jasno. Prostak kraj moga lakta, koji pije aj iz zdjele i jede neopranim rukama, vjerojatno je njen mu; Heathcliff mladi, naravno. Tako je to kad se netko iv zakopa; udala se za toga grubijana jer nije znala da postoje i bolji ljudi! Kakva teta - moram paziti da ne izazovem u nje kajanje to je tako izabrala. Moglo bi se pomisliti da ova po sljednja misao potjee iz uobraenosti; ali nije tako. Moj susjed inio mi se gotovo odvratan, a znao sam iz iskustva da sam dosta privlaan. - Gospoda Heathcliff je moja snaha - ree Heathcliff. To mi potvrdi moju pretpostavku. Dok je govorio, bacio je oso bit pogled prema njoj: pogled mrnje; osim ako su miii njegova lica tako izopaeni da, suprotno miiima lica u os talog svijeta, ne izraavaju osjeaje njegove due. - Pa, naravno - sad razumijem: vi ste sretni mu dobre vile - rekoh, obraajui se svome susjedu. To kao da je bila jo gora zabuna: mladi sav pocrvenje i stegnu ake; po svim znacima bio je spreman napasti me. Ali ini se da se brzo pribrao i utiao buru grubom psovkom koju je promumljao na moj raun; ja sam se pravio da je nisam uo. - Nemate sree u svojim nagaanjima, gospodine - ree moj domain. - Nijedan od nas nema tu sreu da bude mu vae dobre vile; njen mu je umro. Rekao sam vam da je ona moja snaha; prema tome, ona je morala biti ena moga sina. - A ovaj mladi je... - Pa sigurno nije moj sin! Heathcliff se nasmijei, kao da je bila odve smiona ala smatrati ga ocem tog medvjeda. - Ja se zovem Hareton Earnshavv - promrmlja ovaj drugi - i savjetujem vam da to ime potujete. - Nisam pokazao nikakvo nepotovanje - odgovorih, smijui se u sebi oholoj dostojanstvenosti s kojom je izgovo rio svoje ime.15

Gledao me je ravno u oi dulje nego to sam ja elio gledati u njegove, jer sam strahovao da bi me to dovelo u iskuenje da ga ili iukam ili da mu se glasno nasmijem. Osje tih da mi zaista nije mjesto u tome neugodnom obiteljskom krugu. Mrana duhovna atmosfera nadjaala je, vie nego neutralizirala, sjajne materijalne udobnosti koje su me okruivale, pa sam odluio da dobro pazim prije nego to doem u tu kuu i trei put. Veera je bila gotova a da nitko nije progovorio ni jedne ljubazne rijei. Pridoh prozoru da vidim kakvo je vrijeme. " Preda mnom je bio neveseo prizor. Mrana no ve se bila spustila, a nebo i oblaci bili su u stranom vihoru vjetra i gu ste vijavice. - Ne mislim da bih se sada mogao vratiti kui bez vodia - nisam se mogao savladati da to ne kaem. - Putovi su ve zameteni, a da i nisu, jedva bih mogao vidjeti stopu ispred sebe. - Haretone, otjeraj one ovce pod strehu itnice. Zamest e ih snijeg ako ostanu u toru cijelu no; i stavi neku dasku pred njih - ree Heathcliff. - to da radim? - zapitah gnjevno. Moje je pitanje ostalo bez odgovora. Gledajui uokolo, spazih Josepha kako donosi zdjelu kae za pse, i gospodu Heathcliff kako se, nagnuta nad vatrom, zabavlja palei i bice koje su bile pale s ploe nad kaminom kad je stavljala kutiju za aj na njeno mjesto. Joseph stavi zdjelu pred psa, pogleda kritiki po sobi i hrapavim glasom ree: - udim se kako moete stajati tu ne radei nita kad su svi ostali izili! Ali vi niste ni za to, i ne vrijedi vam govoriti - vi nikada neete popraviti svoje loe ponaanje nego ete otii ravno dodavola, kao i vaa majka prije vas! Pomislih za trenutak da se ovaj govor odnosi na mene i u ljutnji pridoh staroj hulji s namjerom da ga tako udarim da izleti van, ali me gospoda Heathcliff zaustavi svojim odgovorom: - Ti bestidni stari licemjeru! - odgovori. - Zar se ne bo ji da e ti avo odnijeti i duu i tijelo im spomene njego vo ime? Opominjem te da me ne izaziva, ili u traiti od a vola da bude toliko ljubazan da te odmah odnese u pakao. Stani! Gledaj, Josephe - nastavi ona i uze crnu, dugaku

knjigu s police - pokazat u ti koliko sam napredovala u cr noj magiji; uskoro u biti kadra postii sve to hou. Crvena krava nije crkla sluajno, a i tvoj reumatizam teko bi se mogao smatrati neim to je dolo od Boga! - Ah, to je bezbono, bezbono! - uzviknu starac. - Ne ka nas Gospod spasi od zla! - Nee, prokletnie! Ti si izgubljen! Gubi se, ili u ti ui niti neko zlo! Napravit u za sve vas po vaem obiaju lutke od voska i ilovae, i prvom koji prijee granicu koju odre dim uinit u - neu rei to u mu uiniti - ali vidjet ete! Odlazi, u tebe gledam! Mala se vjetica trudila svojim oima dati zloban izraz, i Joseph, drhtei od straha, brzo izie molei se i mrmljajui: "bezbonice". Pomislio sam da se ona tako vlada da bi se s njim grubo naalila, i kad ostadosmo sami, pokuah je zain teresirati za svoju nevolju. - Gospodo Heathcliff - rekoh ozbiljno - morate mi oprostiti to vam dosaujem. S licem kao to je vae, mislim da ne moete ne biti dobra srca. Molim vas, recite mi po e mu bih mogao razaznati put kojim se trebam vratiti kui. Is to toliko malo znam kako otii onamo, koliko i vi kako otii u London! - Vratite se putem kojim ste i doli - odgovori ona i na mjesti se udobno u naslonjau, sa svijeom pored sebe i s dugakom otvorenom knjigom pred sobom. - To je kratak savjet, ali vam bolji ne mogu dati. - Onda, ako ujete da su me nali mrtvog u nekoj mo vari ili jami punoj snijega, zar vam nee vaa savjest apnuti da je to djelomice i vaa krivica? - Zato? Ja vas ne mogu odvesti. Oni me ne bi pustili ni do kraja vrtnog zida. - Vi da me odvedete! Ja ne bih imao srca traiti od vas ni da prekoraite prag radi mene po ovakvoj noi - uzviknuh. - elim da mi kaete kako da naem svoj put, a ne da mi ga pokaete; ili da nagovorite gospodina Heathcliffa da mi da vodia. - Koga? Tu je on, Earnshaw, Zillah, Joseph i ja. Koga elite? - Zar nema posluge na imanju? - Ne, nema vie nikoga. - To znai da moram ostati gdje jesam.17

- To vi odluite sa svojim domainom. Ja nemam nita s tim. - Nadam se da e vam ovo biti pouka da se ubudue ne odluujete olako putovati po ovim brdima - zau se Heath cliffov strogi glas s ulaza u kuhinju. - A to se tie ostajanja ovdje, ja nemam mjesta za posjetit elje; u sluaju ostanka, morali biste spavati u postelji s Haretonom ili s Josephom. - Mogao bih spavati na stolcu u ovoj sobi - odgovorih. - Ne, ne! Stranac je stranac, bio bogat ili siromaan; ne bih htio nikoga ostaviti ovdje kad ja nisam tu da pazim! ree ta neodgojena hulja. Ta uvreda uini kraj mome strpljenju. Izrazih svoje gnu anje i odjurih mimo njega u dvorite; u urbi se sudarih s Earnshawom. Bilo je tako mrano da nisam mogao nai vrata i, dok sam lutao unaokolo, uo sam jo jedan odlo mak njihova, kao i obino, nimalo ljubazna razgovora. Ispr va mi se inilo kao da je mladi sklon postupiti prijateljski prema meni. - Ii u s njim do parka - ree on. - Ii e s njim u pakao! - uzviknu njegov gospodar, ili to mu je ve bio. - A tko bi se onda brinuo za konje, je li? - Vaniji je ljudski ivot od brige o konjima za jednu ve er; netko mora ii - promrmlja gospoda Heathcliff ljuba znije no to sam oekivao. - Ne po tvojoj naredbi - odvrati Hareton. - Ako mu pri daje tako veliku vrijednost, bolje da uti. - Onda se nadam da e ti se njegov duh esto ukazivati; i nadam se da gospodin Heathcliff nee nikada dobiti dru gog stanara dok Grange ne postane ruevina! - otro odgo vori ona. - Sluajte, sluajte, ona ih proklinje! - apnu mi Joseph komu sam se bio primaknuo. Sjedio je blizu, tako da je mogao sve uti, i muzao krave pri svjetlu fenjera; epao sam bez ikakve ceremonije taj fe njer, doviknuo mu da u mu ga poslati sutra i pojurio prema prvim vrtnim vratima. - Gospodaru, gospodaru, ukrade nam fenjer! - povika starac i pojuri za mnom. - Hej, arove, hej, pseto! Hej, psi ne, dr'te ga, dr'te ga! Dok sam otvarao vrata, dva upava udovita epae me za grlo, oborie me na zemlju i ugasie svjetlo, a glasan

smijeh Heathcliffa i Haretona dovede do vrhunca moj gnjev i ponienje. Sreom, ivotinje su, ini se, bile vie sklone pruati ape, zijevati i mahati repovima nego me iva progutati; ali nisu mi doputale da se dignem, te sam bio prisiljen leati na zemlji dok se god njihovim zlim gospodarima nije svidjelo osloboditi me; a onda sam, gologlav i drui od bi jesa, naredio tim nitkovima da me puste da odem, rekao im da e se kajati ako me zadre i jednu minutu dulje te dodao nekoliko nesuvislih prijetnji osvetom; te su prijetnje po neodreenoj dubini svoje jetkosti podsjeale na Kralja Leara. Od uzbuenja nos mi poe jako krvariti, ali se Heathcliff i dalje smijao, a ja i dalje psovao. Ne znam kako bi se zavrila ta scena da se tu ne nade jedna osoba prilino razumni ja od mene i blagonaklonija od moga domaina. To je bila Zillah, snana domaica, koja najposlije izie upitati za uzrok galame. Mislila je da me koji od njih tue, a kako se nije usuivala napasti svoga gospodara, usmjeri svoju jezinu paljbu na mlaeg nevaljalca. - Pa, gospodine Earnshavve - povika - to li sve neete raditi! Hoemo li poeti ubijati ljude na svom kunom pra gu? Vidim da ova kua nije za mene - pogledajte jadnog mladia, jo malo i uguio bi se! Umirite se, mladiu! Uite, ja u to izlijeiti; eto sad, budite mirni. Govorei to, iznenada mi izlije pola litre ledene vode za vrat i uvue me u kuhinju. Gospodin Heathcliff ude za na ma; njegova sluajna veselost brzo se pretvori u uobiajenu mrzovolju. Osjeao sam se vrlo slabo i na rubu nesvjestice te sam bio prisiljen pristati da ostanem pod njegovim krovom. On ree Zillah da mi da au rakije, a zatim ode u unutarnju sobu; Zillah me je tjeila i, po njegovoj naredbi, zbog koje mi je laknulo, povela me na spavanje.

Tree poglavlje

DOK ME je vodila uza stube, preporuila mi je da zaklonim svijeu i da budem to tii, jer njen gospodar ima udan odnos prema sobi u koju me ona vodi i nerado ikoga puta noiti u njoj. Upitah je za razlog. Nije ga znala; odgovorila mi je da ona tu ivi tek dvije godine, a kako se tu dogaaju tolike udne stvari, prestala je biti radoznala. Odve oamuen da bih bio radoznao, zakljuah vrata i pogledah unaokolo da vidim gdje je postelja. Cio se namjetaj sastojao od jedne stolice, ormara za odijela i velike hras tove pregrade s etvrtastim otvorima pri vrhu koji su izgledali kao prozori na koijama. Pridoh pregradi, pogledah unutra i vidjeh da je to neka udna vrsta starinske koije, zgodno udeene da se izbjegne potreba da svaki lan obitelji ima posebnu sobu. U tom je malom pregratku daska prozora, koji je bio obuhvaen pregradom, sluila kao stol. Otvorih vrata na pregradi, udoh sa zapaljenom svijeom, zatvo rih ih i osjetih se sigurnim od Heathcliffa i svih ostalih. Na prozorskoj dasci na koju sam stavio svijeu bilo je nekoliko pljesnivih knjiga, nagomilanih u jednom kutu; daska je bila sva izrezana rijeima urezanim u boju. Ali te rijei nisu bile nita drugo do ime - napisano svakovrsnim slovima, velikim i malim - Catherina Earnshatv, koje je gdjegdje bilo promijenjeno u Catherina Heathcliff, a gdjegdje u Catherina Linton. U ravnodunoj klonulosti naslonih glavu na prozor i nas tavih itati: Catherina Earnshaw, Heathcliff, Linton, dok mi se oi ne sklopie; ali one nisu poivale ni pet minuta, kad su se bljetava bijela slova pojavila iz mraka jasna kao privienja - zrak je bio ispunjen Catherinama; prenem se da bih otjerao to nametljivo ime i primijetim da je svijea pala n a jedan svezak stare knjige i da zrak smrdi na nagorjelu teleu kou. Ispravim svijeu, i, osjeajui se vrlo nelagodno

zbog hladnoe i dugotrajne munine, sjednem i otvorim o teenu knjigu na svom koljenu. To je bilo Sveto pismo, tiskano sitnim slovima; strahovito je zaudaralo na plijesan. Na prvoj praznoj strani bilo je napisano: Vlasnitvo Catherine Earnshaw, a ispod toga datum star etvrt stoljea. Zatvorih tu knjigu i poeh uzimati druge, jednu po jednu, dok ih ni sam sve pregledao. Catherinina biblioteka sastojala se od dobro izabranih knjiga ija je oteenost svjedoila da su dosta upotrebljavane, dodue, ne uvijek u svrhu kojoj su bi le namijenjene; teko da je ijedno poglavlje bilo bez komen tara - ili bar bez biljeaka nalik na komentar - koji je pokrivao svaki prazan djeli lista to ga je tiskar bio ostavio. Tu i tamo reenice su bile odvojene, a ponegdje biljeke u obliku pravog dnevnika nakrabane nesigurnom, djetinjom rukom. Jako sam se razveselio kad sam na vrhu jedne prazne stranice (koja je vjerojatno smatrana za veliku dragocjenost kad je prvi put naena) ugledao odlinu karikaturu svog prijatelja Josepha - jednostavno, ali vrlo uspjelo nacrtanu. U meni se odjednom probudi interes za tu nepoznatu Catherinu, te poeh itati njene izblijedjele hijeroglife. "Jedna strana nedjelja!" - poinjao je ulomak ispod karikature. - "eljela bih da je otac ovdje. Hindlev je mrska zamjena - njegovo ponaanje prema Heathcliffu je grozno H. i ja odluili smo se pobuniti - veeras smo poduzeli prvi korak. Cio dan lila je kia. Nismo mogli ii u crkvu, ali je Joseph odluio odrati bogosluje u sobi u pot krovlju; i dok su Hindlev i njegova ena uivali pored vesele vatre - gdje su, sigurna sam, radili sve samo nisu itali Bibliju - Heathcliffu, meni i nesretnom sluzi nareeno je da uzmemo svoje molitvenike i popnemo se uza stube. Otili smo u potkrovlje i sjeli jedno kraj drugoga na vreu ita; tu smo uzdisali, dr htali i nadali se da e i Joseph drhtati od zime, te da e tako radi sebe odrati kratku propovijed. Uzaludna nada! Sluba je trajala tono tri sata; pa ipak je moj brat imao obraza uz viknuti kad nas je vidio da silazimo niza stube: - Sto, zar ste ve gotovi? - Nedjeljom uveer bilo nam je doputeno da se ranije igramo, samo pod uvjetom da ne di emo veliku buku; a sada je i najmanji smijeh dovoljan razlog da nas poalju u odvojene kutove!

- Vi zaboravljate da vam je gospodar ovdje - kae tira nin. - Unitit u prvog tko me naljuti! Zahtijevam potpun mir i tiinu. Derane! Jesi li ti to uinio? Frances, draga, po vuci ga za kosu kad prode kraj njega; uo sam ga da pucke ta prstima. - Frances g a srdano povue za kosu, a zatim ode i sjede muu na koljeno; i onda su se, kao dvoje djece, ljubili i govorili besmislice satima i satima - glupo brbljanje kojega bi se trebalo stidjeti. Mi smo se pokuavali udobno smjestiti, koliko je bilo mogue u luku ormara. Tek to sam bila stavila nae pregaice i objesila ih kao zavjesu, naie Joseph iz staje da neto upita. Strgne moju zavjesu, une me i zakrijeta: - Gospodar je tek pokopan, nedjelja jo nije prola i ri jei Svetog pisma jo su vam u uima, a vi se usuujete igrati i aliti! Sram vas bilo! Sjedite, nevaljala djeurlijo! Ima dosta dobrih knjiga, kad biste ih htjeli itati; sjedite i razmiljajte o svojim duama! Nakon to je to rekao, naredi nam da sjednemo tako ka ko bismo mogli pri svjetlu slabog plamena daleke vatre vidjeti tekst glupih knjiga koje nam tutnu u ruke. Nisam to mogla izdrati. Uzeh otrcanu knjigu za korice i bacih je u tenaru izjavljujui da mrzim dobru knjigu. Heathcliff gurnu svoju na isto mjesto. Nastade vika! - Gospodine Hindlev! - povika na vjerouitelj Joseph. - Gospodine, doite ovamo! Gospoica Cathy otrgla je ko rice od Krune spasenja due, a Heathcliff je udario akom u prvi dio irokog puta k propasti duel Strano je to dopu tate da se tako ponaaju. Eh! Stari bi ih propisno izudarao - ali on je otiao. Hindlev pojuri iz svoga raja kraj ognjita, epa nas, jedno za ovratnik a drugo za ruku, i odvue u kuhinju, gdje Joseph izjavi da e nas avo zasigurno odnijeti; i tako utjeeni, povuemo se u odvojene kutove ekati njegov dolazak. Uzela sam knjigu i boicu tinte s police, odkrinula kuna vrata da bih dobila svjetlo i, evo, ve je dvadeset minuta kako se lijepo zabavljam piui; ali moj je drug nestrpljiv, predlae da uzmemo mljekariin ogrta i da zatieni njime trimo malo po pustari. Dobar prijedlog - i onda, kad mrzovoljni starac doe, moda e vjerovati da se njegovo proroanstvo obistinilo. -JNe moe nam biti hladnije i vlanije na kii nego to je ovdje."

Mislim da se Catherine natrala s Heathcliffom. Sljedea njena reenica skrenula je na drugi predmet i njeno je raspo loenje postalo tuno. "Nisam ni sanjala da u se zbog Hindlevjeva postupka toliko rasplakati!" - pisala je. - "Glava me tako silno boli da je ne mogu drati na jastuku, a ipak ne mogu prestati plakati. Siromah Heathcliff! Hindlev ga naziva probisvijetom, ne doputa mu da sjedi s nama, niti da ikad vie jede s nama; kae da se ja i Heathcliff ne smijemo vie igrati zajedno i prijeti da e ga istjerati iz kue ako prekrimo njegovu nared bu. Krivi naeg oca (kako se samo usuuje?) to je sa H. postupao odve popustljivo i kune se da e mu on pokazati gdje mu je pravo mjesto." Poinjem drijemati nad tamnim listom; oi mi prijedoe s rukopisa na tiskani dio. Vidjeh crven, ukraen naslov - Sedamdeset puta sedam, i prvi poslije etiri stotine devedese tog grijeha. Pobona propovijed koju je preasni Jabes Branderham odrao u Gimerdensaukoj kapeli. - I dok sam se polusanjivo pitao to li je Jabes Branderham rekao o toj te mi, zavalih se u postelju i usnuh. Ali, na alost, lo aj i loe raspoloenje imaju svoje posljedice! Jer to bi mi drugo moglo prouzroiti tako stranu no? Otkako sam sposoban za patnju, ne sjeam se nijedne druge koja bi se mogla usporediti s ovom. Poeh sanjati gotovo i prije nego to sam prestao biti svjestan mjesta na kojem sam se nalazio. Sanjao sam da je jutro i da se vraam kui s Josephom kao vodiem. Snijeg je bio dubok nekoliko stopa na naem putu, i dok smo polako ili naprijed, moj je suputnik dosaivao neprestanim prijekorima to nisam ponio sa sobom hodoasniki tap; govo rio mi je da nikada neu uspjeti ui u kuu bez njega i hvali savo mahao svojom tekom batinom koju je zvao hodoas nikim tapom. Za trenutak pomislih da je besmisleno tvrdi ti kako e mi trebati takvo orue da bih uao u vlastiti stan; ali mi tada proleti kroz glavu nova misao: pa ja i ne idem onamo; mi smo poli na put da bismo uli uvenog Jabesa Branderhama koji e propovijedati o tekstu Sedamdeset puta sedam; i netko od nas, Joseph, propovjednik ili ja, uinio je - Prvi poslije etiri stotine devedeset prvog - pa je imao biti javno raskrinkan i izopen iz crkve.

Stigosmo u kapelu. Ja sam zaista bio proao kraj nje dva -tri puta za svojih etnji; nalazi se u uvali izmeu dva brda; ali je to dosta uzdignuta uvala blizu neke movare za ije tresetno blato kau da slui kao vrlo dobar balzam za nekoliko leeva to lee u njemu. Krov je jo bio itav; ali kako je sveenikova plaa bila samo dvadeset funti godinje, a kua s dvije sobe prijetila da uskoro postane kua s jednom sobom, nijedan sveenik nije htio preuzeti dunost upnika, pogotovu zbog toga to se govorilo da bi ga njegova pastva radije ostavila nego to bi mu poveala uzdravanje i za jednu paru iz vlastitih depova. U mom snu Jabes je imao veliku paljivu pastvu i propovijedao je - gospode Boe! - kakvu propovijed, podijeljenu u etiri stotine i devedeset dijelova, od kojih je svaki bio potpuno ravan obinoj propovijedi s propovjedaonice i svaki je razmatrao poseban grijeh! Gdje ih je sve naao, ne znam. On je na osobit nain tumaio taj tekst; inilo se potrebnim da ovjek uini drukiji grijeh u svakoj prilici. Ti su grijesi bili vrlo neobini; udni prijestupi koji mi nikad prije nisu ni na um padali. Ta mi je propovijed postajala sve dosadnija. Vrpoljio sam se, zijevao, drijemao, budio se, tipao se, bockao, trljao oi, ustajao, sjedao i gurkao Josepha da mi kae hoe li se ta propovijed ikad svriti. Bio sam osuen da je sluam cijelu, do kraja; napokon je doao do Prvog poslije etiri stotine devedeset prvog. U tom trenutku doe mi iznenadno nadah nue; osjetih se pobuenim da ustanem i okrivim Jabesa za grijeh koji nijedan kranin ne treba oprostiti. - Gospodine - uzdahnuh - sjedei ovdje medu ova etiri zida, bez prekida sam izdrao i oprostio etiri stotine i deve deset poglavlja vae propovijedi. Sedamdeset puta sedam puta uzimao sam svoj eir i spremao se da odem - sedam deset puta sedam puta vi ste me bezrazlono prisilili da po novno sjednem. etiri stotine i devedeset prvi put je odve. Drugovi, muenici, naprijed na njega! Svucite ga i smrvite u atome, da ga mjesto koje ga zna vie ne zna! - Ti si taj! - povika Jabes poslije sveane stanke i nagnu se preko svog jastuia. - Sedamdeset puta sedam puta ti si Zl jevajui iskrivio svoje lice - sedamdeset puta sedam puta posavjetovao sam se sa svojom duom. "Gle, ovo je ljudska slabost; treba je takoer oprostiti!" Prvi poslije etiri stotine

devedeset prvog je doao. Subrao, izvrite nad njim to je pisano. Takvu ast imaju svi Njegovi sveci! im je izgovorio te rijei, cio skup maui svojim hodoasnikim palicama slono jurnu na mene; i ja, kako nisam imao nikakvo orue da ga podignem u samoobranu, po nem se kokati, s Josephom, svojim najbliim i najljuim napadaem, da bih mu oteo tap. U tiskanju gomile nekoliko batina se ukrsti; udarci, namijenjeni meni, padoe na druge glave. Uskoro je cijela kapela odjekivala od udaraca i protuudaraca; svaki je ovjek dizao ruku protiv svog susjeda; i Branderham, ne elei ostati neaktivan, izlijevao je svoju revnost u pljusku glasnih udaraca o daske propovjedaonice, koje su tako odjekivale da me je to najposlije, na moju neizrecivu radost, probudilo. A to se doista dogodilo to je su geriralo tu silnu gungulu? to je igralo Jabesovu ulogu u toj vrevi? Samo jedna grana jele koja je dodirivala reetkasti kapak na mom prozoru i ije su iarke udarale o prozore dok je vjetar hujao! Za trenutak sam oslukivao u sumnji, ali im sam otkrio naruavatelja mira, okrenuo sam se na drugu stranu, zaspao i opet poeo sanjati jo neugodniji san, ako je to uope i mogue. Ovaj put sam znao da leim u hrastovoj pregradi i jasno sam uo oluju i vijavicu; takoer sam uo kako jelova grana lupka o prozor i pripisao sam to lupkanje pravom uzroku; ali mi je ono toliko smetalo da ga odluih zaustaviti, ako je mogue, te, kako se meni inilo, ustadoh i pokuah otkvaiti kapak. Ali je kuka bila zabijena za zasun; tu okolnost primijetio sam dok sam jo bio budan, ali sam je zaboravio. Ipak, moram zaustaviti to lupanje! - promrmljam, probijem okno akama i gurnem ruku da uhvatim tu nesnosnu granu; ali umjesto nje moji prsti stegnue prste male, ledeno hladne ruke! Uas stranog sna sveg me obuze; pokuah trgnuti ruku, ali ju je ona ruka drala i jedan alostan glas zajeca: -Pusti me unutra, pusti me unutra! - Tko si ti? - upitah borei se da oslobodim svoju ruku. - Catherina Linton - odgovori drhtav glas. (Zato sam mislio o prezimenu Linton} itao sam Earnshaw umjesto Linton bar dvadeset puta.) -Dola sam kui; bila sam izgubila put u pustari! - Dok je taj glas govorio, nejasno nazrijeh djetinje lice koje je gledalo kroz prozor. Strah me uini okrutnim, te kad vidjeh kako je

moj pokuaj da se oslobodim toga stvora uzaludan, povu koh njegov runi zglob na razbijeno okno i poeh ga trljati tamo-amo o staklo dok krv nije poela curiti i natapati po steljinu; ali to stvorenje i dalje je tugaljivo molilo: - Pusti me unutra! - i jo me uvijek vrsto dralo za ruku, to me je dovodilo gotovo do ludila zbog straha. - Kako mogu! - najzad rekoh. - Pusti ti mene ako hoe da te pustim unutra! Prsti popustie i ja brzo uvukoh svoju ruku kroz rupu, uurbano naslagah knjige u obliku piramide prema rupi i zae pih ui prstima da ne bih vie sluao tu alosnu molbu. inilo mi se da sam ih drao zaepljenima vie od etvrt sata; ali im sam poeo opet sluati, ono tuno zapomaganje i dalje se ulo! - Odlazi! - viknuh. - Nikad te neu pustiti unutra, pa makar molila dvadeset godina. - Pa ve ima dvadeset godina - jadikovao je glas. - Beskunica sam ve dvadeset godina! - Zau se slabako struganje izvana i gomila knjiga pomakne se kao da je netko gurnu unutra. Pokua vam skoiti, ali ne mogavi maknuti nijednim udom, izbe zumljen od straha glasno viknem. Na svoje iznenaenje, opazim da uzvik nije bio samo san; uurbani koraci pridoe vratima moje sobe, neija ih jaka ruka otvori i svjetlo pro dre kroz etvrtaste otvore u vrhu pregrade. Sjedio sam u po stelji jo drhtei od straha i brisao znoj s ela; onaj koji je uao, inilo se, zastao je; poeo je mrmljati neto sam sa so bom. Najposlije poluglasno upita kao da nije oekivao nika kav odgovor: - Ima li koga tu? - Smatrao sam da je najbolje ako priznam svoju nazonost, jer sam prepoznao Heath cliffov glas i plaio sam se da e poeti pretraivati ako se ne javim. S tom namjerom ustanem i otvorim pregradu. Neu lako zaboraviti posljedice toga svog postupka. Heathcliff je stajao blizu ulaza, u koulji i hlaama, svi jea mu je kapala preko prstiju, a lice mu je bilo bijelo kao zid iza njega. Na prvi krip hrastove pregrade trgnu se kao od udarca munje, svijea mu ispade iz ruke, a bio je tako uzbuen da ju je jedva podigao. - To je samo va gost, gospodine - uzviknuh elei ga postedjeti ponienja da i dalje pokazuje svoj kukaviluk. dogodilo mi se, na alost, da spavajui glasno jauknem z bog stranog sna koji sam sanjao. alim to sam vas uzne mirio.

- Ah, grom vas ubio, gospodine Lockwoode! Kamo sree da ste u... - poe moj domain stavljajui svijeu na stolac jer je nije mogao drati u drhtavoj ruci. - Tko vas je doveo u ovu sobu? - nastavi zabadajui nokte u dlanove i krgu ui zubima da bi savladao gr u vilicama. - Tko? Tko god to bio, trebao bih ga odmah istjerati iz kue. - Vaa sluavka, Zillah - odgovorih mu silazei s postelje i brzo se odijevajui. - Nemam nita protiv toga da to uinite, gospodine Heathcliffe; ona je to potpuno zasluila. Mislim da je htjela dobiti jo jedan dokaz, i to na moj raun, da ovo mje sto posjeuju duhovi. Pa eto - ono obiluje duhovima i vampi rima! Nitko vam nee zahvaliti na spavanju u takvoj jazbini! - to elite time rei? - upita Heathcliff. - I to to inite? Leite i prespavajte kad ste ve ovdje; ali, za ime Boga, ne ponavljajte onaj strani jauk; nita ga ne bi moglo opravda ti, osim kad bi vas netko klao! - Da je mala vjetica ula kroz prozor, ona bi me vjero jatno udavila! - odgovorih. - Ne namjeravam se ponovno izloiti progonima vaih gostoljubivih predaka. Je li vam preasni Jabes Branderham bio rod s majine strane? A ta davolica Catherina Linton, ili Earnshaw, ili kako se ve zva la - sigurno je bila nestalna srca - nevaljala mala dua! Re kla mi je da hoda po zemlji dvadeset godina; pravedna kaz na za njene smrtne grijehe, u to sam siguran! Tek to izgovorih te rijei, sjetih se Heathcliffove veze s Catherininim imenom u onoj knjizi; bio sam je potpuno zaboravio dok je se sad ponovno ne sjetih. Pocrvenjeh zbog svoje nepromiljenosti, ali bez ikakva drugog znaka da sam svjestan uvrede koju sam mu nanio, pourih dodati: - Moram priznati, gospodine, da sam proveo prvi dio noi u - tu opet zastanem namjeravao sam rei: "u itanju ovih sta rih knjiga", ali se sjetih da bi to otkrilo moje poznavanje njihova ne samo tiskana nego i pisana sadraja, te mjesto toga rekoh - u itanju imena urezanog u prozorskoj dasci. Monotono zanimanje za koje sam raunao da e mi pomoi da zaspim, kao to bi brojanje, ili... - to elite postii time da mi tako govorite - zagrmje Heathcliff s divljakom estinom. - Kako, kako se usuuje te vi, pod mojim krovom? - Boe! Poludio je kad tako govo ri! - I bijesno se lupi po elu.

Nisam znao da li da se bunim zbog njegovih rijei ili da nastavim sa svojim objanjenjem; ali se on doimao tako du boko uzbuenim da se saalih i nastavih mu govoriti o svojim snovima; uvjeravao sam ga da nikad nisam uo ime Ca-therine Linton, ali to to sam ga proitao nekoliko puta pro izvelo je dojam koji se personificirao kad se moja mata oslobodila kontrole moga razuma. Heathcliff se bio polako primaknuo do postelje dok sam ja govorio, i kad je najzad sjeo na nju, bio sam gotovo skriven, te sam ga jedva mogao vidjeti. Ali sam po njegovu nepravilnom i isprekidanom disanju zakljuio da se bori kako bi savladao neki odve snaan osjeaj. Ne elei mu pokazati da sam svjestan njegove unutarnje borbe, nastavih se odijevati pravei prilinu buku, a zatim pogledah u sat i glasno rekoh samome sebi: - Nema jo tri sata! Mogao bih se zakleti da je est. Vrijeme ovdje sporo protjee; sigurno smo otili na spavanje u osam! - Lijeemo uvijek u devet sati zimi, a ustajemo u osam ree moj domain uz teak, priguen uzdah i, sudei po po kretu sjene njegove ruke, otre suzu s oka. - Gospodine Lockwoode - doda - moete ii u moju sobu; samo biste smetali ako biste tako rano sili dolje, a vae djetinje stenja nje otjeralo je moje spavanje dodavola. - I moje takoer - odgovorih. - etat u po dvoritu dok ne svane, a onda u otii; i ne morate se bojati da u vam opet dosaivati svojim posjetima. Sad sam potpuno izlijeen od traenja zadovoljstva u drutvu, bilo u selu ili u gradu. Razuman ovjek treba biti sam sebi dovoljan. - Divno bi to drutvo bilo! - promrmlja Heathcliff. Uzmite svijeu i idite kamo hoete. Ja u vam se uskoro pri druiti. Samo nemojte ii u dvorite, psi su odvezani; a u ku i - Juna uva strau ondje, i - ne, moete etati samo po stubama i hodnicima. Ali, odlazite! Ja u doi za dvije mi nute! Posluah ga i izidoh iz sobe, ali kako nisam znao kamo vodi usko predsoblje, nisam se udaljavao, stajao sam nepomino, te sam i nehotice bio oevidac praznovjerja moga domaina, koje je udno proturjeilo njegovoj prividnoj razboritosti. Stao je na postelju i silom otvorio prozorsko krilo, a zatim udario u strastven, neobuzdan pla. - Udi! Udi! -jecao je. - Cathy, doi. Ah, doi - doi jo jednoml Ah!29

ragano srca moga! uj me bar ovaj put, Catherino! - Privienje je pokazivalo uobiajenu narav privienja: nije da valo nikakva znaka ivota; ali snijeg i vjetar jurnue unutra, doprijee ak i do mog mjesta i ugasie svjetlo. Toliko je bilo patnje u izljevu alosti koji je pratio ta luda zazivanja, da zbog saaljenja nisam ni shvatio svu njihovu ludost; povukoh se pomalo ljut to sam uope sluao i neza dovoljan to sam ispriao svoj besmisleni strani san koji je prouzroio tu bol, iako nisam mogao shvatiti zato se moj san tako duboko dojmio Heathcliffa. Oprezno sidoh u prizemlje i naoh se u kuhinji gdje na plamiku vatre, iji je ar bio briljivo skupljen, zapalih svoju svijeu. Nita se nije micalo osim areno -sivog maka koji se bio izvukao iz pepela i pozdravio me mrzovoljnim mjaukanjem. Dvije klupe u obliku luka gotovo su zagradivale ognjite; ispruih se na jednu, a maak se pope na drugu. Obojica zadrijemasmo prije nego to nas je itko doao uznemiriti u na em sklonitu; ali uskoro side Joseph, sputajui se s tekom mukom ljestvama koje su se gubile kroz vrataca u stropu; bio je to, mislim, ulaz u njegovu potkrovnu sobicu. Baci mrani pogled na plamiak koji sam bio raspalio pomou granica, otjera maka s klupe, sjede na prazno mjesto i po e puniti duhanom svoju veliku lulu. Moju prisutnost u nje govu svetitu oevidno je smatrao tolikim bezobrazlukom da nije mogao kazati ni rijei; utke je prinio lulu usnama, prekriio ruke i poeo puiti. Pustio sam ga da mirno uiva. Nakon to ispusti i posljednji oblai dima, duboko uzdah nu, die se i ode isto tako ozbiljno kao to je i doao. Zatim se zaue gipkiji koraci; otvorih usta za "dobro jutro", ali ih opet zatvorih - nije mi se pruila prilika za pozdrav jer je Hareton Earnshaw itao sotto voe svoje molitve koje su se sastojale od psovki upuenih svakom predmetu koji bi dodirnuo dok je u jednom kutu traio lopatu da bi napravio prtinu kroz snijeg. Pogledao je preko klupe irei nosnice i bio je isto tako malo sklon izmijeniti pozdrave sa mnom kao i s mojim prijateljem makom. Zakljuio sam po njegovim pripremama da je izlaz doputen, te napustih svoj tvrdi leaj i podoh za njim. On to primijeti, pa krajem lopate udari unutarnja vrata i nerazgovijetnim me mrmljanjem obavijesti da tuda moram krenuti ako elim napustiti to mjesto.

Vrata su vodila u kuu gdje je enskadija ve bila u pokretu. Zillah je golemim mijehom raspirivala vatru, a gospoda Heathcliff je, kleei pored ognjita, itala knjigu pri svjetlu plamena. Rukom je zaklanjala oi od topline i inilo se da je posve zadubljena u itanje. Prekidala je samo da bi prekorila sluavku jer ju je obasipala iskrama, ili da katkad odgurne psa koji joj je nasrtljivo gurao njuku u lice. Iznenadih se kada tu vidjeh i Heathcliffa. Stajao je pored vatre, leima okrenut meni, i zavravao burnu scenu na raun ja dne Zillah koja je povremeno prestajala raditi kako bi guvala kraj svoje pregae i ljutito uzdisala. - A ti, ti nedostojna. - viknuo je kad sam uao, obraa jui se svojoj snahi i upuujui joj epitet koji nije nita gori nego guska ili ovca, ali koji pisci obino oznaavaju crti com. - Eto, opet se bavi svojim besposliarskim trikovima. Drugi barem zarauju kruh koji jedu - a ti, ti ivi od moje milostinje. Ostavi te svoje gluposti i radi neto! Platit e mi to me mui time da si mi neprestano pred oima - uje li, prokleta babuskaro? - Ostavit u svoje gluposti jer ste kadri natjerati me na to ako i odbijem - odgovori mlada dama, zatvori knjigu i baci je na stolac. - Ali neu raditi nita, osim ono to me je volja, pa makar vi umorili jezik od psovanja! Heathcliff podie ruku, ali se ona brzo izmaknu jer je oito dobro poznavala njezinu teinu. Ne elei promatrati tu borbu, koja bi bila nalik na borbu izmeu make i mia, brzo istupih naprijed kao da se elim ogrijati kraj ognjita i kao da nisam ni primijetio njihovu svau. Oboje su bili do voljno pristojni da prekinu daljnja neprijateljstva; Heathcliff stavi svoje ake podalje od iskuenja, u depove, gospoda Heathcliff naubi usne, ode i sjede na jedan podalji stolac gdje je ostala pri svojoj rijei igrajui ulogu nepominog ki pa sve vrijeme dok sam ja bio tu. Nisam dugo ostao. Odbio sam dorukovati s njima i na prvi znak zore iskoristio priliku da pobjegnem na svjei zrak koji je sada bio ist, miran i hladan kao led. Moj mi kuevlasnik doviknu da stanem, prije nego to sam stigao do kraja vrta, i ponudi se da me isprati preko pustare. Bilo je dobro to je to uinio, jer je cijela brdska strana bila jedan valovit bijeli ocean; ali izboine i udubljenja nisu

odgovarali neravninama zemljita; mnoge su rupe bile pot puno ispunjene snijegom, a gomile otpadaka kraj kamenoloma potpuno izbrisane sa zemljopisne karte koja mi je ostala u pameti od jueranje etnje. Juer sam bio opazio na jednoj strani puta, na razmacima od est do sedam koraka, red uspravnog kamenja koji je iao cijelom duljinom pusta re; to je kamenje namjeteno i okreeno da bi sluilo kao putokaz u mraku i za velikog snijega kad se duboke movare ne razlikuju od tvrdog puta s ije se obje strane nalaze; ali, osim prljavih toaka, koje su izbijale tu i tamo, ovdje -ondje, svaki je njihov trag bio ieznuo, te me je moj suputnik morao esto opominjati da idem desno ili lijevo kad sam mislio da idem ba po putu. Usput smo malo razgovarali; kad smo stigli na ulaz u trakroski park, on zastane i ree da odatle neu moi pogrije iti. Nae opratanje ograniilo se na brzo kimanje glavom, a zatim sam produljio uzdajui se u svoje pamenje puta, jer uvareva kua jo nije bila nastanjena. Udaljenost od ulaza u park do Grangea iznosi tri kilometra; mislim da sam je pretvorio u etiri gubei put medu drveem i zapadajui do vrata u snijeg, a to je nezgoda za koju znaju to znai samo oni koji su je iskusili. Poslije svih lutanja i nezgoda napokon stigoh kui ba kad je sat otkucavao dvanaest, to znai da je moj put trajao gotovo isto toliko sati koliko ima kilometara uobiajenim putom od Orkanskih visova. Moja domaica i njeni pratioci pohitae da me doekaju; burno i uzbueno izjavie da su ve bili izgubili svaku nadu jer su mislili da sam stradao prole noi, i ve su se bili po eli dogovarati da krenu u potragu za mojim mrtvim tije lom. Zamolio sam ih da se umire sada kada vide da sam se vratio, i prozebao do kosti odvukoh se polako uza stube; presvukao sam se u suho ruho i trideset ili etrdeset minuta etao gore-dolje po spavaoj sobi da bih povratio toplinu ti jela; zatim sam otiao u radnu sobu, tak o umoran da gotovo nisam bio kadar uivati u veseloj vatri i u vruoj kavi koju mi je posluga pripremila da bih se okrijepio.

etvrto poglavlje

BA SMO uobraeni prevrtljivci! Ja koji sam odluio drati se po strani od drutvenih dodira i koji sam zahvaljivao svojoj zvijezdi to sam, najposlije, naao mjesto gdje su drutvene veze gotovo nemogue - nakon to sam se do sumraka bo rio protiv potitenosti i osjeaja osamljenosti, napokon sam bio prisiljen spustiti svoju zastavu i, pod izgovorom da mi treba obavijest o potrebama moga domainstva, zamolih gospodu Dean, kad mi je donijela veeru, da sjedi u blagovaonici dok jedem. Iskreno sam se nadao da e se ona pokazati pravom brbljavicom i da e me svojim prianjem ili jako zainteresirati ili uspavati. - Vi ste ovdje dugo ivjeli - poeh - ne rekoste li esnaest godina? - Osamnaest, gospodine; dola sam kad se gospoda uda la da sluim nju, a nakon to je umrla, gospodar me je zadr ao da mu budem domaica. - Tako. Zavlada utnja. Uplaih se da ona nije brbljavica, osim moda u svojim osobnim stvarima, a one me nisu mogle zanimati. utjela je neko vrijeme, s rukama na koljenima i sa sjenom zamiljenosti na svome rumenom licu, a zatim iznenada ree: - Ah, vremena su se otada mnogo izmijenila! - Jest - odgovorih - sigurno ste vidjeli mnoge promjene? - Jesam! A i nevolje. "Skrenut u razgovor na obitelj moga kuevlasnika" pomislih. - "To je dobar predmet za poetak! Drago bi mi bilo da znam povijest one lijepe mlade udovice; je li ona iz ovih krajeva ili je odnekud izdaleka, pa je ovi osorni indigenae ne priznaju za rod." S tom namjerom zapitah gospodu Dean zato je Heathcliff izdao pod zakup Thrushcross Grange i zato radije ivi u gorem mjestu i u loijoj kui. - Zar on nije dovoljno bogat da odrava svoj posjed u redu? - upitah.

- Bogat je, gospodine! - odgovori ona. - Nitko ne zna koliko novca ima, i taj se novac poveava svake godine. Da, da, on je dovoljno bogat da bi mogao ivjeti i u boljoj kui od ove, ali je gotovo krtac; a da je i namjeravao preseliti se u Thrushcross Grange, im je uo o dobrom zakupcu, nije mogao propustiti priliku da dobije jo nekoliko stotinjarki. udno da je taj ovjek toliko gramziv, a sam je u svijetu! - Imao je sina, ini se? - Imao je jednog, ali je umro. - A ona mlada dama, gos poda Heathcliff, bila je ena njegova sina? - Jest. - Odakle je ona rodom? - Pa, gospodine, ona je ki moga pokojnog gospodara; njeno je djevojako ime Catherina Linton. Ja sam je odgoji la, siroto dijete! Jako sam eljela da se gospodin Heathcliff preseli ovamo, jer bih onda opet bila s njom. - to! Catherina Linton? - uzviknuh iznenaen. Ali po slije kratkog razmiljanja zakljuih da to nije mogla biti mo ja povampirena Catherina. - Onda je - nastavih - ime mo ga prethodnika bilo Linton? - Jest. - A tko je onaj Earnshaw, Hareton Earnshaw koji ivi kod gospodina Heathcliffa? Jesu li oni rod? - Nisu; on je brati pokojne gospode Linton. - Onda je on roak mlade dame? - Jest; i njen suprug takoer joj je bio roak; jedan s maj ine, a drugi s oeve strane; Heathcliff je bio oenjen ses trom gospodina Lintona. - Vidio sam iznad vrata kue na Orkanskim visovima urezano ime Earnshavv. Je li to neka stara obitelj ? - Vrlo stara, gospodine; i Hareton je njen posljednji iz danak, kao to je gospoica Cathy na - mislim - Lintonovih. Jeste li ili do Orkanskih visova? Oprostite to vas pi tam, ali bih htjela uti kako je ona? - Gospoda Heathcliff? Izgleda vrlo dobro i vrlo je lijepa, ali ne mislim da je vrlo sretna. - Ah, Boe, ne udim se tome! A kako vam se svia go spodar kue? - Prilino grub ovjek, gospodo Dean. Je li to njegov karakter?

- Grub kao zupci pile i tvrd kao bazalt! to manje imate posla s njim, to bolje. - Sigurno je imao mnogo tekoa u ivotu kad je takav grubijan. Znate li togod o njegovoj prolosti? - To je pria o kukavici u tuem gnijezdu, gospodine. Znam sve o njemu, osim gdje je roen, tko su mu roditelji i kako je u poetku doao do novca. A Hareton je izbaen iz gnijezda kao goludrav pti! Nesretni mladi jedini je u cije loj upi koji ne zna kako mu je podvaljeno. - Pa, gospodo Dean, budite ljubazni pa mi ispriajte to god o naim susjedima; osjeam da ne bih mogao zaspati i kad bih otiao u postelju; budite dobri, pa sjedite i priajte mi jedan sat. - Drage volje, gospodine! Uzet u neko svelo, pa u onda moi sjediti koliko elite. Ali vi ste nazebli, primijetila sam da drete; dat u vam malo kae da se zagrijete. Dobra ena pouri, a ja se pribliih vatri; glava mi je bila vrua, a tijelo hladno; uz to sam bio uzbuen gotovo do lu dila zbog stanja u kojem su bili moji ivci. Nisam osjeao toliko nelagodu koliko strah (koji jo osjeam) da ne nastupe kakve ozbiljne posljedice jueranjih i dananjih dogaaja. Ona se uskoro vrati nosei zdjelu kae koja se puila i koa ricu s priborom za ivanje; nakon to je stavila zdjelicu na plou sa strane kamina, sjede u naslonja, oito zadovoljna to sam tako drutven. Ne priekavi da je jo jednom zamolim, poe priati: - Prije nego to sam dola ovamo ivjeti, gotovo sam uvi jek bila u Orkanskim visovima, jer je moja majka odgajala gospodina Hindlevja Earnshawa, Haretonova oca, i ja sam bila navikla igrati se s djecom; slali su me ponekad da oba vim kakve nabave, pomagala sam pri sakupljanju sijena i uvijek bila na farmi, spremna uiniti sve to bi se od mene zahtijevalo. Jednoga lijepog ljetnog jutra - bio je poetak e tve - gospodin Earnshavv, stari gospodar, siao je niza stube, odjeven za put; nakon to je rekao Josephu to treba uiniti u toku dana, okrenu se Hindlevju, Cathy i meni - ja sam sje dila i jela kau s njima - i ree govorei svom sinu: - Moje lijepo mome, danas idem u Liverpool; to eli da ti done sem? Moe izabrati to hoe, samo neka ne bude teko i veliko jer u ii pjeice tamo i natrag; sto kilometara onamo

i sto ovamo, to je dugaak put! - Hindlev ree da eli violinu. Stari se gospodar onda obrati Cathy; njoj je bilo tek est godina, a ve je mogla jahati svakog konja u staji; ona iza bra bi. Ne zaboravi ni mene; bio je dobra srca, premda je ponekad bio prilino strog. Obeao mi je donijeti pun dep jabuka i kruaka, poljubio je svoju djecu, rekao zbogom i otiao. Tri dana njegova izbivanja svima nam se uinilo dugo, i mala je Cathy esto pitala kad e on doi kui. Gospoda Earnshavv oekivala je da e stii trei dan za veeru, pa je odgaala tu veeru sat po sat, ali on nije stizao; najposlije su se i djeca zamorila trei dolje do vrata da vide ide li on. Ve se bilo i smrailo; gospoda je govorila djeci neka idu na spa vanje, ali su ona tuno molila da jo ekaju; oko jedana est sati kvaka se na vratima tiho podie i gospodar ude. Svali se na stolicu smijui se i stenjui, i ree im svima da mu ne pri laze jer je mrtav umoran - ne bi ponovno iao na tako dug put ni za tri kraljevine. - Pa jo ovako natovaren! - govorio je odmatajui svoj veliki kaput koji je dotle drao kao smotuljak. - Pogledaj, eno! Nikad me nita nije tako raalostilo u mom ivotu; ti to mora primiti kao dar od Boga, premda je crno kao da je vraje. Okupismo se unaokolo, i preko glave gospoice Cathy ugledah prljavo, dronjavo, crnokoso dijete, dovoljno veliko da hoda i da govori; lice mu se inilo starije od Catherinina, pa ipak, kad smo ga osovili na noge, ono je samo zurilo unaokolo i brbljalo neto to nitko nije mogao razumjeti. Upla ila sam se, a gospoda Earnshavv je bila spremna da ga izbaci; planula je i pitala ga kako je mogao donijeti to cigansko derite u kuu kad oni imaju svoju djecu da ih podiu i hrane? to misli raditi s njim i nije li sasvim poludio? Gospodar joj pokua objasniti, ali je bio gotovo polumrtav od umora, i sve to sam mogla razumjeti iz njegova objanjenja, isprekidanog gospoinim prijekorima, bilo je da ga je naao gla dno i preputeno samom sebi na ulici u Liverpoolu; uzeo ga je i raspitivao se tko su mu roditelji. Nitko iv nije znao kome je pripadalo, pa gospodar, kako vie nije imao ni novca ni vremena, odlui da je bolje da ga odmah ponese sa sobom kui nego da i dalje ostane i uzaludno troi; bio je odluio

da ga ni u kom sluaju ne ostavi tamo gdje ga je naao. Za vrilo se time da je moja gospodarica grdila dok se najposli je nije utiala, a onda mi gospodin Earnshaw naredi da operem to siroe, presvuem u isto rublje i stavim spavati s djecom. Hindley i Cathy samo su gledali i sluali dok najposlije nije nastao mir, a onda su oboje poeli traiti po depovima svog oca poklone koje im je bio obeao. Deku je bilo etr naest godina, ali kad je izvukao iz velikog kaputa violinu svu zdrobljenu u komadie, glasno je zaplakao; a Cathy, kad je ula da je gospodar izgubio bi brinui se za nepoznato dijete, pokaza svoje neraspoloenje iskesivi se i pljunuvi na glupo malo stvorenje; ali je za to dobila od oca dobru uku da bi se nauila bolje ponaati. Djeca su odluno odbila primiti to derite u svoju postelju, ak ga nisu htjela primiti ni u svoju sobu, a ja ga, ne znajui bolje, ostavih na stubinom odmoritu u nadi da e sutra nestati. Sluajno, ili privueno gospodarevim glasom, ono je otpuzalo do gospodarevih vrata, i on ga je zatekao kad je izlazio iz sobe. Pitao je kako je onamo dospjelo, pa sam morala priznati to sam uinila. Za kaznu zbog moga kukaviluka i neovjenosti istjerao me iz kue. Tako je Heathcliff uao u obitelj. Kad sam se vratila po slije nekoliko dana (jer svoje izgnanstvo nisam smatrala za vjeno), doznala sam da su ga krstili i nadjenuli mu ime "Heathcliff"; to je bilo ime njihova sina koji je umro u ranom djetinjstvu. To mu je ime otada bilo i ime i prezime. Gospoica Cathy i on sad su se vrlo dobro slagali, ali Hin dley ga je mrzio; da kaem istinu, i ja sam ga mrzila; mnogo srno ga muili i zadirkivali, jer nisam bila dovoljno razum na da osjetim svoju nepravednost, a i gospoda nikad nije rekla nijednu rije u njegovu obranu kad bi vidjela da mu i nimo neku nepravdu. Bio je sumorno, strpl jivo dijete; moda je bio naviknut na loe postupanje; trpio je Hindlevjeve udarce a da ne trep ne i ne pusti nijednu suzu, a kad bih ga ja utipnula, on bi samo udahnuo zrak i otvorio oi, kao da se sluajno sam povrijedio. Ta je strpljivost starog Earnshawa dovodila do bjesnila i uno je prekoravao svoga sina to mui "jadno siroe". udo jedno koliko je bio zavolio Heathcliffa; vjero -

vao mu je sve to bi mu on kazao (dodue, on je govorio vr lo malo i obino istinu) i milovao ga i mazio mnogo vie nego Cathy koja je bila odve nemirna i samovoljna za ljubimicu. Tako je jo od samog poetka Heathcliff unio neslogu u kuu. Poslije smrti gospode Earnshaw, nakon nepune dvije godine, mladi se gospodar ve bio naviknuo da gleda na svoga oca vie kao na ugnjetaa nego kao na prijatelja, a na Heathcliff a kao na uzurpatora njegovih prava i oeve ljubavi, i postao je ogoren zbog neprekidnog razmiljanja o toj nepravdi. Ja sam neko vrijeme suosjeala s njim, ali kad su se djeca razboljela od ospica pa sam ih morala njegovati i preuzeti na sebe brigu odrasle ene, moje su se misli izmijenile. Heathcliff je bio opasno bolestan, i dok mu je bilo najgore, elio je da budem neprekidno kraj njegova uzglavlja; mislim da je to elio zbog toga to je osjeao da inim mnogo za njega, a nije shvaao da to radim zato to mi je nareeno. Ali, moram rei, on je bio najmirnije dijete koje je dadilja ikad njegovala. Razlika izmeu njega i drugih natjerala me da budem manje pristrana. Cathy i njen brat strano su me zamarali i muili svojim prohtjevima; a on, strpljiv kao janje, nikad se nije tuio; nije mi dodue zadavao muke zbog toga to je bio njean, nego zbog toga to je bio tvrd. Prebrodio je krizu, i lijenik je rekao da je to velikim dijelom moja zasluga pa me pohvalio zbog moga truda. Njegove su mi hvale laskale i omekale me prema stvorenju koje mi je pomoglo da ih zasluim, i tako je Hindlev izgubio svoga posljednjeg saveznika; ipak, nisam mogla zavoljeti Heathcliffa, i esto sam se udila to moj gospodar nalazi u tome mrgodnom deku da ga tako oboava kad mu on nikad, ko liko se sjeam, nije pokazivao nikakva znaka zahvalnosti za njegovu ljubaznost. Nije bio obijestan prema svome dobrotvoru, ali je bio ravnoduan, iako je vrlo dobro znao da vla da njegovim srcem i da je dovoljno samo da progovori pa da stari prisili cijelu kuu da se pokori njegovim eljama. Sjeam se jednog primjera. Gospodar Earnshavv kupio je jednom na crkvenom sajmu dva drepia i dao po jednog sva kom djeaku. Heathcliff je uzeo ljepeg, ali je ovaj uskoro poeo epati; kad je Heathcliff to primijetio, rekao je Hin dlevju:

- Moramo se mijenjati za konje, ne svia mi se moj; a ako nee, rei u tvom ocu da si me triput istukao ovog tjedna i pokazat u mu svoju ruku koja je modra od remena. - Hindlev se isplazi na njega i une ga preko uha. - Bolje da to odmah uini - nastavi Heathcliff bjeei van (bili su u staji) - morat e; a ako mu kaem i o ovoj uki, bit e ti vraena s kamatama. - Odlazi, pseto! - viknu Hindlev prijetei mu eljeznim utegom koji je upotrebljavan za vaganje krumpira i sijena. - Baci ga - odgovori on ne miui se - i onda u mu rei kako si se hvalio da e me otjerati iz kue im on umre, pa e vidjeti nee li on tebe odmah otjerati. Hindlev baci uteg i pogodi Heathcliffa u prsa; on pade, ali se odmah die zanosei se, blijed i bez daha; i da ja nisam sprijeila, on bi onakav otiao ravno gospodaru i dobio pu nu zadovoljtinu; pustio bi da njegovo stanje govori umjesto njega i rekao bi tko ga je prouzroio. - Uzmi mog drijepca onda, Ciganine! - ree mladi Earnshavv. - Nadam se da e ti slomiti vrat; uzmi ga, proklet da si, ti prosjaki uljezu! I ulagivanjem iskami od moga oca sve to ima, samo mu poslije pokai to si, sotonin sine! Uzmi konja, nadam se da e ti on razmrskati mozak. Heathcliff pode odvezati drepia i premjestiti ga u svoj dio staje, ali kad je prolazio iza njega, Hindlev zavri svoj govor time to gurnu Heathcliffa pod konjska kopita i, ne priekavi da vidi je li mu se elja ispunila, istri van to je bre mogao. Iznenadila sam se kad sam vidjela kako se deko hladnokrvno digao i produljio za svojim ciljem; izmijenio je sedla i sve ostalo, a zatim je, prije nego to e ui u kuu, sjeo na gomilu sijena da bi ga prola munina koju je prouzroio snaan udarac. Lako sam ga nagovorila da krivi cu za svoje modrice svali na konja; bilo mu je svejedno kakvu u priu ispriati budui da je dobio ono to je htio. On se tako rijetko alio na dogaaje kao to je ovaj, da sam ja zbilja mislila da nije osvetoljubiv; ali sam se u tome ljuto prevarila, kao to ete uti poslije.

Peto poglavlje

S VREMENOM je gospodin Earnshaw poeo slabjeti. Bio je radian i zdrav, ali ga je snaga odjednom napustila, te se gotovo nije micao iz kuta kraj kamina, a to ga je uinilo vrlo razdraljivim. Ljutio se ni za to i imao strane nastupe gnjeva kad god mu se uinilo da netko ne potuje njegov autoritet. Te je nastupe dobivao pogotovu kad bi netko pokuao nametnuti se ili zapovijedati njegovu ljubimcu. Str ano se ljutio kad bi se Heathcliffu uputila ma i jedna runa rije; ini se da mu je u glavi neprestano bila misao da svi mrze Heathcliffa i ele mu initi zlo zato to ga on voli. To je bilo na djeakovu tetu, jer ljubazniji medu nama nisu eljeli ljutiti gospodara, pa su se trudili udovoljiti Heathcliffovoj samovolji, a to je udovoljavanje podgrijavalo djeakovu oholost i zloudnost. Ali se to moralo initi radi gospodara; dva ili tri puta Hindlevjevo je izraavanje prijezira prema Heathcliffu u prisutnosti njegova oca dovelo starog do bjesnila, tako te je epao batinu da ga udari i drhtao je od gnjeva jer to nije mogao uiniti. Najposlije je na upnik savjetovao (mi smo tada imali upnika koji se uzdravao uglavnom od privatnog poduavanja malih Lintona i Earnshavva i od obraivanja svoga malog imanja) da se Hindlev poalje u koled; Earnshaw je pristao, iako bez oduevljenja jer je rekao - Hindlev nije ni za to i nee uspjeti ma kamo iao. Nadala sam se svim srcem da emo sada imati mira. Bo ljelo me to gospodar pati zbog dobrog djela koje je uinio. Mislila sam da starako nezadovoljstvo i bolest potjeu iz njegova neslaganja s obitelji, kao to je i sam tvrdio, ali uis tinu, gospodine, oni su potjecali iz njegove sve vee nemoi. ^Pak, na je ivot mogao biti prilino snoljiv da nije bilo dviju osoba, gospoice Cathy i sluge Josepha. Sigurno ste ga y idjeli kad ste bili ondje. On je bio, a vjerojatno je i sada,

najdosadniji samoljubivi farizej koji je ikad pretraivao Bibliju da bi pronaao obeanje za sebe i bacao prokletstvo na svoje blinje. Svojim vjetim propovijedima i dranjem moralnih prodika uspio je ostaviti sjajan dojam na gospodina Earnshawa, i to je gospodar postajao slabiji, to je on imao vei utjecaj na nj. Nemilosrdno se trud io da se starac zabrine za svoju duu i vjeito mu je govorio da treba to stroe upravljati djecom. Poticao ga je da na Hindlevja gleda kao na izgubljenoga grenika, i svake je veeri redovito ogoreno nizao prie protiv Heathcliffa i Catherine, ali je uvijek vodio brigu o tome da laska Earnshawovoj slabosti i da tee krivice svaljuje na Catherinu. Istina, ona se ponaala drukije od sve djece koju sam ikad poznavala; zbog nje smo gubili strpljenje vie od pedeset puta na dan; od trenutka kad side pa sve do asa kad pode gore na spavanje. Ni minutu nismo bili sigurni da nee uiniti neki nestaluk koji ne bi trebala uiniti. Bila je nemirna i vesela duha, jezik joj je neprekidno radio; uvijek je pjevala, smijala se i zadirkivala one koji nisu htjeli raditi to isto. Bila je divlja, nestana djevojica - ali je imala najljepe oko, najslai osmijeh i najlaki hod u upi, i vjerujem da njeni nestaluci nisu bili iz zle namjere, jer kad bi vas jed nom ozbiljno rasplakala, malokad se dogodilo da ne ostane uz vas dok se ne umirite i ne oprostite joj. Jako je voljela Heathcliffa. Najvea kazna koju smo mogli izmisliti za nju bila je da je odvojimo od Heathcliffa, premda ju je otac zbog njega vie korio nego ikoga od nas. U igri je osobito voljela izigravati gospodaricu, ukati i zapovijedati svim igraima; to je pokuala i sa mnom, ali ja nisam htjela trpjeti njene uke i naredbe, pa sam joj to i rekla. Gospodin Earnshavv nije primao s razumijevanjem ale svoje djece; uvijek je bio s njima strog i ozbiljan, a Catherine nije mogla razumjeti zato je njen otac ljui i manje trpeljiv u svom starakom bolesnom stanju nego to je bio prijanjih godina. Njegovi mrzovoljni prijekori budili su u njoj nestanu elju da ga izaziva; nikad nije bila tako sretna kao k ad smo je svi korili, a ona nam prkosila svojim odvanim, jogunastim izrazom lica i rijeima koje je sipala kao iz ruka va; ismijavala je Josephova vjerska proklinjanja, zadirkivala mene i radila sve ono to je njen otac najvie mrzio; pokazi -

vala mu je da njena tobonja obijest, koju je on smatrao stvarnom, ima veu mo nad Heathcliffom nego njegova ljubaznost, da je deko spreman sluati nju u svemu, a njega samo u onome to odgovara njegovoj sklonosti. Nakon to bi se ponaala to je mogue gore cio dan, ponekad bi, da bi to popravila, dola uveer umiljavati se. - Ne, Cathy - rekao bi starac - ne mogu te voljeti; ti si gora od svoga brata. Idi, oditaj svoju molitvu i moli Boga da ti oprosti. Bojim se da emo se ja i tvoja majka morati kajati to smo te rodili! - U poetku je plakala to joj on tako govori, ali kako je uvijek bila odbijena, postala je neosjetljiva, smijala se kad sam joj govorila da kae da se kaje za svoje pogreke i da moli za oprotaj. Ali je najposlije doao as koji je prekratio muke gospodina Earnshavva na ovom svijetu. Umro je tiho i mirno jedne listopadske veeri sjedei na naslonjau kraj kamina. Jak vjetar puhao je oko kue i huao u dimnjaku; hujao je ludo i burno, ali nije bilo hladno. Bili su svi zajedno - ja sam sjedila malo podalje od kamina i plela, Joseph je itao Sveto pismo blizu stola (u to vrijeme i posluga je sjedila u toj sobi poslije svrenog posla). Gospoica Cathy se nije dobro osjeala, pa je bila mirna; sjedila je na podu naslonjena na oevo koljeno, a Heathcliff je leao na podu s glavom u njezinu krilu. Sjeam se da je gospodar prije nego to je zadrijemao, milovao njenu lijepu kosu - jako se radovao kad god je ona bila njena - i rekao joj: - Zato ne moe uvijek biti dobra djevojica, Cathy? - Ona podie svoje lice prema njegovu, nasmija se i odgovori: - Zato vi ne moete biti uvijek dobar ovjek, oe? - Ali im vidje da se on naljutio, poljubi ga u ruku i ree da e mu pjevati dok ga ne uspava. Pjevuila je vrlo tiho dok mu prsti nisu skliznuli s njenih i glava mu pala na prsa. Onda sam joj rekla da uuti i da se ne mie da ga ne bi probudila. Svi smo bili mirni kao mievi itavih pola sata, i nastavili bismo tako da Joseph, nakon to je proitao odreeno poglavlje, ne usta i ne ree da mora prob uditi gospodara da odita molitvu prije nego to ode u postelju. Pri e mu, pozva ga po imenu i dodirnu mu rame, ali se gospo dar nije micao, te Joseph uze svijeu i zagleda se u nj. Uini mi se da neto nije u redu, jer Joseph ispusti svijeu na stol, u ze djecu za ruke i apnu im: - Idite gore i nemojte buiti moete se i sami moliti veeras - ja imam neto za obaviti.

- Najprije da kaem ocu laku no - ree Catherina i zagrli ga oko vrata prije nego to smo je mogli zaustaviti. Si roto dijete odmah je osjetilo gubitak. Vrisnula je: - Ah, on je mrtav, Heathcliffe! On je mrtav! - Oboje zaplakae tako bolno kao da im se srce cijepalo. I ja poeh glasno i gorko naricati s njima, ali nas Joseph upita to nam je te nariemo za svecem koji je na nebu. Ree mi da odjenem kaput i otrim u Gimmerton po lijenika i upnika. Nisam shvaala za to su potrebni i jedan i drugi u tom trenutku, ali sam ipak odjurila kroz vjetar i kiu i dove la lijenika; upnik je rekao da e doi ujutro. Ostavih Jo-sepha da mu objasni to se dogodilo i odjurih u djeju sobu. Vrata su bila poluotvorena; vidjela sam da uope nisu legli u postelju, iako je bila prola pono, ali su bili mirni i nije ih trebalo tjeiti. Te mlade due tjeile su jedna drugu boljim mislima nego to bi meni pale na pamet; nijedan upnik na svijetu nije tako lijepo oslikao nebo kao to su to oni radili u svom nedunom razgovoru; i dok sam jecala i sluala ih, nisam mogla ne pomisliti: kamo sree da smo ve svi ondje!

esto poglavlje

GOSPODIN Hindlev stigao je kui na dan pogreba. Svi smo se zapanjili kad smo vidjeli da je doveo enu sa sobom; susjedi su odmah poeli nadugako i nairoko ogovarati taj brak. to je ona bila i gdje je roena, nikad nam nije rekao: vjerojatno ni njeno bogatstvo ni njeno ime nisu bili za preporuiti, jer inae on ne bi krio brak od svog oca. Ona nije bila takve prirode da uznemiruje ukuane svo jim prohtjevima. im je prela kuni prag, svaki predmet koji je vidjela kao da joj je priinjao zadovoljstvo i radost, a takoer i sve to se zbivalo oko nje, osim pripreme za pogreb i osoba u crnini. Zbog ponaanja za tih priprema po mislila sam da je malo luckasta. Otrala je u svoju sobu i natjerala me da poem s njom iako sam morala odijevati dje cu. Sjedila je u sobi, drhtala, lomila ruke i neprestano me pitala: Zar nisu jo otili? Zatim mi je u histerinom uzbue nju poela opisivati kakav dojam crnina ostavlja na nju; uplaeno se trzala, drhtala i, najposlije, udarila u pla. Upi tala sam je to joj je - odgovorila je da ne zna, ali da se jako boji smrti! inilo mi se da je bila isto tako daleko od smrti kao i ja. Bila je prilino mrava, ali mlada i svjea, oi su joj sjale kao dijamanti. Opazila sam, dodue, da se jako zadie dok se penje stubama, da se trza kad uje i najmanju iznenadnu buku i da ponekad jako kalje, ali nisam znala to ti simptomi znae, a i nisam bila sklona suosjeati s njome. Mi ovdje obino ne volimo strance, gospodine Lockwoode, dok oni najprije ne zavole nas. Mladi Earnshaw dosta se bio izmijenio za svoje trogodinje odsutnosti od kue. Omravio je, izgubio boju, govorio je i odijevao se sasvim drukije; ve prvi dan kad je doao rekao je Josephu i meni da emo odsad sjediti u stranjoj kuhinji, a kuu da ostavimo njima. ak je htio jednu manju sobu pretvoriti u salon, nabaviti sagove za nju i pokriti joj zi-

dove tapetama, ali su se njegovoj eni tako sviali bijeli pod i golemi kamin, kositreni pladnjevi i ormar s porculanskim posuem, tenara, prostranost sobe u kojoj su obino sjedili, te on uvidje da je salon nepotreban za njenu udobnost, i odusta od te svoje namjere. Gospoda se takoer radovala to je nala novu urjaki nju medu svojim novim znancima, pa je blebetala s Catherinom, ljubila je, trala amo-tamo s njom i davala joj u poetku mnoge poklone. Ali njena ljubav uskoro ohladnje, pa kad je postala mrzovoljna, Hindlev se poeo vladati nasil niki. Nekoliko njenih rijei, koje su pokazale da ona ne voli Heathcliffa, bilo je dovoljno da mu probudi svu njegovu staru mrnju prema tome mladiu. Otjerao ga je iz njihova drutva medu sluge, liio ga upnikova pouavanja, zahtijevao da radi u polju i tjerao ga da radi kao i bilo koji drugi momak na farmi. Heathcliff je u poetku podnosio svoje ponienje prilino dobro, jer ga je Cathy uila onome to bi ona nauila od upnika, i radila je ili se igrala zajedno s njim u polju. inilo se da e oboje odrasti grubi kao divljaci; mladom je gospo daru bilo svejedno kako se oni vladaju i to rade, samo da mu nisu pred oima. On se ak ne bi brinuo idu li oni nedjeljom u crkvu da mu Joseph i upnik nisu zamjerali zbog njegova nehata kad bi primijetili da ih nema u crkvi; to bi ga podsjetilo da naredi da Heathcliffa iibaju, a Catherinu da kazni time to bi je ostavio bez objeda ili veere. Jedan od njihovih najveih uitaka bio je da ujutro odu u pustaru i ostanu ondje cio dan, a kazna koja je slijedila s vremenom im je postala sitnica kojoj su se smijali. upnik je mogao zadati Catherini koliko je htio poglavlja da naui napamet, a Jo seph je mogao tui Heathcliffa dok ga ne zaboli ruka; oni su sve to zaboravljali im bi se opet nali zajedno ili, barem, im bi skovali neki nevaljali osvetniki plan. esto sam po tajno plakala gledajui kako iz dana u dan postaju sve bezo brazniji i odvaniji, a nisam smjela kazati ni rijei, iz straha da ne izgubim ono malo utjecaja to sam jo imala na ta dva stvorenja koja su bila bez prijatelja. Jedne nedjelje uveer istjerani su iz gostinske sobe zato to su ili stvarali buku ili uinili neki drugi slian mali prekraj, i kad sam otila zovnuti ih na veeru, nigdje ih nije bilo. Pretraili smo kuu od

vrha do dna, dvorite i staje, ali ih nismo pronali; najposli je nam Hindlev u gnjevu naredi da zakljuamo vrata i zapri jeti da ih nitko te noi ne smije pustiti unutra. Svi su ukuani otili spavati, a ja, odve zabrinuta da bih mogla spavati, otvorim prozorsko krilo i, da bih oslukivala, promolim gla vu van iako je padala kia; bila sam odluila da ih usprkos zabrani pustim unutra ako se vrate. Poslije kraeg vre mena zauh korake koji su dolazili putom, i svjetlo fenjera zasja pored vrata. Prebacih al preko glave i otrah im kazati ne ka ne kucaju da ne probude gospodina Earnshawa. Sretoh Heathcliffa samog i pretrnuh od straha. - Gdje je Catherina? - upitah brzo. - Nije se dogodila nikakva nesrea, nadam se? - U Thrushcross Grangeu - odgovori on. - I ja bih bio ondje da su bili pristojni pa me pozvali da ostanem. - Bogami, lijepo e se provesti! - rekoh mu. - Ti se nee smiriti dok te ne otjeraju. to vas je, za ime svijeta, navelo da odlutate ak do Thrushcross Grangea? Pusti me da se presvuem u suho odijelo, pa u ti sve ispriati, Nelly - odgovori on. Rekoh mu neka pazi da ne probudi gospodara; i dok se presvlaio, a ja ekala da ugasim svijeu, priao je: - Cathy i ja pobjegli smo iz praonice da proeemo u slobodi, i kad smo opazili svjetlo u Grangeu, od luismo otii i vidjeti provode li Lintoni nedjeljnu veer sto jei i drhtei po kutovima dok im otac i majka sjede i jedu, piju, pjevaju, smiju se i griju pored vatre. Misli li da oni to rade? Ili itaju propovijedi, dobivaju pouke iz katekizma od svoga sluge i moraju uiti napamet itav stupac biblijskih imena ako ne odgovore tono? - Vjerojatno ne - odgovorih. - Oni su, bez dvojbe, dobra djeca, i ne zasluuju kazne kakve ti dobiva zbog loeg vladanja. - Nemoj drati prodike, Nelly - ree on - gluposti! Trali smo od vrha Visova do parka bez zaustavljanja - Catherine je pobijeena u utrci, jer je bila bosa. Morat e sutra potraiti njene cipele u movari. Provukli smo se kroz jednu rupu u ogradi od ivice, tumarali po mraku i najposlije se nali na cvjetnoj lijehi is Pod salonskog prozora. Otuda je dopiralo svjetlo; nisu bili zatvorili kapke, a i zavjese su bile samo napola navuene. Oboje smo mogli gledati unutra stojei na zidu i drei se za Prozorsku izboinu, i vidjeli smo - ah! - bilo je to lijepo divno mjesto; na podu su bili ilimi zagasitocrvene boje, stolci

i stolovi pokriveni zagasitocrvenim suknom, isti bijeli strop obrubljen zlatnom prugom, sa sredine stropa visjeli su srebrni lanci s mnogobrojnim staklenim kuglama iz kojih su svjetlucale svjeice. Stari gospodin i gospoda Linton nisu bili tu; Edgar i njegova sestra bili su sami u salonu. Nisu li trebali biti sretni? Da smo bili na njihovu mjestu, smatrali bismo da smo u raju! A eto, pogodi to su ta tvoja dobra djeca ra dila? Isabella - mislim da ima jedanaest godina, jednu manje od Cathy - leala je i derala se na jednom kraju sobe i vriskala kao da su je vjetice bole uarenim iglama. Edgar je stajao kraj ognjita i tiho plakao, a na sredini stola ualo je malo pseto, treslo apom i lajalo; to pseto, kao to smo ra zumjeli iz njihova uzajamnog okrivljavanja, oni umalo nisu rastrgali napola. Idioti! To je bilo njihovo uivanje! Da se svaaju tko e od njih drati u rukama gomilu tople dlake, a zatim su udarili u pla jer su ga poslije svae i jedno i drugo odbili uzeti. Glasno smo se nasmijali tim mazama; prezirali smo ih! Kad si ti mene uhvatila da elim imati ono to je htjela Catherina? Ili nas zatekla same kako nalazimo zabavu u dernjavi, jecanju i valjanju po podu, svako na svom kraju sobe? Ja ne bih ni za tisuu ivota mijenjao svoj poloaj ovdje s poloajem Edgar a Lintona u Thrushcross Gran-geu, ak ni onda kad bih dobio pravo da bacim Josepha s najvieg sljemena i da obojim kunu fasadu Hindlevjevom krvlju! - uti, uti! - prekorih ga. - Jo mi nisi rekao, Heathcli ffe, kako se dogodilo da je Catherina ostala ondje? - Rekao sam ti da smo se nasmijali - odgovori on. - Lintonovi su nas uli i pojurili kao strijele; nastala je kratka ut nja, a zatim su povikali: - Oh, mama, mama! Oh, tata! Oh, mama, doite ovamo. Oh, tata, oh! - Zaista su vikali tako neto. Mi smo dizali strahovitu buku da bismo ih jo vie uplaili, a zatim smo skoili sa zida, jer smo uli kako netko otkljuava vrata, i dali se u bijeg. Drao sam Cathy za ruku i pourivao je; odjednom ona pade. - Bjei, Heathcliffe, bje i! - apnu mi. - Oni su odvezali buldoga i on me je uhva tio! - Taj ju je avo bio epao za gleanj, Nelly; uo sam njegovo prokleto dahtanje. Ona nije ni jauknula - nije! Ona to ne bi uinila ni kad bi bila nabodena na rogove bijesne krave. Ali ja poeh vikati; psovao sam dovoljno da unitim

bilo koju kransku neman; nadoh kamen, zabih ga psu me du vilice i pokuah mu ga svom snagom ugurati u grlo. Najposlije se pojavi jedan prokleti sluga s fenjerom i viknu: Dr' dobro, Skulkeru, dr' dobro! - Ali promijeni ton kad vidje Skulkerovu lovinu. Pas je otjeran; njegov golemi crveni jezik visio mu je iz gubice za pola stope, a s oputenih labrnja curila je krvava slina. Sluga podie Cathy; bila se onesvijestila, ne zbog straha, siguran sam, nego od bola. Unese je unutra, a ja uem za njim mrmljajui grdnje i prijetnje. Kakva lovina, Roberte? - doviknu Linton s ulaza. - Skulker je uhvatio jednu djevojicu - odgovori on - a ovdje je i jedan djeak - doda i epa me za ruku - izgleda kao pravi avo! Najvjerojatnije su ih razbojnici namjeravali progurati kroz prozor, pa da oni, nakon to svi zaspimo, otvore vrata bandi da nas nesmetano poubija. Jezik za zube, lupeu! Visjet e na vjealama za ovo. Gospodine Lintone, gospoda ru, nemojte ostavljati puku. - Neu, neu, Roberte - odgovori stara budala. - Nevaljalci su znali da sam juer primio novac od zakupca, pa su smislili da me tako vjeto opljakaju. Uite; spremit u im doek. Sluajte, Johne, zakvaite lanac. Dajte Skulkeru malo vode, Jenny. Da nasamare suca u njegovu domu, i to u nedjelju! Gdje je kraj njihovoj drskosti? Ah, draga moja Mary, pogledaj! Ne boj se, jo je djeak - pa ipak, njegovo mrgodno lice odaje budueg razbojnika; zar ne bi bilo uviavno prema okolini da ga odmah objesi mo, prije nego to pokae svoju narav ne samo u crtama lica nego i u djelima? - On me povue prema svijenjaku, a gospoda Linton stavi na nos naoale i u uasu podie ruke uvis. Kukavika djeca takoer se primaknue blie i Isabella ree: - Strano stvorenje! Zatvorite ga u podrum, tata. Jako je slian gatarevu sinu koji je ukrao moga pitomog fazana. Zar ne, Edgare? - Dok su me prouavali, Cathy se osvijesti, u posljednje rijei i nasmija se. Edgar Linton pogleda je ispitivaki, pri bra se i pozna je. Viali su nas u crkvi, zna, iako ih ma lokad sreemo drugdje. - To je gospoica Earnshavv! - ap nu on svojoj majci. - Pogledajte kako ju je Skulker ugrizao, kako joj noga krvari! - Gospoica Earnshaw? Gluposti! - povika dama. - Go spoica Earnshaw da luta po okolici s Ciganinom? Pa ipak,

dragi moj, dijete je u crnini - to je sigurno ona - i moe ostati hroma za cijeli ivot? - Nebriga njezina brata zasluuje prijekor - uzviknu go spodin Linton okreui se od mene Catherini. - Doznao sam od Shieldersa - (to je bilo upnikovo ime, gospodine) da ju je on pustio da odraste u potpunom neznabotvu. Ali tko je ovo? Gdje je nala ovog suputnika? Aha! To je ono udno siroe kojega je pokojni susjed donio sa svoga puta u Liverpool - mali Indijac ili ameriki ili panjolski brodolo mac. - Nevaljao djeak, u svakom sluaju - ree stara dama komu nije mjesto u potenoj obitelji! Jesi li uo njegove psovke, Lintone? Neugodno mi je to su ih moja djeca ula. - Ponovno poeh psovati - nemojte se ljutiti, Nelly - te Robertu bi nareeno da me odvede odanle. Odbijao sam ii bez Cathy, ali me on odvue u vrt, gurnu mi fe njer u ruku, ree mi da e gospodin Earnshavv neizostavno biti obavije ten o mom vladanju, naredi mi da se gonim i ponovno za kljua vrata. Zavjese jo nisu bile navuene, te zauzeh svoje staro mjesto za vrebanje, jer sam namjeravao porazbijati nji hove velike prozore u milijun komadia ako se Catherina zaeli vratiti, a oni je ne htjednu pustiti. Sjedila je mirno na divanu. Gospoda Linton skinula je s nje mljekariin sivi ogr ta koji smo bili posudili za na izlet, kimala glavom i blago je prekoravala. Mislim da su se drukije odnosili prema njoj nego prema meni zato to je ona mlada gospoica. Zatim sluavka donese zdjelu tople vode i opra joj nogu, gospodin Linton prui joj alicu aja s rumom, Isabella joj stavi u kri lo pun tanjur kolaa, a Edgar je stajao podalje i zurio u nju. Zatim su joj osuili i poeljali lijepu kosu, stavili joj na no ge velike papue i u naslonjau je prenijeli do ognjita; osta vio sam je veselu, kako samo ona zna biti, dok je dijelila svoju hranu izmeu malog psa i Skulkera, iju je njuku utipnula dok je jeo. Zapalila je iskru veselosti u praznim pla vim Lintonovim oima - to je bio samo slab odsjaj s njezi na arobnog lica. Vidio sam da su bili puni glupe udivljeno sti; ona je neizmjerno bolja od njih - od svakog na zemlji, zar ne, Nelly? - Vie e zla iz toga proizai nego to ti misli - odgovorih mu pokrivajui ga i gasei svjetlo. - Ti si nepopravljiv,

i t

Heathcliff, i gospodin Hindley morat e upotrijebiti krajnje mjere, vidjet e. - Moje su se rijei pokazale istinitijima no to sam eljela. Zbog te nesretne pustolovine Earnshavv je pobjesnio. Sutradan nam je Linton doao u posjet da objas ni to se dogodilo i oitao mladom gospodaru takvu bukvi cu o putu kojim on vodi svoju obitelj, te se ovaj osjetio ponukanim da shvati dogaaj vrlo ozbiljno. Heathcliff nije dobio batina, ali mu je reen