BRONČANO DOBA

Prelaz iz neolitičkog u eneolitički period na području srednje i jugoistočne Europe nije bio

nagao i nije praćen većim populacijskim promjenama ili burnim smjenjivanjem kultura.

Proces je započeo dosta ranije već, tijekom neolitičkih kultura: vinčanske, lenđelske,

butmirske, potiske i trajao je sve do njihovog završetka, kada zapravo započinje i pojava

prvih bakrenodobnih kultura, kod kojih nabava i prerada bakra, izrada predmeta i njihova

razmjena označavaju ekonomske kategorije.

Ovaj proces "eneolitizacije" neolitičkih kultura nije započeo istovremeno na cijelom ovom

prostoru a niti su sve oblasti bile zahvaćene istim kulturama. Zemljopisne specifičnosti,

odlike tla i prethodna heterogenost u razvoju neolitičkih zajednica, uslovili su, da se pod

utjecajem raznih kulturnih centara (Karpatski prostor, Egeje te sjevernopontske oblasti i sl.)

na području središnjeg i zapadnog Balkana formiraju kulturne oblasti, sa svojim lokalnim

specifičnim razvojem.

Ove kulture u pojedinim fazama eneolitika samostalno se razvijaju, da bi se kasnije, pod

utjecajem snažnih kultura i kulturnih grupa izdvajale u kulturni kompleks (vučedolski npr.).

Trajanje eneolitika, kako pokazuju novija saznanja u ovoj oblasti, iznosi negde oko 1000

godina, što je i razlog da se u prapovijesnoj arheologiji napustilo mišljenje o kratkotrajnom

eneolitičkom vremenu kao prijelaznom vremenu između kamenog (neolitičkog) i metalnog

(brončanog) doba.

Tijekom ovih tisuću godina prapovijesno rudarstvo i rana metalurgija doživljavaju punu

afirmaciju, nameću se kao neophodnost za dalji razvoj ekonomskog društva i čine uvod za

sljedeće etape u kojima će, najprije bronca a kasnije i željezo, pokazati svoju superiornost

kod izrade oruđa, oružja i nakita u odnosu na kost, kamen pa i bakar.

Ako pogledamo procese razvoja na prostoru središnjeg i zapadnog Balkana, uzimajući u

obzir regionalne specifičnosti i autohtone osnove, mogu se izdvojiti četiri osnovne oblasti:

podunavska, srednjobalkanska, jadranska i istočno-alpska.

Uz pojavu i razvoj metalurgije u istočnim oblastima, gde se nalaze najstariji rudnici na

Balkanu (Rudna glava kod Majdanpeka), postoji još nekoliko značajnih pojava koje daju

osnovni pravac razvoju eneolitičkih kultura na širem području uključujući veliki dio srednje

i jugoistočne Europe. Akcenat se stavlja na dva događaja od kojih prvi označava širenje

indoevropskih populacija iz stepskih oblasti južne Rusije prema srednjoj i jugoistočnoj Europi

i drugi, koji se manifestira velikom ekspanzijom vučedolskog stila prema jadranskoj zoni,

Panonskoj nizini i Rumunjskom Banatu.

Dezintegracijom vučedolske kulture započinje zapravo rano brončano doba spomenutih

oblasti. Ova dva događaja zapravo označavaju prelomne trenutke u razvoju eneolita

središnjeg i zapadnog Balkana koji nam služe kao podloga za njegovu periodizaciju.

Prodor stepskih-stočara-nomada imao je dalekosežne posljedice: široko je otvorio put novim

etno-kulturnim pokretima, aktivirao je lokalne zajednice zapadnih oblasti Balkanskog

poluotoka i izazvao dugotrajnu krizu u kulturi ranog brončanog doba sjeverne Egeje.

Već prije 1900. godine prije Krista formiraju se prva žarišta kulture brončanog doba, i to u

sjevernom Banatu (Moriška kultura), Srijemu (vinkovačka kultura), sjeverozapadnoj Srbiji

(kultura Belotić-Bela Crkva) u južnom Pomoravlju (kultura Bubanj-Hum). Ove kulture imaju

vlastita obijležja, ali kako se razvijaju na prostoru koji povezuje srednju Europu sa jugom

Balkanskog poluotoka, sve primaju utjecaje iz kulturnih središta ovih oblasti – unjetičke i

heladske kulture - zbog čega ih povezuje i niz zajedničkih karakteristika (iste vrste metalnih

predmeta, monokromna keramika bez ukrasa).

Već je desetljećima kronologija brončanog doba predmet istraživanja pa su dosadašnje

kronologije poput one Paula Reineckea, Hermana Müller-Karpea i Oscara Monteliusa

sastavljene na osnovu uspoređivanja pojedinih arheoloških nalaza. Novije pak analize

bazirane na analizi radioaktivnog ugljika C14 koje se koriste od prije pedesetak godina i koje

još uključuju dendrokronologiju daju više-manje točnije rezultate, te su ovakve datacije

postale uobičajene u svijetu. Naime za pojedina prapovijesna razdoblja koriste se još uvijek

razne kronologije tako se za brončano i željezno doba u Europi koristi kronologija P.

Reineckea i Hermana Müller-Karpea.

P. Reinecke je (između 1902 i 1911 god.), razradio temeljnu kronologiju brončanog i starijeg

željeznog doba u Srednjoj Europi. On razlikuje "brončano doba" i "Hallstatt-sko doba",

kojemu je dao ime prema nalazištu HALŠTAT južno od Salzburga gdje je Johann Georga

Ramsauer (1797-1876) istražio mnogobrojne grobove.

ZVONOLIKI PEHARI

TIJEKOM ENEOLITIKA I KRAJEM OVOG RAZDOBLJA VEĆIM PROSTOROM

EUROPE DOMINIRA KULTURA ZVONOLIKIH PEHARA (Bell Beaker,

Glockenbecherkultur,). Zvonoliki pehari često se poistovjetuju s rano indo-europskom

kulturom. Hipotezu da je ovo posuđe vezano za kulturu Kurgana predložila je Marija

Gimbutas, njen opći prijedlog je podržan, ali s izmjenama. Ova vrsta posuđa kulture

ZVONOLIKIH PEHARA definira zajedničko korištenje keramike s prepoznatljivm

zvonolilim izgledom koji je zauzeo čitav zapadni dio Europe tijekom kasnog trećeg tisućljeća

prije Krista. Keramika je dobro napravljena, obično crvene ili crveno-smeđe boje, a ukrašena

je horizontalnim zonama s urezanim ili utisnutim ukrasom, izvedenog instrumentom pomoću

točkića ili neke vrste trake odnosno češlja što će postati obilježje razvijenih regionalnih tipova

ove keramike. Širenje prema zapadu duž Atlantika i Mediterana obale u trećem tisućljećju i s

obuhvatom britanskih otoka, sjeverne Italije, Srednje Europe i Karpatskog bazena oko ili

ubrzo nakon 2500 godine prije Krista, fenomen zvonolikih pehara dolazi do vrhunca. Druga

dimenzija proizlazi iz interakcije s ponekad vrlo različitim lokalnim kulturnim grupama. Čini

se, da fenomen uspijeva samo u nekim područjima gdje ga u potpunosti apsorbira autohtona

kultura. Ono što smo napokon vidjeti je impresivno dinamičan suživot različitih kulturnih

sustava između 2500-2200 godine prije Krista, dok širenje ranoga brončanog doba uspostavlja

novu kulturnu osnovi. Postoje brojne teorije o podrijetlu zvonolikih pehara od kojih su neke

naknadno dovedene u pitanje. Pojedine analize brončanih alata koje koristi kultura zvonolikih

pehara sugerira Iberski poluotok kao primarni izvor ove kulture, pojedini arheolozi sugeriraju

Nizozemsku kao mjesto nastanka odnosno stepski prostor. U svakom slučaju, bez obzira na

različita tumačenja, arheolozi vjeruju da cijela populacija nosioca zvonolikih pehara nije

postojala kao homogena grupa, pa to svakako nije bila masovna migracija. Zato je kultura

zvonolikih pehara složen fenomen. Distribucija nalaza, najčešće nekropola, kulture zvonolikih

pehara pokriva uglavnom zapadnu Europu, najčešće se kultura proteže duž riječnih tokova,

Rajne, Rone, Dunava, zatim je susrećemo na obalama Siculije, Sardinije i Maroka te na

obalnom dijelu Atlanskog oceana od Iberskog poluotoka do Njemačke kao i na Britanskom

otočju. Nedavni dostupni izvor iz južne Njemačke ukazuju da kultura zvonolikih pehara bila

nova i nezavisna kultura na ovom području, istodobno s vrpčastom keramikom (Corded

Ware, ). Dok pregled radiokarbonskih datuma za zvonolike pehare u cijeloj Europi pokazuje

da najraniji datumi na 2900 godinu prije Krista u Portugalu, južnoj Francuskoj i sjevernoj

Italiji. Postoji mišljenje da su se zvonoliki pehari koristili za piće. Ako su nova istraživanja

pokazala da je kultivizacija prvih žitarica na Bliskom istoku bila motivirana prije

proizvodnjom piva (alkoholom) nego kruhom onda je logično da su nosioci kulture

zvonolikih pehara svoje ukrašeno posuđe rabili za ispijanje piva. Uglavnom se smatra da su

nosioci kulture zvonolikih pehara započeli gradnju Stonehenga.

VRPČASTA KERAMIKA

POUZDANI ELEMENTI MATERIJALNE KULTURE OVIH MIGRACIONIH VALOVA

JE KERAMIČKO POSUĐE UKRAŠENO OTISKOM VRPCE (SCHNURKERAMIK,

CORDED WARE) ILI OTISNUTE NAMOTANE VRPCE NA SVJEŽE IZRAĐENU

POSUDU (WICKELSCHNUR).

KULTURA VRPČASTE KERAMIKE (SCHNURKERAMIK) DOBILA JE IME PO

NAČINU UKRAŠAVANJA KERAMIČKOG POSUĐA. KULTURA VRPČASTE

KERAMIKE POKRIVA VELIKIM DIJELOM SJEVERNU, SREDNJU I ISTOČNU

ERUROPU NA ZAPADU OVA GRANICA DOSEŽE NIZOZEMSKU, ZAPADNU

NJEMAČKU I DIJELOVE ŠVICARSKE. U SJEVERNOJ EUROPI TRAKASTA

KERAMIKA SE PRUŽA U JUŽNOJ SKANDINAVIJI, ZEMLJAMA OKO BALTIKA.

JUŽNO GRANICA IDE ŠVICARSKOM, ČEŠKOM TE UKLJUČUJE GORNJE DIJELOVE

PRITOKA RIJEKA KOJE SE ULIJEVAJU U CRNO MORE.

KULTURA KUGLASTIH AMFORA

(KUGELAMPHORENKULTUR)

KULTURA KUGLASTIH AMFORA (KUGLASTO TIJELO S CILINDRIČNIM

UKRAŠENIM VRATOM) PROTEŽE SE OD UKRAJINE PREKO POLJSKE DO DANSKE

I JEDAN JE OD DERIVATA KULTURE ZVONOLIKIH PEHARA. NJIHOVA

MATERIJALNA KULTURA UGLAVNOM JE POZNATA IZ GROBOVA A

PRERTPOSTAVLJA SE DA SU NOSITELJI NOMADSKI STOČARI I ZVONOLIKI

PEHARI. KULTURA VRPČASTE KERAMIKE OBUHVAĆA VEĆINU

KONTINENTALNE SJEVERNE EUROPE OD RIJEKE RAJNE NA ZAPADU DO RIJEKE

VOLGE NA ISTOKU, UKLJUČUJUĆI VEĆINU DANAŠNJE NJEMAČKAE,

NIZOZEMSKAE, DANSKE, POLJSKE, LATVIJAE, ESTONIJAE, BJELORUSIJAE,

ČEŠKE, SLOVAČKAE, SJEVERNE UKRAJINE, ZAPADNE RUSIJE, KAO I OBALNOG

DIJELA NORVEŠKAE I JUŽNE DIJELOVE ŠVEDSKE I FINSKE .

POKOP JE POD HUMCIMA (TUMULIMA) U ZGRČENOM POLOŽAJU, ŽENE

GLAVOM OKRENUTOM PREMA ISTOKU A MUŠKARCI PREMA ZAPADU, VEĆ SE

UOČAVA DIFERENCIJACIJA PREMA MONUMENTALNOSTI GROBA I GROBNIH

PRILOGA. STEPSKO NOMADSKA MIGRACIJA DONJELA JE U EUROPU I JEDAN

ARHEOLOŠKI ARTEFAKT KOJI SE POVEZUJE S UPOTREBOM LUKA, A TO SU

ŠTITNICI ZA RUKU-MALENE PLOČICE OD KAMENA, KOSTI ILI METALA KOJE SE

PREKO DVIJE ILI ČETIRI RUPICE PRIČVRSTE NA PODLAKTICU ILI RUKU KAKO

BI SE ZAŠTITILA RUKA OD UDARCA TETIVE LUKA. POSTOJI VRLO MALO

OTKRIVENIH NASELJA, ŠTO SE ČESTO POVEZUJE S NOMADSKIM NAČINOM

ŽIVOTA. NOVIJI NALAZI TRAGOVA EMMER PŠENICE I JEČMA GOVORE DA

NISU SVUGDJE BILI ISKLJUČIVO NOMADSKI STOČARI. KOLA KOJA KORISTE

VJEROJATNO VUKU VOLOVI KOJI SU UZ KONJE DOMAĆE ŽIVOTINJE. KRAVLJE

MLIJEKO JE KORIŠTENO SUSTAVNO OD 3400 GODINE PRIJE KRISTA PA

NADALJE U SJEVERNOM ALPSKOM PROSTORU A U ZAPADNOM DIJELU

ŠVICARSKE OVCE SU SE ČUVALE ČEŠĆE ZBOG JAČEG MEDITERANSKOG

UTJECAJA. PREMA VREMENU KLANJA OVACA MOGUĆE JE DOKAZATI DA SU

SE ONE UZGAJALE I ZBOG VUNE.

UNJETIČKA KULTURA

UNJETIČKA KULTURA (DOBILA JE IME PO NALAZIŠTU ÚNĚTICE KOD PRAGA)

ZAUZIMA PROSTOR SREDNJE EUROPE U RANO BRONČANO DOBA. OVA

KULTURA (1800–1600 BC) SADRŽI BROJNE MANJE SKUPINE POPUT STRAUBING,

ADLERBERG I HATVAN KULTURA. NEKI UKOPI SU VRLO BOGATI, KAO ŠTO JE

ONAJ KOJI SE NALAZI U LEUBINGENU GDJE BOGATSTVO NALAZA POSEBNO

ZLATA UKAZUJE NA POVEĆANJE SOCIJALNOG RASLOJAVANJA. INAČE

GROBLJA IZ OVOG PERIODA SU RIJETKA I MALA. NOSIOCI UNJETIČKE

KULTURE BILI SU PRVENSTVENO STOČARI, ALI SU SE BAVILI I

POLJOPRIVREDOM ŠTO POTVRĐUJU NALAZI ŽITARICA TE SRPOVA I DRUGIH

ALATA. OSIM TOGA BAVILI SU SE I NABAVOM SOLI TE RUDARSTVOM.

HUMAK (TUMUL) U LEUBINGENU U NJEMAČKOJ ČESTO SE NAZIVA

KRALJEVSKI GROB. HUMAK JE VISINE 8,5 M I PROMJERA OKO 34 M, OPSEG OD

145 M I VOLUMENA OD 3270 M³. CENTRALNI GROB U HUMKU DATIRAN JE OKO

1942 (± 10), BC (3892 ± 10 BP = PRIJE SADAŠNJOSTI PRVA ISTRAŽIVANJA BILA SU

JOŠ 1877 GOD I DALA SU U GORNJEM DIJELU 70 SLAVENSKIH GROBOVA IZ

RAZDOBLJA 700-1100 AD. DONJI CENTRALNI GROB JE BIO NETAKNUT KOMORA

JE BILA PREKRIVENA TRSKOM I PREMAZANA VAPNENOM ŽBUKOM I

PREKRIVEN KAMENJEM. U GROBNOJ KOMORI SMJEŠTEN JE BIO DVOSTRUKI

POKOP, GLAVNI UKOP - ODRASLI MUŠKARAC – VJEROJATNO ISTAKNUTA

OSOBA, PLEMENSKI GLAVAR ILI SVEĆENIK. A MEĐU PRILOZIMA OSIM ALATA

KOJI MOŽE ZNAČITI BOGATSTVO I MOĆ

BILI SU I OSTALI BOGATI GROBNI PRILOZI POPUT ZLATNOG NAKITA I

BRONČANOG ORUŽJA. POKOJNICI SU POLAGANI U RAKU, POLOŽENI NA

STRANU SA SAVIJENIM NOGAMA I RUKAMA I ORIJENTIRANI SJEVER- JUG I

SJEVEROISTOK-JUGOZAPAD. MUŠKARCI SU OBIČNO POKAPANI NA LIJEVU

STRANU A ŽENE NA DESNU. KAMENE GOMILE KORISTE SE UGLAVNOM U

ZAPADNOM DIJELU UNETIČKOG PODRUČJA (GORNJA-RAJNA-, SINGEN-A RIES-

SKUPINA). MUŠKARCI SU ČESTO BILI POKAPANI S BAKRENIM

TRIJANGULARNIM BODEŽOM, KAMENIM STRELICAMA I KERAMIČKIM

POSUĐEM. U ŽENSKIM GROBOVIMA DAROVI UKLJUČUJU KOŠTANE ILI

BAKRENE IGLE,NARUKVICE SA SPIRALNIM KRAJEVIMA I PRSTENJE.

KULTURA SE ODLIKUJE KARAKTERISTIČNIM METALNIM PREDMETIMA,

PLOSNATE SJEKIRE, TRIJANGULARNI BODEŽI, NARUKVICE SA SPIRALNIM

ZAVRŠETCIMA, IGLE S PLOSNATIM GLAVAMA, PRSTENOVI TE TORKVESI KOJI

SU SLUŽILI I KAO SIROVINA INGOTI.

POČETCI DIFERENCIJACIJE - U zadnje vrijeme posebnu pozornost privlače dokazi o

ratovanju u brončano doba ne samo u mnogim dijelovima Europe već i Bliskog Istoka. Kad

pogledamo dokaze tijekom trećeg i početka drugog tisućljećja prije Krista nalazimo da se uz

posudu u grobu susreću i brončani bodeži, tijekom punog ranog brončanog doba u središnjoj i

zapadnoj Europi bodeži postaju jako čest rekvizit u grobovima. Pojava mača univerzalno se

smatra kao ključni prijelaz u tijeku ljudske povijesti. Iako se bodeži mogao koristiti u lovu,

kao noževi, mačevi se zapravo ne mogu smatrati ništa drugo nego oružje koje može

prouzročiti fizičko oštećenje ljudskog protivnika. To ne znači da svi mačevi su korišteni kao

oružja za borbe, ali se čini vjerojatnim da je ovo oružje služilo za ranjavanje ljudi, bilo

stvarno ili simbolično.

BRONCA ITALIJE

BRONČANO DOBA ITALIJE SAGLEDAVAMO KROZ TRI REGIJE: NA SJEVERU, OKO DOLINE RIJEKE PO I ALPSKIH DOLINA UKLJUČUJUĆI I LIGURIJU NA ZAPADU, ZATIM SREDIŠNJI DIO ITALIJE , TE JUG SA SICILIJOM I MANJIM OTOCIMA. SAMA TERMINOLOGIJA TALIJANSKOG BRONČANOG DOBA NIJE HOMOGENA NAIME U SREDIŠNJEM I JUŽNOME DIJELU APENINSKOG POLUOTOKA ČITAVO BRONČANO DOBA ISPUNJAVA TZV APENINSKA KULTURA, NA SJEVERU PAK UZ JUŽNE PADINE ALPI I DIJELOM U PROSTORU RIJEKE PO POSEBNO OKO JEZERA GARDA, GDJE JE SMJEŠTEN I LOKALITET POLANDA, EGZISTIRA OVA KULTURA DOK SE PREMA JUGU U DOLINI RIJEKE PO SMJESTILA KULTURA TERAMARE S NASELJIMA PONEKAD OKRUŽENIM JARCIMA I NA MJESTIMA KOJE NE PLAVI RIJEKA I NJENE PRITOKE. RANO BRONČANO DOBA ITALIJE POČINJE NA OKO 2300 GOD. PRIJE KRISTA I OZNAČAVA POČETAK NOVOG KULTURNOG CIKLUS U SJEVERNOJ ITALIJI, KOJI DONOSI POLADA KULTURA, KOJA IMA KORIJENE U PRETHODNIM ZVONOLIKIM PEHARIMA FENOMENOM KOJI POKAZUJE JAKE VEZE S SREDIŠNOM EUROPOM. POLADA NASELJA SMJEŠTAJU SE U MOČVARNIM PROSTORIMA OKO VEĆIH JEZERA RAVNICI, SJEVERNO OD RIJEKE PO I NA UZVIŠENJIMA DUŽ RUBOVA ALPA IZBOR MOČVARNIH PREDJELA, KOJI SU UOBIČAJENI U SJEVERNOJ ITALIJI TIJEKOM RANOG, SREDNJEG I KASNOG BRONČANOG DOBA TEŠKO JE OBJASNITI IAKO SU TAKVA VRSTA NASELJA TIJEKOM OVIH PERIODA STALNO KORISTE.NAKON KASNONEOLITIČKIH KULTURA LAGOZZA (U SJEVERNOJ ITALIJI) I DIANA (U JUŽNOM DIJELU APENINSKOG POLUOTOKA), TRADICIONALNO SE UZIMA DA KULTURE BRONČANOG DOBA OBILJEŽAVAJU, POLADA (U DOLINI RIJEKE PO), PROTOAPENINIKO (SREDNJA I JUŽNA ITALIJA ), TE CAPO GRAZIANO I CASTELLUCCIO NA SICILIJI I OTOCIMATERRAMARE KULTURE, SMATRA SE JEDNIM OD NAJZNAČAJNIJIH PRAPOVIJESNIH CIVILIZACIJA EUROPE, NASTALA U PO DOLINI IZMEĐU 1650 I 1150 PRIJE KRISTA OKOTERRAMARE SU UTVRĐENA ČETVRTASTA NASELJA OGRAĐENA NASIPIMA , RAĐENA U VIŠE FAZA GRAĐEN U BLIZINI VODE I NA GOSPODARSTVO SE TEMELJI NA POLJOPRIVREDI I STOČARSTVU, MREŽA TRGOVINE OSIGURAVALA JE OPSKRBU SIROVINA (BRONČCE I ODREĐENE VRSTE KAMENA), TE JANTARA.UNUTAR ZAJEDNICE, RATNICI SU U NASTAJANJU ELITA I POVLAŠTEN POLOŽAJ VJEROJATNO PROŠIRITI I NA DRUGE ČLANOVE OBITELJI.OKO 1200 PRIJE KRISTA DOLAZI DO NAPUŠTANJA NASEOBINA. U SREDIŠNJEM I JUŽNOM DIJELU APENINSKOG POLUOTOKA TIJEKOM BRONČANOG DOBA KOJER SE KONVENCIONALNO NAZIVA BRONČANOG DOBA APENINA GOSPODARSTVO SE TEMELJI TEMELJI SE NA EKSPLOATACIJI ISPAŠE NA NIZINSKOM I BRDOVITOM PODRUČJU. PRETPOSTAVLJA SE TEMELJEN ETNOGRAFSKIH ANALOGIJA, DA SE OVDJE RADI O TRANSHUMANIM STOČARIMA KOJI KORISTE NIZINSKE PAŠNJAKE U ZIMI I A GORSKE TIJEKOM LJETA POPUT KAO ŠTO JE TO UTVRĐENO KOD STANOVNIKA BRONČANOG DOBA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA I U NJENOM ZALEĐU.

LOKALITET THAPSOS JE SMJEŠTEN NA MALOM OTOČIĆU POVEZANOM PREVLAKOM S KOPNOM SJEVERNO OD SIRAKUZE U ISTOČNOJ SICILIJI. POČETKOM SREDNJEG BRONČANOG DOBA POJAVLJUJU SE KRUŽNE I

POLUKRUŽNE KUĆE . U DRUGOJ FAZI NA NALAZIŠTU KOJA SE PROTEŽE U MLAĐE BRONČANO DOBA POD UTJECAJEM EGEJSKOG PROSTORA NASTAJU POLUURBANE GRADNJE S PRAVOKUTNIM GRADNJAMA RASPOREĐENIM OKO POPLOČANIH DVORIŠTIMA I ULICAMA A NASELJE IMA I OBRAMBENE KAMENE ZIDOVE ŠTO SVE UPUĆUJE NA SLIČNE GRADNJE U GRČKOJ BEOTIJI. SLIČNO JE TAKOĐER I NASELJE NA OTOČIĆU OGNINA JUŽNO OD SIRAKUZE KOJE SE DATIRA U ISTO RAZDOBLJE. THAPSOS I OSTALA SREDNJE BRONČANODOBNA NASELJA SICILIJE NALAZE SE UZ MORE I ORIJENTIRANA SU NA POMORSKU TRGOVINU. ARHEOLOŠKI LOKALITET THAPSOS PRIPADA SREDNJEM BRONČANOM DOBU OKO 1400 I 1200 PRIJE KRISTA(nisu nabrojane sve kulture; za ostalo vidjeti Tinova predavanja ili kolegij arheologija Apeninskog poluotoka)

DVA IZUZETNA NALAZA OBILJEŽILA SU RANO METALNO RAZDOBLJE EUROPE, JEDAN PRIPADA PRONALASKU ZAMRZNUTOG TIJELA ČOVJEKA IZ BAKRENOG DOBA U ALPAMA A DRUGO SENZACIJONALNO OTKRIĆE PRIPADA BRONČANOM DISKU PRONAĐENOM NA BRDU U BLIZINI NEBRE U NJEMAČKOJ

ISTRA, KVARNERSKI OTOCI I VAGANAČKA PEĆINA

Kronologiju istarskog brončanog doba, tj. Istra I., II. III. i kasno brončano doba podijelio je B.

Čović, te on početak gradnje kasteljera datira u Istru II., što je po Reineckeu kraj BrA2 i

početak BrB1 odnosno u apsolutnim datumima oko 1600 g. pr. Kr. Srednje brončano doba u

Istri obuhvaća treću fazu Re BrB2/C i to je razdoblje kad se kontinuitet naseljavanja već

izgrađenih gradina nastavlja te one postaju sve veće i složenije.

Gradine ili kašteljeri (od tal. castelliere: gradina, gradište), prapovijesna su naselja

postavljena na dominantnu položaju s utvrđenjem izgrađenim od trajnoga materijala. Njihova

glavna funkcija bila je stanovanje i zaštita lokalnog stanovništva od neprijatelja, kao i

formiranje obrambenog sustava širega područja. Mnoge od njih razvile su se u središta za

proizvodnju dobara, njihovu razmjenu i trgovinu. Kao oblik naselja obilježile su dugo

vremensko razdoblje: nastajale su na prijelazu iz bakrenoga doba u brončano doba, a život u

većini njih neprekidno je trajao do rimskog osvajanja istarskog poluotoka. Važnost njihova

položaja utjecala je na kontinuitet života i kasnije tijekom srednjerg vijeka, kada se na

njihovim mjestima grade kašteli (Bale, Kršan, Kožljak) i utvrde (Turnina kraj Rovinja).

Glavne karakteristike gradinskih naselja su, kao prvo utvrđenost, tj. postojanje obrambenih

zidina, a zatim i sam položaj odnosno smještaj koji daje mogućnost kontrole čitavog okolnog

prostora. U Istri je prisutno nekoliko stotina lokaliteta sa ostacima takve arhitekture, što je

svakako brojka koja pokazuje gustoću naseljenosti tog područja u brončano doba. Ovi se

ostaci razlikuju veličinom i oblikom, a veći pritom imaju dva ili tri prstena obrambenih zidina

dok manji nisu bili kontinuirano naseljeni ili su s vremena na vrijeme korišteni kao pribježišta

ili jednostavno privremena boravišta sa možda nekom posebnom svrhom.

Na prostoru Istre zabilježene su 423 gradine, od toga 231 s materijalnim ostatcima, a 192 kao

moguće gradine. Zbog malobrojnih istraživanja nije moguće govoriti o dataciji koja se temelji

na materijalnoj kulturi i oblicima pokapanja. Oko gradina ranoga brončanoga doba nalaze se

tumuli, u srednjem se brončanom dobu mrtvi pokapaju u nekropolama uz bedeme naselja, a s

nastupom željeznoga doba prelazi se na spaljivanje pokojnika (incineracija). Najveća

koncentracija gradina nalazi se na prostoru Bala i Rovinja, a najslabije su poznate u središnjoj

Istri.

MONKODONJA

Za postojanje gradine Monkodonja ili Makadanj kraj Rovinja saznalo se 1953. godine kad su

je rekognosciranjem terena otkrili kustosi Arheološkog muzeja Istre iz Pule, Boris Bačić i

Branko Marušić. Prva iskopavanja na Monkodonji vodio je od 1953. do 1955. godine Boris

Bačić. Najviše je istraživao konstrukciju kamene fortifikacije pa je tako podrobno

dokumentirao strateški dobro osmišljene ulaze na zapadu i sjeveru naselja i središnji prostor

između bedema te otkrio zadnju građevnu fazu objekata u sjeverozapadnom dijelu Akropole.

Od 1997. istraživanja je nastavila grupa arheologa iz Pule, Rovinja, Berlina i Ljubljane

surađujući sa studentima iz mnogih europskih zemalja.

(VRSTA MEGALITNE GRAĐEVINE U OBLIKU TOLOSA IZ SREDNJEG

BRONČANOG DOBA, Mali Sv. Anđeo kod Poreča; slika ispod).

Maklavun, brdo i istoimeni tumul iz brončanog doba smješten blizu sela Šošići kraj Rovinja.

Zbog kupolaste gradnje tholosa pretpostavlja se da je tumul bio grobnica uglednika, obredni

hram i istovremeno promatračnica solsticija, odnosno astronomski opservatorij poput

Stonehengea. Njegovu  vrijednost prepoznali su astronomi i arheolozi, no strojevi s obližnjeg

kamenoloma već su nepovratno devastirali vanjski dio prstena megaliteta, odsjekavši pritom i

cijeli dio brda, tako da i ostatku građevine prijeti urušavanje ili proklizavanje niz 36-metarsku

liticu kamenoloma.  

RANO I SREDNJE BRONČANO DOBA NA PODRUČJU LIKE

Najstariji nalazi pripadaju grobnim humcima sa skeletnim ukopima oko Ličkog Osika. U

jednom od tumula pronađena je (tumul 6) sjekira tipa KRTENOV dok je u drugom tumulu

pronađena posuda s bradavičastim ispupčenjima, a sam lokalitet pokazuje povezanost s

karpatsko panonskim prostorom.

Sa istočnialpskim prostorom može se povezati mač tipa SAUERBRUNN iz Gospića.

Nekropola iz srednjeg i kasnog brončanog doba pronađena je u pećini BEZDANJAČI kod

Vrhovina. Inhumirani pokojnici polagani su u niše ili su ostavljani na dnu jame s keramičkim

ili metalnim prilozima. Keramičko posuđe može se povezati s panonskim prostorom odnosno

s keramikom nađenom i u PODU kod Bugojna i VARVARE na vrelu Rame. Groblju u

Bezdanjači možda pripada gradina u VATINOVCU koja ide od 14. do 12 st. Pr. Krista.

Nekropola ima elemente Br C i D te v mlađeg horizonta Br D i Ha A1 (nož s drškom u obliku

jezičca, dva brončana srpa i topuzasta igla).

CETINSKA KULTURA

Cetinska kultura rasprostire se obalnom zaleđu, Dalmatinskoj zagori, Hercegovini sve do

Sarajevskog polja. Glavni lokaliteti su Vrelo Cetine, Bitelić, Čitluk, Škarin samograd,

Splitsko zaleđe, Ravlića pećina i dr.

CETINSKA KULTURA datira se u rano brončano doba odnosno Br A1 do Br A2/B1

Pokapanje je biritualno te se analogije za ovaj način pokopa nalaze u Vinkovačkoj kulturi te

istočnije. Kako smo kazali glavni oblik pokopnog mjesta je kamena gomila. Pokojnik se

polaže u grobnu kamenu škrinju u ležećem zgrčenom položaju, pretežno na desnu stranu s

time da se na prakticira posebna orijentacija. U grob se u većini slučajeva ne stavljaju prilozi,

već se oni posebno keramika ,razbijeni nalaze oko groba i u gomili. Gomile su nasipavane

isključivo nabacivanjem kamenja, bilo da se radi o inhumaciji ili incineraciji. Grobovi su

građeni od dvije dulje ploče postavljene paralelno, a prostor među njima pod pravim kutom

sijeku dvije manje ploče zatvarajući grobnu komoru prosječno veliku 80 x 100 cm preko

kojeg se stavlja veća kamena ploča. Genezu cetinske kulture treba tražiti u razvijenom

eneolitiku jadranskog područja. Iako se rana faza cetinske kulture ne razlikuje od kulturnog

sadržaja drugih nalazišta tog vremena ipak na prijelazu u rano brončano doba postaje posve

oblikovana i rasprostire se na jednom dijelu istočnojadranskog prostora oko toka rijeke

Cetine.

I. Marović i B. Čović (1983) predlažu podjelu Cetinske kulture u tri faze:

-- rana faze nastala na prelazu eneolitika u rano brončano doba, pod utjecajem prethodnog

jadranskog eneolitika

-- “Klasična” faza razvija se tijekom ranog brončanog doba

-- i treća faze koja čini prijelaz iz ranog u srednje brončano doba

POSUŠKA KULTURA definirana je i imenovana najprije u Arheološkom leksikonu Bosne i

Hercagovine (1-3,Sarajevo, 1988 god). zatim je razrađena u Glasniku (GZM-A- N.S. 44,

Sarajevo 1989 god. str. 61-127) Posuška kultura rasprostranjena je uglavnom po Hercegovini,

Duvanjskom polju, srednjoj i dijelu sjeverne Dalmacije. Glavna nalazišta u posuškoj općini

koja je opisao P. Oreč su Veliki Markov brig, Ilčinova lazina, Grizeljova gradina, Izvanjska

gradina i gradina Nečajno.

U Posušju je osim navedenih zabilježena najveća koncentracija staništa posuške kulture: više

od dvadeset gradina i izvangradinskih (otvorenih) naselja. Ostala iskapanja poduzeli su B.

Čović na Nečajnu i na Trostrukoj gradini, A. Benac i B. Govedarica na Velikom Gracu na

Privali (Stipanići, Duvno) te B. Marijanović u Ravlića pećini te Hateljskoj i Gudniji.

Istraživanja u istočnoj Hercegovini (Čapljina, Stolac, Trebinje) utvrdila su značajan broj

nalazišta posuške kulture izmedu Neretve i Trebišnjice. Najčešći su oblik naselja posuške

kulture gradine. Veličina naseljena prostora i oblik utvrde različiti su. Javljaju se jednostavne

gradine s jednim prstenastim suhozidom, gradine s bastionom i bočnim zidovima, kao i

objekti s dva ili tri koncentrična suhozida, ili pak s drugim složenijim utvrđenim oblicima.

Drugi česti oblik je otvoreno (izvangradinsko) naselje, obično manjega opsega, smješteno na

nižim kosama iznad polja, uz rub polja, na niskim i kružnim glavicama i sličnim položajima.

Pećine su također služile za boravak, možda i kao pastirska skloništa. Što se tiče načina

pokapanja, sličan je cetinskoj kulturi. Inhumacija se provodila u zgrčenu položaju u kamenim

gomilama. Grobni prilozi obično su skromni. Keramički ulomci znaju se naći u nasipu grobne

gomile. Uz grobove moguće je pronaći kremene vrhove za strijele, nožiće, strugalice i

žrvnjeve za žito. Keramika se obično dijeli na grubu i finu. Gruba keramika (pitosi, lonci,

amfore, grublje zdjele i sl.) radena je najčešće bez primjese mrvljena kamena ili pijeska pa je

stoga neotporna. Često je ukrašena utiskivanjem prsta i plastičnim vrpcama. Uz okomite i

vodoravne vrpčaste drške koje često nadvisuju obod posude, na grubom posudu posebice su

česte koljenaste, jezičaste i potkovičaste ručke. Fina keramika rađena je bez primjesa, ili s

manjom količinom primjesa sitno mrvljena kamena. Važna značajka posuške keramike su

dršci, posebice oni s produžetcima na obodu, iznad drška, sjekirastim (ad ascia), u obliku

prizme ili pločice, rožastim i sl. Koljenasti dršci takoder se pojavljuju u keramičkoj

proizvodnji posuške kulturne skupine. Ukrašavanje nije posebno razvijeno, ali su tehnike i

motivi vrlo raznovrsni: udubljeni, urezani i žigosani uresi, plastični uresi u obliku bradavice i

polumjeseca, otisci namotane uzice (Wickelschnur) i uske tkanice (Litzenkeramik), dok su

užlijebljeni uresi rijetki.

Nastanak Posuške kulture vezan je svakako uz kasnoeneolitički substrat na koji je nadošao

novi val doseljenika što pristižu u priobalje i duž riječnih tokova krajem eneolitika i

početkom brončanog doba. Zasad se ova kultura može podijeliti na tri faze:

- starije (nalazi na Nečajnu), koje počinje u starijem dijelu ranog brončanog doba i

- mlađe (nalazi iz Sovića), koje počinje tijekom mladeg dijela ranog brončanog doba.

- Gagrice-Hatelji, datira se u srednje brončano doba .

JADRANSKI TIP LJUBLJANSKE KULTURE

Pojedini oblici posuđa s kuglastim tijelom i kratkim cilindričnim vratom, konične zdjele sa

zaravnjenim i prema unutra zakošenim dnom, kupe na visokoj ljevkastoj nozi te loptaste

posude s malim i jednostavnim otvorom kao i bikonične duboke zdjele, posebno se izdvajaju

na pojedinim nalazištima. Ovo posuđe kojeg karakterizira bogato ukrašavanje u tehnici

urezivanja, žljebljenja ili ukrašavanja točkićem dovodi se u vezu s ljubljanskom kulturom, te

se zbog svojih specifičnosti naziva “jadranski tip (facijes) ljubljanske kulture”. Radi se naime

o određenoj keramičkoj produkciji koja se razlikuje od ostalih keramičkih nalaza s kojima

često dolazi u nalazima. Zbog toga nalazi “jadranski tip (facijes) ljubljanske kulture” čine

specifičnu kategoriju keramičkog materijala kod kojeg je ornamentika uz stanovite razlike

povezana s ljubljanskom kulturom na njenom matičnom prialpskom prostoru (Ljubljansko

barije, Ig I i II).

RANO I SREDNJE BRONČANO DOBA JUŽNOG PRIOBALJA I ZALEĐA

Gudnja kod Stona, Hateljska pećina (istočno od Stoca), pećina Lazaruša (povrh kanjona

Radimlje)…

DINARSKA KULTURA: Izdvaja je B. Govedarica i tim pojmom obuhvaća gotovo čitavu

istočnu obalu Jadrana i zaleđe u vremenu ranog brončanog doba.

ISTOČNOALPSKI I PANONSKI PROSTOR

U zadnjim stoljećima četvrtog milenija prije Krista klima se u cijeloj Europi osjetno

izmijenila. Zbog pada temperature i smanjenja vlažnosti zraka, šume su se prorijedile, dok su

zemljane površine, obrasle travom, šibljem ili trskom, znatno proširile. Opća promjena klime

snažno je djelovala i na osnovne izvore sirovina i hrane. Drvo, posebno hrast i brijest, postaje

na nekim područjima rijetkost, mnoge životinjske vrste mijenjaju mjesto boravka, a ranije

plodno zemljište pretvara se na mnogim mjestima u pustare.

Usporedo s krupnim promjenama u prirodi, iz temelja su se izmijenile i tradicionalne kulture

u svim dijelovima Europe. Ritam, kao i smijer tih promjena nije, međutim, bio istovrstan.

Brzo i uspješno izmjenila se kultura samo onih područja čije se privređivanje nije temeljilo na

zemljoradnji a društvo na rodovskom uređenju, jer je preobražaj prirodne sredine iziskivao od

ljudskih zajednica veću pokretljivost, te je zbog toga pogodovao jedino razvoju stočarstva,

zanatstva i trgovine, tj. nomadskom životu.

Rano brončano doba (kulture)-

---- LJUBLJANSKA

----- VINKOVAČKA

----- na sjeveru MAKO u Mađarskoj

----- KOSIHY-CAKA u Slovačkoj

----- MOLDAVA – VECHE u Rumuniji

VINKOVAČKA KULTURA

Razvoj rano brončanog doba u sjevernoj Hrvatskoj odgovara VINKOVAČKOJ KULTURI

koja se prostirala na plodnim područjima jugozapadne Panonije, od Blatnog jezera preko

Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske do Srijema. Stratigrafski podaci iz nalazišta u Srijemu

pokazuju da je na posljednju vučedolsku fazu nalegla ranobrončanodobna kultura poznata kao

Vinkovačka ili Vinkovačko – Somogyvár (Šomođvar) kultura) te bez obzira na značajne

razlike u stilu može se reći da postoji kronološki, pa čak i etnički kontinuitet između ovih

dviju kultura. Motivi u ukrašavanju sada su šturi, strogo geometrijski i bitno osiromašeni u

odnosu na pretkodnu vučedolsku kulturu, dok se oblici razlikuju posebno oblik zdjele koji

nosi ukras karakterističan za rano brončano doba, Od oblika prevladavaju vrčevi, amforice,

zdjele s naglašeno izvučenim obodom površine posuda iako nisu često ukrašene fino su

izglašane, tamnosmeđe boje.

LJUBLJANSKA KULTURA

Predalpski prostor ili područje današnje Slovenije nalazi se na sjecištu puteva između

Balkanskog i Apeninskog poluotoka što je odlučujuće utjecalo na oblikovanje prapovijesnih

kultura. To je najbliži šut od Podunavlja prema Italiji ali i od Sredozemlja prema srednjoj

Europi. Naziv Ljubljanska kultura (Laibachkultur) dao je 1931 godine O. Mengin a P.

Korošec ju je definirala na nalatištu Ljubljansko Barje (Ig II.) Nalaze starijeg razdoblja (Ig I.)

S. Dimitrijević je opredijelio u okvir kasnovučedolskog kompleksa. Utvrđena su dva tipa

Ljubljanske kulture alpski i jadranski tip a oni se razlikuju prema utjecaju kulture zvonolikih

pehara na vučedolski supstrat. Naime u alpskom tipu ovi su utjecaji podjednaki dok kod

jadranskog tipa je dominantniji vučedolski supstrat. Ljubljanska kultura datira se rano

brončanim dobom 1800-1700 god, odnosno Br A1 i početak Br A2. Kultura je istovremena s

Cetinskom kulturom.

LJUBLJANSKA KULTURA, je naziv koji je uveo S. Dimitrijević za kulturu ranog

brončanog doba (Br. A 1 i početak Br. A 2, 1800 – 1700 god. prije Krista), a označava je kao

spoj vučedolskog kompleksa i kulture zvonolikih pehara. Kultura je po njemu nastala u

kulturnom i etničkim smislu kao spoj dvaju etničkih populacija na nemirnom panonsko-

predalpskom prostoru koji je tijekom eneolitika predstavljao poporište velikih kulturnih

promjena i etničkih previranja.

LICENSKA KERAMIKA - Dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća uočena je i

ocrtana pojava licenske keramike, u prvom redu na području Austrije, te započinju teorijske

rasprave o njenoj genezi, karakteru i kronologiji. “Litzenkeramik”, je danas opće prihvaćeno

ime za ovu keramiku čiji se ukras izvodi utiskivanjem fine uzice (die Litze) u mekanu glinu.

Najzastupljeniji oblik posude je vrč kuglastog do jajolikog timely s ljevkastim, ponekad

gotovo cilindričnim, višim ili nižim vratom, te s trakastom ručkom koja spaja gornju trećinu

vrata s ramenom posude. Ponekad se nasuprot ručke, na ramenu posude, gotovo na prijelazu

vrata u rame, nalazi mala ušica.

Ukras je na vrčevima izveden na vratu, gdje se radi o nekoliko ravnih ili valovitih-paralelnih

linija, a često i na ručki, gdje su linije vertikalne. Javljaju se također i amfore, zdjele i lonci.

Ponekad su u otisku vidljivi tragovi bijele inkrustacije. Posude su uglavnom izrađene iz

kvalitetne, pročišćene gline, redukcijski su pečene, pa su stoga sivosmeđe, tamnosive ili crne

boje. Danas se općenito prihvaća datiranje licenske keramike u rano brončano doba, premda

je ranije bilo i drukčijih mišljenja.

Licenska keramika proširena je u istočnoj Austriji, gdje se nalazišta pružaju od južnog ruba

Nežiderskog jezera do rubova Alpa, tj. uglavnom su koncentrirana na području Donje

Austrije. Na području Austrije smatra se samostalnom kulturnom pojavom. Lokaliteti s

licenskom keramikom ustanovljeni su i u Transdanubiji,u njenom sjeverozapadnom dijelu,

oko gornjeg toka rijeke Raabe te oko Blatnog jezera. Licenska se keramika javlja i u južnoj

Slovačkoj, ali do sada nije sustavno obrađena. Pojava licenske keramike uočena je i u

Sloveniji, tj. na rubu jugoistočnih Alpa; zatim u Hrvatskoj, od Hrvatskog zagorja, preko

Posavine do Slavonije. Prodire i preko Save na područje Bosne i Hercegovine, gdje je

nalazimo u središnjoj (Pod kod Bugojna) i istočnoj Bosni (Gornja Tuzla), te u Hercegovini,

kao i na području istočne jadranske obale i njenog zaleđa.

SREDNJE BRONČANO DOBA

VATINSKA GRUPA

Istočni dio Podunavlja i područje Vojvodine, dobrim dijelom se povezuje s balkansko-

karpatskim kompleksom uz izvjesne pojave bliže vezane za ostala područja Panonije. Danas

se, uglavnom, može ustanoviti u ovim krajevima postojanje dvaju kulturnih grupa: vatinske,

po glavnom nalazištu Vatinu kod Vršca i dubovačko-žutobrdske po nalazištima Dubovcu kod

Kovina i Žutom Brdu u selu Vincima kod Golupca u Srbiji. Vatinska grupa poznata je u

arheologiji, kao izdvojena kulturna pojava, već od samog početka ovog stoljeća. Njeni tipični

oblici i manifestacije rasprostranjeni su u cijeloj Vojvodini, s Banatom kao glavnim

prostorom. U pitanju je tipična kultura srednjeg brončanog doba, koja je istraživana na

nalazištima u Vatinu i Židovaru, gdje su otkriveni i ostaci prapovijesnih kuća kvadratnog

oblika, građene na površini. Znatno su više poznati grobovi ove grupe. Sahranjivanje je

vršeno tako što su spaljeni ostaci kostiju stavljani u urne s prilozima od više posuda

postavljenih oko urne dok se metalni predmeti uglavnom stavljani u urne. Uz ovaj način

pokopa utvrđena je i inhumacija sa skeletima u pruženom položaju. Nema, međutim,

nikakvih podataka o tome da su se sahrane vršile pod humkama, kako je to utvrđeno na

zapadnobalkanskom prostoru.

Kao i u drugim kulturnim grupama brončanog doba, osnovni elementi za utvrđivanje i

praćenje kulturnih specifičnosti je keramika u čijim se oblicima često osjeća imitiranje

metalnih uzora. Karakteristične su posude s jednom ručkom koja prelazi njen obod, zatim

pehari na nozi, poklopci sa ukrštenim ručkama, urne, često sa cilindričnim vratom,

zaobljenim ramenom i trakastim i bradavičastim ručkama na trbuhu. Ornamentika je

razmerno siromašna a sastoji se od širokih, žlebljenih kanelura postavljenih koso i

vodoravno, dok su urezani ornamenti izvedeni u obliku girlanda ili spirala, a često su na

urnama ovakvi ornamenti izvedeni utiskivanjem vrpce (šnur ornamentika). Ipak glavnu

estetsku vrijednost ove keramike čine skladni, oštro profilirani oblici kod kojih se imitacija

metalnih uzora ne može dovesti u sumnju. Plastika, tako česta u neolitičkom periodu, a koju

ne nalazimo u grupama iz brončanog doba ovde je nešto bolje zastupljena, osobito s

posudama u obliku životinjskih figura iz Vatina..

Vremenski u okviru vatinske grupe moguće je danas izdvojiti tri faze. Ovo je učinjeno

uglavnom na temelju razlika u materijalu pojedinih nalazišta i zatvorenih nalaza iz grobova.

Najstarija je tzv. pančevačko-omoljička faza po glavnim nalazištima u Pančevu i Omoljici a

stavlja se na sam početak srednjeg brončanog doba (Br A2/B1) a karakteriziraju je posude s

jednom ili dvije ručke tipa ansa lunata, koje rijetko mogu imati već razvijenije oblike. Kasnija

vatinsko-vršačka faza, zapravo je klasična etapa vatinske grupe, s raznim tipičnim oblicima

keramike kao i one koje se zadržavaju još od ranijeg doba. Najzad, velike nekropole s

urnama, ukrašenim često šnur ornamentima, kao što su Belegiš, Surčin, Ilandža, pripadaju

kraju srednjeg brončanog doba. Ova faza nesumnjivo se produžuje i kasnije pa se mora

računati sa neprekinutom evolucijom do u sljedeću kulturnu fazu prelaza iz brončanog u

željezno doba, kada se i dalje zadržava sahrana u urnama s drukčijim karakteristikama

kaneliranih ukrasa. Prostorno, kako je već istaknuto, vatinska grupa osim Banata i

Podunavlja, širi se i na Srijem, gdje je zastupljena u jednoj posebnoj varijanti. Datiranje ovih

nalaza omogućeno je ostavama metalnih predmeta otkrivenim u Lovasu i Vukovaru, koje

pripadaju srednjem brončanom dobu. Svojim karakterom vatinska se grupa nesumnjivo

vezuje za balkansko-karpatski kompleks, karakterističan po brojnim grupama koje su sa njom

istovremene i slične, kako u načinu pokopa, tako i u karakteru i odlikama inventara. Takve su

na primer, grupe Otomani, Verbičoara ili Tej u Olteniji, Transilvaniji i Vlaškoj.

DUBOVAČKO – ŽUTOBRDSKA GRUPA

U Banatu i u dijelu podunavlja, šireći se prema istoku i u Olteniju i severozapadnu Bugarsku,

rasprostranjena je dubovačko-žutobrdska grupa. Kulturno, ona se vezuje i za druge grupe

okarakteristične po keramici čiji su urezani ornamenti ispunjeni bijelom inkrustacijom

(inkrustirana keramika). Takve su južnopanonska i zapadnopanonska inkrustirana keramika.

U biti može se kazati da se radi o jednom istom kulturnom kompleksu u kojem se izdvajaju

razne grupe ili varijante, od kojih je dubovačko-žutobrdska bez sumnje najbogatija. S druge

strane i ovdje postoje izvjesne lokalne razlike i odstupanja, koja se, međutim, još uvjek ne

mogu u potpunosti uočiti. Grupa je uglavnom poznata iz grobnih nalaza, dok je o naseljima

vrlo malo poznato. Sahranjivanje je slično onom u vatinskoj i drugim grupama s poljima s

urnama brončanog doba u panonskom i karpatskom području. Među keramičkim oblicima

karakteristične su urne s visokim vratom, nekada stepeničasto profilirane, tzv. etažne urne,

posuđe s jednom ili dve ručke ima često oštre profilacije, slični vatinskim.

Osobito značajno je izuzetno bogatstvo ornamentike sa nizom raznih motiva. Posebno treba

spomenuti razne oblike poput ptica ali i bogatstvo statueta, plastike, čime se dubrovačko

žutobrdska grupa jasno izdvaja od drugih. Među statuetama, naročito su tipične one sa

širokom zvonastom suknjom. Predstava ljudske figure inače je jako pojednostavljena no

bogata ornamentika ilustrira bogat metalni nakit. Najpoznatiji, svakako i najlepši do sada

poznati primerak, bio je kličevački idol, nađen u jednom grobu u Kličevcu kod Požarevca,

koji je propao u Prvom svjetskom ratu. Posebno značajne kultne predmete predstavljaju dvoja

kolica od keramike koja su nađena u Dupljaji kod Vršca. Na kolicima koja vuku barske ptice

prikazana je stojeća ljudska figura u odijelu tipičnom za statuete ove grupe. Vremenski

dubrovačko-žutobrdska grupa obuhvaća razdoblje srednjeg i kasnog brončanog doba.

Povezanost karpatsko-podunavskog prostora s egejsko-mikenskim najbolje se ogleda u

usporedbi kličevačkog idola s idolom iz grčkog otoka Melosa, tzv. “Damom iz Filakopija”

KULTURA POLJA S URNAMA (KULTURA ŽARNIH POLJA,

URNENFELDERKULTUR

Na većem dijelu Europe razvila se i trajala je u okviru kasnog brončanog doba između 1250 i

800 godine prije Krista kultura polja s žarama (kultura žarnih polja, Urnenfelderkultur) a

nosioci ove kulture nisu pripadali jedinstvenom etničko –rodovskom kompleksu. Po svoj

prilici KŽP je rezultat novih društvenih manifestacija potaknutih raslojavanjem stanovništva

u vremenu naglog razvoja metalurgije, trgovine i specijalističkih obrta. Intenzivna

proizvodnja metalnih alata prelazi granice lokalnih radionica prepuštajući ovu metaluršku

produkciju većim radioničkim središtima. Uvid u ovu razgranatu proizvodnju posebno oružja

upućuje na opremu ratnika ali i o vojnoj moći pojedinaca i grupa te o njihovom militantnom

karakteru. Značajka KŽP je uz jasno određen inventar materijalne kulture, obred spaljivanja

pokojnika te pokapanje njihovih kremiranih ostataka-pretežno u keramičkim posudama

(žarama) uz priloge postavljenih u žarama ili oko njih u ukopanim grobovima na prostranim,

grobljima. Najbogatiji fundus metalnog oružja i oruđa na prostoru međurječja Save i Drave te

na južnopanonskom prostoru predstavljaju OSTAVE (blaga), koje su važan a nekada i jedini

izvor za proučavanje ove pojave jer sadrže veliki dijapazon metalnih predmeta koji imaju

često brojne tipološke varijabilnosti što daje dobru osnovu za kronološko diferenciranje.

Nalazi kulturne grupe Barice-Gređani pripadaju širem kulturnom području kulture polja sa

žarama. Keramički oblici su najbliži oblicima virovitičke kulturne grupe, putem koje su se

najvjerovatnije prema jugu širili utjecaji kulture Baierdorf-Velatice. Postoje indicije da se u

odnosima virovitičke i Baierdorf-Velatice kulture može računati sa etničkim prodorom iz

Baierdorf-Velatice kulturnog kruga, pri čemu se novopristigli etnički supstrat asimilirao u

virovitičku komponentu. Time bi se objasnila pojava da je sahranjivanje u kamenim

škrinjama, rašireno u kulturnom krugu Baierdorf-Velatice, naglo iščezlo. Metalni nalazi

topuzastih igala su zastupljeni i na područjima grupe Belegiš II, kao i u Srijemu, Banatu i

sjevernoj Srbiji. Na širem području ove igle su zastupljene na nalazištima u Češkoj,

Slovačkoj, Moravskoj, Austriji i Mađarskoj.

Groblja s kremiranim pokojnicima položenim u urnu poznata su na većini europskih prostora

prije nego je arheologija postala zasebna disciplina.  Do kraja 18. i početkom 19. stoljeća je

međutim postalo uobičajeno shvaćati pokop u urnama kao specifičan pokop, tako i

arheologija postaje sve zaokupljenija vremenom i podjelom ovog načina pokopa.  Otto

Tischler 1886 prvi govori o “poljima urna iz brončanog doba“ a krajem 19. stoljeća

brončano doba već je bilo podijeljeno s dominantnim šemama za srednju Europu te se temelji

na karakteristikama ukopa i obliku grobova. Jedna od najvažnijih studija kulture polja sa

žarama je monografija H. Müller – Karpea (Beiträge zur Chronologie der Urnenfelderzeit

nördlich und südlich der Alpen, RGF 22, Berlin 1959). On uzima u obzir cjelokupan materijal

povlačeći paralele sa Sicilijom, Egiptom i kasnomilenskom kulturom te na taj način fiksira

kronologiju kulture polja sa žarama srednje Europe od početka 13 stoljeća (stupanja Br D) pa

do kraja 8. stoljeća (stupanj Ha B3), odnosno do tako-kimerijskog prodora. Unutar navedenog

vremenskog raspona postoje razlike u užoj periodizaciji vezane uz sinhronizaciju pojava užih

grupa vezanih uz autohtone elemente ili zatečene kulture.

Isto tako za apsolutno datiranje ovih pojava od posebne je važnosti i tzv. egejske seobe čije se

ishodište često vezuje za prostor srednjeg Podunavlja. Ova seoba je u svome prvome valu

tijekom završetka kasnomikenskog razdoblja (III B i početka razdoblja III C1, 1230 i 1200 )

izazvala razaranja na egejskom prostoru koja su trajala koz čitavo 12 stoljeće do završetka

kasnomilenskog razdoblja- rušenjem Mikene i mikenske kulture i drugih važnih naselja u

Tesaliji, Beotiji i Makedoniji. Ove sukobe u Egiptu za vladanja Merenptha (1223-1213) a

naročito Ramzesa III (1195-1163) i njegove pobjede nad tzv. “narodima s mora” (oko 1189),

koja je zabilježena na reljefu hrama u Medinet Habu. Razne teorije o pripadnicima ovih seoba

odnosno njihovim nosiocima nisu još do kraja raščišćene, vjerojatno to nisu bila predilirska

plemena sa Balkanskog poluotoka već je vjerojatnije da su to bili etnosi iz Podunavlja

odnosno stari Panonci. Južno od Kupe i Save odnosno sjeverne Bosne KŽP komunicira s

predilirskim središtima sjeverozapadnog Balkana zajedno s glasinačkim prostorom te vrši

utjecaj preko japodskog prostora sve do obala Jadrana.

Arheološki fundus za obradu KŽP na zapadnopanomskom prostoru sastoji se od nalaza iz

nekropola, pojedinačnih grobova i slučajnih nalaza a dalekonajbogatiji materijal dale su

zatvorene cijeline brončanih ostava što predstavlja važnu osnovu za kronološko

diferenciranje, utvrđivanje radioničkih centara i trgovačkih središta.

Ustanovljeno je da se nalazi blagobikoničnih zdjela i zdjela uvučenog oboda, ukrašenih

kanelurama ili facetama karakterističnih za KŽP, najpre pojavljuju na prostoru jugozapadne

Slovačke i sjeverozapadne Mađarske u vremenu Br D, a zatim se sa ovog matičnog prostora u

vremenu Br D/Ha A1, proširuju na istok, na prostor sjeveroistočne Mađarske i sjeverozapadne

Rumunjske. U periodu Br D – Ha A1, u sjevernoj Mađarskoj, pod uticajem Gava kulture, sa

jedne strane i Čaka kulture, sa druge strane, pojavljuju se i zdjele varijante IIa koje su, novim

valom migracija prenesene na istok i jug te na prostor Hrvatske i Slovenije, gde se u

vremenu Ha A1/A2 nalaze iskqučivo zdjele varijante IIa. Nosioci zdela varijante Ia zadržali

su se na prostoru Pomoravlja i bazena Južne Morave su akteri kasnijih migracija iz

togvremena, koje se naziva Dorska, odnosno Egejska seoba. Tek u drugom migracijonom

valu, koji je sa sjevera Balkana došao na centralni dio Balkanskog poluotoka (period Ha A2),

pojavljuju se prve zjdele varijante Iia. Te zdjele su, međutim, posebno karakteristične za

Makedoniju i donje Povardarje, gdje uopćte nisu utvrđene zdjele varijante Ia. Nosioci drugog

vala migracija, sa zdjelama sa tordiranim obodom (varijanta IIa), bili su znatno agresivniji, o

čemu svedoče mnoga spaljena naselja iz ovog vremena u južnoj Srbiji i Povardarju.

U vremenu Ha B–C zjele oba tipa (naročito varijanta IIa) postaju neizbežan dio keramičkog

inventara gotovo svih kulturnih grupa na Balkanskom poluotoku.

DOBOVSKO – RUŠKA GRUPA

Zemljopisno gledano, područje

Slovenije je veoma raznoliko, to je područje doticanja i ispreplitanja nizinskog-panonskog, pl

aninskog-alpskog, brdovitog-dinarskog i submediteranskog područja. Upravo zbog

togaSlovenija je podijeljena na različite regije i male zemljopisne cjeline sa klimatskim

i biljnim raznolikostima što čini KPŽ slojevitu pojavu. Prva nekropola ove grupe otkrivena je

još 1875 godine u Rušama, kasnije u Radovlju, Hajdini i Mariboru. Novi zamah dala su

otkrića nakon drugog svjetskog rata kada su istraživani lokaliteti u Ptujskom gradu, Ormožu i

u Dobovi. Na području Slovenije pojava pogrebnih rituala spaljivanja pokojnika vezana je za

najraniju tradiciju srednjeg pa čak i ranog brončanog doba. Najraniji žarni grobovi,

na području Slovenije, pripisuju se virovitičkoj kulturnoj grupi koja je ponajprije zauzimala

nizinska područja oko Save i Drave te se je prostirala sve do Balatonskog jezera. Dobovska

kasnobrončanodobna nekropola je izuzetna zbog svoje veličine, ona sa preko 400 grobova

predstavlja izniman primjer kulture polja sa žarama.

Zahvaljujućitom lokalitetu bilo je moguće u veću cjelinu povezati niz nalazišta sa područja

Slovenije isjeverozapadne Hrvatske. Nažalost zbog raznih poteškoća pri iskopavanju i slaboj

očuvanosti podataka ne može se u potpunosti odrediti njezin kronološki slijed, te se za

kronološko raščlanjivanje grobova može upotrijebiti jedino kombinacijska metoda.

Kronološku shemu dobovske grupe predložio je Janez Dular koji ju je podijelio u četiri

horizonta, od Ha A1 do Ha B2. No zbog metodoloških problema njegovu shemu se ne

može u potpunosti prihvatiti, te je donekle modificirana teorijom da je intenzitet pokapanja

porastao na prijelazu iz starije u mlađu fazu KPŽ-a.

Kultura polja sa žarama (KŽP) u sjevernoj Hrvatskoj obuhvaća nekropole i ostave ili depoe i

dijeli se na pet razvojnih faza (I – V).

KULTURA LIBURNA

Liburni uz Histre i druge narode spominju se u pisanim izvorima u VII. stoljeću pr. Kr., kada

je grčki zemljopisac Hekatej iz Mileta u svojem Putopisu (Periegesis) napisao da u Jonskome

zaljevu žive Liburni, Istri i Kaulici. Kaulicima se zameo svaki trag, dok su druga dva naroda

ušla na velika vrata u pisanu povijest sljedećih stoljeća. Pripadali su indoeuropskoj skupini

naroda, zajedno s Grcima, Italicima, Keltima i drugima. Kod Liburna koji već u XII stoljeću

prije Krista naseljavaju sjeverno priobalje i otočki dio istočnog Jadrana mogu se prepoznati i

neki prežitci predindoeuropske kulture starih mediteranaca.

Strabon jedan od najpoznatijih starogrčkih geografa i povjesničara, suvremenik Cezara i

Augusta (63 prije do 20 god. Pos. Krista), piše da su Linurni bili gospodari otoka Korkire

(Krfa ), odakle ih je 735 godine pr. Krista prisilio na povlačenje korinski tiran Hersikrat iz

oligarhijske obitelji Bakhijade. To je vrijeme snažne korintske ekspanzije u vrijeme osnivanja

niza naseobina u južnoj Italiji i Siciliji. Liburnska prevlast nad jadranskim otocima ostaje i

nadalje što potvrđuju brojni antički pisci. Također isti izvori govore o liburnskoj prisutnosti i

na susjednoj obali Italije posebno u starom Picenumu. U Picenumu pritiskom Gala a na

Jadranu pritiskom od Grka Liburni će postepeno smanjivati svoju prevlast. Tako je u okviru

strategije Dionizija slijedio osnutak sirakuških naseobina na Jadranu od 388 do 383 a svoje

naseobine osnivaju i Parani na Hvaru. U okviru ovih zbivanja odigravala se i prva poznata

bitka na Jadranu kada su grčki doseljenici iz Parosa na otoku Hvaru izgleda ugrožavali

starosjedioce , vjerojatno Liburne koji pozivaju u pomoć Ilire sa susjednog kopna. U sukobu

koji se odigrao godine 384/3 iliri su izgubili a sačuvani dio kamenog spomenika na kojem

stoji da su Farani od JADASINACA (liburnskih stanovnika Iadera, današnjeg Zadra) i

njihovih saveznika oteli izgleda oružje i zo vjerojatno posvetili nekom božanstvu.