bosna i hercegovina komisija za o~uvawe nacionalnih...

Bosna i Hercegovina

Komisija/ Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika

Bosna i Hercegovina Komisija za o~uvawe

nacionalnih spomenika

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 11. decembra 2003. godine, donijela je

O D L U K U

I

Historijsko područje – Harem Jama (Sofi Mehmed-pašine) džamije u Banjoj Luci proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik). Nacionalni spomenik čini harem uz džamiju i harem preko puta džamije. Nacionalni spomenik obuhvata zemljište označeno kao k.č. br. 331 i 337 (novi premjer), odnosno dijelovi 148/1, 148/3, 148/32, dio 149/1 i dio 149/2 (stari premjer), k.o. Banja Luka III 6, 7, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. Objekat džamije koji se gradi na mjestu Sofi Mehmed-pašine džamije, porušene 1993. godine, ne uživa režim zaštite jer nije izveden u skladu sa stanjem objekta prije njegovog rušenja i nije rehabilitiran u skladu sa Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Republike Srpske”, broj 9/02) i drugim važećim propisima, standardima i principima zaštite, pa ne ispunjava Kriterije za donošenje odluka o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03). Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom iz stava 4. ove tačke.

II

Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će uvjete i osigurati sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III

Potrebno je osigurati provođenje sljedećih mjera zaštite nacionalnog spomenika:

2

- izvorna namjena zaštićenog prostora ne smije biti promijenjena; - izvršiti dokumentiranje epigrafske građe harema, uređenje harema džamije i saniranje oštećenih nišana; - ograditi prostor džamije i harema drvenom ogradom u skladu sa izvornim načinom ograđivanja, a korištenjem principa analogije.

IV

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

V Svako, a posebno nadležni organi Vlade Republike Srpske, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju.

VI

Ova odluka dostavit će se Vladi Republike Srpske, ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje u Republici Srpskoj, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske i općinskim organima uprave nadležnim za poslove urbanizma i katastra, radi provođenja mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

VII

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).

VIII

Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

IX

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH». Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

http://www.aneks8komisija.com.ba/

3

P.o. Predsjedavajuće Komisije

Amra Hadžimuhamedović Broj: 07-6-1078/03 6. decembra 2003. godine Sarajevo

O b r a z l o ž e n j e

Na osnovu Zakona o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, član 2, stav 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa članovima V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Komisija je primila peticiju od strane IZ BiH Medžlisa Banja Luka, dana 27. 8. 2002. godine. U skladu sa odredbama zakona, a na osnovu člana V, Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom. II – PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.;

- sadašnje stanje dobra; - dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra; - historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je

data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke. Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju utvrđeno je slijedeće: 1. Podaci o dobru Lokacija Sofi Mehmed-pašina ili Jama džamija se nalazila u Gornjem Šeheru na desnoj obali rijeke Vrbas uz danas viseći most, nekada Carev most u ulici P.

4

Sljepčevića (bivša Bajagilovića ulica). Historijski podaci Kao posljedica vojno-strateških promišljanja osmanske vlasti u datosti tadašnjih geopolitičkih prilika, premještanje sjedišta sanžaka iz Sarajeva u Banju Luku 1553. godine1, značilo je i preseljenje središta vojne i upravne vlasti, što će biti od sudbonosnog značaja za dalji urbani razvoj Banje Luke, a sandžakbezi, prvo Sofi Mehmed-paša, a poslije njega Osman Han i Ferhadbeg Sokolović, biti glavni nosioci građevinskih aktivnosti u Banjoj Luci (Bejtić: 1953, str. 95). Džamija Sofi Mehmed-paše2 izgrađena je 1554. godine, nakon što je Sofi Mehmed-paša bio postavljen za bosanskog sandžak-bega, a Banja Luka postala sjedište Bosanskog sandžaka3.

Najstarija, do sada poznata, napisana i sačuvana vakufnama iz Banja Luke je Sofi Mehmed-pašina4 i datira iz safera 962 (26.12.1554.-04.01.1555.) godine (Mujezinović: 1998, str. 126). Vakufnama je pisana korektnim arapskim jezikom sa izvjesnim gramatičkim i ortografskim greškama, nesh pismom, na svitku papira dimenzija 24 x 300 cm i čuva se kao original5 u metalnoj futroli u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu (Husedžinović: 1990, str. 95-115).

Vakufnama Sofi Mehmed-paše govori o izgradnji džamije i čitavog niza drugih

objekata koji je izgradio Sofi Mehmed-paša. Iz nje se saznaje da je osim džamije, u najstarijem banjalučkom naselju - Gornjem Šeheru, ovaj bosanski sandžak-beg sagradio drveni most6 preko Vrbasa (između Careve džamije na

1 sjedište sandžaka će se 1639. godine iz Banje Luke ponovo vratiti u Sarajevo (Bejtić: 1953,

str. 95) 2 Sofi Mehmed-paša je bio postavljen na dužnost bosanskog sandžakbega 1553. godine, u

vrijeme kada je Bosanski sandžak bio u sastavu Rumelijskog beglerbegluka (Kreševljaković-Kapidžić, Sudsko-administrativna podjela Bosne i Hercegovine početkom stoljeća, Istorijsko-pravni zbornik 3-4, Sarajevo, 1950, 253-255), u Bosnu dolazi juna 1554. godine, ostaje do maja 1557. godine, nakon čega biva postavljen za budimskog pašu. Umro je 1578. (Šabanović, H., Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982, str. 71). Neki istoričari ga smatraju našim čovjekom (Bašagić, S., Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb, 1931, str. 84), a neki misle da je porijeklom Bugarin iz Sofije (Bejtić: 1953, str. 95). Neki istoričari zaključuju da je bio renegat (lat. renegatus; otpadnik od vjere, naročito kršćanin koji je prešao na Islam) jer je njegovog oca bilo je Abdul Muin. (Bejtić: 1953, str. 95; Mujezinović: 1998, str. 197; Husedžinović: 1990, str. 95-115 ) 3 Bosanski sandžak je do 1580. godine u sastavu rumelijskog beglerbegluka (pašaluka), a u

septembru 1580. godine, Bosna postaje beglerbegat ili pašaluk, kojem, u početku, osim bosanskog, pripada i osam okolnih sandžaka, a svima zapovijeda beglerbeg, kojem pripada čast paše sa tri tuga (Bejtić: 1953, str. 95) 4 Vakufnama Sofi Mehmed-paše, prevod Bisere Nurudinović, Vakufname iz Bosne i

Hercegovine u XV i XVI vijeku, Monumenta turcica IV/1, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985, 1995, Original Gazi Husrev-begova biblioteka, br. 177 5 Prema nekim izvorima, postoji nedoumica da li je, zapravo, dokument koji se smatra

originalom, njegov prepis sa početka 17. vijeka. Naime, prema tipu vodenog znaka, vidi se da je papir pravljen 1602. godine u Italiji, te je, shodno tome, ovaj prepis mogao nastati iza 1602. godine (Bejtić: 1953, str. 96) 6 Prema odredbama vakufname, Sofi Mehmed-pašin vakuf se trebao brinuti o mostu i

finansirati njegove popravke. Krajem 17. vijeka ovaj vakuf je propao. Nabujali Vrbas je

5

lijevoj i Sofi Mehmed-pašine džamije na desnoj obali Vrbasa), javno kupatilo7 (hamam), šezdeset devet dućana8, han9 (karavan-saraj), tri mlina10 itd. uvakufio brojna zemljišta.

U popisu 1580. god. Sofi Mehmed-pašina mahala. je imala 27 kuća, a u popisu iz 1604. god.11 55 kuća.

Izgradnja Sofi Mehmed-pašinih zadužbina na desnoj obali Vrbasa, kao

i izgradnja mosta koji je povezao, ranije izgrađenu, Hunkarija (Carevu) čaršiju na lijevoj obali Vrbasa sa Sofi Mehmed-pašinom mahalom, bio je veliki podstrek urbanističkom razvoju Donjeg Šehera, nizvodno, niz Vrbas formiraju se mahale: Osman-šahova12, Kalendarija13 (Šinikova), Sitarska mahala i mahala Tabaci (iz koje, kasnije, nastaju dvije mahale: Gornji i Donji Tabaci)

09. februara 1730. godine odnio sve mostove u Banja Luci, a država 1733. godine popravlja most. Za tu svrhu su vojne vlasti izdvojile 120, a civilne 100 groša. Most je postojao i poslije 1878. godine (Kreševljaković: 1991, str. 311-315). Iako ga car nije gradio, narod je ovaj most nazivao i Carevim, jer je stajao uz Carevu džamiju (Bejtić: 1953, str. 95) 7 1554., Sofi Mehmed-paša je izgradio u Gornjem Šeheru hamam i opskrbio ga vodom, koja

je cijevima dovedena iz obližnjeg izvora Bejbunara: Zemljište je kupljeno od Džafera i Sefera, sinova Abdulahovih, a graničilo je sa sjevera Vrbasom, sa juga i zapada posjedima Kubat-vojvode, sina Abdulahova, a sa istoka posjedom Hadži Alije, zvanog Pastrma. Zgrada hamama bila je malena, imala je samo jedan halvat sa dvije kurne, jednu sofu (džanekem) sa jednom kurnom i jednu sofu sa odmor i presvlačenje. U zgradi je bio i nužnik (Kreševljaković, Hamdija, Banje u Bosni i Hercegovini 1462-1916, drugo popravljeno i prošireno izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1952, str. 95-96). Nije bilo prostorije za zagrijavanje vode, te imajući u vidu postojanje izvora tople vode, tzv. “vrulja”, u neposrednoj blizini lokaliteta banje, moguće je pretpostaviti da se za potrebe hamama koristila topla voda ovih izvora (Husedžinović: 1990, str. 95-115). 8 Sofi Mehmed-paša je izgradio ove dućane na desnoj obali Vrbasa, oko svoje džamije,

velikog hana i trga na kojem se održavao Pazar. Ovih 69 dućana je bilo sagrađeno u 4 manje skupine. U prvoj su bila 34 pod jednim krovom, od kojih je 10 iza sebe imalo ardiju. Ovi dućani su bili situirani u blizini tvrđave, džamije i trga, a sa sjeverne strane su graničili sa rijekom Vrbas. Bili li su izgrađeni na zemljištu kupljenom od nekog Nesuha Terdžumanije. Sljedećih 13 dućana nalazili su se ispod uzvisine tzv. Tepa karaule (u novije vrijeme koristi se toponim Karaula) . Do velikog hana bilo je izgrađeno 7 dućana, a 15 dućana se nalazilo između hana i puta prema Ilidži, od zadnje navedenih 13 je imalo sobe, a zemljište je bilo kupljeno od subaše Pervana, sina Abdulaha. Svi navedeni dućani bili su građeni i uvakufljeni 1553. i 1554. godine. Čaršija oko Sofi Mehmed-pašine džamije je davno propala (Kreševljaković: 1991, str. 298). 9 Han je imao 20 soba, 2 nužnika na spratu, konjušnice i u prizemlju veliki podrum. Bio je prvi

ugostiteljski objekat ove svrhe u Banjoj Luci i trebao je, uz dućane, osigurati ekonomski prosperitet zadužbinama (Kreševljaković: 1991, str. 301; Husedžinović: 1990, str. 95-115). 10

Oko 1554., sagradio je i uvakufio Sofi Mehmed-paša ove mlinove. Jedan je bio sagrađen uz lijevu obalu Vrbasa i imao je dva vitla, dok su druga dva imala po jedno vitlo i bili su napravljeni na lađama i ovo su bili jedini mlinovi sagrađeni na lađama u unutrašnjosti Bosne (Kreševljaković: 1991, str. 333) 11

“Mahala časne džamije umrlog Mehmed-paše, pripada spomenutoj: (…slijedi detaljan spisak stanovnika mahale, koji su bili porezni obveznici). Kuća: imam i hatib 1, muezzin 1, oženjenih 53, neoženjenih 16; …”( Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sv. III (Naziv originala: Defter-i-mufassal-i liva-i Bosna cild salis, Ankara, Tapu Kadastro, Kuyûd-1 Kadîme Arşivi TD 479), Sarajevo: Bošnjački institut Zűrich, Odjel Sarajevo: Orijentalni institut, 2000, str. 423-424) 12

Osman-han Skenderpašić (Osman šah) je bio u dva navrata namjesnik Bosne, a 1563. godine, na desnoj obali Vrbasa, nizvodno od Sofi Mehmed-pašine, gradi džamiju 13

Naziv džamije upućuje na zaključak da je osnivač džamije bio derviš, da je pripadao derviškom redu Kalender Jusufa Endelusije (ovaj red osnovan je oko 1300.). Pripadnici ovoga reda bili su dužni neprekidno putovati svijetom obrijane glave i brade i živjeti od milostinje ( Bejtić: 1953, str. 96)

6

uzvodno, uz Vrbas, osniva se mahala Ilidža, iznad Careve mahale, na Grabu, osnivaju se Hadžibeg-zade i Daferagina mahala14.

Nakon napada na Banja Luku i njenog osvajanja 4. 9.1688., habsburške

trupe, pod zapovjedništvom markgrofa Ludwiga Badenskog, ruše i pale brojne mnoge građevine u Banja Luci, a sve zadužbine Sofi Mehmed-paše bivaju uništene15.

¸ Kako se u vakufnami Sofi Mehmed-paše govori da je džamija imala “visoku kupolu” i bila “vitki, kakav se rijetko vidi mesdžid”, a pošto se našla na popisu djela velikog arhitekte Osmanskog carstva Kodže Mimar Sinana16 (ali kao džamija Sofi Mehmed-paše u Hercegovini), postojala je dilema da je ovaj objekat gradio veliki osmanski arhitekta. S obzirom da se u nekim spiskovima na tom mjestu gdje je ova džamija upisana, pojavljuje ime džamije Mehmed-bega Karađoza u Mostaru17, to ostaje kao pretpostavka.

Međutim, drugi historijski podaci potvrđuju da je Kodža Mimar Sinan gradio za

Sofi Mehmed-pašu (Čarnata džamija u Sofiji) pa ostaje mogućnost da je prvobitna džamija bila Sinanovo djelo, što bi se moglo dalje istraživati.

2. Opis dobra Arhitektura Džamija Sofi Mehmed-paše ima osnovu pravokutnog oblika, sa unutrašnjim dimenzijama 9,60 x 14,00 metara18 (stanje iz 1953). Prema geodetskoj

14

Husedžinović: 1990, str. 95-115; Bejtić: 1953, str. 96-97 15

Poraz osmanske vojske iz 1683. (druga opsada Beča u vrijeme velikog rata), značio je kraj osmanskog teritorijalnog širenja prema prostoru srednje Evrope. Prostor Krajine postaje zapadna granica osmanskog carstva i biva izložen napadima habsburške vojske. Nakon velike pobjede osmanske vojske kod Dervente kojom je zapovijedao Topal-paša, habsburške trupe predvođene markgrofom Ludwigom Badenskim napadaju Banju Luku. (Kreševljaković: 1991, str. 314; Bejtić: 1953, str. 96; Husedžinović: 1999, str. 106) 16

U prva dva registra Sinanovih djela, napisanih u zadnjoj četvrtini 16. vijeka (Tezkiret űl Bűnyan i Tezkiret űl Ebniye, objavio Montani Effendi 1873. godine) mimar Sinan se spominje kao graditelj Sofi Mehmed-pašine džamije (pod rednim brojem 72 prvog registra Sinanovih ostvarenja i pod rednim brojem 75 drugog registra). Kako je Sofi Mehmed-pašina džamija u Banjoj Luci izgrađena 1554/55, velika je vjerovatnoća da se radi o ostvarenju mimara Sinana. Ovaj podatak je preuzet iz rada: Husedžinović, Sabira, The Influence of Mimar Sinan’s School on Domed Mosques in Bosnia and Herzegovina, EJOS, IV (2001) (=M. Kiel, N. Landman & H. Theunissen (eds.), Proceeding of the 11

th International Congess of Turkish

Art, Utrecht – The Netherlands, August 23-28, 1999), No. 60, 1-25, str. 3-4 17

U trećem registru Sinanovih ostvarenja Tuhfet űl Mimarin (A. Kuran, The mosque in Early-Ottoman Architecture, Chicago-London 1968, idem, Mimar Sinan, Instanbul, 1986.), pod rednim brojem 57, umjesto Sofi Mehmed-pašine džamije spominje se Karađoz Mehmed-begova džamija u Mostaru. Ovaj podatak je preuzet iz rada: Husedžinović, Sabira, The Influence of Mimar Sinan’s School on Domed Mosques in Bosnia and Herzegovina, EJOS, IV (2001) (=M. Kiel, N. Landman & H. Theunissen (eds.), Proceeding of the 11

th International

Congess of Turkish Art, Utrecht – The Netherlands, August 23-28, 1999), No. 60, 1-25, str. 4 18

dimenzije unutrašnjeg prostora i kratki opis džamije su spomenute u radu arhitekte Alije Bejtića. Bejtić opisuje džamiju na sljedeći način: “…U predvorju je sistem drvenih stupova, koji nosi dio četverostrešnog krova na toj strani, a u desnom je kraju i omanji mihrab, kao i u nekih drugih banjolučkih džamija, pred kojima se obavlja zajednička molitva, kad je džamija prepuna ili zatvorena. Dosta prostrana unutrašnjost – 14 x 9,60 metara – dijeli se u dva nivoa

7

osnovi19 (stanje iz 1978) vanjske gabaritne mjere objekta džamije su cca 11 x 16 metara+cca 5,50 x 10 metara (trijem). Džamija je prvi put promijenila izgled20 poslije Bečkog rata odnosno poslije upada austrijskih trupa Ludwiga Badenskog 1688. godine kada su svi vakufski objekti Sofi Mehmed-paše porušeni21. Tarih o obnovi je bio iz 1781./82. godine. Nova obnova uslijedila je 1937., što se vidi iz tariha22. Džamija je tada dobila četvorovodan krov i drvenu stropnu konstrukciju poduprtu sa šest drvenih stupova u unutrašnjosti. Na vanjskim sofama je bilo 12 drvenih stupova međusobno povezanih lukovima (sofe su na bočnim stranama po tri luka, a na ulaznoj strani 5 lukova, od kojih je srednji, ulazni, bio naglašen nešto većom širinom luka i većim međurazmakom oslonačkih stubova koji su nosili luk. Prema dostupnoj fotografiji23 ulazne sofe su imale nisku drvenu ogradu na ulaznoj, sjeverozapadnoj fasadi i za cca 50-60 cm višu ogradu na bočnoj desnoj, jugozapadnoj strani. Na fotografiji, koja pokazuje izgled objekta prije 1957. godine24, sofe na ulaznoj fasadi imaju 5 lukova. Poslije zemljotresa 1969. drvena stropna konstrukcija zamijenjena je betonskom kupolom pokrivenom četvorovodnim krovom. Podignuta je kota poda a u unutrašnjosti je ograđen prostor za vjersku obuku. Izrađeni su novi mihrab sa stalaktitima i mimber, a drveni mahfil zamijenjen novim oslonjenim na armirano betonske stupove25. Ulazne sofe su izgrađene sa tri luka na čeonoj fasadi i po jednim lukom na bočnoj fasadi26. Kamena munara (zidana

s visinskom zalikom od 20 cm. Cio unutrašnji namještaj izrađen je od drveta, a mimbera još obojena i ukrašena vegetabilnim ornamentima. Tu je i drugi sistem drvenih stupova sa strane i u zadnjem dijelu prostora s izrezbarenim jastucima, a nosi, kao i u Sulejmaniji džamiji u Travniku, musandru (gornju etažu) i strop…” (Bejtić: 1953, str. 96) 19

podaci o vanjskim gabaritnim dimenzijama džamije Hadži Begzade izmjereni su sa geodetskih karata (Republička geodetska uprava BiH, Katastarska opština Banja Luka III-6, list 139 i Banja Luka III-7, list 138, Razmjera 1:1000, 1978. godina) 20

“…Pretpostavlja se da je imala kupolu do kraja 17. stoljeća, kada je u astro-osmanskim ratovima promijenila izgled i dobila četverovodan krov.” (Husedžinović, Sabira, Džamije Banja Luke u planovima austrijskih ratnih karata iz XVIII stoljeća, Prilozi za orijentalnu filologiju 47-48, Orijentalni institut, Sarajevo, 1999, str. 103) 21

isto kao pod 18) 22

“Utječem se Allahu. Zaista bogomolje grade (posjećuju) oni koji vjeruju u Allaha, sudnji dan, obavljaju molitvu i dijele zekat, a ne boje se nikoga osim Allaha. Božiji vjerovjesnik je rekao: Zajedničko obavljanje molitve je dvadeset i sedam puta bolje nego obavljanje pojedinačno. Bogomolje pripadaju samo Allahu, pa ne klanjajte se nikome drugom osim Allahu. Neka je na vas mir i spas, uniđite u raj u kojem ćete ostati vječno”. Godina obnove 1196. i 1356. (1781/2 i 1937. godina). (Mujezinović: 1998, str. 196-197) 23

fotografija ulaznih sofa sa izgledom sofa (fotografija preuzeta od dr Sabire Husedžinović) 24

Ispod fotografije je potpisan sljedeći tekst: “Careva džamija “ u Gornjem Šeheru u prvom planu, porušena usljed dotrajalosti pedesetih godina (fotografija iz knjige: Na ovoj fotografiji u zadnjem planu je džamija Sofi Mehmed-paše, na kojoj je vidljivo da je frontalni dio ulaznih sofa imao 5 lukova. S obzirom da je Careva džamija porušena 1957., sa sigurnošću se može zaključiti da fotografija predstavlja stanje prije 1957. 25

Poslije drugog svjetskog rata vanjske sofe su zazidane da bi poslije zemljotresa 1969. godine bile ponovo obnovljene u nekadašnjem obliku. Tada je porušena drvena stropna konstrukcija i izvedena betonska kupola u unutrašnjosti džamije, uklonjeni su svi drveni elementi, izveden mahfil od čeličnih stupova i greda, da bi 1985. godine bila porušena i munara, odnosno pritesan postojeći kamen i izvedena tanja i nešto viša. U ovakvom stanju džamija je dočekala miniranje 1993. godine kada je do temelja porušena (podaci dr Sabire Husedžinović) 26

prema fotografiji iz januara 1979. godine (izvor: Muzej Bosanske krajine, Banja Luka, fotografija Jama džamije, Inv. broj 212, januar 1979. godine)

8

od kamena sedre27) sačuvala se do 1985. kada je srušena, da bi bila izrađena nova i time je uništen i posljednji autentični dio ove džamije. Unutar džamije na prostoru ispod mahfila, ispod njegovog lijevog dijela, nalazilo se udubljenje, kapkom pokrivena28 jama kvadratične osnovice, širine 1 metar i dubine 1 metar, gdje se prema pričanju, osamljivao u molitvi Sofi Mehmed-paša, pa je prema tome dobila ima “Jama džamija”29. Poslije obnove 1937. god. džamija je dobila samo jedan red prozora koji su išli kroz dva sprata30. Mihrab koji je izrađen poslije XVIII vijeka je bio ozidan sa posebno zanimljivo izrađenim krunskim dijelom i ispisanim odlomkom iz 37. ajeta, sure Imranova porodica -Ali-'Imran iz Kur’ana31. Unutrašnjost mihraba je bila glatka niša32.

27

“…Od stare zgrade očuvala se jedino još sedrena munara, što se prislonila uz ovu današnju s njezine desne strane, i u koju se ulazilo izvana, a ne iz unutrašnjosti, kao kod većine ostalih naših džamija. A sudeći po toj munari, arhitektura prvašnje zgrade morala je biti veličanstvena i dostojna imena njezina osvajača. Današnja pak zgrada još na prvi pogled ostavlja neobičan dojam na motrioca. Situirana posve u strani, mimo gotovo sve druge džamije, munara joj kamena, masivna i majstorski izvedena,…” (Bejtić: 1953, str. 96) 28

podatak preuzet iz opisa džamije (Bejtić: 1953, str. 96)

29 Citirano iz dole naznačenog članka:…“Pri ulazu u ovoj džamiji postoji i danas 1 metar u

kvadrat jedna jama, po pričanju, gdje se je Mehmed-paša po nekada u njoj Bogu molio. Zbog ove jame i danas neki onu džamiju nazivaju Jama džamija. Čini se da je i to jedan sveti prostor veoma sličan Kuiji pored Behram-efendijine džamije u Banjoj Luci”. …Kuija pored Behram-efendijine džamije u Banjoj Luci: “Ta vještačka podzemna prostorija nalazi se uz desnu stranu ulaza u Behram-efendijinu džamiju u Novoseliji, starom dijelu Banje Luke. Pristupa joj se niz pet kamenih stepenica. Skoro cijelom visinom je ukopana u zemlju, tek bačvasti svod jedva da viri iz zemlje. Skromnih je mjera, dužine 3,10 m, širine 1,60 i visine 1,90 u tjemenu svoda. Uz jugoistočni zid nalazi se dozidani dio u kojem je mala niša oblikovana kupasto ali dosta plitko i koja predstavlja mihrab. Sa lijeve i desne strane nalaze se dvije police na kojima su mogle stajati svijeće, knjige ili levhe. Iznad mihraba je mali prozor. Kuija se kao i džamija vezuje za Behram-efendiju za koga je u narodu ostala predaja da je bio vrlo učen i uvjeren čovjek. U Kuiji je provodio vrijeme u ibadetu.”…..” Vidi se, dakle, da je jedna vrsta isposništva ili osamljivanja bila prisutna kod sve tri glavne konfesije u Bosni i Hercegovini. Već samo ta činjenica daje jednu potpuno novu dimenziju vjerskoj doktrini katoličanstva, pravoslavlja i islama u našim krajevima. Na osnovu poznatih i ovdje iznijetih činjenica (izgled, topografija, sadržaj) može se donijeti nekoliko zaključaka: 1. Postoje "samostalne" isposničke ćelije od kojih neke narodno predanje vezuje za konkretne historijske ličnosti (Zvizdović, Stanivuković). 2. Postoje pećine za osamljivanje derviša (Mala peća, Pećina ispod Šehove korije). Tamo gdje nema prirodnih pećina prave se vještačke (Kuija, Jama džamija) 3. Neka od mjesta, kao što su pećina Šehova tekija, ćelije u Crvenoj stijeni, Kaštela, ćelija u Rataju, imaju kontinuitet "svetih mjesta" za osamljivanje. Nakon kršćana ta mjesta nastavljaju koristiti muslimani, vjerovatno pripadnici nekog derviškog reda.”…

(Mulaomerović, Jasminko, Sveta mjesta za osamljivanje u Bosni i Hercegovini, Znakovi vremena, broj 7-8, Naučno-istraživački institut Ibn Sina, Sarajevo, 2000)

30 ovakav prozor na jugoistočnoj fasadi vidljiv je i na fotografiji iz 1970 (izvor fotografije iz

knjige: Ravlić, Aleksandar, Aco: Banjalučka Ferhadija-ljepotica koju su ubili, Rijeka, 1996) 31

37. I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. "Odakle ti ovo, o Merjema?" -on bi upitao, a ona bi odgovorila: "Od Allaha, Allah onoga koga hoce opskrbljuje bez muke." (sa fotografije mihraba, zapis identificirao kaligraf Hazim Numanagić) 32

prema fotografiji mihraba preuzetoj od dr Sabire Husedžinović

9

Mahfil je bio drveni i stajao je na drvenim stupovima, koji su imali kapitele u vidu “jastuka” odnosno sedla na kojima je stajala nosiva drvena konstrukcija mahfila. Grede mahfila su bile konzolno istaknute sa rustikalnom obradom. Ograda mahfila je bila drvena od vertikalnih letvica urađena po sistemu trabozana33.

U haremu Jama džamije koji je cestom podijeljen na dva dijela nalaze se uglavnom stari osmougaoni nišani sa piramidalnim završecima, rađeni od sedrastog kamena i bez natpisa na njima.

Nišan br. 1

Stari nišan od sedre osmougaone osnove, stranica 12 i 10 cm, piramidalnog završetka i visine 130 cm. Nožni nišan je osmougaone osnove stranica 12 i 12 cm i visine 100 cm. Ovaj nišan, zajedno sa nišanima 2. i 3. nalazi se uz samu džamiju i ovo su tri najstarija nišana u haremu.

Nišan br. 2

Stari nišan od sedre osmougaone osnove, stranica 18 i 8 cm, piramidalnog završetka i visine 90 cm. Nožni nišan je osmougaone osnove stranica 14 i 10 cm i visine 80 cm.

Nišan br. 3

Stari nišan od sedre osmougaone osnove, stranica 11 i 8 cm, piramidalnog završetka i visine 90 cm. Nožni nišan je osmougaone osnove stranica 7 i 11 cm i visine 70 cm.

Nišan br. 4

Sedreni nišan pravougaone osnove 30 x 10 cm i visine 60 cm, bez natpisa.

Nišan br. 5

Ženski nišan od sedre pravougaone osnove 23 x 11 cm i visine 78 cm sa natpisom na turskom jeziku.

هو الحي الباقي تراونيكلي مولك محمد اغانك كريمسي و معلم ابراهيم افندينك ..... المرحومه زبيده خانمك شعبان 1323روحيجون الفاتحة سنة

On je Živi i Vječni. Supruga Travničanina Mulić Mehmed-age i mualima Ibrahim efendije …. Pomilovana Zubejda-hanum. Fatiha za njenu dušu. U šabanu godine 1323 (septembar 1905).

Nišan br. 6

33

tarbozanluk (niska drvena ograda)

10

Muški kameni nišan sa turbanom pravougaone osnove 14 x 13 cm i visine 73 cm.

تاج الي رحمة هللا مصطقي بن اسماعيل حليميك روحيجون الفاتحة سنة هو الباقي المرحوم و المغفور المح1311

On je Vječni. Pomilovani i oprošteni, potrebni milosti Allahove Mustafa sin Ismaila Halimić. Fatiha za njegovu dušu. Godina 1311 (1893/1894).

U dijelu harema uz džamiju nalazi se još nekoliko nišana osmougane osnove upalih u zemlju, nekoliko kamenih santrača bez nišana ili sa nišanima koji im ne pripadaju i ostataka i dijelova nišana koje zbog velika trave u haremu nismo mogli evidentirati.

U drugom dijelu harema su ovi nišani:

Nišan br. 7

Kameni muški nišan sa turbanom, bez natpisa, pravougaone osnove 13,5 x 15 cm i visine 70 cm.

Nišan br. 8

Kameni muški nišan sa turbanom, bez natpisa, pravougaone osnove 16 x 14 cm i visine 93 cm.

Nišan br. 9


Nišan br. 10


Nišan br. 11

Kameni muški nišan sa turbanom, bez natpisa, kvadratne osnove 16 x 16 cm i visine 117 cm.

Nišan br. 12

Kameni nišan pravougaone osnove 24 x 13 cm i visine 67 cm, bez natpisa, vjerovatno ženski.

Nišan br. 13

11


Nišan br. 14


Nišan br. 15

Oštećen muški kameni nišan dimenzija 15 x 16 x 60 cm.

Nišan br. 16

Kameni oštećeni muški nišan sa turbanom, bez natpisa, pravougaone osnove 16 x 15 cm i visine 43 cm.

Nišan br. 17

Stari nišan od sedre pravougaone osnove, stranica 27 i 16 cm, i visine 77 cm.

Nišan br. 18


Nišan br. 19


Nišan br. 20


Nišan br. 21

Stari nišan od sedre pravougaone osnove, stranica 30 i 18 cm, i visine 130 cm, sa nožnim nišanom iste osnove dimenzija 26 x 20 x 128 cm.

Nišan br. 22

Stari nišan od sedre pravougaone osnove, stranica 30 i 16 cm, i visine 105 cm, sa nožnim nišanom iste osnove dimenzija 28 x 12 x 77 cm.

Nišan br. 23

Stari nišan od sedre osmougaone osnove, stranica 9,5 i 9,5 cm, piramidalnog završetka i visine 85 cm. Nožni nišan je osmougaone osnove stranica 12 i 8 cm i visine 75 cm.

Nišan br. 24

Stari nišan od sedre kružne osnove, obima 101 cm, piramidalnog završetka i visine 97 cm. Nožni nišan je kružne osnove obima 79 cm i visine 80 cm.

12

Nišan br. 25

Uzglavnog nišana nema a nožni nišan je osmougaone osnove stranica 12 i 10 cm i visine 85 cm.

Nišan br. 26

Kameni nišan pravougaone osnove 28 x 16 cm i visine 85 cm.

U ovom dijelu harema nalazi se i ostaci nišana utonuli u zemlju.

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Sofi Mehmed-pašina džamija je uživala status prethodne zaštite. 4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi Nisu vršeni konzervatorsko-restauratorski radovi. Džamija je više puta mijenjala izgled. Nakon obnove 1937. godine, džamija je dobila četverovodan krov i drvenu stropnu konstrukciju, i samo jedan red prozora koji su išli kroz dva sprata. Poslije zemljotresa 1969. godine, drvena stropna konstrukcija zamijenjena je betonskom kupolom pokrivenom četverovodnim krovom. Podignuta je kota poda a u unutrašnjosti je ograđen prostor za vjersku obuku. Izrađeni su novi mihrab i mimber, a drveni mahfil je zamijenjen novim oslonjenim na armiranobetonske stupove. Ulazne sofe su izgrađene sa tri luka na čeonoj fasadi i po jednim lukom na bočnoj fasadi. Kamena munara koja je bila zidana od kamena sedre sačuvala se do 1985. kada je srušena, da bi bila izrađena nova. 5. Sadašnje stanje dobra Džamija je minirana i do temelja srušena 4. 7. 1993. godine i lokalitet je djelomično raščišćen. Na fotografijama iz 8. maja 2003. se vidi da su izliveni armiranobetonski temelji i armiranobetonska ploča postamenta prizemlja džamije. Prilikom ponovnog izlaska na teren, 28. 11. 2003. godine, na mjestu porušenog objekta, bili su završeni grubi građevinski radovi na novom objektu. Novi objekat, gabaritnih dimenzija cca 10,80 x 21,45 metara metara, je sagrađen od opekarskih blokova, sa armiranobetonskim horizontalnim i vertikalnim serklažima, nadprozornicima i nadvojima, zidovima debljine cca 25. Objekat nove džamije pokriven je jedinstvenim četverostrešnim krovištem, a kao pokrov je primijenjen falcovani crijep. Stupovi ulaznog trijema, na sjeverozapadnoj, ulaznoj fasadi, zasvedeni su polukružnom armiranobetonskom konstrukcijom, a parapetni zidovi trijema, visine 100 cm, izvedeni su od punih opekarskih blokova. III – ZAKLJUČAK

13

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A. Vremensko određenje, B. Historijsku vrijednost,

E. Simbolička vrijednost, E.II. Sakralna vrijednost E.V.– značaj za identitet grupe ljudi F. Ambijentalna vrijednost, F.ii – značenje u slici i strukturi grada G. Izvornost (harem) G.I. Oblik i dizajn G.II. Materijal i sadržaj G.III. Namjena i upotreba G.V. Položaj i smještaj u prostoru

Sastavni dio ove odluke su: - kopija katastarskog plana, - z.k. izvadak, posjedovni list, - fotodokumentacija, - grafički prilozi.

Korištena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja Historijskog područja – Harema Jama (Sofi Mehmed-pašine) džamije u Banjoj Luci nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:

1952. Kreševljaković, Hamdija, Banje u Bosni i Hercegovini 1462-1916, drugo popravljeno i prošireno izdanje, Svjetlost, Sarajevo

1953. Bejtić, Alija, Banja Luka pod turskom vladavinom, Arhitektura i teritorijalni razvitak grada u 16. i 17. vijeku, Naše starine I (Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine), Sarajevo

1990. Husedžinović, Sabira, Vakufname-značajni istorijski izvori za upoznavanje urbane topografije Banjaluke XVI-XIX vijeka, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, god. 30, Sarajevo

1991. Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela II, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878), Sarajevo

14

1998 Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga 2, Istočna i Centralna Bosna, 3. izdanje, Sarajevo

1999. Husedžinović, Sabira, Džamije Banja Luke u planovima austrijskih ratnih karata iz XVIII stoljeća, Prilozi za orijentalnu filologiju 47-48, Orijentalni institut, Sarajevo

1999. Bećirbegović, Madžida, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, 2. izd., Sarajevo

Arhitektonska dokumentacija nastala do 1995. (izvor: crteži preuzeti od Dr Sabire Husedžinović).

1999. Husedžinović, Sabira, The Influence of Mimar Sinan’s School on Domed Mosques in Bosnia and Herzegovina, EJOS, IV (2001) (=M. Kiel, N. Landman & H. Theunissen (eds.), Proceeding of the 11th International Congess of Turkish Art, Utrecht – The Netherlands, August 23-28, 1999), No. 60, 1-25, str. 4

april 2000. Elaborat Banjalučkog muftijstva o stanju islamske zajednice, sakralnih i kulturnih objekta i vakufske imovine, Banja Luka

2000. Mulaomerović, Jasminko, Sveta mjesta za osamljivanje u Bosni i Hercegovini, Znakovi vremena, broj 7-8, Naučno-istraživački institut Ibn Sina, Sarajevo

2000. Opširni popis bosanskog sanžaka iz 1604. godine, Sv. III (Naziv originala: Defter-i-mufassal-i liva-i Bosna cild salis, Ankara, Tapu Kadastro, Kuyûd-1 Kadîme Arşivi TD 479), Sarajevo: Bošnjački institut Zűrich, Odjel Sarajevo: Orijentalni institut

2003. Husedžinović, Sabira, elaborat o Jama džamiji izrađen za Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika na osnovi građe u rukopisu neobjavljene knjige: „Dokumenti opstanka, džamije u Banjoj Luci“

Nosilac istraživanja i izrade Prijedloga odluke: Prof. dr. Sabira Husedžinović,vanjski saradnik Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Učesnici u istraživanju i izradi Prijedloga odluke:

- Emir Softić, diplomirani inženjer arhitekture, saradnik za spomenike graditelјskog naslijeđa u Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika

- Hazim Numanagić, diplomirani orijentalista, vanjski saradnik Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika

bosna i hercegovina komisija za o~uvawe nacionalnih...

Documents