BibliotekaSAVREMENA KNJIŽEVNOST

Knjiga 73

2

3

Zoran Raonić

BEHAR U ZMIJARNIKU

AAlma

Beograd, 2009

4

5

KAŠIKA U ZMIJARNIKU

6

7

ZMIJARNIK

Vidio sam zmiju! Gledao sam zmijurinu. Cio dan jeprolazila, proticala, promicala, kao rijeka, kao kompozicijabeskrajnog voza, kao kolona okupatorske vojske, kao vječ-na tuga ...

Iz jednog kraja šume u drugi protezala se. Iz jednegore u drugu nadovezivala se. S brda na brdo, iz planine uplaninu ... Glava joj na Komovima a rep na Šćepan Polju, ijošdalje i još...

Ko mi ne vjerovao – na san mu došla!

8

KAŠIKA JE MJERA

Najgore nam učinje onaj Banaćanin, logorašisto, tesam sebe zakla. Ukralo ono kašiku iz menze, pa je onijemgrubijem kamenjem izoštrilo i napravilo nožte se njimepreklalo, pa nam oni zbog toga svima kašike oduzeše, tesmo posle lokali ko psi. Ko psi!

9

RADUNU SMRT I NIJETEŠKO PALA

Umrije Radun jutros, uz kafu, u sred priče, u po rije-či. Groma nije čuo – štono vele, ugasio se kao svijeća.

I sad neka mi jošjednom Radovan Temuskalo kažeonu đedovu mudrost: Lakše je ovnujske rogove progutati –no dušu ispuštiti.

10

UPEKLA NEBESKA ZVIJEZDA

Spreman je da se svađa. Pa čak i da napadne službe-no lice. Uvjeren je da ima pravo i da mu ga uskraćuju.

Sliva mu se znoj niz čelo, niz nos, brkove i bradu, ionda pada u debelu bundu, pa niz vunene čakšire, do u či-zme razgažene do ofucanosti. Po neka kapljica kane i našalter ili na neprohodno staklo ispred nalickanih činovnika,i tu blješti pred zracima raskošnih svjetiljki sa druge strane iod ilindanskog sunca sa bočnog prozora izdužne prostorijeprepune niskih šaltera. Stegao se vazduh kao omča. Kaosudbina.

Bila je zima kad je krenuo u izbjeglištvo.

11

NEBO

– Ovamo je nekako tmurno, i oblačno i nije, naporno.A kako je tamo?

– Pojma nemam. Ja imam svoje nebo.

12

GLAS

Pucanj! Dva! tri pucnja!Neko se oženi! Neko se rodi! Nekoga krstiše! Možda

ubiše nekoga... A možda ga i promašiše. Možda je pobje-gao. Možda.

Nama ostaje – možda. Kao i uvijek.

13

IMA, IMA, IMA

Ulicom rijeka radosti. Graja, pjesma, svirka, barjaci.Na trotoarima gužva. Radoznalost ključa. Mašu, pozdra-vljaju i otpozdravljaju. Zdravlja se i zdravica uzvraća. Če-stita. Srećno bilo – srećno bilo! I čestito! I dugovjeko. Bla-go vama, blago njima. Blago njemu blago njoj.

Čiča sa ofucanim lugarskim šeširom na glavi, sa ko-šuljom srednjoškolca, pantalonama zvonaricama i cipelamakoje ne priliče ni njemu ni vremenu, natmuren kao jesenjisuton, samo reče: jah! – i ne sačekavši da svatovi prođu,pređe ulicu i stade čitati čitulje okačene na obližnju bande-ru.

– Ne valja svatovsku kolonu presijecati – presjeći ćešim sreću, ubio te bog! – dovikivala je za starcem neka ženau godinama a samo on je niječuo.

Gospođa koja prevodi slijepca preko ulice, odsutna inaizgled ravnodušna na spoljašnji svijet, na sve manifesta-cije, na radost i na bol, sačekala je da se gužva stiša i otišlau svijet slijepčev i svoj.

Od svega na ulici ostade samo mozaik sazdan od ot-palog kestenovog lišća, od krupnih kapljica kiše koje dolije-ću odnekud iz vedrog neba, kao i četiri lepršave latice sasvatovskog cvijeća.

Naravno, tu je i onaj koji sve to zbog nečeg posma-tra.

14

DUMATOR

Gospodin G. G. A. svu dragu noćsa svog prozora,iza zavjese, posmatra krovove kuća razbacane u produžetkunjegove visoke zgrade. I kao da prvi put vidi to naselje zgu-snutih krovinjara koje se proteže sve tamo do mračne šumeprepune skrivenih sjenki.

Pun mjesec je i ništa mu ne može promaći. Posebnou vidu ima tamnocrvenu starinsku kuću na sprat, koja se isada izdvaja arhitektonskom osobenošću. Bila je to nekadanajljepša i najbogatija kuća u kraju, prepuna gospode i gla-mura.

Noćodmiče i većje pri kraju. Ne zna zašto, ali on jejošuvijek ubijeđen da će bašnoćas krovovima prošetati po-sustala ljepotica Mara, iako to jedina vlasnica nekada čuve-ne kuće nikada ničim nije nagovještavala.

15

MIĆKIĆMAMIĆ, SAMAC

Mama mu je umrla jošdavno, prije dvadeset devetgodina, kad je njemu bilo dvadeset devet, (,,Eto, koja i ko-incidencija; nimalo slučajno“).

Teško mu je i sada, joši teže. Sve teže. Vide to čak idrugi. A nije lako živjeti sam, dvadeset i devet godina du-gih. Navrati mu po neka ženska, (,,Dug je red za čekanjekod mene“), kad niko ne vidi – kako kaže, (a i ne vidi),(,,Dobije onošto traži“) – i svako na svoju stranu.

Oženio bi se, kaže, i žao mu ješto to nije i ranije uči-nio, (,,Radi mame; da vidi, da dočeka...“), ali on ne može dapodnese neke stvari kodžena. Pogotovo ne bi mogao trpjetida joj dolazi majka, (,,Ja da gledam taštu po mojoj kući –ja?!“).

A zna on žene kakve su. Ne umiju one da cijene pra-ve vrijednosti. Zna on da bi žena, čim se oslobodi i kućupočne smatrati svojom, ispremještala ono što je njegovamajka u godinama sreće uređivala sa mjerom i ukusom ka-kav nije imao niko (,,Ona bi pokušala neke stvari i da baci,znam ja, znam – a to bi bio kraj! Moj ili njen!“).

MićkićMamić, lično

16

RUČAK U TRAVI

Za vrijeme ljeta Novak Palčićbi se ugojio toliko dasu mu rezerve u stomačiću trajale dugo i dugo, čak sve ta-mo do narednog ljeta, do nove velike trave. A zalihe je pri-premao na vrijeme, uporno i veoma vješto se puneći onimšto mu je najdraže bilo, gurmanlucima iz trave.

Njegov metod pripreme obroka bio je dobro uhodan ijako jednostavan. Opremu bi odložio u stranu, vješajući sveo srednju od tri velike trešnje na sred nepregledne livadeprepune zuja i ljetnje radosti. Potom bi tanjir sa gustim mli-jekom polagao u travu i započinjao svoj uobičajeni ritual,na koji se okolina većbila navikla, pa nije puno ni obraćalapažnju. Skakutao bi u krug oko tanjira, kao priviđenje ka-kvo, privikujući i ćurličući, nagoneći tako skakavce u mlije-ko. Uskakali bi oni jedan po jedan, kao po zadatku, kao dau toj bjelini nalaze spas.

Ponavljao Novak bi sve to dok se u tanjiru ne bi po-topilo skakutana onoliko koliko mlijeko može da ih primi ikoliko je domaćinu dosta za ručak. I taj jedan jedini obrokobično se upražnjavao u predvečerje, u vrijeme niskog sun-ca koje s olakšanjem tone za bregove na zapadu. Palčićjejeo samo jednom dnevno, jer skakavci se sporo i teško vare,a drže dugo. I ta jedna porcija je bila u velikoj nesrazmjerisa njegovim tjelašcem. Govorio se da je upravo zato imaoneobično veliku snagu, neprimjerenu njegovoj fizičkoj gra-đi. Baškao i skakavci, na koje je inače i sam podsjećao.Iako je to bilo logično, nijesu ga zvali skakavac, ali ne zatoda ga ne bi povrijedili, većda bi priču učinili zanimljivi-

17

jom. Tako ni priča o načinu njegove ishrane ne bi imalasmisla. Uostalom, i nije prvi put da se nešto hrani svojomvrstom. Pa i Novak Palčićim je nešto što je više ličilo nanadimak i pogodno za sprdnju, naručito u tom kraju gdjesvi imaju slavna imena i jaka prezimena.

Bio je atrakcija dok je bio živ, a ko ga ne pamti nevjeruje ni da je postojao Novak Palčić. Iako priča sa ska-kavcima ima i nove dokaze.

18

POŠTA

Iz pošte izlazi žena, skoro trčeći, naglo skreće lijevo,zamalo se ne sudarivši s onom koja ju je čekala i za to vrije-me novine čitala.

– A ja mislila da je ovo pošta! – govori joj, i onda za-jedno nastavljaju zajedno, žureći da stignu do neke, iako jeovo jedina pošta u gradu.

19

PROKLETNIK

,,Većtri stotine godina sam proklet i ne mogu daumrem dok me neko ne ubije“, kaže, uz ostalo, Gala Galak-tion u priči deset stranica dugoj, a kojoj je i ova rečenica bi-la dovoljna, i njome je mogla i da počne i da se završi mno-ga priča, pa i ona o našem Vukojici Pometenikoviću, koji setako dugo i ugodno u našim pričama razbaškario – ali davam sad ne pričamo i o njemu.

20

ISPUNJENJE SNA JEDNE PJESME

,,Kaže mi onomad mojažena/ Za koju bih sve učino//Volela bih da imam/ Jedno maleno zeleno drvo/ Da ulicomtrči za mnom“, kaže gospodin Vasko Popa, Pjesnik, u svo-joj pjesmi.

Trideset godina kasnije, ulicama Beograda je viđenjedan čudnovat gospodin, koji je vozio biciklo na kome jebila vaza sa zasađenim drvetom koje je biciklisti pravilohlad.

Ni Pjesnik ni njegova žena, većdugo nijesu bili me-đu živima, ali pojava drveta iz pjesme jeste istina, i o tomepostoje svedoci, pa čak i fotografije.

Samo ne znamo da li je to ukradeni san gospođe Po-pa, ili je oživjelo ono drvo iz Pjesme Pjesnika. Da je pukaslučajnost, u to ne bi povjerovali ni oni koji ne poznaju moćsna i moćpoezije.

21

UPUTA

Ako te jednom izbace iz stana, iz kuće, ti bježi Hra-mu! On ima dobru strehu!

22

JEDAN NAPUKOPOSJETIO JEDNOGKOJI JE VEĆPUKO

Pošao je kod Šuja u bolnicu, čujem da je skroz puk'o,da mu stražare. Mislim usput na što li ću tamo naići, pa minezgodno, ali idem. Tjera me prijateljstvo, staro prijatelj-stvo. Pred bolnicom sretnem Duja. – Dobro je kum Šujo,evo sad sam od njega, bašje dobro – kaže mi Dujo, i ja po-vjerujem. Kad tamo, Šujo na krevetu skrstio noge i zgrčiose ispod raširenog onog ogromnog starinskog kišobrana sdrvenom drškom. Kraj njega tužna majka suze proljeva.Proplakah tada i ja.

23

NIJE RELATIVNO

Čim ga pazar zanima više nego vašar – gotovo je saVujošem Torbarevićem.

24

RATNE MOGUĆNOSTI

(i sestra i majka i žena i čovjek je)

Ona gladuje. Ni voda joj se neće. Ona kisne na mar-šu. I ona drži stražu. Ona juriša i češće nego oni. Ona ležina patosu. Ne spava. I kad nije na javi – nije to san, no mu-čenje. Rijetko i priča:

– Idem uveče u kuću a ne ulazi mi se u nju. Postavimvečeru ali ne prilazim za sto. Legnem u krevet ali me neštoiz njega tjera. Sklopim oči a neka mi čuda na njih navale.Sramota bi me bilo ispričati kome šta preživljavam. Stvarnone znam da li to sanjam ili mi se nešto prikazuje – što je većbilo ili će tek biti. Da sam mogla sa njima, lakše bi mi bilotamo na ratištu.

Ona svim raspoloživim sredstvima sebe muči, jervjeruje da je tako njima tamo na frontu. Ona je majka. Onaje sestra. Ona je žena. Ona je čovjek.

25

VOLIM BIJELO

Na tek okrečenoj bijeloj fasadi – osvanuo je grafit:VOLIM BIJELO. Domaćin, bijesan, uzima ostatke farbe ikreči strašnu mrlju na svojoj kući. Utrošio je puno truda imaterijala, pa i živaca, kako bi eliminisao drečavu bojuspreja kojim je grafit bio ispisan. Laknulo mu je tek kadkad je sve vratio u pređašnje stanje i sjaj.

Sjutradan je osvanuo novi grafit: I DALJE VOLIMBIJELO. Domaćin se tada do bola iznervirao, prijetio, obe-ćavao da će spavati na terasi i zlikovcu postaviti zamku i danikada više neće...

A kad se sve sleglo i kad je o svemu razmislio – čo-vjek je shvatio da razloga za svađu zapravo nije ni bilo, dase on ustvari samo sreo sa istomišljenikom.

26

POPODNEVNI ODMORJEŠA KASOVIĆA

Jedan mrav, žuti, je bio na bezbjednoj udaljenosti, alije jošuvijek bježao. Jedan skakavac prosto nestao, a ostalisu se razbježali. Raskakali. Bubamara i bubamarac su pre-kinuli ljubavni čin i dali se u bjekstvo, svako na svoju stra-nu. Pas je zaćutao i prilegao na zadnje noge, kao kad neštovreba. Čak su se i mačke odmakle na tri skoka dalje.

Možda ima i mrtvih, nadzemnih i podzemnih, bića naokrajku zemlje pred njim, i ona njemu nijesu ni od kakvevažnosti. Kao, uostalom, ni trave, ni lišće, ni kamenčići iličestice zemlje – koja pršti i uranja u lice, u bradu, u pogledi u dugu kosu koja se talasa niz leđa. Sve to za njega negdjeje drugo, ali zamišljeni i naoko odsutni Ješo Kasovići daljeudara kvrgavim štapom po toj ispucaloj zemlji koja se svakiput zatrese, otpusti oblake prašine.

Za to vrijeme, sa horizonta se potmulo prikrada su-mrak, koji junačni Kasovićdočekuje sa dozom pritajene tu-ge od koje se kida svaka vrsta tvari. Ali veću sledećem tre-nu ga spopadne neodređeno ushićenje. Pa opet tuga. I svetako.

27

MOGUĆNOSTI ŽIVOTA

Pripeklo sunce kao za inat, pa navalile muve, pčele,ose, i stršljenovi. Privlače ih sokovi, ali i žešća pića, pa suuznemireni gosti kafane nadomak Morače. Jošse niko nežali na ujede. Konobari, uz ostalo, nose i po mlatac za in-sekte, ali rijetko kog uspijevaju da prituku, praveći od njegafresku na stolu. Obično ih samo pretjeraju u rejon kolege,da bi ih ovaj otuda vratio na sličan način.

U sve punijoj kafani i na njenoj terasi, teško da se vi-še i insekti mogu komotno kretati. Svaka stolica i svakomjesto za stajanje, zauzeti su, jer odatle je moguće gledatiskokove sa Vezirovog mosta u Moraču, a tu je i televizor nakome se može pratiti direktan prenos toga što se ionako vi-di. Neko takmičenje gleda direktno, a neko direktan prenos,najčešće kombinovano, koristeći reporterske informacije otome odakle je koji takmičar, o sudijskim odlukama, pla-smanu i tome slično. Ređaju se skakači i rekordi, uzbuđenjeraste. Publika je sve nervoznija, padaju teške riječi, ali i op-klade.

– Šta bi bilo da Morača iznenada presuši? – pita je-dan značajno, iz čista mira, bašu trenutku kad domaći ska-kačpoletje s te za običan svijet smrtonosne visine, i kad za-stade dah prisutnoj većini i prestade svaka priča.

– Ništa ne bi bilo, on samo uzleti nazad na most. –veli drugi, nimalo iznenađen pitanjem, kao da je većrazmi-šljao o tome.

28

I njih dvojica, i treći, i četvrti za istim stolom, značaj-no klimaju glavama, podižu svoje flaše piva, očito zado-voljni mogućnostimaživota.

29

NEDJELJNO JUTRO

Sjedio je dugo u bašti zapuštenog restorana u kojemugost nije svetinja, uz muziku kojoj nema zamjerke, uz kafukoju je poručio a nije dobio, uz mirise ćevapa koje se drugiporučivali, uz ugodne razgovore za susjednim stolovima –koje nije mogao izbjeći i da je htio, uz mješavinu svojih ituđih duvanskih dimova, uz sasvim prijatan i okrepljujućipovjetarac koji je donosio ljekovite mirise i svježinu saokolnih brda, uživajući u svemu više nego ostali, jer mu sečinilo da je tu uvijek svakom ljepotom poslužen, a da pitatezašto je to tako – ne bi vam znao odgovoriti, jer on ni ovajput tu nije došao zbog onoga što konobar na tacni može do-nijeti.

30

MAJSTOR ZANATA

Bio je poštar koji je znao kad pismo nekom jošnijeni napisano.

31

ZABRINUTIMA

Ne sjekirajte se, dobro ću proći u putu. I računajte dasam se većjavio sa srećnoga puta.

Evo vam jedno pismo sa početne stanice. Evo drugosa sredine puta. Treće je sa puta, negdje pri kraju. A ovo jekad sam većstigao tamo.

Dakle, nije bilo razloga za vašu zabrinutost.A sad mi recite – kako ste bili vi za sve ovo vrijeme

dok sam ja bio na putu?

32

PRIZOR SA JUŽNOG PROZORA

Otac moj, ja i sin moj sjedimo na pragu naše starekuće. Nikoga ne primjećujemo i niko da opazi nas. Mjeseči-na je toliko jaka da smo skoro prozirni. Teško bi nas mogaoi primijetiti ko se dobro ne zagleda i ko nas tu ne očekuje.

Noćprotiče kao i obično. Po neko svijetlo utrne. Jed-no se pali i gasi, nekih pet ili šest puta. Iz te kuće bolest neiseljava decenijama već. Preko planine svjetlica zablješti,striže, pa planinski vrhovi krenu prema nebu i sudaraju sesa njegovim talasastim prizorima. Mačor, svitac, puhać, sli-jepi miš, i razne druge noćne spodobe, prolaze svaka svojimputem. Niti da se prepadnu niti sa putanje da skrenu. Kaoda za njih i ne postoje svjetovi osim njihovih.

Ni za mene ovo ne bi bilo zanimljivo da otac odavnonije mrtav. Ni sam se ne osjećam najbolje i većpomalo ni-jesam odavde. Sin nije rođen i neće ni biti.

Ni kuće one nema. Tu je neka druga. Možda i tuđa.Zato našu sliku sa njom smještam u kolekciju nezaboravaumišljene vječnosti.

33

SPOMENIK SPOMENIKU

Kamenolom. Ogroman. Bivši. Ostale samo kontureraspolućenog i do pola nestalog brda. U nebo, kao avet, zurijedno usamljeno drvo na vrhu, na polutini vrha, tonući i onou mutne oblake. Dolje ruina. Otpad. Ostaci građevinskihmašina.

Ispred, u parkiću pored puta, skroman ali zanimljivihkontura, kao kakav stražar stoji omanji spomenik.

Samo joškad bi na njemu pisalo:,, U slavu jednog li-jepog brda koje se survalo u prah!‘‘

34

OTUTAŠNICA

Puteljkom ponad Manastira ide jedna gospođa silna,( ,,Šta je, šta je – šta ako je manastir; zar je grijeh što gle-dam,što vidim?"). Gospođa nestandardnog izgleda i dimen-zija. Punija. Debela, rekli bi – da ta riječnema i neke ružneprizvuke, a ta gospođa je bila lijepo debela. Otutašnica – re-kli bi naši stari i oni koji stare imaju u lijepom sjećanju. Da,baštako: otutašna, mogla bi da se otuta, tj. otkotrlja. Sadsam sasvim siguran da je ta neobična riječnastala u trenut-ku kad je kraj nekog od tih darovitih i nadahnutih jezičkihizumitelja i inovatora, prolazila neka gospođa ovako zavo-dljivih oblina. Tada je taj poželio da se ona otuta, zakotrlja,poleti – a on da joj spasilac bude – pa da mu otutašnica pra-vo u naručje doleti, upadne, uleti. A istorija se ponavlja,znamo. Dani isto. Ljudi. Pojave. Otutašno je i vrijeme.

35

REALIJE

U dva i trideset pet sam prolazio pored tvog malogmjesta na putu za veliki bijeli grad.

Skoro sva svijetla bila su pogašena. Po gradu prile-gao mir. Tišina se dražesno nametala kao uspavanka za ne-voljne putnike u rasklimatanom autobusu, izazivajući blagui neodređenu zavist. Učinilo mi se da prisutni zapažaju da jai tu imam nekoga, ali ne znaju da sam većsvratio.

A ti, spavala si duboko uronjena u noć, u tišinu, u in-timu. Da, sanjala si. Divno si sanjala. Odisala si ljepotom iblaženstvom. Kosa ti bila rasuta po jastuku, a ruke ispruže-ne u susretanje.

I ulazim ja u tvoj san, onako svojevoljno i nenaja-vljen. Kad tamo – Ja! Jao!

36

LJUBOTOKO SPLAVARENJE

Sedmoro nas na splavu. Fali osma. Deveta, deseta,jedanaesta, dvanaesta, sto i dvanaesta...

Pod nama voda i kamen, pod nama vali, u nama vali,vali nad nama. Nad nama nebo, nad nama ptice, borovi, liti-ce, litice. Gore je orao, gore je let i ponos i sunce. Gore jenegdje i Moja Vila. Samo da me ne spazi, samo da me nespazi, strmeknuće odozgo, poletjeće, poletjeće. Poletjeće, akad mene su joj krila.

37

ČUDOVIŠTE VAN GROBLJA

38

39

ČUDOVIŠTE NA GROBLJU

U gomili naroda na groblju ugledah čudovište. Čo-vjekolikog stvora ili čudovišnog čovjeka brade do pojasa ikose bijele kao sniježni jarac. U vrijeme novogodišnjih pra-znik svi bi povjerovali da je u pitanju kakav Djeda Mraz.Premještalo se to između starih spomenika obloženih maho-vinom i patinom. Neometano je skakutalo sa jednog na dru-gi grob, dok je pažnja naroda bila usmjerena na ceremonijupokopa pokojnika koga ispraćamo. Najednom pomislih ka-ko je taj tu zbog mene i da njegovo prisustvo samo samnom ima nekakve veze, te da taj posjeduje neku veću iopasnu moć.

Sledi mi se krv u žilama. Posumnjah kako se to digla,kako se povampirila , neka čukunbaba, iliti kurajber đedovababa nekog od ovdje prisutnih ili ovdje pokopanih srodnika.Pa onako zapuštena, vanvremena i pravremena, pod ze-mljom omemlila i u ljudski korov i strašilo preobraćena,izašla da svijet raspameti ili pokojnika da sretne, da .... Uh,svašta sam pomislio, ili su mi misli nekom čudovišnom si-lom kroz glavu gonjene da i mene legnu, da i mene s noguobore. Ne znam više kako se ičega uopšte i sjećam, sve jeto i suviše straobalno izgledalo.

I dok se okretah da nađem kakav glogovak, ili bilošta, da ga prevegarim, da ga u zemlju utjeram, ono mrsnu utminu zasljepljujućeg popodnevnog sunca. A sunce je većgrabilo za naspramnu planinu, odsjajima u vrelom vazduhuproizvodeći titraje pune neke sablasne drhtavice nad tim poledini nepravilno raspoređenim spomenicima. I običan po-

40

gled je bio pun nečega što se ježi na život. Ali čudovište vi-še nije bilo u narodu. Ni bilo gdje. Izgubi se namah, kako sei pojavi. Nije moglo otići , pobjeći, ne. Moćna je ogradaokolo a oko nje su prostrane goleti. Ne nije moglo pobjeći,pa taman da je krila imalo. A nije priviđenje bilo, ne. Nije,to sad znam.

Odlazio sam s groblja, vjerujući kako pouzdanoznam da je bio i ko je bio. Siguran da to nije bio vampirniplod vampirske istine, niti pak običan rezultat fatamorgane.Dobro znan je to lik, kroz potomke, pa i kroz pretke. Njiho-va vanvremena projekcija, karika iskočila iz evolucijskoglanca, iskrsla na ovaj svijet samo kao dokaz i opomena. Sa-da se pokazala i dokazala. Uvjerljivo, iako ne na pravi na-čin i u primjerenom trenutku. Tako sam to u taj mah mislio.

Razišli smo se svako svojim putem. Išao sam više-struko ožalošćen. Osim za pokojnikom, čiju smo smrt svizajedno oplakivali, kao da sam ja bio jedini koji je vidiosve, pa sada čak žalio i za Čudovištem. Za njim ili zbognjega. Nosio sam dalje njegov lik kao prtljag prepunjen i ži-votom i smrću.

Domaćini, kod kojih sam uskoro svratio, ni sam neznam zašto, bez ikakvog povoda odmah mi pokaže slikučudovišta sa groblja. Utrkivali su se u veličanju njegovoglika i postojanosti. Dolazio nam je, vele, rođak sa daleka,vidi kakav je. Prvi put nam došao, rekoše, skoro me žaleći,uvjereni kako je veliki propust ne biti s njim makar pozna-nik, kad većnijesi rođak. Povjerovah kako sam u svojojgrobljanskoj procjeni pogriješio i da je u pitanju neka živalegenda ljudska.

– A ko vam je on, kako vam je rođak, odakle je? –upitah ih pun radoznalosti, nespretno u sebi ponavljajućinešto kao:,,Vidjeh ali ne vjerovah, možda je tako, ali ...‘‘

41

– To je našdobri rođak iz daleka svijeta. Sin rođakakoji je emigrirao jošdavno u Ameriku, ali tamo ne živi, neživi više tamo. – kaza stari domaćin, vidno potresen ali iponosan.

– Dobri? Reče li to dobri? To mu jošniko nije rekao.– sasvim iznenada prosikta na to njegov unuk, izazvan ne-čim skrivenim, obrušavajući se nepristojnošću na ove dje-dove tako obične riječi.

– Dobar je bog koji ga drži! – kaza drugi unuk, i kaoda je jedva dočekao da iskaže svoju jed glasom od koga za-žmirkaše starčeve oči!

Uključi se u sve i sin starčev, i snaha, pa onda kćer; isad odjednom svi imahu nešto ružno ali neodređeno, za ro-đaka da kažu. Okupljahu se kao na kakvu skupštinu i ulaža-hu u raspravu, sve jedno mimo drugo, svi složni samo u ne-trpeljivosti za Čudovište, iako na čudan način i ponosni nanjega.

– Samo je puno korotan. – kazah, ne znam zašto. Tekda jošnešto kažem.

– Korotan je rođen.– Korotanće umrijeti.– Korotno je mjesto kojim taj prođe.– Za kim je on korotan? – opet upitah neoprezno, tek

da nešto kažem i ja.– Za samim sobom! – reče skoro vičući na mene, i

kao da je samo to pitanje čekao, mlađi unuk djedov, ustaju-ći na noge i sa stisnutom pesnicom podignutom uvis, da jestarac na to kriknuo i zamahnuo štapom.

Svi umuknuše. Zavlada tišina rječitija od najveće ga-lame. Samo autoritet domaćina je mogao nadgornjati sve tenagomilane i sputavane mržnje prema Čudovištu. Čudesnonemoćna ali nemirna zloba im je igrala pred očima.

42

Djed je s vremena na vrijeme lupkao vrhom tojage uiskrzanu podnicu pred sobom. Pogled prebjesio preko pro-zora i leluja s njim u hladunjavim beskrajima koji se otima-ju vrhovima brda u predvečerje.

43

ČOVJEČULJAK

Dugo je išao ispred mene, prtinom. Zapravo – poredprtine. Ivicom koja prtinu odvaja od površice. Ja sam sestrogo držao utabanog puta. Ja sam bio u prtini a on na nje-noj ivici. I on je imao svoj put. A bila je jaka mjesečina.Noćna vedrina koja bi mogla da bude ljepša no i jedan dan.Ali ivicom prtine je išao on. Neko!

Nije mu se čuo bat koraka po površici, po jako škri-pućem snijegu, i zato sam dugo vjerovao da je sjenka. Sjen-ka, umanjena, obrnuto srazmjerna liku na jakoj mjesečini,odnosu mjeseca i njegove uzvišene pozicije i moje malen-kosti zemne, zemaljske. Ali to je većbilo uporno kao nesa-na mjesečina. Kao prikojasa.

Pratilo je moj ritam koraka, moju povijenost uz put,sve bitne crte moje osobene figure i moj strah prilegao naput. Koristilo je i moju nespremnost da se osvrnem, da za-stanem ili da zamahnem. I da sam imao oružje, ne bih ga sesjetio, sve iako bih i bio u stanju da ga upotrijebim. A kućakao da je postajala sve dalja, kao da je bježala od mene.Čak mi se otimala iz vida. Da sam bio prisebniji, pomisliobih kako sam na pogrešnom putu. Ako je to bio ikakav put.

Ja iskročim lijevom nogom – i ono isto. Ja desnom –i ono takođe. Ja ubrzam – i ono na isti način. Sjenka je tomoja – uvjeravam sebe, bašu trenutku kad mi je ta sjenko-vita spodoba najviše ličila na jednog dobro znanog nerastaiz našeg okruženja. Pomislio sam kako se to našzajedničkikorijen reflektuje u lik znamenitog čovječuljka – samo kaodokaz da su svi ljudi braća, bar po malo. Došao je otuda iz

44

užasno daleke prošlosti u ovu noćpunog mjeseca, da se po-kaže baštu, u uslovima nepodnošljivo reskog mraza i oba-mrlosti prirode a neobične živosti noći koja ubrzava. Ni sadne znam otkud mi tako smjele misli u tom trenutku dolaža-hu. Ako su to uopšte i bile misli, ako sve nije bio diktat ne-čeg što ima šta na neki drugi način da pokaže, da preneseporuku, uputi signal, ili pak samo da kaže: pa i ja sam tu!

Ali kad je na Raskrsnici On (ili Ona; ili Ono), skre-nuo ulijevo, jednako pored prtine idući, takođe lijeve ivicese držeći, vidio sam da je vrag odnio šalu. Potrčao sam,prosto poletio, samo da sam što dalje odatle. Otrčao sam,odskakutao, odlepršao, ni sam ne znajući ni kud ni kako.Uplašio sam se čak i sopstvene kuće. Odricao se i samogpostojanja.

Ostatak noći i jutro cijelo trajala je nada da je sve bi-lo samo igra sjenki, igra mjeseca sa mojom maštovitom pri-rodom i mojim noćnim strahovima. Igra djetinjstva koje jeuvijek za petama onome ko iz djetinjstva bježi. Ko sa nje-govih krila nije ni sišao. Ko djetinjstvo nije odživio na bez-bjedan način.

U snijegu, u površici, protivno nadama, u sred podnezatekoh jasno ucrtane i zaleđene otiske njegovih stopala.Stopalića. Kao katapultiran, opet sam pojurio svom snagomnaprijed. Jurio sam kao da me vjetar nosi. Da me ko srio, bise od mene prepanuo. Stigao sam tamo gdje ni slutio nije-sam da ću kad doći. I tek kad mi je ponestalo daha i snage,shvatio sam da sam bježao u suprotnom pravcu od onog si-noć. Od kuće. Ako je to sad bilo važno. Bio je dan, valjaloje istim putem nazad, kući, ali ni to sad nije bilo lako. Istimtragom! A put postao dugačak i cilj dalek. Dalek i nedostu-pan. A nije sve ni prvi put. Ni poslednji, znam.

Kome god da pričao sam, a pričao sam mnogima,svakome, svi su kazali kako sve o tome znaju. Kao da su sa

45

mnom tamo bili tu noć. Taj je isto tako i pored njih išao. Ijošuvijek ide. Samo što oni o tome nerado govore, ne valjase. Kažu da se vraća ako se o njemu priča. Ili pomisli samo,ako se...

Teško onome ko bez priče ne može.

46

BOLESNIK

Otac Miloša Bosanca se naglo razbolio i počeo kuka-ti. Do neba su njegovi vapaji dopirali, pa je dojadio i poro-dici i bogu i ljudima. Niti je mogao niti je znao kazati štamu je, niti su ljekari kakvu boleštinu kod njega otkrili. Ka-zali su i to da od kuknjave oni lijeka nemaju, da je to takokako jeste, a do kad će čiča kukati – oni ne znaju niti ikakveprognozežele davati.

– Dobro je! – kaza iznenada Miloš. – Bolje da kukabez razloga nego da se bez razloga smije.

Zamislili su se nekako sjetno, oni koji najprije nemogahu obuzdati smijeh.

47

KO JE OŽALOŠĆEN

Idite, pustite noćas zvijer iz gvožđa, reče preživjelibrat a potvrdi udovica, rastuži se na to sestra najmilija, slo-žiše se pokojnikova odrasla djeca, i svi devetoro složnoklimnuše glavama, jedni drugima takav gest odobravajući.Svi se naježiše, svi u nebo pogledaše i svi zadrhtaše u mra-znoj martovskoj noći, i svi se u krug zavrtješe. Sve četiristrane svijeta oko njih zakolaše. Kao da očekivahu da neštostrašno važno iz vedrine dođe, da onaj pisak je samo pret-hodnica.

Nemojte, djeco, bašnoćas dušu griješiti, nemojte no-ćas ubiti životinju, ne!

Gdje bašnoćas, zašto bašu ovaj čas, reče tužna maj-ka odrasle djece i svi se namah s njom složiše. Svijeh izno-va prodrma pisak, ili vrisak, ili krik životinje (?), divljačineke, glas kakav ranije nikada nijesu čuli, oni koji su oduvi-jek jasno razlikovali tužne i vesele glasove svakoga živogastvora na zemlji, bar onog u njihovome kraju koga ima.

Ja ne znam šta je ovo – reče na to začuđeni djever. Nija ovako nešto u ovo moje godina nijesam čula, dodade sta-rija a potvrdi mlađa zaova. Svi neodređenim strahom zadrh-taše i svi svima u oči mjesečave zagledahu.

Vratiše se zajedno, brže nego što su i otišli, sva troji-ca muškaraca, dođoše sa onih mjesta sa kojih su dosta mesai brdo koža donijeli, i gdje su mnogo lovačkih sujeta zado-voljili. Svi isto ramenima slijegahu. Svi nemoćno kroz mje-sečinu plavetnu progledavahu. Sva su gvožđa zapeta i na

48

svome mjestu, pa onaj pisak, onaj bol, nije od gvožđa ni do-lazio – složiše se svi u jedan mah.

Uto se kroz noćprolomi i novi glas. Isti onaj, istoonakav. Pa jošjedan. I jošjednom. Kao da priziva. kao daizaziva! Pa kako li je, pa otkud li je – svi iznova u glas zapi-taše, i svi se na različite strane okrenuše. Svi su čuli sveisto, i po boji glasa i po glasu samom, samo što su vjerovalida sa devet različitih strana to je dolazilo. Bar tako je to tenoći izgledalo. A svi su bili spremni da se zakunu da tako ijeste.

Noćas evo i zvijeri plaču sa nama, dosjeti se preži-vjeli brat, potvrdi ožalošćena supruga i jošjednom zacvilje-še sestre neutješne. Zajecaše glasi odrasle siročadi, tako dasve znane i nove strahove pred smrću, pred zvijezdama ipred Bogom raspiriše.

Neko se sjeti a svi u isti mah povikaše: Pa to i životi-nje, svi živi stvorovi, oplakuju odlazak dobroga čovjeka!Čovjeka koji leži tu, u kući, i čija smrt bješe nakratko zabo-ravljena. Svi se sopstvenom dijelu žalosti okrenuše a prigu-šiše onaj svoj dio zvijeri koja se buni.

49

MOJE SAUČEŠĆE

Bio mi je dobro poznat likom, odmah, ali ni danas neznam ko je bio.

– Šta ti je? – morao sam pitati čovjeka koji plače ikoji je raširio ruke čim me je ugledao. Zajecao je dok mi jeprilazio, slučajno – pomislih.

– Ne pitaj me – umro mi je Milija, – reče s nekimčudnim olakšanjem.

– Moje saučešće.– Hvala.– Šta ćeš, mora se izdržati. – kažem, dok pokušavam

da se sjetim otkud mi je taj lik tako poznat i otkud on značak i moje ime i familiju za koju ljubazno pita.

– Mora se izdržati, mora, znam ja to, ali znašli ti ka-ko smo se nas dvojica slagali, znašli?

– Znam, znam. – kazah, iako ne znam ni ko je on, akamo li Milija, a o slozi ama bašništa.

Ne znam ni danas, ni njega, ni Miliju, ni slogu, ali dami je bar znati zašto ja jošuvijek saučestvujem u tom bolu.

50

SUĐENO

Bolovala dugo Miruna Milunova iz Mravljeg sela.Kući je čekali iz bolnice da se vrati živa i zdrava. Otud pre-ko Tare, iz njenoga roda, strepljeli od najgorih vijesti i če-sto preko neprohodne rijeke pogledivali. I na sam Đurđev-dan, odozgo sa Velike krivine od zaustavljenog kamionaniz selo krenu malena povorka sa mrtvačkim sandukom urukama. U Miruninom rodu zakukaše i čekahu da nemioglas i zvanično stigne, pa da se zapute kući nesrećne odive.Ali kad sanduk njen dom razminu, shvatiše da za Mirunujošuvijek ima nade. I ta nada nadživlje mnoge crne slutnje.I mnoge sanduke isprati.

51

AMALOVA PRIČA

Dva puta su ljudi nešto za Amala učinili:Prvi put – kad su mu lopatu veliku napravili, koja je,

po predanju, tri fabričke mogla zamijeniti.Drugi put – kad je umro, Amala su sahranili sa pa-

žnjom koja se i svim ostalim ljudima u tim prilikama uka-zuje.

I tada su po prvi put nešto fino o njemu kazivali... E,pa da, to je većtreći put!

Za četvrti slučaj se zaista ne bih mogao sjetiti. A mo-ra da ga ima. I ne samo četvrti. Ali, nađite mi nekoga komesu se tri puta želje ispunile.

52

REZERVISTA, REZERVISTA

Televizijska ekipa juriša ispred jurišnika u domovin-skom ratu. Piše se istorija, pa ništa ne prepuštaju slučaju.Iza jednog grma šćućurio se raspojasan rezervista sa oruž-jem ’’na gotovs’’. Očito dobro obaviješteni reporter koji neželi ni od čega da se skriva, junački ga pita:

– Ostavili ste kući šestoro male djece, ženu, stare ro-ditelje, posao, i sve – jeste li išli na odsustvo, ili ćete usko-ro?

– Nijesam ni tražio. – odmahnu rezervista rukom, ipreko puške značajno zagleda daljine u koje će jednom stićii on, ili iz kojihće do njega stići dušmani. Sve jedno.

53

PRIČA ZA PRIČU

Nestrpljivo trgoh vrata lifta, koji je, poslije dužeg za-državanja negdje, stigao na treći sprat. U njemu zatekohbradato čudovište krvavih očiju, koje se trže kao iz kakvogteškog sna, neodlučno i zbunjeno, jer nije sigurno da li do-lazi ili odlazi.

54

POSMRTNE POČASTI

Desila se velika nesreća. Niko nije preživio. Nikoosim Velikog Bosa i njegovih čuvara. Na zgarištu je ličnoOn primio rodbinu postradalih. Kraj najveće gomile stale suu red žene u crnom. Veliki Bos im je baštu uručio odgova-rajuća priznanja u vidu kaligrafski ispisanih zahvalnica. Po-tom su im podijelili sjajkaste kese crne boje. U njih je Bo-sov povjerenik, svakoj ponaosob, sa velike hrpe zahvatio polopatu pepela, uz riječi: ovo je tvoj; ovo je tvoj; a ovo jetvoj... Zacvrčale su suze u joštoplom pepelu.

55

NOĆU SELU

Znam. Umrla je. Jošdavno. I svaka čast i njoj i svi-ma mrtvima. Ali ako je noćas negdje sretnem – mlatnuću jenečim!

56

VIKEND EFENDIJA SAMAC

Sjedio je dugo i dugo, danima i danima, godinama,na klupi ispred svoje čarobne kućice sa pogledom u visokeplanine, u gustu šumu iz koje je dolazio huk rijeke, svježinai opojnost, magla i izmaglica, cvrkut ptica, prodorni jav so-ve, dreka srndaća i ljubavni zov košute, lavežlisica i zavija-nje vukova, silueta medvjeda i slutnja nečeg moćnog a ne-poznatog, opomena davnog i spoznaja mogućeg, neizvje-snost sadašnjeg i izvjesnost ponavljanja većviđenog, od če-ga ga je najednom počela hvatati neobjašnjiva jeza, pa drh-tavica, pa onda grozomora, pa pomama iz koje je sasvim iz-nenada poskočio na noge i osjetio se moćnim kao da imakrila, pa krenuo u odlučujući boj sa čoporom vukova, samedvjeđom snagom, sa hirovitošću planine, pa se uhvatio ukoštac sa šumom i sa svakim njenim dijelom ponaosob, paišao dalje i jošdalje, tako silovito, tako žestoko i prodornodo kraja, do srži, tako da ga više nikada niko ne nađe i nevrati tamo odakle je krenuo ili gdje mu je mjesto, makar gr-obom.

57

KRAJ POČETKA

Munjevito se odigralo sve, kao i svaka druga velikakataklizma. Sve je bilo gotovo u trenu, tek toliko da čovjekzaučini ,,Ha‘‘!

Brana, bivša djevojka Dragićeva, i Dragić, nesuđenimužBranin, nekada najromantičniji par u čaršiji, do malo-čas srećno udata i srećno oženjeni, su se sreli – ili obreli, napustom brijegu, brdu, maloj planini zaobljenog vrha, uzvisi-ni goloj, golcijatoj. Onako nagi, kao od majke rođeni, malo-čas iz toplih kreveta, skoro da nijesu ni iznenadili jednodrugo. Čak šta više, kao da su ovo i očekivali, priželjkivali,ili da su ovdje doši po dogovoru.

Brana i Dragićsu bili poslednji stanovnici grada čijisu se ostaci jedva nazirali dolje u dolini, u varošici u kojoj,po svoj prilici, više nije bilo života. Niti će ga biti. Nad ko-tlinom, pretvorenom u udolinu nalik na kakvu veliku i za-gađenu baruštinu, kolutali su se pramičci nečega što nije bi-lo ni magla ni dim.

Bi šta bi! Vidje li ti ovo? Vidje li ti ono? – pitali sujedno drugo pogledima, i nijesu očekivali odgovore.

– I šta sad? – uspje da se oglasi Ona.– Sad smo Adam i Eva! – dočeka spremno On.– Pa hajdemo onda tražiti raj.– Hajdemo.I bi ljubav. I bi novi svijet.Makar kao mogućnost.

58

NEUHVATLJIVA NOĆ

– Ah!– Šta – ah?– Duge li noći.– Ima i dužih.– Nema. Više nema! Poslije takvog sna – sve noći su

dobile skraćenje.– Kako misliš?– Noći se moraju provoditi u budnom stanju.– I?– I onda one i nijesu noći, na neki način.– U pravu si.– Možda i nijesam.– Pa zašto?– Zato što se na taj način rasipaju dani.– Nećemo noćas o danima.– Nećemo. A možda i hoćemo.

59

RAZLIKE

Svakome je dojadilo, ali jošuvijek ih ima da vjerujukako taj ne misli ozbiljno i da pravi glupe šale dok govori:ubiti, odrijeti, objesiti, omacariti, okrvaviti, pustiti krv, sa-sjeći... Posebno mu je draga riječ,,zaklati." Sve su prilikeda bi taj zaklao svakoga od koga je jači ili koga bi mu drža-li, svakoga onoga koji je ljepši od njega.

I zaista, niko ko bolje od njega izgleda živ ne bi osta-nuo. A onda bi se sa ona dva – tri preostala nesrećnika iži-vljavao više nego sa poštenjačinama, nacionalnim manjina-ma, drugomišljenicima, komšijama, kolegama, zapravo – sasvakim onim koji ne uspije da ga zaobiđe.

60

UPALA ČEKAONICE

U prepunu čekaonicu, ispred ordinacije ljekara kodkoga pregledi traju zaista dugo, (,, Kao da ih operiše‘‘),usred iznenadne i neobične tišine, upade dugajlija u crnojkabanici neobičnog kroja. Tromi i puni svake vrste nezado-voljstva, prate ga pogledi koji su se svega nagledali.

Prošeta on dva – tri puta iz ugla u ugao prostrane azakrčene prostorije, koja je više ličila na čekaonicu trećeklase železničke stanice negdje u dubokoj provinciji, negoli na sobu iz koje se ulazi kod poznatog ljekara. Dugajlija seiznenada sage ispred jedne klupe u ćošku, i ne izvinivši se,zavuče ruku između nogu neke debele gospođe, koja je višespavala nego kunjala. Lijevom rukom se osloni na njenokoljeno, i prije nego ona dođe sebi, desnom sa poda zgrabijedan upaljačza cigarete neobičnog oblika i blještave crve-ne boje. Dok je jošna koljenima bio, upali plamen koji bimu mogao i brke osmuditi – da ih je imao. Puhnuo je, us-pravio se, i uz blesavo srećan osmijeh otišao brže nego štoje i došao. U tri koraka je došao do neobično visokog pragasklječite prostorije. Laktovima i grudima je lijevo i desnorastjerao leteća vrata i kao da se na bunker zalijeće, iskočioje na stazu ispred Doma zdravlja, preplašivši družinu sim-patičnih kučića koji se tu udobno izležavahu na zubatomsuncu.

– Njegov je.– Nije njegov!– Jeste!– Nije!

61

– Jeste – nije – jeste – nije ... započe rasprava, ozbilj-na i žučna. Odjednom proradiše i svi raspoloživi upaljači,šibice, pa čak i jedno prastaro kresivalo baci svoju iskru.Dim se zgusnu više nego riječi.

62

RATNICI U IZGLEDU

Dva nadmena i neustrašiva borca, oficira, podivljalaod marša i od žeđi u bezvodnoj planini, iskočiše iz bukovešume i odlučno krenuše ka otvorenim vratima izdvojenepod brijegom kolibe. I sam položaj objekta je bio čudan, uzavjetrini i udolini, podalje od grupe od tri – četiri kuće inekoliko pratećih objekata. Iz krovinjave zgurotine se pušiojak dim i rezak miris smole četinara koji izgaraju pucketavoi burno, uduvavajući velike količine dima između stasitihbukava, kakvih valjda više nigdje nema.

Jedan ratnik je prišao s lijeve, a drugi s desne stranevrata koja su više ličila na kakvu rupu na ulazu u pećinuprepunu mraka i tajanstva. Puške su im bile o ramenima, jerrat je bio tek u pripremama. Ni dobar dan nijesu uspjeli danazovu, kad se iz svjetlucavog ostrvceta jave iza neobičnepeći, prolomi krik čovjekolikog bića, vrisak koji je za trenu-tak ratnike zakovao za mjesto, tako da su se jedva pridrža-vali rukama za dovratnik kolibe kao paralizovani da su. Bi-će ljudolike glave i zvjerinje sveukupnosti, najvjerovatniježenskog roda, imalo je pojavnost nesličnu nijednoj poznatojvrsti na zemlji. U svjetlećim proplamsajima koji su se oti-skivali iz rupa na progoreloj peći, zablještala su dva štrčećazuba ogromnih dimenzija, kao dva koca za ražanj. Iz razro-gačenih očiju nakaze zasijala su dva plama koja su zablje-snula dva nezvana gosta, kao udari gromova, i izbacila ih izvrata kolibe kao kakve dronje.

Krik koji se ponavlja, je podizao ne samo kosu naglavama vojnika, veći kape, i krov kolibe, i šume, pa i brda

63

sama. Brda su se uzdizala ka nebu ili je nebo prilijegalo nanjih, poklapajući i gušeći vojnike. Grabili su uz planinu, aona kao da je narastala, i kao da se u zid kazamata preobra-tila, u zid plača, u neprohod. S puškama na gotovs, pogure-ni kao da puze, kao da se hrvaju sa planinom, posrtali su.Tek na jednom goletnom visu zastali su i progovorili prveriječi, zagledajući resko jedan drugome u oči.

– Ima Boga!– Ima!– Ima, ima!– Ima, ima! Ima – Ima! – nadgornjavali su se ratnici,

nesmotreno uperivši puške jedan u drugoga kao u vrhovnekrivce za sva nesavršenstva svijeta.

64

MRTVAC IZNAD GROBA

Ljetnja pripeka. Seosko groblje sa gustim grobovimai rijetkim drvećem. Gužva oko otvorene rake. Miris tamja-na, voska i glas govornika. Na rubu groblja mlađi čovjekkoristi hladovinu usamljenog cera, dok se ceremonijal zavr-ši. Prilazi mu sredovječan dugajlija, malo luckast – malo pi-jan, na prvi pogled. Oni strašiviji i skloni mistici bi moglipovjerovati da se jedan od grobova preselio među žive, pri-vidno žive, reklo bi se. Uto stiže i posluga sa tacnama pu-nim pića raznih vrsta i boja.

MLADIĆSA TACNOM: Izvolite piće.SREDOVJEČNIK: (uzima čašicu pića) – Ajde popij

i ti jednu za pokoj duše prestavuše.MLAĐI ČOVJEK: (oslonivši se na jedan spomenik)

– Ne, hvala, ne smijem, uzimam lijekove.SREDOVJEČNIK: Šta će tebi lijekovi? (posluga već

odlazi).MLAĐI ČOVJEK: Bolestan sam, valjda.SREDOVJEČNIK: Sram te bilo, tako mlad a kažeš

da si bolestan, ašta bi tek meni rekao?MLAĐI ČOVJEK: Ništa ne bih rekao. Nijesam ni re-

kao, priznaćete.SREDOVJEČNIK: Znašli ti da sam ja polaživota po

bolnicama proveo?MLAĐI ČOVJEK: Ne znam. Nijesam znao, eto sad

znam.

65

SREDOVJEČNIK: I da znašda stotinu bolesti nameni ima.

MLAĐI ČOVJEK: Znam, vjerujem.SREDOVJEČNIK: I ja sve pobjeđujem.MLAĐI ČOVJEK: Tako i treba.SREDOVJEČNIK: A vjeruješli da je pokojnik, laka

mu zemalja, i juče zdraviji od mene bio, i da je više tijela,no što ga ja imam, pod zemlju odnio? Da legnem u onajsanduk ondje – ne bi niko za mnom suze pustio, no bi rekli:on je davno umro. A ako ćemo pravu istinu – ja i jesamumro davno: odavno mi je mjesto među ovima dolje, ali jane dam da me ukopaju. Neka me jošmalo. Ipak mislim daje u grobu gore. I kad stvarno umrem niko mi vjerovati ne-će. Vjeruješli?

MLAĐI ČOVJEK:Vjerujem, mada je malo čudno.SREDOVJEČNIK: Nije čudno ni malo. A da znaš

joši to da je pola mene po bolnicama ostalo. Koliko samoperacija do do sada imao – ni sam se više ne sjećam. Izva-dili su mi oba bubrega, jetru takođe, želudac, srce ...

MLAĐI ČOVJEK: E, i srce!?SREDOVJEČNIK: Nema tu ni i, ni e – ni a – no od-

mah čim nešto popušti, oslabi – ja kažem doktorima: sijeci-te, vadite, odbacite, bacite ...

MLAĐI ČOVJEK: Pametno. To je zaista pravilanpristup problematici te vrste.

SREDOVJEČNIK: Nego što nego pametno. I vidišda se pokazalo da – jeste. Sad bih uz najviše brdo istrčao ada se ne nakašljem. A pijem, vidiš. Ono stvarno samo pojednu, ali redovno i češće. I ništa mi nije. Ništa. Evo.

MLAĐI ČOVJEK: Pij čovječe, pij slobodno, više ne-mačemu da ti škodi!

66

TRENUTAK

– Ne možemo ništa.– Možemo! Uzjaši metlu pa rastjeruj oblake!

67

SUMAGLICA

Čovjek sa svojom novom ženom života, u autu utje-ranom među mlade jele, na rubu parka, na kraju grada.Mrak je i vide samo jedno drugo, osjećaju, bolje reći – za-mišljaju. Kad odjednom iz nekog bljeska na vjetrobranu iz-ranja lik njegovog pokojnog oca! – ,,A, tu ste!“ – povikastarac, jošstariji. ,,Produži‘‘ – reče ona. Ocu, ili sinu, nezna ni sama.

68

NAŠI DANI

... ne daju ni oni najbliži preko njihovog a puteljkomse kolima ne može pa brat brata bez ijedne noge na leđimanosi dalekoj kući nosi dok on ga psuje i pljuje i povremenopo glavi udara a rođaci masovno izašli ispred kuća da uži-vaju dok gledaju veliko zlo vjerujući kako je tuđe...

69

DALEKI ZEMLJACI

70

71

PROCES I NONSENS

Da je imao pameti, kao što nije, onaj koji je do smak-nuća pretovario Vranca, divnog konja Mašana Milašinova,udario bi se pesnicom u grudi i sopstveno čelo, i zalelekaoiz sveg glasa: ,,Jao meni, do boga miloga, đe pogubih od se-be boljega!"

72

OSTARELA SIROTICA

Htjela sam jošdavno majci podići spomenik ali neznam tačno gdje je sahranjena. Otac mi ukazuje na jedanzatravljen i jedva primjetan grob, stric na drugi, ujak na tre-ći a komšija na sasvim četvrti.

Na nečiju pamet i sjećanje bih se mogla osloniti višea na nečiju manje, ali kako god bih postupila, uvijek biostala sumnja da sam drugome podigla majčin spomenik.Kod nas su davni grobovi nekako previše slični – jedva pri-mjetno uzdignuće ili ulegnuće u korovu i u cvijeću. A trave,ko trave, uvijek iste, iz čije god krvi da rastu. Samoniklocvijeće je fino i nekako ponosno tužno, odakle god da niče.Zato na zadušnice palim svijeću na svakom od grobova kojise mogu uočiti na našem groblju.

73

SVETAC I PASTVA

Grupa starijih šetača prolazi širokom stazom iznadStadiona. U žučnoj su raspravi ko je veći Srbin od koga.Nadvikuju se, vuku za rukave, spremni i na druge argumen-te.

U susret ovoj dolazi druga grupa staraca šetača, dotada mirna, sa mislima ko zna gdje. Jedan iz prve grupe izdžepa vadi vjerski kalendar, pokazujući ga drugoj grupi, iskoro da urla: Ne mogu ovoga moga komšiju Velikog Sr-bina" da uvjerim da su Ćirilo i Metodije sveci – crveno slo-vo u Kalendaru. Oni iz druge grupe nijesu zainteresovani zakalendar i svece. Ni da pogledaju ta crvena slova, a neće nionaj komšija koga treba ubijediti. Taj nekako ležerno poku-šava da kaže kako zna da su dvojica "crvenih" samo prosve-titelji, naučnici, a da ih je svecima neko zbog nečeg progla-sio, te da se tako ne postaje svetac.

Deset – petnaest koraka dalje zaustavlja se jedna iz-razito muškobanjasta žena, kojoj se na licu munjevito smje-njuju podsmjesi i grčevi. Pravi zaokret i vraća se korak –dva unazad i tu zastaje. Neodlučna je ali i dalje u pozi bok-sera koji se ustremio na protivnika koji je u nokdaunu. Jošuvijek nije sigurna da li da se vrati i da im pokaže šta je isti-na.

74

DALEKI BRAT

Žuri đed Mijailo, kao i uvijek. Žuri on i kad ništa neradi. Nema kad ni da primijeti dolazeću oluju. Ne čuje nigromove dok se dobro ne približe, a kad grune gdje blizu –malo se trgne i kaže:,,Uh, jadno li se iskrviše u Iraku!"

75

RATNIČKA JE TUGA PREGOLEMA

– Kakva ti je to rupa na košulji?– Od metka.– Kakvog metka?– Puščanog. Njemačkog!– ?– Sa Sutjeske, iz Velikog rata. Na Sutjesci me pogo-

diše.– I?– I– preživio sam.– To vidim.-Na tijelu zaraste rana – a na košulji jok.

76

BLAGO NAMA

Devet vrlih i složnihbratapronašli ćupnečijega skrivenogzlata, pa onda,s prijeda, s boka i sa leđa,ćerali se i varakalioko međa.Polakad ih bilo mrtvoi pola ranjeno, došlapolicijate odnijelablago nebrojano.

77

JEDAN IZ ZAVIČAJA

Slučajno me srete stari i prestareli poznanik ali nislučajno ga nijesam mogao razminuti, nako da upotrebimsilu. Matni udar mi zadade rutinskom izjavom saučešća, dabi odmah nastavio da me davi sobom. Moj put postade injegov put. Jer njemu je sve jedno kud ide.

Deveta mu je decenija ali ne (s)poznaje starost i čudise šta mu je te ne može ovo ili ono i zašto ga spopada koje-šta. Žali se na bolesti velike, na državu malu, na srednju ža-lost svuda oko sebe. A tim pričama nikad kraja. Ne zapadame ni toliko da kažem koliko žurim i da znam njegovu pri-ču, te da ćemo se nekom drugom prilikom ispričati do milevolje.

Ranije je bio zanimljiviji. Inicirao bi priče o zavičaju.Pitao bi za sve. Ukupno, pa onda pojedinačno. Za ljude. Ži-votinje. Drveće, pogotovo voće. Mada su ga posebno zani-mali orasi oko Manastira i hrastovi žirovi u Tavanima. Paonda i prirodne pojave. Posebno da li je u zadnje vrijemepresušio jošneki izvor vode. Provjeravao bi sebe da li znaza sve novopočivše iz zavičaja. Mada su ga nekada zanima-li i novorođeni zemljaci. Posebno se interesovao za svađe itek pokrenute parnice pred sudovima. Jednom riječju bio jeraznovrstan. Čak i zanimljiv na momente. A sada zna samoo sebi. Ako zna.

Iskoristih jednu raskrsnicu, propustih zavičajca kojikorak naprijed i onda naglo skrenuh ulijevo. I kad on zabe-zeknuto poglednu za mnom, uhvatih priliku da ga uljudnopozdravim. Ne bi mu druge nego da nastavi svojim putem.

78

Ali tu nije bio i kraj njegovoj priči. Nastavlja onistim tempom, po gestikulaciji vidim, i priča, priča. Samnom, sa sobom, ili sa nekim sasvim trećim, sve jedno. Po-vremeno se osvrće, tražeći mene ili nekoga drugog, sve jed-no te jedno. A priča zna se.

79

RAKOVE ŽENE

Rako, našdobri komšija iz Radničke ulice, imao jeružnu i zlu ženu kojoj smo ime kao psovku ili uvredu izgo-varali. Rako se od nje, kao za inat, nije odvajao, a ona nasje svojom pojavom odbijala, i od njega i od sebe. Pitali smose zašto je to tako i čime je Rako takvu kaznu zaslužio. Tekkad smo porasli, saznali smo da je Rakovu prvu ženu ubiogrom i da je bila lijepa i humana isto kao on. Zašto je gromubi, ili što bar ne ubi i onu drugu, titralo je u nama djetinja-sto pitanje.

80

SUĐENICA

Svaki put je nađe na istome mjestu, kraj puta. Svakiput mu se sve više obraduje. Nije luda, iako tako mnogomeizgleda.

Jošizdaleka širi ruke i stane blagošati: ,,Đe si ti mojdobri Vile, dušo moja jedina?“ – zavapi, zacvili. I on jojspontano pane u zagrljaj. ,,Đe si ti moja nesuđena majko?“– govori joj sa bliskog odstojanja. Pane tu jošpo koja dirlji-va riječi prospe se obilje suza. Sve kratko traje ali njoj zau-var. Nije ni na toliko pažnje naučila.

I ostane ona tu na tome istome mjestu, jednako začu-đena, sve više skorela i sve manje obična. Jošdugo pogle-duje za njim, onim svojim okicama koje nekada tako pod-sjećaju na žablje. Lice joj se neprekidno grči i opušta, gra-deći bore koje se zrakasto talasaju oko očiju, ističući ih, ikao da ih odgurkuju niz put kojim sada odlazi Vile. On žurii ide svojim putem, ni da se osvrne, i sve više nekako na njuliči. Život ga nosi istim onim putem kojim je išao i njegovotac. Onim istim putem kojim je prije pedesetak godina za-uvijek otišao Vilov otac, Dagin nesuđeni muži jedini mu-škarac za koga je u životu znala.

81

ŠTA TI JE SUDBINA

Jednog Rusa su na putu između dva mjesta napali vu-ci – ali ga je spasio pas.

U isto vrijeme, na drugoj strani svijeta, jednog Ame-rikanca je njegov pas dokrajčio – ne dozvolivši hitnoj po-moći ni da mu priđe i ukaže neophodnu pomoćkoja mu jeneophodna bila.

A našeg sirotog Vukojicu njegov pas je odao bašutrenutku kad je pred potjerama pred samo skrovište stigao.

82

POGODBA

- Hoćešli mi dati, pokloniti, ovaj štap? Volim štapo-ve ručne izrade, unikate.

- Šta će ti ? Nedorađen je, uostalom, nedovršen.- Nema veze, sviđa mi se i takav kakav jeste.- Daću ti taj štap, ali pod uslovom da ga sam lijepo

doradiš, da ga dovršiš, dotjeraš...- Ali – kako?- Tako da – ko god da ga vidi – poželi da ga njime

mlatneš!- Pokušaću.- Srećan ti bio.

83

TREĆA GENERACIJA

Dobar domaćin Bojo je bio, – ,,nije znao šta ima" –ali je znao i od tuđeg da prituri. Sin mu je bio poznati lo-pov. ,,Kud će iver no pod panj.“ – govorilo se. I što je naj-čudnije, taj je potkradao najviše svoju kuću. ,,Ima odakle“ –rekli bi zlobnici.

– Ni unuk nije mogao biti drugačiji. Taj krade i svojui tuđu kuću, ali ni u čiju ne pritura. Samo što je njemu najte-že biti lopov: u njihovoj kući više se nema šta ni ukrasti aostali ih većdobro znaju – pa se čuvaju.

84

LIVADA, LIVADA ...

Čiča, nemoćan, dolazi do svog vrijednog komšije daponudi livadu za kosidbu: Pokosi i ono moje, pa meni plasta plast tebi – i ja zadovoljan i ti zadovoljan.

Kad se vrijeme kosidbe primaklo, čiča došao opet:Eno, kosi ko svoje, pa meni plast a tebi dva! Tebi treba višea meni je i trećina dosta.

Kad je kosidba u selu počela, čiča je ponovo došao itreću pogodbu ponudio: Eno, de, pokosi i onu moju livadu,pa meni plast a tebi tri. Tebi dosta – a meni dušmani da sene smiju.

Kad je livada ostala nepokošena i trava se posušila ipolegla, čiča ju je zapalio, pa legao u nju i sam da sagori.Ali slaba je to vatra bila ba bi stara kost zažagrila. Kad jeopasnost prošla, išao je i svima objašnjavao: Znao sam ja dami onoliko vatre ništa ne može, no sam samo provjeravaoima li igdje prijatelja na svijetu.

85

POZNANSTVO

– Izvinite, jeste li Vi doktor Jovanović– Da, ja sam.– A, tako, znači.– Izvinite, a šta Vama treba?– Ništa! Samo provjeravam.

86

RELATIVNO

Ne mogu više stići nikoga, pa ni sebe, pomisli Mar-ko, pa zari glavu među sopstvene dlanove, laktove osloni nakoljena i pusti dubok uzdah. Ali ustani jednom pa im stignimajku, kaza, pomisli, iako nije bio siguran da će se i to de-siti ikada više.

87

PRAKTIČNA VISINA

Potomci su bili ponosni na Stevovu visinu, a ona muje služila najviše kad krade, da lakše dohvati.

Sad Stevove potomke sumnjiče i za ono što nekodrugi ukrade, a sve uz opasku: ima im po kome doći. I štoje najgore, oni krivicu uvijek na pogrešnome mjestu traže.Uvjereni da predačku tajnu imaju samo za sebe.

88

POTOMCI

Od svih njih, kao i od svih njihovih odiva, ima jakopuno mentalno zaostalih i invalidnih potomaka. Od brojnebraće i sestara samo jedno od njih, klempavi Mušo, imazdrav porod. Pa jedan od tih zdravih, Bole, više radoznaonego boleć, riješio sve da ih posjeti, redom.

Po prvi put dolazi kod tetke Jorgovanke u daleko selokraj hučne rijeke. Tu doznaje da je tetka prije ,,nekoliko"godina umrla. Rastužila Bola ta vijest, i dok oko visokog ikao igralište prostranog stola, sjedi sa njenim neudatim kće-rima i neoženjenim sinom, pokušava jošnešto o njima dadozna. Zagleda ih ljubopitivo i oni jošvećom nježnošću uz-vraćaju dalekom i do danas nepoznatom bratu. Svi su u go-dinama i čudna izgleda.

Presabira se rođak, zna da ima jošjedna tetkina kćer,ako i ona nije umrla. Nabraja po sjećanju i rijetkim kaziva-njima: Milica, Danica, Stanojka, Stanica... Četiri! Da četiriih je bilo, a tu su tri.

– A dobro... ovaj, Stanica, šta je, gdje je? – pita zbu-njeni Bole.

– E, ona se udala u Novo Mjesto, jošlane, zar nijesičuo, brate? – prekorijeva ga Milica.

– E, ču! Kad se udala? – graknu razdragano Danica.Očito obradovana tom radosnom i tako rijetkom viješću. Itako protiče sav taj susret, rođački, sa zanimljivim vijesti-ma.

89

ŠURKO KOGA JE POSLUŽILOVRIJEME

Iako je to većbilo vrijeme kad sat nije bio nikakvočudo, niti nedostižan imetak, a moguće da ga je i on samimao, Šurka vrijeme nije interesovalo, kao da ne postoji.Niti ono vrijeme koje se satom mjeri, niti vrijeme kao do-kaz prolaznosti i motiv borbe da se što više stvari u životuposvršava dok nije kasno.

Za njega je bilo nebitno da li je zakasnio ili zabora-vio da posije krompir ili što drugo, bez čega će, umjesto uobičnoj oskudici, živjeti u bijedi, jošnajmanje godinu dana.A kad bi ga neko podsjetio na to samo bi odmahnuo rukomi govorio: dogodine ću, proljeća neće nestati – i tome slično– a sve u tom svom stilu, koji niko nije doživljavao normal-no.

Šurko je stalno nekuda putovao. Za put od kuće doceste i do autobuskog stajališta, obavezno bi koristio konja,iako je lako mogao i pješke dotle. Konja najčešće nije ni ja-hao. Eto, ako imadne šta da se potjera, a neće. Nije mu bilobitno da li je tu došao koji sat prije nailaska autobusa, ili satkasnije. Nije se opterećivao ni tim što autobus tuda prolazisamo jednom dnevno, i što do sledećeg nailaska nekada imačak i dvadeset i tri sata puna. Konja bi dugim konopom pri-vezao za kakvo stablo u blizini obližnjeg potoka. Jedino muje bilo važno da Dorat može vode dohvatiti. Tako je bio si-guran da će ga ovaj u životu sačekati, pa ostao on na putudan, dva, pet ili više – a to s njim nikada izvjesno nije bilo.

90

Nije, jer Šurko nikada nije bio siguran gdje ide i dokle ćestići.

Dok čeka autobus, Šurko bi na ostrvcetu zemljištakoje pravi oštra krivina puta, ložio jaku vatru. Pri tome jekoristio sve što može da gori, pa čak i uspravno drveće, ži-vo i zdravo. Kad bi mu ponestalo drva kraj puta, iz obli-žnjih šumaraka bi donosio suvarke, ne opterećujući se timeda li će autobus u međuvremenu opet da prođe. ,,Boga ti,neka, naići će on opet sjutra.‘‘ Mogao je proći sav svijetdok se Šurko drvima bavi, ili dok udobno kraj moćne vatrespava, umotan u onu svoju ,,bugar kabanicu‘‘. Bio je najbe-zbrižniji čovjek u čitavom kraju, tada i zauvijek. Samo dase nagorelo drvo ne stropošta na njega ili da mu vatra odje-ću ne zahvati – govorilo se. Šteta velika – dodali bi drugi.

Šurko je bio značajna ličnost za sve putnike koji su ste stanice na put polazili. Radovali su se putu, a nekada inamjerno na put kretali, jer su znali da će njega na putu na-ći. Sa njim u društvu vrijeme je galopiralo. Zato su tu nekisvraćali samo da koju s njim prozbore. Znao je da iznenadičudnim pitanjem kao niko drugi, a jedino takva pitanja suse i pamtila. Na njih najčešće nijesu znali odgovor, jer se nanjegovu logiku nemoguće bilo nadovezati. Mnogi su poku-šavali da mu duhovitošću pariraju, ali on je i tu bio majstor.Vazda je ostajao osjećaj neke prividne nedorečenosti ili vi-šesmislenosti. Sa njim se niko nije mogao ni poigravati, barje jezika imao dovoljno.

Pridošlicu bi obavezno prvo pitao: Čiji ti ono bi ? Pi-tao bi i onda kada je to odlično znao. Odgovor ga najčešćenije ni zanimao, i na njega nikada nije reagovao interesova-njem za onoga čiji si. Niti pak za onoga čiji je onaj koga siti koji dolaziš, no bi momentalno rekao: A bogoti, jesi li toti? To bi mu bila ispomoćdok se presabira i dok putuje niztvoju porodičnu lozu, gdje bi se zaustavljao obično negdje

91

tamo oko četvrtog ili petog koljena unazad, kod đeda, pra-đeda, ili jošdalje, kada bi uslijedilo čudno pitanje: A, recimi, bogati, kako je Purko, Vaso, Aleksa, ili kako ti se većtaj njemu znani predak zvao. A taj najčešćeodavno nije bio među živima, nekada i cijelo stoljeće,umro prije nego nego što se i Šurko rodio. Jednom se nekosnašao pa mu odgovorio: Dobro je, poručio ti je da dođeššto prije kod njega. Poslije su svi na isti način pokušavali dabudu mangupi, i istu šalu na svoj način ponavljali, ali toŠurka nije dodirivalo, no bi u istom stilu uzvraćao: Oću va-la,čim me zapane – eto me, nijesam ga odavno vidio, pože-ljesmo se, no ova neka trka čoeka spopala, pa ne zna kud ćeprije. Nije ovo nekada ovako bilo. Ne ide ovo na dobro.

Kad je jednog jutra, ili u toku noći, Šurko otišao kodnekog Purka, Vasa, Alekse, ili ko znao kod koga od tih zna-nih i neznanih staraca iz šire okoline, odjeknulo je na dale-ko, jer nikoga nema da njega nije znao. Ugasio se vječitiputnik, baštu kraj vječite svoje vatre, na toj krivini koja jepo njemu i postala poznata. Utulila se njegova riječnapore-do sa vatrom, po kojoj su i znali da nešto nije u redu. Kadse neko usudio i smilovao da priđe i da se uvjeri u njegovuduboku hladnoću, u led njegove prostrane duše, bio je tre-nutak da se mnogi okrenu oko sebe. Da se prisjete svojihpredaka i da opet zbijaju šale na račun Šurka, te da se pitajuda li je stigao do svih kojima je obećao. Niko da spozna ka-ko i sam odlazi brže nego što je to i sam Šurko činio. Nje-mu je, po slobodnoj procjeni bila devedeseta, ako se nijebio i stotoj primakao, i on tamo nije ni požurio ni zakasnio.Njega ovaj svijet nije zanimao i nikakvo vrijeme ga nije do-ticalo. Zato ga je tako ravnodušno puštao da prođe, kao štoprolaze oni koji po diktatu vremena za njim jure, uvijek naisto stigavši.

92

Za života Šurka su neki doživljavali kao višak i kaonekoga ko tu okuku ruži, bez obzira što je s njim tako zani-mljivo bilo. To je valjda zato što su sebe smatrali boljim.Kad je otišao, mnogi su žalili za Šurkom, pa čak i oni kojiga lično nijesu znali, jer širila se legenda o čovjeku koji jedrugojačiji bio. I zaista, ni krivina, ni cesta, ni putnici, ništanije isto kao što je bilo u Šurkovo vrijeme. Kao što ni vrije-me nikada nije isto. Vrijeme koje malo ko zna koristiti ona-ko šurkovski. Čak se ni one Šurkove vatre više pošteno neogrijasmo, kažu neki žalno. Opustilo je jedno mjesto, oglu-nulo i obnevidjelo, i nikada više neće biti isto. Svi se slažuda su to ipak bila neka bolja vremena.

93

ĐED IZARAMENICA

Iza šporeta đed, star i prestar, odskora i pomalo seni-lan, a naopak i nadžak odavno, ili oduvijek. Po vazdan sjedina tronošcu, puši bez prestanka i njegov dim se kovitla za-jedno sa isparenjima nad šporetom, stvarajući jošnestvarni-jom sliku njegovog izobličenog i čudovišnog lika. Kašlje,hriplje, pa i reži – kako neko kaza za ta neprestana negodo-vanja njegova, koja izgovara nekim samo njemu znanim je-zikom. Ni dok je normalno govorio niko ga nije slušao. Sadvjeruje da sve vidi bog i da je jošsamo on na njegovoj stra-ni, te da će mu platiti svi koji ga ne slušaju i koji se o njego-ve zahtjeve oglušuju.

Puno čeljadi je u njegovoj porodici, mlađarije, ali po-seban problem đedu su djeca, nestašna, ‘‘đeca – đavoli‘‘,kako ih on naziva. On težak i sebi i njima, a njima samo on,pa su sukobi neprestani i skoro da i nema one atmosfere ko-ju oko sebe stvara starac sa unučadima.

Djeca ga izazivaju, pipkaju, grepkaju, a znaju i sastolice da ga svale, pa da ga pljunu i udare kad to roditeljine vide. A i kad su u malo boljim odnosima, oni mu neštopodvale, pa umjesto bombone mu daju kakav mali oblutak,tako da se čiča o svome jadu zabavi, obrćući ga po ustima,sve dok mu ne dojadi i pita: Šta je ovo ovako, majka ga nje-gova, niti se topi niti sladne? Kad se djeca stanu smijati i onshvati da je opet u pitanju kakva dječija varka i igra, kamič-kom ili čime bilo drugim za njima zapotišti, pa kud pukloda puklo. Žalbama njegovim odrasli odavno ne vjeruju, jersu se uvjerili da starac više istinu ne uvažava, ako mu je ona

94

ikada od značaja i bila, pa se čiča na razne načine dovija dase od djece odbrani, ili da im bar nekada doskoči,

U sumrak, posebno, kad se zbog štednje petrolejalampa ne pali, dok se prst pred okom vidi , kad tek iz dvori-šta pristigla djeca postanu nesnosna, kada nehotice i na-mjerno na đeda nalete, on ih mučki mlatne tojagom ili ša-kom, ali to posle ni za živu glavu neće priznati. Za djecukoja jošne umiju da kažu šta im se dešava, on ima posebanmetod. Kad mu neko tek prohodalo, radoznalo i jošneisku-sno djetence, priđe i zagrebe uz skut ili noge, on ga zgrabisvojom šaketinom za nos i za usta. Prekinuvši mu disanje,drži ga tako dok dijete ne počne da posustaje, dok klone.Tad ga odlučno i jako odgurne od sebe, da se, jadno ono,otkotrlja što dalje odatle. Đed se tada povrati u svoj uobiča-jeni položaj u tronošcu i nastavlja da kunja i drijema, otpu-huje i kašljuca. Ili se prosto, sa obadvije ruke i bradom na-valjenom na štap, okrene malo ukoso, na drugu stranu, dokono dijete povrati dušu, uhvati toliko vazduha da može jau-kati i plakati, zašto mu nekada treba toliko vremena da sestarac zaista i uspava. Dijete tada pobjegne u stranu suprot-nu od đedove, za svaki slučaj, pa sebi dadne oduška i staneurnebesati, kao na vatru da je stavljeno. Tada starac običnoprvi reaguje: A vidite šta je tome đetetu te tako pišti, jad vasu glavu našo, ko što je!

Posle bi jedno vrijeme bio slobodan, bar od toga dje-teta, dok ono muke ne zaboravi i dok opet nespretno u dje-dov krug ne uleti, te se sve i ponovi u jošgrubljem i surovi-jem obliku.

Djeca rastu i odlaze, dalje i daleko. Dolaze neka dru-ga, isto tako nestašna i neiskusna, ali čiča ne stara. Ili to sa-mo ne zastarijeva nemila istina o njemu.

95

PUT OD PORAZA

Zagledali lijepu djevojku Tekmečića, Koritovići – tičuveni kućići i koljenovići. A kako se to i mnogo puta rani-je desilo – nazor je sa vašara odveli za svoga ženišu, nedo-raslog i nedostojnog momka ni njihove ni Tekmečića kuće,a pogotovo ne odive, ljepotice za koju su većmnogi poka-zali interesovanje.

Jurili za njima Tekmečići, možda ih i mogli stići, aline smjeli na oružje udariti – pogotovo njihovo čeljade međunjima dok je. Na molbe i prijetnje ovi se nijesu obazirali, padosta mirno uz pjesmu i šenluk uspeli se uz brdo do kućeveselja i dobitka, do čuvene kamene kule Koritovića. Tek-mečići i oni te su im se u nevolji našli – zastali pod brdom,pred imanjem i ogradom, pa onda zaposjeli naspramno jošviše i gustom šumom obraslo brdo. Odatle pokušavali davide šta se u kući mladoženjinoj događa, i dogovorili daupravo sa toga mjesta poslednji ultimatum daju – da se dje-vojka vrati – ili će sve bestraga otići!

Na njihova zapomaganja, i tobožnje prijetnje, Korito-vići i svadbari se nijesu ni obazirali, no kako je noćodmica-la, sve glasniji bili, a sve manje džabane žalili. Kod Tekme-čića padao moral i gubila vjera da se više išta može učinitiza spas odive, pa neki počeli položaje napuštati, a i od onihnajupornijih jedna grupica se odvojila i otišla da policiju iz-vijesti i zatraži oslobađanje roba.

Policija i pravda daleko, a noćneumoljiva, pa se spa-sioci počeli uspavljivati pod onim borjem, svi skoro osimĐola, koga su ionako zvali Švraka, i koji se i ovaj put na je-

96

lu popeo i odozgo s vremena na vrijeme svojim kliktavimglasom zapomagao: Držse Jejo, držse munjo naša – sad ćezora – sad će policija!

No, nešto, malo prije zore i prije policije, ugasi sesvijetlo u kući mladoženjinoj, pa Đole siđe sa jele, a onda iostali krenuše niz brijeg, pa kuću na drugom brdu počešesmatrati prijateljskom i sestrinskom.

Sjutradan su jedan drugog zapitkivali: Viđe li ti onosinoć? Ja viđoh – no viđe li ti? I bi jasno da su svi vidjeliskoro isto, ali je ostalo nejasno zašto su i šutjeli. A vidjelisu jedno crno ždrebe koje je tu ispred njih protrčalo, sve nanos šišteći i ,,do pod mjesec odskakujući‘‘ – kako neko ka-za. Posle su pojedini tvrdili kako je i to maslo mladoženjinestrine, koja je, kažu, svašta htjela i svašta mogla – pa svaštai činjela – i koju su odavno svi smatrali vješticom. Ona je iovaj put upotrebila svoje pogane moći – i na prijatelje spre-mila čini, sa jasnom namjerom da ih zaplaši i rastjera. Dru-gi su opet tvrdili da je to bila ona lično, jer se ta u sve štoželi može preobratiti, mada su neki sumnjali i u nešto sa-svim treće. Uostalom, cilj je ostvaren – a da ono sa ždrebe-tom nije bilo slučajno – u to više niko i ne sumnja.

97

DA MU SE IKO ZA ZDRAVLJEMOLIO

Zarobe Švabe dvojicu braće, Janka i Marka, i brataim od strica, Gavra – trojicu naslednika imanja i časti čuve-ne kuće Lipovića iz Donjih Taranovića. Odvedu ih u Doboj,u logor iz koga samo crni glasi stižu. Bogati bili Lipovićimimo druge, pa im i propast jošvećom izgledala. Kao da sekraj cijelog svijeta primakao, tako im se sve crno činilo. Dabar jednog hoće bog spasiti, sve češće su govorili njihoviponosni i nesrećni starci.

Dabogda se Janko i Marko namaživi i zdravi vratili,a moga Gavra više moje oči ne vidjele, govorio je jednomnjegov otac Timotije, a svi se na te njegove riječi zgražava-li. Kako možeš, kako možeštako za svoje dijete izgovoriti,pa kakav je da je, sami te bog ubio, govorili mu, iako suznali zašto on to tako kaže i da nije od istine daleko. I drugisu tako mislili, ili bar osjećali da je tako, i da bi tako nekakonajbolje za kuću bilo, ali se niko nije usuđivao da kaže.

Janko i Marko su ljudi i ljudima će ostati dovijeka, aod moga Gavra nikada ništa do nesreće. Sa njim bi se utrla iloza i nestalo imanje, ne daj bože na njega kuća kad bi spa-la, pravdao je otac Timotije svoje stavove, i opet ga niko ni-je glasno podržavao. Opet su svi negodovali, gunđali, u ka-men očeve riječi zatucali, ali se ne smjeli više glasno proti-viti.

Završio se rat i logor ukinuo, stiže po neko i otud, aliod Lipovića nema nijednoga. Taman kad neko reče: da bar

98

Gavro osta, on izbi, kao i obično putem i oko puta tumara-jući i kući ne žureći. Niti mu ko zablagoša niti se posebnoobradova, no niz put iza njega pogledivahu i stašekukati. A on im je za braću od strica jošizdaleka saopštio:E, ništa ne pitajte, oni su među prvima nestali, ni groba imse nikada neće znati! Nemojte kukati, prošla je godina, nevalja – tješio ih je on na svoj način.

99

TALIJANSKO ISKUSTVO

Na sami Petrovdan, Talijan – karabinjer sa dugomdrvenom motkom u rukama, sa nabas napravljenom kukomna njenome vrhu, prikradao se od Potoka. I da je ko na vri-jeme vidio ne bi ga zaustavio, samo bi malo ranije kazao:,,Neka ga đavo nosi“ .

Zakačio on košnicu trnku iz sirimaškog uljanika, kaoda je znao koja je najpunija medom, i vukao je livadom ujeku koševine, ostavljajući bezobrazno širok trag povaljanetrave za sobom.

Roj pametnih pčelica je panično kolutao oko sopstve-ne pune kuće, ne snalazeći se da na drugom kraju drvezinenađe i izujeda onoga koji većgazi pobjedonosni maršpre-mašumi.

,,Ostavi to‘‘ ! – vikao je za njim ispred svoje kućicena brijegu, nemoćan i obeznađeni đed Jele. – ,,Ostavi to! Tone valja‘‘! – dovikivao je on, vjerujući da ga i ne razumijetaj prokleti okupatorski vojnik kojemu nikada ničega nijedosta.

„Ovo dobro“! – kazao je prilično jasno i razgovijetnosa ruba mračne šume, soldat koji je ipak vjerovao kako sta-rac hoće da ga ubijedi da ne valja med. Njegovo djelo da nevalja, to mu većni u sopstvenoj zemlji ne bi palo na pamet.

Talijan je košnicu samo djelimično uvalio u potok ičekao da se na njoj sve pčele okupe, a onda ju je naglim tr-zajem i jednim potezom potopio u vodu, u vir koji je una-prijed zagledao. Tako je košnicu oprao od pčela, koje je po-

100

lužive ili većmrtve odnosila zamućena voda, a čisto je osta-lo saće puno meda.

Sa vješto uvezanom košnicom trnkom, kao kakvomtorbom ili košarom punom plodova na leđima, zamicao jeokupator preko brijega na drugoj strani Potoka. Znao je štaradi taj očito iskusan vojnik, dok je čiča skrštenih ruku sik-tao više za sebe ili u nebo: ,, Bože vi ne trebalo, ko što i ne-će‘‘!

Okretao se prema putu što vodi preko Potoka, očeku-jući da se njime i drugi Talijan pojavi.

101

UDAVAČA

Ne htjela Veja da se uda za blentavog Meja, iako suje svi nagovarali: udaj se, pa udaj se, Vejo, ne pružaju se zato prilike svaki dan; popušti Vejo, ne budi luda.

Najupornija u tome je bila polusestra joj Dara. Niježalila vremena ni riječi. ,,Ti samo da me se riješiš"– branilase Veja. ,,Nije tako, moja Vejo, nije, nego zato što znam daće ti biti dobro. Svega ćešimati, sve će ti potaman biti, a jošbolje je kad čoek, muž, ne zna bašsve, lakše će ti biti sanjim." – ubjeđivala je polusestra.

A kad nikakva ubjeđivanja nijesu pomogla, poluse-stra polusestri je počela gatati u šolju, u pasulj, u karte isvuda joj se velika sreća ,,otvarala" lijep brak i puno pamet-ne djece, dosta imetka u slozi i veselju. Pa joj je pričala ka-ko je fino sanja i kako Veja u tom snu velikim nekim po-ljem na bijelom konju jaše, sva u svilu i kadifu ođevena, azlato od nje sija kao sunce i svi joj se dive. Potom nagova-rala nekakvu proročicu da joj snove otvara, da vidi što ni-gdje ne može vidjeti, da joj mira ni noću ne da.

Prelomila Veja. I eno je i dan danas, pola vijeka većčeka da se makar nešto iz proročanstva ili snova počneostvariti.

102

OPŠTA SIMETRIJA

Sve seoske žene su nesumljivo bile na strani PitkaPržulina mjesnog ludovana koji stalno tuče svoju ženu. Po-državale su ga i u tome bile složne, ali se nikada nijesu sa-glasile samo u jednom: Kad je ono onda, na očevid svih,ustajao sa svoje polumrtvežene, ona krv što je niz njega lila– da li je bila njegova ili krv njegove žene, koju je taj puttukao zahrđalom kašikom.

103

POGODUŠA

Nema nikoga u tome malom gradu koji je nije znao.Po izgledu. Mnogi su je poznavali i lično, a priličan broj je ionih koji su izbliza znali sve strane njene ličnosti.

Da je živjela u kakvom velegradu, udovica Marijetabi bila potpuno nezapažena, ali ne i ovdje u Naherenoj Pa-lanci, gdje je čovjek sa šeširom – obilježen čovjek, gdje searistokratska štikla doživljava kao karikatura kojoj se svi naulici nasmiju, baškako se smiju ukupnom imidžu gospođeMarijete.

A ona je odista otmeno djelovala. Muva bi se s njeslomila, što bi se reklo. Ta odjeća sa detaljima koji su, i ta-mo u velesvjetovima modni vrhunac i čudo, je bila razlogsvi za njom da se okrenu. A to joj je godilo, jako, ali nikadanije na pravi način razumjela tu vrstu pogleda.

I njen hod, i držanje, i naklon prilikom pozdrava, go-vor i razgovor, sve je ostavljalo utisak jedne prefinjene ot-menosti i gospoštine, gospođe koja kao po nekoj kazni – vi-še nego za primjer, živi ovdje u okeanu prostakluka i sveop-šte zapuštenosti. Tako misle oni koji je znaju samo iz slu-čajnih susreta, kada je nju nemoguće ne zapaziti, jer je i od-većodudarala od sredine.

Nije mali broj ni onih koji znaju i to, da taj sjaj sa-svim lako opada s gospođe Marijete, i da se ona sa zado-voljstvom razgoliti čak i na klupi u parku, u autu pogotovo,ali i na livadi rosnoj, na običnoj ledini i u šumarku.

Spremna je bila uvijek i svuda da se pospe izobiljemljepote koja sa spoljnim izgledom i garderobom nije imala

104

nikakve veze. Da se umrlja i onim pod sobom i onim nadsobom. Izgleda da je samo u tim pozicijama život vidjela li-jepim. Zato sada i kažu da je ta gospođa imala najslađusmrt na svijetu. Sustigla ju je kad joj je bilo najljepše, ona-ko utonulu u travu ulegnutog u zemlju groba, dok se na njusvom žestinom bio naklatio Babdo, mjesni amal i luda, ko-ga je dragi bog samo u jednome bio nagradio mimo drugeljude i junake.

Gospođa Marijeta je ostala nasmijana u groblju, nagrobu ili u grobu nepoznatog, sa blaženim izrazom lica, kodonih za kojima je mnogo suza prolila. Tu gdje su većležalimnogi njeni odabranici, pa i sam životni saputnik, suđenikza kojim je prvi put bojom garderobu izmijenila, i kome jenad odrom obećala da će mu biti vjerna do groba.

A Babdo je onako izbezumljen išao, prosto jurio, Na-krivom Palankom, i skoro svakom govorio: Ima nešto u gr-oblju, ima! Da ima tebe, kamo lijepe sreće, govorili su mu,a tek sjutradan su shvatili značenje njegovih riječi, i ondasklopili tužnu sliku sudnjega dana gospođe Marijete.

105

RAJETNIK MILIJA

Cio dan je Milija u kafani a ne zna ni s kim ni kako.Niti sluša šta ko priča, niti ko njega čuje, a svi pričaju, psu-ju, pa ponekad i pjevaju. Sve je stolove promijenio i uvijekje tamo gdje gostiju ima najviše i gdje se nešto događa. Kadje izbila tuča, on je opet bio u centru i nije mu bilo bitno kose protiv koga bori. Preko njega i po njemu je pucalo sasvih strana.

– Ne valja, ne valja to što radite, ljudi moji, ne valja!– ponavljao je neprekidno, radi drugih – a ne sebe radi. Dokje stigla policija, on je bio taj koji je zadobio najviše batina.Na svako njihovo pitanje je dobrodušno širio ruke i odgova-rao:

– Pa zar je to sad važno?

106

LUDI FEKO

Seljani su se držali tri pravila kada je ludi Feko u pi-tanju.

Pravilo prvo: – Daj mu da ije i pije koliko može, iakoon ima dovoljno i kod roditelja – sevap je, to mu je zbognečeg milije.

Pravilo drugo je: – Čuvaj žensku čeljad od njega –pogotovo babe. Pred njima kad se nađe – gaće mu samespadaju, vele.

I pravilo treće: – Prekrsti se i reci – Bože sačuvaj,kad na svom imanju nađešdrvezinu ili kamenčinu. To ne-srećni Feko iz šume donosi – i krišom u livade i žita ubacu-je, a niko ne zna zbog čega.

107

NOSILAC DUŠE

Iz mraka, iz sjenke kestena, iz zavjetrine manastirskecrkve izroni čovjek i uplaši onoga koji se samo Boga boji.Iako navikao na razne čudake i protuve, hladnokrvni ismjerni popa se trže u stranu. Zaleprša mantijom tako dastreknu i ptica na grani i mačor na pozidi, da zadrhta svje-tiljka, da lišće naizgled ni od čega zatreperi. Iznad svega seosjeti prisustvo samoga Boga.

Potpuno sijed, krvavih očiju koje kao da su izviraleiz mraka i kao da su boravile izvan pripadajućeg prostora,više iznuren nego star, pokučen i izmučen čovjek je pristu-pio svešteniku tako kao da je uvjeren da će ovaj pobjeći, anešto tako važno ima da mu kaže. Djelovao je raspamećenoali ne i opasno, pa otac Dionisije dopusti da mu ovaj pristu-pi ruci i skutu. Iskusni duhovnik je sada bio siguran da seradi o nevoljniku a ne napasniku.

– Pomagaj, oče! – zavapi on poslije promrmljanogpozdrava, nekako otužno krkljajući.

– Bog ti pomogao. – uzvrati popa. – Koja je nevolja,kaži.

– Sestra mi umire, oče, sestra rođena ... Umire evogodinu dana... Muči se nesrećnica, nezasluženo, ničim za-duženo – ali se muči ... Dobra žena je bila ali nikako dušuda pusti, da počine... Eto... ja, ovaj ...

– Bila je dobra i dobra jeste, i dobro će joj se vratiti, idobro će joj Bog dati na istinu kad dođe.

– Hoće Bog, hoće je nagraditi, oče, ali ja bih, oče, dajoj očitate jednu molitvu. Pa neka joj Bog da jedan od dva

108

dermana, ili da joj olakša muke – ili da joj dušu primi. Nemože više onako, ni ona može – niti je mi možemo gledati,oče, znate... – stade mucati čovjek i poče uzmicati nazad,hodajući unatraške ka kapiji manastirskoj, prosto bježećipred mantijašem koji se primicao.

– Dođi sjutra ujutro, na jutarnju, dođi. – izgovori otacDionisije a blijedi i bjeloglavi čovjek nalik sjenci većuzmi-caše preko kapije, utapajući se u svilenu mjesečinu.

– Sjutra će biti kasno! Kasno će sjutra biti! – uspjejošda izgovori.

Čulo se jošnešto, nekoliko nerazgovijetnih riječi saone strane masivne kapije, ali to više nije zanimalo oca Di-onisija, niti je bilo od naručite važnosti.

109

DALEKI SRODNIK

Imao je respekta prema meni: učtivo bi se javio sa,,dobar dan“, a izuzetno bi me zadržao kakvim kratkim pita-njem o zdravlju, o boleštini ili smrti u široj i užoj rodbinikoja nas je povezivala poznanstvom i njemu davala sloboduda me zaustavi na putu. Ali taj put me u sred julske vrelinesvrati u ugodnu hladovinu lipa iz drvoreda, tu da me upitada li imam ,,knjigu – Meomari...“ (nekakvog Janka Janko-vića). Izrekao je ime koje mi ništa nije govorilo i koje nije-sam ni pokušao zapamtiti. A dosta mi je tih pitanja o knji-gama, kojima me obasipaju razni bezveznjakovići, uvjerenida ja imam bašsvaku knjigu i da bi im trebao dati nešto odtih bezvrednih stvarčica za koje tako blesavo dajem silnenovce. Ovaj put sam povjerovao kako moj daleki rođak Do-brilo Zezovan ima saznanja o memoarima nekakvog ishla-pljelog bradonje, četnika – emigranta, koji se sada ovdjepojavio sa svojim slavnim ,,uspomenama“, te dirnuo u srceDobrila i pogodio žicu njegove porodične neslavne istorije,one istorije koju bi sada neki da vjenčaju slavom i promije-ne joj smisao i tok. Sa par kratkih rečenica presretača od-vratih od daljih pitanja i odstranih sa puta. ,,Nabavi to, to jemnogo dobro!“ – povika on jošza mnom, a ja istog trenut-ka zaboravih i na njega i na ,,Memoare“.

Završio se jesenji beogradski sajam knjiga, i ja na pr-vom koraku kroz grad, kao za inat, sretam rođaka Dobrila,lično. Zar bašsvako godišnje doba moram da se sretem sanjegovom opšte – ljudskom rugobom, pomislih dok mi ideu susret nekako radostan i siguran u sebe kao da smo se do-

110

govorili dase baštada i tu nađemo. Iskezio on svoj užasniportret razvučen u osmijeh jeze, kojim hoće da me počastitu na ulici, i bi mi ga nekako žao u tom trenutku.

Kako stari tako sve više liči na sebe i ni na koga dru-gog na svijetu.

,,Jesi li bio na sajmu?“, pita Dobrilo, i pita jesam lišta fino nabavio, pa i ,,Memoare...“ da li sam konačno na-šao. Ne, rekoh i vidno ga razočarah, skoro da izgovori ,,paoko šta si išao?“. Odgovorih mu tu i na ona odavno poznatapitanja, ali tek iz neke poruke, dok se udaljavao, shvatih date toliko važne memoare nije pisao četnik no neko po ne-čem drugom i bitan i zaslužan.

I treće godišnje doba na tom istom mjestu iskrsnu ru-gobni rođak Dobrilo. Ispod bujne šubare graknu lik koji bineznanca mogao raspametiti. Ni pet – ni šest, no odmah pi-tanje: Jesi li nabavio ,,Memoare Borka Đorđevića?“

– ,,Nijesam“, odgovorih i na rođakovom licu proizve-doh jošnekoliko bora i jošnekoliko neprirodnih izbočinanabuja na njegovom neponovljivom liku.

– ,,Šteta, šteta“, kaza skoro sažaljevajući me,“ – a daznaškako je dobar, da znaškoliko je on ljudi spasio“, skoroda jeca Dobrilo

– ,,Od čega ih je spasio?“ – pitam Dobrila, jošuvijeknesiguran da li se radi o ratu ili o miru.

– ,,Pa, nijesi li to Borka gledao ni na televiziji?“, pitame skoro zgranut Dobrilo.

– ,,Ne. Nikad.“– ,,Šteta, šteta, ja jesam, dva puta, kad je pričao kako

je i kod nas i po svijetu operisao ljude. On je uljepšao čak ineke holivudske zvijezde, pjevače, neke bogataše, čak i po-litičare...“ nabroja nakaznik rođak, i ja tek tada shvatih dase tu radi o nekakvom hirurgu estetske hirurgije i bi mi ja-snošta je to što toliko muči nesrećnog rođaka Dobrila.

111

Osta mi jedino da i sebi i njemu čvrsto obećam da ćumu Memoare doktora Borka konačno nabaviti. Toliko merođak dirnuo u dušu da bih mu rado i plastičnu operacijuplatio. Pa čak i neki organ donirao. Ako bi ga nešto od me-ne i moglo uljepšati. Bio sam spreman, u tom trenutku, danjegovu karikaturnu glavu nosim na svom nejakom tijelu ida na sebe primim svu muku koja ga izjeda iz dana u dan,iz godišnjeg u godišnje doba, iz godine u godinu.

112

SLATKI GRIJEH

– Hoćešli možda neki slatkiš?– Neću!– Zašto?– Kad sam bio mali, toga nijesam imao, a sad sam

ljut.– A da si imao tada...– Narastao bih veći i od Vlada Divca, i prije njega oti-

šao u Ameriku.

113

NIKUD

Starac sa brojnom porodicom a jošuvijek podstanar ibez nade da svoj nezavidan status riješi, razbolio se teško utom svom podstanarju, u tuđem gradu u tuđem svijetu. Ga-zda se uplašio da će mu ovaj umrijeti u kući, pa mu dao ot-kaz, izmišljajući razloge koji nijesu bili nimalo uvjerljivi.

Teško paralizovan starac leži u bolnici, a ostali čla-novi porodice se razlećeli po gradu da traže novi krov nadglavom. Kad mu dođu u posjetu i kažu da nijesu jošništapronašli, da stanova slobodnih nema – ili ih vlasnici ne iz-daju, onda plaču zajedno sa njime, pitajući se: kuda dalje?

Na pojavu ljekara i medicinskog osoblja, starac vapi:– Nemojte me liječiti, velikijem vas bogom kumim, nemoj-te! A na sva njihova pitanja odgovara: nikako, ili – nikud.Niko. Nikud. Niko i ništa i nikud ...

114

NA DIOBI

Vidi Pero da se tamo nešto dijeli narodu, pa požurio.Priđe i gleda kako neko nosi brašno, neko šećer, neko so – aponeko i sve troje. Gužva je velika, i to je dobar znak da jedžabe, ali niko da mu kaže šta je u pitanju. „Koga dopadato“? – pita Pero onoga što brašno nosi – a on se i ne okreće.Onaj što je šećer poteglio – samo ga prezrivo pogleda, dokonaj sa džakom soli u naručju na njega čak i podviknu:,,Skloni se sa puta“! Tek jedan što okolo mjerka i centruzbivanja se polako primiče, svoju šansu čekajući, pristadeda razgovara, pa će, znajući ga: – „Ne pripada tebe ništa,Pero, ovo sleduje samo sabotere“! – „A šta sam ja bio – nosaboter“, – reče Pero i stade u red, siguran da je na pravomeputu!

115

OČI SU OD VODE

Vidio jedan jednome nešto što nije trebalo, pa gaovaj izokola provjeravao i iskušavao da li je odista bio oče-vidac, i da li je stvar shvatio, pa kad se uvjerio da jeste, po-kušavao da ga ubijedi da to nije baštako bilo. Ali ovaj za-peo: jeste – pa jeste! A on kad nije imao kud, promijenioton:

– Vjerujem ja da si ti to vidio tako, ali očima ne trebavjerovati uvijek, oči su od vode!

– Jesu oči od vode, ali su bistre. I ti ćešse u njima. Umojima ili u svojima, pa biraj, druškane.

116

POVRATAK U ZAVIČAJ

„Jugo“ crvene boje, tablica velikog industrijskog gra-da u Srbiji, pretovaren torbama jedva savlađuje uspone dru-ma koji k’ Durmitoru vodi. Dolazi to neki Drobnjak, uspje-šni sin, „na odmor“, u zavičaj. Tako se kaže: otišao i došaona odmor, a prije će biti da taj ide da kosi travu i sakupljasijeno za jošuvijek zavidan roditeljski buljuk. Taj julski po-sao najčešće je i jedini rad koji u zavičaju obavljaju diljemsvijeta raštrkani potomci domaćina crnogorskih planina.

Dok ga pretičemo zapažamo za volanom iznurenoggolju dinarskog nosa i sa uzdignutim zaliscima na čelu. Nazadnjem sjedištu su dvije premorene djevojčice, plavušiceod svojih desetak – dvanaest godina. Uzrasta kome jošuvi-jek asvalt i kafićnijesu najvažniji. Pošle na dugi put kodneke bake negdje. Tamo gdje jošima dosta toga što ih pri-vlači.

„Možda nemaju majke, žalosti“, kaza neko, ali ćeprije biti da gospođa mama nije bila raspoložena za odlazakna selo, a pogotovo ne za vrijeme velikih radova. A ostalaje, jer, pobogu, iza nedjelje mora da se prijavi na biro rada.I svima okolo se većhvali kako je djevojčice poslala „naselo“ i kako će im divno biti kod bake.

A gospođa će tamo tek kad baka napusti ovaj svijet.

117

GROMOVAČA

Sva je srećna kad ima ko da je sluša. A sluša je samokad mora. I svima se ta njena priča na glavu popela. A onasvaki put priča kao da smo njene priče željni. Zna i ona dasmo sve to mnogo puta čuli, ali valjda hoće da nas u neštoubijedi ili opomene za krivicu samo njoj razumljivu i zna-nu.

– Nijesam ja ovako luda bila dok me one godine gr-om ne gađa. Nijesam ja ni prije ništa pametnija bila, ali metada obilježiše tako i stadoše govoriti: „Ćuti ti – šta ti znaš!Ćuti ti, tebe je grom gađo, ubio; tebe je grom u glavu uda-rio, ti si luda ostala: Ćuti grom te ubio – ko što te je!“ Istvarno svi otada vjeruju da sam luda, a meni se čini da samod onda nekako i pametnija, da mi je od one struje neka ve-ća pamet nadošla. Sad bi ja njih mogla ponešto nasavjeto-vati, da me hoće slušati, i da umiju savjete primati – no sesad oni prave ludi, pa pošto znaju da su velike pameti, misleda mogu kako hoće. No, neka ih, neka, mogu kako hoće, aline mogu dokle hoće, sjetiće se oni mene kad – tad. A ja sesa svojom pameću ne bih ni sa kim mijenjala. Zažaliće onijednom što me nijesu na vrijeme saslušali. A gromova imajoš!

118

119

PET PUTA TRAŽI PUTA

120

121

DVIJE PRIČE O GOSPOĐI MARIPRVOROĐENOJ KĆERKI

BOGATOG TRGOVCA ANDRIJE

O MARI PRIČA PRVA

Skoro stogodišnja i skoro potpuno gluva i senilna ba-ba, prisjetila se komšija, nekada najboljih prijatelja, pa izne-nada dobila snagu i u panici doletjela na njihova vrata:

– Javite Radi da dođe! Javite Radi da dođe što prije!Rada je njena sestra od tetke, isto kao i ona bez igdje

ikoga svoga, ali umrla prije dobrih dvadeset godina.– Umrla je Rada, Maro, umrla!– Kad?– Davno! Davno!– Auuu! Zar jeste? Kako da mi ne jave! Odoh da pi-

tam.Malo prošlo, kad eto Mare opet.– Zovite mi Radu, čujete li me, Radu mi zovite!– Zvali smo je i rekla je da dođeškod nje!– A gdje? Gdje da dođem? Gdje? Gdjeee?!– Na groblje!– Uh, neću na groblje, daleko bilo, uh. Bjež! Bjež–

bjež.Eto je i treći put. Ne zna šta traži. Smirena.– Ide li kod Rade? – pitaju je.– Ne idoh. Ne.

122

– A je li ti ona dolazila?– Nije, samo mi je poslala večeru.

O MARI PRIČA DRUGA

Stogodišnja Mara dolazi pred zatvorenu kuću komši-nice Dare. Ispred stepeništa osmatra i doziva:

– Daro! Daroo!! Darooo!!!Dojadilo komšijama preko puta to njeno zavijanje, pa

joj odgovaraju:– Što je Maro, što?– Đe si ti, Daro, đe?– Evo me u gradu, evo!– A đe u gradu, đe?– Na pijaci!– Hoćešli brzo kući?– Neću, ne!– A kad ćeš, Daro?– Sjutra ili preksjutra, Maro!– A zašto tako kasno?– Eto zato! Ne morašni ti sve da znaš, Maro li Maro!Zagleda ona jošjedno vrijeme u kuću, prozore, ste-

penište i vrata nad njima. Ništa joj nije jasno. Jošnesigurni-jim korakom se udaljava. Varaka se sa glasovima koji odje-kuju, odjekuju. Povremeno se osvrće i posrće.

123

JOŠTRI PRIČE O VREMEŠNOJGOSPOĐI MARI

PRVOROĐENOJ KĆERI BOGATOGTRGOVCA ANDRIJE

(Mara je sve više među mrtvima, oni je posjećuju iona juri njih. Od ovog sada i ovdje – tek po nešto dokuči,ali su joj sjećanja na ono davno sve oštrija i sve jasnija, isve se više u njenu stvarnost useljavaju. Više ne dolazi sa-mo kod odabranih komšija i u pristojno vrijeme, većnasu-mice. Ona više nikoga ne može iznenaditi).

I

Lijepo obučena, našminkana, dotjerana kao za svad-be, Mara.

– Šta ovo nema tetke Peke?– Nema je. Nema je odavno, Maro, znamo.– Trebalo je da dođe do mene. Obećala mi je.– Peka će doći kod tebe a ne kod nas Maro.– Sve jedno – kod mene ili kod vas, pobogu – jedna

smo kuća uvijek bili.– Dobro bi bilo da dođe da te vodi – kad si do toga

došla, Maro li Maro.– A đe;đe da me vodi?– Na groblje, a da đe bi; Peka je umrla jošprije tride-

set godina, Maro, crna Maro!

124

– Uh, neću, neću; odoh svojoj kući, svojoj kućici –svojoj slobodici, odoh, odoh!

II

Ovaj put u kućnoj haljini, sva raščupana kao iz kakvevelike nesreće da dolazi.

– Nema mi tetke Peke, nema da dođe.– Nema, naravno, Maro.– Pa rekla mi je doći. Ne znam šta je u pitanju?– Doći će ti najposle, doći.– Ali većje trebala doći. Bojim se! Da je nije možda

nešto zgazilo?– Možda i jeste, ali mi to ne možemo znati odavde.– Možemo. Zovite hitnu pomoć– da nije tamo dove-

zena.– Mora da je tako. Ali ne možemo zvati, ne znamo im

broj telefona.– E, kuku mene za njom. Uh, uh! Odoh kući – zvaće

me, crne glase da mi kažu.Znala sam da će tako biti, kad – tad. Nije me posluša-

la, nije.

III

Mara dotjerana kao za Božić, kao iz bajke da dolazi– Eh što sam se fino ispričala sa tetkom Sarom. Pa-

metna je to žena, gospođa. Jedna prava gospođa. I znašdaje tetka sve u pravu, sve! Svaka joj je sveta.

– I šta kaže pokojna tetka Sara, Maro, šta? – čuje sepitanje, lebdeće, lelujavo.

125

– Kaže mi. Šta će tebi, moja Maro, ona pogana Jara?Ona nije bašnormalna, nikad joj nije dosta muškaraca. Nebira ni staro ni mlado, ni oženjeno ni neoženjeno. Ona i te-be, Maro, opogani!

– I šta kažešti na to, Maro?– Znam, bog je ubio, znam. Nema lošu dušu Jara, ali

ne može bez toga svoga jada. No, svak je za sebe. – velimja tetki Sari.

– I tetka Sara trpi.– Mani se nje, moja Maro. – opet će meni moja dobra

teta. – Što nije poštena ko ti? Kako ti možešbez muškaraca,tolike godine, kako?

(Za to vrijeme Jara sjedi preko puta Mare i nepresta-no se krsti, šapće molitvu.)

– Ona stvarno nije normalna. Od mene, Jare, misli daje pokojna Sara. Meni priča Sarinu priču o meni – pa jošivjeruje kako sam ja Sara. Pa gdje je tu pamet, gdje? Svašta– svašta! Oh, Bože.

– A gdje je tetka Sara, Maro, gdje je sad, Sara? – pitaneki neovdašnji glas odnekud.

– Pa evo je, evo! – pokazuje Mara na Jaru.A Jara kao i uvijek zajapurena. Ubijeđena kako sve

može, kako sve zna i kako je sve upravu, samo ne zna štoda čini sa Marom, sa njom čije cigarete puši, čiju ije i pije.

126

127

SPOMENIK NA (PO)GREŠNOMEMJESTU

128

129

PAMETAN GOVOR

(Iz ciklusa ,,Govorne mane")

Za život ljudi najvažniji su: krov nad glavom, hrana ivoda! – reče ponosni Predsjednik okupljenom narodu, i oniobrisaše suze.

,,Stvarno je onako kako sam rekao", pomisli Pred-sjednik dok autolađom nesmetano jezdi nazad, ljuljajući setalasima ruševina i razmišljajući o tome kako je jošjedanzapažen nastup imao, i kako su predstojeći (re)izbori samostvar tehnike.

Sjutradan sve novine krupnoslovno javiše na prvimstranicama da je bio tamo – On, i da je istakao: ZA ŽIVOTLJUDI NAJVAŽNIJI SU: KROV NAD GLAVOM, HRA-NA I VODA!

Narod strpljivo čeka u redovima za novine. Humani-tarna pomoćnegdje je na putu.

130

NAJ – NOVI(JI) POREDAK

Gospodin Džim Džim, predstavnik Novog Poretka ikupac Velikog Preduzeća, za svečanim ručkom upriličenimpovodom predaje Preduzeća novom vlasniku, u glavnom je-lu je pronašao dlaku, veliku dlaku. Vidno uznemiren i po-vrijeđen, odložio ju je preko stola ispred sebe, kao kakvupušku. Za nagizdanom i bogatom trpezom je zavladao tajac,muk, svečana sala je zatišala do nepodnošljivosti.

Poslije dužeg nokaut stanja, neko se snašao da signa-lizira konobaru da ispred Džim Džima odnese tanjir, što jeovaj i učinio, ali zamjena je potrajala više nego što je biloumjesno.

– Rđavom kupcu i dlaka smeta – reče predstavnik pr-odavca. Dočim – u sebi i za sebe, nadajući da mu i drugi ta-ko misle.

– Teže mi je to palo, nego odlazak sa vlasti – jadiko-vao je tek razvlašćeni direktor, neposredno poslije svečano-sti.

– Tako mu i treba – govorio je, isti taj, bivši, većsju-tradan, u povjerenju, nekima od svojih najpovjerljivijih isve rjeđih pristalica.

131

NAŠA POSLA

Dva davna druga, kuma, koji su uvijek bili na istom,istovremeno su otišli iza zatvorenih vrata. Jedan iza onihdobro čuvanih, a drugi iza onih tapaciranih – ili mebliranih– kako se većkaže za ta budno osmatrana i jako popularna,sekretaricirana vrata.

Jednoga dana će možda sve biti i obrnuto. Pa, ako tozvuči poznato – nećemo o tome.

Koji je od njih Kurta, a koji Murta, procijenite sami.Ili čekajte da se zatvori krug – ako vam je lakše ili vas jestrah.

132

USPON

Preko debele veze je postala šalterski radnik i sad jeponosna na svoj položaj, više nego na tijelo koje joj je omo-gućilo mnoge položaje – pa i taj.

133

MATORI MLADOŽENJA

Nevjerovatan je ovo svijet! Cio život su me pitali: za-što se ne ženiš; šta čekaš– zašto se ne ženiš?! A sad kadsam se konačno oženio – svi se čude: što ti sad to trebade?

134

ILI TE JESTE ILI TE NIJE

Eto, da sam slučajno došao prvi, oni bi me za vrat –cap! Ti si, ti – pa ti, i niko drugi!

Da sam toga dana izašao u grad, slučajno – ni vodame ne bi oprala. Đe si bio, šta si radio, kaži – pa kaži! I koda ti vjeruje da nijesi, pogotovo ako im odgovara da ti nevjeruju.

Izgubio sam, tu skoro, jednu olovku. Da su je našli –rekli bi: Čija je? Uzeli bi otiske – i gotovo. Jošbi i kazali:Zašto se nijesi sam prijavio?! Niko me ne bi spasio, niko.

Da sad odemo, onako iz radoznalosti, ja i ti, samo davidimo, ili slučajno da naiđemo, odmah bi se našao neko dakaže – nije niko drugi nego on.

A sad ima ona druga stvar: Ako se ne pojavištamo,onda će oni kazati – eto, zašto nije došao da vidi ko savdrugi svijet, daj ga ovamo! Kako god u ovome slučaju po-stupiš– ne valja. I nastradao si, ja ti kažem. Vidjećeš. Vje-ruj mi, jer znam, jer sam iskusio. I to ne jednom.

Da je ta stvar bila jednostavna – davno bi bila i rije-šena, i ne bi se tako dugo i tako neprimjetno prenosila i pro-vlačila. Da je njeno rešenje bilo važno, ne bi nikakve bukeni do sada bilo. Pojeo vuk magarca. A tu ni o čemu što mi-slimo nije stvar, ni u čemu, sve su to samo mamci. Trikovinjihovi. Razumiješli me? Razumiješ, naravno, no nećešiline smiješda priznaš.

I stvarno – znašli ti , slutišli bar – o čemu se tu radi,išta? Ne znaš, naravno! Što je najgore, ne znam ni ja – aliznam ko su i kakvi su. I to je ono najgore.

A jošako ni oni ne znaju šta je po srijedi – tek ćesvašta biti!

135

RUSKI HRT

Vasilij Rus zateče na mom stolu knjigu Milorada Pa-vića ,, Ruski hrt‘‘, i pošto pročita naslov pita me:

– No, što takoje – hrt?– Pas, veliki pas, opasan i krvoločan, pokušah Vasili-

ju da dočaram značenje te riječi.– A, tak, znaći opet nešto o Staljinu, reče Rus, znaju-

ći nas.– Nije, Vasja, nije o Staljinu, ima pasa i bez šarova.

136

MOGUĆE

– Dobra utakmica. – kaže nekako tromo i bezvoljnosapatniku za kafanskim stolom stanične kafane, brkajlijakoji svaki čas pali i gasi tek pripaljene cigarete u prepunje-noj pepeljari između njih. Jedva nadjačava buku televizora ikafane, i svekoliku vrevu i jurnjavu svijeta koji bi nešto inekud. Ova dvojica su po svemu nekako drugačiji, bezvolj-ni i van događaja, kao da su tu silom dovedeni.

– Ko igra? – pita lijeno i otegnuto onaj drugi, izne-mogao, kao da mu i kafana, i televizor, i svi prisutni sjedena glavi. Pita sapatnika i ne pomjerivši pogled u pravcu te-levizora podignutog na policu pričvršćenu visoko, skoro is-pod samog začađelog plafona kafane sa viškom stolova igostiju, i jošštošta. Ali taj prati samo promjene rezultatakoje mu kladionica putem teleteksta servira preko ekranajednog malog televizora koji stoji na šanku. Tu je naravno iutakmica koja se na onom drugom televizoru prenosi i gdjese takođe u svakom trenutku može vidjeti rezultat.

– Argentina – Brazil! – odgovara sapatnik sa prilič-nim zakašnjenjem, pomalo zbunjen i nekako začuđen i po-vrijeđen takvim pitanjem u vezi sa događajem mjeseca a ponekima i godine.

– Igraju li Pele i Maradona? – pita opet onaj nekakosjetno, više rezignirano, dok okreće stranicu tiketa sportskeprognoze, tražeći kombinaciju zanimljiviju od ove. Borbarezultata i pogodaka postala je važnija i od same igre i utak-mice, od svih prvenstava. Prošlo je vrijeme i Pelea i Mara-done.

137

NOĆIVALA PJESNIKA DŽ. DŽ.

Velikom pjesniku (po sopstvenom mišljenju) Dž. Dž.sa malo para u džepu, gospođa Č. Dž. Š. takođe pjesnikinja(po sopstvenom dubokom uvjerenju), ljubazno je ponudilakonak. Onako kolegijalno, prijateljski. Znaju se odavno sanekih književnih manifestacija, sa sajmova knjiga, a jed-nom su bili zajedno i na nekoj svadbi na periferiji gradićana sasvim drugom kraju zemlje.

Dž. Dž. je znao da je gospođa Čara, kako su je nekiod milošte zvali, bogata, duhom i parama, i da živi sama uvelikom prostoru naslijeđenom od rano preminulog muža.Dž. Dž. je bio siguran da je tamo udobno, ali mu je neštoneodoljivo govorilo, ponavljalo, kako je kuća plemenite go-spođe Čare prenaseljena kucama, macama i ko zna kakvimsve kućnim ljubimcima, što se do ludila kosilo sa njegovimshvatanjima života. Zato je ponudu ljubazno odbio, kazavšikako većima obezbijeđen konak. Ne mogu ni ja na desetmjesta biti u isto vrijeme, kazao je i pozdravio se sa ljup-kom gospođom Čarom.

Jošmalo je lunjao sajmom i onda se odlučno zaputiomostovlju kraj tihane rijeke, gdje živi većina slobodnih ku-ca i maca.

138

KRATKA ISPOVIJEST SLOBODNOGNEBARA

Nulti čin

Po mojim slobodnim snovima, bio sam pilot najbo-ljih vojnih aviona, bombardera kojima se ne može umaći.

I bio sam oboren. Tri puta. I to prije nego sam prvubombu izbacio. I svaki put sam umakao. Glavom bez obzi-ra.

Prvi put sam pao u planinu, visoku i neprohodnu.Drugi put u more, dugo i široko. I duboko. Treći put samostao ni na nebu ni na zemlji. I jošsada lebdim.

***

Svaka od mojih mašina je koštala poprilično velikugomilu novca. Mojživot svaki put isto – po dolar.

Pa to je većnešto – tri dolara!

Drugi čin (ili možda prvi)

Bombarder vrijedan hrpe dolara, naletio je na dobrognišanđžiju i bio pogođen u rep.

Pilot se spasio katapultiranjem. Pao na neprijateljskuteritoriju – ali je ostao živ!

139

Ne zna se kome je to od važnosti, jer njegov život uovim računicama ne vredi ni jedan dolar.

MOLBA ZA POMILOVANJE(fragment)

... pa sad ne znam kako da se domognem domovine.Fali mi jedan dolar da bih se mogao vratiti kući, i zemlji, izatražiti Vašu milost.

U potpisu:VašPilot Patriota

140

GLASAČ

Nepismen je gospodin Hadrijan Žvalo ali zna kogatreba glasati i ko je izabran. Izbori su za njega dan izbavlje-nja i razlog velikog slavlja, pa zato na njih ide pjevajući iposkakujući.

Napisali su mu na dlanu broj koji treba na glasačkomlistiću zaokružiti, ali on je u zanosu opet pogriješio i zao-kružio nacionalističku stranku koja njemu i njegovome na-rodu radi o glavi.

– Sam Bog je njega žrtvovao, a on je sam sebi presu-du ovjerio – kazaše zlobnici iz protivničkog tabora, kojimajedino njegov glas nije mrzak. Mada nijesu ništa bolji ni onikoje on svojima smatra.

141

RATNI PROFIT

Veliki okupator je naletio na podmuklu minu u malojzemlji koju je okupirao tako reći preko noći. U organizmesvojih najvjernijih podanika ugrađivao je mnoga srca, bu-brege i druge organe nasilno uzete iz tijela najzdravijih pri-padnika domorodačke vojske i naroda. Tako se njegovosopstveno zlo oplođavalo sa zlom domaćijem i umnožavalodo granice da mu više nije bilo spasa. Naglo je počeo dastrada iznutra, sam od sebe, a ta vrsta bolesti redovno imatragičan ishod.

142

PREDIZBORNA IZJAVA

Očuvaće se stabilno stane javnog reda i mira. Prihva-tićemo rezultate izbora. Vojska i policija će priznati izbornuvolju građana. Ako mi pobijedimo.*

* ,,U orginalnom tekstu ova ova rečenica je precrtana ali joščitljiva”.

143

NJEMCI KO NJEMCI

U našu kuću iznenada su došla dva Njemca i plakala.Nijesmo znali njemački dalje od Hitler i halt – ali odmahsmo shvatili da se neko u Taru utopio.

Razumjeli smo sve, i žalost i nesreću, i probleme ko-je su oni napravili i sebi i nama, i bili smo spremni sve daučinimo za njih i za onoga koga je Tara odnijela, ali nikadanijesmo shvatili šta ih je natjeralo da se ovuda lomataju i to-pe. I to bašu vrijeme kad je svima bio san samo da se Nje-mačke dokopaju.

144

EMBARGO

– Dobrijeh li točkova za volujska kola, reče naščo-vjek u prolazu – i pomilova limuzinu po njušci.

145

DIREKTOR I JA

U Dom zdravlja ulazim nevoljno, manje zbog bolestikoja me na to natjerala, a više zbog gužve koja je tamo uvi-jek velika. Ne volim te prostorije zbog šaltera, neljubaznogosoblja, ali i zbog dosadnih pacijenata. Tamo te obaveznospopadnu da ti se ižale o nemogućim i mogućim svojim bo-lovima i bolovanjima, ali i da saznaju istoriju tvoje bolesti,a po mogućnosti i porodičnu istoriju, i ko zna šta još. Tuobično doznašnešto neobično, čak i o sebi što nijesi znao.Nude ti oni pomoćljekara i travara koji njima nijesu pomo-gli.

Dok se udaljavam od šaltera na kome sam ostaviozdravstvenu knjižicu i krenuo prema klupama u čekaonici,da potražim mjesto za sjedenje, sa jedne od njih se trže je-dan očito težak invalid, razvezanih usta od uva do uva, ko-me oči zasijaše kao u lisice noću. Zinu u osmijeh koji bipreveliki bio i za ogromnu Predsjednikovu sliku na zidu pr-ostorije. Poskoči kao soko sivi, slupetaše štake a nekakvilanci i utege zarežaše, zaklimata se ona klupa, zapucketašekosti i gipsevi, zaškripaše zglobovi. Ustade on lako kao damu nije ništa, svi mu bolovi namah prestadoše i nestadoše,pa pravo ka meni se zaputi, širi štake i razatire brke:

– Đe si kućo junačka, đe si diko i ponose, dobri i če-stiti čovječe, najbolji direktore koga ima Crna Gora, a i šire.Nijesam te vidio od kad je ovo zlo bilo sa mnom...

Neprijatno mi, pa pokušah na brzinu njega da izvu-čem a sebe blamaže spasim, te požurih sa razrješenjem glu-pe situacije. Većse neki bjehu stali poprimicati, većme bi-

146

jahu počeli osmjesima opkoljavati, pa ga zato preduhitrih:Nijesam direktor, nijesam, zbunio si se ti, čovječe, polako-de...

– Ma je li moguće? – reče poraženo i splasti se naonu klupu. Za čas mu se stanje vrati na pređašnje, i jošgo-re. Što se više uvjerava u činjenicu da nijesam Onaj – Di-rektor, većsamo neko likom njemu sličan, invalidov bolpostaje joši veći. Naprečac je izgubio volju za izlječenjem izaživotom.

Jedno vrijeme se šaputalo po grupicama, da bi se utrenutku svi pogledi ustremili na mene. Nijesam prepoznaosvoje ime izgovoreno iz usta namrgođene medicinarke, većsam razgledao okolo, kao da se o nekome drugome radi.Možda vjerujući kako zaista nijesam onaj koji jesam. Ilisam u međuvremenu odista i postao Onaj!

147

BEZ DISCIPLINE

Mediji javljaju da su Titovi slonovi na Brionima smr-šali po sto kilograma. Očito da je i tamo popustila disciplinai da to rajsko ostrvlje više nije raj za sve što se na njemu na-šlo. Sve nas je rastužila ta vijest otuda o Titovim slonovi-ma, pogotovo kad znamo kako ovamo Titove ajkule, kroko-dili, mufloni, bizoni, ali i zečići i kerići, pa i najobičnijegnjide jošuvijek žive dobro. Razmiljeli su se na sve strane,kao životinje pobjegle iz cirkusa, u našim uslovima odabraliza sebe jošbolje pozicije, maskirali se i vjeruju kako ih ni-ko ne pamti iz onog vremena onda. Da bi bili uvjerljiviji,nazor su se uspravili na dvije noge, pa kao dvonoge nemaniurlaju i laju čak i na samog Tita. Tvrdeći pritom kako su bi-li samo njegove žrtve. I jesu ako ćemo pošteno.

148

NE(SREĆNICA)

U jednoj saobraćajnoj nesreći, u istim kolima, pogi-nuli su joj: svekrva, muži djever.

– A je li ona bila u tim kolima?– Nije. Ali i da jeste – ta ne bi poginula.

149

VREMENA

Na vrhu Velikog brda Novo ispisa svoje prezime slo-vima krupnijim i od nekih brda. Ujedno i naziv njegove fir-me. Blista to prezime u punom sjaju na istom onom mjestugdje su se nekada mogla pročitati imena predsjednika, kra-ljeva i careva. Nema više ni Tita ni Aleksandra, ni NikolePrvog ni Franja Josifa ko zna kojega. Ali tu je Novo komesve miriše na budućnost.

150

SPOMENIČARLIJE

Za mizerne pare Velibor je na otpadu kupio skulptu-ru. Rad nekog od starih majstora. Poprsje velmože M. –jednog od najjačih aduta režima koji je pao.

Spomenik je postavio u predsoblje, na nisku policu,na ormarićza obuću – kao naručen postament za bistu odkoje se do nedavno nije moglo proći ni gradom ni selom, nibrdom ni dolom.

Stajao je sada, taj do skora svijetli lik, bočno, uz zid,uguran između cipela, kišobrana i iznošenih kapa, međumantilima i kaputima, u tom najmračnijem dijelu stana,gdje se uvijek osjeća onaj neprijatni vonj znoja, memle i ne-čeg odbačenog. Bista se neizbježno morala ugledati, i prili-kom dolaska i prilikom odlaska iz stana. Tu bi velmožu svi,potapšali po glavi, djeca povukla za nos ili za brkove, a že-ne bi njegovo lice prebrisale potiračom, kao i cipele i gazi-šte, kao i sve ostalo. Nekada bi na njegovu glavu odložilekantu, tu bi sušile krpu ili otiračza noge.

Njegova skulptorna fizionomija je svakako bilauljepšana najviše što može, trudom i umijećem nekoga odnajvećih umjetnika toga vremena, jer samo oni su sticalipravo njegovim likom da se bave. Ali i kao takva je djelo-vala zastrašujuće, tu u tome ćor-budžaku, u uslovimaoskudne svjetlosti, sa onom nosurinom kao sa kakvom sur-lom, sa namrskanim čelom i žmirkavim okicama koje rekaobi da nijesu ni bile, no kao da su negdje iz slobodnog pro-stora zurile na sve što mrda, nad glavom za koju se i po nje-nom izgledu nekako znalo i vidjelo da je nakaznom tijelu

151

pripadalo, da je na svojevrsnom čudovištu hodala. Taj malispomenik je i tu zaista sablasno djelovao, kao u filmovimastrave i užasa ili u pričama iz bogate narodne mitologije to-ga kraja.

Kada se Stradimir, otac Veliborov, vratio s puta, po-slije dugog stranstvovanja, pa u predsoblju svoga stana na-letio na čudovište, umalo se nije onesvijestio. Najprije jesve doživio kao neslanu šalu i provokaciju od svog rođenogsina, a kad se malo smirio i razabrao, shvatio je da je za sil-nika M. to ipak poniženje, i da je konačno došao na sebiprilično mjesto. Stradimir, koji je cijelog života sanjao oosveti, ne nadajući se da će mu se ukazati prilika za nju, sa-da je silnika imao u rukama, pa makar i u vidu kipa. Ej, pakrvnik je to, pravi on mi je oca ubio! Jeste da je bio rat, daje mnogo stradalnika bilo, i da ovaj nije direktni izvršilac,ali... Tek sada je porodici ispričao sve što je s tim u veziznao, mislio i želio. Osveta koja će doći u vidu Božije ka-zne, do tada je bio njegov glavni san. Realan san. FiguraKućnog Krvnika je ostala tu na mjestu pogodnom za ličneosvete kakve ko umije da osmisli. Da mu se naruga, da muopali šamar i čvrgu kad god hoće, da ga zapljuje i zaspe po-grdama, i tako to. Stradimiru je u početku bilo zabavno poi-gravanje njegovih ukućana sa jeftinom igračkom, ali se tabista sve više pretvarala u neko novo strašilo, koje je doma-ćinu na njemu neobjašnjiv način slalo nekakve čudne opo-mene. Sve češće mu se činilo da će ta figura da oživi, da ćeuletjeti u stan ili pobjeći nekud da ispriča bruku i svoje po-niženje. Bista mu je sve više smetala, ali nije mogao obja-sniti na koji način i zašto. Sve češće se pitao šta dalje s timčudom da čini.

Iznenada, jednog dana za ručkom, domaćin Stradimirje saopštio kako zabranjuje dalje ponižavanje biste mrtvoglažolava, heroja koji je rasherojen. Shvatio je da toga najvi-

152

še i na najgori način ponižavaju upravo njegovi dojučera-šnji saborci, štićenici i zaštitnici njegovog imena i djela, izvremena kada je bio zaštićen – pa joši živ! Gadila su mu seta nekadašnja služinčad, koju je upravo M. uzdigao do visi-na koje nijesu mogli ni sanjati, a koji su se preko noći preo-bukli u odežde sa novim znamenjem. Prvom prilikom, pro-mjenom političke klime, oni su se udružili sa dojučerašnjimljutim protivnicima, njegovim i svojim, predući priče osvom stradalaštvu i mučeništvu u njegovo doba, pa čak i odnjega lično. Sve radi novog šićara, oni su raspalili po ne-moćnom M. – E, ja neću! – kazao je Stradimir, i odložio ka-šiku.

Kućni Krvnik je ipak bio neko i nešto, i izvan politi-ke, kazao je Stradimir i pomilovao spomenik, odnosno lik,sklonivši ga u podrum, među stare gajbe i mnoge flaše ispi-jene u ono srećno vrijeme. Krvnikovo i svoje.

153

VRIJEME HIGIJENIČARSKO

U poslovnoj zgradi čuvene kompanije: ,,Složna bra-ća‘, poznatoj ne sam u regionu, nego i cijelom svijetu, po-stojalo je šest potpuno jednakih, ravnopravnih spratova. Po-vezivao ih je, osim jako usprtog stepeništa, jedan neuobiča-jeno mali lift, ,,Samo za šest osoba‘‘ !

U toj građevini prepunoj sjaja i glamura, imao je, na-izgled, samo jedan nerješiv problem: lift! Tako je to kad jezajedničko dobro u pitanju, pa je lift uvijek bio prljav i za-pušten. Čistačice, ili higijeničarke – kako ih u ovakvim pa-latama zovu, da bi sve izgledalo otmenije, više nego što ustvari i jeste, nijesu mogle da se nagode u čijoj nadležnostije posao održavanja higijene lifta. Kod njih je podjela poslabila definisana strogo po spratovima, ali ni ona ni iko drugi,nije mogao ustanoviti – kojem spratu taj lift pripada. Tu vr-stu pravde nije mogao uspostaviti čak ni svemogući stari di-rektor, ali ni Poslovodni odbor koji je došao nakon njega.To je posao svake od njih i nijedne posebno, bio je uvijekkrajnji zaključak. Argumenti higijeničarki su uvijek bili jačii uvjerljiviji. Bilo je tu i priče i svađe, čak i fizičkih obraču-na, ali rješenje nikako da se pronađe.

Nemoćni su na čudan način postali svi ti vele-umovi„Složne braće“ kojih je, po opštem uvjerenju, bilo više negošto treba. Nije tu pomagalo ni svesrdno zalaganje svih moć-nih velmoža, sve brojniji pravilnici i naredbe, uputstva irasporedi rada u liftu po danima u sedmici i u mjesecu, jer –po higijeničarkama, ni svi dani nijesu isti, niti je broj dana umjesecu djeljiv sa šest.

154

U jednom od zadnjih pokušaja, zavođenja reda nare-đeno je da svaki dan lift čisti ona higijeničarka kojoj se on u14 časova, kada je njihovo radno vrijeme počinjalo, zatek-ne na njenom spratu. Ali, uvijek bi se našla neka od njih,koja bi se na sat ili dva ranije, neopaženo ušunjala u zgradu,i u 14 časova lift odvukla, pozivanjem na neki od spratovakoji nijesu bili u njenoj nadležnosti. Nekada se dešavalo dasu više njih istovremeno to isto činile, pa bi lift znao i sati-ma biti zauzet vožnjom te vrste, te su mnogi važni poslovizbog toga propadali, a Kompanija se većurušavala sama odsebe.

Kada su se, u zadnjem momentu, skoro sve svjesnesnage ustremile na rešavanje problema lifta, što iz želje dase Kompanija spasi, što iz potrebe za ličnom afirmacijom,za dosta toga je većbilo kasno. Metastaze bolesti zvane lift– su većbile i suviše bolne i pogubne. Valja ovdje zabilje-žiti jedno od priloženih rješenja, koje je podnio jedan dugo-godišnji činovnik i stručnjak visokog ranga, koji je svoje-vremeno skrajnut, navodno – kao žrtva svojih političkihubjeđenja. On je razradio i ponudio cio jedan složeni proje-kat, po kom je trebalo postojeći lift dodijeliti prvom spratu,a na svih ostalih pet izgraditi pet potpuno istovjetnih, madanepokretnih, prostorijica – kabina, lažnih liftova, koje bi či-stile nadležne za taj sprat higijeničarke. Pravda bi na taj na-čin, bila potpuno zadovoljena, zaključio je stručnjak, gla-som koji je ulivao optimizam. – A ko će prljati te ostale lif-tove?! – zagrajale su one, horski, a ona sa prvog je trenutnoi u nesvijest pala. Na to onaj stručnjak nije imao odgovor,jer je samo to previdio u svojim proračunima. Izgubivši isam riječ, samo je nemoćno slegao ramenima, i netragom seizgubio sa sastanka sazvanog tim povodom i u proširenomsastavu.

155

Higijeničarke su i dalje odlazile na lažna bolovanja,uvijek jako povrijeđene i ozlojeđene, osjećajući se kao u za-tvoru, kunući Kompaniju čijoj propasti su se radovale višeno ijednom svome uspjehu u životu. Donosile su ljekarskauvjerenja o svojim fobijama od liftova, izmišljale zujanja uušima, čudesna lupkanja i mračne sjenke koje su se po liftuplele, vampirska pojavljivanja činovnika koji je jošdavnoumro bašna tome mjestu, isticani su košmarni snovi i poro-dični nemiri i sukobi...

Problem je riješen sam po sebi i iznenada, u vrijemeprestruktuiranja i transformacija. Došao je pripadnik NovogPoretka, moćan, jako moćan, onaj koji sve zna i sve može.On je prvo i odmah, čistačice izbrisao sa spiska radnikaneophodnih u novim uslovima privređivanja. On je odne-kud znao da sve zajedno, pa i lift, može počistiti jedna odnjih, pa jošhonorarno plaćena.

Taj moćnik je i sve drugo iz temelja promijenio, pa isamo ime Kompanije, koja više i nije to što je bila nekada,a nazvao JU je ,,Razbraća". Neki je zovu i ,,Razbratnica", i,,Bezbratnica", ali tiho, za sebe, i za svoju napaćenu dušu.

156

PROLJEĆE JE

Grad je oživio. Radovi na sve strane. Gradi se i do-građuje. Ruši i nanovo podiže. Sve je prekopano i raskopa-no. Kanali su puni ljudi.

157

NJEGOV STAV

Neizbježan je . I uvijek spreman da priča. A s njim seupustiti u priču – isto je kao sresti mladog bika koji se rogu-ši – pa istog trenutka s njim okušati snagu.

158

EPOHA

Umobolnici su u talasima dolazili na tijesna vrata.Stizali su u naletima i u buketima ti nevoljnici teških i za-strašujućih pogleda, ispružali ruke jedan mimo drugoga i je-dan iznad drugoga, otimajući svoju dugo čekanu dozu lije-kova iz humanitarne pomoći. Halapljivo su ih gutali tu nalicu mjesta, i bez vode i bez interesovanja za vrstu lijeka iza potrebnu i dozvoljenu dozu.

Ostala je ta uvjerljiva slika za pamćenje iako ne i zapriču. Neki bi pomislili kako je u pitanju san – a nije san,naravno. Nije iako je to bilo vrijeme kad su snovi bili ko-šmari i užasni, i kad se i onaj pojam klasičnog sna snova oljepoti i o sreći preobratio u svoju suprotnost, u naličje i ru-gobu, u beznađe prepuno stvarnosti kojoj se svaki pogledunaprijed – izvjesno završava u ponorima i u kandžama zlavremena koje se samo u sebi urušava.

Ajmo onda vjerovati, ako smo joši za vjeru sposob-ni, ako nam i ta moćnije oduzeta, kako je ovo zaista biosan.

Sad kad su svi istinski tumači snova postali skupi isuviše nedostupni.

159

PROPUŠTENA PRILIKA

Dan sam proveo u Divljini, pored Rijeke. Blaženoozaren pitominom njenih prirodnih blagodeti vraćam se ku-ći. Kad vijest: Predsjednik Republike i Vlade, KomandantVojske i svih Oružanih Snaga, i nosilac svih odlikovanja ipriznanja, danas je boravio isto pored Rijeke, u Gradu, sa-mo četrdesetak kilometara uzvodno... I održao govor oku-pljenoj masi. I...

Da se iko nađe da ga u vodu baci, vidio bih ga, eto, ija!

160

161

ZORAN RAONIĆ

162

163

SADRŽAJ

Kašika u zmijarniku .............................................. 5Zmijarnik ....................................................................... 7Kašika je mjera ............................................................... 8Radunu smrt i nije teško pala .......................................... 9Upekla nebeska zvijezda ................................................10Nebo .............................................................................11Glas ...............................................................................12Ima, ima, ima .................................................................13Dumator ........................................................................14MićkićMamić, samac ....................................................15Ručak u travi .................................................................16Pošta .............................................................................18Prokletnik ......................................................................19Ispunjenje sna jedne pjesme ...........................................20Uputa ............................................................................21Jedan napuko posjetio jednog koji je većpuko ...............22Nije relativno ................................................................23Ratne mogućnosti ..........................................................24Volim bijelo ..................................................................25Popodnevni odmor Ješa Kasovića .................................26Mogućnosti života .........................................................27Nedjeljno jutro ..............................................................29Majstor zana ta ...............................................................30Zabrinutima ...................................................................31Prizor sa južnog prozora ................................................32Spomenik spomeniku .....................................................33Otutašnica .....................................................................34Realije ...........................................................................35Ljubotoko splavarenje ...................................................36Čudovište van groblja ...................................................37Čudovište na groblju .....................................................39

164

Čovječuljak ...................................................................43Bolesnik ........................................................................46Ko je ožalošćen .............................................................47Moje saučešće ...............................................................49Suđeno ..........................................................................50Amalova priča ...............................................................51Rezervista, rezervista ....................................................52Priča za priču ................................................................53Posmrtne počasti ...........................................................54Noću selu .....................................................................55Vikend efendija samac ...................................................56Kraj početka ..................................................................57Neuhvatljiva noć...........................................................58Razlike ..........................................................................59Upala čekaonice ............................................................60Ratnici u izgledu ...........................................................62Mrtvac iznad groba ........................................................64Trenutak ........................................................................66Sumaglica ......................................................................67Naši dani .......................................................................68Daleki zemljaci ......................................................69Proces i nonsens ............................................................71Ostarela sirotica ............................................................72Svetac i pastva ...............................................................73Daleki brat ....................................................................74Ratnička je tuga pregolema ............................................75Blago nama ...................................................................76Jedan iz zavičaja ............................................................77Rakove žene ..................................................................79Suđenica ........................................................................80Šta ti je sudbina .............................................................81Pogodba .........................................................................82Treća generacija ............................................................83Livada, livada ................................................................84Poznanstvo ....................................................................85

165

Relativno .......................................................................86Praktična visina .............................................................87Potomci .........................................................................88Šurko koga je posluži lo vrijeme .....................................89Đed izaramenica ............................................................93Put od poraza .................................................................95Da mu se iko za zdravlje molio ......................................97Talijansko iskustvo ........................................................99Udavača ......................................................................101Opšta simetrija ............................................................102Pogoduša .....................................................................103Rajetnik Milija ............................................................105Ludi Feko ....................................................................106Nosilac duše ................................................................ 107Daleki srodnik .............................................................109Slatki grijeh ................................................................. 112Nikud ..........................................................................113Na diobi ......................................................................114Oči su od vode .............................................................115Povratak u zavičaj ....................................................... 116Gromovača ..................................................................117Pet puta traži puta .............................................119Dvije priče o gospođi Mari prvorođenoj kćerki ........... 121Joštri priče o vremešnoj gospođi Mari ......................... 123Spomenik na (po)grešnome mjestu ....................127Pametan govor .............................................................129Naj – novi(ji) poredak ................................................. 130Naša posla ...................................................................131Uspon ..........................................................................132Matori mladoženja ....................................................... 133Ili te jeste ili te nije .....................................................134Ruski hrt ......................................................................135Moguće ....................................................................... 136Noćivala pjesnika Dž. Dž. ...........................................137Kratka ispovijest slobodnog nebara .............................138Glasač......................................................................... 140

166

Ratni profit ..................................................................141Predizborna izjava ....................................................... 142Njemci ko Njemci ........................................................ 143Embargo ......................................................................144Direktor i ja ................................................................. 145Bez discipline ..............................................................147Ne(srećnica) ................................................................ 148Vremena ......................................................................149Spomeničarlije ............................................................150Vrijeme higijeničarsko ................................................ 153Proljeće je ...................................................................156Njegov stav ................................................................. 157Epoha ..........................................................................158Propuštena prilika ........................................................ 159

Zoran Raonić...............................................................161

167

Zoran RaonićBEHAR U ZMIJARNIKU1. izdanje

Glavni urednik Dr Đorđe Otašević

Korice Milan Beštić

Korektura Dejana Jovanović

Izdavač „Alma“, Beograd

Štampa Skripta internacional, Beograd

Tiraž 200

ISBN 978-86-7974-139-

www.alma.rswww.alma.co.rs

almabg@sezampro.rs

168

CIP – Katalogizacija u publikacijiNarodna biblioteka Srbije, Beograd

821.163.41-31

RAONIĆ, ZoranBehar u zmijarniku / Zoran Raonić. – Beograd :

Alma, 2009 (Beograd : Skripta internacional). – 167 str. ; 21cm. – (Biblioteka Savremena književnost / Alma, Beograd;knj. 73)

Tiraž: 200.

ISBN 978-86-7974-139-

COBISS.SR–ID 1...