bib.irb.hr · web viewovega puta/ je bila na pjatu/ salota/ bez ujo/ bez soli/ bez kvasine/ i...
TRANSCRIPT
MARINA GORETA*1
FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB
LIRSKI INZULARNI IDEOLOGEMI HRVATSKE OTOČKE ARKADIJE**2
This paper analyses lyrical works written in verse and prose, emerged in the 2nd half of the 20th
century. Those were turbulent times which required certain escapes to isolated areas and playing with
reality and post-war everyday life. Works of Dalmatian authors were mainly interpreted, mostly
those of the Croatia rediviva laureate Jakša Fiamengo, whose opus is the most ample of all; Siniša
Vuković, whose world is immersed in dithyrambs of Brač; Dobrila Franteović Kuzmić whose works
reflect fragmentary memories of childhood and the experience of Korčula; and Andriana Škunca who
always finds a way to return to the topos of Pag. Literary subjects are deeply immersed in the
delimited space they sing about where they resemble Šenoa`s Croat, a warm-hearted giant. In works
of the aforementioned authors, there is a certain sense of otherness, alterity, and the attempt to bridge
the distance by transferring into past, thus the time they sing about speaks of idealised or diabolised
past, alienated present and possible future showing through the crevices of the experienced. The space
these works encompass is limited to the toponyms of insular places, although thematically and
suggestively they surpass them. Attempting to master over time, as they master over space, they
collect debris of memories safeguarding them for some better times. They describe the world of their
island and childhood, the world attracting us with colours, aromas and vistas. Basic forms used by the
aforementioned authors belong to lyricism; however, in most cases we find narration in verses which
does not follow metric patterns.
Keywords: Arcadia, escape, otherness, ideologemes, island
Uvod
1* [email protected] ** Ovaj rad nastao je u okviru doktorskih studija kroatistike pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu na predmetu Mitologemi i ideologemi hrvatske književne kulture, pod mentorstvom dr.sc. Dunje Fališevac.
1
Mediteran označava područje oko Sredozemnog mora, sâmo Sredozemno more i sve
njegove otoke. Zemlje koje gravitiraju ovom području nazivaju se mediteranskima iako neke
od njih tek dijelom dodiruju njegovu obalu. Riječ je ipak više o povijesnom i kulturološkom
pripadanju, a ne samo o geografskom.
Rimljani su ga nazivali Mare Nostrum (Naše more) i Mare Internum (Unutrašnje
more), a etimologija sredozemlja već nam nudi konverziju. Umjesto mora, navodi zemlju, što
Mediteran i jest (latinski - medius – srednji; terra – zemlja) more u središtu kopna odnosno
„Mediteran jest insula - otok mora u oceanu kopna.“
Već se od Anaksimandra ekumena dijelila na sjevernu i južnu polovicu (Europu i
Aziju), a vodeni jarak u središtu svijeta jest Sredozemno more. Međutim, s vremenom, od
središta svijeta, postajalo je marginom o čijoj su sudbini odlučivali kopnisti daleki obalama
koje su puštali da okopne.
Značaj Mediterana mijenjao se u vremenu, no svijest o promjenama izostajala je u
njemu samome. Mnogi su ga svodili na prošlost, no od divljenja slavnoj prošlosti nije imao
mnogo koristi, on treba živjeti sada, za sutra. Dosljedan sebi, odupirao se racionalizmu, i
zaodijevao ponuđenim ideologemima i mitologemima. Iskrivljenja svijesti, predrasude,
obmane i dogme rađali su se daleko od njega samoga.
Mediteran nikada nije bio Držićeva Stara Indija, a ponajmanje u 20. stoljeću u kojem
se često i jedino prikazuje kroz simpatičnu kartolinu sa škoja. Teško je doživjeti cjelovitim
prostor u kojem proturječja ne vode uvijek dijaloge, a kako prostor odražava i one koji ga
nastanjuju, upravo takve su i individue koje na ovom prostoru obitavaju. Danas je Mediteran
mitologem kolektivne europske nostalgije za izgubljenim zavičajem što potvrđuje fenomen
pokreta turističkih masa prema obalama koje privlači prirodnom ljepotom i bogatim
kulturnim i povijesnim nasljeđem.
2
Ideja Mediterana i sam Mediteran teško su se usklađivali, a upravo je Jadran
mikrokozmos mediteranskoga svijeta. Jadranski levantinci3, odnosno žitelji mediteranskih
zemalja istočno od Italije, nastanili su prostor današnje Hrvatske, prostor koji velikim
dijelom otvara upravo morska veduta čija površina nije zanemariva i doseže zamalo pa
trećinu ukupne površine Republike. Upravo Jadransko more bilo je ono koje je stoljećima
omogućavalo ugodno bivanje i predstavljalo skrovitu Arkadiju i pribježište mnogima koji su
se otuđili od napučena kopna, ali je ujedno i odnosilo sudbine i bilo mjesto na kojem su se
sukobljavali identiteti mediteranskih naroda.
Identitet bića na jadranskim obalama, često se stvarao u procjepima, stoga su bila
prisiljena utjecati se ideologijama koje su im pribavljale perspektivu uz koju se svijet može
razumjeti i protumačiti, a djelovale su kohezivno, nudeći ujedinjujuće vrijednosti. U korijenu
riječi ideologija (grčki - idéa – ideja; lógos - znanost) krije se ideja koja je temelj ontološke
stvarnosti, i, po Kantu, praslika uporabe razuma. Ona je vječno proizvođenje, što znači da
neće prestati generirati ideologeme kako bi se dogmama, bez kritičkoga provjeravanja,
približila idealnim uzorima. Da je riječ o ideologijama ukazuju na to činjenice o vlastitim
prezentacijama kao univerzalnima uz istovremena kritička i iskrivljena predstavljanja drugih
ideoloških koncepcija. Jedino što nudi oslobođenje jest mannheimska sociologija znanja koja
nalaže da kritički promatramo, ne samo protivnička stajališta nego načelno sva, pa i vlastita.
Put otokom ili vremenom
Andriana Škunca rođena je u Bjelovaru, 9. ožujka 1944. Obitelj joj je podrijetlom
iz Novalje na otoku Pagu, gdje je i ona provela djetinjstvo. Na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu studirala je kroatistiku i komparativnu književnost. Pag i Novalja mjesta su njenoga
povratka - u pjesmama i fotografijama. Objavila je niz knjiga pjesama: Do neba bijelo,
3 Riječ potječe iz srednjovjekovnoga francuskog levant, particip od lever "podignuti" — kao u soleil levant "izlazeće sunce" — od latinskog levare. Riječ se Levant stoga odnosi na smjer izlazećeg sunca iz perspektive onih kojih su ga prvi koristili.
3
(1969.) Kratka sjena podneva, (1973.) Pomaci, tišine, (1981.) Napuštena mjesta, (1985.)
Druga strana zrcala, (1988.) Korijen zid kutija, (1992.) Zeleni prah, (1994.).
Ponirući u svijet autorice neće nas dočekati stereotip otočke ljetne idile i turističkoga
dokoličarenja. Paški campo visivo koji se otvara pred nama omeđen je hladnim bojama mora
i neba, plavom i modrom, te dvjema nebojama, crnom i bijelom. Hladnim bojama pridružuje
otočku zimu koja, poput Zoranićeve djevojke Bure, prodire do kostiju. Kreće od motiva
bijeloga kamenja, preko žilavih ovaca do krševitog otoka. Kamenje koje autorica opisuje je
slobodno, bijelo, izgriženo od soli, kuće su otporno poredane, a težaci umorni. Međutim,
vedute ubrzo završavaju kratkim zimskim danima i nokturalnim mrakom, slikom smrti koja
redom kuće oduzima.
Lirski subjekt proustovski pokušava zadržati slike koje hlape kako bi prošlošću
dogradio sadašnjost. No, uz izmaknuto vrijeme i prostori polako izmiču. „...Nekoje nam stvari
izmaknu iz života kao da nikada nisu postojale. Ostanu istom napori da se skupe obrisi, prisjećaji što
udahnjuju zbiljnost. ...“ (Škunca, 1981, str. 15) da bi na kraju zaključila „…put otokom ili vremenom
//…svejedno ...„.
Otok koji autorica opisuje opustošen je, nenapučen, prazan, njegove staze su zarasle,
po svemu tiho naliježe prašina. Ako u njemu netko i boravi, to su zazujane muhe i
sinestezični krikovi lastavica koje crno ćurliču. Akustikom bure koja zavija i prodire do
kostiju stvara ambijent u kojem jedino što upozorava na čovjeka jest funeralna zdravomarija.
Neprijatnoj akustici pridružuju se slike bezljudskih, beživotnih zidova koji ispuštaju guštere.
Brodovi su rasutih rebara, čeznu za plovidbom, jarboli drhture, kormila su ukočena, mreže
smrznute, a umjesto cjelovite slike prirode, javlja se pukotina, fraktura, uočljiva i u slici
smrznutih panjeva.
U mrklim noćima, bez odraza svjetiljke, kao da se javljaju nizovi bljeskova sjećanja, a
neprekinutu misao cjepka pamćenje. Zabrinuto postavlja pitanja koja i grafički izdvaja
4
bjelinom „Koliki su već otišli?“ te zaključuje rezignirano „…odlaze …svi … „ (Škunca,
1985, str. 85).
Prikazani prostor ipak je nastanjen onim najizdržljivijima koji usprkos svemu ustraju.
To su flora i fauna kamenjara, drača, ovce izranjenih papaka čiji je sir otvrdnuo, sir s okusom
pelina i usoljena riba. Prikazanom opustjelom, napuklom krajoliku, odgovara i forma u kojoj
se autorica izražava. Pjesme su rascjepkane, strofične, a kratki stihovi odzvanjaju poput jeke,
nošeni snažnim zapusima raspoloženja.
Lirski subjekt posjećujući mjesta djetinjstva pokušava objasniti potrebu za prošlošću s
kojom više nije toliko bliska. Ona pronalazi davno preminule žitelje, ne rodbinu ni
pradjedove. Jedino što s prozora vidi jesu staro groblje i paučina ... te spoznaje da ogledalo i
utvare nisu jedino što je uznemiruje.
Personificirana smrt jedna je od osnovnih tema. Ona redom kuće oduzima i vidljiva je
na svakom koraku. Posvuda su ostaci ribljih ljusaka, napuklih zidova i groblja koji opstaju
usprkos razornoj moći vremena i svjedoče o nekadašnjem životu.
U kratkim tekstovima lirske proze interpunkcija više ne izostaje, a autorica promišlja
vlastitu egzistenciju „Pišući pokušavam pomaknuti riječi, ... rastaviti ih i ponovno prikupiti.“
Shvaća da fizičkim obilascima neće naći ono što traži te da joj preostaje samo riječ za
kronotopsku transportaciju „... Riječ približava sve što je daleko. ... Olovka za sobom ostavlja miris
šume, smolu, dio putovanja, ...“ (Škunca, 1988, str. 105), a da je papir zid o koji se oslanja.
Invokacija transcedencije
Dobrila Franetović Kuzmić rođena je 1938. u Veloj Luci na Korčuli. U svom
književnom stvaralaštvu oslanja se na prošlost koja je obilježena dijalektalnim izričajem,
preciznije, čakavskim narječjem. Autorica se izražava u prvom licu, te se kronološki vraća
djetinjstvu od kojega nikada i nije otišla jer škoji njeni gredu za njom. Za mjesto radnje
5
odabire otok, ali ni ovaj put nije riječ o Arkadiji u koju bi čovjek rado stupio. Otok je
prikazan poput dobrijana koji se krije u nokturalnom ambijentu i na kojega nasrću furešti, ali
ne turisti, već vojnici “a vanka //Vanka su Nijemci,/ Taljonci, štuke i puške/ i ča jo znon/ kojin još
vrog.“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 8) Gotički ugođaj ostvaruje gradacijom noći koja
završava u apsolutnom superlativu „... Šterika je izgorila. / / Nuoć je. / Čorno nuoć/ u konobi je /
još čarnijo.// Čudo od noći ....“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 8) i zna da bi „Po noći tribalo/spat/ i
ne bi tribalo/ mislit. Noć je crna/ sama po sebi„ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40) no ne uspijeva
se uvijek othrvati demonima. Otok ne nudi ugodu, već neimaštinu i molitvu koja postaje
jedini spas usamljenom pojedincu.
Lirski subjekt kao da priziva sadašnjost da se konačno suoči s prošlošću koja se
manifestira u tjelesnim promjenama izazvanima strahom „Stroh rijeste u meni/garlo je
suho/parsti studeni/ a oči iskočile„ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40) No, jedino preostaje,
uhodana igra kojoj su mnogi žitelji ovih prostora pribjegavali, a to je ignoriranje zbilje i
invokacija transcedencije “Ma,/ zatvor uši! ... / Ne smi se plakot/ ne smi se vikat./ A kantat? / Bože
sačuvoj!// Oče naš, koji jesi ...“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40).
Za razliku od eksterijera koje u svojoj lirici prikazuje autorica Andriana Škunca,
Dobrila Franetović Kuzmić usmjerenija je na zatvorene prostore. Prisjećajući se djetinjstva
iskazuje empatiju prema minulom vremenu i otkriva da i oskudica na materinjem jeziku slađe
zvuči te gustativno manipulira vremenom „Svaki rođendan/ bila je turta/ i prošek// … Ovega puta/
je bila na pjatu/ salota/ bez ujo/ bez soli/ bez kvasine/ I ni bi prošek.“ (Franetović Kuzmić, 2004,
str. 18).
Među spomenutim blagom krije se i jedan od autorici najdragocjenijih predmeta,
„bambola ... Imala son bambolu/ lipu žutu/ od kaučuka. /Čudo mi je bila droga.“ (Franetović
Kuzmić, 2004, str. 19).
6
U pjesmama pisanima standardnim jezikom i dalje su dominantni kratki, nerimovani
stihovi s oskudnom interpunkcijom. Međutim, tematika pjesama ne promišlja više djetinjstvo
i pacifizam. Okreće se refleksivnim temama u kojima se propituju vječni ljudski nemiri i
pokušava doseći sreća. „Sve više mislim, / sreća postoji/ samo u genitivu/ kao sintagma/ 'trenutak
sreće'“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 39). Egzistencijalnoj tematici teško se oduprijeti, više
ne pomaže ni molitva, stoga lirski subjekt skloništa pronalazi u riječima „Pred blagdane/ sjene
nadiru/ i traže svoje mjesto./ Grunu potisnuta sjećanja, /duša se puni tjeskobom, …./kad sjene nadiru/
bezdani se otvaraju, …./ Kad sjene nadiru/ i zaprijete prsnućem,/ preobražena u amebu/ tražim
sklonište/ u vlastitom autizmu“. (Franetović Kuzmić, 2004, str. 49).
Otočka razglednica
Pjesnik, skladatelj, dirigent, kritičar i publicist Bračanin Siniša Vuković donosi nam
potpuno drugačiju otočku vizuru. Objavio je nekoliko zbirki poezije: Diladur (2001.),
Kartulina sa škoja (2002.), Lumin pril tabernakulon (2003.), Kvoška i piplići (2006.)
i Petrada (2007.) čiji naslovi već daju naslutiti pastoralno inzularno ozračje. Lirski subjekt
nalazi se na škoju okupanom suncem, koji je, kako je uočio Joško Božanić, sačuvao
arhetipske oblike življenja i jezik kao kultni predmet. Pjesme su popraćene datacijom i
mjestom u kojem su zapisane, a prostori o kojima autor progovara selaškim govorom
ispunjeni su životom. Autor kao da nam šalje kartulinu sa škoja na kojoj se nalaze arkadijski
prostori ispunjeni crikvama, kaićima, pivcima, sivcima, verdurom, salpama, ciplima, šparima
i fratrima i kojem pogled bježi na opuštene kupačice koje u ljetnoj žegi dokoličare i „kupadu
se brez ređipeta“ (Vuković, 2002, str. 73).U talijanskim sonetima s ukrštenom rimom, osim
otočke tematike i opisa pejzaža, zamjetljiva je i petrarkistička tematika „... falidu mi tvoje oči,
obrazi … i oganj mi se u srcu zapali ...“ (Vuković, 2002, str. 32).
7
Njegov otok ne odgovara etimologiji riječi u kojoj se krije izoliranost, otuđenost
prostora i pojedinaca. Riječ je o prostoru koji opsjedaju došljaci i koji postaje prenapučen.
Lirski subjekt osjetljiv je na promjene koje nastupaju u zavičaju njegova djetinjstva „Izlizala
se predika kroz vike/virnen puku čavli su se zabili/ u uši sa oltara.../Oficij se u novine pritvori
„ (Vuković, 2002, str. 49). i na došljake koji polako napučuju njegov pastoralni svijet „Došlo vrime
kal domaćih/judih nima ni za lika/ …Ni u crikvu ne moreš poć/ jerbo i tamo je furešt; …“ (Vuković,
2002, str. 43). Referento vrijeme pjesama je sadašnjost, a kronološki bjegovi u opustjele ili
idealizirane prostore prošlosti ili pak budućnosti nisu zamjetljivi.
Pred svemirom mora
Jakša Fiamengo poznati je kulturni radnik, autor mnogih zbirki pjesama, a neke od
njih su Svjetiljka radosnog moreplovca, Kutija Gaja Utija, Zemlja od vremena, Morsko i
druga mora, Svetog Duje anđeli, More vedrine, Mudri od mora, Rođenje zavičaja, Anima
gemela, Sonetno petoknjižje, Svjetleća tijela, čiji naslovi najavljuju i autorove preokupacije.
Rođeni Višanin, unatoč čestim izbivanjima s otoka, uvijek mu se vraća jer kako kaže „Sve
druge sredine osobno sam izabrao, a Komiža je izabrala mene.“ Autor usmjeruje pažnju prema
krunskom elementu mediteranskoga krajolika, prema moru, opsesivnom, sakralnom i
nesavladivom. No usred navedenog empedoklovskog elementa krije se još jedan od iznimne
važnosti - ustrajna obala na koju baca konope mirnoće i vezuje svoj brod.
U pjesmama često nedostaje interpunkcije, a stih je narativan i uglavnom nerimovan.
Riječ je najčešće o 11-ercima, 13-ercima i 17-ercima koji stvaraju spokojnu atmosferu i
zvuče kao da su građeni na ritmiziranim jedinicama uzdisaja te često već i svojim oblikom,
odnosno grafičkim rasporedom, sugeriraju tematiku pjesme.
Najznačajniji element od kojega je satkan njegov svijet izražen je u imenici more koja
„može da ljulja, ljulja kao majka ..“. (Fiamengo, 1996, str. 9) „... more je ta žena za koju sam
8
vezan/ kao brod sa rivom…“ (Fiamengo, 2007, str. 35). Usprkos pozitivnim konotacijama
vezanima uz more i mora, ono može biti i izvor nelagode „more nas žulja „ (Fiamengo, 1996,
str. 105), „... More je ta krupna zvijer, ja ne znam veću;/ Diše pored mene, u stopu me prati,/ Ode na
pučinu pa se opet vrati ...“ (Fiamengo, 2007, str. 35). U zbirci More koje jesi, pjesme se poput
mora prelijevaju jedna u drugu, te se cijela zbirka doima poput jednog velikog mora, odnosno
jedne pjesme. Ono priziva razna značenja, te poput Pupačićevog mora i ono iz singulara
prerasta u plural. Njegovo jedinstvo satkano je od brojnih mora „more koje me krivi za svako
moje pogrešno more“ (Fiamengo, 1996, str. 22) „more što me spaja s nekim drugim morem ... živi
sa mnom u izobilju ili trpi moju glad ... srodno sa mnom u svakoj mojoj riječi ... koje je sve češće
tužno ... izgubljeno po pučini …dobro more“ (Fiamengo, 1996, str. 23) „... kao da traži neko
srodno more/ ... neke srodne misli ...“ (Fiamengo, 1996, str. 26). Promatrajući more i misleći o
morima, autor neprestano stiže do linije razgraničenja, kontradikcija koje se ponekad
sudaraju, a pokatkad oplahuju jedna drugu: more i obala, more i nebo. More koje se dodiruje
s ovozemaljskim i završava u dodiru s transcedentalnim „... nebo i more se motre i jedno od
drugog/ posuđuju boju…/ uporno se motre ...to more što svaki čas na obalu istrčava“ (Fiamengo,
1996, str. 25). Dolazi do spoznaje da su otok, skrućeno more, i more nerazdvojivi „Kad se
kaže otok kaže se i more, /I hridi i pjena – kaže se riječ cijela/ Od zemlje i vode, od duše i tijela“
(Fiamengo, 2008, str. 152). Pita se gdje počinje otok, a gdje završava, te spoznaje da su
ishodišna i završna točka i točka jedno, a da se razlika nalazi samo u oku promatrača.
Svim povratcima i ponovnom otkrivanju pastoralnog ambijenta tradicije prethode
neminovni odlasci „Pred svemirom mora moj brod je na žalu/ Usidren…/I kao da čeka
zapovijed…// Brod željan plovidbe …“ (Fiamengo, 2007, str. 27) jer otok je izdvojeno mjesto
„osamom obzidano“ (Fiamengo, 2008, str. 40). No nije uvijek lako otisnuti se put
nepoznatog „Strah me … da me ne zarobe / … pazim da ne zdrobe// Moj brod kad isplovim, da me
ne usmjere/ Na sve strane svijeta, samo ne na onu/Na koju sam htio …“ (Fiamengo, 2007, str. 23).
9
Fiamengo kao da je u nedoumici, otići s otoka ili pak osmisliti postojanje na njemu „ ... još nas
poziv s mora kao luk nateže/ k obećanoj zemlji ...“ (Fiamengo, 1996, str. 105). Međutim, ono što
njemu zadaje najveće veselje, nisu neizvjesni odlasci, već upravo povratci matici. U zbirci
pjesama izdanoj 2007. godine Anima gemela autor se izražava u strogoj formi talijanskoga
soneta ili zvonjelice kako ih naziva ugledajući se u začinjavce. Spoznaje da su poduzeti
odlasci bili uzaludni „sve što tražih nije ni trebalo naći“ (Fiamengo, 2007, str. 8) te da je sve što
traži od iskona tu „do nogu, na žalu“ (Fiamengo, 2007, str. 8). Zbirka Svjetiljka radosnog
moreplovca ističe sudbinski trenutak pristajanja „pristajanje na mir… pristanak što na sve
obvezuje, na plovidbu i povratak“ (Fiamengo, 1988, str. 12) i „radost tihog povratka“
(Fiamengo, 1988, str. 18). Smiraj koji pronalazi na domaćem tlu, u materinjem jeziku „Na
kraju uvijek čeka Komiža, čisto/ nebo koje čuva sve velike i male/ mijene, ...// Uvijek čeka ona uvala/
potkova nad/ zipkom, …//Postoji to mjesto, postoji kamen/ ...tvrdi rogači i loze po obroncima//
Postoji ta milost povratka kad/ potrošiš sva sidra i izbiješ na debelo more … //Postoji na kraju uvijek
Komiža" (Fiamengo, 1996, str. 164).
U opsežnom ciklusu ipak su uočljivi detalji na kojima se zadržava autorova pažnja, a
riječ je o karakterističnoj mediteranskoj flori i fauni koju oslikava hladnim bojama neba,
mora i makije. Tu se nalazi dremljiva smokva i ludički elementi u stilu B. Marune „Ne bih
imao ništa protiv da lučim/ smolu i dobro od zla ...“ (Fiamengo, 1996, str. 100) te „domaće
relikvije“ (Fiamengo, 1996, str. 158) poput slane ribe, pobranih rogača i suhih smokava „ ...u
konobu s njima/ među svete stvari ... tu se sve zbilo ko u pastorali.“ (Fiamengo, 1996, str. 158).
No, otočki svijet nije uvijek pastoralan. Njime dominiraju gajete rasutih rebara čiju je trošnu
materiju izgrizla sol. Zanimljiva je i pjesma o poskoku, otrovnici koja se krije u pastoralnom
ambijentu dobrote i prisnih stvari; „Gledam ga s kamenom u ruci i stukao bih mu /zube, zgnječio
utrobu, zavitlao ga prašinom/ i sasuo mu svoj otrov u mozak neka pamti i neka/ zadrhti, neka se
previja i neka izblijedi na suncu /...Gledam ga i on mene gleda, paluca jezikom/ i sikće, ... ubij, ne daj
mu do/ daha, svuci mu kožu, uništi snagu, izravnaj/stare račune nauči ga redu i ostavi bez milosti// ...
10
Dugo se mi već gledamo okruženi strahom, …// Pakost je ono što nas izjednačuje …“ (Fiamengo,
1996, str. 101) a podsjeća na djelo D. H. Lawrencea u kojoj se usprkos naučenoj mržnji,
javlja simpatija prema demonskoj životinji. „Poskok je došao na moje pojilo/Jednog vrućeg,
vrućeg dana,/…Glas mi je mojeg odgoja rekao,/Da ga moram ubiti,/…Ali moram li priznati da sam ga
volio/,Da mi je bilo drago što je došao u miru kao gost da pije/na mom pojilu“ U zbirci pjesama
Svjetleća tijela objavljenoj 2009. autor se vraća dugim, narativnim stihovima. Fiamengo
prepoznaje i bilježi „... sve ono u čemu prepoznajemo skroviti život, … sve što volimo i
oponašamo …“ (Fiamengo, 2009, str. 8.), a krećući se izvanjskim krajolikom, najčešće
završava u interijerima vlastite egzistencije. Razlistavajući svoje biće promišlja čovjeka čije
je postojanje omeđeno početkom života i početkom smrti. Svoja razmišljanja otima iz tmine i
uokviruje poznatim motivima čempresa „... Kad me srce sluša, upućujem ga u tajne/ disanja
zemlje ... / tamo gdje se san dodiruje sa čempresima ...“ (Fiamengo, 1996, str. 104).
Zaključak
Odiljanja, progonstava i napuštanja rodne grude teška su za odlazeće i za ostajuće no,
čini se, čovjek bez njih ne može. Za mnoge su značila odlazak s onu stranu života, a za druge
pak, bez odiljanja ne bio moguć život. Unatoč činjenici da su mnogi bili žrtve zemljopisa,
sklanjali su se u prostranstva duha neušutkanih muza, svjesni činjenice da je svaki život u
prostoru i vremenu tijesan.
U šetnjama otokom, bilo prostorno, bilo vremenski, pronalaze krhotine koje prizivaju
neka druga vremena na izmaku, čiji će svaki trag vrijeme koje nemilosrdno protječe uskoro
zamesti. Pokušavajući zagospodariti vremenom, kao što uspijevaju gospodariti prostorom,
skupljaju komadiće sjećanja pokušavajući ih konzervirati za neka bolja vremena.
Referirajući se na prošlost, zaključuju da ih je oskudica mnogo više zbližava i činila se
11
slađom od današnjega materijalnoga obilja. Opisuju sve što je činilo svijet njihove insule i
djetinjstva, svijet koji draška sva naša osjetila, bilo bojama, mirisima i vedutama.
Teme koje autori propituju i razrađuju kreću se od intimne, bolne tematike i
propitivanja svrhovitosti postojanja i osmišljavanja ovozemaljskoga života u duhu
katoličanstva koji je često bilo jedino uporište žiteljima ovoga turbulentnog područja, često
imenovanoga kao antemurale christianitatis Croatiae plorans. Tematika se ogleda u
motivima zavičajnoga kraja, broda (jedine poveznice s kopnom s kojega dolazi ili dobro ili
zlo), te motivima čekanja, odlaska i povratka na otok.
12
Izvori
Fiamengo, J. (1988). Svjetiljka radosnog moreplovca. Split: Književni krug.
Fiamengo, J. (1996). Zemlja od vremena. Rijeka: Vitagraf.
Fiamengo, J. (2007). Anima gemela. Rijeka: Liber.
Fiamengo, J. (2008). Sonetno petoknjižje. Rijeka: Liber.
Fiamengo, J. (2009). Svjetleća tijela. Zagreb: DHK.
Franetović Kuzmić, D. (2004). Škoji moji gredu za menun. Split: Književni krug.
Škunca, A. (1981). Pomaci tišine. Zagreb: MH.
Škunca, A. (1985). Napuštena mjesta. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Škunca, A. (1988). Druga strana zrcala. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Škunca, A. (1992). Korijen zid kutija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Škunca, A. (2002). Predivo sve užih dana. Zagreb: DHK.
Vuković, S. (2002). Kartulina sa škoja. Split: Književni krug.
Literatura
Badurina, A., Ivančević, R., Cukrov, D. (2000). Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog
kršćanstva. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Batušić, N., Kravar, Z., Žmegač, V. (2001). Književni protusvjetovi. Zagreb: MH.
Biti, V. (2000). Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: MH.
Culler, J. (2001). Književna teorija. Zagreb: AGM.
Duda, D (2002). Kulturalni studiji – ishodišta i problemi. Zagreb: AGM.
Eagleton, T. (2002). Ideja kulture. Zagreb: Jesenski i Turk.
Eliade, M. (2007). Mit o vječnom povratku. Zagreb: Jesenski i Turk.
Fališevac, D. (2003). Kaliopin vrt I i II. Split: Književni krug.
Faust, V. (2005). Leksikon čaranja i praznovjerja. Zagreb: Nova knjiga.
Flaker, A. (1999). Književne vedute. Zagreb: MH.
Foucault, M. (1994). Znanje i moć. Zagreb: Globus.
Gilbert, K. E., Kun, H. (1969). Istorija estetike. Beograd: Kultura.
Hall, J. (1998). Rječnik tema i simbola u umjetnosti. Zagreb: ŠK.
Kalin, B. (1987). Povijest filozofije. Zagreb: ŠK.
13
Kravar, Z. (1993). Nakon godine MDC. Dubrovnik: MH.
Oraić – Tolić, D., (2006). Kulturni stereotipi - koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima. Zagreb:
FF press.
Rapacka, J.( 2002). Leksikon hrvatskih tradicija. Zagreb: MH.
Rapacka, J. (1998). Zaljubljeni u vilu. Split: Književni krug.
Škvorc, B. (2005). Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.
Zamarovsky, V. (1985). Junaci antičkih mitova: leksikon grčke i rimske mitologije. Zagreb: ŠK.
Žmegač, V. (1982). Zbilja kao književni problem u «Književnost i zbilja». Zagreb: ŠK.
14