ONORE DE BALZAK

CICA GORIO

Velikom i slavnom ZOFROA-SENT-ILERU

U znak divljenja njegovim radovima i njegovom geniju

DE BALZAK

Ima ve etrdeset godina kako stara gospoa Voker, roena de Konflan, dri u Parizu pansion

za srednji stale u Ulici Nev-Sent-2enevjev, izmeu Latinskog kvarta i predgraa Sen Marso. U toj kui, koja je bila poznata pod imenom Pansion Voker, primani su i ljudi i ene, i mladi i stari. Niko, meutim, nije ravo govorio o naravima stanara ovog zavoda koji je bio dostojan svakog

potovanja. Ali ima ve trideset godina kako se mlai svijet ne via u ovoj kui, a, ako bi se u njoj

nastanio koji mladi, znailo bi da je od svoje porodice primao veoma oskudno izdravanje. Ipak, 1819. godine, u doba kada poinje ova drama, stanovala je tu jedna sirota djevojka. Iako je rije

drama izvikana zbog pretjerane i pogrene upotrebe u ovo doba tune knjievnosti, potrebno je da

se upotrijebi ovdje, ne zato to je ova pria dramatina u pravom smislu te rijei ve moda zato to e poneko, kada bude upoznao ovaj dogaaj, proliti koju suzu intra muros i extra. Da li e ovu priu razumjeti i svijet van Pariza? U to se moe posumnjati. Izvjesna svojstva ovog dogaaja,

punog zapaanja i lokalne boje, mogu pravilno ocijeniti samo oni koji ive izmeu breuljaka

Monmartra i uzviica Monrua, u onoj uvenoj dolini, punoj razvalina sklonih padu i jaraka pocrnjelih od blata; u dolini koja obiluje istinskim patnjama, esto i lanim radostima, a tako je

silno uzrujana da je samo neto pretjerano moe trajnije uzbuditi. Pri svem tom, u njoj se ovdje-

ondje ispolje i patnje koje mnotvo poroka i vrlina ine velianstvenim: pred njima sebinost i koristoljublje popuste i umilostive se; ali sve to podsjea na slatki plod koji se brzo pojede. Kola civilizacije, slina kolima idola u Dagernatu, jedva ako uspore kretanje kad naiu na neko bie

koje je tee smrviti od ostalih, a koje se isprijeilo pred njihovim tokovima, pregaze ga zaas i gordo nastave svoj put. Tako ete postupiti i vi koji drite ovu knjigu u gospodskim rukama,

uvaliete se u meku naslonjau govorei: Ovo e me moda zanimati. Kod budete upoznati sa nesreama koje je ia Gorio potajno preivio, ruaete slatko, baciete krivicu na pisca zato to

vas nije uzbudio, optuujui ga da je pjesnik i da pretjeruje. Ali, zapamtite dobro: ova drama nije ni izmiljotina ni roman. Ali is true, ona je toliko istinita da svako moe uoiti njene bitne

sastojke, moda ak i u svom srcu.

Kua u kojoj je smjeten ovaj pansion pripada gospoi Voker. Ona se nalazi u donjem dijelu Ulice Nev-Sent-Zenevjev, na onom mjestu gdje se zemljite sputa ka ulici Arbalet tako strmom i

neravnom nizbrdicom da konji tuda rijetko prolaze. To pojaava tiinu koja vlada u ovim ulicama

zbijenim izmeu Val-de--Grasa i Panteona, dva spomenika koji mijenjaju okolnu svjetlost, jer joj daju neke ute tonove i sve zamrauju tamnim sjenkama koje padaju sa njihovih kubeta. Ovdje su ulice suve, po olucima nema ni blata ni vode, a pored zidova raste trava. Tu i najbezbrini]i

ovjek postaje tuan, kao i svi' prolaznici, tutnjava kola predstavlja pravi dogaaj, kue su sumorne, a zidovi podsjeaju na hapsane. Ako bi ovamo zalutao neki Parianin, on bi svuda

naiao samo na pansione i zavode, bijedu i amotinju, starost koja umire i veselu mlade koja silom radi. Nijedan kraj Pariza nije grozniji, nit, recimo slobodno, manje poznat. Naroito Ulica Nev-Sent-Ze-nevjev lii na bronzani okvir koji jedino i odgovara ovoj prii za koju treba dobro

pripremiti itaoce sumornim bojama i ozbiljnim mislima; isto kao to poslije svake stepenice, kad

putnik silazi u katakombe, svjetlost postaje sve slabija a glas voin sve manje zvonak. Tano

poreenje! Ko moe presuditi ta je groznije, ljudi okorjela srca ili prazne lubanje?

Prednja strana pansiona okrenuta je malom vrtu, tako da zgrada pod pravim uglom izlazi na Ulicu Nev--Sent-Zenevjev, gdje izgleda kao presjeena u svojoj dubini. Du ove fasade, izmeu

kue i vrta, nalazi se jarak ispunjen ljunkom, irok jedan hvat, a kraj njega aleja posuta

pijeskom, po ijim su ivicama postavljene velike plave i bijele porcelanske vaze sa zdravcem, lijan-derima i narom. U ovu aleju ulazi se kroz ira vrata iznad kojih se nalazi tabla sa natpisom: PANSION VOKER, a ispod toga: Stan, hrana i ostalo za oba pola, itd. Danju, kroz vrata sa

letvama, na kojima se nalazi zvonce piskavog glasa, vidi se, na kraju staze, na zidu prema ulici,

hodnik na svodove koji je naslikao, podraavajui zeleni mermer, neki slikar iz ovog kvarta. U prividnom udubljenju ove slike nalazi se statua boga ljubavi. Posmatrajui ovaj oronuli kip,

ljubitelji simbola pomislie da on oliava onu pariku liubav koja se lijei tu sasvim blizu. Natpis

na postolju, gotovo upola izbrisan, pokazuje da je ovaj ukras postavljen 1777, u oduevljenju koje

je izazvao Volterov povratak u Pariz:

Ma ko da si, ovo je tvoj gospodar, On je to bio, sad je, i bie.

U prvi sumrak skidaju se vrata od letava i stavljaju se daana vrata. Vrt, irok onoliko koliko

je fasada duga, ograen je ulinim zidom i zajednikim zidom susjedne kue, obrasle u brljan koji je potpuno skriva i, svojim izgledom, naroito ivopisnim za Pariz, privlai poglede

prolaznika. Svaki od ovih zidova ima osmanluk sa vinovom lozom iji su zakrljali i praljivi plodovi povod estih strepnji gospoe Voker i predmet njenih razgovora sa stanarima. Du svakog zida prolazi po jedna uzana staza koja vodi u hladnjak od lipa. Mada je po roenju plemkinja,

rije lipa gospoa Voker tvrdoglavo izgovara Ijipa, iako je njeni gosti upozoravaju na gramatiku nepravilnost. Izmeu dvije bone staze nalazi se etvrtasta aleja, zasaena artiokom, a ivicama

njenim raste poneka potkresana voka, kiseljak, liika i perun. U hladu pod lipama stoji okrugli zeleni sto sa stolicama. Tu za vrijeme velikih vruina sjede stanari kojima imovno stanje dozvoljava da piju kafu, i naslauju se na paklenoj ezi. Kua ima tri sprata i mansardu,

sazidana je od sitnog kamena i okreena onom utom bojom koja daje odvratan izgled gotovo

svim kuama u Parizu. Svaki sprat ima po pet prozora sa malim oknima i aluzinama koje nikad nisu podjednako podignute, kao da su u nekoj svai. Prema ulici, kua ima dva prozora koji su u prizemlju ukraeni gvozdenim ipkama u vidu reetke. Iza zgrade nalazi se dvorite iroko oko

dvadeset stopa, gdje u slozi ive svinje, kokoke i pitomi zeevi, a u dnu dvorita uzdie se upa

za drva. Izmeu ove upe i kuhinjskog prozora visi komarnik, ispod koga otiu pomije iz kuhinje. Prema Ulici Nev-Sent-Zenevjev dvorite ima malu'kapiju kroz koju kuvarica izbacuje ubre i

ispira ovu kaljugu velikom koliinom vode, izlaui se pri tome opasnosti od kakve zaraze.

Po prirodi svojoj, prizemlje je bilo namijenjeno za pansion i sastoji se od glavne sobe koju osvjetljavaju dva prozora sa ulice i u koju se ulazi kroz staklena vrata. Ovaj salon vezan je sa

trpezarijom koju od kuhinje razdvaja stepenite ije su stepenice od drveta i obojenih, uglaanih cigala. Nita nije tako tuno pogledati kao ovaj salon sa naslonjaama i stolicama koje su prevuene tkaninom od kostreti sa tamnim i svijetlim prugama. U sredini je okrugli sto sa

mermernom ploom u stilu Sent-An, a na njemu posluavnik kakav se danas svuda via, od

bijelog porcelana, sa zlatnim ukrasima upola izbrisanim. Ova soba, sa dosta ravim podom, obloena je drvetom u visini lakata. Ostali dio zidova prekriven je sjajnom hartijom za tapetiranje

sa vanim dogaajima iz Telemaka, ije su glavne linosti izraene u boji. Slika izmeu prozora

sa gvozdenim ipkama predstavlja gozbu koju je Kalipsa priredila Ulisovom sinu. Ima ve etrdeset godina kako mladi stanari zapo-dijevaju ale povodom ove slike, mislei da e se uzdii iznad svog stanja ako se rugaju svom sirotinjskom ruku. Kamin od kamena, ije uvijek isto

ognjite pokazuje da se u njemu vatra loi samo sveanih dana, ukraen je dvjema vazama, koje

su pune izblijedjelog vje-takog cvijea, i veoma neukusnim asovnikom od plaviastogi

mermera. Ova glavna soba zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku a koji bi trebalo nazvati pansionskim vazduhom. To je zadah ustajalosti, plijesni i ubajaenosti; hladan je,

vlaan je, uvlai se u odijelo; to je zadah sobe u kojoj se ruava; bazdi na kuhinju, poslugu i

sirotinjski dom. Moda bi se ovaj zadah mogao opisati kada bi se pronaao nain za mjerenje bitnih i gadpih koliina koje on dobija od kata-ralnih i sui generis zadaha svakog stanara, bio on mlad ili star. Pa ipak, i pored svih ovih grozota, ako biste ovaj salon uporedili sa trpezarijom koja

je do njega, uinilo bi vam se da je gospodstven i miriijav kao kakav budoar. Ova trpezarija,

potpuno obloena drvetom, bila je nekada obojena, ali se boja vie ne raspoznaje, jer su preko nje naslagani slojevi prljavtine tako da stvaraju neke neobine slike. Na zamazanim ormanima

nalaze se krnje i zamagljene boce, salvetski prstenovi od sjajnog metala i gomila tanjira od

debelog porcelana iz Turnea, sa plavo obojenim ivicama. U jednom uglu nalazi se kutija s numerisanim pregradama u kojoj se uvaju salvete svakog stanara, koje su ili uprljane jelom ili umrljane vinom. Ima tu i namjetaja koji se ne moe unititi, koji je odasvud izbacivan i sada je

tu smjeten kao sto su u bolnici za neizljeive smjeteni otpaci civilizacije. Tu moete vidjeti i

barometar sa kaluerom koji se pojavljuje kad pada kia, grozne gravure zbog kojih ovjek izgubi apetit, sve u lakiranim drvenim okvirima pozlaenih ivica; zidni a-sovnik od kornjaine kore sa umecima od bakra; tu je i zelena pe, zatim lampe, izum fiziara Argana, u kojima se praina

mijea s uljem, dugaak sto prekriven muemom koja je toliko masna da kakav aljivina moe na njoj napisati svoje ime prstom umjesto pisali-kom, klecave stolice, male i bijedne asure od

ukve, koja se stalno odmotava a neprestano traje, zatim nekakve grijalice sa polomljenim rupama, sa pokvarenim ar-kama, u kojima se drvo ugljenie. Da bi se pokazalo koliko je ovo pokuanstvo staro, izanalo, trulo, nesigurno, crvotono, klecavo, krnje, rashodovano, dotrajalo,

trebalo bi nastaviti ovaj opis koji bi itaoce mnosfo udaljio od samog predmeta, to ne bi oprostili

oni koji su nestrpljivi. Crveni pod pun je udubljenja koja su nastala usljed trljanja i farbanja. Ukratko, ovdje vlada bijeda bez poezije; bijeda tedljiva, usredsreena, izvje-itala. Ako na njoj jo

nema blata, ima mrlja; ako nije pocijepana i u ritama, raspae se od trulei.

Prava slika ove sobe dobije se tek onda kada, oko sedam asova ujutru, maak gospoe Voker ue prije svoje gazdarice, pone da skae po ormanima, njuka mlijeko u inijama koje su

pokrivene tanjirima i stane da prede. Odmah zatim pojavi se udovica, sa kapom od tila ispod koje viri vitica ravo namjetene vlasulje, vukui svoje iskrivljene papue. Njeno starako i pu-

nako lice sa nosom koji lii na kljun u papagaja; male i bijele ruke, tijelo gojazno kao u kakvog crkvenjaka, ispale i lelujave grudi, sve je to u skladu s ovom odajom u kojoj se ogleda nevolja,

gdje se ugnijezdila spekulacija, iji topli i smrdljivi vazduh gospoa Voker udie bez gaenja. Njeno lice, svjee kao prvi jesenji mraz, njene oi okruene borama, koje se as smijee kao oi u igraice, a as dobiju gorak i namrten izraz zelenaa, ukratko, cijela je njena pojava suta

slika pansiona, kao to je pansion vjerno ogledalo njene linosti. Tamnica se ne moe zamisliti bez uvara. Blijeda punoa ove male ene proizvod je ovakvog ivota, kao to je tifus posljedica kunih isparenja. Njena donja suknja od pletene vune, dua od gornje koja je napravljena od

neke stare haljine a iz koje viri vata kroz pocijepane avove tofa, slika je salona, trpezarije i vrta;

po njoj se moe pogoditi kakva je kuhinja i naslutiti kakvi su stanari. Kad je ona tu, slika je potpuna. Gospoa Voker ima oko pedeset godina i lii na sve ene koje je zadesila nesrea. Oi su joj staklaste, ima edan izgled kakve pod-vodaice koja e se i posvaati samo da bi se bolje

naplatila; uz to gotova na sve da bi olakala svoju sudbinu, spremna da izda Zora ili

Piegrija1, samo ako je jo moguno izdati Zora ili Piegrija. Ipak, ona je u osnovi dobra ena, govore njeni stanari koji, sluajui je kako jadikuje i kalje kao oni, vjeruju da nema nita. Sada

se od nje izdrava i pravo da nikoga ne ali, jer je sama, govorila je ona, prepatila sve mogue

patnje. Kad bi ula gazdaricu da silazi sitnim koracima, kuva-rica, debela Silvija, pourila bi da

poslui doruak onim pansionerima koji stanuju u kui.

Oni koji nisu stanovali u pansionu, obino su bili pretplaeni samo na ruak koji je stajao trideset franaka mjeseno. U doba kada poinje ova pria, bilo je njih sedmoro koji su stanovali u

pansionu. Na prvom spratu bila su dva najbolja stana. U loijem je ivjela gospoa Voker, a drugi

je pripadao gospoi Kutir, udovici jednog republikanskog inovnika. Pored nje je ivjela, kao pored majke, jedna veoma mlada djevojka, koja se zvala Viktorina Taj fer. One su plaale za stan i hranu hiljadu osam stotina franaka. Na drugom spratu bila su dva stana; u jednom je ivio neki

starac zvani Poare; u drugom je stanovao neki ovjek koji je imao oko etrdeset godina; nosio je

crnu vlasulju, bojio zulufe, izdavao se za biveg trgovca, a zvao se gospodin Votren. Trei sprat imao je etiri sobe, od kojih su dvije bile izdate: jedna nekoj staroj djevojci koja se zvala gospoica

Miono; druga nekom bivem fabrikantu rezanaca, makarona i' kroba, koji je pristajao da ga

zovu ia Gorio. Ostale dvije sobe bile su namijenjene pticama se-licama, onim siromanim studentima koji, kao ia Gorio i gospoa Miono, nisu mogli da plaaju stan i hranu vie od etrdeset pet franaka mjeseno, ali njih gospoa Voker nije marila zato to su jeli mnogo hljeba, i

uzimala ih je samo kad je morala. Sada je u jednoj od ovih dviju soba stanovao neki mladi koji je

iz okoline Angulema doao u Pariz da tu ui prava. Njegova mnogobrojna porodica izlagala se najveoj oskudici samo da bi mogla da mu alje hiljadu i dvesta franaka godinje. Zvao se Een de Rastinjak. Bio je od onih mladia koje je nevolja navikla na rad, koji jo u ranoj mladosti

shvataju nade koje njihovi roditelji polau u njih i pripremaju sebi lijepu budunost odmjeravajui jo tada znaaj svojih studija, koje prilagoavaju tenjama i potrebama budueg

drutva, da bi ga oni prvi iskoristili. Bez njegovih radoznalih zapaanja i umjenosti da se snae u parikim salonima, ova pripovijetka ne bi bila oivljena istinskim tonovima koji su bili proizvod njegove otroumnosti i njegove elje da prodre u tajne jednog stranog stanja koje su briljivo

prikrivali i oni koji su ga stvorili i onaj koji ga je podnosio.

Iznad treeg sprata bio je tavan za suenje rublja i dvije mansarde u kojima su noivali pokuar Kristof i kuvarica, debela Silvija. Pored ovih sedam stalnih stanara, gospoa Voker je imala svake godine, ali samo na ruku, po osam studenata prava i medicine i po dva-tri

stanovnika ovog kraja. Za vrijeme ruka u trpezariji je bilo po osamnaest osoba, a moglo je stati i dvadesetak; ali ujutru, bilo je samo njih sedmoro i oni su dorukovali kao porodica. Svi su silazili

u papuama, pravili povjerljive opaske o oblaenju i izgledu onih koji nisu stanovali u pansionu, prepriavali sinone dogaaje, govorei slobodno kao prisni prijatelji. Ovi su stanari bili maze

gospoe Voker koja je svakom od njih odmjeravala usluge i panje astronomskom tanou, prema sumi koju je plaao. Ove linosti, koje su samo pukim sluajem zajedno okupljene,

rukovoene su istim razlogom. Dva stanara sa drugog sprata plaala su svega po sedamdeset dva franka mjeseno. Ova jevtinoa koja se moe nai samo u predgrau Sen-Marsela, izmeu Burbe i Salpetrijera, nagovjetava da su svi ovi stanari, osim gospoe Kutir, jedva izlazili na kraj. Zato

se alosna slika unutranjosti ove kue ogledala na odijelu njenih pohabanih stanara. Ljudi su nosili redengote neodreene boje, cipele kakve se bacaju u otmjenim naseljima, pohabano rublje i sasvim iznoeno odijelo. ene su imale starinske haljine, prefarbane, izblijedjele, stare,

iskrpljene ipke, rukavice uglaane usljed duge upotrebe, ogrlice uvijek mrke boje i istegnute

alove. Iako su im ovakve bile haljine, gotovo svi su imali vrsta i snana tijela koja su izdrala sve ivotne bure, lica hladna i gruba, izanala kao lik novca povuenog iz opticaja. U njihovim uvelim ustima bljeskali su zubi gladnica. Na njima su se ocrtavale negdanje ili sadanje drame;

ne drame koje se prikazuju na osvijetljenoj pozornici, izmeu dekoracija, nego ive, nijeme,

ledene i svakidanje drame koje potresaju srce.

Stara gospoica Miono nosila je nad svojim umornim oima neki prljavi tit od zelene svile, okruen mesinganom icom, od kojeg bi se uplaio i aneo saaljenja. Njen al sa tankim i

oputenim resama kao da je pokrivao neki kostur, toliko su bili okasti oblici koje je on skrivao.

Kakva li je sila oduzela ovom stvorenju njegov enski oblik? Morala je nekada bili lijepa i stasita: da nije to uinio neki porok, neka alost ili lakomost? Da nije suvie voljela? Je li bila

prodavaica haljina i nakita ili obina bludnica? Da sada ne ispata uspjehe svoje obijesne

mladosti, ogrezle u zadovoljstvu, starou od koje bjee prolaznici? ovjeka hvata jeza od njenog tupog pogleda, dok joj zgreno lice ima prijetei izgled. Glas joj je piskav kao u zrikavca kad pred zimu stane da cvri u bunu. Govorila je da je njegovala nekog starog gospodina koji je bolovao

od katara u beici, koga su napustila njegova roena djeca, jer su vjerovala da je ostao bez iega.

Taj starac joj je ostavio hiljadu franaka godinje doivotnog prihoda, koji su joj povremeno osporavali njegovi nasljednici i stalno je klevetali. Iako su strasti sasvim upropastile njeno lice,

ipak je na koi bilo izvjesnih tragova bjeline i finoe na osnovu ega se moe pretpostaviti da je

njeno tijelo sauvalo neto od svoje ljepote.

Gospodin Poare bio je kao neka maina. Kad se otegne, kao kakva siva sjenka nekom stazom

Botanike bate, sa starim i mekim kaketom na glavi, jedva drei u ruci tap sa okruglom drkom od -poutjele slonove kosti, sa lepravim i izblijedjelim peevima re-dengota koji je slabo skrivao gotovo prazne pantalone, sa plavim arapama na nogama koje su klecale kao u pijanice,

sa sivkastim prslukom i ipkom od grubog i nabranog muslina koja nije potpuno pristajala uz

kravatu uvezanu oko njegovog izduenog vrata, mnogi su se pitali da li ova neobina utvara pripada smjelom rodu Jafetovih potomaka koji vragolasto oblijeu oko ena po Italijanskom

bulevaru. Kakav li je to rad mogao tako da ga zbrka? Koja li se strast ogledala na njegovom

vornovitom licu, koje bi izgledalo nevjerovatno kad bi se naslikalo kao karikatura? ta je on bio?

Moda inovnik Ministarstva pravosua u odsjeku iz kojeg de-lati alju raune za velove koji se stavljaju na glave oceubica, za trinje u korpama u koje padaju glave pogubljenih, za uzice za

noeve. Moda je bio i troarinac na klanici, podnadzornik staranja o narodnom zdravlju.

Ukratko, izgleda da je taj ovjek bio jedan od magaraca naeg velikog drutvenog mlina, jedan od onih bezazlenih parikih trudbenika koji ne poznaju ak ni svoje varalice, neki stoer oko kog sji se okretale opte nesree i javne gadosti, najzad, jedan od onih ljudi za koje kaemo kad ih

ugledamo: ipak su i ovakvi potrebni. Otmjeni Pariz ne zna ni da postoje ova lica, preblijedje-la usljed duevnih ili tjelesnih patnji. Ali Pariz je pravi dkean. I kad spustite u njega sondu, neete

doznati koliko je dubok. Proite ga unakrst, opiite ga. Ipak, ma kako briljivo to uradili, ma koliko bilo ispitivaa tog mora i ma koliko oni bili zainteresovani, uvijek e se u njima nai

kutaka za koje niko ne zna, nepoznatih peina, cvijea, bisera, udovita i nevjerovatnosti koje su

zaboravili knjievni ignjurci. Pansion Voker spada u ta rijetka udovita.

Dva se lica u njemu upadljivo izdvajaju od ostalih stanara i gostiju. Iako je Viktorina Tajfer imala bolesno blijedu boju nalik na boju malokrvnih djevojaka, iako je svojom stalnom snudenou, svojim snebivanjem, sirotinjskim i slabunjavim izgledom, vezana za opte nevolje i

jade koji ine osnov ove slike, ipak njeno lice nije bilo staro, dok su joj pokreti bili hitri a glas

ivahan. Ova mlada nesrenica liila je na biljku pou-tjelog lia, koja je nedavno presaena na mjesto gdje ne moe da uspijeva. Njeno crnpurasto lice, ukasto-ri-a kosa i veoma tanak struk ispoljavali su onu ljupkost koju su moderni pjesnici uoili na malim kipovima srednjeg vijeka.

Njene graoraste oi izraavale su hriansku blagost i pomirenje sa sudbinom. Kroz jednostavne i jevtine haljine ocrtavao se njen mladi stas. U poreenju sa ostalima, ona je bila lijepa. Da je bila

srena, bila bi zanosna: srea je poezija ena, kao to je toaleta njihov ukras. Da je radost koja se osjeti na balu ozarila rumenilom njeno blijedo lice; da su slasti otmjenog ivota popunile i zarumenile njene ve malo upale obraze; da je ljubav oivjela njene sjetne oi, Viktorina bi mogla

da se takmii sa najljepim djevojkama. Njoj je nedostajalo ono to preporoava svaku enu: lijepe haljine i ljubavna pisma. Njena bi povijest mogla da poslui za predmet kakve knjige. Njen

je otac vjerovao da ima razlog da je ne prizna za svoju ker, nije htio da je zadri kraj sebe, davao

joj je samo est stotina franaka godinje, a sa imanjem je udesio tako da je mogao cijelo da prenese na sina. Gospoa Kutir, daljna roaka Vik-torinine majke, koja je kod gospoe Kutir i

umrla od oajanja, starala se o sirotici kao da je bila njeno dijete. Na alost, sav imetak udovice

komesara republikanske vojske bio je samo udoviko izdravanje i penzija; i tako je neiskusna i sirota nesrenica mogla ostati na ulici poslije njene smrti. Ova dobra ena vodila je Vik-torinu svake nedjelje u crkvu na slubu, svakih petnaest dana na ispovijest, da bi, za svaki sluaj,

stvorila od nje pobonu djevojku. Imala je pravo. Samo je vjera mogla spasti ovu odgurnutu

djevojicu koja je voljela svog oca i odlazila mu uvijek o Novoj godini sa oprotajem svoje majke; ali je uvijek nailazila na vrata neumoljivo zatvorena. Njen brat, jedini posrednik izmeu nje i oca,

nije doao ni jedan jedini put da je obie za posljednje etiri godine, niti joj je slao kakve pomoi.

Ona je preklinjala boga da otvori oi njenom ocu, da umilostivi srce njenog brata, i molila se za njih ne optuujui ih. Gospoa Kutir i gospoa Voker nisu nalazile dovoljno pogrdnih rijei da bi nazvale pravim imenom ovako neovjeno postupanje. Kad su prokli-njale toga gnusnog

milionara, Viktorina je aputala blage rijei, sline gukanju ranjenog goluba koji i svojim bolnim

kricima izraava ljubav.

Een de Rastinjak imao je pravo junjako lice, bijelu kou, crnu kosu i plave oi. Njegov stas,

skromno dranje i ponaanje odavali su sina iz plemike porodice u kojoj je'veoma lijepo vaspitan. Iako je tedio svoje odijelo i radnim danom nosio odijelo od prole godine, ipak je

ponekad mogao da se pojavi obuen kao otmjeni mladii. Svakodnevno je nosio neki stari

redengot, lo prsluk, runu crnu i ve izblijejelu aku kravatu koju je ravo vezivao; takve su

mu bile i pantalone, a izme pendetirane.

Votren, ovjek od svojih etrdeset godina, obojenih zulufa, sluio je kao neki prelaz izmeu ove dvije linosti i ostalih. Pripadao je onim ljudima za koje narod kae: pravi delija! Imao je iroka plea, snane grudi, nabrekle miie, ruke razvijene, etvrtaste i oko zglavaka jako obrasle

gustim maljama rie boje. Njegovo lice, izbrazdano preranim borama, pokazivalo je znake

grubosti koja je bila u opreci sa njegovim ljupkim ophoenjem. Njegov dubok glas, u skladu sa priprostom ve-selou, nije bio neprijatan. Bio je usluan i aljiv. Ako neka brava nije ispravna, on je odmah skiine, opravi, podmae, dotjera i opet namjesti, govorei: Razumijem se ja u to.

Uostalom, on je o svemu poneto znao, o laama i morima, o Francuskoj i drugim zemljama, o

poslovima i ljudima, o dogaajima i zakonima, o hotelima i hapsanama. Ako bi se neko i suvie jadao, on bi mu odmah pritekao u pomo. Nekoliko puta pozajmljivao je novac gospoi Voker i

nekim drugim stanarima; ali niko nije smio ni pomisliti da mu ne vrati dug, jer je on, i pored

dobroudnog izgleda, ulivao strah svojim pronicljivim i odlunim pogledom. Nain na koji je trcao pljuvaku odavao je veoma hladnokrvnog ovjeka koji ne bi ustuknuo ni pred zloinom samo da se oslobodi opasnosti. Njegov pogled, slian pogledu strogog sudi je, kao da je prodirao u

sutinu svih pitanja, svih savjesti i svih osjeanja. Imao je obiaj da izlazi poslije doruka, vraao

se na ruak, zatim nanovo izlazio i provodio cijelo vee van kue; vraao se oko ponoi, otvarajui vrata kljuem koji mu je povjerila gospoa Voker. Samo je on imao tu povlasticu. Ali bio je u najboljim odnosima sa udovicom koju je nazivao mamicom grlei je oko struka; ona, meutim,

nije mnogo cijenila ovo njegovo umiljavanje! Jadnica je mlislila da je to lako uraditi, meutim, samo je Votren svojim dugim rukama mogao obuhvatiti njenu nezgrapnu tjelesinu. Bio je

uobiajio da velikoduno plaa petnaest franaka mjeseno za crnu kafu s rakijom, koju je pio poslije jela. I manje povrni ljudi no to su ovi mladii koje je zahvatio vrtlog parikog ivota ili ovi starci ravnoduni prema' svemu to se njih lino ne tie, ne bi olako preli preko podozrivog

utiska koji je na njih ostavljao Votren. On je ili znao ili nasluivao poslove svih njih, dok niko nije mogao da dokuli ta on misli niti ime se bavi. Mada je svoju prividnu dobroudnost, svoju

stalnu uslu-nost i svoju veselost postavio kao neku preponu izmeu ostalih i sebe, esto se

otkrivala strana zagonetka njegova karaktera. esto se na osnovu kakve zajedljive dosjetke, dostojne satiriara Juvenala, kojom je volio ria ismije zakone, da osine otmjeni svijet da pokae

njegovu nedosljednost, moglo pretpostaviti da je ozlojeen fa drutveni poredak i da se na dnu

njegovog zrvota briljivo krije neka tajna.

Moda je i nesvjesno panju gospoice Tajfer privlaila snaga etrdesetogodinjeg Votrena i

ljepota mladog studenta, te su obojica bili predmet njenih potajnih ooeleda i skrivenih misli. Ali izgleda da ni jedan ni drugi nisu mislili na nju, liako je svakog dana srea mogla da izmijeni njeno stanje i da je uini bogatom udavaom. Uostalom, niko se ovdje nije ni trudio da provjeri da

li su nesree na koje su se pojedini zalili bile lane ili istinite. Zbog svojih meusobnih poloaja svi su bili jedni prema drugima i ravnoduni i nepovjerljivi. Znali su da se uzajamno ne mogu

pomagati, a svi su redom, priajui o svojim nevoljama, iscrpli saaljenje ostalih. Nalik na stare suprunike, oni nisu imali vie ta da kau jedni drugima. Izmeu njih su postojali samo

odnosi mehanikog ivota, okretanje ne-podmazanih tokova. Svi su oni prolazili mirno ulicom pored kakvog slijepca i sluali bez uzbuenja opis kakve nesree, dok je smrt za njih znaila kraj svih nevolja. Zato su bili ravnoduni i pred najstranijim samrtnim mukama. Najsrenija meu

ovim neutjenim stvorenjima bila je gospoa Voker, koja je bila kao vladarka u ovom sirotinjskom

domu. Samo je ona smatrala za veseli gaj ovaj mali vrt koji je zbog tiine i hladnoe, zbog suhote i vlage, izgledao proslran kao kakva stepa. Samo je za nju imala drai ova uta i sumorna kua

koja je zaudarala na bakarnu ru tezge. Ove elije pripadale su njoj. Ona je hranila ovo roblje,

osueno na stalne nevolje, koje je osjealo prema njoj neko strahopotovanje. Gdje bi ovi jadnici

na drugom mjestu u Parizu nali za iste pare zdravu i obilnu hranu, i stan koji su mogli sami uiniti ako ne otmjenim i udobnim, a ono bar istim I vidjela svojim svraijim oima dravne

obveznice, od kojih je divni ia Gorio mogao imati godinje otprilike osam do deset hiljada

franaka prihoda. Od tog dana, gospoa Voker, roena de Konflan, koja je stvarno imala etrdeset osam godina a priznavala svega trideset devet, poe neto da smilja. Iako je suzni ugao u oima ia Gorioa bio izvrnut, podnaduo i oputen, zbog ega je morao dosta esto da brie oi, ona je

nalazila da je on ovjek prijatne spoljanosti i na svom mjestu. Uostalom, njegovi mesnati i razvijeni listovi na nogama nagovjetavali su, kao i njegov dugi etvrtasti nos, moralne osobine

koje je, kako izgleda, voljela udovica, a koje su bile u skladu sa bezazleno glupim i okruglim starevim licem. Bila je to ivotinja snanog tjelesnog sastava, sa jako razvijenim osjeajnim

ivotom. Njegova kosa, koju je svakog jutra puderisao berberin Politehnike kole, bila je razdijeljena u obliku golubijih krila, sa frir-zurom koja mu je uljepavala lice. Iako je bio priprost,

bio je nagizdan, puio je do mile volje, kao ovjek koji je siguran da e uvijek imati tabakeru punu najboljeg duvana, te je one veeri, kad se gospodin Gorio uselio kod nje, gospoa Voker legla i, kao jarebica u slanini, topila se na vatri elje, koja ju je svu obuzimala, da se oslobodi

mrtvakog pokrova Vokerova i da vaskrsne u Goriou. I tako ona zaelje da se udomi, da proda pansion, da ide pod ruku s ovim otmjenim graaninom, da postane ugledna ena u svom kvartu, da po njemu skuplja priloge za sirotinju, da nedjeljom pravi izlete u Soazi, Soasi, antiji, zatim,

da ide u pozorite kad god zaeli, i to u lou, da vie ne oekuje besplatne ulaznice koje je u julu

dobijala od svojih stanara; sanjala je o srei skromnih parikih porodica. Nikome nije priznavala da ima etrdeset hiljada franaka koje je utedjela paru po paru. Ona je zacijelo smatrala da je u imovnom pogledu vrlo dobra partija. to se ostalog tie, sigurno vrijedim koliko ia! mislila je

ona u sebi prevrui se u krevetu da bi samu sebe uvjerila u drai koje su se svakog jutra debeloj

Silviji inile uvele. Poev od ovog dana, za ciglo "tri mjeseca, udovica Voker se koristila berberi-nom gospodina Gorioa, pravila manje izdatke na odijelo, pravdajui to potrebama da svojoj kui

da izgled pristojnosti, koji prilii uglednim linostima. Gledala je na svaki nain da izmijeni svoje

stanare, trubei na sav glas da e ubudue primati samo naj otmjeniji svijet u svakom pogledu. Ako bi se pojavio neki nepoznat ovjek, ona bi se hvalila pred njim kako je gospodin Gorio, jedan

od najpoznatijih trgovaca u Parizu, izabrao ba njen pansion. Razdala je oglase sa naslovom: Pansion Voker. To je, stajalo je tu, jedan od najstarijih i najuvaenijih graanskih pansiona u

Latinskom kvartu, sa pogledom na Goblensku dolinu koja se vidi sa treeg sprata i divnim

vrtom sa Alejom lipa. Ona je zatim govorila o istom vazduhu i samoi. Ovaj oglas domami u pansion gospou groficu de l'Ambermenil, enu od svojih trideset est godina koja je, kao udovica generala koji je pao na bojnom polju, oekivala da joj se sredi penzija. Gospoa Voker poklanjala

je sada vie panje hrani, loila je u salonu gotovo pola godine, i tako doslovce ispunjavala

svoje obeanje da je morala da doda od svoje gotovine. Zato je grofica govorila gospoi Voker, oslovljavajui je sa draga prijateljice da e joj dovesti baronicu de Vomerland i udovicu pukovnika

Pikoazoa, dvije svoje prijateljice kojima je isticao rok u jednom pansionu u Mareu, koji je bio

skuplji od pansiona Voker. Ove e gospoe, uostalom, moi veoma lijepo da zrve kad Ministarstvo

vojno bude svrilo njihovu stvar. Ali, govorila je ona, tamo se nita ne svrava.

Obje su udovice odlazile zajedno poslije ruka u sobu gospoe Voker i tamo su askale, pile po koju aicu likera i jele slatkie ostavljene za gazdaricu. Gospoa de l'Ambermenil sloila se umnogome sa namjerama gospoe Voker o ia Goriou, izvrsnim namjerama koje je ona,

uostalom, prozrela jo prvog dana; nalazila je da je savren ovjek.

Ah! draga moja gospoo, govorila joj je udovica, to je ovjek zdrav kao moje oko, potpuno

ouvan, koji eni moe da prui jo dosta zadovoljstva.

Grofica hrabro stavi gospoi Voker neke primjedbe o njenim haljinama koje nisu bile u skladu s njenim eljama. Treba da objavite ratno stanje, govorila je grofica. Poslije mnogih proraunavanja, obje udovice odoe zajedno u Pale-Roajal, gde u Galeri de Boa kupie eir sa

perjem i jednu kapu. Grofica gotovo silom odvede svoju prijateljicu u radnju kod Male anete i tu izabrae jednu haljinu i pojas. Kada sva ova municija bi upotrijebljena, i udovica se naorua, ona

je u svemu liila na poznatu sliku na firmi kafane Bef-a-la-mod. Ipak se toliko izmijenila u svoju korist da se osjeala obaveznom prema grofici i, mada nije bila izdana, zamoli je da primi na

poklon jedan eir od dvadeset franaka. U stvari, ona je raunala da je zamoli da iskua Gorioa i da je pohvali pred njim. Gospoa de l'Ambermenil zauzela se prijateljski za ovu stvar i prikljetila starog fabrikanta rezanaca kad je uspjela da se sastane s njim, ali, poto se uvjerila da je stidljiv,

da ne kaemo otporan prema njenim pokuajima da ga osvoji za sebe lino, otila je od njega

ogorena zbog njegove grubosti.

Anele moj, ree ona svojoj dragoj prijateljici, nita neete uraditi s onim ovjekom! On je

krajnje nepovjerljiv, dimrija, skot, glupak od koga biste imali samo neprijatnosti.

Izmeu gospodina Gorioa i gospoe grofice de l'Ambermenil dolo je i do takvih rijei da

grofica nije htjela vie ni da ga pogleda. Sutradan ona ode, zaboravivi da plati stan i hranu za est mjeseci, a ostavi jednu otrcanu haljinu koja nije vrijedila vie od pet franaka. I pored svih

upornih traganja, gospoa Voker ne uspje u Parizu ita da dozna o grofici de 1'Ambermenil. Ona

je esto govorila o tom alosnom dogaaju, vajkala se na svoje suvie veliko povjerenje, mada je,

u stvari, bila nepovjerljivija i od make; ali bila je kao mnogi drugi koji se plae i svojih roaka, a povjeravaju se onome koji prvi naie. udna ali istinita moralna injenica, iji korijen nije teko

pronai u ljudskom srcu. Moda izvjesni ljudi nemaju nita vie da dobiju od onih s kojima ive;

kada im otkriju svoju praznu duu, onii osjeaju da ih njihova okolina kriom, otro i s pravom osuuje, ali, osjeajui nesavladljivu potrebu za laskanjem koje im nedostaje, ili sagorijevajui od elje da se pokau bolji no to su, oni se nadaju da e na prepad zadobiti

potovanje ili osvojiti srce nepoznatih lica, makar ih izgubili jednog dana. Najzad, ima roenih kori-stoljubaca koji ne ine nikakva dobra ni prijateljima ni srodnicima ba zato to na to imaju

prava, meutim, inei usluge nepoznatima, oni zadovoljavaju svoje samoljublje: ukoliko su im ljudi blii, utoliko ih manje vole; a to su dalje od njih, sve su usluniji prema njima. Gospoa

Voker imala je bez sumnje obje ove osobine sitnih, licemjernih i odvratnih ljudskih priroda.

Da sam ja bio ovdje, govorio je tada Votren, ta vas nesrea ne bi zadesila! Ja bih vam kazao ko

je ta lakrdijaica. Poznajem ja dobro te njuke.

Gospoa Voker, kao i svi ogranieni umovi, imala je obiaj da ne izlazi iz kruga dogaaja niti da im trai uzroke. Voljela je da okrivljuje druge zbog svojih sop-stvenih greaka. Poslije ovog gubitka ona je povjerovala da je estiti fabrikant rezanaca kriv za njenu nesreu, i otada je

poela, kako je govorila, da se trijezni na njegovu tetu. Kada se uvjerila da su uzaludna sva njena nastojanja da ga osvoji i izlini svi izdaci na reprezentaciju, ona je ubrzo pronala i pravi

razlog svemu tome. Tada je uvidjela da njen stanar, kako je sama govorila, zrvi na svoj nain. Najzad, postade joj jasno da je njena slatka nada bila neosnovana i da nikada nita nee izvui

od tog ovjeka, kako se odluno izrazila grofica, koja se kako izgleda dobro razumijevala u tim stvarima. Neminovno, njena mrnja postade jaa no to je bilo njeno prijateljstvo. Ona ga nije omrzla zato to ga je voljela, no zato to su propali njeni snovi. Ljudsko srce ima granica u

ljubavi, ali nema u mrnji. Ali ia Gorio je bio njen stanar, i zato je udovica morala da savlauje

izlive svog uvrijeenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razoaranja i da gui elju za osvetom, kao kaluer kad ga uvrijedi iguman. Sitni umovi zadovoljavaju neprestanim

malenkostima i svoja dobra i rava osjeanja. Udovica se poslui svojom enskom zlobom u

iznalaenju naina potajnog muenja svoje rtve. Poela je ukidanjem dodataka koje je zavela u

ishrani. Nemoj vie iznositi ni krastavce ni sardele: to nita ne valja! ree ona Silviji onog jutra kad se vratila na svoj stari red. Gospodin Gorio je bio ovjek koji se s malim zadovoljava, kod

njega je skomraenje, neophodno ljudima koji sami stiu svoju imovinu, prelo u naviku. orba,

kuvano meso, porcija povra, to je bio i'ostao njegov najmiliji ruak. Zato je gospoi Vo-ker bilo teko da kinji svog stanara kog nije mogla niim da naljuti. Oajna to je naila na takvog ovjeka, poe da ga omalovaava i uspje da ga omrznu i njeni stanari koji, radi razonode,

posluie njenoj osveti. Pri kraju prve godine udovica je postala toliko nepovjerljiva da se pitala zato je stanovao kod nje, plaajui joj tako malo prema svom imovnom stanju, ovaj trgovac koji

je imao godinje sedam do osam hiljada livara prihoda, divno srebro i nakite lijepe kao u kakve bogato plaene ljubaznice. Prve godine Gorio je gotovo svake nedjelje ruavao dvaput negdje u

gradu, pa onda, malo pomalo, samo dvaput mjeseno. Ovi su izostanci gospodina Gorioa ili i suvie u raun gospoi Voker te je zato postala nezadovoljna zbog njegovog sve tanijeg dolaenja

na ruak. Ona je ovu promjenu pripisivala I postepenom smanjenju imetka i elji da prkosi svojoj gazdarici. Jedna od najodvratnijih navika ovih sitnih dua jeste to to misle da i drugi imaju njihove nedostatke. Na svoju nesreu, krajem druge godine, gospodin Gorio potvrdi glasove koji

su se pronosili o njemu, traei od gospoe Voker da pree na drugi sprat i da ubudue plaa za stan i hranu devet, stotina franaka godinje. Toliko je morao da tedi da cijele zime nije zaloio vatru u svojoj sobi. Udovica Voker zatrai da joj se plaa unaprijed; gospodin Gorio odmah

pristade, i od tog dana gospoa Voker poe da ga zove ia Gorio. Svi su se upinjali da dokue

uzroke ovog srozavanja. Ali to nije bilo lako! Kao to je rekla lana grofica, ia Gorio je bio podmukao i utljiv. Prema logici upljoglavaca, a oni su svi brbljali zato to priaju samo nitarije, oni koji ne govore o svojim poslovima bave se ravim stvarima. I tako ovaj ugledni

trgovac postade sada varalica; ovaj smijeni udvara bi proglaen za matorog lupea. as su

govorili sa Votrenom, koji se u ovo vrijeme nastanio u pansionu Voker, da je ia Gorio igrao na berzi i, prema dosta sonom izrazu finansijskog jezika, kaiario sa dravnim obveznicama na

kojima je ranije izgubio sve to je imao. as su tvrdili da je pripadao onim manjim kockarima koji

idu svako vee da bace na kocku i dobiju po deset franaka. as je opet bio smatran za pijuna glavne policije; ali Votren je tvrdio da za to nije dovoljno prepreden. Govorilo se da je ia Gorio

tvrdica koji pozajmljuje novac na kratke rokove i da igra na lutriji. Pripisivali su mu sve i naj-tajanstvenije mane koje kod ljudi prouzrokuju porok, bestidnost i nemo. Ali, pored njegovog

ravog vladanja i gnusnih poroka, gazdarica nije prema njemu osjeala toliku odvratnost da bi

mu morala otkazati stan i hranu, jer je uredno plaao. Osim toga, bio je i koristan, jer su^svi na njemu ispoljavali svoje dobro ili ravo raspoloenje bilo alama bilo ispadima. Miljenje koje je o njemu imala gospoa Voker bilo je najvjerovatnije i svi su ga usvojili. Ona je govorila da je taj

dobro sauvani ovjek, zdrav kao njeno oko, ovjek s kojim bi se moglo jo prijatno poivjeti, u

stvari razvratnik udnih sklonosti. Evo na emu je udovica Voker zasnivala svoje klevete. Nekoliko mjeseci poslije bjekstva kobne grofice koja je umjela da ivi pola godine na njen raun,

jednog jutra, dok jo nije ustala, ula je na stepenitu utanje svilene haljine i sitne korake neke

mlade i lake ene koja uletje kod Gorioa kroz vrata koja se oprezno otvorie. Odmah zatim doe k njoj debela Silvija da joj kae kako se neka djevojka, suvie lijepa da bi mogla biti potena, obuena kao kakva boginja, u istim svilenim cipelama, neprimjetno privukla do kuhinje i pitala

za stan gospodina Gorioa. Gospoa Voker i njena kuva-rica odoe na prislukuju i uspjee da

uju po koju njenu rije izgovorenu za vrijeme ove podue posjete. Kad je gospodin Gorio ispraao svoju ensku, debela Silvija brzo zgrabi korpu, kao da e na pijacu, i poe za

ljubavnim parom.

Gospoo, ree ona svojoj gazdarici po povratku, ipak mora biti da je gospodin Gorio

avolski bogat ovjek kad moe ovako da ih izdrava. Zamislite samo, na uglu Ulice Estrapad,

ekala su divna kola u koja je ula ona enska.

Za vrijeme ruka, gospoa Voker ode da navue zavjesu da Goriou ne bi dosaivalo sunce

koje mu je udaralo u oi.

Vi ste ljubimac ljepotica, gospodine Gorio, sunce vas trai, ree ona ciljajui na jutronju

posjetu. Ali bar imate ukusa, ba je vrlo lijepa.

To je bila moja ki, odgovori on sa izvjesnim ponosom, ali svi su to shvatili kao uobraenost starca koji uva svoj ugled.

Poslije mjesec dana, gospodin Gorio primi i drugu posjetu. Njegova ki koja je prvi put bila

odjevena u prijepodnevnu haljinu, sad je dola poslije ruka, obuena kao za izlazak u drutvo. Oni koji su razgovarali u salonu vidjeli su da je lijepa i plava, vitka stasa, ljupka i suvie otmjena

da bi mogla biti ki jednog ia-Gorioa.

Ovaj ima dvije! ree debela Silvija koja je nije prepoznala.

Poslije nekoliko dana doe njegova druga ki, visoka, stasita, smea, crne kose i ivog

pogleda, i potrai gospodina Gorioa.

Evo i tree! ree Silvija.

Ova druga ki, koja je prvi put posjetila oca prije podne, doe poslije nekoliko dana uvee, u balskoj haljini i u kolima.

Ovo je etvrta! graknue gospoa Voker i debela Silvija, koje nisu zapazile nikakvu slinost

izmeu ove otmjene gospoe i one ene koja je prvi put dola prije podne, jednostavno odjevena.

Gorio je tada jo plaao hiljadu i dvjesta franaka za stan i hranu, i gospoa Voker je smatrala

da je sasvim prirodno to jedan bogat ovjek ima etiri ili pet Ijubaznica, a uz to da je i veoma vjet ovjek kad ih predstavlja kao svoje kerke. Ona se nije nimalo ljutila to ih je pozivao u

pansion Voker. Ali, poto su joj ove posjete objanjavale ravnodunost njenog stanara prema njoj, ona poetkom druge godine dozvoli sebi da ga zove matori maak. Najzad, kad je njen stanar

poeo da plaa po devet stotina franaka godinje, vidjevi jednu od tih gospoa kako dolazi ona

ga drsko zapita to on namjerava da napravi od njene kue. ia Gorio odgovori da je to njegova

starija ki.

Pa vi kao da imate trideset i est keri? ree jetko gospoa Voker.

Samo dvije, odgovori stanar blago kao propali ovjek koga je bijeda uinila sasvim pokornim.

Krajem tree godine ia Gorio smanji svoje izdatke, preselivi se na trei sprat i plaajui etrdeset pet franaka mjeseno za stan i hranu. Odree se i duvana, otpusti berberina i presta da se puderie. Kad se prvi put pojavi nenapuderisan, njegova gazdarica uzviknu od uda kad

vidje kako mu je kosa sivo prljava i zelenkasta. Njegovo lice, usljed patnje iji uzrok niko nije

znao, bivalo je neprimjetno, iz dana u dan, sve tunije i izgledalo oajnije ma od kog drugog lica za stolom. Nije vie bilo nikakve sumnje, ia Gorio je bio stari razvratnik ije je oi spasao samo iskusan ljekar od kodljivog djejstva lijekova koje su iziskivale njegove razne bolesti.

Kosa mu je bila tako gadne boje zato to je ivio raskalanim ivotom i to je uzimao kodljive

ljekarije koje su mu pomagale da nastavi takav ivot. Njegovo tjelesno i duevno stanje davalo je povoda za takva lupetanja. Kad mu se rublje pocijepalo, on kupi prosto pamuno platno da

njime zamijeni svoje divne koulje. Njegovi dijamanti, zlatna tabakera, lanac, nakiti, nestajali su

jedno za drugim. Nije vie oblaio kaput otvorenoplave boje i skupa odijela, nego je sada nosio, i zimi i ljeti, redengot od proste kestenaste oje, prsluk od kozje dlake, sive' pantalone od ajaka. Bivao je sve mraviji; listovi na nogama splasnue; puno lice zadovoljnog ifte posta zbrkano;

elo mu se nabra, a vilice ispadoe tako da etvrte godine stanovanja u Ulici Nev-Sent-2enevjev nije vie liio na samog sebe. Dobri fabrikant rezanaca, koji je imao ezdeset dvije godine i

izgledao kao da nema ni etrdeset, krupni i debeli ifta, krepak a priprost, ija je raskalana pojava uveseljavala prolaznike, koji je imao neeg mladalakog u osmijehu, sada je liio na

izlapjelog, nemonog i blijedog starca od sedamdeset godina. Njegove plave i ive oi potamnjee, usahnue, a iz njihovih pocrvenje-lih ivica kao da je tekla krv. Jedni su se grozili kad ga vide, a drugi su ga saaljevali. Mladi studenti medicine, primijetivi da mu se donja usna spustila i

odmje-rivi vrh ugla na licu, izjavie, poslije mnogih egaenja kojima se on nije odupirao, da je poblesavio. Jedne veeri, kad mu je gospoa Voker kazala podrugljivo: Vae vas keri ne obilaze

vie? dovodei u sumnju njegovo oinstvo, ia Gorio se tre kao da ga je gazdarica opekla

usijanim gvoem.

Dolaze ponekad, odgovori on uzbuenim glasom.

A, a, jo ih viate! povikae studenti. ivio ia Gorio!

Ali starac nije uo ale na raun svog odgovora jer je ponovo utonuo u misli; meutim povrni posma-trai shvatili su to kao staraku otupjelost koja je nastala usljed njegove maloumnosti. Da

su ga dobro poznavali, moda bi se jae zainteresovali za problem njegovog tjelesnog i duevnog stanja, ali nita nije bilo tee od toga. Iako je bilo lako doznati da li je Gorio zaista bio fabrikant

rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i ivjeli su u pansionu kao koljke na stijeni. Ostali, im bi izili iz Ulice Nev--Sent-Zenevjev, ponijeti orkanom parikog ivota, zaboravili bi jadnog starca kome su se

podsmijevali. Za one ograniene duhove, kao i za ove bezbrine mladie, ovjek tako bijedan i

tako blesav, kao ia Gorio, nije mogao biti ni bogat ni sposoban. to se tie ena koje je nazivao svojim kerima, svi su se saglasili sa gospoom Voker, koja je govorila sa neumitnom logikom

starih ena, naviklih da sve izmiljaju brbljajui na veernjim sjedeljkama: Kad bi ia Gorio imao tako bogate kerke kao to izgledaju sve one gospoe koje su ga posjeivale, on ne bi

stanovao kod mene, na treem spratu, za etrdeset pet franaka mjeseno, niti bi se odijevao kao

kakav bijednik." Nita nije opravdalo ove zakljuke. I tako, krajem novembrn 1819, kad se odigrala ova drama, svako je u pansionu imao jasno odreeno miljenje o bijednom starcu. On nikad nije imao ni ene ni keri; raskalani ivot stvorio je od njega pua mekuca u ljudskom

obliku, iz klase pueva sa kuicom kao kaket, govorio je jedan inovnik muzeja i stalni gost na

ruku. Uz Gorioa, Poare je bio pravi orao i dentlment. Poare je govorio, razmiljao, odgovarao; u stvari, i kad je govorio, razmiljao ili odgovarao, on nije nita kazivao, jer je navikao da drugim

rijeima ponovi ono to su drugi rekli; ali on je uestvovao u razgovoru, bio je iv i izgledao

osjetljiv; dok je ia Gorio, opet prema rijeima inovnika iz muzeja, stalno bio na taki

mrnjenja.

Een de Rastinjak bio je u onom drutvenom raspoloenju koje je svojstveno sposobnijim mladiima ili onima koji se u tekim prilikama odjednom pokau ljudi od velike vrijednosti. Tokom prve godine svog boravka u Parizu, nije imao mnogo da radi za ispite te je imao vremena

da uiva u nasladama ulnog Pariza. Studenti nikad nemaju suvie vremena ako hoe da idu u

sva pozorita, da uu u sve tajne Pariza, da upoznaju lijepo ponaanje, da naue jezik i da se naviknu na naroita parika zadovoljstva; da obiu i dobra i rava mjesta, da idu na predavanja

koja ih zanimaju i da razgledaju bogatstva muzeja. Student se tada oduevljava i triarijama koje

mu izgledaju vrlo krupne. Pronae ovjeka koga naroito cijeni, na primjer, kakvog profesora iz

Ko-le de Frans, koga plaaju da bude na visini svojih slualaca. Udeava se zbog ena sa prvih galerija Komine opere. U tom postepenom upoznavanju, on postaje sve zreliji, poveava se

njegovo ivotno iskustvo i poinje da shvata naslage ljudskih slojeva koje sainjavaju drutvo.

Ako se u poetku samo divio kolima koja su jednog lijepog sunanog dana projurila Jelisej-skim poljima, ubrzo e zaeljeti da ih ima. Kad je, poslije prvih ispita na filozofskom i pravnom fakultetu, poao da provede raspust kod svojih roditelja, Een je, I neprimjetno, bio proao kroz

te pripreme za ivot. Nestalo je njegovih djeakih sanjarija i palanakih shvatanja. Njegova izmijenjena sposobnost rasuivanja i njegovo pretjerano slavoljublje otvorie mu oi usred

roditeljskog doma, u krilu porodice. Njegovi roditelji, dva brata, dvije sestre i jedna tetka, ija se imovina sastojala od pomoi koju je primala sa nekoliko strana, ivjeli su na malom dobru

Rastinjakovih. Ovo imanje donosilo je godinje Oko tri hiljade franaka prihoda, ali samo onda kad vinograd dobro rodi. Meutim, trebalo je Eenu slati hiljadu i dvije stotine franaka svake

godine. Kada je uvidio ovu stalnu oskudicu koju su od njega hrabro krili, i nehotice stao da uporeuje svoje sestre, koje su mu u djetinjstvu izgledale tako lijepe, sa Pariankama, koje su oliavale obrazac idealne ljepote, kada je uoio svu neizvjesnost budunosti ove velike porodice

koja je u njega polagala sve svoje nade, i primijetio tednju na svakoj sitnici; kada je zapazio da porodica pije komi-njak, i jo mnoge druge stvari koje nije potrebno navoditi, onda Een silno zaelje da se istakne i da uspije po svaku cijenu. Kao to se deava kod svijetlih karaktera, on je

htio sve to da postigne samo svojom linom zaslugom. Ali bio je izrazito junjakog duha; na

djelu, njegove odluke naioe na ona kolebanja koja obuzimaju mladie kad se nau na morskoj puini, ne znajui ni na koju e stranu ni pod kojim uglom da razapnu jedra. Ako je u poetku mislio da se sav posveti radu, uskoro potom, primoran oskudicom da se obrati nekome za pomo,

on zapazi koliko ene imaju uticaja na drutveni ivot i zato odlui iznenada da ue u svijet, ne bi

li u njemu stekao koju zatitnicu: a zar da ih ne osvoji duhoviti i strasni mladi koji je uz to bio otmjen i obdaren nekom razdraljivom ljepotom koja se enama naroito svia? Ove su ga misli

spopadale usred polja, za vrijeme etnji koje je nekada veselo pravio sa svojim sestrama koje su

primjeivale da se mnogo promijenio.

Njegova tetka, gospoa de Marsijak, koja je nekada odlazila u dvor, imala je poznanstva u najviim plemikim redovima. U uspomenama kojima ga je njegova tetka tako esto uspavljivala,

astoljubivi mladi odjednom otkri mogunosti za uspjehe u drutvu, koji su isto toliko znaajni

koliko i uspjesi na pravnom fakultetu. Zato je poe ispitivati o rodbinskim vezama koje bi se jo mogle obnoviti. Poto je pregledala rodoslovnu tablicu, starica nae da e meu sebinim i bogatim roacima koji bi mogli biti od koristi njenom neaku, gospoa de Bozean biti

najpredusretljivija. Ona po starinski napisa toj mladoj eni pismo i predade ga Ee-nu, rekavi

mu da e, ako naie na dobar prijem kod vikontese, pomou nje upoznati i ostale njene roake. Nekoliko dana po svom dolasku, Rastinjak posla pismo svoje tetke gospoi de Bozean. Vikontesa

mu odgovori pozivom na sutranji bal.

Tako je uglavnom izgledao ovaj graanski pansion krajem novembra 1819. Nekoliko dana docnije, poslije bala kod gospoe de Bozean, Een se vrati kui oko dva asa poslije ponoi. Da bi

nadoknadio izgubljeno vrijeme, smjeli student se zaricao za vrijeme igranja da e raditi do zore. Mislio je da prvi put presjedi no u ovom tihom kraju, jer je sjaj otmjenog svijeta pobudio u njemu neku lanu volju za radom. Nije veerao kod gospoe Voker. Stanari su zato vjerovali da e

se tek u sva-nue vratiti sa bala, kao to se ponekad vraao sa studentskih zabava u Pradu i

balova u Odeonu, sa iskrivljenim cipelama i ukaljanim svilenim arapama. Prije no to je navukao rezu na vrata, Kristof ih je otvorio da bi pogledao napolje. Ba tada naie Rastinjak koji

je mogao neujno da ue u svoju sobu poto je Kristof, idui za njim, pravio uasnu buku. Een

se presvue, obu papue, dohvati neki stari redengot, potpali treset, i poe se brzo spremati za

rad, ali zbog lupe Kristofo-vih cokulentina niko ne u njegove tihe pripreme. Prije no to e se zadubiti u svoje pravnike knjige, Een ostade zamiljen nekoliko trenutaka. Uvjerio se da je

gospoa vikontesa de Bozean jedna od kraljica mode u Parizu i da njena kua vai za

najprijatniju kuu u predgrau Sen-Zermen. Ona je bila, uostalom, i po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najveih plemiki. Zahvaljujui svojoj tetki de Marsijak, siromani student lijepo je primljen u ovoj kui, mada nije bio svjestan znaaja ove blagonaklonosti. Pristup u ove

pozlaene salone smatran je kao neka povelja o visokom plemstvu. Uavi u ovo drutvo, u koje je bilo najtee ui, on je samim tim stekao pravo da ide svuda. Opsjednut ovim sjajnim skupom,

Een se, poslije prvih rijei koje je izmijenjao sa vikontesom, zadovolji time to je u mnotvu parikih boanstava koja su se tiskala u ovom otmjenom drutvu, izabrao jednu od onih ena

koje mora da zavoli svaki mladi. Grofica Anastazija de Resto, visoka i lijepo razvijena, smatrana je za enu koja ima najljepi stas u Parizu. Zamislite samo krupne crne oi, divne ruke, lijepo

izvajane noge, ive pokrete, enu koju je markiz de Ronkerol nazvao konjem najistije pasmine. Ova svojstva nisu ila na tetu drugih; tijelo joj je bilo zaobljeno, a ipak nije bila debela. Izrazi konj najistije pasmine, rasna ena, bijahu poeli da zamjenjuju nebeske anele, maglovite slike

iz Osianovih pjesama i cijelu onu starinsku ljubavnu mitologiju koju je dendizam potisnuo. Ali za Rastinjaka gospoa Anastazija de Resto bijae ena o kojoj je sanjao. Dvaput se zapisao na njenoj

lepezi u listu njenih igraa, i tako je mogao da razgovara s njom u prvoj igri.

Gdje bih mogao da se sastajem s vama, gospoo? zapita je on iznenada s onom

strasnom estinom koja se toliko sviala enama.

~ Pa> u Bulonjskoj umi, u aljivom pozoritu, u mojoj kui, svuda, odgovori ona. I odvani

junjak uini sve da se priblii ovoj divnoj grofici ukoliko se jedan mladi moe pribliiti nekoj eni igrajui dvaput s njom. Kad je rekao da je roak gospoe de Bozean, ova ga je ena, koja mu se uini velika gospoa, pozvala da je posjeti. Sudei po njenom posljednjem osmjehu, Rasti-njak

povjerova da je neophodno potrebno da je posjeti. Sreom se upoznao s jednim ovjekom koji se

nije rugao njegovom neznanju, a to je bio nedostatak koji su tada poznati razmetljivci smatrali za

neoprostiv grijeh, uobraeni razmetljivci, kao to su Molenkur, Ronkerol, Mak-sim de Traj, de Marse, Aida-Pento, Vandenes, povezani sa najotmjenijim enama, kao to su ledi Brandon,

vojvotkinja de Lane, grofica de Kergarue, gospoa de Serizi, vojvotkinja de Kariljano, grofica

Fero, gospoa de Lanti, markiza d'Eglemon, gospoa Firmiani, mar-kiza de Listomer i markiza d'Espar, vojvotkinja de Mo-frinjez i Granlijeove. Sreom, dakle, neiskusni student naie na markiza de Monrivo, ljubavnika vojvotkinje de Lane, generala bezazlenog kao dijete, koji mu ree

da grofica de Resto stanuje u Ulici Helder. Biti mlad, biti eljan svijeta, eznuti za enom i vidjeti

kako mu se otvaraju vrata dviju kua! Moi odlaziti u predgrae Sen-Zermen kod vikontese de Bozean i u ose-d'Anten kod grofice de Resto! Zaviriti u sve parike salone i vjerovati da je toliko

lijep mladi da e nai neku za-, titnicu! Osjeati u sebi toliko samopouzdanja da smije bez

bojazni koraati po zategnutom uetu, po kome treba ii sigurno kao kakav iskusni pelivan, i nai u draesnoj eni najbolji oslonac! Sa takvim mislima i pred tom enom koja mu se prikazivala tu, kraj vatre od treseti, kao kakvo boanstvo, izmeu graanskog zakonika i bijede,

ko ne bi kao Een mislio o budunosti i uljepavao je uspjesima? On se toliko opio svojom

buduom sreom da je vjerovao da je pored gospoe de Resto, kad neki bolni uzdah, naruavajui noni mir, odjeknu u srcu mladog studenta, kao jauk kakvog sa-mrtnika. On polako otvori vrata, i kad izie u hodnik, primijeti svijetlu prugu ispod vrata ia Gorioa. Een se

uplai da nije pozlilo njegovom susjedu, primae se klju-aonici, pogleda unutra i spazi starca kako neto radi. Ali njegov mu se posao uini toliko zloinaki da je smatrao za svoju dunost

prema drutvu da dobro pripazi ta to nou potajno radi taj samozvani fabrikant rezanaca. ia Gorio, koji je, bez sumnje, za preage izvrnutog stola privrstio jedan posluavnik i iniju od pozlaenog srebra, obavijao je oko tih bogato izvajanih predmeta neko ue i stezao ga tako jako,

kao da je uvijajui te predmete, namjeravao da od njih napravi poluge. Doavola! Kakav je ovo

ovjek! pomisli Rasti-njak kad vidje ilave miice ovoga starca koji je pomou ovog ueta neujno gnjeio pozlaeno srebro kao da je od tijesta. Da li je ovo lopov ili lopovski jatak koji se pravi da je budala, nemoan, i ivi kao pravi prosjak, samo da bi to sigurnije obavljao svoj posao? ree u

sebi Een i uspravi se za trenutak. Zatim ponovo pogleda kroz kljuaonicu. ia Gorio, koji je odvio konopac, uze izgnjeeno srebro, metnu ga na sto preko pokrivaa koji je razastro i poe ga valjati kako bi zaoblio polugu. Sve je to uradio nevjerovatno lako. Pa on je jak kao poljski kralj

Avgust, pomisli Een kad je poluga postala gotovo sasvim obla. ia Gorio bolno pogleda svoje

djelo, suze mu grunue iz oiju, ugasi vo-tanicu koja mu je svijetlila dok je savijao ovo pozlaeno srebro, i Een u kad ia lee u postelju uzdah-nuvi. Lud je, pomisli student.

Siroto dijete! ree glasno ia Gorio.

Poslije ovih rijei, Rastinjak zakljui da je bolje da nita ne govori o ovom dogaaju i da ne osuuje olako svog susjeda. Ba kad je htio da ue u svoju sobu, u neki neobian um to je

morao dolaziti od ljudi koji se neujno penju uz stepenice. Een oslunu. Zaista se ulo kako

naizmjenino diu dva ovjeka. Iako nije uo ni kripu vrata ni ljudske korake, on odjednom primijeti slabu svjetlost na drugom spratu, u sobi gospodina Votrena. Ovoliko tajni u jednom skromnom pansionu!" pomisli on. Sie niz stepenice, oslunu i do njegovih uiju dopre zvuk

zlata. Ubrzo potom ugasi se svjetlost, disanje dva ovjeka ulo se i dalje, ali bez kripe vrata.

Zatim, ukoliko su ona dva ovjeka sve nie silazila, um je bivao sve slabiji.

Ko je to? viknu gospoa Voker otvarajui prozor na svojoj sobi.

Ja se vraam, mamice Voker, odgovori Votren svojim snanim glasom.

udnovato! Kristof je navukao reze, ree u sebi Een ulazei u svoju sobu. U Parizu, ovjek treba da ne spava pa da sazna ta se deava oko njega. Poto su ga ovi sitni dogaaji udaljili od

njegovih razmiljanja o slavi i ljubavi, on poe da radi, ali sumnje koje su nastale u njemu o ia-Goriou, i jo vie pomisao na gospou de Resto, koja mu se s vremena na vrijeme ukazivala kao

vjesnik sjajne budunosti, smetahu mu; zato lee i zaspa kao zaklan. Od deset noi koje mladii

odrede za rad, oni sedam noi prospavaju. Nou mogu da rade samo oni koji imaju vie od

dvadeset godina.

Sutradan izjutra Pariz je bio pokriven onom gustom maglom koja ga tako obavije tminom da ni najtaniji ljudi ne znaju koje je vrijeme. Proputaju se poslovni sastanci. Svako misli da je osam sati kad izbije podne. Bilo je ve devet i po asova, a gospoa Voker jo nije ustala. Kristof i

debela Silvija, koji isto tako bijahu zakasnili, pili su sada spokojno bijelu kafu s pavlakom sa mlijeka koje je bilo namijenjeno stanarima, a koje je Silvija poslije toga dugo kuvala te gospoa

Voker nije mogla da primijeti to njeno lukavstvo.

Silvija, ree Kristof, umaui prvu kriku hljeba, gospodin Votren, koji je ipak dobar

ovjek, opet se noas sastajao sa dvije osobe. Ako to gospoi ne bi bilo pravo, ne treba joj nita

govoriti.

Je li vam to dao?

Dao mi je pet franaka za ovaj mjesec, kao da je htio da kae: uti.

Osim njega i gospoe Kutir, koji nisu cicije, ostali bi nam uzeli lijevom rukom ono to su

nam desnom dali o Novoj godini, ree Silvija.

A ta nam i daju! upade Kristof, po jedan bijedan petofranak. Evo ve dvije godine kako

ia Gorio sam isti svoje cipele. Ona dimrija Poare i ne upotrebljava mast za obuu i prije bi je pojeo no to bi njome nama-zao svoje dotrajale cipele. Onaj slabunjavi student daje mi samo po

dva franka. To nije dovoljno ni za etke, a uz to, on prodaje i svoja stara odijela. Pravi svinjac!

E, dodade Silvija srui kafu, mi imamo jo ponajbolja mjesta u ovom kvartu: lijepo se ivi.

Nego, Kristofe, sjetih se ia Votrena, je li vam kogod govorio ta o njemu?

Jeste. Sreo sam prije neki dan na ulici jednog gospodina koji mi ree: Ne stanuje li kod vas jedan debeli gospodin sa zulufima koje boji? Ja mu odgovorih: Ne, gospodine, on ih ne boji. Jedan takav veseljak kao to je on, nema vremena za to. To sam saoptio gospodinu Votrenu koji

mi je na to odgovorio: Dobro si uradio, mladiu moj! Odgovaraj uvijek tako. Nita nije tako

neprijatno kao odavanje naih slabosti. Zbog toga se mogu pokvariti i brakovi.

A mene su na pijaci salijetali ne bi li me naveli da kaem da li sam ga vidjela kad presvlai

koulju. Tako ta! Gle, ree ona zastavi, na Val-de-Grasu izbija deset asova manje etvrt, a niko se ne mie.

Pa oni su svi izili! Gospoa Kutir i njena djevojica otile su jo u osam sati u crkvu Sent Etjen da se pomole bogu. ia Gorio je iziao s nekim zamo-tuljkom. Student e se vratiti tek poslije asova, u deset ?i^- ^idio sam ih kako odlaze kad sam istio stepenite; cia Gorio me je

udario onim to je nosio, neim to je bilo tvrdo kao gvoe. Ama ta li to radi taj iica. Svi ga okreu kao igru, ali on je ipak astan ovjek i vrijedi vie od svih njih. Nije mnogo dareljiv; ali

one gospoe, kod kojih me alje ponekad, daju bogate napojnice i divno se nose.

Je 1' to one koje naziva svojim kerima? Ima ih cijelo tuce.

Ja sam iao samo kod one dvije koje su ovdje dolazile.

uje se gospoa; sad e biti vike: treba da odem do nje. Vi, Kristofe, pripazite na mlijeko, zbog make.

Silvija ode svojoj gazdarici.

Kako to, Silvija, ve je deset sati manje etvrt, a vi ste me ostavili da spavam kao zaklana.

To se jo nikada nije dogodilo.

Magla je kriva, ne vidi se prst pred okom.

A doruak?

E, vai stanari kao da su se povampirili; svi su se razili jo sabajle.

Govori pravilno, Silvija, nastavi gospoa Voker: treba rei u zoru.

E, gospoo, kazau onako kako vi elite. Ali, ma kako bilo, vi moete dorukovati u deset asova. Mio-neta i Poare kao da nisu ivi. Samo su oni ostali u kui i spavaju kao klade, to, u

stvari, i jesu.

Ali, Silvija, ti ih sparuje kao da su ...

Kao da su ta? odgovori Silvija i zasmija se blesavo. Oni su kao stvoreni jedno za drugo.

udi me jedno, Silvija: kako je Votren uao noas poto je Kristof prije njegovog povratka

stavio rezu na vrata?

Naprotiv, gospoo. On je uo kad je gospodin Votren dolazio i siao je da mu otvori vrata.

A evo ta ste vi pomislili...

Dodaj mi reklu, i pouri sa dorukom. Spremi sa krompirom ono pare ovetine to je

preostalo, i iznesi nekoliko kuvanih kruaka, od onih najjevtinijih.

Uskoro potom, gospoa Voker sie u trpezariju u asu kad je njen maak apom oborio tanjir

kojim je bila pokrivena zdjela sa mlijekom i brzo poeo da loe.

Mac! viknu ona. Maak pobjee, pa se zatim povrati i stade se umiljavati uz njene skute.

Tako, tako, ulaguj se sada, matora Ijentino! ree mu ona. Silvija! Silvija!

Ta ta je, gospoo?

Pogledajte ta je maak popio.

Kriva je ona ivotinja Kristof, kome sam rekla da postavi sto. Gdje li je samo? Ali ne

brinite, gospoo; to emo usuti ia Goriou u kafu- Sipau i vode, on to nee ni primjetiti. On ni

na ta ne obraa panju, ak ni na ono to jede.

Ama kuda li je otila ta zamlata? ree gospoa Voker stavljajui tanjire.

A ko bi to znao? Odlunjao je nekuda da se zabavlja s kojekim.

Suvie sam spavala, ree gospoa Voker.

Ali zato je gospoa svjea kao rua...

U tom trenutku zazvoni zvonce i Votren ue u salon pjevajui svojim punim glasom:

Dugo sam skitao po svijetu, Gdje se sve nisam viao...

O, o, dobar dan, tetka Voker, ree on spazivi gazdaricu, koju ljubazno obgrli.

Dosta, dosta.

Kaite, bezobraznie! nastavi on. Kaite slobodno. Ta hoete li ve jednom rei? Eto,

pomoi u vam da postavite. Je 1' te da sam ljubazan?

Udvarati se crnki i plavui, Voljeti, uzdisati...

Maloprije sam vidio neto udnovato... nasumce.

ta? zapita udovica.

ia Gorio je u osam i po asova bio u Dofinovoj ulici, kod zlatara koji kupuje stare stone pribore i irite. Prodao mu je dosta dobro jedan pozlaen sud koji je vjeto savio, kao da se samo

time bavio.

Zbilja?

Da. Vraao sam se kui poslije ispraaja jednog prijatelja koji potanskim kolima odlazi u

inostranstvo; bio sam radoznao i saekao sam ia Gorioa da vidim ta e uraditi. Vratio se u na

kvart, u Ulicu de Gre i tu je uao u kuu uvenog zelenaa Gopseka, smjelog nevaljalca koji je kadar da pravi domine od kostiju svog oca; to je pravi ivutin, Arapin, Grk, Cincarin, ovjek koga

niko ne moe da pokrade poto u banci uva svoj novac.

Pa ta radi taj ia Gorio?

On nita ne radi, ree Votren, no samo pravi tetu. To vam je glupak toliko blesav da se

upropauje zbog keri koje ...

Evo ga! ree Silvija.

Kristofe, povika ia Gorio, poi sa mnom. Kri-stof ode za ia-Gorioom i ubrzo se vrati.

Kuda e? zapita gospoa Voker svog slugu.

Da neto posluam gospodina Gorioa.

Sta ti je to? ree Votren i istre iz Kristofovih ruku pismo na kome je proitao: Gospoi

grofici Anastaziji de Resto. Kuda si poao? nastavi on vraajui pismo Kristofu.

U Helderovu ulicu. Nareeno mi je da pismo predam lino gospoi grofici.

ta li je to u njemu? ree Votren gledajui pismo prema svjetlosti; da nije neka novanica? Nije! Zatim otvori malo kovertu. Isplaena mjenica, uzviknu. Trista mu gromova! Ba je paljiv

na iica. Idi, materi nevaljale, nastavi Votren, pa ga zgrabi svojim irokim rukama i

okrenu ikao kakav naprstak, dobie dobru napojnicu.

Sto je bio postavljen. Silvija je kuvala mlijeko. Gospoa Voker podlagala pe. Votren joj je

pomagao i stalno pjevuio:

Dugo sam skitao po svijetu, Gdje se sve nisam viao ...

Kad je sve bilo spremno, ue i gospoa Kutir sa gospoicom Tajfer.

Otkuda vi tako rano, draga moja? obrati se gospoa Voker gospoi Kutir.

Ila sam na ispovijest i priee u crkvu Sent--Etjen-di Mon, jer treba da idemo kod gospodina Taj-fera. Sirotica, drhti kao prut, nastavi gospoa Kutir; zatim sjede uz pe i primae

vatri svoje cipele koje poee da se pue.

De, ogrijte se i vi, Viktorina, ree gospoa Voker.

Lijepo je to, gospoice, to se molite dobrom bogu da odobrovolji vaeg oca, ree Votren i

primae stolicu sirotici. Ali to nije dovoljno. Vama je potreban prijatelj koji bi sve skresao u oi toj ri, tom divljaku, koji ima, kako se govori, tri miliona, a vama ne da miraz. U dananja vremena

miraz je potreban lijepim djevojkama.

Siroto dijete, ree gospoa Voker. Va strani otac, duice moja, nee dobro proi.

Na ove rijei, Viktorini zasuzie oi, i udovica umuk-nu na znak gospoe Kutir.

Samo kad bismo mogli da ga vidimo, da poraz-govaram s njim i da mu predam posljednje pismo njegove ene, nastavi gospoa Kutir. Ne usuujem se da ga poaljem potom; on poznaje

moj rukopis...

O, nevine, nesrene i proganjane ene! uzviknu Votren, upadajui u rije, eto dokle ste

dole? Kroz koji dan umijeau se i ja u ovu stvar, i sve e ii kako valja.

O, gospodine! ree Viktorina bacivi plaan i vatren pogled na Votrena koga to ne tronu, ako biste nekako uspjeli da doete do mog oca, recite mu slobodno da su mi njegova ljubav i ast

moje majke drai od svih bogatstava ovog svijeta. Ako vam poe za rukom da ublaite njegovu

strogost, pomoliu se bogu za vas. Budite uvjereni u zahvalnosti...

Dugo sam skitao po svijetu, zapjeva Votren podrugljivim glasom.

Ba tada uoe ia Gorio, gospoica Miono i Poare, koje je moda domamio miris zaprke koju je spremala Silvija za preostalu ovetinu. U trenutku kada su svih sedmoro posjedali za sto i

pozdravljali se, izbi deset asova, a na ulici se zaue studentovi koraci...

Hvala bogu, gospodine Eene, ree Silvija, danas ete dorukovati u drutvu.

Student pozdravi stanare i sjede do ia Gorioa.

Desilo mi se neto sasvim neobino, ree on, napuni tanjir ovetinom i odsijee komad

hljeba koji je gospoa Voker uvijek odmjeravala okom.

Neto neobino! ree Poare.

A to se vi iuavate, matori? ree Votren Po-areu. Gospodin je kao stvoren za to.

Gospoica Tajfer pogleda stidljivo mladog studenta ispod oka.

Kaite nam ta vam se to desilo, ree gospoa Voker.

Jue sam bio na balu kod svoje roake vikontese de Bozean, koja ima divnu kuu, sobe

sve u istoj svili. Priredila nam je divnu svetkovinu na kojoj sam se proveo kao car...

I, prekinu ga Votren.

Gospodine, ustro upade Een, ta ste htjeli da kaete?

Dodao sam jedno i, jer se carii mnogo ljepe zabavljaju nego carevi.

Tako je: vie bih volio da budem bezbrina ptica cari nego car, zato to ... ree Poare koji

je uvijek ponavljao ono to drugi kau.

Dakle, nastavi student prekinuvi ga, igrao sam sa najljepom enom na balu, sa jednom zanosnom groficom i najdraesnijim stvorom koga sam ikad vidio. U kosi je imala breskvine

cvjetove a za strukom divnu kitu prirodnog miriljavog cvijea; ali, treba je vidjeti, jer je nemogue opisati enu opijenu igrom. I zamislite, jutros sam, oko devet asova, sreo tu

boanstvenu groficu kako ide pjeke Ulicom de Gre. Srce mi je zakucalo, pomislio sam ...

Da je pola ovamo, ree Votren i osinu ga pronicljivim pogledom. Ona je, bez sumnje, ila onom ze-lenau ia-Gopseku. Ako ikad uete u srce koje Parianke, u njemu ete nai prvo

zelenaa pa onda ljubavnika. Vaa grofica zove se Anastazija Resto i stanuje u Helderovoj ulici.

Pri pomenu ovog imena, student pogleda pravo u Votrena. ia Gorio naglo podie glavu i

obojicu pogleda nekim svijetlim i nespokojnim pogledom koji iznenadi sve stanare.

Kristof je zadocnio, i ona je otila tamo, uzviknu bolno Gorio.

Pogodio sam, doanu Votren gospoi Voker. Gorio je jeo mehaniki i ne znajui ta jede.

Nikad

nije izgledao tako glup i tako zamiljen kao u tom trenutku.

Do vraga! Ko vam je, gospodine Votrene, mogao kazati njeno ime? zapita Een.

Gle! Gle! odgovori Votren. Kad ia Gorio zna kako se zove, zato ne bih znao i ja?

Gospodin Gorio, uzviknu student.

ta! ree nesreni starac. Bila je dakle vrlo lijepa sino?

Ko?

Gospoa de Resto.

Pogledajte starog dimriju kako su mu se ua-grile oi, ree gospoa Voker Votrenu.

Da je on ne izdrava? ree tiho gospoica Mi-ono studentu.

Jeste, jeste, bila je suvie lijepa, nastavi Een, koga je ia Gorio eljno gledao. Da nije bilo gospoe de Bozean, moja boanstvena grofica bila bi kraljica bala; mladii su samo u nju gledali,

ja sam se dvanaesti po redu upisao u spisak njenih igraa, stalno je bila zauzeta. Druge su ene

prosto bjesnile od jeda. Ako je iko jue bio srean, to je sigurno bila ona. Imao je pravo onaj koji je kazao da nema nieg ljepeg od lae sa razvijenim jedrima, od konja u galopu i od ene kad

igra.

Jue je blistala na prijemu kod neke vojvotkinje, ree Votren; jutros je na dnu, kod nekog zelenaa: eto takve su Parianke. Ako njihovi muevi ne mogu da zadovolje njihovu neobuzdanu

rasko, one se prodaju. Ako ne znaju da se prodaju, one e rasporiti i utrobu svoje roene majke da u njoj potrae neto ime bi blistale. One su za sve sposobne. To je poznata stvar!

ia-Gorioovo lice, koje je sijalo kao sunce vedrog dana dok je govorio student, zamrai se

posle Votre-nove svirepe opaske.

Dakle, ree gospoa Voker, ta vam se to dogodilo? Jeste li razgovarali s njom? Jeste li je

pitali hoe li da ui prava?

Ona mene nije vidjela, ree Een. Ali zar nije neobino ako u devet sati ujutru sretnemo u

Ulici de Gre jednu od najljepih ena u Parizu, enu koja se vjerovatno vratila sa bala u dva asa

poslije ponoi? Tako neto moe da se dogodi samo u Parizu.

Nije nego! Dogaaju se mnogo udnije stvari, uzviknu Votren.

Gospoica Tajfer rasijano je sluala ovaj razgovor jer je mislila samo na pokuaj za koji se spremala. Gospoa Kutir dade joj znak da ide da se obue. Kad one izioe, izie i ia Gorio.

Evo, jeste li ga vidjeli? ree gospoa Voker Votrenu i ostalim stanarima. Sad je jasno da se

upropastio zbog tih ena.

Niko me ne moe uvjeriti da lijepa grofica de Resto ivi sa ia Goriom, uzviknu student.

Pa niko vas i ne uvjerava, upade Votren. Vi ste jo suvie mladi da biste mogli dobro

poznavati Pariz, docnije ete doznati da u njemu ima ljudi sa strastima, kako to mi kaemo... (Na

te rijei, gospoica Miono pogleda sa mnogo razumijevanja Votrena. Rekli biste pukovski konj koji je uo zvuk trube.) A, a, ree Votren, zastavi da bi je osmotrio prodornim pogledom, da i mi nismo imali malih strasti? (Stara djevojka obori oi kao koluerica pred nagim kipovima.)

Dakle, nastavi on, ti ljudi uvrte sebi u glavu neku misao i ona ih nikako ne naputa. Oni piju

vodu samo sa jednog izvora, i to esto ustajalu; da se nje napiju, oni su u stanju da prodaju svoje ene, svoju djecu; prodae i svoju duu avolu. Za neke je' taj izvor kocka, berza, zbirka slika ili

insekata, muzika; za druge, to je ena koja umije da im pravi slatkie. Ponudite takvim ljudima

sve ene na svijetu, oni e vam se podsmijevati, jer ele samo onu koja zadovoljava njihovu strast. esto ih ta ena nimalo ne voli, zlostavlja ih, preskupo im prodaje pomalo zadovoljstva; pa ipak, oni ostaju uporni i zaloie i posljednji pokriva samo da bi joj dali i posljednju paru. I ia Gorio

je takav ovjek. Grofica ga iskoriava zato to je utljiv, eto, takav je taj otmjeni svijet! Jadni

starac misli samo na nju. Izvan svoje strasti, kao to ste vidjeli, on je obina ivotinja. Ali ako samo povedete razgovor o njoj, lice e mu zasijati kao dragi kamen. Nije teko pogoditi tu tajnu. On je jutros nosio juveliru pozlaenu srebrnariju, i ja sam ga vidio kad je ulazio kod ia-

Gopseka, u Ulici de Gre. Sluajte dalje! Kad se vratio, poslao je grofici de Resto onog aavog Kristofa koji nam je pokazao adresu pisma u kom je bila isplaena mjenica. Jasno je da je stvar

bila vrlo hitna, poto je i grofica bila kod starog zelenaa. Cia Gorio je bio ljubazan i platio je za nju. Ne treba mnogo misliti pa da se vidi u emu je stvar. To vam dokazuje, ae uenjae, da je vaa grofica dok se smijala, dok je igrala, majmunisala, mahala svojim cvjetovima i podizala svoju

haljinu, bila u velikom kripcu, kako se to kae, mislei na protesto-vane mjenice, bilo svoje, bilo

svojih ljubavnika.

Vi ste probudili u meni veliku radoznalost. Sutra u otii gospoi de Resto, uzviknu Een.

Da ree Poare, treba ii sutra gospoi de Resto.

Moda ete tamo nai i ia-Gorioa koji e doi da naplati svoju uslunost.

Pa to znai da je va Pariz prava kaljuga, ree Een s odvratnou.

I to kakva kaljuga, nastavi Votren. Oni koji se u njoj ukaljaju vozei se kolima, to su poteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idui pjeice, to su lopovi. Ako vam se desi nesrea da

ukradete neku sitnicu, pokazuju vas na trgu pred Palatom pravosua kao kakvo udovite. Ali ako ukradete milion, onda e vas u salonima smatrati za potenog ovjeka. I vi plaate trideset

mi-liona franaka andarmeriju i sudstvo da odravaju takav moral. Divota!

Sta, uzviknu gospoa Voker, ia Gorio je pretopio onaj pozlaeni pribor za doruak?

Jesu li na poklopcu bile dvije grlice? ree Een.

Jesu.

Mnogo je volio te stvari, plakao je kad je savijao pehar i posluavnik. To sam sluajno

vidio, ree Een.

__ Volio ih je kao i svoj ivot, odgovori udovica.

Vidite li koliko je straan taj starac, ree Votren. Ta ena umije da mu podie.

Student ode u svoju sobu. Votren izie. Malo doc-nije, gospoa Kutir i Viktorina sjedoe u

kola koja im je Silvija nala. Poare ponudi ruku gospoici Miono i oni odoe da se proetaju po Botanikoj bati, gdje su ostali itava dva sata.

Eto, sad su gotovo vjenani, ree debela Silvija. ' Danas su prvi put izili zajedno. Oboje su

tako suvi da e izbijati varnice kao iz kamena, samo ako se sudare.

Teko alu gospoice Miono, ree gospoa Voker smijui se, planue kao trud.

Kad se u etiri sata poslije podne vratio u svoj stan, Gorio je, prema svjetlosti dviju lampi koje su se puile, vidio kako Viktorina uplakanih oiju pria gospoi Voker-o neuspjeloj posjeti koju je

jutros napravila gospodinu Tajferu. Tajfer, kome je dodijao dolazak njegove kerke i stare ene,

odlui da ih primi i da se objasni s njima.

Draga gospoo, priala je gospoa Kutir gospoi Voker, zamislite samo, nije Viktorinu ponudio ni da sjedne, i ona je za sve vrijeme stajala. Meni je rekao, sasvim hladno, bez srdbe, da

se ne muimo i da mu ne dolazimo vie; da gospoica, nije rekao: njegova ki, gubi u njegovim oima to mu dosauje (jedanput godinje, udovite jedno!); da ona nema niemu da se nada poto se njena majka udala bez miraza; jednom rijeju, sve same surovosti zbog kojih je

nesrenica briznula u pla. Zatim je pala ocu pred noge i hrabro mu rekla da toliko navaljuje samo zbog svoje majke, da e se njemu pokoravati bez rijei, ali ga preklinje da proita

zavjetanje nesrene pokojnice; uzela je pismo i pruila ga svom ocu i stala da govori najljepe i najdirljivije rijei koje postoje, ne znam samo gdje ih je nala, kao da ju je sam bog uio, jer je

siroto dijete tako lijepo govorilo da sam plakala kao luda dok sam je sluala. A znate li ta je za to vrijeme radio taj grozni ovjek? Sjekao je nokte, a potom dohvatio pismo nakva-eno suzama

sirote gospoe Tajfer i bacio ga na kamin rekavi: Dobro! Htio je da podigne svoju kerku koja ga je uhvatila za ruke da ih poljubi, ali on ih tre natrag. Zar to nije zloinstvo? A onaj klipan,

njegov sin, nije se ni pozdravio sa sestrom kad je uao.

Pa to su udovita! ree ia Gorio.

Poslije toga, ree gospoa i ne obraajui panju na starev uzvik, poto se poklonie i izvinie zbog hitnih poslova, odoe i otac i sin. Eto, tako se svrila naa posjeta. Ali je bar vidio

svoju ker. Ne znam samo kako moe da se odrie svog djeteta kad potpuno lii na njega.

Pansioneri su dolazili jedan po jedan, pitali se za zdravlje i razgovarali o onim kojetarijama koje kod nekih parikih stalea sainjavaju onaj aljivi duh iji je bitni sastojak besmislica, dok

mu glavna vrijednost lei u pokretu i izgovoru. Taj posebni govor stalno se mijenja, a ala koja je njegov glavni izvor ne traje ni mjesec dana. Kakav politiki dogaaj, kakvo suenje, neka ulina pjesma, dosjetka nekog glumca, sve to odrava ovu duhovitost koja se sastoji poglavito u tome to

ljudi uzmu neku misao ili neku rije i hitro je dobacuju jedni drugima. Kako je nedavno pronaena dio-rama1, koja je davala jau optiku iluziju nego panorama, to su se u nekim

slikarskim ateljeima egaili rijeima koje se svravaju na rama. Tu vrstu ale donio je u pansion

Voker jedan mladi slikar koji se tu hranio.

1 Diorama neka vrsta pozorita sa slikama, u kome je gledalac doivljavao udne

iluzije, izazvane razliitim osvjetljavanjem.

Dakle, gospodrama Poare, ree inovnik muzeja, kako je vae zdravljerama? Zatim, i ne

saekavi odgovor, obrati se gospoi Kutir i Viktorini: Gospoe, vi ste neto neraspoloene.

Hoemo li danas ruati? uzvilknu Oras Bjanon, student medicine i Rastinjakov drug,

eludac mi je siao usque od talones.

Danas je strano hladnorama! Ree Votren. Pomaknite se, ia Gorio, zar ne vidite da ste

nogom zaklonili vrata od pei!

Slavni gospodine Votrene, ree Bjanon, zato kaete hladnorama. To je pogreno, treba

rei hlado-rama.

Ne, ree inovnik muzeja, dobro je hladnorama, shodno pravilu: hladno mi je na nogama.

A, a!

Evo i njegove preuzvienosti markiza de Rasti-njaka, doktora pravo-krivde, uzviknu

Bjanon i zagrli ga tako snano kao da e ga udaviti. Ej, vi ostali, ovamo!

Gospoica Miono ue tiho, pozdravi goste ne izu-stivi ni jedne rijei, i sjede pored triju ena.

Uvijek me spopadne neka jeza kad god vidim ovog starog slijepog mia, doanu Bjanon

Votrenu pokazujui gospoicu Miono. Ja se bavim Galovom2 fre-nologijom i zapazio sam na njoj

Judine osobine.

Gospodin je poznavao Judu? ree Votren.

A ko se nije sreo s njim! odgovori Bjanon. Na asnu rije ova bijela usjedjelica lii na one

dugake crve koji izdube itavu gredu.

Tako je, mladiu, ree Votren eljajui svoje zulufe.

A rumena, poivjela je koliko i rua, Samo jedno jutro.

A, a, evo slavne orborame, ree Poare ugledavi Kkistofa koji je paljivo nosio orbu.

Oprostite, gospodine, to je orba od kupusa. Sva mlade prsnu u smijeh.

Propade, Poare!

Poorrrre, propade!

Zabiljeite dva poena mamici Voker, ree Votren.

Je M ko obratio panju na jutronju maglu? ree inovnik.

Strana i nezapamena magla, ree Bjanon, sumorna, tuna, zelena i sipljiva, prava Gorio

magla.

Goriorama, ree slikar, jer se nita nije vidjelo.

Ej, milorde Gorio, o vama se govori!

Sjedei u dnu stola, kraj vrata kroz koja se donosilo jelo, ia Gorio podie glavu i, po staroj trgovakoj navici, koje se jo nije sasvim oslobodio, pomirisa komad hljeba koji je bio ispod

salveta.

ta je to sad, kao da vam se ne svia hljeb, do-viknu mu gospoa Voker jetko i tako glasno

da niko nije uo zveket kaika, lupu tanjira i razgovor za stolom.

Naprotiv, gospoo, odgovori Gorio, on je od najboljeg brana.

Po emu vi to poznajete? zapita ga Een.

Po bjelini i ukusu.

Po mirisu, poto ga miriete, ree gospoa Voker. Postali ste tako tedljivi da ete na kraju

krajeva pronai nain da se hranite udiui kuhinjski vazuh.

Odmah patentirajte taj pronalazak, dobaci inovnik iz muzeja, obogatiete se.

Ostavite ga, ree slikar, on to radi da bi nas uvjerio da je bio fabrikant rezanaca.

Va je nos dakle pravi majstor, ponovo ree inovnik iz muzeja.

Maj ta? ree Bjanon.

Majkovi.

Maj-mun.

Maj-orica.

Maj-onez.

Maj-ica.

Maj-etina.

Maj-curina

Maj-norama.

Tih osam odgovora, izbaenih sa svih strana trpezarije brzinom jedinane paljbe, izazvale utoliko jai smijeh to je jadni ia Gorio gledao u goste nekako glupo, kao ovjek koji se upinje

da razumije rijei nekog stranog jezika.

Maj? ree on Votrenu koji je bio pored njega.

Eto ti maj, starino moja! ree Votren, pljesnu ia-Gorioa po glavi i nabi mu eir na oi.

Jadni starac, zaprepaen ovim prepadom, osta nekoliko trenutaka kao skamenjen. Kristof odnese njegov tanjir, mislei da je pojeo orbu, i tako, kada Gorio podie eir i dohvati kaiku,

udari njome o sto. Svi prisutni prsnue u smijeh.

Gospodine, ree ia, vi pravite neukusne ale, i ako ponovite takve ispade ...

Pa ta e biti, ciko? ree Votren prekinuvi ga.

Platiete to preskupo jednog dana. ..

U paklu, je 1' te? ree slikar. U onom mranom kutu gdje su nevaljala djeca.

ta je to s vama, gospoice, ree Votren Vikto-rini, vi nita ne jedete? Je li tata opet bio

uporan?

Uasan, ree gospoa Kutir.

Treba ga opametiti, ree Votren.

Ali, ree Rastinjak, koji je sjedio pored Bjanona, gospoica bi mogla da povede bar spor

radi izdravanja, poto nita ne jede. Gle, gle, kako ia Gorio posmatra gospoicu Viktorinu.

Starac je zaboravio da jede, gledajui sirotu djevojku, na ijem se licu ispoljavao Minski bol,

bol nepriznatog djeteta koje voli svog oca.

Dragi moj, ree Een tihim glasom, mi smo se svi prevarili u ia-Goriou. Nije on ni blesavko ni ovjek bez osjeanja. Primijeni ti na njega tvoj Galov sistem, pa mi onda kai ta misli o njemu. Vidio sam ga noas kako savija posluavnik od pozlaenog srebra, kao da je od

voska. U tom trenutku lice mu je bilo ozareno neobinim osjeanjima. Njegov mi ivot izgleda

toliko tajanstven da zasluuje da se ispita. Tako je, Bjanone, nemoj se smijati, ja se ne alim.

Slaem se, ree Bjanon, on je zanimljiv sluaj za ljekare, ako hoe, secirau ga.

Ne, nego mu ispitaj glavu.

Dobro, ali njegova glupost moe biti zarazna. Sutradan, Rastinjak se obue veoma otmjeno

i oko

tri asa po podne ode gospoi de Resto, zanosei se usput onim lakomislenim nadama koje divnim uzbuenjima uljepavaju ivot mladia: za njih tada ne postoje ni smetnje ni opasnosti, u

svemu vide uspjeh, matom uljepavaju ivot, postaju nesreni ili alosni zbog neostvarenih planova koji su postojali samo u njihovim neobuzdanim eljama; da nisu neznalice i stidljivi,

drutveni ivot bio bi nemoguan. Een je pazio na svaki svoj korak da se ne bi uprljao, ali je uz put smiljao ta e sve kazati gospoi de Resto, otrio svoju duhovitost, izmiljao brze odgovore za razgovor koji je zamiljao, traio duhovite dosjetke po uzoru na Tajerana, pretpostavljajui da

e mu se ukazati zgodna prilika za izjavu na kojoj je zasnivao svoju budunost. Ali student se

iskalja i morao je da zastane u Pale-Roajalu da mu oiste izme i pantalone. Da sam bogat, pomisli on mijenjajui petofranak koji je ponio za svaki sluaj, odvezao bih se kolima i mislio bih

na miru. Naposljetku stie u Halderovu ulicu i zatrai da ga prijave grofici de Resto. Sa

uzdranim bijesom ovjeka koji je uvjeren da e uspjeti jednog dana, on izdra prezrive poglede posluge koja ga je vidjela kada je pjeice prelazio dvorite, a nije ula dolazak kola pred kapiju. Taj ga je pogled utoliko vie zaboleo to je postao svjestan svog nieg poloaja im je stupio u to

dvorite, gdje je udarao kopitom o zemlju jedan divan konj, upregnut u lijepa i raskona kola po

kojima se vidjelo da njihov sopstvenik ivi rasipnikim ivotom i da poznaje sva parika uivanja. Odmah postade neraspoloen. Mozak mu presta da radi i izgledae kao neki glupak. ekajui

odgovor grofice kojoj ode jedan sluga da ga prijavi, Een je stajao na jednoj nozi pred prozorom u

predsoblju i mehaniki gledao u dvorite. Vrijeme mu je sporo prolazilo, i on bi otiao da nije bio

obdaren onom junjakom upornou koja uda stvara kad ovjek samo neto naumi.

Gospodine, ree sluga, gospoa je u budoaru i, veoma zauzeta, nije mi nita odgovorila;

ali, ako bi gospodin htio da pree u salon, tamo ve ima nekoga.

Divei se strahovitoj sposobnosti tih ljudi koji, jednom rijeju umiju da optue ili osude svoje gospodare, Rastinjak smjelo otvori vrata na koja je sluga iziao, da bi pokazao tim drskim

lakejima kako poznaje kuu; i tako nasumce upade u neku sobu gdje su bile lampe, ormani sa posuem, grijalica ubrusa za kupanje; iz nje se izlazilo u nekakav mraan hodnik i sporedne

stepenice. Priguen smijeh koji se uo u predsoblju sasvim ga zbuni.

Gospodine, salon je ovdje, ree mu sluga klanjajui se duboko, to je liilo na novo

ismijavanje.

Een se tako naglo okrenu da se spotae o neku kadu, ali sreom zadra eir da mu ne padne u vodu. U tom trenutku otvorie se vrata u dnu dugakog hodnika koji je osvjetljavala

neka mala lampa, i Rastinjak u u isto vrijeme glas gospoe de Resto, glas ia-Gorioa i odjek

jednog poljupca. On tada ue u trpezariju, pree preko nje, poe za slugom, ue u prvi salon, i tu stade kraj prozora im vidje da je okrenut dvoritu. Htio je da se uvjeri da li je ovaj ia Gorio

zaista onaj ia Gorio koga je poznavao. I