BALKAN EXPRESS

NOVA TURSKA VANJSKA POLITIKA

Postoji ‘neakademska’ definicija geografskog određenja Centralne Evrope, po kojoj taj pojam

obuhvata područja i zemlje u kojima se u slastičarnama može kupiti Sacher torta. Po toj definiciji

Bosna i Hercegovina (BiH) jasno pripada Centralnoj Evropi. Kada je u pitanju Turska, analognom

metaforom bi se njen vanjskopolitički uticaj mogao ograničiti na ona područja do kojih je ‘dobacila’

baklava. Međutim, potencijalna (zlo)upotreba naziva baklava ide u prilog tezi o granicama turskog

uticaja na Balkanu. Na primjer, u Banja Luci više se ne može naručiti baklava jer se ona tamo sad

zove ‘carska pita’. Pitanje koje se nameće je zašto je baklava – baklava još uvijek u Beogradu, ali nije

u Banja Luci? I je li BiH još uvijek zemlja u kojoj se susreću sacher torta i baklava, ili je baklava upravo

na teritoriji BiH došla u sukob interesa sa sacher tortom?

Turska vanjska politika se tako još jednom našla u središtu loših definicija i terminoloških

nerazumijevanja, ovaj put na teritoriji BiH.

Jedna od osnovnih nedoumica koja se s vremena na vrijeme ispriječi na putu Turske ka Evropskoj

uniji (EU) uzrokovana je upravo nedostatkom precizne definicije, i to pojma Evropa. U Ugovoru iz

Mastrihta jedino član 49. tretira proširenje EU i njegova kontraverznost leži u nepreciznosti

formulacije koja kaže da za članstvo može aplicirati svaka Evropska zemlja. Naknadno je ova

formulacija dopunjena kriterijima iz Kopenhagena, međutim u nedostatku opšteprihvaćenog

shvatanja ko pripada ili ne pripada Evropi, ova kontroverza ostaje da služi kao izgovor ponovno

probuđenim protivnicima ulaska Turske u EU.

I dok se EU bori sa vlastitim nedorečenostima koje se odražavaju na percepciju njene uloge u

najbližem okruženju, Turska je uvidjela da se centar gravitacije polako premješta, i to u njenu korist.

Nova multipolarnost otvorila je slobodan prostor u kojem se stvaraju veće mogućnosti za Tursku da

utiče na prilike u svom okruženju. To je pomalo i stvar drugačijeg poimanja geografije. Iz Evropske

perspektive, Turska se nalazi na kraju Evrope. Međutim, nova turska vanjska politika stavlja Tursku u

središte šireg regiona koji čine Rusija, Centralna Azija, Bliski Istok, i Balkan. Ili, da odemo i korak

dalje, geografija s tim više nema veze. U ovakvom poimanju multipolarnosti, interesne sfere ne

određuje geografija, nego potencijal i raspored različitih interesa, sigurnosnih, ekonomskih,

energetskih, infrastrukturnih, kulturnih, itd. Iz takvog promišljanja proističe aktuelna Turska politika

“nula problema sa susjedima/komšijama” koja je unijela opštu pometnju u međunarodnu politiku,

naročito iz perspektive EU i Sjedinjenih američkih država (SAD).

NEO-OTOMANIZAM ILI NEO-MULTILATERALIZAM

Upravo iz ovakve konfuzije poteklo je niz različitih pokušaja da se objasni nova Turska politika.

Prvo objašnjenje je da je Turska, uvidjevši na koji način je Rusija učvrstila poziciju u svom bližem

okruženju, odlučila da se postavi kao nova Rusija. Pitanje je, međutim, postoji li onda “turska

Gruzija” ili “turska Ukrajina” i dokle bi Turska mogla ići sa takvom politikom? Već samo ovo pitanje je

kontradiktorno politici “nula problema sa susjedima” što isključuje ovakva objašnjenja.

Drugo objašnjenje je da je drugačija politika Turske iziritirana novim valom sumnje u vezi daljeg

proširenja među članicama EU, te da je Turska odlučila da pokaže da je i ona globalni igrač, i da je u

poziciji da se efikasnije nosi sa izazovima regionalne politike nego što to može EU. Dokaza koji

potkrijepljuju ovaj argument ima više – geografska blizina, dobro poznavanje mentaliteta i potreba u

zemljama koje je okružuju, njihove istorije, kulture, tradicije, itd. Međutim, možda važniji argument

leži u činjenici da za razliku od birokratski preglomazne i prekomplikovane Evropske unije, Turska

ima tu slobodu i fleksibilnost da svoju novu paradigmu i politiku provodi u djelo brzo i djelotvorno, i

da u tom smislu uvezuje svoje političke i ekonomske instrumente. Za razliku od evropskih fondova,

koji se planiraju godinama unaprijed (kad prioriteti više možda i nisu aktuelni) i koji su praćeni

gromoroznim procedurama, Turska sredstva su dostupna odmah i prilagođavaju se političkim

prioritetima. Nema komplikovanih procedura odlučivanja, politika se kreira i sprovodi sa istog

mjesta. Interes Turske politike je jasan, kao što je jasna i podrška javnosti za ovakvu politiku, što je u

EU uvijek pod znakom pitanja.

Treće objašnjenje je da je nova Turska politika odraz unutrašnjih političkih ambicija pred izbore 2011.

godine i želje da se aktuelna vlast prikaže vlastitom biračkom tijelu kao nova regionalna i globalna

sila, u čemu uvijek postoji određena doza istine.

Prema četvrtom objašnjenju, pozadina turskog angažmana, naročito na Balkanu i Bliskom istoku je

ideološke prirode i vezana je za istorijsku i religijsku dimenziju. Otud i rasprave o pojavi neo-

otomanizma koji se sukobljava sa Kemalizmom, te da je turski sekularizam doveden u pitanje i u

njenom vanjskopolitičkom djelovanju. Ministar vanjskih poslova Davutoglu dodatno potpiruje

ovakve sumnje izjavama kao što ona iz 2009. o obnovi ‘otomanskog Balkana’. Činjenica je, međutim,

da je se on u međuvremenu u više prilika javno distancirao od bilo kakvih ‘neo-otomanskih’ ambicija i

uporno potcrtava opredijeljnost Turske evropskoj i atlantskoj orijentaciji. Ipak, za adekvatno

razumijevanje novog pravca turske vanjske politike, potrebno je uzeti u obzir njenu ideološku

osnovu koja je djelimično proizvod akademskih radova ministra Davutoglua.

Peto objašnjenje se oslanja na ovu tezu i tvrdi da je nova turska vanjska politika reakcija na novu

vrstu multipolarnosti na globalnoj sceni, koja daje jednake prilike svim igračima. Pitanje je dakle da li

je Turska zaista spremna i ima li kapaciteta da bude globalni igrač, ili je ona regionalni igrač, ili je

ipak nova vanjska politika samo odraz jednog drugačijeg diskursa?

'STRATEŠKA DUBINA' NA BALKANU

Bitna neobičnost i novina koju u tursku vanjsku politiku u 2009. godini uvodi ministar Ahmet

Davutoglu potiče iz činjenice da je on akademik i teoretičar međunarodnih odnosa, koji je pobjedom

AK partije premijera Erdogana došao u priliku da na djelu primjenjuje vlastite paradigme koje je

promišljao u svojim akademskim radovima. Zbog toga je prozvan turskim ‘Henrijem Kisindžerom’,

te dugo prije nego što će i zvanično postati ministar vanjskih poslova smatran je za ‘ministra’ u sjeni,

odnosno stvarnog kreatora turske vanjske politike.

Knjiga “Strateška dubina” koju je ministar Davutoglu objavio 2001. godine uvodi potpuno novi način

promišljanja međunarodne pozicije Turske. Termin “strateška dubina” posuđen je iz vojne

terminologije i označava prostor odnosno razdaljinu između prvih borbenih linija, i civilnih i

industrijskih područja, odnosno gradova i naseljenih mjesta. Važnost ‘strateške dubine’ je u

mogućnostima koje ona ostavlja za povlačenje i odbranu od napada, a da se pri tome izbjegne

ugrožavanje vlastitih izvora i centara moći. Dakle, suština ‘strateške dubine’ je u odnosu između

vremena i prostora.

U skladu s tim, osnovna teza Davutogluove knjige je da je uticaj jedne zemlje u međunarodnim

odnosima određen njenom geostrateškom pozicijom i istorijskom dubinom. Prema Davutogluovoj

teoriji, Turska je u tom smislu u dvostrukoj prednosti, jer je pozicionirana u geostrateškim zonama

jakog uticaja, a istorijski obogaćena uticajima Otomanskog carstva. Iako se turska vanjska politika

do sad nije toliko obazirala na kulturne veze i zajedničku istoriju, Davutoglu u svojoj knjizi iz

navedenih razloga zagovara jačanje veza sa Balkanom, Bliskim Istokom i Centralnom Azijom. Na

praktičnom nivou, “Strateška dubina” zagovara uspostavu ravnoteže u odnosu na tursku ovisnost o

Zapadu kroz stvaranje više paralelnih alijansi u regionu. Time se onemogućava ovisnost Turske o bilo

kojoj pojedinačnoj sili, a umjesto toga se stvara ravnoteža u odnosima i savezima sa zemljama u

regionu, čime se postiže relativna nezavisnost i sadržajniji uticaj na regionalnom i globalnom nivou.

Upravo ovakvo shvatanje turske vanjske politike je ministar Davutoglu prezentirao i u svom govoru

16. oktobra 2009. godine u Sarajevu na otvaranju konferencije Osmansko naslijeđe i muslimanske

zajednice Balkana danas. Govoreći o strateškoj dubini, Davutoglu je objasnio da misli na istorijsku

dubinu između Turske i Balkana. U svom govoru on ističe: "… kada govorimo o Balkanu obično

govorimo da je Balkan periferija Evrope. Ne centar Evrope, nego periferija Evrope. Da li je region

Balkana zaista geografska periferija? Ne. Ustvari, balkanski region je centar Afro-Euro-Azije.”

Govoreći o posebnostima Balkana i mjestu koje je zauzimao u otomanskom carstvu, on je kazao:

"Mogu se identificirati tri karakteristike Balkana. Jedna je da Balkan, kao regija, predstavlja tampon

zonu (buffer zone) u geopolitici. Balkan je tampon zona u prijelazu iz Evrope ka Aziji, iz Azije ka

Evropi, od Baltika ka Mediteranu i čak prema Africi, sa Sjevera na Jug, s Istoka na Zapad, to je

geopolitička tampon zona. Zašto je to važno? Zašto je ova karakteristika imala takav utjecaj na

istoriju Balkana. Druga karakteristika je geoekonomska. Balkan je region transakcija u

geoekonomskom smislu. Još od starih vremena, Balkan je region ekonomskih transakcija. Balkanski

region je region i geokulturne interakcije. Nekoliko kultura međusobno utječe jedna na drugu na

Balkanu. Tokom migracija mnogo ljudi dolazi u kontakt i miješa se s drugima. Ako imate region s

ove tri karakteristike - geopolitičkom tampon zonom, geokulturnom interakcijom i

geoekonomskom interakcijom - imate dvije moguće sudbine u historiji. Jedna je da budete u centru

svjetske historije, a druga je da budete žrtva svjetskog nadmetanja i bit ćete teritorija druge sile”.

Međutim, ostatkom svog govora ministar je izazvao i niz kontroverzi, naročito tvrdnjom da se

‘istorijska dubina' nove vanjske politike Turske zasniva na povratku na naslijeđe tradicionalnih,

historijskih veza koje ima ta zemlja ima sa zemljama u tri regiona koja je okružuju. Imajući u vidu

upravo istoriju Balkana, ne samo otomansku, nego skorašnju istoriju odnosa između zemalja u

regionu, za očekivati je bilo više političkog senzibiliteta za prostor i vrijeme, odnosno za unutrašnju

‘istorijsku dubinu’ samog Balkana. Iako je vrlo teško iz konkretnih riječi ministra Davutoglua izvući

bilo kakve neo-otomanske aspiracije, činjenica je da će svako stavljanje Balkana i atributa

‘otomanski’ u jednu rečenicu izazvati određene političke nelagode. Stoga je u svrhu što vjernijeg

prikazivanja namjera iskazanih tom izjavom nužno direktno citirati riječi ministra Davutoglua: "Mi

želimo novi balkanski region, utemeljen na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuovisnosti i

saradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan. Ljudi to

zovu neootomanskim. Zato ja ne upućujem na Otomansku državu kao na vanjskopolitičko pitanje.

Ono što ja naglašavam u naslovu je otomansko naslijeđe. Otomanska stoljeća Balkana su uspješna

priča. Sada je treba obnoviti”.

Dakle, iako se na prostoru Balkana nekad čini potpuno prirodnim dekontekstualizirati nečije

političke izjave i dati im potpuno emotivne konotacije, odbacivanje Davutogluove politike kao neo-

otomanske bi bilo isuviše politički površno i može služiti samo u svrhu instrumentalizacije lokalnih

političkih potkusurivanja. Davutoglu naglašava otomansku dimenziju ne zbog nostalgije prema

kolonijalizmu, pa čak niti zbog određenih vjersko-nacionalnih emotivnih veza koje su naslijeđene,

nego zbog višedimenzionalnosti tadašnje politike iz koje on crpi inspiraciju za prebacivanje aktuelne

vanjskopolitičke igre na nekoliko regionalnih terena istovremeno. I ne samo to, nego na svakom od

tih terena, nova turska vanjska politika se raspoređuje u više dimenzija, političku, ekonomsku,

bezbjedonosnu, kulturnu, itd. U teoriji međunarodnih odnosa ovakav pristup se poredi sa

'trodimenzionalnom igrom šaha', u kojoj šahovska tabla pored standardne dvije dimenzije, ima i

treću, te se svaki potez povlači ne samo u osnovu na te dvije dimenzije, nego i u odnosu na vertikalnu

poziciju šahovskih figura.

Dokaza za multidimenzionalnost turske vanjske politike ima i previše, ali navodimo samo neke od

primjera. Turska je intenzivirala odnose i promijenila pristup prema Iranu, Siriji, Izraelu, ali i Gruziji,

Bugarskoj, Grčkoj, Rumuniji, i naravno, Rusiji.

U maju 2010. premijer Erdogan je napravio istorijsku posjetu Grčkoj, sa pratnjom koju je sačinjavalo

deset turskih ministara i preko 100 privrednika, i u toku koje je održana prva ikad zajednička sjednica

grčke i turske Vlade. Posjeta je naročito dobila na važnosti s obzirom da je organizovana u jeku grčke

finansijske krize, čime je pokazana barem simbolična solidarnost sa turske strane, a takođe je

potpisano i niz međudržavnih sporazuma. Problem podijeljenog Kipra, naravno, nastavlja da baca

sjenu na odnose između ove dvije zemlje, međutim suština politike turske Vlade je uspostavljanje

rapprochement-a, a ne ishitreno rješavanje svih spornih pitanja, i u tome treba tražiti njenu

vrijednost.

Rusija je danas najveći trgovinski partner Turske, i njihov trgovinska razmjena iznosi oko 40 milijardi

godišnje, a Turska je i najveći potrošač ruskog gasa nakon Njemačke. U maju 2010. godine dvije

zemlje su potpisale Sporazum o međusobnom ukidanju viza, što je naročito bitno imajući u vidu da

godišnje oko 2.2 miliona ruskih turista posjeti samo područje Antalije, a očekuje s da će se taj broj

povećati na 5 miliona u naredne dvije godine. Uspostavljeno je i međudržavno vijeće za saradnju, te

potisano još 17 bilateralnih sporazuma. Ruski ministar vanjskih poslova Lavrov bio je prisutan tokom

potpisivanja protokola o saradnji između Turske i Armenije u avgustu prošle godine.

Vize su takođe ukinute za državljane Libana po prvi put nakon raspada Otomanskog carstva.

Posjetom primjera Haririja Ankari otvoren je put za bolju saradnju između dvije zemlje između kojih

su do sada postojali izuzetno jaki animoziteti, uzrokovani nizom faktora kao što su prelazak desetina

hiljada Armena iz Turske u Liban u prvom svjetskom ratu, te dobri odnosi između Turske i Izraela,

kojeg Liban zvanično ne priznaje. Rezultat te saradnje je uspostava dijaloga između sunita i šiita u

Libanu. Ovom otopljavanju odnosa je prethodilo i niz susreta između turskih i sirijskih zvaničnika,

ukidanje viza za građane Sirije, te uspostavljanje Međudržavnog vijeća za saradnju. Kao rezultat tih

napora omogućeni su direktni pregovori između Sirije i Izraela. Turska se uključila u pregovore oko

nuklarnog naoružanja u Iranu, te uspostavila intenzivniji dijalog sa Armenijom sa kojom je potpisala i

niz bilaterlanih sporazuma, te potpomogla uspostavljanje dijaloga između Armenije i Azerbejdžana.

Po sličnom principu Turska je inicirala izradu Platforme za stabilnost i saradnju na Kavkazu nakon

krize u Gruziji.

Intenzivan politički angažman na međunarodnoj sceni praćen je i naglim razvojem turske privrede u

posljednjih par godina. Turska je 17. najveća ekonomija na svijetu i 8. najveća u Evropi. Među rijetkim

zemljama je koje su se relativno bezbolno i uspješno izvukle iz ekonomske krize, sa rastom od 6% u

zadnjem kvartalu 2009. godine. Prognoze Goldman Sacha predviđaju da bi Turska do 2050. godine

mogla prestići Njemačku po veličini ekonomije. U 2001. godini Turska privreda je bila veličine jedne

desetine privrede Njemačke, dok je sada čini samo jednu njenu petinu. Ukoliko održi taj nivo rasta,

turska ekonomija bi mogla prestići njemačku i prije tog roka. Ubrzana je privatizacija energetskog

sektora, sektora finansijskih usluga i gasa, te evidentirano veliko povećanje direktnih stranih

investicija u svim sektorima. U planu je formiranje regionalnog centra finansijskih usluga u Istambulu

koji bi obuhvatio Grčku i Bliski istok, a nedavno je formirana i Agencija za podršku i promociju

investicija (ISPAT). Turska ima mladu populaciju sa prosjekom godina od 27, naspram evropskog

prosjeka od 40 godina.

Turska = Istočni Balkan

Gore navedeni inventar turskog međunarodnog angažmana u posljednje dvije godine stavlja u jednu

sasvim drugu ravan i odnos Turske prema zemljama Balkana. Iznenađena naprasnom željom za

saradnju koja se pojavila kod zvaničnika BiH i Srbije, javnost u BiH se još jednom polakomila za

idejom da je naša zemlja u isključivom središtu pažnje jedne svjetske sile. U skladu s tim, odnos bh.

javnosti prema Turskoj je podijeljen na dvije strane, emotivno-euforičnu i pragmatično-skeptičnu.

Međutim, intenzitet i obim angažmana Turske u drugim zemljama i regionima isključivo predstavlja

potvrdu politike “nula problema sa susjedima”, i u skladu s tim, Balkan nije ničim posebno zaslužio

da bude u središtu turske vanjske politike, nego se našao u toj politici kao rezultat geografske

nužnosti na koju upućuje Davutogluova nova paradigma.

Primjenom iste filozofije i metoda kao i u drugim problematičnim regionima, Turska kroji politiku

prema svakoj od zemalja Balkana, i u skladu sa procjenom vlastitih kao i interesa svake zemlje

pojedinačno, određuje mehanizme i instrumente kojima uspijeva za sto dovesti zvaničnike zemalja

koji to sami godinama nisu uspjeli. Ministar Davutoglu tvrdi da taj pristup nije stvar oportunizma,

nego čvrstih principa. Ti principi se ne mijenjaju, nego nameću istovjetan pristup u različitim

regionima.

Bitna odrednica tog angažmana je osjećaj pripadnosti Turske regionu Balkana, što se na jednom

banalnom nivou manifestuje i kroz političku terminologiju. Za razliku od EU, koja je za potrebe

političke korektnosti izmislila termin Zapadni Balkan, Turska sasvim samouvjereno koristi termin

Balkan bez bojazni od impliciranja ikakvih negativnih terminoloških konotacija. Na cinično pitanje

šta predstavlja Istočni Balkan, ako je ovaj region njegov zapadni dio, evropske diplomate nemaju

odgovor, dok turske diplomate duhovito odgovaraju da je to onda Turska. U tom smislu, ministar

Davutoglu nudi jasno objašnjenje zašto se Turska opredijelila da se ukrca ponovo na ‘Balkan

express’: “Što prije oslobodimo Balkan njegovih problema, prije ćemo ojačati ekonomsku

integraciju, te ćemo omogućiti lakšu integraciju našeg regiona u evropske i euro-atlantske institucije

kao što su EU i NATO. Članstvo u NATO-u i EU je zajednički cilj svih zemalja Balkana.”

U prilog toj tezi ide i inventar aktivnosti Turske na Balkanu u posljednjih godinu dana. Turska se

intenzivno angažovala na Kosovu, Sandžaku, u BiH, Albaniji, Hrvatskoj i Srbiji.

Tokom julske posjete Srbiji, održani su sastanci na najvišem nivou sa velikim brojem predstavnika

obe Vlade. Potpisan je niz bilateralnih sporazuma, prvenstveno ekonomske prirode i vezano za

infrastrukturne projekte, te je objavljeno niz turskih investicija u Srbiji. Turska će tako učestvovati u

izgradnji dijela autoputa Beograd – Južni Jadran, Beograd - Požega, i dijela autoputa od Novog

Pazara do Aljinovića. Razgovarano je i o otvaranju aerodroma Lađevci kod Kraljeva. U toku samo

jedne posjete turske delegacije Srbiji otvoren je put slobodnoj trgovini između dvije zemlje, te

uspostavi bezviznog režima. Do ovog Sporazuma, Srbija je bila jedina zemlja ne Balkanu koja je sa

Turskom imala vizni režim. Tokom posjete Novom Pazaru, otvoren je Turski kulturni centar.

Dajući izjave za novinare tokom i nakon posjete Srbiji, premijer Erdogan i ministar Davutoglu su se

konzistentno držali politike zajedničkih interesa dvije zemlje, ekonomije, prosperiteta i mira. To je

bilo evidentno čak i tokom posjete Sandžaku. S druge strane, srbijanski zvaničnici nisu odolili da se

ne pozovu na određene emotivne i kulturološke veze. Tako je i predsjednik Tadić u više navrata

potencirao ‘istorijsku dubinu’ izjavama kao na primjer da “velika je uloga Turske i njen uticaj i

kredibilitet na prostoru zapadnog Balkana, kao što je i velika uloga Srbije”. Tadić je najavio i

izgradnju velikog islamskog kulturnog centra, čime će se, kako je rekao, “još jednom pokazati

multietničnost i multireligioznost Srbije. To će biti centar u kome će se proučavati islamska i turska

kultura i naše istorijske veze”.

Takođe, posjeta Novom Pazaru bila je propraćena obiljem simbolike koja više konstruiše novu nego

što naglašava stvarnu povezanost Turske i Sandžaka. Širom grada su postavljeni natpisi

dobrodošlice na turskom jeziku, a vijorile su i zastave Turske te bošnjačka nacionalna zastava i

zastave dvije najveće bošnjače partije na Sandžaku. Istu noć na TRT Turk prikazan je dvosatni

program o Srbiji, kulturnoj povezanosti dvije zemlje, jezičnoj povezanosti kroz upotrebu turcizama u

srpskom jeziku, gastronomskim sličnostima, turskom uticaju na srpski folklor i muziku, a turskoj

javnosti se obratio i Sulejman Ugljanin na tečnom turskom jeziku. Turska delegacija je, međutim,

bila vrlo oprezna u zauzimanju strana u međubošnjačkom sukobu na Sandžaku, te se, kao i u drugim

primjerima koji su ovdje navedeni, opredjeljuje za dijalog i kompromis. Susreli su se sa vođama obje

bošnjačke stranke, dok je prilikom otvaranja Kulturnog centra protokolom onemogućeno prisustvo

muftije Zukorlića kao i delegacije Islamske zajednice Srbije na čelu sa reis-ul-ulemom Ademom

Zilkićem. Istovremeno dok je u duhu saradnje i izgradnje duhovnih mostova trajalo otvaranje

Kulturnog centra, samo stotinjak metara dalje policija je morala da postavi višestruki kordon i

spriječi sukob između pristalica dvaju islamskih vođa. Međutim, turski stav prema

unutarbošnjačkom sukobu na Sandžaku nije nimalo naivan i odraz je izuzetno dobrog poznavanja

aktuelnih prilika u regionu. Odraz toga je upravo i činjenica da muftija Zukorlić nije obuhvaćen ni

jednom protokolarnom aktivnošću za vrijeme posjete Novom Pazaru, a prethodno je navodno

upozoren sa turske strane da su njegov istovremeni vjerski i politički angažman neprihvatljivi, s čim

se on navodno nije složio.

U svrhu projiciranja uljepšane slike međusobnih odnosa, pod tepih je takođe gurnuto pitanje

nezavisnosti Kosova. Turska otvoreno zagovara priznanje Kosova kod niza zemalja kroz jak

diplomatski angažman i uticaj u zemljama kao što su Azerbejdžan, Katar, Libija, i urgirajući kod

predstavnika Sirije i Grčke da se sastanu su zvaničnim predstavnicima Kosova. Unatoč toj činjenici,

srbijanski predsjednik Vlade Cvetković i predsjednik Tadić su davali umjerene izjave za vrijeme

posjete turske delegacije, kojima se jasno daje do znanja da pitanje Kosova neće kočiti razvoj

odnosa između Turske i Srbije.

Kao vrhunac promjene smjera turske politike prema Srbiji stoje izjave premijera Erdogana i ministra

Davutoglua da je Srbija ključna zemlja u stvaranju nove ere odnosa na Balkanu. Ministar Davutoglu

je ovaj stav detaljno elaborirao u članku objavljenom u ‘Politici’ pod naslovom “Turska i Srbija su

ključne zemlje na Balkanu”. Interesanto je ili možda čak inidikativno da na ovu tezu nije bilo nikakvih

reakcija iz BiH. Poređenja radi podsjećamo na slučaj aktuelnog ministra vanjskih poslova Slovačke i

bivšeg Visokog predstavnika u BiH Miroslava Lajčaka čija je slična izjava prije nepune dvije godine

izazvala lavinu negativnih reakcija bošnjačkih lidera. Postavlja se dakle pitanje čime je i kako novi

smjer turske politike na Balkanu izazvao promjenu diskursa među političkim liderima u BiH.

‘LAŽNI MUZIČARI’

Iako je Istambulskoj deklaraciji iz aprila 2010. prethodilo niz trilateralnih sastanaka na nivou

ministara vanjskih poslova BiH, Turske i Srbije, ipak, kao simbol novih odnosa između BiH i Srbije,

uzimamo ovaj dokument koji u pravnom smislu nema veliki značaj, ali je u političkom smislu izazvao

burne reakcije. Na sastanku, koji su srbijanski mediji ocijenili istorijskim, dogovoreni su principi

usmjereni na jačanje bezbjednosti i saradnje u regionu. U tom okviru dogovoreno je da članovi

Predsedništva BiH uskoro posjete Beograd, što turske diplomate još uvijek očekuju da će se desiti

prije oktobarskih izbora u BiH. Predsjednik Tadić i premijer Erdogan posjetili su Srebrenicu na 15.

godišnjicu genocida, a Skupština Srbije usvojila je Deklaraciju o Srebrenici. Predsjednik Srbije Boris

Tadić poručio je iz Istanbula, gde je učestvovao na trilateralnom sastanku s predsjednikom Turske

Abdulahom Gulom i predsjedavajućim Predsjedništva BiH Harisom Silajdžićem, da je zajednički inte-

res sve tri zemlje članstvo u Evropskoj uniji, a da Istanbulski samit predstavlja „novi početak” u njiho-

vim odnosima. Tadić, Gul i Silajdžić saglasili su se da će nastaviti da rade na izgradnji mira, prosperi-

teta i stabilnosti na Balkanu. Postignut je i dogovor da se u naredne dvije godine održe trilateralni sa-

stanci u svakoj od tri zemlje. Predsjedavajući BiH Predsjedništva Haris Silajdžić je rekao da mu je dra-

go što je Tadić u Istanbulu naglasio da Srbija nikada neće preduzeti ništa što bi štetilo integritetu i

suverenitetu BiH, te da to „unosi mir i spokoj u naša srca”.

Ostatak ove priče i njen nastavak u BiH više-manje je poznat i očekivan. Srpski član BiH

Predsjedništva Nebojša Radmanović je Silajdžićev potpis na Istanbulskoj deklaraciji ocijenio

neustavnim, a premijer RS Milorad Dodik je Deklaraciju proglasio ‘nepostojećom’. Tim povodom

organizovan je i sastanak između predsjednika Tadića i rukovodstva Republike Srpske krajem maja u

Laktašima, gdje je srbijanskom predsjedniku prenesen stav RS-a o Deklaraciji. Nakon evidentnog

poboljšanje odnosa Srbije sa Turskom, u javnim istupima zvaničnika RS-a mogle su se čuti do skora

nezamislive izjave da je ‘Srbija druga država'. Iako svako političko distanciranje između Srbije i RS-a

godi ušima bošnjačkih lidera, postavlja se pitanje dokle može ići i dobaciti približavanje između

Sarajeva i Beograda bez uključivanja Banja Luke, odnosno, u čemu je interes u približavanju sa

Srbijom ukoliko to ide na štetu bilo kakvog približavanja stavova između Sarajeva i Banja Luke?

Prema turskim diplomatama, to nije konačni cilj. Njihov konačni cilj je ukrcavanje svih aktera iz BiH u

'Balkan Express'. Međutim, da li 'Balkan Express' koji je već napustio stanicu može prihvatiti 'lažne

muzičare' poput likova iz istoimenog filma Branka Baletića, ili će ovaj voz ipak morati sačekati nove

putnike kojima baklava neće smetati.

AKTER S VIZIJOM

Na novinarsko pitanje gdje vidi Tursku u budućnosti, ministar Davutoglu odgovara da na stotu

godišnjicu Republike Turske, 2023. godine, vidi svoju zemlju kao članicu EU, koja nastavlja da ima

efektivnu ulogu unutar NATO-a, i koja ima prominentnu ulogu i u ekonomskim tijelima poput G20.

To je ujedno i odgovor na pitanje Turske orijentacije, odnosno da li se Turska okreće prema istoku na

uštrb zapada. S obzirom da su turski odgovori jasni, ovo je ipak pitanje više za same predstavnike

zapadnih sila, odnosno stvar njihovog poimanja nove turske uloge na međunarodnoj sceni. U tom

smislu ministar Davutoglu podsjeća da odnose u svijetu ne treba gledati hladnoratovski, nego je

potrebno uzeti u obzir sasvim novu prirodu odnosa u svijetu, odnosno nove multipolarnosti u kojoj je

Turska jasno prepoznala svoju ulogu i prihvatila je nečekajući na odobravanja drugih. Kolokvijalno

rečeno, Turska je 'skontala fol', dok drugi još nisu.

U tom smislu dilema da li je Turska globalna ili regionalna sila, gubi na relevantnosti. Turska djeluje

regionalno, ali misli globalno. U ovakvom poimanju međunarodnih odnosa, jedno od drugog je

nemoguće i bespotrebno odvajati. Prema riječima ministra Davutoglua, biti saveznik sa drugim

silama znači biti uključiv, a ne isključiv.

Međutim, u odnosu prema Balkanu sa turske strane se ipak očekuje doza opreznosti. Iako su turski

ciljevi jasni, ostaju nejasna očekivanja domaćih političara. Turski zvaničnici su se do sada u svojim

javnim istupima jasno suzdržavali od naglašavanja tradicijskih i istorijskih veza, koje su, kao što je

ranije rečeno, podloga nove turske politike, odnosno poimanja 'istorijske dubine'. S druge strane,

domaći političari u Srbiji, BiH, pa i unutar BiH, u RS-u, ipak prevelik naglasak stavljaju na istorijske

lekcije i tradicijske isprepletenosti. Time oni obezvrijeđuju pragmatičnost turskih ciljeva i samim tim

nisu u poziciji da iskoriste prednosti koje pruža nova multipolarnost, odnosno sasvim novi koncept

multilateralizma koji nudi Turska. Za sada takav pristup ne šteti aktivnostima koje je započela

Turska na Balkanu, čak šta više, istorijska povezanost i tradicija se koriste kako bi se cijela priča što

ljepše upakovala za domaću javnost. Međutim, nova turska vanjska politika je inteligentna politika i

ona zahtijeva inteligentan, a ne emotivan odgovor. Odgovor bez pretjeranih pozitivnih ili negativnih

emocija, bez bespotrebnih distanciranja ili prebrzog približavanja. Kao što to pokazuju primjeri

zemalja iz drugih regiona, posebnosti i interesi svake zemlje mogu doći do izražaja. Turska je za sada

u stanju da koristeći te interese približi stavove različitih strana kroz konkretne inicijative i projekte.

Vrijednosti koje kroz te napore propagira Turska su u suštini evropske vrijednosti, vrijednosti mira,

tolerancije, integracije, dakle one vrijednosti na kojima je i zbog kojih je osnovana i Evropska unija.

Sudeći po riječima ministra Davutoglua, to je svjesna politika Turske – pokazati na primjeru saradnje

sa susjedima da je Turska itekako spremna i sposobna prihvatiti i promovirati evropske vrijednosti.

Turska sebi tu polako otvara prostor da bude ono što EU pokušava godinama - ne da bude isključivo

ekonomska ili vojna sila, nego i ‘normativna sila’, sila koja propagira vrijednosti.

I u toj spoznaji leži srž onoga što Bosna i Hercegovina i Balkan sa svoje strane mogu ponuditi Turskoj

kao dio ‘novog deal-a’ - priliku da Turska na terenu Balkana dokaže da je njen konačni cilj integracija

Balkana i Turske u EU i NATO, a ne potpuno nova orijentacija zasnovana na tradiciji i naslijeđu.

Turska u svojim naporima za sada ima i podršku SAD-a što se manifestuje i kroz nedostatak

otvorenijih i oštrijih protivljenja aktivnostima Turske u prekrajanju odnosa na Bliskom istoku. A

konkretno u slučaju aplikacije BiH za MAP, evidentno je bilo da su SAD su prepustile inicijativu

Turskoj iako je kod njihovih predstavnika vladalo drugačije mišljenje. Tursko približavanje Rusiji

takođe otvara Balkanu vrata prema istoku, prema investicijama, naročito u energetskom sektoru.

Multidimenzionalnost novih prilika koje se stvaraju zahtijevaju multidimenzionalan pristup.

Međutim, pri tome svima treba biti jasno da Turska nije i ne želi da bude alternativa ni EU ni NATO-

u, pa čak ni odnosima sa prvim susjedima u regionu. Za razliku od svih pobrojanih, Turska ima ono

što konkretno EU već dugo nedostaje na Balkanu – viziju. I što je još važnije, viziju koja nije u sukobu

s onim što bi mogla ili trebala biti vizija Evropske unije. Uspjeh dosadašnjih turskih inicijativa na

Balkanu time pokazuje da je u novonastaloj multipolarnosti međunarodnih odnosa, važnije imati

viziju nego sredstva. Nedostatak vizije stvarnu moć čini impotentnom. U slučaju BiH, ta vizija može

biti uspješna samo ako omogućava da i baklava i sacher torta nastave da koegzistiraju kao i do sada.