BALADE PETRICE KEREMPUHAMIROSLAV KRLEA

Miroslav Krlea Miroslav Krlea(Zagreb,7. srpnja1893. Zagreb,29. prosinca1981.), bio jehrvatskiknjievnikienciklopedist, po mnogima najveihrvatskipisac 20. stoljea. Pisao je poeziju, esejistiku, drame, novele, romane, dnevnike i memoarske tekstove, polemike, publicistiku, pa i novinske lanke. U svakoj od knjievnih grana, u koju zadire Krlein knjievni opus, Krleina su djela meu vrhovima hrvatske knjievnosti, a u nekima pri samome vrhu. Balade Petrice Kerempuhaje zbirka kajkavskih pjesama, , prvi put je objavljena1936. godine uLjubljani. Nakladnik zbirke bio je S. kerl, koji je zbirku grafiki i likovno uredio dajui joj arhaian izgled izborom slova i tiskarskoga sloga, a posebice inicijalima, koji su preuzeti iz Holbeinova djela Totenplatz-Alphabet, dok je za naslovnu stranicu koriten drvorez U. Grafa. Tiskanje Balada poelo je sredinom srpnja (po autorovu svjedoenju 18. VII), a djelo je iz tiska izalo potkraj kolovoza (po svjedoenju Jua Kozaka:v jeseni 1936). Prvo izdanje sadrava 30 pjesama Na kraju zbirke nalazi se Tuma manje poznatih rijei, fraza i pojmova. suodnos dva disparatna pojma: lirska vrsta - balada i knjievni lik - Petrica Kerempuh. S obzirom na to da klasina balada ukljuuje traginu viziju svijeta, usko vezanu uz neki tragian dogaaj i lik koji su joj temom, stvarajui pritom povienu emotivnu tenziju, K. je u skladu s naslovnom sintagmom, u koju je ukljuen izrazito humoristian lik i pojam, najavio te u djelu realizirao samosvojan tip moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremeenog i izoblienog svijeta, a taj mundus inversus, srednjovjekovni i renesansni topos izokrenuta svijeta, predoen je humorom, ironijom, sarkazmom, cinizmom, paradoksom, apsurdom i groteskom u Baladama rije o ljudskoj patnji, stradanju, stalnoj ugroenosti, socijalnoj inferiornosti potlaenih, a kljuni protagonist djela je upravo anonimni puki kolektiv, te da je rije o hrvatskome povijesnom udesu kroz stoljea, takvom strukturom balade zatomljen je svaki providan sentimentalni odnos, i autora i recipijenta Balada, te je omogueno da osobna autorova pjesnika istina o svijetu bude iskazana maksimalnim intenzitetom originalne poetske izraajnosti. U Krleinim baladama prisutni su strukturni elementi svojstveni mnogim lirskim vrstama koje su, sukladno svojoj tematici, formi i poetskom izriaju u rasponu od lirskih minijatura (Sanoborska, Krava na orehu) do velikih lirsko-epskih kompozicija (Keglovichiana, Na mukah, Planetarijom), u kojima se pojavljuju socijalne, simboline, alegorijske, satirine, revolucionarne, pejzane, idiline, filozofsko-refleksivne, vojnike i humoristike teme, kao i oblici naricaljke, lamentacije, groteske, nokturna i soneta, koji su svi obojeni baladesknim bojama i tonovima, sumornom i traginom vizijom ivota koju ironijsko-satirika izraajna sredstva ne ublauju i ne osporavaju, ve naprotiv, intenziviraju. Lik Petrice Kerempuha europske je knjievne provenijencije, jer je svojevrsna varijanta Tilla Eulenspiegela, ali je u kajkavskim pukim legendama i predajama poprimio mnogobrojne znaajke kajkavske sredine i podneblja koje ga je pod svojim imenom i prihvatilo, dajui mu, osim jezika svoj duh i mentalitet Petrica Kerempuh knjievno je promoviran u djelu varadinskoga kajkavskog pisca J. Lovrenia (1787-1842) Petrica Kerempuh iliti ini i ivlenje loveka prokenoga (Varadin 1834). To je djelo, po sudu J. Vonine, svojim jezikom i tematikom umnogome potaknulo autora Balada Krlein Kerempuh ostvaren je, dakle, sintezom Tilla Eulenspiegela, Kerempuha iz pukih predaja i Lovrenieve knjige, te Grabancijaa, koji takoer pripada srednjoeuropskoj knjievnoj tradiciji Prema Tumau manje poznatih rijei, fraza i pojmova uz rije Kerempuh navedeno jekako znaenje rijei nije potpuno jasno. Kerempuhi su crijeva, drobina, trbuh, vamp: Schmerbauch, Karapuh, kalapura, kerepuv je oien eludac, fileki. U prenesenom smislu: Kerempuh je ovjek lukavac, spretan, ispiutura, prokenjak, lakoumnik, vragoljan, domiljati prevejanko, podvaljiva Oita je autorova namjera bila da upravo on izrazi i oblikuje tuknjievno neizraenu figuru, pa je svoj lik nadahnutom sintezom svih navedenih svojstava i prenesenih znaenja kreirao dajui mu uz objeenjaka i pantagruelovska svojstva, koja su ga uinila autentinim simbolom Krleine vizije Kerempuh je je istodobno i komedija, cinik i satirik, otkriva i ilustrator karakteristine puke svijesti koja se u Baladama manifestira logikom i filozofijom otpora, negacije svega postojeega, relativiziranja svake pojave i stanja, ali i fatalizmom kao iskazom svoje bespomoi. S jedne strane, Kerempuh je afirmator te svijesti i lucidni pronicatelj njezine moi i ogranienja, a s druge strane tu svijest svojim sarkastinim i grotesknim slikama istodobno osporava Kerempuh je, naime, i ueni pismoznanec i dobro upueni tavec, koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika, jer kao iz rukava istresa latinske, njemake i madarske rijei i fraze uz znatan inventar svoga kajkavskog vokabulara, a u stanju je u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa, to sve iskazuje visoku razinu njegove ope kulture i objanjava nam kako je taj kompleksan i reljefan knjievni lik zapravo pjesnikov alter ego U jezinoj genezi Balada postoje dva sloja od kojih je prvi impresivan i spontan doivljaj kajkavskoga idioma, a drugi studiozno istraivanje njegove knjievne i izvanknjievne tradicije i potencijala. U genezi Krleinih Balada ostavila je traga i hrvatska glagoljaka tradicija, na to je upozorio R. Katii, koji smatra da je na Krleu utjecala i glagoljaka pjesma Svit se kona. Slijedei taj trag, korijeni Balada mogu se nazrijeti i u djelima autora drugih starijih knjievnih epoha humanizma, renesanse i baroka, posebice kada je rije o turskoj i protuturskoj tematici i slikama stradanja hrvatskoga puka (M. Maruli, J. igori, P. Zorani, B. Karnaruti, I. Gunduli i dr.). Naime, jedan su od dominantnih tematskih slojeva Balada turska osvajanja i pustoenja hrvatskog prostora, pa je to djelo ekspresivna poetska rekapitulacija jedne vane teme hrvatske knjievnosti Jezinu, ali i drugu grau za Balade K. je pronalazio u razliitim dokumentima i sudskim spisima (npr. o seljakoj buni), povijesnim i memoarskim spisima (npr. Krelievima), u etnolokim i etnografskim studijama (Samobor M. Langa), u pravnim spisima i rjenicima (V. Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, III, Zagreb 1908-22), a mnogobrojne od tih izvora konzultirao je i u rukopisu, to sve potvruje tezu o Krleinoj studioznoj pripremi za djelo u ijoj je sintezi dolo do proimanja viestrukih izvora i slojeva. Kad je rije o koincidenciji Balada s europskom knjievnom tradicijom, uz eulenspiegelovsku, treba svakako istaknuti villonovsku i rabelaiseovsku tradiciju, od kojih je prva najizraenija u ironijskom i objeenjakom duhu i stilu Balada, a druga u kritiko-satirikom prikazu i analizi povijesnoga svijeta. Meutim, obje te tradicije Krlea je apsorbirao i sintetizirao u samosvojan lirski oblik, stil i duh djela koje u opticisovina zrcala(Eulen-Spiegel) odraava srednjovjekovnu, renesansnu i kasniju baroknu impostaciju svijeta, a ija je infernalna vizija srodna s Danteovom. No iako se K. u svome poetskom oblikovanju i instrumentariju koristio elementima poetike svih triju oznaenih epoha, kao slikar ljudskoga inferna on svomu infernu nije namijenio danteovski prostor podzemlja, ve ga je situirao u konkretan zemljopisni prostor i povijesno vrijeme koje ljudskoj drami u njegovim kajkavskim stihovima daje posebno obiljeje. Preko danteovske, u Baladama je progovorila i biblijska knjievna tradicija bez obzira na to to se nala u ironijskom, pa i satirikom diskursu, u kontekstu cjelokupnoga autorova osporavanja svijeta sazdana na naelima kranske ideologije i svjetonazora. Po miljenju toga autora, Kerempuh proizlazi iz cjelokupna Krleina stvaralatva prije Balada s obzirom na to da Balade ne sintetiziraju samo kajkavski jezini krvotok Krleina djela, nego se pojavljuju i kao sinteza brojnih tema, likova, ideja i pogleda pa i motiva autorove lirike na standardnome jeziku, njegove esejistike i polemike proze, posebice one s temama iz hrvatske povijesti, politike i kulture dramska i ritmika ekspresivnost, snana akustika stiha, dominacija grotesknih slika, komika kojom se potencira tragina i apsurdna projekcija svijeta s njegovim iscerenim oblijem u karnevalskim maskama, prodor u egzistencijalnu i socijalnu dramu ugroenog bia koje s dna i iz tmine svoga inferna progovara krikom, antiteze i kontrasti, figure gomilanja meu kojima su dominantne kumulacije i amplifikacije sa svojim ironijskim i satirikim konotacijama, koritenje pastia s primjetnom dozom autorova cinizma i sarkazma, sve to odaje vidljive tragove ekspresionistike poetike kao i tragove nekih drugih modernih poetika, futuristike i nadrealistike na primjer. Meutim, Balade ne duguju svoju pjesniku izuzetnost i umjetniko znaenje svojoj slojevitoj poetici, nego njezinu funkcioniranju, iz kojega izrasta pjesniki svijet u iju je sumranu, traginu i grotesknu sliku utkana viestruka autorova angairanost - humanistika, socijalna, pa i povijesna. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana odozdo, s motrita njezinih traginih, anonimnih pukih sudionika, koji je doivljuju kao svoju crnu i zlu kob i u ijoj opciji ona poprima karikaturalno oblije. Hrvatski viestoljetni povijesni pejza oblikovan je stoga kao kompozicija crnih boja i tonova, iji je kolorizam obiljeen krvlju. Rije krv u svojim se ekspresivnim kajkavskim varijantama (kerv; karv i kri), kao i sugestivnim izvedenicama, namee svojom uestalou i stilskom izraajnou kojom se istodobno sintetizira semantiki, zvukovni i koloristiki, ali i simboliki znaaj te rijei koja se kao stilski obiljeen i eksponiran jezini segment izdvaja u bogatom leksiku Balada Poleminost kao stilski postupak u Baladama pojaava dramsku tenziju zbirke. Ona podjednako proistjee iz dramatine tematike Balada kao i iz koritenja dramskih izraajnih sredstava u kompoziciji pojedinih scena, pa i kompoziciji cijele zbirke. Naime, kljuni su tematski slojevi Balada Gupeva seljaka buna 1573, turska osvajanja i pustoenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, a kao vana povijesna tema pojavljuje se i tragina sudbina kajkavskoga jezika, koji je u ilirskom pokretu nasilno izopen iz svoje kulturno-povijesne pozicije i preputen marginalizaciji. Dramatinost takva sadraja prirodno se intenzivira uporabom dramski ekspresivnih dijaloga, monologa i solilokvija, iz kojih izvire sceninost Balada, u ijoj osmiljenoj kompoziciji prepoznajemo dramsku ekspoziciju s poetnim korpusom djela (balade Petrica i Galenjaki; Ni med cvetjem ni pravice; Lamentacija otibri, Keglovichiana i dr.), dok se dramska kulminacija najavljuje i zainje baladama Po vetru glas, Verbuvanka, Lageraka i Carmen antemurale sisciense, da bi u baladi Na mukah dosegla najvii stupanj izraajnosti, nakon ega postupno slijedi dramski rasplet to zavrava baladom Planetarijom, u kojoj autor odbacuje kerempuhovsku masku i sam se identificira u ulozi vodia i komentatora povijesnog vremeplova Balade posjeduju i viestruki knjievnopovijesni identitet, koji takoer naglauje i osvjetljuje njihovo znaenje. U tom je smislu vana koincidencija Balada i njihove pojave sa stotom obljetnicom uvoenja tokavtine. U kontekstu te obljetnice djelo je originalan podsjetnik podjednako na kajkavski jezik kao i na njegovu bogatu knjievnu tradiciju, na mo i snagu toga jezika koji je ostvario visoku razinu knjievne izraajnosti Gazophylacij Ivana Belostenca je bio jedno od polazita Balada PetriceKerempuha Miroslava Krlee. Jezini hibrid koji Krlea koristi u Baladama ukljuivao je gotovo sve kajkavske pisce i jezikoslovce do 20.st. kao i kolokvijalne kajkavske dijalekte koje jesluao. Meu izvorima navodi:1. klasina jambreievsko-belostenevska kajkavtina2. Jezik ulice i kuhinje. Agramerski Kuchenkroatisch.3. Banskokurijalna fraza Josipa Klobuara sedamdesetih godina.4. Jezik lektire (enoa) i tampanih tekstova zagrebake tampe. Knjige uizdanju knjiare Kugli, Obzor i Narodne novine.5. Jezik deseterca, narodne pjesme i Zmajeve. (Zmaj je do danas ostao najingenioznijimpjesnikom djetinjstava.)

PETRICA I GALENJAKI

- epskom manirom uveo nas je pjesnik u ovu tunu kerempuhovsku pjesmu i otkrio zastor iza kojega e se pojaviti - kobna narodna sudbina- predstavio nam je svog junaka Petricu Kerempuha, alosna pismoznanca, koji e pod galgama pjevati o nama, o naem izmrcvarenom i iznakaenom nacionalnom i ljudskom biu:"a Petrica, alosni pismoznanec,/Kaj nikaj spametnog zmislil nesem/neg tonu ovu kerempuhovsku pesem,/pod galgami kaj ju ztambural jesem."- autentini podaci s naeg feudalnog stratita u bolnogorkoj Kerempuhovoj unterpretaciji djeluju sugestivno i snano- tu se kroz mrak stoljea naziru vjeala i muila, rane i suze i zdrobljena koljena, tu je muen i bievan, vjean i vezan konjima za repove seljak, gladu, bogec "ki od glada krade da bi na kraju konca zvitezil svoje jade"- po njegovu razdrtu tijelu padaju batine, korbai, Herodoeve ibe- na drugoj strani je grof, u ijem se zatvoru uje zveket lanaca, i crkveni feudalac, koji u platu damastnog pluvijala pod galgama moli za blagoslov verige- no, u tom mraku, kroz psovuku i kletvu,pla i lave pasji, uje se buntovni zavjet tovaria kmeta Matije Gupca i odjekuje Kerempuhove rijei koje prijete i opominju, groze se i proriu:"Hudi bu bikupa odnesel vu pekel./I atan bu spekel grofe i prebendare."- a na kraju u tonu rezignirane kontemplacije nad otvorenim grobom te nae i ljudske bijede, pjesnik je govorio:"Gdo plaa ne zna z vetrom obarnuti,/morak kak svea na vetru vtarnuti."NI MED CVETJEM NIPRAVICE- u slici cvijea i njihova odnosa razvijena je pjesnikova vizija svijeta u kojem vlada nepravda- alegorija pjesme je jasna- dva svijeta, suprotstavljena i razliita, privilegirani i ponieni, javljaju se u kontrapunktivnim intonacijama:"Fijolica i sunanica, romarin i mauhica, roa i fergismajniht, dijacint i holer, admiralov cvet i glateja" nali su se u gartlicu uz staze u raskonim bojama i zamamljivim mirisima - pa kae u ironino-gorkoj intonaciji: "Lepe ti je, lepe ti jem fijolice diee..."- a smrdljivi "terputec, prepunec, grinta, terna, glavobolka, kopriva, lopuh, abnjak, osjak i perin soldaki" u tunoj intonaciji: "Teke je nam, teke je nam,na kokojoj pai..."- izmeu ponienih postoje dva tabora:1. terputec - smrdljiv i prezren, puntar i nezadovoljnik, buntovnik i revolucionarist2. gumbek - zajedno s zajekom, baulekom i slakom, misli da to "ima biti tak" kad ve nije drukije- pomirenje sa ivotom, silom i nepravdom ima svoju bolnu poantu- "gorei erleni mak" na "krilaku terpuca" ima u toj ludinoj poetskoj viziji i poruci revolucionara simbolino znaenje- na kraju pjesme ut emo glas prijetnje: jednom e i u te nae tamne prostore prodrijeti "severec kozoderec" i probiti barijeru klasnih opreka:"Severec, kozoderec, skunkaov strah i ka,/raznesel bu vse farbe s pisanih vaih ga,/a nami bu se jeno, mi tak sme posle polski dra,/bespuci, terpuci i kravji kola!"- esto spominjanje biskupa i njihova odnosa prema puku; motivi luteranstva:1. Hudi bu bikupa dnesel vu pekel./I atan bu spekel grode i prebendare,/Gornice i ina prepune ormare!/Kervavo nam je telo Veronikin Robec,/Vre svira v trombetu tovaru kmet/Matija Gobec.2. gda bikupi kak klafrave papige/Pod galgama se mole za blagoslov verige.3. A bikup v plau damastnog pluvijala/Popeval je z starinskog misala./Gde latinski se prevueno pove/Da bogcu navek za kmetsku glavu gre...- Stihovna i strofna raznolikost balade u funkciji je njezine unutarnje dramatike, koja alegorijskim diskursom oblikuje temu nepravednog ustrojstva svijeta i drutva. Meutim, alegorinost balade proeta je snanim ironijsko-satirinim diskursom kojim se potencira drutvena, socijalna, mentalna, pa i svjetonazorna bipolarnost svijeta proetog antitezama dobra i zla, pravde i nepravde, gospodara i potlaenih. Satira nije usmjerena samo prema nositeljima i braniteljima postojeega bipolarnog ustrojstva nego i spram obespravljenih koji svojom pasivnou, poltronstvom ili ak mentalnom inertnou prihvaaju takvo stanje. Koristei se bogatom kajkavskom nomenklaturom cvijea i prirodnih pojava (vei dio toga nazivlja registriran je kao jezine puke tvorevine u knjizi M. Langa Samobor, to je indikacija geneze te balade, kao i nekih drugih), K. je u neuglednom i smrdljivom trpucu pronaao lirskog protagonista i to polemiara, buntovnika, najavljivaa korjenitih drutvenih promjena, ali i tihog rezignatora koji se sa svojim poloajem na dnu drutvene ljestvice miri unaprijed, ak i u novome poretku, pronalazei osobno zadovoljstvo u smjeni onih koji taj poredak simboliziraju. Na taj je nain revolucionarni ton balade omeen rezignacijskim pomirenjem obespravljenih s postojeim i nepromjenljivim ustrojstvom svijeta, koji je u baladi razoblien i predoen u svakodnevnom antagonizmu. Tvrdoglavi trputac vodi jedak, ustar i polemian dijalog uime velike skupine slina statusa i shvaanja, a kao protagonist spoznaje o nepravdi najdirektnije se konfrontira s antagonistom istoga genetikog soja, ali povlatenoga socijalnog poloaja. Trpuev antagonist u baladi je gumbek, koji simbolizira ideju prihvaanja postojeih odnosa, samozadovoljstva i poltronstva. Na sudaru takvih shvaanja raste dinamika i dramatika balade iji je dramski klimaks u zavrnom dijelu, u trpuevu saimanju slike obespravljenosti ilustrirane naturalistikim detaljima i snanim kontrastima (Po nami smrade krave i Cigan se posce /.../ Vu plahticam vaim boje dete spi), kao i u prijeteem glasu pobune, prkosa i proroanstva. Originalnom, ivopisnom i bogatom leksiku balade pridruuje se i ekspresivna ritmika podloga stiha, pojaana deminutivnim rimama vieslogovne podudarnosti, te grozdovima rima od kojih su akustiki najimpresivnije jednoslogovne, to toj baladi daje obiljeje skladne lirske kompozicije. Najavljena naslovom ija je alegorinost jednoznana i direktna, pjesnikova vizija svijeta svojim alegorijskim slojem aludira na sveope naelo prisutnosti antiteza, bipolarnosti i disharmonije. Iskren i dubok humanistiki prosvjed protiv takva stanja uzdie baladu s razine socijalnog svjedoanstva na razinu pjesnike eksponiranosti i intimnoga opredjeljenja. Meutim, to Krleino opredjeljenje, kao i u nizu drugih sluajeva koji su ilustracija nesentimentalnog odnosa i emotivne suzdranosti, u znaku je osobne rezignacije i satirinosti nad svim oblicima rezignatorskog pomirenja.- biljke daju opis prirode i stanja u njoj kojim nisu zadovoljne; neke su biljke prilivegirane u odnosu na druge i cjenjenije i to se ne moe promijeniti- jedni su ouvani od vrabaca i drugih ptica, dok su drugi njima stalno izloeni; metaforika- nejednakost : Vu plahticam vaim boje dete spi/ Na piriku, terpuca ni vrag ne gledi.* terputec - neugledna poljska biljka- iz svijeta biljaka misao se iri na openit stav u svijetu: Ak pak e bi tak, da na svetu biti ima tak/Da na jenog krava i cigan se sce,/A drugi pak v gartlicu kak admiral die,/e ima bit tak, naj onda bu tak... Na koncu pomirenje sa stanjem koje se ne moe promijeniti, indiferentnost pripovjedaa; nastupa sa stavom da se njega to ne tie, nastavlja svojim tempom

GUMBELIJUM ROA FINO DII progovara o jednome od kljunih motiva - galgama, i to je izvanredan uzorak autorova temeljnoga izraajnog sredstva - ironije, koja preko paradoksa dosee do groteske i apsurda Balada se sastoji od samo 15 stihova U njoj se iza prividnoga, lirski neutralnog naslova s moguom asocijacijom neke idilino-pejzane atmosfere, zapravo skriva kontrast temeljnomu motivu - pred- smrtnoj agoniji na vjealima. Kontrastom tih dvaju motiva stvara se ekspresivan autorov galgenhumor kojim anonimni puki protagonisti, galenjaci, paradoksom osobne sudbine iskazuju ivotni apsurd. Miomirisni gumbelijum, kao tradicionalan lirski si- gnum, stoga se ovdje javlja svojim mrtvakim zadahom nastalim u sumornoj, nokturalnoj inscenaciji koju tvore stravino zavijanje bijesnog psa i potmuli zvuci grobara koji priprema lijesove. Negacija smrti jedini je nain mogueg protesta, a pjesnik ga izrie samoironijom galenjaka na raun vlastite sudbine kao i naturalistikim slikama njihova skoroga fizikog svretka, ne zazirui od animalnih asocijacija U kontekstu cijele zbirke, balada se oituje kao njezin integralni dio i kao slika sunovraenog svijeta prikazana groteskom i paradoksom kao autorovim osebujnim i djelotvornim izraajnim sredstvima.

VIGILIA ALI STRAA NONAKAPTOLSKEGA ITKAPISCA VITIZNANCA I METRA ARTIS SCRIBENDI IGNACA VLAKOVULIANCA- Sastoji se od dvanaest nejednakih strofa koje sadre ukupno osamdeset i tri stiha razne duine, no s prevagom osmerakog ritma. Uz takvu ritmiku konstantu s gotovo neprimjetnim iznimkama, akustikoj funkcionalnosti stiha posebno obiljeje daje bogat rimarij iju artistiku raznovrsnost tvore uzastopne, unakrsne i obgrljene rime. Naslovom u stilu starih kajk. crkvenih i nabono-pounih ostvarenja, autor plastino eksplicira temu stvaralake sumnje i slobode, jer je lirski protagonist balade pjesnik razapet izmeu (p)odanike poslunosti svome poglavaru - biskupu iji lani portret upisuje u misal i slobode stvaralakog duha kojim se opire takvu inu. U dubokoj nokturalnoj atmosferi koja je karakteristina za Balade, a ovdje je izraena posebnom plastikom none tiine, ime se potencira dilema samotnoga poete, u atmosferi koja se javlja i kao jedini mogui, pritajeni i skriveni prostor pojedinanim heretikim (primislima, odvija se drama stvaraoeva. Ona je determinirana konkretnim ambijentalnim odrednicama s prirodnom asocijacijom odreenoga grada i sredine, a obiljeena je i konkretnom godinom - 1530, koja priziva u svoj okvir odreeno pov. vrijeme, doba najeih tur. provala, drutveno-socijalnih i klasnih zategnutosti - predveerje seljake bune. No, balada prerasta znaenje partikularnoga, konkretnog svjedoanstva o traginoj sudbini pojedinca stavljena u inferioran drutveni poloaj s neizbjenom reperkusijom i po njegov umj. status. Sukobom pojedinca i autoriteta balada prerasta u ilustraciju irega i trajnog sukoba, u svevremensko svjedoenje, graeno i osobnim autorovim iskustvom. Naime, u mnogobrojnim se Krleinim tekstovima pa i baladama varira slina tema koja u konkretnoj baladi iskazuje sloenost ovjekova individualnog poloaja u hamletovskoj dilemi njegova moralnog ina. To to glas razbora, sumnje, savjesti i lucidne kritike svijesti u jednome dramatinom nonom bdjenju nije pretvoren u moniji glas prosvjeda i snagu da se osobno uvjerenje i istina brane i osobnom rtvom, ne umanjuje pjesniku snagu balade sadranu upravo u naznaenoj moralnoj dilemi. Ta je dilema na svojevrstan nain trajna, opeljudska i svevremenska, te je svoju pjesniku sugestivnost ostvarila, uz ostalo, i slobodnom autorovom reinterpretacijom Poetova monologa, kao i slikama beutne klepsidre s poetka i kraja balade, u kojoj vitiznanec svoje skrivene misli i dileme pretvara, i mimo osobnog poraza i priklona nemoi sudbine, u duboku ljudsku i stvaralaku katarzu.LAMENTACIJA O TRIBIPAVLU TOSU HORVACKEMU VITIZNANCU KI KIPA DOMOVINE NI SPOZNAL NI PREPOZNAL stihovni i strofni oblik balade u skladu je s njezinim lamentacijskim i polemikim tonom, kojim pjesnik oblikuje socijalnu temu kmetskoga i uope seljakoga socijalnog poloaja Protkana je visokom ironijom, sarkazmom i cinizmom kojima se uobliuje lirski protagonist, a razobliuje socijalna struktura drutva u ijem je hijerarhijskom sustavu taj protagonist na njezinu dnu. Nabrajanjem razliitih feudalnih poreza, daa i nameta, od onih u novcu do onih u naturi i fizikoj obvezi, pjesnik do paradoksa i apsurda dovodi njihov smisao koristei se lirskim monologom kmeta, koji je otkriva i komentator svoga apsurdnog socijalnog poloaja Lirski se protagonist u treem, zavrnom dijelu balade identificira i u strukturi suvremenoga graanskog drutva u kojemu se njegov temeljni socijalni status nije nimalo izmijenio Sredinji dio balade, polemian dijalog kmeta, koji hinei svoju pokornost i prihvaanje poloaja u kojemu se nalazi, govori svojim gospodarima istinu o svome statusu i istinu o naliju njihove pravde. Komentirajui u tome dijalogu sa svjetovnim i crkvenim feudalnim monicima sudbinu seljakih pobunjenika Dzse i Gupca, koji su skonali na neljudski nain, pjesnik ne akcentuira samo pitanje pravde nego i ljudskosti takvih okrutnih postupaka U uvodnome dijelu balade citiranje dio puke kajkavske pjesme o kmetskome ivotu i socijalnom poloaju Obraanje uzvienim tonom velikodostojnicima; ironizacija, budui da se govori zapravo o zamjeranju pustopanoj tiraniji poreza i razliitih davanja Ironija: * Biskup je Gubca spekel kak goluba v rajngli,/ a Bikupa su v nebo na vanjuku nosili ajngli. Vrag ti nosi znanost, doktore, magistre,/ bole vrai naa mati boja v Bistre!

SCHERZO etrnaest strofa Stihovi su povezani uzastopnim, unakrsnim i obgrljenim rimama te grozdovima rima bogate izraajnosti balada samo u svome uvodnom i zavrnom dijelu nosi obiljeje skerca determinirana atmosferom kine i mrkle noi, raspojasane anakreontike i naturalistikog hedonizma, iji su neobini protagonisti Martinska Guska, duda, jopica, morski tolvaj i osamljeni frater pavlinec. kljuni dio balade zapravo je solilokvij ostarjelog pavlina koji izjeden sumnjom, grinjom savjesti, mrakom oko sebe i u sebi, boleu i strahom, jedinu utjehu i izlaz pronalazi u vinu. Taj ovidijevac i ueni pavlin jetko rezonira na temu svoga ivota i spoznaja koje su ga u potrazi za istinom dovele do sumnje u dogme z njegovih rijei prodire glas oajnika i drama srednjovjekovnog isposnika, koji je cijelog ivota tragao za biblijskim svjetlom kao egzodusom (vanshajanjem) iz tmina svoga vremena, da bi na kraju puta spoznao svu uzaludnost svojih traganja i otkrio pritajenu sumnju: Spovedam se, valujem se, pred fratrima se sramim,/ molim se i itam,/ z molitvum se dramim./ Postim, kleim, timam, utim, trapim,/ za lui biblijskom kak za vanzhajanjem vapim./ Tenine same, zgingavanje trudno,/ smartnonosno nahajanje z dana v boji dan.../Ja timam,sudim, utim da sem Lutoran. spoznaja u kojoj naziremo intimnu pjesnikovu naklonjenost svim heretikim protagonistima, od glagoljaa i bogumila do hrvatskih protestanata, koji su skupo plaali cijenu svojih uvjerenja inscenacija raspojasane krme u kojoj su se u zajednikom zagrljaju nali svi njezini protagonisti, kao i simboliki mrak u kojemu su zajedniki nestali sa scene, groteskno pojaavaju kraj balade.

SANBORSKA etiri katrena proimaju puko i rafinirano pjesniko umijee, te prepleu folklorna i nadrealistika poetika lirski nokturno ostvaren sintezom akustikih i udesnih vizualnih senzacija, gradi spoj konkretnoga s imaginarnim. Poetak balade u znaku je razigranoga pukog hedonizma motivirana, osim prirodnim vitalitetom i otporom sumornoj strani ivota, i karakteristinom pukom filozofijom Slanine nigdar nebu s pesa / niti povratka iz lesa autor uplee inventivan leksiki ludizam poigravajui se ritmiki, akustiki i sadrajno kajkavskim deminutivima u treoj i etvrtoj strofi oslikao svoj originalni mundus inversus simboliziran fantazmagorinim slikama i preobrazbama animalnoga i ljudskoga svijeta, koji poprima karikaturalnu dimenziju u likovima svojih protagonista i njihovu iskoraku iz uobiajenoga i svakodnevnoga Glasom uka na gradskome tornju zavrava ovaj pjesnikov nokturalni pejsa, kojim se jedna regionalna slika sa svim svojim detaljima otkriva kao skladna pjesnika projekcija ugraeno je vie akustikih i vizualnih slojeva; podjednako izvorima folklorne, knjievnoumjetnike i znanstvene provenijencije, ali je sauvala originalnost i visoku kreativnost pjesnikove inspiracijeKRAVA NA OREHU lirska minijatura razigrana ritma, koja sadrava etiri katrena izrazito kratkih stihova U ovoj grotesknoj lirskoj kompoziciji zasnovanoj na nizanju apsurdnih slika i situacija, M. Bokovi-Stulli otkriva tragove poetike pukog pjesnitva, a V. mega elemente nadrealistike poetike. bogata Krleina imaginacija nie u baladi groteskne slike fikcijske zbilje u kojoj je sve mogue i krava na orehu, cirkva v mehu, i zmaj u kouhu, na priesti triga, i roda na (svetoj) misi, situirajui tako jedan oblik pjesnike realnosti u okvir prepoznatljive nadrealnosti ludizam izrazito naglaen u njezinu razigranom ritmu

STRIC VUJC pet nejednakih strofa U zavrnoj, najduljoj strofi usporeni ritam balade temelji se na duljim stihovima Za cijelu je baladu kljuan onomatopejski izraz stric-vujc (puka verbalizacija zvuka izazvana hodom kroz visoki snijeg), koji stoji u njezinu naslovu, a ijim dvostrukim ponavljanjem i poinje. Balada je impresivna pejsana skica zimskoga doba i idilinog ugoaja koji je vezan uz kranske blagdane (Badnjak, Sveta Tri Kralja, a njima je pridodan i Uskrs) u ijem kontekstu pjesnik asocira mirne blagdanske trenutke seljakoga ivota u baladi na povrinu onaj dio ivota koji je oplemenjen toplinom doma. Dakako, ni taj prikaz nije lien blage ironije kao ni socijalnih konotacija, jer je zavrna strofa zapravo kontrast idilinoj dekorativnosti i ugoaju iz prvoga dijela balade U toj je strofi u simbolici prosjakoga tapa i pasje sudbine beskunika i prosjaka, koji su kao Boja djeca rinuti u okrilje samog Belzebuba, prikazano seljako siromatvo. Idilinost prvoga dijela balade tako je osporena svojim nalijem otkrivenim u drukijoj doivljajnoj tenziji temeljne onomatopeje i u drukijem pejsanom osvjetljenju, stoje najekspresnije olieno u neidilinoj, grotesknoj slici mjeseca (mlaji serp) pojaanoj socijalno intoniranom poredbom: kak gnjili canjek zamotanjek / od osmujenih cunj i kerp sinteza ritmikih, zvukovnih i koloristikih elemenata to tvore impresivnu lirsku kompoziciju, koja je svojevrstan kontrast sumornim slikama, bojama i tonovima cijele zbirke. Koristei se u leksiku balade izriajima, onomatopejama, poredbama i slikama puke, seljake provenijencije, autor je i tim instrumentarijem potencirao ne samo izvor nego i puki duh balade.

TUROPOLJSKA RETAURACIJA sedam strofa u prvom planu autorov osobni kritiki stav prema ilircima i njihovu pokretu Kroz iskaze ilirskih politikih protivnika stoga i progovara sam pjesnik, karikirajui istaknute predstavnike pokreta: Vraza, Lisinskog, Demetra, Gaja, Preradovia (Ti frassi gladni, fuchsi, demetri, vlaki gerci). Optuuje ih za austrofilstvo, podlonost politici bekoga dvora, za politiku nedozrelost i kameleonstvo, a atribucija carski oficiri odnosi se i na Kukuljevia, indirektno i na Maurania te njegovu brau aktivno ukljuenu u pokret meu protivnicima kajkavskoga jezika su i Primorci (letoralci) uz Cincare, Vlahe, Morlake (kucovlahi) i graniare. Sve njih ne tedi pjesnikova rije iji se animozitet manifestira jednako optubama za izdaju kao i drastinim karikaturalnim slikama. Usporedna s obranom kajkavtine nalazi se i obrana latinine kao drevnoga jezika hrvatske kulture i politike i kao simbola hrvatskoga politikog subjektiviteta kroz stoljea. U poetskome ekstatinom liku javlja se i slika kajkavske rijei, jer kak emant blisie naa unanosna re koja se inkarnira kao tvrava spram politikih simbola (Habsburzi, Schnbrunn, Prag i Be) Pozivom na pavlinske oce i druge stare pismoznance pjesnik apostrofira knjievnopovijesno znaenje kajkavtine iji je sudbinski paradoks u tome da je u konkretnome sluaju brani jedna maaronska stranka, koja je i sama karikirana u baladi motiv luteranstva: drugi su karikirani, dodijeljene su im negativne afirmacije, usporeivano sa svojim, npr: Ti alarni domorodci,/ z vana surka, z nutra koci,/ pieju kak govedari,/ a ne kak nai pavlinski oci/ nai pismoznanci stari!

KEGLOVICHIANA humoristiko-satirika poema u 42 strofe Tematsko-anegdotalnu okosnicu poeme ini ulazak u nebo grofa Keglevia, predstavnika ugledne hrvatske plemike obitelji izumrle na poetku XX. st., ali i predstavnika cijeloga hrvatskog plemstva i aristokracije. Taj je ulazak prikazan s gledita pukog protagonista Imbre Skunkaa, koji se potajno pridruio pogrebnoj i nebeskoj sviti Ovozemaljski drutveni poredak s antagonistikim i hijerarhijskim kontrastom srednjovjekovno-feudalnog drutva, ilustriran je u baladi njegovim karikaturalnim nastavkom u prekogrobnom ivotu, gdje je temeljni odnos gospodara i kmetova, gospode i puka, ostao neizmijenjen. Skunka je zapravo kao sudionik zbivanja na ivopisnoj nebeskoj sceni autentinim svjedokom toga poretka, ali i njegovom rtvom, jer je svoju kmetsko-puku drskost platio ovozemaljskom odmazdom i grofovskom pravdom - ibanjem do krvi, ereenjem tijela, polijevanjem kipuom smolom i na kraju bacanjem u vekiveni jogenj Takva tematsko-anegdotalna okosnica balade, eksplicirana na tezi da je i nebo samo nastavak ovozemaljskih beneficija i privilegija nebe je za Grofa, a je ne za tata, kao i na satiriki izokrenutoj tezi da je i u nebu jednako kao i na zemlji, omoguila je autoru da postojei poredak dovede do cininog i grotesknog paroksizma Kulminacija karikaturalnog prikaza sadrana je u opisu ceremonijalnoga grofova prijema u nebo, koji je sukladan s njegovom stalekom pozicijom i ritualom feudalno-aristokratskog drutva, determinirana hedonizmom koji je uz suptilne uitke u jelu i piu obiljeen i animalistiko-naturalistikim porivima i manifestacijama. Opis lukulske nebeske gozbe u ovoj baladi na umjetnikoj je razini Petronijeve imaginativnosti i satirinosti iz Trimalhionove gozbe kao i na razini Rabelaiseova pantagruelizma sadrana u tjelesnoj pohotnosti i naturalistikom hedonizmu srednjega vijeka, no u tom opisu sadrano je i renesansno epikurejstvo i barokni lumperajski anakreontizam, posebice rairen u XVIII. st. po sjeverozapadnoj Hrvatskoj Poetskom su ruglu stoga izvrgnuti institucionalni oblici takva anakreontizma, meu kojima je najpoznatija bila pinta, koja je pastiom stihova pretvorena u karikaturu. Bogata vinska karta s najbiranijim piima i jo bogatiji jelovnik nebeske gozbe, potencira zapravo socijalni kontekst balade, jer je to obilje s nebeskoga stola sa svojim vizualnim dekorom, senzacijama svojih mirisa i osjetilne izazovnosti doivljeno s pozicije gladnoga kmeta koji skriven i skvren pod gospodskim nogama osvjeuje svoju spoznaju o postojeem poretku i svome mjestu na njegovu dnu neprekidno kontrastiranje kmetskog i grofovskog jelovnika, njihove jednolinosti, siromatva i oskudnosti s jedne strane, te raskoi, raznovrsnosti i bogatstva s druge Uz jasno ekspliciran socijalni kontekst, balada posjeduje i povijesni kontekst jer je njezina satirika otrica usmjerena i na nacionalno porijeklo tzv. hrvatskoga plemstva Se sami Madari, grofi, dunajski, taljanski / ni jeden je ne lovek, ni jeden ne zna naki; ( drugi su prikazani u negativnom smislu_ obiljeje srednovjekovlja), kao i njegovu ulogu u dramatinim povijesnim dogaajima u kojima su mesto turske glave kopuna pekli na kolci Narativna struktura ove balade, koja izvire iz njezine epske eksponiranosti i kronologijskog slijeda zbivanja, ne umanjuje njezinu pjesniku ekspresivnost kojoj su korijeni u dramatinosti i sceninosti dogaaja, te ritmiko-akustikom sloju poeme u kojoj se virtuozno niu i izmjenjuju bogate uzastopne, obgrljene, unakrsne, ali i mnogobrojne leoninske rime talni kontrasti, retorska pitanja, eksklamativne reenice, te gusti nizovi raznovrsnih epiteta i atributa pretvaraju eruptivnu elokvenciju u dinamian i ekspresivan pjesniki tekst rajska idilinost

PO VETRU GLAS dvanaest strofa s raznolikim brojem stihova S obzirom na to da su glavni turski protagonisti koji sa svojim etama pustoe po Turopolju, hercegovaki paa Mehmed (Mehmed Zoglu) i Hasan-paa Predojevi iz Bosne (Hasan Kan), poginuli 1593. u bitkama za Sisak, balada je neposredna asocijacija na krvavi sisaki harc i pripada korpusu balada na tu temu Nabrajanjem konkretnih turopoljskih toponima (Mraclin, Lukavec, Kerestinec pod Odrom, Botinec, Sveta Klara, Pleso, Buzin, ehi), a rije je o mjestima iz najue zagrebake okolice koja nestaju u dimu i plamenu, Krlea dramatino istie povijesni poloaj Zagreba i preostale Hrvatske. Meu krivcima za tu tragediju spominje i Gapara Stankovia, bolesnog i neodlunog zagrebakog biskupa i bana, kojega naziva jazbecom to hare v lukni i pospani bikup ban Snane vizualne ekspresije tragine situacije i zbivanja, oznaene ognjem i zgaritima, trima hrvatskim glavama na turskom barjaku, te bljetavim i zakrvavljenim turskim maevima, posebno su pojaane akustikim ekspresijama kobne zvonjave koja odjekuje na sve strane, a izraena je prodornom akustikom glagola simtamati, kampanati, brenati, cingiligati, nastrankivati, javkati, venkati, brundati, bobnjati, cincikati. tragina situacija Hrvatske osvijetljena je u baladi s pozicije traginog poloaja i sudbine hrvatskoga puka, kojega jednako teko pogaaju turski nasilnici kao i europski osloboditelji to tom puku priskau u tobonju pomo s bandama plaenika, probisvijeta, pljakaa u odorama banskih i drugih regularnih vojski pod zapovjednitvima ratnih avanturista Dramatika poloaja u kojem se hrvatski puk nalazi saeta je u kobnoj spoznaji bezizlaza, u potenciranoj negaciji koja saimlje njegovu prolost, sadanjost i budunost s apodiktikim i rezigniranim stihom Muu spasa neje, nebu ga i nega Drugi dio balade anticipacija je dogaaja to e uslijediti po odlasku i potjeri Turaka, koje e u ulozi haralija, palikua, silovatelja i sijaa smrti samo zamijeniti njemake, francuske, talijanske ili belgijske ete balada nije samo slika postojeih nego i nagovjetaj novih crnih dana koje svojim dolaskom nagovjeuju vojnike bande pod vodstvom stvarnih ili metaforiki oznaenih zapovjednika (Loewenclau von Bonaventura, grof Aldo Aldobrandini, Salvador San Clemente i Mosje Bouquoi)

VERBUVANKA tri septime, jedan katren i jedna asimetrina strofa od 16 stihova sudbina hrvatskih ljudi, ponajvie kmetova, tema su ove balade Gladnome kmetu bila je privlana idila vojnikoga ivota, oslikana u poetku balade i simbolizirana novcem, kobasicama i toplim kruhom, a nedjeljom jo i cafutama, no toj iluziji pridodana je odmah i deziluzija izraena vojnikim drilom, surovou generala i oficira, gladnim danima te neizvjesnim bitkama s Turcima Konkretna asocijacija na siseke dane otkriva neposredan povod i upuuje na sudbinu svih zavedenih koji prekasno shvaaju da su tek puko topovsko meso, slijepi podlonici i orue u rukama surovih i astohlepnih njemakih i talijanskih oficira Pjesnikovo izravno obraanje i polemiko razotkrivanje ne samo vojnikoga ivota nego i ograniene vojnike svijesti u funkciji je izrazite oporbe, pri emu on sugestivnost svojih slika i optubi gradi i na pogrdnim rijeima to ih upuuje zavrbovanom hrvatskom ovjeku deziluzija o lagodnom ivotu tu je i deziluzija o vojnikom napredovanju, jer carskom i banskom vojskom upravljaju poznati krobatoderi to hrvatske vojnike alju u prve redove, poput generala Praunpergera koji je to uinio s Turopoljcima, a njihovim je rtvama i ivotima platio svoj trijumfalni povratak u Be. Ironijsko obzorje ove balade pomaknuto je tako spram tragiko-satirikoga u kojem idilina prva strofa, nakon razotkrivanja u tri preostale, dobiva svoju loginu zavrnu parafrazu i inverziju kojom se slika optimistikog harcuvanja banskog pretvara u spoznaju o tome kako je to poetak kobnoga kraja. U kontrastu izmeu uvodne i zavrne strofe efikasno je izraena ideja balade , po kojoj je primamljivi izlaz iz teke socijalne zbilje najee tragini bezizlaz za hrvatskog ovjeka Strani vladar koji dolazi negativno je prikazan : Al kad dojdu Gospodin Grof/ Italo Hermenglido Izolani,/ hahar nacifrani, kakv vre jesu bani...

LAGERAKA 12 strofa u rasponu od dvostiha do oktave Ambijentalno vezana uz logorovanje feudalne vojske u hrvatskome Turopolju, balada zapravo oslikava cijelu Hrvatsku kao stalan vojniki logor. Prisutnost strane vojske na hrvatskome tlu ilustrirana je pohotnou razularene vojnike gomile, posebice njezinih oficira, koji u svoje atore odvode hrvatske djevojke i ene. Sve se to odvija u sjeni zveketa oruja, palucanja sablji i vojnikih odora, ali i u sjeni krvave inscenacije vremena iju surovost drastino simboliziraju tri krvava tijela objeenih kmetova. pjesnik se dotie i sudbine hrvatskih vojnika koji ginu irom europskih bojita i pod europskim gradovima borei se za tuina Metaforom o horvackoj trompeti koja joe diljem Europe, pjesnik apostrofira tragian povijesni usud cijele Hrvatske i njezinih ljudi, koji u znaku maa obiljeena sa pet ekspresivnih atributa (zeleni, vepleni, ognjeni, od karvi erleni i od karvi rdei) idu ususret smrt Ma je, naime, simbol neizbjena kobnog zavretka, jer je i signiran smru, a sugestivna snaga rijei smert potencirana je njezinim trostrukim ponavljanjem na kraju balade koja je kao vojnika pjesma oslikala kobnu povijesnu zbilju. Vremenski luk te zbilje je viestoljetni - od turskih provala i najezdi na hrvatsko tlo do europskih ratova u XVIII. st., koji su voeni u svjetlu oruja svih vrsta i vojnikih postrojbi, a jedno i drugo se nie u baladi, ali i u znaku hrvatske krvi i smrti o kojima stvarno i simbolino svjedoi krvlju natopljena Drava. protkana paralelizmom i proimanjem tih dvaju diskursa na kojima se temelji pjesnikova baladeskna evokacija svijeta i povijesne zbilje odraene u svjetlu ratniko-vojnike teme. U njezinoj ritmikoj ekspresivnosti dolazi do punog izraaja i raznolika duljina i akustika Krleinih kajkavskih stihova koji su vezani nizovima uzastopnih, ali i leoninskih rima. Stranci donose propast; na mau ispisano proroanstvo: a na meu tri latinske rei:/ Perva re nam skoru smert pove,/ skoru smert pove nam druga re./ Zeleni me, vepleni me,/ skoru smert nam tretja re.

KHEVENHILLER Sadrava esnaest strofa uvodna strofa je zapravo distih, grafiki oblikovan kao katren, te se tim oblikom izdvaja kao svojevrstan moto balade: Nigdar ni tak bilo/ da ni nekak bilo,/ pak ni vezda nebu/ da nam nekak nebu. Stihovi su povezani leoninskim srokovima, uzastopnim rimama i grozdovima rima, to sve determinira ritmiku i akustiku eksponiranost balade koja je zorna ilustracija hrvatske puke svijesti ije je najubojitije oruje humor, ironija i sarkazam asocirano je konkretno povijesno vrijeme i dogaaj - poetak gradnje Karlovca koji, na poticaj i u ast austrijskoga nadvojvode Karla, gradi zemaljski kapetan Juraj Khevenhiller okupivi na prisilnu tlaku mnogobrojne kmetove. Dogaaj je meutim samo povod za njihov meditativni solilokvij o poloaju u kojemu se nalaze i o sudbini koja ih je zatekla u konkretnom socijalnom poretku iju nepromjenljivost i zadanost osporavaju dovodei ih do apsurda upravo svojim prihvaanjem. Kmetski puki sarkazam proimlje snano cijelu baladu ija tenzija raste nabrajanjem svih kmetskih nedaa, a vrhunac dosee u efektnoj zavrnici, u ironijskom fatalizmu na temu vlastitog zavretka Naturalistikom slikom pasjeg brabonjka na anonimnom kmetskom grobu, pjesnikov je kerempuhovski galgenhumor apostrofirao groteskno lice kmetske sudbine, no balada nije alopojka o toj sudbini nego je upravo njezino osporavanje vitalizmom elementarne puke svijesti autor svojim inspirativnim leksiko-ludistikim instrumentarijem do paroksizma dovodi puku logiku i filozofiju svojih protagonista, no u tome paroksizmu otkriva se upravo ono svojstvo kajkavske rijei i humora kojim se odozdo pljuje po gospodskim izmama i svemu to one simboliziraju

CARMEN ANTEMURALE SISCIENSE 14 strofa Stihovi su vrsto vezani unakrsnim, uzastopnim i obgrljenim rimama to pojaava ritmiku ekspresivnost balade Tema balade je jo jedno tursko opsjedanje Siska i boj pod njegovim zidinama 1594, kada se pokuava ostvariti neuspjeli naum iz prethodnih dviju godina. Tada je Hasan-paa Predojevi predvodio turske ete i bio oba puta poraen, a nakon posljednjeg poraza 1593. poginuo je, odnosno utopio se u rijeci Kupi, pri neslavnu bijegu. I ovaj put su Sisak i Kupa grobite razularenoj turskoj rulji koja u osvetnikom bijesu pali i ari bojitem na kojemu je sve u znaku ognja i maa, puanih i topovskih kanonada, pokreta i bijega turskih jurinika, ali i razvratnika, pljakaa i pijandura meu kojima je apostrofiran i naijenac s Istoka oglasivi se svojim pijanim pjevom o dunjama rankama i karamankama. Vizualno, akustiki, ritmiki, pa i olfaktivno predoena je u baladi strava rata. Domai branitelji iz Turopolja, Velike Gorice, Mikulia i Majetia uzvraaju janjiarima i gone ih u zadimljenu, zaparenu i uzavrelu Kupu tee Kupa masna, arna, / kakti od kolinja juha. Iako je neprijateljev poraz brojano uvjerljiv i impresivan (ftoplenikov jezeripol te krepanih od olova jezeripol eunuhov, jezeripol valinikov i tristo vezirskih pastuhov) nema ni traga pobjednikoj euforiji, jer se u pozadini toga stravinoga ratnog scenarija nalazi hrvatski ovjek ispunjen strahom za goli ivot. Taj se strah odraava i u dramatinome kmetskom pitanju o tome kako se izvui iz te povijesne krvavije, iz ukletosti svoje kmetske sudbine. Izlazak iz ovozemaljskog inferna nije meutim samo dramsko-retorino pitanje balade nego i osnovna ideja cjelokupnoga djela koje je oporba i mnogobrojnim povijesnim mitovima i nunosti rtava za njih. U kontekstu takve oporbe moe se iitati i simbolino znaenje te balade, koja je svojim naslovom carmen antemurale neizbjeno asocirala esto rabljenu sintagmu za Hrvatsku kao antemurale christianitatis. Stoga je harc pod sisekim turnom ivopisan pjesniki primjer naina na koji je Europa, prepustivi Hrvate na milost i nemilost neprijateljima, podupirala obranu tog predzia kranstva U podtekstu balade, u strahu hrvatskog ovjeka pod Siskom, u kmetskoj svijesti o pronalaenju izlaska iz mranog labirinta ivota prisutna je i ta spoznaja o povijesnom samotnitvu koje onda rezignatorski i fatalistiki prihvaa i svoje pobjede i svoje poraze

PO MEDVEDNICI devet strofa Stihovi su razliite duljine i povezani uzastopnim rimama, osim u treoj strofi gdje se pored uzastopnih rima pojavljuje varijanta obgrljene rime, a tri su stiha nerimovana Rimom ostvarena zvuna ekspresija stihova pojaana je u treoj strofi aliteracijama i snanim vizualnim predodbama (Garmi, blisie / veter nosi tie, / tii perhuu, krie), koje pejsanoj podlozi balade daju impresivnu simboliku. signifikacija balade (A. D. 1570), koja oznauje skori poetak seljake bune to e uslijediti tri godine kasnije. Simboliko znaenje ima i poetna pejsana dionica balade o crnom oblaku nad Medvednicom, koji u skladu s pukim vjerovanjem nagovjeuje zla (ne)vremena. Iako je spomenut u deminutivu (oblaek!), oito ima augmentativno znaenje. Povijesna simbolika takva pejsanog ruha balade otkriva se ve u stihu sumornoga seljakoga nokturna, obiljeena ak trostrukom negacijom Nigde nigdar nade ni pomenji traek, kojim se na scenu izvode kljuni povijesni protagonisti, rtve, ali i komentatori i pretkazivai svoje sudbine. Ona je na socijalnom planu zadana vremenskim nepogodama, poplavama i suom, a na socijalno-povijesnom pustoenjima i pljakama stranih hordi to sa svih strana dolaze u zemlju koju su ve okrutno izmuili domai gospodari. Dramatiku povijesnog trenutka balada ocrtava poloajem upravo toga bespomonog puka, do kojega dopiru zlokobni glasovi o popaljenom Sisku, poharanoj Podravini, o Ungnadovim panjolskim plaenicima u Samoboru i njihovim otimainama. Tu su i glasovi o surovu namirivanju daa otimanjem i odvlaenjem iz tale posljednje krave, a osobito o Tahijevim osvetnikim silovanjima stubikih djevojaka koja su uslijedila kao odmazda za neizmirene seljake obaveze. K. uz konkretan regionalni pejsa sugestivno naznauje i povijesni pejsa Hrvatske uoi seljake bune Prividno leernim tonom te balade odjekuju tako sumorni akordi zbilje, kao slike povijesnog vremena bremenita pojavama koje se blie dramskoj kulminaciji. Dramatika vremena punog straha, neizvjesnosti, zle slutnje i pritajene pobune u toj je baladi izraena primjerenim potencijalom uporabljenoga pukoga kajkavskog jezika. Negativno okarakterizirani oni koji su drugi: Nigde nigdar nade ni pomenji traek./ Ak nisi pod vodom il pak suom gan,/ popali ti pole nemkutar, Lutoran,/ Hasankan, Tararkan, budimski Sinan...

HARCUVANKA Prema osnovnom znaenju, starokajkavska rije harcuvanka mad. podrijetla oznauje bojnu odn. ratniku pjesmu. predoeno je u baladi konkretno pov. vrijeme potkraj XVI. st. kada grad Petrinja uzastopce prelazi iz ruke u ruku, a hrvatski Sabor proglauje opi ustanak za obranu svoga teritorija. Jedna od tih epizoda, ponovno tursko osvajanje grada, jest i tema balade koja je u skladu sa svojim nazivom sva u znaku vojnikih gibanja, metea, pokreta eta, bojnih poklia, bljeskova i zvukova oruja. Ratnikim, vojnikim kolonama neizbjena su pratnja i kolone prosjaka, odrpanaca, razbojnika koji slijede svu tu ratnu dreku, slutei poput leinara trenutak za oslaivanje na pobjednikoj gozbi ili pak trenutak za sudionitvo u pljaki poraenih, ukljuujui tu i neduan grad i njegovu okolicu. Vojska, prikupljena iz svih dijelova Europe, vie je zabavljena svojim uicima nego borbom i osloboenjem, pa se pjesnikova intenzivirana ironija i uobiajeni sarkazam pretvaraju u otvorenu satiru njezinih postupaka. tovie, dubinom razoaranja i intimnoga ogorenja zbog nemara stranih, prijateljskih eta spram obrane naeg teritorija i slobode Hrvatske u cjelini, pjesnik upuuje vrlo otre i pogrdne rijei na raun vapskih i valonskih eta koje, istroene i mamurne od jela i pia, turski kopljanici naganjaju bojitem poput gusaka. Hrvatsko pov. iskustvo s takvim etama bilo je i u drugim situacijama i prilikama jednako muno i porazno, pa K. tu epizodu uzdie do opeg zakljuka i slike naih mnogobrojnih saveznika na vojniko-ratnom planu, ali i na diplomatskome. Upravo stoga njegove ironine, otre osude nisu lieni, uz strane hofmejstre i sojuznike, ni carski poslanici u kardinalskoj odjei. To je pak podjednako aluzija na Rim i Crkvu, a takoer i na hrvatski visoki kler jer su zagrebaki biskupi obnaali tijekom povijesti, a posebice u srednjem vijeku i doba sisakih bitaka, ak i banske dunosti. Spram takve uloge hrv. crkvenih dostojanstvenika koji su u Krleinu pjesnikom i pov. prikazu tienici klase i vlasti, a nikako zastupnici naroda, pjesnikova je rije puna sarkazma. Nedovrena slika ratnog zbivanja, kojom zavrava ova balada, sugestivno implicira njezin sumorni ishod i obnovu u nekom sljedeem harcu, koji se poput pov. more nadvio nad viestoljetnom traginom slikom i sudbinom Hrvatske.

NA MUKAH esnaest strofa dramsko-traginim motivom kalvarije kmetskih pobunjenika iz seljake bune, koja je obiljeena naznakom A. D. 1573 u podnaslovu. Ta se balada u zbirci izdvaja antologijskim dometom, najekspresivnijom ilustracijom jedne od kljunih njezinih tema, ali i sredinjim mjestom u osmiljenoj kompoziciji te zbirke. Sugestivan naslov balade, koja je poprimila osnovne znaajke poeme, objanjen je podnaslovom koji otkriva da je rije o strucanoj spovedi (primoranom valuvanju, tj. o prisilnoj ispovijesti i iznuenom priznanju to su ga, pred dravnim sucem Johanom Huetstockherom 4. svibnja (ronjaka) 1573. u Beu, dali seljaki pobunjenici i voe Ilija Gregori (Elias Gregoricz) i Mihajlo Gueti (Michael Gossetich). Balada se nastavlja citatom iz sudskoga zapisnika na njemakom jeziku, koji je prema autorovoj oznaci preuzet iz Starina (1875, VII, str. 293-305), gdje ga je objelodanio povjesniar F. Raki, to je dokaz Krleina studioznog pristupa temi i koritenja konkretnih izvora. Iz citata je vidljivo da je Huetstockher, kojemu je bilo doputeno da provede istragu sa svom strogou, odustao od daljnjeg muenja Mihajla Guetia zbog njegove tjelesne slabosti i opasnosti po ivot pa je najstravinije muenje nastavljeno samo na Iliji Gregoriu, traginome protagonistu te balade. Iako je zapisnik pisan uobiajenim sudsko-administrativnim stilom, indiferentnim prema likovima seljake tragedije, on tu tragediju nagovjeuje kao temu i pretvara u autentinu scensku sliku. Tom e se slikom razotkriti pobude i povijesna dimenzija pobune, uz pjesnikovu imaginativnu rekonstrukciju zavrnoga pobunjenikog martirija, koji je u baladi dosegnuo deveti krug Danteova inferna. Meutim, i uz tako naznaen dokumentarno-povijesni okvir, K. ne stvara tu baladu kao kroniku i povijesni dokument o buni, ve u kontekstu povijesnih injenica ulazi u dubinu kmetske drame sintetizirajui u njoj povijesnu i intimnu dimenziju i poloaj pobunjenika. Agonini finale te drame, koji se odvija po mranome srednjovjekovnom i feudalnom sudskom ceremonijalu, povod je da se iz nove perspektive ue u bit povijesti, da se pjesnikom sugestijom rijei i slika predoe i objasne motivi, povod i rasplet bune kao povijesno neizbjenoga, ali i ljudskoga oajnikog ina. Temeljni rakurs iz kojega K. promatra sumornu hrvatsku povijest i jest upravo agonini martirij pobunjenika. U predsmrtnom sumornom ozraju on predouje ne samo svoj bezizlazni poloaj ve istodobno otkriva lice povijesti olieno u utljivom, hladnom i beutnom predstavniku pravde, koji je svojim (ne)djelom, ali i opisom u nizu afektivnih amplifikacija(arnorizec, sladobizec, kervolizec, zvertavec, penezov jagar, pekleni izdumlavec, orsaki rihtar, zlatoper dunajski i dr.), dobio groteskno-karikaturalan i sotonski mraan portret. Cijela inscenacija balade je mrana, jer se na osvijetljenome pozornikom infernu nalaze nesmiljeni krvnik i nemona, okrvavljena rtva. Time je na scenu, ali i pred sud povijesti, K. izveo dva trajno prisutna aktera, uzdignuvi ih od konkretnog simbola do svepovijesnoga. Na toj sceni prestali su jedan i drugi postojati kao povijesno-graanske linosti pretvorivi se, prvi u simbol okrutnosti i animalnosti, a drugi u simbol ovjekove patnje i stradanja. Solilokvij jednoga lika s te scene, i to rtve, dovoljan je da do traginog apsurda dovede konkretan povijesni dogaaj i svoju sudbinu vezanu uz njega, ali i da postane simbolom svih slinih socijalno-povijesnih situacija i drama bez obzira na prostor i vrijeme njihova dogaanja. Na tematsko-motivskom i leksiko-izraajnom planu ta je drama najeksplicitnije, najpotresnije i najzornije izraena rijeju krv, koja se u baladi javlja u tri kajkavske varijante (karv, kerv i kri), to je istodobno pomno odabran leksiko-stilistiki izbor s obiljem raznolikih konotacija ali i sadrajno-simbolika sinteza povijesnog zbivanja. Kao kljuna i tematska rije, krv je u toj baladi utkana u sliku hrv. povijesnoga pejsaa XVI. st., koji se natopljen njome pojavljuje u svojim izrazito vizualnim ali i posve konkretnim povijesnim i zemljopisnim koordinatama sjeverozapadne Hrvatske, dijelom i bliske Slovenije, Madarske i Austrije. No taj se pejsa pretvara u sveopu sliku krvavije, u osobnu autorovu viziju viestoljetnog mraka na kobnome europskom prostoru, koji je koloristiki i akustiki ekspresivno ocrtan upravo bojom, konkretnim i simbolikim znaenjem rijei krv, koja je prelila i natopila makabrinu panoramu u kojoj i se je samo karv i samo karv, kervava kervarina. Upravo sa stajalita takve, okrvavljene slike povijesti, K. postavlja pitanje o smislu prolijevanja kmetske, hrvatske i ljudske krvi Zakaj curi ta gluha, masna, slepa, strahotno mlana karv?, no to pitanje dramski intonirano i afektivno gradirano viestrukim atributivnim odrednicama istovjetno je pitanju o smislu pobune Zakaj smo se stali?, koje se javlja u jednako dramatinom intenzitetu. Odgovor u baladi dan je u stilu karakteristine puke svijesti i izraza u kratkim, eksplikativnim reenicama Kaj drugo nismo znali, / kaj drugo nisme mogli, ali i u obliku protupitanja a kaj sme mogli?, kojim se dramatina situacija dovodi do tragine kulminacije. Socijalna motivacija pobunjenika ima izvorite u socijalnom poretku, no njezina je nada isprepletena i s trajnom rezignacijom koja je dovodi u pitanje, jer Kmet je kak marha prikovan o grofovskem glebu, / tu odehnjenja ni i nigdar ga oivesto nebu. Poistovjeivanje s biblijskom rtvom u direktnom citatu :Lesice i tice imaju svoj stan, / a sin lovei, gde bi poloil glavu, nema, do najtraginijih razmjera osvjetljuje dubinu socijalnog inferna. Stoga i krv uz svoje regionalno-nacionalno (stubianska), opeljudsko (lovea) nosi i izrazito socijalno obiljeje (kmetska), a pretvara se i u metaforu pobune (mi gremo za njom, za glasom kervi nae), ali i signum iskupljenja (kerv kalvarijanjska jedino je vanshajanje totu). Slika Kalvarije nije stoga tek puki knjievno-povijesni motiv i odjek knjievne tradicije, nego metafora ljudske patnje izraene jezikom opeljudskog simbola. Uz navedene atributivne oznanice, krv je doivljena i izraena u baladi irokim spektrom svih osjetilnih podruja: vidnih (arna, erlena, musava, kmina), okusnih (slana), slunih (gluha), mirisnih (vonjhava), toplinskih (mlana, vroa, zimljiava), kvalitativnih (gosta, masna, gliboka, sirasta), a dano joj je i kvantitativno odredenje snanom i vizualno impresivnom hiperbolom o bavama prolivene krvi :hahar nam z droba kervi bednje vlee. U bogatome personificiranom obliku krv se otkriva kao emerna i hmajna, ona rue, tuli, kune, smeji se, vrei, cvili, zvoni, jave, grize, bobnja i simtama, a to se obilje s glagolskih vrsta i izraajnih oblika prenosi na mnoge druge izvedenice u kojima je osnovna rije ili njezin pojam. To su, primjerice, imenice kervo i kervolizec, kervobluvina, karvopija, kervarina, pridjevi poput kervav, kervavognojni, karvolubni, karvoloni, karvohoda, metaforine sintagme kervavi fanik, kervavo razvudenje, kervavognojni pes, karvohoda ena, karvolubne karvopije, karvoloni karvolisci, kervava kervarina. Posebnom sugestivnou izdvaja se u toj leksikoj zasienosti glagol zakarvaivati se (zakarvaiva se vre dugo), koji je sinteza akustiko-vizualne i ritmike ekspresije te znaenja to sugerira dugotrajno vrijeme sazrijevanja pobune, koja je u baladi dobila uznosit i dostojan knjievni spomenik. Njegovu podlogu ini krvava vizija hrv. povijesti koja zapoinje potresnom scenom ljudske krvi, a zavrava jednako stravinom slikom krvave muke glave. Taj muni i snani zavretak zatvara uklet i bezizlazan krug povijesti, ija je sinteza sadrana u njezinu stubikom isjeku. Balada odn. poema Na mukah originalno je i snano pjesniko djelo dubinske inspiracije i sugestivne jezine ekspresije kojima je ostvaren antologijski uzorak Krleina kajkavskoga kanconijera

V MEGLI dvanaest strofa Ve u naslovu balade apostrofirana je tematska rije koja se u imenikom i pridjevskom obliku javlja ak trinaest puta u stihovima to oslikavaju hrvatski povijesni prostor u doba seljake bune. Pejsa toga panoptikuma signiran je ekspresivnom atributivnom oznanicom tematske rijei (kervava megla) te imenicama karv (v megli karvi) i mertveci (v megli mertveci) kojima se ostvaruje sumorni prikaz Hrvatske u XVI. st. Balada sugestivno predouje sliku meglenih vremena koja, uz zakrvavljenu maglu, simboliziraju kadaveri u raspadanju, popaljene crkve s okrvavljenim svecima, dimovi sa zgarita, ali i izbezumljeni ljudski i ivotinjski krikovi i pla koji dopire iz daljine. Ta crna dekoratistika pejsaa nad kojim prelijee zlo, olieno u metafori kuge, potresna je inscenacija u kojoj na skrivenu pozornicu stupaju akteri stubike drame. Izgovoreni aptom u tiini povijesne noi njihovi su glasovi jasan iskaz neizbjenosti pobune (e se ne zdignemo, nigdar se ne vskrisime!), socijalnog bunta i programa (Pod baltu se bane i pane i kapetane / excellentissime i eminentissime!), ali i bezizlaznosti i rezignacije koja je nagovjetaj kobnog ishoda (Sejeno al si denes al pak zutra v jami). Ovoj baladi nije bila potrebna signifikacija A. D., jer je vremenski odreena spominjanjem mjesta zbivanja (vu stubike drami) te asocijacijom na Breniane koji su se pridruili seljakim ustanicima i buntovnicima (Gurkfelderi dojti rekli su z nami!)

POGREBNA PESEM PILKOV POD SISKOM 9 strofa Stihovi su ritmiki i akustiki povezani grozdovima ekspresivnih rima, a meu njima su i uzastopne, obgrljene i unakrsne rime. Ritmiko i srokovno bogatstvo balade determinirano je i razliitim duljinama stihova s obzirom na broj slogova u njima glavna tema balade - smrt. Ona je najavljena naslovom, ali i motom pjesme na latinskom jeziku: Mors victrix et nivellatrix. Lice i nalije smrti kao konane pobjednice i izjednaitelja svih mrtvih, bez obzira na njihovo socijalno i nacionalno podrijetlo te drutveni poloaj balada je determinirana i povijesnom signaturom, jer njezin A. D. 1593. asocira povijesnu bitku s Turcima koji su upravo te godine pod Siskom doivjeli teak poraz. Meutim, u baladi su pobjednike fanfare zamijenjene glasovima i glazbom smrti koja je izjednaila pobjednike i poraene, a kroz monolog i solilokvij grobara apostrofira svoju konanu i vjenu prisutnost. Plastinim slikama unakaenih ljudskih tjelesa, odjee i obue pobijenih, razbacanog oruja, po bojitu rasutih odlija i drugih statusnih oznaka, K. gradi jedinstvenu projekciju stvarnog ishoda pobjedonosne bitke u kojoj su na obje strane sudjelovali pripadnici svih drutvenih slojeva, od kmetova do plemia, koje je smrt izjednaila u jedinstvenoj sudbini. Jer u zmletom, zdruzganom i zgnjetom ljudskom mesu ne raspoznaje se vie gdo kmet je bil, a gdo je bil plemi, a to je spoznaja kojom se sarkastino razobliuju svi sudionici boja (prisilni i profesionalni ratnici, plemii, principali, palatini, providuri, banovi i generali). Socijalno, nacionalno i regionalno podrijetlo mnogih sudionika bitke poetski je snano predoeno direktnim imenovanjem i indirektnim detaljima plastinih opisa u kojima autor ne zazire ni od satirikih portreta raznih velikodostojnika. Meu njima se izdvaja jedino direktno imenovana povijesna osoba Generalkvartirtabornjik Militiae Mansfeldianae odn. grof i njemaki vojskovoa Mansfeld Petar Ernst. Meutim, taj podatak je sporan jer je Mansfeld u doba sisake bitke imao samo 13 godina (roenje 1580), a u njegovoj biografiji nisu zabiljeeni ak ni kasniji bojevi s Turcima. Ipak, ta povijesna netonost ne dovodi u pitanje pjesniku impresivnost balade, jer u njezinu kontekstu tu konkretnu linost doivljujemo kao metaforu, a takva metaforika interpretacija prisutna je i u daljnjim stihovima koji imenuju Pijane i naderane / ciganjske bande mansfeldijane, to se odnosi na sve strane vojske koje su pustoile Hrvatskom sudjelujui u toj, ali i mnogim drugim bitkama irom zemlje balada je uz konkretnu pjesniku ilustraciju i simbolika vizija niza slinih bitaka s istovjetnim ishodom i simbolima pilkove lopate, ovaj put turopoljske, kojoj je pripao zavrni in. Balada zavrava efektnom simbolikom te lopate koja se nadvila nad drastino naturalistikom slikom pokojnika (Kopriva mu rez levo oko raste / mozul do mozula, a krasta do kraste) temeljna ideja snano se poentira i pitanjem o smislu ivota i bogatstva u njemu: Kaj ima od tega da se je kinil zlatom?/ Daj mu po glavi generalkvartirskoj/ s turopolskom lopatom); ironija

KRONIKA 9 razliitih strofa Datacija u podnaslovu (A. D. 1573) direktno asocira vrijeme seljake bune u Hrvatskoj, pa Kronika pripada uem krugu balada koje tu temu reprezentiraju u zbirci. To je jedina balada u kojoj se navodi ime voe seljake bune Matije (Ambroza) Gupca i to pod njegovim nadimkom Gobec-Beg, koji u sumorno i dramatino zimsko doba (zima, megle, zvonovi i sneg) kree s dijelom eta naoruanih baltami na obraun s Tahijem i banskim etama za bregom, to je prepoznatljiva asocijacija na Zagreb kao bansko sredite. Osim godinom, godinjim razdobljem i pejzaem, vrijeme seljake pobune odnosno njezin poetak signiran je i datumski kao Dan Majke Marije Svenice, tj. 2. veljae. Dramatino i tragino doba pjesniki je najsnanije evocirano ekspresivnim i originalnim akustiko-vizualnim predodbama simtamanja smrti (simtama smert, postekleli zvonar) i krvavog fanika (Kervavi Fanik joka od Klanjca na celjski breg). To su dominantne slike krvava povijesnog pejzaa kojim blude gladni seljaci i kojim odmnijeva mrtvaki bubanj u kontekstu povijesnog (ne)vremena. To doba predoeno je u baladi slikama koje su asocijacije Dana gnjeva i Stranoga suda iz Biblije (vu dne alarne, serdite) i dijabolinog svretka (znoreli ent z dijabli arnu mau slui). Te su slike jednako indikativne za kontekst vremena kao za asocirani ishod pobune, u kojoj sudjeluje i drugi povijesni protagonist - Elija kmet (Elija kmet na Celje gre), tj. Ilija Gregori. Meutim, dvije posljednje strofe balade u kojima je apostrofirana seljaka buna, samo su finale krvave kronike koja zahvaa vrlo iroko povijesno vrijeme s asocijacijama onih dogaaja koji indirektno taj finale najavljuju. Kronika poinje dogaajem iz XIV. st., prokletstvom Pape Drugog Burgundskog izreenim u avinjonskom suanjstvu ( Vu dne alarn, sardite,/ Burgund Drugi Papa beteal je/ i preklel se nas grenike.), a nastavlja se evokacijom smrti Karla Drakoga (Karla II), te asocijacijama na dinastike borbe u XVI. st. to za posljedicu ima ne samo politiku nestabilnost Hrvatske nego i drastino smanjivanje orsaga. Posebno su u kronolokom slijedu istaknute tragine posljedice mohake bitke i njezina ishoda, nakon ega Hrvatska postaje krvavo poprite, na kojem se istodobno iskaljuju bijesovi turskih sultana (Zegal je sultan Novi Zrin / Petrinju, Sisek i Buin) i njihovih podanika, poput Ivana igmunda Zapoljskog (Janu, Izabelin sin / zegal je varo Varadin). U takvim poremeenim vremenima hrvatski je puk nesmiljenom rtvom lokalnih vlasti, koju simboliziraju varoki suci u liku vraga. Kronika sadrava i pjesnikovu satiriku objekciju papinske i uope crkvene jagme za novcem, koju simbolizira Mediejac Pio, kao i tursku prevlast na Sredozemlju do koje je dolo pod zapovjednitvom Hejredina Barbarosse nad turskom mornaricom, ime je Sulejman II. osigurao znatnu sredozemnu i sjevernoafriku premo. Seljaka buna je na taj nain situirana u opi povijesni kontekst i javlja se kao signum temporis, iji su korijeni dublji od obine socijalne pobune U Kronici se evidentno prepoznaje autorov postupak u preuzimanju stila i formulacija u duhu starih kajkavskih kronika, posebice Vrameve Kronike, kao i kasnijih pukih kajkavskih kalendara

BOGEKA socijalne inspiracije, najavljene ve njezinim naslovom uporaba izrazito kratkih stihova osvijetljena srednjovjekovna bijeda s fehtarima, bokcima, slijepcima i svima drugima koji tvore alobnu povijesnu povorku. U Krleinoj pjesnikoj projekciji ta se povorka kree od daljina i dubina srednjega vijeka, dopirui sve do naih dana pa je ova balada i svojevrsna svevremenska slika ljudskog stradanja koje stalnu glad i e privremeno utauje mrvicama hrane i kapljama pia darovanima, odnosno odbaenima s bogatih stolova pjesnik se uzdie na razinu ironijsko-sarkastinog komentatora, pa je u tom stilu i svjetlu logina zavrna slika balade u kojoj se socijalni martirij bezimenog puka (re)kompenzira peenim volom, ali tek kao nebeskim mamcem i nagradom za nadu koja je spreavala ovozemaljski bunt! Uloga Ignacija Lojole kao velikog metra nebeske gozbe na poseban je nain intonirana, pa i socijalno ironizirana isticanjem njegova ovozemaljskog, a po ideji i vizuri Balada i onozemaljskog ivota i socijalnog statusa ( Tam pee za nas vola,/ kod bojeg stola,/gospon baron Lojola.). Ritmika prponost pjesme i sumornost njezinih slika, zemaljska bijeda i nebeska gozba, neimatina na jednoj strani i obilje na drugoj, vidljive su antiteze pomou kojih je pjesnik izgradio osobnu sliku odreene teme, ali i izrekao svoj stav Ironija: Harmonikai, muikai,/ pred crikvom z oenai/ pune patakune, krune, marijai...

CIGANSKA 4 stofe Ukrtena rima Ironizacija cigana kao onih koji su dli u krapinski kraj; prikaz svadbe na kojem se pee odojek bil Cigani kao oni drugi : ciganjski, smardlivi, sfucani oboek...

NOKTURNO est raznolikih strofa dominantnu akustiku kulisu tvori vrlo bogat jednosloni rimarij, koji dostie furiozni akustiki klimaks u etiri uzastopne rime posljednje strofe. Cijeli taj ekspresivni poetski instrumentarij u funkciji je predodaba sumorne i mrane srednjovjekovne atmosfere, u kojoj se razotkriva grijeh i na vidjelo izlaze mrani porivi tijela, koje utjelovljuju pohotni vrag (markaj, rni hudi) i bespomono ensko stvorenje u liku bezimene babe vjetice. sie pjesme i sam in transformacija oslanja se na srednjovjekovne prie i priznanja sa suenja vjeticama o nainu tjelesnog openja s vragom. Koristei se naturalistikim detaljima, K. na njima gradi slike dekorirane motivima drobi, vepla, mranih tjelesnih dodira i strasti koja kljua podjednako u entu kao i u babi puklavki, to cijelom zbivanju daje obiljeje svojevrsne morbidnosti. Ekspresivnost slika pojaavaju i snane poredbe, a naturalistiko-nadrealistikim slikama drugoga dijela pjesme, od kojih je najsnanija o pretvorbi mranih sudionika grenoga ina u rne ptie koji se uzdiu prema nebu i mjeseini K. pridodaje i zvunu kulisu s pasjim cijukom i tuljenjem ( v daljini, v meseini, tulel je pes...), ime taj nokturno gubi romantino-idilino obiljeje i pretvara se u Krleinu osebujnu transpoziciju teme. Ta balada je pjesnika ilustracija mranih ponora srednjega vijeka, ali i eksplikacija njegove potisnute tjelesnosti Nokturno pripada najsnanijim lirskim dionicama u BaladamaKOMENDRIJAI humoristiko-satirikog obiljeja dinamian, scenski funkcionalan ritam prave puke predstave u kojoj je glavni akter Petrica Kerempuh, temeljni lik itavoga djela. Kerempuh, koji se u baladi Petrica i galenjaki pojavio u liku traginoga komentatora socijalne i povijesne zbilje, s tamburom pod kmetskim galgama, te u liku evokatora surove kmetske sudbine, u ovoj se baladi pojavljuje pod maskom pukog zabavljaa, histriona, vandrokaa, komedijaa, prevejanca, sprdala, ali i knjigoznanca, poliglota, vidovnjaka, pukog prosvjetitelja i povijesnog satiriara. Pod svim tim maskama skriva se jedinstven i kompleksan lik kojemu maske upuuju razliite uloge i daju mogunost izricanja osobnih misli i komentara o stvarnosti i ivotu pred arolikom publikom na javnoj sceni. U ovoj baladi to je sredinji, stari zagrebaki trg Harmica, viestoljetni sajmini prostor na kojemu se o blagdanu Male Gospe skrasila karnevalska histrionska druina, putujui glumci i lakrdijai u svojim ljudskim i animalistikim larfama i s inventarom i instrumentarijem za srednjovjekovne puke predstave. Balada predouje ambijent i atmosferu punu uzbuenja, radoznalosti, iekivanja i zbunjenosti to je stvorena (ne)oekivanim dolaskom druine koja svojim lakrdijama, rugalicama, lascivnim prizorima, urnebesom, magiarskim trikovima i bunom glazbom razbija monotoniju svakodnevnog ivota. Meutim, Sent Itvanova Kruna to je ti lakrdijai dovoze na javnu scenu u obinim seljakim takama, metaforika je signalizacija njihove uloge kojom se ostvaruje sinteza puke lakrdije i svojevrsnoga politikog teatra, koji svojim aluzijama, humorom, ironijom, sarkazmom, indirektnim i direktnim karikiranjem, razobliuje povijesnu zbilju. Kerempuhove puke poalice, duhovite izreke, satirike invektive, parodije trubadurske i romantike lirike pomou pastia, kakav je ostvaren simbiozom narodne brojalice i ljubavne kancone o gospoici Lemonini, promiljeni su postupak da se preko zabave i smijeha otvori prostor i za gorku rije o kobnome povijesnom trenutku. A taj trenutak je tragino razmee XVI. i XVII. st. kada je mirom na rijeci itvi 1606. Slavonija pripala Turcima, a Hrvatska bila svedena na reliquiae reliquiarum. Povijesni kontekst te epohe Kerempuhova rije asocira mirisom i zvukom turskog oruja, pokretima vojske po hrvatskim prostorima, no satirika je njezina otrica najdirektnije usmjerena spram Rudolfa II. Habsburkoga, koji je kao rimsko-njemaki kralj postao 1576. i hrvatsko-ugarskim kraljem. Vie nego dravnikim poslovima bavio se astrologijom i umjetnou, opremanjem prakoga kraljevskog dvorca u Hradanima, a ogluivi se na pozive hrvatskih stalea zanemario je borbe s Turcima pristajui na porazan mir. Latinskim stihovima u 36. i 37. strofi, Dum Pragae consulitis /... / Sclavonia amittitur (Dok se u Pragu vijea /... / Slavonija propada), izreena je najotrija osuda zvezdoznanca i coparnika Rudolfa i njegova odnosa spram Hrvatske, to se nije bitno izmijenilo ni pod vlau njegova brata Matijaa II, koji mu je 1608. oteo prijestolje. Sukobi katolika (kojima je bio skloniji Rudolf) i protestanata (koje je titio Matija) odvraali su interes za Hrvatsku, koja je zbog dinastikih sukoba u Pragu morala sama ratovati protiv Turaka. Kontrastom izmeu bezbrinog ivota u prakome carskom Belvederu i sto tisua mrtvih u Hrvatskoj, apostrofirani su njezina uloga i tadanji poloaj u Europi kojoj je sluila kao antemurale. Kerempuhov scenski monolog o sudbini Hrvata protkan je ironijskim diskursom, koji se intenzivira u drugome i zavrnome dijelu balade gdje se Europa optuuje gorkim i uljivim rijeima. Obrana latinskoga svijeta u rukama je osamljenih i nemonih Hrvata kojima je kao braniteljima sebe i cijele Europe povijest dodijelila besramnu ulogu i poloaj vojnika ili kmetova (Horvatu je navek ivet / kak katana, kakti kmet). Kulminaciju tih optubi Kerempuh izraava u 46. strofi gorkom spoznajom da je Hrvatima kao orunicima latinine i braniima Europe, prozvane u ogorenju bludnicom (smuda), namijenjena smrt i nezainteresiranost za njihovu sudbinu (Kaj njih je za nas v Pragu brig? / Evropa za nas ima trik). Autor balade je ovim stihovima produbio i nastavio sumornu temu starije i novije hrvatske knjievnosti, koja je u vie navrata progovarala o beutnoj Europi. Skinuvi do kraja svoju komediografsku masku, Kerempuh je otkrio svoje pravo lice, bolnog, ogorenog i gnjevnog komentatora hrvatske povijesti, koja je kao tema nala svoje mjesto i pod krinkom karnevalske predstave, iji je zavretak u znaku intimnoga autorova revolta i signiranja traginoga povijesnog udesa to je u Hrvatskoj trajao stoljeima.BABA CMIZDRI POD GALGAMA 4 strofe Tema je karakteristino baladna: materino oplakivanje mrtvoga sina pod vjealima. Antologijski je primjer toga motiva, esto koritena u evropskoj likovnoj i knjievnoj tradiciji, poznata srednjovjekovna Jacoponeova pjesmaStabat mater(svoje duboke dojmove o toj pjesmi spominje Krlea u autobiografskoj proziDjetinjstvo u Agrarnu 1902-03). Tragika ivota u ovoj je baladi u znaku Jacoponeove tualjke, s time to je ona dobila antitetiku nadgradnju, u kontekstu gdje se osobna tragedija i majina bol mijeaju s ironijom, sarkazmom i fatalistikom pukom filozofijom o besmislu emotivnih reakcija na neumitnost krvave i surove zbilje. Prepoznaje se u tome postupku autorov asentimentalizam, iako ispod prividne beutnosti ostalih sudionika balade, zakrabuljenih u Cininom dijalogu s materom, naziremo svu dubinu i tragiku ljudskoga bola. Snanim slikama moguega traginog zavretka rtve prividno se ublauje njezin stvarni svretak samo na vjealima i bez uobiajena rituala (razapinjanje na kota, upanje noktiju uarenim klijetima) ime se snano asocira uobi ajeni srednjovjekovni scenarij u kojem grubost i surovost ivota dobivaju svoju lirsku protuteu u klimaksu balade. Naime, protagonistici ove balade koja je obrambenim mehanizmom otklona vlastitih osjeaja i suosjeaja nazivana najpogrdnijim kajkavskim leksikom (baba, zamusana muaa, smrdljiva bedaa), obraaju se ostali sudionici drame na kraju toplim, intimnim tonom - mama, pa iako je to poziv na vinsku utjehu, progovara iz njega duboko humani glas bola, prosvjeda i suuti, dakako, u kontekstu puke mudrostiKesno je popoldan iti k mai!, a to je stih kojim zavrava ova antologijska autorova varijacija velike knjievne teme oblikovane u ruhu moderne antibalade.

SECTIO ANATOMICA 7 strofa Prva strofa svojim usporenim ritmom uvodi u sumranu scenu zbivanja i gotovo naturalistiku inscenaciju u kojoj srednjovjekovni mediku u opskurnom osvjetljenju tavanske lojanice pretrauje krvavu nutrinu mrtve ene tragajui za tajnom tijela, ali i tajnom due, Boga i cjelokupne prirode Rima baladi daje obiljeje skladne artistike tvorevine te slojevito produbljuje njezin makabrian, nokturalan i heretiki svijet obiljeen naturalistiko-grotesknom projekcijom. latinski naslov balade Sectio anatomica kao struno-znanstveni izraz dopunjen je i podnaslovom koji ga poblie objanjuje i koji u svojoj kajkavskoj interpretaciji glasi: ali razvudenje kotrienje i na kotrige razrezavanje tela loveeg. Misterij ivota i misterij smrti proimlju se u ovoj baladi koja prodire do dna ljudske sumnje i traganja za istinom koje je proeto strahom pred herezom toga ina, ali i samoga otkria. Mediku je istovremeno srednjovjekovni heretik koji upornou i nervozom svoga traganja (prekapanja po mrtvom ljudskom tijelu) prkosi dogmama i zadanim odgovorima svoga vremena, ali je i moderan skeptik koji sumnjom iskazuje svoj odnos prema ivotu to ga zbunjuje nedostatnim spoznajama, posebice o pitanjima egzistencije Boga i due. Sumnja koja ga izjeda i mui saeta je u dramski intenziviranoj dvojbi Boga ima, al pak zevsemsega ne ga?. Ta je dvojba na kraju balade ostala otvorenom i kao peklenski smertni greh popraena iscerenim smijehom (vihorni uhki smeh) kao jedinim odgovorom nakon jo jedne kljune spoznaje o ogranienosti ljudskog uma, jer lovek je ne spoznal Nature jo dosti. U toj je baladi autor progovorio o sumnjama, traenjima i klonuima i porazima cijele svoje generacije te u njoj zgusnuo i intimne line lomove i obraunavanja sa samim sobom (B. Paska). Sectio anatomica svojom nokturalnom i horibilnom atmosferom, kao i postavljenim pitanjima, prodire u samu sr ovjekove egzistencije snaan zavretak: Negacija Boga, peklenski smrtni greh./ V kominu smeh, vihorni urki smeh...KALENDARSKA Posveta je izrazitim znakom autorove naklonosti prema jednome od posljednjih korifeja kajkavskoga jezika u XIX. st., a u baladi je i koriteno obilje grae iz Miklouieva opsena kalendarskog tiva koje se temelji na bogatoj pukoj predaji, poslovicama i izrekama. Balada se sastoji od 94 stiha koji se niu u raznolikim strofama, od distiha do strofe s devet stihova, a svi su stihovi akustiki povezani nizovima i grozdovima rima koje jednako utjeu na ritmiki tonus balade i na njezinu onomatopejsku i openito akustiku orkestraciju. Prirodne pojave u ovoj baladi predoene su punim intenzitetom akustike ekspresivnosti zasnovane na sonornosti kajkavskoga jezika, koji je ovdje zasien, uz onomatopeje, jo i aliteracijama, asonancama i drugim glazbeno i ritmiki izraajnim vrednotama kajkavtine u njezinoj pukoj varijanti. U ovom kalendarskom panoptikumu, koji ukljuuje sva godinja doba i slike pitomih zagorskih predjela, pulsira intenzivnim ritmom radost i punina obinoga, svakodnevnog ivota, kojima je izvorite u punom doivljaju prirode i krajolika, kao i u pukoj mudrosti kojom se prodire u njihove tajne i gnomski ih saimlje u trajnije spoznaje i iskustva. Uz Miklouieve kalendare poticajni su za ovu baladu bili i drugi izvori, a meu njima ponajvie puke kalendarske izreke koje je K. upio u djetinjstvu, zahvaljujui baki Tereziji Gorianec, ali se naziru i tragovi grae koju je M. Lang objelodanio u studiji Samobor. Citirajui ak doslovce neke od tih izvora, a oblikujui druge po mjeri osobnoga kriterija, K. je nizanjem heterogenih pukih sekvenci stvorio baladu kao koherentnu pjesniku cjelinu, lociravi s uvodnim stihom (Veter z Medvednice) i njezin prostorni, pejzani okvir, koji asocira i iri prigorsko-zagorski ambijent. Za razliku od veine ostalih balada u kojima su taj pejza i ambijent popritem krvave kmetske drame i u kojima je ivot pukih protagonista predoen najtamnijim tonovima, Kalendarska je izrazito vedra i optimistina. Ali, u kontekstu cijele zbirke ta je balada samo predah i kontrast kojim se dominantni tamni ton jo vie nagluuje. Otkrivajui intimni, topli, hedonistiki impuls i ljepote svakodnevnoga ivota, i to u predasima izmeu bitaka, povijesnih sudara i mijena, izmeu traginih i munih razdoblja, pjesnik kao da traga za izvorima pukoga vitaliteta, pronalazei ga u malim radostima ivljenja i blagodatima prirode ija se krtost i obilatost, skromnost i rasko prihvaaju kao podjednako dragocjen dar. Dodue, u ovoj odi radosti nisu zapostavljene ni socijalne konotacije, no one su ublaene kerempuhovskim pozivom socijanim protagonistima za sudjelovanje u zajednikoj gozbi, kao svojevrsnoj negaciji njihova socijalnog poloaja (Veselte se sprekleti, bogci, uklavci i kmeti). Blaga ironija i protest koji se u slikama te gozbe niveliraju metaforom o suncu kao simbolu ljudske nejednakosti (sunce v poldan simi sveti), otkriva kako autor nije zatomio svoju temeljnu vizuru pukoga ivota. Meutim, istodobno otkriva kako je u Kalendarskoj tenzija ipak na drugoj strani, na odtereenju od socijalne zbilje i na afirmaciji impulzivne i hedonistiki intonirane vizure sa ijim blagim satirikim kontekstom i zavrava balada ispunjena obiljem prirode i vitalnoga pukoga duha koji lucidno oblikuje svoj svjetonazor, gradei na saecima zapaanja, spoznaja i ivotnih iskustava svoje zakljuke o trajnijem znaenju pojedinih ivotnih i prirodnih pojava.GALNJAKA 8 strofa izuzetno je razigrana ritma, satkana od izmjene sedmeraca i peteraca, koji su oblikovani u pet strofa od po tri stiha i tri strofe od dva stiha. Takva formalno-ritmika struktura pjesme u suglasju je s njezinim temeljnim, vedrim raspoloenjem kojim se u sumornu, makabrinu i ritmiki otealu strukturu balada unosi drukiji, naoko kontrastni ton. Taj je ton odsviran u ovoj baladi na narodnom, pukom instrumentu - veglici, no njezin se glas i zvuk ipak javljaju podno galgi izraavajui spram njih, te institucija i poretka koje simboliziraju, izrazit puki prezir i otpor. Sve je u ovoj baladi u znaku profinjene ironije, koja istodobno u svoj fokus ugrauje socijalni status anonimnih pukih protagonista, njihovu relativistiku filozofiju i psihologiju, kao i spoznaju o ukletosti i zadanosti osobne sudbine simbolizirane neizbjenim galgama i krvlju. Asocijacija loteraka kao pogrebnog zvona uokviruje svojom disparatnou zvuk frulice koja podno galgi jednako izraava pomirenu (bogcu galge, grofu raj!), kao i buntovnu puku svijest izraenu aktualnim socijalnim uzvikom i slikom crvenoga i krvavog svibnja. Na taj nain temeljna lirska prozranost, lepravost, suptilna ironija i ljupka melodioznost stihova u znaku su temeljne baladeskne projekcije ivota, ovaj put izraene posebnom autorskom osjetljivou i za takve nijanse.MIZERERE TEBI JERUZALEM sedamanest dvostiha i jedan katren glas biblijskih tualjki i naricaljki nad propau legendarnog Grada kao simbola itava svijeta, no odjekuje i glas narodnih pukih naricaljki pred smakom svijeta. Za iskaz toga glasa, koji se javlja s pozicija drutvene, socijalne i hijerarhijske inferiornosti, no koji uz vlastitu sudbinu iskreno oplakuje i sudbinu ljudskog roda pred njegovim profetski iskazanim zavretkom, autor je pronaao ritmiki adekvatan ton tualjke i dinamiki auditivan stih bogate onomatopeinosti, aliteracijske i asonantne zvunosti i ekspresivnosti. Tome posebice pridonosi i rimarij (leoninske i uzastopne rime, grozdovi rima) pa je tako ostvaren leksiki raznovrstan izbor, uz ostalo i ritmiko-akustikom dinamikom brojnih glagolskih priloga, a koji je primarno u funkciji makabrinih slika agonije i apokalipse, slika ljudskoga gliba i kala. Od pojedinane i konkretnim vremenom potaknute vizije svijeta, koji se rasipa pod teretom svoga pogrenog ustrojstva i negacije svega ljudskoga, balada postupno prerasta u opu sliku agoninog rasula u kojemu pod rascufanim nebesima trajno ostaje osamljeni ovjek traei uzalud diogenovskom svijeu neko drugo, pravo ljudsko lice. Naturalistikom slikom animalistikog oblija svijeta (kusa kervava rastergali ku su) kao i ekspresivnom slikom moralnog pada i sloma ovjeanstva (luctvo se ftaple v sramoti i v gnusu), K. nije izrazio samo svoju projekciju ve je uz nju dao i moralnu objekciju kojom efektno zavrava tu baladu.NENADEJANO BOGIJE ZVELIENJE samo 16 stihova pjesnik uvodi osnovnu temu - viziju sudnjeg dana Podnaslov pjesme Spomen na jen hispanjski kipec asocira i na bogato panjolsko sakralno slikarstvo s temom smaka svijeta, te na slikara F. Goyu i njegove brojne motive smrti i apokaliptinih vizija, ali asocira i na aktualna pov. zbivanja u panjolskoj. Meutim, u pjesnikim slikama balade primarna je osobna, ironijsko-sarkastina autorova interpretacija biblijske legende i prie o sudnjem danu ije slike podsjeaju na srednjovjekovne obrade toga motiva, kao i na puke predaje pothranjivane crkvenim propovijedima u starokajkavskoj knjievnosti. Naivni privid pukog i kmetskog vjerovanja u prekogrobni ivot i Boju pravdu na drugome svijetu dostie u baladi ironijski klimaks u grotesknoj slici udne povorke romara, cafuta i fakina koja se, paradno dekorirana glazbom, cvijeem i granicama rumarina, pomalja u unastej Sikstini kao simbolu pravednoga Boga, ije je remek-djelo, ustrojstvo rajskog ivota, istodobno osvijetljeno u Keglovichiani s pozicije neposrednoga kmetskog iskustva. Na taj se nain konaan obraun sa svim ljudskim nepravdama pretvara u svoju suprotnost, pa je ta balada demistifikacija i deziluzija vjekovne kranske predaje i mita, trajno ivoga, ali i osporavanoga.PLANETERIJOM 150 strofa raznolika oblika ima ulogu pjesnike sinteze. Planetarijom sadrava podnaslov kojemu je prvi dio na latinskome, a drugi na kajkavskom jeziku. Iza podnaslova slijedi kajkavski citat iz djela J. Habdelia Prvi oca naega Adama greh o razliitim tipovima moralnih prestupnika (razbojnici, kurve, lihvari, vjetice, zavidnici, lani svjedoci, nasilnici i dr.), koji se poput Drievih ljudi nahvao mogu nai i u hrvatskim krajevima. Motivacija za izbor Habdelieva citata sadrana je u tematskoj originalnosti i aktualnosti autorova teksta, u satirikoj obradi teme, ali i u Habdelievu bogatome kajkavskom jeziku i stilu koji je svoj prepoznatljiv trag ostavio i u jeziku Krleinih Balada. Uvodni dio balade, koja je po svojim knjievno-teorijskim znaajkama cjelovita poema, pjesniki je sugestivan i ivopisan priziv mranog, demonskog, vradbinskog panoptikuma ilustriranoga srednjovjekovnom magijom, pukim gnomama o udotvornim vratvima i naturalistiki grotesknim detaljima tzv. puke medicine. Tako je ostvarena simbolika infernalna atmosfera s mranim likom orave vraarice Betike, iji morbidni vradbinski napici omoguuju pjesniku da iz svoje samotnike, nokturalne pozicije (V tmice, v pivnice, brez ikakne lui) sagleda jo straviniji inferno cjelokupne hrvatske povijesti. Kota planetarijima posluio je Krlei kao vremeplov u kojemu je tragina Hrvatska stoljeima razapeta izmeu Bea i Budima, tuinskih dinastija i otuenoga hrvatskog plemstva. Njezin povijesni pejsa satkan je od ognja, magli, krvi i dima (petstolet jognja, petstolet megle, / Turin i jogenj i karv i dim). Tim tematskim rijeima balade ocrtana je sumorna hrvatska panorama, no pjesnik se pritom nije zadovoljio samo ulogom njezina slikara i evokatora nego je i komentator, polemiki osporavatelj i uni negator mrane hrvatske povijesne slike, koristei se pritom najotrijim kerempuhovskim instrumentarijem: humorom, ironijom, sarkazmom, paradoksom, digresijama i kontrastima, cinizmom i groteskom, amplifikacijama i pastiem. Meutim, koristei se instrumentarijem svoga dvojnika, pjesnik je u baladi skinuo njegovu masku i progovorio direktno s pozicije lirskog subjekta potpuno uronjenog u svoju nutrinu i sudbinu oajnog samotnika. On u gluhoj noi konkretnog vremena i prostora, a to su etrdesete godine XX. st. kada nova europska kataklizma stee svoj obru i oko Hrvatske, isputa svoj oajniki krik: s kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v ui / zalajal sem kak samec, kervavi pes vmirui. Ojaeni i bespomoni pjesnikov krik dosegnuo je u toj kajkavskoj varijanti najviu razinu svoje poetske i ljudske dramatinosti, i to kao rezultat polemikog dijaloga to ga je autor u baladi poveo s hrvatskom magistrom vitae i njezinom romantino-domoljubnom interpretacijom. Osporivi ve u ranijim baladama hrvatski povijesni mit i patos, oficijelnu povijest kao registraciju povijesno-politikih dogaaja i imena, i to sa stajalita puke sudbine, u Planetarijomu je tom osporavanju pridodao i temperamentan, uljiv, heretiki izazovan i nepomirljiv osobni stav. On je iskazan ve u zaetku tragine i alobne hrvatske povijesne povorke koja se u svome politikom daltonizmu poput slijepca okree Beu ili Budimu, a iji su predstavnici i predvodnici Zrinski, Jelai i Gaj, a nastavljai Strossmayer, Maurani, Khuen, Chavrak, Bresztensky, Krnjavi i dr. te ilirci s maglovitim junoslavenstvom, unionisti s madaronskim idejama, narodnjaci s nagodbenjakom i kompromisnom politikom, pa i pravai s politikom retorikom. Britkoj i satirikoj otrici Krleine kajkavske rijei, koja u svome eruptivnom izljevu ne preza ni pred karikaturalnom, sarkastikom i groteskno-apsurdnom opcijom, nije podvrgnut samo politiki daltonizam nego i sve ono to mu je neizbjena pratnja (karijerizam, inovniko poltronstvo, sluganstvo, moralni defetizam, astohleplje i slavohleplje, koristoljublje i nedostatna nacionalna svijest). Na taj nain istaknut je osjeaj za politiku i socijalnu sudbinu naroda koji je vjekovnom rtvom takvih drutvenih i politikih prilika. Kao protutea toj sumornoj optici, koja u pojavama i linostima XIX. i poetka XX. st. saimlje svu kobnu povijest Hrvatske, u autorovoj introspekciji kao simbolina svjetla u povijesnim maglama izranjaju likovi proganjanih hrvatskih luterana i kalvina, satirikih kajkavskih kroniara (A. Vramec), politikih sanjara i Don Kihota (J. Kriani), umorenih pjesnika (F. Grabovac) i jakobinaca (I. Martinovi), radikala i oporbenjaka (A. Starevi), slomljenih i razoaranih politiara (F. Supilo). Od svih tih imena u najizrazitijem su kontrastu likovi Lj. Gaja i A. Starevia, prvi kao simbol hrvatskoga politikog kompromisa, bekog poltronstva i (sve)nacionalnih ilirskih iluzija, a drugi kao simbol politike moralnosti, dosljednosti i nacionalnoga beskompromisnog stava. Tako su pjesnikim jezikom izraene autorove politikopovi- jesne ideje koje proimlju cjelokupni njegov opus. Gaj je sa svojim ilircima (Ileri kak pilki, faklonosi, zakrabani dijaki, larfonosi) najtee optuen za povijesno utrnue kajkavske rijei i jezika, no to je autoru povod da iskae i svoj zanosan panegirik tom jeziku koji je uzdignuo do razine nacionalnog simbola. Kajkavtina puke provenijencije i bogate dopreporodne knjievne tradicije, a koja uz knjievna djela ukljuuje i izvanknjievna (popularna, kalendarska, leksikografska, povijesna, znanstvena, medicinska), onaj je tip kajkavtine koja se oblikovala kao jezik velikih izraajnih mogunosti. Njezin silazak s knjievne pozornice bio je tragian ne samo za njezinu osobnu sudbinu nego i za sudbinu cjelokupne kasnije hrvatske knjievnosti koja je ostala bez svoga znaajnog izvorita, uporita i perspektive, jer Na grobu ive Rei knjiga se zidati ne da. S tog je osobnog stajalita i Krleino osporavanje novije kajkavske lirike, posebice one domjanievskog tipa i stila koja je ve ranije u eseju o Domjaniu dobila negativnu atribuciju starofrajlinske krame, ija je etiketa vezana uz pojam slatkoe kontrastirana s oporou, buntovnou i prodornou izvorne kajkavske rijei. U konkretnome knjievnopovijesnom kontekstu izrazitim su ironijsko-parodi