1

BIOGRAFIJE

Mr.sc. MARKO TOMIĆ – svećenik

Mr.sc. Marko Tomić, svećenik Đakovačko –osječke nadbiskupije i profesor na Katoličkom

bogoslovnom fakultetu u Đakovu, preminuo je u KBC-u Osijek u srijedu 30. srpnja 2014. u 62

godini života.

Rođen je 28. studenoga 1952. u Harkanovcima, gdje je završio i osnovnu školu. Od 1967.

polazio je Nadbiskupijsku gimnaziju u Zagrebu te Biskupijsku gimnaziju J.J. Strissmayera u

Đakovu, gdje je maturirao te je od 1971. do 1977. pohađao studij teologije na Visokoj bogoslovnoj

školi u Đakovu. Za svećenika je zarežen 1977. godine. Jednu je godinu bio kapelan u župi Petra i

Pavla u Osijeku, a zatim je bio na postdiplomskom studiju u Rimu, gdje je na Papinskom

sveučilištu Gregorijana (l978.-1984.) završio biblijsku specijalizaciju i magistrirao 1980. Upuisao je

i doktorski program istoga sveučilišta, a u jesen 1984. vratio se u Đakovo i predavao grčki jezik na

Biskupijskoj gimnaziji J.J. Strossmayera. Iste godine počeoje predavati na Visokoj bogoslovnoj

školi, kasnije Teologiji u Đakovu i danas Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Predavao

je kolegije: Uvod u misterij Krista i povijest spasenja. Opći uvod u u Sveto pismo, Uvod i Egzegezu

sinoptičkih evanđelja, Biblijsku teologiju SZ, Biblijsku teologiju NZ, Biblijsku arheo logiju, osnove

grčkog jezika te biblijski grčki jezik. Odmah je započeo posebne seminare i osnovao studentsku

biblijsku grupu, što je jedinstven potez koji je ostvarivao i do kraja života. Vršio je službu tajnika

VBŠ-a u Đakovu ( 1989.- 1991.), bio je glvni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačke i Srijemske

biskupije ( 1990.1994.), tajnik Instituta za biblijski pastoral KBF-a Sveučilišta u Zagrebu ( 1989.-

1994.). Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku predsavao je izborni kolegij Uvod u Bibliju

( 1995.-1996.). U nastavno zvanje višeg predavača izabran je 29. ožujka 2010.,a do ove akademske

godine vodio je 90-tak diplomskih radova iz biblijskih znanosti, većinu samostalno, a neke u

suradnji s kolegama bibličarima. Godije 1991. priredio je biblijske izložbe s popratnim katalozima u

Đakovu i Slavonskom Brodu, održao je niz predavanja u okviru Obiteljskog instituta Teologije U

Đakovu i obiteljskih susreta širom nadbiskupije, na teološko-pastoralnim seminarima za svećenike i

vjeroučitelje te prosvjetne djelatnike u Slavonskom Brodu i Osijeku.

Bio je posvećen animirenju biblijskog pastorala na području nadbiskupije, organizirao je i vodio

brojne seminare za animatore biblijskog pastorala na nadbiskupiskoj razini te bio na čelu Ureda za

biblijski pastoral. Posebno je rado vodio hodočasničko-studijska putovanja po Svetoj Zemlji i bio

vrlo tražen vodič. U Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije imao je redovitu biblijsku rubriku

Praktični rad s Biblijom i objavio više od 70 radova. Također, objavljivao je i u liturgijskoj

reviji“Živo vrelo“, stručnoj reviji „Diakovensia“, u zbornicima u čast poznatim bibličarima…

U nazočnosti pokojnikovih roditelja Agice i Franje, braće i sestara rodbine i prijatelja, nadbiskupa

Đure Hranića, nadbniskupa u miru Marina Srakićate te brojnih okupljenih svećanika, časnih sestara,

vjeroučitelja, bogoslova i ostalih vjernika, u petak 1. kolovoza 2014. na Gradskom groblju u

Đakovu ukopne obrede vodio je generalni vikar mons. Ivan Ćurić. On mu je u prigodnom slovu, uz

ostalo, zahvalio za život koji je dijelio s braćom svećenicima, za njegov rad i brojne službe koje je

obavljao za proučavanje Svetog pisma u Đakovu te za iskustvo patnje koje je nosio u svojoj bolesti.

U ime KBF-a u Đakovu govorio je dekan prof. dr. Pero Aračić te mu je uz ostalo zahvalio što je

brojnim generacijama usađivao ljubav prema Bibliji, kao i za sve sate, dane i godine provedene na

KBF-u. U ime vjeroučitelja oprostio se Davor Šamadan, koji je uz ostalo istaknuo: „Kao svećenik i

profesor, ali i kao Kristov svjedok, ostajete nam u sjećanju baš po tome što ste za nas uvijek imali

vremena. Time ste nam pokazivali da vam je svaki čovjek važan, važniji od titule.“

Biografija objavljena u „Glasu Koncila“ broj 34. od 24. kolovoza 2014., str.26.

2

B I O G R A F I J E

BIOGRAFIJA I AUTOBIOGRAFIJA

PREČASNOG GOSPODINA DR ĐUKE MARIĆA

Život jednog čovjeka, a pogotovo svećenika obavezno mora biti satkan sa više ćuvstava, ushita, zadovoljstava pa tada i obrata, kako tužnih, radosnih, pa opet tegobnih, žalosnih i na koncu bolesti

staračkih dana povezanih sa samoćom do same smrti.

Zašto ovakav uvod? Zašto biografija o dr-u Mariću? Tko god je toga svećenika sretao u životu ili

dolazio u kontakt, neminovno je zaključio da je bio čestit, iskren, pravedan, na usluzi svim

suradnicima i vjernicima. Da je od prijatelja i neprijatelja trpio i doživio svega i svačega ne treba

uopće sumnjati, jer sam osobno slušao kako pouke tako i pritužbe u smislu pouke za život. O

mnogim događajima i situacijama postoje pisani ostaci i dokumenti u arhivima župa gdje je

dobročudni svećenik službovao, a nama dostupno također u župnoj arhivi valpovačkog dekanata; a

pored pisama i dokumenata ostavio je Dr Đuka Marić i svoju lijepu fotografiju ( u crno-bijeloj

tehnici ) sredovječnog čovjeka, da je živio, radio i vodio skrbničku pastirsku brigu svećenika,

dekana i dušobrižnika valpovačkoga.

Dr Đuka Marić, rođen je u Berku 1913. godine; ukratko najprije što je uobičajeno reći da je

gimnaziju završio u Travniku i Zagrebu, a teologiju u Đakovu, da bi pred rat ( 1939.) otišao na

studij istočnog bogoslovlja u Rim gdje je doktorirao. Nakon toga je predavač u Đakovačkoj

bogosloviji kamo se još jednom vraća nakon rata kao profesor. Posvećuje se ipak pastoralnom radu,

pa kao župnik djeluje u Otoku, Valpovu, Zemunu i Vinkovcima u kojima odlazi u zasluženu

mirovinui to u Zagreb sa stanom na Kaptolu broj 14.

Iz pera Đuke Lončarevića doznajemo raniji dio života i posebno osjećajni život duše dr-a Marića

koji je dobar dio tih osjećaja izrazio u svojim zbirkama pjesama. Pored svih svećeničkih obaveza i

složenog života sa neprilikama vremena u osobnoj povijesti, našao je vremena to izraziti što prozom

što stihovima. Njegova duša je kroz križeve u životu čuvala uspomene i kada se je "čaša prelila" to

je svojim talentom, sposobnošću i intelektom izrazio u pisanoj riječi i tako ostavio blago i putokaz

budućim svećeničkim naraštajima iz svog života ne baš sjajnim tegobama vremena.

Čitajući stihove to se jasno ocrtava, ali tko je slušao njegove apologetske propovjedi i danas čuje

odjek divnih misli, obrazlaganje obrane vjere i naputke za dobar i plemenit kršćanski život. Djeci je

posebno ostala vjeronaučna pouka u živom sjećanju. Korizmene cikličke propovjedi o Kristovoj

muci i uskrsnuću su živopisno zaustavljale dah vjerničkom slušateljstvu u valpovačkoj crkvi.

Evo što sam govori: " Kad danas razmišljam o svemu onom što sam prošao i doživio u svom životu,

onda moram reći da je mnogo toga u mene bilo neobično i neuobičajeno. No tko je taj koji bi

mogao dokučiti Božje planove i poteze u životu čovjeka pojedinca?"

Uza sve svoje svećeničke funkcije i dužnosti koje je tako zdušno obavljao po raznim župama

đakovačke biskupije, vratio se onom što je u početku njegova života tako živo i trajno ušlo u

njegovo srce postavši njegovim intimnim posjedom i potrebom a to je poezija.

Sam kaže: Život naš je sav ko more

i prečesto uzburkano.

Kad bi mogli dić se gore

nad sve što je srcu strano!

Više puta spremao je zbirke pjesama, ali bile su loše sreće do daljnjeg izlaženja kao: "Prvi

proplamsaji"; uspomene sa studija iz Rima: "Tragovima svetog Rima"; poratne uspomene iz

Plješivice:"Jesenski pejsaži" koji nisu nikada izdani. Tada su slijedile pjesme : "Samička

strahovanja".

3

Posebno je lijepa i sadržajna zbirka : "Blagdani duše". Ovdje su pjesme idealne rime i sadržaja o

blagdanima Božića i Uskrsa.

Sve svoje stvaralaštvo u stihovima nije smatrao sebe prioritetnog, nego svoj svećenički i sveti život

za Krista i vjeru. Ništa ne smije ugroziti svećeništvo i poziv za koji je predano radio i za kojeg se

opredjelio; smatrao je, što mu je bila značajka u životu: biti prvenstveno drugima, a ne sebi na

usluzi. Slijedimo njegovo razmišljanje:

"Tako je bivalo kroz sav moj život, sav od njegova početka. Bio sam na primjer siroče za prvog

rata. Otac mi nastradao u svibnju 1914. . I to ne u ratu od tuđe puške već od vlastite! Hvatajući je da

bi je ponio u polje, jer bijaše strastveni lovac, ona mu zape i opali tako da mu raznije cijeli desni

dlan. Umro je ubrzo u Vukovarskoj bolnici. Ostao sam s 15 mjeseci sam uz majku – udovicu u

velikoj zadružnoj kući u Berku. Iz te su kuće bili i drugi Marići u našem selu i njegovoj bližoj

okolici, Slakovcima, Svinjarevcima, od kuda je bio i drugi svećenik Tuna Marić, moj bratić, u

mladosti također poetski i glazbeno obrazovan.

Tako je prošao Prvi svjetski rat, a s njime i moje prvo djetinjstvo. Nakon rata, pred početak moje

škole, majka se ponovno udala. Očuh je bio dobar i marljiv čovjek, s njim samo jedan sin jer ostali

umriješe rano od šokačke bolesti sušice. Majka je bila duboko vezana uz crkvu. Za razliku od

drugih šokaca, moj je očuh sad išao redovito nedjeljom u crkvu, kao i sin mu, a ja postadoh ubrzo

ministrantom. Ipak, osjećah se uvijek sam, bez sestre i brata. Ovi prvi dojmovi usjekoše se duboko i

neizbrisivo u dušu."

O kako žarko žudim i želim

Da u svom srcu izgradim hram,

Bog da mi bićem ovlada cijelim

I Njemu svega sebe da dam!

Za župnikovanja Đuke Marića mi ministranti u Valpovu dobro se sjećamo njegove mame. Bila je to

žena malenog ( pogurenog ) rasta i uvijek u tradicionalnoj crnoj opravi što su i kod nas starije žene

nosile. Po naravi je bila vesela i uvijek spremna na razgovor o svim temama. Rado se sjećala svojih

uspomena sa službe svoga sina. Jasno da je poznavala dosta svećenika jer su dolazili na slavlja o

kojima je ona morala voditi računa da bi gosti, pogotovo uvaženi, bili dobro dočekani i počašćeni

kako prijemom tako i lijepim ponašanjem. Znala je često u dokolici nama djeci živopisno pričati

kako su bili ti uvaženi gosti obučeni i kako su o liturgiji vodili brigu da sve to bude "kakav je red".

Bilo je tu i smiješnih izričaja, dogodovština o nespretnostima i drugih nedaća jer siromaština je

imala i svoje draži. Dobar dio priča i lijepih uspomena doznao sam od svoje mame Anice koja je po

potrebi za svečanosti bila na usluzi u kuhinji i velikom salonu za goste sa drugim ženama iz

Valpova. Župnikova mama je volila moju mamu Anicu jer je bila vješta u posluživanju (Anica je

kroz cijelo svoje djevojaštvo bila u bogatoj kući Skelca posvojena i služila u kući do udaje).

Mama ( ..... ) Đukice ( tako su ga zvali valpovački bogoslovi),u radosnim trenucima prepričavanja

uspomena, često je spominjala beračkog župnika Dr. Anderlića. Često u brzom pričanju je i

nepravilno izgovarala njegovo prezime: " Arnedić, Arnerić, Aderlić...,a kad je Đuka čuo naglašeno

ju je ispravljao, a ona se zbunjeno opravdavala na svoje godine. Važno je dakako napomenuti što je

majka nebrojeno puta isticala da je taj župnik dr. Anderlić imao odlučna udjela u Đukinu odabiranju

zvanja. Bio je "kriv" da se ovaj nije na vrijeme upisao i prvi razred gimnazije i pošao u sjemenište.

No, zato ga je spremao za privatno polaganje ispita u Vukovaru. Preko školskih praznika spremao

je opet latinski i njemački za klasičnu gimnaziju. I pri upisu u 2. razred dogodilo se opet

zakašnjenje! No ipak Đuka dospijeva u biskupski konvikt u Osijek i u ondašnju klasičnu gimnaziju.

Napomena: Pisac ovih redova sjeća se svojih prilika koje su bile slične. Naime Dr Đuka Marić ga je

poslao u sjemenište. Uslijed teškog zdravstvenog stanja nije svladao 4 jezika Interdijecezanske

škole, pa je iz latinskog jezika dobio popravni ispit. Tako je za ljetnih praznika primao instrukcije iz

latinskog od župnika Marića. Međutim, na popravnom ispitu pitao je prof. Petar Grgec; kako da je

tako sada dobro naučio. Jasno da je on poznavao Marića te je popravkaš primio dobre pohvale za

znanje latinske gramatike.

4

Za Đuku Marića tada dolazi bolest u naknadno polaganje svih predmeta, što je za bistra šokačkog

dječaka dobro završilo. Isusovci iz Travnika dolaze u Osijek na duhovnu obnovu. Preko biskupa

Đuka se upisuje u 3. razred poznate Travničke gimnazije koju su pohađali mnogo uvaženi i

školovane osobe iz hrvatske javnosti ondašnjeg vremena ( Petar Grgec, Ljubomir Maraković, Josip

Berka ... ). Tu i Đuka završava nižu gimnaziju.

U to već njegovo burno mladenački doba iz Osijeka potječu i prve pjesme ("Ciklame" ). " Bijahu to

prvi poetski pokušaji našeg malog šokca ... U Travniku je objavljena njegova prva pjesma u

"Travničkom smilju" ( 1928.). Za Đuku je Travnik bio presudan da se ogleda i u glazbi. Otac

Steiskal voditelj glazbe i orkestra odredio je šokca da uči klarinet uz uvjet da mora vježbati i

harmonij. Đuka prihvaćajući to uklopio se u "redovni režim"isusovačke gimnazije u Travniku. Tada

ići u Travnik iz Slavonije bio je to pojam "na kraj svijeta". Odlazilo se u jesen, a vraćalo se o

Antunovu. Uz strogost i disciplinu rezultati su bili zavidni. Tako se onda živjelo.

Tada je Đuka bio viši školarac. Tada se otvorila i klasična gimnazija u Zagrebu u koju dolazi naš

Đuka. Uklapa se u literarce i njihove sekcije u kojima vodi poetske sastave. U glazbi napreduje tako

da na orguljama teško da ima premca. Rektor zavoda sveučilišni prof. Dr Fran Barac prati upravo sa

začudnom pozornošću i marom napredak povjerenih mu mladića. Godina 1930. u Almanahu prof.

Petra Grgeca – "Selo i grad" izlaze pjesme mladog učenika Marića. To su prve tiskane njegove

pjesme, pa se Marić ponadao vjerujući da će uspjeti ostvariti svoje intimne literarne želje. Međutim,

nije bilo tako; odlazi na studij u Đakovo, pa sam piše sjećajući se toga vremena:

"Prionuo sam s marom proučavanju bogoslovskih predmeta, no nisam uz to zanemario ni svoje

zanimanje za pjesničko očitovanje svog mladenačkog života. Isto sam tako našao i za svoje

glazbene sklonosti velike mogućnosti, jer sam postao zamjenikom regensa zbora đakovačke

katedrale. No i ovdje kao i kasnije, nisu bile velike mogućnosti tiskanja pjesama. Ponajviše za

Božić i Uskrs i to u đakovačkoj "Narodnoj (kasnije "Hrvatskoj") obrani" koju je tada uređivao prof.

Matija Petrlić. Mogućnosti su bile zaista ograničene.

Tokom bogoslovskog studija nastale su mnoge prigodne i sadržajne pjesme. Iste su štampane

pojedinačno u glasniku biskupije te "Luči". Po završetku studija Marić prikupivši sve pjesme

uspjeva izdati svoj prvijenac, zbirku pod naslovom"Prvi proplamsaji". Još je po pozitivnoj ocjeni

prof. Žanka uspio je dotjerati svoje pjesničko stvaranje i tada su nastupile svećeničke godine.

Otsluživši u zimi svoju prvu mladu misu odmah dobiva kapelansko mjesto za kratko ( 6 mjeseci) u

Semeljcima. Dakako da su i dalje slijedile iste službe u okolici đakovštine.

Međutim, sudbina se ozbiljno poigrala sposobnog Đuke koji je unaprijeđen kao pomoćnik

generalnom duhovniku Velikog križarskog bratstva, kanoniku Beluhanu. Položivši razliku za

diplomu Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dovršava i doktorantsku godinu posvećujući se

istočnom bogoslovlju i to završava za šest mjeseci a potom dolazi u Đakovo. Na relaciji Đakovo –

Zagreb bilo mu je korisno u tom vremenu se upoznati s mladim bačkim svećenicima studentima

svjetovnih fakulteta koji su se spremali za profesuru budućeg sjemeništa u Subotici što je

realizirano tek iza rata. Tu je upoznao pjesnika Aleksu Kokića kojemu je posvetio jednu pjesmu u

jeseni 1939. bio je određen za studij u Rim, a trebao je studirati i glazbu što nije išlo skupa. Početak

II. svjetskog rata zatekao ga je već u Rimu, kada su kao prvi studenti ušli u novootvoreni Zavod sv.

Jeronima, u koji su ušli ondašnji elitni svećenici iz domovine, budući duhovni predvodnici u svojim

biskupijama. Na tom izvoru vjere i duha Marić provodi tri godine. Zauzet studijem za doktorat koji

polući nakon tri godine, završava dakle 1942. godine. Ni kao" građanin Rima "okupiran studijem

nije zanemario poeziju, iako se to činilo da ne će biti vremena, no ona je provalila iz pjesničke duše

našega Đuke još većom snagom temama Božića i Uskrsa koje su u pjesništvu kvalitativno gotovo

jedinstvene. Tu je nastala cijela zbirka pod naslovom: "Tragovima svetoga Rima". Neke od tih

pjesama ( pisane bez kopije ) poslao je prof. Ljubomiru Marakoviću ( Lj. Mmaraković poznat je kao

najveći književni kritičar katoličke književnosti, na Šalati prof. Francuskoga jezika u

Interdijecezanskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu). Pošiljka je izgubljena na pošti jer su prilike

ratnog vihora onemogućile dostavu na željnu adresu.

Dr Đuka Marić se 1942. godine vraća u Hrvatsku da preuzme katedru istočnog bogoslovlja od dr-a

Šimraka koji je postao grkokatolički biskup. Opet ratni vihor mijenja nakane ljudi i dr Marić odlazi

5

za predavača na bogosloviju u Đakovo gdje predaje dogmatiku, apologetiku, istočno bogoslovlje i

vodi uz to dva pjevačka zbora a bio je i kateheta na njemačkoj školi. Sam reče za to vrijeme da mu

je stanje bilo prepokretno, te da su "muze za to vrijeme šutile", a pogotovo med oružjem.

Poslijeratnim boravkom na Plješivici nastaju dvije zbirke pjesama: "Jesenski pejsaži" i " Samačka

strahovanja". Već je rečeno da su neke stvari izgubljene, što se dogodilo i ovim zbirkama(prema

navodima autora). Tu su vjerojatno (pogotovo u "Samačkim strahovanjima") bile opisane prilike

logora i samice koje je pretrpio Marić kao okrivljeni za suradnju sa Alojzijem Stepincem, pa je

njegovo ponašanje bilo pod "paskom". U kasnijim razgovorima sa dr-om Marićem doznali smo za

njegovo zatvorsko vrijeme o kojem nije htio pričati, a iz nekih naznaka govora razaznali smo da su

ti dani ostavili tragove na zdravlju i živcima(povremeno se zamjećivalo skretanje glave u oba

pravca pogotovo kod napornih dugih govora i zamora sa odgovornošću za ovaj tekst-autor).

Iza boravka na Plješivici vraća se po treći puta kao kapelan u Đakovo, pa onda u Osijek da bi

konačno po redoslijedu sedmi puta opet došao u Đakovo za profesora u bogosloviji od kuda će

nakon dvije godine krenuti opet u pastoralnu službu sve do mirovine.

Iz dosad iznijetog životopisa ovog svećenika primjećuje se da je zaista bilo svakakvih uspona i

povrata na razne zadatke u ondašnjoj Crkvi. Kako je Crkva s božjim narodom proživljavala

svakojake prilike i neprilike tako su i njeni pastiri ; papa, biskupi i svećenici bili sljedbenici i često

žrtve svega što se u povijesti događalo. Tako i sam Marić kaže: ..." da je u mom životu stalnih

promjena i u svom životu s mudrošću života koji nam govori, da je lakše ići s nižeg na više, nego

kako bijaše često u njega, s višega na niže. Tako se pokazuju i kale prava ljudska svojstva."

I opet pri kraju o poeziji kojoj smo posvetili dobar dio biografije koja je po prilici ostala nepoznata

barem široj javnosti. O svećeničkom životu mogla bi se napisati korisna biografska "skazanja".

Njegov život je bio tako buran i izatkan nedaćama kao i mnogih svećenika, ali kao takav ipak Bog

je vodio njegov duh da bude smjernica budućim svećenicima da bi shvatili svoje služenje Bogu da

mogu položiti račun za svoje talente i kako su upravljali ili će upravljati povjerenim im stadima.

Što još reći o tom nepoznatom pjesniku – svećeniku, profesoru u božjoj školi i bogatom

pastoralnom žetvom koju je primjereno obavljao!?

Pustimo autora da sam govori i kaže o svom pjesničkom stvaranju: " Pitat ćete, dobro, a što je bilo s

poezijom tokom cijeloga mog života? Znajte, nije me nikad napustila volja da bih se poetski izrazio

i da bi na taj način bilježio sve oko sebe. Kad bih se uspio negdje smiriti, sabrati i zaći u nutrine

svoga bića, javljale su se pjesme kao sažeti izraz proživljenosti divnih dragosti oko mene. No to se

događalo u razmacima, kao preko golemih vodenih bregova na stalno uzburkanom moru. Tako sve

do posljednjih godina i dana. Sve tamo od Slavonsko – Otočnih šuma, pa do Drave u Valpovu i

Dunava u Zemunu, da se opet sve to konačno smiri ovdje u Vinkovcima na mrtvoj vodi ozelenjenog

Bosuta. I sad je prilika da čovjek baci pogled unatrag, pa da vidi u ogledalu prošlosti, što je sve

prešlo preko mene u smrtonosnom zapljuskivanju naše bliske povijesti. Držim da sam savjesno i

potpuno zauzeto koristio svoj život da ispunim svoj poziv u posvećivanju i istinskom dobru svog

dragog Hrvatskog naroda, posve predan svim onima s kojima sam kao svećenik živio i svećenički

djelovao. Sad je situacija da imam više vremena i prilike da pokupim oko sebe i "djecu svoga duha i

svoje duše" – svoje pjesme. Budem li ih izdao, bit će mi to posebni vijenac života, makar to bilo i

na životnom kraju kao prvijenac!".

ŽUPNIKOVANJE I RAD U VALPOVU

Iza smrti župnika Slavka Požlepa ( l.I.1941. – 7.XII.1953.) upravitelj župe bio je kapelan Stjepan

Miler. Na Novu godinu l. I . 1954. nastupio je novi župnik Dr Đuka Marić dotada župnik u Otoku

kod Vinkovaca.

Nova godina, novi župnik, tako je i počela propovjed župnika Marića valpovčanima.

Stanje crkvenog života župe bilo je pod znakom dosta razjedinjenog, jer ondašnja vlast je nastavila

ometati sav život crkvenosti. Novi župnik bio je odlučan i smišljenim odnosima kod općinskih

6

vlasti je postigao da su ga cijenili i začudo primali na razgovore što se ticalo po pitanjima vjerskog

života i vjerničkih prava za koja se zalagao župnik.

Vjersku pouku djece župnik je organizirao u prostoriji malog kora s grijanjem na drva koja su djeca

pomalo donosila. Crkveni prozori ( vitraji ) bili su od rata dosta porazbijani te je i to župnik počeo

obnavljati. Ugrađeni su okviri s običnim staklom iznutra, a posao su radili pjevači s majstorima.

Na organizaciji zbornog pjevanja župnik je odmah počeo raditi tako da je za Uskrs već bilo

četveroglasno zborno pjevanje. Vjernici su osjetili novi puls rada novog župnika tako da je suradnja

bila na visini. Osobito su bile dobro posjećene korizmene propovjedi župnika Marića jer su bile

sadržajne i nova metoda razmatranja za razumijevanje Kristove muke. Uskrsnu dužnost su tada

obavili 4000 vjernika.

Nov način organizacije vjerskog života provodio je Marić kako u Valpovu tako i svih 7 filijala.

Procesije i vjerske manifestacije oko crkava vlast je začudo još odobravala ( Florijanovo, Tijelovo,

te filijalama ...).

Obnavljanjem župne crkve i filijala te način pastoralnog rada župnika Marića kod svih staleža

omasovilo je privrženost crkvi i crkveni život otpočeo je novim duhom u valpovačkom dekanatu.

Blagoslov kuća odnosno obitelji u božićnom vremenu uveden je 1954. godine za župnika Marića, te

je postao omiljeni običaj susreta sa svećenikom. Započele su kako na župi tako u selima božićne

priredbe koje su okupljale vjernike i djecu oko crkve tako da su sve to bili novi poticaji k vjerskom

životu i duhovnosti. Od liturgijskog pjevanja preko katehizacije i sa č. sestrama koje je doveo

župnik ( 31.X. 1954. ) su draga novost i doživljenost vjere u crkvi i crkvenog života župe.

Već 1956. tijelovska procesija bila je zabranjena, ali je lijepo obavljena unutar crkvenog dvorišta

sa sjenicama. Obnovljeni su crkveni prozori sa vitrajima i slikama i započela je obnova crkve kako

svetišta tako i župnih zgrada. Ženski troglasni zbor nastupio je s latinskom misom u Osijeku i

Đakovu s velikim uspjehom. U crkvi je postavljen novi reljefni križni put odlivcima umjetnice

Alojzije Ulman iz Vinkovaca troškom župljanina Tome Drgalića.

Dr Đuka Marić ne samo radom kao svećenik nego i njegova osoba stekla je vrlo dobru reputaciju na

svim nivoima i domenima rada što je bilo potrebno u tom teškom vremenu za crkvu i crkveni život

vjernika te vjerskog života za kojim su čeznuli ljudi u Valpovu. Mnoga vrata su se otvorila župniku

zahvaljujući njegovoj osobi i načinu da je pridobio i obratio duše koje su ćamile u nedoumicama

oko vjerskih uvjerenja. Poslije dugog niza godina ( zadnje1922. g. ) održane su velike misije za

valpovačku župu. Tom prilikom misionari su morali dva puta prikazivati slikopise i tumačenja

Kristove muke jer je crkva i dva puta bila prepuna vjernika. Evo sve su to bile zasluge, jedna za

drugom dr-a Đuke Marića kojeg se u Valpovu spominje kroz dugi niz godina. Svojim svećeničkim i

ljudskim uvjerenjima je bio živa propovjed u svim svojim kako dužnostima tako i životom kao

valpovački župnik Iz usta svećenika je spominjan rad "Đukice" koji može samo čovjek njegova

kova i stupnja obrazovanosti, što su govorili i bogoslovi iz sjemeništa. Uvijek je stajao na

raspolaganju za vjeru i župu i župljane. Poslove župnih knjiga radio je pod svjetlom do duboko u

noć. Za obavljene uredske poslove svjedoče kanonske vizitacije da su mnoge stvari ustrojene

zaslugom i radom Marića.

Župne statistike u godinama župnikovanja Marića su višestruko povećane po svim pitanjima i

vrstama od ispovjedi i pričesti ( 32 000 pričesti godišnje ).

Život i plodonosan rad se odrazio i na povećan broj duhovnih zvanja u jednom i drugom smislu.

Bilo je po više kandidata za svećeničko zvanje i ženske samostane. To je za Crkvu veliki božji dar

na koju nakanu je župnik redovito molio s vjernicima. Pokrenuo je također hodočašća u više

svetišta, tako da je valpovačka župa prednjačila u mnogim aktivnostima a napose potpori za

sjemenište u Đakovo u koje se otpremalo i do deset punih kola hrane godišnje. Ne može se zaobići,

a da se ne kaže da je Marić imao pored svećeničke brige i uspjeha i poteškoća koje su bile vidljive i

vjernicima, a posebno je trpjela njegova duša i mnogim nedaćama, neuspjesima i

nerazumjevanjima. Možda bi to bilo nezahvalno navoditi ili bi bila crna točka za njegov rad od

osam godina koje je proveo u Valpovu kao župnik i dekan. Poteškoće su bile i od svjetovne vlasti

(porezi za crkvu) kojima je pisao žalbe s uvjerljivim dokazima, te odnosi sa svećenicima iz svoga

kruga ( kapelani ...), te posebno vjernika koji nisu shvaćali svoga župnika.

7

Međutim njegov intelekt i svijest svećenika bio je izgrađen ( kako je i sam govorio i napisao ) da

izgara kao žrtva za vjeru i Krista i da bude takva žrtva.

Čitajući župnu spomenicu vidi se savjesnost svećenika u kojoj se nalaze ispisane sve urađene i

dogotovljene činjenice kao i smjernice koje trebaju biti uskoro u daljnjoj budućnosti za župu,

vjernike u Valpovu i filijalama te crkve kao građevine.

Redoviti sastanci korona su bile plodonosne za sve svećenike dekanata gdje su se rješavale

uobičajena nedorečena i složena pitanja za svećenike i njihovih župa i crkava. Svi zapisnici sadrže

precizno definirana pitanja i odgovore kao i zaključke.( Spisi dekanata ).

Marić nije pored svih dužnosti zapostavljao nadzor dužnosti dekana na svom području za koje

postoje pisani ostaci rada toga neumornog svećenika. Dakle, pored molitvenog duha jednog

svećenika, župnika i dekana, crkvenih obaveza Đuka Marić vodio je računa i o svojim stihovima i

glazbenim skladbama, koje su se nastavile izvoditi u valpovačkoj liturgiji i žive sve do današnjih

dana kako u Valpovu tako i u crkvama gdje bijaše župnikom.

Širenjem vjerskih potreba došlo je do osnivanja nove župe Bocanjevci biskupskom odredbom 1.12.

1961., a 1.8. 1962. je dobila novog župnika velečasnog Tunu Jovanovca. U toj župi je iz bilježaka

Marića došlo do određenih priprema koje su osigurale rad nove župe. Kupnja župne kuće, odbor i

organizaciona pitanja su već bili udareni temelji za njegova rada tokom godine.

U Valpovu jedna od briga su bile stare orgulje koje su obnovom brige župnika zasvirale dodatkom

dva nova registra ( 15.svibnja 1961.), a trošak je bio 425.000 dinara, mnogo ali vrijedno, zapisao je

župnik.

Bilo je planirano i dalje maljanje crkve ali s majstorima nije bilo sreće, a novac je deponiran

namjenski u Đakovu.

Tako je došao i 1. listopad 1961. godine kada je stigao iz biskupije dekret za župnika Dr Đuku

Marića. Za Valpovo i valpovačke vjernike dobri i plemeniti, radišan i uzorit svećenik svoj rad je

nastavio u Zemunu I. ....

Među zadnjim bilješkama koje je zapisao Đuka Marić sam kaže: ..." u skoro osam godina nastojao

je svim silama skupa s kapelanima držat i dizat duh katoličkog života u svoj ovoj velikoj i

razvedenoj župi. Napose među djecom redovitim vjeronaukom."

U daljem tekstu slijedi što sve još treba u pojedinim crkvama uraditi što pokazuje kontinuitet i

zahuktalost revnosti u brizi za crkve i narod naše zaista brojne i velike župe.

Poslije toliko vremena kada smo sada već ( do 2009.) sve to uradili čitao se tekst Marićevih zapisa

koji su služili kao povijesna podloga za moguću pravu i konačnu obnovu crkava i drugih zgrada u

župi. Vrijeme koje je bilo start za duhovnu i materijalnu obnovu bilo je upravo predigra za što će

sazrijevati u ovom vremenu.

Na kraju ovoga životopisa ( premda nedostojan da ga pišem ) moram reći da sam u osobnom

kontaktu u Zagrebu na Kaptolu 14 u samotnoj sobi i produžetku, susreo razdragao srce našega

dragog nekadašnjeg župnika u obliku posjeta. Bilo mu je drago ćuti vijesti i događanja o kulturi i

vjerskom životu valpovčana. U dugom razgovoru bilo je tu svakojakih tema. Pitanja su bila sa

neiscrpnim odgovorima.

Moram se složiti sa najdubljim osjećajima u duši da nam je bio iskren i pravi prijatelj ( kao mladima

), a kao svećenik ulijevao je sigurnost i neprikosovenost žrtve u životu kojim je prednjačio kao jaka

ličnost. U mirovini pokraj starih zidina kaptola i katedrale, u kojoj je svakodnevno služio misu u 8

sati u jutro s propovjedi na kojoj je bilo prilično vjernika ; sumirao je i slagao stihove i život u

daljnjem sroku. Knjigu izabranih pjesama primih sa posvetom. To mi je ostala popudbina župnika

koji je ostavio " dio srca" radeći i u Valpovu. .....

Boraveći u Zagrebu, a nakon nekog vremena pojaviše se zdravstvene tegobe na unutrašnjim

organima. Bio je u Njemačkoj na pretragama i manjem operativnom zahvatu, ali bolesti su išle

svojim tokom. Dr Đuka Marić je umro 17. studenog 1997. godine u Zagrebu u bolnici. Sahranjen je

19.studenog 1997.godine u Đakovu u svećeničkoj grobnici.

Gospodine, budi mu blagi sudac, jer je želio vršiti Tvoju volju!

Valpovo, 30.lipnja 2009. godine Arhivar: Dragan Milošević

8

ANTE EVETOVIĆ MIROLJUB"

"hrvatskog roda pjesnik i svećenik"

Životopis napisao Vladimir Lončarević objavljen u "Glasu koncila" br.44 3o.X.2011.str.25.u

rubrici "Katolički oblikovatelji kulture"

Što je gradišćanskim Hrvatima bio Mate Meršić Miloradić, na svoj je način bačkim Hrvatima bio svećenik, pjesnik i kulturni radnik Ante Evetović Miroljub.

Nedvojbeno, prvi lik preporoda te "male, ali fine" grane hrvatskoga naroda, kako kaže pjesma,

bio je biskup Ivan Antunović ( 1815 – 1888. ), koji je probudio nacionalnu svijest u prekodravskih i

podunavskih Hrvata. No prvi koji je taj duh nacionalnog preporoda umjetnički snažnije prenio na

književno polje bijaše baš Evetović Miroljub, koji je po majci bio u rodu s Biskupom, a koji će mu

uliti ljubav prema knjizi, rodu i zavičaju.

Rođen 12.lipnja 1862. u Bačkom Aljmašu u Mađarskoj u obitelji s četrnaestero djece, bio je mladi

Franjo Eterović kao gojenac biskupa Antunovića nakon pučke škole u Aljmašu 1868. – 1872.

upućen u gimnaziju, koju je pohađao kod isusovaca u Kaloči od l872. do 1878. Stupa zatim u

franjevački red Provincije sv. Ivana Kapistrana i prima redovničko ime Ante. Filozofiju po jednu

akademsku godinu studira u Vukovaru i Dunafeldvaru od 1879. do 1881., a teologiju u Baji od

1881. do 1885., kada je zaređen za svećenika. Prvo je lektor filozofije u Dunafeldvaru ( 1885. –

1888. ) te crkvenog prava i povijesti u Baji ( 1888. – 1897. ), gdje je potom do 1899.bio gvardijan

franjevačkog samostana. Nakon što je istupio iz redovništva, kratko je kapelan u Egeregu i

Valpovu, a od 1902. župnik je Veliškovcima u Slavoniji, zatim u Harkanovcima od 1904. do 1911.

te od tada u Valpovu, gdje je župnikovao do smrti 24.veljače 1921.

Pjesmama se mladi Evetović javio 1884. u "Nevenu", uzevši pjesničko ime Miroljub. Javljati će se

otada u raznim listovima i časopisima: "Vijencu", Subotičkim novinama", "Subotičkoj Danici",

"Hrvatskom braniku", "Narodnoj obrani", "Hrvatskom kolu", "Prosvjeti","Glasniku biskupija

Bosanske i Srijemske", "Hrvatskoj obrani", i nekim zbornicima i drugdje. Objavio je 1908. u

Harkanovcima zbirku "Sretni nujni časi". Iako pjeva u doba razvoja i mijena realizma, moderne i

ekspresionizma, on je pjesnik ponajprije romantičarskog osjećaja, stilski srodan Hraniloviću i

Harambašiću, a od srpskih suvremenika čiji je rad poznavao nešto starijem Zmaju. On je prije svega

angažirani pjesnik:"Hrvatskog roda ja sam pjesnik i svećenik Božjeg oltara", određuje sebe u pjesmi

"Moje zvanje". Prvotno se hvata rodoljubne i vjerske motive, koje često veže u jedinstven sadržaj,

kako možemo vidjeti u pjesmi "Molitva", "Ljubi, Bože, rod moj / i njega poštedi / On će vjeran biti

/ Tvojoj zapovijedi // Ti udijeli, što mu / Svit dati ne može, / Neka se Bunjevci / Slože i umnože."

Slično tomu nalazimo i u pjesmama kistovske motive, primjerice u pjesmi "On uskrsnu kako

reče..." iz koje donosimo prvu i tri posljednje kitice: " On uskrsnu kako reče / Iz trodnevnog groba

svoga; / Na utjehu, na veselje / Čovječanstva žalosnoga. // (...) Spomen tvoga uskrsnuća / Mi

slavimo Božji sine ! / Al sa vrućom molbom, željom, / Da i drugo skoro sine! // Moga roda slava

stara / Još u starom grobu leži; / A nepravda, kleta, zloba / Na njemu još kamen teži. // Odvali ga

Gospodine! / Moj te narod moli vruće; / Nek osvane željkovano / Ovo drugo uskrsnuće."

Takav ton nalazimo i u božićnoj pjesmi "Dobro došo...", gdje u posljednjoj kitici pjeva: "Dobro

došo s nebeske visine/ Na svit ovaj slavni Božji sine! / Pa razširi samosvist, slobodu / I u mojem

bunjevačkom rodu.

Dio njegova pjesništva izrazito je religiozno obojen. Uznosito himnistički znade zapjevati Bogu:

"Vidim te, tajni Bože, / U sunca sjaju, / U kapi biser – rose, / na lista kraju. / Kad vjetrić miris

cvieća / raznosi svietom,/ Čudit se moram / tvojem Imenu svetom. // Slušam li, kako potok / Tiho

žubori, / Kako se pjesma ptica / u šumi ori, / Gledam li rujnu ružu, / ljubicu plavu, / Sve, na tvoju

samo / Sjeća me slavu." Ima u nj i pejsažne lirike, pjesama posvećenih majci i sestri ( jedinoj

9

između trinaestero braće!). Iz vjerničke vizure pjeva i o općeljudskim temama, prije svega o

siromaštvu, ali i o ljepoti rada, poglavito seljačkog.

Bijaše Miroljub pjesnik budničkoga nadahnuća, kadšto patetičan, no nerijetko i autentično

himnističkog uzleta riječi, koje kleše u pravilne stihove najčešće ženskih rima (podudaranje u

dvasma slogovima). Snažna zanosa, uvijek gleda pobuditi zavičajno – rodoljubni žar u svoga

naroda, ne zaboravivši ni šire, slavenske obzore. Cijenjenom zbog svoga predanog rada za narodno

dobro, Meštrović mu je načinio spomenik, postavljen 1936. kod subotičke katedrale, ali ga

mađarske vlasti nakon okupacije tog dijela Bačke ukloniše 1941., da bi kako se navodi, spomenik

nedavno bio vraćen. Njegovim imenom nazvana je ustanova za kulturne djelatnosti u Valpovu te

kulturno umjetničko društvo u Veliškovcima. Bit će na godinu prigoda obilježiti 150. obljetnicu

njegova rođenja – svečano, nadamo se, što je taj veliki rodoljub i preporoditelj hrvatske pisane riječi

u Bačkoj i zaslužio!.

U Valpovu, 28.X. 2011. prepisao: Dragan Milošević

10

Životopis fra Pelbarta Ladislava Lukasza

Dakle, dne 21. veljače 2015. godine, postavljena je bijela mramorna ploča sa brončanim likom fra

Pelbarta Ladislava Lukasza u krstionici župne crkve s desne strane ulaza sa osnovnim podacima na

hrvatskom i mađaskom jeziku.

U povodu toga događaja nastavljeno je misno slavlje u crkvi koje je predvodio Nadbiskup

Đakovačko – osječki mnos. dr Đuro Hranić sa suslužiteljima, mons. dr Marinom Srakićem i

provincijalom franjevačkog samostana patrom Benedekom iz Budimpešte ( Mater Magna

Hungaricum ), te uz prisutnost suslužitelja istih desetak franjevaca samostana i te učenika patra

Pelbarta fra Felix Fajka koji je iza mise iznio sjećanje na osobu i mučeničku smrt Pelbarta, koji je

govorio na mađarskom jeziku a prevodio je preč. Gergeli Beer župnik iz Zmajevca, slijedećeg

sadržaja:

Preuzvišena gospodo Nadbiskupi!

Velečasni gospodine Župniče!

Poštovani gospodine Gradonačelniče!

Cijenjeni građani Valpova!

Srdačno Vas pozdravljam o spomenu Vašeg domaćeg sina, Sluge Božjega oca Pelbarta.

Od malih nogu sam volio franjevce. Rođen sam u mjestu Boldogha'za, u općini Ja'szbere'ny. Oci

franjevci su iz Jaszbe'renya vlakom putovali k nama kako bi slavili misu. Vrijeme čekanja na

prijevoz su provodili kod nas. Bilo je mnogo brat i sestara. Oni su rado razgovarali s našim

roditeljima, a s nama se igrali.

Jedne nedjelje popodne otac Pelbart je vodio pobožnost trećoredcima. Zamolio me da pođem s njim

ministrirati. To sam rado učinio. Sugestivnom snagom, snažnim riječima je prepričavao zgodu iz

života svetog oca Franje, susret sveca i gubavaca, kako ga je zagrlio, poljubio i darovao mu svoj

svečani plašt. Ta priča mi je takav utisak ostavila da sam odlučio, kad odrastem i ja ću biti

nasljedovatelj sv. Franje Asiškog i bit ću franjevac poput oca Pelbarta. I evo, milošću Božjom se to

ostvarilo.

Zbog nemugućnosti putovanja sam upisao Serafski Kolegij u Jaszbere'nyu. U odgoju je

primjenjivao metodu igre i ljubavi. Svestrano se bavio s pitomcima. Napisao nam je himnu

pitomaca istog kolegija na melodiju jedne japanske pjesme. Nekoliko redaka se još i danas sjećam:

„ o, sveti oče naš, Franjo, pomozi nam u boju, neka opjeva himnu sunca naš vedri život“ i refren:

„Radi oca našega sv. Franje i u smrt tko treba!“

Volio je mlade, i mi, mladi smo ga također ljubili. Oduševljavali smo se njime. Upečatljivi su bili i

njegovi službeni nastupi. Zato su ga poglavari, mudro predviđeno, odlučili nakon rata premjestiti u

Hatvan. Pričali su mi kako je učinkovito djelovao i ondje među mladima. Sa svojim subratom

patrom Salezom Kiss osnovao je Državni katolički pokret mladih.

Zbog toga su i njega uhitili u noći sa 6. na 7. svibnja 1946. godine. Bio je u zatvoru u Budimpešti.

O neljudskim mučenjima ovaj puta ne bih govorio, budući da su ona bila svagdje ista u

komunističkom sustavu. Često se dogodilo da ako se zatvorenik nije „slomio“, bacili su ga s kata i

dotični je na pločniku dvorišta uginuo. ( Do jutra su naravno sve dokaze otklonili).

Na koncu su mađarske vlasti zatvorenike predali Rusima. Ondje su posredstvom tumača čitali

optužbe protiv zatvorenika. I slijedila su daljnja mučenja i potpisivanja. Tko se nije potpisao, tome

je ispitivač stavio križić, označavajući time da je dotični nepismen.

Nekolicinu zatvorenika su osudili na smrt, a opet nekolicinu na prisilni rad. Pater Sale'z je bio

osuđen na smrt, a otac Pelbart na prisilni rad.

Osuđene na prisilni rad, njih 1900, po grupama od 90 osoba su vagonirali. U neljudskim uvjetima,

svezani, deportirani su u Lvov. Mrtve su svakih 100 kilometara izbacivali iz vagona na zemlju, a

željezničari su po odlasku vlaka počistili.

U Lvovu su ih opet sortirali. Liječnik ih je pregledavao i ocjenjivao koji koliko može raditi i

crvenom bojom je označio leđa svakog zatvorenika. Političke zatvorenike su deportirali u Kareliju,

11

u logor kraj jezera Lagoda. Dok su tamo stigli, preminulo je 10 vagona robova, to znači 800 osoba.

Među deportiranima je bilo 210 Mađara. Nakon pet godina ih je samo 5 ostalo živo.

Zatvorenici su radili s drvima, iskopavali su i izrezivali debla, nosili ih i tovarili u vagone. Prehrana

im je bila pomno izmjerena, juha od koprive i suhi, crni kruh nalik blatu. Ovako, u groznim

uvjetima je provodio zatvoreničke dane i otac Pelbart. U zimskom godišnjem dobu je sve više

oslabio. U zimi od minus četrdeset stupnjeva otac Pelbart nije imao ništa drugo osim odrpano

odijelo. Jedan pravoslavni svećenik mu je dao jedan deblji kaput koji mu je mogao poslužili. I u

večerima, polako nestajući zatvorenici, kršćani i nekršćani zajedno su molili sa židovskim rabinom

krunicu i molili Gospu da se moli za njih sada i na času njihove smrti.

Otac Pelbart, nevjerojatno oslabljen, mučeći se kroz više dana, ni gutati nije mogao, urešen krunom

mučenika, 18. travnja 1948. godine je prešao u vječnost. Počivao u miru. I neka bude što prije u

zboru blaženika.

Glavno tužiteljstvo Ruske federacije ga je 25 svibnja 1993. godine rehabilitiralo.

Mađarska biskupska konferencija 2010. godine je odlučila poduprijeti beatifikaciju franjevaca koji

su podnijeli mučeništvo u razdoblju od 1944. do 1954. godine. Amen.

Molim Vas, budite ponosni na ovog velikog Sina grada Valpova i čuvajte vjerno njegovu

uspomenu. Hvala na pažnji!

Tim riječima završio je svoje izlaganje fra Fajka Felix.

12

ŽIVOTOPIS ZVONKA, STJEPANA MRAKA

župnika od 18. kolovoza 2012. godine.

Zvonko Mrak rođen je u Osijeku, 25 veljače 1958. godine. Sin je Ivana Mraka i Anđelke r.

Kapec. Odrastao je u Koški. Osnovnu školu od 1965. do 1973. završio je u Koški. 1. i 2. razred

gimnazije kao sjemeništarac Đakovačke biskupije 1973. do 1975. završio je u Zagrebu, na

Intardijecezanskoj srednjoj školi, a 3. i 4. razred gimnazije 1975. do 1977. završio je na gimnaziji J.

J. Strossmayer pri Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu.

Nakon vojnog roka u JNA u Trebinju i Doboju 1977./78. kao bogoslov Đakovačke biskupije

studirao je teologiju na Visokoj Bogoslovnoj školi u Đakovu od 1978. do 1984.

Za đakona zaređen je u Valpovu 8. prosinca 1982.

Na đakonskoj praksi na 6. godini bogoslovije bio je u župi sv. Josipa Radnika, Osijek 5 kod župnika

vlč. Nikole Kerčova od rujna 1983. do siječnja 1984. te o Uskrsu 1984.

Za svećenika zaredio ga je msgr Ćiril Kos, dijecezanski biskup u Đakovu u katedrali 29. lipnja

1984.

Mladu misu slavio je u Koški, 22 srpnja 1984.. Za vrijeme župnika vlč. Adama Kovačeva.

Propovjednik na mladoj misi bio je dr. Nikola Dogan, prof. Župni vikar bio je u župi Svih Svetih u

Đakovu od 1. kolovoza 1984. do 15 studenog 1986. za vrijeme župnika vlč. Ivana Janeša i vlč.

Antuna Čečatke. Upravitelj župe Svih Svetih u Đakovu bio je od 1. rujna 1985. do 1. studenog

1985.

Župnik je u župi Dobrog Patira, Đakovo 2 od 16.studenog 1986. U župi gradi župni dom od jeseni

1986. do proljeća 1989.

Od kolovoza 1990. do 7. svibnja 1995. gradi župnu crkvu Dobrog Pastira.

Službu župnika u Đakovu završava 17. kolovoza 2012.

Imenovan je župnikom u Valpovu dana 18 kolovoza 2012.

Bio je sudionik domovinskog rata kao vojni vikar i 122. brigade u Đakovu od ljeta 1991. do

kolovoza 1992. i ima status Hrvatskog branitelja, s činom satnika, a kasnije i bojnika. Odlikovan je

ordenom Hrvatskog tropleta od Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.

13

ŽIVOTOPIS VELEČASNOG KAPELANA

DARIO HRGA od kolovoza 2015. godine

Velečasni Dario Hrga je župni vikar u župi Bezgrešnog začeća BD Marije Valpovo.

Autobiografija : Ime mi je Dario Hrga. Rođen sam 14.3.1979. godine u Đakovu od oca Antuna i

majke Branke r. Lukić. Imam godinu i tri mjeseca stariju sestru Dariju koja je udana s Miroslavom

Vrančević te imaju dvoje djece – Domagoja ( 6 godina ) i Mariju ( 2 godine ).

Osnovnu i Srednju školu pohađao sam u Đakovu. Nakon srednje škole upisujem Ekonomski

fakultet u Osijeku na kojem sam uspješno diplomirao i stekao akademski naslov „diplomirani

ekonomist“. Od malih nogu pokazujem afinitete prema glazbi, tako da sam kroz 12 godina pjevao u

Katedralnom zboru u Đakovu. Tako da pred kraj Ekonomskog fakulteta, upisujem Biskupijsku

glazbenu školu u Đakovu koju sam nakon dvije godine pohađanja završio. U isto vrijeme

završavam tečaj za informatiku. Od stranih jezika dobro se služim engleskim jezikom u govoru i

pismu.

Nakon nekoliko godina razmišljanja o duhovnom pozivu, 2008. godine upisujem se na Katolički

bogoslovni fakultet u Đakovu, te sam primljen u Bogoslovno sjemenište u Đakovu. Nakon 5 godina

studiranja na KBF – u, 2014. sam stekao akademski naslov „diplomirani teolog“.

Nadbiskup dr Đuro Hranić zaredio me za đakona 2013. g. i iste godine upisujem Poslijediplomski

studij iz Pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu gdje sam kroz godinu

dana sve ispite položio, ali završni rad i obrana još nisu gotovi. Đakonski praktikum služio sam od

listopada 2013. g. do svibnja 2014. g. u župi Duha Svetoga u Slavonskom Brodu. Na svetkovinu

Petra i Pavla, ap. 2014. g. posvetnom molitvom i polaganjem ruku đakovačko – osječkog

nadbiskupa dr Đure Hranića, zaređen sam za svećenika Đakovačko – osječke nadbiskupije. Svoju

prvu godinu kao župni vikar proveo sam u župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu i to od

kolovoza 2014. g. do kolovoza 2015. g. kada sam po odluci nadbiskupa Hranića dodijeljen župi

Bezgrješnog Začeća B D Marije u Valpovu.

14

BISKUP MARTIN BORKOVIĆ

( zagrebački biskup, biografija i njegov prijedlog Hrvatskom saboru 1687. g. da sv. Josip

bude zaštitnik domovine )

( Glasnik sv. Josipa broj 4, godina 32. prosinac 2016., str. 7. – 10.

Piše: Dr. sc. Agneza Szabo

Znao je za zaštitu svetog Josipa i zagrebački biskup Martin Borković zato je prije 330 godina (

1687. ) predložio Hrvatskome saboru i banu Nikoli III. Erdödyju da se sveti Josip izabere

zaštitnikom Hrvatske. Štoviše, i svi oni, kao i cijeli naš narod, radosno su molili i pjevali o Božiću

prelijepu pjesmu iz onoga vremena: Radujte se narodi ..., a koja u trećoj kitici počinje sa stihovima:

Raduje se Marija s Josipom gledeći / Anđeo pjeva Gloria .... A mi zajedno sa svima njima i danas

pjevamo.

Tko je bio zagrebački biskup Martin Borković

Povijesna vrela su zabilježila da je zagrebački biskup Martin Borković rođen godine 1597. u

selu Domagovići pokraj Jastrebarskog, od oca Stjepana, iz seljačkoga plemstva, što je Martinu

pružalo priliku za školovanje. Martin je pohađao u Zagrebu isusovačku Klasičnu gimnaziju i potom

se nešto kasnije odlučio za redovničko zvanje te stupio u red pavlina. Po završetku redovničke

izobrazbe i polaganja redovničkih zavjeta, Martin je nastavio daljnje studije. Studirao je filozofiju u

Olmoucu ( danas grad u Češkoj ) i teologiju u Rimu, gdje je u 39. godini života primio svećenički

red.

Budući da se za vrijeme studija pridužio pristašama obnove pavlinskog reda, po povratku u

Hrvatsku povjerene su mu visoke i odgovorne službe. Najprije služba poglavara njihova samostana

u Lepoglavi na kojoj ostaje dvije godine ( 1638. – 1639. ). Slijedećih godina Martinu Borkoviću

povjerena je služba višeg poglavara reda – generalnoga vikara u tri mandata ( godine 1640.,1651., i

1663. ), potom služba vrhovnika pavlinskoga reda, također u tri mandata ( 1644.,1650. i 1657.). Na

tim službama stekao je brojne zasluge za cijeli hrvatski narod. U Beču je dao tiskati obnovljene

Konstitucije ( Pravila ) reda te osnovao više novih samostana. Kao pavlinski poglavar, ishodio je, i

to u teško doba obrambenih ratova s Turcima, da je Gospa u Remetama kraj Zagreba dobila naslov

Advocata Croatiae – Zaštitnica Hrvatske. Taj naslov Gospi je priznao i Hrvatski sabor. Radio je

Borković i na sakupljanju povijesne građe koja je poslije i objavljena, razumije se, na latinskome

jeziku, a danas je povjesničarima od velike koristi.

Martin Borković, zagrebački biskup ( 1667. – 1687. )

15

Car Leopold I., istodobno i kralj hrvatsko – ugarski, nakon upražnjenja biskupske stolice,

povjerio mu je zagrebačku crkvenu pokrajinu 19. studenog 1667., što je potvrdio i papa Klement X.

11. lipnja 1668. godine. Vrijeme njegova upravljanja Zagrebačkom biskupijom bilo je i vrijeme

teškoga iskušenja za hrvatski narod, odnosno i rata za oslobađanja Hrvatske od tursko – osmanske

vlasti ( 1683. – 1691. ). Također i vrijeme kada je Hrvatski sabor na prijedlog biskupa Martina

Borkovića, i pod predsjedanjem bana Nikole III. Erdödyja, izabrao svetog Josipa zaštitnikom

Hrvatske.

Već na početku rata za oslobođenje od turske vlasti, i nakon što su uskoro oslobođeni dijelovi

Slavonije, požurio je biskup Borković poslati u Mariju Bistricu kanonika Matiju Stoklasa sa

zadaćom pronalaska zaboravljenog i zazidanog kipa. Kip Gospe Bistričke pronađen je 15. srpnja

1684. i postavljen na glavni oltar u crkvi gdje stoji i danas. Svjedoči o tome i kip u čast biskupa

Borkovića na trgu u Mariji Bistrici s odgovarajućim natpisom.

Istovremeno se brinuo biskup Borković za misne zaklade, za župne škole, za pravedne raspodjele

vjerničkih darova crkvi i župniku, za održavanje crkvenih zgrada, za život svećenika i tiskanje

novog časoslova za gradnju Doma za nemoćne svećenike, za pastoralnu suradnju s franjevcima i

isusovcima i drugo. Osim toga, radio je na širenju kulture i prosvjete u narodu. Uvelike je pridonio

da je u Lepoglavi podignuto visoko teološko i filozofsko učilište godine 1671.. Nažalost, krajem 18.

st. ukinuo ga je car Josip II. i više nikada nije obnovljeno.

Biskup Borković štitio je hrvatske velikane i služio narodu

Kada je Martin Borković postao zagrebački biskup, cijela se Hrvatska našla u teškim

iskušenjima. Osim ratnih okolnosti, bilo je u to vrijeme kada su ban Petar Zrinski i njegov šurjak

knez Krsto Frankopan pružali odlučan otpor bečkom centralizmu i apsolutizmu prema Hrvatskoj.

Zato su Zrinski nastojali uz pomoć diplomacije skinuti s hrvatskog prijestolja Habsburgovce,

odnosno Leopolda I. i izabrati za Hrvatsku drugog pravednijeg kralja. U tu svrhu ban Petar Zrinski i

njegova supruga Katarina vodili su diplomatske pregovore s Francuskom i Poljskom, zatim s

Venecijom, ali kad su ih te zemlje izigrale, ban Petar Zrinski obratio se za pomoć Turskoj Porti (

sultanu ). Međutim, i Turci su izigrali načelno postignuti sporazum i tajno obavijestili bečki dvor o

političkim razgovorima, što je uskoro bana Petra Zrinskog i Krstu Frankopana stajalo glave. U

ovakvim uvjetima, oni su uz izmoljena jamstva biskupa Martina Borkovića pošli u Beč kralju

Leopoldu I. na izmirenje, ali je kralj izigrao obećanja dana biskupu Borkoviću te je obojicu dao

uhititi na granici s Austrijom, u Bečkom Novom Mjestu, bacili u tamnicu i podignuli montirano

suđenje. Leopold I. nije mario za intervencije europskih vladara i Svete stolice koji su upozorili

kralja da oni pripadaju pod hrvatski, a ne kraljevski sud. Godinu dana poslije nezakonito su osuđeni

i pogubljeni 30. travnja 1671.

Nakon njihovog uhićenja, kralj je imenovao banom za političke poslove Nikolu III. Erdödyja,

a biskupa Borkovića za sudske poslove. Na toj je službi biskup Borković ostao do godine 1674..

Tada je Nikola imenovan banom s većim ovlastima.

Nastavio je služiti Isusu, Mariji i sv. Josipu

Biskup Martin Borković odano je služio i častio našega Spasitelja i njegovu i našu Majku

Mariju, ali i njihova zemaljskoga zaštitnika svetog Josipa.

Štovanje svetog Josipa potvrdilo se u Borkovićevom životu i posvetom prve crkve u čast svetog

Josipa u Zagrebu godine 1671. Tu je crkvu za spas Hrvatske, nakon uhićenja Zrinskog i

Frankopana, požurila sagraditi u Zagrebu pobožna udovica Helena Ručić. Nakon dovršenja gradnje,

istu je crkvu u čast svetog Josipa posvetio biskup Martin Borković godine 1671. u prisutnosti

mnoštva vjernika. Otada se u Zagrebačkoj biskupiji blagdan svetog Josipa slavio svake godine 19.

ožujka. Uvedene su i molitve za Domovinu i nositelje državne vlasti. Uspomena na tu crkvu stoji i

16

danas, nažalost, samo time što je ugrađena u Dom za nezbrinutu djecu na Josipovcu koji je po toj

crkvici nosio ime. Nakon 1945. godine, promijenjen mu je naziv u Nazorova ulica.

Vrhunac štovanja svetog Josipa u životu biskupa

Borkovića jest što je malo pred svoju smrt predložio

Hrvatskome saboru izbor svetog Josipa za zaštitnika

Hrvatske. Sabor je to učinio na zasjedanju 9. i 10.

lipnja godine 1687. pod predsjedanjem bana Nikole

III. Erdödyja te jednoglasno izabrao svetog Josipa

zaštitnikom Kraljevine Hrvatske. U jesen iste godine

1687. imenovan je biskup Borković kaločko – bačkim

nadbiskupom, ali ga je u tome služenju pretekla smrt.

Umro je u Zagrebu 31. listopada 1687., iste godine

kada je Hrvatski sabor, prije 330. godina, proglasio

sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske.

Radujemo se ovoj značajnoj 330. obljetnici u

povijesti našega naroda, na poseban način

izvanrednim slavljem u Nacionalnom svetištu svetog

Josipa u Karlovcu. Slavljenički hod počinje prvom

srijedom Velike pobožnosti svetom Josipu 18.

siječnja 2017. godine.

Dr. sc. Agneza Szabo

17

Prilog biografiji biskupa Martina Borkovića

18

Dragan Milošević