Osman Aziz: BEZ NADE OSMAN-AZIZ NA RASPUU DVA SVIJETA Roman Bez nade prvi put je objavljen 1895. godine u izdanju Matice Hrvatske svezak CLXXVI-CLXXVIII. Napisali: Osman Nuri Hadi j.i v Ivan Aziz Milievi , / M Vaan strukturalni i metodoloki problem poetike Osmana-Aziza, pored utvrivanja njenih integralnih principa koji su nastali kao kompromis i rezultanta njihovih knjievno-idejnih shvatanja, predstavlja, na drugoj strani, upravo razgraniavanje i definisanje pojedinanih knjievnih udjela svakog od ove dvojice pisaca u stvaranju i realizovanju njihovih zajednikih proza. Milieviev memoarski lanak Nekolike napomene iz prolih vremena, u kome se samo formalno iznosi nain njihove knjievne kolaboracije, sa naglaskom na njihovom meunarodnom slaganju i knjizevnoidejnom dopunjavanju, ne moe znatnije doprinijeti rjeavanju ovog pitanja. Meutim, analiza karaktera i knjievne bitnosti djela koja su Osman Hadi i Ivan Milievi svaki za se objavljivali pod posebnim imenima i pseudonimima prije stvaranja knjievnog tandema Osman-Aziz ili izvan njega, te pozitivna ili negativna eliminacija knjievnih karakteristika, dobijenih na taj, nain svakog pojedinog od njih u njihovim zajednikim prozama, mogu pruiti neke indikacije njihove diferencijalne poetike. Samostalan knjievni rad Hadi poinje u hrvatskim listovima jo 1892. godine, po uzoru na Ibrahim-bega Repovca, objavljivanjemistonih mudrih izreka i istonih narodnih pria, dakle, jednom posrednikom i povezujuom knjievnom aktivnou izmeu Istoka i Zapada, koja je bila openito karakteristina kako za poetke tako i za kasniji razvoj knjievnog stvaranja bosanskohercegovakih Muslimana na narodnom jeziku i zapadnom pismu. U listu Crvena Hrvatska godine 1892. on objavljuje Istone iskre sa oznakom skupio i preveo O. Nuri, koje e tampati i docnije u listu Bog i Hrvati, a idue, 1893. godine u istom listu sa potpisom zabiljeio O. Nuri on tampa tri istone narodne prie, Ljubav je spasila, Nala slika priliku i Kako je prokleta ptica Anka,

te etvrtu Himet i Himet u asopisu Dom i sviet. Ove pripovijetke imaju karakter bajoslovne egzotine matovitosti, fantastinog predanja i izvjesne romantine pripovijedne fakture sa pounim zavretkom. Slijedei ovu liniju narodnog pripovijedanja Hadi se godine 1894, kada se ve ukljuio u knjievnu kolaboraciju s Milieviem, jo jedanput vraa narodnoj, ovog puta bosansko-muslimanskoj tradiciji, razvijajui je samostalno pripovjedaki u jednoj pripoviesti iz prolosti Mostara pod naslovom Ago ari, a iste godine u okviru ve formiranog knjievnog tandema objavljuje pripovijest Pogibija i osveta Smail-age engia, zasnovanu na istim izvorima, te uspjelu, ivu pripovijetku pod naslovom Drte ga tamo, ne puite ga amo. Osnovu prve pripovijesti predstavljaju predanja o uvenom mostarskom junaku Agi ariu, te podaci o pohari Mostara od strane Stojana Jankovia, osnovu druge ini narodna pjesma o pogibiji engievoj, a trea je takoer ispripovijedana narodna predaja. A da je ovim piscima i kasnije bila bliska prerada narodne tradicije svjedoi pripovijetka U vinogradu potpisana pseudonimom Ibni Mostari, koja nije nita drugo nego vjeto izvedena novelistika obrada jedne narodne pripovijetke. Pripovijest Ago ari poinje pejzanom panoramom Mostara, kao i sve njihove docnije proze iz mostarskog ivota, ali ovdje sa posebnim isticanjem starih lokaliteta, koji su predstvljali pozornicu razvijanja njene radnje, uz koje se vezuje predaja, glasovi iz daljine o junakim dogaajima u proticanju vremena i Neretve. Na fonu takve tradicionalistike ekspozicije s kraja sedamanestog vijeka, koja u pripovijedanju sve vie dobija karakter krtog stvarnosnog zbivanja, istie se epski lik Age Saria, silovitog junaka koji ne trpi zabrane i nareenja, upleten, s jedne strane, u prkosnu vanzakonsku manifestaciju svojeglavosti prema zapovjedniku Halebiji, koji mu je zabranio naputanje grada, a s druge, u raiavanje odnosa suparnitva prema djevojci Hani Hrvievoj. Radnja se tako grana u dva paralelna pravca koji se spajaju na romantiarski enoinski nain kada se tajanstveni svjedok Aginog ina sloi sa povrijeenim suparnikom u akciji urote protiv ovog junaka. Od toga trenutka, kada nastaje drugi dio pripovijesti, zbivanje se odvija po epskoj dogaajnom shemi: bjeei od zakona, Ago stupa u slubu beogradskog vezira; u njega se zaljubljuje vezirova kerka, dovodei u iskuenje njegovu vjernost zadane rijei prema Hani; kada ga vezir, doznavi ko je, baci u tamnicu, zaljubljena djevojka ga njeguje i odrava na ivotu, do trenutka kada se on rehabilituje spasivi svojim junatvo ast veziru; opis mejdana dat je sasvim po uzoru na narodnu epiku; kao i vezirova odluka da Agu uzme za svoga zeta. Trea linija radnje, u kojoj se daje povratak Stojana Jankovia godine 1682. iz sultanovog zarobljenitva, njegov napad na Mostar, paljevina i pokolj u damiji, te otpor i junatvo Age Saria i Hane

Hrvieve, pokazuje posebna epska obiljeja jer je obraena na osnovu ive narodne predaje i, vjerovatno, narodne pjesme od koje se u tekstu donosi kratak odlomak. Ali pored ove neskrivene pripovjedake ovisnosti o muslimanskoj epskoj tradiciji, pripovijest Ago ari pokazuje i neke druge karakteristine knjievne afinitete. To je na prvom mjestu pripovjedaki uticaj Senoe. U Hadievom opisu ima neto od enoinskog meditativnog historizma kao evokacije i tople odanosti prolim vremenima, ima enoinske zorne slikovitosti i konkretne lokalizacije, te neto od romantiaske dramatike koja nagovjetava tajanstvenost i uzbudljivost dogaaja. A iz takvog pejzaa sa mnogo atmosfere, izvija se kao u enoinim romantiarskim odlomcima, radnja kao isto fabularno zbivanje, puna tajne i zanimljivosti, intriga koja se plete bez nagovjetaja skorog raspleta. Tajnovitost nonog pejzaa pojaavaju i kod Hadia tajanstveni elementi tiine,nevremena, pustoi i prisustva nepoznatih osoba kao nijemih svjedoka dogaaja. Tu je, zatim, direktan fragmentaran spomen muslimanskog pjesnika Kaimije, koji u Hadievoj pripovijesti stoji kao predstavnik prethodnog muslimanskog knjievnog stvaranja na narodnom jeziku, kao propagator pisanja i knjige, a svojom poznatom linou simbolizuje didaktinu poeziju i politiko slobodoumlje. Neke crte iz potencijala Kaimijine knjievne linosti Hadi e, moda nesvjesno ali bez sumnje po duhovnoj srodnosti, u ovoj svojoj ranoj prozi uzeti kao metodoloki uzor. To je u prvom redu koncepcija o knjievnosti kao sredstvu direktnog saopavanja ideja. Jedan od kotorskih prvaka kapetan imi u ovoj pripovijesti je piev starevianski rezoner koji unosi sumnju u smisao krajinskog kransko-muslimanskog ratovanja za tue interese i zastupa stav pomirljivosti prema brai, koja ispovijedaju Islam i nalaze se u slinom poloaju prema Osmanlijama kao Kotaranu prema Austrijancima i Mleiima. A i sam pisac u meditaciji na kraju kae: Zaboravlja se stari inad i kavga izmeu brae, a iz prolivene bratske krvi nie cvijet bratske ljubavi. Pored ove veze sa muslimanskom narodnom trdicijom kao osobito vane diferencijalne pripovjedake komponente Haieve, od koje e u docnijim prozama ostati historizam kao kvintesencija, i motivi i atmosfera savremenog muslimanskog narodnog ivota i mentaliteta, onog patrijarhalnog tipa ili onog u koji je nastrano poela prodirati^ civilizacija, u docnijim pripovijetkama Osmana-Aziza, sa optim obiljejem dobrog poznavanja i autentinog, izvornog knjievnog interpretiranja, predstavljali su takoer iskljuivi Hadiev knjievni udio. Stilsko-izraajni potez od muslimanske narodne poezije i proze sa svjeinom, vitalnou, konkrecijom i neposrednou kazivanja, opisa i dijaloga,

prilagoen enoinskoj tenji i lokalizacije i sistema pripovjedakih tajni - osjeao se u Osman-Azizovim prozama kao Hadiev doprinos. Kao njegov dio osjeala se jo i izvjesna mjestimina matovitost ivotnih situacija, emocionalnost reagovanja na njih, ponestane iz orijentalne komponente muslimanskog duhovnog nasljea. U svim tim knjievnim osobinama, to je najvanija indikacija Hadievog autorskog udjela, osjea se prirodnost i nema u njima naivnosti i diletantizma, da bi neko mogao primijetiti: ovo nije ivot Muslimana. Jednu od Hadievih emocionalno-pripovjedakih komponenti u knjievnom tandemu Osman-Aziz predstavlja erotika, koja ovome piscu knjievno nje bila strana. Ovaj specifini senzibilitet ima literano izvorite u Hadievoj sklonosti istonim narodnim pripovijetkama do docnije pripovijesti iz haremskog ivota, koju je pod naslovom Vezirova ljubav objavio pod zajednikim imenom 1898, godine u asopisu Dom i sviet. Neskrivena bujna erotika u ovoj prozi, data sva u znaku Istoka, ali vie pod utiskom literature, svjedoi da je Hadi autor i ostalih erotinih mjesta u njihovom zajednikom opusu, datih, saglasno muslimansko-bosanskom lokalnom ivotu, sa neto vie mjere. Po svemu se vidi da je Hadi u okviru Osman-Azizovog stvaranja inio onu literarniju, topliju komponentu, u okviru koje se putalo maha i subjektivnom intimnom odnosu prema ivotu, ali je predstavljao i izvor temperamentnih, ustrih apelativno-kritikih akcenata, koji su proisticali iz njihovog vehementno-polemikog nastojanja. Milievi je u okviru zajednikog knjievnog rada predstavljao hladniju, racionalniju i trezveniju stranu, optereenu suhim i objektivnim prilaskom ivotu, usmjeravanjem, odgajanjem, pouavanjem, i to vie kritikim isticanjem negativnih primjera, orijentisanjem u smislu hrvatske nacionalizacije. Osman je, analogno prvom mjestu svoga imena u okviru tandema Osman-Aziz, imao knjievno vodstvo; Aziz je bio neka vrsta kontrole idejnog punjenja njihovih proza, garancija njihove djelotvornosti, korisnosti kao smisla knjievnog postojanja djela, koncepcije koja je i Hadiu bila bliska. Prije stupanja u knjievni tandem, Ivan Milievi je samostalno pisao pjesme i proze. Pjesme je objavljivao pod punim imenom od 1884. u Novom hercegovakom bosiljku, poslije u Glasu Hercegovca te u listu Hrvatska (Zadar). Od 1891. godine u listu Hrvatska (Suak-Zagreb) i od 1893. u Prosvjeti svoje pjesme Milievi potpisuje pseudonimom Aziz Hercegovac s ijim e prvim dijelom, kao i Hadi, stupiti u tandem Osman-Aziz, a godine 1892.u listu Dom i svietobjavljuje pod ovim pseudonimom i jednu crticu iz muslimanskog ivota Izselio se, koju e kasnije pretampati u zajednikoj zbirci Pripovijesti iz bosanskog ivota. Pjesme koje je Milievi objavljivao bile

su uglavnom prigodniarskog, rodoljubivog karaktera, romantiarskog tona i dosta usiljenog prozainog izraza i faktue, bez svjeije inspirativnosti i originalnije emocionalno-idejne sadrine. Od godine 1894, u isto vrijeme kad je zapoeta plodna proza knjievna aktivnost pod zajednikim pseudonimom Osman-Aziz, Milievi samostalno nastavlja i objavljivanje pjesama, ali intimnog tona i pod novim pseudonimom Ibni Mostari. Poto Hadi nije pisao pjesme, osim jedne pod naslovom Mome dragulju posveene svojoj eni, openito se smatralo da pseudonim Ibni Mostari i sve to je njime potpisano pripada Milieviu. Pod ovim pseudonimom napisano je, meutim, i nekoliko proza iz muslimanskog ivota, koje su docnije unesene u zajednike zbirke izdane u okviru tandema Osman-Aziz. To su Derviaga Halaeviko\a e u zbirku Pripovijesti iz bosanskog ivota ui pod izmijenjenim naslovom Tko pod bratom jamu kopa sam e u nju upasti, zatim Stambulski gost i s koje e takoer biti objavljene u istoj zbirci, najzad, pod pseudonimom Ibni Mostari objavljena je prvi put i proza Lejlei kadar, a godinu dana kasnije pod naslovom Molitva (San mladia) unesena je u zajedniku zbirku Na pragu novoga doba, da bi bila slijedee godine prevedena i na njemaki jezik i objavljena sa potpisom Osman-Aziz. Ovaj postupak, kao i sadrina iz muslimanskog ivota i drutvene problematike, ozbiljno ukazuju na veoma vjerovatnu izvjestnost da je u stvaranju proza potpisanih pseudonimom Ibni Mostari sudjelovao i Osman Hadi kao i u stvaranju proza potpisanih zajednikim pseudonimom Osman-Aziz, ali ovog puta sa neto manje knjievnog zalaganja, dajui pripovjedaki primat Milieviu. Pseudonimom Ibni Mostari potpisivao se, osim toga, sasvim izvjesno i sam Hadi u kalendaru Mearif pod prevedenim prilozima orijentalnog porijekla, koje Milievi nije mogao prevoditi zbog nepoznavanja orijentalnih jezika. Pored prozaine strukture Milievievih pjesama, glavni 10 diferencijalni karakter Milievievog udjela u prozama objavljenim u okviru knjievnog tandema otkriva roman Djeca nevolje, objavljen takoer pod pseudonimom Osman-Aziz koji je, prema vlastitom svjedoanstvu, napisao uglavnom sam Milievi 1896. godine, u vrijeme dok je Hadi izdravao kaznu u Bjelovaru zbog sudjelovanja u paljenju maarske zastave na Jelaievom trgu u Zagrebu. U ovom romanu su dole do izraaja glavne crte Milievievog pripovjedakog postupka, koji je davao poseban ton zajednikim Osman-Azizovim prozama. Djeca nevolje predstavljaju roman o otuenom idealistikom pojedincu i o sredini koja svojim postupcima odvaja i upropatava ovjeka, sa kritikom otricom i prema jednom i prema drugom. Socijalni elementi, bijeda, sirotinja i nevolja, predstavljaju uzrok nezadovoljstva glavnog

junaka Cvjetana, i to isticanje jedne, mranije strane ivota daje romanu naturalistiki karakter. Uz to u samom Cvjetanu postoji svijest o nedovoljnosti vlastite snage za borbu, koja je uzrok njegove promaene egzistencije, o oscilacijama idealizma i apatije u njemu samom, to predstavlja piev kritiki stav prema ovom junaku. Na drugoj strani je pieva kritika Cvjetanove porodice, koja ne moe da shvati njegove filantropske ideale, ve trai od njega da prekine kolovanje i da joj materijalno pomogne, a i ona sama pokazuje iste apatine crte, ime se krug bez izlaza zatvara. aliti ih? Ta vidi - kako su oni zadovoljni svojom sudbinom: ciele dane i godine mirno sjede, ne miu se i ekaju, kad e im srea doi. udno. - kae na jednom mjestu Cvjetan preuzimajui ulogu rezonera. Cvjetana su, pored averzije prema tom umalom, ropskom, sirotinjskom mentalitetu, i obrazovanje i knjiga otuili od njih. Cvjetan je prototip Osman-Azizovih rezonera, koji izdravaju pieve ideje, deklarativno, kao piev odnos prema pripovijednom zbivanju, stanju, atmosferi, koji se koncentriu u krugu jedne teme i proistiu kao nametljivi rezultat i pouka same radnje. Rjeenje za cio kompleks socijalnih i psiholokih nevolja koje predlae pisac u ovom romanu je apel da se djeca ne odvraaju od kole, da se roditelji rtvuju i pretrpe. Roman nosi optubu protiv starih i njihovih konzervativnih shvatanja, koja se proiruju u 11optubu protiv drutva. Drutvo je najvii zloinac, a tim strahovitiji, - kae pisac, - to nikomu ne pada na um, da ga pozove na odgovornost. Roman tako ostaje bez perspektive svjetla, otvoren samo za perspektivu mraka, nevolje i patnje. Karakteristike samog Milievievog pripovijedanja, koje proizlaze iz ovog romana, jesu: odsustvo pripovjedake topline i ivosti u naraciji, pejza bez boja ukoliko ga uope ima, atmsofera bez arome, nedostatak dinamine radnje, ozbiljnost, rezonovanje, logika, i intelektualiziranje ivota, erotika mnogo ednija, vie platonska, nego u drugim Osman-Azizovim prozama. Sve to, i bez Milievievog svjedoanstva, pokazuje da je ovaj roman pisalo Milicevievo pero i svjedoi o specifinom kvalitetu Milievievog stvaralakog udjela u zajednikom Osman-Azizovom radu. Jedna svjea epizoda u ovom romanu - susret intelektualaca sa prirodom, seoskim svijetom i posjednikom na selu - gotovo je identina sa Osman-Azizovom pripovijetkom Svijet za sebe. Ova iva epizoda, objavljena u okviru romana u Prosvjeti 1. jula 1896, u vrijeme kada je Hadi bio iziao iz zatvora, nesumnjivo sadri Hadiev knjievni udio. U njoj se otuenost intelektualca od priprostog, neukog svijeta iznosi dogaajem, a ne suhi dociranjem kao u poetku romana. Na ovom mjestu se, zatim, u romanu , iji su akteri Hrvati, prvi put pojavljuje jedan Musliman, Demal. Nije li, pored toga, i lijepi opis Mostara sa mostom i

Neretvom na poetku glave XLVII posljedica dospjelog Hadievog knjievnog uea u pisanju ovog romana? Jezik u ovom dijelu do krajnosti je kroatiziran, neprirodan za bosanskohercegovakog pisca i itaoca, posebno muslimanskog. Samo neki nazivi su u njemu lokalni, hercegovaki, dok je leksika, morfologija i sintaksa hrvatska, i to iz one starije hrvatske knjievnosti, arhaina, enoinska, ili iz pravake tampe, starevianska. Polazei od romana Djeca nevolje moe se napraviti -gotovo identian strukturalni potez na nekoliko pripovijedaka, veinom iz hrvatskog ivota u Hercegovini, na kojima se osjea iskljuivo Milieviev knjievni peat. To su proze: / njiva i Vukosava, Kum

Ivanko, Divojka Janja, Lejlei-kadar, Vidakov sin, Plemenitost, Na pop Peria. Zbog takvog izrazito Milievievog autorskog obiljeja, kao i zbog nemuslimanskih likova i ambijenta, to je bio vrlo vaan momenat s obzirom na namjenu knjige, ove proze, izuzev proze Lejlei-kadar, koja je imala zajedniki kransko-muslimanski motiv bogojavljanja, i nisu ule ni u jednu od Osman-Azizovih zajednikih zbirki. Ove pripovijetke po pripovijednoj strukturi drukije su od Osman-Azizovih proza iz muslimanskog ivota. Toj razlici na prvom mjestu svakako doprinosi razliit ambijent i atmosfera, drukiji likovi i drukiji duh, ali i karakter pievog pripovijedanja. Poznavanje i prirodnost iznoenja hrvatskog, katolikog ivota i obiaja oigledno izbijaju iz njih. U njima se ni mjestimino ne osjea strani prizvuk i rezonanca stranog gledanja i duha. U njima, pored toga, postoji i jedna realistika oporost prikazivanja i psihologije, strogo usmjerena ka pouci koja proizilazi iz finala radnje. I nema romantike, emocionalnosti i temperamenta, topline, koja probije iz njihovih proza iz muslimanskog ambijenta. Moe se tako zakljuiti: realistiki i naturalistiki vid zajednikih Osman-Azizovih proza, intelektualistiko-didaktika tenja i tendenciozno-kritika namjena u njima, rezultat su prevashodno Milievievog knjievnog insistiranja, koje je i u Hadiu nalazilo punog odziva s obzirom na njegova slina kritiko-didaktika shvatanja ispoljena ve u njegovom publicistiko-polemikom spisu Islam i kultura ili u jednoj docnijoj brouri Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini. Ambijentalni dio muslimanskog ivota u njima sa romantiko-emocionalnim obojenjem, pripovjedaka tenost narodne tradicionalne fraze, sa tenjom slijeda fabule, isprekidane opisima pejzaa i likova - proiziao

je, meutim, najveim dijelom iz Hadievog knjievnog udjela u njihovom zajednikom stvaranju. Njihova pojedinana knjievna ostvarenja svjedoe tako o diferencijalnoj emocionalno-duhovnoj strukturi svojih tvoraca i predstavljaju indikaciju za razluivanje karaktera i koliine njihovih pojedinanih udjela u zajednikim prozama. .; ^ . 12 13II U okviru muslimanskog knjievnog stvaranja Osman-Azizov roman Bez nade (1895) predstvlja prvi obimniji knjievni prikaz ivota i stanja duhova u prvim godinama austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ostvaren sa naglaenom tenjom politike, drutvene i kulturne orijentacije. Realizam koji probija iz ove proze nadmee se s pievom ideologijom aktivnog prilagoavanja Muslimana novim prilikama, a sve zajedno u uzajamnosti i zavisnosti odnosa pisaca prema historiji i stvarnosti, na jednoj strani, i prema razvoju i savremenim drutveno-ekonomskim i kulturnim interesima Muslimana, na drugoj, u okviru romaneskne cjeline ovog djela, predstavlja knjievno svjedoanstvo dramatinih sukoba ljudi, sredine u danima historijskog i duhovnog razmeivanja, odvajanja od jednog ivota, ili privrenosti njemu, i prihvatanja ili odbijanja drugog. Dok Mulabdiev roman Zeleno busenje, koji e izii 1898. godine, zahvata vrijeme ovog sudbonosnog dogaaja neto ranije: od onih dana 1878. u kojima je potpisana berlinska konvencija, tretirajui i otpor muslimanskog stanovnitva nadiranju okupacionih trupa, u romanu Bez nade radnja tee od sredine godine 1879. do jeseni 1884, izostavljajui sam prikaz oruanog sukoba, - ali se obje proze sustiu na vremenu nakon uspostavljanja austrougarske uprave i na ivotu Muslimana u njemu, dajui u osnovi istu realistiku shemu rasporeda ljudi i raspoloenja i izraavajui iste stavove pisaca u odnosu prenja njoj. Okupacija kao sam in oruanog zaposjedanja, s jedne, i otpora, s druge strane, osjea se samo kao odjek u jednoj ekspozicionoj naznaci u poetku romana Bez nade, ili se spominje uopteno kao nedavni dogaaji, ali se na jednom mjestu docnije, kada je u romanu ve potpuno iznesena polarizacija sredine u odnosu prema novoj upravi i piev stav prema njoj, iskazuje i otvorena sumnja u smisao pruenog otpora. Sama radnja romana odvija se u atmosferi raspoloenja i reagovanja mostarskih Muslimana, a austrougarsku upravu, i sve to 14 je dolo s njome, sa naglaenim snanim i neprekinutim mentalitetom iz vremena turske vladavine i jakom tenjom za vraanjem starog. Sinhrono s tom atmosferom, u pozadini zbivanja u ovom romanu daje se uvod razvijanja i slom hercegovakog ustanka 1882, koji uslovljava opu

politiku psihologiju muslimanskog stanovnitva i jednog dijela protagonista ocrtanih u ovoj prozi. Psiholoki utisak injenice okupacionog akta, sa svim onim to je ona donijela sa sobom, koji je knjievno razraen u tkivu ovog romana i podvrgnut kritici samih pisaca i njihovih rezonera, Hadi je kasnije i eksplicitno iznio u dva svoja neknjievna spisa: 1902. u anonimnoj brouri Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini! 1938. u radu Borba Muslimana za versku i vakufsko-marifsku autonomiju. Okupacija je naime presjekla sve niti, koje su bosanske muslimane vezale sa onim uporitem, u ije su ruke predali bili svu svoju sudbinu, od koga su sve oekivali, ne polaui nikakvu vanost u vlastitu svoju snagu, u vlastiti rad, - pisao je Hadi u brouri kritiki kao i u romanu. - To je takoer doprinijelo, te su muslimani u okupaciji nazrijevali svoju propast, osjeali se kao zarobljenici, kojim je sve oteto, i mislili su, da su doli u pogibelj za vjeru i imetak. < I sve ostale kljune take atmosfere, negativnog psiholokog i akcionog reagovanja muslimanskog stanovnitva koje su iznesene u romanu Bez nade, naporedo sa kritiko-aktivistikim stavovima pisaca u njemu, Hadi je kao rekapitulaciju historije ponovio i u ovoj brouri: i tenju za iseljavanjem, i apatiju, skrajnu resignaciju i nadanje, umjesto da potjeraju novu igru u novi jaki intenzivni rad za svoj obstanak i napredak i postrano dranje od mogunosti da se okoriste novim prilikama, da se podignu materijalno i duhovno. Dok su drugi prionuli na rad i kolu, - isticao je Hadi u brouri, ponavljajui sliku stanja sredine i kritiko-idejne stavove iznesene u romanu, - muslimani su pohvalno upirali prstom u one prave turke, koji nisu dali svoju djecu na nauke i kolu, koji su se odupirali svakom napredku, makar da im se sinovi i sinii due i gnjiju u smrdljivom 15kalu nerada i dangube. Dok su drugi marljivi graani prionuli uz trgovinu i obrt, muslimani su se sa nekim okorjelim ponosom odupirali svakom snoaju sa gjaurim-vabama, makar da su na svoje oi gledali, kako im iz dana u dan bjei iz ruku posjed, trgovina i obrt, kako jedan po jedan ostaje bez svoga rada i imanja. Bili su to sve konkretni drutveno-ekonomski i kulturno-prosvjetni stavovi mlade muslimanske inteligencije koja se formirala na graanskim klasnim osnovama, kojima se teilo za kritikim prosvjeivanjem Muslimana u novonastalim uslovima. Politika osnova romana Bez nade formirala se prvenstveno na fonu odjeka hercegovakog ustanka i njegove sudbine, koji se kao konkretna historijska stvarnost osjea u pozadini drutvene atmosfere i sainjava dio ope nade u kratkovjenost okupacionog stanja koja lebdi u zraku, potencijalne sultanove intervencije i spasenja ivota, vjere, posjeda i ugleda. Ve od samog poetka romana kao oslonac i nada izgubljenika

spominje se tajanstveno ali znaajno Salih-aga Forta, koji se istakao u toku okupacije i koji je izgleda imao uea u dogaajima u Mostaru pred ulazak austrougarske vojske: Forta se sprema, dobio je pismo iz Novog Pazara, da tamo doe i da se sastavi sa carevom vojskom; u Skadar dolo trideset tabora, pa tamo pozvali i Fortu; Forta e u proljee 1881. udariti s jakom vojskom. Ime Salih-age Forte, koji e zaista biti jedan od ustanikih voa, spominje se u romanu i u vezi s glasovima da e Austrija kupiti vojsku, uzimati momke, koji su se poeli pronositi u januaru 1881: Alaga, jedan od glavnih likova u romanu, vrsto je uvjeren da e upravo tada udariti Forta, pa da ba mora udariti, jer su se po sijelima raznosili glasovi, kako ga stambulski car alje. Forta se, meutim, nakon toga u romanu vie ne spominje, kao to se ne spominje ni jedan od voa ustanka. A to je posebno zanimljivo u njemu nema ni traga sudjelovanju Srba zajedno s Muslimanima u ustanku. Uznemirenost nastala donoenjem Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu, koji se tumaio kako vabo eli da nam kupi djecu, pa da ih povlai, i da onda slue kaurskoga cara i idu u crkvu, i u 16 romanu i historijski prerasla je u pojaanu tenju za iseljavanjem u Tursku: Nama vie ovdje opstanka nema, govorio je Alaga, kao i ostali, uprkos uvjeravanjima oportunistiki orijentisanog sveenstva da to nije protiv erijata, da valja sluiti cara, ma koje on vjere bio. Dalje zaotravanje te psihoze odrazilo se u romanu u obliku vijesti koje su se pronosile da svijet radi vojatva bjei u goru, da e se sastavljati ete, da e se udarati na vabu, a tad da e i sultan poslati svoje vojnike. Izbijanje i tok samog ustanka prodrli su u atmosferu romana u dosta uopenoj konstataciji - da se znalo, da su ume i planine pune ustanika, i da ih austrijska vojska uzalud goni i tjera, a njegovo malaksavanje uz sprovoenje odredaba Vojnog zakona odrazilo se u romanu u obliku konstatacije: Pod jesen vaba uzeo vojnike, te ne samo to, ve jo podigao vojsku i na one, koji su se odmetnuli u gore. Politiki i historijski dogaaji dati su u romanu, kao to se vidi, u onoj mjeri koliko je piscima bilo potrebno da se stvori pozadina ivota i radnje i osnova onakve psihologije njihovih junaka kojoj bi oni mogli da suprotstave vlastitu koncepciju ivotne, drutvene i duhovne orijentacije, pozitivnog prilagoavanja novom vremenu prodora materijalnih, kulturnih i prosvjetnih tekovina zapadnjake civilizacije. Iako su pisci zbivanja, dogaaje i sudbine u romanu stilizirali i komentarisali u prilog svoje teze o razvoju Muslimana, vrei i otvorenu propagandu, stilom pouavanja i logike, neposredno i preko svojih rezonera, u korist novog vremena i poretka, spontani realni govor teksta romana, kako ovaj iz zadnjeg plana, tako i onaj incidentalni koji je predstavljao korekcije postupaka glavnih lica i podsticaje razvijanja radnje u njenom zapletu, pokazivao je

da je veina muslimanskog stanovnitva u tim danima bila protiv Austro-ugarske, njene vlasti, civiliacije i novotarija koje je ona donijela, i da je samo mali broj Muslimana bio pristao uz nju i njene ustanove, obiaje, nain ivota i rada, ali da su oni bili kao bijele vrane meu svijetom, prezreni kao izdajice vjere i naroda. Razlozi tome reagovanju bili su nekad sutinske a nekad formalne prirode. Pored toga to je novi poredak donosio kvalitativno drukiju duhovnu 17strukturu, koja se osjea u cjelini atmosfere romana u svome negativnom odrazu u duama stanovnitva i pojedinaca, u djelu su probili i neki sutinski negativni vidovi konkretnog ivota koji predstavljaju spontanu realistiku motivaciju odbojnog raspoloenja stanovnitva prema okupaciji. Na prvom mjestu izbile su tu podmukle metode uprave, kao to je korumpiranje istaknutih opozicionara pomou slube i zaposlenja, zatim razbijanje otpora prema regrutaciji vrbovanjem onih mladia koji e od svoje volje za plau pristupiti vojnicima.Vidi se dalje i najezda stranaca i stranih obiaja, te agresivnost tih novih ljudi u svim ekonomskim oblastima, koju je pratilo bogaenje, pogospoivanje, osiljavanje. Sve vabe otee, kad nai ne e govorio je i sam konzervativni Alaga, izraavajui beskrupuloznost ekonomskog utrkivanja. Specifinost muslimanskog otpora u cjelini bila je, meutim,, u tome to se u duama Muslimana cijeli taj novi ivot, fanatiki egzaltirano vezivao u jedinstven strani kompleks, bez odvajanja, razlikovanja i stepenovanja njegovih elemenata na emu se upravo zasnivala kritika pisaca, orijentirana prema evropeizaciji} interesima budunosti, koja je zanemarivala psiholoko-emocionalne formacije jednog mentaliteta koji je po tradicionalnoj inerciji vukao na suprotnu stranu. Logicistiko-realistika metodologija kritikih i didaktikih koncepcija pisaca u romanu prelazila je osim toga, i preko onih stvarnosnih elemenata novih upravnih, politikih i drutvenih odnosa izraenih u romanu u nunosti realistike motivacije, koji su neposredno konkretno i objektivno izazivali otpore muslimanskog stanovnitva. Na taj nain se realistiki knjievni postupak sukobljavao sa idejnom tenjom pisaca remetei umjetniku spontanost i kontinuitet djela, rezultirajui nametljivou teze i angamana, mada pisci svoju drutveno-politiku i kulturnu ideologiju nisu davali izolovano i u linim eksplikacijama, nego u sklopu dirigovanog razvijanja radnje i preko svojih pozitivnih svjesnih likova. Zbog toga je knjievna sadrina romana i zasnovana na suprotstavljanju glavnih likova, Alage i Omer-efendije, koji utjelovljuju razliite poglede i odnose prema austrougarskoj stvarnosti 18

u Bosni i Hercegovini, razvijajui se do simbola u ovoj prozi i muslimanskoj sredini ocrtanoj u njoj. Osnovna knjievno-strukturalna razlika izmeu ova dva lika je u tome to je Alaga, iako nosilac nepomirljivosti, tradicionalizma i konzervativnog fanatizma, ostvaren potpunije, ivotnije i toplije, dok je Omer-efendija, naprednjak i zastupnik ideje o razumnoj adaptaciji u novim prilikama, piev favorit i rezoner, ostao knjika i stilizovana linost u ovom djelu. U liku Alage Hrle prelama se psihoza muslimanske mostarske sredine ocrtane u romanu, a njegova sudbina simbolizuje sudbinu onog veeg dijela muslimanskog stanovnitva koje je uporno odbijalo novo i teilo za starim, i sudbinu nade koja se pretvara u beznae. Kolektivna psihoza nemirenja i nepoputanja i nade u povraaj starog pretvara se pred neumitnou vremena i ivotnou novih drutvenih oblika u sudbinu propadanja. Raspored stvarnosnih i dogaajnih incidentalnih taaka u romanu, koje sve vie pune Alaginu duu, izvren je sa tenjom postupnosti, a psiholoke linije reagovanja na njih idu u dva paralelna pravca sa obrnutim uglom otklona: jedan od njih pokazuje narastanje osjeanja nespokojstva, neraspoloenja i nezadovoljstva prema austrougarskoj upravi i saznanja da se ne moe vie ostati na svome ognjitu, da treba seliti: drugi odraava postepeno gubljenje nade u antiokupacijski pokret i intervenciju sultana. Od uvodnog sukoba Avde Draia sa pijanim ovjekom i hapenja koje ostvlja nemio utisak, na jednoj strani, i od glasova o Forti koji sprema otpor, na drugoj, ova dvojna atmosfra i raspoloenje u Alagi narastaju do otvorene svijesti o stanju duhova u uvodu glavi petoj: Ovim novim odnoajima, mislili su i raunali oni, jedina je svrha, da iztrijebe, sataru islamsku vjeru, da vlasnike protjeraju sa njihove grude zemlje, da ih progone te da poprime drugu vjeru, ostavivi islam, u komu su se rodili i koji su primili od otaca svojih. Takvo shvaanje stvari dakako da je nepovoljno djelovalo na ljude, te su postali kao potiteni, ubijeni u srce, u ponos, pak ih je sve o sve i za sve uhvatila ona nebriga, koja nanosi tetu, izgubili su svaku volju, da se brinu za se, kako su se prije brinuli. Ova psihoza dobila je u 19Alagi svoju punu negativnu potvrdu u dogaaju sa kmetom imunom, anticipiranoj sceni iz Andrieve Prie o kmetu Sitnanu: Kmet digao glavu, (pria Alagi sin mu Mehmed-Alija) pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu: E hajde, imune, da vidimo, ta je s vinogradom i etvrtinom! A on meni: Odlazi ' mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako mi je tada bilo. Nisam znao, ta u, ve ga samo pogledam, a on mi se jo nasmija pa ree: Ja sam sada efendijo! a ti kume! - i ode od mene, a ja, 1 Boga mi, ne znadoh ta drugo, ve vrcom amo! ' Od poetka glave pete, a posebno od toga trenutka, pa kroz glavu estu jaa u Alagi psihologija potitenosti: on odluuje da proda kmeta, i

spominje iseljenje kao konaan izlaz, sa vizijom ivota tamo gdje mu niko ne e smetati ni u njegovu imanju, ni u njegovu dinu. Drugi udarac koji ga je trgao iz otuenosti od svijeta u koju je zapao, i otvorio u njemu jaz potresne praznine i razoarenja, zadao je Alagi Omer-efendija, njemu suprotstavljeni piev lik u romanu, kada mu je predloio da sina Mehmed-Aliju dade u kolu da ui nqvo pismo. Za Alagu to je bilo izdajstvo vjere, znak padanja. Iznosei Alaginu psihologiju nakon ovog objektivnog incidenta sa suprotne strane, pisci su bogatstvom i opirnou eksplikacije premiljanja eljeli izraziti svu naivnost i besmislenost jednog fanatizma, prelazei u zaboravnosti u direktno komentarisanje i pouavanje itaoca. Postigli su, meutim, samo to da su njihove glose na fonu Alagine psihologije, koja se kretala u krugu tragine nedoumice, ostale kao neumjetniki ispadi, i poremeaji pripovijedanja. Trei incidentalni potres, kad je vidio Omer-efendijinog Hilmu u tijesnim haljinama, Alaga je doivio kao konano uvjerenje o izdajstvu dina, guenju svojih svetinja, prihvatanju onoga to kauri donose i hoe da nametnu. Teina naivnosti Alagine zablude, koju su pisci htjeli istaknuti, izgubila se, meutim, u odobravanju sredine koja se saglasila s ovom Alaginom ocjenom. Tragika fanatinog ali iskrenog uvjerenja pojedinca utopila se u isto takvoj moralnoj tragici ostalog svijeta. Samo je zraenje sugestivnosti u ovom sluaju bilo obrnuto. 20 Zbog svoje nemoi pred nadiranjem elemenata historije, novog ivota i obiaja, Alaga se u ovom romanu, moda i protiv namjera svojih tvoraca, objektivira i potvruje kao tragian lik. Osnovni razlog ovakvom etikom otjelovljenju nalazi se u psiholokoj produbljenosti ovog lika, u kojoj svaka reakcija i namjera njegova dobija svoju unutranju humanu motivaciju. Suprotan liku Alage po shvatanjima odnosa Muslimana prema austrougarskom poretku i novom ivotu, Omer-efendija kao junak u romanu ima dvostruku ulogu: na jednoj strani on je rezoner i glasnogovornik pisaca i njihovih ideja, na drugoj, on, neostvaren sam kao potpuno iv i autonoman lik, svojim provokativnim idejama doprinosi akcionom i psiholokom uobliavanju lika Alage. Mada predstavlja pievog istaknutog pozitivnog pojedinca, onako kako je dat u romanu, Omer-efendija ne ostavlja utisak simpatine linosti ni u odnosu prema svojoj romanesknoj okolini ni u svome knjievnom zraenju prema itaocu. Ve samim tim to je sa svojim pogledima na novu vlast i novo vrijeme gotovo usamljen nasuprot veine, prema njemu se u romanu formira odnos opreznosti, odvajanja i neprijateljstva, mada vrijeme i dogaaji, onako kako su ih pisci dali u romanu, potvruju njegova upozorenja i proroanstva. Nametljivost njegovog objanjavanja i agitiranja, njegova podsmjeljivost i cininost prema konzervativcima, i

izvjesna osvetljivost nad njihovim propadanjem, koji ga pokazuju u nesimpatinom svjetlu i briu emocionalne i etike rezonance prema njegovoj linosti kod itaoca, identine su, meutim, u irem kontekstu Osman-Azizovog pripovjedakog stvaranja sa psiholoko-emocionalnim i etikim karakteristikama lika samih pisaca, kada se on nazre u pozadini svoga teksta, to u ovim prozama biva veoma esto. I to svjedoi koliko je Omer-efendija u romanu Bez nade zavisan od svojih autora kao prototip i projekcija njihovih kritiko-didaktikih teza. Srazmjerno njegovoj velikoj ulozi u romanu, Omer-efendiju pisci nisu dali kao cjelovitu linost: njegov lik je dat samo periferijski, plono, verbalno, onako kako ga je mogao vidjeti i uti Alaga, bez mogunosti da mu prodre u duu, izuzev onoliko koliko mu sam Omer-efendija dopusti. 21Rezonovanje Omer-efendijino u glavi osmoj je u stvari ista Osman-Azizova rekapitualcija shvatanja konzervativaca, sa kritikim isticanjem njihove nebrige prema konkretnim i realnim interesima vlastitog naroda i njegovog opstanka u svojoj domovini u novim uslovima, nemara paradoksalnog njihovog deklarativnom rodoljubu koje se dri zatucanog fanatizma, odanosti tradicijama i religioznog formalizma, dok u isto vrijeme Muslimani neumitno propadaju materijalno i moralno. Mada su to prve godine austrougarske vladavine, to je ve svoenje rezultata, bilans jednog nerazumijevanja vremena i kratkovide tvrdoglavosti. Ima tu logiki uvjerljivih ekonomskih i patriotskih razloga, jer pisci korz usta Omer-efendijina govore itaocima, tj. narodu, i to 1895, u vremenu kada su se tendencije zaostajanja i propadanja Muslimana jo otrije predoavale. Nije to, dakle, samo komentar ivota i zbivanja iz prvih godina okupacione vlasti, ve namjera da se pokazivanjem i komentarisanjem nesretnih sudbina izvue pouka za budunost. Roman je, dakle, po svojoj koncepciji veoma savremen u drutvenom i duhovnom pogledu za Muslimane uzete izolovano, kojima Osman-Aziz piu. ...Sve natrg ide, - a niko... niko iv tomu nije kriv, ve sami domai ljudi-muslimi - kae se na ovom mjestu u romanu. Ovaj osnovni zakljuak Osman-Aziza i njihovog junaka Omer-efendije je, meutim, i pored pozitivne tenje za razvijanjem samorodnih subjektivnih sila, oportunistiki jednostran, jer zanemaruje objektivne faktore ogromne politike, drutvene i ekonomske promjene. Tragiku ogranienosti i nemoi ovog svijeta pred vremenom i svim to ono nosi, koja je u romanu izbijala iz opisa atmosfere i Alaginih meditacija, Omer-efendijina shvatanja odluno preobraaju u optubu konzervativnog muslimanskog drutva. I Alagina humana tragedija uzaludnog iskrenog vjerovanja i nade iri se, prostire i objektivira na lanovima njegove porodice, kao potvrda Omer-efendijinih i Osman-Azizovih nagovjetaja, dobivajui, uz pomo intervencije i idejnog svoenja pisaca, karakter iskljuivo njegove

krivice. Dirigovana ideologija, mada u osnovi etiki pozitivna, potinjava najzad ovu prozu usmjeravanja njene radnje. Prvi lan Alagine porodice, koji u odsutnosti oevog nadzora skree s puta idui ljudskoj i moralnoj propasti je njegov sin Mehmedalija. Njegovo padanje u romanu predstavlja dinaminu projekciju oevog povjerenja, ideala i nade i ope zablude o pravom kvalitetu ivota i ljudi. Za njega je u romanu vezan itav niz incidentalnih trenutaka, Segmenata funkcionalnog razvoja radnje, koji postepeno zamrauju Alagin ivot, i konkretno doprinose potvrivanju pieve teze. Uz njegov lik vezane su likovne i dinamike ilustracije nalija ivota muslimanske omladine toga vremena: u rasponu od besposlienja, skitnje, rasipanja, alkoholizma, kockanja, prostitucije do krae i zloina. Dat kroz akciju bez psihologije, Mehmedalija, kao ovjek preputen matici bez spasa, slui piscima na kraju kao negativan primjer u koji e Omer-efendija uprijeti prstom s prezirnim i gorkim rijeima: To je naa nada. Primjer koji se otro naturalistiki konfrontira slijedu Alagine tenje da od sina stvori pravog turina, odanog tradicijama i dinu i protivnog svemu to je tue i strano, tenje koja je, uslijed nesposobnosti kvalitativnog razlikovanja, nastavljajui cinini paradoks svoje humane osnove, dovela do potpuno antietikih rezultata. Kao to je Alagi u romanu postavljen Omer-efendija kao suprotnost i idejni i etiki korektiv, tako je i nasuprot Mehmedaliji koncipiran Omer-efendiji Hilmo, kao ovaploenje oeve odgojne stege i napredne savremene orijentacije koja ide ukorak s vremenom preuzimajui od njega sve to je korisno. Iako je i Hilmo u poetku, dok jo u romanu nije bila objanjena njegova veza s Omer-efendijom, bio lan drutva u kome se kretao Mehmedalija, mada se drao sa nekim stidom i ustruavanjem, on se odjednom gubi iz njihovog drutva i povlai u pozitivan rad. Ovaj Hilmin preobraaj nigdje u romanu nije iscrpnije tretiran, ni idejno, kao etiki primjer odgoja i usmjeravanja omladine, ni pripovjedaki, kao momenat u razvoju radnje. Kritika je prigovorila da nije ni motivisan. Ali na dva mjesta u romanu ipak se kazuje da je izvren pod oevim uticajem. Savremeno kolovanje i nadzor nad djecom predstavljaju glavne prosvjetno-pedagoke ideje u romanu koje pisci istiu. Razvoj radnje 22 23u smislu propadanja Mehmedalije i ostale Alagine porodice stilizovan je upravo tako da Omer-efendidija moe optuiti Alagu kao oca i domaina za zloinstvo prema njima i posebno prema djeci jer ih nije podgojio da budu na ast dinu, a jo manje, da budu jaki, pa da ga umom i razumom die i brane pred najnauenijim svijetom. Koncipiran idejno kao odgojni kontrast Mehmedaliji Hilmo u romanu ima i dinamiku dimenziju svoga lika, datu sasvim u skladu s pripovjedakom

koncepcijom proimanja. Omer-efendijine i Alagine porodice u cilju to efikasnijeg dodirivanja njihovih lanova i sukobljavanja dvaju suprotnih pogleda na savremeni ivot sa svim posljedicama koje oni nose. Hilmo je zaljubljen u Alaginu ker ulsu. U ulsinom liku ima enje i ljubavi iz sevdalinke, ednosti, elje i ekanja, topline i tuge. Ali ima i neto realno ivotno, to mu daje psiholoku uvjerljivost ive linosti, a ne samo jednostrane emocionalne stilizacije. To je njena briga i strepnja da je Hilmo ne ostavi zbog porodine sramote koju ini Mehmedalija. Sasvim je psiholoki prirodna prva misao ulsina kad je Mehmedalija zatvoren: ta e rei Hilmo na to, hoe li je napustiti? ulsa i Alaginica su u ovom romanu likovi iz druge, emocionalne i tople, patrijarhalne sfere, trpei likovi. Alaginica, posebno, u ovoj prozi je i najprirodnija i najhumanija linost. Psihologija joj je saglasna i motivisana, bez zaokreta i ispada. Staloena i mirna, ona je kao dobri duh vezana za kuu i zabrinuta za mua i djecu. Trezvena ena ona svojom materinskom intuicijom sagledava kuda vodi Alagina izgubljenost i nemar prema porodici. Imajui pred sobom prvenstveno u vidu interese svoga doma, ona prirodno ne moe biti zainteresovana za apolitika zbivanja, makar ona u krajnjoj liniji predstavljala i vjersku i socijalnu opasnost. Njoj je pred oima neposredan ivot, dnevno ivljenje, briga za odgoj i budunost njene djece. Zato tragiku srljanja u propast ona prva osjea. Ona je, dakle, prvi tragini svjesni lik u ovom. romanu, utoliko traginiji to po svome podreenom poloaju u porodici ne moe uticati na Alagine postupke, to se najbolje vidi iz scena kada ona muu upuuje prigovore, a on i ne haje za to. > 24 Poetak traginog predosjeanja kod Alaginice u glavi drugoj spaja se u luku sa momentom traginog uvjerenja na kraju glave etvrte, ostavljajui nad cijelom radnjom sjenku kobi. Neizvjesnost politike i drutvene budunosti, koja se u romanu od poetka osjea, komplikuje se sada sa neizvjesnou individualne sree pojedinih lica u njemu. Po strani od ovih glavnih likova ali funkcionalan u romanu nalazi se Avdo Drai, neophodan za pozitivnu idejno-dogaajnu potvrdu Osman-Azizovih stavova o snalaenju u novim prilikama, i Salko, drug i demonski inspirator Mehmedalijin, i uzor pravog turina kome Alaga daje kerku. Na kraju se svaka od ovih linosti romana svodi na neku znaajku koju su pisci izvukli u prvi plan njihovih likova, koja odreuje karakter i daje ton cijeloj linosti, dok sve druge crte ostaju u zasjeni. Alaga se pokazuje kao simbol konzervativizma i fanatizma, te brige, crnih misli, i neke daleke nade u atmosferi novog vremena. Alaginicu karakterie majinska toplina i zabrinutost za dom, Mehmedaliju - lakoumnost, ulsu - ljubav, Hilmu - estitost, Salku - beskrupuloznost,

Avdu - radinost, i Omer-efendiju - razbor. Linosti se svjesno svode na ekstremne dominante koje se razvijaju do simbola. A to je vie oznaka romantiarsko-naturalistikog knjievnog postupka. Saglasno shernatinom razgranienju likova, u romanu postoje kao posljedice politikih i drutveno-etikih shvatanja autora i njihovog knjievnog metoda, dvije socijalne i ivotne linije: linija propadanja, na kojoj se nalaze Alaga i njegova porodica, i linija uspona, kojoj pripadaju Avdo Drai, Hilmo i Omer-efendija kao idejni rezoner. One su konkretizacija i dokaz Osman-Azizove teze, koju nosi Omer-efendija. Ali su i uzete iz stvarnog ivota toga vremena, u kojemu su takve sudbine bile veoma este. Knjievno-idejnu stilizaciju predstavlja njihovo namjerno izdvajanje, suprotstavljanje i otkrivanje, zatim sinhronizovan poetak njihov, razvoj i kraj, koji se poklapaju sa poetkom, razvojem i krajem romana, tako da finale djeluje kao etiki zakljuak loginog zavretka. ;: 25Pored intimne strane likova Alage, Alaginice i ulse, ono to u ovom romanu zrai neoptereenom knjievnom istotom to je Osman-Azizov impresionistiki opis pejzaa, koji u najuspjelijim primjerima poprima znaajke dublje poetske simbolike. U kontekstu romanesknog tkiva Osman-Azizov opis esto knjievno spaava ovu prozu od nameti]ivosti angaovanih monologa i komentara, vezujui se humanistiki za intimne sudbine toplih likova u njoj. Pored toga, on pokazuje najbolje pripovjedake osobine ovih pisaca, i posebno, u knjievnom stvaranju Muslimana za vrijeme austrougarske vladavine najuspjelije opise mostarskog pejzaa dali su Osman-Aziz u ovom djelu. Opis Neretve kod Staroga mosta pokazuje osnovne strukturalne karakteristike ovog oblika Osman-Azizovog pripovijedanja. To je opis izvanredno slikovit, dat sa naglaenim neposrednim izlaganjem. Pisci se obraaju itaocu u drugom licu, kao sabesjedniku koji ih slua sjedei do njih. Oni mu pripovijedaju tako da italac u tom trenutku i sam ivo vidi pred sobom krajolik, koji se u ovom opisu prua u sasvim odreenoj prostornoj perspektivi, u dubinu, du Neretve, zahvatajui od irine samo ono to ide uz njene obale. Pored upotrebe priloga za mjesto koji daju konkretnu lokaciju, njihovo prianje ponekad sadri i elemenat gesta koji ga ini izvanredno ivim, a pejza dobija poseban kvalitet konkretne prostornosti. Opisujui samu rijeku, pisci upotrebljavaju epitete koji u svome potencijalu sadre oznaku ekspresivne dinamike, ali se nakon te sekvence, javlja druga koja je opisuje mirnim, gotovo pitomim tonom, sa mnogo ivih, izrazitih boja, da bi je ponovno zamijenila ekspresivnost personificiranog, gotovo avetinjskog kretanja, sa tenjom akustikog doaravanja. Na drugoj strani su opis zahumske strane i Radobolje, sa utiskom svjeine i ive, slikovite bujnosti usred ljetne ege, te opis arije sa

utiskom metea, svjetine u pokretu, amora i komeanja, raznovrsnosti duana i robe. I ova obadva opisa ostvarena su nizanjem ivih, slikovitih i konkretnih pojedinosti, bez mnogo uopavanja i apstraktnih rijei, bez metafora, uglavnom imeniki i pridjevski, sa uoavanjem predmeta koji su raznovrsni, te zbog toga i opis djeluje svjee, izdiferencirano i otro. i. , 26 Ono to dominira u atmosferi ovih Osman-Azizovih opisa Mostara, to je izvjestan kult vode i zelenila u sunom i kamenitom kraju, kao osjeanje svjee ugaene ei. Voda je tu simbol iz kojeg sve istie i u koji se sve vraa. Svud se osjea njena iskonska mo, ivotvorna i elementarna. Opis u poetku ovog romana ima svoju autonomiju, ali u narednom tekstu opis postaje sve vie psiholoki funkcionalan, spajajui se sa raspoloenjima i sudbinama junaka. Tada opis pejzaa preraste u opis atmsofere. Takav je opis proljea 1881. i proloma oblaka, takav je opis moi u Omer-efendijinoj kui, zatim opis ulsinog melanholinog sjedenja u sobi nad baom, i drugi. Takva je, najzad, itava glava etvrta o izletu u vinograd u Ilice, pripovjedaki najuspjelija cjelina ovog romana, u kojoj se opis izmjenjuje sa radnjom i raspoloenjima, stvarajui jedinstvenu atmosferu koja se razliito reflektuje u pojedinim linostima zavisno od individualnog ivotnog trenutka. Prelaz sa dogaaja u klimaksu na pejza vrlo je efektan u ovoj prozi. I pejza tada djeluje impresivnije i humanije, a dogaaj, potcrtan, dobija ljudsku dramatiku. To je funkcionalan pejza, stopljen sa radnjom, pauza za rezoniranje dogaaja i neosjetan prelaz na prirodu, koja je nekad saosjeajna, nekad indiferentna. Tada Osman-Azizov pejza predstavlja odreeno osjeanje trenutka. U Osman-Azizovom opisu pejzaa i ambijenata pripovijedno detaljiziranje proe ponekad u nefunkcionalan manir, pretrpanost koja ponekad otkriva nedostatak sposobnosti uoavanja i izdvajanja umjetniki bitno slikovitog, svrhovitog. To se naroito opaa u opisivanju aktivnosti, boravka u odreenom ambijentu, dnevnog bavljenja, kretanja gdje se interpretira svaki pokret, svaka akcija, deavanje u svakom trenutku vremena. To u ovom sluaju svjedoi da pisci nisu potpuno ovladali tehnikom pripovjedakog doaravanja proticanja vremena, vremenskih pripovjedakih prelaza, ubrzavanja i usporavanja. Pri tome je knjievno najslabije to oni bez razloga opisuju banalne, nezanimljive, nefunkcionalne pojedinosti dogaanja, koje bi mogle izostati bez tete po radnju i knjievnu cjelinu. Takav je 27razvueni opis boravka mladia u ininoj bati, koji teko opravdava naturalistiko insistiranje pisaca sa didaktikim ciljem. U iznoenju dogaaja, u istom pripovijedanju, pisci uglavnom idu linijom potpunog kazivanja itaocu svega to se deava javno ili u duama

junaka. To je sasvim u skladu sa principom da razvoj dogaaja u svakom trenutku potvruje iznesene idejne postavke pisaca. Ima, meutim, i druga narativna metoda u ovom romanu: dogaaji se odvijaju a da zainteresovano lice to ne zna, nego to sazna iznanadno nepredvidivim otkriem, to pojaava dramatinost pripovijedanja. Jedna od tehnikih karakteristika Osman-Azizovog pripovjedakog postupka, kad se ne ide za dramatinou nego za epskim nizanjem radnje, je izvjesno psiholoko, eksplikativno ili pomou opisa, pripremanje itaoca za dogaaj koji e se desiti, i koji bi bez pripreme izgledao suvie nagao, nemotivisan i pripovjedaki neskladan. Kad treba ostaviti psiholoko-emocionalni efekat, pisci naprave stanku time to dadu opis, koji produi rezonancu izreenom ili pomiljenom. Kad treba dati pregled dogaaja nastalih saimanjem vremenskog razdoblja, pisci to ine uopenim pripovijedanjem u treem licu, u kojemu se u pregledu povezuju sudbine junaka, iznesene samo psiholoki rezultati radnje i opa atmosfera u proticanju vremena. Tom pravom naracijom romana, koja predstavlja istovremeno predah od dogaanja i rekapitulaciju onog to se dogodilo, pisci potvruju svoje pripovjedake sposobnosti, izravnavajui se sa ostvarenjem hrvatske i srpske proze slinog anra. BEZ NADE Muhsin Rizvi 28 IBEZNAE Gdje u Mostaru Radobolja utjee u brzu i bijesnu Neretvu, kod. Staroga mosta, ondje je najlaki pristup na vodu. Tu su se peine rastavile te pukao ravan otvor, kojim pritjee Radobolja, otvor u nizini, nad kojim se s druge strane, pa dolje i gore, diu divlje peine s orahastim izboinama i udubinama. Odmah nad tobom se izvija smjeli luk velikoga. Staroga mosta, komu izmeu pojedinih klesanih i poutjelih gotovo kamena izbija zelen, kako god ono to se razgranjuju stabla smokava strmo nad vodom sa suprotne strane podzia i peina. Dok uz Neretvu i niza nju tvrde peine zajazuju bijesnu vodu, na ovu ravan, netom malo jaa kia, zalizne ona, kupajui stijenje, sapirui sitni pijesak. A kad ju za lijepa vremena sa Staroga mosta gleda istu i nepomuenu, gdje se je u daljini prelila srebrom il' krajem peina tamnom, veliajnom modrinom ravno pod sobom ju dozire do dna, kroz bistru joj dubinu vidi, gdje se ak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih katkad plisne koja riba. Tim prorovom umi Neretva i uulja izmeu kukova, zavoja, kroz vijekove podgrizajui kamen, a bijesna nestrpljivo kano oekujui doba kia, kad bi da se digne visoko, visoko iznad svoga korita ili spram njega, i da 31BEZ NADE ugrabi po koju ljudsku rtvu, rekao bi u naknadu, to uva svijet od ljetne sue crkavice. Ta iz nje hladne zahvaaju i iz daljih predjela Mostara,

kad napane ega i pripee sunce, kad presui Radobolja, a i u esmama presahne voda, ili se zagrije, kao da je kljuala na vatri. Ljetno, vrue je doba bilo; jedva deseti, jedanaesti mjesec, kako je austrijska vojska dola u Mostar i razmjestila se na krajeve grada, zasjela na Podvele, gdje se je ve oko utvrda poelo raditi. Tada je svako boje jutro, za ranijega, iz Donje Mahale izbijao niz cestu s magaretom ovjek opaljena, kotunjava lica, spuanih brkova, srednjeg rasta, a prilino pleat. Hodajui, uvijao je sad jednom, sad drugom stranom, ukajui pred sobom magare, na koje bi natovario po dva burila i u antreelj umetnuo praznu broku. - u, vuk te izio! - udario bi on po magaretu. Magare bi malko potrznulo zadnjom nogom, pa opet mirno nastavilo svoj odmjereni hod, obzirno i pametno striui dugim uima. - Ha, ha, Avdo, de - tko e bre, ti ili magare? javio bi se koji obiestni duandija iz duana. ovjek bi samo slegnuo ramenima, te, ni ne obazirui se, dalje gonio dobru ivotinju. Bio je to Avdo Drai. Ljuta sirota, jedva eljna, da zaradi koru hljeba. Takovoga su ga svi poznavali, al' i svi ga uzimali na laku ruku, kao da nemaju za nj smilovanja. Al' Avdo utio i radio svoju. Tako, otkako je dola nova vojska, on s dana u dan goni vodu na Podvele i prodaje ju radnicima i vojnicima. Urani radno svako jutro, pa onako bosonog, u beznoj koulji i gaama od botane, samo to bi pripasao silah, ve sasma crn, i opasao se crvenim paom, istjeraj magare na oni otvor, uvalu pod velikom uprijom, da zahvati vode, natovari i porene ju na Podvele. v 32 BEZ NADE Kad bi napunio burila i natovario ih na magare, zahvatio bi jo i broku, te ju ponio dre za prijeku, a onda s lulom u drugoj ruci i potjeraj uz Kanaru pa preko uprije. - u, de, bolan! - javljao bi se uz most magaretu, koje je polagano micalo pod tekim teretom. Magare je mirno striglo uima, voda klokoala u burilima, a Avdi kratke gane nogavice dolje-gore, niz cijepce, uz cijepce, kako god je koraao. A gotovo uvijek ga je sunce stizalo na vrh Brankovca. Put na Podvele vijuga se na zavoje, jer je strmenito. Uokolo obraslo sitnom travom, a opet ima i busova drae i kupina. Idu uzbrdo, Mostar ostaje ovako za leima, a to vie gore, to se bolje otkriva Bijelo Polje i daleko uokolo njega razasuta sela i stanovi po obroncima. Putem se povaljalo kamenje, te opet sve piljak do piljka stri, kao da gleda gdje e koga ubosti. Avdu to nije nita pometalo. On je bosonog veoma dobro gazio - ta koliko se je bos nahodao! Tabani mu debeli, kao da je obuo

opanke. Po napletima i neto po rutavim gnjatima popala mu bijela praina. Kad bi skoio s kamena na kamen, u broki bi mu kloknula voda, te ga zalila po gaama ili mu smijesila prainu na napletima u are, gdje bi koja kap kanula. Nekad bi se malko oglednuo za sobom, samo malo, pa opet udri dalje, napried, ute, mirno, a kan da sveer neto snujui i premiljajui. Ona na Vlake - a sunce ve visoko poodskoilo. Ravna to kao tjemenjaa Podvelei, kojom se razasuli vojnici. Vlake se protegle, te im gore uz Neretvu vidi Bijelo Polje s itavim nizom brdija, a onamo, niz Neretvu, podveleka sela. Sprijeda, kako se uspenje, puklo daleko tamo prema Nevesinju, a iznad uvale dobrke ponosno se koi Vrh u Velei, obrasloj bukovom umom, dok sa Svetigore milolika tilovina iri zadah svoga mirisa. 33BEZ NADE ,* Kako se Avdo pojavi na Vlake, onako ga odmah oblete vojnici i radnici: - Vode, vode! -, - Stanite, ljudi, dok rastovarim! - odgovarao im je Avdo. Nu nije se mogao obraniti a da mu ne uzmu, upravo ne otmu broku iz ruke. Otimlju se o nju i naginju ju jedan po jedan na grlo. Jedan drugomu mirno ne da piti, a tko more i tko je vjetiji, okretniji, odlije jo u malu posudicu. - Amo, babo, da nalijem za kahvu, nestalo mi je! - dovikne mlado mome Avdi. - Odmah, evo na! - odvrati Avdo i porene magare do vatre, gdje je i mome bilo. Bio je to Avdin sin Miia. Jako mome bit e da je zagazilo u sedamnaestu godinu. Prilino se razraslo, a prama svojoj dobi i odvie se dralo ozbiljno. Na zagarenom licu dva jasna ,oka, iznad kojih bi znao sabrati obrve, da bi mu se usred ela nainile bore. Na obrijanoj glavi prilijepila mu se bijela kapa uz tjeme; na njemu izplavile i iskrpljene dimije, dok je na gornjem struku, povrh koulje, nosio razapetu jeermu, na kojoj nije imao ni svih puceta. - Danas si malo okasnio! - ree Miia ocu. - Ama jok! Krenuo sam kad i svaki put do sada! - Bio sam u neprilici. Prodao sam svu kahvu, pa mi ne ostade vie ni kapi vode! Mua bi podranio prije oca na Podvele. Uza se bi ponio u bakrenoj posudi vode za kahvu, da mu budne dok otac ne doe. A kad bi i otac stigao, onda bi obojica cijeli dan tu predanila, pazarujui vodom i kahvom. Avdo bi morao po ^ nekoliko puta sii u Mostar na Neretvu, a to mu je bio unosan posao, jer je za tovar vode znao izvui po liepu svotu novca.

Vatru su loili vie u prikrajku pod jednim kamenom, gdje su se po vas boiji dan kupili momci, razgovarali, smijali, pili 34 BEZ NADE kahvu ili vodom gasili eu. Kad bi Avdo i Miia pod veer krenuli u Mostar, onda bi cijelo kahveno sue predali jednomu radniku primorcu da uva. A Miia bi izjutra opet dobio svoj alat. Pod veer pak, vraajui se u Mostar, sjeli bi na putu pod kakvu stijenu, da broje, to su danom utrili. - Liep dan! - zadovoljno bi rekao Avdo, kad bi prebrojio prilian kup sve veinom srebrnoga sitnijega i krupnijega novca, veui ga u rubac i strpavajui u njedra. Taman etvrtak bio, kad se oni u prvi sumrak vraali s Podvelei i prolazili kroz Brankovac. Krave i koze, to ih svaka prilinija kua dri da ima mlijeka, ve su se vratile s pae, ulice se dobrahno ispraznile; samo to bi na rijetko tkogod proao. - He, na stranu! - udari Avdo po magaretu, vidjevi, gdje prama njemu ide nekakav pjan ovjek. Teturao se i tamo i amo, a crnu kapu smotao, te ju nosi u ruci. Upravo on mimo njih. - Bre, bolan! - zamahnu crnom kapom po zraku, a nogom deknu magare, da se je jadna ivotinja u strahu oeala o zid i umalo to nije oborila burila. - U koga e ti kreati? - sunu Avdo naprijed, razbjesniv se to ga mirna ne puaju. - ta ti meni? i onaj se zaleti na Avdu. Miia se trnu i prepade, nu Avdo, videi se u nevolji, zaokrenu straga i udari napadaa, da je grdno ljusnuo o zemlju. - U pomo, ubi me turin! - poe on na vas glas pomagati. U tren oka skupi se svijeta, a dooe i straari. - Tko je, to je? pitaju da se razazna stvar. - Evo kako me je udario, odmah me je na zemlju oborio! - Nijesam, ja sam se samo branio. - A jao meni, ne mogu se dignuti! Dok se je onaj previjao na zemlji, Avdo nije mogao nikoga uvjeriti o svojoj nevinosti, a uzalud je i Miia 35BEZ NADE kazivao, da mu se je otac samo branio. Straari ga spopadoe, pa da ga vode u zatvor. - Odmah doma, Miia! rastajui se ree Avdo sinu, pa nai Alagu i kai mu ta je bilo da me izvadi. Straari povedu Avdu meu sobom, a Miia potjera magare pred sobom to je bre mogao. Preko arije, preko uprije udarao je po jadnoj ivini,

koja bi katkad i poletjela, te bi se na njoj prazan tovar zatresao i odzvanjao. Kad je doao pred avlinska vrata, Miia je bio vas usopljen, zapuhan. Osloni se rukom magaretu o sape da malo odahne. - u! - gurne po tom u magare kad otvori vrata. - A gdje ti je babo? upita ga mati s hajata kada utjera ivine. - Odmah e doi! - odreza Miia. - Ve deder ti ovo rastovari, pa daj ivini da to prigrize, jer ja moram trknut do Alage! - ree na duak i odleti iz avlije. Upravo se ljudi vraali iz arije i iz posla doma, kad je Miia letio sokacima, i to tako da u malo nije i noge podbio. Kad bi golim nonim palcem lupio o kamen na sokaku, asom bi se iskrenuo i malo pogledao onako izboen u nebo, pa se opet u pasu skupio, rukom palac pogladio i hajde dalje. Alaga je stanovao u Donjoj Mahali, u malom, zatvorenom sokaiu. Nad kuom mu se tamo izvisio Hum, pred vratima harem, a iz sokaka preko ceste odmah prolaz preko peina na Neretvu; dvadeset, trideset koraka dalje opet od sokaia esma. Alaga je imao obiaj, svaku veer u mrak izii sa zemljenom posudom na esmu, da sam zahvati vode. Taman se on polagano vraao s esme. Jednom drao ibuk i primicao ga ustima, a drugom testiju za grli, kad Miia tre preda nj. - Alaga, oiju ti... : ' v 36 BEZ NADE -O, ti si, Miia! Staje? - Odmah u ti rei, ve samo pomozi! ! - Hajde, hajde, kazuj! := ' Miia poe bez oduka pripovijedati ta mu se je s ocem dogodilo; pripovijedao je mucajui. - A tko je taj, to ga napade? - Dina mi, ja ga ne znam. A otac mi zdrav, prav, pa ga sve isto zatvorie. - Nita, nita, ne boj se. Sutra u ja to urediti, a ti hajde mirno doma. Miia ga pouzdano i zahvalno pogleda, pa pozdraviv Alagu, poe natrag. - Stan-der, Miia! A hoe li sutra na Podvele? - Ja ne znam... - zabrinu se mome. - A moram! - nadoda hitro iza male stanke. - Podrani ti, ko i svaki dan, da se to ne izgubi. Nai koga, da ti pomogne natovariti vodu, a ako ti oca sutra jo ne puaju, ja u koga najmiti, da ti istjera jo vode. Samo ti hajde bez brige! Alaga Hrle jo se malo ustavi s testijom na dnu sokaka. Mrak se jo bolje uhvatio, te kroza nj umjesto ljudi jedva to vidi stupove koji se miu. Kad malo potom otvori avlinska vrata svoje kue, obasja ga lagano svjetlo svijee koji je gorio na visokom, sjajnom svijenjaku pod hajatom.

Na hajatu prostrta serdada, a na njoj pustekija, te su tu na ugodnoj veernoj hladovini sjedili Alaginica sa dva sina i kerkom. - Mislila sam, dina mi, da ne e vidjeti uza sokak! - naali mu se ena, prikladna, osrednjih godina, njena i plemenita izraaja, pogledavi prema vratima. - De, ne boj se ti za me! - primi Alaga za alu, idui preko avlije. 37BEZ NADE BEZ NADE Na asak se kao prikovan ustavi nasred plonika. Licem ga poduhvatilo lako svjetlo muma, te mu s usta odsijevnu smijeak nekakva milja, dragosti, kano da ga je zagrijala srea iz onoga kruga dragih srdaca. Jedan sin legao glavom materi na krilo, te se igra nogama, kupei ih i pruajui, a drugi, pripoviedajui neto, zastao, kako god i sestra mu. Djevoje sjedilo ispravno, postrance ju oblilo svjetlo, pa joj se kupalo u velikim, vlanim oima. Mlada kao kap, a puno slina svojoj materi. - Hajde, ulso, uzmi od babe testiju! - ree joj mati. ulsa se die, maknuvi s ramena na plea gojnu pletenicu, i krenuvi pri tom glavom kao srna. - Dajder, da se napijem! - Alaginica e, te nagne grli. - Ma ne zna, to mi se dogodi! - poe Alaga kazivati eni, dok ona jo ne bijae odmakla grlia od usta. ena ga odmah nije mogla priupitati, ve ga pogleda. > ;,-Ja s vode, a Miia preda me kao... :.ni - A to? :-: V- , :; ':: . '- ' '._ - Jadnom se Avdi ba ne da. Zatvorili ga. ; ',.:';

- Dina ti, ta e mu - dijete je jo. Ne znam, da li je to stariji od moga Mehmedalije - na zdravlje mu bilo! - Jest, jest. Jadni Avdo! Ko da evo sad na vidim gdje mu otac jae na pomamnu zekanu, a za njim dva momka. Tvrda kua - ama kad stari umro, Avdo mlad ostao, pa se dao u bijes - i eto, kako mu je danas. Ali se je opametio - ta koga nevolja ne opameti? Sada ko da nije ni svojta onomu kakav je bio kao momak. Kad ogolio, onda se i opametio, te se jo oenio - i eto brige gotove. Nu more mu Bog dati, radin je i pazi! - Neka ga srea prati! - uzdahnu Alaginica. Kroz noni, crni mrak irio se i odjekivao od peine do peine bajni um Neretve, a sa vrletnoga Huma dopirali glasovi uka, orla i gavrana, mijeajui se, spliui se, te se ini, kao da s onih ponosnih i prkosnih stijena dolaze neki tajni, nejasni zvukovi. Sjedili su oni tu na hajatu i do po jaciji. Upravo ugodna hladovina bila. - Hajdmo, djeco, spavati! - u neko doba zovnu aginica. Djeca ju posluaju, te se digoe. Alaga je jo ostao pri mumu, punei ibuk i puei, dok se napokon i on ne die, pa da i sam ode na otpoinak. Sutra dan rano, istom to je sunce pomililo, on je izlazio iz Donje Mahale, te krenuo preko velikoga mosta na prijeku stranu, na Carinu, da potrai Omer-efendiju.Duandije jako otvorili duane, a od istoka, s Podvelei tamo, zasjajilo se ko da se je go kamen oblio zlatnom vodom. Omere-fendija je stanovao na Carini, gdje je i kue imao, te je upravo sjedio tada u oku nad ulinim vratima, pijui kahvu i puei prama otvorenom penderu. Alaga unie na vrata. Ba su bila otvorena, al' ne ona druga, kud se ide u avliju. Odmah u pridvorju pod okom sretne Omer-efendijina momka. 39BK5! ^ je Omer-efendija? ; je u oku! - odvrati momak. zakrenu, uspe se uz stepenice i na otvorena vrata Pozdravi Omer-efendiju.

^ujrum, Alaga! ljubezno i udvorno Omerefendija /i Alagu, udarajui rukom po naslonjau, pokazujui ondje sjedne. - Hamza, amo der, Hamza! - viknu po i je dobro odjeknulo cijelim okom i aralukom. ^

dok je jedan rukav bijele bezne koulje zagrnuo do pod pazuho. O bedri mu niz silah visila od ohe lijepo uivena i izrezana duhankesa. Na nogama mu crvene postule. Kao uvijek, i sada je iao nekako rek' bi zamiljeno, samo to je morao i s jednu i s drugu stranu pozdravljati, koji su mu se javljali i on njima. Prolazei Tepom ispred jedne magaze, zovnu ga netko i on unie unutra. 41BEZ NADE II Slikovita je i lijepa zahumska strana u Mostaru, a da nije nje, slabo bi to od Mostara bilo. Bujna i zelena, plodna i kitnjasta, pa kad je ljeto, ona daje ivota i veselja, radosti i zabave. Po njoj se steru krasne i arobne bae, a u njima se izmjenjuju mirisni orasi sa jabukama i tunjama, gusti, tamnolisti ipci sa listnatim smokvama, dok se jablanovi mjere s munarama i terezijama. A za Zahum opet Radobolja je pravi dar neba, koji natapa rodnu zemlju, dok se u njenoj vodi ogledavaju vrbe i kupine, dok se preko nje brvnima veu baa s baom, kamenim, svijenim uprijama jedna strana s drugom. to je narav smogla milja i krasote u kru, tu ju je sasula, pa nije ni udo, da tuda sve oivljava, dok ljetno sunce pripie u golo tjeme Huma i o bokove Podvelei. Svanuo bio petak, svetac. Lijep dan ko hoe, nebo isto i vedro, kao oko ljepote plavojke, a s one modre istine sijevalo sunce i poelo pripicati po zemlji. Baovani po duanima i ispred njih na erizu pod starom uprijom izloili mnogovrstnu zelen, dar i plod svojih baa, pa da ne povene pod sunanim zrakama, krope ga uvijek, neprestano, te iz onih pletera curi voda i otjee malim jarkom ispod duana. Svijet se mijea arijom, razgovara, vie, dozivlje, a seljak s drvima ustavi se pred kojim duanom i pogaa s duandijom da proda drva. Netko zatakao cerek mesa o kaiprst i nosi ga doma, a netko se ustavio pred baovanima, te probira crvene kavade, modre patlidane, trai bamju. Upravo sgodna slika, pregledati i vidjeti s jedne strane sve samu raznovrstnu zelen.

BEZ NADE a s druge strane bogate duane, pune stambolske robe, kojom su police prenatrpane, dok s gornjih epenaka vise areni jagluci, jemenije, silahi i pripaaji. Do podne je moglo biti jo jedno tri sata kad je kroz svjetinu sa stare uprije silazio ovisok, jedar momak, s natisnutim fesom na zatiljak. Na nogama mu gotovo nove, crvene postule, nove akire s lijepim podvezama na tozlucima, vezani fermen, a koulja od beza, kao snijeg bijela. iroke rukave .zapeo pod pazuhama, a rukama mae uza se niza se, kao da pliva u vodi. Lica je malo opaljena, vie kotunjava, al' nekako odrezana, pravilna. Pogleduje s duana na duan, mahne gdjegdje i glavom i rukom, ili se javi glasom. - Aha! - nasmijae mu se brkovi, kad stade na erizu i pogleda na skup ljudi, koji su se razgovarali pred jednim duanom, pa poe polaganije hodati kao da se je htio libiti. Stade jednomu za lea i die desnu ruku, na kojoj je srednji prst odupro bio o palac i kvrknu onoga u onu jamicu na vratu pod zatiljkom. - Na, bolan Hilmo! - odskoi od njega i poe dalje, ni ne osvrui se, kao da nita ni bilo nije. - Salko, stani! - poviknu za njim Hilmo, uhvativ se rukom za vrat i potravi malo po njemu prstima. - Ja u ovdje! - odvrati mu Salko i pokaza prstom na duan, pred kojim stade. U duanu naprama tabakoj damiji, pred kojim se je Salko ustavio, sjedio mlad momak. Prebacio nogu preko noge i puio, a leima se okrenuo upriji. - De, brat si mi, to si se tako, oi moje, zamislio? - prozbori Salko, oduprvi se jednom nogom o epenak i klepnuvi ga ujedno rukom po ramenu. - Oo, bujrum, Salko! - okrenu se onaj na epenku.

42 43BEZ NADE - Kad emo, Ibro, nagnuti? - upita ga Salko i prui glavom kazujui prama Zahumu. - Jo ne mogu dok otac ne doe. - Hm, a kad e doi? Vrijeme je ve! - Odmahne Salko i uhvati prstima za pas. - Stani malo, odmah e on! - odvrati Ibro i prisloni glavu uz direk. A gdje si jutros bio? - Na Tepi - ama smo se nasmijali! - uze se Salko smijati na vas glas. - Ma ta, ta se smije, bolan? - pogleda ga Ibro. - Kupili mi ludom Mati digericu, pa mu je dali. Kad Mate poao, a mi za njim natjeraj dva tri psa. Psi navalili na Matu i digericu, pa da vide trke od Mate i paadi. Poleti Mate, a za njim psi, a Mati dogori do nokata, pa tres digericom o cestu. Ama cijela se arija iskopitila od smijeha. I Ibro se je smijao, da se je morao odmaknuti od direka. Po tom se die na noge i trehnu po akirama, pa uhvati upicu i iskoi na cestu. - Ja u po vodu. Ti me priekaj! - ree Salki. - Evo mene! u isto se vrijeme javi Hilmo, primiui se Ibrinom duanu. - E pa dobro! Hajdete vas dvojica malo naprijed, a ja u odmah za vama! - ree im Ibro i poe na vodu. Salko i Hilmo pooe uhvativi se za ruke, te se smijahu, pripovijedajui neto jedan drugomu. Uprav Ibro s vode, kad se pred duanom stui s ocem. - Je li tko bio ovdje? - upita ga otac hadija, penju se na duan. - Nije nitko! Hadija skinu s nogu papue te ih metnu u dnu duana, a sam sjede na pustekiju i prekrsti noge. 44 BEZ NADE ' - Dajder amo tu vodu! - prui ruku Ibrahimu. Ibrahim odli malko na nosi ispred duana i pokui ocu. Stari odpijnu, i metnu vodu uza se, pa primae veliki uti takum ibuka ustima i zagleda se na testu. Ibrahim ostade uz epenak okreui se na okolo, a ponajvie onamo, kud su otili Hilmo i Salko. Bijae malo kao nestrpljiv, te se je poigravao lancem od sahata. Sve se je vie i vie odmicao od epenka, najprije kao u poslu onomu duanu suelice nekako na stranu, pa okrenuv se dva-tri puta na duan da li ga otac gleda, i videi, da ga ni ne vodi, otite za Salkom i Hilmom. Salko i Hilmo su polagano ili, pa ih je Ibro mogao sustii na emovcu. Ibro se javi za njima, a oni se okrenu, dok ga Salko ne uhvati za rame; pooe tako dalje, pjevajui pod glas i smijui se. Sunce je bilo lijepo

pripeklo, a praina popala i svedjerno se dizala. Brljan, to se je uhvatio za uline duvarove, pobijelio, a isto nekako i grane voaka, to su se prevjesile na izvan. Tamo pred tobom, uz one orahe, dizala se visoka terezija, od sivoga, lijepo tesanoga kamena, pa i ona pri dnu zapraena. A uz tereziju, kroz oni duvar, to se nje dri, vode vrata u Cininu bau, koja bujna i zelena lei na jednom rukavu Radobolje, dok drugi rukav zaostaje tamo preko ceste i ostalih baa tako, da inina baa ostaje na Radoboljinu obtoku. Baa je pomno obraena, mnoge brazde s raznom zeleni, cvijeem, a meu njima erizi, u koje ino naputa vodu kad polijeva bau. U dnu bae nad vodu nadvile se vrbe. Ovamo k cesti ador meu slivama, podalje podignuto ognjite, gdje se kahva pee, a sve se to iz drugih baa ne vidi, jer je inina okruena zelenim i gustim kupinastim plotovima. Nad samom vodom, u zelenim granama vrba, sakrila se londa a odmah uza nju niz vodu krevet, otvoreni tavan od dasaka. 45BEZ NADE Vrbe se u kronju savile nad londom i krevetom, a duge im vitke ipke pale na vodu, pa kako voda tee, onako se i tanke ipke kupaju u njoj i trepere, kao da njima provijava laki vjetri. Bistra Radobolja amori po pjeskovitom koritu, a iz nje se die ugodan hladan u londu i na krevet nad njom, dok se preko vode, preko onoga zelenoga plota na drugoj strani otvara vidik na kukuruze, kavade, bostan i drugu zelen. Kako su se vrbe savile na gusto, onako brane sunanim trakama da prodiru kroza njih i dopiru do vode, pa se tuda raskrilio uz ugodnu hladovinu i aroban sumrak. - Hajde, ulazi! ree Ibro, kad dooe do bainskih vrata i kad ih otvori. - Dri, stani! pohiti Salko, stisnu glavom u ramena i skoi kroz vrata kao klupko u bau. Da nije glavu uvukao u rafnena, mogao se je udariti, jer su vrata niska. - Dina mi, ja ne skako! poprati ga Hilmo prolaze mirno kroz vrata i smijui se. - ino bolan, gdje si, jesi li iv? - podviknu Salko, dignuv glavu. Metnu li ita u vodu da se rashladi? - Ahaha! - odazva se glas iz vrba. ta si se, Salko, razvikao? Ta nije potjere! -, - Ne galami ino, kad ti ljudi dolaze! - naali se Salko. - Kad nestane drugih ljudi! Oni nagrnu u londu, gdje je ino sjedio. - Kome ti tako? - opet se naali Salko, te uhvativ inu rukom za rame, drugu mu pritite u lea. - A da se ino digne, premotao bi te ak preko Huma! -odvrati ino.

ino je sjedio uza stol, na komu je bila boica rakije. On tako obiava uvijek izjutra, kad je sam, a sve mu je itav dan krivo, ne skine li rakijom rosu sa srca. S toga mu je i lice imalo

BEZ NADE nekakvu jaku, kao i crvenu i modru boju, koja je rek' bi sasma zgodno odgovarala njegovom jakom, visokom rastu, isto kao i oni krupni, dugi brkovi. - ta emo metnuti u vodu? upita Ibro Salku i Hilmu. Salko kako je sio, onako rairio dlanove te se odupro o klupu; glavom se prislonio uz londu, pa ravno u koso ispruio tijelo i langarao nogama. Hilmo izvadio srebrnu kutiju, te savijao duhan. Kako je gnjat premetnuo preko koljena, tako se malo sagnuo, da mu se je zlatni lanac od sahata, to mu je visio oko vrata, odmaknuo od prsiju te visio i njihao se kako bi god Hilmo rukom maknuo. U struku se oko njega ama najbolje priljubila svilena jeerma i fermen, dok mu je ona modra svila upravo odgovarala licu. Da mu nisu obrve odvie bile krupne i da su mu oi imale vie izraza, moglo bi mu se rei, tono se kae, da je momak ko jabuka. Kalufli fes nakrivio nad elo, pa mu se kita od ibriima vrtila tamo i natrag ispred ela. - Deder neto! poturi fes i ispravi se, kad savi cigaru. Nismo doli, da se gledamo. - Ee, ino, po oke rakije! - mahnu Salko glavom. Metni ju u vodu da se hladi! ino pusti krupni cigarluk iz ruke i stavi ga na stol, pa se die i izie iz londe. - ta emo da radimo? - upita Hilmo. Ibro nita ne odgovori, a Salko je onako ispruen samo gudio kroz zube nekakvu pjesmu i gledao u areni krov londe. - Hoete li da vam kahvu ispeeni? - zovnu ino iz bae. - Bezbeli, ja ta emo? - Hajde, hoemo li se karata? - zabrza Ibro. - Pa dobro! - prihvati Salko. I karte donesi, ino! ' Malo za tim kahvedzija donese ibrik kahve s findanima i eerom, pod pazuhom dre karte. ; 46 47BEZ NADE - De ti nalij! - ree Hilmo ini, a sam mu uze karte ispod pazuha. Bio je debeli kup karata, al' istroenih i pocrnjelih. Pone ih brojiti, da vidi jesu li sve na broju.

- Hoete li o to igrati? - Evo ja velim, da igramo o lonac! - predloi Salko. - I o etiri oke treanja! - hoe Hilmo. - Pa taman! Daj amo, na me je palo da dijelim! - zgrabi Ibro karte. I poee lupati po stolu, bacajui po redu karte. Dignu ruku i zamahnu njome, a karta puca po stolu kao da dlanima udaraju. Sasma se bijahu ve zanijeli u igranje. - A to, zar emo bez rakije? - ustavi Salko ruku u zraku kad je upravo htio da baci kartu. - Pa i za rakiju! - odgovorie obojica druga zajedno, jedva ekajui kad e na njih red, jer je svaki raunao da e potegnuti one karte koje su pale. Igrali su se ivo, raspaljeno, te su slabo mogli opaziti kako se primie podne, a jo im je manje upalo u oi da je meu njih doao mali Mehmedalija, kako su ga zvali, Mehmedalija ; Alagin. Mome mlado, al' je moglo dolaziti i meu starije; ne bi se nitko radi toga ozlojedio. Bio je dobar mali Mehmedalija, jer bi samo gledao ta stariji rade, a opet svi su ga voljeli i pazili, jer je Alagin sin. A Alaga je bio ugledan i aen - ta malo je takih bilo kao on. Mehmedalija sjede izmeu Hilme i Ibre. Upravo se igra svravala, pa su sva trojica napeto oekivala kako e se svriti, i tako ga nisu ni opazili. - Na! baci Salko kartu, te ih sve skupa odgrnu od sebe. Moja je igra, a sad se vas dva koljite. - Meni je dosta! - ree Ibro. Eto, Hilmo, nas emo dvojica upola: 48 BEZNAE - Pa taman! - - Rakiju amo! - doviknu Salko ini. ino namaknu na stol poluoku. Po staklu se uhvatila magla, koju su u dulj kapi prerezavale i niz bocu se cijedile. - Hoe li ti treanja? - upita Hilmo Mehmedaliju. Daj, ino, ama i ljenika! - Aha, boji se ovjek da mu ne bi doma opazili gdje je pio rakiju! - primetnu Ibro. - Deder, da je gucnemo! - natoi Salko. Sva trojica dignu ae i nagnu sve do kapi. Lako im je letjela niz grlo, kao voda. inina je to rakija, a svak zna da ino dri samo dobru rakiju. - Kako emo s loncem? - upita Hilmo. - Rei emo ini da on sam sve uredi, nek je njegova briga. - Dobro! - pristane Hilmo. - Samo u ja morati oko podne doma. Malo u se ustaviti, pa eto me odmah na lonac. - Jo ti kaplje, bolan, mlijeko iz usta! - pogleda ga Salko sa strane.

- Pa taman - ali ja moram. Evo e biti jo sat, sat i po do podne - pogleda u sat - a ja u se dotle vratiti. Hilmo iskapi jo au rakije i zaloi ljenicima, pa se die. Iao baom i ljenike jeo, a grizao ih je i sokakom. On se je vazda bojao da mu doma ne bi opazili gdje je rakiju pio. S toga zategnuo koracima da se malo vie zadri ne bi li mu se dotle piu izgubio svaki znak. Jedva on doma, kad mu i otac tre. Za stolom je samo malo zaloio, ma da ga je mati nagonila. - Ne da mi se neto, bit e radi vruine! branio se on. Ve pripekla i najea vruina, kad se je on znojan vratio s Carine u ininu bau. 49BEZ NADE - Gdje si, bolan? - jedva ga isekaju Ibro i Salko. >,*, Hilmo je bio sav znojan, te se skide i poe hladiti. -;% ..... U to ino unese lonac, to ga je bio priredio, kako su mu rekli. Lijep se i uslastan miris dizao iz njega. Svi zasuu rukave, a uza njih sjede i ino i Mehmedalija, komu je Hilmo rekao da ostane. Slatko su jeli i zalijevali piem. Po tom iznesoe netom oprane trenje, a po jelu se poee gostiti rakijom, koja ih je malopomalo tako uhvatila da su i zaboravili malo pospavati jedno pola sata. Ve okrenue u razgovor, a onda Ibro uze argiju te poe po njoj udarati i uza nju pjevati. Pomagao mu je i Salko svojim prilino hrapavim grlom, popijevao je i Hilmo, dok je Mehmedalija izvijao visokim i tankim glasom kao djevojka. - Haj! haj! to mi se hoe! - odobravao je ino i zalijevao se rakijom, uhvativ se rukom za koljeno. - Huuu! - zavrisnu Salko, kad Ibro ustavi terzijanom a argiju umetnu u krilo i pogleda rakiju. Ve i vruina poela jenjavati, sunce palo na stranu, a po iindiji odmah nagrnue u bau hrpe mladih i starijih. Sve je to sipalo jedan za drugim, pa su ini i njegovomu momku bile pune ruke posla. Netko trai kahvu, netko mastiku, netko rakiju, a jedni zovu karte ili tablu da se igraju. Posjeli su u londi, na krevetu, po travi odmah uz vodu, a pod ador su otili igrai, te viu, kazuju, ispravljaju, kao da su se poinadili, a izmeu njihovih glasova uje se i smijeh. - Mehmedalija, eto ti oca! - ree Ibro kad vidje da niz bau dolaze petorica ljudi, a meu njima i Alaga. - Pa neka ga! - slegnu Mehmedalija ramenima. Nee meni otac nita! - Bujrum, bujrum! - pozdravljao je ino a oni opet njega. Evo ovamo! - kazivao im je ino, da mogu jo ba sjesti u londu> 50 BEZ NADE - Neka, de ti nama gdje na travu!

On im priredi pod vrbom uz vodu. Prostro im ilim, momak preda njih metnuo table, pa im onda donio kahvu u ibriiima. - Dedera meni nargilu! - zovnu Alaga i rastjera pune brkove. Bijae svukao postule, metnuo ih kraj sebe u travu, a on se naslonio na ruku, da mu je kita s fesa padala po ramenu. elom mu se pravili jo jai nabori, kako bi puao dim, koji bi mu se onda motao oko duguljasta lica i oko glave. Ispod adora se neprestano dizala vika, s kreveta razlijegali se glasni razgovori, a ispod londe se irili glasovi argije i pjesama. Sve oivjelo, te bi rekao da i svaki list progovara, tako to vri i amori. - Hajde, hoemo li malo kuda? - upita Hilmo svoju druinu. - Taman... niz Donju Mahalu! primi Ibro. - Pa taman! - pristade uz njih Salko, iskapiv i zadnju au rakije. S nama e i Mehmedalija. Oni se dignu iz londe. - Eno ti sina, eno ti Mehmedalije, Alaga! - ree mu jedan, koji je s njim sjedio. - Pa neka ga, neka momak gleda, ta u mu ja! - i pogleda onamo. Mehmedalija je s onom trojicom taman odmakao na put da iziu kroz bau. - Mehmedalija! zovnu ga Alaga. - ta je? - odazva mu se i poe k ocu. - Svrni se doma i reci materi da skuha pitu i ispee halve, pa da poalje ovamo. Ja u ovdje ostati na veeri. Hajde leti! Mehmedalija mu nita nemade kada ni odgovoriti, ve odmah poleti da stigne onu trojicu, koja su ve bila i na sredini bae. Oni zakrenu ispred crkve, pa preko Paabegove uprije pred njom, te udare ispod Huma. Salko i Ibro uhvatili se preko 51BEZ NADE ramena i pod glas pjevaju, dok uza njih idu Mehmedalija i Hilmo, jedan s jedne, drugi s druge strane. Gdjekoji bi kadto podvrisnuo, a kad bi naiao tko putem, uklonio bi im se, da mogu lijepo proi. Ibro i Salko su htjeli da se gdje zaustave, nu Hilmo ih je sve zaustavljao i odgovarao ih. - ta emo danas! Drugi put, sad emo samo onako da prohodamo! - Hajde materi da ti sise dade! - dobaci mu Salko. - Ama, dina ti, kako da zaustavimo kod koje djevojke kad evo iz mene rakija zaudara na deset arina! - uvjeravao ih je Hilmo. I zbilja, oni su ili sve onako dalje, ne ustavljajui se pred niijim vratima. Samo bi se katkad komu javili i pozdravili ga. - Idem ja doma rei, to mi je otac kazao! >- poleti Mehmedalija i pogleda na njih kao sa eljom da ga iekaju.

Salko i Ibro pooe dalje, a Hilmo se malko ustavi i pogleda preko harema, nad kojim se je dizala baa, ograena plotom. Iza plota opazio gdje se neto crveni, pa poleti na prstima uza sokak i otkinu granicu tamno-zelenoga ipka, to je rastao u haremu, da je baci preko plota. Nad plotom se zau lagan tropot, kao mali vjetri, pa priguen smijeh - i svega nestade. Hilmo je jo drao uzdignutu glavu i u ruci granicu ipka, a kad vidje da vie nema nita, odmae se i poe niza sokak, neprestano se okreui. Mehmedalija je uniao na avlinska vrata kao vjetar, te" se je, lete uz sokak, zaduhao, kao da se je penjao uz brdo. - Mati, mati... o - A ta, mati te ne poalila! - izie mu mati na tavan. Gdje si danas bio? Gdje si ti na ruak? 52 BEZ NADE - Bjei, ostavi to, ve mi je otac... - Nuto, da mi se ti skita i liska, a? Jesu li to tvoji posli, gdje si bio? - E pa ta, gdje sam bio... Bio zam u ininoj bai! - Tamo, kukava ti mati ne bila! Jadna je - tamo, gdje se igra i pije! A Mehmedalija, crn ti obraz ne bio kud ide! - De, pa nisam skoio u vodu! Ve reko mi je babo da ti kaemo da ispee pitu i halve, pa da poalje tamo u bau. Ima ih s njime, te e tamo veerati! - Ah, zar se je obezglavio! - spusti hanuma ruke niza se i ravno pogleda. I opet njegova ona sijela i njihovi razgovori -pa mi to sve skae na nos! Mehmedalija je hitro nagnuo na vrata. /- ; - Kud si nagnuo, stid te bilo! Doma sjedi... Nu on je ve bio otvorio vrata i umakao. ' Hanuma je jo ostala na tavanu i bolno gledala kud iseznu Mehmedalija. - A i ti si, krenuo, sine... A opet on, on! Kua i djeca za vratom, pa tu su mu i kahve, i bae, i sijela. Kad kmet doe, ko onomade: Hajde aga, na selo, ima posla! - on ni mukaet, ve potjera kmeta, te niti se to brine niti radi! - jadovala se hanuma na tavanu, naslonivi se laktom o trabozane, a glavu na ruku. Stala je tako podulje, te se nije ni maknula, ve je nijemo i zamiljeno gledala po kaldrmi u avliji. Sunce je bilo na zapadu za Zovnicu i udaralo o avlinski duvar, a hanuma je i tamo bacala oima, nu nije mogla vidjeti onu lijepu igru zlatnih trakova, kako se veru i cijepaju po staroj zidini, kako obasiplju srebrom kumrinu travu, kako li na onom donjem kraju prodiru kroz odrinu. Ona turobna zamiljenost, koja joj je provirala na lice, morala je biti duboka, jaka, jer joj se bijae nabralo bijelo 53BEZ NADE

elo meu oima, onim zagasitim oima na lijepu i prikladnu licu, koje je jo dobro sauvalo ljepotu, ma da je hanuma toliko puta mati, i ma da je u godinama poodmakla. Na glavi joj pripeta jemenija spustila se niz plea, jeermu razapela i spustila joj krajeve pod prsima, dok je crvene dimije sprijeda pripela za pas, da joj se ne vlae sasma po tavanu. Liepa je i pristala rasta, bijele puti, kako ju je odavala ruka, na koju se je oslonila, a s koje se je spuznuo rukav od koulje. - A ta u ja! - uzvinu obrvama, priklopi kapke na oima. - ulso! Uz trabozane se bijae primakla blie bai i pogledala preko duvara, napevi se na prste. Kad u da nema odgovora, poe preko tavana, pa niz stepenice, navue papue i poviri na vrataca od bae. - ulso, hodi, kerce! - zovnu u bau i pogleda tamo. Gore u bai pod jednim drvetom bila je ulsa s mlaim bratom Mehmedom. Mehmedu je moglo biti oko deset godina, vie ne, a ulsa, sa sreom, ve itava djevojka. Mlada ko kap, najvie u petnaestoj godini, ama se razrasla kao trava iza blage i oploujue kie. Rasta gotovo ko i mati joj, a tanka u pasu, oko kojega je opasala kolan. Fesi, okien biserom i s nekoliko dukata, nagnula k elu, a niz lea spustila duge, crne pletenice. Naganjala se s bratom oko stabla, jer je on htio trati, pa kako je za njim letjela, u struku se savijala kao prut, a u licu se zaarila kao to je crven cvat od ipka. Upravo joj vezena papua u trku pala s noge na travu, kad ju je mati zovnula. - Eto me, mati! - okrenu se odmah kad ou da ju zovnu. I poleti niz bau kao vjeverica, okrenuvi se dva-tri puta na brata, kao da mu je htjela rei: Evo, kako i ja znam trati!^ - ta je mati? - upita ju kad doleti u hajat. 54 BEZ NADE - Pomo' e mi, kerce moja, da skuham pitu i ispeem halvu. Babo ti hoe da u Zahumu veera. Ti hajde naloi vatru! ulsi nije trebalo dva puta rei, ve odmah zapregnu dimije i preko njih bou, pa se skupi kod ognjita te naloi i raspali vatru. Mati joj skinula siniju i oklagiju, izvadila brano i sve priredila da pone sukati pitu. - Dina mi, neemo moi svriti, ve hajde neka Meho zovne Saju da nam pripomogne, a svakako e ona i nositi. ulsa ode po Mehu, a Meho letom po Saju. Saja je hitro dola, te udari est enskih ruku po poslu, da je pita pred veer ve bila na eravi pod saksijom. Kad je pita bila peena i halva gotova, Saja metnu tevsiju, boom omotanu, na glavu, halvu u velikom leneru, svezanom manjom boom, u ruku, pak odnese u ininu bau. Ve je i aham bio oglaen, a hanuma i ulsa otklanjale, te izile na hajat i sjele. ulsa je sjedila na sofi, a hanuma na serdadi i uza nju Mehmed. Veera im je bila gotova, nu ekali su dok doe Mehmedalija.

- Jadna ja, gdje je, ta radi? - Ama doi e, mati! Priekaj malo, to si se zabrinula? mirila ju ulsa. - Evo sad e i sat po ahamu, a njega nema. - E pa ta e... A on e doi. Ta on nije nikada kasno dolazio! - Da ta, zar mi se i za nj hoe skitanja? Gdje je za njega hodanje do ovo doba noi? A sve je ovo on kriv, otac mu. Pustio mu, pa nita, niti e u mejtef ni igdje, a on na nj nita ne pazi. Evo ima mjesec dana to se je odbio od mejtefa, a otac niti da mu ta rekne, niti ita... - Nemoj, mati! - njeno e ulsa kad vidje kako joj se mati rastuila. Kazat e njemu babo, a i ti kad mu rekne, on e te sve posluati! 55BEZ NADE BEZ NADE - Da bi Bog dao, kerce! - uzdahnu hanuma i zamiljeno pogleda preda se. Svjetnik je na nju odozgor sa sofe bacao svjetlo, a hanuma kako se je zagledala u serdadu, nije ni krenula vie pogledom. ulsa ju je takovu gledala odozgor, pa svrnula sad na vrata, sad na mater. Materina nujnost uhvatila se i nje, i njoj je neto neugodno bilo, al' to i zato - to kanda nije ni sama znala. III : . U subotu o ishodu sunca Alaga sjedio i pio kahvu na tavanu. Onamo daleko po peinama niz Neretvu, po kuama, po balucima prosuli se prvi sunani traci, a od njih poeo odsijevati i Hum. Ugodno jutro i blago, a nebo isto, te se je vidjelo, da e i opet biti vrui dan, kakovi su obino u Hercegovini. Alaga podmotao noge i pijui kahvu okrenuo se dolje prama Neretvi. Iz ibuka odbijao debele dimove, a takumom sveer ' rastjeravao brkove i onako ravno gledao, kao da premilja velike misli. Kad ispusti dim iz usta, onda podigne obrvama i na elu mu se naine dugi nabori. - Valjalo bi ti otii na selo, da vidi, ta ima i da pregleda ta se radi! - ree mu ena izlazei iz sobe i prolazei tavanom. - De, proi me se, dina ti, i ti s tvojim selom! okrenu Alaga malo glavom na nju, pa opet kao i prije. Eto ih, pa neka rade, kako znadu! - pomaknu rukom i ibukom. - Ja ne znam, ni ta radi, ni ta ti misli, nadometnu ona, a pri tom prui dlanove i rairi prste, pokazujui mu ujedno kao prijekor. 56

- Ne zavrzuj mi tuda, kad ti velim! - ta ne zavrzuj? Ja bogme ne znam ta ti misli. Eto ode i sam nekuda, pa hoe da ti se veera za tobom alje, te nije dosta to ti okasni doma, kao i sino, ve i ono dijete pua da ini to hoe! - Ne brini se ti za me. Ja ostanem s ljudima, pa se s njima i razgovaram, a neka i Mehmedalije, ne mogu mu nita, momak je! - Jest, pusto, momak! Ta juer mi je odpao od sisa, a sad udara glavom, da ni sam ne zna kuda! Okanio se eto i uenja... - Ne tari puno glave! Bit e vrijeme svemu. ta e mu vie nauka? Zna se poturiti, a ni stari mu nisu vie znali, pa evo, hvala Bogu, imade svega! Ako ne provede svoju pod mladost, hoe pod starost. - Nikad s tobom na kraj! - pogleda ona Alagu okom, iz koga je izbijalo neko pritajeno nezadovoljstvo, i sie niz stepenice. Alaga se nije ni okrenuo za njom, a kano da nije ni uo ta je rekla, tako se je drao. To je jutro ostao malo dulje doma, i sunce je ve prilino poskoilo kad je bio iziao u ariju. S dana u dan to je bio njegov obiaj otii u ariju, te tamo cijelo jutro, pa opet po podne ostati, zaci ovomu prijatelju ili onomu, pa sjesti i razgovarati se. Vrijeme je bilo znamenito, a nedavni dogaaji, koji su juer ili bolje evo sad na bili, davali su razloga da ljudi o njima govore i da svata snuju i zakljuuju. On je pak svima uvijek bio dobro doao, jer je bio aen i paen. Znao je vazda svoju rei, a uz to je bio od ugledna roda, komu je i sam ugled nosio. Kad je bio preko stare uprije, nije pravo znao, ili bi se tu komu kod uprije u duan navratio, ili bi poao malo dalje. Iz duana su ga pozdravljali i zvali, a on je liepo odvraao, i bi