KIČSažetak:  

Kao sastavni dio razmatranja sociologije umjetnosti, a pobliže i sociologije ukusa, prisutan je i fenomen kiča, kako u umjetnosti tako i u velikom broju drugih područja društvenog života. Elementi kiča ponajprije se pojavljuju u umjetnosti 19. st. kao posljedica društvenih promjena, odnosno pojave građanskog staleža, procesa industrijalizacije i nastanka masovne kulture. Prevladava mišljenje da je kič umjetnost masa, karakteristika srednje klase koja se imitirajući statusne simbole više klase pokušava uzdići na njihovu razinu. Iako to ne mora isključivo biti tako jer je moguć i kič elite. Kič, kao loš ukus, u umjetnosti nastaje imitiranjem pojedinih elemenata umjetničkog djela, čime se mijenja njegovo značenje. Gubi se umjetnička vrijednost koja postaje kič vrijednost. Reforme umjetnosti koje su pokušale spriječit prodor kiča, nisu uspjele jer se isto događa i u drugim područjima čovjekova života. Kič se do danas proširio na reklame, politiku, turizam, obitelji, religiju, film, a nemoguće ga je izbjeći jer je direktan proizvod masovne kulture u kojoj živimo. Okruženi smo predmetima koje možemo nazvati kičem. Svakodnevno, ne razmišljajući previše o njima, ih konzumiramo jer su nam nametnuti putem masovnih medija koji manipuliraju našim ukusom. Prisutna je i kičizacija mita do koje dolazi kada se mitska ili ritualna vrijednost pripisuje osobama, činjenicama kojima ne pripada. Kič je kroz povijest bio pogodan ponajprije za političku propagandu i to u razdobljima fašizma, nacizma, staljinizma, raznih diktatura. Mogli bi reći da je pojavom industrijskog društva čovjekov dobar ukus nestao, ali nemojmo biti tako pesimistični.   Ključne riječi: kič, sociologija ukusa, masovna umjetnost, masovna kultura, politika, marketing, mit   1. Uvod 

Kič, pojam kojim se najčešće označava loš ukus, ne pripada samo području umjetnosti, već je i sastavni dio sociologije umjetnosti i sociologije ukusa.Ne samo da je karakteristika svih umjetnosti, kič je prisutan u svih načinima čovjekova izražavanja. Od likovne umjetnosti, književnosti, filma, u 20 st. preselio se i na druga ne umjetnička područja društvenog života od politike , smrti, obitelji, turizma , reklama, a nadasve je prisutan u religijskom životu. Razlozi, vrijeme njegova nastanka, širenja, svrhe i utjecaja bit će jedni od glavnih elemenata moga razmatranja. Sa sociološkog stajališta, posebno će me zanimati kako elementi kiča nastaju iz pojedinih društvenih procesa i obratno. Sva povijesna razdoblja u kojima dolazi do raspada vrijednosti, razdoblja su u kojima možemo vidjeti pojedine elemente kiča. Najrasprostranjenije je mišljenje kako kič nastaje u 19. st. kao posljedica pokušaja uzdizanja srednje klase do elite i kako je isključivo umjetnost masa. Činjenica je da postoji određeno povijesno razdoblje kada je tome tako, ali u

današnje vrijeme kič je pojava koja ne štedi niti jedan društveni sloj. Kao sustav imitacije, kič kopira umjetnost u svim njezinim specifičnim pojavama. Ali, kreativni se čin ne može imitirati. Imitirati se mogu samo najjednostavniji oblici i zato je kič krivotvorina, kopija umjetnosti. Osim svog negativnog utjecaja na umjetnost, kič je jako pogodan za propagandu i zato su se njime koristili mnogi diktatori i totalitaristički vladari kroz povijest našeg društva.Kič je posljedica razvitka kulturne industrije, masovne kulture, odnosno proizvod potrošačkog društva u kojem živimo, a što pokazuje njegova prisutnost u velikom broju aspekata čovjekova života. 

2. Što je to kič?

  Iako prevladava mišljenje kako je o ukusima bolje ne raspravljati, kako ukus

nije zasebna kategorija o kojoj bi estetika trebala voditi računa, smatram da treba povući određenu crtu u razlikovanju ukusa i neukusa u različitim aspektima društvenog života, a posebno u umjetnosti. Ukus je u povijesti estetike određivan kao sposobnost prosuđivanja ljepote i umjetnosti, a promjena tog ukusa je ponajprije posljedica promjena u društvenim procesima. Tako do znatnijih promjena u društvu dolazi u vrijeme nastanka buržoazije u Europi, u kojem je potrošačka roba često nosila simbole kopirane iz stilova života navodno prestižnijih likova. Ove se robe najbolje mogu okarakterizirati kao kič. 

2.1. Kič u umjetnosti

  Kako se kič prvobitno javlja je u umjetnosti, prvo ću ga pokušati definirati iz

tog aspekta te zatim pokušat pronaći razloge njegova pojavljivanja. Dakle, kič, termin nastao u Njemačkoj, tvorevina je 19.st. u kojem dolazi do prodora industrijalizacije i pojave brojnog građanskog staleža u Europi. I prije je bilo osrednje umjetnosti, ali ona je ipak pripadala tokovima autentične umjetnosti. Postojala je hijerarhija umjetničkih vrijednosti, ali nije bilo kategorije koja se može smatrati umjetnošću suprotnog predznaka; nečeg s vanjskim obilježjima umjetnosti , ali što je njezina krivotvorina. Upravo je to karakteristično za kič. Pojavljuje se kada se pojedini element ili čitavo umjetničko djelo « prenosi» iz svoje autentične situacije i primjenjuje u neku drugu svrhu, a koja je različita od one kojoj je bilo namijenjeno. Najpoznatiji primjeri su alabasterne kopije Kosog tornja u Pisi, bezbrojne kopije Mona Lise na različitim predmetima svakodnevne uporabe i sl. Takvih je primjera stvarno mnogo, a odnose se na remek djela umjetnosti koja se reproduciraju u trivijalne svrhe i na neki su način obezvrijeđena jer su postali kič simbolima. Poezija, glazba , slikarstvo, često da bi povećali umjetničku poruku, vade umjetničko djelo iz njegova konteksta i ubacuju negdje drugdje , te tako dolazi do alijenacije poruke te njezine

informativne vrijednosti, a to često odvodi kiču. To se događa svaki put kada se izuzetno djelo kao Mona Lisa upotrebljava kao reklama za sir, čestitka ili natječaj za izbor ljepote ili kada se djela iz prošlosti napravljena kao unikati proizvode serijski, a posebno kao suveniri.

Vrlo je bitno u određivanju kiča istaknuti važnost stroja , bilo u stvaranju i reproduciranju umjetničkih djela, bilo kao osebujno komunikacijsko i izražajno sredstvo. Mnogi autori, među njima i Gillo Dorfles, smatraju da je kulturna industrija omogućila pojavu kiča te je time kič postao jedan od sadržaja kulture masovnog društva. Masovna kultura , utemeljena na novoj raspodjeli vremena, onemogućila je svaku sposobnost razlikovanja između umjetnosti i života. Prema Dorflesu ( Dorfles, 1997; 46), izgubljena je svaka ritualnost u davanju kulturnog i estetskog «obroka» od strane sredstava masovne komunikacije, a to odsustvo ritualnosti dovelo je do ravnodušnosti promatrača.

 

 

1. korice za naočale s likom Mona Lise; 2. Turistički suvenir kao fetiš prošlosti- mlinac za papar u obliku Eiffelova tornja

 

2.2 Korisnici lošeg ukusa

  Vjerna je reprodukcija omogućila širenje znanja o umjetnosti i povijesti, ali

danas se zbog pretjeranog reproduciranja umjetničkih djela, koja su samo naizgled i izvana slična autentičnom primjerku, njihova umjetnička vrijednost odmah pretvara u kič vrijednost. Tada ih «kič- ljudi» kupuju i njima zatrpavaju svoje domove, te nekadašnja remek djela « konzumiraju», uživaju, idealiziraju. Pojam kič- čovjek prvi put koristi Hermann Broch ( Dorfles, 1997; 46, 50- 80), a koji označava « korisnika lošeg ukusa» ili način na koji čovjek lošeg ukusa shvaća, doživljava ili se odnosi prema umjetničkom djelu. Kič ne bi mogao

nastati , ni razvijati se bez postojanja tog kič čovjeka. Iako dobar dio nerazumijevanja moderne umjetnosti ili velikih dijela prošlih razdoblja možemo pripisati nedostatku obrazovanja i navike, kod kič-čovjeka je odnos prema umjetnosti potpuno i nepopravljivo pogrešan. On vjeruje da u umjetnosti valja tražiti samo dopadljive, ugodne dojmove, da umjetnost služi kao ukras, statusni simbol ili kao sredstvo kojim se ostavlja dojam u društvu, a ne kao nešto ozbiljno, angažirana i kritička djelatnost. 

3. Razlozi i vrijeme nastanka kiča 

Iz sociološke perspektive prevladava mišljenje kako je kič obilježje pojedinih društvenih slojeva, ponajprije srednje klase koja se pokušava uzdići do elite? Vidjet ćemo jeli li tomu tako.

Industrijalizacija kulture koja se proširila na svijet umjetničkih slika dovela je do sve izražajnijih razlika između pojedinih društvenih- kulturnih slojeva. Masovna je kultura poprimila ( barem naizgled) posve drugačija obilježja od elitne kulture i pridonijela je širenju kiča i njegovu trijumfu nad umjetnošću. Tako je i s brojnim replikama npr. antičkih remek djela, koja ne potiču kulturu i ukus, već publiku potiču na izjednačavanje autentičnog remek djela i osrednje krivotvorine.

Društveno natjecanje, koje postoji među klasama, stvara nešto umjetno u ljudima, stvara ljepotu koja nije dobar ukus i manire koje nisu pristojne. Ponašanje ljudi postaje neprimjereno odlikama određene društvene klase ili staleža. T. Veblen naglašava: « Kada se standardi dobrog ukusa spuštaju u društvenoj hijerarhiji, ukus se vulgarizira.» (Gronow, 2000, 68-69). Takav je ukus rođen kad potrošnja i potrošaka roba postaju sve važnijim statusnim simbolima, a svatko ih može kupiti ako ima dovoljno novaca. Gronow smatra da je Veblen stvorio teoriju i kiča i teoriju mode.

Često imamo osjećaj da je cjelokupna materijalna kultura 19. st. , a ponajprije materijalna kultura Engleske u vrijeme viktorijanskog doba- kič. U ovom se slučaju taj termin odnosi na sve predmete čija nam je kulturna važnost postala neshvatljiva i čudna. Prema S. Ewenu (Gronow, 2000; 69.) kič se odnosi na proizvode iz prošlog stoljeća koji su bili imitacija stila elite, usmjerene na srednju klasu i proizvedene masovnom proizvodnjom. Predmet je definiran kao kič ako je jeftina, masovno proizvedena kopija nekog originalnog predmeta ili modela koji se smatra elegantnim. Tzv. jubilarni kič 19. st., kako ga naziva Richards, obuhvaća sve one drangulije i različite suvenire koji su se proizvodili u čast kraljice Viktorije 1887., a bili su ukrašeni raznim simbolima i grbovima vladajućih. Isto je i s minijaturnim kopijama Eiffelova tornja . Ti obični, masovno proizvedeni predmeti koji su u svakodnevnoj uporabi, a oponašaju prijašnje elegantne modele i stilove, posjeduju određenu «karizmu» koja se povezuje s načinom života plemstva, a svatko ih si može priuštit, možemo nazvati kičem.  

3. 1. Kič kao obilježje pojedinih društvenih slojeva? 

Pojavljuju se mnoga druga razmatranja pojma kič u kontekstu masovne kulture i industrijalizacije.

Sretan Petrovič, u svojoj knjizi «Estetika i sociologija», donosi nekoliko značajnih određenja suvremenih teoretičara o pojmovima kič i kič- ukus.Za Abremama Mola ( Petrovič, 1900; 357), u svakoj umjetnosti ima bar trunke kiča jer je on neodvojivo vezan za tu umjetnost. Umjetnost i umjetnik svjesno udovoljavaju kupcu. Nasuprot tome, Richards smatra da umjetnik nije svjesno angažiran u komunikativnom nastojanju. Kič, prema Molovim riječima; « čini svakodnevni život prijatnijim pomoću niza ukrasnih titulata koji ga uljepšavaju.» ( Petrovič, 1900; 357) Prijatno, ukrasno, zadovoljstvo i loš ukus su elementi kiča. U pojedinim aspektima Molove teorije primjećuje se podudarnost s Kantom.Mnogi si teoretičari, pa i Mol, postavljaju pitanje kakav je odnos avangarde i kiča? On smatra da je kič protiv uzvišenog, protiv avangarde, ali i protiv istinske ljepote. On pojedincu donosi funkciju zadovoljstva, spontanosti u zadovoljstvu koja je strana ideji transcendentalne ljepote ili ružnoće. I zato čovjek masovnog društva principijelno odbacuje avangardnu umjetnost koja implicira osjećaj negativnog zadovoljstva.

Drugi važan teoretičar fenomena kiča Ludwig Gietz ( Petrović, 1900; 358), u svojoj knjizi «Fenomenologija kiča», pravi razliku između estetskog uživanja i čistog, pukog uživanja koji vezuje za doživljaj kiča. Kod estetskog uživanja, obična prisutnost objekta uživanja je dovoljna, dok se pojam čistog uživanja veže uz direktno uživanje objekta samog. Kič je sentimentalan , a ideologija kiča je usredotočena ne na razinu razuma, nego osjećaja. Opća formula kiča je uživanje radi uživanja i naslađivanja. Podjela na konformistički( ukus masovnog društva) i avangardistički( ukus intelektualne elite) ukus prisutna je i u ideji Gietza. Postoji preosjetljivost na kič svijesti umjetničke elite i rastući prohtjev za kičem kod širokih masa. Prema stajališnu Karla Hofnera – «ono što masa traži u umjetnosti to je kič» ( Petrović, 1990; 360). Kič i psiha mase imaju istu strukturu..

Dakle, često je prisutna upravo ta ideja da je kič umjetnost masa koja nastaje imitiranjem kulture elite. U načinu odijevanju je najprimjetljiviji pokušaj razlikovanja klase elite pomoću vidljivih znakova. Niža klasa je ta koja se pokušava poistovjetiti s elitom, a to je i uzrok brzog širenja mode. Ipak, jedan od prvih sociologa koji je naglasio demokratski aspekt mode i njezinu neovisnost od klasne hijerarhije je Herbert Blumer ( Gronow, 2000. 75- 76). Prema njemu, mehanizmi mode čak djeluju protiv hijerarhije. Uloga mode nije mehanizam diferencijacije. Ipak, uvodi određenu vrstu koncepta hijerarhije. Smatrao je da moraju postojat prestižne osobe unutar područja kojima se priznaje da su sposobne prosuditi vrijednost i prikladnost konkurentnih modela. Još jedan od teoretičara mode naglašava razliku između masovne i elitističke mode. Radi se o Horowitzu čije se ideje mogu proširiti šire od mode. Klasna ili elitistička moda , koja je prema Horowitzu ( Gronow, 2000. 76.) najraniji

povijesni oblik, ima tendenciju povećat razlike u statusu jer postoji ograničen broj proizvoda i oni su usmjereni na odabranu grupu potrošača. Nasuprot tome, u masovnoj su modi proizvodi namijenjeni masovnoj potrošnji i ona izražava potragu za konformizmom. Tu se može povući paralela s kičem. Kič povijesno možemo interpretirati kao prijelaznu fazu između elitističke i demokratske masovne mode. Podsjeća na klasnu modu jer barata statusnim simbolima koji naglašavaju društvenu hijerarhiju te tako oponašaju visoko cijenjene modele. Ali ti modeli ne predstavljaju višu klasu ili elitu društva, a moda ne oponaša stil nijedne postojeće više klase. Mnogi sociolozi i kritičari kulture koji su smatrali da se moda širi od vrha naniže i koji su strahovali da će to dovesti do vulgarizacije ukusa, zapravo su, prema Horowitzu, proučavali kič modu.

  Arnold Hauser, autor « Sociologije umjetnosti «, smatra da kič ne nastaje

slučajno i nesvjesno; u njega se mora vjerovati da bi bio dobar i uspješan . On je dopadljiv i prihvatljiv, s malim ulogom intelektualnog naprezanja. Kič postavlja zahtjev da bude uvažen kao umjetnost po čemu se i razlikuje od običnih oblika popularne umjetnosti koje neobrazovana ili poluobrazovana publika konzumira. To je umjetnost u jeftinom sladunjavom obliku koji budi pretjerane osjećaje; krivotvoreni, lažni prikaz zbilje. Nastaje iz vjere u beznačajnost socijalnih suprotnosti i iz lakovjernog optimizma da se bez ostataka može prijeći iz jedne društvene klase u drugu, iz svijeta iluzija u realnost. Hauser daje primjer tajnice na filmu koje se udaje za šefa samo zato što je nevina. 

Hermann Broch ( Dorfles, 1997; 59- 77) također smatra da je 19. st. stoljeće kiča koji proizlazi iz romantizma, odnosno iz stanja duha kojeg definiramo kao romantičnim. Marksist bi rekao da buržoazija svodi umjetnost na krivotvorenu robu i zato procvat kapitalizma dovodi i do procvata kiča. Vođena željom za moć, buržoazija je s jedne strane morala asimilirati tradicionalno nasljeđe dvorsko- feudalne klase, koju je trebala zamijeniti, a s druge ponovno potvrditi vlastitu izvornu tradiciju, koja je nekad bila revolucionarna. Kako je dvorska tradicija bila pretežno estetska, a buržoaska imala etički karakter, buržoazija je morala ostati vjerna toj svojoj tradiciji da bi se mogla suprotstaviti feudalnoj aristokraciji kao klasa koja će je zamijeniti. Takav se pristup protivio umjetnosti i dekoraciji. Romantizam platonsku ideju umjetnosti, ljepote, smatra neposrednim i opipljivim ciljem svakog dijela te time djelomično oduzima umjetnosti obilježje sustava. Kič tvori vlastiti, u sebi zatvoren sustav, koji se poput stranog tijela ubacuje u cjelokupan sustav umjetnosti. Dolazi do brkanja estetske kategorije s etičkim i obratno, zbrke osjećaja i konvencija, slušaju se lažne moralne zapovijedi. Kič kao sustav imitacije, tehnički kopira ono što mu izravno prethodi, a sredstva koja koristi su zapanjujuće jednostavna. 

Gillo Dorfles ( 2000.) smatra da kič ne štedi niti jedan društveni sloj. Opasnost falsificiranja umjetnosti se može kriti bilo gdje. Smatra da se sociolozi unutar problema masovne kulture premalo bave nepodudaranjem gospodarsko- financijsko elite s kulturnom elitom ili prihvaćanjem avangardne

umjetnosti samo zato što je postala modernom, a time i traženom i skupom. Neki proizvodi stvoreni za kulturnu elitu postaju, zbog mode, skupi i snobovski, privlačni onoj kategoriji više klase s ekonomskog stajališta. Elitna se kultura pokušava razlikovati od masovne, ali se taj otpor često temelji na elementu fetišizacije, a što dovodi do proizvoda lažne avangarde. Fetišizacija avangardnih djela može biti kič, a događa se kada se izdvoji samo jedan aspekt umjetničkog fenomena kojeg se želi oponašati, a koji je u početku imao kreativnu vrijednost. Ovim mu je procesom oduzeta svaka vrijednost novog, a time i sva informativna vrijednost. Npr. imitacije Joycea, Kafke na području književnosti, Duchampa, Schwittersa, velikih pop umjetnika. Dakle, «kič kulturne elite» je također moguć, a to su proizvodi koji visokoj kulturi pripadaju samo po vanjskom izgledu, šminki, žargonu, ali koji imaju obilježje kiča kojeg predstavljaju ljubavni ili kriminalistički romani, glazba iz juke- boxa, hit filmovi. 

4. Pokušaj reforme u umjetnosti 

Kroz 19. st. bilo je pokušaja reformi u umjetnosti koji se mogu gledati i kao rani pokreti kritike potrošnje ili čak potrošačke politike. Cilj je bio poboljšat ukus i dizajnera i potrošača, učiniti potrošnju demokratičnijom. Popularnost kiča, koji je prijetio da će uništiti dobar ukus, zasnivala se na vjerovanju da će potrošači, zasljepljeni društvenim ugledom, oponašati one iznad njih što dovodi do razmetanja dobrima. U tom smislu prisutan je i pokret art industriel koji je htio predmete svakodnevne upotrebe ponovno pretvorit u umjetničke predmete. Taj je pokret ujedno bio i art social, u kojem je njegovanje ukusa u svojoj krajnjoj konzekvenci služilo načelu društvene privrede. Dakle, to nije bio samo estetsko, već i društveno pitanje. Stil u proizvodnji robe za masovnu proizvodnju sastojao se od ornamentalizacija i ukrasa slobodno kopiranih i površno dodanih bilo čemu. Prevladavalo je mišljenje da je prestiž osnovni princip koji upravlja dizajnom. Prema Camille Mauclair (Gronow, 2000; 72.), poznatoj estetičarki, ljepota predmeta se može svesti na tri principa: on mora biti moderan, prikladan i demokratičan. Prikladnost predmeta je trebala zamijeniti prestiž, odnosno popularni se ukus morao osloboditi štetnog utjecaja buržoazije. Prema tome, osnovne potrebe potrošača koje su svima bile zajedničke, trebale su upravljati dizajnom, a to ovaj princip prikladnosti i korisnosti predmeta čini demokratskim. Demokratizacija luksusa pomoću demokratizacije umjetnosti ili iskorjenjivanje svakog luksuza kao beskorisnog i nepotrebnog bila je svrha programa art social. Ali, to nije spriječilo da dizajneri i dalje proizvode kič, a potrošači da ga i dalje kupuju. Pokret propada. C. Mauclair na kraju zaključuje da bi potrošači mogli naučiti cijenit ljepotu, ali samo kada bi mogli sudjelovati u planiranju proizvoda. To zahtjeva potpuno novo, moralno umjetničko obrazovanje. Uzrok iskrivljenog osjećaja za lijepo je odvajanje duhovnog i manualnog rada od potrošnje i proizvodnje. Tako je i u razmišljanju Williama Morisa ( Gronow, 2000; 73.). Prema njemu, potrošač kao

potrošač nikad ne može usvojiti estetski ukus. Trebalo bi pronaći stil koji bi odgovarao modernoj eri definiranoj na nov, drugačiji način. Potrebno bi bilo i uspostavljanje novog jedinstva mišljenja i djelovanja, modela i njegove reprezentacije, kao i dizajna i materijala. C. Mauclair, kao i Emile Durkheim odbacuju društvenu anomiju. Zalaže se za stvaranje novog morala, ponovno oživljavanje obrtničke udruge , odnosno proizvodnje predmeta u malim radionicama. Samo se tako može učinkovito kontrolirati stilove života i proizvodnju.

Reformatori su se razočarali u ukus ljudi koji su nastavili preferirati kič od modernog dizajna. Neuspjehu je pridonijela i činjenica da su se dizajnerski predmeti proizvedeni kao uporabni predmeti pretvarali u kolekcionarske predmete i time postali nedostupni običnom potrošaču. 

5. Marketing kiča 

Društvena hijerarhija zasnovana novcu i bogatstvu u masovnoj potrošnji i industrijskoj umjetnosti prisutna je i u materijalnoj kulturi. Činjenica je da su ljudi odgovorni za marketing na prijelazu stoljeća usvojili ideju predstavljanja predmeta kao statusnih simbola. Predmeti su sadržavali obećanje društvenog uspona, a taj pogrešno postavljen odnos, štetno je djelovao na ukus. Takva je marketinška strategija postala uobičajena 1920-ih, ali poznata je još od sredine 18.st., kada tvornica porculana Wedgwood izdaje skuplje serije za višu klasu te njihove jeftinije verzije za srednju klasu i buržoaziju. Reklama je naglašavala da taj komplet već ukrašava stol nekog lorda ili dame. Richardsova ( Gronow, 2000; 74.) studija pokazuje da se i sama kraljica Viktorija često pokazivala u reklamama kao uzor potrošačima. Reklamiranje je učinilo poznatim ne samo proizvod, već i osobu koja ga je reklamirala.

Reklamama se široj publici prenosi poruka što je to dobar, a što loš ukus. Njima se zapravo nameće, kontrolira ukus potrošača. Manipulira se ukusom masa, a kič nastaje kada se pravi osjećaji zamjenjuju lažnim, kod iskorištavanja zastarjelih društvenih klišeja, zloupotrebe domoljubnih, vjerskih, mističkih tema, elemenata umjetničkih djela izvan njihova pravog konteksta itd. Činjenica je da običnog čovjeka snažnije privlači neka slika koja mu je bliska, koja je u skladu s njegovim lošim ukusom , a time ga približava onome čemu on teži. To je ono što se iskorištava u reklamiranju. 

6. Mit, kič i angažirana umjetnost 

Specifična težnja za mitizacijom koja je stvorila neka od najvećih umjetničkih, vjerskih i književnih ostvarenja prastarog i antičkog svijeta, još uvijek postoji, ali

danas stvara blijedi fetišizam ili loše reklame. Dakle, mit je jedno od područja koje je pod najvećim utjecajem kiča. Do kičizacije mita dolazi kada se mitska i ritualna vrijednost pripisuje osobama, elementima i činjenicama kojima ona ne pripada. Novi, moderni mitovi i danas utječu na stvaranje umjetničkih djela ili na društvena i politička dostignuća. Njihovo je glavno obilježje brzo i neumoljivo zastarijevanje, zbog kojeg danas slavna osoba za koju godinu biva zaboravljena. Taj se lažni mit pokušava ujediniti s pravim da bi postao učinkovitiji, ali iz tog proizlazi izgled i ponašanje koje su neporeciv kič. Veliki dio ritualnog aparata , ukusa i znamenja koji prate pokrete kao što su fašizam ili nacizam: imperijalni orlovi, pozdravljanje i stupanje također su karakterističan kič. Isti je slučaj i s lažnim obredima poput obreda Ku Klux Klana, i nekih pseudoreligija kao Mormoni, Christan Science gdje se ni obred ni scenski nastup ne temelje na nekoj autentičnoj vjerskoj tradiciji. Križ, svastika, trokut s božanskim okom, Davidova zvijezda, znakovi zodijaka…., autentična okultna simbolika, čim postane plijenom lažne ritualizacije, postala je nešto lažno čim se udružila s pseudo – mitskim institucijama.

Često se događa da angažirana umjetnost, odnosno umjetnost s porukom, utemeljene na demagoškim motivima , rabi reakcionu tehniku efekata i time se koristi u propagandne svrhe. Ali, nije sva umjetnost s porukom kič. Prikazivanje socijalista, domoljuba, sportaša, niti situacija koje vode socijalističkim, ratnim ili mirotvornim rješenjima se ne može zabranit umjetnicima koje bi takve teme i trebali prikazivati, ali u njihovoj otvorenosti, odnosno onakvima kakvi su oni zapravo, a ne kakvim bi želio da budu. To i je ono što najčešće dovodi do pojave kiča - zamjena etičke s estetskom kategorijom, koja umjetniku nameče lijep rad umjesto dobrog rada. Tako da kič roman ne pokazuje svijet «onakvim kakav on jest», nego «onakvim kakvim ga ljudi žele ili kakvog ga se boje», dok kič u umjetnost pokazuje analognu težnju, a u glazbi živi isključivo od efekata.. 

7. Kič u politici

  Ono što mene posebno zanima je - kako se elementima kiča utječe na mase,

odnosno kao je politika iskoristila kič u svoju korist? Činjenica je da danas, kada se umjetnost mora podrediti politici ili ideologiji, preobražava se u kič. U prošlosti su ljudi mogli prihvatiti da su sudbina ili božanstvo, nekog obdarili nadljudskim sposobnostima( Aleksandar, Cezar, Napoleon…), ali s modernim diktaturama to nije tako. Dakako, nije sva loša politika kič, ali su to zasigurno diktature. Umjetnost danas ne može više imati onu figurativnu zadaću koju je imala u prošlosti i svaki bi se pokušaj u tom smjeru mogao pretvoriti u kič. Tako je bilo s epizodama poput nacizma, fašizma i ždanovljevskog staljinizma. Umjetnost se danas oslobađa svake angažiranosti u tom smislu i takva je politička funkcija umjetnost moguća još samo u zemljama kao što je Kina i sl. Propaganda nije samo prisutna u diktaturama i totalitarnim režimima , ali tamo najčešće izrodi kičem. Poticanje kiča jednostavno je još jedan od najjeftinijih putova kojima se totalitarni režimi žele dodvoriti svojim podređenima. Kako

režimi ne mogu podići kulturnu razinu masa, čak i ako bi htjeli, laskat će masama svodeći cijelu kulturu na njihovu razinu. Ruski će seljak prije izabrat kič od Picassa jer u njemu može uživat bez napora. To je razlog zašto se avangarda zabranjuje. Glavna nevolja avangardne umjetnosti, s fašističkog i staljinističkog stajališta, nije to što su one prekritične, nego što je u njih preteško ubacit djelotvornu propagandu. Hitler je bio zagovornik kiča, ali kada su mase tražile avangardnu umjetnost i književnost, i on i Staljin su udovoljili tom zahtjevu. U masama je bilo potrebno izazvati iluziju da one stvarno vladaju. Književnost i umjetnost koje oni uživaju, morali su biti proglašeni jedinom istinom, a sve se drugo moralo suzbiti. Mussolini je dugo podržavao futuriste, a to je vjerojatno zato jer je fašizam želio pokazati svoju sposobnost da ide u korak s vremenom ( kako bi prikrio činjenicu da on sam znači nazadak) ili se želio prilagoditi ukusima bogate elite kojoj je služio. Ali, Mussolini odlučuje da je bolje zadovoljiti kulturne ukuse talijanskih masa, a ne njihovih gospodara. Najavljuje « novi imperijalni stil» i daje masama predmete koji izazivaju divljenje i čuđenje. Do tada prihvaćeni umjetnici Marinetti, De Chirico i sl. odlaze u sjenu.

 

3. slika iz Bagdadskog muzeja na kojoj se Sadam Husein poistovjećuje s Nabukodonosorom; 4. Benito Mussolini se

uzdiže u jakog i moćnog Cezara; ono što je Cezar započeo, Mussolini je usavršio, ostvario

Primjer nerazvijene potrošačke kulture koju je regulirala država je slučaj

Sovjetskog Saveza. Za Staljinova vremena stvoreno je nešto što se zove « demokratski luksuz» Proizvodi koji su oponašali modele i artikle kao što su šampanjac, konjak, kavijar, čokolada, parfemi, za koje se smatralo da su cijenjeni ili da pripadaju svijetu « visokog društva», bez sumnje možemo označiti kao kič. Propagandna poruka je bila jasna; svaki sovjetski radnik živi kao stvarni buržuj ili aristokrat. Iako je činjenica da je u isto to vrijeme bila nestašica osnovnih potreba poput kruha.Kao jedan od glavnih medija propagande u fašizmu, nacizmu i saljinizmu bio je i film. Tamo su se elementi uzdizanja pojedinih naroda, ideala i političkih vođa lako pretvarali u kič ( npr. kič ljepote plave kose u nacizmu)..

8. Elementi kiča u drugim područjima društvenog života

  Religija, turizam, tradicionalni kič, film, rođenje i obitelj, porno kič samo

su neka od područja svakodnevnog života prepuna kič elemenata. Područje je preopširno pa ću samo naznačit neke od probleme. Dobar dio svetih slika , a posebno onih nastalih u posljednja dva stoljeća, možemo ubrojiti u predmete lošeg ukusa ( Kristove slike uokvirene školjkama, fotografske rekonstrukcije svetačkih prizora…) Može se reći da danas i ne postoji nova crkvena umjetnost, već su to sve loše imitacije koje postaju kič. Najvjerojatnije je da je taj kršćanski kič svjedočanstvo golemog gubitka teološke biti.

Smrt je također velika saveznica kiča. Velika većina današnjih grobnica prepuna je raznih simbola koji su posljednji iskaz štovanja uspomene na pokojnika, izražen lošim ukusom. Možda je prodor lošeg ukusa na područje smrti započeo upravo s gubitkom poštovanja prema smrti.

Još je jedno područje tipično za pojavu kiča, a to je turizam koji skoro svaki spomenik, svaki krajolik, svaki predmet narodnog stvaralaštva, odmah pretvara u kič.  

9. Zaključak 

Kao jedna od posljedica razvitka modernog, industrijskog društva prisutna je i pojava kiča koji prvobitno proizlazi iz umjetnosti. Od svoje pojave pa do danas, on ne pokazuje tendenciju usporavanja širenja, već naprotiv. Danas sve više elemenata kiča nalazimo u drugim aspektima čovjekova svakodnevnog života od filma, politike, turizma, obitelji pa do religijskog života. Možemo ustvrditi da je kič, bar djelomično, izraz reakcionog mentaliteta i pogleda na svijet.

Dopadljiv, manipulativan, prepoznatljivih simbola, kič se nameće običnom čovjeku putem masovnih komunikacija kojima se kontrolira i određuje ukus masa. Nemoguće ga je izbjeći jer je direktan proizvod masovne kulture kojoj pripada i naše društvo. Najčešće je prisutan unutar srednje klase ( umjetnost masa) koja se vidljivim simbolima pokušava približit višoj klasi. Ali, to ne znači da kič elite nije moguć. Kič je pomoćno sredstvo manipuliranja ukusa masa. U stvaranju lažnih mitova, političkoj propagandi, marketingu različitih ideja ili proizvoda, kič kao dopadljiv i zanimljiv, postiže svoj cilj- nameće se masama, a prema tome nameće i svoju poruku ma kakva god ona bila.

Činjenica je da smo doslovno okruženi kič predmetima, kič djelovanjem, a ponajprije kič ljudima u koje se ubraja većina populacije društva pa vjerojatno i ja.  

 

 

 

 

Literatura:

 

  1. Dorfles, Gillo, Kič- antologija lošeg ukusa, Golden marketing,

Zagreb, !997.  2. Gronow, Jukka: Sociologija ukusa, Naklada Jsenski i Turk, Hrvatsko

sociološko društvo, Zagreb, 2000.   3. Hauser, Arnold: Sociologija umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb,

1986.   4. Ilić, Miloš: Sociologija kulture i umjetnosti, Naučna knjiga, Beograd,

1970.   5. Petrović, Sreten: Estetika i sociologija, Naučna knjiga, Beograd,

1900.      Summary:  

Kitsch phenomen is a part of studying sociology of art, sociology of taste and as well as a large number of other parts of social life. Kitsch elements first apeard in the art of 19th century as a result of a social change, actually as a result of civil class appearence, process of industrialization and appearence of mass culture. Dominate oppinion is that kitsch is a mass art, characteristic for middle class who is trying to imitate status symbols of upper class to rise up to their level. But, elite kitsch is also posible. Kitsch, in a sense of bad taste, appears as an imitation of several elements of art work whith wich it's meaning changes. Art value becomes kitsch value. Art reform, which tried to stop expansion of kitsch, failed. We can clearly see it because the same things are happening in other areas of social life. Until today, kitsch has expanded on publicity, politics, turisam, religion,…It is imposible to avoid it because it is a direct product of mass culture in which we are living in. We are surrounded by things which are kitsch. Even not thinking about them, we are consuming them

daily because they are enforced by mass media which are manipulating with our taste. There is also myth kitsch which happens when mythical or ritual values are ascribed to persons, individuals or fatcs to which they don't belong to. In the past kitsch has been suitable for politics propaganda in epochs of fascism, nazism or in large number of dictatorships. We could say that whith appearance of kitsch in industrial age, mans good taste is lost, but let' s not be so pesimistic.     Key words: kitsch, sociology of art, mass art, mass culture, politics, marketing, myth