UVODPravda je opasna tema. Ona prodire u pukotine sistema prijetei da ga raznese. Potpunom vrlinom nazvao ju je Aristotel, koji ne govori previe o osjeanjima, ali kada govori o pravdi pada u zanos. On kae da je pravda vrlina koja obuhvata sve ostale i divnija je od jutarnje i veernje zvezde. Stare dobre rijei. Za Aristotela pravda nije pitanje bogova i prirode, a mogli bismo da dodamo niti je nepromjenjivi rezultat anonimnih trinih mehanizama. Ona je proizvod ljudskog djelovanja. Zbog ovoga sam se odluila pisati ba o ovoj temi. Uz pomo normativnog metoda, dola sam do ovih saznanja. Smatram da ju je Aristotel definirao na neki specifian i neobian nain, moda i nije sve ba tako, ali nikako ne moemo zanemariti njegove zakljuke.

RAZRADAGovorei o pravdi, kao prvoj vrlini Aristotel je stvorio sistem koji je imao veliki uticaj na kasniju etiku misao. U Nikomahovoj etici on istie da su u pravednosti "skupljene sve kreposti", a kasnije proiruje to svoje gledite i, praktino, govori o dva razliita smisla pravde.Aristotel polazi od toga da postoje dvije pravde: opta i posebna. Princip opte pravde nalae da se potuju zakoni, koji su u skladu sa optim dobrom, i da se sa sugraanima postupa kao sa jednakima. To je komutativna (ili korektivna) pravda. Posebna pravda se javlja u odnosu izmeu pojedinca i zajednice i izmeu samih pojedinaca. Graanin treba da uestvuje u ukupnoj sumi dobara (ne samo materijalnih, ve i takvih kao to je ast, ugled, vlast) srazmjerno svom doprinosu drutvu. To je distributivna pravda. Kao poseban tip pravde, Aristotel razmatra tip razmjenske ili trgovake pravde, kojom izraava princip prema kome svako treba da dobije adekvatnu zamjenu za ono to daje. Po principu opte pravde pravedan je onaj ko postupa po zakonu, a po principu posebne pravde pravedan je onaj ko uini dobro djelo prema nekome iz ubjeenja da e to drugome odgovarati ili koristiti. U odreenim sluajevima ova dva znaenja mogu da budu kontradiktorna, jer jedno isto djelo moe prema prvom tumaenju biti nepravedno, a prema drugom pravedno, i obrnuto.[footnoteRef:2] Pravedna i nepravedna radnja mogu se odreivati samo kada se dobrovoljno vre, stoga Aristotel kae: Nepravedan je onaj koji je protiv jednakog, onaj koji je pristran. Tvoriti nepravdu znai svojevoljno initi nekome tetu protiv zakona. Povodom Aristotelova izjednaavanja pravednosti s pravom valja istaknuti ovo: u antikoj Grkoj rije dolazi od rijei , ije je osnovno znaenje bilo parnica ili postupak. U starom vijeku je pojam pravednost u veini sluajeva bio sinonim za pojam zakona, odnosno obiaja. Iz tog razloga Aristotelovo izjednaavanje prava s pravednosti ne valja a priori odbacivati nego treba sagledati drutvenu zbilju toga doba u kojoj je vladao obiaj; a razlika u poimanju pozitivnoga pisanog propisa i obiaja je nedvojbena. Moemo rei da su obiaju ipak inherentni odreeni metajuridiki elementi. Pravednost je, kao vrlinu, teko primijeniti prema drugome, a samo ovjekova volja odluuje hoe li biti primijenjena. Aristotel naglaava kako biti nepravedan znai biti pristran, dakle pravednost je nepristranost, a tu sintagmu (Justice as fairness) nalazimo i kod Johna Rawlsa (v. infra). Budui da pravednost pretpostavlja odnos prema drugome, Aristotel ju definira kao jednu sposobnost; takva sposobnost po kojoj se za nekoga kae da je izabrao initi ono to je pravedno. Ovo nas vodi do zakljuka da je pojam volja nuan za ostvarenje pravednosti. Upravo pojmove volja i odnos prema drugome preuzet e sv. Toma u svojoj definiciji pravednosti (v. infra). Takve ideje utjecale su na velik broj kasnijih mislilaca, meu kojima su, za filozofiju prava, najvaniji: Toma Akvinski, Hugo Grotius, Chaim Perelman. Sve su to redom istaknuti teoretiari ije teorije poivaju na istom polazitu, a to je ideja o egzistenciji naravnog prava.[footnoteRef:3] [2: http://www.artnit.net/dru%C5%A1tvo/item/1797-aristotel-o-pravdi-i-pravi%C4%8Dnosti.html, stranica dostupna 15. 11. 2014.] [3: http://docslide.net/documents/aristotel-kraj.html , stranica dostupna 04. 11. 2014.]

Aristotel u Nikomahovoj etici istie potrebu suoavanja sa pitanjem odnosa pravinosti prema pravdi i pravinog prema pravednom, i kae da valjano "posmatranje pokazuje da ovo dvoje nije ni apsolutno identino, niti, s druge strane, razliito po pojmovnoj vrsti". Po njemu "pravino i pravedno su... jedno i isto". Tekoe nastaju zbog "okolnosti da pravino stvarno jeste isto to i pravedno, ali ne u smislu pozitivnog zakona, nego kao korekcije pozitivnog prava". Aristotel smatra da je to neophodno, jer je svaki zakon uoptena odredba, "a ima mnogo pojedinanih sluajeva koji ne mogu biti tretirani pravedno prema jednoj takvoj uoptenoj odredbi". Zato kada se pojavi sluaj, o kojem zakon govori samo uopteno, a koji se ne moe podvesti pod tu uoptenu odredbu, onda je sasvim pravilno da se "propust" zakonodavca "dopuni i ispravi onako kako bi to uinio i sam zakonodavac" da je mogao predvideti takav sluaj. Aristotel razlikuje dvije vrste prava: naravno pravo i pozitivno pravo. Pozitivno pravo je ono pravo koje vrijedi unutar neke drave. To je skup pravila kojima se ljudi pokoravaju. Takvo pravo poiva na dogovoru meu ljudima o zajednikim pravima i dunostima koje moraju obnaati. S druge strane, naravno pravo je vjeno i nepromjenjivo pravo koje je temelj pozitivnom pravu. Drugim rijeima, pozitivno pravo derivira iz naravnog prava. Izrazimo li se rjenikom formalne logike, naravno pravo je superordinirani pojam pozitivnom pravu, koje je subordiniran pojam. Po Aristotelu bi naravno pravo trebalo biti ideal svakom pozitivnom pravu. Sjajan primjer za isprepletenost te sukob izmeu naravnog i pozitivnog prava imamo kod Sofokla[footnoteRef:4] u njegovoj tragediji Antigona. Sadraj se tie sukoba izmeu normi pozitivnog prava i naela ljudske svijesti, tj. naravnog prava. Aristotel tvrdi da je pozitivni zakon zbog svoje openitosti nepotpun, odnosno ogranien, te da mora postojati neka vrsta korekcije, odnosno nadopune zakona. On lijek pronalazi u pravinosti. Smatra da je pravinost pravedna jer slui kao popravak onoga to je zakonski pravedno. Dakle, za razliku od svojih prethodnika (Sokrata i Platona), Aristotel prvi uvodi fl eksibilnost u pravednost pojmom pravinosti. [4: Sofoklo(; Kolofon,495. pr. Kr.-Atena,406. pr. Kr.) bio jestarogrkidramatiar. Jedan je od trojice velikih grkih tragiara, zajedno sEshilomiEuripidom. Napisao je oko 130drama, od ega 20 satirskih. Sauvano je sedamtragedija.]

ZAKLJUAKAristotel je bio Platonov uenik i kronoloki je gledano sljednik Sokrata i Platona. Meutim, zbog nenadmanog doprinosa ovome problemu te njegove univerzalnosti i ingenioznosti na svim poljima antikoga znanja, Aristotel uvijek zasluuje biti (i jest) poetak svake rasprave ili analize. Posebice se to odnosi na etika i filozofskopravna pitanja stoga i na pitanja o pravednosti i pravinosti. Oko promiljanja o pravednosti i pravinosti, Aristotel je poetak i kraj. On je propedeutika i sinteza. Tako velika veina autora kao svoj uvod u raspravu o pravednosti i pravinosti zapoinje s Aristotelom. V. knjiga Aristotelove Nikomahove etike najznaajniji je izvor Filozofovog poimanja pravednosti i pravinosti. Aristotel razlikuje dvije vrste prava: naravno pravo i pozitivno pravo. Pozitivno pravo je ono pravo koje vrijedi unutar neke drave. To je skup pravila kojima se ljudi pokoravaju. Takvo pravo poiva na dogovoru meu ljudima o zajednikim pravima i dunostima koje moraju obnaati. S druge strane, naravno pravo je vjeno i nepromjenjivo pravo koje je temelj pozitivnom pravu.[footnoteRef:5] [5: http://www539d9a1963a78.91kbw.com/doc/225935497/05VUCHETICH, stranica dostupna 15. 11. 2014.]

LITERATURA1. Wilhelm G., Hegel F.,Osnovne crte filozofije prava, Veselin Maslesa, svjetlost, Sarajevo2. Paund R. (1996.), Uvod u filozofiju prava, Podgorica3. http://docslide.net/documents/aristotel-kraj.html , stranica dostupna 04. 11. 2014.4. http://www.artnit.net/dru%C5%A1tvo/item/1797-aristotel-o-pravdi-i-pravi%C4%8Dnosti.html, stranica dostupna 15. 11. 2014.5. http://www539d9a1963a78.91kbw.com/doc/225935497/05VUCHETICH, stranica dostupna 15. 11. 2014.

4