27.poglavlje

ARISTOTELOV ŽIVOT I SPISI

Aristotel se rodio 384./383. godine stare ere u Stagiri (Trakija). Sa 17

godina otišao je u Atenu i tamo stekao osnovno obrazovanje te je

368./367. godine postao član akademije u kojoj je bio zajedno sa svojim

učiteljem Platonom.

Aristotelov spisi nastali su u tri glavna razdoblja njegova života:

a) u periodu bliske povezanosti s Platonom

b) u godinama djelovanja u Asosu i Mitileni

c) u periodu kada je rukovodio likejom u Ateni

Njegovi spisi dijele se u dvije skupine:

1. egzotična djela-napisana u obliku dijaloga i bila su namjenjena općoj

upotrebi; sačuvana su samo u fragmentima.

2. pedagoška djela- koja su bila osnova Aristotelovog predvanja u

likeju; prvi put su objavljena u izdanju Andronika s Rodosa- s ovim

spisima Aristotel je postao pisac s prostim stilom bez nekih

književnih ukrasa

U prvom periodu svog stvaranja bio je blizak s Platonom kako po sadržaju

tako i po obliku svojih spisa,najvjerojatnije je da se držao Platonove

filozofije,a kasnije je promijenio shvaćanja.

Ovom periodu pripada dijalog Eudem ili O Duši u kojem zastupa Platonovo

učenje o sjećanju i sagledavanju duše u prethodnom životu duše.

Pretpostavlja prethodno postojanje i bivstvenost duše-također i ideja. Baš

kao ljudi kada se razbole mogu izgubiti pamćenje,tako duša ulazeći u ovaj

život zaboravlja stanje prethodne egzistencije.

Spis Protreptik, pripada prvom radoblju. U njemu se zastupa platonsko

učenje o idejama,a filozof se opisuje kao onaj koji opaža forme ili ideje ,a

ne njihove odraze.

Razboritost također zadržava platonski smisao budući da označava

metafizičko umovanje,pa ima prema tome teorijsko značenje,a ne često

praktični smisao iz Nikomanove etike. Naglašava bezvrijendost zemaljskih

1

dobara,a ovaj život prikazuje kao smrt ili gorobnicu duše koja stupa u

istinski život poslije smrti.

U svom drugom periodu počeo je odstupati od prethodnog

prevladavajućeg platonizma i znatno kritičnije se odnosi prema učenju

akademije. Prezentira ga dijalog O filozofiji, djelo koje spaja jasan platonski

utjecaj i kritiku nekih Platonovih najkarakterističnijih teorija.

U ovaj period spadaju Eudemova etika, O nebu i O nastajanju i propadanju.

Aristotelov treći period označava njegovo djelovanje u likeju.,pojavljuje se

kao empirijski istraživač i naučnik.

Spisi iz ovog perioda mogu se podijeliti na:

1. LOGIČKI SPISI- Kategorije,O tumačenju,Prva analitika,Druga

analitika,Topika, O sofističkim pobijanjima

2. METAFIZIČKI SPISI- Metafizika- zbirka predavanja koja su

nastala u različito vrijeme,naslovljena je tako zbog njenog

položaja u aristotelovom korpusu

3. RADOVI O FILOZOFIJI PRIRODE I PRIRODNIM

NAUKAMA ,PSIHOLOGIJI- Fizika- sastoji se od osam knjiga,

Metafizika, O nebu i O nastajanju i propasanju,O hodu

životinja, O kretanju životinja, O rađanju životinja, O

duši,Problemi...

4. ETIČKI I POLITIČKI SPISI- Velika etika,Nikomahova etika-u

deset knjiga,poslije Aristotelove smrti izdao njegov sin

Nikomah. Politika

5. SPISI O ESTETICI ,POVIJESTI I KNJIŽEVNOSTI- Retorika,

zbornik Didaskalija

28.poglavlje

ARISTOTELOVA LOGIKA

2

Aristotel dijeli filozofiju na:

1. TEORIJSKU FILOZOFIJU- u kojoj se teži saznanju kao takvom, a ne kao

nekoj praktičnoj svrsi dijeli se na : a) fiziku ili filozofiju prirode; treba se

baviti materijalnim stvarima podložnim kretanju.

b) matematika- nepokretne i nedvojene (od materije) stvari

c) metafizika- odvojenim (transcedentnim) i nepokretnim

stvarima

2. PRAKTIČNA FILOZOFIJA- bavi se političkom naukom,ali za pomoćne

discipline ima ekonomiju i retoriku

3. POETIČKA FILOZOFIJA- treba se baviti proizvodnjom,a ne djelovanjem

kao takvim

Aristotelova logika se često naziva formalnom logikom.( zato što je to

analiza oblika mišljenja)

Zanimaju ga uglavnom oblici dokaza i on pretpostavlja da zaključak

naučnog dokaza daje pouzdano znanje o stvarnosti. Polazi od realističke

teorije saznanja i za njega logika,uz to što predstavlja razlaganje oblika

mišljenja jeste analiza mišljenja koje shvaća stvarnost.

Sa logičkog gledanja kategorije obuhvačaju oblike našeg poimanja stvari-

iskazivanja svojstva stvari. Kategorije ne zahtjevaju samo logičko nego i

metafizičko razmatranje. Aristotel ne postavlja „kritički problem“ on usvaja

realističku epistemologiju i vjeruje da kategorije mišljenja iskazujemo

jezikom.

U Kategorijama i Topikama navodi se ukupno deste kategorija, a u Drugoj

analitici nalazimo osam.

U Kategorijama više razmatra kategorije kao klasifikaciju rodova,vrsta i

pojedinačnosti počevši od općih rodova,pa sve do pojedinačnih entiteta.

Kategorije ,prema Ariatotelovom mišljenju nisu bile oblici mentalnog

predstavljanja ,nekakvi obrasci pojmova: one predstavljaju stvarne oblike

bivstvujućeg u eksperimentalnom svijetu i tvore most logike i metafizike,

imaju i logičku i ontološku dimenziju.

Samo pojedinačnost stvarno postaje izvan nas, a da bi pojedinačno na taj

način postojalo nezavisno,ono mora biti bivstvo.

3

U Drugoj analitici raspravlja o predikabilijama ili o različitim odnosima u

kojima opći termini mogu biti prema subjektima o kojima se oni izriču. To

su ROD, VRSTA,RAZLIKA,SVOJSTVA,ONO PRIDOLAZEĆE.

Suštinske definicije jesu stroge definicije preko roda i razlike: smatrao je

da definicija podrazumijeva proce diobe sve do najnižih vrsta (infimae

species)

Naučno znanje,par exellence za Aristotela predstavlja izvođenje

pojedinačnog iz općeg ili uslovljenog iz njegovog uzroka,tako da se pri

tome znaju i uzrok od kojeg zavisi određena činjenica.

Bavio se i indukcijom i dedukcijom.

U Prvoj analitici ispituje formu zaključka i tu određuje silogizam kao „govor

u kojem ako se nešto postavi iz toga nužno slijedi nešto drugo od onog što

je izloženo“ on razmatra tri figure silogizma:

1. Srednji termin je subjekt u jednoj a predikat u drugoj premisi. Dakle M je

P, S je M zato S je P. Svaka životinja je bivstvo. Svaki čovjek je životinja.

Stoga svaki čovjek jest bivstvo.

2. Srednji termin je predikat u obe premise P je M, S nije M, dakle S nije P.

Svaki čovjek se može smijati. Ali nijedan konj se ne može smijati. Stoga

nijedan konj nije čovjek.

3. Srednji termin je subjekt u obe premise: M je P, M je S, stoga S je P.

Svaki čovjek se može smijati, Svaki čovjek jest jedna životinja. Dakle, neke

životinje se mogu smijati.

Aristotel je jasno uvidio da je u dedukciji potrebno dokazati i same

premise;s druge strane,ako je potrebno dokazati svako načelo to će nas

dovesti u jedan processus in infinitum i ništa više neće biti dokazano.

Za Aristotelovu logiku bitno je djelo ORGANON

29.poglavlje

ARISTOTELOVA METAFIZIKA

4

„Svi ljudi po prirodi žude za saznanjem“ ovom rečenicom Aristotel

optimistički započinje Metafiziku. Postoje različite vrste saznanja. Postoji

čovjek iskustva i čovjek umenja(ne znam prijevod ) Umenje teži da

proizvede nešto,prema Aristoteku ono nije mudrost jer najviša mudrost ne

teži da proizvede išta niti omogući neki učinak-teži ka shvaćanju prvih

načela stvarnosti.

U prvoj knjizi Metafizike ispituje gledišta svojih prethodnika,da bi vidio jesu

li oni razmatrali bilo koju drugu vrstu uzorka osim ona 4 poznata.

Tales i rani grčki filozofi bili su zaokupljeni materijalnim uzrokom,pokušali

su otkriti krajnju osnovu stvari.

Optuživao je Anaksagoru da je pojam Uma koristio,kao zastor za

prikrivanje neznanja.

Platon se prema Aristotelu služi s sva uzorka „stastvenim i tvarnim

uzorkom“

U knjizi 3 (Beta) naveo je neke od glavnih problema filozofije,a u knjizi 4

(Gama) izjavljuje da se metafizička nauka zanima za bivstvujuće kao

takvo,da je ona izučavanje bivstvujućeg qua bivstvujućeg.

Ono što jest za Aristotela je jedno: jednost je stoga suštinska oznaka

bivstvujućeg i baš kao što se bivstvujuće nalazi u svim kategorijama tako

se i jedno nalazi u svim kategorijama.

Jedno i dobro jesu transcendetalni atributi bivstvujućeg.

U knjizi E dijeli bivstva na promjenjiva i nepromjenjiva,a u knjizi Λ razlikuje

3 vrste bivstva 1. čulno i propadljiva

2. čulna i vječna tj. Nebeska tijela

3. nečulna i vječna

Metafizika izučava bivstvujuće a bivstvujuće se prvenstveno izučava

unutra kategorije bivstva

IDEJE

Prema Aristotelu ideje su samo nepotrebno podvostručenje vidljivih stvari.

One bi trebale objasniti zašto u svijetu postoji množina stvari

Ideje su beskorisne za naše saznavanje stvari.

Ideje su beskorisne i kada je riječ o objašnjavanju kretanja stvari

5

Aristotel nije bio pravedan prema Platonu,jer je Platon uveo pojam

stvaratelja upravo zato što je bio svjestan da ideje nisu uzroci kretanja.

Aristotel primječuje da će i same ideje biti čulne,ideje će biti slične

antropomorfnim bogovima: oni su bili samo vječni ljudi,a tako su i ideje

samo vječne čulne stvari.

Teorija o idejama ili formama prema Aristotelu nije moguća kao teorija

U Metafizici je potpuno zanemario demijurga iako se bavio platinskim

teorijama,za njega je bio neprihvatljiv pojam nadzemaljskog eficijentog

uzorka jer je kranji uzrok kretanja bio finalni uzork.

Aristotel se osvrče i na teoriju prema kojoj ideje jesu brojevi.

Pita se kako mogu postojati dvije vrste brojeva. Ako pored brojeva .ideja

nužno pretpostaviti i drugu vrstu brojeva kao matematičkih objekata,na

čemu se onda zasniva razlikovanje između te dvije vrste brojeva

Ako je bivstvo stvari matematičko,što je onda izvor kretanja. Ako će veliko

i malo biti kretanje ,očevidno je da će ideje biti pokrenute:ali ako one nisu

kretanje,otkud je onda to došlo,jer time se ruši cijelo proučvanje prirode.

Bez obzira što Aristotel kritizita Platona,on se slaže s Platonom da ono

opće nije tek subjektivan pojam niti obli oralnog izraza jer opće u našem

duhu odgovara specifična suština u objketu iako ovdje suština ne postoji ni

u kakvom stanju odvojenosti extra mentem.,ona je odvojena samo u

našem umu djelovanjem toga uma.

Opće je stvarno,ono posjeduje zbiljnost ne samo u duhu nego i u

stvaarima,mada posotjanje općosti u stvarima ne povlači za sobom onu

formalnu općost koju opće ima u duhu.

Pojedinačnosti koje pridaju istoj vrsti jesu stvarna bivstva,ali ona nemaju

udjela u jednoj objektivnoj općosi koja je numerički ista kod svih članova

klase.

Pojedinačne stvari su istinsko bivstvo

Aristotel pojedinačne stvari naziva prva bivstva,a vrste druga bivstva

Bivstvo (supstancija) u prvotnom smislu jeste pojedinačno

bivstvo,sastavljeno od materije i forme: bivstvo u drugostepenom smislu

jest formalan element ili specifična suština koja odgovara općem pojmu.

6

Prva bivstva jesu objekti koji se ne iskazuju o drugim objektima,nego o

njima predicira nešto drugo.

Bivstva u sekundarnom smislu jesu bit i priroda u smislu specifične suštine

,ono što odgovara općem pojmu.

Pojedinačno čulno bivstvo složeno je od podmeta ili tvari i suštinske forme.

Pojedinačnom bivstvu pripadaju stanje i odnosi,oni se razlučuju u skladu s

devet akcidentalnih kategorija.

Aristotel nije htio da stvari matematike i općosti prizna kao bivstva

Navodi četiri načela ili materijala ili formi: izvor kretanja ili eficijalni uzrok,

„ono radi čega“ ili finalni uzrok.

U devetoj knjizi Metafizike raspravlja o pojmovima mogućnosti (potencije) i

ostvarenosti (aktualnosti)

Aktualnost prethodi potenciji. Ostvarenost se uvijek proizvodi iz

potencialnog,a potencijalno se dovodi u ostvarenost uvijek nečim

ostvarenim,naime ono što je je već u ostvarenosti,kao što čovjeka

proizvodi čovjeka.

Aktualno je vremenski prije potencijalnog

Ono je prije od potencijonalnog čak i logički,jer aktualnost jest cilj,ono zbog

čega potencija postoji ili se stječe.

Distiinkcija između potencije i akta vodi ka učenju o hijerahiji ili ljestvici

bivstvovanja jer je jasno da jedan objekt koji se prema svom vlastitom

terminus a quo u aktualnosti, može biti u potenciji što se tiče nekog

daljnjeg terminus ad quem.

Pokazuje da načelo kretanja mora biti čisti akt,akt bez potencijalnosti

Nije imao baš neko određeno uvjerenje kada je riječ o broju nepokretnih

pokretača.

Postavlja se pitanje je li Aristotelov bog personalan Bog.

Ponekad govori o bogu kso prvom nepokretnom pokretaču,ponekad samo

kao o bogu dok u Nikomahovoj etici govori o bogovima.

I u drugim Aristotelovim spisima nalazimo dokaze za egzistenciju Boga.

Aristotelovo shvačanje boga je daleko od zadovoljavajućeg

7

Pokazuje jasnije poimanje Boga od Platona ali u knjzi Λ Metafizike on ne

uzima u obzir ono božansko djelovanje u svijetu,na kojem je uporno

inzistirao Platon

8