“GLE, ILIJU ZOVE!”

Autor: Mate Puljak

“GLE, ILIJU ZOVE!”

UVOD

Pozdrav svima! Ja sam Hrvat, potomak Ilira Delmata! Moj narod organizirano truju, ubijaju

i odvode u roblje. Bojim se za život svoje djece. Više nisam siguran koliko svojim odlukama

utječem na zdravlje i kvalitetu njihovog života. U tome je strava cijele ove priče koja nam se

događa pod tihom opsadom EUrimljana. Pustili su nas da sami provodimo njihov demonski

plan dok prekriženih ruku, iz kožnih fotelja, gledaju posljednje ispraćaje mladih što masovno

umiru od autoimunih oboljenja, i onih drugih što, pritisnuti ovrhama i siromaštvom, s obitel-

jima napuštaju rodni dom. No, prije nego nas počiste, prije nego oslobode teritorij za sebe i

svoje ortake; “EL ELYON” im presudio, u Njegove ruke dopali, hotijući naše sve svoje izgubili,

dušmani im se zemljom razmnožili, sve što su nam odnijeli neuživali. I svi naši koji su im po-

magali, na isti način, zajedno s njima propali! Neka Svevišnji ne gleda kraj svoga naroda, neka

još jednom pokaže svu svoju Slavu i Moć! “Neće li se urazumiti svi što bezakonje čine, koji

proždiru narod moj kao da jedu kruha? Ne zazivlju ime Jahvino, jednom će drhtati od straha,

jer je Bog s rodom pravednim.”- Ps. 14,4-6

NAROD KOJI JE ZNAO S VODOM

Jednom nekada, jako davno, žitelji Imotskog polja su poplavu, koja im se godišnje više puta

dogodila, primili kao blagoslov, jer im je doslovno značila život. S vodom, koja im je stigla iz

visokih bosanskih planina , baratali su kao s darom, voljeli su ju i čuvali. Kuće su gradili na

način, da im voda nije mogla naštetiti i pokušavali su od velike mase voda očuvati i zadržati to-

liko, koliko je samo bilo moguće, da bi im koristila za vrijeme suša. To su uspjevali otvaranjem

i zatvaranjem ponora.

Za vrijeme poplava bio je pod vodom ogromni teritorij, pa se pričinjavalo, kao da je to veliko

jezero, da ne pretjerujemo, čak malo more, i na suhom su ostala samo uzvišenija mjesta, gdje

su se zadržali ljudi i životinje.

Ovdašnji ljudi su vladali iskustvom, znanjem i mudrostima starijima više tisuća godina. Nar-

avno, uz dobro dolazi i loše, pa je tako i voda prouzrokovala bolesti, no oni su se naučili kako

ih suzbiti, odnosno već su postali imuni na neke pojave. No došljak, onaj izvana, bi se napatio

i namučio da se nekako privikne na tu mikroklimu i na taj zrak, ako se je uopće mogao na to

priviknuti. Voda i ophođenje s njom bilo im je najvažnije. Znali su joj svaku formu, kako se

ponaša i kako se preoblikuje. Kako se mijenja u dnevnom ritmu, a kako u godišnjoj cikličnosti

promjena. Raditi sa vodom i svim što je vlažno bilo im je sve, bio im je sam život. Staništa pored

velikih hrastovih šuma i lugova punih jasenova bila su im idealna mjesta za stanovanje .

Oni sami su iz velikih rijeka i suhih područja močvara osjećali bilo prirode, sigurnost izgrađenog

okoliša, koji ih je obdario svim dobrima ovoga svijeta. Bilo je tu svega u izobilju što je čovjeku

potrebno, no najvažnije je bilo čuvanje starog znanja i njegovanje načina življenja, pa i među-

sobnog ophođenja. Stariji su utkali u svoje tkanine i zovnice vizualni kôd svojega znanja, da bi

se i oči prisjećale na harmoničnu idilu u vremenima kada bi ih uhvatila manja ili veća teškoća.

Ciklička mijena godišnjih doba, stalna promjena odnosa dužine dana i noći, vječno zvjezdano

nebo, uvijek je u njima držalo budnim odnos sa Stvoriteljem i simbolično i u stvarnosti ut-

jelovljenim u liku sunca, od kojeg se rađa sva svjetlost, sva toplina i sav život. Znali su i pozna-

vali svoj građeni prostor, njihovi vidioci na brdima i planinama bili su odgovorni za komunik-

aciju, a vračevi su s najboljom svojom namjerom i znanjem odgovarali za čuvanje tjelesnog i

duševnog zdravlja naroda. Ljudi mostova, ljudi iskona, bili su odgovorni za njegovanje puteva

ka znanju, dajući uvijek najbolje i najadekvatnije odgovore, jer su bili u izravnoj vezi sa svezna-

jućom memorijom, sa samim Bogom.

Oni, koji su zatrebali pomoć dobili su je i zajednica ih je čuvala, jer se na taj način čuvala i

sama protiv pojava koje bi generirale potencijalne sile raspadanja. Njihova snalažljivost nije

poznavala granice i riješili su svaki problem. Starije su čuvali i poštovali, jer su bili upravo oni,

koji su polako spremali svoje veliko znanje i iskustvo u, danas bi rekli; „oblak”, bacajući svoje

uspomene prema gore, makar to i čudno zvučalo, omogućivši svakom, da po potrebi crpi iz tog

nepresušnog izvora.

Tinjajući plamičak vatre, koji će biti nada u dugim teškim noćima, bio je i njihov alat, pri obradi

gline, ruda, jela i konzerviranja i onda kada bi nakon teškog rada stari počinjali sa svojim ne-

prekidnim pričama i predajama, prenoseći naslijeđene mudrosti mladima i starijima za pouku.

Nije se mnogo pisalo kao ni u drugim drevnim civilizacijama koje su smatrale da se znanje

mora prenositi usmeno. Jer, znanje ili znaš, ili ne znaš, a papir je patnik koji trpi svašta.

Držati se skupa i pomagati jedan drugoga – to su im bile niti vodilje. Koristiti bogom dane re-

surse na način da se ravnoteža ne poremeti. Samo toliko uzmi, koliko možeš i vratiti. Niti man-

je, a niti više. Samo će na taj način dva tanjura vage ostati u ravnoteži. Kod suđenja ih je vodila

misao umjerenosti i procjene mogućih utjecaja u budućnosti. Pokušali su isposlovati oprost

kod oštećenog, jer je samo on mogao oprostiti onom drugom i dovest u ponovnu harmoniju

njegovo tijelo i dušu. Na taj način su skoro pa iskorijenili nasilnu smrt u svojoj zajednici.

Rad sa vodom u nizini bio je u vezi sa životom na višim, brdskim područjima. Iz ove suradnje

je svatko profitirao. Česta razmjena dobara samo je potkrijepila uspješnu suradnju. Topli izvori

i mali topli tokovi potoka u kojima su se igrala djeca samo su ih potvrdili u saznanju kako us-

pješno surađuju sa prirodom i dali smisao njihovim nastojanjima da sačuvaju prirodne resurse.

Križevi su im bili alati već od davnina. Upravo točka križanja pokazuje u treći smjer, što je

naslućivalo na čudo mjerenja, jer su mjeru smjera, balansa, mjerili s njima. Bili su u milosti

križa. Ljudska mjera je korespondirala harmoniji sa svemirom. Znanje, koje su nekada dobili

pretvorili bi u beskrajnu mudrost i sve podredili upravo njoj.

Sve je izgledalo ovdje doli, kako je to Svevišnji isplanirao tamo gori. “Neka znanje bude s vama!

Ja sam vam ga dao...” – znao je reći – “... a od sada je na vama u koju ga svrhu koristite. Dao sam

vam u ruke slobodnu volju i slobodu biranja. To vam je nasljeđe. Vaš jezik vam čuva veliki dio

vašeg znanja. Pazite na njega, čuvajte ga! Ako zatreba okrenite ga, ali znajte uvijek što radite!”

Odjedanput, zvijezde su nagovijestile dolazak drugih vremena. Zemlja se malo zatresla, vri-

jeme se malo „spotaklo” i priča je počela tok u drugom smjeru. Došlo je nekakvo drugo doba

sa drugim duhom vremena. Na toj granici, koju su mnogi vidili i ćutili, i nebo se javilo. Zvijezde

su padale. Vrijeme je to moralo doći, no kako očuvati sve ono što imamo? Rim je nakon stoljeća

ratovanja, na Delmate poslao sve što je imao. Bio je to genocid i kulturocid.

Jedna era je bila svršena... Preživjeli Iliri kao da su, do dana današnjeg postali okrenuti Zemlji i

ljudima a ne Bogu. Da li od preziranja Zvijezda što su to dopustile, ili od straha kojega su prou-

zrokovali došljaci osvajači? Postulat se izokrenuo... Nakon 15 stoljeća Evropljani će američkim

domorodcima učiniti istu stvar.

U Imotsko polje, na ruševinama glavnog uporišta onih koji su znali s vodom, podignut je novi

grad i naseljen tuđinom, nekim malim kržljavim veteranima. Da se zaboravi njegovo pravo

ime, Delmion, dadoše mu ime Nova! A Nova ne može biti gdje nije bila Stara. Nakon 19. stol-

jeća, izmjestiše ga neki samozvani stručnjaci u Duvno. Da se zatru sve veze do naroda koji je

znao s vodom, Imotsko polje proglasiše močvarom prepunom zaraznih bolesti. Ovi, prije njih,

zatvoriše ponore, dovoljna im bijaše rijeka. Sav drevni sklad se poremetio. Uzeše zemlju i pris-

iliše ju da višestruko rađa dok se ne iscrpiše svi njeni minerali. Isto učiniše ilirskim ženama s

demonskim planom da nam onečiste krv i od nas naprave nemoćne, kao što su i sami bili.

U to vrijeme, u ime starog znanja, na rubu tog prokletog Rimskog carstva, pojavio se jedan

od prvih križara, nebeski putnik, da bi pokazao put kako dalje. Odgovor je bio On sam. Samo

mnogi nisu razumjeli što je htio reći. Nešto se izokrenulo i Bog je poslao, ni više ni manje nego

svog sina. Morao je, nije imao izbora. Sin je imao zadatak vratiti pogled dezorjentiranih ka Zvi-

jezdama. Nakon što se svaka veza nas i Zoroastera utopila u moru poganije, Krist je bio svjetlo

na kraju tunela. Narod koji nikada nije asimilirao rimsko poganstvo, jer nije bio primitivna

životinja sklona razvratu, sodomiji, izvrnutim vrijednostima i sl., u Kristu je vidio spas. Nije to

bio isti spas kao onaj kojega će u kasnije, u srednjem vijeku, nakon progona Katoličke i Pravo-

slavne Crkve, vidjeti u Islamu ali je nastao na jednakoj potrebi za održavanjem vjerske čistoće.

Kada se Božji poslanik pojavio na mjestu zaštićenom vijencem planina, Bijakove s juga, Za-

velima sa sjevera, i kad je stupio nogom među navodnjavane zelene površine gdje su preostale

preživjele domorotkinje i njihova siročad živjeli stopljeni s došljacima, bio je to trenutak za

pamćenje.

Primili su ga kao svoga jer je govorio sličnim jezikom i o skromnom životu, kakvim su i oni

živjeli prije Rimljana. Rekao im je o upozorenjima svoga Oca vezanim za zabrinjavajuća vre-

mena, i da se pripreme. Put, kojim će morati hodati bit će pun trnja i krvi. “Čuvajte vjeru, most

i znanje, jer sa mnom je sve lakše i prihvatljivije!” U muljavom blatu imotskog polja nacrta im

ribu. “To će biti znak, kojeg oni drugi nikada neće razumjeti.”

Era, koja je pokucala na vrata bila je takva, da nekima milost križa nije bila dovoljna, nije ih

zadovoljavala, njima je trebalo nešto drugo, nešto što će ih podići više. Isusov glas nije jednako

dopro do svih srca. Tako je došla umjesto milosti - trgovina. Sve je bilo za prodati! Krug, kojeg

su do sada dijelili, da bi im pokazao smjer i put, se zatvorio i istovremeno izvitoperio. Dva kraja

se više nisu mogla spojiti, nešto se razlomilo, polomilo.

Započela je borba, u jednom vremenu, kada nebeske sile milosti nisu više bile tako jake kao

prije. To je bila tragedija naših ljudi. Snaga, koja ih je trebala čuvati više nije bila dostatna da

bi ih obranila od zla. Ovdje na međi i meji plavog i zelenog hodio je Isus, priznati i voljeni pr-

vak naše današnje kršćanske zajednice. Biblija o tome ne govori. Mi ne znamo ništa o Njemu

između dvanaeste i tridesete godine Njegovog života. Predaje kažu da je s njim hodio i Petar,

Ključar, čuvar vrata ili bolje reći prolaza, prolaza kojem vodoravni krak križa pokazuje preko

rijeke, okomiti prema životu, prema Gospodinu, koji sa svojim vrtlogom može sve promijeniti,

sve obnoviti, a iz centralne točke križa pokazuje u treći smjer, dajući smisao cijeloj priči.

Ovo obljubljeno, od Boga dano sjećanje, bilo je pretkip svakom novom sjećanju i garant čuvan-

ja starih običaja i pravica. Netko je držao da je Gospodin uistinu došao, a netko je predaje shva-

tio alegorijski tj. da je došlo kršćanstvo. Ali, motiv se očuvao. Tako vam je uvijek s narodnim

predajama; može se izobličiti radnja ali glavni motiv uvijek ostaje nepromjenjen. Negdje dale-

ko, međutim, odvedeni su robovi nastavak života zamišljali drugačije. U zemlji gdje domovina

nije, gdje bi normalne generacije stvarale svoju budućnost svojim marljivim radom pomognuti

i samim Mjesecom, kao pumpom, iz pokradenih dobara drugih, širio se grad, umjesto jednog

božjeg doma. I rekoše da svi putevi vode u nj i da je tamo car bog.

Došli su napokon i u Isusov kraj, da bi naoružani i pomazani prevarom i izdajom zatrli trag ču-

varu prolaza i njegovu Gospodinu. Mislili su, ako njega nema više, nestat će ravnoteža, nestat

će znanje i oni će doći u posjed ogromnom imanju kojega će dugo uživati, no čiji izvor nikad

dokučili nisu i ne mogu. Zaboravili su da je narod bez Boga osuđen na propast.

Čuvar prolaza je dobro znao njihovu buduću nakanu i započeo je sve svoje znanje predavati

izabranima na čuvanje i prošao dalje, da bi i druge upozorio i naučio što i kako postupiti. To je

bio ključ i nada u nastavak i opstanak. I uz najveće jezero navodnjavanog imotskog bazena os-

tavio je lučonoše, koji će biti garancija opstanka znanja i vještina. Na granici velikih brda, gdje

razasute gomile upozoravaju namjernike i prolaznike da koracaju blaženim putem, pomno

čuvanom stazom života uz koju su posijani jednako i prapovijesni i novovjekovni stećci sa svim

svojim astroglifima i novijim svjetovnim prikazima, gdje se spaja poplavno područje sa mjes-

tima ponora, gdje se gore i u dubini miješaju vode, u ovoj čudesnoj dolini, gdje su ga dočekali

puni nade, pripremao se na svoj posljednji put. Tko smo mi da ne vjerujemo u prenijetu nam

riječ? Samo Imotsko polje i Hutovo blato čuvaju uspomenu na Kristov i Petrov posjet.

Vrijeme se približavalo. Kada se osvjedočio da je staro znanje u najboljim rukama i da će ga na

jeziku maga nasljeđivati generacije, predao se progoniteljima svojim. Čin, kojeg je pripremao

može promijeniti pamćenje. U to je čvrsto vjerovao. Kada je bogato dijelio svojim neprijatelji-

ma sve što su mu njegovi obožavatelji i pomagači davali, zbunio ih je i u njima izazvao osjećaj

divljenja. “Zar stvarno njega moramo hapsiti i tjerati, pak čak i ubiti?” – znali su se upitati u

sebi.

Put je bio težak i iscrpljuljući. No njemu, makar bi se po njegovim mladim godinama moglo i

drugačije zaključiti, nije bio tako težak.

Da zastanem ovdje na sekundu; Da li se netko od vas ikada zapitao zašto Isusa prikazuju stari-

jeg nego što to jest? Umro je s 33 godine. Promislimo malo tko je u našem mjestu rođen 1984./

1985. Kako bi onda Isus izgledao? No, uzorno ponašanje je tek sada počelo. Kada su ga u sati-

ma iskušenja, ispočetka, sa lijepim laskavim riječima, kasnije sve grubljim metodama pa čak

i brutalno pokušali preokrenuti i lomiti, on se nije poljuljao niti na tren. Samo je pitao svoje

mučitelje: “Znate li vi uopće gdje je to moje Kraljevstvo? Ovdje u gradu blata i željeza kako bi

ste to mogli znati? “

U sebi su osjećali taj preveliki jaz između njih i njega. Ljubomora, kao žensko lice Sotone,

uvukla se među njih. Još od Josipove braće nije bila toliko jaka.

Dva su se svijeta susrela u tom trenutku i mjestu. Dva mosta, dvije vjere, koje su bile međusob-

no nespojive.

Znanje je polako nestalo i predalo mjesto licemjerju. A Rimljani i Židovi ostadoše sinonimi za

nepoželjne, osuđeni jedni da propadaju, a drugi da vječno trguju.

Pala je odluka. Izvršitelj perući ruke samo ju je izvršio, pri tom glumeći i opravdavajući se

nekakvim suđenjem po zakonima. Tko nije imao mira? Jedna žena... U pozadini mlinski su

kamen već okretale neke druge sile, bilo je prekasno.

Voda je bila potrebna za nešto drugo a ne za kruh. Krv se morala oprati, da sve postane čisto...

Ova je meditacija nastala kao nadahnuće, moje viđenje, moj doživljaj, moja replika sastavka

“Mučenik” hrvatskog književnika dr. Igora Šipića, čovjeka koji je svijetu otkrio tajnu “ribe”.

KULTNO MEGALITNO SVETIŠTE GRADAC (VARKAŠEVA GRADINA U RASTOVCU)

“Ko ovcu na klanje odvedoše ga,

ko janje nijemo pred onim što ga striže

on ne otvara svojih usta.

U poniženju sud mu je uskraćen.

Naraštaj njegov tko da opiše?

Da, uklonjen je sa zemlje život njegov. “

(Dj. ap. 8, 32-34)

Kršćanska magija nije mrtva, mrtvi su oni koji nas u to uvjeravaju...

Jahve, tko smije prebivati u šatoru tvome, tko li stanovati na svetoj gori tvojoj? Ps 15-1

03./2018.