analiza na nbejk spored fraj
TRANSCRIPT
Vizija Vilijama Blejka i Arhetipska kritika
Poezija
U tekstu Poesis, koji je sastavni deo zbornika Nova Kritika, Suzan Lagner se
bavi prirodom poezije smatrajući da ona proizvodi efekat iluzije nekog
drugog 'virtuelnog' sveta, da poezija stvara upravo to virtueno iskustvo koje
se nama dok ga opažamo čini sasvim stvarnim. ''Ta iluzija života jeste
primarna iluzija sve pesničke umetnosti.''(1) Dalje, komentarišući pesmu
Vilijama Blejka The Tyger uspeva da nam dočara postojanje te skoro
natprirodne životinje koja nije jedan sasvim običan već ''jedan određeni tigar
koga je stvorio Bog, sa srcem punim satanskih emocija''(2) i koji u sebi čuva
tajnu Prirode. Doživljaj, osećanje pesme, misli koje nas prožimaju dok čitamo
te redove, slika koja se vizualizuje, sve to stvara jedno sveobuhvatno
virtualno iskustvo koje nas posredno, i barem na tren, prebacuje u specifičnu
sferu pesničke iluzije. Pesma The Tyger svojom simbolikom i zvučnom
formom uspeva da iskaže upravo ono 'neiskazivo'. Jezik je, po prirodi stvari,
diskurzivan (pojmovan, logički, misaon) i nije u stanju da izazove kakve
osećaje jeze, tajnovitosti, groznice, očajanja samo putem jednog neporednog
definisanja. Takva služba se nameće kao jedna od najznačajnijih vrednosti
poezije, jer poezija preko svog modusa kojim zadire u svet pojava, i kojim se
razlikuje od ostalih vidova ljudskog duha, od nauke, filozofije, religije, uspeva
da poveže 'činjenicu' sa emocijom. Štaviše, tvrdi Langer, u poeziji ''određene
činjenice i ne postoje posebno od svojih vrednosti; njihov emocionalni naboj
je deo njihove pojave''(3). Svaka prava pesma načinjena je od jednog takvog
tkiva koje u sebi nosi oba pola - stvarni život i stvarnu iluziju.
Langer završava poglavlje presudnim razlikovanjem zakona koji upravljaju
stvarnim svetom od onih koji se odnose na stvaranje poezije naglašavajući
pritom da to nisu zakoni diskurzivne logike i da oni nikad ne važe za naučno
ili pseudo-naučno (praktično) mišljenje. Ona te zakone definiše kao zakone
imaginacije.
Dilema studenta, koji bi želeo da Blejkovu inspirativnu poeziju poveže sa
nečim što bi se zvalo kolektivna svest, odnosno, 'kolektivno nesvesno', ovde
postaje još tamnija i veća. Provalija biva dublja kada svi glasovi koji govore u
ime tumačenja poezije glasno došaptavaju da je nešto takvo ravno
rodoskrvnuću. Naime, naučenjačko cepidlačenje samo bi oduzelu svu krvavu
boju Blekovoj poeziji, uništilo njegovu lepotu užasa, jer je nikako ne bi uspelo
tumačiti na odgovarajućem nivou. Na kraju krajeva, to bi poeziju svelo na
sliku sveta jednog psihoanalitičara koja uvek, ma koliko široka bila, hita u
jednom pravcu, ima cilj ispred sebe i teži da ga usaglasi sa poezijom koju
tumači. Ova dilema se nameće kao jedna od temeljnih dilema, kako nauke o
književnosti, tako i same psihonalize. Međutim, tu nije kraj, jer se kod Blejka
može pronaći mnogostruka tematika koja svoj razlog postojanja nalazi van
poezije.U pitanju su pesnikova teološka shvatanja.Ponekad je teško
razlikovati gde se u njegovoj poeziji pojavljuje mistik, a gde pesnik, kada
njegove kontemplacije nisu samo alegorijske prirode već se zaista obraćaju
jednom višem Duhu.Može nam se učiniti da čitava namera njegove poezije i
jeste duhovne prirode.Moramo se zapitati da li bi ona i bila stvorena bez
takve sadržinske motivacije.Ipak, on i jeste kao čovek bio sklon da tvrdi da su
natčulna iskustva za njega bila deo svakodnevice i da nam njegova pesnička
vizija putem imaginacije oslikava jednu dublju Božansku Viziju. Blejkovo
stvaralaštvo jeste neka vrsta reakcije na engleski puritanizam tog doba. Kako
u njegovoj poeziji odvojiti estetsko od transcedentalnog? Najzad, religijski
sadržaji udružuju se sa sadržajima kolektivno nesvesnog, ali i sa jezičkom
funkcijom pesme koja je estetska.
Ovde je pokrenut opšti problem poezije, jer kada ona iznosi mitove koje joj
tradicija nudi, kada tumači legende koje su već odavno zapisane, poezija
nema svoj suverenitet. Ovde nam se nameće terminologija Žorža
Bataja.Francuski teoretičar kreira pojam koji naziva Blejkovim paradoksom.
Tu se ogleda sva nemoć poezije, jer Blejk je, po Bataju, sveo suštinu religije
na suštinu poezije; otkrio je da poezija ne može u isto vreme da bude
slobodna i da ima suverenitet. Ona se uvek za nešto vezuje i ''jeste
suverena, ali samo kao želja, a ne kao posedovanje predmeta.''(4) Batajov
paradoks razrešava mitološku i religijsku 'zbrku' u poeziji kojom se bavimo,
jer osvetljava zamršeni odnos ova dva oblika duha rečima da je ovde religija
slobodna kao poezija, a poezija ima suverenu moć religije.
Vilijam Blejk
No, da bismo do toga sami došli moramo se usredsrediti na Blejka i njegovo
delo. Rođen, u Londonu, u porodici nonkonformista, (ogranak baptističke
crkve), Blejk je odrastao uz autoritativnog oca. Uči graviranje i crtanje, a
veoma mlad izlaže svoje gravire na Akademiji. Međutim, nailazi na
nerazumevanje kritičara. Tri godine kasnije objavljuje svoju prvu knjigu
Pesničke crtice, dok će sva naredna dela sam štampati u malom broju
primeraka i deliti užem krugu ljudi. Pesme i tekstove gravirao je zajedno sa
ilustracijama posebnim postupkom do koga je sam došao, a koje je zatim
ručno bojio. Sva njegova dela su književno-slikarska.Njegovi savremenici za
njega su govorili da je ludak, njegovu zanesenost smatrali su vulgarnom, jer
u protestantskoj Engleskoj njegovog vremena takvo je ponašanje bilo
čudno.Doduše, sam Blejk se može pomalo kriviti za to. Naime, to je pesnik
koji ni u jednom trenutku nije mario za društvene konvencije i kompromise.
Za sebe je slutio da mu je poveren nekakav natprirodni zadatak i prozaičnu
stvarnost spoljnjeg sveta pretpostavljao je svojim vizijama. Izvesno je da je
gajio simpatije prema tradiciji okultizma, a njegova poezija ne krije svoj
religiozni, okultni i meditativni karakter.Ona naglašava natčulna iskustva.A i
ova priča ima svoju predistoriju. Naime, već u 10 godini života 'Bog mu je
provirio glavom kroz prozor i nagnao ga da zavrišti,' a kasnije kad je odrastao
postao je čudnovatan čovek sklon vizijama. Učenje švedskog Londonca
Emanuela Svedenborga, isprva inžinjera i pronalazača, a kasnije pod
uticajem duhovne krize, mistika i proroka, ostavlja jak utisak na mladog
Blejka koji postaje član Nove Crkve, koja se zasniva na svedenborgijanskom
tumačenju Biblije. Prva i osnovna razlika je vera u čovekovu božansku
prirodu, druga je mogućnost neposrednog uspostavljanja veze između
pojavnog i duhovnog sveta, a zatim i mogućnost svakog čoveka da dođe do
duhovnog otkrovljenja. Blejk se isprva priklanja tom novom spiritualizmu, ali
ga kasnije sam napušta. U Venčanju Neba i Pakla koje je pisano kao satira u
odnosu na samog Svedenborga i njegovo učenje, naš pesnik se obrušava na
svog 'učitelja' rečima da je pisao stare istine, da nije razgovarao sa đavolima,
već je samo držao sveću na suncu. Primera radi, Svedenborg je matematički
podelio raj i pakao stvarajući od te ideje prost mehanički racionalizam. Blejk
je u tome prepoznao despotski i tlačiteljski ratio koji sebe gradi na
podjarmljivanju duše, a koga će osmisliti kao figuru Urizena. Blejk gradi
opoziciju u odnosu na službeno hrišćanstvo stvarajući ujedno vlastitu religiju,
kao i njoj odgovarajuću pesničku sliku. On tvrdi da ne zna ni za jedno drugo
Jevanđelje osim oslobođenja i tela i uma, u svrhu upražnjavanja 'Božanske
Umetnosti Imaginacije'. Blejk sumnja u osnovne biblijske dogme, nazivajući
ih zabludama : zabluda o razdoru tela i duše ('čula su glavni prozori za
dušu'), zabluda o nagonu koji dolazi samo iz tela, koje je zlo, i razumu, koji je
dobro, a dolazi iz duše ('nagon je jedini život'), i zabluda da će Bog mučiti
onoga koji sledi svoje nagone ('nagon je večiti zanos'). I sam Isus je, prema
Blejkovom đavolu, prekršio svih deset zapovesti, jer je to neophodno da bi se
činila vrlina. ''Neka sveštenici u mrtvačkoj crnini više ne grakću proklinjujući
sinove radosti...I neka bleda pobožna blud više ne naziva nevinim one koji
žele, a ne čine! Jer sve što živi je sveto.''(5) Jeretička misao, kao ova,
izrečena, na primer, danas ne bi nosila breme prethodnih vekova, kao što
ova misao nosi. Jer upravo je sam Blejk jedan od onih bundžija, ili đavoljih
pesnika, kao ih naziva Ž.Bataj, koji su anticipirali slobodu ljudskog duha
upotpunjavajući je suprotnostima. Blejkov Isus je oljuđeni bog koji je i sam
izrazio bunt prema tiraniji crkve i farisejima.Najzad, Blejkov Isus ustaje protiv
tradicionalnog Isusa kao protiv oličenog đavola.Drugim rečima, on ustaje i
protiv ljutitog boga starog zaveta koji se skriva i propoveda o jednom novom
bogu koji se nalazi u ljudima.
Primera radi, u proznom delu Maštarije (delovi Venčanja) Blejk pravi razliku
između Proždirača i Plodotvorca, i insistira na tome da te dve vrste ljudi i
treba da ostanu neprijatelji, jer ko god teži da ih izmiri teži da uništi život.
Prema njegovom konceptu to čini upravo Religija.Na osnovu ovog primera
možemo doneti zaključak kakav je odnos naš pesnik imao prema hrišćanstvu
– autentičan, iskren i kreativan, jer on je prisvojio ono što mu se činilo
dobrim. Međutim, Blejk u dubini svih religija vidi Pesničkog Genija koji ih
stvara i pesnik pokušava da opiše taj proces : prastari pesnici oživljavali su
pojmove tako što su im davali imena bogova ili genija, šuma ili reka, svega
što su njihova čula mogla da prime. Ali kada je stvoren sistem koji odvaja
duhovna božanstva od onoga na šta su se ona odnosila nastaje sveštenstvo
koje odabira oblike obožavanja iz pesničkih priča - i objavljuje da su to
naredili bogovi. Blejk zatim dodaje da su na taj način ljudi zaboravili da sva
božanstva prebivaju u ljudskim grudima. Moralizam, strogost, dogmatičnost
udaljavaju religiju od svoje pesničke istine, od Pesničkog Genija u kome je
njen izvor.
Jezgro svih istina, središnja duhovna moć i Boga i čoveka, po Blejku, jeste
Imaginacija.U stvari, u njoj su obojica prestali da se razlikuju.Imaginacija je
'Božanska Ljudskost', ona je sam Sveti Duh, ona je postojanje.''U svojim
Nedrima nosiš svoje Nebo i Zemlju, i sve što posmatraš mada izgleda Van, to
je Unutar, u tvojoj Imaginaciji.''(6) Sve što postoji je trajno u našoj mašti, a to
je osnova sve umetnosti. U stvaralačkom činu je najveća sloboda duha.
Imaginacija je okružena kćerima Nadahnuća koje su često suprotstavljene
kćerima Pamćenja (tradicija), jer imaginacija nema nikakve veze sa
pamćenjem. Takođe, njen najveći neprijatelj je 'Apstraktna Filozofija' ili Avet
što Rasuđuje čiji simbol postaje Urizen. Dok je 'čovek od imaginacije' , čovek
je živ. Po Blejku, zlo je negacija, ništavilo, ništa. ''Sve zlo sastoji se bilo od
ograničavanja samoga sebe ili od ograničavanja drugih.''(7) Svako
pokretanje, svaki čin je dobar sam po sebi, zlo nastaje onda kada je aktivnost
onemogućena i kada se izokreće u frustraciju. ''All Act is Virtue''.(8) Tako da
su elizabetanska melanholija ili Bodlerova 'ennui' bliža Blejkovom pojmu zla
negacije. Imaginacija se tu pojavljuje kao odgovor, kao ključ borbe, ne protiv
krvi i mesa, već protiv duhovne slabosti, protiv nejakih želja i neutoljenih
žeđi. Blejk razvija ideal kreativne energije kao čovekove duhovne slobode; on
objavljuje istinu Imaginacije, smatra da su svi oblici života sveti, upozorava
na opasnost ograničenja i igra se sa mudrošću i ludošću u isto vreme.
Blejk je jedan od retkih ‘mislilaca’ koji najavljuju moderno doba koje sintetiše
dušu i telo rascepljeno snagama hrišćanstva. On ne trpi nijednu terminologiju
koja bi nagoveštavala da u čoveku postoje dva razdvojena receptora koja
vide dva razdvojena sveta. Svet je jedan, ali postoje dve različite vizije. Prvo,
postoji prirodno viđenje, kako ga Blejk zove, po kome je objektivni svet u
suštini nezavisan od čoveka. Ono stvara božanstva po uzoru na prirodni
mehanizam koji je često automatski i racionalizuje sva životna zla i
nepravde. Takvo viđenje je otuđujuće i na jednom drugačijem nivou postaje
odraz duševne želje za smrću koje je odgovorno za izazivanja pogubnih
ratova koji su i u današnje vreme opšte mesto. Međutim, drugačija vizija je
moguća – humana vizija prema kojoj je objektivni svet samo kulisa
stvarnosti, čvrsta podloga za ljudsko stvaralaštvo. Objektivni svet je u ovom
slučaju fleksibilan i menja se u odnosu na posmatrača i njegovo delovanje.
Cilj ove vizije jeste Religija ili ‘civilizovan život kao u hrišćanskoj crkvi’. To je
sušti stvaralački život, kakav hrišćanstvo pripisuje Bogu, i koji bi se, prema
Blejku, uklapao u beskonačnu božansku perspektivu, jer ideja da je čovek
stvoren po božanskom obrascu nosi sa sobom mogućnost realne čovekove
stvaralačke moći. No, čovek u svom svetu može stvarati na čisto ljudskom
nivou. Estetičkog elementa ovde se pojavljuje kao glavni motiv. Blejk u
njemu vidi sferu egzistencijalne slobode, dok u etičkom elementu, koji je
suština našeg racionalnog univerzuma, vidi samo posmatrača , ali ne i
stvaraoca, koji robuje znanju o dobru i zlu. Potpuno drugačije nego u
hrišćanskoj misli, koja telo i dušu razdvaja u dve kategorije od kojih je jedna
netačna, a druga tačna, dve Blejkove vizije, prirodna i humanistička, nisu
određene moralnim odredbama dobro/zlo već kategorijama smrti i života, od
kojih prva stvara pravu paklenu torturu i tiraniju dok druga stvara stvaralački
raj.
Blejk je prvi engleski pesnik koji je smatrao da je revolucija važan događaj, i
koji je razradio 'revolucionarnu strukturu slikovnosti'(9).Blejk razrađuje dve
koncepcije - nevinost i iskustvo - dva suprotna stanja ljudske duše.Nevinost
je odlika deteta dok iskustvo dolazi kad čovek odraste.Dalje razvijanje
osećanja nevinosti je pretpostavka da je svet stvoren da bude dobar, kao i
ignorisanje činjenice da svet nije takav. Kako dete raste ono prihvata
iskustvo, ili dehumanizovanu stvarnost, a detinja nevina iluzija se potiskuje u
dubinu, koju danas zovemo podsvest, gde zapravo dobija seksualnu formu.
'Izvorna nevina vizija postaje melanholičan san o srećnom vrtu koji je čovek
jednom posedovao, ali ga je zauvek izgubio, mada ga može vratiti posle
smrti'.(10) Blejk stvara novu konstrukciju koja je u odnosu na staru poslušnu,
do te mere nemirna i revolucionizovana da je smeštena na vulkan seksualne
želje. Blejkovim mitopejskim jezikom rečeno, detetova frustrirana želja
postaje Ork koji u sebi nosi pakao buntovništva, dok s druge strane, ako se
prigrli 'zla stvarnost' dobijamo status quo, Blejkovog Urizena. Čovek pod
vlašću zakona je u seksualnom smislu zarobljen u vulkanu sve dok ga ne
dotakne plamen u vaskrsnuću. Duhovno telo vaskrslog čoveka je seksualno
oslobođeno, a u Blejkovoj ikonografiji taj aspekt simbolišu požudne vatre
kroz koje noga vaskrsloga korača.Na istorijskoj ravni, mit o Orku oslikava
materijalne snage koje se bune, istorijsku revoluciju oličenu u američkoj
borbi za nezavisnost, kao i posle toga, francusku buržoasku revoluciju.
No,ono što je zanimljivo kod Blejka je vizija da se svaka Orkova pobuna na
kraju izokrene u sistem deset božijih zapovesti. Naš pesnik sagledava to
ciklično kretanje istorije i sažima ga u četiri stupnja. Prvi stupanj je
revolucionarno rođenje Orka, drugi, prenos vlasti sa Orka na Urizena na
vrhuncu Orkovih moći, propraćeno okivanjem ili zatvaranjem Orka; treći,
uspostavljanje 'prirodne religije', ili shvatanja stvarnosti kao spoljašnje, čiji je
simbol Urizen; četvrti stupanj, propast i haos čiji je simbol Orkovo raspeće, tj.
rečeno Blejkovim jezikom, vešanje zmije o mrtvo drvo.
Kao što bi psihoanaliza kao nauka naginjala ka tome da tvrdi da su snage
njenog penkala prve skovale koncepciju koju ćemo sada obraditi, čini se da
je pre nje to uradio sam Blejk.Fraj tvrdi da u tumačenju koje sledi nije ništa
učitao. U Venčanju Neba i Pakla Blejk vidi revolucionarnu viziju kao sebični
Ego koji sedi na vrhu buntovničke želje i povezuje oslobađanje želje sa
krajem sveta, sa eksplozijom svega nama poznatog. Pesnik shvata da
aktiviranje želje ne vodi ka anarhiji, jer Orkove vatre potpiruju misao, već ka
apokalipsi u kojoj će, takođe po njegovom tumačenju, ceo svet i biti uništen,
ali tek tada će se pokazati u svojoj pravoj slici – beskonacan i svet. Tada
postaje jasno da oslobađanje želje za njega nije uzrok već posledica
očišćenja stvarnosti.Želja (Ork) po prirodi teži da nađe svoj predmet.
Stvaralački nagon (Los) utiče na želju svom snagom i pri tom je prilično
opterećuje, sve dok oslobađanje želje ne postane sastavni deo stvaralačkog
procesa.
Blejkovi Arhetipovi
Zašto svi simboli koji slede moraju imati hermetičku koprenu?Zašto su
pojedina božanstva data u formi paradoksa, odnosno, dvojstva koje se ne
može razrešiti logičnim putem?Blejkovi simboli nikada nisu jednostavni i
jednoznačni. Nortop Fraj tvrdi da kad jedan sistem mitova izgubi svaku vezu
sa religijom on postaje čisto književni sistem. Pitanje koje se ovde nameće je
da li važi i obrnuto : ukoliko kada se jedna određena književnost upotpuni
religijskim sistemom da li se iz nje mogu crpsti mitološka značenja? I da li
oba sistema, književni i mitološki, jesu gradilište arhetipova? Istina je da u
simboličkim poemama borbe pobunjenih božanstava, rađanje čitavih
svetova, ponekad i jaka oštrina vizije, kao što je sa Blejkom slučaj, mogu
podsetiti na jezik Veda ili Biblije. Međutim, u poslednjoj konsekvenci njihov
simbolizam samo sa mitom deli svoje poreklo – a to je Ljudska Uobrazilja.
Zaista, ona je plodonosno tlo za tumačenja. Osnovna razlika između K.G.
Junga i N. Fraja u pogledu tumačenja pojma arhetipa, i njegovog mesta, jeste
u tome što se Jung zadržava na opštoj genezi arhetipova dok se Fraj bavi
njihovom analizom. Fraj definiše arhetip kao simbol, uobičajeno je to slika,
koja se nanovo pojavljuje u književnosti da bi se prepoznao kao jedan
element književnog iskustva.
Urizen simbolizuje razum. Ali je on oličenje antiintelektualnog razuma,
odnosno, onih načela koje se tiču mere i svodivosti na eksperiment. On je
istovremeno božanstvo koje ograničava energiju, zakonodavac i osvetnička
svest.Takođe je orač, graditelj, vozač sunčevih ubojitih kola.Urizenova
umetnost je graditeljstvo, čulo vid, metal zlato, elemenat vazduh. Jedni
proučavaoci Blejkove simbolike misle da mu je ime skovano od gr. 'Ourizen' -
ograničiti, dok drugi smatraju da je verovatnija mogućnost eng. 'you reason'.
Na više mesta Urizen se pojavljuje kao tlačitelj, osvetnik i ljubomorni bog
donekle sličan starozavetnom Jahvi. On je 'mračno božanstvo svetlosti',
snaga koja ne spašava, već kao razum simbolizuje autoritet i odsustvo
ljubavi.On je strašni bog rušilac, a ne spasilac. Urizen jeste, takođe, 'načelo
stvarnosti', odnosno, zakon u koji se bespogovorno veruje, gotova vera da je
svet već konstruisan i da se sve što postoji može videti očima. U borbi
Urizena i Orka, strašnog deteta, prvi uspeva da pobedi uspostavljanjem
sveštenstva sa svojim zakonikom o deset božijih zapovesti, a njegov konačni
trijumf simbolizovan je vešanjem drske zmije (Orka) o ukleto drvo.
Enitarmona je duhovna lepota, bliznakinja, pratilja i nadahnuće pesnika,
Losa. Čini se da joj je Blejk skovao ime od gr.'(z)enith' plus '(h)armon(y)'. U
Evropi ona uspostavlja ženski svet, sa lažnom religijom čednosti i osvete,
koja je trajala od početka hrišćanstva kao jedna od njegovih osnovnih
zabluda. U pitanju je trijumf ženske volje nad muškom kao rezultat
pogrešnog shvatanja da je polnost greh. Enitarmona zaključava glavna vrata
polnosti u pretpostavljenu večnost, progoni i samu večnost u buduća mesta
koja ne postoje, u raj. Te stoga, ta kraljica neba, okuplja dvanaestoro
nebeske dece, zajedno sa Orkom kao zarobljenim suncem, da bi hrišćanstvu
nametnula kult spoljašnje stvarnosti, ili, kako je Blejk naziva, prirodne
religije.
Los označava pesništvo, svaki izraz sveta stvaralačke mašte. Strana sveta
mu je sever, radi kao kovač, čulo mu je uho, a načelo zemlja. Emanacija mu
je Enitarmona.Planeta koju simboliše je duhovno sunce, dok on sam stvara
materijalno sunce. Neki misle da mu je ime anagram od lat. Sol 'sunce'.
Pretstavlja duha proricanja, oličava snagu uobrazilje.Stoji prema Lavahu
(Ork, strast) kao Apolon prema Dionisu.Los je duhovni prevratnik,
revolucionar, a njegov je sin, Ork, revolucionar u materijalnom, spoljašnjem
svetu.Na kraju Evrope, kad počinje francuska revolucija, Los se budi u
svanuće i poziva sve svoje sinove u krvavu bitku. Los je takođe zemaljska
manifestacija Urtone koji je jedan od glavna četiri božanstva i predstavlja
uobrazilju. Los zapravo stvara materijalni svet, uobličava haos univerzuma
kao posledicu njegovog očajničkog gneva i težnje da se oslobodi.Kao izraz
Imaginacije on je stvaralac svega onoga što vidimo.Los je poslednja
čovekova mogućnost da dela jer je i poslednji Zoe.Njegova je pobuda da se
svet preobrazi u ljudski i imaginativni oblik. Kao i podsticaj koji stvara
umetnost, ali i Pesnički Genije, koji stvara religiju, celokupnu kulturu i
civilizaciju. Kod Blejka, ove su pobude otelovljene u Losu, duhu proroštva i
stvaralaštva, i Los, a ne Ork, pretstavlja glavnog junaka njegovih proročkih
pesama.Los ne vodi poreklo iz potisnutih detinjih želja, kao Ork, već iz dublje
stvaralačke pobude.Da bismo u potpunosti razumeli arhetip Losa moramo se
okrenuti i sagledati i drugi pol njegove emanacije – Urtone. U ranijim
proročkim knjigama Los igra reakcionarniju i mračniju ulogu čak i od Urizena.
Tada se saznaje da je Orkov otac u stvari Los, a ne Urizen, i da ga Los okiva
u 'lanac ljubomore' ispod planine Atlas, a da Ork prema njemu oseća gorak
otpor.Očito, da prema Blejkovom shvatanju postoji duboko konzervativan
elemenat u stvaralačkom duhu koji pomaže da se održi Urizenova tiranija. U
stvari, neke od Urizenovih funkcija se prenose na Losa, što bi se moglo
protumačiti kao jaka zanesenost stvaraoca svojom imaginacijom da potpuno
zaboravi, ili da ne nalazi za važno, da u sebi razvija duh pobune ili bude
svestan istorijske realnosti, dok sa druge strane i ne primećuje da time
podržava sistem. To je potpuno u skladu sa Blejkovom tvrdnjom da Los nije
samo stvaralačka moć već i duh vremena, snaga koja gradi u vremenu.
Najzad, Los je jedna od glavnih pokretačkih sila sve pesnikove simbolike. On
je povremeno imenovan kao Bard i glavni je predstavnik cele klase koju Blejk
naziva 'Prokleti'. Ona obuhvata sve istinske proroke i umetnike, a njeno ime
dolazi od toga jer je njihova uobičajena društvena uloga da budu prognana i
ismejana manjina.
Teotormon simbolizuje žudnju koja se, kad se uguši, premeće u ljubomoru.
Ime mu je možda skovano od gr.theos-bog i hebr. torah- zakon.. Nasuprot
njemu je Bromion.
Leuta simbolizuje polnost podvrgnutu zakonu, i razumeva se kao osećaj
greha ili krivice. Ona je Bromionova emanacija. Spominje se zajedno sa
Anatamionom – muškim semenom. Njen atribut je Dolina Užitaka, odnosno,
ženski polni organ.
Oothoon je simbol sprečene, ubijene ljubavi.Ona je treća ćerka Losa i
Enitarmone. To što bere Leutin cvet zapravo je simbol njene seksualne
inicijacije .Zalaže se za bitnu ćistoću ljubavi i za svetost polnosti.Ustaje protiv
bračnih okova, ljubomore, sebičnosti, verskih zabrana.Ona je ta koja proklinje
Urizena.
Bromion je razum kada se njime služi pesnik. On u Evropi siluje i odbacuje
Oothoonu, ali su njih dvoje svezani u jedinstvu i mržnji. Oothoon tako postaje
duša raspeta između žudnje (Teotormona) i zakona (Bromiona).Svi troje
pevaju tužbalicu.
Zenit je najviša tačka razuma, a ne uma (vrlo važno razlikovanje za Blejka),
kad se on uzdigne u svojoj sili. Ponekad se poistovećuje sa Urizenom.
Suprotnost mu jeNadir kao simbol nesvesnog.Rast Zenita je rast tlačiteljske
moći razuma iz koje proizilaze moralni zakoni i ratovi.
Anđeo je sklonost svakog čoveka i njegova vodeća Vrlina.Svaki narod ima
svog duha čuvara, tj.svog Anđela. Ali on pretstavlja i čuvara poretka
konvencionalnih shvatanja.
Ork oličava revoluciju u materijalnom svetu, ali samim tim što u sebi nosi
pakao buntovništva, a sa njim i ručilački gnev, Ork za sebe kaže da je uklet.
'Strašni dečak' je pobuna ljudske energije i želje, težnja za slobodom i
čulnom ljubavlju. Blejk ga često prikazuje kao vatreni stub, a Urizena, kao
Orkovu glavnu suprotnost, kao stub od oblaka. U svakoj novoj borbi sa njim,
u svakom sledećem istorijskom ciklusu, Orkova ´crvena ilovača´ oživljava
bele Urizenove kosti. Ork nije Urizenov sin, kako bi mnogi naslutili, već je to
Avsalom, tradicionalno obešen o svoju zlatnu kosu, koji je još jedan umirući
bog.Ipak, Orkova sudbina kao mladog buntovničkog boga jeste frustracija
želje koja vodi u očajanje i koja ga postupno transformiše u Urizena tiranina
koji ´kreše krila´.
Rintrah je gnev, ljutnja, srdžba. Obično se javlja zajedno sa Palambronom.
Palamabron otelovljuje, uglavnom, saosećanje prema potlačenima.
Eno je sposobnost da se večnost vidi u svim stvarima.Ona je mati pesništva i
u Knjizi o Losu ona trese čvrsto zemlju, prizivajući doba nevinosti, kada su
gresi bili bujnost vrlina.
Lilit se na jednoj od njegovih gravira nalazi nacrtana u obliku zmije ispod koje
piše 'Dobro'. Lilit je bila prva Adamova žena.Po jednom drugom predanju,
ona postaje mati demona, pa je zamenivši, Jahve stvori Evu.Blejk je inače
zove ´bestelesno žensko´.
Tradicionalni Bog je, po Blejku, pogrešan otac.Strašilo koje nas plaši svojom
zlovoljom, hirovitošću i bezobzirnom okrutnošću; sebični otac ljudi koji drži
zemlju zarobljenom.To je Bog kome su Druidi masovno žrtvovali ljude, po
svemu sudeći, kao ishod ideje da je taj njihov Bog mrzeo ljudski
život.Njegovo glavno oruđe je moralna usaglašenost, seksualni stid i neka
vrsta glupe razumnosti.Ako bismo uspeli da se oslobodimo takvog Boga,
kaže Blejk, sve bi nas se prikazalo kao što jeste, beskonačno.
Anđeo božanskog prisustva - Satana koji može uzeti oblik svetlosti zbog čega
često ga zamenjuju sa Bogom. Povremeno ga naziva imenom Jehova
Elohim.UVečnom Jevanđelju on je stvaralac tela, zakona i pakla. U Venčanju
Neba i Pakla Blejk postojeći univerzum ruši do temelja i pruža jedno novo
shvatanje : Miltonov Mesija je zapravo Satana, aludirajući da je pravi Mesija
koji iskušava onaj koga je Milton smatrao za Đavola. U Blejkovoj simbolici
Satana je smrt, 'granica mraka', redukcija na neorgansku materiju, koja je u
živom čoveku prisutna kao želja za smrću ili kao optužitelj za greh. Satanin
izvor u spoljašnjem svetu je nebo. U pesmi pod naslovom Vrata Raja pored
opšte teme o sanjalačkom putniku, Blejk proglašava Satanu za ’San
izgubljenog putnika ispod Brda’, što je konstatacija prepuna biblijskih aluzija.
Božansko telo je sama Ljudska Imaginacija koja je, takođe, Isus. 'Isusov duh
je neprekinuto opraštanje Greha.'(11)
Golgonuza je Losov grad umetnosti i izrade.On se sadrži u fizičkim telima
muškaraca i žena.
Đavoli su za Blejka obično zli duhovi, okrivljeni za greh (diabolus znači
'okrivljen'), ali u Venčanju Neba i Pakla su originalni geniji. Ovde su oni
suprotstavljeni Anđelima, ograničenim duhovima uobičajenog.''Svi Geniji su
su raznoliki.Đavoli su različiti.Anđeli su svi slični.''(12) Najzad, Blejk smatra
da su i pakao i nebo/ anđeli i đavoli jednako važni. Pakao je područije
instinkta i osećanja sa svojim impulsima, željama i dinamičkom energijom.
Nebo je carstvo mišljenja, intelekta, sa svojom logikom, redom i svojim
etičkim sudovima.
Četiri Zoa – U grčkom jeziku Zoon u singularu znaci živo, živ, stvorenje,
životinja. Ta reč biva nespretno prevedena na engleski jezik kao 'beast',
odnosno, zver. U konvencionalnoj ikonogarfiji to su bića koja imaju lice
čoveka, lava, vola i orla i bivaju poistovećena sa četiri evanđelista. Blejk
uzima grčki plural kao engleski singular. Tom rečju on želi da označi četiri
čovekova aspekta : Telo (Tarmas), razum (Urizen), osećaje (Luvah, Ork) i
maštu (Urtona, Los). Ta četiti simbola predstavljaju i 'Četiri Večna Čovekova
Čula' : Jezik za telo, Oko za razum, Miris za osećanja i Uho za uobrazilju. Zoe
su odrazi božanskih aspekata: Tarmas pastir predstavlja Boga Oca, Luvah u
čijim krvavim haljinama Isus silazi na zemlju, odgovara Sinu, a Urtona-Los,
kao vrelo nadahnuća, Svetom Duhu. Urizen personifikuje onaj božanski
aspekt koji pada i postaje ekvivalentan Đavolu. Nevolje počinju kada oni
zamene svoj položaj u 'Univerzalnom Čoveku', jer je Luvah prisvojio Urizenov
svet na jugu, odnosno, kada Osećanja uzurpiraju mesto Razuma. Oni se tada
okreću protiv čoveka i jedni protiv drugih. Urtona, koji se nikad ne
manifestuje u vremenu, postaje Los, koji se odvaja od svoje Emanacije
odnosno ženskog dela, Enitarmone i na kraju propada kao Utvara Urtone,
dok Enitarmona postaje Sen. Urizen odbacuje svoju emanaciju Ahaniju i
izopačava se u Zmaja, gubeći ljudski oblik. Tarmas se takođe deli, napušta
ga njegova emanacija Enion, zatim se unižava i dobija materijalno telo. Svaki
Zoa za sebe misli da je postao najviši, i da je Bog.
Tarmas je oličenje oseta i simbolizuje telo u četvoročlanoj podeli
elemenata.On je snaga koja obnavlja život, a sposobnost pojedinca da uradi
upravo to, da obnovi svoj život, je vaskrsnuće. Naime, Tarmas po Blejkovoj
simbolici pretstavlja prelazak od smrti do vaskrsnuća, jer upravo ono prekida
beskonačni ciklus. Tarmasov simbol je more, početak i kraj života.Kako je
izvorno čovekov pad istovremeno bio i potop, mi smo u ovom svetu
simbolički pod vodom, što bi se potvrdilo i Jungovim metaforom mora koje
predstavlja čovekovo duboko nesvesno.Dakle, Tarmas i Ork su snaga i
lepota, uzvišeno i patetično, koje spaja antiintelektualni razum Urizena.
Luva je božanstvo čije ima doziva u svest ljubav.On je dete ognja i oličava
strast.
Noć - pakleno četvorstvo - Promena pola noći je u vezi sa Urizenom. Pakleno
četvorstvo čine Haos Imaginacije (sever), Greh Osećanja (istok), Noć Razuma
(jug) i Smrt Tela (zapad).
Mit o Navukodonosoru slika kraljevu metamorfozu od carskog vrhunca do
propasti koji svoju tiransku fazu zamenuje stanjem divlje zveri.
Blejkov Isus je orkovska figura, pobunjena persona koja započinje novu
civilizaciju. Ona će kroz vreme ponovo dobiti urizensku formu. Uopšte, Blejk
se prema konvencionalnom Isusu ponaša kao prema Antihristu.Dok, s druge
strane, ima svog osobnog Hrista, koji stoji izvan istorije ideja, u centru
individualne mudrosti.UVenčanju Neba i Pakla hrišćanski, tradicionalni Isus
jeste Jehova koji živi u vatrenom ognju što je uloga koja se pripisuje
konvenciji Satane. Blejkov vaskrsli čovek oslobađa duhovno telo do stepena
kada je i seksualno oslobođeno. Konačno, Biblija se može tumačiti na dva
načina, ili kao otkrivanje božanskog u čoveku ili kao niz restriktivnih moralnih
zakona. Tumačenje Nortropa Fraja priči daje novu boju.Naime, Hristovo
raspeće bila je jedna vrsta žrtvenog obreda koje se sreće kod mnogih
‘primitivnih’ društava.Hrist je umiruće božanstvo naše civilizacije.’’ …
Prinošenje ljudskih žrtava koje osvetljavaju, čak jasnije nego ratovanje,
činjenicu da potiskivanje ili izopačenje seksualnog nagona završava kao želja
za smrću.’’(13)
Urtona jeste jedan od četiri Zoa i simbolizuje ograničenu stvaralačku maštu
pojedinca. On se razlikuje od sveopšte mašte, koju u Blejkovoj mitologiji
simbolizuje njegov vlastiti Hrist. Urtona odgovara Svetome Duhu u
hrišćanskom Trojstvu. Strana mu je sever, planeta Zemlja, metal gvožđe.
Ovaj Zoa zaokupljen je stvaranjem oblika.Ćerka Urtone i Enitarmone jeste
‘žena Sena’.Ona se prema Orcu odnosi kao prema ljubavniku. Ne ume da
govori sve dok je Orc ne zgrabi u ljubavni zagrljaj.
Beulah je personifikacija prirode u svom aspektu majke koja neguje.Beulah je
niži Raj, a termin bukvalno značu ‘venčan’.To mesto je bašta Geneze,
trostuki svet koji simbolizuje ljubavnike i njihovu zajedničku kreaciju. Beulah
je postelja u kojoj sahranjujemo seme da bi ponovo proklijalo, kao i postelja
usnule ljubavi u kojoj se začinje novi život. To je zaštićeni svet deteta, svet
ljubavnika i njihove ‘zahvalne žudnje’; svet čuda i romanse, bajki i
snova.Beulah predstavlja imaginaciju deteta.Nasuprot njemu stoji Eden kao
simbol najvišeg mogućeg stanja duše.On je jedinstvo stvaraoca i stvorenog,
energije i oblika (slike, forme).To je ponosan grad duhovnog sunca. Trostuki
Beulah postaje četvorostuk pomoću simbola četiri Zoa i proširuje se na
beskonačnost. No, vrlo je jasna Blejkova kritika, jer Beulah ima i drugo lice. U
njemu se razvija pasivna zavisnost u odnosu na očinstvo Boga ili majčinstvo
Prirode, jer se u njemu se može naći uteha za patnju. U njemu se nalaze
nežne duše, kao i bolesne, koje se samooptužuju za greh, i za svoj strah
vezuju značajan deo imaginacije. Unutra su i jadne duše koje pritiska tiranija
i beda. U pitanju su psihe koje ne vide dovoljno jasno, kao što je to slučaj sa
plodnim dušama, koje isijavaju zdravlje i energiju. Lako je pod uticajem
nekog gubitka, tražeći utehu i zaklon, pasti iz Edena u Beulah.Sve Religije,
zapravo, nemaju nameru da izađu odatle i podvlače važnost patnje i
ponižavanja.Ako se posmatra njihovim očima, Eden je suviše ponosan i
demonski. To je stanje u kome čovek može lako zaboraviti na Boga, ali Blejk
naglašava, da je to ista vrsta zaborava kao i kada čovek zaboravi da postoji
zdravlje jer je u potpunosti zdrav.
U Bibliji, Beulah se poklapa sa navedenim fizičkim opisom. Najbolje je opisan
u Pesmi nad Pesmama, pesmi o venčanju kralja i njegove neveste, u kojoj se
delovi njenog tela porede sa prirodnim pejzažima i zemljom.
Arhetipska kritika
K.G.Jung
Delo K.G.Junga uspostavlja vezu između dinamičke psihologije, grane koju je
on osnovao na temelju ekspirimentalnog i naučnog pristupa, i religiozne
psihologije koja se oslanja na istraživanja ezoteričnih učenja velikih religija,
kako zapadnih tako i istočnih. Jedan je most koji povezuje ove dve forme
duha, jedna je struktura u nama samima koja izmišlja beskrajne unutrašnje
svetove. Njeno ime je imaginacija. Jung osnove principe svoje 'nauke duše'
koristi da bi objasnio iracionalno sadržano u jeziku simbola i slika koje tvori
ljudska imaginacija. ''Priznajem da sve ovo može da zvuči prilično čudno
čitaocu koji ne poznaje osobeni jezik intuitivnih procesa. Oni nisu usmereni
ka racionalnom umu...oni su spontani, dinamični i zbunjujuće vijugavi; taj
proces je kao bujica lave...nema svrhe racionalisati i intelektualizovati ovu
radinost.'' (14)
K.G.Jung se u više navrata vraćao Blejku bilo kroz tumačenje pesnikovih
zamršenih mitoloških sistema, bilo kroz pokušaje Jungovih naslednika da
odgonetnu Blejkove gravire. Jung pravi razliku između ekstravertnog i
intravertnog načina stvaranja umetnosti, ali i intravertnog i ekstravertnog
umetnika. Ektravertno stvaranje nastaje umetničkim preoblikovanjem onoga
što se doživljava u spoljašnjem svetu, dok se introvertno, naprotiv,
osmišljava kroz savladavanje sadržaja unutrašnjeg sveta.Stvaralački proces
se, između ostalog, sastoji i u oživljavanju usnulih večnih simbola
čovečanstva. ''Onaj ko govori u praslikama, taj govori sa hiljadu glasova, on
iz neponovljivog i prolaznog zahvata, savlađuje, i ujedno i podiže ono što
označava; on uzdiže ličnu sudbinu na nivo sudbine čovečanstva i time u
svima nama oslobađa one dobre sile koje su čovečanstvu postepeno
omogućavale da se spase od svih opasnosti i da prebrodi i najdužu noć...To
je tajna umetničkog delovanja.''(15)
Tako, na primer, Jung svoj sistem razlikovanja ekstravercije i introvercije
primenjuje i na našeg pesnika. Neosporno je da je Blejk bio gospodar
Intuitivne Imaginacije, da se prepuštao slikama nesvesnog kao da su stvarne.
To se da povezati sa Jungovom kategorijom introvertne intuicije. Naime,
čovek sa takvim darom opaža slike nesvesnog na isti način kao što čovek
naklonjen ekstravertnim osetima opaža predmete u materijalnom svetu. Žorž
Bataj u svojoj knjizi Književnost i zlo piše : ''da često introverti koji u
spoljašnjem svetu ne nalaze poeziju, suštinu tog sveta svode na suštinu
stvari''.(16) Međutim, Blejk se upravo ponaša suprotno, on vraća materiji
poeziju koja joj i pripada, on se ni na koji način ne uvlači u introvertnu opnu,
već stvara čitav mikrokosmos i daruje ga svetu. Na kraju krajeva, Blejk je,
iako ne učestvuje aktivno u javnom životu epohe, prisutan u svakodnevici na
način na koji to čine ekstraverti – voleo je da peva, da pije po krčmama, da
se upušta u žestoke diskusije, a sva čulna zadovoljstva nisu mu bila strana.
Blejk je bio čovek okrenut sili života, pio je sve njegove sokove, pri tom sve
vreme osuđujući moralni zakonik crkve oštrim rečima.Takva sudbina se ne bi
mogla nazvati sudbinom jednog introverta.Međutim, umetnik i njegovo delo
ne daju se poistovetiti, odnosno, jedan isti umetnik može u svom životu biti
ekstravert dok u svom delu pripada introvertnom tipu. No, poput Junga, ni mi
ne želimo da razmrsimo Blejka i njegovo klupko, jer je to gotovo i nemoguće.
Blejk kaže za četiri Zoa da su oni 'Četiri Večna Čovekova smisla', four Mighty
Ones. Po Jungovom tumačenju, svako od ovih božanstava bi pretstavljalo
jednu od četiri sile u čoveku. Tako je Urizen sila razuma, Lavah osećanje, Los
intuicija,a Tarmas oset. Nesumljivo je reč o borbi božanstava koje otelovljuju
četiri funkcije duše. Po Jungovom šematizmu struktura svesti se deli na takve
četiri duševne funkcije: mišljenje, intuicija, osećanje i oset. Svako od
božanstava zauzima određeno mesto na stepenastoj lestvici funkcija. Ta
podela je analogna njegovoj ideji o kvaternitetu – to je arhetip koji ima svoju
univerzalnu primenljivost. Naime, često su prisutne podele na četiri osnovna
elementa, četiri strane sveta, itd. Dakle, po Jungu, nije u pitanju Sveto
Trojstvo, već ideja o Četvorci kao viziji celine.(17)
Prvi pokretač arhetipske kritike bio je upravo švajcarski psihoanalitičar. Jung
je definisao 'kolektivno nesvesno' kao svojevrsnu univerzalnu psihu koja se
manifestuje u snovima i mitovima, skladišti teme i slike koje svi
nasleđujemo.Književnost, prema tome, ne imitira spoljašnji svet već
'apsolutni san sveg ljudskog roda'.Zbog toga se arhetipska kritika i bavi
intertekstualnošću, jer ona tekst nikad ne posmatra kao da je u vakumu. Iako
se vokabular i gramatika arhetipskog sveta sasvim razlikuju od racionalne i
svesne misli, ova misao je i dalje na prvom mestu, i treba da se dešifruje.
Nesvesni um se sastoji od dva dela, ličnog i kolektivnog. Oko definicije
'kolektivno nesvesnog' bilo je mnogo nesporazuma.Naime, to nije neki
natprirodni fenomen koji postoji sam po sebi.To je dimenzija psihe koja je
opšta za sve ljude i koju karakteriše instinktivna šema koja stvara
simbole.'Kolektivno nesvesno' ne pokazuje nameru da postane deo svesnog
sve dok su u pitanju normalne okolnosti, niti se može vratiti u sećanje nekom
vrstom analitičke terapije, jer nikada nije bilo potisnuto, niti zaboravljeno. Za
Junga ono pretstavlja samo mogućnost koja je prenesena do nas iz iskonskih
vremena u formi simboličkih slika. To jest, mi smo nasledili 'kolektivno
nesvesno' u anatomskoj strukturi našeg mozga. ''Nema urođenih ideja, ali
postoje urođene mogućnosti ideja,''(18) tvrdi Jung. Takve ideje pojavljuju se
jedino u umetnosti u vidu principa koji je oblikuju. Ali važno je razlikovati
arhetip od arhetipske slike ili ideje – ona prima ono individualno od jedinke u
kojoj se manifestuje. Svaka diskusija o značaju nekog pojedinog arhetipa bi
se, po Jungu, morala zadržati na odnosu koji on gradi sa individualnom
arhetipskom slikom. No, vratimo se na pojedinačnu reakciju individue, na
njen utisak kada doživljava umetničko delo. Zanimljivo je da Jung smatra da
se svrha umetnosti ne razlikije od svrhe snova, bajki, mitova i rituala. ''Veliko
umetničko delo je kao san''(19). Ono u sebi nosi neki smisao; pokušava da
preda znanje koje je od vitalnog značaja za pojedinačnu svest. Estetsko
iskustvo nije nešto što se može predvideti, niti postoji garancija da može biti
ponovo doživljeno. Drugi pojedinci verovatno neće doživeti identično
iskustvo pri susretu sa istim umetničkim delom, a svakako da se recepcija
dela menja kada je u pitanju istorijska distanca. Prema Jungu, umetnici su ti
koji preoblikuju arhetipske obrasce koji se u njima javljaju da bi ih duh
vremena prepoznao.
Razmatrajući mogućnosti kreativnog procesa kod umetnika Jung razlikuje
dva tipa stvaranja, psihološko i vizionarsko. Psihološki tip umetnika je pod
kontrolom svesnog uma. Umetnost koju on stvara, on i namerava da stvori,
uključujući svaki mali detalj. Takva kreacija je razumljiva i po sadržaju i po
formi. No i dalje umetnik ne stvara sasvim samostalno. Nastavlja da biva pod
uticajem nesvesnog, ali se sada on u potpunosti svesno identifikuje sa
kreativnim procesom. Drugi tip umetničkog stvaranja, vizionarski, iziskuje
igranje formom, ali i sadržajem, koji po pravilu zahteva tumačenje, jer je
prepun simbola i intuitivnih ideja. Umetnik vođen ovim manirom stvara bez
navođenja svesti.Jung naglašava sam kreativni proces, a ne toliko umetnika
koji ga stvara. Sam umetnik može varirati između psihološkog i vizionarskog
tipa, kao što je primer sa Geteovim Faustom. Prvi deo ove knjige bi pripadao
psihološkom, a drugi vizionarskom načinu stvaranja. O poslednjem tipu on
piše : ''To je primordijalno iskustvo koje prevazilazi ljudsko razumevanje i
kome se zbog slabosti može lako podleći. Težina takvog iskustva daje mu
značenje, ali mu zadaje i jak udarac...U kontrastu sa vizionarskim stvaranjem
je psihološko koje se bavi iskustvima koje se tiču prednjeg, površinskog
plana. Ono nikada neće pocepati zavesu koja natkriljuje kosmos; ono ne
prevazilazi okove ljudskih mogućnosti...Ali primordijalno iskustvo razdire
zavesu od njenog vrha do dna, zavesu na kojoj je naslikan svet koji vidimo, i
dopušta da se baci letimičan pogled na nemerljiv ambis u kome žive još
nerođeni i stvari koje će tek biti...' (20)Po njemu, takve vizije možemo naći
kod Dantea, u drugom delu Fausta, kao što je rečeno, u Ničeovom
dionizijskom iskustvu, Vagnerovom Prstenu,...i u poeziji i slikama Vilijama
Blejka.
Nortrop Fraj
Značajan predstavnik arhetipske kritike, Nortrop Fraj, je takođe izučavao
poeziju Vilijama Blejka.No, on mu je posvetio mnogo više pažnje i
veštine.Frajeva prva knjiga Fearful Symmerty, A Study of William Blake
posvećena je u celini engleskom pesniku.Ovaj kanadski teoretičar, spada
među najistaknutije predstavnike posleratne anglo-američke kritike.On lično
zastupnik je teorije mitske kritike po kojoj je mit strukturalni elemenat
književnosti, jer je književnost u celini 'pomerena' mitologija.On bi želeo da
književnost približi idealu koji je postigla muzika. Muzika ne mora da se
pravda ako ne liči na stvarnost, a njeni strukturalni principi su svakom
razumljivi. Fraja nije zanimalo mesto i vreme stvaranja mita već ga je pre
svega zanimalo njegovo poreklo u ljudskoj uobrazilji, koje je zajedničko sa
poreklom književnosti. ''Mitologija je matrica književnosti''(20) piše Fraj, jer
se u njoj nalaze velike opšteljudske teme koje razvijaju unutrašnju strukturu,
dok se ta struktura javlja ponovo u jeziku, u obliku poređenja i metafora.
Frajeva kritika izvodi mit i arhetip iz same književnosti, krećući se kroz nizove
slika, metafora, simbola, jer njegovi pravi interesi su književnog, a ne
filozofskog, okultnog ili religioznog tipa. Stoga, konceptualni sistem Vilijama
Blejka u vezi je sa načelima pesničkog mišljenja koja su po svojoj prirodi
šematska. Baš zato, smatra Fraj, čitalac u njemu može nazreti filozofski ili
religijski sistem, ali njega tamo prevashodno nema, jer je i sama pesnička
misao podložna šematizovanju, a Blejk je pesnik koji u rukama drži ključ tih
vrata. Fraj polazi od ideje da je Blejkova najneobičnija knjiga Venčanje Neba i
Pakla zapravo satira i svoje norme izvlači iz koncepcija drugih dela. To delo je
prevashodno parodija na učenje Emanuela Svedenborga, kao što smo rekli, i
u skladu s time Fraj smatra da 'glavni junak' ove knjige, famozni Đavolov
glas, jeste deo satirične namene knjige.
Fraj se vrlo temeljno bavi Blejkovom teorijom znanja.Pronalazi mu mesto u
tradiciji engleske misli, kako književne tako naučne i filozofske. Definiše
njegov odnos prema Svedenborgu, Berkliju, Njutnu i Loku, ali i prema
klasičnoj epohi. Blejk je, malo je reći, bio negativno nastrojen prema
prirodnim otkrićima njegovog doba, jer je u njima video uzdizanje moći
Razuma, mračnog Urizena. To je u vezi sa njegovom teorijom o stvaralaštvu.
Čak je i Platon, čije Muze su bile kćeri Memorije, na pogrešnom putu, jer je po
njemu, znanje prisećanje, a umetnost imitacija. Nasuprot Platonu, Blejk tvrdi
da su i znanje i umetnost vrste ponovnog stvaranja.Naime, filozofija,
teologija i nauka ne stvaraju nove oblike, one samo uspostavljaju nove
odnose između već starih oblika. Razum bi trebao da bude pod kontrolom
zdravoga uma. Na kraju, dodaje Fraj, mi nismo poverovali u neku stvar zato
što nas je ubedio razum.Uvek postoji neki motiv koji leži van njegove snage.I
taj osećaj nas čini ubeđenim.
Fraj uspeva u svojoj nameri da neetiketira Blejka, da ga ne stavi u azbučni
arhiv i time zaključa u prašinu prošlosti. Iako izlaže Blejkovu teoriju znanja,
sve njegove ideje, on ga neimenuje do kraja. Drugim rečima, mi znamo da je
Blejk verovao da ne postoji jedna istina koja bi bila od istovetnog značaja za
svakog čoveka ili interesovanje koje bi svakome godilo, ali ga ne možemo
nazvati relativistom. Takođe, on je rekao da se jedno obično zeleno drvo ne
vidi svako na isti način. Nekome ono neće značiti ama baš ništa, možda će
mu čak i smetati, dok će nekom drugom izmamiti suze na oči. Ali zbog
takvog stava ga neće nazvati subjektivistom. Kao što ga i zastupanje ideje da
je telo oblik duše, a čula organ uma, neće približiti pravcima spiritualizma ili
vitalizma. Možda nam odgovor na ova pitanja pruži Blejkova vizija mudrosti.
O njoj se učimo iz same umetnosti, jer je mudrost neodvojivo vezana za
imaginaciju i stvaralaštvo. ''Mudrost je organski zdrava, snažna i dobro
skrojena mašta koja se nigde ne žuri, a sve vreme raste. I zasniva se na
kombinaciji prakse i opuštanja.''(21) Po Blejku, čovek koji ima mnogo znanja,
ali malo mudrosti, ne može da se uživi u pesmu ili u sliku. Jer putem
umetnosti, kao i dok smo bili deca, mi učimo preko slika i priča.I bez ove
detinje želje da se nasluša priča i nagleda slika, umetnost ne bi postojala.
Kako odrastamo prikupljamo veliki broj apstraktnih ideja, a ako to proširuje
našu viziju, onda u redu, smatra Fraj, ali češće se događa da te ideje zapravo
zamene mesto sa vizijom. Zrelost ovakvog mudrog čoveka u sebi sadrži
ideal, odnosno, šablon realnosti u koji može stati sve. ''Još! Želim još! To je
krik nepronađene duše. Manje od Svega ne može zadovoljiti čoveka.''(22)
piše Blejk.
Sva pesnička i prozna dela što ih je Blejk napisao u sebi sadrže istoriju,
proroštvo, kreacije novih mitova, apokaliptičku i mudronosnu književnost, a
sve su te teme date u formi Vizije. Izvesno je da je Pesnička Vizija jedno
drugačije tkivo za tumačenje.Fraj tvrdi da je Blejk iznad svega i samo
pesnik.Pesnik koji je kategorično stao iza svoje Vizije i svojih Reči.
Zaključak
Dakle, Blejk preuzima elemente biblijske, miltonovske, klasične,
skandinavske i keltske druidske mitologije, ali njegova lična mitopoetika plod
je njegove jedinsvene vizije koja se sve združila, smešala i preoblikovala,
pritom davajući nova značenja. Ipak, Blejk brani dostojanstvo i važnost
celokupne umetnosti, kao i odgovornost onoga koji poseduje viziju. Nema
prirodne, urođene umetnosti, kao što nema ni prirodne religije. Pesnik ustaje
protiv kulta razuma i prirode koji izbacuje ideju imaginacije.Ovaj sistem
poznat je kao deizam. Blejk ga povezuje ne samo sa Volterom i Rusoom, već
i Lokom koji, prema pesnikovim rečima, rascepljuje božansko i ljudsko telo,
stvarajući modernog pojedinca koji egocentrično kontemplira nad svojom
dušom.
Centralna tema Blejkovog pesničkog univerzuma je tema čovekovog pada.
Priroda i jeste takvo svedočanstvo, jer su pad i stvaranje fizičkog sveta
identični događaji. Ovakvo shvatanje prirode ga duboko odvaja od ostalih
romantičara. Pad je zapravo naš svet, svet materije i organizma.Duša je pala
u postojanje, dok je pre pada uživala u večnosti i svojoj celovitosti.Njegova
koncepcija nevinosti i iskustva tiče se ova dva stanja duše, pre i posle
sudbinskog pada. U ovom svetu čovek je izložen svim oblicima dvojnosti, pa i
podelom na polove. Stanje nevinosti – to je slika zemlje Beulah – svet
nevinosti i blaženog neznanja detinjstva. Stanje iskustva – to je Generation,
svet palog čoveka, ono što je čulno i materijalno – svet očaja koji je obuzeo
ljudsku dušu posle pada, jer njoj je ostalo sećanje na savršenstvo u večnosti i
čežnja za njim. Pali čovek iz zemlje Generation ne zna za božansko u sebi, on
mora da se usudi da prevaziđe pogrešnu koncepciju religije bez vere, da
pobunom odgovori na zakon tiranije i da se prepusti vlasti sopstvene
imaginacije. Stoga Blejk osmišljava arhetip pravog čoveka i nalazi ga u
Hristu. On je grešnik i buntovnik koji grešio protiv svih vrlina i svetog pisma,
ali istovremeno je, na krstu, slika neodoljive vere. Hrist ilustruje, na našem
nivou postojanja, tu snažnu, žestoku, skoro strasnu veru koja je u našem
svetu i jedino moguća. U svetu večnosti i savršenstva ona je
nepotrebna.Vera je fatum našeg sveta.Isusov život predstavlja najviše
dostignuće jednog ljudskog života koji se neizostavno sastoji iz nužde i
patnje.
Naziv koji pesnik koristi da bi opisao čoveka jeste Human form Divine. Svi
ostali bogovi, Jehova, Zevs i drugi, su bogovi tirani.Pravi Bog se ne nalazi
izvan čoveka, već unutar njega. Prema Blejku, svaki čovek poseduje kosmos
u svojim grudima. Stoga je Blejkova mitologija zapravo priča o čoveku. Pravi
čovek, istinski ljudski arhetip, izbeći će da postane herojski zločinac i tiranin,
kao i zamku njegovog nihilizma, kao što će izbeći da se pretvori u
revolucionarnog vođu koji će podleći ciklusu. Pravi čovek neće ni biti previše
pošten, jer je u tom stanju nemoguće zadobiti višu vizuju svesti, a zadržati
osvojeno poštenje. Niti je to čovek od volje i akcije, jer u njemu nema
božanskog duha. Pravi ljudski arhetip, prema Blejku, jeste čovek
stvaralac.Jedino on poseduje božanski duh. Naime, u pitanju je klasa
umetnika, ali čak ni oni ponaosob nisu deo Božanske Reči, već je to samo
njihova celinska kreacija. Božanska je upravo njihova umetnost posmatrana
kao njihova vizija života, njihov individualni deo u arhetipskoj viziji sveta. Jer
među umetnicima moramo razlikovati jednog Rejnoldsa od Miltona, a
sledićemo samo one umetnike koji su istovremeno i proroci.
Poetski genije je istinski čovek, smatra Blejk, jer njegova percepcija nalazi
lepotu u stvarima.Percepcija nije nešto što se događa pomoću naših čula, to
mentalni akt. Naše oči ne vide, kategoričan je pesnik, ona su samo sočiva
kroz koje posmatra naš um. A upravo je naš način viđenja, naša vizija, ono
što Blejk naziva veštinom imaginacije. Mentalno i intelektualno su joj
sinonimi, dok je mašta u svezi sa aktom memorije. Znači, opažati jesto isto
što i zamišljati, povezati se sa individualnom matricom iskustva, postati deo
onoga što vidiš. Shodno tome, nema opšte prirode, jer ništa nije stvarno
izvan zamišljenih matrica koje je čovek napravio od realnosti. Dakle, u ovom
svetu ima toliko mnogo realnosti koliko i ljudi koji ih stvaraju. Svačija
mudrost je specifična u odnosu na njegovu individualnost.'' Realnost je isto
toliko zavisna od oka posmatrača kao što je bilo rečeno za lepotu.''(23)
Stoga, stvaralačka percepcija je moć kojoj je omogućeno da sagleda svet u
zrnu peska, i oseti večnost u jednom satu.
Fusnote:
1) Suzan Langer, ''Poesis'', u: Nova kritika, Beograd, 1973.str.425.
2) isto. str. 427.
3) isto. str. 437.
4) Žorž Bataj, Književnost i zlo, Bigz, Beograd, 1977.str.82.
5) V. Blejk, Venčanje Neba i Pakla, Itaka, 2000.str. 54.
6) Gradac, Čačak, 1990.str.46
7) Nothrop Frye, Fearful Symmetry, Princeton, 1990. str.55
8) Isto. str.56.
9) Nortrop Fraj, Mit i struktura, Svjetlost, Sarajevo, 1991. str.119.
10) Isto.str.117.
11) Gradac, Čačak, 1990.str. 43.
12) Isto.str.46.
13) Nortrop Fraj, Mit i struktura, Svjetlost, Sarajevo, 1991. str.136.
14) J.Jakobi, Psihologija K.G.Junga, Dereta, 2000.god. str. 29.
15) Isto. str. 41.
16) Žorž Bataj, Književnost i zlo, Bigz, Beograd, 1977.str.81.
17) U ovoj ideji, kao celini duše, jeste brak četiri glavna arhetipa : Ega,
ženskog saputnika, anime i Mudrog starca. Ovaj brak simbolizuje totalitet
psihe ili kompletnu individualizaciju.
18) J.Jakobi, str. 60.
19) Isto.str. 107.
20) E.F.Edinger Encounter with the Self, Toronto, 1986. str. 11.
20) Nortrop Fraj, Mit i struktura, Svjetlost, Sarajevo, 1991. str.12.
21) Nothrop Frye, Fearful Symmetry, Princeton, 1990. str. 87.
22) Isto. str. 87.
23) Nothrop Frye, Fearful Symmetry, Princeton, 1990. str. 19.
Literatura:
Žorž Bataj, Književnost i zlo, Bigz, Beograd, 1977.
Vilijam Blejk, Venčanje Neba i Pakla, Itaka, Beograd, 2000.
Vilijam Blejk, Vječno evanđelje, prevod Marko Grčić, GZH, Zagreb, 1980.
Edward F. Edinger Encounter with the Self.A Jungian Commentary on William Blake's
Illustrations of the Book of Job, INNER CITY BOOKS, Toronto, 1986.
Nortrop Fraj, Mit i struktura, Svjetlost, Sarajevo, 1991.
Northrop Frye, Fearful Symmerty. A Study of William Blake, Princeton, 1990.
Gradac, časopis za književnost, umetnost i kulturu, Viljem Blejk, broj 95/96/97, 1990.
Jolanda Jakobi, Psihologija K.G.Junga, Dereta, Beograd, 2000.
Suzan Langer, ''Poesis'', u: Nova kritika, Beograd, 1973.
The Penguin Book of English Verse, Edited by Paul Keegan, Penguin Classics, 2004.
Ana Omaljev
Zabava / Književnost / Arhetip je doveo do vas kao što je oglašivačima:
Super Pojmovnik
Arhetip
Zabava / Književnost / Arhetip: Originalni model ili uzorak od koje su ostali kasnije kopije su napravljeni, pogotovo lik, radnju ili stanje koje se čini da predstavlja zajedničke obrasce ljudskog života. Često, arhetipovi uključuju simbol, neku temu, postavke, ili znak da neki kritičari misle da imaju zajedničko značenje u cijelu kulturu, pa čak i cijele ljudske rase. Ove slike se određeni emocionalni odjek i moć. Arhetipove ponavljaju u različitim vremenima i mjestima u mitu, književnosti, folklora, bajke, snove, artwork, i vjerske obrede. Korištenje komparativnih antropološki rad Sir James Frazer je Zlatnu granu, psiholog Carl Jung teoriju da
arhetip potiče na kolektivno nesvesno čovječanstva, odnosno zajednička iskustva, a rase ili kulture, kao što su rođenje, smrt, ljubav, obiteljski život , te se bori da opstane i odrasti. Ove bi se izraziti u podsvijest pojedinca koji bi ponovo ih u mitovima, snovima, i književnosti. Primjeri arhetipova pronađen cross-kulturno uključuju sljedeće: (1) Periodična simboličke situacije (kao što su siročad princ ili izgubljene poglavica sina podigao neznanju njegove baštine dok ga je ponovo otkrio svojim roditeljima, ili damu u nevolji spasio iz odvratno čudovište koje zgodan mladić, koji je kasnije oženi djevojku. Također, dugo putovanje, teške Quest ili pretražite, kataloga teških zadataka, težnja za osvetom, silazak u podzemlje, otkupljenja rituali, obredi plodnosti, velike poplave , kraj svijeta), (2) Periodična teme (kao što je faustovsku nagodbu, ponos prethodi pada, na neizbježan prirodu smrti, sudbine, ili kazna, sljepilo, ludilo, tabui, kao što su zabranjena ljubav, oceubistvo ili incest ), (3) Periodična znakove (kao vještice su ružne ko babuskere jesti djeca, lame kovači u natprirodne sposobnosti, womanizing Don Juani, lovina čovjeka, femme fatale, a snob, socijalne penjač, mudri starac kao mentor ili učitelj, star-prekrižene ljubitelji, a brižna majka-slici, bespomoćna mala starica, krmi očinske figure, krivica nepokretni figura u potrazi za iskupljenje, a hvalisavac, mladi zvijezda-ukrštene ljubavnici, nasilnika, negativca u crna, Oracle ili prorok, je ludi znanstvenik, u autsajder koji se pojavljuje pobjeđuje, žalosti udovica ili žena u jadikovanja), (4) Simbolička boje (zelena kao simbol života, vegetacije, ili leta, plave kao simbol za vodu ili mir, bijele ili crne kao simbol čistoće, ili crvena kao simbol krvi, vatre, ili strast) i tako dalje. (5) slika koje se ponavljaju (kao što su krv, voda, trudnoća, pepeo, čistoću, prljavština, kaverne, falusni simboli, simboli yonic, porušene kule, ruža, lav, zmija, orao je obješen čovjek, na samrti Bog koji se uzdiže opet, gozba ili banket, pad s velike visine). Studija ovih arhetipova u literaturi je poznat kao arhetipski kritiku ili mitske kritike. Arhetipovi su također nazivaju univerzalnim simbolima. Kontrast sa privatnim simbol. Arhetip:
Arhetipske kritike
Zabava / Književnost / Arhetipske kritike: Analiza komad književnosti kroz ispitivanje arhetipova i arhetipske obrasce u Jungovska psihologije. Vidi arhetip u nastavku. VIŠE
Zabava / Književnost / Descent Into The Underworld: Arhetip ili motiv u folkloru, religije, mitologije, ili literaturu u kojoj je protagonist mora sići u carstvo mrtvih (obično se nalazi ispod zemlje u paklu, Elysium, ili Tartara), a zatim se vratite VIŠE
http://bs.superglossary.com/Pojmovnik/Zabava/Knji%C5%BEevnost/Arhetip.html
тезата дали ако се определи не хипотетички ами според тоа како е замислена – кој литературен вид е света песна, може повеќе да се разбере, или пак дали враќајќи се на еден постар вид на пишување, поповски има да ни каже нешто со тоа, надвор од напишаното или поодржувајќиг го во контекст на писмото. Не може да е библија, а пртендира тоа да биде за некого. Во тој случај треба да имаме толкување на нешто во самата поезија и определена публика на којашто му е наменета света песна – рецепција.
Дали сака да му припадне на прделен литературен вид би можело да се увиди преку: формата на текстот, содржината односно според тоа што е опишано во стихови и за каков стих станува збор.
А ако е библија, дали сака да ја дефинира библијата како литературен вид или не?
Дали преку архетипското во неа може да се докаже тежината на Сбетото писмо во Светата песна, или пак архетиповите само ги поддржуаат симболите во нивната идеја да дадат нови значења за да се напише ново свето писмо на одбран народ како нашиот според поетот.
ОДБРАН НАРОД? Дали тоа сака да покаже? Ако е така имаме делови од библија и тоа како, и со тоа е одредена аудиториумот. Дали анте поповси напишал нешто коешто може да се разбере само од една група на луге, на ниво на емотивност и локална – колективна меморија.