vrhovni sud crne gore the supreme court …sudovi.me/podaci/vrhs/dokumenta/5742.pdf · bilten /...
Post on 18-Sep-2018
259 Views
Preview:
TRANSCRIPT
VRHOVNI SUD CRNE GORE
THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
________________________________________
BILTEN/BULLETIN
2/2016
2
CRNA GORA / MONTENEGRO
VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
BILTEN / BULLETIN
2/2016 GODINA / YEAR
Za izdavača / For publisher
Vesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court
REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN
Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika)
Vesna Begović (gradjansko pravo)
Stanka Vučinić (upravno pravo)
Glavni i odgovorni urednik / Editor in chief
Dušanka Radović
Urednik u redakciji / Desk Editor
Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu
Saradnik u redakciji / assistant
Ljiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu
Sekretar redakcije / Secretary desk
Sanja Boreta, sekretar Vrhovnog suda
ISNN 1800-5810
3
CRNA GORA
VRHOVNI SUD
B I L T E N
2/2016
Podgorica, mart 2017. godine
4
5
FORUM IURIDICUS
6
7
SRETAN IVANOVIĆ
Sudija Vrhovnog suda
NOVI ZAKON O UPRAVNOM SPORU
Razlozi za donošenje zakona
Zbog činjenice da je Skupština Crne Gore u decembru mjesecu 2014. godine donijela
novi Zakon o upravnom postupku ("Službeni list Crne Gore", br.56/14) sa odložnim rokom
početka njegove primjene, bilo je nepohodno donijeti novi Zakon o upravnom sporu, koji će
biti usaglašen sa izmjenama predviđenim novim Zakonom o upravnom postupku. Tajming
donošenja i početka primjene novog Zakona o upravnom sporu po prirodi stvari neophodno
nužno nameće istovremeni početak primjene oba zakona jer upravni postupak i upravni spor
predstavljaju lice i naličje jednog jedinstvenog postupka koji nosi i jedinstveni upravno
procesni naziv - upravno sudski postupak.
Novi Zakon o upravnom postupku, utemeljen je na pravilima, standardima i
principima zajedničkog evropskog upravnog prostora koji promoviše pravo građana na dobru
upravu (good administration). Tako, Evropska unija pravo građana na dobru upravu
proklamuje u članu 14 Povelje o osnovnim pravima evropske unije, a i Savjet evrope u svojoj
rezoluciji 77 priznaje građanima pravo na dobru upravu. To je koncept javne uprave u kojem
su građani i drugi subjekti korisnici i naručioci usluga javne uprave a javna uprava partner i
izvršilac tih usluga, servis u službi građana i privrednih subjekata.
Cilj upravnog postupka je ostvarivanje zaštite i ostvarivanje prava i pravnih interesa
stranaka, pored zaštite javnog interesa (član 1 Zakona o upravnom postupku). Posljedično, cilj
upravnog spora je obezbjeđenje putem sudske zaštite prava i pravnih interesa stranaka, pored
zaštite javnog interesa (član 1 Zakona o upravnom sporu). Djelovanje javne uprave mora biti
predvidljivo, ekspeditivno, dakle u razumnim rokovima, transparentno, a kada se nameću
obaveze utemeljeno na načelu srazmjernosti (proporcionalnosti) u odllučivanju.
Promjene koje donosi novi Zakon o upravnom postupku u odnosu na predhodni zakon
su takve, da se ne može govoriti o izmjenama i dopunama dosadašnjeg Zakona o opštem
upravnom postupku iz 2003 godine. Adekvatan izraz imajući u vidu brojnost važnih izmjena,
jeste da je izvršena reforma upravnog postupka.
Posljedično, prateći promjene procesnih pravila Iz Zakona o upravnom postupku, a uz
to i mijenjajući i dopunjujući pojedine institute iz predhodnog Zakona o upravnom sporu
može se jednako izvesti zaključak da se ni u odnosu na ovaj zakon ne može govoriti kao o
Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom sporu več da je takoođe kao i u odnosu
na Zakon o upravnom postupku riječ o novom zakonu.
8
Promjene koje donosi novi
Zakon o upravnom sporu
U odnosu na predhodni Zakon o upravnom sporu ("Službeni list RCG, br. 60/2003)
novi Zakon o upravnom sporu donijet 30 jula 2016 godine ("Službeni list Crne Gore", br.54/
2016) čiji početak primjene je određen za dan 1. juli 2017. godine u bitnim tačkama sadrži
promjene kako to slijedi u nastavku.
1. Upravni akt nije više jedini objekat upravnog spora. Pored upravnog akta sud
odlučuje i o zakonitosti drugih upravnih aktivnosti, koje nemaju rješavajući karakter upravne
stvari, već se njima na drugi naćin utiče na prava, obaveze i pravne interese stranaka (član 1 i
2 Zakona o upravnom sporu). Na ovaj način proširena je sudska kontrola zakonitosti nad
djelovanjem i odlučivanjem nosioca javnopravnih ovlašćenja.
2. Pojam drugih upravnih aktivnosti koji donosi novi Zakon o upravnom postupku od
kraja 2014. godine (čl. 3, 32 i 35 ZUP-a) a u posljedici i novi Zakon o upravnom sporu nije
tradicionalan. Riječ je o novom institutu u upravnom pravu i kao takav nije razrađen u teoriji i
sudskoj praksi. Zbog toga primjena tog pojma može da dovede do praktičnih dilema. Dobro je
što je Zakon o upravnom sporu propisao da je upravna aktivnost predmet upravnog spora ako
je izričito propisana zakonom (član 2). Na taj način se Upravnom i Vrhovnom sudu neće
postavljati dilema dali neka situacija može da se razumije kao upravna aktivnost podvrgnuta
upravnom sporu.
3. U vezi sa prednjim jeste činjenica da Zakon o upravnom postupku prvi put daje
definiciju pojma upravne stvari u članu 2 tog zakona, kao relativno složenom pojmu iz
upravnog prava. Upravna stvar se sada više ne posmatra isključivo u kontekstu upravnog akta
kao do sada, zbog čega se u praksi i teoriji upravnog prava govorilo o rješavajućem karakteru
upravne stvari. Proširivanjem pravnog pojma upravne stvari i na druge upravne aktivnosti
koje dakle, nemaju rješavajući karakter, širi se kontrola zakonitosti djelovanja javne uprave
putem upravnog spora na široki spektar njenog djelovanja.
4. Shodno konceptu Zakona o upravnom postupku i Zakon o upravnom sporu za
nosioce javnopravnih ovlašćenja koji imaju položaj tuženog organa u upravnom sporu,
napušta zakonski naziv organ i zamjenjuje ga nazivom javnopravni organ. Ovo sa razloga da
bi se i na ovaj način naglasio javni karakter usluga javne uprave.
5. Novina u upravnom sporu je da tužilac može tražiti odlganje izvršenja upravnog
akta do donošenja odluke suda u upravnom sporu u cilju sprečavanja mogućnosti nastupanja
nenadoknadive štete, propisujući institut odložnog dejstva tužbe (član 15). Ovim se
nadomještava institut privremene mjere koji se više ne propisuje i koji, kako je pokazala
upravno - sudska praksa nije saživio u praksi pokazavši da nije odgovarao prirodi upravnog
spora.
6. U cilju skraćivanja trajanja upravno - sudskog postupka propisan je rok od 20 dana
za podnošenje tužbe u upravnom sporu. Ovaj rok teče od dana pravilnog uručenja akta stranci
(član 17) čime je skraćen dosadašnji rok koji je bio propisan od 30 dana.
7. Slijedeći procesni koncept novog Zakona o upravnom postupku koji više ne poznaje
procesni institut odbacivanja već isključivo odbijanja, Zakon o upravnom sporu jednako
9
poznaje samo odbijanje a ne više i odbacivanje. Na primjer, ako je tužba podnijeta
neblagovremeno, Upravni sud će tužbu rješenjem odbiti kao neblagovremenu (član 22). Ili na
primjer, ako tužilac u ostavljenom roku ne otkloni nedostatke tužbe Upravni sud će tužbu
rješenjem odbiti kao neurednu (član 21). Ako akt koji se osporava ne ispunjava procesne
uslove za vođenje upravnog spora tužba će se rješenjem odbiti (član 22).
8. Propisan je novi osnov za odbijanje tužbe iz procesnih razloga (član 22 stav 1 tačka
6) jer je sudska praksa pokazala potrebu za propisivanjem ovog osnova.
9. Novi Zakon o upravnom postupku na drukčiji način uređuje pravno pitanje ćutanja
uprave u upravnom postupku u odnosu na raniji zakon u cilju poboljšanja pravnog položaja
stranaka. Zakon o upravnom sporu prateći takav koncept na novi način reguliše postupak
upravnog spora zbog ćutanja uprave. Između ostalog, više se ne propisuje institut takozvane
urgencije stranke zbog nedonošenja rješenja kao predhodnog uslova u postupku zbog ćutanja
uprave (član 35 stav 3).
10. U cilju racionalizacije u postupanju Upravnog suda predviđeni su slučajevi u
postupku po tužbi koji više nijesu u nadležnosti vijeća već sudije pojedinca Upravnog suda
(član 16 stav 3).
11. Novi Zakon o upravnom postupku propisuje novo načelo upravnog postupka -
zaštitu opravdanih očekivanja stranaka (zaštita legitimnih očekivanja stranaka), prema kojem
javnopravni organ ima dužnost da prilikom odlučivanja vodi računa o ranijim odlukama koje
je donio u bitno istovjetnim upravnim stvarima (član 5 stav 2 ovog zakona). Polazeći od
takvog koncepta Zakon o upravnom sporu kod razloga za pobijanje upravnog akta i drugih
upravnih aktivnosti (član 14) propisuje kao novinu, da stoji dužnost i prilikom rješavanja po
slobodnoj ocjeni, da javnopravni organ rješava u skladu sa ranijim odlukama koje je donio u
bitno istovjetnim upravnim stvarima (član 14 stav 2 Zakona o upravnom sporu).
12. Naročito važna novina je propisivanje fakultativnog i obaveznog meritornog
presuđenja (odlučivanja u sporu pune jurisdikcije) u cilju djelotvornije sudske zaštite. Uz to,
ovom izmjenom treba da dođe do skraćivanja trajanja upravnog spora, smanjenja broja
poništenih upravnih akata i smanjenja troškova upravno sudskog postupka (član 36). Ukazati
je da će odredba člana 36 stav 3 koja propisuje dužnost meritornog presuđenja u realnoj
primjeni izazivati objektivne teškoće, nedoumice i dileme, sa razloga što u određenim
upravnim stvarima priroda upravne stvari može biti prepreka za meritorno odlučivanje, kao i
to što Upravni sud ne raspolaže uvijek sa potrebnim sredstvima i mehanizmima potrebnim za
utvrđivanje činjenica.
13. Slijedeći novi koncept Zakona o upravnom postupku koji terminološki više ne
poznaje podjelu pravnih sredstava na redovna i vanredna, Zakon o upravnom sporu pravna
sredstva koja se mogu podnijeti protiv pravosnažne odluke Upravnog suda više ne oznaćava
kao vanredna. Zakon o upravnom sporu poglavlje VI označava : ispitivanje sudske odluke i
ponavljanje postupka, bez kvalifikacije koju je sadžavao raniji zakon, koji ih je označavao
kao vanredna. Shodno tome, zahtjev za ispitivanje sudske odluke (član 40 ) više ne sadrži
raniju odrednicu za vanredno (u ranijem zakonu je označen kao zahtjev za vanredno
preispitivanje sudske odluke).
10
14. Razlozi za ponavljanje postupka prošireni sa novim osnovom za ponavljanje iz
člana 48 stav 1 tač.7 u cilju usaglašavanja upravno - sudske prakse sa odlukama Evropskog
suda za ljudska prava.
15. U dijelu zakona o osnovnim odredbama, propisan je novi institut - upotreba rodno
osjetljivog jezika (član 5).
16. Nadalje, novi Zakon o upravnom sporu za razliku od ranijeg zakona isključio je iz
upravnog spora Državnog tužioca koji je u ranijem zakonu imao ovlašćenja podnošenja tužbe
pa i stupanja u već pokrenuti upravni spor radi zaštite javnog interesa. Ovlašćenja podnošenja
tužbe i zastupanja interesa države i lokalne samouprave sada imaju Zastupnik imovinsko -
pravnih interesa Crne Gore i organ uprave nadležan za zaštitu interesa opštine, saglasno
zakonima koji uređuju njihov položaj i ovlašćenja.
17. U napred navedenim tačkama prikazane su bitne novine čime se ne iscrpljuju
promjene u svim detaljima i oni će se pokazati sa bližim upoznavanjaem sa zakonom.
Primjera radi, Zakon o upravnom sporu uvodi novu terninologiju za zakonski naziv nekih
instituta upravnog spora, na primjer: udovoljavanje tužbenom zahtjevu od strane tuženog
(čl.26), pravne posljedice nepostupanja po presudi (član 57), pravne posljedice ponovljenog
nepostupanja po presudi (član 58). Takvu zakonsku terminologiju nije poznavao predhodni
Zakon o upravnom sporu.
11
Svetlana Vujanović1
PRAVO NA PRAVIČNO SUĐENJE
U KRIVIČNOM POSTUPKU
SA ASPEKTA PRIBAVLJANJA I PROVOĐENJA DOKAZA
I. Uvod
Pravo na pravično suđenje garantovano čl.6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu Konvencija) je pravo zbog čije se zaštite ili bolje
reći uvjerenja da je povrijeđeno u domaćem sudskom postupku stranke najčešće obraćaju
Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu Evropski sud). Ovo se ne odnosi samo na
Crnu Goru već i na države regiona, pa i ostale visoke članice Savjeta Evrope.
Za početak ukazati je na nekoliko opštih karakteristika ovog prava, kako bi se bolje
razumjela njegova suština i obim.
a) Pravo na pravično suđenje2 ima isključivo procesnu prirodu
Mnogi aplikanti pred Evropskim sudom ali i u podnescima pred domaćim sudovima,
pripisuju ovom pravu materijalnu prirodu i smatraju da sa aspekta ocjene dokaza i ukupnog
ishoda postupka nijesu imali pošteno suđenje. Međutim, Evropski sud takve aplikacije
odbacuje u postupku preispitivanja dopuštenosti i cijeni njihov zahtjev nesaglasnim po osnovu
“ratione materie” sa čl.6 Konvencije.
Dakle, ishod postupka nije osnov po kom se s pozivom na član 6 Konvencije može
tvrditi da postupak nije bio pravičan.
Obrazlažući granice svoje nadležnosti, Evropski sud je u odluci Stomberg protiv
Danske (2002) ali i u mnogim drugima odlukama ukazao da je :
"...njegova jedina uloga s aspekta čl.6 Konvencije da ispituje navodne procesne
povrede u postupcima pred domaćim sudovima te da na temelju toga, sagledavajući postupak
kao cjelinu, ocijeni da li je postupak bio vođen tako da podnositelju osigura pošteno suđenje."
b) Pravo na pravično suđenje odnosi se na postupka koji ima „sudsku“ prirodu
Evropski sud smatra da “sudsku” prirodu postupka imaju ne samo one procedure koje
provode domaći sudovi već i procedure koje provode organi javne vlasti koji po domaćem
pravu ne pripadaju organizaciji pravosuđa. Primjera radi, Evropski sud je disciplinski
postupak koji je provodilo Državno sudbeno vijeće Hrvatske3 radi razrješenja sudije cijenio
kao postupak koji ima sudsku prirodu i našao da je na taj postupak primjenjiv čl.6
Konvencije4. Slično je bilo i u predmetu Engel i dr v.Holandije-1976 u kojem je na
1 Sudija Vrhovnog suda Crne Gore
2 Kako se prevodi na crnogorski jezik “Right to a fair trial” - naziv člana 6 Konvencije, mada mi se čini da bi suštini ovog prava više
odgovarao hrvatski prevod “Pravo na pošteno suđenje”
3 Kojem organu bi, shodno našem pravu, odgovarao Sudski savjet.
4 Presuda Olujić v. Hrvatske-2009 u kojoj je primijenjen građanski aspekt ovog člana i utvrđeno više povreda čl.6 Konvencije.
12
disciplinski postupak zbog nepoštovanja vojne discipline primijenjen krivični aspekt člana 6
Konvencije.
c) Pravo na pravično suđenje ima građanski i krivični aspekt
Budući, tema ovog rada tretira krivični aspekt člana 6 Konvencije, zadržaćemo se
samo na karakteristikama tog aspekta.
Krivični aspekt podrazumijeva da se ovo pravo primjenjuje na postupke u kojima se
odlučuje o krivičnoj optužbi. Međutim, pojam krivične optužbe nije ono što se u domaćem
pravu pod tim pojmom podrazumijeva već ima autonomno značenje koje mu je Evropski sud
dao kroz interpretaciju čl.6 Konvencije u svojim odlukama.
Značenje pojma "optužba" u kontekstu ovog konvencijskog prava definisan je u odluci
Deweer v. Belgije -1980 kao "..službena obavijest5 koju pojedincu daje nadležni organ javnih
ovlašćenja o tome da je počinio krivično djelo..." (da je sumnjiv kao učinilac krivičnog djela-
prim.obrađivača). Nakon takvog obavještenja, postupak mora biti pravičan u smislu čl.6
Konvencije.
Pojam "krivična" u kontekstu "krivične optužbe" iz člana 6 Konvencije takođe ima
autonomno značenje. Ono je definisano u odluci Engel i dr. v. Holandije-19766
u kojoj su
izgrađena tri mjerila kasnije nazvana po ovoj presudi Engel mjerila. Evropski sud polazi od
tih mjerila kada ocjenjuje da li se određena procedura, povodom koje je aplicirano, može
smatrati procedurom po krivičnoj optužbi i shodno tome da li je na nju primjenjiv čl.6
Konvencije.
Prvo Engel mjerilo je klasifikacija djela u domaćem pravu. Ukoliko je djelo koje se
razmatra klasifikovano u domaćem pravu kao krivično, onda se na proceduru u kojoj se o
njemu odlučuje primjenjuje čl.6 Konvencije. U tom slučaju, Evropski sud se ne bavi ostalim
mjerilima. Međutim, ako djelo u domaćem pravu nije klasifikovano kao krivično, onda se
prelazi na drugo i treće mjerilo, koja su alternativna, ali se mogu cijeniti i kumulativno, kako
bi se dao odgovor na pitanje da li je na konkretni postupak primjenjiv krivični aspekt čl.6
Konvencije.
Drugo Engel mjerilo je priroda djela7, a treće Engel mjerilo je priroda i težina najteže
sankcije kojoj se lice za to djelo može izložiti shodno domaćem pravu8.
d) Pravo na pravično suđenje ima autonomno značenje pojmova, što je vidljivo iz prethodnog
izlaganja
e) I konačno, ali ne manje važno garancije prava na pravično suđenje po krivičnoj optužbi
nijesu samo sadržana u pravima eksplicitno navedenim u čl.6 st.1, 2 i 3 Konvencije već i u
pravima izvedenim iz tih prava kroz praksu Evropskog suda
5 Obavijest može biti direktna, kada se npr.saopštava osumnjičenom prilikom prvog saslušanja, ali i indirektna kada se npr.pretresom lica ili
stana daje do znanja da je to lice sumnjivo kao izvršilac. 6 Predmet se odnosio na disciplinsko kažnjavanje aplikanata zbog povrede vojne discipline za šta im je bila izrečena disciplinska mjera.
Evropski sud je ocijenio da je na tu proceduru primjenjiv krivični aspekt čl.6 Konvencije 7 Priroda djela se ocjenjuje prema više potkriterijuma na primjer uzima se u obzir: da li se pravilo koje je djelom prekršeno odnosi na grupu
ili je opšte obavezujuće; da li postupak pokreće tijelo javne vlasti po zakonskim ovlašćenjima da ga provodi; da li je svrha pravnog pravila
kažnjavanje ili odvraćanje; zavisi li izricanje kazne od prethodnog utvrđivanja krivice; upoređenjem kako je to djelo klasifikovano u drugim državama članicama; da li se djelo upisuje u kaznenu evidenciju itd....... 8 Ako je propisana mogućnost lišenja slobode obično je uvijek u pitanju krivična stvar i na nju je primjenjiv čl.6 Konvencije .
13
II. Da li i kako dokazi pribavljeni i provedeni u domaćem krivičnom postupku
utiču na ocjenu Evropskog suda o ne/pravičnosti krivične procedure
Uvodno je rečeno da čl.6 Konvencije ima isključivo procesnu prirodu i da se prilikom
utvrđivanja da li su poštovane garancije koje taj član pruža okrivljenom u domaćem
krivičnom postupku Evropski sud ne bavi ishodom sudskog postupka, ocjenom dokaza niti
kako su domaći sudovi ili organi javne vlasti, koji su provodili proceduru koja se po mjerilima
Engel smatra krivičnom, tumačili i primijenili materijalno pravo.
U više odluka Evropski sud je naglasio da njegova uloga nije da podnositelju pravnog
sredstva obezbijedi odluku koja bi bila u njegovu korist, niti da se upušta u ocjenu dokaza
domaćih sudova, niti da ocjenjuje da li je činjenično stanje koje su utvrdili domaći sudovi
pravilno, a takođe ni da svojim tumačenjem domaćih materijalnih zakona ispravlja ili mijenja
tumačenje domaćih organa.
Takođe čl.6 Konvencije, kao ni Evropski sud prilikom interpretacije tog člana u
svojim odlukama, ne uspostavlja nikakva pravila o dopuštenosti odnosno nedopuštenosti
dokaza. Takva pravila Evropski sud prepušta nadležnosti visokih strana ugovornica i
tumačenju domaćih sudova i Evropski sud se u njihovu klasifikaciju ne miješa.
Dakle, član 6 Konvencije garantuje, ili bolje reći štiti, pravo na pošteno suđenje, ali ne
propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na koji bi dokaze trebalo
ocjenjivati, zbog čega su to pitanja koja u prvom redu treba urediti domaće pravo i domaći
sudovi9.
Proizilazilo bi da dokazi koje su proveli domaći sudovi u postupku odlučivanja o
krivičnoj optužbi, činjenično stanje koje su utvrdili u tom postupku, ne mogu imati nikakav
uticaj na odluku Evropskog suda o pitanju pravičnosti postupka u smislu čl.6 Konvencije.
Međutim, nije tako!
Evropski sud, ocjenjujući cjelinu postupka pred domaćim sudovima bavi se i ocjenom
procedure pribavljanja i provođenja dokaza i poštenost ukupne procedure ocjenjuje i sa tog
aspekta. U tom smislu, Evropski sud ocjenjuje da li je procedura pribavljanja i provođenja
dokaza odgovorila zahtjevu pravičnog suđenja iz čl.6 Konvencije i nerijetko donosi odluku o
povredi tog prava upravo iz razloga što je ocijenio da procedura pribavljanja i provođenja
dokaza nije zadovoljila garancije koje okrivljenom pruža čl.6 Konvencije.
Takođe, Evropski sud kada utvrdi povredu čl.6 Konvencije iz razloga što je odluka
domaćih sudova arbitrarna10
nužno polazi od sadržine i kvaliteta dokaza na kojima se zasniva
domaća sudska odluka i time u suštini primjenjuje metod koji u domaćem pravu zovemo
ocjena dokaza. To praktično znači da Evropski sud utvrđuje povredu čl.6 Konvencije kada
odluka domaćih sudova nije mogla proisteći iz onih dokaza na kojima su je zasnovali domaći
sudovi. Dakle, i u ovakvim slučajevima, predmet interesovanja Evropskog suda mogu biti
dokazi na kojima se zasniva domaća odluka.
U nekim odlukama Evropski sud vodio je računa i o pouzdanosti dokaza na kojima se
temelji odluka domaćih organa. Tako je na primjer u odlukama Bykov protiv Rusije-2009 i
Dragojević protiv Hrvatske-2015 smatrao da je za ocjenu pravičnosti postupka u smislu čl.6
Konvencije od značaja imati u vidu da li okolnosti u kojima je neki dokaz pribavljen
"..stvaraju sumnju u pouzdanost i tačnost dokaza".
9 Evropski sud je u odluci Čekić i dr. Protiv Hrvatske -2003, koja se odnosila na građanski postupak ali se iskazani stav odnosi i na
postupak odlučivanja po krivičnoj optužbi ukazao: „...član 6.Konvencije garantuje pravo na pošteno suđenje, ali ne predviđa nikakva
pravila o dopuštenosti dokaza ili o načinu na koji te dokaze treba ocjenjivati, pa su to stoga pitanja koja u prvom redu treba urediti domaće pravo i domaći sudovi...„ Takođe i u odluci Sofri i dr.protiv Italije ali i u mnogim drugim odlukama 10
U leksikonskom tumačenju, arbitrarnost znači proizvoljnost, samovoljnost, neutemeljenost na ma čemu
14
Ono o čemu vodi računa Evropski sud ocjenjujući da li je neko krivično suđenje bilo
pošteno moraju voditi računa i domaći organi koji provode krivičnu proceduru kako bi ona
zadovoljila kriterijume poštenog suđenja u smislu značenja koje pravu iz čl.6 Konvencije daje
Evropski sud.
III. Garancije prava okrivljenog na pravično suđenje u domaćem pravu
u kontekstu garancija iz člana 6 Konvencije
Ustav Crne Gore (u daljem tekstu Ustav) garantuje svakom pravo na pravično i javno
suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Ustavom je takođe propisano da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi
pravosnažnom odlukom suda. Ustav svakom ko je osumnjičen / okrivljen da je učinio
krivično djelo garantuje pravo na odbranu, pravo da na jeziku koji razumije bude upoznat sa
optužbom, da ima dovoljno vremena za pripremanje odbrane i da se brani lično ili putem
branioca kojega sam izabere.
Ustavne garancije prava okrivljenog na pošteno suđenje razrađene su u Zakoniku o
krivičnom postupku (u daljem tekstu ZKP-u), u kom je na više mjesta propisana obaveza
organa koji vodi postupak da između ostalog osumnjičenom- okrivljenom:
- na jasan i razumljiv11
način predoči navode optužbe protiv njega kao i da ga upozna
sa pravima koja ima u postupku,
- omogući djelotvorno provođenje prava zagarantovanih Ustavom, ZKP-u i čl.6
Konvencije12
i
- da se uzdrži od bilo kakvih miješanja u prava okrivljenog.
Tako načelnom odredbom čl.11 ZKP-u je zabranjena prijetnja ili vršenje nasilja nad
osumnjičenim, okrivljenim i drugim licima koja učestvuju u krivičnom postupku, a takođe
iznuđivanje priznanja ili druge izjave od tih lica. U istoj odredbi propisano je da se sudska
odluka ne može zasnivati na priznanju ili drugoj izjavi koja je pribavljena iznuđivanjem,
mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem.
Takođe, ZKP-u na nivou načela propisuje da se sudska odluka ne može zasnivati na
dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda zajemčenih
Ustavom ili potvrđenim međunarodnim ugovorima ili na dokazima koji su pribavljeni
protivno odredbama krivičnog postupka kao i drugim dokazima za koje se iz njih saznalo
(čl.17).
Istovremeno, ZKP-u u više odredbi propisuje da se na dokazu koji je pribavljen
suprotno propisanoj proceduri ne može zasnivati sudska odluka.
Dakle, u domaćem pravu propisane su i pozitivne i negativne obaveze državnih organa
koji provode postupak po krivičnoj optužbi kojih se moraju pridržavati da bi krivični postupak
sa stanovišta domaćeg prava bio zakonit.
ZKP-u propisuje i posljedice u vidu izuzimanja zapisnika i drugih dokaza iz spisa te
nemogućnosti da se na njima zasniva odluka, ako je državni organ koji provodi postupak po
11
Da okrivljenom koji ne razumije jezik postupka obezbijedi besplatnog prevodioca; da u pravcu garancije ispunjenja ove obaveze
zapisnički konstatuje izjašnjenje okrivljenog koje okrivljeni treba da potpiše. 12
Npr. da omogući osumnjičenom koji je lišen slobode upotrebu telefona radi angažovanja branioca, sačeka sa provođenjem dokazne radnje
dok okrivljeni ne obezbijedi prisustvo branioca; omogući okrivljenom koji je lišen slobode povjerljiv razgovor sa braniocem bez nadzora; da
u slučaju da se okrivljeni odrekne prava na stručnu pomoć u ZKP-u propisanim slučajevima postavi branioca po službenoj dužnosti; da
okrivljenom omogući prisustvo provođenju dokaza u istrazi i izviđaju tako što će ga na pogodan način obavijestiti o danu i času kada će se dokazna radnja provesti, itd.
15
krivičnoj optužbi okrivljenom uskratio neko od Ustavom i ZKP-u zagarantovanih prava ili je
postupao protivno izričitim ustavnim i zakonskim zabranama.
Upoređujući ustavne odredbe i odredbe ZKP-u, kojima se okrivljenom u krivičnom
postupku pred crnogorskim sudovima garantuje pošteno suđenje, sa odredbom čl.6
Konvencije, dolazimo do zaključka da su one identične i stiče se utisak da su čak i šire od
garancija pravičnog suđenja koje su izričito navedene u čl.6 stav 1 i stavovima 2 i 3
Konvencije13
. Međutim, moramo imati u vidu da su prava okrivljenog koja garantuje čl.6
Konvencije mnogo šira od onih koja su izričito u ovoj odredbi pomenuta, a o čemu će dalje
biti riječi.
Imajući u vidu da domaći sudovi, nakon što utvrde da je dokaz ili dokazi pribavljeni
suprotno propisanoj proceduri za njihovo pribavljanje i suprotno načelnim pravnim pravilima
ZKP-u, takve dokaze ocjenjuju nedozvoljenim i izuzimaju iz spisa te naređuju njihovo
čuvanje odvojeno od spisa, postavlja se pitanje da li bi Evropski sud, imajući u vidu
podudarnost odredbe čl.6 Konvencije sa domaćim pravom u pogledu garancija prava na
pošteno suđenje, ikada bio u prilici da po zahtjevu okrivljenog ocijeni nepoštenost konkretne
procedure sa aspekta pribavljanja i provođenja dokaza.
Samo prividno izgleda da ne bi, ali se to i te kako može desiti. Ne samo zato što čl.6
Konvencije i Evropski sud ne prave i ne poznaju klasifikaciju dokaza na dozvoljene i
nedozvoljene dokaze, već i zato što se ocjena domaćih sudova da je korišćenje nekog dokaza
u krivičnom postupku dopušteno (sa aspekta poštovanja procedure pribavljanja i provođenja po ZKP-u)
ne mora podudarati sa ocjenom Evropskog suda o tome da li je procedura pribavljanja i
provođenja dokaza bila poštena sa aspekta garancija koje pravu na pošteno suđenje daje čl.6
Konvencije.
Zato je neophodno stalno proučavanje prakse Evropskog suda koji svojim odlukama
daje značenje i opseg prava na pravično suđenje iz čl.6 Konvencije.
IV. Izričita i izvedena prava okrivljenog iz čl.6 Konvencije
Nije suvišno naglasiti da se pravičnost krivične procedure uvijek cijeni sa aspekta
pozicije i poštovanja prava okrivljenog.
Dakle, kada govorimo o krivičnom aspektu poštenog suđenja u kontekstu čl.6
Konvencije, uvijek govorimo o minimumu prava okrivljenog u krivičnoj proceduri pred
domaćim sudovima, koja se moraju poštovati. Ovo kako u pogledu prava koja su izričito u
čl.6 Konvencije navedena tako u pogledu prava koja su odlukama Evropskog suda implicitno
iz tih prava izvedena, a koja u svojoj sveukupnosti garantuju pravično suđenje.
13 Član 6 Konvencije
1. Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu
raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Presuda se mora izreći javno, ali se
štampa i javnost mogu isključiti s cijelog ili s dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom
društvu, kad to zahtjevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo mora se smatrati nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;
c) da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, da ovu
pomoć dobije besplatno, kada interesi pravde to zahtjevaju;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbjedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu
korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega; e) da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.
16
U stavu 1 člana 6 Konvencije navedena su prava koja su zajednička i za postupak
odlučivanja o pravima i obavezama građanske prirode i za odlučivanje o krivičnoj optužbi,
dok se u stavu 2 i 3 navode izričita prava koja se odnose na krivično suđenje.
Prava osumnjičenog/okrivljenog koja su izričito-eksplicitno propisana u čl.6
Konvencije, kao što je već rečeno, propisana su u Ustavu CG i ZKP-u.
Međutim, Evropski sud je tumačeći čl.6 Konvencije kroz praksu razvio čitavu lepezu
prava koja nijesu izričito sadržana u ovom članu ali čije praktično provođenje je od značaja za
ocjenu da li je konkretna krivična procedura zadovoljila sve aspekte poštenog suđenja
zagarantovanog čl.6 Konvencije.
Tipična izvedena prava okrivljenog iz čl.6 Konvencije tzv.implicitna prava nastala
tumačenjem čl.6 Konvencije u odlukama Evropskog suda prema nekim autorima14
su:
-pravo na pristup sudu,
-pravo na pravnu sigurnost,
-pravo na djelotvorno izvršnu presudu/odnosi se na građanski aspekt čl.6 Konvencije
-zabrana arbitrarnosti.
Prema drugim autorima,15
u implicitna prava, prava izvedena iz čl.6 Konvencije, ubrajaju se i:
-pravo na obrazloženu odluku,
-pravo na odbranu od navođenja na izvršenje krivičnog djela,
-pravo na tzv. procesni imunitet koji podrazumijeva pravo na ćutanje i pravo da sam
sebe ne inkriminiše i
-pravo da ne bude protjeran u zemlju u kojoj se može suočiti sa flagrantnim kršenjem
poštenog suđenja.
Očigledno je da je opseg prava koje okrivljenom garantuje čl.6 Konvencije mnogo
veći od onih koja su eksplicitno navedena u samom članu. Zato se praksa Evropskog suda
mora stalno pratiti i iz njegovih odluka koje Konvenciji daju karakter živog organizma koji se
stalno razvija, saznati opseg i suštinu pojedinačnih prava koja se članom 6 Konvencije
garantuju licu koje je na udaru krivične optužbe i koja se moraju poštovati da bi krivično
suđenje imalo sve karakteristike poštenog suđenja.
Stoga, kada se postavlja pitanje poštenog suđenja u kontekstu čl.6 Konvencije sa
aspekta dokaza koji se u krivičnom postupku koriste suštinski se time postavlja pitanje da li su
u proceduri pribavljanja i provođenja dokaza poštovane garancije koje okrivljenom pruža čl.6
Konvencije i to kako u pogledu izričitih prava, tako i u pogledu implicitnih prava koja su
primjenjiva na ovaj dio krivične procedure.
V. Procedura pribavljanja nekih dokaza u domaćem krivičnom postupku sa
aspekta pravičnog suđenja u značenju koje mu daje Evropski sud
U daljem dijelu daće se osvrt na procedure pribavljanja nekih dokaza u domaćem
krivičnom postupku i eventualni problemi koji bi se mogli javiti u kontekstu poštenog suđenja
sa aspekta prakse Evropskog suda.
1.Saslušanje okrivljenog
Iskaz okrivljenog je jedan od dokaza u krivičnom postupku i mora biti pribavljen u
skladu sa važećim odredbama ZKP-u, u protivnom shodno domaćem pravu, zapisnik o iskazu
14
Uzelac,Pravo na pošteno suđenje 15
Vitkauskas i Dikov, Zaštita prava na pošteno suđenje
17
okrivljenog biće nedozvoljen dokaz i kao takav se neće moći koristiti u krivičnom postupku,
biće fizički izdvojen iz spisa, kako svojom sadržinom ne bi uticao na konačnu odluku o
optužbi protiv okrivljenog.
Načelnom odredbom čl.4 ZKP-u razrađene su ustavne garancije prava okrivljenog na
odbranu, pa je tako propisano pravo okrivljenog da na prvom saslušanju bude obaviješten o
krivičnom djelu za koje se tereti i osnovima sumnje protiv njega (što bi podrazumijevalo da se
okrivljenom predoče dokazi iz kojih tužilac utvrđuje osnovanost sumnje). U istoj odredbi
propisano je pravo okrivljenog da mu se omogući da se izjasni o svim činjenicama i dokazima
koji ga terete i da iznese činjenice i dokaze koji mu idu u prilog, a takođe da nije dužan da
iznosi odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.
U čl.100 ZKP-u propisan je način na koji se saslušava okrivljeni i obaveza organa koji
ga saslušava da ga prije saslušanja upozna sa pravima koja u postupku ima. Shodno toj
odredbi, sud ili drugi državni organ koji ima ovlašćenje da saslušava okrivljenog16
dužan je da
ga upozna sa pravom da upotrebljava svoj jezik i pravom na prevodioca, kao i pravom da mu
se isprave i drugi dokazni materijal koji je pribavljen za potrebe krivičnog postupka prevedu
ukoliko se postupak ne vodi na njegovom jeziku, a takođe i da mu predoči da ima pravo na
branioca, koji može prisustvovati njegovom saslušanju, pravu na povjerljiv razgovor sa
braniocem ako je lišen slobode, pravu da se sa braniocem može dogovoriti o načinu odbrane,
da nije dužan da iznosi odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja, upozoriće se da sve
što izjavi može biti upotrijebljeno protiv njega kao dokaz. U slučajevima obavezne odbrane,
ako okrivljeni ne uzme branioca po svom izboru, saslušanje se ne može sprovesti ukoliko se
okrivljenom ne postavi branilac po službenoj dužnosti.
Sva izjašnjenja okrivljenog o pravima sa kojima je upoznat moraju biti zapisnički
konstatovana i to okrivljeni treba potvrditi potpisom.
U st.8 čl.100 ZKP-u propisano je da se prema okrivljenom ne smije upotrebljavati sila,
prijetnja, obmana, iznuda, iznurivanje ili sredstva kojima se utiče na volju okrivljenog (čl.154
st.4), u cilju dobijanja od njega izjave, priznanja ili činjenja, koje bi se protiv njega moglo
upotrijebiti kao dokaz.
U slučajevima kada odbrana po zakonu nije obavezna, okrivljeni može biti saslušan u
odsustvu branioca samo ako se izričito odrekao tog prava i ako okrivljeni za prvo saslušanje
nije obezbijedio prisustvo branioca u roku od 24 časa od časa kada je poučen o tom pravu.
U članu 100 st.10 ZKP-u propisano je da ukoliko sud ili drugi državni organ koji
saslušava okrivljenog odnosno osumnjičenog postupi suprotno navedenom i u slučaju ako
izjave okrivljenog o izričitom odricanju od prava na branioca, u slučaju kada odbrana nije
obavezna, nijesu unijete u zapisnik, takav iskaz se ne može koristiti kao dokaz u krivičnom
postupku.
U čl.101 ZKP-u propisano je da se pitanja okrivljenom postavljaju jasno, razgovjetno i
određeno, tako da ih može potpuno razumjeti i da se ne smije polaziti od pretpostavki da je
okrivljeni priznao nešto što nije priznao, te da se ne mogu postavljati pitanja u kojima je sve
sadržano kako na njih treba odgovoriti (odnosno zabranjeno je postavljanje sugestivnih i
kapcioznih pitanja). Zakonik nije propisao da se ne može koristiti kao dokaz iskaz okrivljenog
koji je saslušan postavljanjem sugestivnih i kapcioznih pitanja. Međutim, shodno načelnoj
odredbi čl.17 st.2 ZKP-u kojom je propisano između ostalog da se dokazi pribavljeni
povredom odredaba krivičnog postupka ne mogu koristiti u postupku, proizilazilo bi da bi sud
imao obavezu da dio iskaza okrivljenog koji je dat na osnovu sugestivnih i kapcioznih pitanja
izdvoji iz spisa.
Kao što je navedeno u okviru odredbi o načinu saslušanja okrivljenog (čl.100 ZKP-u)
ali i u dijelu načelnih odredbi i principa na kojima počiva krivični postupak, propisano je da je
zabranjena primjena nasilja i iznuđivanja priznanja. Tako je u čl.11 ZKP-u, kao što je već
16 U fazi izviđaja tj. istrage državni tužilac, a u izviđaju po njegovom ovlašćenju i policijski službenik i ovlašćeni službenik carine.
18
navedeno, propisano da je zabranjeno prijetiti i vršiti nasilje nad osumnjičenim, okrivljenim
ili drugim licem koje učestvuje u postupku, kao i iznuđivanje priznanja ili drugih izjava od tih
lica. U st.2 istog člana, navodi se da se sudska odluka ne može zasnivati na priznanju ili
drugoj izjavi pribavljenoj iznuđivanjem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim
postupanjem.
Kada domaći sudovi utvrde da je okrivljeni saslušan protivno zakonom ustanovljenom
načinu saslušanja, donijeće odluku da se zapisnik o saslušanju okrivljenog izdvoji iz spisa,
odvojeno čuva i na njemu se neće moći zasnivati sudska odluka. U takvom slučaju, povodom
ovakvog izdvojenog dokaza, okrivljeni neće moći sa uspjehom aplicirati Evropskom sudu
tvrdeći da je postupak bio nepošten s aspekta načina na koji je saslušan, niti će Evropski sud
biti u prilici da ocjenjuje proceduru pribavljanja tog dokaza.
Međutim, dokazi u krivičnom postupku, pa i iskaz okrivljenog kao jedan od dokaza,
moraju biti pribavljeni uz poštovanje garancija koje okrivljenom pruža čl.6 Konvencije u
značenju koje mu daje Evropski sud u svojim odlukama.
Ukoliko domaći sudovi na predlog okrivljenog odbiju da izdvoje zapisnik o njegovom
saslušanju iz spisa i na tom zapisniku između ostalog zasnuju sudsku odluku, a okrivljeni se
nakon pravosnažnosti odluke o njegovoj krivici i iscrpljenja svih djelotvornih domaćih
pravnih sredstava, obrati Evropskom sudu s tvrdnjom da nije imao pošteno suđenje, jer je npr.
saslušan pod prinudom, dakle, da po njegovom tumačenju nijesu ispoštovane garancije čl.6
Konvencije, Evropski sud će biti u prilici da ocjenjuje da li je okrivljeni saslušan u skladu sa
garancijama koje mu daje pravo na pošteno suđenje i da li je taj dokaz takođe proveden uz
poštovanje ovih garncija. Kao što je već uvodno rečeno, Evropski sud se neće baviti pitanjem
dopuštenosti ili nedopuštenosti ovog dokaza, jer on takvu kvalifikaciju ne prepoznaje u
interpretaciji čl.6 Konvencije, već će samo ocjenjivati proceduru pribavljanja i provođenja tog
dokaza sa aspekta poštenog suđenja.
Zaključiti je da postoji mogućnost da dokaz koji su domaći sudovi ocijenili pravno
valjanim i na njemu zasnovali sudsku odluku, od strane Evropskog suda, koji ocjenjuje cjelinu
postupka provedenog po krivičnoj optužbi i u tom kontekstu način pribavljanja i sprovođenje
dokaza, bude ocijenjen kao dokaz koji je pribavljen protivno garancijama poštenog suđenja i
utvrdi povredu prava na pravično suđenje iz čl.6 Konvencije.
Na koji način rezonuje Evropski sud kada ispituje da li je u postupku saslušanja
okrivljenog došlo do povrede garancija koje okrivljenom daje čl.6 Konvencije može se
sagledati kroz brojne odluke Evropskog suda. Ovdje ćemo se zadržati na predmetu:
Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva - 199617
Činjenice:
Saunders je bio glavni izvršni službenik jedne kompanije. Protiv njega je otvorena istraga zbog sumnje
da je učestvovao u manipulacijama u postupku preuzimanja neke kompanije tako što je vještački održavao ili
spuštao cijene akcija. Shodno pravu UK istragu u ovom predmetu sprovodili su islednici ministarstva koji su
imali ovlašćenja shodno zakonu da saslušavaju osumnjičenog Saundersa i po zakonu on je bio u obavezi da
odgovara na postavljena pitanja. Pasivno držanje ga je moglo dovesti u situaciju da bude osuđen zbog
nepoštovanja suda i da bude kažnjen novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. Zbog zakonske prinude da
sarađuje gospodin Saunders je devet puta dao izjavu u toku istrage i tako su prikupljeni značajni podaci i
informacije, te dokumenta, osnovom kojih je kasnije Kraljevsko tužilaštvo podiglo optužnicu protiv njega i on je
osuđen na 5 (pet) godina zatvora. Po žalbi, kazna mu je smanjena na 2(dvije) godine i 6 mjeseci. U postupku
pred sudom korišćene su izjave koje je dao tokom istrage.
Navodi aplikanta:
U aplikaciji Evropskom sudu Saunders je tvrdio da mu je povrijeđen čl.6 Konvencije, da je izjavu u
istrazi dao pod prisilom, a one su korišćene u sudskom postupku radi dokazivanja njegove krivice. Takođe je
tvrdio da su izjave koje je dao pod zakonskom prinudom proizvodile na njega pritisak da u toku suđenja radije
da iskaz nego da koristi pravo da ćuti na suđenju. Pozvao se na presudu Funke protiv Francuske, u kojoj je
17
Slicni predmeti su: Funke v.Francuske.1993; O Halloran i Franci v. UK; J.B. v.Švajcarske.
19
sadržano implicitno pravo pojedinca da ne bude prisiljen da daje inkriminišuće dokaze koji će se u postupku
koristiti protiv njega.
Navodi Vlade:
Vlada je prihvatila da tužilac i sud ne mogu prisiliti okrivljenog da odgovora na pitanja. Međutim,
smatrala je da privilegija protiv samooptuživanja nije apsolutna. Pozvala se na druga zakonodavstva, npr.
Norveške, Kanade, SAD-a, Novog Zelanda...., koja dozvoljavaju da se okrivljenom nametne davanje izjave u
toku istrage u vezi sa korporacijskim i finansijskim prevarama i da tužilac takve izjave dobijene nametnutom
obavezom može koristiti u postupku.
Vlada je smatrala da je ovo sličan primjer dozvoljenog korišćenja dokaza koji su pribavljeni putem naredbe za
pretres, kao npr.dobijena dokumentacija, ili putem alkotestiranja, uzimanja uzoraka krvi, urina itd....
Vlada se takođe pozvala na javni interes da se kompanije pošteno ponašaju i na potrebu efektivnog
gonjenja onih koji su bili uključeni u korporacijske prevare, nalazeći da je taj javni interes preovladavajući u
odnosu na interes osumnjičenih i taj interes zahtijeva da se osumnjičeni prisile (u smislu zakonske obaveze pod
prijetnjom kazne) da odgovaraju na pitanja tužilaštva.
Evropski sud:
Evropski sud je ocijenio da iako u čl.6 Konvencije nije izričito pomenuto pravo na ćutanje i pravo da lice ne
inkriminiše samo sebe, ova prava predstavljaju generalno priznate standarde koji su srž pojma poštenog
postupka shodno čl.6 Konvencije.
Ukazao je da pravo da lice ne inkriminiše samo sebe, pretpostavlja tj. podrazumjeva da optužba,
odnosno tužilac dokazuje predmet protiv okrivljenog bez pribjegavanja metodi prinude ili pritiska radi dobijanja
dokaza protiv slobodne volje okrivljenog. Smatraju da je ovo pravo u tom smislu usko povezano sa
prezumpcijom nevinosti koja je sadržana u čl.6 st. 2 EK.
Pravo da lice ne inkriminiše samo sebe primarno se odnosi na poštovanje volje okrivljenog da ćuti.
Međutim, Evropski sud je u ovoj odluci ukazao da se ovo pravo ne proširuje na korištenje materijala dobijenih
od okrivljenog putem prinude, a koji materijal postoji nezavisno od volje okrivljenog, kao što je npr.
dokumentacija dobijena na osnovu naredbe za pretres, alkotest, naredbe za uzimanje uzoraka krvi, urina i tkiva
radi ispitivanje DNK.
Sud je u ovoj odluci ukazao da je njegov zadatak bio da riješi da li je to što su izjave gospodina
Saundersa koje je tužilac koristio dobijene na način što su ga neopravdano lišile prava da ne inkriminiše samog
sebe. Ukazano je da vlada nije sporila da je aplikant bio podvrgnut zakonskoj obavezi da odgovara na pitanja i
njegovo odbijanje moglo je dovesti do optužbe za nepoštovanje suda i novčanog a i zatvorskog kažnjavanja do
dvije godine. Zbog toga okrivljeni nije mogao da odbije odgovor na pitanja koja su bila inkriminišuće prirode.
Rješavajući ovo pitanje sud je iskazao stav da se pravo lica da ne inkriminiše sebe ne može razumno ograničiti
na izjave date pod prinudom, a koje predstavljaju priznanje o krivičnim djelima ili su na drugi način direktno
inkriminišuće, već na izjave koje su date pod pritiskom, a koje na prvi pogled izgledaju neinkriminišuće prirode,
jer bi se te izjave kasnije mogle koristiti u prilog optužbe, a naime da bi se dovelo u pitanje drugačije izjašnjenje
okrivljenog ili dokazi koje on predlaže (ovo izjašnjenje odnosilo se na primjedbe vlade da izjave koje je dao
aplikant pod zakonskom prinudom, suštinski nijesu bile inkriminišuće, već su više bile u pravcu njegove tvrdnje
da nije kriv).
Sud nije prihvatio da kompleksnost predmeta kakve mogu biti korporacijske prevare, kao ni vitalni javni
interes mogu opravdati tako veliko odstupanje od jednog od osnovnih principa pravičnog suđenja i dovesti u
situaciju osumnjičenog odnosno okrivljenog da je prinuđen da dâ izjavu. Opšti zahtjevi pravičnosti sadržani u
čl.6 Evropske konvencije, uključujući pravo da lice ne inkriminiše samo sebe, primjenjuju se dakle u krivičnim
postupcima svih krivičnih djela i onih najjednostavnijih i onih najsloženijih. Ne može se pozvati na javni interes
kako bi se opravdala upotreba pod prisilom.
Rezonujući na navedeni način Evropski sud je utvrdio da je došlo do povrede prava na pravično
suđenje zagarantovano čl.6 Konvencije zbog pribavljanja dokaza pod prinudom i zbog korišćenja takvih dokaza
u sudskom postupku, iako je "prinuda" u suštini predstavljala zakonsku obavezu.
Interesantno je da Evropski sud nekada proceduru pribavljanja dokaza koja je bila u
skladu sa domaćim zakonom ocijeni protivnom poštenom suđenju18
, a nekada smatra da to što
je dokaz pribavljen na način koji nije zasnovan na domaćem zakonu ne dovodi do povrede
prava okrivljenog na pošteno suđenje19
.
U kontekstu navedene odluke i rezona Evropskog suda, koji je zakonsku obavezu zbog
koje je okrivljenom povrijeđeno pravo da ne inkriminiše samog sebe, ocijenio prinudom, čini
18
Saunders v. UK-1996; Funke v. Francuske-1993; J.B.v.Švajcarske 19
R v.Khan protiv UK-1997; Allan protiv UK; Perry protiv UK-2003; Dragojević protiv HR-2015
20
mi se korisnim razmotriti jednu, po ZKP-u, moguću situaciju i na osnovu zamišljenog slučaja
pokušati, slijedeći praksu Evropskog suda, ocijeniti da li je dokaz – priznanje okrivljenog
pribavljen prinudom.
Činjenice zamišljenog slučaja: Protiv lica BB državni tužilac je pokrenuo istragu za krivično djelo teško ubistvo iz čl.144 KZ CG. Državni
tužilac je saslušao okrivljenog uz sve procesne garancije i u prisustvu branioca. Okrivljeni je negirao da je
izvršio krivično djelo za koje se tereti.
Okrivljenom je određen pritvor u trajanju od mjesec dana od strane sudije za istragu po osnovima iz čl.175 st.1
tač.1-4 ZKP-u, a potom na predlog tužioca produžen još za mjesec dana po istim osnovima, npr.opasnost od
ponavljanja djela, opasnosti od bjekstva, uticaja na svjedoke, kao i teških posljedica djela i načina izvršenja koji
ga je činio posebno teškim.
Prije nego je istekao pritvor po posljednjem rješenju, državni tužilac nije stavio predlog da se okrivljenom
pritvor produži, a nije ni podigao optužnicu.
Mjesec dana nakon što je okrivljenom istekao pritvor i on pušten na slobodu, sudu je dostavljen sporazum o
priznanju krivice koji je bio zaključen dana kada je okrivljenom isticao pritvor po posljednjem rješenju.
Sud je nakon ročišta odlučio da prihvati sporazum, jer je između ostalog ocijenio da je okrivljeni svjesno i
dobrovoljno priznao krivično djelo i da kazna odgovara svrsi, a nakon toga je donio presudu na osnovu
sporazuma.
Na presudu donijetu na osnovu priznanja okrivljeni nije mogao izjaviti žalbu, jer se tog prava odrekao prilikom
zaključenja sporazuma, ali je podnio Ustavnom sudu ustavnu žalbu kojom je tvrdio da mu je povrijeđeno pravo
na pošteno suđenje, jer je krivično djelo priznao pod prinudom. Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu, nakon čega
se okrivljeni obratio Evropskom sudu. Tvrdio je da je djelo priznao pod prinudom, jer mu je tužilaštvo stavilo u
izgled mogućnost da u pritvoru ostane više godina, a da će ako djelo prizna i zaključi sporazum, biti pušten iz
pritvora, jer tužilac neće sudu stavljati predlog da se pritvor produži. Priznao je djelo pod prinudom kojom mu se
stavljalo u izgled mogućnost da po zakonu u pritvoru ostane više godina.
Mjerodavno domaće pravo:
Sporazum o priznanju krivice može se zaključiti za sva krivična djela, osim za krivična djela terorizam i ratne
zločine. U postupku pregovaranja okrivljeni i državni tužilac se mogu dogovarati o pitanjima taksativno
nabrojanim u ZKP-u, ali ne o trajanju pritvora.
Zakon propisuje da ako se okrivljeni nalazi u pritvoru u vrijeme zaključenja sporazuma odnosno u vrijeme
pravosnažnosti presude koja je donijeta na osnovu sporazuma, upućuje se u ustanovu za izdržavanje kazne.
Domaća praksa:
Sagledano kroz domaću sudsku praksu, okrivljenom kome je stavljeno na teret ovako teško krivično djelo, a
pritvor određen po svim pritvorskim osnovima iz čl.175 st.1 tač1-4 ZKP-u, ostaje u pritvoru tokom istrage, a i
tokom glavnog pretresa, bar do donošenja prvostepene presude ili isticanja roka propisano u čl.179 st.1 ZKP-u,
odnosno najduže tri godine od podizanja optužnice do donošenja prvostepene presude.
Dilema i pitanje:
Kako bi Evropski sud ocijenio ovakvo priznanje okrivljenog u kontekstu čl.6 Konvencije ako bi okrivljeni tvrdio
da je priznanje dao pod prinudom zbog stavljanja u izgled dugog trajanja pritvora (shodno sudskoj praksi i
zakonu) ukoliko ne prizna djelo i zaključi sporazum i stavljanjem u izgled mogućnosti da ako prizna djelo i
zaključi sporazum odmah bude pušten na slobodu? Da li bi ovakav postupak državnog tužilaštva Evropski sud
ocijenio protivan onom standardu koji je taj sud uspostavio u odluci Saunders v.UK, u kojoj je ukazano da:
"... pravo da lice ne inkriminiše samo sebe, podrazumijeva da optužba, odnosno tužilac dokazuje predmet
protiv okrivljenog bez pribjegavanja metodi prinude ili pritiska radi dobijanja dokaza protiv slobodne volje
okrivljenog."
Odgovor na ovo pitanje morali bi imati sudije koje odlučuju o sporazumu o priznanju
krivice svakako da odgovor mora biti u skladu sa garancijama poštenog suđenja u kontekstu
tumačenja koje članu 6 Konvencije daje Evropski sud.
2. Privremeno oduzimanje predmeta - čl.85 ZKP-u
Navedenom odredbom propisano je između ostalog da će se predmeti koji mogu
poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno oduzeti na osnovu rješenja suda,
donijetog na predlog državnog tužioca.
Lice koje drži predmet tj.dokaze za koje je sud rješenjem odredio da će se oduzeti
dužno je da ih preda, u protivnom, izlaže se mogućoj novčanoj kazni do 1000€, a ako i dalje
21
odbije, može se zatvoriti do 2 mjeseca. Rješenje o kažnjavanju donosi sudija za istragu u
istrazi, a predsjednik vijeća nakon podizanja optužnice.
Osumnjičeni tj. okrivljeni ne mogu biti kažnjeni kao ni lice koje je oslobođeno
dužnosti svjedočenja (bračni drug i bliski srodnik okrivljenog).
Međutim, kakva je situacija ako lice, koje nije okrivljeni niti njegov bliski srodnik, u
postupku preda predmete nakon što je novčano kažnjeno ili zatvoreno ili prosto ako preda
takve predmete da bi izbjegao novčanu kaznu ili zatvor, a pokaže se da su predati predmeti
inkriminišuči ne samo za okrivljenog već i za lice koje ih je predalo, osnovom čega državni
tužilac može otvoriti istragu protiv tog lica.
Ovdje treba napomenuti da ZKP-u, u pogledu obaveze predaje dokaza po čl.85 ZKP-u,
ne propisuje da lice koje bi sebe izložilo krivičnom gonjenju nije dužno da preda predmet, a
kako to propisuje u čl.111 ZKP-u osnovom kog svjedok ima pravo da ne odgovara na pitanja
koja bi ga izložila gonjenju.
Tako bi lice koje preda predmet pod zakonskom prinudom moglo doći u situaciju da
se pokrene i vodi krivični postupak protiv njega i da se na osnovu dokaza koji je predao pod
zakonskom prinudom, osudi. Nema ni jedne odredbe u ZKP-u koja bi takvu mogućnost
sprječavala.
Na isti način može biti pokrenut postupak protiv pravnog lica jer je u st.3 čl.85 ZKP-u
propisano da se odredbe o kažnjavanju zbog odbijanja predaje dokaza odnose i na službeno i
odgovorno lice.
Kakav je stav Evropskog suda o proceduri pribavljanja ovakvog dokaza najbolje će se
vidjeti iz predmeta: J.B. protiv Švajcarske (2001)
Činjenice:
Poreska uprava Švajcarske sumnjičila je J.B. za utaju poreza zbog neprijavljivanja prihoda u vezi
ulaganja u niz preduzeća. Zahtijevalo se od njega da prikaže sva dokumenta u vezi ulaganja u ta preduzeća. On
je priznao ulaganja ali nije na odgovarajući način prikazao prihod. Odbio je da dâ dokumenta. Dobio je tri
odvojene novčane kazne od ukupno 3000 franaka.
Evropski sud:
Evropski sud je ovaj postupak imajući u vidu izrečene novčane kazne i njihov kazneni karakter smatrao
postupkom po krivičnoj optužbi20
i ocijenio da se na njega primjenjuju garancije čl.6 Konvencije. Ocjenjujući da li je postupak protiv J.B. sa aspekta pribavljanja dokaza zadovoljio garancije koje pruža
čl.6 Konvencije, Evropski sud je imao u vidu da su nadležna tijela pokušala prisiliti aplikanta da da dokumenta
koja bi pružila informacije o njegovom prihodu i shodno tome njegovoj poreskoj obavezi, pri čemu se nije mogla
isključiti mogućnost da se iz dokumenata saznaju činjenice koje bi mogle poslužiti da se pokrene krivični
postupak zbog izbjegavanja poreza. Dakl, Evropski sud je smatrao da su novčane kazne koje su bile nametnute
zato što je aplikant odbio dati potencijalno samooptužujuća dokumenta dovele do povrede prava na ćutanje i
povrede prava da sam sebe ne inkriminiše, a ta prava su uključena u pravo na pošteno suđenje zagarantovano u
čl.6 Konvencije.
Interesantno je znati da Evropski sud utvrđuje povredu čl.6 Konvencije iz navedenih
razloga čak i da ne dođe do pokretanja postupka protiv lica koje je pod prinudom dalo dokaze
koji su za njega bili optužujući, pa i ako je u pokrenutom postupku oslobođeno, svakako ako
to lice aplicira po ovom osnovu kod Evropskog suda.
U navedenom slučaju J.B. je imao status osumnjičenog i po našem pravu on ne bi
mogao doći u takvu situaciju ali bi drugo lice koje posjeduje predmet koji može biti dokaz u
krivičnom postupku moglo biti izloženo krivičnom gonjenju.
Vraćajući se na naš primjer i pitanje da li je povrijeđeno pravo na pravično suđenje po
osnovu procedure pribavljanja dokaza kada je lice predalo predmet-dokaz zbog zakonske
prijetnje novčanom kaznom, odnosno zatvorom do 2 mjeseca, uz realnu mogućnost da dokaz
20
Primijenio je Engel mjerila o čemu je ranije bilo riječi
22
bude inkriminirajući i za to lice, čini mi se realnim zaključiti, shodno navedenim primjerima
prakse Evropskog suda, da takva procedura ne bi zadovoljila garancije pravičnog suđenja sa
aspekta postupka na koji je takav dokaz pribavljen. Svakako ovo se odnosi na krivični
postupak koji bi eventualno mogao biti proveden protiv lica koje je samo sebe obvinilo
predajući predmet koji je bio dokaz u krivičnom postupku protiv nekog drugog lica.
No u svakom slučaju treba imati u vidu da Evropski sud ovu sporednu proceduru (misli
se na donošenje rješenja po predlogu tužioca da neko lice preda predmet koji može biti dokaz u tekućem
krivičnom postupku) može samostalno ocjenjivati sa krivičnog aspekta čl.6 Konvencije i tretirati
ga kao samostalni postupak po krivičnoj optužbi zbog kazne zatvora kojoj je takvo lice moglo
biti izloženo, svakako ukoliko bi se to lice obratilo Evropskom sudu. Ovo stoga što bi
novčana kazna do 1.000,00€ (dvije prosječne zarade u Crnoj Gori) i zatvor do 2 (dva)
mjeseca, kojima bi bilo izloženo lice koje odbija da se povinuje rješenju suda i preda predmet-
dokaz, shodno trećem mjerilu Engel, mogle opredijeliti Evropski sud da na samu proceduru
takvog pribavljanja dokaza ocijeni primjenjivim čl.6 Konvencije u njegovom krivičnom
značenju.
Da je tako pokazuje stav Evropskog suda u predmetu Zaicevs v. Kipra - 2007, u kom
je ocijenio da se na postupak u kom je ovaj aplikant kao advokat bio kažnjen na trodnevni
administrativni pritvor zbog nepoštovanja suda primjenjuje krivični aspekt čl.6 Konvencije.
U predmetu Žugić protiv Hrvatske (2011)21
Evropski sud je primjenom mjerila Engel
ocjenjivao da li se na proceduru kažnjavanja stranke zbog uvrede suda u parničnom postupku
21
Činjenice:
Gospodin Žugić, rođen 1925.godine, bio je tužen pred hrvatskim sudom zbog neplaćanja računa za vodu. Prvostepenom
presudom tužbeni zahtjev Komunalnog preduzeća bio je usvojen. Tuženi je u žalbi između ostalog naveo:
“Nakon 20 mjeseci čekanja... dana 15. studenog 2005.g. održano je drugo ročište na kojem je u biti i bez rasprave [stranaka] (osim konstatacije o prisutnosti stranaka i da svaka ostaje kod svojih navoda) donesena osporena presuda..
Indikativno je ovdje napomenuti da je sutkinja, prije diktata izreke presude, upitala tuženog hoće li “ovo platiti”, a na što je
tuženik odgovorio “što Vam pada na pamet?” i je li ona proučila spis… Sutkinja se ljutito okrenula sa stolice na bok i zapisničarki izdiktirala izreku presude u ime RH, .......Nažalost, ove dijaloge sutkinje i tuženoga, sud nije unio u zapisnik. Kakva li je ovo sudačka
profesionalnost!
Iz naprijed rečenog, vidljivo je da u ovom postupku nije održana nikakva rasprava u skladu sa zakonom, što čini povredu čl.354 st.2 toč. 6 i 11 Zakona o parničnom postupku. "
U postupku prethodnog ispitivanja žalbe sudija koja je vodila građansku parnicu donijela je odluku kojom je tuženog kaznila 500
kuna (oko 60 €) zbog vrijeđanja suda. U obrazloženju odluke je navela između ostalog… “Iz citiranog teksta bi proizilazilo da sud na neprimjeren način tijekom glavne rasprave komunicira sa strankama u postupku, da
se sutkinja neprimjereno ponaša te da ne poznaje pravo. Sve navedeno predstavlja uvredu suda te citirani navodi izlaze iz okvira potrebnog
poštovanja suda, pa čak pokušavaju učiniti upitnim znanje i stručnost konkretnog suca, što je nedopustiv način komuniciranja stranaka sa sudom jer predstavlja izravno vrijeđanje suca kao osobe, implicirajući njegovo stručno neznanje i nesposobnost za obavljanje sudačke
funkcije". Navodi aplikanta:
G.Žugić je prigovarao Evropskom sudu da je izricanje novčane kazne zbog uvrede suda, koju on u datim okolnostima smatra nepravednom, povrijedilo njegovu slobodu izražavanja. Pozvao se na član 10. Konvencije. On je takođe prigovarao na osnovu čl.6 st.1
Konvencije sa aspekta nepristrasnosti suda jer mu je ista sudija koja se osjetila uvrijeđenom izrekla novčanu kaznu zbog uvrede.
Vlada HR je osporavala prigovore tvrdeći da na postupak zbog vrijeđenja suda nije primjenjiv čl.6 Konvencije niti po osnovu
građanske niti krivične glave.
Evropski sud:
Evropski sud je smatrao "... da prvo treba ispitati predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje suda koju je podnosiocu zahtjeva izrekao Opšinski sud u Zagrebu odluku o nekom pravu ili obvezi građanske prirode….. s tim u vezi imao je u vidu da je cilj takvih novčanih
kazni osigurati pravilno izvršavanje pravosuđa i stoga imaju značenje sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obvezama
građanske prirode (i predmet Veriter protiv Francuske, br. 25308/94, odluka Komisije od 2. rujna 1996., Decisions and Reports)”. Zatim je smatrao da treba ocjeniti “….predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje suda izrečena podnositelju zahtjeva odlučivanje
o optužbi za krivično djelo protiv njega" u tom smislu ponovio je više puta iskazani stav "da pitanje primjenjuje li se krivična glava člana 6.
na postupak zbog vrijeđanja suda treba ocijeniti u svijetlu tri alternativna kriterija koje je Sud iznio u predmetu Engel (Engel i ostali protiv Holandije - 1976)”.
Ocijenio je da ponašanje podnosioca zahtjeva za koje mu je izrečena novčana kazna nije formalno razvrstano kao krivično djelo.
Stoga je trebao razmotriti ostala dva mjerila-prirodu djela i prirodu i težinu kazne pa je u tom pravcu ukazao. O prirodi djela je naveo: “…. Sud ponavlja da su pravila koja omogućuju sudu sankcionisati nepropisno ponašanje u postupku
pred njim zajednička odrednica pravnih sistema država ugovornica. Takva se pravila i sankcije izvode iz prijeko potrebnih ovlašćenja suda
da osigura pravilno i uredno funkcioniranje postupka pred njim. Mjere koje određuju sudovi na temelju takvih pravila srodnije su izvršavanju disciplinskih ovlašćenja nego izricanju kazne za krivična djela. Vrsta zabranjenog ponašanja za koje je podnosiocu zahtjeva u
ovome predmetu izrečena novčana kazna u načelu spada izvan dosega člana 6. Konvencije.
Kada je u pitanju priroda i težina kazne, "..Sud prvo ponavlja da bez obzira na nekrivični značaj zabranjenog lošeg ponašanja, priroda i težina kazne kojoj se dotična osoba izlaže može stvar dovesti u kategoriju "kaznenih" stvari ( predmet Balyuk protiv Ukrajine -
2005). Sud je imao u vidu da je podnosiocu zahtjeva izrečena novčana kazna od 500 HRK (oko 60€-prim.autora) - najmanja kazna, dok je
najveća kazna kojoj se riskirao izložiti na temelju iznosila 5.000 HRK(oko 600€-prim autora). Sud je bio mišljenja da niti mala izrečena kazna niti mogući iznos kazne ne dosežu nivo koji bi je činio “krivičnom” sankcijom, a takođe je naglasio da shodno Zakonu o parničnom
23
može primijeniti krivični aspekt čl.6 Konvencije. Odgovor je bio negativan samo zbog male
novčane kazne koja je izrečena aplikantu za uvredu suda kao i zbog male najveće propisane
novčane kazne te nemogućnosti da se po zakonu novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.
Primjetno je da je novčana kazna zaprijećena odredbom čl.85 st.3 ZKP-u mnogo veća i
od najveće u slučaju Žugić, a uz to je kao sljedeća kazna u slučaju daljeg odbijanja da preda
predmet - dokaz, moguće lice zatvoriti do 2 mjeseca, za šta se kao uslov čak ne propisuje
obavezno prethodno saslušanje lica kome se zatvor izriče.
Možda bi trebalo razmisliti da u nekoj narednoj izmjeni ZKP-u odredba čl.85 st.3
ZKP-u bude brisana ili izmijenjena na način što bi se propisalo da dužnosti predaje dokaza
(predmeta) ne podliježe lice za koga bi takav dokaz bio inkriminišući i mogao dovesti do
njegovog krivičnog progona. Takva odredba sadržana je kada su u pitanju pretresanje
računara i drugih medija (čl.75 st.2 ZKP-u), jer lice koje odbije da na zahtjev suda omogući
pristup računaru neće biti podvrgnuto prinudi kažnjavanja iz čl.85 st.3 ZKP-u, ako bi time
sebe izložilo krivičnom gonjenju (čl.111 ZKP-u). Stoga je potpuno nerazumljivo da takva
odredba nije sadržana i u odnosu na lica kojima bi sud rješenjem naložio da predaju predmet-
dokaz za potrebe određenog krivičnog postupka.
U svakom slučaju, treba imati u vidu stav Evropskog suda da se krivična glava čl.6
Konvencije primjenjuje u slučaju prisilnog davanja dokaza pa čak i kada se ne pokrene
krivični postupak protiv lica koje je prinudno dalo za sebe inkriminišući dokaz ili kad je takvo
lice u krivičnom postupku koji je pokrenut nakon predaje takvog predmeta oslobođeno od
optužbe.
3.Pretresanje stana i drugih prostorija
ZKP-u propisuje pravila pretresanja stana, drugih prostora i pokretnih stvari izvan
stana okrivljenog ili drugih lica radi hvatanja okrivljenog, pronalaženja tragova ili predmeta
koji su važni za krivični postupak. U pravilu, pretresanje se može izvršiti na osnovu naredbe
suda, ali Ustav i Zakonik (kao i Konvencija u značenju čl.6 i kontekstu pribavljanja dokaza
pretresanjem) dozvoljava pod određenim uslovima ulazak u tuđi stan i pretresanje i bez
naredbe suda. Međutim, uslovi i način na koji se može radnja pretresanja stana i drugih
zatvorenih prostora provesti bez naredbe suda, neće se ovdje razmatrati. U ovom dijelu čini
mi se korisnim razmotriti poziciju okrivljenog prilikom provođenja ove dokazne radnje.
Odredbom čl.282 ZKP-u u kontekstu otvorenosti istrage, između ostalog, propisano je,
da:
- okrivljeni i njegov branilac mogu prisustvovati uviđaju, rekonstrukciji, saslušanju
svjedoka, saslušanju vještaka,
- pretresanju strana može prisustvovati branilac (st.3),
- državni tužilac je obavezan da na pogodan način obavijesti branioca i okrivljenog o
vremenu i mjestu sprovođenja dokazne radnje kojoj oni mogu prisustvovati (osim ako postoji
opasnost od odlaganja),
- ukoliko okrivljeni ima branioca, državni tužilac će po pravilu obavještavati samo
branioca (čime se podrazumijeva da je obaviješten i osumnjičeni tj. okrivljeni) i
- ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a dokaznu radnju treba izvesti van sjedišta suda,
državni tužilac će odlučiti da li je potrebno prisustvo okrivljenog.
postupku, koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, nije bila propisana mogućnost zamjene novčane kazne izrečene na temelju člana 110.
stavka 1. istoga Zakona u zatvorsku kaznu". Konačno Sud je našao “ ….. da se postupak koji je doveo do izricanja…. navedene novčane kazne podnositelju zahtjeva nije ticao niti
odlučivanja o “pravima i obvezama građanske naravi“ niti o “kaznenoj optužbi” u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije. Stoga se garancije
te odredbe ne protežu na ovaj postupak”.
24
Konačno, u st.9 čl.382 ZKP-u propisano je da se sve prethodno interpretirane odredbe
primjenjuju i kada se dokazna radnja preduzima prije donošenja naredbe o sprovođenju
istrage, dakle u izviđaju.
Imajući u vidu da zakonom nije propisano da radnji pretresanja stana prisustvuje
osumnjičeni tj.okrivljeni (osim ako se vrši pretresanje stana koji on drži i ako je prisutan),
otvara se pitanje da li bi se dokazi pribavljeni u izviđaju ili istrazi pretresanjem stana, čiji
okrivljeni nije držalac, bez prisustva okrivljenog koji nema branioca, smatrali dokazima
pribavljenim na pošten način u smislu čl.6 Konvencije u značenju koje mu daje Evropski sud.
Radi sagledavanja prakse Evropskog suda o ovom pitanju, u kratkim crtama se izlaže
predmet:
Lisica (Zlatko i Meri) protiv Hrvatske (2010)
Činjenice:
Podnosioci aplikacije su bili okrivljeni u predmetu koje je hrvatsko tužilaštvo u Zadru protiv njih
pokrenulo zbog krivičnog djela razbojništva koje se desilo 24.05.2010.godine. U događaju koji se tako
kvalifikovao tri maskirana lica vozilom VW Golf II, presreli su vozilo u vlasništvu jedne banke koje je prevozilo
novac. Oružjem su prisilili vozača da napusti vozilo, uzeli novac i udaljili se prema obali gdje su napustili vozilo
i motornim čamcem krenuli u smjeru mjesta B. Policija je odmah obavještena i za manje od sat vremena na putu
prema mjestu B. mimoišli su se sa vozilom BMW kojim je upravljala podnositeljka aplikacije. Broj ovog vozila
policija je zapisala i saznala da je njegov vlasnik prvi podnosilac aplikacije. Policija je aplikante lišila slobode
za nepun sat od događaja. U postupku obezbjeđenja dokaza policija je izvršila pretres vozila VW Golf II, koje je
bilo pronađeno i obezbjeđeno u krugu policije. Pretresanje je izvršeno na osnovu naredbe suda ali o tome nijesu
bili obaviješteni aplikanti niti njihov branilac iako su već tada bili lišeni slobode. Pretresom je konstatovano da
je plastični štitnik iznad brave na vratima polomljen i da jedan dio nedostaje. Istog dana na osnovu naredbe
suda izvršen je pretres vozila prvog aplikanta BMW kom pretresu je prisustvovao branilac tada osumnjičenih
aplikanata. U vozilu nije pronađeno ništa ali je vozilo zadržano u krugu policije kao i ključevi od vozila. Tri
dana nakon prvog pretresa vozila BMW izvršen je novi pretres istog vozila na osnovu naredbe suda. O tom
pretresu nije obaviješten ni branilac ni aplikanti koji su bili u pritvoru, pa svakako nijesu pretresu prisustvovali.
Pretresom je pronađen plastični dio zaštitne ručke koji je, kako će se kasnije utvrditi u potpunosti odgovarao
slomljenom plastičnom dijelu koji je prilikom pretresa vozila VW Golf II bio polomljen i nedostajao. To je bio
jedini dokaz koji je direktno povezivao aplikante sa izvršenjem krivičnog djela, ostalo su bile indicije. Aplikanti
su pravosnažno osuđeni za krivično djelo razbojništvo.
Tvrdnje podnosilaca aplikacije:
“Podnositelji zahtjeva tvrdili su da, s obzirom na način na koji su pribavljeni dokazi u krivičnom
postupku koji se vodio protiv njih, nijesu ispunjeni zahtjevi poštenog suđenja iz članka 6. stavka 1. Konvencije.
Objasnili su da su se domaći sudovi, u donošenju zaključka da su aplikanti izvršili razbojništvo banke, u
značajnoj mjeri se oslonili na činjenicu da je plastični štitnik automobilske brave kakvu imaju vozila tipa VW
Golf II, a koji je pronađen u vozilu podnosioca zahtjeva, pripadao upravo vozilu Golf koje je upotrijebljeno u
dotičnom razbojništvu banke. Činjenica da takav plastični štitnik nedostaje vozilu Golf utvrđena je tokom
pretresa tog vozila koju je policija obavila 24. maja 2000. s time da podnosioci zahtjeva i njihov branilac nijesu
prisustvovali pretresu niti su bili o njemu obaviješteni. Nadalje, plastični štitnik nije pronađen tokom prvog
pretresa vozila BMW u vlasništvu prvog aplikanta, koja je također obavljena 24. maja 2000.; on je pronađen tek
tokom drugog pretresa, obavljenog 27. maja 2000.godine. Međutim, ispostavilo se da je policija neovlašteno
ušla u vozilo BMW 26 maja 2000., a da aplikanti i njihov advokat niti su o tome bili obaviješteni niti su bili
prisutni. Aplikanti tvrde da je zbog okolnosti vezanih uz pronalazak dotičnoga plastičnog štitnika u vozilu prvog
aplikanta ozbiljno dovedena u pitanje vjerodostojnost tih utvrđenja, te su ukazali na mogućnost da je dokaz o
kojemu je riječ podmetnut od strane policije.
Evropski sud:
“Član 6. Konvencije jamči pravo na pošteno suđenje, ali u njemu nijesu utvrđena pravila o
dopuštenosti dokaza kao takvih, što znači da je to pitanje koje se prvenstveno uređuje nacionalnim pravom.
Načelno, uloga Suda nije utvrđivati može li se određena vrsta dokaza – na primjer, nezakonito pribavljeni dokaz
– smatrati dopuštenom ....".
"Kad se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pošten, potrebno je uzeti u obzir i jesu li poštivana prava
obrane, osobito se mora ispitati je li podnositeljima zahtjeva pružena prilika osporiti vjerodostojnost dokaza i
usprotiviti se njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, između ostalog i je li, zbog
okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili točnost (Bykov v. Russia-
2009)”.
25
“Iako se samo po sebi razumije da obavljanje više pretresa istoga prostora ni u kojem slučaju nije
protivno načelima poštenog suđenja, u svakoj od tih pretresa potrebno je poštovati minimalni zahtjev, a to je da
se okrivljeniku u krivičnom postupku na primjeren način omogući da bude prisutan tokom pretresa. Međutim,
podnositelji zahtjeva u ovome predmetu nisu bili obaviješteni o pretresu obavljenom između 24. i 27.maja 2000.,
pa nisu imali mogućnost ni biti prisutni. Osim policijskih službenika koji su obavili pretres i drugih policajaca,
tom pretresu nisu prisustvovai drugi svjedoci. U vezi s time, Sud naglašava da je policija dio državnoga aparata,
te da u krivičnom postupku nastupa kao saveznik državnog tužilaštva. Sud pripisuje značajnu važnost utisku u
krivičnom postupku, jer ne samo da se pravda mora izvršavati, već se mora i vidjeti da se ona izvršava. Ono o
čemu je ovdje zapravo riječ je povjerenje što ga sudovi u demokratskom društvu moraju izgraditi u javnost."
"Sud naglašava da će u određenim okolnostima, kao što su situacije u kojima je identitet učinioca
nepoznat ili kad bi i zbog najmanjeg odugovlačenja u obezbeđenju dokaza taj dokaz mogao biti uništen, policija
ili druga nadležna tijela možda morati obaviti pretres ili poduzeti druge radnje s ciljem obezbeđenja dokaza i
bez prisustva okrivljenog. Međutim, u ovome su predmetu okrivljeni bili identifikovani kao mogući izvršioci, te
su bili uhapšeni 24. Maja 2000. u 8.55 h , to jest, prije nego što je obavljen pretres vozila VW Golf. Nadalje,
ništa u spisu predmeta ne upućuje na to da je dokaz o kome je riječ bio lako uništiv. Stoga nije bilo opravdanog
razloga za obavljanje dotičnih pretresa bez prisustva podnositelja zahtjeva ili njihovog branioca, a posebno bez
njihovoga znanja, odnosno barem u prisustvu nekih neutralnih svjedoka".
"U ovome je predmetu posljedica pretresa vozila VW Golf II koju je policija obavila 24. maja 2000., te
ulaska policije u vozilo podnositelja zahtjeva 27. maja 2000. – što je oboje učinjeno bez prisustva, pa čak i bez
obavještavanja podnositelja zahtjeva i njihovog branioca o tim radnjama, te bez naredbe za pretres BMW-a
dana 26. maja 2000. – bila pronalazak važnog dokaza. Sud naglašava da je to bio jedini dokaz koji je direktno
povezivao vozilo prvog aplikanta s vozilom VW Golf II koje su vozili razbojnici, dok su svi ostali dokazi imali
svojstva indicija. Međutim, okolnosti u kojima je taj dokaz pribavljen ne mogu ukloniti svaku sumnju sa gledišta
njegove pouzdanosti, pa su uticala na kvalitet tog dokaza. Došlo je do povrede čl.6 Konvencije".
Vraćajući se na domaće pravo i odredbe ZKP-u osnovom kojih se u praksi može
dogoditi da se pretresom stana kome nije prisustvovao niti o njemu obaviješten okrivljeni,
koji nema branioca, a pretresanje je izvršeno bez prisustva svjedoka (što je zakonska mogućnost
pod određenim uslovima - da se nijesu mogli obezbjediti ili bi mogao biti ugrožen njihov život) pronađe
važan dokaz na kome će se temeljiti optužnica odnosno kasnije presuda, učini upitnim sa
stanovišta poštenog suđenja u značenju koje mu daje Evropski sud tumačeći čl.6 Konvencije,
a ne u značenju koje domaći sudovi daju kada ocjenjuju da je dokaz dozvoljen odnosno
nedozvoljen.
4.Pravo na pravično suđenje i dokazi pribavljeni MTN snimanje telefonskih razgovora
Shodno odredbama ZKP-u ova mjera može se provesti prema licu za koje postoje
osnovi sumnje da je izvršilo krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od
10 godina ili teža kazna, za krivično djelo koje ima elemente organizovanog kriminala i za
taksativno nabrojana krivična djela u čl.158 st.3, 4 i 5 ZKP-u i pod uslovom da se na drugi
način ne mogu prikupiti dokazi ili bi njihovo prikupljanje zahtijevalo nesrazmjeran rizik ili
ugrožavanje života ljudi.
Ova mjera određuje se pisanom naredbom sudije za istragu, a na obrazloženi predlog
državnog tužioca. U čl.159 st. 2 ZKP-u propisano je da predlog državnog tužioca i naredba
kojom se određuju mjere između ostalog sadrži: razloge za osnove sumnje, dok je u st.3 istog
člana propisano da i predlog državnog tužioca i naredba kojom se određuje ova mjera treba da
sadrži činjenice iz kojih proističe potreba njihovog preduzimanja, dok je u st.4 propisano da u
slučaju da se naredba ne može izdati na vrijeme a postoji opasnost od odlaganja, tajni nadzor i
snimanje telefonskih razgovora može započeti i na osnovu usmene naredbe sudije za istragu,
u tom slučaju pisana naredba mora biti pribavljena u roku od 12 sati od izdavanja usmene
naredbe. Dakle, čl.159 st.4 ZKP-u, a kada je u pitanju tajni nadzor snimanje telefonskih
razgovora, koji može narediti isključivo sudija za istragu, ne podrazumijeva da sudija za
istragu može izdati usmenu naredbu bez pisanog i obrazloženog predloga državnog tužioca,
odnosno da to ne može učiniti na usmeni predlog tužioca.
26
Zakonom je propisan način na koji se provodi ova mjera tajnog nadzora, vrijeme na
koje se može odrediti, subjekat koji izvršava mjere.
U čl.161 st.1 ZKP-u propisano je da se sudska odluka ne može zasnivati na
prikupljenim podacima dobijenim mjerama tajnog nadzora, ako je prilikom preduzimanja
mjera postupljeno suprotno odredbama ZKP-u ili naredbi sudije za istragu. Primijetiti je da
odredba čl.161 ZKP-u koja se odnosi na pravno nevaljane dokaze pribavljene MTN stavlja
akcenat na preduzimanje mjera, a ne na proceduru određivanja mjera. To bi dalje značilo da
se kao pravno nedozvoljen dokaz shodno ZKP-u može smatrati samo dokaz kod čijeg je
pribavljanja ovlašćeni policijski službenik koji izvršava ovu mjeru prilikom izvršenja
postupio protivno odredbama ZKP-u ili naredbi istražnog sudije. To dalje znači da se rezultati
MTN, u čijoj proceduri određivanja nije postupljeno u skladu sa čl.159 ZKP-u, dakle, iako
državni tužilac nije obrazložio predlog kojim traži određivanje mjera tajnog nadzora protiv
određenog lica u pogledu osnova sumnje da je lice prema kome traži određivanje mjera
izvršilo krivično djelo iz čl.158 ZKP-u ili u pogledu ocjene da se na drugi način ne bi mogli
prikupiti dokazi, kao i u slučaju da sudija za istragu ove osnove ne obrazloži u naredbi, neće
smatrati nedozvoljenim dokazima u smislu čl.161 ZKP-u. S tim u vezi, interesantno je
upoznati se sa stavom Evropskog suda u predmetu:
Dragojević protiv Hrvatske (2015 godina)
Činjenice:
U ovom predmetu aplikant je radio kao mornar na prekookeanskom brodu. USKOK je istraživao
navode o mogućoj trgovini drogom prekookeanskim brodovima u kojoj istrazi je bilo uključeno i nekoliko osoba
iz Hrvatske. U sklopu tog istraživanja koje bi odgovaralo našem izviđaju, USKOK je zatražio od istražnog sudije
da odobri korišćenje mjera tajnog nadzora u vidu prisluškivanja telefona aplikantu, što je istražni sudija
prihvatio i istog dana izdao nalog za provođenje ove MTN.
U predlogu USKOK-a i u obrazloženju naredbe sudije za istragu, nijesu bili navedeni razlozi iz kojih proizilaze
osnovi sumnje da je aplikant mogući izvršilac krivičnog djela u vezi sa drogom, niti razlozi zašto se dokazi nisu
mogli pribaviti na drugačiji način, a to nije učinio ni istražni sudija u naredbi za određivanje mjera. Odredbama
ZKP-a Hrvatske propisano da predlog tužioca za određivanje mjera mora biti obrazložen po oba ova osnova
kao i naredba sudije. Aplikant je prvosnažno osuđen, a u krivičnom postupku su korišteni rezultati pribavljeni
MTN.
Navodi aplikanta:
Aplikant je smatrao da procedura pribavljanja dokaza mjerama prisluškivanja njegovog telefona nije
bila provedena u skladu sa ZKP i da se ti rezultati nisu mogli koristiti kao dokaz, čime je povrijeđeno njegovo
pravo na pošteno suđenje iz čl. 6 Konvencije jer se konačno pravosnažna odluka zasnivala na tim dokazima.
Takođe je smatrao da mu je povrijeđeno pravo na privatnost zagarantovano čl.8 Konvencije jer su mu
prisluškivani telefonski razgovori bez valjanog zakonskog osnova.
Navodi vlade:
Vlada Hrvatske je prihvatila da je u konkretnom slučaju došlo do mješanja u pravo iz čl.8 Konvencije.
Međutim, smatrala je da je takvo mješanje bilo zakonito i opravdano.
Evropski sud:
Evropski sud je konstatovao da su telefonski razgovori obuhvaćeni pojmom "privatni život" i
"dopisivanje" u smislu čl.8 Konvencije. Nadzor nad njima predstavlja mješanje u ostvarivanju prava pojedinca
iz tog člana. Međutim, takvo miješanje je opravdano ako je "u skladu sa zakonom" i ako teži legitimnom cilju
(st.2 čl.8 K.) te da je nužno u demokratskom društvu kako bi se taj cilj postigao. Pozvao se na odluku Kvasnica
v. Slovačke - 2009.godine.
Dalje, ukazuje da miješanje "u skladu sa zakonom" podrazumjeva da preduzeta mjera mješanja ima
utemeljenje u domaćim propisima koji trebaju da budu u skladu sa vladavinom prava i dostupni licu na koje se
odnosi, koja će moći predvidjeti posledice za sebe u slučaju miješanja u ovo pravo.
Dalje su obijasnili da imajući u vidu specifičnost MTN uslov predvidljivosti propisa ne znači da
pojedinac treba biti u stanju da predvidi kad će vlast vjerovatno presresti njegovu komunikaciju i u skladu sa
time prilagoditi svoje ponašanje. Međutim, naglasili su da kada se ovakva ovlašećnja i miješanja u
zagarantovano pravo izvršavaju u tajnosit, opasnost od proizvoljnosti je očigledna, zbog čega domaći zakon
mora biti jasan kako bi svaki pojedinac mogao znati u kojim okolnostima i pod kojim uslovima vlasti imaju
ovlašćenje posegnuti za takvim mjerama. Nadalje, sud je naveo, da provođenje MTN prestretanje telefonske
komunikacije u praksi nije podložno preispitivanju od strane osobe na koju se odnosi i šire javnosti zbog čega bi
bilo suprotno vladavini prava da se zakonska diskrecija dodijeljena sudiji iskazuje u obliku neograničenih
27
ovlašćenja. Zato zakon mora jasno propisati okvir diskrecionih ovlašćenja nadležnim tijelima i način njihovog
ostvarivanja koji garantuje pojedincu zaštitu od proizovljnog mješanja u zagarantovana prava (Bykol v. Rusije
- 2009). Ocjenujući u skladu sa ovim načelima da li je u kontekstu čl.8 Konvencije mješanje u zagarantovano
pravo bilo opravdano, Evropski sud je konstatovao da je tajni nadzor koji je proveden nad aplikantom bio
utemeljen u domaćem mjerodavnom pravu. No kako to aplikant nije osporavao već je tvrdio da sudija koji je
naredio MTN nije postupao u skladu sa procedurom predviđenom u zakonu, Evropski sud je ocijenio da mora
odgovoriti na pitanje da li je mjerodavno domaće pravo, uključujući način na koji su ga tumačili domaći sudovi
dovoljno jasno opredjelilo obim i način ostvarivanja diskrecionog ovlašćenja datog istražnom sudiji i posebno
da li je sistem tajnog nadzora na način na koji su ga primjenjivale domaće vlasti omogućivao odgovarajuće
mjere zaštite od mogućih različitih načina zloupotrebe. Evropski sud je primjetio da su zakonske pretpostavke za
izdavanje naredbe za tajni nadzor: postojanje osnova sumnje da je lice izvršilo krivično djelo; i da bi
pribavljanje dokaza za to krivično djelo bilo izuzetno teško ili nemoguće. Dakle, domaće pravo je predviđalo da
naredba sudije mora biti u pisanom obliku i imati obarazloženje koje ukazuje da su ispunjeni zakonski uslovi za
provođenje MTN.
Ukazati je ovdje da je Vlada tvrdila da čak i ako bi se prihvatilo da naredbe istražnog sudije nisu bile
obrazložene po osnovu dva uslova za određivanje mjera ipak je kasnije u redovnom postupku taj nedostatak
nadomješten u obrazloženjima sudskih odluka do najveće istance jer je aplikant tim povodom prigovarao tokom
redovnog krivičnog postupka.
Evropski sud je konstatovao da u pogledu naredbe koju je izdao sudija za istragu nisu bili navedeni
nikakvi stvarni detalji koji bi se oslanjali na specifičnim činjenicama predmeta i osobitim okolnostima koje
ukazuju na osnove sumnje da je aplikant počinio krivično djelo, kao ni razloge zašto istragu nije moguće
provesti na manje invazivan način.
Shodno ZKP Hrvatske, naredbe za tajni nadzor telefonske komunikacije i obrazloženje naredbe suda
koje u konkretnom slučaju nije ispoštovano, a koja se retroaktivnim opravdanjem koje su uveli sudovi Hrvatske
ne može osigurati odgovarajuća i dostatna zaštita od potencijalne zloupotrebe jer su otvorena vrata
proizvoljnosti time što dozvoljava provođenje tajnog nadzora, suprotno postupku koji je predviđen u
mjerodavnom pravu. Ovo je posebno od značaja u tajnim procedurama u kojima se djelotvorna mogućnost
pojedincu da ospori MTN daje tek u krivičnom postupku koji se pokrenuo protiv njega. Konačno u predmetu
Dragojević Evropski sud je utvrdio povredu čl.8 Konvencije jer domaće pravo na način na koji su ga tumačili i
primjenjivali sudovi nije bilo jasno u pogledu obima i načina ostvarivanja diskrecionih ovlašćenja koja su data
sudiji za istragu, zbog čega postupak naređivanja i nadziranja provođenja mjera prisluškivanja telefonskoh
razgovora podnosiocu apolikacije nije bio u potpunosti u skladu sa pretpostavkama zakonitosti.
Što se tiče upotrebe dokaza dobijenih mjerama tajnog nadozora Evropski sud je u predmetu Dragojević
protiv Hrvatske ukazao da njegov zadatak nije "... ispravljati činjenice i zakonske pogreške koje je nacionalni
sud navodno počinio osim ako i u mjeri u kojoj su izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Konvencijom".
Dalje je ukazao da uloga Evropskog suda nije da odredi, u načelu, je li dopušteno u postupku koristiti
određene vrste dokaza koji su npr. pribavljeni nezakonito. Njegova uloga je da odgovori da li je postupak u
cijelini uključujući način na koji su pribavljeni dokazi bio pošten. Odlučujući o tom pitanju u obzir treba uzeti i
to jesu li prava odbrane poštovana, a posebno u kontekstu konkretnog slučaja da li je podnositelju zahtjeva data
prilika da ospori autentičnost dokaza i da se protivi njihovoj upotrebi.
Uz to Evropski sud je uzeo u obzir i kvalitet dokaza kao i to da li okolnosti u kojima su dokazi
pribavljeni stvaraju sumnju u pouzdanost i tačnost dokaza. Ukazao je da iako se problemi poštenog suđenja ne
javljaju nužno u slučaju kada pribavljene dokaze ne podržavaju drugi dokazni materijali iz spisa, ipak kada su
dokazi čvrsti i kad ne postoji opasnost da su nepouzdani potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće
slabi. Konačno u skladu i sa ranijim odlukama Evropksi sud je podsijetio da je u nekoliko predmeta utvrdio da
upotreba prikrivenih prislušnih uređaja krši čl.8 Konvencije, jer takvo miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.
Međutim, prihvatanje tako dobijenih informacija kao dokaza nije u okolnostima konkretnog predmeta bila u
suprotnosti sa pretpostavkom pravednosti zagarantovanog čl.6 st.1 Konvencije.
U vezi sa takvim stavom Evropski sud je u konkretnom predmetu primjetio da podnositelj zahtjeva nije
imao nikakve tvrdnje u pravcu pouzdanosti podataka dobijenih mjerama tajnog nadzora, već je njegov prigovor
bio isključivo formalan. On je imao djelotvornu mogućnosti da ospori vjerodostojnost tih dokaza i usprotivi se
njihovoj upotrebi i to je iskoristio u redovnom postupku i ustavnoj tužbi. Domaći sudovi su ispitali osnovanost
tvrdnji i dali obrazloženje. To što podnosilac zahtjeva nije bio uspiješan kod domaćih sudova u pogledu ovih
tvrdnji ne mjenja činjenicu da je imao djelotvornu mogućnost da ospori dokaze i protivi se njihovoj upotrebi.
Istakao je da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila presuda Hrvatskih sudova i da ne
postoji ništa što bi potvrdilo tvrdnju aplikanta da njegova prava odbrane nijesu odgovarajuće poštovana u
pogledu izvedenih dokaza ili da je procijena domaćih sudova bila proizvoljna i stoga je ocjenio da upotreba
spornih snimaka kao dokaza nije kao takva lišila aplikanta poštenog suđenja. Dakle, nije došlo do povrede čl.6
st.1 Konvencije.
28
Imajući u vidu praksu Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, a u
vezi domaćeg prava i prakse naših sudova otvara se pitanje tumačenja i primjene odredbe
čl.17 st.2 ZKP-u u kojoj je propisano da se sudska odluka ne može zasnivati na dokazima koji
su pribavljeni povredom ljudskih prava i osnovnih sloboda zajamčenih Ustavom i potvrđenim
međunarodnim ugovorima.
Naime, evidentno je da je Evropski sud u predmetu Dragojević zbog odsustva
odgovarajućeg obrazloženja u naredbi sudije za istragu o konkretnim činjenicama iz kojih
proizilaze osnovi sumnje da je neko lice izvršilo određeno krivično djelo kao i odsustvu
razloga zašto se dokazi u konkretnom slučaju ne mogu pribaviti manje invazivnim mjerama,
ocijenio da može doći do zloupotrebe diskrecionih ovlašćenja koje zakon daje sudiji za istragu
i time do povrede čl. 8 Konvencije.
Da li bi ovakav stav Evropskog suda doveden u vezu sa odredbom čl.17 st.2 ZKP-u
trebalo opredijeliti domaće sudove da u tumačenju i primjeni čl.17 st.2 ZKP-u, a u slučaju da
naredba sudije za istragu o određivanju MTN nije obrazložena u pogledu uslova koji su nužni
za njeno izdavanje čime dolazi do povrede čl.8 Konvencije, donose odluke o izdvajanju
dokaza pribavljeni takvim MTN ???
Možda je odgovor na ovo pitanje sadržan u čl.9 Ustava da "potvrđeni i objavljeni
međunarodni ugovori ... sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad
domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drugačije od
unutrašnjeg zakonodavstva". U kontekstu te ustavne odredbe, a u pogledu navedene dileme,
odluka sudova da ne izdvaja iz spisa dokaze koji su pribavljeni povredom ljudskih prava
(konkretno čl.8 Konvencije) iako bi to proizilazilo iz čl.17 st.2 ZKP-u, mogu obrazlagati
tumačenjem Konvencije kroz praksu Evropskog suda.
Ipak mora se imati u vidu da pribavljanje dokaza povredom čl.3 Konvencije uvijek
uzrokuje povredu čl.6 Konvencije.
Vraćajući se na pitanje MTN, ukazati je da je Evropski sud u više predmeta iskazao
stav da je došlo do povrede čl.8 Konvencije uvijek kad ova mjera nije provedena na osnovu
zakona ili kada nije bila u skladu sa zakonom.
Ono što je od značaja za domaću sudsku praksu jeste da je Evropski sud stanovišta da
prihvatanje dokaza pribavljenog kršenjem nekog prava garantovanog Evropskom
konvencijom ne dovodi automatski do toga da suđenje bude proglašeno nepravičnim i da se
ustanovi kršenje čl.6 Konvencije, pa čak i ako je u konkretnom slučaju to bio jedini dokaz
protiv okrivljenog22
.
22
Ovakav stav Evropski sud zauzeo je u predmetima:
R. v Khan protiv UK - 1997 U tom predmetu Kan i njegov rođak dolazeći iz Pakistana u UK bili su pretreseni na aerodromu Mančester. Kod Kanovog rođaka, pronađen
je heroin u vrijednosti 100.000,00 franaka. Kod Kana nije pronađena droga i on nije izjavio ništa što bi ga inkriminisalo pa ga je policija
pustila. Potom je na imanju Kana postavljen uređaj za prisluškivanje na osnovu naredbe šefa policije koji je imao ovlašćenja da to učini shodno podzakonskim aktima. Ovim mjerama pribavljeni su dokazi u kojima je okrivljeni sam sebe inkriminisao u pogledu nezakonitog
unošenja heroina: Kasnije je sud taj dokaz prihvatio i okrivljenog osudio, a Apelacioni sud je odbio žalbu na takvu odluku.
Kan je uputio predstavku Evropskom sudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na privatnost iz čl.8 i pravo na pošteno suđenje iz čl.6 st.1 Konvencije.
Evropski sud je jednoglasno zauzeo stav da postavljanje prislušnih uređaja na osnovu podzakonskih smjernica dovodi do povrede čl.8
Konvencije jer ta mjera nije bila u skladu sa zakonom i nije postojao zakonski osnov kojim je uređena upotreba takvih uređaja.
Allan v. UK-2002 U ovom predmetu, Evropski sud je eksplicitno naveo da time što je na suđenju korišten snimljeni materijal koji je pribavljen kršenjem čl.8 Konvencije, nije bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dopunio je da je aplikant u tom predmetu na samom suđenju i u žalbama imao
priliku da osporava pouzdanost i značaj takvih dokaza.
Perry v. UK - 2003, Evropski sud je proglasio aplikaciju nedopuštenom dajući obrazloženje "da korištenje dokaznog materijala pribavljenog bez odgovarajuće
zakonske osnove i nezakonitim sredstvima nije nužno u suprotnosti sa čl.6 st.1 Konvencije, pod uslovom da su pri tom postojale
odgovarajuće procesne garancije da izvor tog materijala nije bio kompromitovan".
29
5. Pravo na pravično suđenje u kontekstu djelotvornog učešća okrivljenog u
postupka pribavljanja i provođenja dokaza
Evropski sud je kroz svoje odluke napravio razliku u stepenu i opsegu potrebe da se
zaštiti pravo okrivljenog na djelotvorno učešće u postupku sa aspekta garancija koje mu pruža
čl.6 st.3 tač.(b), (c), (d) Konvencije, a u kontekstu poštenog suđenja iz st.1 čl.6 Konvencije.
Kada je u pitanju postupak pred sudom, gdje se u principu provodi kontradiktorna rasprava,
garancije prava okrivljenog na djelotvorno učešće u postupku moraju biti ispoštovana u
potpunosti (Dolenec protiv Hrvatske - 2009).
Nasuprot tome, garancije djelotvornog učešća u postupku pribavljanja i provođenja
dokaza u postupku prije suđenja, tj. u istrazi i izviđaju mogu biti sužene. Međutim, Evropski
sud pri tom naglašava, da je za ocjenu poštenog suđenja od značaja rano prisustvo branioca u
postupku, kao garancije prava na pošteno suđenje, kako tužilaštvo ne bi potezalo za dokazima
pribavljenim metodama pritiska, prisile suprotno volji okrivljenog. Zato je normativno
uređenje istražnog postupka od velike važnosti i prema standardima Evropskog suda (San
protiv Austrije). U predmetu Vinjak v. HR (2010) Evropski sud je ukazao da "... svi dokazi u pravilu moraju se izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi.... To međutim ne
znači da iskaz svjedoka da bi se priznao kao dokaz uvijek mora biti dat na sudu i javno, to se može pokazati
nemogućim u određenim slučajevima. Upotreba dokaza dobijenih tokom izviđaja i istrage radi dokazivanja
sama po sebi nije protivno čl.6 st.1 i 3 tač.d) Konvencije, uz uslov da su poštovana prava odbrane. Ta prava po
pravilu zahtjevaju da se okrivljenom i/ili njegovom braniocu na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da
se suoči sa svjedokom, da ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok ovaj daje iskaz, bilo u kasnijoj
fazi".
5.1.Garancije pravičnog suđenja u kontekstu disciplinskih mjera koje se po ZKP-u
mogu preduzeti protiv okrivljenog
Pravo na pravično suđenje u značenju koje mu daje Evropski sud podrazumijeva
garancije okrivljenom da, između ostalog, djelotvorno učestvuje u postupku odlučivanja po
krivičnoj optužbi protiv njega. Ovo pravo mora biti u potpunosti osigurano u sudskom
postupku, dok u postupku prije suđenja, izviđaju i istrazi, dozvoljeno je određeno ograničenje
ovog prava.
Pravom djelotvornog učešća u postupku praktično se ostvaruje pravo procesne
ravnopravnosti (jednakosti oružja), što je jedno od obilježja šireg pojma poštenog suđenja da
se svakoj stranci mora pružiti razumna mogućnost da iznese svoj slučaj, pod uslovima koji je
ne stavljaju u znatno nepovoljniji položaj od protivne stranke. Okrivljenom se mora omogućiti
da svoju odbranu organizuje na odgovarajući način bez ograničenja u pogledu mogućnosti
podnošenja relevantnih argumenata odbrane pred raspravnim sudom.
U ovom kontekstu čini mi se korisnim razmotriti pravo okrivljenog na djelotvorno
učešće u postupku odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv njega, a u kontekstu čl.321 st.2
ZKP-u.
Naime, u čl.321 st.1 ZKP-u propisano je da će sud opomenuti lice koje učestvuje u
krivičnom postupku među kojima je optuženi ili drugo lice koje ometa glavni pretres, vrijeđa
sud, stranke i druge učesnike u postupku ili ne poštuje naređenje predsjednika vijeća za
održavanje reda. Ukoliko opomena bude bezuspješna, lice koje remeti procesnu disciplinu
može se kazniti novčanom kaznom do 1.000 €.
Okrivljeni se ne može novčano kazniti, ali se shodno st.2 čl.321 ZKP-u može narediti
njegovo udaljavanje iz sudnice na određeno vrijeme, a ako je već saslušan na pretresu onda i
za vrijeme dok traje dokazni postupak. U takvoj situaciji sud će shodno navedenoj odredbi
prije objavljivanja da je dokazni postupak završen pozvati okrivljenog i obavijestiti ga o toku
30
glavnog pretresa, a ako optuženi i dalje nastavi da narušava red i vrijeđa dostojanstvo suda
može biti ponovo udaljen iz zasijedanja i glavni pretres će se završiti bez njegovog prisustva,
a presudu će mu saopštiti predsjednik ili član vijeća u prisustvu zapisničara.
Svakako da su pravila koja daju ovlašćenje sudu da sankcioniše nepropisno ponašanje
nešto što poznaju pravni sistemi svih država ugovornica. Takva pravila su nužna kako bi se
osiguralo pravilno i redovno funkcionisanje postupka pred sudom. Međutim, da li bi se moglo
ocijeniti pravičnim suđenje u skraćenom postupku u kom po domaćem pravu okrivljeni ne
mora imati branioca, kao što ne mora ni u redovnom postupku kada su u pitanju krivična djela
za koja se može izreći kazna zatvora manja od deset godina, a okrivljeni nije u pritvoru, ako
bi se okrivljenom koji nije angažovao branioca, izrekla mjera udaljenja sa čitavog dokaznog
postupka. Ovo pitanje bi postalo složenije, ako okrivljeni nije imao branioca ni u fazi
postupka prije suđenja, pa nije lično ili preko branioca bio prisutan provođenju tj. pribavljanju
dokaza u toj fazi postupka ili u situaciji kada državni tužilac u redovnom postupku nije
provodio istragu, već je podigao neposrednu optužnicu odnosno u skraćenom postupku
optužni predlog i predložio saslušanje svjedoka, koji bi se prvi put na pretresu pred sudom
saslušali. Postavlja se pitanje da li bi suđenje u kom je okrivljeni zbog remećenja procesne
discipline udaljen tokom čitavog dokaznog postupka na kom se po prvi put provode dokazi
protiv njega, a on nema izabranog branioca i nije u pitanju obavezna odbrana, zadovoljilo
garancije poštenog suđenja u tumačenju koje mu daje Evropksi sud.
Prepričavanje rezultata dokaza okrivljenom od strane predsjednika vijeća ne bi moglo
nadomjestiti pravo okrivljenog da postavljajući pitanja svjedocima i iznoseći protivargumente
pisanim dokazima aktivno učestvuje u postupku i ospori optužbu.
Ovdje se otvara pitanje da li su mjere koje je sud preduzeo radi održavanja procesne
discipline proporcionalne legitimnom cilju, s obzirom je okrivljeni u potpunosti lišen
mogućnosti djelotvornog učestvovanja u sudskom postupku, posebno u situaciji kada takvo
učešće i u fazama prije suđenja nije bilo djelotvorno u smislu prisustva okrivljenog
provođenju procesnih radnji.
Okrivljeni svakako ima pravo da djelotvorno učestvuje u postupku razmatranja
krivične optužbe protiv njega i da mu se u tom kontekstu omoguće jednaki uslovi kao i
protivnoj stranci kako bi imao mogućnost da izloži svoje argumente i ospori argumente
protivne strane. Udaljenjem okrivljenog sa glavnog pretresa koji treba da bude neposredan i
kontradiktoran nesumnjivo se zadire i predstavlja miješanje u prethodno navedeno pravo
okrivljenog kojim se između ostalog obezbjeđuje pošteno suđenje protiv okrivljenog. Nije
sporno da je miješanje suda u ovo pravo u svijetlu narušavanja procesne discipline od
okrivljenog nužno kako bi se osiguralo pravilno i redovno funkcionisanje postupka pred
sudom.
Međutim, da li je ovakvo zakonito miješanje proporcionalno cilju kojem se teži s
obzirom da se njime okrivljeni ne samo ograničava u svom pravu koje je sastavni dio prava na
pošteno suđenje već se potpuno lišava jednog segmenta tog prava.
Nezavisno što sud mora preduzimati mjere radi poštovanja procesne discipline, čini mi
se da bi u ovakvom slučaju zakonom moralo biti propisano da se okrivljenom koji je udaljen
sa suđenja tokom čitavog dokaznog postupka, a u slučaju da nema branioca (izabranog ili po
službenoj dužnosti), postavi branilac po službenoj dužnosti, kojem bi se dalo dovoljno
vremena za proučavanje spisa i pripremanje odbrane i koji bi prisustvovao izvođenju dokaza
na pretresu.
31
VI. Umjesto zaključka
Ovaj rad je obuhvatio samo neke dileme koje u praksi mogu stvoriti pozitivni propisi i
njihovo tumačenje u proceduri pribavljanja i provođenja dokaza sa aspekta prava okrivljenog
koja mu garantuje čl.6 Konvencije u značenju koje tom pravu daje Evropski sud, a koje bi, po
ocijeni obrađivača ove teme, mogle dovesti do povrede prava okrivljenog na pošteno suđenje
pred domaćim sudovima.
Radi izbjegavanja takve mogućnosti moglo bi se intervenisati izmjenama ZKP-u, ali i
edukacijom tužilaca i sudija, kao i policijskih službenika koji imaju ovlašćenja da
preduzimaju neke dokazne radnje po odobrenju državnog tužioca, kako bi se prava
okrivljenog u kontekstu pribavljanja i provođenja dokaza ostvarivala u punom sadržaju čl.6
Konvencije.
Literatura:
- J.Omejec, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Evropskog suda
za ljudska prava - Zagreb 2013.
- V.Dimitrijević, D. Popović, T. Papić, V. Petrović, Međunarodno pravo ljudskih prava,
Beogradski centar za ljudska prava - Beograd 2006.
- Alan Uzelac - Pravo na pošteno suđenje
- Izvod iz prakse Evropskog suda – godina izdanja 2001.Sarajevo
- Primjena specijalnih istražnih sredstava - Savjet Evrope 2013 Beograd
Korištena je i praksa Evropskog suda sa sajta www.ehrdatabase.org
32
33
PRAVNI STAVOVI
34
35
PRAVNI STAV
Dostavljanje pismena iz okvira rada javnog izvršitelja putem pošte
i pravo na nagradu
Javnom izvršitelju pripada nagrada za preduzete radnje dostavljanja pismena
koja proizilaze iz okvira rada javnog izvršitelja kada on vrši dostavljanje, u iznosu od 5
€ po pošljci, bez obzira na broj stranaka koji učestvuju u postupku izvršenja.
Ako javni izvršitelj dostavljanje pismena iz okvira svoga rada vrši putem pošte
nema pravo na nagradu za dostavljanje pismena u iznosu po 5 € po pošiljci, već samo za
naknadu stvarnih troškova u vezi dostavljanja (u visini plaćenih poštanskih usluga).
O b r a z l o ž e nj e
Dostavljenom inicijativom Ministarstva pravde Vlade Crne Gore - Direktorata za
pravosudje, br.03-6110-2/16 od 8. septembra 2016. godine, ukazano je na različita tumačenja
odredbe čl. 9 stav 1 Uredbe o tarifi javnih izvršitelja (“Sl. list CG”, br. 3/16) i Tarifnog broja
27 u Tabeli 2 kao sastavnom dijelu navedene Uredbe, od strane ovog Ministarstva i suda,
imajući u vidu tumačenje Osnovnog suda u Pljevljima u rješenju I.br.31/14 od 15.05.2014.
godine.
S obzirom na ustavnu obavezu Vrhovnog suda da obezbjedjuje jedinstvenu primjenu
zakona od strane sudova (član 124 Ustava Crne Gore), što je istovremeno i zakonska obaveza
(čl. 26 Zakona o sudovima), a cijeneći u kontekstu ove obaveze i ukazanu različitost u
tumačenju dijela odredaba navedenog propisa od strane ministarstva nadležnog za vršenje
nadzora nad zakonitošću rada javnih izvršitelja osnovom odredaba Zakona o javnim
izvršiteljima i suda kao instanciono nadležnog organa za odlučivanje povodom izjavljenih
pravnih ljekova protiv odluka javnog izvršitelja u smislu odredaba Zakona o izvršenju i
obezbjedjenju, Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore ocijenilo je da postoji
opravdana potreba da po službenoj dužnosti kandiduje i na sjednici odjeljenja razmotri
pravilnost primjene odredbe čl. 9 stav 1 Uredbe o tarifi javnih izvršitelja (“Sl. list CG”, br.
3/16) i Tarifnog broja 27 u Tabeli 2 kao sastavnom dijelu navedene Uredbe i zauzme pravni
stav u odnosu na:
- obračun nagrade javnim izvršiteljima za radnju dostavljanja pismena koja proizilaze
iz djelokruga rada javnog izvršitelja kada dostavljanje vrši javni izvršitelj, a u postupku u
kojem učestvuje više stranaka;
- obračun nagrade javnim izvršiteljima za radnju dostavljanja pismena koja proizilaze
iz djelokruga rada javnog izvršitelja kada se dostavljanje vrši putem pošte.
***
Zakon o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl. list CG", br.36/2011,28/14), utvrdjenim
pravilima o dostavljanju pismena u postupku izvršenja i obezbjedjenja obuhvata i dostavljanje
pismena koji proizilaze iz djelokruga rada javnog izvršitelja. Kao načine dostavljanja pismena
koja proizilaze iz okvira rada javnog izvršitelja ZIO odredjuje dostavu neposrednom predajom
ili preko pošte (član 43 stav 1), ili ako je dostavu nemoguće izvršiti na jedan od dva prethodno
navedena načina ili ako je izvršitelju nepoznato prebivalište ili boravište, odnosno sjedište
stranke dostavljanje će izvršiti javnim objavljivanjem.
36
Pravo javnih izvršitelja na nagradu za rad i naknadu troškova prema Tarifi o
nagradama i naknadama troškova koje donosi Vlada, po pribavljenom mišljenju Komore,
utemeljeno je na odredbama člana 44 stav 1 Zakonom o javnim izvršiteljima (Sl. list CG", br.
61/11).
Nagrada za rad javnim izvršiteljima i visina ove nagrade bliže je regulisana Uredbom
Vlade CG o tarifi javnih izvršitelja (“Sl. list CG”, br. 3/16).
Odredbom člana 9 stav 1 navedene Uredbe odredjeno je kada u postupku izvršenja
učestvuje više stranaka javnom izvršitelju pripada nagrada za pripremanje predmeta i nagrada
za preduzete radnje uvećana za 10% za svaku sljedeću stranku, ali ne više od 200% pune
nagrade po jednoj stranci sa najvećim potraživanjem.
Kad u sprovodjenju izvršenja učestvuje više izvršnih povjerilaca javnom izvršitelju
pripada nagrada za svako sprovedeno izvršenje po svakom pojedinačnom potraživanju koje
prelazi iznos od 1.000 €, srazmjerno visini iznosa naplaćenog potraživanja.
Tabelom za odredjivanje visine nagrade, kao sastavnim dijelom Uredbe o tarifi javnih
izvršitelja, pod tačkom 27, odredjeno je da dostavljanje pismena izvršnom povjeriocu,
izvršnom dužniku, dužniku izvršnog dužnika i trećem licu koja proizilaze iz okvira rada
javnog izvršitelja kada dostavljanje vrši javni izvršitelj, osim kod popisa pokretnih stvari i u
slučajevima iz čl. 5 ove Uredbe, pripada 5 € po pošiljci.
Dovodjenjem u medjusobnu vezu citirane odredbe Uredbe o tarifi javnih izvršitelja,
uključujući i sastavni tabelarni dio ove Uredbe proizilazi da javnom izvršitelju pripada
nagrada za dostavljanje pismena iz okvira njegovog rada u utvrdjenom iznosu od 5 € po
pošiljci, bez obzira na broj stranaka koje učestvuju u postupku izvršenja. Znači, pravo javnog
izvršitelja na nagradu od 5 eura za dostavljeno pismeno iz njegovog rada vezuje se za broj
neposredno dostavljenih pošiljki od strane javnog izvršitelja, pri čemu na ovu nagradu nema
uticaja broj stranaka-lica, koja učestvuju u postupku.
Medjutim, kada se dostavljanje pismena iz djelokruga rada javnog izvršitelja vrši
putem pošte javni izvršitelj nema pravo na nagradu za dostavljanje u utvrdjenom iznosu od 5
€ po pošiljci, već mu pripada nagrada samo za stvarne troškove koje je imao u vezi sa
dostavljanjem, tj. u visini plaćenih poštanskih usluga.
Sa iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.
(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne gore
usvojen na sjednici od 24.10.2016. godine)
37
PRAVNI STAV
Nadležni organ za izvršenje i sprovodjenje izvršenja odluke suda
o načinu održavanja ličnih odnosa djeteta sa drugim roditeljom
Za izvršenje i sprovodjenje izvršenja odluke suda o načinu održavanja ličnih
odnosa djeteta sa drugim roditeljem nadležan je sud.
O b r a z l o ž e nj e
Osnovni sud u Kotoru zahtjevom I-Io-Su.187/216 obratio se ovom sudu radi davanja
pravnog stava – mišljenja o pravilnosti primjene odredaba člana 4 stav 1 alineja 1 i čl. 238 st.
1 Zakona o izvršenju i obezbjednju vezano za nadležnost u dijelu obezbjedjivanja održavanja
kontakta izmedju djeteta i roditelja kojem dijete nije odlukom suda povjereno.
***
Poštovanje prava djeteta odvojenog od jednog ili oba roditelja da redovno održava
lične odnose i neophodne kontakte sa oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti sa najboljim
interesom djeteta garancija je Konvencija UN o pravima djeteta (član 9 stav 3).
Porodični zakon Crne Gore (“Sl. list RCG”, br. 1/2007) u članu 63 stav 1 utvrdjuje
pravo djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi. Prema stavu 2. iste
odredbe ovo pravo može biti ograničeno samo odlukom suda kada je to u najboljem interesu
djeteta.
Takodje, pravo i dužnost je roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo da sa djetetom
održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život djeteta odlučuje zajednički i
sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo (član 74 stav 3 Porodičnog zakona).
Prema odredbi čl. 87 st. 5 navedenog zakona sprečavanje održavanja ličnih odnosa djeteta i
roditelja sa kojim dijete ne živi predstavlja grubo zanemarivanje dužnosti roditelja kojem je
dijete povjereno radi vršenja roditeljskog prava, što je razlog lišenja roditeljskog prava.
Prilikom odlučivanja u bračnom sporu prema odredbi člana 342 stav 1 Porodičnog
zakona sud je dužan da odluči o vršenju roditeljskog prava.
Prema odredbi člana 357 stav 1 Porodičnog zakona u sporu za zaštitu prava djeteta i u
sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvijek dužan da se rukovodi najboljim interesom
djeteta, a u smislu čl. 361 st. 1 istog zakona prije nego što donese odluku o zaštiti prava
djetete ili o vršenju roditeljskog prava sud je dužan da zatraži nalaz i stručno mišljenje od
organa starateljstva, porodičnog savjetovališta ili druge specijalizovane ustanove.
Zakon o izvršenju i obezbjedjenju (“Sl. list CG”, br. 36/2011 i 32/2) odredbom člana 4
stav 1 alineja 1 odredjuje nadležnost suda da odlučuje u postupku izvršenja i sprovodjenja
izvršenja sudskih odluka radi predaje i oduzimanja djeteta.
U smislu odredbe člana 238 stav 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju za odlučivanje
o predlogu za izvršenje odluke kojom se naredjuje predaja djeteta roditelju ili drugom licu,
odnosno ustanovi kojoj je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje nadležan je sud koji je
opšte mjesno nadležan za izvršnog povjerioca, kao i sud na čijem se području dijete nalazi.
Odredbom čl. 239 st. 5 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju odredjeno je da u postupku
izvršenja sud zahtijeva pomoć organa starateljstva.
Odlukom suda o povjeravanju djeteta i roditeljskom staranju i izdržavanju uredjuje i
održavanje kontakta djeteta sa roditeljem koje nije povjereno, pa je za izvršenje iste u tom
38
dijelu isključivo nadležan sud. Ovo i stoga što odredjeno održavanje kontakta djeteta sa
drugim roditeljem kojem nije bilo povjereno i vraćanje drugom roditelju nakon vidjanja u
krajnjem se ima smatrati da je obuhvaćeno pod pojmom predaje i oduzimanjem djeteta.
Kako je u pitanju odluka suda kojom je uredjeno održavanje kontakta djeteta sa
roditeljem, koja je izvršna isprava u smislu odredaba Zakona o izvršenju i obezbjedjenju, to je
za izvršenje iste u punom smislu nadležan isključivo sud, a sud u toku postupka sprovodjenja
izvršenja može angažovati i nadležni organ starateljstva, odnosno stručna lica tog organa i
zatražiti asistenciju ostalih državnih organa u slučaju potrebe.
Kako je u pitanju neotudjivo pravo djeteta, a poštovanje interesa djeteta je zahtjev
počev od Konvencije UN o pravima djeteta do (navedenih) nacionalnih propisa, a
istovremeno je i dužnost suda da se u svim aktivnostima – spornim situacijama u kojima
odlučuje o pravima djeteta rukovodi najboljim interesom djeteta – član 5 stav 1 Porodičnog
zakona, to je nesumnjivo neizbježna ključna uloga suda u praćenju i realizaciji zaštite prava
djeteta.
Prema tome, odredbe člana 4 stav 1 alineja 1, te čl. 238 Zakona o izvršenju i
obezbjedjenju ne mogu se restriktivno tumačiti, već se moraju tumačiti u kontekstu
Konvencije UN o pravima djeteta, odredaba Porodičnog zakona i svih ostalih propisa koji
regulišu prava djeteta i prava i dužnosti roditelja.
Polazeći od značaja i potrebe poštovanja najboljeg interesa djeteta jasno je da i sud
mora imati posebno značajnu ulogu kao organ u sistemu vlasti kome je u ovom segmentu
povjerena ključna uloga i koji mora propratiti preduzimanje svake aktivnosti u ostvarivanju
prava djeteta u koje spada i održavanje ličnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem, što
podrazumijeva obezbjedjenje i izvršenje ovog prava u potpunosti.
Sa iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.
(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne gore
usvojen na sjednici od 16.12.2016. godine)
39
PRAVNI STAV
Odbacivanje neurednog podneska
podnijetog od strane advokata kao punomoćnika stranke
Ukoliko podnesak kojeg je u ime stranke podnio advokat u svojstvu
punomoćnika, Zaštitnik imovinsko pravnih-interesa Crne Gore, organ opštine nadležan
za zaštitu imovinsko-pravnih interesa opštine, odnosno Državni tužilac, ne sadrži adresu
stranaka, takav podnesak ne sadrži sve što je potrebno da bi sud mogao po njemu
postupiti, pa ga treba odbaciti.
O b r a z l o ž e nj e
Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Osnovni sud u Podgorici
radi zauzimanja pravnog stava u vezi tumačenja člana 106 stav 4 Zakona o parničnom
postupku, a posebno po spornom pravnom pitanju koje glasi:
Da li ima uslova da se podnesak odbaci kao nepotpun ukoliko isti ne sadrži podatke iz
člana 103 stav 2 ZPP, a izmedju ostalog prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka,
u situaciji kada je podnesak umjesto stranke podnio punomoćnik koji je advokat, Zaštitnik
imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, organ opštine nadležan za zaštitu imovinsko-pravnih
interesa opštine, odnosno Državni tužilac”
U obrazloženju zahtjeva je ukazano na različito tumačenje navedene odredbe od strane
Osnovnog i Višeg suda u Podgorici.
***
Sadržina i razumljivost podnesaka (tužbe, odgovora na tužbu, pravnih lijekova i
drugih izjava, predloga i saopštenja koji se daju van rasprave u pisanoj formi) decidno su
pojašnjeni članom 103 Zakona o parničnom postupku (“Sl. list RCG”, br. 22/04, 38/05, 76/06
i “Sl. list CG”, br. 73/10, 47/15 i 48/15). Tačnije, imperativni zahtjev u stavu 2 navedene
odredbe je da podnesci moraju biti razumljivi i da sadrže sve što je potrebno da bi se po njima
moglo postupati. Istom odredbom naglašeno je da podnesci naročito treba da sadrže: oznaku
suda, ime i prezime (naziv pravnog lica), prebivalište ili boravište (sjedište pravnog lica)
stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržinu
izjave i potpis podnosioca.
U smislu odredbe člana 106 stav 4 Zakona o parničnom postupku, ako je podnesak
koji je umjesto stranke podnio punomoćnik koji je advokat, Zaštitnik imovinsko-pravnih
interesa Crne Gore, organ opštine nadležan za zaštitu imovinsko-pravnih interesa opštine,
odnosno Državni tužilac, nerazumljiv ili nepotpun sud će ga odbaciti.
Iz sadržine navedenih odredaba nesumnjivo proizilazi da podnesak koji je podnijet od
lica bliže navedenih iz člana 106 stav 4 ZPP ne podliježe obavezi vraćanja od strane suda radi
dopune i otklanjanja nedostataka, već se odmah ima smatrati nepotpunim podneskom, što
znači da ima nedostatke zbog kojih se po istom ne može postupati i podnesak se kao nepotpun
odbacuje.
Sa iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.
(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne gore
usvojen na sjednici od 16.12.2016. godine)
40
PRAVNI STAV
Način vodjenja upisnika i nadležni organ za odlučivanje u predmetima naknadno pronadjene
zaostavštine
Rješenje o naknadno pronadjenoj imovini donosi organ koji je donio prvobitno
rješenje o raspravi zaostavštine.
Predlog za raspravu novopronadjene imovine zavodi se u upisniku shodno
odredbama Sudskog poslovnika, pod novom poslovnom oznakom – veza poslovna
oznaka ranijeg predmeta.
O b r a z l o ž e nj e
Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Osnovni sud u Herceg
Novom radi zauzimanja pravnog stava o načinu vodjenja upisnika i postupanja u pokrenutim
postupcima radi raspravljanja naknadno pronadjene zaostavštine.
U obrazloženju zahtjeva se ukazuje na različito postupanje u navedenoj pravnoj
situaciji u Osnovnom sudu u Herceg Novom i Osnovnom sudu u Podgorici.
***
Prema odredbi člana 94 Zakona o vanparničnom postupku (“Sl. list RCG”, br, 27/2006
i 20/2015) raspravljanje zaostavštine sprovodi se pred sudom odnosno kod notara kao
povjerenika suda. Odredbom čl. 140 istog zakona odredjeno je da ako se po pravosnažnosti
rješenja o nasljedjivanju ili rješenja o legatu pronadje imovina za koju se u vrijeme donošenja
rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud odnosno notar neće ponovo raspravljati
zaostavštinu već će ovu imovinu novim rješenjem raspodijeliti na osnovu ranije donesenog
rješenja o nasljedjivanju.
Prema stavu 2 iste odredbe izuzetno od stava 1 ovog člana sud odnosno notar će
ponovo raspraviti zaostavštinu imovine za koju se nije znalo u vrijeme donošenja rješenja da
pripada zaostavštini u slučaju da nasljednik koji se bio odrekao nasljedja izjavi da se prihvati
nasljedja novopronadjene imovine, a u smislu stava 3 ove odredbe sud odnosno notar će
raspraviti zaostavštinu ako ranije nije raspravljena samo ako se pronadjena imovina sastoji iz
nepokretnosti, dok ako se pronadjena imovina sastoji od pokretne imovine male vrijednosti,
sud odnosno notar će raspraviti zaostavštinu samo na zahtjev zainteresovanih lica (st. 4).
Saglasno odredbi člana 148 Zakona o vanparničnom postupku sud ima mogućnost da
notaru kojem je povjerio sprovodjenje postupka raspravljanja zaostavštine oduzme spise
predmeta i postupak sam sprovede ili povjeri drugom notaru u slučajevima taksativno
pobrojanim navedenom odredbom, protiv koje odluke suda nije dozvoljena žalba. Odredbom
čl. 152 istog zakona odredjeno je da sud sprovodjenje ostavinskih rasprava povjerava
notarima prema odredbama Zakona o notarima u službenom sjedištu notara. Ako na području
suda više notara ima svoja sjedišta predmeti će im se dodjeljivati u rad ravnomjerno po
abecednom redu ličnog imena notara.
Tumačenjem navedenih odredbi proizilazi da postupak oko rasprave naknadno
pronadjene imovine sprovode sud ili notar, zavisno od toga ko je donio prvobitno rješenje o
raspravljanju zaostavštine. Ukoliko je osnovno rješenje o raspravi zaostavštine donio sud, on
će nastaviti postupak i donijeti rasporedno rješenje o naknadno pronadjenoj imovini, a ako je
41
raspravu zaostavštine sproveo notar, isti će donijeti rješenje i o naknadno pronadjenoj imovini
ostavioca.
***
Zavodjenje u upisniku ostavinskih predmeta bliže je regulisano odredbom člana 252
stav 1 tač. 6 i 7 Sudskog poslovnika (“Sl. list CG”, br. 65/2016) na način što osnovni sudovi
vode upisnike za predmete ostavina “O”, a za predmete ostavina koje je sud povjerio notaru
“O-n”. Odredbom člana 247 regulisano je ponovno upisivanje konačno riješenih predmeta na
način što kada se u predmetu koji je u upisniku označen kao konačno riješen dozvoli
ponavljanje postupka predmet se upisuje pod novim brojem u upisniku, a novoj oznaci
predmeta dodaju se posljednje dvije cifre godine u kojoj je predmet prvi put evidentiran. U
rubrici za primjedbe upisuje se ranija oznaka i oznaka drugostepene odluke, a kod ranijeg
upisa upisuje se nova oznaka predmeta (veza ranije i kasnije).
Shodnom primjenom odredbe člana 247 Sudskog poslovnika proizilazilo bi da se i
predmeti ostavine – naknadno pronadjene zaostavštine zavode pod novom oznakom, a da se
pored iste dodaje veza – poslovna oznaka ranijeg predmeta.
Sa iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.
(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne gore
usvojen na sjednici od 16.12.2016. godine)
42
43
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO
44
45
FAKULTATIVNI OSNOVI ZA UBLAŽAVANJE KAZNE
(Član 10 stav 3 i čl. 20 st. 3 KZ)
Kada je krivično djelo učinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane i kada je
u pitanju pokušaj krivičnog djela, to predstavlja fakultativne osnove za ublažavanje
kazne.
Iz obrazloženja:
„Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje drugostepeni sud je pravilno
primijenio Krivični zakonik kada je radnje okrivljenih, opisane u izreci drugostepene presude
kvalifikovao kao krivično djelo teško ubistvo u pokušaju u prekoračenju nužne odbrane iz čl.
144 tač. 8 u vezi čl.10 st. 2 i 3 KZ i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih
materija iz čl. 403 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Naime, drugostepeni sud je pravilno utvrdio da je napad oštećenih na okrivljenog M.
bio objektivan i stvaran s obzirom na brojnost i agresivnost napadača i da su okrivljeni
ispaljujući projektile u cilju odbijanja napada prekoračili granice nužne odbrane, s obzirom da
veći broj ispaljenih projektila i brojnost nanijetih povreda oštećenima ukazuju da intenzitet
odbrane nije bio u dovoljnoj srazmjeri sa intenzitetom napada. Kod ovako prihvatljive, pravne
ocjene drugostepenog suda, predmetne žalbe su neosnovane i u njihovim djelovima kojima je
ukazivano na povrede Krivičnog zakonika.
Žalbom Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju drugostepena presuda se
neosnovano pobija i zbog odluke o kazni. S tim u vezi ovaj sud je ocijenio da je drugostepeni
sud pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti iz čl. 42 Krivičnog zakonika Crne Gore i da je
pridao poseban značaj jačini ugrožavanja ili povrede zaštičenog dobra koja je posebno
izražena u činjenici da je oštećeni F. od zadobijenih povreda ostao nepokretan. Ali polazeći
od toga da je krivično djelo učinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane i da je u pitanju
pokušaj krivičnog djela što predstavlja fakultativne osnove za ublažavanje kazne u skladu sa
čl. 10 st.3 i čl. 20 st.3 Krivičnog zakonika Crne Gore, drugostepeni sud je pravilno ocijenio da
prilikom utvrdjivanja pojedinačnih kazni ima mjesta da se za kriivično djelo teško ubistvo u
pokušaju u prekoračenju nužne odbrane ublaži kazna ispod granice propisane kazne. I po
ocjeni ovog suda jedinstvene kazne zatvora okrivljenima u trajanju od po 2 (dvije) godine i 7
(sedam) mjeseci su odmjerene u skladu sa potrebom da doprinesu ostvarivanju svrhe
kažnjavanja iz čl. 32 Krivičnog zakonika Crne Gore u okviru opšte svrhe propisivanja i
izricanja krivičnih sankcija iz čl. 4 st.2 istog zakonika.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 14/16 od 29.11.2016. godine)
46
KRIVIČNO DJELO UBISTVO
-PRAVNA KVALIFIKACIJA DJELA-
(Član 143 u vezi čl. 144 stav 1 tačka 1 KZ)
Bez subjektivne komponente podmuklog načina izvršenja i njene konkretizacije
u činjenični opis djela u izreci presude kojom je okrivljeni oglašen krivim, nema
činjenične osnove da se djelo kvalifikuje kao teško ubistvo.
***
Sama po sebi činjenica da je okrivljeni radnju izvršenja preduzeo kada se
oštećeni tome nije nadao nije se mogla podvesti pod pravni pojam podmuklog načina
izvršenja, pa stoga ni djelo okrivljenog osnovom te činjenice pravno kvalifikovati kao
krivično djelo iz člana 144 stav 1 tačka 1 Krivičnog zakonika
NUŽNOST IDENTITETA PRESUDE I OPTUŽBE
(Član 369 ZKP)
Sud se zbog principa identiteta optužbe i presude mora kretati u okviru činjenica
koje je državni tužilac opredijelio prilikom opisa djela okrivljenog i pravnu
kvalifikaciju opredijeliti prema tom skupu činjenica.
Iz obrazloženja:
„Na skup činjenica koncipiran u izreci drugostepene presude Apelacioni sud je
primjenio zakon na način što je djelo okrivljenog pravno cijenio kao krivično djelo teško
ubistvo iz čl.144 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika Crne Gore (trebalo Krivičnog zakonika jer se u
vrijeme izvršenja bio takav naziv ovog zakonika), što je bio razlog da uvaži žalbu Višeg
državnog tužilaštva u Podgorici i preinači prvostepenu presudu.
Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda činjenica koju je drugostepeni sud unio u činjenični
opis djela okrivljenog i koja se stoga cijeni kao nova (što je i konstituisalo pravo stranaka na
žalbu sudu trećeg stepena), a naime, "da se oštećeni nije nadao" da će ga okrivljeni lišiti
života, nije bila dovoljna niti takve prirode da bi se mogla cijeniti kao kvalifikatorna u smislu
izvršenja djela na podmukao način, osnovom koje bi se djelo okrivljenog moglo cijeniti kao
teže i pravno kvalifikovati kao teško ubistvo. Stoga i pored utvrđenja ove činjenice i njenog
unošenja u činjenični opis krivičnog djela u izreci drugostepene presude, drugostepeni sud nije
imao dovoljnu činjeničnu osnovu da mijenja pravnu kvalifikaciju krivičnog djela okrivljenog iz
izreke prvostepene presude, jer se djelo okrivljenog opisanao u izreci drugostepene presude,
pravilnom primjenom zakona, nije moglo pravno cijeniti kao teško ubistvo iz čl.144 st.1 tač.1
Krivičnog zakonika.
To što se "ošećeni nije nadao" da će biti lišen života, samo po sebi, bez drugih okolnosti
koje bi pratile izvršenje i koje bi ukazivale da je učinilac planski iskoristio određene okolnosti
(npr. dok žrtva spava) ili prikriveno stvarao uslove ili planski koristio sredstvo izvršenja koje bi
ukazivalo na lukavost i prepredenost učinioca (npr.da je duži period trovao žrtvu stavljajući joj
u hranu manje količine otrova), nije dovoljna okolnost koja bi ukazivala na podmukao način
47
izvršenja u smislu kivičnog djela teško ubistvo i stoga krivičnom djelu ubistvo, sama po sebi,
ne daje teži od uobičajenog načina izvršenja ovog krivičnog djela.
Da bi se radilo o podmuklom načinu lišenja života drugog moraju se utvrditi i
objektivne i subjektivne činjenice i okolnosti koje bi se mogle podvesti pod ovaj pravni pojam i
svakako te činjenice i okolnosti unijeti u činjenični opis krivičnog djela u izreci presude kojom
se okrivljeni oglašava krivim. Pri tom treba imati u vidu da se subjektivna komponenta
podmuklosti, kao i svaka subjektivna činjenica u krivičnom postupku utvrđuje na osnovu
objektivnih činjenica iz kojih proizilazi nesumnjivi zaključak o onome što u subjektivnom
smislu podmuklost podrazumijeva. Sama činjenica da se žrtva nije nadala da će biti lišena
života ne zadovoljava obije komponente podmuklosti. Čak i ako bi se u konkretnom slučaju o
tome da se oštećeni "nije nadao" da će ga okrivljeni lišiti života (a što je po svojoj prirodi
subjektivna činjenica ali se u konkrtnom slučaju može eventualno podvesti samo pod
objektivnu konponentu podmuklosti jer se odnosi na žrtvu, a subjektivna komponenta
podmuklosti u smislu teškog ubistva odnosi se na izvršioca) zaključilo iz činjenice da je
oštećeni ležao na krevetu, stomakom ka krevetu, ta činjenica ne bi bila dovoljna da bi se djelo
okrivljenog kvalifikovalo kao teže, jer ona ne ukazuje da je takav način izvršenja bio planski
smišljen od strane okrivljenog. Čak naprotiv način izvršenja opisan u izreci drugostepene
presude, u odsustvu planskog, perfidnog i lukavog pripremanja, ukazuje na situaciono
preduzimanje radnje izvršenja u okolnostima koje su okrivljenom očigledno olakšale
sprovođenje umišljajnje radnje koja bi ostvarila onu posledicu koju je htio, a naime, da liši
života oštećenog i stoga ne predstavlja teži od uobičajenog načina izvršenja. Dakle, bez
subjektivne komponente podmuklog načina izvršenja i njene konkretizacije u činjenični opis
djela u izreci presude kojom je okrivljeni oglašen krivim, nema činjenične osnove da se djelo
kvalifikuje kao teško ubistvo.
U konkretnom slučaju u činjeničnom opisu djela u izreci drugostepene presude
subjektivna konponenta podmuklosti nedostaje, što znači nema činjenica i okolnosti koje
ukazuju na posebnu lukavost, prepredenost i smišljenost okrivljenog pri odabiranju upravo
konkretnih uslova i načina izvršenja djela, čak i kada bi se kao objektivna komponenta
podmuklosti moglo cijeniti to što je okrivljeni preduzeo radnju izvršenja dok je oštećeni ležao
na stomak (što po mišljenju Vrhovnog suda ne bi proizilazio zato što nije utvrđeno da je
oštećeni spavao u trenutku izvršenja djela, već da je bio budan i glava tj.lice oštećenog sigurno
nije moglo biti ka krevetu).
Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud smatra da je pravilnom primjenom zakona
drugostepeni sud morao odbiti kao neosnovanu žalbu Višeg državnog tužilaštva u Podgorici
izjavljenu protiv prvostepene presude jer se sama po sebi činjenica da je okrivljeni radnju
izvršenja preduzeo kada se oštećeni tome nije nadao nije mogla podvesti pod pravni pojam
podmuklog načina izvršenja, pa s toga ni djelo okrivljenog osnovom te činjenice pravno
kvalifikovati kao krivično djelo iz čl.144 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika.
Treba naglasiti da pravni pojam "na podmukao način", koji je drugostepeni sud unio u
činjenični opis krivičnog djela u izreci drugostepene presude, bez činjenične konkretizacije u
objektivnom i subjektivnom smislu ne može uticati na drugačiju ocjenu Vrhovnog suda.
Kod ovakvog stava, Vrhovni sud smatra potrebnim podsjetiti da izreka presude kojom
se okrivljeni oglašava krivim, shodno čl.379 st.4 u vezi čl.374 st.1 Zakonika o krivičnom
postupku (ZKP-u), između ostalog sadrži činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog
djela za koje se okrivljeni oglašava krivim, što praktično znači da sadrži skup odlučnih
činjenica koje predstavljaju opšte i posebne elemente bića predmetnog krivičnog djela na koje
sud primjenjuje zakon u dijelu pravne ocjene djela okrivljenog.
Imajući to u vidu, a pri činjenici da u činjeničnom opisu krivičnog djela u izreci
drugostepene presude (kao ni optužbe) nisu navedene činjenice i okolnosti koje bi ukazivale
na lukavstvo i prepredenost okrivljenog koje je ispoljio prilikom izvršenja djela, Vrhovni sud
48
se u vezi pravne ocjene djela okrivljenog, neće baviti logiciranjem drugostepenog suda da je
okrivljeni neopaženo ušao u stan kroz otvoren prozor kupatila, sa ciljem da ga oštećeni ne
primijeti, te da iskoristi položaj oštećenog, koji je bio pripit i ležao na krevetu stomakom ka
krevetu. Ove činjenice, čak i da su pravilno utvrđene (mogle su se utvrditi samo iz odbrane
okrivljenog i njegovog brata, koji tvrde da je oštečeni zaključao vrata zajedničkog stana),
budući nisu sadržane u činjeničnom opisu djela u izreci presude, nemaju nikakvog uticaja na
pravnu kvalifikaciju djela okrivljenog, zbog čega se Vrhovni sud nije imao potrebu njima
baviti. Dakle, sud koji odlučuje o žalbi protiv odluke nižestepenog suda nema potrebu da
ocjenjuje da li su pravilno utvrđene činjenice koje nemaju ma kakav uticaj na primjenu
zakona bilo kod pravne ocjene djela okrivljenog bilo kod odluke o krivičnoj sankciji.
Vrhovni sud je takođe imao u vidu da sud nije vezan za predlog tužioca u pogledu
pravne ocjene djela ali da je nasuprot tome, zbog nužnosti identiteta presude i optužbe, vezan
za činjenice i okolnosti koje su sadržane u podignutoj odnosno na glavnom pretresu
izmjenjenoj optužnici. S tim u vezi Vrhovni sud je imao u vidu da je u činjeničnom opisu
krivičnog djela u izreci pobijane presude (kao i u prvostepene presude i optužnice) navedeno
da je okrivljeni oštećenom nožem zadao 25 ubodnih reznih rana od čega 21 u predjelu
grudnog koša, a ostale u predjelu lijevog ramena i lijevog lopatičnog predjela i desnog
nizdojkinog predjela. Međutim, i pored tih činjenica koje bi mogle predstavljati objektivnu
komponentu surovog načina lišenja života, imajući u vidu da u činjeničnom opisu krivičnog
djela u izreci pobijane presude (kao ni prvostepene presude ni optužnice) nije sadržano ono
što proizilazi iz razloga prvostepene presude, a naime, da je od vremena nanošenja rana koje
su svojim kanalima oštetile srce i dušnik oštećenog do smrtnog ishoda proteklo najviše 20
minuta, za koje vrijeme je oštećeni morao trpjeti jake fizičke i psihičke bolove, čega je
okrivljeni takođe morao biti svjestan i na to najmanje pristao, a što proizilazi iz velikog broja
ubodnih rana koje je nožem nanio oštećenom, te i iz jačine pojedinih udaraca nožem kao i
dijelova tijela gdje su povrede nanošene, a što državni tužilac i nakon izjašnjanja vještaka
obducenta o vremenu koliko je trajalo umiranje oštećenog, nije unio u optužnicu, Vrhovni sud
nije imao činjeničnu osnovu u opisu djela u izreci drugostepene presude da zadrži pravnu
kvalifikaciju krivičnog djela okrivljenog koju je opredjelio drugostepeni sud - teško ubistvo iz
čl.144 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika (izvršenog na svirep, a ne na podmukao način). Dakle,
kako državni tužilac u optužnici nije naveo činjenice i podatke koje su se odnosile na dužinu
umiranja oštećenog i težinu fizičkih i psihičkih patnji koje je oštećeni morao trpjeti tokom
lišenja života od strane okrivljenog, Vrhovni sud nije mogao radi utvrđenja tih činjenica, a
eventualno po osnovu nepotupno utvrđenog činjeničnog stanja, ukidati drugostepenu presudu,
ne samo zbog odsustva žalbe državnog tužilaštva, već prije svega zbog toga što je sud vezan
za one činjenice koje je prilikom opisa djela ovlašćeni tužilac naveo u pisanoj ili izmjenjenoj
oputužnici. Dakle, sud ne može u činjenični opis djela koje se stavlja na teret okrivljenom,
unositi ni jednu novu činjenicu (osim onu koja bi bila povoljnija za okrivljenog) koja bi bila
neophodna da bi se djelo pravno cijenilo onako kako je to opredjelio državni tužilac, već se
zbog principa identiteta optužbe i presude mora kretati u okviru činjenica koje je državni
tužilac opredijelio prilikom opisa djela okrivljenog i pravnu kvalifikaciju opredijeliti prema
tom skupu činjenica.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 11/16 od 25.10.2016. godine)
49
KRIVIČNO DJELO MUČENJE I ZLOSTAVLJANJE
(Član 167 stav 1 KZ)
Da li je učinjeno krivično djelo iz člana 167 stav 1 Krivičnog zakonika zavisi od
utvrdjenja odlučne činjenice da li je oštećeni zbog primijenjene sile i prijetnje od strane
okrivljenog prema objektivnim mjerilima trpio veliki bol ili teške patnje.
Iz obrazloženja:
„Krivično djelo mučenje i zlostavljanje iz čl.167 st.1 Krivičnog zakonika čini onaj ko
primjenom sile, prijetnje ili na drugi nedozvoljen način drugome nanese veliki bol ili teške
patnje s ciljem da od njega ili tećeg lica dobije priznanje, iskaz ili drugo obavještenje ili da se
on ili neko treće lice zastaši ili nezakonito kazni, ili to učini iz druge pobude zasnovane na
bilo kakvom obliku diskriminacije.
Izmijenjenom optužnicom od 7.05.2013.godine stavljeno je na teret okrivljenim da su
dana 10.03.2009.godine u Nikšiću, primjenom sile i prijetnje oštećenom Z. R. nanijeli veliki
bol i laku tjelesnu povredu u vidu krvnog podliva u predjelu zadnje strane lijeve ušne školjke,
krvnog podliva u predjelu poglavine temporalno lijevo, krvnog podliva u čeonom predjelu
poglavine sa desne strane, otoka i crvenila oko desnog oka, otoka u predjelu desnog obraza,
crvenila kože sa ekskorijacijama na zadnjoj strani vrata dimenzija 7 x 1 cm, crvenila kože u
donjem dijelu ledja u području lijeve ilijačne kosti, bolan otok uz gornji rub sinfize,
ekskorijacije kože u predjelu ručnih zglobova s ciljem da od njega dobiju priznanje kome je
prodao tuš kabinu iz stovarišta firme "S." vlasništvo okrivljenog I. N. za iznos od 500,00 eura,
na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude.
Optuženi ne spore da su kritičnog dana prema oštećenom Z. R. primijenili silu kako bi
im kazao kome je iz stovarišta prodao tuš kabinu.
Na osnovu iskaza oštećenog Z. R., medicinske dokumentacije za istog te nalaza i
mišljenja vještaka medicinske struke dr.V. B. utvrdjeno je da je oštećeni tom prilikom
zadobio lake tjelesne povrede u vidu krvnog podliva u predjelu zadnje strane lijeve ušne
školjke, krvnog podliva u predjelu poglavine temporalno lijevo, krvnog podliva u čeonom
predjelu poglavine sa desne strane, otoka i crvenila oko desnog oka, otoka u predjelu desnog
obraza, crvenila kože sa ekskorijacijama na zadnjoj strani vrata dimenzija 7 x 1 cm, crvenila
kože u donjem dijelu ledja u predjelu lijeve ilijačne kosti, bolan otok uz gornji rub sinfize i
ekskorijacije kože u predjelu ručnih zglobova.
Ostalo je nejasno i nepotpuno utvrdjeno da li je oštećeni zbog primijenjene sile i
prijetnje od strane okrivljenih trpio veliki bol ili teške patnje.
Radi utvrdjenja ove odlučne činjenice saslušani su vještaci medicinske struke
neuropsihijatar dr. Z. N., neuropsihijatar dr.S. M., profesor neurologije i sudske psihijatrije i
Komisija vještaka - psihijatar dr.Ž. G., psihijatar dr.S. K. i dipl.psiholog B. S.-I.
Prema nalazu i mišljenju Komisije vještaka traumatski dogadjaj koji je doživio
oštećeni generisao je simptome akutne stresne reakcije u vidu straha jakog intenziteta u
kratkom vremenskom periodu u više navrata od 10 do 15 sekundi, sa potapanjem glave u
vodu. Nakon tog dogadjaja strah gubi na intenzitetu, pa su mišljenja da je oštećeni i dalje
doživljavao strah srednjeg intenziteta u periodu od 7 dana, a ispoljavao se simptomima
akutnog stresnog poremećaja i strahom. Nakon tog perioda oštećeni je doživljavao simptome
postraumatskog stresnog poremećaja u vidu košmarnih snova i preživaljavanja traumatskog
dogadjaja blagog intenziteta u vremenskom periodu od mjesec dana.
50
Iz medicinske dokumentacije proizilazi da se oštećeni liječio u kratkom vremenskom
periodu od psihičkih smetnji. Navedene psihičke smetnje su reaktivne prirode, na neurotskoj
osnovi i prolaznog karaktera, a nijesu registrovani simptomi hroničkog postraumatskog
stresnog poremećaja sa trajnim posledicama po psihiloško funkcionisanje.
U vremenskom periodu trpljenja straha jakog intenziteta, oštećeni, kako i sam navodi
u svom iskazu, nije osjećao strah od neposredne životne ugroženosti, pa se stoga ne može ni
zaključiti da je trpio psihičke smetnje teškog stepena u vrijeme predmetnog dogadjaja.
Obzirom da je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede, vještaci su mišljenja da je
oštećeni trpio fizičke bolove jakog intenziteta u periodu od jednog dana, fizičke bolove
srednjeg intenziteta u periodu od sedam dana, a bolove blagog intenziteta povremeno u
periodu od dvije nedjelje.
Kako se kod oštećenog radi o lakim tjelesnim povredama prolaznog karaktera bez
posledica za njegovo fizičko zdravlje, a u afektivno emocionalnom odnosu prema kritičnom
dogadjaju oštećeni nije osjećao ugroženost po sopstveni život, vještaci su stanovišta da
oštećeni nije trpio teške fizičke patnje uzrokovane predmetnim dogadjajem, jer navedeno
nasilje okrivljenih nije doživljavao da mu njihovi postupci neposredno ugrožavaju život, a
liječenje oštećenog radi psihičkih i fizičkih smetnji je bilo prolaznog karaktera. S obzirom na
prednje vještaci su mišljenja da psihičke i fizičke povrede koje je oštećeni trpio ne mogu se
klasifikovati kao teške fizičke i duševne patnje.
Na glavnom pretresu predstavnik Komisije vještaka dr.Ž. G. je istakao da je oštećeni
u vrijeme potapanja u bure sa vodom trpio duševne bolove na nivou straha jakog intenziteta.
U vrijeme potapanja oštećeni nije mogao doživljavati duševni bol teškog stepena iz razloga
što se radi o kratkotrajnom vremenskom intervalu od nekoliko sekundi, a ni medicinska
dokumentacija za oštećenog ne potvrdjuje da je traumatski dogadjaj u vidu potapanja doveo
do promjene u ličnosti oštećenog u smislu trajne promjene ličnosti i njegovog ponašanja
izazvanog stresnim dogadjajem. Da je oštećeni doživio velike duševne patnje zbog potapanja,
to bi se moralo konstatovati u medicinskoj dokumentaciji, što u konkretnom nije slučaj. Da bi
postojao veliki duševni bol on treba da ostavi psihološke posledice ozbiljnog stepena u dužem
vremenskom intervalu od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. U konkretnom slučaju
psihičke smetnje su bile reaktivne prirode, na neurotskoj osnovi i prolaznog karaktera.
Vještak prof. dr. S. M. je mišljenja da je oštećeni zbog predmetnog dogadjaja bio
izložen stresogenom traumatskom dogadjaju koji je kod njega uzrokovao simptome akutne
stresne reakcije, straha jakog intenziteta u periodu od jednog dana, straha srednjeg intenziteta
u periodu od sedam dana i straha blagog intenziteta u vremenskom periodu od mjesec dana.
Oštećeni se liječio u kratkom vremenskom periodu od psihičkih smetnji koje su imale
prolazni karaktet, a nijesu registrovani simptomi hroničkog postraumatskog stresnog
poremećaja sa trajnim posledicama.
Obzirom da se kod oštećenog radilo o lakim tjelesnim povredama prolaznog karaktera
bez posledica za njegovo fizičko zdravlje i da oštećeni u periodu trpljenja straha jakog
intenziteta nije osjećao strah od neposredne životne ugroženosti, to se po mišljenju vještaka
ne može zaključiti da je oštećeni trpio psihičke patnje teškog stepena u vrijeme predmetnog
dogadjaja.
Na glavnom pretresu vještak M. se odredjeno izjasnio da je trpljenje fizičkog i
duševnog bola bilo kratkotrajno. Ti bolovi nijesu imali posledica koje bi se klasifikovale kao
trpljenje teškog fizičkog i duševnog bola, imajući u vidu da potapanje gornjih djelova tijela
oštećenog nije dovelo do promjene u ličnosti oštećenog u smislu trajne promjene ličnosti i
njegovog ponašanja izazvanog stresnim dogadjajem. No, ukoliko bi iskaz oštećenog bio
drugačiji da je prilikom traumatskog dogadjaja imao subjektivni osjećaj životne ugroženosti,
onda bi u tom slučaju ponovno fizičko nasilje okrivljenih - ponovno potapanje gornjih djelova
tijela oštećenog u bure sa vodom imalo dimenziju jakog intenziteta teškog stepena. Na
51
pretresu od 17.09.2015.godine isti vještak je objasnio da je oštećeni u trenutku potapanja u
bure sa vodom osjećao strah jakog intenziteta koji je trajao sekundarno dok mu je glava bila
potopljena. Radilo se o strahu vrlo kratkog trajanja. Imajući u vidu da je oštećeni u kratkom
vremenskom periodu više puta potapan, kod istog je postojao veliki duševni bol zbog radnji
koje su preduzimane prema njemu, ali kako je oštećeni izjavio da zbog toga nije osjećao
životnu ugroženost, to se ne može govoriti o strahu jakog intenziteta koji bi uzrokovao veliki
bol, sa kojim nalazom i mišljenjem se u cjelosti saglasio i vještak neuropsihijatar dr.Z. N. U
tom pravcu Komisija vještaka kao ni predstavnik te komisije dr.Ž. G. se nijesu uopšte
izjašnjavali.
Kako se radi o odlučnoj činjenici bilo je neophodno da se svi saslušani vještaci jasno i
odredjeno izjasne da li je oštećeni u vrijeme izvršenja djela - nanošenja tjelesnih povreda i
potapanja njegovih gornjih djelova tijela u bure sa vodom, prema objektivnim mjerilima,
trpio veliki bol i teške patnje nezavisno od iskaza oštećenog da li je ili nije osjećao strah od
neposredne životne ugroženosti. S tim u vezi, izostala je kritičnija ocjena njegovog iskaza u
dijelu da zbog preduzetih radnji od strane okrivljenog nije osjećao ugroženost sopstvenog
života, kod činjenice da je oštećeni zaposlen u firmi okrivljenog I. N. i da se nije pridružio
krivičnom gonjenju protiv okrivljenih, tako da je činjenično stanje u ovoj krivičnoj stvari
ostalo nepotpuno utvrdjeno, kako se to i žalbom osnovnog državnog tužilaštva osnovano
ukazuje, zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu
na ponovni postupak i odlučivanje.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 17/16 od 22.11.2016. godine)
52
KRIVIČNO DJELO RAZBOJNIŠTVO
(Član 242 stav 1 KZ)
Za postojanje krivičnog djela razbojništvo iz člana 242 stav 1 KZ CG potrebno je
da je učinilac uputio prijetnju radi sprečavanja otpora oduzimanju stvari i da je
oštećeni tu prijetnju shvatio ozbiljno, pa činjenica da je okrivljeni koristio plastični
pištolj, kako je to kasnije utvrdjeno, nije od značaja.
Iz obrazloženja:
„Ocjenom navoda odbrane okrivljenog i svih provedenih dokaza, kako pojedinačno
tako i u njihovoj medjusobnoj vezi nižestepenim presudama je na nesumnjiv način utvrdjeno
da je okrivljeni izvršio radnje iz izreke pobijane prvostepene presude, a na način u vrijeme i
na mjestu kako je to tamo navedeno. Na tako utvrdjeno činjenično stanje pravilno je
primijenjen Krivični zakonik, jer se u radnjama okrivljenog stiču sva bitna obilježja bića
krivičnog djela iz člana 242 st. 1 KZ CG za koje je isti i oglašen krivim, a kako to osnovano
pobijanim rješenjem zaključuje državni tužilac dajući za taj zaključak jasne i valjene razloge
koje i ovaj sud prihvata.
Naime, nesumnjivo je utvrdjeno da je okrivljeni kritičnom prilikom sposoban da shvati
značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, te svjestan svog djela čije je izvršenje htio,
znajući da je isto zabranjeno, a u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist
maskiran kapuljačom sa prorezom za oči ušao u tamo navedeni objekat u kojem je kao
radnica istog bila svjedokinja A. Dj., da je u pravcu glave iste uperio pištolj uputivši joj riječi
"daj pare, daj pare", da je ista napustila mjesto na kojem je sjedjela u objektu, a zatim i sam
objekat, te da je okrivljeni oduzeo novac iz fioke stola i napustio objekat. Kod takvih
utvrdjenja, te iskaza svjedokinje Dj. iz istrage osnovano nižestepeni sudovi, a i državni tužilac
pobijanim rješenjem izvode zaključak da je svjedokinja upućene prijetnje shvatila ozbiljno,
jer se osjetila ugroženom usled straha izazvanog ponašanjem okrivljenog i zbog toga pobjegli
iz objekta, kako se to utvrdjuje iz sadržine video zapisa. Istina svjedokinja je na glanvom
pretresu izjavila da se nije uplašila, te da je strah osjetila kasnije, ali kako to osnovano
zaključuju drugostepeni sud i državni tužilac pobijanim rješenjem, očigledno je da
svjedokinja na glavnom pretresu pokušava pomoći okrivljenom mijenjajući svoj iskaz.
Nesporno je, dalje, utvrdjeno da je okrivljeni kritičnom prilikom koristio plastični
pištolj. Medjutim, ta činjenica, a nasuprot navodima podnijetog predloga, koji se ponavljaju
izjavljenom žalbom, ne može usloviti drugačiji zaključak od onoga koji izvode nižestepeni
sudovi i državni tužilac pobijanim rješenjem.
Prednje sa razloga što se kod krivičnog djela razbojništvo iz člana 242 st. 1 KZ CG
prijetnja upućuje radi sprečavanja otpora oduzimanju stvari, a što znači da je potrebno da
napadnuti prijetnju shvati ozbiljno. U konkretnom slučaju, a kako je to naprijed navedeno
nižestepeni sudovi su na nesumnjiv način utvrdili da je napadnuta - svjedokinja Dj. prijetnju
shvatila ozbiljno. Na takav zaključak nesumnjivo upućuje nesporno utvrdjena činjenica da je
nakon izgovorenih riječi okrivljenog napadnuta pobjegla iz objekta.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II ber. 33/16 od 13.09.2016. godine)
53
KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŽAJA
U PRIVREDNOM POSLOVANJU
(Član 272 stav 3 u vezi st. 1 KZ)
Kod krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju znatno je
sužena kriminalna zona u odnosu na krivično djelo zloupotreba službenog položaja jer
se zloupotreba položaja odgovornog i službenog lica ne mogu tretirati na istovjetan
način.
Iz obrazloženja:
„Iz spisa predmeta proizilazi da je okrivljenom bilo stavljeno na teret krivično djelo
zloupotreba službenog položaja iz čl. 416 st. 4 u vezi st.3 i 1 Krivičnog zakonika koji je važio
u vrijeme izvršenja krivičnog djela, za koje je bila propisana kazna zatvora od dvije do deset
godina.
Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (Sl.list CG br.25/10)
propisano je krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju čiji oblici su
sadržani u čl. 272 istog zakonika.
Okrivljeni je oglašen krivim za krivično djelo iz čl. 272 st.3 u vezi st. 1 Krivičnog
zakonika za koje je takodje propisana kazna zatvora od dvije do deset godina.
Iz zakonskog opisa radnje krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom
poslovanju evidentno je da se ne radi o sasvim novom krivičnom djelu, već postoji kontinuitet
sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja, kao i da je kod krivičnog djela
zloupotreba položaja u privrednom poslovanju znatno sužena kriminalna zona u odnosu na
krivično djelo zloupotreba službenog položaja jer se zloupotreba položaja odgovornog i
službenog lica ne mogu tretirati na istovjetan način.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 21/16 od 13.12.2016. godine)
54
KRIVIČNO DJELO NEOVLAŠĆENA PROIZVODNJA, DRŽANJE
I STAVLJANJE U PROMET OPOJNIH DROGA
(Član 300 stav 1 KZ)
NEPOSTOJANJE POVREDE KRIVIČNOG ZAKONIKA
NA ŠTETU OKRIVLJENOG
(Član 387 stav 1 tač. 1 i 3 ZKP)
Kod nesumnjivog utvrdjenja da je okrivljeni kritičnom prilikom neovlašćeno
prenosio radi prodaje opojnu drogu marihuanu, koje utvrdjenje se temelji na
sporazumu o priznanju krivice, nepreciznost u izreci presude u smislu postojanja
osnovane sumnje da je predmetna materija opojna droga marihuana nije od pravnog
značaja.
Iz obrazloženja:
„Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kv.br.185/16 od 6.7.2016.godine dozvoljeno
je priznanje i izvršenje pravosnažne presude Višeg suda u Novom Pazaru SPK.br.8/16 od
20.04.2016.godine, kojom je okrivljeni E. H. oglašen krivim što je dana 01.04.2016.godine,
oko 19 časova, u selu Dolovo, Opština Tutin u stanju uračunljivosti, svjestan svog djela čije je
izvršenje htio, uz istovremenu svijest o zabranjenosti svog djela neovlašćeno radi dalje
prodaje prenio iz pravca sela Bukovice, Opština Rožaje, preko granice, supstancu zelenkaste
biljne materije za koju postoji osnovana sumnja da je opojna droga marihuana, tako što je
pješke prešao granicu i u rancu na ledjima nosio pakovanja od PVC folije težine od po 510
grama, 505 grama, 510 grama, 500 grama, 510 grama i 505 grama, ukupne bruto težine 3040
grama i jednu kesicu u kojoj se nalazilo 8 sjemenki za rasad opojne droge marihuana, u čijem
držanju i prenošenju je zatečen od strane policijskih službenika PS Tutin i koja droga mu je uz
potvrdu oduzeta, čime je izvršio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet
opojnih droga iz čl.246 st.1 Krivičnog zakonika Republike Srbije i osudjen na kaznu zatvora u
trajanju od tri godine u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od
1.04.2016.godine pa do 20.04.2016.godine, jer radnja okrivljenog iz izreke naznačene presude
po Krivičnom zakoniku Crne Gore predstavlja krivično djelo neovlašćena proizvodnja,
držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore za
koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 2 godine do 10 godina i osudjen na kaznu
zatvora u trajanju od 3 godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od
1.3.2016. godine do 20.04.2016. godine.
I pored toga što se u izreci prvostepene presude navodi da je okrivljeni kritičnog dana
neovlašćeno radi dalje prodaje prenio iz pravca sela Bukovica, Opština Rožaje, preko granice
u selo Dolovo, Opština Tutin, supstancu zelenkaste biljne materije za koju postoji osnovana
sumnja da je opojna droga marihuana, nije učinjena povreda Krivičnog zakonika iz čl.387 st.1
tač.1 i 3 ZKP na štetu okrivljenog. Ovo sa razloga što je u postupku nesumnjivo utvrdjeno da
je okrivljeni kritičnom prilikom prenosio opojnu drogu marihuanu. Takvo utvrdjenje suda
temelji se na osnovu sporazuma o priznanju krivice kojim je okrivljeni priznao da je kritičnog
dana prenio 3040 grama opojne droge marihuane i jednu kesicu u kojoj se nalazilo 8 sjemenki
za rasad opojne droge marihuane i da mu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta
- 3040 grama opojne droge marihuane i 8 sjemenki za rasad opojne droge marihuane.
55
Prihvatanjem krivice time što je zaključen sporazum o priznanju krivice, predmetno krivično
djelo nije ostalo u sumnji, kako se to neosnovano ističe u zahtjevu, već je presudom, koja je
predmet priznanja, utvrdjeno izvjesnim da je okrivljeni izvršio krivično djelo iz te presude.
Kod ovako nesporno utvrdjenog činjeničnog stanja nepreciznost u izreci presude koja se
potencira u zahtjevu u smislu postojanja osnovane sumnje da je predmetna materija opojna
droga marihuana nije od pravnog značaja, a naročito kod činjenice da Viši sud u Bijelom
Polju nije mogao u izreci presude mijenjati činjenični opis djela već je u skladu sa čl.38 st.4
Zakona o medjunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima dužan u izreku presude unijeti
potpunu izreku iz presude stranog suda-Višeg suda u Novom Pazaru.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 23/16 od 27.12.2016. godine)
56
57
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO
58
59
PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI
(Član 33 stav 1 i čl. 34 st. 1 ZKP)
Eventualna "blokada" rada odredjenog suda zbog podnijetih krivičnih prijava
protiv sudija i s tim u vezi njihovog izuzeća može biti osnov za nužno prenošenje mjesne
nadležnosti u smislu člana 33 st. 1 ZKP, o kome odlučuje viši sud, ali ne i za prenošenje
nadležnosti iz razloga cjelishodnosti saglasno članu 34 st. 1 istog Zakonika, o kome
odlučuje Vrhovni sud Crne Gore.
Iz obrazloženja:
„Kao razloge za prenošenje mjesne nadležnosti navodi neblagovremeno i neefikasno
postupanje suda kao posledica nedopuštenog uticaja punomoćnika suprotne strane na
postupajuće sudije, blokade rada Osnovnog suda u Ulcinju zbog podnošenja krivičnih prijava
protiv sudija od protivne strane u sudskim postupcima, usled koje se ne mogu izvršiti već
donijete pravosnažne presude, kao i tolerantnog odnosa sudija prema protivnoj stranci.
Ukazuje na nezakonitost nekih sudskih odluka i na činjenicu da je Ombudsman utvrdio da je u
predmetu I. br. 30/2015 povrijedjeno njegovo pravo na sudjenje u razumnom roku, a njegovoj
djeci pravo na održavanje kontakat sa njim. Predlaže da se za sudjenje odredi drugi stvarno
nadležan sud.
U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta i ocijenjeni navodi
stavljenog predloga, pa je vijeće našlo da je:
- predlog neosnovan.
Saglasno članu 34 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku Vrhovni sud može za vodjenje
postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti
postupak ili ako postoje drugi važni razlozi. Kod takve zakonske odredbe za prenošenje
mjesne nadležnosti potrebno je da postoje razlozi cjeloshodnosti, a to znači da bi se postupak
lakše sproveo pred nekim drugim sudom (npr. oštećeni, svjedoci ili većina njih prebivaju na
području drugog suda i sl). Razlozi navedeni u stavljenom predlogu nijesu razlozi
cjelishodnosti iz navedene zakonske odredbe.
Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi za vodjenje postupka može se odrediti drugi
stvarno nadležan sud i ako postoje drugi važni razlozi (npr. zbog velikog broja predmeta u
radu ne može se ispoštovati princip sudjenja u razumnom roku, stranka u odredjenom
predmetu je sudija tog suda što objektivno može izazvati sumnju u nepristrasnost sudećeg
sudije i sl). U stavljenom predlogu nije naveden bilo koji drugi važni razlog u smislu člana 34
st. 1 ZKP.
S obzirom na navode podnijetog predloga valja ukazati da se zakonitost sudskih
odluka može ispitivati samo po redovnim i vanrednim pravnim ljekovima, pa navodi
podnijetog predloga kojim se osporava zakonitost tamo navedenih odluka ne mogu biti osnov
za prenošenje mjesne nadležnosti u smislu člana 34 st. 1 ZKP. Eventualna "blokada" rada
odredjenog suda zbog podnijetih krivičnih prijava protiv sudija i s tim u vezi njihovog izuzeća
može biti osnov za nužno prenošenje mjesne nadležnosti u smislu člana 33 st. 1 ZKP, o kome
odlučuje viši sud, ali ne i za prenošenje nadležnosti iz razloga cjelishodnosti saglasno članu
34 st. 1 istog Zakonika, o kome odlučuje Vrhovni sud Crne Gore.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 186/16 od 06.09.2016. godine)
60
SUKOB NADLEŽNOSTI IZMEDJU PRVOSTEPENOG I DRUGOSTEPENOG SUDA U
POSTUPKU ODLUČIVANJA PO ŽALBI
(Član 36 stav 1 u vezi čl. 407 st. 6 ZKP)
Postoji sukob nadležnosti iz čl.36 st.1 ZKP između prvostepenog i drugostepenog
suda u postupku odlučivanja po žalbi kada drugostepeni sud po drugi put u istom
predmetu ukine presudu prvostepenog suda.
Iz obrazloženja:
„Predsjednik vijeća - sudija Višeg suda u Bijelom Polju pokrenuo je postupak za
rešavanje sukoba stvarne nadležnosti smatrajući da je za suđenje u krivičnom predmetu protiv
optuženih Š. J., zbog krivičnog djela teško ubistvo u pokušaju iz čl.144 tač.8 u vezi čl.20
Krivičnog zakonika i V. T., zbog krivičnog djela ubistvo u pokušaju iz čl.143 u vezi čl.20
Krivičnog zakonika, stvarno nadležan Apelacioni sud Crne Gore. U predlogu se navodi da je
Apelacioni sud kao žalbeni, po drugi put u odnosu na ove optužene ukinuo presudu
drugostepenog suda čime je postupio protivno odredbi čl.407 st.6 ZKP. Drugostepeni sud je
morao da održi pretres i da donese presudu, a ne da predmet vrati prvostepenom sudu na
ponovno suđenje, kako je to navedeno u rješenju Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.63/2016
od 23.06.2016.godine.
Vrhovni sud je razmotrio predmetne spise i mišljenje Vrhovnog državnog tužioca
Crne Gore, pa je našao da je Apelacioni sud Crne Gore stvarno nadležan da održi pretres i
presudi u ovoj krivičnoj stvari.
Naime, na Opštoj sjednici Vrhovnog suda Crne Gore koja je održana dana
28.12.2009.godine, Vrhovni sud je utvrdio načelni pravni stav (Su.br.296/06), da postoji
sukob nadležnosti iz čl.36 st.1 ZKP između prvostepenog i drugostepenog suda u postupku
odlučivanja po žalbi kada drugostepeni sud po drugi put u istom predmetu ukine presudu
prvostepenog suda.
U konkretnom slučaju Apelacioni sud Crne Gore rješenjem Kž.br.63/2016 od
23.06.2016.godine, u postupku odlučivanja po žalbi je po drugi put u istom predmetu ukinuo
presudu Višeg suda u Bijelom Polju K.br.35/15-13 od 18.02.2016.godine i predmet vratio
prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ovakvo postupanje Apelacionog suda je u
suprotnosti sa odredbom čl.407 st.6 ZKP u kojoj je imperativno propisano kad je prvostepena
presuda jednom ukinuta, drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili nakon održanog pretresa
sam donijeti presudu. Kako je Apelacioni sud Crne Gore u sjednici vijeća ocijenio da postoje
razlozi za ponovno ukidanje prvostepene presude, u tom slučaju je bio dužan da održi pretres i
presudi u ovoj krivičnoj stvari, a ne da po drugi put ukida prvostepenu presudu i predmet
vraća tom sudu na ponovono suđenje.
Po ocjeni ovog suda pogrešno je zaključivanje Apelacionog suda Crne Gore da ranije
ukidanje presude u ovoj krivično pravnoj stvari ne treba uzeti u obzir kada se ima u vidu da je
prvostepena presuda po prvi put ukida saglasno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama
Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.35/2015 od 07.07.2015.godine). Ovo sa
razloga što se presudom koja je ukidana u smislu čl. 407 st. 6 ZKP treba podrazumijevati
kako presudu koja je jednom ukidana prema pravilima Zakona o izmjenama i dopunama
Zakonika o krivičnom postupku, koji je stupio na snagu 15.07.2015. a primjenjuje se od
15.08.2015.godine, tako i presudu koja je ranije ukidana prije početka primjene navedenog
zakona, kako je to u konkretnom slučaju. Kako navedeni Zakon o izmjenama i dopunama
61
Zakonika o krivičnom posutpku ne propisuje izuzetke u pogledu primjene odredbe čl. 407 st.
6 ZKP, to u predmetnom slučaju treba uzeti u obzir da je prvostepena presuda u ovoj krivično
pravnoj stvari već jednom ukidana, pa stoga drugostepeni sud nije mogao po drugi put
ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti na ponovno sudjenje već o žalbama je morao
odlučiti nakon održanog pretresa i donijeti presudu.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 213/16 od 27.09.2016. godine)
62
NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRODUŽENJE PRITVORA U ISTRAZI
(Član 177 stav 3 ZKP)
Pritvor za određeno krivično djelo ne može se produžavati iz razloga što istraga
za drugo krivično djelo za koje pritvor nije određen eventualno nije okončana, neovisno
od toga što se provodi jedinstveni postupak istrage za oba krivična djela.
Iz obrazloženja:
„Iz spisa predmeta Osnovnog državnog tužilaštva u Cetinju i Višeg državnog
tužilaštva u Podgorici utvrđuje se da su u odnosu na okrivljenog B. M. i krivično djelo
nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.23
Krivičnog zakonika Crne Gore, koje mu se stavlja na teret, a za koje mu je određen i do sada
produžavan pritvor, pribavljeni svi dokazi koje je u smislu čl.274 st.2 ZKP-u neophodno
pribaviti u fazi istrage. Naime saslušan je okrivljeni, u spisima postoje zapisnici o pretresanju
stana i potvrde o oduzimanju predmeta, provedeno je balističko vještačenja a saslušan je i
okrivljeni V. U., kome se ovo krivično djelo kao saizvršiocu takođe stavlja na teret. Da je
državno tužilaštvo do sada pribavilo sve dokaze neophodne za donošenje odluke o daljem
toku postupka u odnosu na ovo krivično djelo i okrivljenog B. M. kao osnovano sumnjivog
izvršioca, proizilazi i iz predloga za produženje pritvora u kom državni tužilac ne navodi ni
jedan dokaz koji bi eventualno u daljem trajanju istrage trebao pribaviti. Kod takvog stanja
stvari Vrhovni sud ocjenjuje da ne postoje važni razlozi u smislu čl.177 st.3 ZKP-u, da se
okrivljenom B. M. u ovoj fazi postupka produži pritvor zbog krivičnog djela nedozvoljeno
držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.23 Krivičnog
zakonika Crne Gore, zbog čega je predlog državnog tužilaštva odbijen kao neosnovan.
Na drugačiju odluku Vrhovnog suda nije imala uticaja činjenica što se okrivljenom B.
M. stavlja na teret u istom postupku istrage-naredbom Višeg državnog tužilaštva u Podgorici
krivično djelo - pomoć učiniocu posle izvršenog krivičnog djela iz čl.387 st.2 u vezi st.1
Krivičnog zakonika Crne Gore. Ovo ne samo zato što za krivično djelo - pomoć učiniocu
posle izvršenog krivičnog djela iz čl.387 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore nije
propisana kazna zatvora preko 5 godina, što je uslov da bi Vrhovni sud, shodno čl.177 st.3
ZKP, okrivljenom produžio pritvor u fazi istrage, već i zbog toga što okrivljenom B. M. u
odnosu na ovo krivično djelo do sada nije određivan pritvor. Dakle, pritvor za određeno
krivično djelo ne može se produžavati iz razloga što istraga za drugo krivično djelo za koje
pritvor nije određen eventualno nije okončana, neovosno od toga što se provodi jedinstvrni
postupak istrage za oba krivična djela.
Naime, ukoliko u toku postupka istrage prestanu razlozi zbog kojih je pritvor za
određeno krivično djelo do tada trajao, a postoje razlozi da se okrivljeni zadrži u pritvoru
zbog nekog drugog eventualno naknadno otkrivenog krivičnog djela koje je predmet istog
postupka istrage, onda se okrivljeni može u pritvoru zadržati samo na osnovu rješenja o
određivanju pritvora zbog tog drugog krivičnog djela, a ne na osnovu rješenja o produžavanju
pritvora. Pritvor se određuje zbog određenog krivičnog djela i može se produžavati samo zbog
krivičnog djela zbog kog je određen.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 225/16 od 01.11.2016. godine)
63
NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRODUŽENJE PRITVORA U ISTRAZI
(Član 177 stav 3 ZKP)
Nema važnih razloga da se okrivljenima produži pritvor u istrazi ako je državni
tužilac prikupio sve dokaze i podatke koji su mu dovoljni za donošenje odluke o
podizanju optužnice ili o obustavi istrage.
***
Nepribavljanje podataka iz kaznene evidencije ne predstavlja razlog za
produženje pritvora.
Iz obrazloženja:
„Iz predloga za produženje pritvora prozilazi da državni tužilac smatra da nije okončao
istragu iz objektivnih razloga jer još nije pribavio izvod iz kaznene evidencije.
Odredbom čl.174 st.2 Zakonika o krivičnom postupku propisana je dužnost svih
organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju sa posebnom hitnošću ako se
okrivljeni nalazi u pritvoru.
Izvod iz kaznene evidencije pribavlja se, shodno Pravilniku o evidenciji o izrečenim
krivičnim sankcijama, od Ministarstva pravde Crne Gore - Direkcije za kaznenu i prekršajnu
evidenciju, putem zahtjeva koji se sačinjava popunjavanjem obrasca br.2, u kom se unose
lični podaci za okrivljenog i navodi svrha tj. krivično djelo zbog kojeg se podaci traže. Dakle,
činjenica da u prethodnih pet mjeseci trajanja pritvora državni tužilac nije ispunio navedeni
obrazac i zahtjevao od Ministatstva pravde dostavljanje podataka iz evidencije o izrečenim
krivičnim sankcijama, po ocjeni Vrhovnog suda nije opravdani razlog iz kog istraga nije
završena. Ovo tim prije što od podataka iz kaznene evidencije ne zavisi odluka državnog
tužioca da li će podići optužnici ili na drugi način okončati istragu, a takođe se ne radi o
dokazu za koji postoji opasnost da se neće moći pribaviti na glavnom pretresu ili da će
njegovo pribavljanje biti otežano. Vrhovni sud stoga ocjenjuje da je državni tužilac u
dosadašnjem toku istrage prikupio dovoljno dokaza i podataka koji su mu u smislu čl.274 st.2
ZKP-u dovoljni za donošenje odluke o podizanju optužnice ili o obustavi istrage, a izvod iz
kaznene evidencije nije dokaz za koji postoji opasnost da se neće pribaviti na glavnom
pretresu ili da će njegovo pribavljanje i izvođenje biti otežano.
Imajući to u vidu Vrhovni sud nije prihvatio predlog da se pritvor produži protiv
okrivljenih D. i D. K., i D. K. budući je državno tužilaštvo u dosadašnjem toku istrage
prikupilo sve dokaze i podatke u odnosu na ove okrivljene u vezi krivičnih djela koja su im
naredbom o sporođenu istrage stavljana na teret. Dakle, nema važnih razloga u smislu čl.177
st.3 ZKP-u, da se okrivljenima produži pritvor još za mjesec dana u ovoj fazi postupka.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 223/16 od 01.11.2016. godine)
64
AUDIOVIZUELNI SNIMCI KAO DOKAZ U KRIVIČNOM POSTUPKU
(Član 156 stav 4 ZKP)
Na videozapisima izuzetim sa objekata, a koji su postavljeni od strane vlasnika,
tj. korisnika tih objekata u cilju zaštite imovine, može se zasnivati sudska odluka i na
valjanost tih dokaza nema uticaja činjenica da li su njihovi vlasnici prethodno pribavili
saglasnost Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama.
Iz obrazloženja:
„U predlogu za podizanje zahtjeva i ovdje razmatranoj žalbi branilac osporava
zakonitost pravosnažnih presuda tvrdeći da su zasnovane na pravno nevaljanom dokazu-CD
video nadzoru koji je izuzeti sa objekata "P.", "V. 2", "T.", "P." i "M.". Pravnu nevaljanost
vidi u činjenici da vlasnici navedenih objekata nisu imali saglasnost Agencije za zaštitu ličnih
podataka i slobodan pristup informacijama koja se daje na osnovu čl.28 Zakona o zaštiti
podataka o ličnosti.
Vrhovni sud, podržavajući stav Vrhovnog državnog tužilaštva iskazan u pobijanom
rješenju, ukazuje da je odredbom čl.156 st.4 ZKP-u propisano, između ostalog, da se
audiovizuelni snimci koji su pribavljeni bez prećutne ili izričite saglasnosti osumnjičenog
tj.okrivljenog mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku ako su nastali kao vid opštih
bezbjednosnih mjera koje se preduzimaju između ostalog u radnjama, prodavnicam, bankama
itd.. U konkretnom slučaju videozapisi koji su korišćeni u prvostepenom postupku kao dokaz,
a koji su izuzeti sa pomenutih obijekata, postavljeni su od strane vlasnika tj. korisnika tih
objekta u cilju zaštite imovine kao vida opštebezbjedonosnih mjera zaštite od kriminala.
Imajući u vidu da su videozapisi izuzeti od vlasnika u skladu sa odredbama ZKP-u, u kom
dijelu i nije bilo prigovora od strane odbrane, na valjanost tih dokaza nema uticaja činjenica
da li su njihovi vlasnici prethodno pribavili saglasnost Agencije za zaštitu ličnih podataka i
slobodan pristup informacijama i da li je uopšte takva saglasnost bila potrebna. Dakle, u
konkretnom slučaju ne radi se o dokazima koji su pribavljeni povredama odredbaba Zakonika
o krivičnom postupku, niti o dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i
osnovnih sloboda zagrantovanih Ustavom i potvrđenih međunarodnim ugovorima. Stoga su se
na videozapisima izuzetim sa objekata "P.", "V. 2", "T.", "P." i "M." mogle zasnivati
pravosnažne sudske presude.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 37/16 od 02.11.2016. godine)
65
OVLAŠĆENJA I RADNJE POLICIJE U IZVIDJAJU
-PRAVNO VALJANI DOKAZI-
(Član 257 st. 1 i 2 ZKP)
Službene zabilješke policije koje se odnose isključivo na zapažanja policije u
pogledu otkrivanja i obezbjedjenja tragova i predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u
krivičnom postupku i DNK analiza uzorka biološkog materijala okrivljenih, uzeta od
strane policije, predstavljaju pravno valjane dokaze na kojima se može zasnivati sudska
presuda.
***
Ako je nesporno da su organi policije od okrivljenih uzeli uzorak pljuvačke radi
obavljanja DNK analize koji su dostavili Forezničkom centru radi vještačenja, nije od
značaja što organ policije o ovoj preduzetoj radnji nije sačinio službenu zabilješku u
smislu odredbe člana 257 stav 2 ZKP.
Iz obrazloženja:
„Iz spisa predmeta proizilazi da se presude prvostepenog i drugostepenog suda
zasnivaju na tri službene zabilješke policije i DNK analizi uzoraka biološkog materijala
okrivljenih uzeti od strane policije.
Po ocjeni ovog suda navedeni dokazi su pravno valjani i na njima se mogla zasnivati
sudska presuda. U odredbi čl.257 st.1 ZKP je pored ostalog propisano kada postoje osnovi
sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, policija je dužna
da obavijesti državnog tužioca i samonicijativno ili po zahtjevu državnog tužioca preduzme
potrebne mjere da se otkriju i obezbjede tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti
kao dokaz, kao i da prikupi sva obavještenja koja bi mogla biti od koristi za uspiješno vođenje
krivičnog postupka, dok je u stavu 2, navedenog člana, između ostalog propisano da je
policija ovlašćena da uzme uzorak za DNK analizu i da o činjenicama i okolnostima koje su
utvrđene prilikom preduzimanja pojedinih radnji sastavi zapisnik ili službenu zabilješku.
U konkretnom slučaju sadržina sve tri službene zabilješke policije isključivo se odnosi
na zapažanja ovlašećnih policijskih službenika od 28.12.2014.godine, u pogledu otkrivanja i
obezbjeđenja tragova krivičnog djela i predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom
postupku. Naime, prvo je policijski službenik V. P. u naselju S. Z. u P., primjetio zaustavljeno
putničko vozilo marke "opel korsa" stranih registarskih oznaka po desnoj strani na proširenju
puta u blizini skretanja za podvožnjak, a sa lijeve strane tog puta vidio je žensku osobu u
čučećem položaju koja je držala desnu ruku ispod velikog betonskog stuba, koji je na tom
mjestu izbačen sa raznim šutom. Prisustvo te ženske osobe i putničkog vozila bilo mu je
sumnjivo, pa je odmah pozvao dežurnog starješinu Centra bezbjednosti Podgorica, Ž. R., koji
je uputio patrolu policije u sastavu ovlašćenih policijskih službenika J. Š. i M. S., koji su
dolaskom na navedeno mjesto ispod betonske ploče pronašli zamotano u sivoj čarapi i pvc
kesi praškastu materiju, nalik na heroin o čemu su sačinili službenu zabilješku i obavjestili
dežurnu službu radi izvršenja radnje uviđaja. Tog istog dana 28.12.2014.godine, sačinjen je
fotoelaborat i navedeno pakovanje je uzeto sa lica mjesta od strane ovlašćenog policijskog
službenika P. A., koji je o toj radji sačinio službenu zabilješku i istovremeno obavjestio
zamjenika Višeg državnog tužioca u Podgorici, da postoji osnovana sumnja da se radi o
66
krivičnom djelu neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, a
kasnijim hemijskim vještačenjem po naredbi državnog tužioca nesumnjivo je utvrđeno da je u
pitanju opojna droga - heroin.
Dana 31.12.2014.godine, po naredbi sudije za istragu Osnovnog suda u Podgorici
izvršen je pretres stana i pomoćnih prostorija koje su koristili okrivljeni S. G. i V. G. i tog
istog dana okrivljeni su pozvani u policiju da bi pružili određena obavještenja u svojstvu
građana, shodno odredbi čl.257 st.2 i čl.259 st.1 i 5 ZKP. Prilikom davanja tih obavještenja
policija je od okrivljenih uzela briseve pljuvačke za DNK analizu, kako to proizilazi iz
kazivanja okrivljenih koje su u prisustvu branilaca, 02.06.2015.godine dali pred Višim
državnim tužiocem u Podogorici
DNK vještačenjem Forezničkog centra u Danilovgradu od strane vještaka J. J.,
nesumnjivo je utvrđeno da prisustvo biološkog materijala na uzorcima izuzetim sa crvene pvc
kese pakovanja opojne droge - heroina pripada biološkom materijalu okrivljenih S. G. i V. G.
Imajući u vidu prednje, po ocjeni ovog suda, tri službene zabilješke policije i DNK
analiza uzorka biološkog materijala okrivljenih, uzeta od strane policije, predstavljaju pravno
valjane dokaze na kojima se mogla zasnivati sudska presuda. Ovo kod činjenice da se sve tri
službene zabilješke odnose isključivo na zapažanja policije od 28.12.2014.godine u pogledu
otkrivanja i obezbjeđenja tragova i predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom
postupku, a to što navedene službene zabilješke imaju istu oznaku sa različitim datumima
sastavljanja nije od značaja da se dovede u pitanje njihova vjerodostojnost kao dokaza u
krivičnom postupku, pa su neosnovani navodi žalbe branioca okrivljenih da se na ovim
dokazima nije mogla zasnivati sudska presuda i da je time učinjena bitna povreda odredaba
krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.7 ZKP.
Takođe, neosnovani su navodi žalbe branioca okrivljenih da je DNK okrivljenih
nezakonito pribavljen od strane policije, jer o toj radnji nije sačinjen zapisnik ili službena
zabilješka. Po ocjeni ovog suda nesporno je da su organi policije od okrivljenih uzeli uzorak
pljuvačke radi obavljanja DNK analize koji su dostavili Forezničkom centru u Danilovgradu,
radi vještačenja, a što se utvrđuje iz iskaza okrivljenih datih državnom tužiocu prilikom prvog
saslušanja, pa u konkretnom slučaju nije od značaja što organ policije o ovoj preduzetoj radnji
nije sačinio službenu zabilješku u smislu odredbe čl.257 st.2 ZKP.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 44/16 od 23.11.2016. godine)
67
PRETRES STANA PO NAREDBI SUDIJE ZA ISTRAGU
-PRAVNO VALJANI DOKAZI-
(Član 89 stav 4 u vezi čl. 386 st. 1 tač. 7 ZKP)
Nije učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 7
ZKP time što je pretres stana i drugih prostorija izvršen u prisustvu samo jednog
svjedoka i što u zapisniku nije konstatovano odsustvo drugog svjedoka, kod činjenice da
je vlasnik stana i drugih prostorija dobrovoljno pokazao mjesto gdje je novac zakopao i
nije imao primjedbi na izvršeni pretres, niti je prisutni svjedok imao primjedbi na
sadržinu sačinjenog zapisnika.
Iz obrazloženja:
„Vrhovno državno tužilaštvo je pravilno našlo da ne stoje žalbeni navodi da se
prvostepena presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama Zakonika o krivičnom
postupku ne može zasnivati presuda-zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija
okrivljenog Dž. Z., s obzirom da je pretres izvršen u prisustvu samo jednog a ne dva svjedoka
i da u zapisniku o pretresanju nijesu naznačeni razlozi zbog čega je pretres izvršen bez
prisustva svjedoka kako je to zakonom propisano. Ovo sa razloga što je pretres izvršen po
naredbi sudije za istragu kasno noću kada nije bilo moguće obezbijediti drugog svjedoka, a
postojala je opasnost da u medjuvremenu budu prikriveni tragovi krivičnog djela, budući da
sva lica koja su učestvovala u njegovom izvršenju nijesu bila lišena slobode, da je vlasnik
stana i drugih prostorija Dž. Z. dobrovoljno pokazao mjesto gdje je novac zakopao i da nije
imao primjedbi na izvršeni pretres, niti je prisutni svjedok N. P. imao primjedbi na sadržinu
sačinjenog zapisnika, kako su to saglasno potvrdili okrivljeni Dž. Z. i saslušani svjedoci N. P.,
D. G. i Z. P. Kod tih činjenica, nedostatak konstatacije u zapisniku o pretresanju o razlozima
za pretresanje bez prisustva svjedoka nije od uticaja na pravnu valjanost ovog dokaza, pa
stoga nije ni učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.7 ZKP.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 29/16 od 13.09.2016. godine)
68
NEPRIHVATANJE PREDLOGA ODBRANE
ZA IZVODJENJE DOKAZA
Neprihvatanjem predloga odbrane za izvodjenje dokaza ne smatra se da postoji
nejednakost stranaka u postupku i da je time povrijedjeno pravo okrivljene na odbranu.
NASTUPANJE ZASTARJELOSTI KRIVIČNOG GONJENJA
U ODNOSU NA ODREDJENA KRIVIČNA DJELA U STICAJU
Iz obrazloženja:
„Nije povrijeđeno pravo na odbranu okrivljene u prvostepenom postupku time što sud
nije prihvatio predlog odbrane da se od CKB banke pribavi analitička kartica kratkoročnih
kredita za 2004 i 2005.godinu, koji su odobreni za zarade u Luci Bar i da se od te banke
pribave kartice Luke Bar vezano za isplatu neto ličnih dohodaka. Ovo sa razloga što je
prvostepeni sud našao, a što je prihvatio i drugostepeni sud, da se provođenjem ovih dokaza
ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje imajući u vidu sadržinu svih izvedenih dokaza, a
posebno nalaze i mišljenja vještaka finansijske struke. Po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud
nije dužan da prihvati sve dokazne predloge optužbe i odbrane, već da ocijeni od kakvog su
značaja dokazni predlozi stranaka u konkretnom slučaju odbrane radi pravilnog i potpunog
činjeničnog utvrđenja, pa se neprihvatanje predloga odbrane za izvođenje dokaza ne smatra da
postoji nejednakost oružja stranaka u postupku i da je time povrijeđeno pravo okrivljene na
odbranu iz čl.6 st.3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Neosnovano se žalbom okrivljene ukazuje da su dopune nalaza i mišljenja Komisije
vještaka Instituta računovođa i revizora Crne Gore pravno nevaljan dokaz na kojem se nije
mogla zasnivati sudska presuda. Ovo sa razloge što je u ovoj krivično pravnoj stvari
vještačenje obavljeno od strane Komisije vještaka Instituta računovođe i revizora Crne Gore u
sastavu R. Š., D. M. i M. B., a nakon toga sačinjeni su dopunski nalazi i mišljenja ove
Komisije od novembra 2014.godine, januara, marta i aprila 2015.godine potpisani od strane
direktora R. Š. Osnovni nalaz i mišljenje i dopune nalaza i mišljenja provedeni su kao dokaz
na glavnom pretresu i neposredno je saslušan predstavnik Komisije vještaka R. Š., koji je bio
ovlašćen od navedene Komisije da potpiše dopune nalaza i mišljenja o obavljenom
finansijskom vještačenju, pa se i po ocjeni ovog suda, kako su to pravilno zaključili
drugostepeni sud u svojoj presudi i državni tužilac u pobijanom rješenju, radi o pravno
valjanom dokazu na kojem se mogla zasnivati sudska presuda.
Okrivljena I. T. je prvostepenom presudom oglašena krivom za tri krivična djela
učinjena u sticaju, za koja je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri)
godine i 6 (šest) mjeseci. Nakon donošenja prvostepene presude nastupila je zastarjelost
krivičnog gonjenja u odnosu na određena krivična djela, pa je drugostepeni sud pravilno
saglasno odredbi čl.372 tač.3 ZKP, donio presudu kojom se prema okrivljenoj odbija optužba
u odnosu na dva krivična djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl.272 st.1
Krivičnog zakonika, za koja su okrivljenoj primjenom odredaba o sticaju iz čl.48 st.1
Krivičnog zakonika, utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 8 (osam) mjeseci. Kako je
okrivljena prvostepenom presudom oglašena krivom zbog produženog krivičnog djela
zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl.272 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.49 Krivičnog
zakonika, drugostepeni sud je uvažavajući žalbe okrivljene i njenog branioca preinačio
69
prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni, jer je ostalo samo ovo krivično djelo za koje
je okrivljena oglašena krivom pa je umjesto jedinstvene kazne zatvora izrečene prvostepenom
presudom za krivična djela učinjena u sticaju, okrivljenu osudio na kaznu zatvora u trajanju
od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, koliko je za navedeno krivično djelo iznosila i utvrđena
kazna zatvora izrečena prvostepenom presudom. U odnosu na produženo krivično djelo
zloupotreba pložaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 st.3 u vezi st.1 u vezi čl. 49 Krivičnog
zakonika do donošenja drugostepene presude nastupila je zastarjelost više radnji, koje su ušle
u sastav produženog krivičnog djela za koje je okrivljena prvostepenom presudom oglašena
krivom, tako da su ostale četiri radnje koje takođe čine produženo krivično djelo u pitanju.
Sagledavajući sve okolnosti pod kojima su preduzete radnje izvršenja ovog krivičnog djela, a
imajući u vidu okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne iz čl. 42 Krivičnog
zakonika, a posebno stepen krivice okrivljene i težinu učinjenog krivičnog djela, drugostepeni
sud je okrivljenu osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, dakle
na kaznu u okviru propisanog zakonskog raspona, pa time nije učinio povredu Krivičnog
zakonika iz čl.387 tač.4 ZKP na štetu okrivljene bez obzira što su neke od radnji koje ulaze u
sastav produženog krivičnog djela zastarjele.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-S II br. 6/16 od 29.11.2016. godine)
70
BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA
-POVREDA PRAVA NA ODBRANU U ŽALBENOM POSTUPKU-
(Član 386 stav 2 u vezi 393 st. 1 ZKP)
Povrijedjeno je pravo na odbranu optuženog ako nije obavješten o datumu
održavanja sjednice drugostepenog suda.
Iz obrazloženja:
„Osnovano se zahtjevom za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne
Gore ukazuje da je u žalbenom postupku pred Višim sudom u Podgorici povrijeđeno pravo na
odbranu optuženog I. D., time što nije obavješten o datumu održavanja sjednice
drugostepenog suda, koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke
kako je to propisano u odredbi čl. 386 st.2 ZKP.
Naime, iz spisa predmeta se utvrđuje da je optuženi u žalbi na presudu prvostepenog
suda predložio da Viši sud u Podgorici održi pretres. Iz sadržine spisa predmeta tog suda
Kž.br.445/16 utvrđuje se da o sjednici vijeća Višeg suda u Podgorici održanoj dana
28.04.2016.godine, kada je donijeta pobijana presuda, nije obavještavan optuženi I. D., iako je
u odredbi čl.393 st.1 ZKP propisano da će se o sjednici vijeća obavjestiti ovlašćeni tužilac,
optuženi ili njegov branilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu
zahtjevao da bude obavješen o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred
drugostepenim sudom u skladu sa članom 395 ovog zakonika. Za optuženog I. D. nema
konstatacije niti u spisima postoji dokaz da je obaviješten o sjednici vijeća drugostepenog
suda.
Kod ovakvog stanja stvari, drugostepeni sud, kao žalbeni, propustio je da o sjednici
vijeća obavjesti optuženog I. D., čime je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz
čl.386 st. 2 u vezi čl.393 st.1 ZKP, koja je mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje
drugostepene odluke.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 16/16 od 04.10.2016. godine)
71
IMOVINSKO PRAVNI ZAHTJEV
(Čl. 234, 235 i 236 ZKP)
Dosudjivanjem u krivično pravnoj stvari oštećenom imovinsko pravnog zahtjeva
iako nije bio podnijet predlog za njegovo ostvarivanje nepravilno su primijenjene
odredbe čl. 234, 235 i 236 ZKP koje su obavezivale sud da u odsustvu predloga
oštećenog istog uputi da imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici.
Iz obrazloženja:
„Po razmatranju zahtjeva i svih spisa ovog predmeta, ovaj sud je našao:
-Da je zahtjev osnovan samo u dijelu odluke nižestepenih sudova o
imovinskopravnom zahtjevu.
Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da se punomoćnik oštećenog privrednog društva
AD „L. B.“ B. u završnoj riječi pred prvostepenim sudom izjasnio da će oštećeno privredno
društvo imovinskopravni zahtjev ostvarivati u posebnom postupku, što je konstatovano na
zapisniku o glavnom pretresu od 29.05.2015.godine, a da su i pored toga nižestepeni sudovi
oštećenom dosudili imovinskopravni zahtjev kao da je u prvostepenom postupku podnijet
predlog za njegovo ostvarivanje.
Odredbama čl. 234 st.1 i čl.235 st.1 ZKP-a propisano je da će se imovinskopravni
zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspraviti na predlog lica koje je
ovlašćeno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
U skladu sa navedenim odredbama, imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku je
gradjanskopravne prirode i ovlašćenje za njegovo podnošenje ima lice koje bi imalo pravo da
takav zahtjev postavi u parničnom postupku, a sud o njemu može raspravljati na predlog tog
lica.
Nižestepeni sudovi su u ovoj krivičnoj pravnoj stvari dosudili imovinskopravni zahtjev
iako nije bilo opredjeljenog predloga oštećenog privrednog društva, nepravilno primjenjujući
odredbe čl. 234, 235, 236 i 239 ZKP-a, koje su ih obavezivale da u odsustvu predloga
oštećenog istog uputi da imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici.
Kod ovakvog stanja stvari valjalo je preinačiti nižestepene presude u dijelu odluke o
imovinskopravnom zahtjevu tako što se oštećeno privredno društvo upućuje da
imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici i to ne samo prema okrivljenom M. G., već
primjenom čl. 441 st.2 i prema saoptuženima I. T. i A. L., jer razlog za donošenje ovakve
odluke u odnosu na okrivljenog M. G. postoji i u odnosu na ostale okrivljene koji su
obavezani da nadoknade štetu oštećenom privrednom društvu.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 21/16 od 13.12.2016. godine)
72
SUMNJA U NEPRISTRASNOST TUŽIOCA
PRILIKOM ODLUČIVANJA PO PREDLOGU
ZA PODIZANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
(Član 368 stav 2 u vezi čl. 43 st. 1 i 38 st. 6 ZKP)
Došlo je do povrede odredaba krivičnog postupka, iz člana 368 stav 2 u vezi čl. 43
st. 1 i 38 st. 6 ZKP, ako je rješenje kojim je odbijen predlog branioca okrivljenog za
podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti donio državni tužilac koji je učestvovao u
postupku u kojem je donijeta presuda protiv koje je predloženo podizanje zahtjeva za
zaštitu zakonitosti.
Iz obrazloženja:
„Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je državni tužilac, koji je donio pobijano rješenje,
učestvovao u drugostepenom postupku zastupajući žalbu tužilaštva i ocjenjujući
neosnovanom žalbu odbrane. U tom postupku državni tužilac se već izjasnio da navode
odbrane okrivljenog L. smatra neosnovanim, a što predstavlja objektivnu okolnost koja kod
okrivljenog budi sumnju u nepristrasnost državnog tužioca prilikom odlučivanja o njegovom
zahtjevu za podizanje pravnog lijeka kojim bi se osporila zakonitost presude. Osnovano se,
zato, podnijetom žalbom predmetno rješenje pobija zbog činjenice da je isto donio državni
tužilac, koji je učestvovao u postupku u kojem je donijeta presuda protiv koje je predloženo
podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Tu povredu branilac okrivljenog pogrešno podvodi
pod povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 1 ZKP (da bi postojala ista u
kontekstu navoda žalbe preduslov je postojanje pravosnažne odluke o izuzeću tužioca), jer se
ista može podvesti samo pod odredbu člana 386 st. 2 ZKP.
Stojeći na gornjem stanovištu cijenio je ovaj sud odredbu člana 43 st. 2 ZKP kojom je
propisano da se državni tužilac neće izuzeti ako je u istom predmetu vršio dokazne radnje,
odnosno ako je u posutpku učestvovao kao tužilac ili je u istom predmetu učestvovao u
postupku pred nižim sudom u smislu člana 38 stav 4 i 5 istog Zakonika, pa je našao da ta
odredba ne može usloviti drugačiji zaključak od gornjeg. Ovo sa razloga što se ta odredba
odnosi na postupanje državnog tužioca u okviru njegovih prava i dužnosti iz člana 44 ZKP -
gonjenje učinilaca krivičnih djela. U konkretnom pak slučaju državni tužilac nije postupao u
okviru tih svojih prava i dužnosti, već u okviru sasvim drugačijeg prava - prava da cijeni
osnovanost zahtjeva okrivljenog da se pred nadležnim sudom ospori zakonitost odluke
donijete u postupku u kojem se isti tužilac već izjasnio da su navodi i stavovi odbrane
neprihvatljivi. Ta činjenica predstavlja objektivnu okolnost koja izaziva sumnju u
nepristrasnog tužioca prilikom odlučivanja po predlogu za podizanje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti, pa se državni tužilac, koji je donio pobijano rješenje, u konkretnom slučaju morao
izuzeti.
Sa iznijetih rzaloga ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede
odredaba krivičnog postupka iz člana 368 st. 2 ZKP u vezi člana 43 stav 1 i 38 stav 6 ZKP, a
što predstavlja ukidni razlog.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-S II br. 4/16 od 19.10.2016. godine)
73
POVREDA IDENTITETA PRESUDE I OPTUŽBE
I NERAZUMLJIVOST I PROTIVRJEČNOST IZREKE
(Član 369 stav 1 u vezi čl. 386 st. 1 tač. 5 i 8 ZKP)
Drugostepeni sud je povrijedio identitet presude i optužbe ako nije riješio
predmet optužbe tj. izmijenjenog optužnog akta već optužnog akta koji je stavljen van
snage.
***
Učinjene su bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka
5 i tač. 8 ZKP ako je povrijedjen identitet presude i optužbe i ako je izreka presude
nerazumljiva i protivrječna sama sebi i datim razlozima.
Iz obrazloženja:
„Na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom od 28.09.2015.godine, državni
tužilac je izmijenio optužni predlog tako što je umjesto krivičnog djela falsifikovanje isprave
iz čl.412 st. 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika za koje je propisana kazna zatvora utrajanju od
tri mjeseca do pet godina, okrivljenoj K. Č. stavio na teret da je izvršila krivično djelo prevara
iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od
jedne do osam godina i obzirom na ovu propisanu kaznu podiže se optužnica. U konkretnom
slučaju nije u pitanju neposredna optužnica iz čl.288 ZKP koja se podiže bez sprovođenja
istrage, a kojoj prethodi saslušanje okrivljene jer je protiv okrivljene za krivično djelo prevara
iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika sprovedena istraga pa je državni tužilac saglasno
odredbi čl.360 st.1 ZKP bio ovlašćen da na glavnom pretresu izmjeni optužni akt i da
okrivljenoj umjesto krivičnog djela falsifikovanja isprave iz čl.412 st.2 u vezi st. 1 Krivičnog
zakonika stavi na teret teže krivično djelo prevara iz čl.244 st.3 u vezi st. 1 Krivičnog
zakonika jer su izvedeni dokazi na glavnom pretresu kod prvostepenog suda ukazivali da se
izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnom aktu državnog tužioca, a državni tužilac je
taj, kako se to i osnovano navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, koji disponira optužnim
aktom tokom glavnog pretresa što mu pored ostalog daje za pravo da optužni akt mjenja na
način što će umijesto postojećeg akta u smislu čl.360 st.1 ZKP podići novi optužni akt pod
uslovom da se izmjena optužnog akta odnosi na isto okrivljeno lice i na isti događaj pri čemu
je irelevantno da li se optužnim aktom okrivljenom stavlja na teret teže ili lakše krivično
djelo. Da tužilac nije odustao od krivičnog gonjenja protiv okrivljene za krivično djelo
falsifikovanje isprave potvrđuje i činjenica da je izmjenjenim optužnim aktom okrivljenoj
stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela pravara iz čl.244 st. 3 u vezi st.1 Krivičnog
zakonika, učinjenog putem falsifikovanja isprave u čiji dispozitiv su opisane radnje okrivljene
koje predstavljaju elemente krivičnog djela falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u vezi st.1
Krivičnog zakonika. Postupajući po tako izmijenjenom optužnom aktu državnog tužioca,
Osnovni sud u Cetinju je pravilno riješio predmet optužnog akta donošenjem presude
K.br.192/14 od 01.02.2016.godine, kojom je okrivljenu K. Č. oglasio krivom zbog krivičnog
djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i osudio na kaznu zatvora u
trajanju 1 (jedne) godine.
U konkretnom slučaju nije u pitanju neposredna optužnica iz čl.288 ZKP, jer je protiv
okrivljene prije podnošenja optužnog predloga državnog tužioca vođena istraga upravo zbog
74
krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, koje je predmet
izmjenjenog optužnog akta državnog tužioca na glavnom pretresu, da okrivljena nije
saslušana u istrazi i na glavnom pretresu jer je bila nedostižna državnim organima i da je na
predlog državnog tužioca donijeto rješenje o suđenju u odsustvu, neprihvatljivi su navodi iz
zahtjeva za zaštitu zakonitosti da su postojale okolnosti koje privremeno sprečavaju gonjenje
okrivljene iz čl.367 tač.3 u vezi čl.288 ZKP i da su nižestepeni sudovi bili u obavezi da
donesu rješenje o odbacivanju optužnice.
Presudom drugostepenog suda učinjene su bitne povrede odredaba krivičnog postupka
iz čl.386 st.1 tač. 5 i 8 ZKP, kako se to osnovano navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.
Naime, drugostepeni sud je odlučujući o žalbi branioca okrivljene, a po službenoj
dužnosti, preinačio prvostepenu presudu kojom je okrivljena K. Č. oglašena krivom zbog
krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vez st.1 Krivičnog zakonika i donio presudu kojom se
prema okrivljenoj odbija optužba zbog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u
vezi st.1 Krivičnog zakonika. Kao razloge za donošenje presude Viši sud u Podgorici navodi
da je tužilac na glavnom pretresu kod prvostepenog suda izmijenio optužni akt na način što je
umjesto krivičnog djela falsifikovanje isprave okrivljenoj stavio na teret krivično djelo
prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, koje se vodi po punom postupku i da je
tužilac time odustao od krivičnog gonjenja u odnosu na krivično djelo falsifikovanje isprave
iz čl.412 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, pa je sud u tom smislu bio ovlašećen da donese
odbijajuću presudu, a novi optužni akt sa potpuno drugom činjeničnom građom i pravnom
kvalifikacijom može da bude jedino predmet nekog drugog postupka. Dakle, po stanovištu
drugostepenog suda, prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz
čl.386 st.1 tač.5 ZKP, odnosno prekoračio optužbu zbog čega je prvostepena presuda
preinačena primjenom odredbe čl.409 st.1 ZKP.
U čl.372 tač.1 ZKP (kada odredba zakona ima samo jedan stav isti se ne navodi samo
tačka iz tog stava) je propisano da će sud donijeti presudu kojom se optužba odbija ako tužilac
od započinjanja do završetka glavnog pretesa odustane od optužbe. U konkretnom slučaju
tužilac nije odustao od optužnog akta, već je isti izmjenio na glavnom pretresu stavljajući na
teret okrivljenoj krivično djelo prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, kako je to
naprijed navedeno. Nasuprot stavu drugostepenog suda upravo taj sud je u postupku
odlučivanja o žalbi branioca okrivljene izjavljenoj na presudu prvostepenog suda učinio bitnu
povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP jer nije riješio predmet optužbe
tj. izmjenjenog optužnog akta sa glavnog pretresa kod prvostepenog suda kojim je okrivljenoj
stavljeno na teret krivično djelo prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika već je
donio presudu kojom se odbija optužba za krivično djelo falsifikovanja isprave iz čl.412 st.2 u
vezi st.1 Krivičnog zakonika sadržanog u podnijetom optužnom aktu. Ovakvim postupanjem
drugostepeni sud je povrijedio identiet presude i optužbe iz čl.369 st.1 ZKP, čime je učinio
bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP. Kod činjenice da
prvostepeni sud nije prekoračio optužbu donošenjem presude po izmjenjenom optužnom aktu
državnog tužioca koji se odnosio na isti događaj i isto okrivljeno lice, te za krivično djelo za
koje je sprovedena istraga, to drugostepeni sud shodno odredbi čl.409 st.1 ZKP, nije mogao
preinačiti presudu prvostepenog suda, jer prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu krivičnog
postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP.
Imajući u vidu prednje, po ocijeni ovog suda, osnovano se u zahtjevu za zaštitu
zakonitosti ukazuje da je izreka presude drugostepenog suda nerazumljiva, protivrječna sama
sebi i datim razlozima, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386
st.1 tač.8 ZKP. Iz izreke presude drugostepenog suda i obrazloženja ostalo je nejasno sa kojih
razloga je drugostepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda. Naime, drugostepeni sud u
izreci presude se poziva na odredbu čl.373 st.1 tač.1 ZKP, koja ne može biti osnov za
donošenje presude kojom se optužba odbija već presude kojom se optuženi oslobađa od
75
optužbe, a u razlozima presude navodi čl.372 tač.1 ZKP, kao da je tužilac odustao od
krivičnog gonjenja u odnosu na krivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.412 st. 2 u vezi st.1
Krivičnog zakonika i da je bio ovlašćen da donese odbijajuću presudu, a zatim primjenom
čl.409 st.1 ZKP preinačava prvostepenu presudu sa razloga da je sud prekoračio optužbu i
učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 19/16 od 27.12.2016. godine)
76
POVREDA ZAKONA U KORIST OKRIVLJENOG
(Član 387 tačka 3 ZKP)
Počinjena je povreda Krivičnog zakonika iz člana 387 tačka 3 ZKP kada je
drugostepeni sud primijenio nevažeću odredbu čl. 416 st. 1 Krivičnog zakonika, jer je u
pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može
primijeniti.
Iz obrazloženja:
„Iz spisa predmeta proizilazi da je okrivljenoj optužnicom bilo stavljeno na teret
krivično djelo pronevjere iz čl. 420 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore i da je nakon izmjene
optužbe u pogledu pravne ocjene krivičnog djela prvostepeni sud okrivljenu S. S. oglasio
krivom zato što je dana 08.09.2006. godine, u Podgorici, u namjeri da sebi pribavi
protivpravnu imovinsku korist, u svojstvu odgovornog lica – kasirke u prodavnici „M.“,
vlasništvo DOO „I.“ Podgorica, prisvojila novac koji joj je bio povjeren na radu u tom
privrednom društvu, na način što je prilikom plaćanja robe od strane kupca stornirala račun za
prodatu robu u iznosu od 32,90€ i brisala ga, a dobijeni novac zadržala za sebe, na koji način
je izvršila krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 st.2 u vezi
st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Odlučujući po žalbi branioca okrivljene Viši sud u Podgorici je Presudom
Kž.br.236/16 od 25.04.2016.godine odbio optužbu protiv okrivljene zbog navedenog
krivičnog djela, a na osnovu čl. 372 tač.3 ZKP-a. Za svoj stav drugostepeni sud je u
obrazloženju presude dao protivrječne razloge, prvo navodeći da iz „činjeničnog opisa izreke
prvostepene presude proizilazi da se radi o krivičnim djelima sa istim elementima, koje je
sadržavao i raniji Krivični zakonik u čl.416 st.5, a u vezi st.2, a sada je propisano Zakonom o
izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika u čl. 272 st.2 u vezi st.1 (Sl.list RCG, 25/10),
koji je stupio na snagu 13.05.2010.godine“, da bi nakon toga naveo: „Medjutim, kada se ima
u vidu da je optuženoj stavljeno na teret da je krivično djelo izvršila dana 08.09.2006.godine,
kada je na snazi bio Krivični zakonik (Sl.list RCG 70/03), čija je primjena počela
02.04.2004.godine, to je imajući u vidu činjenicu da je za krivično djelo zloupotreba
službenog položaja iz čl. 416.st.1 bila zaprijećena kazna zatvora do tri godine, a da je u st. 5
istog člana bilo propisano da odgovorno lice u privrednom društvu ustanovi ili drugom
subjektu koje učini krivično djelo iz st.1 do 4 ovog člana kazniće se kaznom propisanom za to
djelo, to je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja“.
Polazeći od toga da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do
tri godine, drugostepeni sud je ocijenio da je, u skladu sa čl. 125 st.7 u vezi čl. 124 st.1 tač.6
Krivičnog zakonika Crne Gore, zastarjelo krivično gonjenje zbog proteka vremena od šest
godina i nastapunja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja.
Kod ovakvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti
osnovano se ukazuje da se drugostepena presuda zasniva na povredama zakonskih odredbi
citiranih u izreci ove presude.
Naime, u čl. 33 i 34 Ustava Crne Gore utemeljeno je načelo zakonitosti i primjene
blažeg zakona u kaznenim stvarima, time što je propisano da niko ne može biti kažnjen za
djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo propisano zakonom kao kažnjivo djelo, niti mu
se može izreći kazna koja za to djelo nije bila predvidjena, kao i da se krivična i druga
77
kažnjiva djela utvrdjuju i kazne za njih izriču po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja
djela, osim ako je novi zakon blaži za učinioca.
Navedeni principi sadržani su i u čl. 133 st.1 i 2 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Odredbom čl. 420 st.1 Krivičnog zakonika ( „Sl.list RCG“, br.70/2003 i 47/2006) koji
je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, bila je propisana radnja osnovnog
oblika pronevjere, koja se sastojala u prisvajanju novca, hartija od vrijednosti ili drugih
pokretnih stvari koje su izvršiocu povjerene u službi ili na radu u državnom organu,
privrednom društvu, ustanovi ili drugom subjektu ili radnji, a u namjeri da izvršilac sebi ili
drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist i za ovaj oblik radnje bila je propisana kazna
zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika („Sl. list CG“, br.25/2010)
uvedeno je krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju i u čl. 272 st.2
propisan oblik pronevjere u privrednom poslovanju za koji je propisana kazna zatvora u
trajanju od tri mjeseca do pet godina, dok je zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog
zakonika („Sl.list CG,“ br. 40/2013) sužena kriminalna zona krivičnog djela pronevjere iz čl.
420 st.1 Krivičnog zakonika, time što se po toj odredbi više ne može kvalifikovati pronevjera
u privrednom poslovanju, već se ona kvalifikuje kao zloupotreba položaja u privrednom
poslovanju iz čl. 272 st.2 u vezi st.1 istog zakonika.
Prema tome, prvostepeni sud je pravilnom primjenom blažeg zakona okrivljenu
oglasio krivom zbog krivičnog djela iz čl. 272 st. 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Nasuprot navedenom, drugostepeni sud je polazeći od vremena izvršenja krivičnog
djela (08.09.2006.godine), a pri tom previdjajući da je okrivljenoj stavljeno na teret
pribavljanje protivpravne imovinske koristi, pogrešno zaključio da se radnja okrivljene ima
kvalifikovati kao krivično djelo zloupotreba službenog položaja iz čl. 416 st.5 u vezi st.1
Krivičnog zakonika („Sl.list RCG“ br.70/03), za koje je bila propisana kazna zatvora u
trajanju do tri godine. Ovo zbog toga što i sve kada bi bilo mjesta da se predmetno krivično
djelo kvalifikuje kao krivično djelo zloupotreba službenog položaja, evidentno je da je
drugostepeni sud izgubio iz vida da su Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog
zakonika („Sl.list RCG“, br.47/06 od 25.07.2006.godine), koji je stupio na snagu prije
izvršenja predmetnog krivičnog djela objedinjene dispozicije iz čl. 416 st.1 i 2 Krivičnog
zakonika u osnovno krivično djelo zloupotreba službenog položaja za koje je propisana kazna
zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Kod izloženog, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano se navodi da je
drugostepeni sud primijenio nevažeću odredbu čl. 416 st. 1 Krivičnog zakonika („Sl. list
RCG“ br.70/03), odnosno da je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primjenio
zakon koji se ne može primjeniti i time počinio povredu Krivičnog zakonika iz čl. 387 tač.3
Zakonika o krivčnom postupku.
Takodje, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano se ukazuje da je navedena povreda
Krivičnog zakonika rezultirala i povredom čl. 372 tač.3 Zakonika o krivičnom postupku, s
obzirom da je drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je u konkretnom slučaju
nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, kada se ima u vidu da je krivično djelo izvršeno
08.09.2006.godine, a drugostepena presuda donesena 25.04.2016.godine, te da je prema
odredbama čl. 124 st.1 tač.5 i čl. 125 st.7 Krivičnog zakonika Crne Gore apsolutna
zastarjelost mogla nastupiti tek sa protekom vremena od deset godina od izvršenja
predmetnog krivičnog djela. “
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 18/16 od 13.12.2016. godine)
78
NEDOZVOLJENOST ŽALBE BRANIOCA OKRIVLJENOG
IZJAVLJENE PROTIV OBAVJEŠTENJA
VRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA
(Član 405 ZKP, u vezi čl. 225 Zakona o prekršajima)
Nedozvoljena je žalba branioca okrivljenog izjavljena protiv obavještenja
Vrhovnog državnog tužilaštva kojim nije prihvaćena inicijativa branioca okrivljenog za
podizvanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Iz obrazloženja:
„Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je podneskom Ut.br.26/16, 27/16 i 31/16 od
20.09.2016.godine, obavjestilo branioca okrivljenih da pravosnažnim rješenjima Višeg suda
za prekršaje Crne Gore Pžp.br. 484/16-2 od 16.06.2016.godine, Pžp.br.472/16-2 od
16.06.2016.godine i Pžp.br.489/16-4 od 20.06.2016.godine nije povrijeđen zakon ili drugi
propis i da stoga nije bilo osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Protiv ovog obavještenja branilac okrivljenih je izjavio žalbu s predlogom da ovaj sud
usvoji žalbu, ukine rješenja prvostepenog i drugostepenog suda i predmet vrati prvostepenom
sudu na ponovno odlučivanje.
U sijednici vijeća Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta, pa je našao da je žalba
branioca okrivljenih nedozvoljena.
U konkretnom slučaju Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je podneskom
Ut.br.26/16, 27/16 i 31/16 od 20.09.2016.godine, obavjestilo branioca okrivljenih da
pravosnažnim rješenjima Višeg suda za prekršaje Crne Gore Pžp.br.484/16-2 od
16.06.2016.godine, Pžp.br.472/16-2 od 16.06.2016. godine i Pžp.br.489/16-4 od
20.06.2016.godine nije povrijeđen zakon ili drugi propis i da nije bilo zakonskog osnova za
podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Kako protiv pisanog obavještenja Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore kojim nije
prihvaćena inicijativa branioca okrivljenih za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti,
saglasno odredbama čl.224 Zakona o prekršajima nije dozvoljena žalba, to je žalbu branioca
okrivljenih valjalo odbaciti kao nedozvoljenu.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 38/16 od 20.10.2016. godine)
79
OCJENA PRIMJENE KRIVIČNOG ZAKONIKA
Da li je Krivični zakonik u pogledu pravne ocjene djela pravilno primijenjen ili je
primijenjen na štetu okrivljenog, ocjenjuje se na osnovu skupa odlučnih činjenica koje
su sudovi utvrdili u redovnoj proceduri i koje su koncipirane u činjeničnom opisu djela
u izreci pravosnažne presude.
PREDLOG BRANIOCA OKRIVLJENOG ZA PODIZANJE
ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
-NEOSNOVANOST PREDLOGA-
(Član 438 stav 1 tačka 2, u vezi čl. 386 st. 1 tač. 8 i 9 ZKP)
Po osnovu počinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386
stav 1 tač. 8 i 9 ZKP odbrana ne može predlagati podizanje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti.
Iz obrazloženja:
„Vrhovno državno tužilaštvo se pravilno odredilo prema razlozima koje je u predlogu
za podizanje zahtjeva istakao branilac okrivljenog H. M. i donijelo zakonitu i pravilnu odluku
kada je ocjenilo da ne postoje razlozi osnovom kojih bi se pravosnažne presude Višeg suda u
Podgorici K.br.166/2013, odnosno Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.60/2016 mogle
pobijati temeljem razloga iz čl.438 st.1 ZKP-u, osnovom kojih okrivljeni i njegov branilac
mogu predlagati podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. S tim u vezi pravilno je Vrhovno
državno tužilaštvo ukazalo braniocu da shodno čl.438 st.1 tač.2 ZKP-u, okrivljeni i branilac
ne mogu predlagati podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih presuda
tvrdeći da su u tim presudama počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386
st.1 tač.8 i 9 ZKP-u, jer po osnovu tih povreda odbrana ne može predlagati podizanje ovog
vanrednog pravnog sredstva.
Takođe je Vrhovno državno tužilaštvo osnovano odbilo predlog branioca da podigne
zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog navodne povrede Krivičnog zakonika na štetu okrivljenog
H. M. Branilac u predlogu kao ni ovdje razmatranoj žalbi nije ovaj predlog konkretizovao,
tako da se ne može ocijeniti u čemu branilac vidi da je povrijeđen Krivični zakonik na štetu
njegovog branjenika, budući se branilac samo bavi činjeničnim utvrđenjem nižestepenih
sudova tvrdeći da su pogrešna i ukazujući kakvo bi trebalo da bude činjenično stanje da je, po
njegovoj ocjeni, pravilno utvrđeno. Da li je Krivični zakonik pravilno primijenjen ili je
primijenjen na štetu okrivljenog ne ocjenjuje se na osnovu toga da li pravna kvalifikacija
krivičnog djela za koje je okrivljeni osuđen odgovara onom činjeničnom sadržaju koji
odbrana smatra da je trebao biti utvrđen od strane nižestepenih sudova, a nije, već da li
odgovara onom skupu odlučnih činjenica koje su sudovi utvrdili u redovnoj proceduri i koji je
koncipiran u činjeničnom opisu djela u izreci pravosnažne presude.
Dakle, činjenično stanje se, kako je pravilno ukazano u pobijanom rješenju, ne može
pobijati zahtjevom za zaštitu zakonitosti, niti se po tom osnovu može inicirati podizanje tog
pravnog sredstva od strane odbrane. Da li je Krivični zakonik u pravosnažnim presudama
pravilno primjenjen tj. da li je primijenjen na štetu okrivljenog, ocijenjuje se na osnovu toga
80
da li je činjenično stanje koje je utvrđeno pravosnažnim presudama, a koje je u konkretnom
slučaju koncipirano u izreci prvostepene presude, pravilno podvedeno pod odredbu Krivičnog
zakonika u kojoj je opisano krivično djelo za koje je okrivljeni oglašen krivim, kao i na
osnovu toga da li su pravilno primijenjene ostale odredbe Krivičnog zakonika koje su dolazile
u obzir da budu primijenjene na konkretan krivično pravni slučaj. U tom smislu Vrhovni sud
ocijenjuje da je Krivični zakonik Crne Gore pravilno primjenjen kada su radnje okrivljenog
H. M. činjenično opisane u izreci prvostepene presude K.br.166/13 od 09.11.2015.godine
pravno cijenjene kao krivično djelo neovlaćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet
opojnih droga iz čl.300 st.1 u vezi čl.23 Krivičnog zakonika Crne Gore, pa nije povrijeđen
Krivični zakonik na njegovu štetu, što nije učinjeno ni prilikom odluke o krivičnoj sankciji.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 41/16 od 15.11.2016. godine)
81
SUMNJA U ISTINITOST ODLUČNIH ČINJENICA
UTVRDJENIH PRAVOSNAŽNOM PRESUDOM
(Član 444 ZKP)
Bez jasnog i pravilnog utvrdjenja odlučnih činjenica Vrhovni sud ne može
ocijeniti da li je Krivični zakonik primjenjen na štetu okrivljenog.
***
Okolnost da je okrivljeni bio udaljen 15 metara od mjesta gdje je oštećenom
nanijeta prva teška tjelesna povreda ukazuje da isti toliko distanciran nije mogao
preduzeti radnju izvršenja koja mu se stavlja na teret što stvara ozbiljnu i znatnu
sumnju u istinitost odlučnih činjenica utvrdjenih u odnosu na okrivljenog.
Iz obrazloženja:
„Iz izreke prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio
činjenicu da je okrivljeni S. S. teško tjelesno povrijedio oštećenog pok. Đ. H. tako što ga je
"na dnu stepeništa pomenutog lokala, snažno pesnicama (sa okrivljenim M.) udarao..., a
zatim kada je oboren, i nogama po glavi i tijelu .... usled čega je zbog razorenja po život
važnih moždanih centara nastupila smrt" ovog.
S tim u vezi, dužnost prvostepenog suda je bila da se u obrazloženju presude određeno
izjasni iz kog ili kojih dokaza je utvrdio da je okrivljeni S. S. navedenog dana na dnu
stepenica sa okrivljenim M. snažno pesnicama udarao i oborio sada pokojnog Đ. H., a potom
ga udarao nogama po glavi i tijelu, čime da je (sa okrivljenim M.), kako to proizilazi iz izreke
prvostepene presude, oštećenom nanio jednu od dvije teške tjelesne povrede koje su
uzrokovale smrt oštećenog.
Dužnost Apelacionog suda Crne Gore, kao drugostepenog, bila je da se izjasni na
žalbene navode okrivljenog S. S. i njegovih branilaca, a koji su između ostalog prvostepenu
presudu pobijali po osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći da nema ni jednog
dokaza koji bi mogao dovesti u vezi okrivljenog S. sa povredama koje je zadobio oštećeni pa
čak i sa ma kakvim kontaktom sa oštećenim na dnu stepenica lokala "B.".
Međutim u obrazloženju prvostepene presude nema razloga iz kojih dokaza je
prvostepeni sud utvrdio da je okrivljeni S. na dnu stepenica (sa okrivljenim M.) udarao
oštećenog pesnicama i kada je oboren nogama po glavi i tijelu. U tom pravcu se nije izjasnio
ni jedan svjedok, kako to proizilazi iz inerpretacije iskaza svedoka u obrazloženju prvostepene
presude. Oni svjedoci koji su se izjašnjavali o događaju na dnu stepenica lokala "B." gdje je
oštećenom, shodno izreci prvostepene presude, nanijeta prva teška tjelesna povreda, ne samo
da ne pominju okrivljenog S., već niko ne pominje da su dva lica na dnu stepenica udarala
oštećenog. Svi svjedoci o okolnostima ovog dijela događaja pominju jedno nepoznato licu
koje je udaralo oštećenog, a neki svjedoci kao i okrivljeni F., imenuju okrivljenog M. kao lice
koje je sada pokojnog Đ. H. udaralo i oborilo na dnu stepenica. Okrivljeni M. priznaje fizički
kontakt sa oštećenim ali ni on ne pominje da je tada istovremeno i okrivljeni S. imao bilo
kakav kontakt sa oštećenim.
Kada se uz navedeno imaju u vidu razlozi prvostepene presude u dijelu elaboriranja
dokaza iz kojih je utvrđena radnja izvršenja okrivljenog M., a koje razloge, kao
argumentovane i prihvatljive, ponavlja i drugostepeni sud, a iz kojih proizilazi da je okrivljeni
82
S. bio distanciran od mjesta gdje je oštećenom nanijeta prva teška tjelesna povreda, uz
napomenu da se druga teška tjelesna povreda ne dovodi u vezu sa okrivljenim S., onda se
javlja znatna i ozbiljna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica utvrđenih presudama čija se
zakonitost, u odnosu na okrivljenog S., ovdje pobija.
Naime, u obrazloženju prvostepene presude u dijelu u kom sud daje razloge iz kojih
dokaza je utvrdio da je okrivljeni Z. M. izvršio krivično djelo u pitanju prvostepeni sud
prihvata odbranu okrivljenog S. S. i navodi:
"To je proizilazilo i iz odbrane optuženog S. S., koji je potvrdio da je bio redar,
odnosno obezbjedjenje u lokalu "B.", da je intervenisao sa vlasnikom J. D. kada je došlo do
neke svadje na gornjoj terasi. Optuženi S. je objašnjavao da su mladići normalno ustali i
krenuli da silaze stepenicama sa gornje terase, da je u jednom trenutku zapazio da se pok. H.
još nalazi pri dnu stepeništa, da je zbog toga krenuo da vidi što su se tu zadržali i da je zbog
toga sišao niz stepenice i vidio da je po lijevoj strani stepeništa M. M. izdvojio D. J. u stranu,
da su se medjusobno gurali i čupali, da je zbog toga prišao, ali je D. krenuo rukama prema
njemu govoreći "jesi li došao da me biješ, što će ti, oćeš li i ti da me maltretiraš", a on je bio
nervozan, jer je navodno krenuo da ga „spasi“, pa ga je tada desnom rukom udario u
predjelu obraza.Tvrdio je da je ledjima bio okrenut prema drugoj strani, ali je na udaljenosti
15m od njega čuo neke tupe udarce, moguće dva ili tri, pa kada se okrenuo vidio je da se na
tom drugom mjestu nalaze pok. H., a pored njega optuženi F. R. i M. Z. Nakon toga je zapazio
da pok. H. trči preko ulice, a za njim F. R.,......"
Pa dalje navodi:
"Dakle, iz odbrane optuženog S. se moglo zaključiti da su se na mjestu gdje je čuo tupe
udarce, nalazili pok.H., a pored njega optuženi M. i F., što ukazuje da je već tada pok.H.
udaran i da je zadobio povrede od strane optuženog M., a prije pokušaja bijega i udarca..."
Apelacioni sud u razlozima ovdje pobijane presude navodi:
"Naime, optuženi F. R. u svojoj obrani između ostalog navodi da je predmetnom
prilikom upravo optuženi M. Z. stisnutim šakama nekoliko puta udario oštećenog u predjelu
lica i grudi, da je od tih udaraca oštećeni pao pored vozila, da ga je optuženi M. Z. još
nekoliko puta udario nogama u predjelu grudi, jedanput i u predjelu glave, pa kada je
oštećeni krenuo da bježi preko ulice, sustigao ga je i udario u predjelu glave od kojeg udarca
je oštećeni pao, što je potvrdio i optuženi S. S. koji u svojoj obrani navodi da je leđima bio
okrenut prema drugoj strani, da je na udaljenosti 15m od njega čuo neke tupe udarce,
moguće dva ili tri, pa kada se okrenuo vidio je da se na tom drugom mjestu nalaze oštećeni,
a pored njega optuženi F. R. i M. Z. pri čemu je vidio da oštećeni trči preko ulice, da za njim
trči optuženi F. R., koji ga u jednom trenutku sustiže.....".
Iz ovakvih razloga pobijanih presuda proizilazi da su nižestepeni sudovi utvrdili da je
okrivljeni S. S. bio distanciran od mjesta gdje je sada pokojnom Đ. H. nanijeta prva teška
tjelesna povreda, dok se sa drugom teškom povredom ovaj okrivljeni ne dovodi u vezu.
Proizilazi da ako je okrivljeni S. S. bio udaljen 15 metara od mjesta gdje je oštećenom
nanijeta prva teška tjelesna povreda, nije mogao istovremeno toliko distanciran preduzeti
radnju izvršenja opisanu u izreci prvostepene presude, što stvara ozbiljnu i znatnu sumnju u
istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u odnosu na ovog okrivljenog. Tim prije što ni jedan
svjedok pa ni okrivljeni M. ne pominju okrivljenog S. u kontekstu povređivanja oštećenog na
dnu stepenica lokala "B.".
Vrhovni sud je imao u vidu razloge prvostepene i dugostepene pobijane presude u
dijelu u kom se nižestepeni sudovu pozivaju na odbranu okrivljenog R. F. iz koje po ocjeni tih
sudova proizilazi da je okrivljeni S. nanio tešku tjelesnu povredu oštećenom, pa je ocijenio da
i ti razlozi dovode u znatnu sumnju istinitost odlučnih činjenica u odnosu na okrivljenog S..
Naime, Vrhovni sud zapaža da je okrivljeni F. izjavio da je vidio da dva momka silaze
sa gornje terase, a da za njima niz stepenice idu D. J. i S. S. koji ih udaraju šakama i nogama.
83
Istovremeno je tvrdio da mršaviji momak (oštećeni H.) čitavo vrijeme dok silazi drži u ruci
čašu i držeći čašu dolazi do njega. Ovakvu odbranu prvostepeni sud nekritično prihvata ne
samo zato što je sama po sebi nelogična obzirom je teško zamisliti da neko ko je nogama
udaran dok silazi niz stepenice ne samo da ne pada već čitavo vrijeme drži čašu u rukama, već
i zbog toga što prvostepeni sud utvrđujući, na osnovu takve odbrane okrivljenog F., da je
okrivljeni S. nanio oštećenom tešku tjelesnu povredu nije dao ocjenu protivurječnih dokaza,
što je bio u obavezi shodno čl.379 st.7 ZKP-u. Naime, ni jedan svedok pa ni okrivljeni M.
(koji je vidio da gazda lokala i jedan izbacivač guraju, dakle ne i udaraju nogama oštećenog),
ne dovode okrivljenog S. u kontekst udaranja oštećenog ni na stepenicama ni na dnu
stepenica, pa ni prijatelji oštećenog-svedoci J. D. i G. V. Takođe nižestepeni sudovi previđaju
da je utvrđeno da je prva teška tjelesna povreda oštećenom nanijeta na dnu stepenica u kom
dijelu događaja ni okrivljeni F. ne dovodi u vezu okrivljenog S. sa sada pok. Đ. H., već samo
okrivljenog M. Dakle, da je čak i iz drugih dokaza, a nije, utvrđeno da je okrivljeni S. udarao
oštećenog niz stepenice, time se ovaj okrivljeni ne bi mogao dovesti u vezu sa povredom
oštećenog koja mu je zadata na dnu stepenica rukama i nogama dok je bio oboren od strane
okrivljenog M.
Bez jasnog i pravilnog utvrđenja navedenih odlučnih činjenica u odnosu na
okrivljenog S. S. Vrhovni sud nije mogao ocijeniti da li je Krivični zakonik primjenjen na
štetu okrivljenog, zbog čega je ukinuo i prvostepenu i drugostepenu presudu.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će provesti do sada provedene dokaze i po
potrebi nove, pa će nakon ocijene svakog dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu
vezu, posebno dajući ocijenu protivrječnih dokaza biti u prilici da pravilno utvrdi činjenično
stanje u odnosu na okrivljenog S. S., posebno one odlučne činjenice koje se odnose na radnju
izvršenja ovog okrivljenog. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud će biti u
prilici da pravilno primjeni krivični zakon i tako donese zakonitu odluku.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 17/16 od 19.10.2016. godine)
84
UBLAŽAVANJE PRAVOSNAŽNO IZREČENE KAZNE
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Amputacija lijeve potkoljenice i operacija srca su okolnosti koje opravdavaju
blažu osudu od izrečene.
Iz obrazloženja:
„Iz dostavljenog izvještaja za vanredno ublažavanje kazne Zavoda za izvršenje
krivičnih sankcija Crne Gore od 19.09.2016.godine i medicinske dokumentacije utvrđuje se
da je osuđenom amputirana lijeva potkoljenica i hoda uz pomoć proteze, te da je srčani
bolesnik kome su u januaru 2013. godine ugrađena tri bajpasa.
Amputacija lijeve potkoljenice je okolnost koja je postojala od ranije a za koju
nižestepeni sudovi nijesu znali prilikom izricanja presude. Oboljenje srca koje je imalo za
posljedicu da su ugradjena tri bajpasa je nova okolnost koja se pojavila po pravosnažnosti
presude.Navedene okolnosti, po ocijeni ovog suda, jesu nove okolnosti, koje su takvog
značaja da očigledno opravdavaju blažu osudu od izrečene.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 38/16 od 08.11.2016. godine)
85
OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Osnovan je zahtjev za vanredno ublažavanje kazne ako sud prilikom
odmjeravanja kazne osudjenom nije cijenio kao olakšavajuću okolnost raniju
neosudjivanost jer za tu okolnost nije znao.
Iz obrazloženja:
„Vrhovni sud je, od Ministarstva pravde, pribavio izvod iz kaznene evidencije za
osuđenog M. S. iz kog je utvrđeno da je u kaznenu evidenciju na njegovo ime jedino
evidentirana presuda Višeg suda u Podgorici Kv.br.42/15 kojom mu je izrečena jedinstvena
kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina. Dakle, u pitanju je kazna zatvora na koju se
odnosi ovdje razmatrani zahtjev za ublažavanje kazne, iz čega proizilazi da osuđeni M. S. u
vrijeme izricanja presude Višeg suda u Podgorici Kv.br.42/15 od 11.02.2015.godine nije bio
osuđivan.
Uvidom u presudu Višeg suda u Podgorici Kv.br.42/15 od 11.02.2015, Vrhovni sud je
utvrdio da prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne osuđenom nije kao olakšavajuću
okolnost cijenio raniju neosuđivanost osuđenog, niti je ta okolnost navedena u izreci presude
u njegovim generallijama. Ovo upućuje na zaključak da Viši sud u Podgorici prilikom
izricanja kazne osuđenom za krivična djela opisana u presudi Kv.br.42/15 od 11.02.2015 nije
znao za tu okolnost iako je ona postojala. Kako bi ta okolnost da je sud za nju znao, očigledno
dovela do blaže osude, to je Vrhovni sud zahtjev za ublažavanje kazne ocijenio osnovanim i
odlučio kao u izreci ove presude. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) godina na
koju je osuđeni M. S. ovom presudom osuđen za krivična djela opisana u izreci prvostepene
presude srazmjerna je ukupnoj težini predmetnih krivičnih djela i opasnosti osuđenog kao
izvršioca i njom će se ostvariti svrha kažnjavanja u smislu specijalne i generalne prevencije, a
u okviru opšte svrhe izricanja krivičnih sankcija propisane članom 4 st.2 KZ CG. U kaznu
zatvora na koju je osuđeni M. S. osuđen ovom presudom uračunato je na osnovu čl.51
Krivičnog zakonika Crne Gore vrijeme koje je do sada proveo u pritvoru i na izdržavanju
kazne po presudi Višeg suda u Segedinu presudom 4.B.170/2013/92 od 02.06.2014. godine i
presudi Višeg suda u Podgorici Kv.br.42/15 od 11.02.2015.godine.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 43/16 od 14.12.2016. godine)
86
NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Nema mjesta primjeni člana 433 ZKP ako se okrivljenoj pravosnažnom
presudom nije mogla izreći blaža kazna ni po mjeri, ni po vrsti, a ni blaža vrsta krivične
sankcije.
Iz obrazloženja:
„Za krivično djelo iz člana 416 st. 3 u vezi st. 1 u vezi člana 25 KZ ("Sl. list RCG", br.
70/30 i 47/06), za koje je podnositeljica zahtjeva osudjena zakonom je bila propisana kazna
zatvora u trajanju od dvije do deset godina. Primjenom člana 45 i 46 KZ istoj je izrečena
kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i nije mogla biti izrečena blaža, jer je članom 46 st. 1
tač. 3 KZ propisano da se za krivično djelo za koje je kao najmanja mjera kazne propisan
zatvor od dvije godine kazna može ublažiti do šest mjeseci. U konkretnom slučaju, a kod
visine zakonom propisane kazne i odredbi člana 46 st. 1 tač. 6, te člana 54 st. 2 KZ okrivljenoj
se nije mogla izreći ni novčana kazna, kao blaža vrsta kazne, niti uslovna osuda kao blaža
vrsta krivične sankcije.
Polazeći od svega naprijed navedenog bez obzira na ove okolnosti (zdravstveno stanje
osudjene i njene djece) nema osnova za vanredno ublažavanje izrečene kazne, jer se
okrivljenoj blaža kazna ni po mjeri ni po vrsti, a ni blaža vrsta krivične sankcije nije mogla
izreći, pa nema mjesta primjeni člana 433 ZKP.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 22/16 od 13.12.2016. godine)
87
OBUSTAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA PREMA MALOLJETNIKU
(Član 40 stav 1 Zakona o postupanju prema maloljetnicima
u krivičnom postupku)
Obustavlja se krivični postupak prema maloljetniku ako je djelo za koje mu se
sudi učinio kao mladje maloljetno lice, a u medjuvremenu navršio 21. godinu.
Iz obrazloženja:
„Po razmatranju pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po
službenoj dužnosti na odredbe čl.398 ZKP, ovaj sud je našao da povodom žalbe branioca
maloljetnika, a po službenoj dužnosti treba preinačiti presudu drugostepenog suda u odnosu
na maloljetnog J. O., zbog krivičnog djela ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika i prema istom
obustaviti krivični postupak.
Iz spisa predmeta proizilazi da je krivično djelo ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika
za koje se vodi krivični postupak prema maloljetnom J. O., izvršeno dana 16.07.2011.godine.
Iz izvoda iz matičnog registra rođenih Opštine Pljevlja od 24.08.2011. godine,
utvrđuje se da je maloljetni J. O., rođen 01.09.1995.godine.
U vrijeme izvršenja krivičnog djela maloljetni J. O. je bio mlađi maloljetnik sa
navršenih petnaest godina, deset mjeseci i petnaest dana života.
Odredbom čl.40 st.1 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku
propisano je punoljetnom licu koje je navršilo 21 godinu života ne može se suditi za krivično
djelo koje je učinio kao mlađi maloljetnik.
Kako je u konkretnom slučaju maloljetni J. O., krivično djelo za koje mu se sudi
učinio kao mlađe maloljetno lice, a u međuvremenu 01.09.2016.godine, navršio 21 godinu
života, ovaj sud je saglasno naprijed navedenoj odredbi čl.40 st.1 Zakona o postupanju prema
maloljetnicima u krivičnom postupku, preinačio presudu drugostepenog suda pod tačkom II
izreke kojom je izrečena vaspitna mjera - upućivanje u ustanovu zavodskog tipa i prema
maloljetnom J. O., zbog krivičnog djela ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika, obustavio
krivični postupak.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 15/16 od 06.12.2016. godine)
88
OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
ZBOG POVREDE ODREDABA ČL. 152a, 144 STAV 1
i 146 ZAKONA O PREKRŠAJIMA
Zaključak o nenadležnosti državnog organa se može izvoditi isključivo na osnovu
primjene propisa kojima je odredjena njegova nadležnost, te se ne može smatrati da su
prekršajni nalozi izdati od neovlašćenog organa zbog toga što nijesu snabdjeveni
pečatom njihovog izdavaoca.
Iz obrazloženja:
„Ispitujući uslove za vodjenje prekršajnog postupka Sud za prekršaje u Budvi –
Odjeljenje u Kotoru je Rješenjem PP.br.706/16 od 30.08.2016.godine usvojilo zahtjev za
sudsko odlučivanje DOO „M.“ P., kao pravnog lica i V. L., kao odgovornog lica u pravnom
licu i stavilo van snage izdate prekršajne naloge ocjenjujući da su prekršajni nalozi izdati od
neovlašćenog organa, pri čemu se rukovodio samo time da prekršajni nalozi „ne sadrže pečat
službenog lica ovlašćenog organa“ i pozvao na odredbu čl. 152a Zakona o prekršajima kao
zakonski osnov na kome temelji svoje rješenje.
Odlučujući po žalbi Uprave za inspekcijske poslove protiv navedenog rješenja, Viši
sud za prekršaje Crne Gore je Rješenjem Pžp.br.1314/16-3 od 20.09.2016. godine istu odbio
kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje, obrazlažući da je prvostepeni sud izveo
pravilan zaključak da su prekršajni nalozi izdati od neovlašćenog organa i da je za takav
zaključak dao dovoljne razloge.
Odredbom člana 152a, Zakona o prekršajima propisano je da je će sud u slučaju kada
je prekršajni nalog izdat od strane neovlašćenog organa, a podnijet je zahtjev za sudsko
odlučivanje, usvojiti takav zahtjev i prekršajni nalog staviti van snage.
Navedena zakonska odredba podrazumijeva da će se prekršajni nalog staviti van
snage, kada nije izdat od ovlašćenog organa a pod ovlašćenim organom u skladu sa čl. 144
st.1 Zakona o prekršajima smatra se onaj organ koji prekršaj iz njegove nadležnosti utvrdi na
neki od četiri načina koji su propisani ovom zakonskom odredbom. Prema tome, po ocjeni
ovog suda, ovlašćenim organom za izdavanje prekršajnog naloga smatra se organ koji je
prema odredbama posebnih propisa, koji odredjuju djelokrug njegovih ovlašćenja, nadležan
da izda prekršajni nalog.
Polazeći od navedenih zakonskih odredbi ovaj sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi
samo na osnovu činjenice da prekršajni nalozi nijesu bili snabdjeveni pečatom njihovog
izdavaoca izveli pogrešan zaključak da su isti izdati od neovlašćenog organa, jer se takav
zaključak o nenadležnosti državnog organa može izvoditi isključivo na osnovu primjene
propisa kojima je odredjena njegova nadležnost. To što na prekršajnim nalozima nije bilo
pečata Uprave za inspekcijske poslove predstavlja očiglednu grešku, koju je ona mogla
ispraviti po službenoj dužnosti ili na predlog zainteresovane strane u sudskom postupku,u
skladu sa čl. 146 Zakona o prekršajima.
Na okolnost da na prekršajnim nalozima nije bilo pečata državnog organa ukazano je u
predlogu za sudsko odlučivanje okrivljenog pravnog lica kao zainteresovane strane u
prekršajnom postupku i postojala je mogućnost da se otkloni ta očigledna greška kod
izdavanja prekršajnih naloga.
Kod svega gore navedenog osnovano se podignutim zahtjevom za zaštitu zakonitosti
ističe da je osporenim rješenjima počinjena povreda odredbi čl. 152a, čl. 144 st.1 i čl. 146
89
Zakona o prekršajima. Ovo sa razloga što nije bilo mjesta za zaključak da su prekršajni nalozi
izdati od neovlašćenog organa.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 20/16 od 13.12.2016. godine)
90
91
OBLIGACIONO PRAVO
92
93
POVREDA NAČELA SAVJESNOSTI I POŠTENJA
I NAČELA JEDNAKIH VRIJEDNOSTI DAVANJA
(Čl. 4 i 8 ZOO)
Obračunavanjem kamate u procentu od 300% većem od zakonske zatezne
kamate povrijedjeno je načelo savjesnosti i poštenja i načelo jednakih vrijednosti
davanja.
Iz obrazloženja:
„U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu KR br.695/09 od 11.09.2009. godine, KR
br.485/10 od 14.05.2010. godine i KR br.658/11 od 29.06.2011. godine, u primjeni je bio
Zakon o obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08), koji u članu 284. st.2. propisuje da
povjerilac i dužnik mogu u skladu sa odredbom čl.3. tog zakona ugovoriti da stopa zateznih
kamata bude niža ili viša od stope zateznih kamata određenih zakonom. Prema tome, odredbe
ovih ugovora kojim je predviđeno da u slučaju docnje tužilac tuženoj banci plaća zateznu
kamatu po stopi od 24%, odnosno 20%+2x3 M eurobora, nijesu protivni zakonu. Međutim,
vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju je istakao da je banka ugovorenu
zakonsku kamatu obračunala primjenom komformne metode. Odredbom čl.6. Zakona o visini
stope zatezne kamate ("Sl.list CG", br.83/09) zatezna kamata se obračunava na godišnjem
nivou, primjenom dekurzivnog prostog kamatnog računa na dospjelu glavnicu, bez pripisa
zatezne kamate glavnici istekom obračunskog perioda. Prema tome, iz nalaza i mišljenja
vještaka proizilazi da je tuženi obračun zatezne kamate vršio konformnom metodom, što je
protivno Zakonu o visini stope zatezne kamate kao i Zakonu o obligacionim odnosima.
Konačno, prema nalazu i mišljenju vještaka tužena banka je obračunala kamatu u
procentu od 300% većem od zakonske zatezne kamate, pa se osnovano revizijom ukazuje da
je na taj način povrijeđeno osnovno načelo Zakona o obligacionim odnosima-načelo
savjesnosti i poštenja i načelo jednakih vrijednosti davanja.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 108/16 od 02.11.2016.godine)
94
PREDUGOVOR I KAPARA
(Član 40 u vezi čl. 76 ZOO)
U slučaju da nije došlo do zaključenja glavnog ugovora primljeni iznos novca ne
može se smatrati kaparom i odredba predugovora o vraćanju dvostruke kapare je
ništava.
Iz obrazloženja:
„S druge strane, griješe nižestepeni sudovi kada obavezuju tuženu na isplatu udvojene
kapare u iznosu od 60.000,00 eura, a s pozivom na odredbu čl.8. predugovora i čl.76. ZOO.
Naime, prema čl.76. st.1. ZOO kapara je iznos koji je jedna ugovorna strana daje
drugoj u trenutku zaključenja ugovora, kao znak da je ugovor zaključen. Kako do zaključenja
glavnog ugovora u konkretnom slučaju nije došlo, to se primljeni iznos od 30.000,00 eura ne
može smatati kaparom i ta odredba predugovora o vraćanju dvostruke kapare je ništava.
Ugovor o kapari je akscesorne prirode u odnosu na glavni ugovor i isti se ne može zaključiti
prije zaključenja glavnog ugovora. To znači, da tužena navedeni iznos od 30.000,00 eura drži
bez osnova, jer nije došlo do zaključenja glavnog ugovora, pa stoji njena obaveza da ga
saglasno čl.217. ZOO vrati tužiocu ali ne i preostali iznos mimo dosudjenog iznosa od još
30.000,00 eura, jer kako je već naprijed navedeno ne radi se o kapari, zbog čega je u tom
dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je presude nižestepenih sudova valjalo
preinačiti.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1010/16 od 02.11.2016. godine)
95
PRIZNANJE IZLUČNOG PRAVA NA STANU
I OBAVEZA ZAKLJUČENJA UGOVORA
Odluka stečajnog upravnika tuženog kojom je tužiocu priznato izlučno pravo na
stanu predstavlja osnov za obavezivanje tuženog na zaključenje ugovora o prodaji
stana.
Iz obrazloženja:
„Parnične stranke su bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o isporuci robe,
zaključenog 22.02.2011. godine. Tim ugovorom se tužilac obavezao da će tuženom vršiti
isporuku betona po cijeni od 85 €/m2, a da će tuženi, kao korisnik, plaćanja vršiti predajom
stanova u svojinu. Nesporno je da je tužilac tuženom isporučio beton u vrijednosti od
86.345,18 €, a da je tuženi predao tužiocu stan, označen kao PD 14, s tim da će se procedura
prenosa vlasništva kod notara završiti u roku od 30 dana (potvrda tuženog od 18.08.2012.
godine). Do zaključenja ugovora kod notara nije došlo, a nad tuženim je rješenjem Privrednog
suda u Podgorici St.br.399/13 od 20.03.2014. godine otvoren stečajni postupak. Stečajni
upravnik je donio odluku br.42/3 od 08.07.2014. godine o izlučivanju imovine koja ne ulazi u
stečajnu masu, na osnovu prethodno dostavljenog zahtjeva od strane tužioca od 23.04.2014.
godine, za nepokretnost iz l.n.br.3392 KO Novi Bar, PD 14. Rješenjem Uprave za nekretnine
CG - PJ Bar br.954-2587/1-15 od 08.09.2015. godine odbijen je zahtjev tužioca za uknjižbu
prava svojine na predmetnom stanu sa razloga što ne postoji valjan pravni osnov za promjenu
prava svojine na stanu (to nije odluka stečajnog upravnika). Prednje je nesporno.
Predmet spora je zahtjev tužioca da se obavaže tuženi da kao prodavac zaključi sa
tužiocem kao kupcem ugovor o predaji predmetnog stana, a u suprotnom da će se tužilac na
osnovu presude uknjižiti kao vlasnik stana.
Prvostepeni sud je odbio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da ne postoji zakonska obaveza
za zahtijevanje i zaključenje ovakvog ugovora. Drugostepeni sud je prihvatio činjenične i
pravne razloge sadržane u prvostepenoj presudi.
Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogriješili kada su odlučili na izloženi način.
Okolnosti konkretnog slučaja, da je među strankama nesporno da je tužilac izvršio
svoju obavezu iz ugovora o isporuci robe i tuženom isporučio beton u vrijednosti od
86.345,18 €, da je tuženi tužiocu, kao kompenzaciju za vrijednost isporučenog betona predao
stan pov.69 m2, PD 14, i da je stečajni upravnik tuženog tužiocu priznao izlučno pravo na
stanu, to ovaj sud nalazi da je na osnovu te odluke tuženi bio dužan da sa tužiocem zaključi
ugovor o kupoprodaji stana. Naime, odluka stečajnog upravnika tuženog kojom je tužiocu
priznao izlučno pravo na spornom stanu predstavlja osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva i
obavezivanje tuženog na zaključenje predmetnog ugovora. U protivnom tužiocu bi bilo
povrijeđeno pravo na neometano uživanje svoje imovine, garantovano čl.1. Protokola 1 uz
Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga je ovaj sud preinačio
prvostepene presude i usvojio tužbeni zahtjev.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 85/16 od 18.10.2016. godine)
96
NEDOPUŠTEN OSNOV
(Član 51 ZOO)
Nedopušten je osnov aneksa ugovora kojim su stranke ugovorile isplatu naknade
zbog obezbjedjivanja izgradnje veće površine objekta od površine planirane DUP-om.
Iz obrazloženja:
„Zakonitost predmetnog aneksa ugovora mogla bi se ispitivati sa aspekta da li
ugovorna obaveza ima dopušten osnov - kauzu. Polazeći od sadržine aneksa ugovora, kojim
su stranke ugovorile isplatu naknade zbog obezbjeđivanja veće površine izgradnje objekta od
površine planirane DUP-om, po nalaženju ovog suda, osnov spornog aneksa ugovora nije
dopušten, jer ono što su stranke željele i ugovorile protivno je prinudnim propisima, javnom
poretku ili dobrim običajima, što bi aneks ugovora činilo ništavim.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 610/16 od 18.10.2016. godine)
97
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA POSLODAVCA
ZA NIŠTAVOST UGOVORA O RADU
(Čl. 101 i 102 ZOO, u vezi čl. 2 st. 3, čl. 32 i 34 Zakona o radu)
Poslodavac se ne može pozivati na ništavost ugovora o radu zaključenog sa
strancem koji nije imao dozvolu za sezonsko zapošljavanje, niti odobrenje za privremeni
boravak, jer je poslodavac to morao znati, te je kao ugovorna strana sam skrivio
ništavost.
Iz obrazloženja:
„Pravilno su nižestepeni sudovi cijenili činjenicu da u momentu zaključenja ugovora o
radu tužilac nije imao dozvolu za sezonsko zapošljavanje niti, pak, odobrenje za privremeni
boravak, zaključujući da je tuženi to znao ili je morao znati, zbog čega je protivtužbeni
zahtjev kojim je traženo da se utvrdi ništavost Ugovora o radu br.1235 od 18.09.2014.godine,
odbijen kao neosnovan, jer se na ništavost može pozvati samo savjesna stranka, a što tuženi u
konkretnom slučaju nije bio.
Prema odredbi čl. 2 st. 3 Zakona o radu (Sl.list CG, br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10,
59/11 i 66/12), zakon se primjenjuje i na zaposlene strane državljane i lica bez državljanstva
koji rade kod poslodavca na teritoriji Crne Gore. Odredbom čl. 34 istog zakona propisano je
da ta lica mogu zaključiti ugovor o radu ako ispunjavaju uslove određene tim zakonom,
posebnim zakonom ili međunarodnim konvencijama. Zakonom o zapošljavanju stranaca u čl.
20 st. 2 (Sl. list CG, 22/2008 i 32/2011), propisano je da se dozvola za zapošljavanje izdaje na
zahtjev poslodavca, na osnovu koje, poslodavac zaključuje ugovor o radu sa strancem, a
odredbom čl. 32 -a istog zakona je propisano da se stranac kome je izdata dozvola za
zapošljavanje ne može zaposliti prije nego što mu je odobren privremeni boravak, koji se
može odobriti strancu kome je prethodno izdata radna dozvola, u skladu sa odredbom čl. 41
Zakona o strancima (Sl. list CG, br. 82/2008, 72/2009, 32/2011, 53/2011, 27/2013 i 61/2013).
Kako tuženi nije postupio u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, to je protivtužbeni
zahtjev kojim je traženo da se utvrdi ništavost ugovora o radu jer je zaključen suprotno
prinudnim propisima te da zbog toga ne može proizvoditi pravno dejstvo, pa samim tim ni
stvarati obavezu za tuženog, u cjelosti neosnovan. Jer, tuženi se ne može pozivati na ništavost
koju je sam skrivio kao ugovorna strana, shodno odredbi čl. 101 i čl. 102 ZOO (Sl. list CG,
br. 47/2008), o čemu pobijana presuda sadrži dovoljne i jasne razloge koje u potpunosti
prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1001/16 od 26.10.2016. godine)
98
NIŠTAVOST UGOVORA O ZAJMU
I STICANJE BEZ OSNOVA
(Član 101 u vezi čl. 81 i 83 i čl. 217 ZOO)
Ništav je ugovor o zajmu koji je u ime tuženog kao zajmoprimca zaključilo
neovlašćeno lice, a koji tuženi nije naknadno odobrio, te je tuženi dužan da tužiocu vrati
primljeni novčani iznos kao stečeno bez osnova.
Iz obrazloženja:
„Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, tužilac je, kao zajmodavac
zaključio sa tuženim, zajmoprimcem, dva ugovora o zajmu 20.05.2015.godine, jedan na iznos
od 38.846,52€, a drugi na iznos od 4.949,73€. Zajam je ugovoren radi namirenja dugova koje
je tuženi imao prema trećim licima. U ime tuženog ugovore o zajmu je zaključio u svojstvu
izvršnog direktora R. S. Tužilac je tuženom isplatio po osnovu pomenutih ugovora o zajmu
ukupan iznos od 42.850,00€. Iz spisa proizilazi da je izvršnom direktoru tuženog istakao
mandat 13.02.2014.godine, ali da je on ipak i dalje u CRPS evidentiran kao izvršni direktor
tuženog. Odredbom čl. 37 Statuta tuženog propisano je da izvršni direktor ima, pored ostalog,
pravo i obavezu da potpisuje finansijska dokumenta čiji iznos nije veći od 3.000,00€, kao i da
usaglašava odluke koji donosi sa ovlašćenim licem društva na način što ovlašćeno lice svojim
potpisom na dokumente potvrdjuje odluku izvršnog direktora, kojim obavezuje privredno
društvo na veći iznos od 3.000,00€. Iz spisa se utvrdjuje i to da se tužilac obratio odboru
direktora i osnivačima tuženog 30.06.2015. godine sa zahtjevom da se izjasne u ostavljenom
roku od tri dana u pogledu činjenice da li prihvataju predmetne ugovore o zajmu koje je
zaključio u ime i za račun tuženog izvršni direktor, uz upozorenje da će se, ukoliko se ne
izjasni u navedenom roku, smatrati da tuženi nije prihvatio navedene ugovore. Tuženi nije
odobrio zaključene govore do podnošenja tužbe radi čega je tužilac i ustao sa predmetnom
tužbom tražio isplaćeni zajam.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni
zahtjev i obavezao tuženog da tužiocu na ime stečenog bez osnova isplati iznos od 42.846,52
€ sa zakonskom kamatom od utuženja do isplate. Ovo nakon što je prethodno zaključio da je
tužilac u svemu ispunio svoju ugovorenu obavezu, a kako tuženi nije odobrio ove ugovore o
zajmu, a odobrenje istih je uslov njihove punovažnosti, u smislu odredaba čl.81 i čl.83
Zakona o obligacionim odnosima, to se, po pravilnom rezonu prvostepenog suda, ima smatrati
da ugovori nijesu ni nastali pa je stoga tuženi u obavezi da tužiocu, po pravilima stečenog bez
osnova, a shodno odredbama čl.217 Zakona o obligacionim odnosima, navedeni iznos vrati.
Izloženi činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni
sud.
I po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je usvajanje
predmetnog tužbenog zahtjeva.
Shodno odredbi čl.81 st.1 Zakona o obligacionim odnosima ( Sl.list CG, br.47/08),
ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja
obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.
Prema stanju u spisima, predmetne ugovore o zajmu zaključio je u ime tuženog, u
svojstvu izvršnog direktora, R. S. iako mu je u to vrijeme istekao mandat. Zaključene ugovore
tuženi ni naknadno na poziv tužioca nije odobrio. Dakle, predmetni ugovori su zaključeni od
neovlašćenog lica u ime zastupanog, ovdje tuženog. Zbog nepostojanja ovlašćenja za
99
zastupanje, kao i činjenice da ovi ugovori nijesu ni naknadno odobreni ima se smatrati da su
ugovori zaključeni bez jedne ugovorne strane (što je bitan uslov za nastanak dvostranog
ugovora) i da saglasnost volja nije ni postignuta zbog čega ugovori nijesu ni nastali.
Nepostojeći ugovori se po svojim posledicama i pravnom dejstvu izjednačavaju sa
apsolutno ništavim ugovorima. Stoga je tuženi u obavezi da tužiocu isplaćene iznose po
navedenom osnovu vrati.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1191/16 od 08.12.2016. godine)
100
NIŠTAVOST UGOVORA O HIPOTECI
(Član 103 ZOO, uvezi čl. 5 stav 3 Zakona o hipoteci)
Hipotekom može biti opterećena cijela nepokretnost samo uz saglasnost svih
zajedničara, te je ništav ugovor o hipoteci u dijelu kojim je raspolagano zajedničkom
imovinom bez saglasnosti svih zajedničara.
Iz obrazloženja:
„Hipotekovana nepokretnost predstavlja bračnu tekovinu drugotuženog i pok. T. S., u
obimu od ½ idealnog dijela, što će reći da je hipotekovana nepokretnost u tom obimu
predstaljala zaostavštinu pok.T. S., koja je preminula 1996. godine, dakle, prije zaključenja
spornog ugovora o hipoteci. Shodno odredbi čl.123 Zakona o nasljedjivanju (Sl. list RCG, br.
4/76 i 22/78), koji je bio u primjeni u vrijeme smrti supruge drugotuženog, u trenutku smrti
ostavioca otvoreno je pravo na nasledje i njegova zaostavština prelazi po sili zakona na
njegove naslednike.
Shodno odredbi čl.5 st.3 Zakona o hipoteci (Sl. list 52/04), ako je nepokretnost u
zajedničkoj svojini, hipotekom može biti opterećena cijela nepokretnost samo uz saglasnost
svih zajedničara.
Dakle, drugotuženi i njihova djeca, prvo i drugotužilac po samom zakonu u momentu
smrti supruge, odnosno majke postali su zajednički vlasnici na njenoj zaostavštini pa je
predmetna nepokretnost u obimu od ½ idealnog dijela (koji je predstavljao njenu
zaostavštinu) mogla biti opterećena hipotekom samo uz saglasnost svih naslednika, što je
prema pravilnom utvrdjenju drugostepenog suda izostalo.
Medjutim, drugotuženi, koji je u vrijeme zaključenja ugovora bio suvlasnik u obimu
od ½ idealnog dijela hipotekovane nepokretnosti po osnovu sticanja u braku sa pok.S., je svoj
suvlasnički dio, shodno odredbi čl. 5 st.1 Zakona o hipoteci, mogao založiti.
Stoga je, i po nalaženju ovog suda, ugovor o hipoteci u dijelu kojim je raspolagano
imovinom koja je u vrijeme zaključenja ugovora predstavljala zajedničku imovinu tužilaca i
drugotuženog kao sanaslednika pok. T. S. apsolutno ništav pravni posao, u smislu odredbe čl.
103 tada važećeg Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list, SFRJ, br.29/78, 39/85 i 57/89 i
Sl.list SRJ, br.31/93), jer je zaključen protivno odredbi čl. 5 st.3 Zakona o hipoteci koji je bio
na snazi u to vrijeme.
Budući da imovina naslednika do diobe predstavlja njihovu zajedničku svojinu, a ne
susvojinu, to se navodima revizije prvotužene kojima se insistira na obimu suvlasničkih
naslednih djelova ne može dovesti u sumnju zakonitost pobijane odluke u ovom dijelu.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 519/16 od 14.09.2016. godine)
101
RASKID VANSUDSKOG PORAVNANJA
(Član 119 u vezi čl. 1192 ZOO)
Ukoliko jedna strana nije ispunila obavezu iz vansudskog poravnanja ostvaren je
uslov za raskid istog zbog neispunjenja obaveze.
Iz obrazloženja:
„Stranke su zaključile vansudsko poravnanje dana 29.06.2010. godine, kojim su se
sporazumjele da tuženi prizna tužilji pravo vlasništva na stanu koji se nalazi na prvom spratu
u zgradi izgrađenoj na parceli br.188 KO Resnik - Bijelo Polje, a putem ugovora o poklonu
isto pravo prizna sinovima stranaka E., M. i E. na stanovima u istoj zgradi, da srazmjerno
korišćenju stana urede pravo korišćenja zemljišta-dvorišta. Realizacijom vansudskog
poravnanja međusobni odnosi stranaka u vezi bračne tekovine smatraju se uređenim, tužilja
nema nikakvih potraživanja po ovom osnovu prema tuženom, i saglasila se da povuče tužbu u
sporu P.br.902/09 koji iz tog osnova je vodila kod prvostepenog suda.
Tužilja je tvrdila da tuženi nije ispunio obavezu iz vansudskog poravnanja zbog čega
je tražila raskid ugovora o vansudskom poravnanju i utvrđenje prava suvlasništva po osnovu
sticanja u braku sa tuženim, o kom zahtjevu je odlučivano u ovom sporu.
Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su iz činjenica utvrđenih u sporu pravilno
zaključili da tuženi nije ispunio obavezu iz vansudskog poravnanja u cjelosti kako su se
stranke dogovorile u poravnanju, o čemu su u pobijanoj i prvostepenoj presudi dati jasni i
dovoljni razlozi, koje ovaj sud neće ponavljati u ovoj presudi. Samim tim, pravilna je odluka
nižestepenih sudova da se zaključeno vansudsko poravnanje raskida. Naime, ugovorom o
poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću
uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja
uzajamna prava i obaveze - čl.1192. ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08), a za ugovor o poravnanju
važe opšte odredbe o dvostranim ugovorima, ako nije što drugo predviđeno. Saglasno odredbi
čl.119. ZOO, u dvostrano obaveznim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu,
druga strana može, ukoliko nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili izjaviti
da raskida ugovor, ukoliko raskid ne nastupa po samom zakonu.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 768/16 od 05.10.2016. godine)
102
PRETPOSTAVKE ZA RASKID UGOVORA
ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI
(Član 133 stav 2 ZOO)
Mogućnost povećanja cijene struje je okolnost koja je predvidiva i koju je
korisnik parnog grijanja kao ugovarač dužan da uzme u obzir, te se na istu kao na
promijenjenu okolnost ne može pozivati.
Iz obrazloženja:
„Nije ostvaren ni uslov za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti u smislu
odredbe čl. 133 st. 1 navedenog ZOO. Tužiocima je od strane tužene u skladu sa navedenim
ugovorm od 1980. godine bilo omogućeno da koriste parno grijanje, a to što isti nijesu htjeli
da koriste taj način grijanja zbog visokih cijena i loših instalacija u svojim stanovima ne može
se smatrati promijenjenom okolnošću, niti stavljati na teret tuženoj. Osim toga, raskid ugovora
ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u
vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati – čl.
133 st. 2 navedenog ZOO. Tužioci su bili dužni da uzmu u obzir mogućnost povećanja cijena
struje u budućem periodu i mogli su da otklone kvar na instalacijama u svojim stanovima, te
se na navedene okolnosti kao promijenjene ne mogu pozivati, kako to pravilno i zaključuju
nižestepeni sudovi.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1133/16 od 22.11.2016. godine)
103
PITANJE ODGOVORNOSTI BANKE
ZA ŠTETU PROUZROKOVANU RADOM NJENIH ZAPOSLENIH
(Član 164 stav 1 ZOO)
Banka prilikom izvršavanja naloga za plaćanje nije dužna da postupa sa
pažnjom dobrog stručnjaka, već je dužna da postupa sa uobičajenom pažnjom.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o otvaranju i vodjenju
računa br. 9535/1 od 04.07.2006. godine. Po tom ugovoru otvoren je račun tužioca za
obavljanje platnog prometa i tuženi se obavezao da tužiocu obezbijedi nesmetano
raspolaganje sredstvima na njegovom računu i brzo i kvalitetno obavljanje svih bankarskih
usluga u skladu sa zakonom i aktima banke. U skladu sa ugovorom popunjen je karton
deponovanih potpisa 04.07.2006. godine kod Filijale u B. Prema tom kartonu novčanim
sredstvima na računu tužioca uz upotrebu pečata utisnutog na kartonu mogli su da raspolažu
osnivači J. K. H., M. J. V. i H. D., pojedinačno. Tužilac je 21.08.2007. godine donio odluku
da nalozi za plaćanje moraju sadržati jedan potpis i to potpis izvršnog direktora J. K. H., pa da
povlači stari karton deponovanih potpisa i otvara novi karon sa samo jednim deponovanim
potpisom, potpisom izvršnog direktora. Istog dana u filijali tuženog u B. popunjen je karton
deponovanih potpisa prema kome je u skladu sa navedenom odlukom sredstvima sa računa
tužioca uz upotrebu pečata utisnutog na ovom obrascu ovlašćen da raspolaže J. K. H. U filijali
tuženog u Podgorici 24.08.2007. godine podnijet je nalog za plaćanje na iznos od 113.000 €
na teret računa tužioca u korist OD „A.“ R., sa svrhom plaćanja po ugovoru br. 22-08/07.
Nalog za prenos potpisan od stane D. H. i ovjeren pečatom tužioca izvršen je istog dana.
Na temelju ovih činjenica nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev smatrajući da
je tuženi u obavezi da tužiocu naknadi štetu jer je izvršio nalog za prenos novčanih sredstava
koji nije bio potpisan od strane lica koje je imalo deponovan potpis kod tuženog. Nižestepeni
sudovi smatraju da je tuženi bio dužan da prilikom realizacije naloga uporedi potpis sa naloga
sa deponovanim potpisom sa kartona koji se nalazi u banci, odnosno da je u izvršavanju
obaveza iz svoje profesionalne djelatnosti, u skladu sa članom 11 Zakona o obligacionim
odnosima, bio dužan da postupa sa pažnjom dobrog stručnjaka, te da shodno čl. 164 st. 1
ZOO odgovara za štetu prouzrokovanu radom njegovih zaposlenih.
Ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova za sada se ne može prihvatiti.
Prema odredbi člana 25 Odluke o platnom prometu u zemlji („Sl. list RCG“, br.
78/2004, 6/2005 i 33/2005) koja se primjenjivala u vrijeme kada je izvršen transfer sredstava,
nalogodavac je odgovoran za nalog za plaćanje ili za opoziv naloga ako je inicijalna banka
verifikovala taj nalog postupajući sa uobičajenom pažnjom, osim ako dokaže da nije izdao
nalog za plaćanje, odnosno opoziv, da ti nalozi nijesu izdati po njegovom ovlašćenju i da pri
tome nije povrijedio postupak zaštite.
Prema odredbi člana 28 stav 1 iste odluke pri izvršavanju naloga za plaćanje banke je
dužna da postupa sa uobičajenom pažnjom, dok prema st. 2 klijent je dužan da postupa sa
uobičajenom pažnjom da bi spriječio falsifikovanje, neovlašćeno izdavanje i mijenjanje
naloga za plaćanje i obezbijedio da nalozi za plaćanje budu jasni i nedvosmisleni.
Iz navedenih odredaba slijedi da je pogrešno zaključivanje nižestepenih sudova da je
banka prilikom izvršavanja naloga za plaćanje dužna da postupa sa pažnjom dobrog
stručnjaka, već je bila dužna da postupa sa uobičajenom pažnom. Isto tako, klijent je dužan da
104
postupa sa uobičajenom pažnjom da bi spriječio falsifikovanje i neovlašćeno izdavanje
naloga.
Nižestepeni sudovi pri raspravljanju spornog odnosa nijesu imali u vidu navedene
odredbe pa nijesu utvrdili sve činjenice od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu, a u
pogledu činjenica da li je tužilac postupao sa uobičajenom pažnjom da bi spriječio
neovlašćeno izdavanje naloga za plaćanje, a takodje da li je tužena postupala sa uobičajenom
pažnjom pri izvršavanju naloga.
S tim u vezi bilo je nužno raspraviti da li je H. D. prilikom podnošenja naloga za
plaćanje u filijali tuženog u P. podnio karton deponovanih potpisa od 04.07.2006. godine.
Takodje je bilo nužno utvrditi da li je banka prilikom deponovanja potpisa 04.07.2006. godine
svakome od lica koja su bila ovlašćena da raspolažu sredstvima sa računa izdala po jedan
primjerak kartona deponovanih potpisa i da li je tužilac, pri promjeni kartona deponovanih
potpisa prema kome je samo jedno lice bilo ovlašćeno da raspolaže sredstvima sa računa,
vratio stare kartone deponovanih potpisa koji su dati ovlašćenim licima klijenta, kako bi
banka te kartone obilježila kao nevažeće.
U slučaju da tužilac nije vratio sve primjerke starih kartona deponovanih potpisa (to
znači i onaj koji je izdat D. H.), onda se ne može smatrati da banka nije postupala sa
uobičajenom pažnjom kada je izvršila nalog za plaćanje koji je bio potpisan od strane lica
koje je imalo deponovan potpis na kartonu deponovanih potpisa koji nije bio vraćen banci i
obilježen kao nevažeći.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 91/16 od 22.12.2016. godine)
105
ODUZIMANJE VOZILA OD STRANE DRŽAVNOG ORGANA
I NAKNADA ŠTETE ZBOG UMANJENE VRIJEDNOSTI VOZILA
(Član 166 ZOO)
Osnovanost zahtjeva za naknadu štete zbog umanjene vrijednosti vozila oduzetog
od strane državnog organa zavisi od toga da li je vrijednost vozila umanjena u većoj
mjeri za vrijeme dok se vozilo nalazilo u posjedu državnog organa nego što bi ta
vrijednost bila umanjena da se u istom periodu nalazilo u posjedu vlasnika.
Iz obrazloženja:
„Tužilac potražuje štetu od tužene zato što mu je vozilo bez pravnog osnova oduzeto
17.07.2009.godine pa je usled činjenice nekorišćenja vozila, dok se isto nalazilo kod tužene,
došlo do umanjenja njegove vrijednosti. Dakle, potražuje se šteta zbog vremenske
amortizacije koja je u vezi sa vršenjem funkcije tužene.
Stoga je pravilna primjena materijalnog prava, odredaba čl.166 Zakona o obligacionim
odnosima Crne Gore (Sl.list CG, br.47/08), nalagala da nižestepeni sudovi na nesumnjiv način
utvrde da li je šteta prouzrokovana radnjama radnika organa tužene u vezi sa vršenjem
funkcije tog organa, odnosno da li je vrijednost tužioca umanjena u većoj mjeri za vrijeme
dok se vozilo nalazilo u posjedu tužene nego što bi ta vrijednost bila umanjena da se u istom
periodu vozilo nalazilo u posjedu tužioca.
S tim u vezi vještak mašinske struke M. V. je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da
vrijednost vozila na dan oduzimanja vozila, 17.07.2009. godine, iznosi 35.876,98€, a na dan
sačinjavanja nalaza 18.09.2013. godine, te da pad vrijednost vozila za navedeni vremenski
period iznosi 17.062,65€. Vještak je na ročištu glavne rasprave od 05.02.2014.godine pojasnio
da amortizacija vozila teče u svakom slučaju bez obzira kod koga se vozilo nalazi, ali je
vozilo u gorem stanju i više propada ako je parkirano, odnosno ako se ne pali i ne koristi u
odnosu na vozilo koje se svakodnevno koristi.
Kod ovakvog izjašnjenja vještaka, zaključak nižestepenih sudova o nepostojanju štete
zbog umanjene vrijednosti vozila, a po osnovu amortizacije, nije saglasan u svemu sa nalazom
vještaka mašinske struke u čemu se ogleda i ukazana bitna povreda odredaba parničnog
postupka. Ovakvo izjašnjenje vještaka upućivalo bi na zaključak da bi štete na vozilu bila
manja u situaciji da je vozilo korišćeno u spornom periodu, a teret dokazivanja činjenice da bi
vozilo bilo korišćeno od strane tužioca bio je na tužiocu.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1185/16 od 08.12.2016. godine)
106
ŠTETA KAO POSLJEDICA NEZAKONITOG RUŠENJA OBJEKTA
(Član 172 stav 1 ZOO)
Vlasniku srušenog objekta koji nije obaviješten o rušenju objekta i time je
onemogućen da aktivno učestvuje u upravnom postupku, pripada naknada štete u visini
vijednosti objekta, dok mu ne pripada naknada štete za zemljište ispod objekta na
kojem je imao pravo korišćenja jer je to pravo rušenjem objekta izgubio.
Iz obrazloženja:
„Drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio
tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena naknada štete za faktički izuzeto zemljište ispod
objekta 1 (u površini od 388m) u iznosu od 232.800,00€. Ovo zbog toga što su tužiocu kao
izvršnom povjeriocu rješenjem Osnovnog suda u Podgorici I. br. 3641/99 od
14.03.2005.godine predate dosudjene nepokretnosti etažna svojina Preduzeća za izgradnju
Podgorice, na posebnim djelovima zgrade br. 1 i br. 2, na kojem je i upisao svoje pravo
svojine, dok mu zemljište nije dosudjeno već predstavlja izgradjeno gradsko gradjevinsko
zemljište u državnoj svojini.
Kako tužilac nije stekao pravo svojine na zemljištu, a rušenjem objekta gubi pravo
korišćenja na zemljištu ispod objekta i onog koje je bilo potrebno za njegovo redovno
korišćenje, to mu ne pripada naknada u ovom dijelu. To što je u cijenu za koju su tužiocu
dosudjeni objekti 1 i 2, a nalazili su se na kat.parc. 2256 upisanoj u l.n.br. 2714 KO
Podgorica II, ušla i cijena zemljišta ispod objekta (u cijenu od 348.300,00€ ušla je i vrijednost
zemljišta ispod objekta br.1 bruto površine 388m2), shodno nalazu vještaka gradjevinske
struke M. P. sačinjenom u izvršnom postupku, nije od uticaja na svojinska prava na zemljištu.
To je bio jedan od paramatara tržišne vrijednosti objekta i kod utvrdjivanja tržišne vrijednosti
porušenog objekta po sadašnjim cijenama, kada je vještak P. H. u dosudjenu vrijednost za
površinu objekta 1 uzeo u obzir (ukalkulisao) i vrijednost zemljišta ispod objekta.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 574/16 od 03.11.2016. godine)
107
ODGOVORNOST DRŽAVE ZBOG NEZAKONITOG RADA
DRŽAVNOG ORGANA
-DOPRINOS SLUŽBENIKA POLICIJE NASTANKU ŠTETE-
(Član 172 u vezi čl. 192 ZOO)
Propustom da intervenišu i preduzmu blagovremeno službene radnje, službenici
policije nijesu skrivili nastanak štete već su doprinijeli da šteta bude veća.
Iz obrazloženja:
„Razjašnjavajući odgovornost tužene prvostepeni sud je zaključio da osnov
odgovornosti tužene proizilazi iz odredbe čl.172 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme
nastanka štetnog događaja, nalazeći da država odgovara za štetu koju njeni organi
prouzrokuju trećem licu nezakonitim i nepravilnim radom. Utemeljenje za zaključak o
odgovornosti tužene prvostepeni sud nalazi u činjenici da su kritičnom prilikom u blizini
mjesta na kojem se odigrao kritični događaj u kojem je tužilac teško povrijeđen, nalazila se
dva službenika policije u obavljanju redovnih poslova, ali su propustili da u datom momentu
intervenišu i preduzmu potrebne službene radnje (izdavanje upozorenja, izdavanje naređenja,
lišavanje slobode lica), pa je nepoznato lice izašlo iz taksi vozila vlasništvo D. N. iz B. i
udarilo pesnicom u glavu tužioca usled čega je tužilac pao na tlo i zadobio tjelesne povrede, a
nepoznato lice se udaljilo u nepoznatom pravcu. Protiv službenika policije D. V. vođen je
disciplinski postupak i rješenjem direktora policije br.151-150/2006-1 od 27.11.2006. godine
isti je oglašen krivim zbog počinjenog težeg disciplinskog prekršaja iz čl.81 st.1 tač.12
Zakona o policiji (svaka radnja odnosno propuštanje radnje kojom se otežava izvršavanje
službenih zadataka) i izrečena mu disciplinska mjera novčana kazna u visini od 30% zarade
isplaćene za mjesec u kojem je prekršaj počinjen. Iz identifikacije bića počinjenog
disciplinskog prekršaja proizilazi da je odgovorni službenik V. D. zajedno sa kolegom H. E.
prolazio ulicom S. o. u B. i zatekao grupu lica kako pokušavaju da jedno lice izvuku iz taksi
vozila i da se sa njim fizički obračunaju a propustio je da u tom trenutku interveniše i
preduzme potrebne službene radnje.
Imajući u vidu sve navedeno, prvostepeni sud je zaključio da na strani tužioca nema
doprinosa nastanku štete i štetnih posledica, te nema mjesta primjeni odredbe čl.192 ZOO,
zbog čega je djelimično usvojio zahtjev tužioca i obavezao tuženu da naknadi nematerijalnu i
materijalnu štetu po traženim osnovima u iznosima označenim u izreci prvostepene presude.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog
suda kao pravilne i žalbe stranaka odbio kao neosnovane.
Ovaj sud nalazi da od strane nižestepenih sudova nije pravilno primijenjeno
materijalno pravo iz odredbe čl.192 ZOO („Sl. list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Sl list
SRJ“, br. 31/93), jer nižestepeni sudovi nijesu na pouzdan način utvrdili ko je faktičkim
radnjama doprinio nastanku štete. Prvostepeni sud je pogrešno odlučio kada je ocijenio da ne
postoji doprinos tužioca štetnom događaju, odnosno da tužilac ni jednom radnjom nije
uzrokovao nastanak štete, niti doprinio da dođe do njegovog povređivanja, kao ni da šteta
bude veća. Naime, bitna činjenica, po mišljenju ovog suda, je postupanje tužioca kao učesnika
u kritičnom događaju, o čemu nižestepene presude za sada ne sadrže dovoljne i potpune
razloge za pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovo sa razloga što se iskazi svjedoka, koje
je sud saslušao tokom spora, u mnogome razlikuju od izjava ovih lica datih kritične večeri u
prostorijama OB B., povodom incidenta u kojem je tužilac povrijeđen. Tako izjave pojedinih
108
svjedoka date kritične večeri ukazuju da je tužilac istrajavao na svađi sa NN licem, jer je
nakon što ga je NN lice udarilo jako u glavu i potom pobjeglo u vozilo "Pasat", tužilac sa
drugim licem počeo da ga izvlači iz auta, a prethodno su imali prepirku oko hrane.
Navedene nejasnoće ukazuju da nižestepeni sudovi nijesu na pouzdan način raspravili
da li je tužilac svojim radnjama mogao spriječiti ili umanjiti nastanak štete. Jer, odstupanje
službenih lica nije uzrokovalo svađu tužioca i NN lica, već bi se moglo zaključiti da su
propusti službenog lica doprinijeli da šteta bude veća od one koja bi nastala da su
blagovremeno preduzeli službene radnje kojima bi spriječili nastanak štete.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1020/16 od 29.11.2016. godine)
109
NEMOGUĆNOST PRILAZA PARCELI
ZBOG IZGRADNJE PUTA
-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NOVČANU NAKNADU ŠTETE-
(Član 192 st. 2 i 4 u vezi čl. 150 st. 3 ZOO)
Neosnovan je zahtjev za novčanu naknadu štete zbog nemogućnosti prilaza
parceli usljed izgradnje puta, ako se ista može otkloniti uspostavljanjem službenosti
prolaza preko zemljišta drugih vlasnika, odnosno izgradnjom pristupnih puteva.
Iz obrazloženja:
„Iz spisa se utvrđuje, i to iz rješenja koja su donijeta prilikom utvrđivanja naknade za
eksproprisane nepokretnosti, koja eksproprijacija je vršena radi izgradnje pristupnog puta na
graničnom prelazu Dobrakovo, da je protivnik predlagača istovremeno obavezan da ranijim
vlasnicima omogući korišćenje stvarne službenosti puta, vodovoda i kanalizacije, te da im
uspostavi pređašnje stanje. Iz nalaza vještaka geodetske struke se utvrđuje da postoji
mogućnost prilaska spornim parcelama preko zemljišta drugih vlasnika, uspostavljanjem
službenosti prolaza.
Iz naprijed navedenog nesumnjivo proizilazi da su pravilno nižestepeni sudovi
primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev s pozivom na odredbu čl. 192 st. 2
ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08). Navedenom odredbom je propisano da će sud dosuditi
ošćtećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja
opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja, pa su neosnovani navodi revizije kojima se spori
pravilna primjena materijalnog prava.
Sama činjenica što je izgrađen visoki potporni zid a nije izgrađen prilaz parcelama
stvara situaciju djelimične nemogućnosti obrađivanja predmetnih nepokretnosti tužilaca, a što
ne znači da su onemogućeni u vršenju svog prava na imovini na način kako im to garantuje
Ustav Crne Gore i Protokol 1 član 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju za izgradnju predmetnog puta dobijena je dozvola
nadležnog organa i u pitanju je opšta korist pa u smislu čl. 150 st. 3 Zakona o obligacionim
odnosima (odredba čl. 156 vanije važećeg ZOO), ako šteta nastane u obavljanju opšte korisne
djelatnosti može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice, a što bi u
konkretnom slučaju bilo teškoća u korišćenju zbog otežanog prilaza.
Neprihvatljivi su navodi revizije da tužiocu pripada naknada za tražene vidove u
traženom iznosu, o čemu je odlučeno osnovnom i dopunskom presudom, jer tužilac nije
izgubio svojinu na predmetnom zemljištu niti je promijenjena namjena istog, već samo postoji
teškoća u prilazu predmetnim nekretninama, što se može otkloniti uspostavljanjem
službenosti prolaza, odnosno izgradnjom pristupnih puteva.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1177/16 od 07.12.2016. godine)
110
OBAVEZA VRAĆANJA STARE DEVIZNE ŠTEDNJE
PO PRAVOSNAŽNOJ PRESUDI I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA
ZA IZGUBLJENU DOBIT I STICANJE BEZ OSNOVA
(Čl. 189 i 219 ZOO)
Obaveza isplate stare devizne štednje prešla je na državu, te banka nije u obavezi
da istu vrati vlasnicima po osnovu sticanja bez osnova.
***
Neosnovan je zahtjev za naknadu štete koja se ogleda u razlici izmedju domicilne
kamate na uložena devizna sredstva i kamate koja se mogla ostvariti ulaganjem deviznih
sredstava pod povoljnijim uslovima ukoliko vlasnici nijesu dokazali da bi devizna
sredstva stavili na štednju pod povoljnijim uslovima.
Iz obrazloženja:
„Nije sporno da je pravni prethodnik tužilja još 1990. godine kod pravnog prethodnika
tužene banke uložio određena devizna sredstva. Radilo se o neoročenim sredstvima koje
banka na zahtjev pravnog prethodnika tužilja nije vratila ni po pravosnažnoj presudi
Osnovnog suda u Podgorici P.br.1262/92 od 18.12.1992. godine.
Tužbom se zahtijeva da se tužena obaveže da tužiljama naknadi materijalnu štetu koja
se ogleda u razlici između domicilne kamate na uložena devizna sredstva i kamate koju su
tužilje mogle ostvariti ulaganjem deviznih sredstava pod povoljnim uslovima za period od
1992. godine do 2012. godine. Kao pravni osnov tužbenog zahtjeva, pored izgubljene dobiti,
naveli su i sticanje bez osnova.
Prvostepenom presudom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev. Prvostepeni sud,
polazeći od iskaza pravnog prethodnika tužilja i samih tužilja, da je njihova namjera bila
stavljanje novca na štednju - oročavanju za sav period za koji se traži naknada štete, usvojio je
tužbeni zahtjev u iznosu utvrđenom putem vještaka ekonomsko-finansijske struke, s pozivom
na odredbu čl.189. st.3. Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i
57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93).
Nakon održane rasprave drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni
zahtjev odbio. Drugostepeni sud je na osnovu ocjene provedenih dokaza zaključio da tužilje
nijesu dokazale, a na njima je bio teret dokazivanja shodno čl.219. st.2. ZPP, da su pretrpjele
štetu u vidu izmakle koristi shodno čl.189. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, prema
nalaženju drugostepenog suda tužilje nijesu dokazale visok stepen vjerovatnoće u pogledu
ostvarivanja dobiti, tj. da bi predmetna devizna sredstva bila stavljena na štednju pod
povoljnijim uslovima. Ovo imajući u vidu i izjašnjenje pravnog prethodnika tužilja da je
njegova namjera bila da predmetna devizna sredstva uloži u opravku zgrade i izgradnju
spomenika, kao i u druge poslove za račun porodice.
Sa odlukom drugostepenog suda i razlozima iznijetim u pobijanoj presudi u svemu je
saglasan i ovaj sud. U prilog zaključku drugostepenog suda je i činjenica da se radilo o
neoročenim sredstvima (uloženim 1990. godine) tj. na kamatu po viđenju, iz čega proizilazi
da nije ni postojala namjera da se sredstva oroče.
Povodom zahtjeva tužilja da predmetnu materijalnu štetu traže i po osnovu stečenog
bez osnova, jer je banka koristila deponovana devizna sredstva koja je bila dužna da vrati po
111
pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Podgorici P.br.1262/92 od 18.12.1992. godine, i na taj
način ostvarila korist bez pravnog osnova a na račun tužilja, ukazati je da pobijana presuda i u
tom pravcu sadrži jasne i pravilne razloge. Naime, sredstva koja je tužena bila obavezna
isplatiti po navedenoj presudi predstavljaju staru deviznu štednju, a potraživanje po tom
osnovu regulisano je Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana
("Sl.list SRJ", br.59/98, 44/99 i 53/01) i Zakonom o regulisanju obaveza i potraživanja po
osnovu ino duga i devizne štednje građana ("Sl.list RCG", br.55/03 i 11/04). Obaveza isplate
prešla je na RCG tako da tužena više nije bila u obavezi da vrati predmetni novac, niti ga je
ista držala bez osnova.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 672/16 od 05.10.2016. godine)
112
UMANJENJE RADNE SPOSOBNOSTI
KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE
(Član 195 ZOO)
Samo lica koja su prema svom uzrastu sposobna za privredjivanje mogu ostvariti
naknadu štete zbog umanjene radne sposobnosti.
Iz obrazloženja:
„Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili njen zahtjev za naknadu
materijalne štete u vidu kapitalizirane novčane rente. Jer, kada je oštećeni maloljetno lice, koji
u vrijeme zadobijanja tjelesne povrede još nije počeo da privredjuje, može ostvariti pravo na
naknadu štete zbog gubitka dohotka u budućnosti zbog smanjene radne sposobnosti
prouzrokovane tjelesnom povredom po pravilu tek kad bi prema ličnim i drugim okolnostima
slučaja, mogao otpočeti sa sticanjem dohotka. Dakle, sama činjenica postojanja njene
umanjene radne sposobnosti od 12%, još uvijek ne predstavlja osnov za ostvarenje prava na
naknadu štete, jer ovaj vid štete može nastati samo kod lica koja su prema svom uzrastu
sposobna za privredjivanje.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 857/16 od 14.09.2016. godine)
113
NAKNADA NEIMOVINSKE ŠTETE
ZBOG SMRTI BRATA
-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA-
(Član 201 stav 2 ZOO)
Trajnijom zajednicom života ne može se smatrati zajednica koja je trajala četiri
dana, pa ne postoji uslov koji zakon propisuje za ostvarenje prava na naknadu štete za
duševne bolove zbog smrti brata.
Iz obrazloženja:
„Naknada nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica, prema
odredbi člana 201 stav 2 ZOO, može se dosuditi braći i sestrama ako je izmedju njih i umrlog
postojala trajnija zajednica života. Trajnijom zajednicom života ne može se smatrati zajednica
koja je trajala četiri dana, pa ne postoji uslov koji zakon propisuje za ostvarenje prava na
naknadu štete za duševne bolove zbog smrti brata. Zbog toga su nižestepeni sudovi pravilno
primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.
Navodi revizije kojima se ukazuje na praksu sudova da uzrast djeteta nije relevantan
za priznavanje prava na naknadu neimovinske štete nijesu ni od kakvog značaja jer to nije bio
razlog odbijanja tužbenog zahtjeva, već je tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što izmedju
tužioca i umrlog nije postojala trajnija zajednica života.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 705/16 od 20.10.2016. godine)
114
ODGOVORNOST FUDBALSKOG KLUBA
ZA ŠTETU NASTALU POVREDOM IGRAČA AMATERA
(Član 207 ZOO, u vezi čl. 9, 62 st. 2 i 63 Pravilnika o registraciji,
statusu i transferu igrača za 2009. godinu)
Fudbalski klub koji nije postupio u skladu sa obavezama koje su mu nametali
Pravilnik o medicinskoj zaštiti članova Fudbalskog Saveza Crne Gore i Pravilnik o
registraciji, statusu i transferu igrača koji su bili u primjeni 2009. godine, kada je igrač
amater pretrpio povredu, odgovoran je po osnovu krivice za štetu nastalu
povredjivanjem istog.
Iz obrazloženja:
„Predmetnom tužbom tužilac je tražio naknadu štete koja je nastupila kao posledica
njegovog povredjivanja na fudbalskoj utakmici u oktobru 2009 godine, kada je nastupao kao
član kadetske selekcije tuženog.
Odlučujući po tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je isti usvojio u cjelosti zaključujući
da je tuženi kriv za nastalu štetu, jer tužioca nije podvrgao potrebnim ljekarskim pregledima i
utvrdio da li je povreda bila sanirana kada se tužilac januara 2010. godine na treningu ponovo
povrijedio, niti ga je osigurao za slučaj povrede što je bio dužan shodno propisima
Fudbalskog saveza Crne Gore.
Rješavajući o žalbi Viši sud u Podgorici je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni
zahtjev odbio u cjelosti nalazeći da tužilac nije imao zaključen ugovor o profesionalnom
igranju, niti ugovor o stipendiranju u kom slučaju bi tuženi bio dužan naknaditi predmetnu
štetu. Pored toga, drugostepeni sud smatra da bi štetu bio dužan da naknadi protivnički igrač
koji je tužiocu nanio povredu.
Po ocjeni ovoga suda izloženi zaključak drugostepenog suda je pogrešan i zasnovan na
pogrešnoj primjeni materijalnog prava, radi čega je drugostepenu presudu valjalo preinačiti i
potvrditi prvostepenu presudu.
Iz dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je tužilac u
vrijeme povrjedjivanja imao 15 godina, a da je od osme godine bio član omladinskog a
kasnije kadetskog sastava tuženog. Prema navodima svjedoka R. S. koji mu je bio trener
tužilac je bio izuzetno talentovan i bio pred zaključenje ugovora o stipendiji. Do
povredjivanja tužioca došlo je na fudbalskoj utakmici kadeta tuženog i fudbalskog kluba FK
"L." oktobra 2009.godine, kada je tužilac u sudaru sa protivničkim fudbalerom zadobio
povredu koljena. Navedena povreda je obnovljena sredinom januara 2010. godine, na treningu
nakon što mu je fizioterapeut saopštio da je povreda sanirana i da može da nastavi da igra.
Nakon ponovnog povredjivanja tužilac se podvrgao operaciji ortopeda u Novom Sadu,
medjutim povreda se nije mogla uspješno sanirati jer je došlo do odvojenja meniskusa od
ligamenata što za posledicu ima umanjenje opšte životne aktivnosti od 15% trajno.
Imajući u vidu prednje činjenice nesumnjiva je odgovornost tuženog za nastalu štetu.
Iz izvedenih dokaza je utvrdjeno da je tužilac od svoje osme do 15 godine kada je povrijedjen
bio član raznih selekcija tuženog, što govori da je imao status igrača amatera i da je shodno
odredbi čl.9 Pravilnika o registraciji, statusu i transferu igrača iz maja 2009. godine, koji je
bio u primjeni u vrijeme povredjivanja tužioca morao biti registrovan. Prema odredbi čl.
62.st.2. istog pravilnika, registracija igrača amatera se vrši bez zaključenja ugovora sa
klubom, što tvrdnje tuženog i zaključak drugostepenog suda, da bi tužiocu pripadala naknada
115
samo u slučaju da je imao zaključen ugovor o igranju čine neprihvatljivim. Tuženi je posebno
odgovoran za nastalu štetu što tužioca nije osigurao za slučaj povrede, smrti ili bolesti
prouzrokovane bavljenjem fudbalskom aktivnošću što je prema odredbi čl.63 navedenog
pravilnika bila njegova imperativna obaveza.
Pored prednjeg odgovornost tuženog stoji i po osnovu odredbe Pravilnika o
medicinskoj zaštiti članova Fudbalskog saveza Crne Gore. Naime odredba čl.2. navedenog
pravilnika izmedju ostalog propisuje da igrači moraju biti medicinski pregledani i utvrdjena
njihova psihička i fizička sposobnost za trening i takmičenje, dok je čl.8 istog pravilnika
odredjeno da se igraču neće dozvoliti sportske aktivnosti što podrazumijeva treniranje i
igranje utakmica, ako se ustanovi da igrač psihički i fizički nije zdrav.
Dovodjenjem u vezu navedene odredbe pravilnika sa drugom povredom tužioca u
januaru 2010. godine, kada se povrijedio na treningu tuženi ni u kom slučaju nije smio
dozvoliti tužiocu da počne sa treniranjem prije nego što je od Specijalizovane medicinske
ustanove provjerio da li je njegova povreda bila zaliječena i da li je bio sposoban da trenira.
Stoga konstatacija fiziotarapeuta O. da je povreda sanirana i da tužilac može da igra ne
oslobadja odgovornosti tuženog jer fiziotarapeut nije stručno lice koje bi moglo postaviti
pravu dijagnozu.
Prema tome, za nastalu štetu je odgovoran tuženi po osnovu krivice, jer u konkretnom
slučaju nije postupio u skladu sa obavezama koje su mu nametali Pravilnik o medicinskoj
zaštiti članova FS CG i Pravilnik o registraciji, statusu i transferu igrača koji su bili u primjeni
2009.godine, kada je tužilac doživio povredu. Navedeni pravilnici su donijeti u skladu sa
propisima FIFA i UEFA i obavezuju tuženog kao člana ovih asocijacija, radi čega je valjalo
preinačiti drugostepenu presudu i obavezati tuženog na naknadu štete u iznosima dosudjenim
prvostepenom presudom.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1203/16 od 08.12.2016. godine)
116
VISINA NEMATERIJALNE ŠTETE
ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE
(Član 207 ZOO u vezi čl. 502 st. 1 tač. 1 ZKP)
Duševni bolovi kod lica koje je ranije pravosnažno osudjivano zbog istog
krivičnog djela ne mogu biti u mjeri kao kod lica koje je prvi put neosnovano lišeno
slobode.
Iz obrazloženja:
„Kod nespornog osnova odgovornosti tužene, u smislu člana 502 stav 1 tačka 1
Zakonika o krivičnom postupku Crne Gore, zbog čega su tužiocu povrijedjena osnovna
ljudska prava garantovana Ustavom Crne Gore, u skladu odredbi čl. 5 st. 5 Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. 207 Zakona o obligacionim
odnosima ("Sl. list CG", br. 47/08) koje regulišu pravo na naknadu, drugostepeni sud je
pravilno odmjerio visinu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog
neosnovanog lišenja slobode u dosudjenom iznosu, a odbio zahtjev za iznos od još
14.000,00€.
Naime, taj sud je na osnovu utvrdjenja prvostepenog suda, vodeći računa o svim
objektivnim i subjektivnim okolnostima slučaja, kao što su ugled koji je oštećeni uživao u
svojoj sredini, odnosno sredine prema njemu poslije lišenja slobode, vrijeme lišenja slobode,
kao i druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na prirodu, težinu i trajanje duševnih bolova, a
posebno da je tužilac ranije pravosnažno osudjivan zbog istog krivičnog djela na efektivne
kazne zatvora od šest mjeseci, odnosno jednu godinu, pa da mu pritvorski uslovi nijesu
nepoznati i duševni bolovi ne mogu biti u mjeri kao kod lica koje je prvi put neosnovano
lišeno slobode, pravilno našao da iznos od 9.000,00 € predstavlja srazmjernu i pravičnu
satisfakciju zbog povrede prava na slobodu i u skladu je sa ciljem zbog koga je naknada
ustanovljena. Iznos mimo dosudjenog za još 14.000,00 € previsoko je odmjerena i ne bi imao
karakter satisfakcije već komercijalizacije ličnih dobara, što nije u skladu sa svrhom zbog
čega je naknada ustanovljena.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 777/16 od 03.11.2016. godine)
117
NEOSNOVANO OBOGAĆENJE
ZBOG BESPRAVNOG KORIŠĆENJA ZEMLJIŠTA
(Čl. 210 i 219 ZOO)
Zakupac koji je nakon otkaza ugovora o zakupu nepokretnosti, bez plaćanja
zakupnine nastavio da koristi tu nepokretnost, stekao je korist bez pravnog osnova, te je
u obavezi da istu naknadi vlasnicima nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
„Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tužioci su tražili isplatu naknade za bespravno
korišćenje dijela zemljišta - katastarske parcele br.1130/2 KO Radovići, od strane tuženog u
periodu od 01.01.2005. godine do 31.12.2008. godine. Tužbeni zahtjev su temeljili na
činjenici da je tuženi i nakon raskida ugovora o zakupu koji je bio zaključen sa tužiocima
nastavio da koristi predmetnu nepokretnost, a za isto nije plaćao naknadu tužiocima.
Iz dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da su tužioci
suvlasnici sporne parcele 1130/2, u idealnim djelovima od po 1/10, ukupne površine 3373 m2.
Tužioci su sa tuženim imali zaključene ugovore o zakupu, kojima su dali u zakup površinu od
498,63 m2. Zakupni odnos je trajao do 03.09.2004. godine, kada su tužioci otkazali poslednji
ugovor o zakupu zaključen 16.12.1999. godine na rok od pet godina počev od 01.01.2000.
godine.
Razjašnjavajući činjenicu da li je tuženi koristio spornu nepokretnost i nakon što je
zakupni odnos sa tužiocima prestao otkazom ugovora, prvostepeni sud je proveo vještačenje
po vještaku geodetske struke, iz kog nalaza je utvrdio da dio parcele u površini od 2420 m2 je
u okviru eksploatacionog područja za koje je tuženi imao koncesiju za eksploataciju pijeska u
kamenolomu na lokaciji Majdan - Oblatno. Taj dio tuženi koristi radi uspostavljanja poslužnih
puteva i to na tri dijela parcele, koji su bili u funkciji u vrijeme vještačenja.
Iz ovako utvrđenih činjenica prvostepeni sud je zaključio da je tuženi i nakon otkaza
ugovora o zakupu sa tužiocima nastavio da koristi spornu parcelu u površini od 2.420 m2.
Utvrđeno je da je tuženi sa suvlasnicima B. D., B. I. pok. D. i J. S. zaključio ugovore o
zakupu na period od 10 godina, počev od 01.01.2005. godine. Ovi suvlasnici su izdali
tuženom u zakup djelove navedene parcele u površini od 166,20 m2 B. D., 145,43 m2 B. I.,
odnosno 93,48 m2 J. S. Međutim, prvostepeni sud nalazi da je tuženi bez pravnog osnova
koristio i suvlasnički dio tužilaca, da tužiocima nije isplaćena naknada za korištećenje, pa je
primjenom pravila o neosnovanom obogaćenju iz odredbe čl.210. i čl.219. ZOO, koji je bio u
primjeni, odnosno čl.217 i 226 važećeg ZOO, dužan isplatiti tužiocima neosnovano stečeno.
Visinu naknade iz navedenog osnova prvostepeni sud je utvrdio vještačenjem vještaka
finansijske struke, koji je istu utvrdio preko visine prosječne zakupnine 0,30 € mjesečno. Pri
tom vještak je imao u vidu da suvlasnički udio tužilaca iznosi 1/2 cjelokupne parcele, odnosno
1/2 površine koju tuženi bez osnova koristi, pa je visinu naknade koja pripada tužiocima
opredijelio srazmjerno njihovom suvlasničkom udjelu i za period za koji tuženi sporni dio
koristi bez zaključenog ugovora o zakupu. Kako se radi o djeljivoj obligaciji tužiocima su
opredijeljeni i dosuđeni pojedinačni iznosi od 3.484,80 €, kako je prvostepeni sud i odlučio u
ovom sporu usvajajući tužbeni zahtjev.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog
suda kao pravilne.
118
Po nalaženju ovog suda, izloženo pravno shvatanje nižestepenih sudova je pravilno i
zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Između tužilaca i tuženog postojao je pravni odnos regulisan ugovorom o zakupu (više
ugovora), kojima je tuženi bio u obavezi da zakupodavcima plaća zakupninu za korišćenje.
Međutim, otkazom ugovora o zakupu prestao je zakupni odnos između tužilaca i tuženog, a u
postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je tuženi produžio da upotrebljava stvar i
nakon toga, kao i da za to korišćenje nije plaćao naknadu tužiocima. Samim tim za period
nakon što je otkazan ugovor o zakupu a tuženi bio u posjedu ukupne površine od 2.420 m2,
kako je to našao vještak geodetske struke, tuženi je stekao korist bez pravnog osnova, pa je u
obavezi da istu nadoknadi tužiocima u visini koja se odnosi na površinu koja je u suvlasništvu
tužilaca (1/2) u smislu pravila o stečenom bez osnova predviđenih odredbom čl.210. i čl.219.
ZOO („Sl. list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Sl. list SRJ“, br. 31/93), koji je bio u
primjeni, odnosno čl.217 i 226 važećeg ZOO.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 967/16 od 15.11.2016. godine)
119
SOLIDARNA ODGOVORNOST IZVODJAČA
I NARUČIOCA RADOVA
(Član 214 ZOO)
Za štetu nastalu zbog nemogućnosti prirasta ribe usljed gradjevinskih radova na
izgradnji malih hidroelektrana solidarno su odgovorni naručilac i izvodjač radova.
Iz obrazloženja:
„Iz činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da tužilac
posjeduje ribnjake u selu Mirojevići Bijelo Polje, koji su izgrađeni za potrebe proizvodnje
mlađi i uzgoj kalifornijske pastrmke. Tuženi je tokom 2012. godine izvodio radove na
probijanju pristupnog puta za izgradnju malih hidro elektrana, čiji investitor je bio H. E. E.
DOO iz P. Trasa puta dužine 4.142 m2 locirana je pored obale rijeke Bistrice i formirana
zasijecanjem brdske padine. Tokom izvođenja radova zemljani i drugi materijal upadao je u
rječno korito, usled čega je došlo do formiranja rječnog nanosa i zamućenja vode u rijeci, što
je uticalo na ribnjak tužioca. Iz nalaza i mišljenja vještaka biologa (ihtiologa) utvrđeno je da
je zamućenje vode u rijeci usled građevinskih radova znatno uticalo na prirast ribe i njihovo
zdravstveno stanje, i ne samo u periodu trajanja radova već i kasnije, zbog čega je nastupila
šteta zbog nemogućnosti prirasta, a tužilac nije mogao preduprijediti štetu izgradnjom filtera
ili kanala. Prema vještaku ekonomske struke prvostepeni sud je utvrdio visinu štete u iznosu
od 39.750,00 €, kao posledicu navedenih radnji tuženog.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje je drugostepeni sud u svemu prihvatio
kao pravilno, nižestepeni sudovi su zaključili da postoji odgovornost tuženog da solidarno sa
naručiocem radova, prema kojem je usvojen tužbeni zahtjev pravosnažnom presudom
prvostepenog suda P.br.699/12 od 26.01.2015. godine, naknadi tužiocu štetu u iznosu od
39.750,00 €, pozivajući se na materijalno pravo iz odredbe čl.148. i čl.149. ZOO.
Po mišljenju ovog suda, izloženi pravni zaključak nižestepenih sudova je pravilan.
Prema odredbi čl.214. ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08), naručilac i izvođač radova na
nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem
tih radova. Za odgovornost po navedenoj zakonskoj odredbi, pored uslova da je učinjena
štetna radnja i da je šteta nastala, potrebno je i postojanje krivice na strani investitora ili
izvođača. Shodno navedenom, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tuženi, zajedno
sa investitorom, mogao organizacijom i tehnologijom izvođenja radova da smanji negativne
uticaje izvođenja radova koji su nastupili na kritičnim dionicama gdje postoji zemljani
materijal, na način da taj materijal pažljivo odvozi na deponiju, kako bi se što manja količina
tog materijala obrušila u korito rijeke. Po vještaku to se moglo uraditi postavljenjem
određenih kanala koji bi zahvatili vode sa formiranih zemljanih kosina u vrijeme kišnih
padavina kada ta kosina nije obrasla i podložna je eroziji. Jer, izvođač je dužan da preduzme
sve potrebne mjere radi otklanjanja štete koja bi mogla da nastane za okolinu u vezi sa
izgradnjom, postojanjem ili upotrebom investicionog objekta, ili sa djelatnošću koja će se na
tom objektu vršiti. Ova odgovornost je objektivne prirode i za nastalu štetu u toku gradnje
solidarno odgovara sa investitorom i izvođač radova, shodno njegovim obavezama u pogledu
uslova i načina rada. Vještak građevinske struke je posebno zaključio da na strani tužioca ne
postoji krivica, niti doprinos šteti.
Revizijom se neosnovano ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o pravosnažno
presuđenoj stvari, a ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev usvojen prema solidarnom dužniku
120
H. E. E. DOO iz P. presudom prvostepenog suda P.br.699/12 od 26.01.2015. godine, te da je
tužbu prema ovdje tuženom trebalo odbaciti, iz čega revident zaključuje da tužilac nema
pravni interes u ovoj parnici. Nasuprot ovim revizijskim navodima, u konkretnom slučaju radi
se o solidarnoj odgovornosti naručioca i izvođača radova, a solidarna odgovornost za štetu
podrazumijeva pravo oštećenog (tužioca) da je zahtijeva od bilo kog štetnika, ili od svih
štetnika.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 732/16 od 18.10.2016. godine)
121
NAKNADA ŠTETE ZBOG NEMOGUĆNOSTI PRISTUPA OBJEKTIMA
USLJED IZVODJENJA RADOVA NA REKONSTRUKCIJI
MAGISTRALNOG PUTA
(Član 148, čl. 214 ZOO, u vezi čl. 28 st. 4 Zakona o putevima)
Investitor radova na rekonstrukciji magistralnog puta je solidarno sa izvodjačem
radova u obavezi da naknadi štetu vlasniku objekta kojem je onemogućen pristup zbog
izvedenih radova.
***
Činjenica da vlasnik objekta nije dostavio formalno odobrenje organa uprave za
prilaz svom sportsko-poslovnom objektu sa javnog puta ne znači da isti to odobrenje
nije imao.
Iz obrazloženja:
„Odlučujući o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je
prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka gradjevinske struke isti usvojio, nalazeći da
rekonstrukcijom magistralnog puta M 18 – dionica raskrsnica „Bralenovica“ – „Petlja“ –
Benzinska pumpa „Euro-petrol“, tužiocu pričinjena šteta, jer je zbog nemogućnosti prilaza
njegovom sportsko-poslovnom objektu onemogućeno korišćenje istog, radi čega je izvodjenje
radova na objektu neophodno da bi isti bio u funkciji, te da je tužena kao investitor, shodno
odredbi člana 28 stav 4 Zakona o putevima i čl. 214 ZOO, u obavezi da tužiocu naknadi
pričinjenu štetu.
Drugostepeni sud je imajući u vidu da je prvostepena presuda dva puta ukidana i da je
potrebno otkloniti učinjenu bitnu povredu iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP, te radi pravilno
utvrdjenog činjeničnog stanja, u skladu sa odredbom čl. 375 st. 2 ZPP održao glavnu raspravu
i nakon sprovedenog dokaznog postupka preinačio prvostepenu presudu s pozivom na
odredbu čl. 387 st. 1 tač. 1 ZPP i odbio predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Drugostepeni sud zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužilac nije imao
odobrenje nadležnog organa uprave za raniji prilaz svom objektu sa javnog puta, koja obaveza
je propisana odredbom člana 61 Zakona o putevima, kao i da nije imao odobrenje za radove
koje je izveo na objektu, a da u činjenju tužene nema protivpravnosti koja bi bila osnov njene
gradjansko-pravne odštetne odgovornosti u smislu odredbe čl. 148 i čl. 149 ZOO.
Po ocjeni ovog suda izloženi zaključak drugostepenog suda ne može se prihvatiti.
Činjenica da tužilac nije dostavio formalno odobrenje organa uprave za prilaz svom sportsko-
poslovnom objektu sa javnog puta ne znači da tužilac to odobrenje nije imao. Jer, ukoliko je
tužilac imao odobrenje za gradnju svog objekta, koji je izgradjen 1999. godine ili ukoliko je
njegov objekat kao nezakonito podignut uklopljen u DUP, shodno odredbi člana 42 Zakona o
planiranju i uredjenju prostora („Sl. list RCG“, br. 16/95 i 22/95) koji je bio u primjeni u
vrijeme izgradnje objekta podrazumijevalo bi da mu se morao odobriti prilaz istom sa javnog
puta. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava drugostepeni sud ove činjenice koje se tiču
postojanja odobrenja za gradnju objekta tužioca, te legalizacije istog nije u potpunosti
raspravio, a što je od uticaja na pravilno presudjenje u ovom sporu.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 681/16 od 11.10.2016. godine)
122
DOBROVOLJNA ISPLATA NEDUGOVANOG
(Član 220 ZOO)
Tužiocu koji je dobrovoljno izvršio isplatu tuženom u postupku uredjenja medja
ne može pripadati pravo na vraćanje datog.
Iz obrazloženja:
„Utvrdjeno je da su parnične stranke vlasnici susjednih parcela i to tužilac kat. par.
br.823/1, a tuženi kat. par. br.822 KO Dobrota I, te da su pred Osnovnim sudom u Kotoru
vodili postupak uredjenja medja, koji je okončan sudskim poravnanjem Rs.br.90/12 od
25.06.2012. godine. Medju strankama nije bilo sporno da je tuženi od tužioca primio iznos od
20.000,00 eura i da je ta isplata bila uslov za zaključenje poravnanja u postupku uredjenja
medja, koje poravnanje je zaključeno u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka geodetske
struke N. R., čiji nalaz sa skicom lica mjesta čini sastavni dio poravnanja.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za povraćaj iznosa od 20.000,00
eura.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su isti odbili kao
neosnovan, nalazeći da nije bilo mjesta za primjenu pravila o sticanju bez osnova propisanih
čl.217. ZOO-a (Sl.list CG" br.47/08). Naime, sudovi zaključuju da je osnov za isplatu
postojao u poravnanju zaključenom pred Osnovnim sudom u Kotoru u postupku uredjenja
medja Rs.br.90/12 od 25.06.2012. godine.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno
postupili, kada su odbili zahtjev tužioca, ali iz drugih pravnih razloga.
Naime, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da osnov za isplatu iznosa od
20.000,00 eura postoji u zaključenom poravnanju, jer tako nešto ne proizilazi iz sadržine
zaključenog poravanja Rs.br.90/12 od 25.06.2012. godine, na što se osnovano ukazuje
revizijom.
Medjutim, kod medju strankama nesporne činjenice, da je tužilac u dva navrata
tuženom isplatio iznos od 20.000,00 eura, kako bi zaključili poravnanje u postupku uredjenja
medja tužiocu po nalaženju ovog suda ne može pripadati pravo na vraćanje datog.
Naime, čl.220. ZOO-a propisano da se ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno na
ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.
Dakle, kako je tužilac dobrovoljno isplatio tuženom iznos od 20.000,00 eura, to istom
saglasno citiranoj zakonskoj odredbi ne pripada pravo na povraćaj datih sredstava, pa je bez
značaja pozivanje revidenta na nalaz i mišljenje vještaka K. B. kao i navodi da je zaključenim
poravnjanjem ispravljena greška učinjena prilikom avionskog snimanja. Jer, tužilac je isplatu
izvršio na ime izvršenja prirodne obaveze, koja ne podrazumijeva isplatu nečega što se ne
duguje. Naprotiv, to je obaveza koja je postojala, ali se nije mogla naplatiti bez volje
dužnika.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 916/16 od 06.10.2016. godine)
123
UPOTREBA TUDJE STVARI U SVOJU KORIST
(Član 226 ZOO)
Uslov za primjenu odredbe člana 226 ZOO je da je tudja stvar korišćena bez
pravnog osnova.
Iz obrazloženja:
„Nije sporno da sud nije vezan pravnim osnovom, koji je tužilac naveo u tužbi, ali s
tim u vezi revident je izgubio iz vida da je sud vezan činjenicama navedenim u tužbi, a iz
činjenica navedenih u tužbi proizilazi da je tužilac svoj zahtjev temeljio na tvrdnji, da je isti
stekao pravo svojine na spornoj nekretnini 28.12.2009. godine, u postupku vansudske prodaje,
a da je tuženi iste - tudju stvar koristio sve do 09.01.2014. godine, te da mu s toga pripada
pravo na korist u visini zakupnine za navedeni period.
Kod naprijed navedenog sporni odnos se ima raspraviti primjenom čl.226. ZOO („Sl.
list CG“, br. 47/08), a ne primjenom čl.113. st.2. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.
list CG", br. 19/09), na koju zakonsku odredbu se ukazuje revizijom.
Odredbom čl.226. ZOO je propisano kad je neko tudju stvar upotrijebio u svoju korist,
imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj
naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi u slučaju upotrebe tudje stvari bez pravnog
osnova, lice koje je istu koristilo je dužno naknaditi koristi i to licu, koje je imalo pravo
upotrebe navedene stvari. Prednje, jer je neovlašćenim korišćenjem stvari, vlasniku bila
uskraćena mogućnost korišćenja svog prava na istoj stvari. Dakle, uslov za primjenu citirane
zakonske odredbe - je da je tuženi koristio tudju stvar, bez pravnog osnova. Kako je u
konkretnom slučaju utvrdjeno da tuženi objekat u spornom periodu nije koristio, to su
nižestepeni sudovi pravilno postupili, kada su odbili zahtjev tužilaca.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1011/16 od 02.11.2016. godine)
124
ŠTETA PROUZROKOVANA NEUREDNIM IZVRŠENJEM UGOVORA
(Član 269 stav 2 ZOO)
Ugovarač koji je ugovorom garantovao kvalitet opreme i materijala koji se
ugradjuje prilikom izgradnje objekta u obavezi je da drugom ugovaraču naknadi štetu
nastalu rušenjem objekta zbog nekvalitetno izvedenih radova.
Iz obrazloženja:
„Parnične stranke su 20.08.2009. godine zaključile Ugovor o građenju, kojim se tuženi
obavezao da izgradi i montira poslovni objekat tužioca, u svemu prema projektnoj
dokumentaciji. Tuženi je garantovao kvalitet opreme i materijala koji se ugrađuje i kvalitet
izvedenih radova (garancija za izvedene radove iznosila je dvije godine). Radovi su završeni
19.04.2010. godine, a sredinom januara 2012. godine došlo je do rušenja objekta tužioca
(krova) usled sniježnih padavina, tako da je na čitavom objektom nastala materijalna šteta.
Putem vještaka građevinske struke utvrđena je visina te štete - 110.325,55 €, na koji
iznos je tužilac opredijelio zahtjev za naknadu štete.
Putem vještaka mašinske struke, te čitanjem izvještaja Instituta za crnu metalurgiju
Nikšić o ispitivanju stanja materijala i zavarnih spojeva i rešetkastog krovnog nosača na
predmetnom poslovnom objektu tužioca br.1021/20 od 28.03.2013. godine, datom od strane
instituta nakon što je došlo do rušenja objekta, utvrđeno je da je do rušenja objekta došlo zbog
nekvalitetnog izvedenih radova od strane tuženog i nekvalitetno ugrađenog materijala (tuženi
je ugovorom garantovao kvalitet opreme i materijala koji se ugrađuje). Takođe je utvrđeno da
tuženi po zahtjevu tužioca nije otklonio nedostatke (štetu).
Imajući u vidu navedene činjenice, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili
materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i obavezali tuženog da tužiocu naknadi
štetu prouzrokovanu neurednim izvršenjem ugovora (čl.269. st.2. ZOO).“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 111/16 od 15.11.2016.godine)
125
NEIZVRŠENJE OBAVEZE U POGLEDU OTKLANJANJA
SMETNJI ZA UKNJIŽBU I NAPLATA KAZNENIH PENALA
(Član 277 ZOO)
Kupac koji je dokazao postojanje povrede obaveze od strane prodavca, a u čiju
korist je aneksom ugovorena ugovorna kazna, ima pravo da traži naplatu ove kazne.
Iz obrazloženja:
„Tužilja tužbom zahtijeva naplatu kaznenih penala a zahtjev zasniva na činjenici da su
dana 15.07.2010. godine parnične stranke zaključile aneks ugovora, kojim su odložile
izvršenje obaveze iz ugovora o kupoprodaji nepokretnosti zaključenog 05.12.2008. godine, u
pogledu upisa tužilje-kupca u katastar nepokretnosti do 01.03.2011. godine i ugovorile
obavezu tuženog-prodavca da za svaki naredni mjesec od isteka roka isplaćuje kupcu kaznene
penale u visini od 250,00 € na ruke.
Iz činjenica utvrđenih u postupku od strane prvostepenog suda, koje je kao pravilne
prihvatio i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev za isplatu
iznosa od 12.250,00 € osnovan, zbog čega su u tom dijelu isti djelimično usvojili. Naime,
prvostepeni sud je utvrdio da tuženi nije omogućio uknjižbu tužilje u javne knjige do roka
koje su stranke ugovorile aneksom ugovora, bez obzira što je takva obaveza stojala na
tuženom. Stoga je odgovoran da tužilji naknadi iznos koji su stranke takođe ugovorile
aneksom, a koji za period od 01.03.2011. godine do 12.03.2015. godine, kada je izvršena
uknjižba svojinskih prava tužilje, iznosi 12.250,00 €.
Po nalaženju ovog suda, aneksom ugovora stranke su ugovorile naplatu ugovorne
kazne, koja je predviđena odredbom čl.277. ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08) kao sredstvo za
obezbjeđenje ispunjenja obaveze. Tužilja u čiju je korist aneksom ugovorena ugovorna kazna,
ima pravo da traži naplatu iste, s tim što je dužna da dokaže postojanje povrede obaveze od
strane dužnika.
U konkretnom sporu, po nalaženju ovog suda, iz činjenica utvrđenih u postupku pred
prvostepenim sudom nesumnjivo proizilazi da tuženi nije ispunio obavezu koja se sastojala u
preduzimanju radnji koje bi omogućile uknjižbu prava vlasništva tužilje na nekretninama koje
je kupila od tuženog i zaključila ugovor o kupoprodaji, ni u roku do kojeg je aneksom
ugovora odloženo izvršenje te obaveze - 01.03.2011. godine.
Revizijski navodi kojima se osporava zaključak nižestepenih sudova da postoji
odgovornost tuženog zbog neizvršenja obaveze za uknjižbu prava tužilje nijesu osnovani.
Naime, tuženi nije pružio dokaze da je zahtijevao produženje rokova iz zaključenog aneksa
ugovora, niti dokaze o postojanju okolnosti koje isključuju njegovu ugovoru odgovornost ili
postojanje okolnosti na osnovu kojih bi morao da bude oslobođen od odgovornosti ili da ista
bude umanjena. Naprotiv, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je obaveza stajala na
tuženom i tuženi istu nije ispunio do ugovorenog roka, da je rješenjem Uprave za nekretnine
odbijen zahtjev tužilje za upis prava svojine na kupljenom stanu zbog postojanja zabilježbe
otuđenja i opterećenja. Prema tome, praviln je stanovište nižestepenih sudova da je tuženi bio
u obavezi da otkloni smetnje za upis prava svojine tužilje, pa revizijski navodi kojima
istrajava na tvrdnji da je tužilja odgovorna nijesu osnovani. Jer, propuštanje tužilje da
osporava rješenje Uprave za nekretine u daljem upravnom postupku i upravnom sporu nema
uticaja na drugačije odlučivanje, budući je obaveza otklanjanja smetnji za uknjižbu bila
isključivo na strani tuženog kao prodavca, a posebno što su upisane zabrane raspolaganja i
126
otuđenja mogle biti otklonjene radnjama tuženog kao dužnika prema trećim licima-
povjeriocima.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 805/16 od 18.10.2016. godine)
127
ZASTARJELOST MJENIČNOG POTRAŽIVANJA
IZ BLANKO MJENICE
Zastarjelost mjeničnog potraživanja iz blanko mjenice cijeni se prema
naznačenoj dospjelosti u mjeničnom pismenu, a ne prema danu izdavanja.
KAMATA NA KAMATU
(Član 279 stav 1 ZOO)
Na iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može se zahtijevati zatezna
kamata sve dok glavni dug nije isplaćen, pa i kada je ona obračunata u nominalnom
iznosu i utužena uz glavni dug.
Iz obrazloženja:
„Nijesu osnovani navodi revizije da je tužilac, u skladu sa članom 35 Zakona o
mjenici, mjenicu morao podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, jer se
ona, shodno čl. 109 st. 2 istog zakona, smatra kao mjenica po vidjenju, kao ni navodi revizije
da je nastupila zastarjelost pokretanja postupka naplate putem mjenice.
Tuženi je kao sredstvo obezbjedjenja urednog vraćanja duga po kreditu predao tužiocu
blanko mjenicu sa mjeničnim ovlašćenjem da je može popuniti u skladu sa ugovorom o
kreditu, da datum izdavanja i datum dospjelosti mjenice može odrediti po svom nahodjenju i
da je bez protesta može podnijeti na isplatu na bilo koju banku kod koje tuženi vodi svoj
račun. Tužilac je u skladu sa mjeničnim ovlašćenjem popunio mjenicu sa dospjećem
12.12.2011. godine i podnio na naplatu, ali na računu tuženog nije bilo novčanih sredstava.
Blanko mjenica ne predstavlja mjenicu sve dok se ona ne popuni na propisani način, a
popunjava je imalac naknadno u skladu sa ovlašćenjem izdavaoca. Pravo na popunu blanko
mjenice po pravilu ne zastarijeva, a zastarjelost mjeničnog potraživanja iz blanko mjenice
cijeni se prema naznačenoj dospjelosti u mjeničnom pismenu, a ne prema danu izdavanja.
Slijedom navedenog reviziju tuženog je valjalo odbiti kao neosnovanu u dijelu kojom
je tužiocu dosudjen iznos od 128.119,56 €, kao i kamata na iznos od 110.715,89 € počev od
10.01.2013. godine do isplate.
Nasuprot gornjem revizija je osnovana u dijelu kojim je tužiocu na iznos od 17.403,67
€ dosudjena zakonska zatezna kamata od 10.01.2013. godine. Ovaj iznos predstavlja
obračunatu zakonsku kamatu na iznos glavnice i ugovorne kamate od dospjelosti do
12.12.2011. godine.
Prema odredbi člana 279 stav 1 ZOO na dospjelu a neisplaćenu zateznu kamatu ne
teče zatezna kamata izuzev kada je to zakonom odredjeno. Zbog toga tužilac na iznos
obračunate zakonske zatezne kamate ne može zahtijevati zateznu kamatu sve dok glavni dug
nije isplaćen, pa i kada je ona obračunata u nominalnom iznosu i utužena uz glavni dug.
Izuzetak iz čl. 400 st. 3 ZOO odnosi se na ugovornu, a ne na zateznu kamatu. Stoga je u ovom
dijelu reviziju valjalo usvojiti, preinačiti obje presude i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 74/16 od 20.10.2016. godine)
128
PREDLOG ZA IZVRŠENJE NA OSNOVU MJENICE
-PRIGOVORI KOJI SE MOGU ISTAĆI IMAOCU
BLANKO MJENICE-
(Član 5 stav 2, čl. 18 st. 2, čl. 26 st. 1, čl. 29 st. 2 i čl. 111 Zakona o mjenici)
Kada je banka kao remitent podnijela predlog za izvršenje na osnovu mjenice
radi se o mjeničnom sporu koji se ima raspraviti primjenom pravila Zakona o mjenici.
***
Kada je u pitanju blanko mjenica prema licu kome je blanko mjenica predata
izdavalac može isticati prigovor nedostatka pravnog posla na osnovu koga je prenos
izvršen, kao i prigovor da je mjenica ispunjena protivno postojećem sporazumu.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac sa B. P., kao korisnikom kredita, zaključio
ugovor UGKR 2010/2675 od 23.07.2010. godine kojim je korisniku kredita odobren kredit u
iznosu od 121.000 €. Iste stranke su zaključile i aneks tog ugovora od 24.06.2011. godine
kojom su korisniku kredita odobrena dodatna sredstva u iznosu od 133.060,98 €, tako da
ukupan odobreni kredit iznosi 253.842,95 €. Članom 7 ugovora predvidjena su sredstva
obezbjedjenja kredita izmedju ostalih i mjenice i mjenično ovlašćenje tuženog. Tuženi je
predao tužiocu blanko mjenicu čiji je on trasant i trasat, sa mjeničnim ovlašćenjem da tužilac
mjenicu može popuniti na mjenični iznos koji odgovara iznosu duga po osnovu navedenog
ugovora o kreditu, da datum izdavanja mjenice i njenog dospjeća može odrediti po vlastitoj
volji, samo ne prije ugovorenog roka dospjeća potraživanja koje se mjenicom naplaćuje, da
mjenicu može domicilirati za isplatu na bilo koju poslovnu banku kod koje mjenični dužnik
vodi svoje račune i da bez obavještenja dužnika popuni mjenicu i bez protesta podnese na
plaćanje banci kod koje dužnik ima račun. Tužilac je popunio mjenicu sa rokom dospjeća
07.02.2013. godine i podnio je na naplatu, ali mjenica nije naplaćena jer na računu tuženog,
kao mjeničnog dužnika, nije bilo sredstava.
Nižestepeni sudovi su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev smatrajući da tužilac nije
dokazao da glavni dužnik u roku odredjenom u pisanom pozivu nije ispunio obavezu iz
ugovora o kreditu, pa nije ovlašćen da od tuženog zahtijeva preostali iznos duga iz tog
ugovora, shodno odredbi člana 1168 ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08), jer isti nije dužnik iz tog
ugovora, a odgovornost tuženog kao jemca je subsidijarna, u smislu odredbe čl. 1107 stav 1
ZOO. Isto tako, drugostepeni sud smatra da se sporni odnos ne može raspraviti primjenom
odredaba Zakona o mjenici jer se radi o blanko vlastitoj mjenici koja služi samo kao
osiguranje plaćanja i podnosi se na naplatu u slučaju da dužnik svoj dug ne izmiri u
ugovorenom roku i na ugovoreni način.
Ovakvo shvatanje nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj
primjeni materijalnog prava.
Tuženi je izdao bjanko mjenicu u korist banke kao povjerioca i ovlastio banku da
popuni mjenicu u skladu sa obavezom korisnika kredita. Kada se mjenični blanket popuni u
skladu sa mjeničnim ovlašćenjem ona uživa mjenična preimućstva i kao apstraktna hartija od
vrijednosti nezavisna je od osnovnog posla u vezi sa kojim je mjenica izdata. Banka je kao
remitent podnijela predlog za izvršenje na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave pa se
129
radi o mjeničnom sporu u kojem se zahtijeva isplata mjenične svote. Zbog toga se sporni
odnos imao raspraviti primjenom pravila Zakona o mjenici, a ne primjenom pravila o jemstvu
iz Zakona o obligacionim odnosima. To što je u izreci prvostepene presude nepotrebno
navedeno da se zahtjev odnosi na dug po ugovoru o kreditu, ne može promijeniti karakter
spora imajući u vidu činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan.
Kada je trasant sebe označio kao trasata onda se radi o sopstvenoj trasiranoj mjenici, u
smislu člana 5 stav 2 Zakona o mjenici („Sl. list RCG“, br. 45/2005), čiji izdavalac je u
obavezi prema imaocu mjenice za isplatu mjenične svote. Naime, izdavalac sopstvene
mjenice prema odredbi čl. 111 Zakona o mjenici odgovara onako kako odgovara akceptant
trasirane mjenice. U slučaju da mjenica ne bude plaćena njen imalac ima na osnovu mjenice
pravo na neposrednu tužbu, u skladu sa čl. 29 st. 2 Zakona o mjenici, jer kao akcept prema
odredbi čl. 26 st. 1 istog zakona vrijedi trasatov potpis kada je stavljen na lice mjenice.
Što se pak tiče prigovora koje se mogu istaći imaocu mjenice, prema odredbi člana
263 stav 1 ZOO protiv zahtjeva imaoca hartije od vrijednosti izdavalac može istaći samo
prigovore koji se tiču izdavanja same hartije kao što je falsifikat; prigovore koji proizilaze iz
sadržaja hartije, kao što su rokovi ili uslovi; kao i prigovore koje ima prema samom imaocu
hartije, kao što su kompenzacija, nedostatak zakonom propisanog postupka za sticanje hartije
od vrijednosti i odsustva ovlašćenja. Kada je u pitanju blanko mjenica prema licu kome je
blanko mjenica predata u skladu sa stavom 2 istog zakona izdavalac može isticati prigovor
nedostatka pravnog posla na osnovu koga je prenos izvršen. Isto tako može istaći i prigovor
da je mjenica ispunjena protivno postojećem sporazumu – čl. 18 st. 2 Zakona o mjenici.
Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvostepeni sud nije raspravio
činjenice u vezi prigovora tuženog da se mjenično ovlašćenje ne odnosi na konkretnu
mjenicu, da je tužilac propustio radnje radi održavanja mjeničnih prava i da je potraživanje
zastarjelo, to je razlog zbog koga su se obje presude morale ukinuti i predmet vratiti
prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 89/16 od 17.11.2016. godine)
130
MJENIČNO PRAVNI ZAHTJEV PROTIV TRASANTA
(Čl. 48, 49 i 80 Zakona o mjenici)
Ako akceptant – korisnik kredita nije isplatio mjeničnu svotu o dospjelosti,
imalac mjenice ima pravo na mjeničnu tužbu protiv izdavaoca mjenice – trasanta.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac sa V. M. zaključio ugovor o kreditu br. 702-
92-5780 od 02.08.2007. godine. Ugovorom je V. M. odobren kredit u iznosu od 10.000 € na
rok otplate 120 mjeseci, uz kamatnu stopu od 8,30% godišnje. Kao sredstva obezbjedjenja
ugovorom su predvidjena polisa osiguranja vankulirana u korist tužioca, administrativna
zabrana za jednog žiranta, administrativna zabrana na platu korisnika kredita i mjenica.
Korisnik kredita nije uredno vraćao kredit pa ukupan dug na dan 30.04.2014. godine iznosi
13.500,30 €, od čega na ime glavnice 9.081,31 €, na ime redovne kamate 2.931,48 € i na ime
zatezne kamate 1.487,51 €. Dalje je utvrdjeno da je tuženi u korist banke kao remitenta izdao
mjenicu koju je akceptirao korisnik kredita. Dakle, mjenica je potpisana od strane izdavaoca –
tuženog i akceptanta – korisnika kredita i predata tužiocu sa ovlašćenjem akceptanta da je
može popuniti u skladu sa datim ovlešćenjem. U skladu sa mjeničnim ovlašćenjem mjenica je
popunjena na iznos od 13.500,30 € sa rokom dospjeća 30.04.2014. godine. Mjenica nije
isplaćena.
Potpisivanjem mjenice izdavalac (trasant) se obavezao da će trasat kome on izdaje
takav nalog remitentu ili licu odredjenom po njegovoj naredbi isplatiti sumu označenu u
mjenici u odredjenom roku. Trasant odgovara da će mjenica biti akceptirana i isplaćena i sa
akceptantom solidarno odgovara za isplatu mjenice. Dakle, pogrešni su razlozi nižestepenih
sudova da je tuženi avalista i da kao mjenični jemac odgovara za izvršenje obaveze korisnika
kredita.
Budući da akceptant – korisnik kredita nije isplatio mjeničnu svotu o dospjelosti, to
tužilac kao imalac mjenice ima pravo na mjeničnu tužbu protiv tuženog.
Prema odredbi člana 48 stav 1 Zakona o mjenici („Sl. list RCG“, br. 45/2005) lica koja
su mjenicu trasirala, akceptirala, indosirala ili avalirala, odgovaraju solidarno imaocu mjenice.
Prema stavu 2 istog člana imalac mjenice ima pravo da postupi protiv svih lica iz st. 1 ovog
člana, bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri tome nije dužan da
se drži reda kojim su se oni obavezali. On ima pravo na sve isplate iz čl. 49 navedenog
zakona.
Nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja. Prema odredbi člana 80 stav 2
Zakona o mjenici mjenično pravni zahtjevi protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana,
računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez
troškova“ od dana dospjelosti. Kako mjenica sadrži odredbu „bez protesta“, dospjela je
30.04.2014. godine, a tužba podnijeta 27.05.2014. godine, to potraživanje koje je predmet
spora nije zastarjelo.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1205/16 od 22.12.2016. godine)
131
OCJENA ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA DUGA
IZ UGOVORA O PROFESIONALNOM ANGAŽOVANJU IGRAČA
(Član 371 ZOO)
Raskid kod dugotrajnog ugovora djeluje za budućnost, te ugovorna strana kojoj
nije ispunjena obaveza iz ugovora ima pravo da zahtijeva isplatu prije raskida dospjele
a neisplaćene obaveze, dok se zastarjelost potraživanja cijeni prema odredbi člana 371
ZOO.
Iz obrazloženja:
„Bezuspješno se revizijom tuženog pokušava dovesti u pitanje pravni osnov
predmetnog potraživanja isticanjem da nije riječ o ispunjenju obaveze (dugu) već naknadi
štete, jer je predmetni ugovor sa aneksom raskinut i prestao da važi na bazi konačne odluke
nadležnog organa K. s. S. i C. G. od 17.12.2004.godine, pa ne proizvodi pravno dejstvo, a
shodno čl. 132 ZOO ugovorne strane su oslobodjene svojih obaveza izuzev obaveze naknade
štete, zbog čega se ima primijeniti rok zastarjelosti od 3 godine predvidjen odredbom čl.
376.st.1. ZOO. Naime, tuženi gubi iz vida razliku izmedju obligacije u smislu tražbine i
obligacionog odnosa koji se tiče njihovog svršetka. Uzroci gašenja tražbine i obligacionog
odnosa nijesu istovjetni, jer se tražbina gasi ispunjenjem, oproštajem duga, novacijom,
sjedinjenom, prebijanjem, zastarjelošću i usljed naknade nemogućnosti ispunjenja, dok se
obligacioni odnos gasi istekom vremena, odustankom od ugovora, odnosno otkazom -
raskidom i ispunjenjem svih potraživanja. To zapravo znači da tražbina može da nadživi
obligacioni odnos na koji se oslanja, a u konkretnom slučaju da tužilac ima pravo da zahtijeva
isplatu, prije raskida, dospjele neisplaćene naknade iz predmetnog ugovora, jer raskid kod
dugotrajnog ugovora djeluje za budućnost (ne retroaktivno). Stoga se, prigovor zastarjelosti
tuženog ne može raspraviti primjenom odredbe čl. 367.st.1., već 371. ZOO. Takodje, ne može
se primijeniti rok zastarjelosti iz odredbe čl. 372. ZOO jer se pravila propisana za zastarjelost
povremenih potraživanja za koja je propisan rok zastarjelosti od 3 godine ne odnose na
otplatu u obrocima - ratama i druga djelimična ispunjenja.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 640/16 od 14.09.2016. godine)
132
ZASTARJELOST PRAVA NA ISPLATU OTPREMNINE
(Član 371 ZOO)
Iako pravo na otpremninu predstavlja imovinu u pitanju je potraživanje koje je
novčano i kao takvo podliježe pravilima o zastarjelosti potraživanja iz člana 371 ZOO.
Iz obrazloženja:
„Prema stanju u spisima tužilja je u ovom sporu postavila zahtjev za isplatu iznosa od
18.000,00 €, na ime otpremnine dodijeljene prethodnici tužilje pok. R. N. po Odluci tužene
br.210 od 16.07.1997. godine.
Iz činjenica utvrđenih u postupku prvostepeni sud je zaključio, a izloženi zaključak
drugostepeni sud prihvatio kao pravilan, da je potraživanje tužilje zastarjelo, jer je protekao
opšti rok zastarjelosti od 10 godina predviđen odredbom čl.371. ZOO, koji je bio u primjeni u
vrijeme nastanka spornog odnosa, obzirom da je predmetno potraživanje dospjelo 1997.
godine, a tužba podnijeta 2012. godine, sa kojih razloga su odbili tužbeni zahtjev.
Prema shvatanju ovog suda, izloženo stanovište nižestepenih sudova o osnovanosti
prigovora zastarelosti potraživanja je pravilno.
Naime, tužilji kao naslednici pok. R. N., pripada pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze
koja proizilazi iz odluke tužene o isplati otpremnine pok. R. N. Pri tom, otpremnina koju je
tužilja očekivala, po osnovu ostavinskog rješenja O.br.77/97 od 24.12.1997. godine,
predstavlja imovinu u smislu čl.1. Protokola br.1 uz Konvenciju, jer je riječ o stečenom pravu
tužilje. Ovakav zaključak izložen je i u odluci Ustavnog suda Crne Gore Už-III br.42/15 od
31.03.2016. godine, a isti se temelji na činjenici da je tužilja oglašena za jednog od zakonskih
naslednika, između ostalog i na pravu koje se odnosi na isplatu otpremnine za pok. majku i
pravosnažnošću rješenja o nasleđivanju predmetna otpremnina je postala imovina naslednika.
I ovaj sud je istovjetnog stava Ustavnog suda da pravo svojine, kao garantovano
ustavno i ljudsko pravo, ne može biti derogirano odredbama nacionalnog zakona. Takođe,
ovaj sud prihvata i stav Ustavnog suda da se potraživanje podvodi pod pojam imovine iz čl.1
Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da kao
takvo ne može biti predmet nedozvoljenog miješanja države u isto. Međutim, polje primjene
čl.1 Protokola 1 ne proteže se i na imovinske odnose u privatnom pravu. Takav stav je
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu jasno izrazio u presudi Garzičić protiv Crne Gore
od 21.09.2010. godine, predstavka broj 17931/07, paragraf 37. Upravo, predmetno novčano
potraživanje između fizičkog i pravnog lica predstavlja odnos između strana u privatnom
pravu i na njega se ima primijeniti princip iz prethodno navedene presude Evropskog suda za
ljudska prava.
Prema tome, u konkretnom slučaju nije u pitanju svojina kao imovina, već pravo -
potraživanje koje je legitimno očekivano uz ispunjenje propisanih uslova od strane lica kome
je priznato. Činjenica je da je postojalo pravo tužilje, ali je tužilja, da bi ga ostvarila prema
nacionalnom pravu (Zakonu o obligacionim odnosima), bila dužna da zahtijeva ostvarenje
istog u zakonom određenom vremenskom periodu - roku.
Znači, iako pravo na otpremninu predstavlja imovinu u pitanju je potraživanje koje je
novčano i kao takvo podliježe pravilima o zastarjelosti potraživanja iz čl.371 ZOO ("Sl.list
SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), koje pravo je mjerodavno u ovom
sporu, a budući da je u odgovoru na tužbu istaknut prigovor o zastarjelosti potraživanja,
relevantna je navedena zakonska odredba za rješavanje predmetne pravne stvari. Jer, kako to
133
pravilno nalaze nižestepeni sudovi, tužilja je mogla zahtijevati isplatu svog dijela tražbine, s
obzirom da se radi o djeljivoj obligaciji, od momenta pravosnažnosti rješenja o nasleđivanju -
09.01.1998. godine. Kako je tužbu u ovom sporu podnijela 13.06.2012. godine, nesumnjivo je
protekao rok od 10 godina za zastarjelost potraživanja.
Zakonodavac je rukovodeći se principom pravne sigurnosti i zaštitom vladavine prava
upravo i uveo u pravni sistem odredbe o zastarjelosti potraživanja.
Prema pravnom sistemu Crne Gore ne postoji potraživanje koje ne zastarijeva, pa čak i
potraživanje koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom a koje se podvodi pod
najočigledniji oblik legitimnog očekivanja u smislu prava na mirno uživanje imovine u
značenju čl.1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda. Tačnije, odredbom čl.379 st.1 Zakona o obligacionim odnosima predviđeno je da sva
potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog
nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za
10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
Međutim, u konkretnom slučaju, iako ostavinsko rješenje nije značaja pravosnažne
sudske odluke na koju se odnosi odredba člana 379 ZOO, ovim rješenjem je tužilji priznato
naslijeđenim pravom stečeno pravo ostavioca, a ne kao ostvareno potraživanje u nominalnom
iznosu, tako da se ima primijeniti odredba Zakona o obligacionim odnosima o opštem
zastarnom roku iz člana 371 ZOO. Jer, na onima koji imaju pravo na potraživanje je da štite to
svoje pravo u smislu da traže ostvarenje istog putem suda i to je bilo na tužilji, između ostalih
naslednika u konkretnom slučaju, a ovo kod jasnih i predvidivih zakonskih odredbi da
potraživanje zastarijeva.
Inače, povodom osnova usklađenosti sa uslovima predviđenim u stavu drugom
Protokola br.1 uz Evropsku konvenciju valja navesti da su odluke nižestepenih sudova
zasnovane na odredbi čl.371 Zakona o obligacionim odnosima čiji je cilj upravo zaštita
pravne sigurnosti i vladavine prava.
Odredbe o zastarjelosti potraživanja koje je predviđao ranije važeći Zakon o
obligacionim odnosima predviđa i novi Zakon o obligacionim odnosima Crne Gore donijet
tokom 2008. godine. Tako bi sud donio sličnu odluku i povodom tužbi drugih u istoj poziciji.
Pobijane odluke su upravo potvrda obezbjeđenja pravne sigurnosti i primjene
relevantnih propisa u oblasti zastarjelosti potraživanja na nivou sudske vlasti, budući su
odluke suda osnovni način u državi za postizanje navedenog cilja.
Dakle, iako stoji imovinsko pravo tužilje - pravo na potraživanje, nije u pitanju
bezuslovno pravo, već je za ostvarenje istog potrebno da tužilja kao nosilac prava ispuni
određene propisane uslove koji nijesu bili neobjektivni i neopravdani, a koje tužilja u
konkretnom slučaju nije ispunila.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 3/16 od 20.12.2016. godine)
134
ŠTETA PROUZROKOVANA KRIVIČNIM DJELOM
(Član 377 stav 1 ZOO)
U slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom zahtjev za naknadu
štete prema svakom odgovornom licu, a ne samo prema štetniku, zastarijeva kada
istekne vrijeme odredjeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac kao pripadnik pješadijske brigade
Podgoričkog korpusa ranjen 10.05.1992. godine. Tom prilikom zadobio je teške povrede u
predjelu podlaktice desne ruke, natkoljenice desne noge i desne strane grudnog koša u
predjelu ledja. Liječen je u Domu zdravlja Ljubinje i Medicinskom centru Trebinje, gdje mu
je hirurškim putem odstranjeno strano tijelo iz natkoljenice, dok su ostala strana tijela i dalje
prisutna u predjelu desne ruke i ledja. Kao posljedica zadobijene povrede tužiocu je umanjena
životna aktivnost za 30% trajno. On je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u periodu do
mjesec dana, bolove srerdnjeg intenziteta u trajanju od tri mjeseca, a u budućnosti će trpjeti
bolove blagog i srednjeg intenziteta koji su muklog karaktera povremeno sa jačim
intenzitetom. Ovi bolovi imaju trajni karakter zbog brojnih metalnih gelera u tijelu, što
zahtijeva stalnu posjetu ljekaru i tretman fizičkog bola. Tužilac je trpio primarni strah jakog
intenziteta zbog subjektivnog doživljaja životne ugroženosti u trajanju od jednog sata, a
kasnije mu je dijagnostifikovan postraumatski stresni poremećaj. Tužilac je trpio sekundarni
strah srednjeg intenziteta u periodu od godinu dana, a blagog do srednjeg intenziteta u daljem
periodu od nekoliko godina.
Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su pravilno primijenili
materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.
Revizijom se bez osnova osporava zaključak nižestepenih sudova da nije nastupila
zastarjelost potraživanja. I po nalaženju ovog suda potraživanje koje je predmet spora nije
zastarjelo, o čemu je drugostepeni sud dao potpune i pravilne razloge, kako u pogledu dužine,
početka toka i zastoja zastarijevanja. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi potraživanje
naknade štete nastale usljed ratnih dejstava prouzrokovano je krivičnim djelom oružane
pobune i zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme
odredjeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. S tim u vezi nijesu osnovani navodi revizije da
se ne može primijeniti duži rok zastarjelosti iz člana 377 stav 1 ZOO. Ovo zbog toga što u
slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, zahtjev za naknadu štete prema svakom
odgovornom licu, a ne samo prema štetniku, zastarijeva kada istekne vrijeme odredjeno za
zastarjelost krivičnog gonjenja.
Neosnovano se osporava i visina dosudjene naknade. Prilikom odmjeravanja visine
naknade nematerijalne štete sudovi su, u skladu sa odredbom člana 200 ZPP, imali u vidu
jačinu bolova i straha kao njihovo trajanje, pa dosudjeni iznos predstavlja pravičnu naknadu i
u skladu je sa ciljem koji se naknadom ostvaruje.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 706/16 od 07.10.2016. godine)
135
ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA PREMA OSIGURAVAČU
(Član 390 stav 5 u vezi čl. 385 st. 1 ZOO
i čl. 7 st. 1 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju)
Zastarjelo je potraživanje oštećenog lica prema osiguravaču ako je od
podnošenja odštetnog zahtjeva do prijave potraživanja u stečajnom postupku koji je
otvoren nad osiguravačem prošlo tri godine.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da se, dana 08.11.2009. godine, na magistralnom putu
Nikšić – Risan dogodila saobraćajna nezgoda. U toj nezgodi kao saputnik u vozilu marke
„Golf 3“, reg. oznaka NK __-__, povrijedjen je tužilac. Vozilo je u momentu nezgode bilo
osigurano kod tuženog. Tužilac je 25.08.2010. godine podnio odštetni zahtjev koji je zaveden
kod tuženog pod br. AO 817/10. Tuženi je dopisom AO 817/10 od 26.08.2010. godine od
tužioca zahtijevao dostavljanje odredjenih dokumenata, ali tužilac po tom traženju nije
postupio. Dalje je utvrdjeno da je tužilac u stečajnom postupku, koji je otvoren nad tuženim,
podnio prijavu potraživanja 13.03.2015. godine.
Kod ovakvog stanja u spisima nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je nastupila
zastarjelost potraživanja. Prema odredbi člana 390 stav 5 ZOO neposredni zahtjev trećeg
oštećenog lica prema osiguravaču zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov
zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu. To znači da to potraživanje, u smislu čl. 385
st. 1 ZOO, zastarijeva u roku od tri godine.
Nijesu osnovani navodi revizije da nije nastupila zastarjelost potraživanja zbog toga
što tuženi nije donio odluku po njegovom odštetnom zahtjevu od 25.08.2010. godine,
odnosno da je podnošenjem toga zahtjeva prekinuto zastarijevanje i da ono nije počelo
ponovo da teče zbog toga što tuženi nije odlučio o tom zahtjevu.
Prema odredbi člana 7 stav 1 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju („Sl. list
RCG“, br. 46/07) naknadu štete po osnovu ugovora o obaveznom osiguranju oštećeno lice
ostvaruje podnošenjem odštetnog zahtjeva društvu za osiguranje koje je po osnovu ugovora o
osiguranju dužno da naknadi štetu. Prema odredbi st. 4 istog člana ako društvo za osiguranje
ne odgovori na zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, oštećeno lice može pravo
na naknadu štete ostvariti tužbom preko nadležnog suda.
Prema tome, tuženi je imao pravo da po proteku roka od 30 dana od podnošenja
odštetnog zahtjeva, tj. nakon 26.09.2010. godine podnese tužbu sudu radi ostvarivanja prava
na naknadu štete. Kako je i od tada pa do prijave potraživanja u stečaju 13.05.2015. godine,
protekao trogodišnji rok, to znači da je u momentu podnošenja prijave potraživanja u
stečajnom postupku već bila nastupila zastarjelost potraživanja.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 145/16 od 01.12.2016.godine)
136
ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE STVARI
-GUBITAK PRAVA NA NAKNADU ŠTETE-
(Član 482 stav 2 u vezi čl. 481 i 488 ZOO)
Kada je kupcima predat stan manje površine od ugovorene radi se o
materijalnom nedostatku stvari, te je kupac protekom ugovorenog i zakonskog roka za
ostvarenje tog prava izgubio pravo da po osnovu razlike u površini traži preplaćeni
iznos od prodavca.
Iz obrazloženja:
„Među strankama nije sporno da je predmetnim ugovorom tužilac kupio stan F4
površine 66 m2, izgrađen na kat. parceli 1363/1, upisanoj u LN br.334 KO Sveti Stefan, za
cijenu od 429.000,00 €. Tužilac - kupac je u cjelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, a tuženi -
prodavac je na dan zaključenja ugovora predao stan tužiocu, s tim što se prodavac obavezao
da će u garantovanom roku od 12 mjeseci, računajući od dana zaključenja ugovora, odnosno
dana predaje stana u posjed kupcu, na poziv kupca u najkraćem roku, otkloniti sve
građevinsko-tehničke nedostatke u stanu na koje mu ukaže. Po osnovu navedenog ugovora
tužilac se 17.09.2008.godine upisao kod nadležnog organa kao nosilac prava svojine na
stambenom prostoru 60 m2, koje pravo je prenio na svoju kćerku po osnovu Ugovora o
poklonu od 27.01.2009.godine. Putem vještaka geodetske struke utvrđeno je da predmetni
stan ima neto površinu od 62,08 m2.
Imajući u vidu navedene činjenice, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su
zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan.
Za razrješenje ovog spora mjerodavno pravo su odredbe ZOO koje regulišu
odgovornost za materijalne nedostatke. Ovaj zakon široko i raznovrsno odredjuje kada postoji
materijalni nedostatak, ali ne sadrži bliže odredjenje u čemu se on sastoji. Prema sudskoj
praksi radi se o materijalnom nedostatku stvari kad je kupcima predat stan manje površine od
ugovorene. Osnov ove odgovornosti zasniva se i proizilazi iz obaveze prodavca da kupcu
preda stvar u ispravnom stanju, a i na načelu jednake vrijednosti davanja.
I po nalaženju ovog suda, tužilac je u smislu odredbi čl. 481, 482 i 488 ZOO (Sl. list
SFRJ, br.29/78, 39/85 i 57/89 i Sl. list SRJ, br.31/93), izgubio pravo da po osnovu razlike u
površini, kao materijalnog nedostatka stvari (stana), od tuženog zahtijeva traženi iznos, jer su
protekli svi ugovoreni i zakonski - prekluzivni rokovi za ostvarenje tog prava. Naime, u
skladu sa odredbom čl.482 st. 2 u vezi čl. 481 navedenog zakona prodavac ne odgovara za
nedostatke koji se pokažu nakon što je protekao rok od šest mjeseci od predaje stvari, izuzev
kada je ugovoren određeni duži rok, što je u ovom slučaju bilo 12 mjeseci, u kom roku
tužilac nije u skladu sa čl. 488 istog zakona ostvario traženo pravo.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 994/16 od 30.11.2016. godine)
137
ZAŠTITA OD EVIKCIJE
(Čl. 508-512 ZOO)
Nema uslova za primjenu odredbi čl. 508-512 ZOO ako je kupac bio upoznat da
je nepokretnost koju kupuje bila opterećena teretom „morsko dobro“.
Iz obrazloženja:
„Stranke su zaključile Ugovor o kupoprodaji dana 29.04.1998.godine. Predmet
ugovora je bio restoran „Sunce“ na Velikoj Plaži, koji se sastoji od prizemlja, sprata, otvorene
terase, kao i dvorište, sve označeno kao kat.parcela br.124/1 u ukupnoj površini od 1.085,00
m2 (čl. 2 Ugovora).
U članu 4 Ugovora o kupoprodaji je navedeno da se prenosi svojina na predmetnim
nepokretnostima, opterećena teretom „morsko dobro“, koji teret se prenosi na kupca. Tužilac
je dakle pored objekta kupio i zemljište sa navedenim teretom. Iz spisa predmeta se utvrđuje
da je vođen je postupak po tužbi D. C. G. radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji i
utvrđenja vlasništva na parceli br.124/1 površine 1085 m2. Ovakav zahtjev je odbijen,
presudom koja je pravosnažna P.br.141/10 od 14.11.2010.godine, iz razloga što prodaja tuđe
stvari nema za posledicu ništavost ugovora u smislu čl. 103 ZOO. Osim toga, predmetna
nepokretnost – parcela br. 124/1 površine 1085 m2 upisana je kao državna svojina u LN 2018
KO Donji Štoj, pa je ocijenjeno da nema interesa za vođenje postupka.
Imajući u vidu navedeno pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužiocu ne
pripada tražena šteta. Naime, tužilac kao kupac bio je upoznat sa činjenicom da je predmetna
nepokretnost opterećena teretom („morsko dobro“) jer je u čl. 4 Ugovora, navedeno da postoji
teret. Zato je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nema uslova za primjenu odredbi čl.
508-512 ZOO, za predmetno traženje. Ovo zato što je tužilac bio obaviješten o tome da je
parcela koja je bila predmet kupoprodaje opterećena pravom „morsko dobro“ i da je isto
postojalo prije vremena tužiočevog sticanja stvari, pa je postojalo njegovo saznanje o
ograničenom pravu.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 836/16 od 07.12.2016. godine)
138
VRAĆANJE ZAJMA
(Član 571 u vezi čl. 566 ZOO)
Ugovor o zajmu nije formalni ugovor, pa nedostatak pisane forme ugovora, kao i
nedostatak priznanice o predaji novca ne može biti osnov za zaključivanje da ugovor
nije zaključen, a time i razlog za odbijanje zahtjeva za vraćanje zajma.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud u obrazloženju presude navodi da je odbio kao neosnovan tužbeni
zahtjev zbog nedostatka ugovora o zajmu u pisanoj formi, a iz činjenica utvrđenih u postupku,
posebno nalaza vještaka grafologa, proizilazi da spornu "priznanicu" najvjerovatnije nije
svojeručno ispisao i potpisao tuženi - vještak N. V., dok je vještak K. M. u nalazu dala
mišljenje da priznanicu nije svojeručno ispisao tuženi. Na osnovu ovakvog činjeničnog
utvrđenja, prvostepeni sud je zaključio da tužilac nije dokazao da je tuženom pozajmio
naznačeni iznos novca, pa u nedostatku pisanog ugovora o zajmu, nijesu ispunjeni uslovi iz
čl.10, 269, 566 i 571 ZOO, o obavezi tuženog na isplatu utuženog iznosa.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog
suda kao pravilne i žalbu tužioca odbio kao neosnovanu.
Po nalaženju ovog suda, razlozi nižestepenih sudova, za sada, ne mogu se prihvatiti
kao pravilni.
Naime, ugovor o zajmu nije formalni ugovor, pa nedostatak pisane forme ugovora,
kao ni nedostatak priznanice o predaji novca ne može biti osnov za zaključivanje da ugovor
nije ni zaključen, a time i razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva. Činjenice postojanja ugovora
o zajmu, količini pozajmljenog novca i roku vraćanja mogu se dokazivati i drugim dokaznim
sredstvima. Prvostepeni sud je radi utvrđivanja tih činjenica saslušao svjedoke i izveo dokaz
saslušanjem stranaka, ali te dokaze nije brižljivo ocijenio, niti je dao stvarne i uvjerljive
razloge zašto su ti iskazi neistiniti i kako je takvo uvjerenje stekao. Takođe je potpuno izostala
i ocjena dokaza saslušanjem parničnih stranaka, a posebno iskaza tuženog O. Ć. data na
ročištu pred prvostepenim sudom od 15.04.2013. godine, u dijelu kojim navodi da "ne sporim
činjenicu da sam primio iznos od 26.000,00 evra".
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1112/16 od 29.11.2016. godine)
139
OPOZIV POKLONA ZBOG NEZAHVALNOSTI
(Član 586 ZOO)
Ispoljeno nepoštovanje, nezainteresovanost i nebriga poklonoprimca za majku
kao poklonodavca predstavlja grubo ogrešenje i zanemarivanje osnovnih moralnih
obaveza djeteta prema roditelju, a narušavanje tjelesnog i psihičkog integriteta krajnji
najočigledniji oblik ugrožavanja poklonodavca koji zakon predvidja, te postoji razlog za
opoziv ugovora o poklonu.
Iz obrazloženja:
„Po mišljenju ovog suda, griješe nižestepeni sudovi kada na osnovu utvrđenih
činjenica zaključuju da tuženi, kao poklonoprimac, nije pokazao grubu nezahvalnost prema
svojoj majci-poklonodavcu nakon zaključenja ugovora o poklonu, tj. da nije prema majci
postupao grubo, drsko, bezobrazno ili bezobzirno, niti ju je svojim postupcima ili riječima
teško uvrijedio. Iz razloga pobijane i prvostepene presude slijedi da nižestepeni sudovi svoje
odluku nijesu zasnovali na sukobu između tužilje i njenog sina - tuženog i fizičkog nasrtaja na
nju dana 02.06.2015. godine u Nikšiću, kada je u porodičnoj kući, primjenom grubog nasilja i
koristeći oružje, ugrozio tjelesni integritet tužilje na način što je držeći u rukama pištolj tužilji
upućivao prijetnje "moraš povući tužbu ili ću ubiti i tebe i sebe", uperivši pištolj u pravcu
svoje majke, prijeteći da će ubiti nju i svoga brata i čitavu porodicu, sprječavao tužilju da
ustane sa stolice i istu gurao, a zbog navedenih radnji isti je oglašen krivim pravosnažnom
presudom K.br.59/16 od 21.04.2016. godine, zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili
porodičnoj zajednici i izrečena mu uslovna osuda u trajanju od šest mjeseci zatvora i
određeno da se ova kazna neće izvršiti ako u roku od dvije godine po pravosnažnosti ne učini
novo krivično djelo. Takođe, griješe nižestepeni sudovi kada kao nezahvalnost tužioca ne
prihvataju činjenicu da tuženi ne želi da komunicira sa tužiljom i prekida svaki kontakt sa
njom, ne želi da brine o njoj i njenom izdržavanju, već odluku zasnivaju na činjenici da je
ugovor zaključen iz zahvalnosti i da se tužilja odrekla prava na opoziv po bilo kom osnovu.
Po mišljenju ovog suda, ponašanje tuženog ne može se smatrati opravdanim, niti je
tuženi mogao biti izazvan bilo kakvim postupkom tužilje kao roditelja na takvo ponašanje, pa
ni podnošenjem tužbe u ovom sporu. Naime, nasilničko ponašanje tuženog koje je rezultiralo
donošenjem presude u krivičnom postupku, ispoljeno nepoštovanje, nezainteresovanost i
nebriga za majku, predstavlja grubo ogrešenje i zanemarivanje osnovnih moralnih obaveza
djeteta prema roditelju. Sama ta činjenica dovoljna je da tužilja, koja je kao poklonodavac
ovlašćena na podnošenje tužbe za opoziv (raskid) ugovora, uspije u ovoj parnici, jer je
narušavanje tjelesnog i psihičkog integriteta krajni, najočigledniji i najekstremniji oblik
ugrožavanja poklonodavca koji zakon predviđa, a koji je u ovoj parnici razlog za opoziv
ugovora o poklonu.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1127/16 od 20.12.2016. godine)
140
PRAVO NA UGOVORENU NAKNADU
PO OSNOVU UGOVORA O PRUŽANJU ZDRAVSTVENIH USLUGA
(Član 669 ZOO)
Činjenica da je poslenik nakon prestanka vaaženja ugovora o pružanju
zdravstvenih usluga nastavio da obavlja hirurške intervencije i da se naručioci tome
nijesu protivili ne može podrazumijevati da je ugovor produžen, te posleniku ne pripada
naknada za operativne zahvate izvršene nakon prestanka važenja ugovora.
Iz obrazloženja:
„U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražena isplata naknade i
za period nakon prestanka važenja ugovora o pružanju zdravstvenih usluga, drugostepeni sud
zaključuje da se, kod činjenice da ugovorne strane nakon isteka roka ugovora br.626 od
04.03.2009.godine nijesu zaključile novi ugovor ili aneks ranijeg ugovora čime bi formalno
produžile važenje prethodnog ugovora, koja mogućnost je bila predvidjena u čl.10 ugovora,
ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da je postojala prećutna saglasnost ugovornih
strana za produženje predmetnog ugovora i za period nakon 04.03.2013.godine. Naime, to što
je tužilac nastavio da pruža usluge u skladu sa prethodno zaključenim ugovorom, a čemu se
prvo i drugotuženi nisu protivili ne može se, po pravnom rezonu drugostepenog suda, smatrati
izrazom volje tuženih koja je usmjerena na produženje važenja predmetnog ugovora. Ovo
posebno kod činjenice koju je prvostepeni sud pravilno utvrdio iz iskaza svjedoka R. M. da je
ovaj svjedok, kao tadašnji ministar zdravlja, obaviješten od strane direktora Fonda za
zdravstveno osiguranje Crne Gore, drugotuženog, da Fond neće u skladu sa zaključkom Vlade
potpisati novi ugovor sa tužiocem čime je jasno i nedvosmisleno iskazano nepostojanje volje
zastupnika drugotuženog za produženje važenja predmetnog ugovora.
Odlučujući na izloženi način drugostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo.
Nasuprot navodima revizija prvo i drugotuženog, stoji pasivna legitimacija ovih
tuženih da isplate neisplaćenu naknadu tužiocu za usluge pružene u periodu važenja
predmetnog ugovora. Odgovornost drugotuženog, Fonda, a time i pasivna legitimacija
proizilazi iz čl.9 st.1 ugovora o pružanju zdrastvenih usluga saglasno kojem se Fond obavezao
da tužiocu na ime usluga pruženih po osnovu tog ugovora isplaćuje naknadu od 500,00€ po
izvedenoj operaciji. Kako je ugovor o pružanju zdravstvenih usluga zaključen i sa
prvotuženim, K. c., sa kojim je tužilac zaključio i ugovor o radu, te kako je na strani
prvotuženog shodno čl. 9 st.2 ugovora o pružanju zdravstvenih usluga stajala obaveza da
drugotuženom dostavlja izvještaje o izvršenim kardiohirurškim intervencijama, a ispunjenje
koje obaveze je izostalo, radi čega je i drugotuženi bio onemogućen da svoju ugovorom
preuzetu obavezu izvršava, to se pasivna legitimacija prvotuženog ne može dovoditi u
sumnju.
Imajući u vidu da je tužilac u periodu važenja ugovora obavio 87 operacija za koje
tužiocu nije plaćena ugovorena naknada to su pravilno zaključili nižestepeni sudovi kad su
ove tužene obavezali na isplatu naknade po tom osnovu u iznosu od 43.500,00€ sa
obračunatom pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
Sa navedenih razloga revizije prvo i drugotuženog je valjalo odbiti kao neosnovane.
Nasuprot navodima revizije tužioca, pravilna je i na zakonu zasnovana odluka
drugostepenog suda i u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda i odbijen zahtjev
tužioca za isplatu neisplaćene naknade za usluge pružene u periodu od 04.03.2013.godine do
27.02.2015.godine, dakle nakon isteka važenja ugovora o pružanju zdravstvenih usluga.
141
Razlozi s tim u vezi koje je dao drugostepeni sud prihvatljivi su i za ovaj revizijski sud pa se
stoga na njih revident upućuje.
Tužilac u reviziji tvrdi da osnovanost zahtjeva tužioca u ovom dijelu proizilazi iz
odredaba čl.19 i čl.21 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list RCG, br.47/08) koje odredbe
izričito predvidjaju mogućnost zaključenja ugovora konkludentnim radnjama, a samim tim i
mogućnost produženja istog na taj način, tim prije ako se ima u vidu da predmetni ugovor nije
formalni ugovor.
Odredbom čl.19 Zakona o obligacionim odnosima propisano je da je ugovor zaključen
kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Ono što identifikuje jedan
ugovor kao poseban tip ugovora je predmet obaveza koje se njime stvaraju pa se predmet
ugovorne obaveze nesumnjivo javlja kao bitan sastojak ugovora što znači da saglasnost volja
mora da obuhvata ove sastojke.
Predmetni ugovor o pružanju zdravstvenih usluga koji je zaključen izmedju tužioca,
prvo i drugotuženog predstavlja ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 669. Zakona o
obligacionim odnosima Ovaj ugovor je neformalan pa je za njegov nastanak dovoljna prosta
saglasnost o bitnim elementima ugovora – poslu koji je izvodjač dužan obaviti i nagradi koju
duguje naručilac.
U skladu sa odredbom čl.21 st.1 istog Zakona, volja za zaključenje ugovora može se
izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može
zaključiti o njenom postojanju.
Dakle, volja stranaka može biti izražena izričito ili prećutno pri čemu bi izričito
izjavljena volja bila ona koja je jasno i precizno izražena riječima, usmeno ili pismeno, dok se
postojanje prećutno izjavljene volje utvrdjuje na osnovu ponašanja koje sa sigurnošću
izražava volju da se ugovor zaključi.
Iz činjeničnog utvrdjenja u postupku proizilazi da nakon isteka važenja ugovora o
pružanju zdravstvenih usluga nije postojala ni izričita, ni prećutna saglasnost ugovornih strana
da se raniji ugovor produži. Naprotiv, drugotuženi, F., kao strana koja je bila u obavezi da
plaća naknadu tužiocu, izričito se protivila da u skladu sa zaključkom Vlade potpiše novi
ugovor sa tužiocem čime je, i po nalaženju ovog suda, a kako je to pravilno našao i
drugostepeni sud, jasno i nedvosmisleno iskazano nepostojanje volje drugotuženog za
produženje važenja predmetnog ugovora.
Činjenica je da je tužilac i nakon isteka ugovora o pružanju zdravstvenih usluga
nastavio da obavlja operativne zahvate na pacijentima. Medjutim, tužilac je u stalnom radnom
odnosu kod prvotuženog pa po tom osnovu obavlja hirurške intervencije. Stoga se činjenica
da se tuženi tom radu nijesu protivili ne može smatrati prećutnom saglasnošću ugovornih
strana da se pod istim uslovima raniji ugovor produži, kako to tužilac tvrdi. Posebno kod
prednjeg utvrdjenja da nije postojala saglasnost drugotuženog da se novi ugovor zaključi.
Produženje ugovora kao mogućnost bila je predvidjena članom 10 ranijeg ugovora, ali ta
mogućnost nije realizovana pa je raniji ugovor istekom roka važenja prestao da proizvodi
pravno dejstvo.
Iz izloženog proizilazi da primjeni odredaba čl.19 i čl.21 Zakona o obligacionim
odnosima u konkretnom slučaju nema mjesta, jer saglasnosti volja za zaključenje ugovora nije
bilo pa se drugačije rezonovanje tužioca s tim u vezi pokazuje neosnovanim.
Bez uticaja na drugačije presudjenje je i pozivanje tužioca na odredbu čl.68 Zakona o
obligacionim odnosima.
Primjeni navedene odredbe ima mjesta samo u slučaju kad su obje ugovorne strane u
cjelini ili pretežnom dijelu izvršile svoje obaveze, a što ovdje nije slučaj.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 931/16 od 26.10.2016. godine)
142
ISKLJUČENJE OBAVEZE INVESTITORA NA NAKNADU ŠTETE
IZVODJAČU RADOVA
(Član 703 stav 2 ZOO)
Ponovo izvedeni radovi uzrokovani štetom na nosačima usljed pojačanog
vodostaja, a zbog toga što izvodjač nije blagovremeno izvršio montažu nosača i nije
obezbijedio gradilište, ne mogu se smatrati nepredvidjenim radovima, te je isključena
obaveza investitora da ih naknadi izvodjaču.
Iz obrazloženja:
„Osnovano se revizijom ukazuje da se ne radi o nepredvidjenim radovima u smislu
čl.703. st.2. ZOO-a.
Naime, u postupku je utvrdjeno da izvodjač radova "K. m." nije blagovremeno
montirao nosače (njih šest) i izvršio prednaprezanje istih, iako je zbog povećanog vodostaja
Lima usled velikih padavina istom nalagano od strane nadzornog organa da to učini. Osim
toga, isti nije obezbjedio već izvedene radove i gradilište, usled čega je došlo do lomljenja
nosača i štete, što je iziskivalo ponovo izvodjenje radova, u vrijednosti od 147.915,08 eura.
S tim u vezi pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da se ovi radovi imaju smatrati
nepredvidjenim u smislu čl.703. st.2. ZOO-a, kojom je propisano da su nepredvidjeni oni
radovi čije je preduzimanje bilo nužno zbog osiguranja stabilnosti objekta i rada sprečavanja
opasnosti za život i zdravlje ljudi, okolinu, prirodu, druge gradjevine i stvari ili radi
sprečavanja nastanka štete, a izazvani su neočekivanom težom prirodom zemljišta,
neočekivanom pojavnom vode ili drugim vanrednim i neočekivanim dogadjajima.
Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi u pitanju su hitni nepredvidjeni radovi,
koji se s obzirom na okolnosti situacije moraju izvesti kako bi se spriječila šteta za naručioca.
U konkretnom slučaju traženi iznos od 147.915,08 eura se odnosi na vrijednost
ponovo izvedenih radova, koji su nastali usled štete, koja je nastala na nosačima, usled
pojačanog vodostaja Lima, a zbog toga što izvodjač nije blagovremeno izvršio montažu
nosača i prednaprezanje i zbog toga što isti nije obezbjedio gradilište i već izvedene radove.
Obaveza izvodjača da obezbjedi izvedene radove proizilazi iz čl.19. i 20. ugovora o
izvodjenju radova od 06.10.2010. godine i čl.110. t.1. tač.3. Zakona o uredjenju prostora i
izgradnji objekata (Sl.list CG",br. 51/2008).
Okolnost da je "K. m." DOO H. N. u cilju obezbjedjenja radova podigao branu, koja je
popustila pod bujicom vode istog ne oslobadja odgovornosti. Ovo sa razloga, što je isti bio
dužan preduzeti odgovarajuće pouzdane mjere, u cilju čuvanja već izvedenih radova od
oštećenja, propadanja, odnošenja odnosno uništenja, što isti nije učinio.
S druge strane, utvrdjenje da izvodjač nije izvršio montažu nosača i prenaprezanje,
zbog toga što investitor nije izmirivao svoje obaveze iz ugovora o izvodjenju radova, istog ne
oslobadja od obaveze preduzimanja mjera radi čuvanja i sigurnosti izvedenih radova.
Dakle, imajući u vidu sve naprijed navedeno radovi, koji su izvedeni nakon nastale
štete (havarije usled velikih padavina) u vrijednosti od 147.915,08 eura se ne mogu smatrati
nepredvidjenim radovima, što isključuje obavezu tužene, kao investitora da ih naknadi, zbog
čega je presude nižestepenih sudova, u tom dijelu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 123/16 od 17.11.2016.godine)
143
SOLIDARNO JEMSTVO
(Član 1107 stav 3 ZOO)
Ako se jemac obavezao kao jemac-platac odgovara povjeriocu kao glavni dužnik
za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika,
bilo od jemaca ili od svih u isto vrijeme.
Iz obrazloženja:
„Revizijama se bez osnova ukazuje da drugotužena i trećetuženi nijesu solidarni
dužnici i obaveza iz ugovora o kreditu ne može se odnositi na njih. Prema odredbi čl.1107.
st.3. ZOO, ako se jemac obavezao kao jemac-platac, kao što je to u konkretnom slučaju,
odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno
ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemaca ili od svih u isto vrijeme (solidarno
jemstvo). Jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika
da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate, saglasno
čl.1116. st.1. ZOO, čime se reguliše odnos drugotužene i trećetuženog kao jemaca, prema
korisniku kredita, kao glavnom dužniku u postupku regresne naplate duga. Inače, drugotužena
i trećetuženi u postupku nijesu dokazali da nijesu bili žiranti-jemci za obavezu koju je R. C.
DOO iz B., kao korisnik kredita preuzeo, niti su u tom pravcu pružili valjane dokaze, a
suprotan zaključak proizilazi iz ugovora o jemstvu - izjave žiranta.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 885/16 od 04.11.2016. godine)
144
NAKNADA ŠTETE PO OSNOVU KASKO OSIGURANJA
(Član 5 Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila
i čl. 12 Ugovora o poslovnoj saradnji na poslovima osiguranja
motornih vozila datih na lizing)
Ako vozila data u najam fizičkim licima nijesu vraćena ne radi se o kradji već o
prevari, te ukoliko polisom osiguranja nije obuhvaćen rizik prevare osiguravajuće
društvo nije dužno da isplati naknadu štete po osnovu kasko osiguranja.
***
Prevara ili utaja i kradja predstavljaju posebne rizike koji se posebno ugovaraju
kao dopunsko osiguranje.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da su tri vozila vlasništvo tužioca bila kasko osigurana kod
tuženog po polisi br. 1199 od 21.03.2007. godine, uz učešće u šteti od 10%. Osiguravajućim
pokrićem obuhvaćeni su osnovni rizici i rizik kradje u zemlji i inostranstvu. Polisom nije
obuhvaćen rizik utaje. Vozila su data na lizing DOO „P. r. c.“ K., koje ih je iznajmilo fizičkim
licima. Nakon isteka ugovorenog roka najma vozila nijesu vraćena. Zbog toga su P. B., M. D.
i Š. G. pravosnažnim presudama Osnovnog suda u Kotoru osudjeni na kaznu zatvora zbog
krivičnog djela prevare.
Medju strankama je bilo sporno da li je polisom bio obuhvaćen rizik prevare.
Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da osiguranjem nije bio pokriven
rizik prevare.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev
smatrajući da je osiguranjem bio pokriven rizik prevare, jer je otudjenje predmetnih vozila
pravosnažnim presudama kvalifikovano kao krivično djelo prevare, pa je sud, u smislu člana
15 ZPP, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu
presudu kojom je optuženi oglašen krivim. Drugostepeni sud, takodje, smatra da se odredbe
čl. 5 st. 2 Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila ne može odnositi na prevaru, jer
se radnja izvršenja krivičnog djela prevare razlikuje od radnje izvršenja svih oblika kradje
predvidjenih čl. 5 st. 1 tač. 1 ovih uslova.
Ovakvo shvatanje drugostepenog suda nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj
primjeni materijalnog prava.
Odredbom člana 5 Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila od 14.12.2001.
godine predvidjeno je da se kao dopunsko osiguranje mogu zaključiti osiguranja od kradje
(provalne kradje, razbojničke kradje, razbojništva i prevare) osim kradje motocikla. Pod
kradjom se smatra svako protivpravno oduzimanje zaključanog vozila ili njegovih sastavnih
djelova, a ključevi se ne nalaze u vozilu, u namjeri da se upotrijebi za vožnju ili pribavi
protivpravna imovinske korist. Posebno se ugovara dopunsko osiguranje od utaje od strane
lica kome je vozilo povjereno, odnosno iznajmljeno radi vožnje od strane agencije
registrovane za iznajmljivanje vozila ili za vozilo dato u lizing.
Članom 12 Ugovora o poslovnoj saradnji na poslovima osiguranja motornih vozila i
samohodnih mašina datih na lizing, koji su stranke zaključile 18.01.2007. godine, definisani
su rizici utaje ili prevare na način da se utajom ili prevarom smatraju slučajevi kada osoba uz
145
predočenje izvornih ili falsifikovanih ličnih dokumenata iznajmi vozilo, ali ga nakon
ugovorenog roka ne vrati R.-c. o., a nije poznato njeno prebivalište ili boravište. Smatraće se
da je nastupio rizik utaje ili prevare ako vozilo ne bude pronadjeno u roku od 30 dana
računajući od dana kada je vozilo prema ugovoru o najmu trebalo biti vraćeno.
Iz navedenih odredaba slijedi da se prevara ne može poistovjetiti sa kradjom kako je
ona definisana uslovima osiguranja i da prevara ili utaja i kradja predstavljaju posebne rizike
koji se posebno ugovaraju kao dopunsko osiguranje.
Vozila tužioca nijesu ukradena (nijesu protivpravno oduzeta zaključana vozila u
kojima se nije nalazio ključ) već su data u najam od strane primaoca lizinga i nijesu vraćena.
Prema sadržini polise taj rizik nije bio obuhvaćen osiguranjem pa tuženi nije dužan da isplati
traženu naknadu.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 157/16 od 22.12.2016.godine)
146
REGRESNI ZAHTJEV ZA ISPLAĆENU ŠTETU
PRIČINJENU TREĆEM LICU NEOSIGURANIM VOZILOM
(Član 46 stav 3 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju)
Regresni zahtjev za isplaćenu štetu pričinjenu trećem licu od neosiguranog vozila
usmjerava se prema vlasniku odnosno korisniku vozila.
Iz obrazloženja:
„Utvrdjeno je da je prvotuženi policijski službenik, te da je isti upravljajući
neosiguranim vozilom marke "Golf II" reg. oznake PG ___-__, vlasništvo drugotužene
prouzrokovao dana 03.07.2008. godine saobraćajnu nezgodu, zbog koje je protiv njega vodjen
krivični postupak, koji je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Plavu
K.br.473/08 od 20.03.2009. godine, kojom je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela -
teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz čl.348.st.3. u vezi sa čl.339. st.3. i st.1.
KZ CG. Nadalje, u postupku je utvrdjeno da je kritičnom prilikom B. Dj., koji je bio saputnik
u vozilu zadobio teške tjelesne povrede, te da je istom u parnici, koju je vodio protiv ovdje
tužioca - Nacionalnog biroa osiguravača Crne Gore po poravnanju zaključenom u predmetu
P.br.4947/11 dana 18.10.2012. godine isplaćen iznos od ukupno 27.420,00 eura i to: na ime
naknade svih vidova nematerijalne štete iznos od 25.025,00 eura i na ime troškova postupka
iznos od 2.395,00 eura.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za isplatu regresa u iznosu od
27.420,00 eura.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i
drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su usvojili zahtjev tužioca, nalazeći da su tuženi
solidarno odgovorni i to prvotuženi po osnovu krivice saglasno čl.154. st.1. ZOO-a ("Sl.list
SFRJ" br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ",br.31/93), a drugotužena po principu objektivne
odgovornosti, a s pozivom na odredbe čl.170. st.1. i čl.173. i 174. navedenog zakona.
Medjutim, osnovano se revizijom prvotuženog ukazuje na pogrešnu primjenu
materijalnog prava.
Naime, po nalaženju ovog suda u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni
odredaba ZOO-a. Ovo sa razloga što se radi o regresnom zahtjevu za isplaćenu štetu
pričinjenu trećem licu neosiguranim vozilom, pa se s toga imaju primjeniti odredbe Zakona o
obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.list RCG",br.46/07).
Odredbom čl.46. st.3.Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju je propisano da
nakon isplaćene štete Udruženje ima pravo na regresni zahtjev prema vlasniku odnosno
korisniku prevoznog sredstva, kojim je prouzrokovana šteta za iznos isplaćene štete, kamate i
druge troškove vezane za predmetnu štetu.
Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi regresni zahtjev za isplaćenu štetu
pričinjenu trećem licu od neosiguranog vozila se usmjerava prema vlasniku odnosno
korisniku vozila. Kako je vlasnik vozila kojim je pričinjena šteta drugotužena, a korisnik njen
organ a ne prvotuženi to na istoj leži obaveza isplate regresa, zbog čega je reviziju
drugotužene valjalo odbiti kao neosnovanu, a reviziju prvotuženog usvojiti i zahtjev tužioca u
odnosu na istog odbiti kao neosnovan, zbog nedostataka pasivne legitimacije.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 917/16 od 19.10.2016. godine)
147
OBAVEZA DRUŠTVA ZA OSIGURANJE
IZ UGOVORA O GRANIČNOM OSIGURANJU
(Član 3 st. 3 i čl. 30 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju,
u vezi čl. 1019 stav 1 ZOO)
Ugovor o graničnom osiguranju ima dejstvo po ulasku vozila, za koje je
osiguranje zaključeno, na teritoriji Crne Gore, te je osiguravač u obavezi da naknadi
štetu prouzrokovanu tim vozilom.
Iz obrazloženja:
„Nižestepenim presudama odbijen je tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da tuženi nije
odgovoran za štetu koja je prouzrokovana tužiocu na njegovom vozilu, s pozivom na odredbu
čl.3. st.3. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.list RCG",br.46/07) i čl.1019
Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG",br.47/08).
Odredbom čl.3. st.3. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju propisano je da
obaveza društva iz ugovora o osiguranju počinje po isteku 24-tog sata koji je u ispravi o
osiguranju naveden kao početak osiguranja, a prestaje po isteku 24-tog sata koji je u ispravi o
osiguranju naveden kao dan isteka trajanja osiguranja, ako nije drukčije ugovoreno, a
odredbom čl.1019 st.1. Zakona o obligacionim odnosima pripisano je da, ako drukčije nije
ugovoreno, ugovor o osiguranju proizvodi dejstvo počev od 24-tog časa dana koji je u polisi
označen kao dan početka trajanja osiguranja, pa sve do završetka poslednjeg dana roka za
koje je osiguranje ugovoreno.
Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, te činjenice da je u konkretnom slučaju
polisa osiguranja zaključena 15.01.2009.godine u 11h i 40min., dakle istoga dana kada se
dogodila predmetna saobraćajna nezgoda, nižestepeni sudovi nalaze da u momentu nastanka
nezgode zaključeni ugovor o osiguranju nije proizvodio pravno dejstvo, jer je polisa počela da
važi tek protekom 24-tog časa, odnosno 16.01.2009.godine u 11h i 40min., obzirom da
drugačije nije ugovoreno. Nižestepeni sudovi su zaključili da tužbeni zahtjev nije osnovan i sa
razloga što polisa nije potpisana od strane osiguranika, pa stoga ista nije proizvela pravno
dejstvo.
Pogrešno je stanovište nižestepenih sudova da obaveza društva za osiguranje iz
ugovora o graničnom osiguranju počinje po isteku 24-tog sata dana koji je u ispravi
osiguranja naveden kao početak osiguranja (čl.3 st.3. Zakona o obaveznom osiguranju).
Granično osiguranje regulisano je odredbama čl.30 Zakona o obaveznom osiguranju u
saobraćaju ("Sl.list SRCG",br.46/07), koji je bio u primjeni u vrijeme izdavanja predmetne
polise. Prema stavu 1 navedenog člana, lica koja nemaju valjanu zelenu kartu iz čl.29 ovog
zakona dužna su da na granici zaključe ugovor o osiguranju od autoodgovornosti (granično
osiguranje) sa domaćim društvom za osiguranje, koji važi samo za teritoriju republike.
Granično osiguranje se zaključuje za vrijeme boravka na teritoriji republike (st.2). Dakle,
uslov da vozilo inostranih registarskih oznaka može da uđe na teritoriju Crne Gore jeste da
ima zaključen ugovor o graničnom osiguranju i taj ugovor ima dejstvo po ulasku vozila, za
koje je osiguranje zaključeno, na teritoriju Crne Gore. U konkretnom slučaju vozilo "Skanija"
je imalo zaključeno granično osiguranje i osiguravač je u obavezi da naknadi štetu
prouzrokovanu tim vozilom.
Pogrešno je i stanovište nižestepenih sudova da polisa nema dejstvo jer navodno nije
potpisana od strane osiguranika. Naime, nesporno je da je polisa izdata od strane tuženog i da
148
je premija osiguranja plaćena (213,00 €). Činjenica što se na fotokopiji polise ne vidi potpis
osiguranika nije od uticaja. Na tuženom je bila obaveza da sudu dostavi original polise iz koje
bi se moglo na pouzdan način utvrditi da li je polisa potpisana i od strane osiguranika. Osim
toga, ako nije, na isto se ne može pozivati tuženi, jer je do toga došla njegovim propustom, što
ga ne oslobađa obaveze da naknadi štetu nastalu krivicom njegovog osiguranika.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1184/16 od 20.12.2016. godine)
149
STVARNO PRAVO
150
151
STICANJE PRAVA SVOJINE ODLUKOM DRŽAVNOG ORGANA
(Član 20 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
Odluka o vraćanju poljoprivrednog zemljišta ranijim vlasnicima iz društvene
svojine predstavlja valjan osnov za sticanje prava svojine u smislu člana 20 stav 2
Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa.
***
Upis tereta morskog dobra ne znači da je prestalo pravo svojine dotadašnjeg
vlasnika.
Iz obrazloženja:
„Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužilac u odnosu na tužene prvog,
drugog i trećeg reda nosilac prava korišćenja, ustvari, prava svojine na spornom zemljištu i da
je to pravo stekao odlukom državnog organa, (rješenjem br.02-UP-11/3 od 02.02.1994.
godine), shodno odredbi čl.20. st. 1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl. list
SFRJ", br.6/80 i 36/90 i "Sl.list SRJ", br.29/96), koji je bio u primjeni u vrijeme sticanja prava
svojine.
Ukazivanje revizijom tuženih prvog, drugog i trećeg reda da sporno zemljište nije
moglo biti predmet vraćanja u smislu Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog
zemljišta iz društvene svojine ("Sl.list RCG", br.14/92), jer se nalazilo u zaštićenom
kompleksu, je bez ikakvog značaja jer se u ovom postupku ne može ispitivati zakonitost
rješenja donijetog od strane nadležnog upravnog organa.
Bez značaja je i ukazivanje revizijom tužene C. G. da je rješenje Odjeljenja za katastar
i imovinsko-pravne poslove Tivat br.02-UP-11/3 od 02.02.1994. godine poništeno rješenjem
R. z. za g. i . p. p. br.04-100/96 od 16.03.1996. godine. Ovo sa razloga što je drugostepeno
rješenje poništeno presudom Vrhovnog suda RCG U.br.450/96 od 06.05.1997. godine. Tuženi
u tom postupku – R. z. za g.i i.. p. p. iz P, nije donosio novo rješenje, tako da je ostalo na
snazi rješenje Odjeljenja za katastar i imovinsko pravne poslove Tivat br.02-UP-11/3 od
02.02.1994. godine, koje je snabdjeveno i klauzulom pravosnažnosti.
Sa iznijetih razloga revizije tuženih pokazuju se neosnovanim.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu na način što je odbio zahtjev
tužioca da se utvrdi da je u odnosu na tuženu C. G. vlasnik spornog zemljišta, sa
obrazloženjem da je ovo zemljište u katastru nepokretnosti upisano kao društvena svojina sa
teretom morskog dobra i da je stupanjem na snagu Zakona o morskom dobru, kao i Zakona o
državnoj imovini, sporna nepokretnost postala državna svojina.
Osnovano se revizijom tužioca ukazuje da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično
stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sa navedenih razloga odbio tužbeni
zahtjev u odnosu na tuženu C. G. Naime, iz rješenja Odjeljenja za imovinsko pravne poslove
Tivat br. 02-UP-11/3 od 02.02.1994. godine vidi se da je sporno zemljište tužiocu dato u
vlasnost, dakle, svojinu. Činjenica što je na ovom zemljištu u katastru nepokretnosti upisan
teret morskog dobra, ne znači da je prestalo pravo svojine dotadašnjeg vlasnika. Tužena C. G.
nije dokazala da se radi o morskom dobru. Sama zabilježba tereta morskog dobra u katastru
nije ni dokaz da je u pitanju morsko dobro. Prema čl.2. Zakona o morskom dobru ("Sl.list
RCG", br.14/92) morskim dobrom u smislu ovog zakona smatra se morska obala, luke,
152
lukobrani, navozi, nasipi, sprudovi, kupališta... Morskom obalom u smislu ovog zakona
smatra se pojas kopna ograničen linijom do kraja do kojeg dopiru talasi za vrijeme najačeg
nevremena, kao i dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korišćenju mora za
pomorski saobraćaj i morski ribolov i za druge svrhe koje su u vezi sa korišćenjem mora, a
koji je širok najmanje 6 m, računajući od linije koja je horizontalno udaljena od linije do koje
dopiru najveći talasi za vrijeme najvećeg nevremena (čl.3. st.1).
U konkretnom slučaju provedenim dokazima, u prvom redu uviđajem lica mjesta,
utvrđeno je da sporno zemljište ne predstavlja morsku obalu, niti se radi o nekoj od
nepokretnosti iz čl.2. Zakona o morskom dobru. U pitanju je zemljište koje je udaljeno od
mora i predstavlja makadamski parking prostor, jednim dijelom po obodima zarastao i šikaru i
neuređen je teren. Osim toga, sporno zemljište je od strane nadležnog državnog organa dato u
svojinu tužiocu 1994. godine, kada je već bio u primjeni Zakon o morskom dobru, koji je
stupio na snagu 1992. godine. U konačnom, ni Zakon o morskom dobru (čl.4. st.2.), kao ni
Zakon o svojinsko pravnim odnosima (čl.20. st.2.), ne isključuje mogućnost i da morsko
dobro, izuzetno, može biti u privatnoj svojini.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 642/16 od 28.06.2016. godine.
153
PRIRAŠTAJ
(Član 22 stav 1 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
Priraštaj kao originarni način sticanja prava svojine koji nastaje spajanjem nije
moguć gradjenjem na društvenom, odnosno državnom zemljištu.
Iz obrazloženja:
„Prema utvrđenom činjeničnom stanju tuženi je od strane Opštine Bar dobio
saglasnost za izgradnju privremenog objekta površine 38 m2 na kat. parc. 3030 KO Kunje,
radi obavljanja trgovinske djelatnosti, ali je bez dozvole dogradio - bespravno sagradio
objekat površine 192 m2, zahvatajući zemljište vlasništvo drugotužilje, s pravom upravljanja
prvotužioca u ukupnoj površini od 643 m2, kako je to precizirano u izreci prvostepene
presude, a koje je u zahvatu područja morskog dobra i putnog pojasa magistralnog puta Bar -
Ulcinj.
Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo
- odredbu čl. 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (Sl. list SFRJ, br. 6/80 i 36/90
i Sl. list SRJ, br. 29/96), sada čl. 112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (Sl. list CG,
br.19/09), kada su obavezali tuženog da preda u posjed slobodne od lica i stvari sporne
nepokretnosti.
Naime, tužioci su dokazali svoje stvarno pravo i legitimaciju kao uknjiženi -
drugotužilja vlasnik, a prvotužilac korisnik spornog zemljišta, da zahtijevaju povraćaj
individualno određene stvari koja je u bespravnoj državini tuženog. Za svoje odluke
nižestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud i na njih upućuje
revidenta.
Neosnovani su navodi revizije da je tuženi stekao pravo svojine u skladu sa odredbom
čl. 22 st. 1 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, sada čl. 30 st. 1 Zakona o svojinsko
pravnim odnosima. Priraštaj nepokretnih stvari kao originarni način sticanja prava svojine
koji nastaje spajanjem nije moguć građenjem na društvenom, odnosno državnom zemljištu,
prema odredbama Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, a tuženi je dužan objekat
ukloniti kada prođe rok trajanja privremenog objekta za koje je odobrenje za građenje -
postavljanje izdato.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 880/16 od 30.11.2016. godine.
154
PRAVO VLASNIKA NA ISPLATU PROMETNE CIJENE ZEMLJIŠTA
-OCJENA PRIGOVORA ZASTARJELOSTI-
(Član 24 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
Protekom objektivnog roka od 10 godina od završene izgradnje objekta vlasnik
zemljišta gubi pravo na naknadu prometne cijene zemljišta od savjesnog graditelja.
Iz obrazloženja:
„Konkretni spor potrebno je razriješiti primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.24.
Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, koje pravo je mjerodavno u vrijeme nastanka
spornog pravnog odnosa. Naime, navedene odredbe propisuju da lice koje izgradi zgradu ili
drugu građevinu na zemljištu koje je u svojini drugog, stiče pravo svojine i na zemljištu na
kome je izgrađen objekat, kao i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta,
ukoliko je savjesno, tj. nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem, a vlasnik zemljišta se
nije odmah usprotivio gradnji. Prava vlasnika zemljišta u tom slučaju su da traži da mu
graditelj naknadi vrijednost zemljišta u visini prometne cijene u vrijeme donošenja sudske
odluke, a ovo pravo vlasnik zemljišta može koristiti u roku od tri godine od saznanja za
završenu izgradnju, a najkasnije u roku od 10 godina od završene izgradnje.
Pravilna primjena materijalnog prava iz odredbe čl.24. Zakona o osnovama svojinsko-
pravnih odnosa iziskivala je da se u ovom sporu na pravilan i pouzdan način utvrde činjenice
da li je tuženi u vrijeme gradnje porodične kuće bio uknjižen u javne knjige kao vlasnik i na
dijelu parcele koju je zauzeo dijelom objekta, tj. da li je znao da dio njegove kuće gradi na
spornoj parceli 921/2. Ovo posebno kada se ima u vidu da je tuženi tokom spora ukazivao da
je parcela 921/2 upisana na njega u ln.br.4955 KO Podgorica, pri kojim tvrdnjama istrajava i
u reviziji, dostavljajući list nepokretnosti kao potvrdu svojih navoda. S druge strane, ove
tvrdnje tuženog potvrđene su i nalazom vještaka geodetske struke od 15.01.2013. godine.
Sem navedenog, griješe nižestepeni sudovi kada sporni odnos rješavaju primjenom
pravila iz odredbe čl.25. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, pa tako zaključuju da
potraživanje tužilja nije zastarjelo, budući da rok od tri godine od dana završetka izgradnje
građevinskog objekta odnosi se isključivo na pravo vlasnika zemljišta da traži da mu pripadne
svojina na izgrađenom objektu ili vraćanje zemljišta u prvobitno stanje uz obavezu graditelja
da poruši objekat, dok pravo na isplatu prometne cijene zemljišta nije ograničeno rokom od tri
godine. Primjena materijalnog prava iz odredbe čl.25. navedenog zakona moguća je samo
ukoliko je graditelj nesavjestan jer je znao da gradi na tuđem, a vlasnik zemljišta se odmah
protivio gradnji, a što ne proizilazi iz činjenica utvrđenih u ovom sporu. Prije svega, iz
utvrđenih činjenica proizilazilo bi da je tuženi gradnju kuće započeo 1978. godine, u vrijeme
kada je prethodnik tužilja O. bio živ, znao za gradnju, a tužilje nijesu, po nalaženju ovog suda,
prezentirale dokaze da se isti protivio započetoj gradnji od strane tuženog. Na ovakav
zaključak ukazivala bi i činjenica da prethodnik tužilja P. O. do svoje smrti 1992. godine nije
inicirao postupak protiv tuženog zbog eventualne gradnje i zauzeća njegove parcele. Naprotiv,
to su učinile tužilje nakon smrti njihovog pravnog prethodnika. Osim navedenog, kako bi se
prigovor zastarjelosti potraživanja mogao pravilno ocijeniti neophodno je bilo utvrditi kada je
tuženi završio gradnju porodične kuće. Jer, kako je već navedeno vlasnik zemljišta ima pravo
da u subjektivnom roku koji iznosi tri godine od saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije
za vrijeme od 10 godina od završene izgradnje traži da mu graditelj naknadi vrijednost
zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke. Prema tome,
155
ukoliko je vlasnik zemljišta pasivan gubi ovo pravo po proteku objektivnog roka od 10
godina.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1201/16 od 20.12.2016. godine.
156
STICANJE PRAVA SVOJINE
NA GRADSKOM GRADJEVINSKOM ZEMLJIŠTU
(Član 26 Zakona o gradjevinskom zemljištu)
Sporazumom o ustupanju lokacije ne može se steći pravo svojine na gradskom
gradjevinskom zemljištu jer se za prenos gradskog gradjevinskog zemljišta u državnoj
svojini mora zaključiti ugovor izmedju jedinice lokalne samouprave, odnosno preduzeća
ili druge organizacije i lica kome se zemljište prenosi.
Iz obrazloženja:
„Prema sadržini spisa tužilac je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je pravo svojine
na spornim nepokretnostima stekao na osnovu sporazuma o ustupanju lokacije od
14.08.2006.godine, zaključenog sa Z. za i. B., koji mu je ustupio predmetnu lokaciju kao
stečeno pravo ranijim pravnim poslovima, uz saglasnost predsjednika SO Bar. Naime naveo
je da je navedenom sporazumu prethodio ugovor prvotužene zaključen sa preduzećem "V." S.
o učešću investitora u troškovima uredjenja gradjevinskog zamljišta od 01.03.1995. godine,
kojem preduzeću je rješenjem predsjednika SO Bar od 22.02.1995. godine ovo zemljište
dodijeljeno na trajno korišćenje, te sporazum o ustupanju ugovora od 22.03.2002.godine
zaključen izmedju preduzeća "V." i Z. za i. B. AD, na koga je uz saglasnost opštine Bar
prenijeto trajno korišćenje predmetnog zemljišta.
Prvostepeni sud je utvrdio da je prvotužena upisana kao korisnik na kat.parc. 97 i 195
KO Sutomore, a drugotužena kao vlasnik na kat.parc.br. 2541/1 u listu nepokretnosti br. 1318
KO Sutomore, čiji djelovi čine nekadašnju urbanističku parcelu br.1 DUP Zelen, a danas
urbanističku parcelu br. 43. Preduzeće "V." S. i D. za p. i u. p. B. su 01.03.1995.godine
zaključili ugovor o učešću investitora u troškovima uredjenja gradjevinskog zemljišta -
parcele 1 DUP Zelen, kojim regulišu medjusobna prava i obaveze u vezi uredjenja i
komunalnog opremanja ovog zemljišta (nedostaju čl. 5 i 6 ugovora ) i više aneksa tog
ugovora. Dana 20.03.2002.godine preduzeće "V." DOO je sa Z. za i. B. zaključilo Sporazum
o ustupanju ugovora, kojim ovo preduzeće ustupa Z. ugovor zaključen sa D. za p. i u. p. O. B.
od 01.03.1995.godine sa aneksima. Nakon toga, tj. 14.08.2006.odine Z. za i. B. sa tužiocem
zaključuje sporazum o ustupanju lokacije, kojim konstatuju da je prethodno navedenim
sporazumom uz saglasnost Opštine Bar, Z. prenijeto na trajno korišćenje predmetno zemljište
a da Z. ustupa tužiocu ovo zemljište, na osnovu kog sporazuma tužilac može zaključiti ugovor
o prenosu vlasništva sa Opštine Bar.
Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su pravilno primijenili
materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev.
Ovo zbog toga što tužilac nije dokazao ni osnov ni način sticanja prava svojine na
spornim nepokretnostima, u skladu sa čl. 20 Zakona o osnovama svojinsko pravnim odnosima
("Sl.list SFRJ"", br. 6/1980 i 36/1990 i "Sl.list SRJ", br. 29/1996), jer nema valjanog ugovora
o prenosu prava svojine sa ranijeg vlasnika niti je upisan kao nosilac tog prava. To svakako ne
mogu biti ugovori - sporazumi na koje se poziva, jer se za prenos gradskog gradjevinskog
zemljišta u državnoj svojini mora zaključiti ugovor izmedju jedinice lokalne samouprave,
odnosno preduzeća ili druge organizacije i lica kome se zemljište prenosi u roku od 30 dana
od donošenja odluke o prenosu zemljišta, saglasno čl. 26. Zakona o gradjevinskom zemljištu
("Sl.list RCG", br. 50/2000). Dakle, pravnim poslovima na koje se tužilac poziva ne stiču se i
157
ne prenose stvarna prava, već je osnov sticanja ugovor o prenosu tih prava sa vlasnika na
osnovu prethodno donijete odluke nadležnog organa.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 791/16 od 16.11.2016. godine.
158
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA STICANJE PRAVA SVOJINE
OSNOVOM GRADJENJA NA ZEMLJIŠTU
U ZONI MORSKOG DOBRA
Na nepokretnostima u pravnom režimu morskog dobra ne mogu se primijeniti
pravila Zakona o svojinsko-pravnim odnosima o sticanju prava svojine gradjenjem na
tudjem zemljištu.
Iz obrazloženja:
„Kod nesporne činjenice da su predmetni objekti sagradjeni na zemljištu u zoni
morskog dobra, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili
primarni tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrdjenje prava svojine na istim osnovom
gradjenja. Ovo sa razloga što morsko dobro, saglasno odredbi člana 13 Zakona o državnoj
imovini („Sl. list CG“, br. 21/09, 40/11), kao dobro od opšteg interesa, predstavlja svojinu
Crne Gore, ovdje prvotužene, te je na istom isključeno sticanje prava privatne svojine, osim
izuzetaka koji se ne odnose na konkretan slučaj. Objekti izgradjeni na zemljištu koje
predstavlja morsko dobro postaju dio morskog dobra – čl. 7 st. 3 Zakona o morskom dobru
(„Sl. list CG“, br. 21/09, 40/11). Dakle, kako se radi o nepokretnostima u pravnom režimu
morskog dobra, to se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravila Zakona o svojinsko-
pravnim odnosima o sticanju prava svojine gradjenjem na tudjem zemljištu, radi čega se svi
navodi revizije dati u tom pravcu pokazuju neosnovanim. Neosnovani su i navodi revizije da
su predmetni objekti trajnog karaktera, jer su izgradjeni od čvrstog materijala. Ovo jer iz
predmetnih ugovora o korišćenju morskog dobra i urbanističko-tehničkih uslova jasno
proizilazi da se radi o objektima privremenog karaktera, jer njihov karakter ne odredjuje vrsta
materijala od kojih su napravljeni, već namjena objekata koja je odredjena predmetnim
ugovorima o korišćenju morskog dobra. Sa iznijetog, bez značaja i uticaja na drugačiju
odluku su navodi revizije da je tužilac savjestan graditelj, te da su objekti izgradjeni uz
saglasnost tuženih u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima i projektom.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 957/16 od 08.11.2016. godine.
159
STICANJE SVOJINE ZAJEDNIČKOM GRADNJOM
Za obim suvlasničkih prava kod zajedničke gradnje nije od značaja visina već je
mjerodavan sporazum graditelja.
Iz obrazloženja:
„Polazeći od nesumnjivog utvrdjenja da su se pravni prethodnici stranaka Lj. K. i
tužilac sporazumjeli o zajedničkoj izgradnji predmetnog objekta, za potrebe tužioca i
prvotuženog - sinova Lj. (što ni podnositeljke revizije nijesu sporile) i da su sporazumom
odredili da suvlasništvo tužioca bude u obimu od 3/4, a prvotuženog od 1/4 idealnog dijela,
što potvrdjuje i prvotuženi, kao i činjenica nesmetanog stanovanja braće u odredjenim
djelovima objekta, srazmjerno svom suvlasničkom dijelu, pravilno je odlučeno usvajanjem
tužbenog a odbijanjem protivtužbenog zahtjeva.
Naime, kod činjenice da je obim suvlasničkih prava u ortačkoj gradnji oca Lj. i jednog
sina - tužioca, a sa namjerom rješavanja stambenih potreba oba sina - tužioca i I tuženog
unaprijed odredjen po sporazumu graditelja, nije od značaja veličina ulaganja, već je za obim
tih prava isključivo mjerodavan sporazum - ugovor zbog čega nijesu od značaja takvi navodi
revizije.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 717/16 od 16.11.2016. godine.
160
SPORAZUM O DIOBI NEPOKRETNOSTI
Raspodjela imovine i nesmetano vršenje svojinskih ovlašćenja, odnosno
nesmetana državina kroz dugi niz godina predstavlja zakoniti osnov sticanja prava
svojine.
POSREDNA DRŽAVINA
(Član 70 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
Državinu stvari ima i lice koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugog lica,
kome je po osnovu plodouživanja, ugovora o korišćenju stana, zakupa, čuvanja, posluge
ili drugog pravnog posla dalo stvar u neposrednu državinu.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da je sporna kuća sagradjena na parceli koja je bila svojina
pravnog prethodnika stranaka M. N., da je izgradjena u porodičnoj zajednici još za N. života
sa namjerom da ona pripadne njegovim sinovima P. i D. Nakon završetka gradnje M. N.je uz
saglasnost sve njegove djece izvršio diobu usmenim ugovorom, tako što je P. pripao sprat
sada sporne kuće, D. prizemlje, a njihovom bratu S. stara kuća u cjelini. Shodno takvom
sporazumu pravni prethodnik tuženih je koristio prizemlje kuće, a po P. odobrenju sprat kuće
počev od 1980. godine nesmetano je koristio brat S., sve dok D. 20.03.2007. godine nije
pokrenuo parnicu radi njihovog iseljenja, koji postupak je prekinut do pravosnažnog
okončanja ovog spora. Takodje je S. nesmetano koristio staru kuću i izdavao je u zakup
trećim licima. Utvrdjeno je i to da je sporna kuća u katastru nepokretnosti od 1976. godine
upisana na oca tuženih M. D. u postupku izlaganja bez pravnog osnova. M. N. umro je
11.04.1982. godine i njegova zaostavština raspravljena je rješenjem prvostepenog suda O. br.
71/84. U zaostavštinu nije ušla sada sporna kuća jer u katastru nepokretnosti nije bila upisana
kao svojina ostavioca.
Polazeći od navedenih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno
pravo kada su odlučili na izloženi način. Od odlučne važnosti za ishod ovog spora je činjenica
da je izmedju M. N. i njegovih sinova P., S. i D. postojao usmeni sporazum da prizemlje
sporne kuće pripadne D., sprat P., a stara kuća S. Takva dioba poštovana je dugi niz godina
jer su P. i D. bili u nesmetanoj državiti tih djelova, s tim što je P. svoj dio dao na korišćenje
bratu S.. Stoga ta raspodjela imovine i nesmetano vršenje svojinskih ovlašćenja, odnosno
nesmetana državina kroz dugi niz godina predstavljaju zakoniti osnov sticanja prava svojine.
Nijesu osnovani navodi revizije da tužilac nije bio u državini spornog dijela kuće. Jer,
prema odredbi člana 70 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa koji je bio u
primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, državinu stvari ima i lice koje faktičku vlast na
stvari vrši preko drugog lica, kome je po osnovu plodouživanja, ugovora o korišćenju stana,
zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla dalo stvar u neposrednu državinu
(posredna državina).
Neosnovani su navodi revizije kojima se ukazuje da tužilac nije bio savjestan držalac
zbog toga što je M. D. bio upisan u katastru nepokretnosti kao vlasnik sporne kuće u cjelini.
Zaključak o nesavjesnosti ne može se izvesti iz same okolnosti da je M. D. bio upisan kao
161
vlasnik, već je onaj ko se poziva na nesavjesnost istu morao da dokaže, a takvih dokaza
nema.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 788/16 od 20.10.2016. godine.
162
PRAVO NA NAKNADU CIVILNIH PLODOVA
(Član 39 st. 2 i 7 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
Suvlasniku nepokretnosti koji je onemogućen da koristi nepokretnost u okviru
svog suvlasničkog dijela pripada pravo na naknadu civilnih plodova od nesavjesnog
držaoca i to od dana kada je držaocu tužba dostavljena, ukoliko nije dokazano da je bio
nesavjestan prije dostavljanja tužbe.
Iz obrazloženja:
„Prema odredbi čl.3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koji je bio u
primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa ("Sl.list SFRJ", br. 6/1980 i 36/1990 i "Sl.list
SRJ", br. 29/1996) vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, u
granicama odredjenim zakonom, a svako je dužan da se uzdržava od povrede prava drugog.
Saglasno čl.39.st.2. istog zakona, nesavjestan držalac stvari dužan je naknaditi vrijednost
ubranih plodova koje je potrošio, otudjio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio
da ubere. Po stavu 7 ove zakonske odredbe, držalac postaje nesavjestan od trenutka kada mu
je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan držalac postao nesavjestan i
prije dostavljanja tužbe.
Kod citiranih zakonskih odredbi i utvrdjenja da su stranke suvlasnici predmetne
stambene zgrade i dvorišta i to tužioci na po 1/6, a tužena na 1/3 idealnog dijela, a da je
tužena bila posjednik - držala ove nepokretnosti u cjelini onemogućavajući tužioce da ih
koriste u okviru svojih suvlasničkih djelova, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je
tužena bila nesavjestan držalac istih i da duguje tužiocima protiv vrijednost - naknadu za
uživanje koja druga lica imaju nad njom, tzv. civilne plodove koji potiču od bespravne
upotrebe te stvari. Pravo na ovim plodovima se odvija saglasno pravilima koja važe za zakup
nepokretnosti u vrijeme presudjenja. Medjutim po mišljenju ovog suda, momenat dospjelosti
predmetnog potraživanja je od 30.05.2007.godine, kada se može pretpostaviti da je tužena
primila tužbu, budući da u spisima nema dokaza o tome, a primjerak tužbe joj je upućen u
prilogu dostave rješenja P.br. 121/07 od 30.04.2007.godine, što je i datum ekspedicije, dok je
odgovor na tužbu podnijela 18. (21. sudu) 06.2007.godine.
Naime, savjesnost držaoca se pretpostavlja sve do trenutka kada mu je tužba
dostavljena, a tužioci nijesu dokazali da je tužena postala nesavjesna i prije dostavljanja tužbe.
Prema tome, imajući u vidu da je tužena kao nesavjestan posjednik držala predmetne
nekretnine od 30.05.2007. do 01.04.2011. godine, a da prema nalazu vještaka finansijske
struke mjesečna zakupnina iznosi 300€, to tužiocima za navedeni period pripada naknada u
visini 11.200€, dok je za iznos od još 14.000€ na ime naknade za period od 30.03.2004. do
30.05.2007.godine, zahtjev neosnovan.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 502/16 od 30.11.2016. godine.
163
POVRAĆAJ STVARI PO JAČOJ DRŽAVINI
(Čl. 112 i 123 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima,
u vezi čl. 263 stav 2 ZKP)
Lice koje je pribavilo individualno odredjenu stvar po pravnom osnovu i na
zakonit način, a nije znalo, niti moglo znati da nije postalo vlasnik, ima pravo da
zahtijeva povraćaj stvari i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog
osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
***
Obaveza policije je da privremeno oduzete predmete odmah vrati vlasniku ili
držaocu, ako krivični postupak ne bude pokrenut, odnosno ako u roku od tri mjeseca ne
podnesu krivičnu prijavu državnom tužiocu.
Iz obrazloženja:
„Nižestepeni sudovi su stali na stanovište da je zahtjev tužioca za povraćaj
predmetnog vozila osnovan. Naime, tužilac je u ovom sporu zahtijevao povraćaj stvari u
smislu odredbe čl.123. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, a nižestepeni sudovi su
zaključili da je izvedenim dokazima utvrđeno da je tužilac pretpostavljeni vlasnik vozila, da
se vozilo nalazi u državini tužene, da državni organi tužene nijesu pokrenuli krivični
postupak, niti podnijeli krivičnu prijavu, u roku od tri mjeseca od momenta oduzimanja stvari,
pa u smislu odredbe čl.263. st.2. ZKP dužni su da privremeno oduzete predmete odmah vrate
vlasniku.
Po nalaženju ovog suda, izloženo stanovište nižestepenih sudova je pravilno i isto nije
dovedeno u sumnju istaknutim revizijskim navodima.
Prema zakonskoj odredbi čl.112. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (“Sl. list CG,
br. 19/09), vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari,
s tim što mora dokazati svoje pravo svojine, kao i činjenicu da se stvar nalazi kod tuženog.
Znači, navedenom zakonskom odredbom propisani su uslovi kod vindikacione tužbe koji
moraju kumulativno biti ispunjeni. U konkretnom slučaju, i po mišljenju ovog suda,
nižestepeni sudovi su utvrdili sve činjenice koje su dovoljne za zaključak savjesnosti tužioca
kao sticaoca. Naime, tužilac je zaključio ugovor o kupoprodaji vozila sa preduzećem na kojeg
je vozilo bilo registrovano, isto registrovao na svoje ime i stupio u državinu stvari. Ovo
ukazuje na pravilnost zaključka da je tužilac lice koje je pribavilo individualno određenu stvar
po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znao i nije mogao znati da nije postao vlasnik,
zbog čega ima pravo da zahtijeva povraćaj stvari i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar
nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, shodno odredbi čl.123. istog
zakona, koji reguliše povrarćaj stvari po jačoj državini.
S druge strane, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je otpao osnov državine
tuženog saglasno odredbi čl.263. st.2. ZKP. Navedena odredba propisuje obavezu policije da
privremeno oduzete predmete odmah vrati vlasniku ili držaocu, ako krivični postupak ne bude
pokrenut, odnosno ako u roku od tri mjeseca ne podnese krivičnu prijavu državnom tužiocu.
U konkretnom slučaju protiv tužioca nije pokrenut krivični postupak, niti podnijeta krivična
prijava.
164
Revizijom se neosnovano ukazuje da nižestepeni sudovi nijesu u ovom sporu utvrdili
sve činjenice značajne za ocjenu savjesnosti tužioca, odnosno nijesu utvrdili činjenice odlučne
za primjenu čl.60. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, jer se konkretan spor ne može
razriješiti primjenom materijalnog prava iz ove odredbe, a ovo iz razloga što je tužilac
zaključio ugovor sa prodavcem koji je bio registrovan kao vlasnik spornog vozila, a suprotna
činjenica nije dokazana u krivičnom ili drugom postupku.
Sa navedenih razloga, ovaj sud zaključuje da su nižestepene presude kojima je tužena
obavezana da tužiocu preda u državinu vozilo-autobus zasnovane na pravilnoj primjeni
materijalnog prava, s obzirom da tužilac uživa državinsku zaštitu i ima pravo na povraćaj
stvari kao pretpostavljeni vlasnik u smislu čl.123. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, a
tužena se nalazi u državini bez pravnog osnova.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 960/16 od 15.11.2016. godine.
165
ZAŠTITA ZBOG UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE
(Član 42 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
Ispunjeni su uslovi da se tužiocu pruži zaštita zbog uznemiravanja prava svojine
ako je tuženi bespravnom gradnjom zauzeo vazdušni prostor iznad parcele tužioca.
Iz obrazloženja:
„Utvrdjeno je da se parcela tužioca 2120/3 i parcela tuženog 2177, upisane u l. n. 1719
KO Dobrota, graniče, te da je tuženi bespravnom gradnjom isturenog dijela svog objekta u
površini od 5 m2 zahvatio vazdušni prostor iznad parcele tužioca, a što tuženi ni ne spori. Na
osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjeno je da je sporni dio objekta
moguće ukloniti bez štete za cjelinu objekta, odnosno da bi jedina šteta bila u umanjenju
površine objekta tuženog.
Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo
kada su s pozivom na odredbu člana 42 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa
usvojili tužbeni zahtjev.
Naime, odredbom člana 42 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa („Sl. list
SRJ“, br. 29/96) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, a koja odredba je
iste sadržine sa odredbom čl. 126 sada važećeg Zakona o svojinsko-pravnim odnosima
propisano je da ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili svojinskog držaoca na drugi
način, a ne oduzimanjem stvari vlasnik, odnosno svojinski držalac može tužbom zahtijevati da
to uznemiravanje prestane.
Tužilac je dokazao neosnovano uznemiravanje prava svojine od strane tuženog koji je
bespravnom izgradnjom svog objekta zauzeo vazdušni dio iznad parcele tužioca u površini od
5 m, čime je funkcionalnost parcele tužioca umanjena, te su ispunjeni uslovi u skladu sa
navedenom odredbom člana 42 ZOOSPO da se tužiocu pruži zaštita zbog uznemiravanja
prava svojine, odnosno da se obaveže tuženi da ukloni dio objekta kojim je izvršeno
uznemiravanje.
Kako se pravo vlasnika na zemljištu proteže i na vazdušni prostor iznad zemljišta bez
osnova su navodi revizije da tužilac nema pravni interes na zaštitu vazdušnog prostora iznad
svoje parcele.
Bez značaja su navodi revizije kojima se ističe da je vrijednost radova koje treba
izvršiti radi uklanjanja objekta veća od vrijednosti površine parcele tužioca nad kojom se taj
dio objekta tuženog nalazi. Jer, eventualnim odbijanjem tužbenog zahtjeva kojim je traženo
da se obaveže tuženi da ukloni dio svog bespravno izgradjenog objekta kojim je izvršeno
uznemiravanje dopustilo bi se tuženom kao nesavjesnoj strani u ovom sporu da proširi svoja
svojinska prava na štetu tužiocu kao savjesne strane.
Nijesu od značaja ni uticaja na drugačiju odluku ni navodi revizije da vještak nije
precizno utvrdio sve radove koje treba izvesti na uklanjanju spornog dijela objekta, te da nije
utvrdjeno da li će uklanjanjem tog dijela biti sačuvana statička stabilnost objekta. Ovo sa
razloga što je vještak u tom pravcu dao jasno izjašnjenje da je uklanjanje spornog dijela
objekta moguće bez štete za cjelinu objekta. Uostalom, tuženi je imao mogućnost da iznese
konkretne primjedbe na nalaz vještaka ili predloži novo vještačenje, što nije učinio. Osim
toga, ovim navodima uglavnom se osporava činjenično stanje, a što shodno odredbi člana 400
stav 3 ZPP ne može biti revizijski razlog.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 527/16 od 12.10.2016. godine.
166
USLOVI ZA PODNOŠENJE NEGATORNE TUŽBE
(Član 126 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)
Negatorna tužba može se s uspjehom podnijeti samo pod uslovom da se dokaže
vlasništvo ili kvalifikovani posjed, kao i neosnovano uznemiravanje.
Iz obrazloženja:
„Iz činjeničnog utvrdjenja pred prvostepenim sudom proizilazi, a što nije ni sporno, da
su u novembru 2014.godine, na zahtjev tuženog, ovlašćeni radnici Uprave za šume iz
Pljevalja izvršili doznaku bukovih stabala na parceli zv. „Javorje“ u selu Zaglavak, nakon
čega je tuženi izvršio sječu doznačenih stabala bukve. U postupku je utvrdjeno, a na osnovu
nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, da je predmetna parcela upisana u l. n. br. 3 KO
Lever Tara na ime A. M., oca tuženog, a tužilac u postupku pred prvostepenim sudom nije
dokazao da je vlasnik ili svojinski držalac predmetne parcele, a na njemu je bio teret
dokazivanja te činjenice.
Kako tužilac nije dokazao da je vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik pomenute
parcele, prvostepeni sud je zaključio da se radi o neosnovanom tužbenom zahtjevu radi čega
je isti i odbio, a s pozivom na odredbu čl. 126 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (Sl. list
CG, br. 19/09).
Navedeni činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni
sud.
Odlučujući na izloženi način, nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, pravilno
primijenili materijalno pravo.
Naime, odredbom čl.126 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima propisano je da ako
treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne
oduzimanjem stvari vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, može tužbom zahtijevati da to
uznemiravanje prestane.
Dakle, ova tužba može se s uspjehom podnijeti samo pod uslovom da tužilac dokaže
svoje vlasništvo ili svoj kvalifikovani posjed (da je stvar koju drži pribavio po pravnom
osnovu i na zakonit način, a nije znao niti je mogao znati da nije postao vlasnik stvari), dakle,
svoje pretpostavljeno vlasništvo. Osim toga, tužilac mora dokazati neosnovano uznemiravanje
- čin smetanja, odnosno ograničavanja prava vlasnika.
Kako tužilac nije dokazao da je vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik predmetne
parcele na kojoj je tuženi izvršio sječu doznačenih bukovih stabala to ne može zahtijevati da
se tuženi obaveže da se uzdrži od takvog ili sličnog uznemiravanja tužioca, te da mu naknadi
štetu.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 743/16 od 14.09.2016. godine.
167
STICANJE SLUŽBENOSTI ODLUKOM DRŽAVNOG ORGANA
(Član 206 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)
Nužno je ustanovljenje stvarne službenosti ako vlasnik povlasnog dobra nema
izlaz na javni put.
Iz obrazloženja:
„Predmet tužbe predstavlja zahtjev za ustanovljenje prava stvarne službenosti prolaza,
u korist parcele tužioca a preko parcele tuženog, putnim pravcem bliže opisanim u izreci
prvostepene presude.
Iz spisa predmeta se utvrđuje da su tužilac i tuženi susjedi, te da je kat. parcela br.4277
upisana u LN br.2500 KO Kunje kao vlasništvo tužioca, i da se graniči sa parcelom tuženog
br.4276 koja je upisana u LN br. 2614 KO Kunje. Iz nalaza vještaka geodetske struke Đ. D.
utvrđeno je da na navedenim parcelama nema zabilježbe prava službenosti i isti vještak je dao
mišljenje da s obzirom na položaj kuće tužioca i položaj parcele, tužilac nema pristup do
svoje parcele na drugi način osim preko parcele tuženog, te da je jedini mogući prilaz tužioca
do njegove kuće preko parcele tuženog, kao poslužnog dobra. Što se tiče drugog putnog
pravca na čemu je tuženi insistirao, vještak se decidno izjasnio da na taj način nije moguće
konstituisati put, već jedino preko poslužnog dobra tuženog.
Imajući u vidu nalaz vještaka pravilno su nižestepeni sudovi našli da su ispunjeni
uslovi propisani odredbom čl. 206 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br.
19/09), kojom je propisano da se službenost ustanovljava kada vlasnik povlasnog dobra u
cjelini ili djelimično ne može koristiti isto bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, te
da se isto vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro. Kako tužilac kao
vlasnik povlasnog dobra nema izlaz na javni put to je bilo nužno konstituisanje tražene
službenosti pri čemu se vodilo računa o opterećenju poslužnog dobra, te je ista konstituisana
za prolaz pješke, u širini od 1,5 m.
Ovaj sud je cijenio navode revizije kojima se ukazuje na neopravdano ustanovljenje i
opterećenje imovine tuženog, ovo zato što iz skice lica mjesta i kazivanja vještaka nesumnjivo
je utvrđeno da parcela tužioca nema izlaz na put i ograđena je parcelama drugih vlasnika te da
je jedina veza sa javnim putem preko imovine tuženog. Pri tome je vođeno računa da se
imovina tuženog najmanje opterećuje i pravo službenosti ustanovljeno u širini od 1,5 metara
uz samu ivicu parcele tuženog, za prolaz pješke.
S obzirom da je izlaskom suda na lice mjesta uz prisustvo vještaka ocijenjeno da
tužilac nema prilaz do svoje parcele osim na traženi način, neprihvatljivi su navodi revizije da
je u pitanju urbanizovano područje sa već izgrađenim putevima. Za slučaj da nastupi situacija
mogućnosti prilaska parceli tužioca sa izgrađene saobraćajnice ili javnog puta stvorili bi se
uslovi za ukidanje predmetne službenosti zbog promijenjenih prilika. Međutim, kod
nesumnjivo utvrđene činjenice, da tužilac nema pristup do svoje parcele (povlasnog dobra),
osim na navedeni način tj. korišćenjem parcele tuženog kao poslužnog dobra i da isto
predstavlja najkraći izlaz sa parcele tužioca na javni put, to se navodi revizije pokazuju
neosnovanim. “
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1156/16 od 22.11.2016. godine.
168
USLOVI ZA PRESTANAK PRAVA STVARNE SLUŽBENOSTI
(Član 211 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)
Za prestanak prava stvarne službenosti na osnovu promijenjenih prilika
potrebno je da je vlasnik povlasnog dobra stekao mogućnost da od javnog puta prilazi
do povlasnog dobra bez korišćenja prolaza čiji se prestanak traži i da mu se korišćenjem
tog novog prolaza u odnosu na raniji prolaz ne pričinjava nesrazmjerna šteta.
Iz obrazloženja:
„U postupku je utvrđeno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Beranama
P.br.406/10 od 04.04.2011.godine utvrđeno da tuženi (tužilac u toj parnici) ima pravo
službenosti prolaza preko parcele tuženih-poslužnog dobra br.528/1, putem koji ide pravcem
istok-zapad u dužini od 33,80m i širini od 3m za prolaz pješke, progon stoke, prolaz
konjskom zapregom, putničkim vozilom i traktorom, u korist svoje povlasne parcele br.530,
da je pravo službenosti prolaza stekao održajem jer je nesmetano koristio sporni put od
1981.godine, kada je izvršena dioba imovine između njega, njegove braće i maćehe B. B.
Nakon izvršene diobe 1981.godine brat tuženog B. M. prodao je pravnom prethodniku
tužilaca B. M., između ostalih, i parcelu br.528/1 (stari naziv parcele ''Okutnjica''), na kojoj je
utvrđeno pravo službenosti prolaza u korist tuženog naznačenom pravosnažnom presudom.
Nižestepeni sudovi su zaključili da okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja
pravosnažne presude P.br.406/10 nijesu se promijenile ni sada, da tuženi nesmetano koristi
službenost prolaza preko parcele tužilaca u obimu koji je utvrđen pravosnažnom presudom,
kao i da nije prestala potreba za korišćenjem povlasnog dobra, niti su se promijenile prilike
koje bi dovele do prestanka službenosti, a nije nastupio ni bilo koji drugi uslov za prestanak
stvarne službenosti, zbog čega su odbili zahtjev tužilaca kao neosnovan.
Po mišljenju ovog suda, u konkretnom sporu je odlučeno pravilnom primjenom
materijalnog prava na činjenično stanje koje je u potpunosti i pravilno utvrđeno.
Shodno odredbi čl.211 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br.
19/09), vlasnik poslužnog dobra može, uz pravičnu naknadu, zahtjevati prestanak stvarne
službenosti ako je usled promijenjenih prilika njena korist za povlasno dobro postala
nesrazmjerna sa teretom koji ona predstavlja za poslužno dobro. Za prestanak prava stvarne
službenosti na osnovu promijenjenih prilika poslije ustanovljenja službenosti, potrebno je da
je vlasnik povlasnog dobra stekao mogućnost da od javnog puta prilazi do povlasnog dobra
bez korišćenja prolaza čiji se prestanak traži i da mu se korišćenjem tog novog prolaza u
odnosu na raniji prolaz ne pričinjava nesrazmjerna šteta.
Nasuprot revizijskim navodima, nižestepeni sudovi su, i po mišljenju ovog suda, u
dovoljnoj mjeri i pravilno utvrdili da ne postoji mogućnost da tuženi do svoje parcele dolazi
drugim pravcem, bez korišćenja prolaza preko parcele tužilaca kolima i traktorom, što znači
da nijesu prestali razlozi za korišćenje službenosti prolaza stečene pravosnažnom presudom.
Naime, tužioci su tokom postupka tvrdili, a na tome istrajavaju i u reviziji, da tuženi do
povlasne parcele može doći preko svoje parcele 529, koja je povezana sa povlasnom parcelom
(530) i izlazi na asfaltni put gledano od pravca Berana koji prolazi kroz naselje Donje Luge.
Vještak geodetske struke je pri uviđaju na licu mjesta konstatovao da na parceli tuženog 529,
koja je po kulturi dvorište, nalazi se porodična kuća tuženog, dok se u dvorištu nalaze stabla
voća a na sredini bunar pijaće vode, i dao mišljenje da čak i kada bi se uklonila ograda koja
169
razdvaja dvije parcele tuženog (529 i 530) tuženi ne bi mogao do povlasne parcele doći
traktorom i vozilom bez korišćenja poslužne parcele tužilaca.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1124/16 od 20.12.2016. godine.
170
ZAŠTITA SUDRŽAVINE
(Član 411 u vezi čl. 132 i 392 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)
Kod nedostatka sporazuma sa ostalim suvlasnicima nijedan suvlasnik ne može
imati isključivu državinu suvlasničke stvari, što znači, da suvlasnik može tražiti da mu
drugi suvlasnik preda u sudržavinu njegovu suvlasničku stvar
Iz obrazloženja:
„Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Pogorici P.br.3050/07 od 12.09.2009.
godine (stavom III izreke) usvojen je protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je E. R. (ovdje
tužilja-protivtužena), po osnovu zakonskog nasleđivanja iza smrti svoje pok. babe V. D.,
suvlasnik na polovini idealnog dijela nepokretnosti u ul. M. M. u P., označenih kao: kat. parc.
br.3594 (po kulturi porodična stambena zgrada) površine 89 m2 i kat. parc. br. 3596 (po
kulturi pomoćna zgrada) površine 34m2, upisanih u listu nepokretnosti br. 204 KO Pogorica
II na ime V. S. Iz lista nepokretnosti br.204 KO Podgorica II PJ Podgorica je utvrđeno da su
tužilja i tužena upisane kao suvlasnici u obimu od po 1/2 na kat. parc. br.3594 (po kulturi
porodična stambena zgrada), površine 89 m2 i kat. parc. br.3596 (po kulturi pomoćna zgrada),
površine 34m2.Takođe je utvrđeno da se tužena nalazi u isključivoj državini ovih
nepokretnosti.
Kod takvog stanja stvari pravilno su nižestepeni sudovi usvojili zahtjev tužilje i
obavezali tuženu da istoj preda u sudržavinu nepokretnost sa udjelom od 1/2 i to: porodičnu
stambenu zgradu površine 89m2, označenu kao kat.parcelu br.3594 i pomoćnu zgradu pov.34
m2, označene kao kat.parc. br.3596 u LN br.204 KO Podgorica II.
Jer, shodno čl. 132 st. 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (Sl. list CG br.19/09),
suvlasnik ima pravo da stvar drži, da je koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno
svom dijelu ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Dakle, suvlasnici imaju pravo na
sudržavinu, a jedan suvlasnik ne može imati isključivo pravo državine bez saglasnosti ostalih
suvlasnika. Usled nedostatka sporazuma sa ostalim suvlasnicima, nijedan suvlasnik ne može
imati isključivu državinu suvlasničke stvari, jer shodno čl. 392 navedenog zakona u odnosu na
cijelu suvlasničku stvar pojavljuju se kao sudržaoci, a što znači, da suvlasnik može tražiti da
mu drugi suvlasnik preda u sudržavinu njegovu suvlasničku stvar. Na takvu zaštitu tužilja ima
pravo shodno čl. 411 istog zakona.
Bez osnova su navodi revizije tužene, da pravosnažna presuda P.br.3050/07 od
12.09.2009.godine nema pravno dejstvo prema njoj, jer ista nije bila učesnik u tom postupku.
Ovo s razloga, što je tužilja na zakonit način stekla pravo svojine na 1/2 sporne nepokretnosti.
Obzirom, da tužena drži u posjed cijelu nepokretnost, to ista shodno naprijed navedenim
propisima, ima pravo kao zakoniti vlasnik, da traži predaju u sudržavinu nepokretnosti nad
kojima ima pravo susvojine u dijelu od 1/2, kako su to pravilno odlučili nižestepeni sudovi.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 779/16 od 29.09.2016. godine.
171
STICANJE SVOJINE PO OSNOVU ZAKONA O NASELJAVANJU
JUŽNIH KRAJEVA IZ 1931. GODINE
Potvrda o naseljavanju izdata na osnovu rješenja Ministarstva poljoprivrede i
rješenja Agrarnog povjereništva Kraljevine Jugoslavije ima karakter odluke državnog
organa.
Iz obrazloženja:
„Tužioci tvrde da su pravo svojine na spornim nekretninama stekli nasleđem iza smrti
svog oca J. R., kome je privremenom potvrdom o naseljavanju koju je izdalo Agrarno
povjereništvo Kraljevine Jugoslavije u Peći br. 17325 od 02.10.1930.godine dodijeljeno
sporno zemljište.
Odlučujući po tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su isti odbili kao neosnovan
nalazeći da privremena potvrda o naseljavanju ne predstavlja valjan dokaz o sticanju prava
svojine, naglašavajući da su predmetne nekretnine formiranjem zemljoradničke zadruge ušle u
njihov sastav i postale društvena svojina.
Izloženi zaključak nižestepenih sudova se za sada ne može prihvatiti jer zbog pogrešne
primjene materijalnog prava odlučne činjenice nijesu utvrđene.
Iz navedene potvrde proizilazi da su sporne nekretnine pravnog prethodnika tužilaca
dodijeljene rješenjem Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije br.90549 od
31.08.1939. godine i rješenjem Agrarnog povjereništva br. 17325 od 02.10.1939. godine, a na
osnovu Zakona o naseljavanju južnih krajeva iz 1931. godine. Pravnom prethodniku tužilaca
dodijeljena je zemlja u površini od 2 hektara i 50 ari uz obavezu da se na istoj naseli u
protivnom gubi pravo na nju i sa njom mogu raspolagati agrarne vlasti. Dodijeljeno zemljište
je označeno kao kat. parcela br. 256/1 sa urađenom skicom koja sadrži sve podatke o
granicama i dimenzijama zemljišta. Prema nalazu vještaka sporno zemljište prije II Svjetskog
rata korišteno je za poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju i nije bila šuma i šumsko
zemljište, već se dio istog samopošumljavanjem pretvorilo u šumu. Izvedenim dokazima dalje
je utvrđeno da su pravni prethodnici tužilaca sporne nekretnine od dodjele koristili u
poljoprivredne svrhe sve dok su iste ušle u sastav zemljoradničke zadruge, kada je upisano
kao društveno zemljište.
Imajući prednje u vidu, proizilazi da je navedena potvrda izdata na osnovu rješenja
Ministarstva poljoprivrede i rješenjem Agrarnog povjereništva Kraljevine Jugoslavije što joj
daje karakter odluke državnog organa. S druge strane, privremena potvrda o dodjeli zemljišta
sadrži sve podatke koji se tiču kat.broja, granica i dimenzija dodijeljene parcele kao i
određenje da lice kome je zemljište dodijeljeno može sa istim raspolagati ako se na istom
naseli, što bi ukazivalo da se na spornom zemljištu mogla steći svojina pod tim uslovom.
Obzirom da je sporno zemljište pravnom prethodniku tužilaca dodijeljeno na osnovu
odredba Zakona o naseljavanju južnih krajeva iz 1931. godine, to su nižestepeni sudovi bili
dužni utvrditi odlučne činjenice propisane tim zakonom za sticanje prava svojine, te onda
odlučiti o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.
Kako nižestepeni sudovi nijesu postupili na izloženi način, već se u svojim odlukama
pozivaju na odredbe čl. 112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br. 19/09)
čije se odredbe ne mogu primjenjivati na ovu pravnu stvar, valjalo je pobijane presude ukinuti
i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
172
U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi činjenice na temelju kojih će
provjeriti da li je pravni prethodnik tužilaca stekao pravo svojine na spornim nekretninama
po osnovu Zakona o naseljavanju južnih krajeva iz 1931. godine, te da li su tužioci kao
njegovi nasljednici stekli pravo nasljedjivanjem.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1278/16 od 20.12.2016. godine.
173
KONFISKACIJA I PRESTANAK PRAVA SVOJINE
RANIJEG VLASNIKA
(Član 10 Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije)
Konfiskovana imovina postaje državna svojina pravosnažnošću odluke kojom je
izvršena konfiskacija.
Iz obrazloženja:
„Zaključkom Narodnog sredskog suda u Podgorici Kis.br.408/45 od 20.03.1946.
godine u postupku rješavanja po predmetu konfiskacije imovine strijeljanog narodnog
neprijatelja J. Đ., trgovca iz P., pravnog prethodnika tužilaca, konfiskovani su u korist države
jedna kuća na spratu na uglu ulice M. M. i ulice 13 novembra i ruševina, ranije kuća, u ulici
K.
Putem vještaka geodetske struke izvršena je identifikacija nepokretnosti koje su bile
predmet navedenog zaključka o konfiskaciji. Sada je ta nepokretnost (zemljište) u katastru
nepokretnosti bliže označena kao u izreci prvostepene presude pod stavom II tač.1 i 2.
Predmet spora je zahtjev tužilaca da se utvrdi da je navedeni zaključak ništav i da je
pok. J. Đ. bio vlasnik navedenih nepokretnosti, te sledstveno tom utvrđenju da su tužioci
suvlasnici na tim nepokretnosti, kao zakonski naslednici pok. J. Đ., i da se obavežu tuženi da
im isplate novčanu protivrijednost nepokretnosti.
Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbacili tužbu u dijelu kojim je traženo
utvrđenje ništavosti zaključka o konfiskaciji. Naime, pravilno nižestepeni sudovi zaključuju
da u ovom parničnom postupku se ne može ispitivati zakonitost navedenog zaključka.
Kako je tužba u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništavosti zaključka o konfiskaciji
odbačena kao nedozvoljena, to se pokazuje neosnovanim i zahtjev tužilaca da se utvrdi da je
J. Đ. bio vlasnik konfiskovane imovine, jer mu je to pravo konfiskacijom prestalo, kao i da se
obavežu tuženi da im plate protivrijednost konfiskovane imovine, obzirom da je tim
zaključkom, odlukom državnog organa, prestalo pravo svojine pok. J. Đ. Stoga, tužioci putem
nasleđivanja nijesu mogli steći pravo svojine na spornoj imovini, koja pravosnažnošću
zaključka o konfiskaciji postala svojina države, saglasno čl.10. Zakona o konfiskaciji i o
izvršenju konfiskacije ("Sl.list FNRJ", br.40/45).”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 634/16 od 05.10.2016. godine.
174
ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NAKNADE
ZA EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI
Pravo ranijih vlasnika da se obrate sudu radi utvrdjivanja naknade za
eksproprisane nepokretnosti vremenski je ograničeno, te ukoliko je od pravosnažnosti
rješenja o eksproprijaciji do podnošenja zahtjeva za isplatu naknade prošlo 10 godina
nastupila je zastarjelost potraživanja.
Iz obrazloženja:
„Tužena je izuzela predmetne nepokretnosti pravnim prethodnicima tužilaca po
osnovu rješenja o izuzimanju koja su postala pravosnažna u periodu od 1972. do 1990.godine.
Naime, pomenuta rješenja, izuzev rješenja tužene od 22.01.1979.godine, su danom donošenja
postala konačna u upravnom postupku, jer tužioci odnosno njihovi pravni prethodnici protiv
tih rješenja nijesu pokretali upravni spor tužbom Vrhovnom sudu SR Crne Gore. Na rješenje
od 22.01.1979.godine, shodno pravnoj pouci, bila je dozvoljena žalba Republičkom
sekretarijatu za finansije Titograd, ali tužioci nijesu u postupku isticali činjenicu da su na isto
ulagali žalbu. Naprotiv tužioci su tokom postupka tvrdili da su navedena rješenja samim tim
što su sprovedena u katastru pravosnažna, radi čega su ustali sa predlogom za isplatu naknade.
Isto tako, oduzete nepokretnosti privedene su namjeni, a što sve upućuje na pravilnost
zaključka nižestepenih sudova da su rješenja o izuzimanju predmetnih nepokretnosti postala
pravosnažna u periodu od 1972. do 1990. godine. Stoga se, imajući u vidu činjenicu da je
predlog za isplatu naknade podnijet sudu tek 2012. godine, nesumnjivo radi o zastarjelom
potraživanju, jer je protekao rok od deset godina po pravosnažnosti rješenje o oduzimanju
spornih nepokretnosti, u kom roku su tužioci odnosno njihovi pravni prethodnici mogli
sudskim putem potraživati isplatu naknade za nepokretnosti koje su im oduzete, a što nijesu
učinili.
Naime, i Zakon o eksproprijaciji ( Sl.list RCG, br.23/72 i 20/76) i Zakon o
eksprorpijaciji ( Sl. list RCG, br. 20/81 i 10/90), koji su bili u primjeni kada su donijeta
rješenja o oduzimanju nepokretnosti pravnim prethodnicima tužilaca, i pored toga što se
postupak za utvrdjivanje naknade vodio po službenoj dužnosti davali su pravo vlasnicima da
se neposredno obrate sudu radi odredjivanja pravične naknade. Medjutim, to pravo je
vremenski ograničeno nastupanjem zastarjelosti potraživanja kada raniji vlasnik to pravo bez
posebnih razloga nije vršio odredjeno vrijeme. Jer, načelno, zastarijevaju sva potraživanja
osim apsolutnih prava, kao i onih koji imaju osnov u porodičnom pravu. To što što
podnošenje zahtjeva ranijeg vlasnika nije vezano za ni za kakav rok ne može biti argument da
to potraživanje ne zastarijeva. Ovdje se ne radi o prestanku prava zbog proteka vremena
(prekluziji) već gubitku zahtjeva za prinudno ostvarenje potraživanja kada protekne rok
zastarijevanja u kome povjerilac nije vršio svoje pravo tj. nije zahtijevao od dužnika
namirenje potraživanja.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 778/16 od 12.10.2016. godine.
175
POTRAŽIVANJE NAKNADE ZBOG PROTIVPRAVNOG
ZAUZIMANJA ZEMLJIŠTA
Na potraživanje naknade zbog faktičke eksproprijacije ne primjenjuju se
odredbe o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima.
Iz obrazloženja:
„Polazeći od utvrdjenja da su tužioci po osnovu ugovora o kupoprodaji Ov.br.
1495/1967 od 17.10.1967 godine, zaključenim sa ranijim vlasnikom I. M., kupili sporne
nepokretnosti i upisali svoje vlasništvo kod nadležnog organa, a da im je tužena bez
donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda oduzela ovo zemljište i ustupila trećim licima radi
privodjenja namjeni, pravilno nižestepeni sudovi nalaze da tužiocima pripada pravo na
naknadu u skladu sa čl. 35. Zakona o eksproprijaciji ("Sl.list RCG", br. 55/2000) izmijenjen
odredbama čl. 6 i 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji ("Sl.list CG",
br. 11/08), koju je vještak gradjevinske struke pravilno utvrdio.
Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge koji se
revizijama ne dovode u pitanje i na njih se revident upućuje.
Neosnovano revident osporava prvilnost primjene materijalnog prava navodeći da je
trebalo primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima iz segmenta naknade štete i da je
potraživanje tužilaca zastarjelo. Ovo s obzirom da je u konkretnom slučaju sa već izloženih
materijalno pravnih razloga riječ o odredjivanju naknade zbog protipravnog zauzimanja
zemljišta (faktički trajno izuzetog iz posjeda tužilaca - tzv. faktičke eksproprijacije), u smislu
citirane zakonske odredbe, na koje potraživanje se ne primjenjuju odredbe o zastarjelosti iz
Zakona o obligacionim odnosima.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 881/16 od 16.11.2016. godine.
176
NAČELO POUZDANJA U KATASTAR NEPOKRETNOSTI
(Član 10 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)
Načelo pouzdanja u katastar nepokretnosti ne odnosi se samo na poznavanje
stanja u katastru nepokretnosti, već i na poznavanje faktičkog stanja.
Iz obrazloženja:
„Ništavost ugovora o kupoprodaji nepokretnosti ne može da otkloni pouzdanje kupca
u evidenciju nepokretnosti, kako to drugotuženi ističe u reviziji. Prema načelu pouzdanosti,
propisanom odredbom čl.10. Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti ("Sl.list
RCG", br.29/07 i "Sl.list CG", br.32/11), podaci o nepokretnostima i pravima na njima
upisani u katastru nepokretnosti smatraju se tačnim i niko ne može trpjeti štetne posledice u
prometu nepokretnosti u kojem se ti podaci koriste. Pretpostavka da je lice koje je upisano u
javne knjige i vlasnik nepokretnosti je oboriva, pa se savjesnost sticaoca ne može temeljiti
isključivo na provjeri upisa u javne knjige. Jer, načelo pouzdanja u katastar nepokretnosti ne
odnosi se samo na poznavanje stanja u katastru nepokretnosti, već i na poznavanje faktičkog
stanja, tj. za ocjenu savjesnosti od značaja je i činjenica da li je sticalac izvršio i druge radnje
kojima bi na pouzdan način mogao utvrditi da je lice koje mu prenosi svojinu zaista i vlasnik
nepokretnosti, što drugotuženi u ovom sporu nije dokazao. Postojanje savjesnosti je faktičko
pitanje o kome sud zaključuje uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i cijeneći ga kao
vrednosno mjerilo koje se tiče pravila morala i dobrih običaja.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 900/16 od 04.11.2016. godine.
177
NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA TRANSFORMACIJU
DRUŠTVENE U PRIVATNU SVOJINU
Imovina koja je bila u režimu društvene svojine nije se po automatizmu zbog
obaveze preregistracije mogla transformisati u privatnu svojinu nevladinog udruženja
čiji su osnivači fizička lica.
***
Registracija nije potvrda istinitosti podataka sadržanih u osnivačkoj
dokumentaciji ili obavještenju o nastanku registracije.
Iz obrazloženja:
„Nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev smatrajući da se A. m. d. U.
registrovalo u nevladino udruženje i bilo upisano kao vlasnik u LN br. 598 KO Ulcinj, pa da
je tužilac pravni sledbenik nevladinog udruženja A. m. d. U., a shodno stanju u spisima
Centralnog registra Privrednog suda.
Ovakvo shvatanje nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj
primjeni materijalnog prava.
Prema odredbi čl. 112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br.
19/09) vlasnik tužbom može zahtijevati od držaoca povraćaj invidualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvari, čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar
nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Po nalaženju ovog suda tužilac nije dokazao da je na spornim nepokretnostima po bilo
kom zakonom propisanom osnovu stekao pravo svojine. Odluka o povećanju kapitala prema
kojoj je Nevladino udruženje „A. m. d.“ U., sporne nepokretnosti kao dodatni ulog prenijelo
na tužioca ne može biti osnov za zaključivanje da je tužilac na taj način stekao pravo svojine
jer nema dokaza da je to nevladino udruženje po nekom valjanom pravnom osnovu steklo to
pravo.
Naime, auto moto društva su do stupanja na snagu Zakona o nevladinim
organizacijama imale status društvenih organizacija. Društvena organizacija je prema odredbi
čl. 26 Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana (Sl. list SRCG, br.25/84 i
24/88), je društveno pravno lice. Društvene organizacije su saglasno odredbi čl. 28 st. 1 istog
zakona mogle sticati sredstva (stvari, novčana sredstva i materijalna dobra), i tim sredstvima,
kao društvenim, koristiti se za ostvarivanje svojih ciljeva i njima raspolagati saglasno zakonu
i statutu. Dakle, imovina koju su koristile društvene organizacije bila je društvena svojina.
Prema odredbi čl. 33 Zakona o nevladinim organizacijama društvene organizacije bile
su dužne da se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona preregistruju u
nevladina udruženja. Ovim zakonom nije predviđeno da imovina bivših društvenih
organizacija postaje preregistracijom imovina nevladinih udruženja. Stoga, se imovina koja je
bila u režimu društvene svojine nije po automatizmu zbog obaveze preregistracije mogla
transformisati u privatnu svojinu nevladinog udruženja čiji su osnivači fizička lica. Prema
tome, preregistracija društvene organizacije A. m. d. U. u Nevladino udruženje „A. m. d.“ U.
nije osnov za transformaciju društvene u privatnu svojinu, pa to udruženje nije sukcesor
svojinskih prava na imovini bivše društvene organizacije.
178
Osim toga, tužilac nije pravni sledbenik Nevladinog udruženja „A. m. d.“ U., jer nije
nastao tansformacijom tog udruženja u društvo sa ograničenom odgovornošću, već se radi o
novoosnovanom društvu. Nevladina udruženja se po Zakonu o nevladinim organizacijama
nijesu ni mogla transformisati u privredna društva. Nevladino udruženje bilo je jedan od
osnivača tužioca sa novčanim ulogom od 7,00 €. Imovinu novoosnovanog društva
predstavljaju novčani ulozi osnivača prilikom osnivanja kao i imovinu koju je ono steklo
poslovanjem nakon osnivanja. Dakle, tužilac nije vlasnik imovine bivše društvene
organizacije koja je bila u režimu društvene svojine i koja ni po kom osnovu nije
transformisana u privatnu svojinu.
Takođe, ni činjenica da su izmjene Statuta tužioca po osnovu odluke o povećanju
kapitala dodatnim ulogom člana tog društva registrovane kod CRPS-a ne potvrđuje da je
nevladino udruženje bilo vlasnik stvari koje je unijelo u društvo, jer se registracija vrši po
sistemu prijave. Naime, prema odredbi čl. 88 Zakona o privrednim društvima („Sl. list RCG“,
br. 6/02) CRPS-a obezbjeđuje da su podaci sadržani u njegovom indeksu i drugi podaci
pohranjeni u bazu podataka CRPS-a istovjetni onima koji su mu dostavljeni za registraciju i
da se javnost može pouzdati u njihovu istovjetnost. Registracija na osnovu ovog zakona je
samo potvrda da osnivačka dokumenta ili obavještenje o nastavku registracije, na osnovu
kojih je izvršena registracija, sadrže podatke utvrđene ovim zakonom. Registracija nije
potvrda istinitosti podataka sadržanih u osnivačkoj dokumentaciji ili obavještenju o nastanku
registracije.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 617/14 od 17.11.2016. godine.
179
NASLJEDNO PRAVO
180
181
SMRT ZAKONSKOG NASLJEDNIKA
PRIJE OKONČANJA OSTAVINSKOG POSTUPKA
Ukoliko je supruga ostavioca koji nije imao djece umrla prije okončanja
ostavinskog postupka njeni zakonski nasljednici ne mogu se koristiti pravom
predstavljanja i oglasiti za nasljednike u tom postupku.
***
Samo se potomci ostavioca mogu koristiti pravom predstavljanja, jer bi suprotno
pravilo moglo dovesti do toga da se na nasljedje ostavioca pozovu njegovi tazbinski
srodnici.
Iz obrazloženja:
„Prema stanju u spisima, pok. M. V. je preminuo 29.09.2001.godine bez izjave
posljednje volje – testamenta, a nadživjeli su ga zakonski nasljednici drugog nasljenog reda,
brat V. V. i supruga M., koja je u toku postupka preminula, dana 06.06.2004.godine, bez date
nasljedničke izjave. Zakonski nasljednici pok. M. su njene sestre Z. A. i B. P., a nasljednici po
pravu predstavljanja iza smrti njenog brata pok. P. B. (koji je preminuo 20.06.2008.godine),
S. P., M. P., M. R., S. N. i I. R. Predmetni ostavinski postupak je bio u prekidu, budući je bilo
sporno koja imovina predstavlja zaostavštinu pok. ostavioca. Naime, po tužbi zakonskog
nasljednika V. V., vodjen je parnični postupak u predmetu P.br.148/06 koji je pravosnažno
okončan odbijanjem njegovog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da mu po osnovu
nasljedja pripada pravo svojine u dijelu od 1/2 nepokretnosti iz l.n. 606 KO Donji Zagarač, a
koje su bile upisane na ostavioca. Nasuprot tome pok. M. je dokazala u pravosnažno
okončanom postupku Gž.br.2424/12-02, da stan u Podgorici, u ul. Dj. S., br.7 u suterenu,
površine 58 m2, na kat. parceli br.1245 iz l.n. 186 KO Podgorica I, predstavlja zajedničku
imovinu pok. M. i ostavioca na po 1/2 idealnog dijela po osnovu sticanja u braku sa pok. M.
V.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, pravilno je odlučio prvostepeni sud kad
je raspravio zaostavštinu pok.ostavioca na način bliže naveden u izreci prvostepenog rješenja,
utvrdivši nasljedni udio brata ostavioca u obimu od ½ dijela, a s pozivom na odredbe čl. 13 i
14 Zakona o nasljedjivanju.
Prednji činjenični i pravni zaključak nižestepenih sudova prihvatio je i drugostepeni
sud.
Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, pravilno
primjenili materijalno pravo.
Naime, shodno odredbi čl.13 Zakona o nasljedjivanju (Sl. list CG, br. 74/08)
zaostavštinu ostavioca koji nije ostavio potomke nasljedjuje njegov supružnik i njegovi
roditelji. Roditelji ostavioca nasljedjuju 1/2 zostavštine na jednake djelove, a drugu polovinu
supružnik ostavioca.
Medjutim, shodno odredbi čl.14 st.2 istog Zakona, ako su oba roditelja ostaviočeva
umrla prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi svakom od njih pripao da je nadživio ostavioca
nasledjuju potomci, prema odredbi st.1 ovog člana.
Prema stanju u spisima, pok. ostavioca je nadživjela supruga, a na nasljedje su po
pravu predstavljanja, u smislu odredbe čl.14 pomenutog Zakona, umjesto roditelja ostavioca
182
koji su umrli prije njega, pozivani njihovi potomci, u konkretnom slučaju sin, odnosno brat
pok. ostavioca – V. V.
U trenutku smrti fizičkog lica otvara se njegovo nasledje. Sve nasljednopravne
posledice cijene se prema stanju stvari u vrijeme otvaranja nasledja - sastav zaostavštine,
postojanje i krug nasljednika, dostojnost za nasledjivanje i dr. Dakle, u našem naslednom
pravu važi pravilo da se zaostavština stiče po samom zakonu u trenutku otvaranja nasljedja.
Smrt nasljednika koji je u vrijeme otvaranja nasledja mogao da naslijedi poslije
delacije (otvaranja nasledja), ništa ne mijenja u ishodu koji je nastao u vrijeme ostaviočeve
smrti. Sva prava i pravne moći koja su pripadala nasljedniku postaju u trenutku njegove
delacije dio njegove zaostavštine i mogu se dalje nasljedjivati.
Dakle, pok. M. V. koja je naslijedila ostavioca po sili zakona je u momentu smrti
postala nasljednik istog, a rješenje o oglašavanju iste za zakonskog nasljednika imalo bi samo
deklaratoran karakter.
Naime, samo se potomci ostavioca mogu koristiti pravom predstavljanja, jer bi
suprotno pravilo moglo dovesti do toga da se na nasljedje ostavioca pozovu njegovi tazbinski
srodnici, kao što je u konkretnom slučaju.
Iz izloženog proizilazi da su se, kod činjenice da je zakonski nasljednik ostavioca pok.
V. M., njegova supruga M. preminula prije okončanja ostavinskog postupka, stekli uslovi da
se na 1/2 njegove zaostavštine oglase njegov nasljednik drugog nasljednog reda – odnosno
brat V. V.
Kako 1/2 zaostavštine pok. V. M. sada predstavlja zaostavštinu pok. M., ostaviočeve
supruge, a imajući u vidu da je, prema stanju u spisima, postupak raspravljanja zaostavštine
iza njene smrti u toku, to je zaostavštinu pok. M., pa i i u dijelu koji je naslijedila od svog
supruga, valjalo raspraviti u tom postupku.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1266/16 od 20.12.2016. godine)
183
ISKLJUČENJE NUŽNOG NASLJEDNIKA IZ NASLJEDJA
(Član 44 stav 1 tačka 1, čl. 45 i 46 Zakona o nasljedjivanju)
Zanemarivanjem dužnosti pažnje, poštovanja i pomoći u bolesti i starosti,
neobilaženjem bolesnog i starog roditelja nužni nasljednik je povrijedio moralnu
obavezu i teže se ogriješio prema ostaviocu, te je ostvaren uslov iz čl. 44 stav 1 Zakona o
nasljedjivanju za isključenje istog iz nasljedja.
***
Pri ocjeni pitanja da li je ostavilac testamentom osnovano isključio iz nasljedstva
svog nužnog nasljednika sud se može upustiti u utvrdjivanje samo onih činjenica i
ocjenu samo onih osnova, koji su u testamentu navedeni kao razlozi isključenja iz
nasljedstva.
Iz obrazloženja:
„Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za utvrdjenje da je
testamentalnim raspolaganjem pok. A. M. povrijedjeno pravo tužilje, kao zakonskog
naslednika, na nužni dio te da se to raspolaganje shodno tome redukuje na način da se utvrdi
pravo svojine na 1/6 idealnog dijela tužilji na nepokretnostima, bliže označenim u izreci
pobijane presude.
Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, koje je zasnovano na dokazima
pravilno cijenjenim u smislu odredbe čl.9 ZPP, pok. A. M., otac tužilje i suprug tužene, umro
je15.05.2013.godine ostavivši pismeni testament, sačinjen dana 09.01.2013. godine u Novom
Sadu, kojim je raspolagao svom svojom imovinom u korist supruge, ovdje tužene. Riječ je o
imovini koju je pok.A. M. prethodno naslijedio iza smrti svog brata M., po rješenju Osnovnog
suda u Herceg Novom O.br.119/12 od 20.11.2012. godine, koja imovina se sastoji od
nekretnina koja su predmet ovog spora, kao i pokretnih stvari na kojima tužilja ne traži
utvrdjenje povrede nužnog dijela i redukciju testamentalnog raspolaganja po tom osnovu.
Sporni testament je proglašen u ostavinskom postupka iza smrti zavještaoca koji je vodjen
pred Osnovnim sudom u Herceg Novom pod posl.br.O 323/13, rješenjem od 14.08.2013.
godine, kojom prilikom su tužena, supruga ostavioca, i L. M., mladja ćerka ostavioca,
priznale odredbe testamenta, dok je tužilja osporila testament zbog mana volje ostavioca pa je
ostavinski postupak prekinut i tužilja upućena da u roku od 30 dana pokrene parnični
postupak za utvrdjenje ništavosti testamenta. Kako je ostavljeni rok bezuspješno protekao,
ostavinski sud je nastavio postupak, pa je u nastavku tog postupka tužilja osporila testament
zbog povrede prava na nužni dio, što je uslovilo ponovni prekid ostavinskog postupka i
pokretanje predmetne parnice. U postupku je utvrdjeno i to da je testator u poslednjoj izjavi
volje svoju kćerku S., ovdje tužilju, isključio iz nasledstva navodeći da se u periodu od kada
je testator 2009. godine imao tešku operaciju debelog crijeva nije interesovala za njegovo
zdravlje, prestala je da dolazi u posjete i da komunicira sa ocem i majkom, ali i da iskazuje
interesovanje za svoga oca, nalazeći da je takvim ponašanjem povrijedila običajne i moralne
norme ponašanja, koji testatoru daju pravo na isključenje iste, kao nužnog naslednika, iz
nasledja po osnovu testamenta.
Polazeći od prednjeg činjeninog utvrdjenja, prvostepeni sud je u cjelosti odbio kao
neosnovan predmetni tužbeni zahtjev, nalazeći da su se na strani tužilje, koja kao i njena
184
sestra L. M. ulazi u krug nužnih naslednika pok. A. M., stekli uslovi za isključenje iz nasledja
obzirom da je tužilja povrijedila moralne obaveze i teže se ogriješila prema ostaviocu, a što je
utvrdjeno iz iskaza saslušanih svjedoka K. A., K. D., N. N., L. M. i L. B., a naročito iskaza
tužene, datog u svojstvu parnične stranke, kojima je sud poklonio punu vjeru. Ovo s pozivom
na odredbu čl. 7 u vezi sa čl. 44 i čl. 46 Zakona o nasledjivanju.
Navedeni činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni
sud.
I po nalaženju ovog, pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materjalno pravo kad su
odlučili na izloženi način.
Naime, odredbom čl.44 st.1 tač.1. Zakona o nasledjivanju (Sl. list. CG, br.74/08)
propisano je da zavještalac može isključiti iz nasledja nužnog naslednika ako se povredom
neke zakonske li moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu, s tim što isključenje
nužnog naslednika iz nasledja, shodno st.2 pomenutog člana, može biti potpuno ili djelimično.
Odredbom čl.45 istog Zakona predvidjeno je da zavještalac koji želi da isključi nekog
naslednika mora to izraziti u testamentu na nesumnjiv način, ali osnov za isključenje mora
postojati u vrijeme sastavljanja testamenta. Shodno navedenoj odredbi, u slučaju spora,
dužnost dokazivanja da je isključenje osnovano leži na onome ko se na isključenje poziva.
Pri ocjeni pitanja da li je ostavilac testamentom osnovano isključio iz nasledstva svog
nužnog naslednika sud se može upustiti u utvrdjivanje samo onih činjenica i ocjenu samo onih
osnova, koji su u testamentu navedeni kao razlozi isključenja od nasledstva.
Iz sadržine predmetnog testamenta proizilazi da je zavještalac isključio svoju kćerku,
ovdje tužilju, iz nasledstva zbog ponašanja tužilje prema zavještaocu-ocu, kojim je teško
povrijedila moralne i običajne norme, a koje ponašanje se ogleda u zanemarivanju pažnje i
ljubavi za teško oboljelog oca u čitavom periodu njegove bolesti, pa i u vrijeme sačinjavanja
testamenta, što je utvrdjeno pravilnom ocjenom dokaza provedenih u postupku pred
prvostepenim sudom.
I po ocjeni ovog suda, tužilja je zanemarivanjem dužnosti pažnje, poštovanja i pomoći
u bolesti i starosti, te time što nije obilazila starog i bolesnog roditelja, povrijedila moralnu
obavezu i time se teže ogriješila prema ostaviocu. Stoga je zavještalac i mogao u testamentu
tužilju isključiti iz nasledja, jer je za to bio ispunjen uslov propisan u odredbi čl.44 st.1 tač.1
Zakona o nasledjivanju.
Osim toga, a kako to pravilno nalazi drugostepeni sud, i Porodičnim zakonom Crne
Gore (Sl.list RCG, br.1/2007), u odredbi čl.4, izmedju ostalog, propisana je obaveza djece da
se staraju o svojim roditeljima i da se prema njima odnose sa poštovanjem, dok je istim
zakonom, u odredbi čl.68, predvidjeno da je dijete dužno da roditeljima pomaže u skladu sa
svojim godinama i zrelošću.
Imajući u vidu izloženo činjenično stanje u predmetnoj pravnoj pravnoj stvari i
dovodeći ga u vezu sa navedenim zakonskim normama, zaključuje se da je isključenje iz
nasledja osnovano i učinjeno u skladu sa odredbama Zakona o nasledjivanju.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 762/16 od 30.09.2016. godine)
185
URAČUNAVANJE POKLONA ZAKONSKOM NASLJEDNIKU
(Čl. 46 i 52 Zakona o nasljedjivanju)
Zakonski nasljednik namiren je u svom nasljednom dijelu ako je vrijednost
učinjenog poklona daleko veća od vrijednosti koju bi dobio po osnovu zakonskog
nasljedjivanja i ako je volja ustavioca bila da mu se učinjeni poklon uračuna u nasljedni
dio.
Iz obrazloženja:
„Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je tuženi poklonom učinjenim od sada
pok. V. dana 27.12.1965. godine u iznosu od 1.000.000,00 dinara namiren u svom naslednom
dijelu.
Naime, ako se ima u vidu da je sada pok. V. Dj. imao četiri zakonska naslednika
(parnične stranke - sinove i dvije kćerke), koji nasledjuju njegovu zaostavštinu na po 1/4
idealnog dijala, da je njegova volja bila da se učinjeni poklon uračuna u nasledni dio
tuženom u smislu čl.46. Zakona o nasledjivanju ("Sl.list SRCG" br.4/76, 10/76, 22/78 i
34/86), a da vrijednost učinjenog poklona u odnosu na vrijednost zaostavštine u vrijeme smrti
ostavioca (23.09.1990. godine) iznosi 71,68%, to je pravilan zaključak nižestepnih sudova da
je tuženi namiren u svom naslednom dijelu. Jer, vrijednost učinjenog poklona je daleko veća
od vrijednosti, koju bi tuženi dobio na ime 1/4 idealnog dijela zaostavštine svog oca, po
osnovu zakonskog nasledjivanja.
Nasuprot navodima revizije nalazi i mišljenja vještaka finansijske i gradjevinske
struke predstavljaju valjanu i podobnu podlogu za donošenje pravilne i zakonite odluke.
Naime, nalazi - dopune, na kojima su nižestepeni sudovi temeljili svoju odluku su uradjeni u
skladu sa čl.52. Zakona o nasledjivanju, kojim je propisano da se pri uračunavanju poklona
nasledniku u nasledni dio uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku smrti ostaviočeve,
a prema njenom stanju u vrijeme izvršenja poklona, o čemu su nižestepeni sudovi uostalom
dali jasne i dovoljne razloge, koje prihvata i ovaj sud, bez potrebe da ih ponavlja.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 912/16 od 02.11.2016. godine)
186
USMENI TESTAMENT
(Član 88 Zakona o nasljedjivanju)
Punovažnost usmenog testamenta vezana je za postojanje odredjenih uslova –
prisustvo dva svjedoka i postojanje izuzetnih prilika.
Iz obrazloženja:
„Prema odredbama Zakona o nasljeđivanju („Sl. list CG“, br. 74/08) zavještalac može
napraviti testament u pisanom obliku, i to je pravilo. Međutim, zavještalac može svojom
imovinom raspolagati i putem usmenog testamenta, čija je punovažnost, kao vanrednog oblika
zavještanja, vezana za postojanje određenih uslova – prisustvo dva svjedoka i postojanje
izuzetnih prilika, samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisani
testament.
Iz činjeničnog utvrđenja sadržanog u spisima predmeta ostaviteljica O. D. je svoju
posljednju volju u vezi sa raspolaganjem stana koji se nalazi u Baru, a bliže preciziran
izrekom pobijane presude, izrazila na način što je usmeno pred svjedocima D. P. i Lj. D.
izjavila da navedeni stan želi da ostavi tuženoj, te da je na osnovu izjava navedenih svjedoka
proglašen sporni usmeni testament.
Nasuprot navodima revizije, po ocjeni ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi našli
da nijesu postojale izuzetne prilike koje bi spriječile sada pok. O. D. da sačini pisani testament
budući da je ostaviteljica bolovala duži vremenski period i da je prema iskazima svjedoka u
trenutku saopštavanja posljednje volje bila potpuno svjesna. Kako dugotrajna bolest ne spada
u izuzetne prilike, a imajući u vidu da je ostaviteljica bila pismena i potpuno svjesna, što znači
da je mogla sačiniti pisani testament, odnosno, izraziti svoju volju u nekom od zakonom
propisanih oblika koji ne podrazumijevaju postojanje izuzetnih prilika kao uslova za
punovažnost, to su pravilno nižestepeni sudovi odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev kao
osnovan, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje u potpunosti
prihvata i ovaj sud, pa je navode revizije date u tom pravcu u cjelosti valjalo odbiti kao
neosnovane. Jer, kako to pravilno rezonuju nižestepeni sudovi, bolest sama po sebi se ne
može smatrati izuzetnim prilikama, imajući u vidu da je ostaviteljica bila bolesna duže od
godinu dana, što znači da je bila u mogućnosti sastaviti pisani testament.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1004/16 od 23.11.2016. godine)
187
PUNOVAŽNOST TESTAMENTA STRANOG DRŽAVLJANINA
(Član 38 Uredbe o ratifikaciji ugovora izmedju Jugoslavije
i SSSR-a o pravnoj pomoći u gradjanskim, porodičnim i krivičnim stvarima)
Testament je pravno valjan ako je sačinjen u formi koju odredjuje država čiji je
državljanin bio ostavilac u vrijeme sačinjavanja testamenta.
Iz obrazloženja:
„Kako su stranke strani državljani, to se, na konkretan pravni odnos, primjenjuju
odredbe Ugovora između Jugoslavije i SSSR-a o pravnoj pomoći u građanskim, porodičnim i
krivičnim stvarima od 24.02.1962.godine koji je ratifikovan Uredbom o ratifikaciji ugovora
između Jugoslavije i SSSR-a o pravnoj pomoći u građanskim, porodičnim i krivičnim
stvarima (Sl. list SFRJ – međunarodni ugovori i drugi sporazumi – br. 5/63).
Neosnovano se revizijom ukazuje da testament na kome tužiteljica temelji svoj zahtjev
nije pravno valjan, jer isti nikada nije proglašen pred sudom u Crnoj Gori, niti je priznat kao
inostrana sudska odluka. Nasuprot tome, pravilan je zaključak da je testament pravno valjan,
shodno odredbi čl. 38 Uredbe o ratifikaciji navedenog ugovora, jer je sačinjen u formi koju
određuje država tj. strana ugovornica čiji je državljanin bila ostaviteljica u vrijeme
sastavljanja testamenta, a to je Ruska Federacija, što je na nesumnjiv način utvrđeno, i nije
sporno. Uz to, pred ruskim sudovima pravosnažno je okončan postupak u kome je utvrđeno
da je testament pravno valjan i kao takav ostao na snazi, što navode revizije date u tom pravcu
čini neosnovanim.
Takođe, testament je otvoren i proglašen na teritoriji strane ugovornice gdje se i
nalazio, pa je to nadležnost suda u Moskvi, u smislu odredbe čl. 43 st.1 pomenute Uredbe, pa
je navode revizije u vezi sa tim valjalo odbiti kao neosnovane.
Bez osnova je i isticanje da testament nije priznat kao inostrana sudska isprava u Crnoj
Gori (odredbe čl. 48 do 54 navedenog Ugovora). Naime, pravilan je zaključak da nije bilo
nužno provoditi postupak priznanja sudskih akata strane države ugovornice u smislu
navedenih odredbi, jer su iste u konkretnom slučaju cijenjene kao dokaz, o čemu pobijana
presuda sadrži dovoljne i jasne razloge i na iste upućuje revidenta.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 596/16 od 07.12.2016. godine)
188
OPOZIVANJE TESTAMENTA
(Član 100, u vezi čl. 63 i 64 Zakona o nasljedjivanju)
Zavještalac može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelimično izjavom datom
u bilo kom obliku u kome se po zakonu može napraviti testament, a pisani testament i
njegovim uništenjem.
Iz obrazloženja:
„Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je zavještaoc Č. M. opozvao ranije
sačinjeni testament svojeručnom izjavom od 29.04.1997. godine. S obzirom na ovako
činjenično utvrđenje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev da se
utvrdi ništavost izjave o opozivu testamenta. Prema odredbi čl.100. Zakona o nasleđivanju
("Sl.list RCG", br.4/76, 10/76 i 22/78), koji je bio u primjeni u vrijeme opoziva testamenta, a
isto određenje sadržano je i u odredbi čl.117. Zakona o nasleđivanju ("Sl.list CG", br.74/08),
zavještalac može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelimično izjavom datom u bilo kom
obliku u kome se po zakonu može napraviti testament, a pisani testament i njegovim
uništenjem. Shodno tome, navedena izjava o opozivu testamenta nije ništava, pa se suprotni
revizijski navodi pokazuju neosnovanim.
Ne stoje revizijski navodi kojima se ukazuje da je testament sačinjen shodno čl.70.
Zakona o nasleđivanju koji je bio u primjeni u vrijeme sačinjavanja istog, zbog čega je
opozivanje istog punovažno u pogledu oblika ako je taj oblik punovažan po bilo kom pravu
prema kojem je testament mogao biti punovažno sastavljen, shodno odredbi čl.31. Zakona o
rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja ("Sl.list SFRJ", br.43/82, 72/82 i
46/96). Jer, raspolaganje imovinom od strane Č. M. učinjeno je u formi koja nije bila u skladu
sa odredbama čl.63. i čl.64. ranijeg Zakona o nasleđivanju, a ovo imajući u vidu da se ne radi
o svojeručnom testamentu budući ga nije zavještalac napisao svojom rukom i potpisao, kao ni
pisani testamentu pred svjedocima jer na istom nedostaju potpisi svjedoka. Obzirom da
predmet raspravljanja u ovom sporu nije punovažnost testamenta, ovaj sud je mišljenja da je
pravilan zaključak nižestepenih sudova da izjava kojom se opoziva ranije raspolaganje
imovinom nije ništava.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 677/16 od 05.10.2016. godine)
189
SPORAZUM O USTUPANJU I RASPODJELI IMOVINE
ZA ŽIVOTA
(Član 110 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)
Ako nema saglasnosti djeteta ili drugog potomka ustupioca, onda sporazum o
ustupanju i raspodjeli imovine za života ostaje, ali samo gubi nasljedno pravno dejstvo i
ima dejstvo ugovora o poklonu ukoliko su ispunjeni uslovi za njegovu valjanost.
Iz obrazloženja:
„Nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da je Sporazum o ustupanju i
raspodjeli imovine za života, ovjeren kod Osnovnog suda u Beranama, Ov. br. 2833/96 od
20.09.1996. godine, zaključen izmedju Z. T., kao ustupioca i njene djece M. T., D. K., B. B.,
rodj. T. i S. R., ništav, jer je zaključen suprotno odredbi člana 107 st. 2 i 3 Zakona o
nasljedjivanju (nije ovjeren od strane sudije, sudija sporazum nije pročitao i upozorio
ugovarače na posljedice sporazuma).
Medjutim, prilikom odlučivanja o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva
nižestepeni sudovi su zanemarili činjenicu da se sa predmetnim sporazumom o ustupanju i
raspodjeli imovine za života nijesu saglasili svi potomci ustupioca, odnosno da isti nije
potpisan od strane S. R., ćerke ustupioca, te da D. K., takodje ćerka ustupioca nije potpisala
punomoćje kojim je ovlastila svoju sestru B. B., rodjenu T. da u njeno ime može potpisati
predmetni sporazum, a što je utvrdjeno putem vještačenja po vještaku grafološke struke. Ovo
jer je odredbom člana 110 stav 1 Zakona o nasljedjivanju („Sl. list SRCG“, br. 4/76 i 22/78)
koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog sporazuma, a koja odredba je iste
sadržine sa odredbom čl.1068 sada važećeg ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08) propisano da kada
se sa ustupanjem i raspodjelom imovine nije saglasio neki od potomaka koji je postao
nasljednik, djelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju se kao poklon.
Dakle, sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine, ako se sa njim nije saglasio koji nasljednik,
kao u konkretnom slučaju, smatra se ugovorom o poklonu, ako je kao takav pravno valjan.
Slijedom izloženog, ako nema saglasnosti djeteta ili drugog potomka ustupioca, onda
sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života ostaje, ali samo gubi nasljedno pravno
dejstvo i ima dejstvo ugovora o poklonu ukoliko su ispunjeni uslovi za njegovu valjanost.
Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, pravilna primjena materijalnog prava
nalagala je da se utvrdi da li predmetni sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života
ispunjava uslove za valjanost ugovora o poklonu.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 654/16 od 25.10.2016. godine)
190
PUNOVAŽNOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
(Član 117 stav 4 Zakona o nasljedjivanju)
Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju može biti i buduća imovina, te je
punovažan ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je ugovoreno da davaocu
izdržavanja pripadne sva imovina koja je predmet zahtjeva za povraćaj oduzetih
imovinskih prava i obeštećenja ukoliko ista bude vraćena primaocu izdržavanja.
Iz obrazloženja:
„Iz činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je dana
23.03.2006. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između tuženih, kao davalaca
izdržavanja i primaoca izdržavanja pok. K. D., pred prvostepenim sudom Rs.br.55/06. Iz
sadržine spornog ugovora proizilazi da je ugovoreno da primalac izdržavanja nakon svoje
smrti davaocima izdržavanja ostavlja u susvojinu imovinu u slučaju da ista bude povraćena
primaocu izdržavanja po zahtjevu za povraćaj imovine koji je podnijet 25.07.2005. godine,
shodno Zakonu o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, a koja je precizno
označena u ugovoru. Istim ugovorom ugovorene su i obaveze davalaca izdržavanja prema
primaocu izdržavanja do njene smrti i nakon njene smrti.
Prvostepeni sud je iz činjenica utvrđenih u postupku zaključio da se radi o imovini za
koju je primalac izdržavanja podnijela zahtjev za povraćaj nadležnom upravnom organu, koji
postupak nije okončan. Takođe je utvrdio da je predmetna imovina bila predmet
eksproprijacije po rješenju nadležnog organa od 06.11.1978. godine. S druge strane,
prvostepeni sud je zaključio da se radi o imovini koja nije stečena u bračnoj zajednici
primaoca izdržavanja sa suprugom pok. K. B., već o imovini koja je bila vlasništvo pok. M. Z.
– M. i kojom je vlasnik raspolagao ugovorom o poklonu u korist primaoca izdržavanja pok.
D. O ovom zaključku prvostepeni sud je dao jasne i dovoljne razloge, koje je u svemu
prihvatio drugostepeni sud kao pravilne.
S druge strane, prvostepeni sud je zaključio, a pravni zaključak takođe prihvatio
drugostepeni sud kao pravilan, da, za razliku od odredaba čl.117. st.1. Zakona o nasleđivanju
("Sl.list RCG", br.4/76, 10/76 i 22/78), koje pravo je mjerodavno u vrijeme zaključenja
ugovora o doživotnom izdržavanju, koje kao predmet ugovora pominju samo imovinu koja
pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, u stavu 4 navedene zakonske
odredbe je predviđeno da se kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju i ugovori kojima
je uz obećanje nasledstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili da
će jedan ugovarač čuvati i paziti drugog, imanje mu obrađivati i poslije smrti sahraniti ga, ili
što drugo u istom smislu.
Po nalaženju ovog suda, u predmetnoj stvari ugovorne strane su ugovorile obavezu
davalaca izdržavanja da primaoca izdržavanja njeguju i izdržavaju do smrti, s tim da im
pripadne sva imovina koja je predmet zahtjeva za povraćaj oduzetih imovinskih prava i
obeštećenju, ukoliko ista bude povraćena primaocu izdržavanja. Dakle, u pitanju je ugovor o
doživotnom izdržavanju zaključen u skladu sa čl.117. st.4. navedenog Zakona o nasleđivanju,
koji se odnosi i na buduću imovinu, dakle, na svojevrsno "obećanje nasledstva" poslije smrti
primaoca izdržavanja. Stoga se navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju, bez obzira što se
ne radi o tipičnom njegovom obliku iz čl.117. st.1. pomenutog zakona, ima smatrati pravno
valjanim ugovorom o doživotnom izdržavanju, jer, kao što je naprijed navedeno, predmet
191
ugovora o doživotnom izdržavanju može biti i buduća imovina, zbog čega se suprotni
revizijski navodi pokazuju neosnovanim.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 753/16 od 18.10.2016. godine)
192
NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
(Član 117 Zakona o nasljedjivanju, u vezi čl. 103 stav 1 ZOO
i čl. 283 Porodičnog zakona)
Svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini bračni drug ne može
raspolagati, te je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je bračni drug
raspolagao svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini.
Iz obrazloženja:
„Sporne nepokretnosti su bile zajednička imovina stečena radom u toku trajanja braka
M. M. i M. J. Njihovi udjeli u zajedničkoj imovini nijesu bili odredjeni ni idealno ni realno, a
dioba zajedničke imovine nije izvršena ni poslije prestanka njihovog braka od strane njenih
nasljednika.
Kako prema odredbi člana 283 Porodičnog zakona („Sl. list SRCG“, br. 7/1989) koji
je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora svojim dijelom u neopredijeljenoj zajedničkoj
imovini ne može bračni drug raspolagati, niti ga može opteretiti pravnim poslom medju
živima, to je pravilno drugostepeni sud zaključio da je ugovor o doživotnom izdržavanju
protivan prinudnim propisima i kao takav ništav u cjelini, shodno čl. 103 st. 1 ZOO. Bračni
drug nije mogao raspolagati ni sa idealnim dijelom spornih nepokretnosti, jer se nije radilo o
susvojini, već o zajedničkoj svojini, gdje pravo svojine pripada svim imaocima zajedno,
jedinstveno i cjelovito.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 793/16 od 20.10.2016. godine)
193
NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
(Član 117 u vezi čl. 143 i 144 Zakona o nasljedjivanju)
Ništav je ugovor o doživotnom izdržavanju u dijelu kojim je primalac
izdržavanja raspolagao zaostavštinom svog pokojnog oca bez saglasnosti ostalih
nasljednika.
Iz obrazloženja:
„Predmet tužbe u ovom pravnoj stvari je zahtjev tužilaca za utvrdjenje djelimične
ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen 27.06.1996. godine izmedju
sad pok. M. B., kao primaoca izdržavanja i tužioca, kao davaoca izdržavanja, koji je ovjeren
pred Osnovnim sudom u Kotoru pod posl. br. R 490/96, te da se utvrdi da nepokretnosti koji
su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju u dijelu kojim je utvrdjenja njegova
ništavost predstavljaju zaostavštinu pok. M. rodjene P. Z., bivše iz K.
Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, parničari su rodjena braća, djeca
pok. M. B. koji je priminuo 09.08.2011.godine i pok. M. rodjene P. Z. koja je preminula
14.05.1983.godine. Pok. M. B. i Z. su tokom trajanja bračne zajednice otkupili sporno
prizemlje stambene zgrade koje se nalazi na kat. parceli 2199 sa istom parcelom, na kojoj su
izgradjeni i ostali sporni objekti 2 i 4, koji su nakon zemljotresa 1979.godine renovirani i
adaptirani sredstvima od kredita koji je dobio pok. B. u vrijeme kad su parničničari živjeli u
toj kući sa roditeljima i svi zajedno činili porodičnu zajednicu. Iz spisa proizilazi i to da je
nakon smrti Z. M. vodjen ostavinski postupak, a da predmet raspravljanja nije bila sporna
imovina, obzirom da je ista bila upisana na njenog supruga B. koji je ugovorom o doživotnom
izdržavanju od 27.06.1996.godine raspolagao istom, zbog čega predmetna imovina nije
raspravljena ni u ostavinskom postupku koji je vodjen pred Osnovnim sudom u Kotoru pod
brojem O. 317/01, nakon smrti oca parničara.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni
zahtjev i utvrdio da je djelimično ništav predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju u dijelu
u kojem je primalac izdržavanja prenio na davaoca izdržavanja 1/8 prava sukorišćenja na
kat.parc. 2199 po kulturi dvorište, površine 341 m², i prava svojine 1/2 dijela na objektima
koji se nalaze na kat.parc. 2199 i to: prizemlje porodične stambene zgrade br. 1, katastarske
oznake PD1, površine 118 m² i objekat br. 4, pomoćne zgrade PD 37 m², sve iz LN br. 143
KO Dobrota I pa je slijedom toga utvrdio da navedene nepokretnosti, koje su bile predmet
ugovora o doživotnom izdržavanju u dijelu u kojem je utvrdjena njegova ništavost
predstavljaju zaostavštinu pok. M. Z., majke stranaka. Prvostepeni sud zaključuje da su
predmetne nepokretnosti izgradjene za života roditelja parničara, te da su stečene zajedničkim
radom, stvaranjem i ulaganjem tokom trajanja bračne zajednice pok. B. i pok. Z., da je njihov
doprinos u sticanju jednak, te da naprijed navedene nepokretnosti predstavljaju zajedničku
imovinu njihovih roditelja, a da je pok. B. spornim ugovorom raspolagao i dijelom kojim
predstavlja zaostavštinu pok. Z.
Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, prihvatio je i drugostepeni
sud.
I po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je usvajanje
zahtjeva tužilaca u ovom dijelu.
Prema stanju u spisima, nepokretnosti koje su bile predmet raspolaganja po osnovu
spornog ugovora o doživotnom izdržavanja predstavljale su bračnu tekovinu pok. B. i pok. Z.
194
u obimu ½ idealnog dijela što će reći da nepokretnosti kojima je raspolagano po tom ugovoru
i u navedenom obimu predstavljaju zaostavštinu pok. M. Z. koja je preminula 1983.godine,
dakle, prije zaključenja spornog ugovora. Shodno odredbi čl. 123 Zakona o nasledjivanju ( Sl.
list RCG br. 4/76 i 22/78), koji je bio u primjeni u vrijeme smrti supruge pok. B. i majke
stranaka, u trenutku smrti ostavioca otvoreno je pravo na nasledje i njegova zaostavština
prelazi po sili zakona na njene naslednike.
Dakle, pok. B. M. i ovdje parničari (djeca pok. B. i pok. Z.) po samom zakonu
momentom smrti supruge i majke postali su zajednički vlasnici na njenoj zaostavštini.
Odredbom čl.143 st.1 Zakona o nasledjivanju propisano je da do diobe naslednici upravljaju i
raspolažu nasljedstvom zajednički što znači da pok. B., kao jedan od zajedničara, nije mogao
rasopolagati predmetnom zaostavštinom bez saglasnosti svih naslednika, jer je takvo
raspolaganje protivno navedenom zakonskom odredjenju.
Ovaj sud je imao u vidu da je saglasno odredbi čl.144 st.1 Zakona o nasljedjivanju
svaki naslednik mogao prije diobe prenijeti svoj nasledni dio, potpuno ili djelimično, samo na
sanaslednike s tim da ugovor o prenosu naslednog dijela mora biti sudski ovjeren. Medjutim,
u konkretnom slučaju pok. M. B. nije ustupio svoj nasledni dio tuženom, kao jednom od
sanaslednika, već tuženi predmetnu zaostavštinu drži po osnovu teretnog pravnog posla radi
čega nema mjesta primjeni navedene odredbe.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 879/16 od 23.11.2016. godine)
195
NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA I USTUPANJE
NASLJEDNOG DIJELA PRIJE DIOBE
(Čl. 143 i 144 Zakona o nasljedjivanju)
Do diobe mogu se ugovarati prenosi nasljednih djelova samo izmedju
sanasljednika, dok je ugovaranje prenosa nasljednih djelova izmedju nasljednika i treće
osobe, koja nije nasljednik u suštini nepoštovanje nasljedno pravnih propisa kojima se
štiti nepodijeljena zaostavština.
Iz obrazloženja:
„Odredbom čl. 143.st.1. Zakona o nasljedivanju propisano je da do diobe nasljednici
upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički, dok je odredbom čl. 144.st.1. istog zakona
propisano da svaki nasljednik može prije diobe prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili
djelimično, samo na sanasljednike.
Slijedom navedenog, predmetno sudsko poravnanje, koje ima karakter ugovora, je
valjan pravni posao, jer su tuženi bili u nasljednoj zajednici i nosioci prava zajedničke
nedjeljive svojine na predmetnoj nepokretnosti, pa su u smislu citiranih zakonskih odredbi
mogli regulisati svoje naslednopravne odnose na ugovoren način, tj. da prvotuženom pripadne
u vlasništvo čest.zem. 328 KO Topla u cjelini koju mu je za života poklonio otac, a
drugotuženom pravo vlasništva na objektu br. 1 na kat.parc. 917, ranije je čest.zgrada 291/2
KO Topla, koja je bila predmet testamenta njihovog pok. oca. Prema tome, kako je
poništajem testamenta prvotuženi ostvario pravo da kao sanasljednik učestvuje u raspravljanju
predmetne imovine, kao zaostavštine svog oca to je mogao da se odrekne svoga nasljednog
dijela pa je rješenjem O.br. 98/03 od 03.12.2004. godine oglašen za jedinog zakonskog
nasljednika, čime je sproveden sporazum iz poravnanja.
Stoga, po mišljenju ovog suda, ne postoje razlozi apsolutne ništavosti predmetnog
poravnjanja, u smislu čl. 103 st.1. ZOO, jer nije protivno prinudnim propisima niti moralnim
normama društva, zbog čega je obje nižestepene presude valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev u
ovom dijelu odbiti kao neosnovan. Činjenica da se odredbom čl.3. ovog poravnanja tuženi
obavezao, prije ostavinskog postupka, da će se odreći prava nasljedja na imovini koja je bila
predmet testamenta, nije od značaja i poravnanje u cjelini ne čini ništavim.
S druge strane, imajući u vidu da je prvotuženi postao vlasnik na spornim
nepokretnostima u cjelini, to je pravilno postupio drugostepeni sud kada je preinačio
prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim su tužioci tražili predaju spornih
nepokretnosti i upis drugotužioca kao vlasnika. Ovo zbog toga što nijesu ispunjeni uslovi iz
čl. 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, prema kojoj samo vlasnik od
nezakonitog držaoca može tražiti povraćaj individualno odredjene stvari.
Kod iznijetog, nije od značaja za drugačije presudjenje što je prvotuženi u vrijeme
nasljedničke zajednice na spornoj zajedničkoj nepodijeljenoj imovini, bez saglasnosti
sanasljednika - protivno odredbi čl. 143.st.1. Zakona o nasljedjivanju rapsolagao predmetnim
pravnim poslovima u korist trećih lica (ugovorom o obezbjedjenju duga od 10.03.2000.godine
i predugovorom o kupoprodaji od 21.06.2000.godine), jer se radi o ništavim pravnim
poslovima koji ne proizvode pravno dejstvo od samog zaključenja.
U tom pravcu su i razlozi Ustavnog suda iz odluke Už I br. 350/14 od
31.03.2016.godine, kojom je usvojena ustavna žalba drugotuženog i ukinuta ranije donijeta
presuda ovog suda Rev.br. 145/13 od 27.02.2014.godine i predmet vraćen na ponovni
196
postupak. Ustavni sud, pozivajući se na odredbe čl. 143 i 144 Zakona o nasljedjivanju kao
mjerodavne odredbe, ukazuje da nasljednici upravljaju i raspolažu zaostavštinom u cjelini,
dok se ne izvrši dioba nasljedstva na zahtjev bilo kog od nasljednika. Do tog trenutka mogu se
ugovarati prenosi nasljednih djelova samo izmedju sanasljednika, dok je ugovaranje prenosa
nasljednih djelova izmedju nasljednika i treće osobe, koja nije nasljednik u suštini
nepoštovanje nasljedno pravnih propisa kojima se štiti nepodijeljena zaostavština. Stoga
smatra da su u ranije vodjenom postupku pred Vrhovnim sudom arbitrerno primijenjene ove
zakonske odredbe, čime je povrijedjeno pravo na pravično sudjenje iz čl. 32 Ustava i čl. 6
st.1. EKLJP.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 1/16 od 03.12.2016. godine)
197
RASPOLAGANJE NASLJEDNIM DIJELOM
(Član 144 Zakona o nasljedjivanju)
Kada su rješenjem o nasljedjivanju na zaostavštini utvrdjeni idealni djelovi
nasljednika onda izmedju nasljednika ne postoji više sanasljednički odnos već nastaje
suvlasnički odnos, te ne postoje zakonska ograničenja da suvlasnik slobodno raspolaže
svojim idealnim dijelom.
Iz obrazloženja:
„Zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu tužioci temelje na činjenici da je
poklonodavac pok. R. F. raspolagala sa naslednim dijelom suprotno odredbi čl.144 Zakona o
nasleđivanju ("Sl.list RCG", br.4/76, 10/76 i 22/78), koje pravo je mjerodavno u vrijeme
zaključenja ugovora, a kojom je propisano da svaki naslednik može prije diobe, prenijeti svoj
nasledni dio, potpuno ili djelimično, samo na sanaslednika. Po nalaženju ovog suda, pod
diobom naslijeđene imovine podrazumijeva se ne samo fizička dioba, već i dioba putem
utvrđivanja idealnih djelova naslednika, čime se raskida nasledno-pravna zajednica, a
dotadašnji sanaslednici postaju suvlasnici. Stoga, kada su u predmetnoj zaostavštini utvrđeni
idealni djelovi naslednika, kako je to u konkretnom sporu učinjeno rješenjem o nasleđivanju
O.br.758/97, onda između oglašenih naslednika ne postoji više sanaslednički odnos, već je
nastao suvlasnički odnos. Samim tim, ne postoje zakonska ograničenja da suvlasnik slobodno
raspolaže svojim idealnim dijelom. Saglasno iznijetom, nižestepeni sudovi su pravilnom
primjenom materijalnog prava zaključili da je poklonodavac R. F. raspolagala svojim
suvlasničkim dijelom od 3/6 u korist tuženog, zbog čega predmetni ugovor nije protivan
odredbama Zakona o nasleđivanju.
S druge strane, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da nijesu postojale smetnje na
strani poklonodavca za zaključenje navedenog pravnog posla, a takav zaključak utemeljen je
na nalazu vještaka neuropsihijatra koji je dao mišljenje da je pok. R. F. bila sposobna za
rasuđivanje i da slobodno izrazi svoju volju. Na suprotno ne može ukazivati činjenica na kojoj
istrajavaju tužioci da se poklonodavac, iako pismena, na spornom ugovoru potpisala
ostavljajući otisak kažiprsta, jer se iz tih razloga ne može izvoditi zaključak o poslovnoj
nesposobnosti ugovarača.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1150/16 od 29.11.2016. godine)
198
POVLAČENJE PREDLOGA ZA FIZIČKU DIOBU
(Član 11 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku)
Stekli su se uslovi da sud utvrdi povlačenje predloga ako je predlagač povukao
predlog za fizičku diobu u fazi postupka prije donošenja prvostepenog rješenja.
Iz obrazloženja:
„Na ročištu od 04.06.2015.godine, predlagač R. M. je izjavio da povlači predlog za
fizičku diobu sa razloga što je neophodno da dio nepokretnosti koje su predmet fizičke diobe,
a koji nije upisan na potomke pok. ostavioca, već na porodicu R., upisati na diobničare.
Kako je predlagač povukao predlog za pokretanje vanparničnog postupka prije
donošenja prvotepenog rješenja to je prvostepeni sud, s pozivom na odredbu čl.11 st.1 Zakona
o vanparničnom postupku, donio rješenje kojim je utvrdio povlačenje predmetnog predloga.
Drugostepeni sud je u postupku odlučivanja po žalbi protivnika predlagača prvog reda
prihvatio navedeno pravno rezonovanje prvostepenog suda.
I po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na
izloženi način.
Odredbom čl. 11 st.1 Zakona o vanparničnom postupku („Sl. list RCG“, br. 27/06 i
„Sl. list CG“, br. 20/15) propisano je da se predlog za pokretanje vanparničnog postupka
može povući do donošenja prvostepenog rješenja s tim da se predlog podnijet od više lica
povlači njihovom saglasnom izjavom, ako tim ili drugim zakonom nije drugačije odredjeno.
Imajući u vidu navedenu odredbu Zakona te činjenicu da je predlagač R. M., kao
jedini predlagač, na ročištu od 04.06.2015.godine povukao predlog za fizičku diobu, dakle, u
fazi postupka prije donošenja prvostepenog rješenja, to su se i po nalaženju ovog suda, stekli
uslovi da prvostepeni sud s pozivom na odredbu čl.11 st.1 ZVP utvrdi povlačenje predloga.
Iz spisa proizilazi i to da je medju zajedničarima sporno pravo na stvarima koji su
predmet diobe kao i to koje stvari ulaze u zajedničku imovinu, te da su predmet diobe i stvari
koje nijesu upisane na diobničare, a sporne činjenice se ne mogu razjasniti u vanparničnom
postupku. Stoga se povlačenjem predloga za fizičku diobu ne vrijedjaju prava drugih
učesnika u ovom postupku, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 848/16 od 12.10.2016. godine)
199
RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE
(Član 125 u vezi čl. 140 Zakona o vanparničnom postupku)
Nema mjesta primjeni odredbe člana 140 Zakona o vanparničnom postupku ako
su nasljedni učesnici u svojim izjavama ukazivali da pored raspravljanja zaostavštine
ostavilac ima i drugu nepokretnu imovinu u kom pravcu su pružili i dokaze.
Iz obrazloženja:
„Prvostepenim rješenjem raspravljena je zaostavština ostavioca, pok. M. P., koju čini
njegova imovina stečena u braku sa suprugom V. P. Zaostavština ostavioca je utvrdjena
pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju P.br.333/13 od 31.07.2015.godine,
donijetom u postupku vodjenom po tužbi za utvrdjenje bračne tekovine nasledne učesnice-
supruge pok. ostavioca V. P.
Prema stanju u spisima, pok. M. P. je osim te imovine, imao i imovinu koju je stekao
prije sklapanja braka sa V. P., a o čemu su se izjašnjavali svi nasledni učesnici u ovom
postupku prilikom davanja svojih nasledničkih izjava. Medjutim, prvostepeni sud to nije imao
u vidu, a trebalo je prilikom utvrdjivanja obima zaostavštine pok. ostavioca na šta je osnovano
revizijom nasledne učesnice V. P. ukazano. Isto tako, ni drugostepeni sud, iako je na navedeni
propust prvostepenog suda ukazano u žalbi ove nasledne učesnice, nije otklonio propust
prvostepenog suda čime je počinio naprijed navedenu bitnu povredu postupka koja je razlog
za ukidanje pobijane i prvostepene odluke, budući da je ta povreda uticala na pravilnost i
zakonitost odluka nižestepenih sudova.
Neprihvatljivo je rezonovanje s tim u vezi iznijeto u pobijanoj odluci od strane
drugostepenog suda, a naime da će se preostala imovina koja nije raspravljena rješenjem
prvostepenog suda, raspraviti u skladu sa odredbom čl.140 Zakona o vanparničnom postupku
kao naknadno pronadjena imovina ostavioca posebnim rješenjem o nasledjivanju.
Jer, primjeni odredbe čl. 140 ZVP ima mjesta u situaciji kada se nakon pravosnažnosti
rješenja o nasledjivanju ili rješenja o legatu pronadje imovina za koju se u vrijeme donošenja
rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, a što u konkretnom nije slučaj. Ovo sa razloga što
su nasledni učesnici u svojim izjavama ukazivali da pored ove imovine koja je raspravljena
rješenjem prvostepenog suda, pok. ostavilac ima i drugu nepokretnu imovinu, u kom pravcu
su sudu pružali dokaze koji nijesu cijenjeni pa se stoga i ne može raditi o novopronadjenoj
imovini u smislu navedene odredbe ZVP.
Naime, u skladu sa odredbom čl.93 ZVP u postupku za raspravljanje zaostavštine sud
utvrdjuje ko su naslednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz
zaostavštine pripadaju naslednicima, legatarima i drugim licima u odnosu na imovinu koja
predstavlja zaostavštinu ostavioca. Riječ je o svim stvarima i pravima koja su mu pripadala za
života i koja su se mogla nasledjivati. Dakle, rješenjem o nasledjivanju iza smrti ostavioca
ima se raspraviti cjelokupna zaostavština ostavioca za koju su naslednici znali da pripada
zaostavštini ostavioca u vrijeme njegove smrti.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 906/16 od 09.11.2016. godine)
200
201
PORODIČNO PRAVO
202
203
NEOSNOVANOST PREDLOGA
ZA LIŠENJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI
(Član 235 Porodičnog zakona, u vezi sa čl. 29-43
Zakona o vanparničnom postupku)
Iako se protivnik predlagača liječi na psihijatriji zbog hronične duševne bolesti
predlog za lišenje poslovne sposobnosti tog lica je neosnovan ako nema elemenata koji bi
doveli u pitanje njegovu sposobnost za rasudjivanje i slobodno izražavanje volje.
Iz obrazloženja:
„Navedenim predlogom, predlagač traži da se protiv-predlagač P. Ž. (sin predlagača),
liši poslovne sposobnosti, jer za staranje o sebi i za rasuđivanje nije sposoban.
Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke psihijatra, proizilazi da, iako se
protivnik-predlagača liječi na psihijatriji zbog hronične duševne bolesti, isti je osoba sposobna
da shvati sopstvene interese, da razlikuje realne odnose u okolini i da ih zaštiti, te da nema
elemenata, koji bi doveli u pitanje sposobnost rasuđivanja i slobodno izražavanje volje.
Imajući u vidu ovakav zaključak vještaka medicinske struke, to su pravilno nižestepeni
sudovi predlog predlagača za lišenje poslovne sposobnosti protiv-predlagača odbili kao
neosnovan s pozivom na odredbu čl. 29 Zakona o vanpraničnom postupku (“Sl. list RCG”, br.
27/06 i “Sl. list CG”, br. 20/15).”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 697/16 od 29.09.2016. godine)
204
DJELIMIČNO LIŠENJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI
(Član 235 Porodičnog zakona, u vezi sa čl. 29-43
Zakona o vanparničnom postupku)
Kada je u postupku utvrdjeno kod odredjenog lica postojanje psihijatrijskog
poremećaja – organskog psihosindroma srednjeg do grubog stepena aktuelne ekspresije
trajnije prirode uz mogućnost progresije postojećeg simptoma postoje uslovi za
djelimično lišenje poslovne sposobnosti tog lica, koje se odnosi na zabranu samostalnog
zaključivanja pravnih poslova u dijelu raspolaganja finansijama i imovinom bez
odobrenja starateljstva.
Iz obrazloženja:
„Odredbama čl.235. Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br. 1/2007), koji se u
konkretnom slučaju ima primijeniti, propisano je da se potpuno lišava poslovne sposobnosti
punoljetno lice koje nije sposobno za normalno rasuđivanje, te zbog toga nije u stanju da se
samo brine o svojim pravima i interesima. S druge strane, punoljetno lice koje svojim
postupcima ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese drugih lica zbog duševne
bolesti, duševne zaostalosti ili drugih razloga, djelimično se lišava poslovne sposobnosti.
Utvrđujući postojanje duševnog poremećaja kod protivnika predlagača, uz primjenu
odredaba čl.29 - 43 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl.list RCG", br.27/06 i "Sl.list CG",
br.20/15), kojima je uređen postupak lišenja poslovne sposobnosti, odnosno njeno
ograničenje, nižestepeni sudovi su, po ocjeni ovog suda na pravilan i zakonit način odlučili u
ovom sporu. Naime, u skladu sa rezultatima vještačenja nižestepeni sudovi su sa sigurnošću
utvrdili da kod protivnika predlagača postoje elementi koji dovode u pitanje njegovu potpunu
sposobnost da se sam brine o svojim pravima i interesima. Iz nalaza i mišljenja Sudsko-
psihijatrijskog odbora Medicinskog fakulteta Novi Sad i dopunskog izjašnjenja ovog odbora
utvrđeno je postojanje organske deterioracije psihičkih funkcija, tj. postojanje psihijatrijskog
poremećaja-organskog psihosindroma srednjeg do grubog stepena aktuelne ekspresije, koje su
ispoljenje u oštećenju kognitivnih (saznajnih) funkcija, a rezultiraju padom kritičkog mišljenja
i povišenom sugestibilnošću. Ovaj psihosindrom kod protivnika predlagača evidentiran je u
medicinskoj dokumentaciji od strane neuropsihijatra 2010. godine, trajne je prirode i
progredijentnog toka, tj. vremenom se može očekivati pogoršanje-progresija postojećih
simptoma. Zbog postojanja organskog psihosindroma protivnik predlagača nije sposoban da
na adekvatan način brine o sopstvenim pravima i interesima, tj. postoji mogućnost da ugrozi
svoja prava i interese ili prava i interese drugih lica, nije u stanju da shvati značaj pravnih
radnji, posebno nije sposoban da anticipira sve posledice istih, niti je sposoban da slobodno
izrazi svoju volju. Medicinski odbor je u svom nalazu i mišljenju predložio da protivnik
predlagača bude djelimično lišen poslovne sposobnosti u smislu da ne može samostalno da
preduzima pravne radnje i raspolaže značajnim finansijskim sredstvima. Sudsko psihijatrijski
odbor Medicinskog fakulteta u Novom Sadu se izjasnio o prigovorima zastupnika protivnika
predlagača datim na osnovni nalaz i mišljenje.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi
primijenili materijalno pravo kada su protivnika predlagača djelimično lišili poslovne
sposobnosti, koje lišenje se odnosi samo na zabranu samostalnog zaključivanja pravnih
poslova u dijelu raspolaganja finansijama i imovinom, bez odobrenja organa starateljstva.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 621/16 od 18.10.2016. godine)
205
OBAVEZA IZDRŽAVANJA BRAČNOG DRUGA
(Član 262 stav 1 Porodičnog zakona)
Bračni drug koji nema nikakvih kvalifikacija, koji nikada nije bio zaposlen i koji
se dugi niz godina nalazi na evidenciji nezaposlenih lica, a koji nema nikakve imovine
ima pravo da zahtijeva da mu se dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga.
***
Primarna obaveza izdržavanja leži na bračnom drugu srazmjerno njegovim
materijalnim mogućnostima, pa tek ako to on nije u mogućnosti da čini u cjelini ili
djelimično, djeca su dužna da izdržavaju svoje roditelje.
**
Zbog toga što je o razvodu braka odlučeno djelimičnom presudom, a nastavljeno
raspravljanje po zahtjevu za izdržavanje ne može se smatrati da tužilja u
brakorazvodnom sporu nije tražila izdržavanje.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog
suda P. br. 4411/12 od 21.12.2012. godine razveden brak stranaka, dok je zajednica života
prestala 03.07.2011. godine. Tuženi se nalazi na izdržavanju kazne zatvora na koju je osudjen
pravosnažnom presudom Višeg suda u Podgorici, K. br. 176/11 od 08.06.2012. godine, zbog
krivičnog djela ubistva. Tuženi je korisnik invalidske penzije u iznosu od 169,69 € i nema
obavezu izdržavanja prema drugim licima. On je vlasnik nepokretnosti upisanih u l. n. br. 882
KO Masline, koje čine vinograd i livada ukupne površine 2.500 m2 i vlasnik porodične zgrade
koja se nalazi na kat. parc. 944/1 upisane u l. n. br. 523 KO Podgorica II. Tužilja je rodjena
1957. godine, nije zaposlena i nalazi se na evidenciji nezaposlenih lica kod Zavoda za
zapošljavanje Podgorica počev od 27.02.1991. godine. Nema nikakve imovine i živi sa
sinovima u iznajmljenom stanu koji je izdržavaju.
Polazeći od ovakvog utvrdjenja pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da tužilja ima
pravo na izdržavanje.
Prema odredbi člana 262 stav 1 Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br. 1/2007) bračni
drug koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili se ne može
zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga, srazmjerno njegovim materijalnim
mogućnostima.
Budući da tužilja nema nikakvih kvalifikacija, da nikada nije bila zapošljena i da se
nalazi na evidenciji nezaposlenih lica od 1991. godine, da nema nikakve imovine, ona ima
pravo da zahtijeva da joj se dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga.
Nijesu ni od kakvog značaja navodi revizije kojima se ukazuje da pretpostavke za
izdržavanje nijesu nastale prije razvoda braka i trajale neprekidno do zaključenja glavne
rasprave u parnici za izdržavanje. Ovi uslovi u smislu člana 263 stav 2 Porodičnog zakona
treba da budu ispunjeni ako bračni drug u brakorazvodnoj parnici nije tražio da mu se dosudi
izdržavanje. Tužilja je u brakorazvodnom sporu protivtužbom tražila da joj se dosudi
izdržavanje. Zbog toga što je o razvodu braka odlučeno djelimičnom presudom, a nastavljeno
206
raspravljanje po zahtjevu za izdržavanje ne može se smatrati da tužilja u brakorazvodnom
sporu nije tražila izdržavanje.
Isto tako, ne mogu se prihvatiti ni navodi revizije da su sudovi trebali da odbiju
zahtjev za izdržavanje u skladu sa članom 262 stav 2 Porodičnog zakona. Na tuženom je u
skladu sa čl. 217 i 219 ZPP bio teret dokazivanja činjenica da se tužilja bez ozbiljnog povoda
od strane drugog bračnog druga nedolično ponašala u bračnoj zajednici ili je zlonamjerno ili
bez opravdanog razloga napustila tuženog. Takvih dokaza nema, naprotiv, bračna zajednica
prestala je 03.07.2011. godine, kada je tuženi ubio zajedničkog sina stranaka.
Nijesu ispunjeni ni uslovi iz člana 264 Porodičnog zakona za odbijanje zahtjeva.
Prema toj odredbi ako je zajednica života bračnih drugova trajno prestala i ako su bračni
drugovi dugi niz godina bili upućeni da potpuno samostalo obezbjedjuju sredstva za
izdržavnaje, pa je tako stanje trajalo sve do razvoda braka, sud može, cijeneći sve okolnosti
slučaja, odbiti zahtjev da se dosudi izdržavanje u korist takvog bračnog druga. Bračna
zajednica stranaka prestala je 03.07.2011. godine, pa se ne može govoriti da su bračni drugovi
dugi niz godina bili upućeni da potpuno samostalno obezbjedjuju sredstva za život. Isto tako,
ne mogu se prihvatiti ni navodi revizije da tužilja nema pravo na izdržavanje zbog toga što
živi sa sinovima koji je izdržavaju. Primarna obaveza izdržavanja leži na bračnom drugu
srazmjerno njegovim materijalnim mogućnostima, pa tek ako to on nije u mogućnosti da čini
u cjelini ili djelimično, djeca su dužna da izdržavaju svoje roditelje.
U odnosu na tvrdnju tuženog da tužilja ima mogućnost ili je ostvarila doživotnu
naknadu u skladu sa Zakonom o dopuni Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti te navode je
pravilno cijenio drugostepeni sud, jer tuženi nije dokazao da je tužilja to pravo ostvarila do
zaključenja glavne rasprave, niti je u prvostepenom postupku, u skladu sa članom 228 stav 3
ZPP, predlagao da prvostepeni sud pribavi te dokaze od nadležnog državnog organa. No, u
slučaju da tužilja ostvari to pravo to može biti razlog da tuženi u posebnom postupku
zahtijeva da se utvrdi da je prestala obaveza izdržavanja tuženog, u skladu sa čl. 266 st. 1
Porodičnog zakona.
Medjutim, osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi odlučujući o visini
izdržavanja pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su materijalne
mogućnosti tuženog takve da tužilji može plaćati izdržavanje 50% od invalidske penzije.
Sama činjenica da se tuženi nalazi na izdržavanju kazne zatvora, da ima obezbijedjen smještaj
i hranu, kao i zdravstvenu zaštitu, ne znači da nema nikakvih izdataka i da su njegove
materijalne mogućnosti takve da može plaćati izdržavanje 50% od penzije koja iznosi 169,99
€. Ovo tim prije što nema dokaza da tuženi od nepokretnosti čiji je vlasnik ostvaruje bilo
kakve prihode. Osim toga, nižestepeni sudovi nijesu u dovoljnoj mjeri uzeli u obzir
zdravstveno stanje tuženog da pored ostalih bolesti, boluje i od dijabetesa. Ta bolest prema
stanju u spisima zahtijeva poseban režim ishrane. U zatvorskim uslovima nije moguće uvijek i
u cjelini ostvariti režim ishrane za dijabetičare, što iziskuje dodatne izdatke za tuženog. Zbog
toga je obje presude valjalo preinačiti i obavezati tuženog da plaća izdržavanje u iznosu od
35% od invalidske penzije.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1209/16 od 22.12.2016. godine)
207
ODMJERAVANJE VISINE SREDSTAVA
POTREBNIH ZA IZDRŽAVANJE DJETETA
(Član 273 i 281 st. 4 Porodičnog zakona)
Prilikom odmjeravanja visine sredstava potrebnih za izdržavanje djeteta sud
uzima u obzir ne samo potrebe djeteta već i mogućnosti lica koje je dužno da daje
izdržavanje.
***
Visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za
dijete kakav uživa roditelj kao dužnik izdržavanja.
Iz obrazloženja:
„Utvrdjeno je da je tužilja prvog reda rodjena u vanbračnoj zajednici tužilje drugog
reda i tuženog dana 26.04.2003. godine. Nakon izvjesnog vremena, prvotužilja je sa majkom i
njenim sinovima iz prvog braka prešla da živi u Beograd, gdje stanuju u stanu, površine 56
m2, koji je u vlasništvu sina tužilje drugog reda. Tužilja drugog reda je zaposlena kao profesor
na Filološkom fakultetu u Beogradu i ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od oko 610,00 €,
a nema zakonsku obavezu izdržavnja drugih lica obzirom da su djeca iz prvog braka
punoljetna i zaposlena. Iz spisa proizilazi i to da je tuženi prijavljen na Biro rada Podgorica od
21.01.2014. godine, kao i da od izdavanja nekretnina u Podgorici ostvaruje mjesečne prihode
u visini od 47.500,00 €, kreditno je zadužen i živi u iznajmljenom stanu. Ni tuženi nema
zakonsku obavezu izdržavanja drugog lica, osim mldb. S., koja pohadja peti razred OŠ „K. A.
I“ na N. B. i aktivno se bavi nizom vanškolskih aktivnosti kao članica konjičkog i teniskog
kluba, gimnastičarske sekcije, ali i muzičkog obrazovanja pohadjanjem privatnih časova
harfe. S., takodje pohadja i dodatne časove engleskog jezika.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepeni sud je, cijeneći sve
okolnosti, obavezao tuženog da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. S. plaća iznos od
250,00€ mjesečno, počev od presudjenja pa dok za to budu postojali zakonski razlozi,
nalazeći da će tim iznosom biti zadvoljene potrebe mldb. S., uz doprinos majke koja je
zaposlena i ostvaruje mjesečnu zaradu od oko 610,00€ mjesečno, a da pri tom dosudjenim
iznosom neće biti dovedena u pitanje egzistencija tuženog kao davaoca izdržavanja.
Odlučujući po žalbama stranaka, drugostepeni sud je, polazeći od naprijed utvrdjenih
potreba mldb. S., te materijalnog stanja tužilje drugog reda i tuženog, obavezao tuženog da
doprinosi izdržavanju mldb.S. plaćanjem mjesečnog iznosa od 350,00€, dok će ostatak
sredstava do iznosa 500,00€ mjesečno, (kao mjesečnog iznosa potrebnog za izdržavaje mldb.
S.) obezbjedjivati majka koja samostalno vrši roditeljsko pravo, zbog čega je presudu
prvostepenog suda preinačio. Ovo s pozivom na odredbe čl.272 st.2, 273. st.2 i 274
Porodičnog zakona Crne Gore.
Prilikom odmjeravanja visine sredstava potrebnih za izdržavanje, taj sud je posebno
imao u vidu činjenicu da je mlb. tužilja svestrana osoba koja iskazuje interesovanja prema
umjetnosti i drugim aktivnostima, a što iziskuje dodatna finansijska sredstva, mimo
uobičajenih za taj uzrast djeteta, kao i da je tuženi, iako nezaposlen, materijalno situiran i
ostvaruje znatna primanja po osnovu izdavanja nekretnina. Pritom je drugostepeni sud
mišljenja da kreditna opterećenost tuženog ne može uticati na odmjeravanje visine doprinosa.
208
Medjutim,osnovano se revizijom tuženog ukazuje da je drugostepena presuda donijeta
uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i da se navedeno rezonovanje drugostepenog suda
ne može prihvatiti.
I po nalaženju ovog suda, a na šta se revizijom osnovano ukazuje, okolnost da je
mlb.tužilja svestrana osoba koja iskazuje interesovanja prema umjetnosti i drugim
aktivnostima što iziskuje dodatna finansijska sredstva pretpostavlja izuzetno visok životni
standard.
Imajući u vidu iznos sredstava koji se po tom osnovu svakomjesečno izdvaja, kao i da
se iz provedenih dokaza ne može na pouzdan način utvrditi da je davalac izdržavanja, kako to
tužilja drugog reda tvrdi, veoma situirana osoba u vrijeme utvrdjivanja visine njegove
obaveze, da bi se i primaocu izdržavanja omogućio najmanje takav nivo životnog standarda,
zaključuje se da je iznos, kojim tuženi treba da učestvuje u izdržavanju svoje mldb. ćerke, u
visini od 350,00 € previsoko odmjeren.
Isto tako, i po ocjeni ovog suda, činjenica da je tuženi kreditno opterećen u kontekstu
utvrdjenih okolnosti da živi u iznajmljenom stanu i da nije zaposlen, a imajući u vidu
svakomjesečne obaveze istog po tom osnovu, mora se uzeti u obzir prilkom utvrdjivanje
njegove obaveze, nasuprot pravnom rezonu drugostepenog suda, budući da ta okolnost utiče
na materijalne mogućnosti tuženog, pa samim tim i na utvrdjivanje doprinosa.
Nadalje, okolnost da je tuženi u odredjenom vremenskom periodu davao tužiljama
velike svote novca dok su mu to dozvoljavale finansijske mogućnosti, ne može, i po ocjeni
ovog suda, biti odlučujući kriterijum za utvrdjivanje predmetne obaveze, kako to pravilno
nalazi i prvostepeni sud.
Prilikom odlučivanja, prvostepeni sud se pravilno rukovodio procjenom najboljeg
interesa djeteta, a imajući u vidu utvrdjene okolnosti konkretnog slučaja i zakonom propisanu
obavezu da mldb.djetetu, shodno odredbi čl.281 st.4 Porodičnog zakona ( Sl.list RCG,
br.1/2007), da visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za
dijete kakav uživa roditelj kao dužnik izdržavanja.
Nasuprot navodima revizije tuženog, pravilno je prvostepeni sud odlučio kad je našao
da je tuženi u obavezi i da isplati jednokratan iznos u visini od 2.500,00€ na ime dospjelih
obaveza izdržavanja tužilji prvog reda za vrijeme od podnošenja tužbe do donošenja rješenja
za izdavanje privremene mjere za šta je dao valjane razloge.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 784/16 od 14.09.2016. godine)
209
ODREDJIVANJE IZDRŽAVANJA
(Član 281 stav 1 Porodičnog zakona)
Kao momenat odredjivanja izdržavanja za ubuduće uzima se dan podnošenja
tužbe.
Iz obrazloženja:
„Prema stanju u spisima maloljetna tužilja povjerena je na čuvanje i vaspitanje ocu.
Zakonski zastupnik tužilje i tužena su se u postupku pred prvostepenim sudom saglasili da
tužena na ime doprinosa za izdržavanje maloljetne tužilje svakomjesečno plaća 64,50 €.
Prema odredbi člana 281 stav 1 Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br. 1/2007) sud će
licu koje je dužno da daje izdržavanje naložiti plaćanje budućih iznosa izdržavanja u fiksno
odredjenim mjesečnim novčanim iznosima. Kao momenat odredjivanja izdržavanja za
ubuduće uzima se dan podnošenja tužbe. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili
materijalno pravo kada su obavezali tuženu da na ime izdržavanja maloljetne kćerke od
podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude isplati iznos od 817 €.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1173/16 od 22.12.2016. godine)
210
UVEĆANJE VRIJEDNOSTI POSEBNE IMOVINE
JEDNOG BRAČNOG DRUGA
(Član 287Porodičnog zakona)
Od utvrdjenja vrijednosti uloženih sredstava u posebnu imovinu jednog bračnog
druga, odnosno od toga da li je vrijednost iste znatno ili neznatno uvećana zavisi pitanje
prirode zahtjeva koji drugi bračni drug može postaviti u pogledu uvećane vrijednosti
imovine.
Iz obrazloženja:
„Tužilja je ustala predmetnom tužbom s pozivom na odredbu čl. 287 st. 2 Porodičnog
zakona (Sl. list CG, br. 1/2007) kojom je predvidjeno da ako je tokom trajanja zajedice života
u braku došlo do znatnog uvećanja vrijednosti posebne imovine jednog bračnog druga, drugi
bračni drug ima pravo na udio u toj imovini srazmjerno svom doprinosu.
Shodno navedenoj odredbi ako je u toku braka došlo do uvećanja vrijednosti posebne
imovine jednog bračnog druga na račun zajedničke imovine postavlja se pitanje prirode
zahtjeva koje drugi bračni drug može postaviti u pogledu tako uvećane vrijednosti imovine. U
takvoj situaciji vodi se računa o stvarnom obimu uvećanja posebne imovine.
Ako je uvećanje vrijednosti posebne imovine jednog bračnog druga znatno tj. ako se
ulaganjem zajedničkih sredstava ili iz sredstava posebne imovine jednog bračnog druga
ekonomski nastale važne promjene u stanju vrijednosti posebne imovine drugog bračnog
druga tako da ona predstavlja novu imovinu koja je nastala zajedničkim radom u toku
zajednice života bračnih drugova (npr. adaptacija, rekonstukcija, dogradnja postojeće kuće)
tada drugi bračni drug u odnosu na tu imovinu ima stvarnopravni zahtjev.
Nasuprot tome, ako je uvećanje vrijednosti posebne imovine jednog bračnog druga
neznatno, drugi bračni drug ima pravo na novčani zahtjev srazmjerno svom doprinosu, ali ne i
stvarnopravni zahtjev.
Iz izloženog proizilazi da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala, a što je
izostalo, na šta je s pravom revizijom tužilje ukazano, da se pravilno utvrdi vrijednost
uloženih sredstava, kako zajedničkih tako i sredstava posebne imovine tužilje u predmetnim
objektima.
Prema stanju u spisima, na te okolnosti prvostepeni sud je proveo vještačenje po
vještaku gradjevinske struke H. P. Vještak u svom mišljenju navodi da vrijednost radova na
adaptaciji i rekonstrukciji predmetnih nepokretnosti ukupno iznosi i to na kući u Starom Baru,
P., 17.448,15 €, a na kući u Zupcima, 3.645,74 € i s tim u vezi zaključuje da je došlo do
uvećanja vrijednosti predmetnih nepokretnosti nakon izvedenih radova na adaptaciji,
rekonstrukciji i uredjenju terena u ukupnom iznosu od 21.093,89 €.
Medjutim, vještak se u svom nalazu nije izjasnio, a bio je dužan, na okolnost da li su
navedeni radovi doveli do znatnog uvećanja vrijednosti predmetnih objekata. Na te okolnosti
prvostepeni sud je, u skladu sa odredbom čl. 252 st. 2 ZPP, trebalo da po službenoj dužnosti
naloži vještaku dopunsko izjašnjenje budući da nalaz nije potpun u tom dijelu, a što je
izostalo. Navedeni propust nije otklonio ni drugostepeni sud iako je tužilja u žalbi ukazala da
je prvostepeni sud propustio da putem vještaka gradjevinske struke utvrdi ukupnu vrijednost
predmetnih stambenih objekata u momentu prestanka faktičke bračne zajednice stranaka pa da
utvrdjenu vrijednost uloženih radova na adaptaciji i rekonstukciji istih cijeni u smislu
211
navedene odredbe Porodičnog zakona, odnosno nesumnjivo utvrdi da li se radi o znatnom
uvećanju vrijednosti posebne imovine tuženog.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br.671/16 od 14.09.2016. godine)
212
OTPLAĆIVANJE KREDITA NAKON PRESTANKA BRAKA
-NEPOSTOJANJE VEĆEG DOPRINOSA
U STICANJU BRAČNE IMOVINE-
(Član 294 stav 2 u vezi čl. 300 st. 2 Porodičnog zakona)
Otplaćivanje ostatka kredita, podignutog za vrijeme trajanja braka radi
kupovine zajedničkog stana, od strane jednog bračnog druga nakon prestanka braka ne
može se smatrati njegovim većim doprinosom u sticanju, već to može biti osnov za
postavljanje obligaciono pravnog zahtjeva.
Iz obrazloženja:
„Tužilac tužbom traži da se utvrdi da je po osnovu sticanja u braku sa tuženom
suvlasnik na ½ stana, bliže opisanog izrekom prvostepene presude, koji stan je upisan na
tuženu, dok tužena protivtužbom traži da ukoliko sud nadje da taj stan predstavlja zajedničku
imovinu stranaka obaveže tužioca da joj prije upisa prava susvojine na stanu isplati ½
vrijednosti stana u iznosu od 18.000 €.
Prema stanju u spisima predmeta utvrdjeno je da su stranke bile u braku od
26.11.2004. do 24.05.2007. godine. Utvrdjeno je i da je predmetni stan kupljen tokom trajanja
braka stranaka, te da je ugovor o kupoprodaji stana zaključila tužena u svojstvu kupca sa
prodavcem B. K., koji ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda u Podgorici, Ov. br. 31225/05
od 10.12.2005. godine. Kupoprodajna cijena stana iznosila je 34.000 €, koji iznos je isplaćen
dijelom od novca koji je tuženi dobio prodajom svoje posebne imovine, garsonjere na
Zabjelu, a dijelom od sredstava dobijenih po osnovu kredita koji je podigla tužena za vrijeme
trajanja braka. Potraživanje po osnovu kredita obezbijedjeno je hipotekom na predmetnom
stanu. Takodje je utvrdjeno da su stranke u toku braka ostvarivale približno istu mjesečnu
zaradu.
Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo
kada su s pozivom na odredbe člana 288 st. 1 i 294. st. 1 Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br.
01/07) usvojili tužbeni zahtjev uz zaključak da predmetni stan predstavlja zajedničku bračnu
imovinu stranaka, te da je jednak njihov doprinos u sticanju istog.
Neosnovano se revizijom tužene ističe da je njen doprinos u sticanju predmetnog
stana, kao bračne tekovine očigledno i značajno veći od doprinosa tužioca. Ovo sa razloga što
tužena svoje tvrdnje u pogledu većeg doprinosa u sticanju nije potkrijepila nijednim valjanim
dokazom. Činjenica da tužena nakon prestanka braka otplaćuje ostatak kredita koji je
podignut za vrijeme trajanja braka za kupovinu predmetnog zajedničkog stana ne može se
smatrati većim doprinosom u sticanju, već isto može biti osnov za postavljanje
obligacionopravnog zahtjeva.
Imajući u vidu naprijed navedeno pravilno su nižestepeni sudovi primijenili
materijalno pravo i kada su protivtužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Ovo kod utvrdjenja
da predmetni stan predstavlja zajedničku bračnu tekovinu stranaka sa jednakim doprinosom u
sticanju, te tuženoj ne može pripadati pravo na isplatu polovine kupoprodajne cijene stana.
Navodi revizije da tužena otplaćuje kredit utrošen za kupovinu predmetnog stana iz svoje
posebne imovine bez uticaja su na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari. Ukoliko tužena iz
svoje posebne imovine otplaćuje kredit podignut za kupovinu zajedničkog stana, ista, shodno
odredbi člana 300 stav 2 Porodičnog zakona, ima pravo da od tužioca zahtijeva da joj naknadi
dio obaveze koja pada na njega.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1207/16 od 20.12.2016. godine)
213
VEĆI DOPRINOS U STICANJU ZAJEDNIČKE BRAČNE IMOVINE
(Član 294 stav 2 u vezi čl. 287 st. 2 Porodičnog zakona)
Ako je u testamentu jedan bračni drug naveo da je zajednički objekat izgradjen
na placu koji predstavlja posebnu imovinu drugog bračnog druga, dokazan je veći
doprinos drugog bračnog druga u sticanju zajedničkog objekta.
Iz obrazloženja:
„Polazeći od nesporne činjenice da je objekat (kuća u Petrovcu), koji je predmet
testamentalnog raspolaganja Rs. br. 11/08 sada pok. oca tužiteljica, M. B., sagradjen u toku
trajanja bračne zajednice istog i sada pok. Lj. B., prvobitno tužene, zajedničkim radom i
sredstvima, nižestepeni sudovi utvrdjuju da taj objekat, shodno odredbi člana 288 Porodičnog
zakona („Sl. list CG“, br. 01/07), predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Pri tome nalaze da
pok. Lj. nije dokazala veći doprinos u sticanju, jer je plac, na kojem je sagradjen objekat, koji
je dobila uz naknadu od svog poslodavca OOUR „P.“ radi rješavanja stambene potrebe,
otplaćivan sredstvima od kredita koji je vraćen tokom trajanja braka sa ocem tužiteljica. Kod
utvrdjenja da je ½ predmetnog objekta, kojim je raspolagano testamentom u korist prvobitno
tužene pok. Lj. B., činila zaostavštinu oca tužiteljica, da isti nije imao druge zaostavštine, te
da bi tužiteljicama kao njegovim zakonskim nasljednicama pripadalo po 1/6 predmetnog
objekta, nižestepeni sudovi su u cjelosti usvojili zahtjev tužiteljica kojim je traženo smanjenje
testamentalnog raspolaganja nijhovog pok. oca M. B. zbog povrede nužnog dijela i utvrdili da
su tužiteljice po osnovu prava na nužni dio, suvlasnice za po 1/12 predmetnog objekta.
Medjutim, po ocjeni ovog suda, razlozi na kojima nižestepeni sudovi temelje
zaključak da prvobitno tužena sada pok. Lj. B. nije dokazala veći doprinos u sticanju
predmetnog objekta su u suprotnosti sa sadržinom testamenta sada pok. M. B., njenog
supruga, a oca tužiteljica, sastavljenog pred Osnovnim sudom u Kotoru, dana 01.02.2008.
godine, Rs. br. 11/08, a proglašenim pred istim sudom dana 28.11.2008. godine. Naime, u
testamentu testator M. B. navodi da je plac na kojem se nalazi predmetni porodični objekat
kupila njegova supruga od isključivo svojih sredstava koja je dobila dok je bila u radnom
odnosu kod B. R. i to na ime stambenog kredita, da je plac, a samim tim i objekat, uknjižen na
nju, te da za slučaj svoje smrti raspolaže svojim dijelom objekta, koji predstavlja bračnu
imovinu i u cjelosti ga ustupa svojoj supruzi, Lj. B. Takodje poziva svoje kćerke, odnosno
ostale zakonske nasljednike, da ispoštuju njegovu volju. Dakle, iz sadržine navedenog
testamenta jasno proizilazi da testator priznaje da plac na kojem je objekat izgradjen
predstavlja posebnu imovinu njegove supruge, sada pok. Lj. B., što upućuje na zaključak da
ista, shodno odredbi člana 287 stav 2 navedenog Porodičnog zakona, ima veći udio u sticanju
predmetnog objekta, a što su nižestepeni sudovi izgubili iz vida.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 961/16 od 07.12.2016. godine)
214
UGOVOR BRAČNIH DRUGOVA
O ZAJEDNIČKOJ GRADNJI PORODIČNE ZGRADE
-STICANJE PRAVA SVOJINE GRADJENJEM-
(Član 24 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima)
Zajedničko gradjenje uz zajedničko ulaganje sredstava i rada pretpostavlja,
posebno ako je riječ o bračnim drugovima, namjeru da rezultat bude zajednički.
Iz obrazloženja:
„Tužilac je svoj zahtjev zasnovao na činjenicama da je sa tuženom zaključio brak
01.04.1977. godine, koji je pravosnažno razveden 31.07.1998. godine, s tim da je zajednica
života prestala 01.10.1994.godine. Pošto je na osnovu rada u Njemačkoj imao znatnu
uštedjevinu u devizama, a tužena je od svog oca dobila na poklon plac u Igalu, odlučili su da
na tom placu zajednički izgrade kuću, tako da on ulaže veća novčana sredstva do
protivrijednosti placa, a nakon završetka kuće postanu suvlasnici na po 1/2 idealnog dijela. O
tome su sačinili pismeni ugovor ovjeren pred sudom pod Ov.br. 3459/81 od
24.08.1981.godine, kojim su predvidjena prava i obaveze ugovornih strana, s tim da će nakon
završetka zgrade svakom pripasti po 1/2.
Polazeći od nesumnjivog utvrdjenja da su parnične stranke zaključile ugovor o
zajedničkoj gradnji porodične stambene zgrade 20.08.1981.godine, kojim su se sporazumjele
o zajedničkoj gradnji i sticanju suvlasništva na jednake djelove, tj. da je čl.7. ugovora
predvidjeno da zgradu dijele na način da svakom od njih pripada po 1/2 idealnog vlasništva i
da će istu zajednički koristiti kao bračni drugovi, a čl. 8. se uzajamano ovlašćuju da svako od
njih može na osnovu ugovora izvršiti uknjižbu prava vlasništva, pri čemu je nadležni organ
katastra 19.11.1993.godine izdao potvrdu da su stranke suvlasnici od po 1/2 idealnog dijela, te
da je stepen završenosti objekta u vrijeme zajedničkog ulaganja (do faktičkog prekida bračne
zajednice) 77,29%, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev,
što je u skladu sa odredbama čl. 21 i 24 st.1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima
koji je bio u primjeni ("Sl.list SFRJ", br. 6/80 i 36/90).
I po nalaženju ovog suda zajedničko gradjenje, uz zajedničko ulaganje sredstava i rada
pretpostavlja - pogotovu ako je riječ o bračnim drugovima, i namjeru da rezultat bude
zajednički, a kako je i ugovoreno, bez obzira na doprinos ugovarača u izgradnji kuće. Pri
tome je bez značaja što zemljište na kojem je objekat sagradjen pripada samo jednom od
graditelja, jer sporazumna gradnja sama po sebi podrazumijeva da će u odgovarajućem dijelu
steći pravo svojine i drugi učesnik.
Naime, izjavom volje o zajedničkoj gradnji i sticanju imovine, ulaganjem rada i
sredstava u skladu sa sporazumom stiče se svojina u smislu navedenih zakonskih odredbi.
Kod iznijetog, nije od odlučnog značaja isticanje da se predmetni ugovor poziva na
odredbe Zakona o stambenim zadrugama. Jer, u ovom predmetu je riječ o sticanju prava
svojine u vrijeme važenja Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima - na originaran
način (gradjenjem). Radi se o zajedničkoj izgradnji na osnovu sporazuma, a ne o sporazumu o
prenosu prava vlasništva, pa su za pravni osnov sticanja susvojine zajedničkim gradjenjem
(sporazumom stranaka se samo odredjuju pravne posljedice zajedničke gradnje), irelevantne
odredbe Zakona o stambenim zadrugama.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 517/16 od 14.09.2016. godine)
215
OTKUP STANA ZA VRIJEME TRAJANJA BRAKA
(Član 288 stav 1 Porodičnog zakona)
Stan otkupljen za vrijeme trajanja braka predstavlja zajedničku imovinu
bračnih drugova, a činjenice koliko su članovi domaćinstva uticali da nosilac prava
korišćenja stana udje u krug prioritetnih lica za rješavanje stambenih potreba i koliki je
njihov uticaj na strukturu stana i sl. nijesu od značaja za sticanje prava svojine na
stanu.
Iz obrazloženja:
„U ostavinskom postupku koji se vodi iza smrti M. P., supruga tužilje, a oca tuženih,
tužilja je tražila da se iz zaostavštine izdvoji idealna polovina imovine koja se vodi na ime
njenog supruga, jer se radi o bračnoj tekovini. Rješenjem Osnovnog suda u Baru O.br. 387/12
od 27.05.2013.godine tužilja je upućena na parnicu, saglasno odredbi čl. 134.st.1. Zakona o
vanparničnom postupku.
Tužilja je tužbom, pored ostalog, tražila da se utvrdi da je po osnovu bračne tekovine
vlasnik 1/2 stana, koji se vodi na ime sada pok. M. P.
Prema utvrdjenom činjeničnom stanju, tužilja je sa M. P. bila u braku od
18.03.1962.godine do njegove smrti - 07.11.2012.godine. U toku braka tužilja i njen suprug
M. dobili su od L. B, gdje je pok. M. bio zaposlen, na korišćenje stan, koji je sada predmet
spora. Ugovor o otkupu stana zaključen je 1992.godine, a stan je konačno otplaćen
07.10.2005.godine. Tužilja nije bila zaposlena, ali je pomagala suprugu koji je bio slijep
(ostvarivao je pravo na tudju njegu i pomoć), a brinula se o vaspitanju i podizanju troje djece
(sada tuženih).
Imajući u vidu navedene činjenice, koje nijesu ni sporne, pravilno su nižestepeni
sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 288.st.1. Porodičnog zakona) kada su utvrdili da stan
ulazi u režim zajedničke imovine tužilje i njenog supruga, sada pok. M. i da je udio tužilje u
toj imovini u idealnom dijelu od 1/2. Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali jasne i
pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.
Bez ikakvog značaja je ukazivanje revizijom da je predmetni stan dodijeljen čitavoj
porodici (i djeci), a ne samo tužilji i pok. M., a što se vidi iz Ugovora o korišćenju stana od
12.08.1982.godine. Ovo sa razloga što se pravo svojine na stanu stiče otkupom stana i to
pravo stiče lice koje je stan otkupilo, odnosno, ako je stan otkupljen za vrijeme trajanja bračne
zajednice, stan predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova. Činjenice koliko su članovi
domaćinstva uticali da nosilac prava korišćenja stana udje u krug prioritetnih lica za
rješavanje stambenih potreba i koliki je njihov uticaj na strukturu stana i sl. nijesu od značaja
za sticanje prava svojine na stanu. “
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 750/16 od 05.10.2016. godine)
216
STICANJE SVOJINE BRAČNIH DRUGOVA
U PORODIČNOJ ZAJEDNICI
(Član 310 Porodičnog zakona)
Bračni drug ima pravo da zahtijeva da se utvrdi njegovo pravo svojine po osnovu
sticanja u bračnoj zajednici na nepokretnostima u okviru imovine svih članova
porodične zajednice.
Iz obrazloženja:
„Na osnovu izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9. ZPP-a je
utvrdjeno da je tužilja bila u braku sa prvotuženim od 10.10.2003. godine do 14.01.2011.
godine, kada je njihov brak razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Rožajama
P.br.476/10, te da u braku nijesu imali djece. Pored navedenog, u postupku je utvrdjeno da su
isti u toku trajanja njihove bračne zajednice (7 godina) živjeli u porodičnoj zajednici sa
roditeljima prvotuženog i to najprije u staroj kući, koja je bila izgradjena na kat. par. br.688,
upisane u listu nepokretnosti br.196 KO Rožaje kao državna svojina SO Rožaje, a potom od
2007-e godine u novoj, koja je izgradjena na temeljima stare kuće, koji objekat je procijenjen
od strane vještaka gradjevinske struke na iznos od 49.000,00 eura. U postupku je utvrdjeno da
je nova kuća dimenzija 11,00 m x 9,70 m, koja se sastoji od suterena, prizemlja i potkrovlja
izgradjena zajedničkim radom i sredstvima članova porodične zajednice, koju su činili tužilja,
prvotuženi i roditelji prvotuženog odnosno svekar i svekrva tužilje, da su u svrhu izgradnje
porodične kuće svi članovi iste podizali više kredita i bili radno angažovani, te da su svi bili
zaposleni i ostvarivali zaradu, koja je prema nalazu i mišljenju vještaka za tužilju (za period
trajanja bračne zajednice 2003 - 2011.) iznosila 14.395,007 eura, prvotuženog 16.255,97 eura,
drugotuženog - svekra 22.390,22 eura i svekrve F. C. za isti period 1.648,17 eura. Sporni
objekat je izgradjen na temeljima starog objekta, koji je bio upisan na drugotuženog, kao
korisnika u listu nepokretnosti br.196 KO Rožaje, a na zemljištu koje je upisano kao svojina
DS SO Rožaje.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i
drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su zaključili da se radi o sticanju bračnih drugova u
porodičnoj zajednici u smislu čl.310. u vezi čl.288. Porodičnog zakona ("Sl.list CG", br.1/07),
pa su našli da je udio bračnih drugova u zajedničkoj imovini iznosio 1/2, a da je doprinos
bračnih drugova na ovom dijelu (njihovoj zajedničkoj imovini) podjednak, pa je sledstveno
tome djelimično usvojio zahtjev tužilje u odnosu na objekat izgradjen na kat. par. br.688,
utvrdjujući da je tužilja po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa prvotuženim stekla pravo
svojine na 1/4 idealnog dijela porodične stambene zgrade.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno
primjenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način.
Bez osnova je ukazivanje revidenata da se sporni objekat ne vodi na tužene, već da je
kao korisnik pomoćnog objekta od 42 m2 upisan drugotuženi. Jer, po nalaženju ovog suda
bračni drug ima pravo da zahtijeva da se utvrdi njegovo pravo svojine, po osnovu sticanja u
bračnoj zajednici na imovini, u okviru imovine svih članova porodične zajednice koju
predstavlja nekretnina, koja nije uknjižena kod Uprave za nekretnine. Ovo sa razloga što je to
opravdano sa aspekta i osnova i pravnog interesa, kao i sa aspekta onemogućavanja
preduzimanja daljih radnji za zaštitu i ostvarivanja njegovog prava (upis u katastar).
217
Neosnovni su navodi revizije da je sporni objekat isključiva svojina drugotuženog -
svekra tužilje. Jer, u postupku je utvrdjeno da je objekat sagradjen u porodičnoj zajednici za
potrebe svih članova iste - bračnih drugova i roditelja prvotuženog, te da je udio bračnih
drugova u sticanju zajedničke imovine iznosio 1/2, a da je njihov pojedinačan doprinos
iznosio 1/2 u odnosu na taj dio, što znači da je doprinos tužilje u sticanju te imovine iznosio
1/4, kako su to i pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Tuženi pri tom nijesu dokazali da je
njihov doprinos očigledno i značajano veći od doprinosa tužilje u smislu čl.294. st.2. u vezi
čl.313. Porodičnog zakona. Njihovo isticanje da je tužilja sredstva kredita iskoristila za više
pokušaja vantjelesne oplodnje u zemlji i inostranstvu, ne znači da je s toga njen doprinos u
sticanju zajedničke imovine manji. Ovo sa razloga, što se i ovi troškovi imajući u vidu
njihovu svrhu (dobijanja potomstva i proširenje porodice) imaju smatrati troškovima, koji su
učinjeni za potrebe bračne odnosno porodične zajednice, kako to i pravilno zaključuju
nižestepeni sudovi. Saglasno čl.294. st.3. Porodičnog zakona, pri utvrdjivanju doprinosa sud
je vodio računa ne samo o primanjima i zaradi, već i pomoći jednog bračnog druga drugom, o
radu u domaćinstvu i porodici. To znači, da se pored zarade koju je tužilja ostvarivala, kao
njen doprinos mora uzeti njen rad u domaćinstvu.„
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 859/16 od 14.09.2016. godine)
218
NEPOSTOJANJE USLOVA ZA IZMJENU ODLUKE
O VRŠENJU RODITELJSKOG PRAVA
(Član 5, 357 stav 1 i 361 Porodičnog zakona)
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za izmjenu odluke o vršenju roditeljskog prava
nad. mldb djetetom sud se rukovodi najboljim interesom djeteta.
***
Elementi za procjenu najboljeg interesa djeteta izmedju ostalog su uzrast i pol
djeteta, želje i osjećanja djeteta s obzirom na uzrast i zrelost, potrebe djeteta (potrebe
stanovanja, ishrane, odijevanja, vaspitne potrebe), te sposobnosti roditelja da zadovolje
utvrđene potrebe.
Iz obrazloženja:
„Presudom prvostepenog suda P.br.679/14 od 06.02.2015. godine maloljetna kćerka
stranaka rođena 20.02.2010. godine povjerena je na samostalno vršenje roditeljskog prava
tuženoj, dok je tužilac - otac bio u obavezi da doprinosi njenom izdržavanju u iznosu od
100,00 € mjesečno. Određeno je i održavanje ličnih odnosa između oca i mldb. djeteta na
način što će isti provoditi svaki vikend sa djetetom u periodu od petka od 16 h do nedjelje do
16 h, zatim dan slave, prva dva dana vjerskih praznika, a dijete će rođendan provoditi sa
majkom. Utvrđeno je da od tada mldb. A. M. kontinuirano boravi kod majke u B., da u
septembru 2016. godine treba da otpočne sa školom.
Kod ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su, vodeći računa o najboljem
interesu djeteta u smislu čl.5 st.1 i čl.357. st.1. Porodičnog zakona i čl.3. Konvencije o
pravima djeteta, te uvažavajući mišljenje Centra za socijalni rad Opštine Bar i Ulcinj i Opštine
Berane, Andrijevica i Petnjica, pravilno odbili tužbeni zahtjev za izmjenu odluke o vršenju
roditeljskog prava nad mldb. kćerkom stranaka i izmjenu odluke o doprinosu za izdržavanje
mldb. djeteta.
Neosnovano se revizijom ukazuje da je postojao razlog za izmjenu odluke o vršenju
roditeljskog prava i odluke o izdržavanju, s obzirom na utvrđene činjenice da tužena
ispunjava uslove uspješnog roditeljstva i maksimalno je motivisana za vršenje samostalnog
roditeljskog prava u odnosu na mldb. kćerku. I pored činjenice da je procjenom roditeljskog
funkcionisanja tužioca Centar za socijalni rad Opštine Bar i Ulcinj, dao mišljenje "da nema
elemenata koji bi isključivali podobnost oca u pravcu povjeravanja djeteta", te da isti ne bi
"osporio" kontakte sa zajedničkom kćerkom tuženoj, kao i da želi da sa djetetom provodi
prvih deset dana svakog mjeseca dok dijete krene u školu, a ovo iz razloga nedostatka
finansijskih sredstava da putuje u B. svaki vikend, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da
se nijesu stekli uslovi za izmjenu odluke o vršenju roditeljskog prava. Pri tom, i po mišljenju
ovog suda, sudovi su vodili računa o najboljem interesu djeteta, što je pravni standard koji se
cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a elementi za procjenu najboljeg
interesa između ostalog su uzrast i pol djeteta, želje i osjećanja djeteta s obzirom na uzrast i
zrelost, potrebe djeteta (potrebe stanovanja, ishrane, odijevanja, vaspitne potrebe), te
sposobnosti roditelja da zadovolje utvrđene potrebe.
U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravilno cijenili sve elemente procjene
najboljeg interesa mldb. A. M. koji su potvrđeni pribavljenim mišljenjem Centra za socijalni
219
rad Berane, Andrijevica i Petnjica u smislu čl.361. Porodičnog zakona i pravilno zaključili da
se nijesu stekli uslovi za izmjenu odluke o vršenju roditeljskog prava nad mldb. kćerkom
stranaka, zbog čega je tuženi zahtjev odbijen kao neosnovan.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 749/16 od 15.09.2016. godine)
220
221
GRADJANSKO PROCESNO PRAVO
222
223
SLOBODNA OCJENA DOKAZA
(Član 9 ZPP)
Slobodna ocjena izvedenih dokaza podrazumijeva i slobodan izbor dokaznih
sredstava.
Iz obrazloženja:
“Slobodna ocjena izvedenih dokaza podrazumijeva i slobodan izbor dokaznih
sredstava, pa nije od značaja što sud nije odlučio o dokaznom predlogu tuženog za
pribavljanje dopunskog izvještaja Uprave za nekretnine Podgorica. U ostalom isticanjem ovih
navoda u reviziji osporava se utvrdjeno činjenično stanje, što nije revizijski razlog u smislu čl.
400.st.3. ZPP.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 382/16 od 30.06.2016. godine)
224
NENADLEŽNOST SUDA OPŠTE NADLEŽNOSTI
(Član 19 ZPP)
Poništaj upravnog akta kojim je u formi obavještenja odlučeno da tužiocu
prestaje radno angažovanje kod tužene nije u nadležnosti suda opšte nadležnosti već
upravnog organa i Upravnog suda.
Iz obrazloženja:
“Tužiocu je od strane tužene uručeno obavještenje br.18-513 od 15.04.2015. godine
kojim ga obavještava da njegovo radno angažovanje kod tužene prestaje 16.04.2016. godine
kad će mu radna knjižica biti uručena. Navedeno obavještenje ne sadrži pouku o pravnom
lijeku.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja i postavljenog zahtjeva s tim u vezi,
prvostepeni sud je zaključio da za rješavanje predmetnog spora nije nadležan radi čega se, s
pozivom na odredbu čl. 19 ZPP, oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje tog zahtjeva.
Po nalaženju prvostepenog suda, tužena je o pravu tužioca odlučila upravnim aktom u
skladu sa odredbom čl.18 Zakona o upravnom postupku, pa se zaštita prava ostvaruje u
upravnom, a ne sudskom postupku.
Naime, sporni akt tužene ima formu obavještenja, a suštinski predstavlja rješenje
tužene kojim je odlučila o pravima i obavezama fizičkog lica te stoga to obavještenje ima sva
obilježja upravnog akta. U konkretnom slučaju, tužena je u okviru svojih javnih ovlašćenja
odlučila o pravu tužioca obavještenjem, odnosno tim aktom je odlučeno da tužiocu prestaje
radno angažovanje kod tužene, a poništaj navedenog upravnog akta nije u nadležnosti suda
opšte nadležnosti već upravnog organa i Upravnog suda, u propisanoj proceduri.
Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni
sud.
I po nalaženju ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na
izloženi način.
Naime, u skladu sa odredom čl.196 Zakona o opštem upravnom postupku (Sl. list
RCG br. 66/03 i Sl.list CG, br.32/11), važećeg u vrijeme donošenja spornog obavještenja,
organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o upravnoj stvari. Rješenje, u smislu navedene
odredbe, je upravni akt kojim se u upravnom postupku odlučuje o pravu, obavezi ili pravnom
interesu stranke u odredjenoj upravnoj stvari.
Isto tako, odredbom čl. 2 st.1. Zakona o upravnom sporu (Sl.list.CG. br.60/03)
propisano je da je upravni akt, u smislu tog zakona, akt kojim državni organ, organ lokalne
samouprave kao i ustanova i drugo pravno lice u vršenju javnih ovlašćenja odlučuje u
upravnim stvarima o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkog ili pravnog lica.
I Zakon o državnim službenicima i namještenicima (Sl. list CG br. 39/11) u odredbi
čl.122 predvidja da o prestanku radnog odnosa državnom službeniku i namješteniku, odlučuje
starješina rješenjem.
U predmetnoj pravnoj stvari tužena je, krećući se u okviru svojih ovlašćenja,
obavještenjem odlučila o pravima tužioca i to obavještenje ima sve elemente rješenja, bez
obzira što nije donijeto u formi rješenja, kako je ista propisana u odredbi čl. 200 Zakona o
opštem upravnom postupku.
225
Kako poništaj navedenog upravnog akta nije u nadležnosti suda već organa uprave to
je pravilno postupio prvostepeni sud, kad se, s pozivom na odredbu čl.19 ZPP, oglasio
apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.
Ovaj sud je cijenio i činjenicu da sporni upravni akt ne sadrži pouku o pravu na pravni
lijek, ali je našao da nedostatak upustva o pravnoj zaštiti, kako su to pravilno zaključili i
nižestepeni sudovi, nije od uticaja na drugačiji zaključak u pogledu karaktera spornog akta.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1171/16 od 08.12.2016. godine)
226
NENADLEŽNOST SUDA
(Član 19 ZPP)
Uklanjanje objekta - garaže sa putnog pojasa nekategorisanog puta ne spada u
nadležnost suda, već organa uprave.
Iz obrazloženja:
“Utvrdjeno je da su parnične stranke susjedi, te da je tuženi sagradio pomoćni objekat
- garažu, dimenzija 3,7 m x 6,4 m u putnom pojasu kraka dijela nekategorisanog puta Petnjica
- Ponor i to na kat. par. br.80/1, po kulturi put, površine 6 ha, 4 ari 69 metara upisane u
posjedovnom listu br.264 KO Radmanci na ime DS javno dobro - putevi. Pored navedenog u
postupku je utvrdjeno da je pravosnažnim rješenjem Komunalne policije Berane br.09-364-
354 od 14.06.2010. godine naloženo tuženom uklanjanje sporne garaže, koja je predmet ovog
spora.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i
drugostepeni sud, prvostepeni sud je odbacio tužbu i ukinuo sprovedene parnične radnje s
pozivom na odredbu čl.19. st.2. ZPP-a, u vezi čl.86. st.1. tač.4. Zakona o putevima ("Sl.list
RCG" br.42/04), nalazeći da odlučivanje o ovom zahtjevu ne spada u nadležnost suda, već
upravnog postupka.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, pravilno su nižestepeni sudovi
postupili, kada su odlučili na izloženi način. Jer, uklanjanje objekta - garaže sa putnog pojasa
nekategorisanog puta ne spada u nadležnost suda, već organa uprave, a shodno čl.86. st.1.
tač.2. Zakona o putevima u vezi čl.39. Zakona o inspekcijskom nadzoru ("Sl.list RCG"
br.39/03) u vezi čl.19. ZPP-a.
S tim u vezi, za ukazati je revidentu da pobijano rješenje ne sadrži nikakve nejasnoće u
pogledu razloga o odbačaju tužbe. Jer, tužba je odbačena zbog apsolutne nenadležnosti suda,
a ne zbog presudjene stvari.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 907/16 od 06.10.2016. godine)
227
ODLUKA O ZAHTJEVU O SPORU
KOJI NE SPADA U SUDSKU NADLEŽNOST
(Član 19 u vezi čl. 367 stav 2 tačka 3 ZPP)
Spor koji se tiče upotrebe javnih voda ne spada u sudsku nadležnost, a ukoliko je
o ovakvom zahtjevu sud odlučio počinjena je bitna povreda odredaba parničnog
postupka iz člana 367 stav 2 tačka 3 ZPP.
Iz obrazloženja:
“Zahtjev tužioca odnosi se na traženje da se obaveže tuženi da ukloni crijevo sa
komore na koju se priključio i tako omogući tužiocu da se on priključi na istu, tvrdeći da ista
komora pripada njegovom domaćinstvu jer je njegova pok. majka K. R. bila na spisku
građana zaseoka Roganice s pravom na priključak na komoru, a da se tuženi nezakonito i
nelegalno priključio na istu.
Naime, u postupku je utvrđeno da je u postupku rješavanja vodosnabdijevanja
mještana u okrivu mjesne zajednice Mataruge i zaseoka Roganica urađen glavni projekat sa
dopunom zv. Petrova česma. Sekretarijat za stambeno komunalne poslove i zaštitu životne
sredine izdao je vodoprivrednu saglasnost MZ Crvljenice i Mataruge na tehničku
dokumentaciju za vodosnabdijevanje sela Mataruge i Otilovići, rješenjem o utvrđivanju
vodoprivredne saglasnosti od 30.11.2004.godine. Investitori u ovim radovima su bili M. š. i v.
kao i R. u. iz P., a izvođač radova je preduzeće „O.“ iz P., dok mještani nisu učestvovali
svojim sredstvima u izgradnji vodovoda (bazena i komora).
Imajući u vidu navedeno, po ocjeni ovog suda, predmetni spor koji se tiče upotrebe
javnih voda, ne spada u sudsku nadležnost. Naime, shodno odredbama Zakona o vodama (Sl.
list RCG, br.27/2007), izvorištima za snabdijevanje vodom za piće od lokalnog značaja
(prirodni izvori, javne česme i javni bunari), kao i seoskim jazovima upravlja jedinica lokalne
samouprave, a način korišćenja i održavanja seoskih vodovoda, javnih česama, javnih bunara
i seoskih jazova vrši se u skladu sa uslovima koje propisuje jedinica lokalne samouprave.
Stoga tužilac ne može tražiti da se tuženi isključi a da se njemu dozvoli priključenje na
komoru, jer takav spor ne spada u sudsku nadležnost.
Kako su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi odlučili o zahtjevu koji ne spada u
sudsku nadležnost, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka,
shodno odredbi čl. 19 st. 1 ZPP, to su počinili navedenu bitnu povredu odredaba parničnog
postupka, zbog čega su morale biti ukinute nižestepene presude i tužba odbačena a ovo u
smislu čl. 409 st. 3 ZPP.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1212/16 od 07.12.2016. godine)
228
SPOR O ZASNIVANJU I PRESTANKU SLUŽBENIČKIH ODNOSA
VJERSKIH SLUŽBENIKA
-NENADLEŽNOST SUDA-
(Član 19 ZPP, u vezi čl. 1 Pravilnika o službenicima Islamske zajednice
u Crnoj Gori)
Vjerske službenike biraju i postavljaju vjerske zajednice u skladu sa svojim
propisima, te rješavanje spora o zasnivanju i prestanku službeničkih odnosa vjerskih
službenika ne spada u sudsku nadležnost.
Iz obrazloženja:
“Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilac podnijetom tužbom tražio da se kao
nezakonito poništi rješenje o prestanku službe na poslovima Vaiza, da mu tuženi omogući da
obavlja poslove koje je obavljao do donošenja rješenja o prestanku službe, te da mu isplati
neisplaćene zarade za period od 21.09.2014. godine pa do njegovog vraćanja na rad. U
postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja utvrđeno je da je tužilac sa tuženim
dana 07.03.2008.godine zaključio Ugovor o vršenju vjerskih, vjersko-prosvjetnih i
administrativnih poslova u Odboru Islamske zajednice Rožaje. Dalje je utvrđeno da je
Odlukom Odbora Islamske zajednice Rožaje broj 23/8 od 13.03.2008.godine tužilac
imenovan za Seiri – Vaiza, te da mu je rješenjem čiji poništaj traži prestala služba.
Polazeći od odredbe čl. 28 i čl. 45 Ustava Islamske zajednice u Crnoj Gori, a u vezi čl.
14 Ustava Crne Gore, prvostepeni sud se se oglasio nenadležnim, ukinuo sve sprovedene
radnje i tužbu odbacio, obavezujući tužioca da tuženom na ime troškova postupka isplati
iznos do 1.187,50 €.
Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužioca potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu
kojim se sud oglasio nenadležnim, dok je preinačio isto u dijelu odluke o troškovima
postupka, odlučujući da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
I po ocjeni ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi odlučujući na navedeni
način.
Odredbom čl.28 Ustava Islamske zajednice u Crnoj Gori propisano je da su organi
Islamske zajednice Odbor Islamske zajednice, Sabor Islamske zajednice, Mešihat Islamske
zajednice i Reis Islamske zajednice. Mešihat kao organ Islamske zajednice, prema odredbi čl.
45 navedenog Ustava, postavlja, premješta i razrješava glavne imame, hatibe, muallime, vaize
i mujezine u glavnim džamijama, te izdaje ovlašćenja ostalim licima za obavljanje vjerskih
poslova.
Odredbom čl. 1 Pravilnika o službenicima Islamske zajednice u Crnoj Gori je
propisano da se tim Pravilnikom, u skladu sa Ustavom Islamske zajednice, utvrđuje način
zasnivanja i prestanka službeničkih odnosa vjerskih i administrativnih službenika, njihove
zarade, plate i druge naknade, kao i disciplinska i materijalna odgovornost. Prema odredbi čl.
112 navedenog Pravilnika vjersko-prosvjetne poslove u okviru Islamske zajednice obavljaju
muftije, glavni imami, imami, hatibi, muallimi, vaizi i mujezini glavnih džamija.
Ustav Crne Gore u odredbi čl. 14 propisuje da su vjerske zajednice odvojene od
države.
Iz citiranih odredbi nesumnivo proizilazi da rješavanje predmetnog spora ne spada u
sudsku nadležnost, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Jer, vjerske službenike
biraju i postavljaju vjerske zajednice u skladu sa svojim propisima zbog čega se ne može
229
tražiti sudska zaštita. Takođe, proizilazilo bi iz navedenih odredbi da se iste odnose na
službenike koji obavljaju vjersko-prosvjetne poslove, tako da pozivanje tužioca u reviziji da je
on administrativni i prosvjetni radnik, ne utiče na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj
stvari.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 901/16 od 14.09.2016. godine)
230
PRIMJENA ZAKONA O MEDJUNARODNOM PRIVATNOM PRAVU
-NADLEŽNOST SUDA CRNE GORE-
(Član 99 stav 1 i čl. 100 u vezi čl. 165 st. 1 Zakona o medjunarodnom
privatnom pravu)
Ako u parnici ima više tuženih sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost
suda Crne Gore postoji i kad jedan od tuženih ima prebivalište u Crnoj Gori.
Iz obrazloženja:
“Polazeći od utvrđenja da pok. B. N. u trenutku smrti nije bio crnogorski državljanin,
već državljanin Turske i Njemačke, da je u trenutku smrti navodno imao uobičajeno boravište
u Njemačkoj, da se novčana sredstva nalaze u bankama u Njemačkoj, prvostepeni sud se
oglasio apsolutno nenadležnim da odlučuje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve parnične radnje i
tužbu odbacio, s pozivom na odredbu čl.19. st.1. i 3. ZPP u vezi čl.72. st.1. i čl.128. Zakona o
međunarodnom privatnom pravu.
Drugostepeni sud je, odlučujući po žalbi tužilje, našao da je prvostepeni sud pravilno
postupio kada se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj stvari i kada je tužbu odbacio, ali
smatra da je pogriješio kada se pozvao na Zakon o međunarodnom privatnom pravu, nalazeći
da u konkretnoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o rješavanju sukoba zakona sa
propisima drugih zemalja ("Sl.list SFRJ", br.43/82, 72/82 i 46/96), koji je bio u primjeni u
vrijeme podnošenja tužbe.
Osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepena rješenja donijeta uz bitnu povredu
postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.19. ZPP, kada su se oglasili apsolutno nenadležnim za
postupanje u ovoj stvari i tužbu odbacili. Drugostepeni sud je pogrešno našao da se na
konkretnu pravnu stvar primjenjuju odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima
drugih zemalja, a prvostepeni sud je pogrešno primijenio odredbe čl.72. st.1. i čl.128. Zakona
o međunarodnom privatnom pravu.
Prema odredbi čl.165. st.1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Sl.list CG",
br.1/14, 6/14, 11/14 i 14/14), ako je do dana početka primjene ovog zakona donesena
prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom ili drugim organom
završava, postupak će se nastaviti po propisima koji su važili do dana početka primjene ovog
zakona, a prema stavu 2 istog člana, ako poslije početka primjene ovog zakona bude ukinuta
prvostepena odluka iz stava 1 ovog člana, dalji postupak sprovešće se po ovom zakonu.
U predmetnoj pravnoj stvari tužba je podnesena 23.03.2011. godine. Rješenjem Višeg
suda u Bijelom Polju Gž.br.3021/15 od 19.02.2016. godine ukinuta je presuda Osnovnog
suda u Bijelom Polju P.br.340/15 od 27.10.2015. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu
na ponovno suđenje.
Imajući u vidu citirane zakonske odredbe (čl.165), nadležnost za postupanje u ovoj
parnici određuje se primjenom Zakona o međunarodnom privatnom pravu. Članom 99. st.1.
tog zakona propisano je da nadležnost suda Crne Gore postoji ako tuženi ima prebivalište,
odnosno sjedište u Crnoj Gori, a članom 100. istog zakona, određeno je da ako u parnici ima
više tuženih sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost suda Crne Gore postoji i kad
jedan od tuženih ima prebivalište u Crnoj Gori.
U konkretnom slučaju prvotuženi ima prebivalište u Crnoj Gori, pa primjenom
citiranih zakonskih odredbi za suđenje u predmetnom sporu nadležan je sud Crne Gore,
odnosno Osnovni sud u Bijelom Polju.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 942/16 od 02.11.2016. godine)
231
SPOR SA MEDJUNARODNIM ELEMENTOM
(Član 29 ZPP, u vezi sa čl. 104 st. 1 Zakona o medjunarodnom
privatnom pravu)
Radi se o sporu sa medjunarodnim elementom ako je ugovorena nadležnost
stranog suda.
Iz obrazloženja:
“Odlučujući o prigovoru nenadležnosti domaćeg suda istaknutog od strane tuženog,
nižestepeni sud se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i tužbu odbacio, s
pozivom na odredbu čl.103, 104 i 105. Zakona o medjunarodnom privatnom pravu ("Sl.list
CG",br.1/14, 6/14, 11/14 i 14/14) u vezi čl.29. Zakona o parničnom postupku, nalazeći da se
radi o sporu, sa medjunarodnim elementom sa ugovorenom nadležnošću suda u Rimu.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revidenta nižestepeni sudovi su
pravilno postupili, kada su odlučili na izloženi način.
Neosnovano se revizijom ukazuje da nije bilo mjesta primjeni Zakona o
medjunarodnom privatnom pravu i navodi revidenta da se ne radi o sporu, sa medjunarodnim
elementom, već o sporu izmedju domaćih privrednih subjekata.
Nasuprot navodima revizije, radi se o sporu sa medjunarodnim elementom, za koji ne
postoji isključiva nadležnost suda Crne Gore, u kojem su se ugovorne strane mogle
sporazumjeti o nadležnosti stranog suda - saglasno čl.104. st.1. Zakona o medjunarodnom
privatnom pravu.
S tim u vezi za ukazati je revidentu da medjunarodni element može biti izražen u
subjektu, objektu i pravima i obavezama. Kada je medjunarodni element izražen u subjektu,
koji predstavlja privredni subjekt, onda se strani element javlja ako privredni subjekt ima
stranu pripadnost (prema sjedištu i registraciji).
Kako je u konkretnom slučaju "T. R. E. N. S. p. A. – T. S." iz I. – R. osnivač tuženog
"T. C. G." DOO P. sa udjelom od 100%, to je stvarno sjedište i uprava iste u Italiji, zbog čega
se a nasuprot navodima revizije radi o sporu sa medjunarodnim elementom.
S druge strane, bez osnova je i pozivanje revidenta na odredbu čl.99. Zakona o
medjunarodnom privatnom pravu. Jer, prorogacijom nadležnosti stranke otklanjaju
neizvjesnost u pogledu nadležnosti suda, koji će rješavati njihov eventualni spor i time
doprinose svojoj pravnoj sigurnosti. Dakle, sporazum o nadležnosti je procesno-pravni ugovor
stranaka, kojim je ugovorena nadležnost stranog suda, kojim se derogira primjena pravila o
opštoj i posebnoj nadležnosti domaćeg ili stranog suda.
Dakle, kako su ugovorne strane čl.7. ugovora ugovorile nadležnost suda u Rimu, a ne
radi se o sporu za koji bi postojala isključiva nadležnost suda Crne Gore, to su nižestepeni
sudovi pravilno postupili, kada su odlučili na izloženi način, a s pozivom na odredbu čl.104 i
105. Zakona o medjunarodnom privatnom pravu.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br.140/16 od 30.11.2016. godine)
232
ODBACIVANJE TUŽBE ZBOG NEDOSTATKA
STRANAČKE SPOSOBNOSTI
(Član 106 stav 3 u vezi čl. 81 i 202 ZPP)
Neučestvovanje jednog od nužnih suparničara predstavlja nedostatak koji se tiče
stranačke sposobnosti, zbog kog nedostatka se tužba može odbaciti u svakoj fazi
parničnog postupka.
Iz obrazloženja:
“Kod činjenice da tužioci tužbom nijesu obuhvatili naslednike pok. Đ. zv. Đ. R. (S. K.
je tužilac), iako im je to bilo naloženo rješenjem prvostepenog suda od 18.09.2014. godine,
pravilno su nižestepeni sudovi postupili kada su, s pozivom na odredbu čl.106. st.3. u vezi
čl.81. i 202. ZPP, odlučili na izloženi način.
Naime, u konkretnom slučaju svi upisani suvlasnici sporne nepokretnosti, odnosno
njihovi naslednici (naslednici pok. Đ.) su u jedinstvenoj pravnoj zajednici, zbog čega se oni
nužno pojavljuju kao jedinstveni suparničari. Neučestvovanje jednog od nužnih suparničara
predstavlja nedostatak koji se tiče stranačke sposobnosti. Pitanje nužnog suparničarstva je
procesno - pravne prirode o kome je sud obavezan da pouči stranke i naloži da se tužbeni
zahtjev ispravi u tom smislu. Prvostepeni sud je tako postupio i naložio je tužiocima da
prošire tužbu na način što će obuhvatiti kao tužene sve suvlasnike, pa i naslednike pok. Đ. R.
Kako tužioci nijesu postupili po nalogu prvostepenog suda pravilno je prvostepeni sud,
suprotno navodima revizije, postupio kada je tužbu odbacio s pozivom na odredbu čl.106.
st.3. ZPP.
Zbog nedostatka stranačke sposobnosti tužba se može odbaciti u svakoj fazi parničnog
postupka, pa su neosnovani navodi revizije da to nije moguće poslije zaključenja pripremnog
ročišta.
Tužba je odbačena zbog toga što tužioci nijesu postupili po nalogu prvostepenog suda
da tužbom ubuhvate sve nužne suparničare, tako da su bez ikakvog značaja navodi revizije u
vezi postojanja aktivne legitimacije na strani tužilaca u predmetnoj pravnoj stvari.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1040/16 od 15.11.2016. godine)
233
NEBLAGOVREMENOST TUŽBE
KOJOM SE TRAŽI OBJAVA ISPRAVKE TEKSTA
(Član 31 stav 2 u vezi čl. 28 st. 2 Zakona o medijima)
Zakonski rok za podnošenje tužbe radi objave ispravke teksta teče od dana isteka
roka za objavljivanje ispravke ili odgovora, te je neblagovremena tužba podnijeta nakon
isteka roka iz člana 31 stav 2 Zakona o medijima.
Iz obrazloženja:
“Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi ispravku tužioca na objavljeni tekst u
nezavisnom dnevniku „V.“ primio 10.10.2013. godine.
Kod ovakvog stanja stvari pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužba
podnijeta nakon isteka zakonskog roka za njeno podnošenje. Naime, tuženi je ispravku,
odnosno odgovor tužioca, shodno članu 28 stav 2 Zakona o medijima, bio dužan da objavi
najkasnije u drugom broju štampe po prijemu ispravke ili odgovora. Kako je ispravku tuženi
primio 10.10.2013. godine, a tužba podnijeta 02.12.2013. godine to je ista podnijeta nakon
isteka roka iz čl. 31 st. 2 Zakona o medijima.
Bez značaja su za drugačije odlučivanje navodi revizije kojima se ukazuje da nije znao
kada je tuženi primio ispravku jer mu povratnica koja služi kao dokaz o prijemu pošiljke kod
tuženog vraćena nakon 12.11.2013. godine. Ovo zbog toga što zakonski rok za podnošenje
tužbe teče od dana isteka roka za objavljivanje ispravke ili odgovora, pa početak roka ne
zavisi od saznanja tužioca za dan prijema ispravke kod tuženog. Dakle, radi se o objektivnom
roku koji se računa od nastupanja relevantne činjenice nezavisno od saznanja ovlašćene osobe
za tu činjenicu.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 602/16 od 13.09.2016. godine)
234
NEDOZVOLJENOST IZLUČNE TUŽBE
(Član 66 stav 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)
Parnica o nedopustivosti izvršenja može se pokrenuti do okončanja izvršnog
postupka, a poslije okončanja izvršnog postupka tužba je nedozvoljena.
Iz obrazloženja:
“Prema odredbi čl.66. st.1. Zakona o izvršenju i obezbjeđenju ("Sl.list CG", br.36/11),
izvršni dužnik ima pravo da, radi utvrđenja neke činjenice koja se odnosi na samo
potraživanje, a među strankama je sporna, sve do okončanja postupka izvršenja, pokrene
parnični ili drugi postupak radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno. Dakle, iz citirane
zakonske odredbe proizilazi da je uslov za pokretanje parničnog ili drugog postupka da
postupak izvršenja nije okončan.
Shodno navedenom, parnica o nedopustivosti izvršenja može se pokrenuti do
okončanja izvršnog postupka, a poslije okončanja izvršnog postupka tužba je nedozvoljena.
Navedeno upućuje da je trebalo odbaciti tužbu kojom je traženo da se utvrdi da je izvršenje
određeno rešenjem o izvršenju nedopušteno, jer je isto već sprovedeno. Međutim, po
nalaženju ovog suda, odbijanje tužbenog zahtjeva za proglašenje izvršenja nedopuštenim ne
čini pobijanu i prvostepenu presudu nezakonitim, obzirom na pravne posledice koje takva
odluka proizvodi za tužioce-izvršne dužnike.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 891/16 od 15.11.2016. godine)
235
DOSTAVLJANJE I OCJENA BLAGOVREMENOSTI ŽALBE
(Član 134 stav 2 i čl. 137 st. 1 ZPP)
Ako advokat ne obavlja advokatske poslove u svom stanu već u advokatskoj
kancelariji u kojoj nema registrovanih advokatskih pripravnika ne može se smatrati da
mu je presuda uredno dostavljena ako je ista predata njegovoj sestri.
Iz obrazloženja:
“Osnovano se ukazuje revizijom da je pogrešan izloženi zaključak drugostepenog
suda, uz isticanje da punomoćnik tužioca prvostepenu presudu P.br.1483/14 od 16.07.2015.
godine nije primio dana 28.07.2015. godine, kako to pogrešno nalazi drugostepeni sud.
Naime, iz spisa predmeta - povratnice naslovljene na punomoćnika tužioca R. P.,
advokata iz T. – O. bb proizilazi da je presudu prvostepenog suda P.br.1483/14 od
16.07.2015. godine dana 28.07.2015. godine primilo lice za koje je u "napomeni dostavljača"
navedeno da se radi o sestri primaoca.
S tim u vezi, a radi ocjene blagovremenosti izjavljene žalbe, ovaj sud je uz dopis
Rev.br.651/16 od 15.06.2016. godine spise vratio prvostepenom sudu, radi provodjenja
izvidjajnih radnji.
U izvidjajnom postupku je utvrdjeno da advokat R. P., ne obavlja poslove u svom
stanu, u kojem slučaju bi se dostavljanje imalo vršiti saglasno čl.134. st.2. na načn kako to
propisuje odredba čl.137. st.1. ZPP-a, već da isti advokatske poslove obavlja u kancelariji, u
T. – O. bb, gdje ima registrovano sjedište advokatske kancelarije, u kojoj nema registrovanih
advokatskih pripravnika.
Kod naprijed navedenog, pogrešan je zaključak drugostgepenog suda da je
punomoćniku tužioca prvostepena odluka dostavljena 28.07.2015. godine, te s tim u vezi i
zaključak o neblagovremenosti izjavljene žalbe, zbog čega je pobijano rješenje valjalo ukinuti
i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovni postupak.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 651/16 od 14.09.2016. godine)
236
NEDOPUŠTENOST TUŽBE
ZBOG NEPOSTOJANJA PRAVNOG INTERESA
(Član 188 ZPP)
Tužilac kao jedan od nasljednika nema pravni interes da traži da se utvrdi da je
ništav testament ostavioca ako je zaključenim poravnanjem sa ostalim nasljednicima
riješen spor medju nasljednicima u pogledu utvrdjenja šta čini zaostavština ostavioca i
dioba izvršena njihovim sporazumom.
Iz obrazloženja:
“Nižestepeni sudovi su zaključili da tužilac nema pravni interes da zahtijeva utvrđenje
ništavosti sporne izjave, zbog čega je tužba odbačena kao nedopuštena.
Odredbom čl.188 ZPP predviđeno je da tužilac može tužbom tražiti da sud samo
utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno
neistinitost neke isprave.
Prema utvrđenim činjenicama postupak za raspravljanje zaostavštine ostavioca pok. K.
Š. prekinut je rješenjem O.br.206/12 od 03.12.2012. godine i tužilac, sin ostavioca upućen na
parnicu da dokaže nepunovažnost testamenta - izjave volje od 11.08.2007. godine, protiv
tuženih. Dalje je utvrđeno da su tužilac i tuženi u parnici koja je vođena kod prvostepenog
suda P.br.193/14 zaključili sudsko poravnanje, a predmet poravnanja je bila dioba imovine za
koju su stranke učinile nespornim da predstavlja zaostavštinu njihovog oca pok. K. Š., kojom
imovinom je ostavilac Š. raspolagao u izjavi - testamentu čija ništavost se traži u ovom sporu.
Slijedom izloženog, i po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili
da tužilac nema pravni interes u ovoj parnici, jer je zaključenim poravnanjem sa tuženima u
parnici koju su vodili (P.br.193/14) i diobom zaostavštine, riješen spor među naslednicima u
pogledu utvrđenja šta čini zaostavštinu ostavioca, a dioba izvršena njihovim sporazumom.
Revizijski navodi tužioca da su tuženi u ostavinskom postupku prezentirali sudu
spornu izjavu - testament, nijesu od značaja, jer je zaključenjem poravnanja riješen spor među
strankama šta čini zaostavštinu ostavioca, a dioba istim poravnanjem izvršena mimo
raspolaganja spornom izjavom - testamentom od strane zavještaoca.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1172/16 od 29.11.2016. godine)
237
ZAHTJEV ZA UTVRDJENJE ČINJENICA
I ODBACIVANJE TUŽBE
(Član 188 ZPP)
Tužba kojom se traži da se utvrdi da je tužilac u odredjenom periodu kod
tuženog obavljao poslove i zadatke odredjenog radnog mjesta je nedozvoljena.
Iz obrazloženja:
“U konkretnom sporu, tužilja je postavila zahtjev za utvrđenje da je kod tuženog
obavljala poslove i radne zadatke radnog mjesta stariji policijski komesar za suzbijanje
maloletničke delikvencije i nasilja u porodici, u periodu od 01.12.2008.godine do stupanja na
snagu novog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji (maj 2013.godine), a od
tada poslove policijskog inspektora I klase za suzbijanje maloljetničke delikvencije i nasilja u
porodici, za koje poslove je važećim aktom o sistematizaciji predviđena visoka stručna
sprema, položeni državni ispit i najmanje četiri godine radnog iskustva na poslovima u
određenom policijskom zvanju.
Prema stanovištu ovog suda, radi se o zahtjevu za utvrđenje činjenica, pa shodno
odredbama čl.188 ZPP isti nije dozvoljen. Naime, odredbama čl.188 ZPP predviđeno je da se
tužba za utvrđenje može podnijeti samo radi utvrđenja postojanja, odnosno nepostojanja
nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave. Iz
navedenog proizlazi da se tužbom ne može tražiti utvrđenje činjenica.
Iz navedenih razloga, nalazeći da revizijski sud po službenoj dužnosti pazi na
ispunjenost procesnih pretpostavki za vođenje spora i ocjenu dozvoljenosti tužbe, ovaj sud je
našao da se radi o zahtjevu za utvrđenje činjenica, što podnijetu tužbu čini nedozvoljenom, pa
je stoga pobijanu i prvostepenu presudu valjalo ukinuti i tužbu odbaciti. “
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1268/16 od 20.12.2016. godine)
238
POBIJANJE SUDSKOG PORAVNANJA
(Član 327 stav 1 ZPP)
Punovažnost sudskog poravnanja ne može se dovoditi u pitanje u postupku diobe
nepokretnosti, već se isto može, u smislu člana 327 stav 1 ZPP, pobijati samo tužbom.
Iz obrazloženja:
“Medju strankama je bilo sporno pravo svojine na nepokretnostima koje su bile
predmet diobe pa je rješenjem prvostepenog suda Rs. br. 26/15 od 25.10.2014. godine
prekinut postupak do pravosnažnog okončanja parnice P. br. 169/14. U toj parnici stranke su
zaključile sudsko poravnanje 21.11.2014. godine. Poravnanjem je utvrdjeno da su protivnici
predlagača suvlasnici na po ½ parcela br. 1909, br. 780, br. 791 i br. 792 upisanih u l. n. br.
909 KO Žabljak I. Poravnanjem je konstatovano da predmet poravnanja nijesu parcele br.
678, br. 679 i br. 680 iz l. n. br. 909 KO Žabljak I i da će stranke pokušati postići dogovor u
pogledu svojinskih udjela, a da stanje u ostalom dijelu l. n. 909 KO Žabljak I ostaje
nepromijenjeno.
Revizijom se osporava dioba ostalih parcela upisanih u l. n. br. 909 KO Žabljak I
isticanjem da one nijesu mogle biti predmet diobe jer su isključiva svojina protivnika
predlagača. Medjutim, ti navodi revizije nijesu osnovani jer je sudskim poravnanjem
utvrdjeno da stanje u odnosu na te parcele ostaje nepromijenjeno što znači da su stranke
suvlasnici u obimu kako je to upisano u navedenom listu nepokretnosti. Pozivanje u reviziji
na zabludu prilikom zaključenja sudskog poravnanja nije ni od kakve pravne važnosti. Ovo
zbog toga što se punovažnost sudskog poravnanja ne može dovoditi u pitanje u postupku
diobe nepokretnosti. Ono se može se, u smislu člana 327 stav 1 ZPP, pobijati samo tužbom.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 666/16 od 07.10.2016. godine)
239
PRESUDA NA OSNOVU PRIZNANJA
(Član 337 stav 1 u vezi čl. 400 st. 4 ZPP)
Sud je vezan priznanjem tužbenog zahtjeva, izuzev kada je riječ o zahtjevu kojim
stranke ne mogu raspolagati.
***
Protiv drugostepene presude kojom se potvrđuje presuda na osnovu priznanja,
revizija se može izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz
člana 400 stav 1 tač. 1 i 2 i zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva učinjenog u postupku
pred drugostepenim sudom.
Iz obrazloženja:
“Tuženi je u odgovoru na tužbu izričito priznao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi
na utvrđenje prava svojine na spornim stanovima i u konačnom predložio da sud u tom dijelu
donese presudu na osnovu priznanja, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su
usvojili zahtjev. Prema odredbi čl. 337 st.1 ZPP, ako tuženi do zaključenja glavne rasprave
prizna cijeli ili dio tužbenog zahtjeva, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom
usvaja tužbeni zahtjev u dijelu u kome se priznaje tužbeni zahtjev(presudu na osnovu
priznanja)
Navodi revizije kojima se pobijaju nižestepene odluke zbog pogrešne primjene
materijalnog prava nijesu relevantni jer se presuda na osnovu priznanja ne može pobijati zbog
pogrešne primjene materijalnog prava.
Naime, prema odredbi čl. 400 st.4 ZPP, protiv drugostepene presude kojom se
potvrđuje presuda na osnovu priznanja, revizija se može se izjaviti samo zbog bitnih povreda
odredaba parničnog postupka iz st 1 tač. 1 i 2 navedenog člana i zbog prekoračenja tužbenog
zahtjeva učinjenog u postupku pred drugostepenim sudom.
To što sud nije naveo da je u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev zbog toga što je
tuženi priznao zahtjev nije od značaja, jer je sud vezan tim priznanjem, izuzev kada je riječ o
zahtjevu sa kojim stranke ne mogu raspolagati, što u ovom sporu nije slučaj. Stranke su se u
suštini sporile o pravu zajedničke svojine na urbanističkoj parceli, u kom dijelu je prvostepena
presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 757/16 od 04.11.2016. godine)
240
IZREKA PRESUDE
(Član 347 stav 3 ZPP)
Izreka ne treba da sadrži pravni osnov sticanja prava svojine, pa eventualno
pogrešno navodjenje osnova sticanja u izreci presude ne može predstavljati bitnu
povredu odredaba parničnog postupka.
Iz obrazloženja:
“U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije učinjena bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čije postojanje ovaj sud, u
skladu sa čl. 401 istog zakona, pazi po službenoj dužnosti. Nije učinjena ni bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 2 tač. 15 ZPP, zbog koje se revizija izjavljuje.
Izreke kako prvostepene tako i drugostepene presude nijesu u suprotnosti sa datim razlozima.
Prema odredbi čl. 347 st. 3 ZPP izreka sadrži odluku kojim se usvajaju ili odbijaju pojedini
zahtjevi u pogledu glavne stvari iz sporednih traženja. Dakle, izreka ne treba da sadrži pravni
osnov sticanja prava svojine, već osnov sticanja toga prava treba da obrazloži sud kroz
primjenu materijalnog prava. Prema tome, osnov sticanja prava svojine je materijalnopravno a
ne procesnopravno pitanje, pa eventualno pogrešno navodjenje osnova sticanja u izreci
presude ne može predstavljati bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Prvostepenom
presudom usvojen je tužbeni zahtjev, a drugostepeni sud je žalbu tuženog odbio kao
neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu i oba suda su dali razloge zbog kojih su našli da
su tužioci vlasnici spornih nepokretnosti, što znači da izreke nijesu u suprotnosti sa razlozima,
jer dati razlozi opravdavaju odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 692/16 od 13.09.2016. godine)
241
PREKORAČENJE TUŽBENOG ZAHTJEVA
(Član 367 stav 1 u vezi čl. 2 i čl. 400 st. 2 ZPP)
Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva revizija se može izjaviti samo ako je ta
povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
Iz obrazloženja:
“Po nalaženju ovog suda ovim revizijskim navodima tužioci ukazuju na prekoračenje
tužbenog zahtjeva, što bi predstavljalo bitnu povredu iz čl.367. st.1. u vezi čl.2. ZPP. Stoji
činjenica da drugostepeni sud u postupku ispitivanja pravilnosti prvostepene presude nije
vodio računa o navedenoj bitnoj povredi, iako je ista bila isticana u žalbi. Međutim, tužioci
sada u reviziji ne mogu ukazivati na ovu bitnu povredu, jer saglasno odredbi čl.400. st.2. ZPP
zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva revizija se može izjaviti samo ako je ta povreda učinjena
tek u postupku pred drugostepenim sudom.
S druge strane ovaj sud nalazi da bez obzira na činjenicu postojanja relativno bitne
povrede iz čl.367. st.1. u vezi čl.2. ZPP, kojom su zahvaćene nižestepene presude ova povreda
nije bila od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane i prvostepene presude. Ovo iz razloga
što je nižestepenim presudama odlučeno o zahtjevu za utvrđenje prava svojine prema oba
tužena, a kako pravo svojine u sebi konzumira i pravo korišćenja koji zahtjev su tužioci
postavili prema prvotuženoj, navedeni propusti nižestepenih sudova nijesu od uticaja na
zakonitost donijetih presuda.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 524/16 od 15.09.2016. godine)
242
POVREDA PRAVILA POSTUPKA
(Član 367 stav 1 u vezi čl. 103 st. 2 i 106 st. 1 ZPP)
U slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa zaštita se ostvaruje zahtjevom za
vraćanje na rad, te tužba nije nerazumljiva ako se istom ne traži i poništaj odluke
poslodavca.
Iz obrazloženja:
“Prvostepeni sud je predmetnu tužbu odbacio s pozivom na odredbu čl. 106. st.4.ZPP,
jer se radi o nerazumljivom podnesku sačinjenom od strane advokata. Nerazumljivost tužbe
se, po nalaženju prvostepenog suda, ogleda u tome što iz referata tužbe proizilazi da tužilac
osporava obavještenje tužene br.339 od 08.04.2016.godine na osnovu kojeg je tužiocu prestao
radni odnos kod tužene, a petitumom tužbe traži vraćanje na radno mjesto koje je ranije
obavljao po rješenju br. 2025 od 30.06.2014.godine.
Ovako rezonovanje prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.
Medjutim, i po nalaženju ovog suda, odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi
su povrijedili pravila postupka.
Pobijano rješenje donijeto je uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka
iz čl. 367 st.1 u vezi čl. 389 st1. ZPP, jer drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke nije
pravilno cijenio žalbene navode koje su od odlučnog značaja, radi čega su rješenja
nižestepenih sudova morala biti uknuta.
Naime, odredbom čl.106 st.1 ZPP propisano je da će sud, u slučaju da je podnesak,
dakle i tužba, nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi sud po njemu mogao
postupati, vratiti podnesak radi ispravke i dopune i dati rok u kome je stranka dužna to učiniti,
dok je u stavu 4 pomenutog člana propisano da u slučaju da nerazumljiv i nepotpun podnesak
umjesto stranke podnese punomoćnik koji je advokat, kao što je i ovdje slučaj, sud će ga
odbaciti.
Isto tako Zakon o parničnom postupku u odredbi čl.103 st.2 propisuje šta podnesak
treba da sadrži da bi se po njemu moglo postupati, odnosno da bi bio razumljiv. Slijedom
navedene odredbe da bi podnesak bio razumljiv naročito treba da sadrži : oznaku suda, ime i
prezime (naziv pravnog lica), prebivalište ili boravište, (sjedište pravnog lica) stranaka,
njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i
potpis podnosioca.
Predmetna tužba, nasuprot zaključku nižestepenih sudova, sadrži sve što je potrebno
da bi se po istoj moglo postupati pa i u dijelu predmeta spora, odnosno postavljenog zahtjeva.
Jer, zahtjev tužbe kojim je traženo vraćanje na rad na poslove radnog mjesta koje je tužilac
obavljao po rješenju tužene, a prije nego što mu je radni odnos prestao, nije nerazumljiv
zahtjev u smislu navedene odredbe ZPP da se po istom ne bi moglo postupati.
Naime, suština radnog spora je sudska zaštita povrijedjenog prava iz radnog odnosa.
U slučaju nezakonitog prestanaka radnog odnosa, ta zaštita se ostvaruje zahtjevom za vraćanje
na rad, bez obzira da li se pri tom traži i poništaj formalne odluke poslodavca.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1031/16 od 26.10.2016. godine)
243
ONEMOGUĆAVANJE RASPRAVLJANJA PRED SUDOM
(Član 367 stav 2 tačka 9 u vezi čl. 260-264 ZPP)
Izvodeći dokaz saslušanjem samo jedne stranke, iako za to nijesu postojale
procesne pretpostavke prvostepeni sud je postupio suprotno odredbama čl. 260-264 ZPP
i na taj način onemogućio drugoj stranci da raspravlja pred sudom, čime je učinio bitnu
povredu postupka iz člana 367 stav 2 tačka 9 ZPP.
Iz obrazloženja:
“U dokaznom postupku prvostepeni sud je izveo dokaz saslušanjem zakonskog
zastupnika tužioca, dok nije izveden dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženog. Prema
čl.261. st.1. ZPP ako se sud uvjeri da stranci, odnosno licu koje treba saslušati kao stranku
nijesu poznate sporne činjenice ili ako saslušanje te stranke nije moguće, može da odluči da se
sasluša samo druga stranka, a prema stavu 2 istog člana, sud će odlučiti da se sasluša samo
jedna stranka i ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda (za
pravno lice saslušaće se lice koje je zakonom ili opštim aktom pravnog lica određeno da je
zastupa - čl.262. st.2. ZPP), a prema članu 263. st.2. istog zakona, u pozivu će se naznačiti da
će se na ročištu izvesti dokaz saslušanjem stranaka i da stranka koja dođe na ročište može biti
saslušana u odsustvu druge stranke. Poziv na ročište dostaviće se punomoćniku stranke koje
je dužan da o tome obavijesti stranku, odnosno lice koje će se za stranku saslušati (čl.263.
st.1. ZPP).
U konkretnom slučaju prvostepeni sud je na ročištu održanom 08.04.2016. godine
usvojio predlog punomoćnika tužioca i saslušao zakonskog zastupnika tužioca, dok je
odlučeno da ne izvodi dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženog, jer, iako je uredno
pozvan, nije pristupio zakazanoj raspravi na koju nije pristupio ni njegov punomoćnik.
Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, prvostepeni sud nije mogao izvesti dokaz
saslušanjem samo zakonskog zastupnika tužioca, a da prethodno nije obavijestio tuženog da
će se izvesti dokaz saslušanjem stranaka. Sud je bio dužan i da upozori tuženog na posledice
izostanka sa ročišta na kojem će se taj dokaz izvesti. Iz spisa predmeta (zapisnika sa održanih
ročišta) se vidi da prvostepeni sud nije ni donio rješenje da će se izvesti dokaz saslušanjem
stranaka, niti je upozorio tuženog, preko prisutnog punomoćnika, na posledice izostanka
zakonskog zastupnika tuženog sa ročišta na kojem će se provesti dokaz saslušanjem stranaka.
Kod izloženog stanja stvari, tj. izvodeći dokaz saslušanjem samo jedne stranke, iako
za to nijesu postojale procesne pretpostavke (uredno obaviještenje tuženog) prvostepeni sud je
postupio suprotno odredba čl.260 - 264 ZPP i na taj način onemogućio drugoj stranci-
tuženom da raspravlja pred sudom, čime je učinio bitnu povredu postupka iz čl.367. st.2.
tač.9. ZPP, na koju se ukazuje revizijom. Na ovu povredu postupka ukazano je i žalbom, koju
povredu drugostepeni sud nije sankcionisao. Naprotiv, u pobijanoj presudi u tom pravcu nema
nikakvih razloga, tj. drugostepeni sud nije cijenio navode žalbe u tom dijelu, pa je učinio i
bitnu povredu postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.389. st.1. ZPP, budući da se radilo o
navodima od odlučnog značaja.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 125/16 od 15.11.2016.godine)
244
PROTIVRJEČNOST RAZLOGA O ODLUČNIM ČINJENICAMA
(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)
Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2
tačka 15 ZPP ako postoji protivrječnost razloga o odlučnim činjenicama na okolnosti
posjeda tužioca i savjesnosti tuženih.
Iz obrazloženja:
“Polazeći od navoda iz obrazloženja pobijanih presuda proizilazi da su se nižestepeni
sudovi bavili savjesnošću tuženih kao sticaoca spornih nekretnina. Oba nižestepena suda pri
tome smatraju da su tuženi bili savjesni sticaoci što pravdaju činjenicom da tužilac nije bio
uknjižen kao nosilac prava sukorišćenja, kao i da isti nije bio u posjedu spornih nekretnina.
Stoji činjenica da se tužilac prilikom kupovine nekretnina nije uknjižio kao nosilac ovog
prava već je i dalje kao sukorisnik bila označena D. B., dok je zaključak nižestepenih sudova
o posjedu tužioca neprihvatljiv i protivurječan sadržini spisa i izvedenih dokaza čime je
počinjena bitna povreda iz čl. 367.st.2.tač.15. ZPP, na što se osnovano ukazuje revizijom
Naime, svjedok L. I. u svom iskazu je naveo da mu je poznato da je tužilac prije 5-6
godina dolazio na sporni plac, kada ga je svjedok pitao da ukloni granje sa njegovog placa što
mu je isti dozvolio. Svjedok se pri tome sjeća da je tužiocu pokazao granice spornog
zemljišta, te da je tužilac tamo dolazi sam a ponekad sa ženom i nekim čovjekom. Svjedoku je
kuća u neposrednoj blizini spornog zemljišta a u svom iskazu nije naveo da je na istom vidio
nekog od tuženih.
Tužilac saslušan u svojstvu svjedoka pred Višim sudom u Podgorici u postupku po
žalbi je naveo da je plac od kupoprodaje stalno bio u njegovom posjedu na kojem je imao
namjeru da gradi vikendicu. Plac je stalno obilazio, čistio ga sa svojom suprugom i često
boravio u kući svjedoka I. Naveo je da je tražio da mu se ostavi priključak za vodu obzirom
da je kroz plac prošao vodovod.
Imajući u vidu sadržinu ovih dokaza proizilazi da postoji protivurječnost razloga o
odlučnim činjenicama na okolnost posjeda tužioca i savjesnosti tuženih. Navedeni dokazi
cijenjeni su površno, i nepravilno što je imalo za posledicu da nijesu potpuno i istinito
utvrdjene odlučne činjenice od kojih je zavisila osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tome,
nižestepeni sudovi nijesu dali razloge radi čega navedene dokaze nijesu prihvatili, odnosno na
temelju kojih dokaza su našli da su tuženi provjerili posjedovno stanje i utvrdili da tužilac nije
u posjedu.
Propuštajući da u svojim presudama daju odgovarajuće razloge o ovim činjenicama
proizilazi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, čime je
počinjena navedena povreda odredaba Zakona o parničnom postupku radi čega se ista mora
ukinuti.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 918/16 od 29.09.2016. godine)
245
RASPRAVA PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM
(Član 375 ZPP)
Nije moguće prema odredbama ZPP da se na raspravi pred drugostepenim
sudom utvrdjuju početne činjenice, jer se činjenična gradja potrebna za meritornu
odluku o tužbenom zahtjevu mora potpuno formirati do zaključenja glavne rasprave.
Iz obrazloženja:
“Drugostepeni sud je kao instancioni sud, ispitujući pravilnost prvostepene presude po
izjavljenim žalbama, saglasno čl. 375 ZPP održao raspravu i ponovio dokaze koji su izvedeni
pred prvostepenim sudom i pravilnom ocjenom tih dokaza izvršio korekciju činjeničnog
stanja koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu pogrešne ocjene izvedenih dokaza, te na
osnovu utvrdjenog činjeničnog stanja pravilno donio odluku o žalbama, dajući jasne i
potrebne razloge, o (ne)osnovanosti žalbi, koji ne protivrječe sadržini spisa i izvedenih
dokaza. Dakle, nije moguće u skladu sa odredbama ZPP da se na drugostepenoj raspravi
utvrdjuju činjenice od samog početka, odnosno drugostepeni sud da utvrdjuje sve potrebne
činjenice u ovoj parnici za presudjenje, (da se pretvori u prvostepeni sud), jer se činjenična
gradja potrebna za meritornu odluku o tužbenom zahtjevu mora potpuno formirati do
zaključenja glavne rasprave, jedini izuzetak od ovog pravila su nove činjenice i novi dokazi
iznijeti u žalbi, ako je žalilac učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti
odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 716/16 od 06.10.2016. godine)
246
TUŽBA ZA IZMENU ODLUKE O IZDRŽAVANJU
I OCJENA DOZVOLJENOSTI REVIZIJE
(Član 397 stav 4 tačka 1 u vezi čl. 407 ZPP)
Nema mjesta primjeni odredbe člana 397 stav 4 tačka 1 ZPP ako se radi o
izmjeni odluke o izdržavanju, već se u tom slučaju dozvoljenost revizije cijeni prema
vrijednosti predmeta spora.
Iz obrazloženja:
“Tužbom u predmetnom sporu tužilac je tražio da se izmijeni navedena presuda na
način što će tuženoj mldb. kćerci na ime doprinosa za izdržavanje umjesto iznosa od 80,00 €
plaćati iznos od 50,00 €. Dakle u konkretnom slučaju radi se o tužbi za izmjenu odluke o
izdržavanju, smanjenju doprinosa za izdržavanje za iznos od 30,00 € mjesečno.
Odredbom čl.397. st.4. tač.1. ZPP propisano je da je revizija uvijek dozvoljena u
sporovima o izdržavanju kada je izdržavanje prvi put određeno ili ukinuto.
Kako se u konkretnom slučaju radi o izmjeni odluke o izdržavanju, to nema mjesta
primjeni citirane zakonske odredbe. U tom slučaju dozvoljenost revizije cijeni se prema
vrijednosti predmeta spora.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1069/16 od 02.11.2016. godine)
247
OCJENA DOZVOLJENOSTI REVIZIJE
PO TUŽBI KOJA SADRŽI VIŠE ZAHTJEVA
(Član 33 stav 1 u vezi čl. 407 ZPP)
Ako je tužbom postavljeno više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i
pravnom osnovu dozvoljenost revizije se odredjuje po zbiru vrijednosti svih zahtjeva.
Iz obrazloženja:
“Obzirom da je tužilja u ovom sporu postavila više zahtjeva koji se zasnivaju na istom
činjeničnom i pravnom osnovu, dozvoljenost revizije se određuje po zbiru vrijednosti svih
zahtjeva-čl. 33 st.1 ZPP. Imajući u vidu da zbir vrijednosti svih zahtjeva iznosi 5.130,00 €, tj.
ne prelazi vrijednost od 10.000,00 eura, nesumnjivo je da je u pitanju nedozvoljena revizija,
koju je kao takvu valjalo odbaciti. „
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 460/16 od 06.10.2016. godine)
248
REVIZIJA NA RJEŠENJE O OBUSTAVI POSTUPKA
ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE
(Član 407 u vezi čl. 414 st. 1 i 5 ZPP)
Rješenjem o obustavi postupka za raspravljanje zaostavštine i upućivanje
nasljednih učesnika da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku, ne završava se
pravosnažno postupak, te protiv istog revizija nije dozvoljena.
Iz obrazloženja:
“Odredbom čl.414. st.1. Zakona o parničnom postupku propisano je da se revizija
može izjaviti i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.
Kako se rješenjem o obustavi postupka za raspravljanje zaostavštine i upućivanje
nasljednih učesnika da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku, ne završava pravosnažno
postupak, već se radi o odluci procesno pravne prirode, nesumnjivo je da je u pitanju revizija
koja nije dozvoljena, pa je istu kao takvu valjalo odbaciti.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 997/16 od 15.11.2016. godine)
249
NEDOZVOLJENOST REVIZIJE
(Čl. 407, 414 st. 1 i 5ZPP)
Protiv rješenja kojim se odbija učešće umješača u parnici revizija nije
dozvoljena.
Iz obrazloženja:
“Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijano rješenje u smislu odredbe
člana 401 u vezi čl. 414 st. 5 ZPP-a, pa je našao da je revizija nedozvoljena.
Odredbom čl. 414 st. 1 ZPP predviđeno je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv
rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. U konkretnom slučaju
pravosnažnim rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.777/16-09 od 16.02.2016. godine
odbijena je žalba i potvrđeno rješenje kojim se odbija učešće umješača Države Crne Gore na
strani tuženog, u predmetnoj pravnoj stvari.
Kako navedeno rješenje ne predstavlja rješenje kojim se postupak u određenom sporu
pravosnažno okončava, to je reviziju valjalo odbaciti kao nedozvoljenu.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 617/14 od 17.11.2016. godine)
250
NEDOZVOLJENOST REVIZIJE
U SPORU ZA RASPODJELU STANOVA
(Član 407 u vezi čl. 438 ZPP)
Nedozvoljena je revizija u sporu u kojem se traži poništaj odluke donijete u
postupku za raspodjelu stanova zaposlenih.
Iz obrazloženja:
“Revizija je nedozvoljena.
Odredbom čl. 438 ZPP, izmijenjenom odredbom čl. 26 Zakona o izmjenama i
dopunama ZPP ( Sl. list RCG, br. 76/16), koji je stupio na snagu 20.12.2016. godine i bio u
primjeni u vrijeme podnošenja tužbe (28.12.2012. godine) propisano je da je revizija
dozvoljena samo u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa.
Kako tužilac u ovom sporu traži poništaj odluke koja je donijeta u postupku za
raspodjelu stanova zaposlenih, to se ne radi o sporu iz navedene zakonske odredbe, zbog čega
je revizija nedozvoljena, pa je istu valjalo odbaciti.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1231/16 od 21.12.2016. godine)
251
PREDLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA
PODNIJET OD STRANE NEOVLAŠĆENOG LICA
(Član 425 u vezi čl. 421 ZPP)
Predlog za ponavljanje postupka podnijet od strane neovlašćenog lica je
nedozvoljen.
Iz obrazloženja:
“Prema odredbi člana 421 ZPP postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen
može se po predlogu stranke ponoviti zbog razloga navedenih u toj zakonskoj odredbi. Pored
stranaka predlog za ponavljanje postupka mogu podnijeti njihovi univerzalni nasljednici i sva
treća lica na koja se pravosnažnost presude odnosi jednako kao i na parnične stranke.
Slijedom navedenog za odlučivanje o tome da li je predlog za ponavljanje postupka
koji je završen pravosnažnom presudom prvostepenog suda P. br. 931/02 od 17.12.2002.
godine podnijet od strane ovlašćenih lica relevantno je da li su predlagači nasljednici R. rodj.
M. S., koja je bila stranka u tom sporu. S tim u vezi prvostepeni sud je utvrdio da su rješenjem
Osnovnog suda u Kotoru, O. br. 111/07 od 09.07.2007. godine, koje je ispravljeno rješenjem
istog suda O. br. 111/07 od 17.07.2007. godine, predlagači oglašeni za zakonske nasljednike
na zaostavštini R. S. Dalje je utvrdjeno da je S. R. umrla 19.08.2005. godine u San Dijegu, te
da je ostavila nasljednike prvog nasljednog reda svoju djecu. Takodje je utvrdjeno da je
presudom Osnovnog suda u Kotoru, K. br. 74/10 od 17.09.2010. godine punomoćnik
predlagača V. I. oglašena krivom što je dana 23.02.2007. godine dovodjenjem u zabludu
navela nadležni organ – matičara Opštine Budva da u javnoj ispravi – smrtovnici br. 031/183
izdatoj na ime S. R. ovjeri neistinite podatke koji se tiču srodnika koji bi mogli biti pozvani na
nasljedje, na način što je kao jedine srodnike navela B. K. i S. K. iako je znala da navedena
lica nijesu nasljednici i sa S. R. ima nasljednike prvog nasljednog reda, a koja smrtovnica je
iskorišćena u ostavinskom postupku O. br. 111/07 okončanog donošenjem rješenja od
17.07.2007. godine i kao jedini nasljednici oglašeni predlagači na ½ idealnih djelova tih
nepokretnosti, zbog čega je osudjena za krivično djelo navodjenja na ovjeravanje neistinitog
sadržaja iz člana 415 stav 1 KZ na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uslovno na vrijeme
od jedne godine.
Obzirom da je u postupku nesumnjivo utvrdjeno da predlagači nijesu nasljednici pok.
R. S., jer je ona ostavile nasljednike prvog nasljednog reda, da predlagači nijesu njeni srodnici
po krvi, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je predlog za ponavljanje postupka
podnijet od strane neovlašćenih lica.
Bez pravnog značaja za drugačije odlučivanje je činjenica što su predlagači rješenjem
prvostepenog suda oglašeni za nasljednike na zaostavštini R. S. Naime rješenje o
nasljedjivanju ima deklarativan a ne konstitutivan karakter i njime se ne mogu konstituisati
nasljedna prava koja nijesu postojala u momentu smrti ostavilje. Ono, u smislu člana 139
Zakona o vanparničnom postupku, vezuje samo stranke koje su učestvovale u postupku. To
rješenje nema svojstvo materijalne, već samo formalne pravosnažnosti jer u njemu donijeta
odluka ne veže lica koji u tom postupku nijesu učestvovali i koji svoja prava mogu ostvariti u
parničnom postupku.
Takodje nijesu ni od kakvog značaja navodi revizije o nasljednim pravima predlagača
na zaostavštini M. R., Dj. R. i V. R. obzirom da je u postupku čije se ponavljanje traži tužena
252
bila R. S., pa te činjenice ne mogu biti predmet raspravljanja povodom predloga za
ponavljanje postupka.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 566/16 od 13.09.2016. godine)
253
ODBACIVANJE PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA
(Član 425 u vezi čl. 421 ZPP)
Okolnost da je u donošenju drugostepene presude učestvovao sudija koji je
morao biti izuzet ne predstavlja razlog da se dozvoli ponavljanje postupka u smislu
člana 421 ZPP.
Iz obrazloženja:
“Predlog za ponavljanje postupka tužilja je podnijela 02.09.2015.godine, s pozivom na
odredbu čl. 421 st.1. tač.9. u vezi čl. 428 ZPP, ali je kao razlog ponavljanja navela to što je u
postupku po žalbi učestvovala sudija O. B., iako su postojale okolnosti koje dovode u sumnju
njenu objektivnost, budući je njen muž zaposlen u E. - E.
Polazeći od odredbe čl. 423.st.1.tač.5. ZPP, prema kojoj se u slučaju iz čl. 421 tač.9
ZPP predlog za ponavljanje postupka podnosi u roku od 30 dana od kada je stranka mogla
iznijeti sudu nove činjenice odnosno nova dokazna sredstva, imajući u vidu da je punomoćnik
tužilje drugostepenu presudu primio 03.06.2015.godine, a da je predlog za ponavljanje
postupka podnijet 02.09.2015.godine, prvostepeni sud je predlog odbacio kao neblagovremen.
Uz to, našao je da ne stoje navodi predloga, niti ZPP propisuje ponavljanje postupka zbog
činjenice da je u donošenju odluke učestvovao sudija koji je morao biti izuzet.
Ovaj sud je mišljenja da je pravilno odlučeno odbačajem predloga za ponavljanje
postupka, ali ne zbog toga što je predlog neblagovremen, već zbog toga što je nedozvoljen.
Okolnost što je sudija O. B. učestvovala u donošenju drugostepene presude, a prema
navodima tužilje se morala izuzeti, ne predstavlja razlog da se ponavljanje dozvoli u smislu
čl. 421. ZPP, pa je predlog nedozvoljen.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 989/16 od 16.11.2016. godine)
254
NEPOSTOJANJE ZAKONSKIH RAZLOGA
ZA PONAVLJANJE POSTUPKA
(Član 421 tač. 5 i 9 ZPP)
Nijesu ispunjeni zakonski uslovi da se pravosnažno okončani postupak ponovi sa
razloga propisanih odredbom člana 421 tačka 5 ZPP ako se odluka suda ne zasniva na
falsifikovanoj ispravi ili ispravi u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj.
***
Činjenica da je optužba prema tužilji odbijena u krivičnom postupku sa razloga
što su dokazi pravno neupotrebljivi ne predstavlja novu činjenicu, niti novi dokaz
budući da je tužilja mogla dovoditi u sumnju njihovu pravnu snagu u postupku pred
prvostepenim sudom, pa nije ostvaren zakonski uslov za ponavljanje postupka iz čl. 421
tač. 9 ZPP
Iz obrazloženja:
“Prema stanju u spisima, presudom Osnovnog suda u Podgorici 921/10 od
13.08.2010.godine poništene su kao nezakonite odluke disciplinskog organa tužene br.14140-
518 od 15.06.2007.godine i odluka Odbora direktora br.00010-3874/12 od 24.07.2007. godine
i tužena obavezana da tužilju vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara
njenom stepenu stručne spreme, znanju i sposobnostima, koja presuda je potvrdjena presudom
Višeg suda u Podgorici, Gž.br.4540/10-07 od 19.10.2010. godine. Navedena presuda je
preinačena, u povodu revizije tužene, presudom Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br.31/11 od
24.03.2011. godine na način što je tužbeni zahtjev u cjelosti odbijen kao neosnovan. Nadalje,
iz spisa proizilazi i to da je tužilja blagovremeno podnijela predlog za ponavljanje predmetnog
parničnog postupka iz razloga propisanih odredbom čl. 421.tač.5 i 9 ZPP, jer je pravosnažnom
presudom Osnovnog suda u Nikšiću K.br. 723/12 od 23.12.2014. godine odbijena optužba
protiv okrivljene R. M. iz N., ovdje tužilje, da je izvršila produženo krivično djelo –
zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 st.2 u vezi st.1 u vezi čl. 49 KZ CG,
a sa razloga što je nadležni tužilac optužbu zasnovao na fotokopijama duplikata uputnica, a ne
na originalnom dokumentu, a to su po odredbi čl.17 st.2. Zakonika o krivičnom postupku
pravno nevaljani dokazi koji su pribavljeni na nezakonit način i ne mogu se koristiti u
postupku. Prvostepeni sud je utvrdio uporedjivanjem izreke navedene presude i optužnog
predloga sa odlukom tužene br.14140-518 od 15.06.2007. godine da se radi o istim
uputnicama s tim da se u istrazi utvrdilo da su one nezakonito pribavljene.
Odlučujući o podnijetom predlogu za ponavljanje postupka, nižestepeni sudovi su taj
predlog odbili, kao neosnovan, nalazeći da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za to
propisani u odredbi čl. 421 tač.5 i 9. ZPP.
Tužilja smatra da je time što je u krivičnom postupku donijeta pravosnažna presuda
kojom se optužba prema njoj odbija, a sa razloga što je tužilac optužbu zasnovao na pravno
nevaljanim dokazima - fotokopijama duplikata uputnica ispunjen zakonski osnov propisan u
odredbi čl.421 tač.5 ZPP da se pravosnažno oknčani postupak ponovi.
Naime, odredbom čl. 421 st.5 ZPP propisano je da se postupak koji je odlukom suda
pravosnažno završen može po predlogu stranaka ponoviti, ako se odluka suda zasniva na
ispravi koja je falsifikovana ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj.
255
Kako je u konkretnom slučaju riječ o kopijama uputnica, čiji je kvalitetet tužilja imala
mogućnost da osporava u postupku koji je pravosnažno okončan, a imajući u vidu da u
krivičnom postupku nije dokazano da se radi o falsifikovanim uputnicama to, i po nalaženju
ovog suda, nijesu ispunjeni zakonski uslovi da se sa ovih razloga postupak ponovi.
Isto tako, a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi, nije ispunjen ni zakonski
uslov za ponavljanje postupka propisan u odredbi čl. 421 tač.9 ZPP, jer je tužilja sa ovim
dokazima bila upoznata od samog momenta pokretanja disciplinskog postupka, a i tokom
postupka čije ponavljanje traži pa se ne radi o novim dokazima u smislu navedene odredbe
ZPP na osnovu kojih bi mogla biti donijeta povoljnija odluka za tužilju. Jer, činjenica da je
optužba prema tužilji odbijena u krivičnom postupku sa razloga što su dokazi pravno
neupotrebljivi (zbog čega su izdvojeni rješenjem nadležnog organa) ne predstavlja novu
činjenicu, niti novi dokaz budući da je tužilja mogla dovoditi u sumnju njihovu pravnu snagu
u postupku pred prvostepenim sudom, a što je propustila da učini.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 800/16 od 30.09.2016. godine)
256
NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA DOZVOLU REVIZIJE
(Član 397b u vezi čl. 397 i čl. 84 st. 3 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP)
Revizija iz člana 397a ZPP ne može se dozvoliti u postupcima koji su pokrenuti
prije početka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom
postupku iz 2015. godine.
Iz obrazloženja:
“Nedozvoljen je i predlog za dozvolu revizije.
Prema odredbi člana 84 stav 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom
postupku („Sl. list CG“, br. 48/2015) o reviziji izjavljenoj protiv pravosnažne odluke
drugostepenog suda, u postupku koji je pokrenut prije početka primjene ovog zakona,
rješavaće se po pravilima koja su važila do početka primjene ovog zakona. To znači da se
revizija iz člana 397a ZPP ne može dozvoliti u postupcima koji su pokrenuti prije početka
primjene navedenog zakona.
Budući da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut prije početka primjene Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Sl. list CG“, br. 48/2015) predlog za
dozvolu revizije valjalo je odbaciti kao nedozvoljen.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 933/16 od 18.10.2016. godine)
257
RADNO PRAVO
258
259
RADNI ODNOS ZASNOVAN SUPROTNO ODREDBI
ČLANA 16 STAV 1 ZAKONA O RADU
Radni odnos zasnovan je na nezakonit način ako nije sistematizovano radno
mjesto za koje je zaključen ugovor o radu.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev u cjelosti kao neosnovan, nalazeći da je
tužilac zasnovao radni odnos na neodredjeno vrijeme kod tuženog zaključivanjem ugovora o
radu suprotno odredbi čl. 16 st.1 Zakona o radu i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i
sistematizaciji radnih mjesta, budući da radno mjesto pomoćnika inkasanta na koje je tužilac
rasporedjen kod tuženog nije sistematizovano Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i
sistematizaciji radnih mjesta.
Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, prihvatio je i drugostepeni
sud.
Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi, su i po nalaženju ovog suda, pravilno
primjenili materijalno pravo.
Odredbom čl.16 st.1 Zakona o radu ( Sl.list CG, br.49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11)
propisano je da ugovor o radu može zaključiti lice koje ispunjava opšte uslove predvidjene
tim zakonom i posebne uslove predvidjene zakonom, drugim propisom i aktom o
sistematizaciji.
Dakle, radni odnos može da se zasnuje sa osobom koja ima najmanje 15 godina života
i ispunjava druge uslove za rad na odredjenim poslovima, utvrdjene zakonom, odnosno
pravilnikom poslodavca o organizaciji i sistematizaciji poslova. Pravilnikom se utvrdjuju
organizacioni djelovi kod poslodavca, vrsta poslova, vrsta i stepen stručne spreme i drugi
posebni uslovi za rad na tim poslovima.
U postupku je utvrdjeno da radno mjesto za koje je zaključen ugovor o radu sa
tužiocem nije sistematizovano Pravilnikom tuženog o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji
radnih mjesta. Kako se ugovor o radu ne može zaključiti, odnosno radni odnos zasnovati za
obavljanje poslova na radnom mjestu koje kao takvo nije predvidjeno aktom poslodavca to je
bilo mjesta donošenju pobijanog rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu, jer se radi o
radnom odnosu koji je zasnovan na nezakonit način čime je tuženi otklonio nepravilnosti s
tim u vezi, a kako mu je to bilo naloženo od strane inspekcije rada.
Odredbe Zakona o radu koje propisuju razloge i postupak otkazivanja ugovora o radu
od strane poslodavca, a na koje se tužilac u reviziji poziva, nijesu od uticaja na drugačije
presudjenje, jer primjeni tih odredaba ima mjesta u slučaju zakonito zasnovanog radnog
odnosa što u konkretnom nije slučaj.
Pobijanim rješenjem, u izreci, navedeno je da se ništi Ugovor o radu br.1315 od
13.08.2012. godine i tužiocu radni odnos prestaje sa danom 28.02.2013.godine a po nalogu
inspekcije rada. To što je u rješenju navedeno da se ništi samo ugovor o radu na odredjeno
vrijeme, a ne i ugovor o radu od 09.10.2012.godine kojim je taj ugovor transformisan u
ugovor o radu na neodredjeno vrijeme ne čini to rješenje nerazumljivim. Jer, u situaciji
ništavosti ugovora o radu na odredjeno vrijeme, kao što je ovdje slučaj, ništave su i sve
posledice takvog ugovora, dakle, i transformacija radnog odnosa tužiocu sa odredjenog u
radni odnos na neodredjeno vrijeme pa se drugačije rezonovanje revidenta s tim u vezi ne
može prihvatiti.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1111/16 od 23.11.2016. godine)
260
RADNO ANGAŽOVANJE SARADNIKA U NASTAVI
(Član 76 stav 2 Zakona o visokom obrazovanju
i čl. 85 st. 2 i 3 Statuta Univerziteta Crne Gore)
Radno angažovanje saradnika u nastavi moguće je samo na odredjeno vrijeme.
Iz obrazloženja:
„Predmetnim zahtjevom tužilac je tražio da se utvrdi da je kod tuženog zasnovao radni
odnos na neodređeno vrijeme počev od 01.11.2003.godine, na radnom mjestu saradnika na E.
f. Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac bio radno angažovan kod tuženog i to Odlukom
Naučno-nastavničkog vijeća Univerziteta br.01/1-644/2 od 24.10.2003.godine na radnom
mjestu saradnika na U. C. G. U članu III Odluke je određeno da će zasnovati radni odnos na
određeno vrijeme od godinu dana, počev od 01.11.2003.godine. Rad tuženog je produžavan
za godinu dana, za studijske godine 2004/2005; 2005/2006; 2006/2007 i 2007/2008.
Po konkursu objavljenom u „Pobjedi“ 26.06.2008.godine, tužilac (koji je upisao
doktorske studije 2007/2008), izabran je u zvanje Saradnik u nastavi na određeno vrijeme od
3 godine. Odlukom br. 04/2-1112 i to počev od 01.09.2008. godine, kada je zaključio i
Ugovor o radu. Po isteku tri godine raspisan je novi konkurs za izbor u zvanje Saradnik u
nastavi i isti je izabran na određeno vrijeme od tri godine počev od 01.09.2011.godine, a
zaključen je Ugovor o radu br.01/1-1177/3 od 07.09.2011.godine. Istekom navedenog perioda
tužiocu je prestao radni angažman kod tuženog.
Angažovanje tužioca kod tuženog u navedenom periodu i po nalaženju ovog suda bilo
je saglasno Zakonu o visokom obrazovanju i Statutu UCG.
U smislu odredaba Zakona o visokom obrazovanju (Sl. list RCG, br.60/03 i Sl. list
CG, br.45/10 i 47/11), saradnik u nastavi je dio akademskog osoblja, a shodno čl. 76 st. 2
pom. Zakona, akademsko osoblje se bira na određeno vrijeme izuzev redovnog profesora koji
se bira na neodređeno. Odredbom čl. 85 st. 2 i 3 Statuta Univerziteta CG propisano je da
ugovor sa studentom doktorskih studija se zaključuje na period ne duži od tri godine, a da
ukupno vrijeme angažovanja ne može biti duže od šest godina.
Stoga nema mjesta pozivanju na odredbe Zakona o radu, jer opšti propisi o radnim
odnosima primjenjuju se na neakademsko osoblje.
Imajući u vidu navedeno očigledno je da radno angažovanje tužioca je bilo jedino
moguće na određeno vrijeme i da je predmetno traženje neosnovano, jer se na konkretan
slučaj ima primijeniti Zakon o obrazovanju, kao poseban zakon.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 926/16 od 30.09.2016. godine)
261
INTERNO OGLAŠAVANJE
(Član 37 Zakona o radu)
Popunjavanje slobodnih radnih mjesta internim oglašavanjem odredbom člana
37 Zakona o radu nije uredjeno na imperativan, već fakultativan način, zbog čega
poslodavac može ali ne mora slobodno radno mjesto popuniti na osnovu internog oglasa.
Iz obrazloženja:
„Tužilja je zahtjev za poništaj sporne odluke zasnovala na činjenicama da je tužena
bila dužna da izvrši preraspodjelu zaposlenih radnika na neodređeno vrijeme, pa tek nakon
toga da raspiše oglas za popunu slobodnog radnog mjesta.
Dakle, tužilja odluku nije pobijala zbog toga što u njoj nijesu navedeni razlozi zbog
kojih je direktor tužene izabrao drugog kandidata a ne tužilju. Stoga nižestepeni sudovi nijesu
mogli poništiti odluku zbog toga što o izboru u obrazloženju odluke nijesu dati razlozi, jer je
sud vezan za činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan. Naime, prema odredbi čl. 8 st.1
ZPP stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože
dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je saglasno odredbi čl. 8 st. 2 istog zakona,
ovlašćen da utvrdi činjenice koje stranke nijesu iznijele i izvede dokaze koje stranke nijesu
predložile, samo onda kada iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim
da raspolažu zahtjevima kojima u smislu čl. 4 st.3 ZPP, ne mogu raspolagati, što u ovom
sporu nije slučaj.
Neosnovano se sporna odluka pobija zbog toga što radno mjesto nije popunjeno
internim oglašavanjem. Prema odredbi čl. 37 Zakona o radu poslodavac koji je zaposlio lice
na određeno vrijeme, odnosno sa nepunim radnim vremenom, a ima slobodna radna mjesta sa
punim radnim vremenom na neodređeno vrijeme može da o tome obavijesti zaposlene na
oglasnom mjestu u sjedištu poslodavca, odnosno u njegovoj organizacionoj jedinici.
Prema tome, popunjavanje slobodnih radnih mjesta internim oglašavanjem citiranom
zakonskom odredbom nije uređeno na imperativan, već fakultativan način. Zbog toga
poslodavac može ali ne mora slobodno radno mjesto popuniti na osnovu internog oglasa.
Osim toga, u situaciji kada svi kandidati ispunjavaju uslove konkursa, a nema dodatnih
pravila koji od njih ima prednost, već je organu koji vrši izbor ostavljeno na slobodnu ocjenu
da izmedju više kandidata izvrši izbor kako je to po njegovoj ocjeni najcjelishodnije, a
postupanje koje prethodi slobodnoj ocjeni sprovedeno u skladu sa pravnim pravilima i odluka
donijeta u granicama ovlašćenja u okviru kojih je mogla da se upotrijebi slobodna ocjena i u
skladu sa ciljem zbog koga je to ovlašćenje dato, to što odluka ne sadrži razloge u vezi
slobodne ocjene nije od uticaja na njenu zakonitost.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1064/16 od 01.12.2016. godine)
262
OBAVEZA PONOVNOG IZBORA
PO RANIJEM OGLASU IZ REDA PRIJAVLJENIH KANDIDATA
Zaključivanje više ugovora na odredjeno vrijeme sa kandidatom nakon
stavljanja van snage odluke kojom je isti po oglasu nezakonito izabran upućuje na
zaključak da postoji potreba za tim radnim mjestom, a što obavezuje poslodavca da
izvrši ponovni izbor iz reda prijavljenih kandidata.
***
Razlog za poništaj oglasa postoji samo ako niko od prijavljenih kandidata ne
ispunjava uslove.
Iz obrazloženja:
„Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je tužena, po oglasu od 29.04.2015. godine,
na koji se javio i tužilac, u radni odnos na neodređeno vrijeme primila drugog prijavljenog
kandidata, N. M., diplomiranog ekonomistu iz R., sa kojim je zaključila Ugovor o radu dana
09.07.2015. godine. Uprava za inspekcijske poslove je, na inicijativu tužioca, izvršila
inspekcijski nadzor dana 25.06.2015.godine i utvrdila da primljeni kandidat ne ispunjava
uslove u pogledu traženog radnog iskustva od godinu dana, kao i da nije imao položen stručni
ispit, a koji uslovi su predviđeni Pravilnikom i zbog čega je naložila tuženoj da, u roku od 8
dana, otkloni navedene nepravilnosti. Tužena je rješenjem broj 186/15 od 06.07.2015. godine
otkazala ugovor o radu izabranom kandidatu N. M. i dopisom obavijestila Biro rada Rožaje da
poništava predmetni oglas raspisan za samostalnog savjetnika III za finansijske poslove.
Na osnovu naprijed iznijetog, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev, temeljeći
svoj zaključak da je odluku, čiji poništaj tužilac traži u ovom postupku, tužena sama stavila
van snage, a da je oglas, po kome tužilac traži ponovni izbor, tužena poništila.
Medjutim, po ocjeni ovog suda, za sada se ne može prihvatiti izloženi zaključak
nižestepenih sudova. Ovo tim prije što je, kako to proizilazi iz predmetnih spisa, u ponovno
izvršenom inspekcijskom nadzoru od 08.08.2015. godine, po inicijativi tužioca, Uprava za
inspekcijske poslove je zatekla kandidata M. N. da ponovo obavlja iste poslove kod tužene, za
koje je ranijim pregledom utvrdila počinjene nepravilnosti prilikom njegovog izbora po
oglasu od 29.04.2015.godine. Naime, prilikom ponovne inspekcijske kontrole utvrđeno je da
M. N. obavlja poslove za koje je prethodno bio izabran po oglasu, ali sada po osnovu ugovora
na određeno vrijeme od 30 dana, i da je tuženi sa imenovanim zaključivao ugovor u dva
navrata (na po 30 dana), iako je moguće ovakav ugovor zaključiti samo u hitnim slučajevima.
Osim toga, u konkretnom slučaju su ugovori zaključeni sa kandidatom koji je ranije po oglasu
nezakonito izabran, na istim poslovima, zbog čega je i naloženo tuženom da otkloni
nepravilnosti utvrđene prilikom vršenja ponovne inspekcijske kontrole.
Sama činjenica da je tužena sa istim licem, ranije izabranim kandidatom N. M.,
zaključila u dva navrata ugovor o radu na određeno vrijeme, i nakon utvrđenih nepravilnosti
od strane inspekcije pri izboru po ranijem oglasu i nakon navodnog poništavanja oglasa,
upućivala bi na zaključak da postoji potreba za tim radnim mjestom, a što je obavezivalo
tuženu da vrši izbor po ranijem oglasu iz reda prijavljenih kandidata. Iz stanja u spisima se ne
može zaključiti da je tužena u vršenju izbora nakon inspekcijske kontrole od
25.06.2015.godine i otklanjanju nepravilnosti po sačinjenom zapisniku Uprave za
263
inspekcijske poslove utvrdila da niko od prijavljenih kandidata po navedenom raspisanom
oglasu ne ispunjava uslove, što bi eventualno bio razlog za poništaj oglasa.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 667/16 od 07.12.2016. godine)
264
ODBIJANJE ZAKLJUČENJA ANEKSA UGOVORA O RADU
(Član 40 stav 1 tačka 1 i čl. 41 u vezi čl. 143 st. 1 tač. 4 Zakona o radu)
Način prihvata ponude jeste zaključenje aneksa ugovora koji postaje sastavni dio
ugovora o radu, te ako zaposleni nije potpisao aneks ugovora po proteku ostavljenog
roka stekli su se uslovi za otkaz ugovora o radu koji nastupaju odbijanjem ponude.
Iz obrazloženja:
„Predmet spora je zahtjev tužioca da se poništi navedeno rješenje o otkazu ugovora o
radu. Nezakonitost tog rješenja tužilac vidi u činjenicama: da mu dana 22.09.2014.godine,
tuženi nije dostavo aneks ugovora o radu već samo ponudu za zaključenje aneksa, koju je on
dana 29.09.2014.godine potpisao, prihvatajući ponudu za zaključenje aneksa ugovora.
Nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužioca nalazeći da je predmetno rješenje
donijeto saglasno odredbama čl. 40 st.1 tač.1, čl. 41 st.3 i čl. 143 st.1 tač. 4 Zakona o radu(
"Sl.list CG" br. 49/08, 26/09, 88/09, 59/11 i 66/12)
Naime, ponuda i aneks ugovora o radu uručeni su tužiocu dana 22.09.2014.godine, u
poslovnim prostorijama tuženog uz prisustvo zaposlenih O. R., S. R. i D. R., o čemu je
sačinjena službena zabilješka. Uz ponudu za zaključivanje aneksa ugovora o radu tuženi je u
svemu postupio u skladu sa odredbama Zakona o radu jer je dostavio razloge za ponudu,
odredio rok u kojem je tužilac trebao da se izjasni o ponudi i upozorio na posledice ukoliko taj
aneks ugovora ne potpiše(čl.41 pomenutog Zakona). Kako tužilac nije potpisao aneks ugovora
po proteku ostavljenog roka, to su se stekli uslovi za nastupanje posledica koje nastaju
odbijanjem ponude, a to je otkaz ugovora o radu, shodno čl. 143 st.1 tač.4 u vezi sa čl. 40 st.1
tač.1 i čl.41 Zakona o radu.
Činjenica što je tužilac ranije dostavljenu ponudu potpisao i predao poslovođi O. R.,
ne znači da je prihvatio ponudu tuženog, jer način prihvata ponude da bi isti proizveo pravno
dejstvo jeste zaključenje aneksa ugovora koji postaje sastavni dio ugovora o radu (čl. 41 tač. 4
pomenutog Zakona), a o čemu su nižestepeni sudovi dali pravilne razloge.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 765/16 od 05.10.2016. godine)
265
NEDONOŠENJE PROGRAMA OSTVARIVANJA PRAVA ZAPOSLENIH
ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA I ISPLATA OTPREMNINE
(Član 93 stav 1 Zakona o radu)
Time što je zaposleni primio otpremninu ne mogu se konvalidirati povrede
zakona zbog nepoštovanja zakonske procedure u postupku prestanka potrebe za radom
zaposlenog.
Iz obrazloženja:
„Prema odredbi člana 92 stav 1 Zakona o radu, ukoliko poslodavac utvrdi da će zbog
tehnoloških, ekonomskih i restrukturalnih promjena u periodu od 30 dana doći do prestanka
potrebe za radom zaposlenih na neodredjeno vrijeme i to: 10 zaposlenih kod poslodavca koji
ima u radnom odnosu više od 20, a manje od 100 zaposlenih na neodredjeno vrijeme, dužan je
da o tome odmah pisano obavijesti sindikat, odnosno predstavnike zaposlenih i Zavod za
zapošljavanje Crne Gore.
Prema odredbi člana 93 stav 1 istog zakona nakon pribavljanja mišljenja sindikata,
odnosno predstavnika zaposlenih i Zavoda poslodavac je dužan da donese program mjera za
rješavanje viška zaposlenih.
Budući da je kod tuženog došlo do prestanka potrebe za radom 19 od ukupno 38
zaposlenih, a tuženi u skladu sa citiranim zakonskim odrerdbama nije donio program
ostvarivanja prava zaposlenih za čijim je radom prestala potreba, to su nižestepeni sudovi
pravilno zaključili da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito.
Nijesu osnovani navodi revizije da se tužilac time što je primio otpremninu saglasio da
mu prestane radni odnos. Tužiocu je radi odnos prestao otkazom ugovora o radu od strane
poslodavca, a ne sporazumom izmedju zaposlenog i poslodavca koji sporazum mora biti
zaključen u pisanoj formi. Osim toga, time što je tužilac primio otpremninu ne mogu se
konvalidirati povrede zakona zbog nepoštovanja zakonske procedure u postupku prestanka
potrebe za radom tužioca.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1161/16 od 01.12.2016. godine)
266
POSLJEDICA NEDOSTAVLJANJA OBAVJEŠTENJA ZAPOSLENOM
ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA
(Član 92 stav 4 u vezi sa čl. 143 st. 1 tačka 8 Zakona o radu)
Propuštanje dostavljanja obavještenja zaposlenom prije odluke o otkazu ugovora
o radu, u smislu člana 92 stav 4 Zakona o radu, čini odluku o otkazu nezakonitom.
Iz obrazloženja:
„Postupak utvrdjivanja prestanka potrebe za radom zaposlenog, prava lica utvrdjenog
statusa tehnološkog viška i prestanak radnog odnosa ovim licima regulisani su odredbama
čl.92-96 Zakona o radu (Sl.list CG br. 48/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11 i 66/12).
U postupku je utvrdjeno da je kod tužene zbog tehnoloških, ekonomskih i
restrukturalnih promjena došlo do prestanka potreba za radom zaposlenih na neodredjeno
vrijeme u broju manjem od cenzusa utvrdjenog čl. 92 st.1 i 2 Zakona o radu pa u tom slučaju
nije postojala obaveza tužene, kao poslodavca, da donosi program za rješavanje viška
zaposlenih, shodno odredbi čl.93 st.5 istog zakona.
Medjutim, odredbom čl. 92 st.4 Zakona o radu odredjena je dužnost poslodavca kada
utvrdi da će zbog tehnoloških, ekonomskih i restrukturalnih promjena doći do prestanka
potrebe za radom zaposlenih na neodredjeno vrijeme u broju manjem od cenzusa utvrdjenog u
st. 1 i 2 ovog člana, da o tome obavijesti tog zaposlenog, najkasnije pet dana prije donošenja
odluke o prestanku radnog odnosa. Sadržina navedene zakonske odredbe ukazuje da je u
pitanju norma imperativne prirode.
Dakle, propuštanje dostavljanja ovog obavještenja zaposlenom prije odluke o otkazu
ugovora o radu u smislu 92 st. 4 Zakona o radu (zbog nemogućnosti obezbjedjenja nekog od
ostalih zakonskih prava tehnološkog viška) čini odluku o otkazu nezakonitom.
Tužilji je otkazan ugovor o radu s pozivom na odredbu čl. 143 st.1 tač.8 Zakona o
radu, uz pravo na isplatu otpremnine, a zbog ukidanja radnog mjesta „uslužni radnik“ na
kojem je tužilja bila rasporedjena. Medjutim, prije donošenja odluke o prestanku radnog
odnosa tužena, kao poslodavac, nije ispunila svoju zakonsku obavezu da u za to predvidjenom
roku o tome pisanim putem obavijesti tužilju. Navedeni propust, i po nalaženju ovog suda,
ima za posledicu poništaj rješnja o otkazu ugovora o radu, jer je donijeto suprotno zakonu,
kao i vraćanje tužilje na rad.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1130/16 od 23.11.2016. godine)
267
OSTVARIVANJE PRAVA ZAPOSLENIH
ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA
(Čl. 92, 93 stav 2 tačka 5 i člana 94 Zakona o radu)
Zakonom na imperativan način nije odredjeno da je poslodavac dužan da
zaposlenom obezbijedi neko od prava iz čl.93.st2 tač.5 Zakona o radu, već je to
mogućnost, ali ako ne obezbijedi nijedno od tih prava onda je dužan da mu, u smislu čl.
94 st. 1 istog zakona, isplati otpremninu.
***
Sud ne može da se upušta u ocjenu cjelishodnosti mjera poslodavca preduzetih u
cilju stvaranja povoljnijih uslova privredjivanja.
Iz obrazloženja:
„Osnovano se revizijom tuženog ukazuje da nižestepeni sudovi za svoj zaključak da je
tuženi imao mogućnosti da tužioca rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto nijesu dali
valjane i razumljive razloge.
Naime, prema stanju u spisima, tuženi je suočen sa potrebom neophodnosti
reorganizacije i promjene u organizaciji društva, a u pravcu rješavanja viška zaposlenih, donio
odluku da ukine Pogon održavanja i energetike, kao i svih pripadajućih radnih mjesta u istom
te izvrši reorganizaciju i integraciju poslova tog pogona u druge cjeline. Slijedom te odluke,
tuženi je, a na osnovu čl. 143 st. 1 tač. 7 i 8 i čl. 143c Zakona o radu a u vezi sa čl. 92-94 istog
zakona, donio rješenje kojim otkazuje ugovor o radu tužiocu usljed ekonomskih i
organizacionih promjena zbog kojih je prestala potreba za obavljanje poslova imenovanog, s
tim da tužilac ima pravo na otpremninu, u skladu sa čl. 94 st. 1 i 2 Zakona o radu.
Imajući u vidu izloženo, osnovano se revizijom tuženog ukazuje da se ne može
osporavati pravo poslodavca da uvodi tehnološke, ekonomske ili organizacione promjene radi
stvaranja povoljnijih uslova privredjivanja, te da sud ne može da se upušta u ocjenu
cjelishodnosti mjera poslodavca preduzetih u tom cilju.
Kod činjenice da je radno mjesto za koje je tužilac imao ugovor o radu ukinuto, jer je
prestala potreba za njegovim radom to su bili ispunjeni zakonski uslovi za otkaz ugovora o
radu u smislu čl. 96 st. 1 Zakona o radu.
Zakonom na imperativan način nije odredjeno da je poslodavac dužan da zaposlenom
obezbijedi neko od prava iz čl.93.st2 tač.5 Zakona o radu, već je to mogućnost, ali ako ne
obezbijedi ni jedno od tih prava onda je dužan da mu, u smislu čl. 94 st. 1 istog zakona, isplati
otpremninu, što je u konkretnom tuženi i učinio.
Teret dokazivanja činjenice da je tuženi imao mogućnost da tužioca rasporedi na
drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti bio je na
tužiocu.
Medjutim, rezonovanje nižestepenih sudova da su radna mjesta koja su predvidjena
novom sistematizacijom tužene u Službi opštih poslova suštinski ista radna mjesta koja je
pokrivao tužilac, a što proizilazi iz opisa poslova radnog mjesta br.137 po staroj
sistematizaciji koje je tužilac obavljao do otkaza ugovora o radu, i opisa poslova radnog
mjesta pod rednim brojem osam nove sistematizacije - ne može se prihvatiti. Ovo ne samo sa
razloga što se opis poslova koje je obavljao tužilac po ranijoj sistematizaciji samo djelimično
268
poklapa sa opisom poslova za koje su sudovi našli da odgovaraju ukinutom radnom mjestu na
kojem je radio tužilac, već i zato što je izostalo utvrdjenje činjenice da li, eventualno, radno
mjesto za koje su nižestepeni sudovi našli da odgovara stručnoj spremi i radnoj sposobnosti
tužioca u tom sektoru, pokriva neki drugi zaposleni kod tuženog, a na koju okolnost je
osnovano revizijom ukazano.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 738/16 od 14.09.2016. godine)
269
SMANJENJE BROJA IZVRŠILACA
I PROGLAŠENJE TEHNOLOŠKIM VIŠKOM
-NEOPRAVDANOST RAZLOGA ZA OTKAZ UGOVORA O RADU-
(Član 143 tačka 8 u vezi čl. 92 Zakona o radu)
Sama činjenica što je pravilnikom smanjen broj izvršilaca ne predstavlja
opravdan razlog za otkaz ugovora o radu kada poslodavac nije dokazao da je suštinski
prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je zaposlena radila i kada je
proglašenje zaposlene za tehnološki višak uslijedilo nakon što ona nije prihvatila
predlog poslodavca za sporazumni prestanak radnog odnosa.
Iz obrazloženja:
„Prema odredbi člana 143 tačka 8 Zakona o radu („Sl. list CG“, br. 49/08, 26/09,
88/09, 26/10 i 59/11) poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom u slučaju tehničko-
tehnoloških ili restrukturalnih promjena usljed kojih je prestala potreba za njegovim radom.
Tuženi je donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojim je
smanjio broj izvršilaca na radnom mjestu novinar u redakciji sa 85 na 50, pa nije jasno da li je
u vrijeme donošenja novog pravilnika u radnom odnosu bilo 85 ili pak 51 novinar u redakciji,
odnosno ne može se utvrditi broj zaposlenih za čijim je radom prestala potreba, od čega zavisi
postupak otkazivanja ugovora o radu. Osim toga, nema dokaza da je prestala potreba za
obavljanjem poslova na kojima je tužilja radila jer su te poslove nakon otkazivanja ugovora o
radu obavljali drugi izvršioci kao dodatni posao. Dakle, tuženi nije dokazao da je ukinuto baš
radno mjesto na kome je tužilja radila. Stoga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da
sama činjenica što je pravilnikom smanjen broj izvršilaca ne predstavlja opravdan razlog za
otkaz ugovora o radu kada tuženi nije dokazao da je suštinski prestala potreba za obavljanjem
poslova na kojima je tužilja radila i kada je proglašenje tužilje za tehnološki višak uslijedilo
nakon što ona nije prihvatila predlog tuženog za sporazumni prestanak radnog odnosa.
Kako je utvrdjeno da nijesu postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu to
tužilja ima pravo, u skladu sa odredbom člana 143 stav 4 Zakona o radu, na naknadu
materijalne štete u visini izgubljene zarade. Takodje tužilja ima pravo i na naknadu štete za
neiskorišćenje godišnje odmore, u skladu sa čl. 71 istog zakona.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 792/16 od 04.11.2016. godine)
270
PONIŠTAJ RJEŠNJA O OTKAZU UGOVORA O RADU
I PRAVO NA ISPLATU OTPREMNINE
Zaposlenom koji zbog nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, koja odluka je
poništena, nije uvršten u spisak radnika koji su tražili isplatu otpremnine pripada pravo
na ovu isplatu.
Iz obrazloženja:
„Tužilac je na predlog Sindikalne organizacije bio uvršten na spisak od 55 zaposlenih
za isplatu otpremnine, medjutim Ministarstvo je vratilo spisak radi dopune dokumentacije,
nakon čega je dostavljen konačan spisak na kome nije bilo tužioca, jer je istom po rješenju od
15.10.2008.godine otkazan ugovor o radu i nije imao status zaposlenog.
Iz izvedenih dokaza dalje proizilazi da su tužilac i Ž. u predmetu Privrednog suda u
Podgorici P.br.70/12 zaključili poravnanje dana 04.07.2012. godine, kojim je poništeno
rješenje o otkazu Ugovora o radu od 15.10.2008. godine, što je za posledicu imalo
reintegraciju tužioca i vraćanje na rad, koje je u konkretnom slučaju nije moglo biti
realizovano zbog otvaranja stečaja nad Ž. AD N., kada se u smislu odredbe čl. 79 st.1 Zakona
o stečaju otkazuju ugovori o radu svim zaposlenim.
Polazeći od činjenice da je rješenje o otkazu Ugovora o radu od 15.10.2008.godine
poništeno kao nezakonito, proizilazi da je tužilac bio radnik Ž. u vrijeme otvaranja stečaja, pa
mu pripadaju sva prava po osnovu socijalnog programa kao i ostalim zaposlenim. Da nije bilo
navedenog rješenja tužilac bi bio u radnom odnosu i ostvario pravo na otpremninu kao i svi
preostali radnici Ž. kojih je bilo 55, dok u vrijeme poništaja rješenja to pravo nije mogao
ostvariti jer je socijalni program bio završen i otpremnine isplaćene svim prijavljenim
radnicima.
Dakle, tužilac pravo na isplatu otpremnine nije mogao ostvariti zbog nezakonite
odluke kojom mu je otkazan ugovor o radu, radi čega nije uvršten u spisak radnika koji su
tražili isplatu otpremnine. Utvrdjenje da je navedeno rješenje ništavo ima za posledicu da isto
ne proizvodi nikakva pravna dejstva i smatra se da je ništavo od momenta donošenja. Stoga se
posledice ogledaju u povraćaju u predjašnje stanje, što će reći da tužiocu pripada pravo na
otpremninu, i sva druga prava koja nije ostvario zbog donošenja nezakonitog rješenja od
15.10.2008.godine, kojim mu je otkazan ugovor o radu.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1308/16 od 20.12.2016. godine)
271
TRAJNA TEŽA POVREDA RADNE OBAVEZE
I OCJENA ZASTARJELOSTI VODJENJA DISCIPLINSKOG POSTUPKA
(Član 98 stav 3 Zakona o radu)
U slučaju trajne teže povrede radne obaveze – nemarno ili neblagovremeno
obavljanje radne obaveze i samovoljno napuštanje radnog mjesta, zastarjelost vođenja
disciplinskog postupka računa se od sljedećeg dana od dana kada je donijeta odluka za
pokretanje disciplinskog postupka zbog učinjene poslednje radnje povrede disciplinske
odgovornosti.
Iz obrazloženja:
„Tužiocu, koji je raspoređen na poslove plinara, stavljeno je na teret da je dana
22.03.2005. godine, oko 13,10 časova, zatečen od predsjednika Odbora direktora "da
besposleno boravi na Krugu iz Konditorske fabrike", dana 26.04.2005. godine, oko 9
časova,"da besposleno boravi kod Kioska u krugu fabrike van svog radnog mjesta", a da su
dana 06.04.2005. godine, na njegovom radnom mjestu u Plinskoj stanici izvršni i tehnički
direktor našli "punu pikslu opušaka" i van stanice razbacano "više kutija od cigareta i ćikova,
što sve ukazuje na to da imenovani puši cigarete na mjestu gdje je to strogo zabranjeno zbog
opasnosti od eksplozije od plina". Disciplinski postupak pokrenut je pojedinačnim odlukama
zbog svake učinjene povrede radne obaveze.
Ovaj su nalazi da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je u konkretnom
slučaju nastupila zastarelost vođenja disciplinskog postupka protiv tužioca.
Prema odredbi čl.98. st.3. Zakona o radu ("Sl.list RCG", br.43/03), koje pravo je
mjerodavno u ovom sporu, a isto određenje sadržano je i u odredbi čl.47. Pravilnika o
disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tuženog, vođenje postupka za utvrđivanje
povreda radnih obaveza zastarijeva protekom tri mjeseca od dana pokretanja postupka za
utvrđivanje povrede radne obaveze, odnosno protekom šest mjeseci od dana kada je povreda
učinjena.
Imajući u vidu navedena zakonska određenja, nižestepeni sudovi su pogrešno
zaključili da se rok za vođenje disciplinskog postupka ima računati od dana kada je pokrenut
disciplinski postupak odlukom od 28.03.2005. godine i da je nastupila zastarelost vođenja
disciplinskog postupka. U konkretnom slučaju tuženi je pokrenuo još dva disciplinska
postupka protiv tužioca za povrede radne obaveze koje su Pravilnikom o disciplinskoj i
materijalnoj odgovornosti kod tuženog kvalifikovane kao teže povrede radne obaveze i za
koje je predviđena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Stoga se zastarelost vođenja
disciplinskog postupka ne može cijeniti samo u odnosu na momenat pokretanja postupka
prvom odlukom o pokretanju disciplinskog postupka od 28.03.2005.godine. Jer, po nalaženju
ovog suda, vođenje jedinstvenog disciplinskog postupka nije od značaja za ocjenu zastarelosti
vođenja disciplinskog postupka za svaku učinjenu povredu radne obaveze koja je tužiocu
stavljena na teret, već ima za svrhu efikasnost postupka za utvrđivanje disciplinske
odgovornosti zaposlenog. S druge strane, u slučaju trajne teže povrede radne obaveze -
nemarno ili neblagovremeno obavljanje radne obaveze i samovoljno napuštanje radnog
mjesta, zastarelost vođenja disciplinskog postupka računa se od sledećeg dana od dana kada je
donijeta odluka za pokretanje disciplinskog postupka zbog učinjene poslednje radnje povrede
disciplinske odgovornosti.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 649/16 od 15.09.2016. godine)
272
POVREDA NAČELA NEPOSREDNOSTI DISCIPLINSKOG POSTUPKA
I NEZAKONITOST ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA
Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa zasnovana na iskazima
svjedoka koji nijesu neposredno saslušani pred disciplinskim organom.
Iz obrazloženja:
„Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su isti usvojili,
nalazeći da je pobijana odluka nezakonita, budući da je ista zasnovana na iskazima svjedoka,
koji nijesu neposredno saslušani pred disciplinskim organom s jedne strane, a s druge ako se
ima u vidu da tužiocu nije dostavljen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka saglasno
čl.27. Pravilnika o odgovornosti zaposlenih, niti poziv za disciplinsku raspravu u roku koji
propisuje čl.29. navedenog Pravilnika.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno
postupili, kada su odlučili na izloženi način.
Naime, kod utvrdjenja da je disciplinski organ temeljio svoju odluku br.5495 od
13.08.2015. godine, kojom je tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa na
iskazima svjedoka Č. S., V. M. i M. V., koji nijesu neposredno saslušani na disciplinskoj
raspravi održanoj dana 05.08.2015. godine, već su pročitane njihove izjave od 22.07.2015.
godine, po nalaženju ovog suda samo po sebi je dovoljan razlog, koji pobijanu odluku čini
nezakonitom. Jer, povreda načela neposrednosti disciplinskog postupka utiče na zakonitost
odluke o disciplinskoj mjeri, pa je u nedostatku saglasnosti tužioca, kao okrivljenog da se na
disciplinskoj raspravi pročitaju iskazi svjedoka time počinjena povreda načela neposrednosti,
zbog čega je pobijanu odluku kao nezakonitu valjalo poništiti.
S druge strane, za ukazati je da je za ocjenu zakonitosti pobijane odluke bez značaja
činjenica da tužiocu nije dostavljen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka i poziv u
roku, koji propisuje čl.29. Pravilnika o odgovornosti zaposlenih. Prednje, ako se ima u vidu da
je isti prisustvovao i učestvovao u disciplinskoj raspravi, koja je održana dana 05.08.2015.
godine.
Ne stoje ni navodi revizije da su nižestepeni sudovi prekoračili granice ovlašćenja,
kada su obavezali tuženu da tužioca rasporedi na radno mjesto, koje odgovara njegovoj
stručnoj spremi, kvalifikaciji i radnim sposobnostima. Jer, reintegracija radnika je nužna
posledica poništavanja odluke o prestanku radnog odnosa. To znači da vraćanje na rad ne
znači striktnu obavezu poslodavca da ga rasporedi na radno mjesto, koje je obavljao prije
prestanka radnog odnosa, već je bitno ako tog mjesta ne potoji da se isti rasporedi na radno
mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kvalifikaciji i radnim sposobnostima. „
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 958/16 od 19.10.2016. godine)
273
OBAVEZA UTVRDJIVANJA ODGOVORNOSTI
ZAPOSLENOG U DISCIPLINSKOM POSTUPKU
-KORIŠĆENJE VOZILA POSLODAVCA PROTIVNO
PRAVILNIKU ZA UPOTREBU SLUŽBENIH VOZILA-
U slučaju kada je zaposlenom stavljena na teret povreda radne obaveze koja je
propisana Pravilnikom za upotrebu službenog vozila poslodavca kao disciplinska
odgovornost za težu povredu discipline i radne obaveze odgovornost zaposlenog morala
je biti utvrdjena u disciplinskom postupku, a ukoliko je izostalo utvrdjenje odgovornosti
u disciplinskom postupku odluka o prestanku radnog odnosa je nezakonita.
Iz obrazloženja:
„Drugostepeni sud je, po nalaženju ovog suda, pravilno zaključio da je tuženi
osporeno rješenje pogrešno zasnovao na odredbama čl.143. i čl.143c Zakona o radu. Naime,
odredbom čl.143. tač.3. Zakona o radu (Sl.list CG", br.49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11)
određeno je da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je njegovo ponašanje
takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca u slučajevima propisanim zakonom i
kolektivnim ugovorom ili aktom poslodavca, koji mora biti usaglašen sa zakonom i
kolektivnim ugovorom.
Iz predmetih spisa proizilazi da je tužiocu osporenim rješenjem otkazan ugovor o radu
zbog toga što je dana 02.10.2013. godine, provjerom prisustva zaposlenih na radnom mjestu i
provjerom preko GPS a povodom neovlašćenog korišćenja službenih vozila u privatne svrhe,
utvrđeno da je bio na relaciji Podgorica-Sjenica u vremenskom periodu između 07,46h - 17,40
h, kao i 01.10.2013. godine u vremenskom periodu između 14,35h - 22,22 h, vozilom
tuženog, iako nije imao radni nalog niti odobrenje pretpostavljenog za napuštanje radnog
mjesta, čime je ugrozio poslovanje i ozbiljnost kompanije obzirom da je bio dežuran,
neovlašćeno koristio službeno vozilo u privatne svrhe i samovoljno napustio radno mjesto.
Po nalaženju ovog suda, pravilno zaključuje drugostepeni sud da u smislu odredbe
čl.143. tač.3. Zakona o radu zaposlenom se može otkazati ugovor o radu ako je njegovo
ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca, a predviđeno je zakonom,
kolektivnim ugovorom i aktom poslodavca. Međutim, u konkretnom slučaju, tužiocu je
stavljena na teret povreda radne obaveze koja je propisana Pravilnikom za upotrebu službenog
vozila tuženog kao disciplinska odgovornost za težu povredu discipline i radne obaveze, tj.
ukoliko vozilo tuženog koristi protivno pravilniku. Stoga je odgovornost tuženog morala biti
utvrđena u disciplinskom postupku uz pravilnu primjenu materijalnog prava, koji protiv
tužioca nije vođen, zbog čega je drugostepeni sud pravilno poništio osporeno rješenje kao
nezakonito, dajući jasne i dovoljne razloge za takvu odluku.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1055/16 od 15.11.2016. godine)
274
PORODILJSKO ODSUSTVO U VRIJEME PRIPRAVNIČKOG STAŽA
-NEZAKONITOST ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA-
(Član 108 st. 3 i 4 i čl. 143a st.1 tačka 2 Zakona o radu)
Nepostojanje formalnog, pismenog zahtjeva za korišćenje roditeljskog odsustva
ne može biti razlog koji odsustvo čini neopravdanim.
***
Opravdanost izostanka sa posla ne cijeni prema onome što je odredjeno
rješenjem o porodiljskom odsustvu već prema zakonskim uslovima iz člana 143a stav 1
tačka 2 Zakona o radu.
***
Korišćenje porodiljskog, odnosno roditeljskog odsustva radi njege djeteta ne
smatra se opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu, u smislu člana 143 Zakona o
radu, pa zaposlenoj pripada zaštita u smislu čl. 108 stav 3 Zakona o radu.
Iz obrazloženja:
„Da bi se ostvario zakonski osnov za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl.
143.st.1.tač.2. Zakona o radu mora se prethodno ostvariti uslov predvidjen zakonom,
kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu koji mora biti u skladu sa zakonom i kolektivnim
ugovorom.
Nepostupanje tužilje po dopisu tuženog u smislu rješenja o porodiljskom odsudstvu
nije razlog predvidjen pravilima propisanim navedenim zakonskim odredbama. Inače,
upućeno obavještenja da se tužilja javi na rad nema karakter upozorenja sa sadržinom
propisanom čl. 143 b) Zakona o radu, da bi proizveo posljedicu otkaza u smislu odredbe čl.
143.st.1.tač.2. Zakona o radu.
Konvencijom MOR-a br.183 o zaštiti materinstva predvidjeno je pravo na porodiljsko
odsudstvo i zaštita zaposlenih žena za vrijeme trudnoće i porodiljskog odsustva od odpuštanja
sa posla, osim razloga koji nijesu povezani sa trudnoćom, porodjajem i dojenjem kao
posledicom odpuštanja (čl.4. i 8.). Izmijenjenom Evropskom socijalnom poveljom od
03.05.1996.godine, u članu 8 predvidjena su prava zaposlenih žena na zaštitu materinstva na
način što se smatra nezakonitim ako poslodavac ženi da otkaz u periodu od kada je
obavijestila svog poslodavca da je trudna do kraja njenog porodiljskog odsudstva ili da joj da
otkaz u takvom trenutku kada bi otkazni rok istekao za vrijeme takvog odsudstva. Dodatkom
uz Izmijenjenu Evropsku socijalnu povelju, u vezi čl. 8.st.2. navedeno je da ova odredba neće
biti tumačena da uspostavlja apsolutnu zabranu i da su izuzeci mogući i to: ako je zaposlena
žena kriva za nepravilnosti koje opravdavaju prestanak zaposlenja, ako je preduzetništvo
prestalo da postoji i ako je istekao period koji je predvidjen ugovorom o zaposlenju.
Kod prethodno iznijetog, ne može se prihvatiti da je tužilja kriva za nepravilnosti koje
opravdavaju prestanak zaposlenja, što bi predstavljalo izuzetak od apsolutne zabrane davanja
otkaza shodno dodatku Izmijenjene Evropske socijalne povelje u dijelu II u čl. 8.st.2.
Korišćenje porodiljskog odnosno roditeljskog odsudstva, odsustva radi njege djeteta ne smatra
se opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu, u smislu čl. 143. Zakona o radu, pa tužilji
275
pripada zaštita u smislu čl. 108.st.3. Zakona o radu i citiranim odredbama medjunarodnih
konvencija.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 981/16 od 21.12.2016. godine)
276
NEBLAGOVREMENOST TUŽBE U RADNOM SPORU
(Član 120 Zakona o radu)
Tužba kojom se traži poništaj odluke o prestanku radnog odnosa podnijeta po
proteku 15 dana od dostavljanja odluke je neblagovremena.
Iz obrazloženja:
„Odredbom čl.120. st.1. Zakona o radu ("Sl.list CG" br.49/08, 26/09, 88/09, 26/10 i
br.59/11) je propisano da zaposleni koji nije zadovoljan odlukom iz čl.119. ovog zakona ili
mu odluka nije dostavljena u predvidjenom roku, ima pravo da pokrene spor pred nadležnim
sudom za zaštitu svojih prava, u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke.
Kako je tužiocu sporna odluka dostavljena 18.01.2016. godine, a tužba podnijeta dana
29.02.2016. godine, to je nasuprot navodima revizije pravilan zaključak nižestepenih sudova
da je tužba neblagovremena.
S druge strane, stoji ukazana činjenica da sporna odluka o prestanku radnog odnosa
suprotno čl.119. st.5. Zakona o radu ne sadrži pravnu pouku. Medjutim, odsustvo pravne
pouke i po nalaženju ovog suda ne čini tužbu blagovremenom, budući da se radi o
prekluzivnom roku, koji je istekao prije podnošenja tužbe.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1066/16 od 02.11.2016. godine)
277
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE
NA IME NEISPLAĆENOG REGRESA
Zaposlenom kojem je isplaćena naknada štete zbog neiskorišćenog godišnjeg
odmora ne pripada pravo na naknadu štete na ime neisplaćenog regresa za godine u
kojima nije koristio godišnji odmor.
Iz obrazloženja:
„Po ocjeni ovog suda, nižestepene presude su u dijelu kojim je odlučeno o naknadi
štete zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora za 2008, 2009 i 2010.godinu donijete uz
pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je iste u ovom dijelu valjalo preinačiti i
odlučiti kao u stavu prvom izreke ove presude. Naime, nižestepeni sudovi su izgubili iz vida
da regres, kao akcesorno pravo, pripada samo onom radniku koji je koristio godišnji odmor,
dok radniku koji krivicom poslodavca nije koristio godišnji odmor pripada naknada štete koja
u sebi konzumira i regres koji bi mu bio isplaćen da je koristio godišnji odmor. To znači da
tužiteljici, kojoj je isplaćena naknada štete zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora za 2008,
2009 i 2010. godinu, ne pripada pravo na naknadu štete na ime neisplaćenog regresa za
godine u kojima nije koristila godišnji odmor, a za koje joj je nesporno isplaćena naknada
štete.Stoga je nižestepene presude u ovom dijelu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev tužiteljice
odbiti kao neosnovan.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 772/16 od 23.11.2016. godine)
278
SPORAZUM O PRESTANKU RADNOG ODNOSA
-ODRICANJE OD DOSPJELOG POTRAŽIVANJA ZARADE-
Zakonom nije zabranjeno odricanje radnika od dospjelog potraživanja zarade.
Iz obrazloženja:
„Tužilac i tuženi su na zahtjev tužioca sklopili sporazum o prestanku radnog odnosa
tužiocu kojim su u potpunosti i trajno regulisani svi odnosi tužioca sa poslodavcem po osnovi
ili u vezi radnog odnosa i izmirene sve obaveze tuženog prema tužiocu. U skladu sa
odredbom čl.4 sporazumu tuženi je bio u obavezi isplatiti tužiocu otpremninu, te naknadu na
ime stimulativnog dijela za raniji odlazak u penziju, kao i odredjeni iznos radi rješavanja
stambenog pitanja.
Dakle, iz sadržine samog sporazuma proizilazi da je tuženi, kao poslodavac, stimulisao
zaposlene na raniji odlazak u penziju u kom pravcu je na zahtjev tužioca i potpisan predmetni
sporazum koji predstavlja proizvod saglasne izjave volja zaposlenog i poslodavca.
Stoga su se ugovorne strane mogle saglasiti da se tužilac kao zaposleni odrekne
spornog, u vrijeme zaključenja sporazuma o prestanku radnog odnosa, dospjelog potraživanja
neisplaćene razlike zarade po traženim osnovima, jer zakonom nije zabranjeno odricanja
radnika od dospjelog potraživanja zarade kao novčanog potraživanja.
Naime, tužilac se nije odrekao prava na zaradu koje mu po Ustavu, Zakonu o radu i
Kolektivnom ugovoru pripada, već prava da zahtijeva tu naknadu putem suda kojim pravom
kao obligacionim može slobodno raspolagati, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni
sud.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 740/16 od 14.09.2016. godine)
279
NAKNADA ŠTETE ZAPOSLENOM
PO OSNOVU MANJE ISPLAĆENE ZARADE
(Član 134 u vezi čl. 77- 79 Zakona o radu)
Zaposleni koji je obavljao rad koji nije odgovarao datom rasporedu, a za koji rad
je bio predvidjen veći koeficijent, pripada naknada štete koja predstavlja razliku u
zaradi za taj rad i zaradi koju je primio po koeficijentu iz rasporednog rješenja.
Iz obrazloženja:
„Iz spisa predmeta se utvrđuje da su tužioci zaposleni kod tužene i raspoređeni na
određenim poslovima za koja su im izdata pojedinačna rješenja. Dalje se utvrđuje da su isti
faktički obavljali rad koji nije odgovarao datom rasporedu već su vršili poslove za koje je
prema Pravilniku tužene predviđen veći koeficijent tj. veća zarada.
Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđena je visina štete a koja se sastoji
u razlici između zarade koju su u navedenom periodu tužioci primili i zarade koja im pripada
za faktički obavljeni rad. Iz kazivanja tužilaca saslušanih u svojstvu stranke i kazivanja
saslušanih svjedoka nesumnjivo je utvrđeno da su tužioci u navedenom periodu obavljali
poslove koji nisu odgovarali poslovima određenim po rješenjima tužene. Stoga i po ocjeni
ovog suda istima pripada zarada obračunata po koeficijentu za obračun zarade za radna
mjesta na kojima su isti faktički radili tj. pripada im zarada za obavljeni rad, a s tim u vezi i
tražena šteta koja predstavlja razliku u zaradi koja im je pripadala za rad koji su faktički
obavljali i zarade koju su primili po koeficijentu iz rasporednog rješenja.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 996/16 od 12.10.2016. godine)
280
ZAKONITOST ODLUKE O IZBORU POMOĆNIKA DIREKTORA
(Čl. 78 i 86 Opšteg Zakona o obrazovanju i vaspitanju)
Diskreciono je pravo direktora škole, u čijoj nadležnosti je i donošenje odluke o
izboru pomoćnika direktora, da izmedju kandidata koji ispunjavaju zakonom propisane
uslove za to radno mjesto izvrši izbor.
DOKAZIVANJE DRŽAVLJANSTVA
(Član 158 Zakona o opštem upravnom postupku)
Uvjerenje o državljanstvu predstavlja javnu ispravu koja ima vremenski
ograničenu dokaznu snagu, a činjenice navedene u istom ne moraju se provjeravati,
odnosno ispitivati po službenoj dužnosti.
Iz obrazloženja:
„Tužena je raspisala konkurs za prijem na radno mjesto pomoćnika direktora, koji je
objavljen na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore 15.02.2014.godine. Uslovi za
obavljanje poslova pomoćnika direktora bili su: sedmi nivo nacionalnog okvira kvalifikacije,
položen stručni ispit za rad u obrazovno – vaspitnim ustanovama, pet godina radnog iskustva
na poslovima obrazovanja i vaspitanja i crnogorsko državljanstvo. Na konkurs su se prijavila
tri kandidata – tužilac, K. N. i L. M. Za sve kandidate je utvrdjeno da ispunjavaju konkurskom
propisane uslova za izbor. Odlukom tužene, čija se zakonitost osporava, br. 344 od
07.03.2014. godine, koja je konačna, za pomoćnika direktorice JU SMŠ „M.“ T. izabran je K.
N., dipl. inžinjer mašinstva iz H. N.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je odbio predmetni
tužbeni zahtjev kao neosnovan, nalazeći da je osporena odluka donijeta u skladu sa zakonom,
jer je izabrani kandidat, kao i ostali kandidati u trenutku donošenja odluke, ispunjavao sve
zakonom propisane uslove za izbor na radno mjesto pomoćnika direktora škole. Kako je
diskreciono pravo direktorice škole, u čijoj nadležnosti je i donošenje odluke o izboru
pomoćnika direktora, da izmedju kandidata koji ispunjavaju zakonom propisane uslove za
navedeno radno mjesto izvrši izbor to tužena time što je za pomoćnika direktora izabrala K.
N. nije nezakonito postupila, pa nije ni bilo mjesta da se predmetna odluka o izboru poništi.
Navedeni činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni
sud.
Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su, i po nalaženju ovog suda, pravilno
primijenili materijalno pravo.
Naime, odredbom čl. 86 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju (Sl. list RCG, br.
64/02, 31/05 i 49/07 i Sl. list CG, br. 21/09, 45/10, 45/11, 36/13 i 39/13) propisano je da za
pomoćnika direktora može biti izabrano lice koje ispunjava uslove za direktora, da pomoćnika
direktora bira i razrješava direktor, te da se bira na period od četiri godine.
Odredbom čl. 78 istog zakona predvidjeni su uslovi za direktora ustanove, koji su
navedeni u objavljenom konkursu tužene, dok je čl. 82 st. 6 ovog zakona propisano je da je
izbor nastavnika, stručnih saradnika i drugih zaposlenih u ustanovi u nadležnosti direktora.
281
Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja i navedenih odredaba Opšteg zakona o
obrazovanju i vaspitanju, i po nalaženju ovog suda, nije bilo mjesta poništenju osporene
odluke tužene. Ovo sa razloga koje su dali nižestepeni sudovi, a koje prihvata i revizijski sud i
na iste upućuje revidenta, bez potrebe da ih ponavlja.
Ovaj sud je cijenio navode na kojima se insistira u reviziji, a naime da izabrani
kandidat nije valjano dokazao činjenicu crnogorskog državljanstva, jer je uz prijavu na
konkurs priložio uvjerenje o državljanstvu koje je starije od šest mjeseci, ali je našao da ovaj
revizijski navod nije od uticaja na donošenje drugačije odluke.
Naime, odredbom čl. 158 Zakona o opštem upravnom postupku (Sl. list RCG, br.
60/03 i Sl.list CG, br. 32/11) propisano je da javne isprave imaju vremenski neograničenu
dokaznu snagu, ako se pravne činjenice (pravni poslovi) poslije njenog izdavanja ne mogu
promijeniti. Ako naknadna promjena pravnih ili faktičkih dejstava može uticati na sadržaj
isprave, isprava ima vremenski ograničenu dokaznu snagu. Službeno lice može ispitivati da li
su činjenice navedene u ispravi sa vremenski ograničenom dokaznom snagom istinite.
Imajući u vidu navedenu odredbu pomenutog zakona, zaključuje se da uvjerenje o
državljanstvu predstavlja javnu ispravu koja ima vremenski ograničenu dokaznu snagu, jer se
vremenom činjenica državljanstva može izmijeniti. Medjutim, činjenice navedene u ispravi sa
vremenski ograničenom dokaznom snagom mogu se, dakle ne moraju, provjeravati odnosno
ispitivati po službenoj dužnosti.
Tužilac je činjenicu crnogorskog državljanstva dokazivao uvjerenjem o državljanstvu,
a u konkursu nije bilo propisano vrijeme važenja uvjerenja. Tužena je tu činjenicu ,sadržanu u
priloženom uvjerenju, prihvatila kao istinitu.
Kod sadržine navedene odredbe tužena, škola, nije bila u obavezi da tu činjenicu
provjerava izuzev da je posumnjala u njenu istinitost.
Tužilac je tokom postupka osporio sadržinu navedenog uvjerenja. Stoga je teret
dokazivanja tvrdnje da izabrani kandidat nije crnogorski državljanin bio na tužiocu, shodno
odredbi čl. 219 ZPP. Medjutim, tužilac tu činjenicu nije dokazao pa na istoj u reviziji ne
može s uspjehom insistirati.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 751/16 od 14.09.2016. godine)
282
PRAVO NA NAKNADU ŠTETE
KAO POSLJEDICE NEZAKONITOG OTKAZA UGOVORA O RADU
ZBOG NEDOSTAVLJANJA UPOZORENJA
(Član 143 stav 1 tačka 4 u vezi čl. 143 st. 2 Zakona o radu,
u vezi sa čl. 166 st. 1 i 148 st. 1 ZOO)
Za pravo na naknadu štete, kao posledice utvrđenog nezakonitog otkaza
izrečenog primjenom čl.143. Zakona o radu nije od značaja da li je zaposleni skrivio
otkazni razlog, već bi to bilo od uticaja da je prestanak radnog odnosa izrečen kao
diciplinska mjera nakon sprovedenog disciplinskog postupka.
Iz obrazloženja:
„Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.307/10 od 23.03.2012.
godine, poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu br.91-453 od
18.01.2010. godine i obavezan je tuženi da tužioca vrati na radno mjesto koje je obavljao prije
prestanka radnog odnosa. Rješenje o otkazu ugovora o radu je poništeno jer je u postupku
utvrđeno da je tužiocu bilo povrijeđeno pravo na odbranu obzirom da prije donošenja odluke
o prestanku radnog odnosa tuženi nije postupio u skladu sa odredbom čl.143. st.2. Zakona o
radu ("Sl.list CG", br.49/08 i 26/09) i pisanim putem upozorio tužioca na postojanje razloga
za otkaz ugovora o radu, uz ostavljanje zakonskog roka za izjašnjenje.
Tužbom u predmetnom sporu je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu na ime
naknade štete u vidu izgubljene zarade za period za koji nije radio i primao zaradu (od
18.01.2010. do 31.01.2012. godine).
Putem vještaka ekonomsko-finansijske struke utvrđeno je da se radi o iznosu od
17.434,02 €, na koji je tužilac opredijelio tužbeni zahtjev.
Prvostepeni sud je odbio zahtjev tužioca nalazeći da u konkretnom slučaju ne postoji
osnov za naknadu štete, shodno odredbi čl.166. st.1. u vezi čl.148. st.1. Zakona o
obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08), jer je odluka o prestanku radnog odnosa
poništena zbog formalnih nedostataka, a da je zaposleni svojom radnjom, dolaskom na posao
u alkoholisanom stanju, kako je to i utvrđeno, prouzrokovao vođenje disciplinskog postupka i
otkaz ugovora o radu, zbog čega nema pravo na naknadu štete koju tužbom zahtijeva.
Drugostepeni sud nalazi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno
primijenio materijalno pravo, zbog čega je prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev
usvojio. Naime, drugostepeni sud je stanovišta da tuženi donošenjem rješenja o otkazu
ugovora o radu, koja je poništeno kao nezakonito, onemogućio tužioca da ostvari zaradu po
osnovu ugovora o radu za period po osnovu ugovora o radu za period u kojem je sporno
rješenje proizvodilo dejstvo, pa da tužilac na osnovu člana 148, čl.149 i čl.192. Zakona o
obligacionim odnosima, ima pravo na naknadu štete, a da je bez značaja na pravo tužioca na
naknadu štete činjenica da li je to učinjeno iz formalnih razloga (nedostavljanje upozorenja)
ili iz materijalnih razloga.
Sa izraženim stavom i zaključkom drugostepenog suda u svemu je saglasan i ovaj sud.
Ovo iz razloga što je u pitanju prestanak radnog odnosa otkazom ugovora o radu od
strane poslodavca osnovom čl.143. Zakona o radu, za koji je utvrđeno da je nezakonit zbog
počinjenih propusta u postupku izricanaja otkaza, konkretno zbog nedostavljanja upozorenja
zaposlenom, što je zakonska obaveza u smislu st.2. navedene zakonske odredbe.
283
Kako je tužiocu nezakonito otkazan ugovor o radu, to ga je tuženi onemogućio da za
vrijeme dejstva nezakonitog rješenja ostvari pravo na zaradu, kao pripadajuće mu pravo po
ugovoru o radu, zbog čega je dužan da mu nadoknadi štetu u visini izostale zarade.
Za pravo na naknadu štete, kao posledice utvrđenog nezakonitog otkaza izrečenog
primjenom čl.143. Zakona o radu nije od značaja da li je zaposleni skrivio otkazni razlog. To
bi bilo od uticaja da je prestanak radnog odnosa izrečen kao diciplinska mjera nakon
sprovedenog disciplinskog postupka, u kojem je utvrđeno da je počinjena povreda radne
dužnosti, ali da disciplinski postupak nije pravilno sproveden, pa je odluka disciplinskog
organa poništena samo zbog propusta formalne prirode.
Protiv tužioca nije vođen disciplinski postupak, kako se to neosnovano navodi u
prvostepenoj presudi. Tužiocu je rješenje o otkazu ugovora o radu donijeto na osnovu čl.143.
st.1. tač.4. Zakona o radu - poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako
zaposleni dolazi na posao, pored ostalog, i pod dejstvom alkohola. Budući je sporno rješenje o
otkazu poništeno kao nezakonito, jer tuženi nije postupio po odredbi čl.143. st.2. Zakona o
radu (tužiocu nije dostavljeno upozorenje u pisanoj formi), i ovaj sud nalazi da tužilac ima
pravo na naknadu štete u vidu neostvarene zarade u spornom periodu.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 68/16 od 28.06.2016. godine)
284
DJELIMIČNO USKRAĆENO PRAVO NA ZARADU
(Član 134 Zakona o radu, u vezi čl. 166 ZOO)
Poslodavac odgovara za štetu zbog djelimično uskraćenog prava na zaradu
zaposlenog ako je obračun zarade istom vršen po manjem koeficijentu od onog
utvrdjenog rješenjem.
Iz obrazloženja:
„Prvostepeni sud je utvrdio da je rješenjem tuženog br. 16-D1-113-190/11 od
24.05.2011. godine tužilac počev od 24.05.2011. godine razvrstan u osmi platni razred izražen
koeficijentom 6,89 za utvrdjivanje fiksnog dijela zarade. Medjutim, za period od 24.05.2011.
do 01.02.2014. godine obračun zarade vršen mu je po koeficijentu 5,30. Na osnovu nalaza
vještaka finansijske struke utvrdjeno je da je tužiocu za taj period manje isplaćena zarada u
iznosu od 8.608,96 €, na koji iznos je obračunata zakonska zatezna kamata od dana dospjeća
svakog pojedinačnog iznosa.
Kako je tužiocu obračun zarade vršen po manjem koeficijentu od onog koji je utvrdjen
rješenjem, to tuženi odgovara za prouzrokovanu štetu zbog djelimično uskraćenog prava na
zaradu, saglasno odredbi člana 166 stav 1 ZOO.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 709/16 od 07.10.2016. godine)
285
POVREDA NA RADU
(Član 106 Zakona o radu, u vezi čl. 154 st. 1, čl. 173 i 174 ZOO)
Poslodavac je dužan da naknadi štetu zaposlenom nastalu kao posljedicu povrede
na radu usljed neadekvatnog obezbjedjenja mjesta rada.
Iz obrazloženja:
„Nižestepeni sudovi su zaključili da je tužilac pretrpio povredu na radu, a na strani
tužioca ne postoji doprinos jer je do povrede došlo zbog neadekvatnog obezbjeđenja mjesta
rada, a ovo imajući u vidu da tužena nije obezbijedila mjesto na kojem su se izvodili radovi na
rekonstrukciji objekta. Na ovaj način nižestepeni sudovi su zaključili da tužilac ima pravo na
naknadu štete, koje nesporno proizilazi iz utvrđene odgovornosti tužene u smislu čl.154. st.1.
ZOO ("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), koje pravo je
mjerodavno u vrijeme nastanka štete, a isto određenje sadržano je i u odredbi čl.148. st.1.
važećeg ZOO. Jer, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da postoji objektivna odgovornost
tužene da tužiocu naknadi pretrpljenu nematerijalnu štetu, a ovo imajući u vidu da kanal ispod
stepenica koji nije adekvatno obezbijeđen rešetkom, predstavlja opasnu stvar shodno
odredbama čl.173. i čl.174. ranijeg ZOO, kao i da je tužilac povrijeđen na radu ili u vezi sa
radom, u kom slučaju je poslodavac dužan da mu naknadi štetu u skladu sa zakonom ili
opštim aktom, u smislu odredbe čl.106. Zakona o radu ("Sl.list RCG", br.43/03), koje pravo je
mjerodavno u vrijeme povređivanja tužioca. Navedena obaveza tužene-poslodavca
predviđena je i odredbama čl.134. važećeg Zakona o radu, a odredbom čl.17. Zakona o
državnim službenicima i namještenicima propisana je subsidijarna primjena opštih propisa o
radu na prava, obaveze i odgovornosti državnih službenika i namještenika koja nijesu
regulisana tim ili posebnim zakonom.
Po nalaženju ovog suda, revizijom se bez osnova osporava utvrđena odgovornost
tužene. Jer, nižestepeni sudovi su u svemu i pravilno utvrdili činjenice za pravilnu primjenu
materijalnog prava o odgovornosti tužene u smislu navedenih zakonskih određenja, a posebno
utvrdili nepostojanje doprinosa tužioca nastanku štete, pa ovi revizijski razlozi ne dovode u
sumnju izloženi zaključak nižestepenih sudova o odgovornosti tužene.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 993/16 od 15.11.2016. godine)
286
VRAĆANJE NA RAD PO PRAVOSNAŽNOJ PRESUDI
-NEZAKONITOST RJEŠENJA O OTKAZU
RJEŠENJA O VRAĆANJU NA RAD-
Po donošenju rješenja o vraćanju na rad zaposlenog nakon poništaja kao
nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa nije bilo mjesta zaključivanju ugovora
o radu, u smislu odredbi člana 21 stav 3 u vezi st. 1 Zakona o radu, pa odbijanje
zaposlenog da potpiše ugovor o radu nije razlog za otkaz.
Iz obrazloženja:
„I po nalaženju ovog suda, sporno rješenje o otkazu rješenja o vraćanju na rad br.
706/3 od 17.11.2014.godine je nezakonito, budući da tuženi nije mogao donijeti ovo rješenje
osnovom naznačenih zakonskih odredbi. Jer, tužilji ranije zasnovani radni odnos na
neodredjeno vrijeme nije prestao s obzirom da je rješenje o prestanku radnog odnosa br. 71/12
od 05.10.2012.godine poništeno kao nezakonito pravosnažnom presudom prvostepenog suda
P.br. 4377/12 od 12.03.2014.godine. Kako je to rješenje nezakonito potrebno je da se tužilja
reintegriše u radnu sredinu vraćanjem na rad i rasporedjivanjem na poslove koji odgovaraju
njenoj školskoj spremi, o čemu je tuženi donio rješenje br. 706 od 03.11.2014.godine. Stoga,
po donošenju rješenja o vraćanju na rad tužilje nije bilo mjesta zaključianju ugovora o radu, u
smislu odredbi čl. 21.st.3. u vezi st.1. Zakona o radu, jer se iste odnose na zaključivanje
ugovora o radu povodom zasnivanja radnog odnosa. Zbog toga odbijanje tužilje da potpiše
ugovor o radu nije razlog za otkaz, kao ni to što po istom nije stupila na rad u smislu odredbi
čl. 22.st.2. Zakona o radu, što pobijano rješenje čini nezakonitim.
U ostalom, tužilja se vratila na posao nakon donošenja rješenja o vraćanju na rad po
pravosnažnoj presudi, pa ukoliko je tuženi smatrao da je samovoljno napustila posao i ne
dolazi na posao od 10.11.2014.godine, niti pravda izostanak, nije mogao sa tih razloga
donijeti rješenje o otkazu rješenja o vraćanju na rad, sa posledicama prestanka radnog odnosa.
Razlozi za otkaz ugovora o radu od strane poslodavca, kao i postupak otkazivanja, propisani
su čl. 143. i 143 b), a odluka se donosi u formi rješenja sa elementima propisanim čl. 143.
Zakona o radu.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1024/16 od 21.12.2016. godine)
287
OCJENA ZAKONITOSTI RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA
(Član 143 st. 1 i 2 Zakona o radu)
Činjenica da poslodavac nije zaposlenoj donio formalno rješenje o korišćenju
godišnjeg odmora ne znači da je neopravdano odsutna.
***
Zaposlena kod koje nije postojala svijest o nedopuštenosti odsustvovanja sa rada,
niti je objektivno ispoljila volju da više ne radi, već se aktivno interesovala za posao, ne
može trpjeti posljedice izazvane ponašanjem radnika poslodavca.
Iz obrazloženja:
„Na osnovu iskaza tužilje kao stranke i saslušanih svjedoka, kao i pismenih dokaza
utrdio je da je tužilja bila u uvjerenju da je nakon porodiljskog odsustva (spornom periodu)
bila na godišnjem odmoru, budući su je nadležna lica tuženog na to uputila, a na osnovu
potvrde izabranog ljekara o bolesti i potrebi prisustva majke uz dijete, koju je ljekar izdao
25.03.2013.godine da je opravdano odsustvovala u periodu od 11.02.2013. do
25.02.2013.godine i da potvrdu ranije nije mogla dostaviti tuženom, zbog čega je zaključio da
ne stoje povrede iz čl. 26.st.1. tač.6,7 i 17 aneksa ugovora o radu. Uz to, smatra da je tuženi
nezakonito osporenom rješenju dao retroaktivno dejstvo i da činjenično nije odredio povrede.
Prema tome, drugostepeni sud preocjenom dokaza bez otvaranja rasprave nije mogao
utvrditi drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud neposrednim
izvodjenjem dokaza te preinačiti prvostepenu presudu, a kojoj nedostaju potrebni i pravilni
razlozi.
Sama činjenica da tuženi nije tužilji donio formalno rješenje o korišćenju godišnjeg
odmora, po mišljenju ovog suda, ne znači da je neopravdano odsutna. Ovo kod utvrdjenja
prvostepenog suda da se tužilja i prije isteka porodiljskog odsustva obraćala direktoru tuženog
sa zahtjevom da se vrati na posao, a zatim se o danu povratka na posao interesovala kod svog
pretpostavljenog S. V., koji ju je uputio na pravnu službu, a pravnik iz te službe V. M. dao joj
do znanja da poslije porodiljskog odsustva može koristiti godišnji odmor i da će rješenje o
korišćenju istog, nakon što potpiše direktor, biti poslato i da ga čeka. U tom slučaju kod
tužilje nije postojala svijest o nedopuštenosti odsudstvovanja sa rada, niti je objektivno
ispoljila volju da više ne radi, već se aktivno interesovala za posao, pa ne može trpjeti
posledice izazvane ponašanjem radnika tuženog.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 825/16 od 20.12.2016. godine)
288
NASILNIČKO I UVREDLJIVO PONAŠANJE PREMA UPRAVNIKU
(Član 125 stav 3 Zakona o radu, u vezi čl. 30b
tačka 6 Opšteg kolektivnog ugovora)
Ispoljavanjem nasilničkog i uvredljivog ponašanja prema upravniku zaposleni je
počinio težu povredu radne obaveze iz čana 30b tačka 6 Opšteg kolektivnog ugovora, te
je zakonita odluka o prestanku radnog odnosa.
PRIMJENA ODREDBE ČLANA 160 ZAKONA O RADU
Ako teža povreda radne obaveze nije u vezi sa sindikalnom aktivnošću zaposleni
ne uživa zaštitu predvidjenu odredbom člana 160 Zakona o radu.
Iz obrazloženja:
„U postupku je utvrđeno da je odlukom tuženog br.10-10-177-1 od 17.09.2012. godine
tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Iz odluke proizilazi da je u
sprovedenom disciplinskom postupku utvrđeno da je tužilac sa umišljajem počinio povredu
radne obaveze nasilničko, uvredljivo ili nedolično ponašanje prema zaposlenom iz čl.30b
tač.6 Opšteg kolektivnog ugovora, a u vezi sa čl.125 st.3 Zakona o radu. Dalje je utvrđeno da
se povreda radne obaveze sastojala u tome što je tužilac dana 26.07.2012. godine, na sastanku
koji je organizovan sa zaposlenima i menadžmentom tuženog u Livnoj i kokilnoj hali,
vrijeđao upravnika A. J. i prema istoj ispoljio nasilničko i uvredljivo ponašanje, na način što
ju je tokom sastanka mrškao, ćutkao, opsovao joj majku i rekao joj da ona svašta priča za
njega, da on "zna šta ona laje", a na njen zahtjev da joj kaže šta ona to priča za njega više puta
joj rekao "jebem ti majku, majku ti jebem". Iz ugovora o radu zaključenog između tužioca i
tuženog 18.06.2012. godine, utvrđeno je da je tužilac zasnovao radni odnos kod tuženog za
rad na radnom mjestu Predstavnik sindikata.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su, i po shvatanju ovog
suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužioca odbili kao neosnovan.
Pobijanom odlukom tužiocu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa zbog
povrede radne obaveze predviđene odredbom čl.30b tač.6 Opšteg kolektivnog ugovora, kojom
je kao teža povreda radne obaveze propisano nasilničko, nedolično ili uvredljivo ponašanje
prema strankama ili zaposlenim, ili iskazivanje bilo kakvog oblika netrpeljivosti. Odredbom
čl.125 st.3 Zakona o radu, predviđeno je da se prestanak radnog odnosa može izreći za
povredu radnih obaveza u skladu sa kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu.
U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su pravilnom ocjenom izvedenih dokaza
utvrdili da je tužilac počinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, o čemu
pobijana i prvostepena presuda sadrže jasne i dovoljne razloge kao odgovor na suprotne
revizijske navode, pa ih ovaj sud neće ponavljati u ovoj presudi.
Revizijski navodi tužioca kojima ukazuje da mu je osporenom odlukom izrečena
mjera prestanka radnog odnosa, ali nije otkazan ugovor o radu, nijesu od značaja. U
konkretnom slučaju tuženi je osporenu odluku donio nakon zakonito provedenog
disciplinskog postupka i izrekao disciplinsku mjeru prestanak radnog odnosa, pa je isključeno
donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu. Jer, ugovor o radu se može otkazati zaposlenom
289
ako za to postoje opravdani razlozi sadržani u odredbi čl.143 st.1 Zakona o radu, u kojim
slučajevima postoji obaveza poštovanja otkaznog roka i obaveza prethodnog upozorenja
zaposlenog o postojanju razloga za otkaz - čl.143b.
Nije osnovan ni revizijski navod da ugovor o radu tužioca i tuženog ne sadrži opis
poslova, pa sledstveno tome ne može biti ni povrede radne obaveze niti odgovornosti
zaposlenog. Nasuprot, kod tuženog se primjenjuje Opšti kolektivni ugovor jer ne postoji
posebni i pojedinačni kolektivni ugovor, a odredbama Opšteg kolektivnog ugovora - čl.30b
tač.6, kao teža povreda radne obaveze propisano je nasilničko, nedolično ili uvredljivo
ponašanje prema strankama ili zaposlenim ili iskazivanje bilo kakvog oblika netrpeljivosti.
Ispitujući zakonitost odluke tuženog o izrečenoj mjeri prestanak radnog odnosa
tužiocu nižestepeni sudovi su izveli pravilan zaključak da je tužilac uputio pogrdne i
uvredljive riječi jednom od zaposlenih - upravniku A. J. i prema istoj ispoljio nasilničko i
uvredljivo ponašanje, zbog čega su pravilno zaključili da navedeno ponašanje tužioca
predstavlja težu povredu radne obaveze, zbog koje se može izreći mjera prestanak radnog
odnosa.
Nižestepeni sudovi su u ovom sporu pravilno zaključili da zaštita tužioca kao
sindikalnog predstavnika ne djeluje kada postoji njegovo protivpravno ponašanje kao razlog
za otkaz ugovora o radu ili izricanje disciplinske mjere. Naime, prema odredbi čl.160 Zakona
o radu, predstavnik sindikalne organizacije i predstavnik zaposlenih, za vrijeme obavljanja
sindikalnih aktivnosti i šest mjeseci nakon prestanka sindikalnih aktivnosti ne može biti
pozvan na odgovornost u vezi sa obavljanjem sindikalnih aktivnosti, proglašen tehnološkim
viškom, raspoređen na drugo radno mjesto kod istog ili drugog poslodavca, ili na drugi način
doveden u nepovoljniji položaj, ukoliko postupa u skladu sa zakonom i kolektivnim
ugovorom. Prema Konvenciji MOR-a br.135 o zaštiti i olakšicama koji se pružaju
predstavnicima radnika u preduzeću i Preporuci br.143 o radničkim predstavnicima (odeljak
III tačka 5), predviđeno je da radnički predstavnici uživaju zaštitu od svakog štetnog postupka
po njih, posebno otpuštanja sa posla.
U konkretnom sporu utvrđeno je da povrede radne obaveze za koje je tužilac oglašen
disciplinski odgovornim nijesu u vezi sa njegovom sindikalnom aktivnošću, već postoji
protivpravno ponašanje tužioca, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je
osporena odluka tuženog zakonita.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1140/16 od 29.11.2016. godine)
290
ZAŠTITA PREDSTAVNIKA SINDIKATA
I PRESTANAK RADNOG ODNOSA PREDSTAVNIKU SINDIKATA
ZBOG NEOPRAVDANOG ODSUSTVA SA POSLA
(Član 160 u vezi čl. 159 st. 3 i 5 i čl. 143 st. 1 tačka 5 Zakona o radu)
Zaštita predstavnika sindikata od otpuštanja sa posla nije apsolutna već je
uslovljena njihovim postupanjem u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, te se
odsustvo sa posla predstavnika sindikata radi obavljanja sindikalnih aktivnosti ne može
smatrati opravdanim ako isti nije postupio u skladu sa odredbom člana 159 stav 5
Zakona o radu i u pisanoj formi o odsustvu obavijestio poslodavca.
Iz obrazloženja:
„Ne može se prihvatiti stanovište nižestepenih sudova da je osporeno rješenje o otkazu
Ugovora o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti tužiocu od 01.02.2011.
godine nezakonito iz razloga što u izreci i obrazloženju istog nijesu navedeni uzastopni radni
dani kada tužilac nije dolazio na posao, niti je svoje odsustvo pravdao. Naprotiv, po ocjeni
ovog suda, iz predmetnih spisa i obrazloženja pobijanog rješenja od 01.02.2011. godine
nesumnjivo proizilazi da tužilac nije obavljao poslove svog radnog mjesta od dana
24.09.2010. do 01.02.2011. godine, niti je svoje odsustvo na bilo koji način opravdao, iz čega
bi se svakako izveo zaključak da je u rješenju naveden osnov prestanka njegovog radnog
odnosa. Ovo prije svega zbog toga, što je za ocjenu opravdanosti izostajanja sa posla, shodno
odredbi čl.143. st.1. tač.5. Zakona o radu, neophodan stvarni razlog odsustvovanja sa posla,
jer se opravdanost ne ocjenjuje prema formalnim, već stvarnim mjerilima, a koje
odsustvovanje tužilac u spornom periodu na propisan način nije dokazao.
Osim toga, odredbom čl.159. st.5. Zakona o radu predvidjeno je da poslodavac mora
biti obaviješten u pisanoj formi o odsustvu člana sindikalne organizacije u slučajevima iz st.3.
ovog člana, najmanje tri dana prije njegovog odsustva, dok čl.159. st.3. navedenog zakona
predvidja da predstavnik sindikalne organizacije ima pravo da odsustvuje sa rada uz naknadu
zarade radi obavljanja aktivnosti koje organizuje sindikat u skladu sa kolektivnim ugovorom.
Tumačeći navedenu zakonsku odredbu ista, po mišljenju ovog suda, ne daje posebna
ovlašćenja, a time ni prava, za vrijeme obavljanja sindikalnih aktivnosti, predsjedniku
sindikalne organizacije u odnosu na predstavnika, odnosno člana sindikalne organizacije.
Prema tome, a imajući u vidu iznijeto, po ocjeni ovog suda, tužilac je za vrijeme
odsustvovanja sa rada u spornom periodu, a radi obavljanja sindikalnih aktivnosti morao u
svemu postupati u skladu sa odredbama čl.159. st.3 i 5. Zakona o radu. Medjutim, kako je iz
spisa izvjesno da je njegovo odsustvovanje i postupanje u označenom periodu suprotno
navedenim odredbama pomenutog Zakona, to svakako ukazuje da je osporeno rješenje
tuženog o otkazu Ugovora o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti od
01.02.2011. godine zakonito, radi čega je i tučiočev zahtjev za poništaj istog odbijen kao
neosnovan, kako je to i odlučeno izrekom ove presude.
Isto tako, po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi pogrešno zaključuju da tužiocu šest
mjeseci nakon prestanka sindikalnih aktivnosti nije mogao prestati radni odnos kod tuženog.
Ovo zbog toga što, po stanovištu ovog suda, odredba čl.160. Zakona o radu predstavniku
sindikalne organizacije i predstavniku zaposlenih, a time i tužiocu kao predsjedniku
sindikalne organizacije, šest mjeseci nakon prestanka sindikalnih aktivnosti obezbjedjuje
samo zaštitu odredjenih prava, decidno nabrojanih u istoj, pri čemu nigdje ne navodi da
291
navedenim licima u tom periodu ne može prestati radni odnos ukoliko ne postupaju u skladu
sa zakonom.
Imajući u vidu naprijed navedeno, pravni pristup nižestepenih sudova prilikom
odlučivanja o označenom dijelu tužbenog zahtjeva tužioca je pogrešan, pa je reviziju tuženog
valjalo usvojiti, pomenute presude preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
Odlukom Ustavnog suda Crne Gore Už-III br.397/14 od 31.03.2016. godine, usvojena
je ustavna žalba i ukinuta presuda ovog suda Rev.br.193/14 od 08.04.2014. godine i predmet
vraćen ovom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud je ukinuo navedenu presudu nalazeći da
u istoj nijesu iznijeti adekvatni razlozi, da svoje pravne stavove Vrhovni sud Crne Gore nije
obrazložio na način kojim bi otklonio sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja, odnosno
na način koji bi učinio nesumnjivim utemeljenost donijete presude na ustavno pravno
prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava, čime je povrijedjen čl.32
Ustava Crne Gore i čl.6 st.1. Evropske konkvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda.
Cijeneći ukidne razloge, imajući u vidu odredbu čl.77 st.2 Zakona o Ustavnom sudu
("Sl.list CG", br.11/15), kojom je propisano da je nadležni organ dužan da poštuje pravne
razloge Ustavnog suda ukazane u odluci, ovaj sud nalazi potrebnim da ukaže na sledeće:
Nije sporno da je tužilac bio predsjednik Sindikalne organizacije E. C. G. i da je sa
tuženim 24.01.2005. godine zaključio kolektivni ugovor, a na osnovu istog 15.12.2005.
godine i poseban sporazum o utvrdjivanju zarada zaposlenih koji profesionalno obavljaju
poslove za potrebe sindikalne organizacije i povećanju zarada sindikalnih povjerilaca. Ovim
sporazumom su predvidjena tri radna mjesta za profesionalni rad, a jedno od ta tri mjesta je i
predsjednik sindikata. Medjutim, rješenjem tuženog br.10-00-12823 od 22.10.2010. godine, u
skladu sa odgovorajućim odredbama Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08), utvrdjena je
reprezentativnost Sindikalne organizacije zaposlednih E. C. G., dakle, druge sindikalne
organizacije a ne sindikalne organizacije čiji je predsjednik bio tužilac, a reprezentativnost
Sindikalne organizacije zaposlenih E. C. G. AD N. (sindikalne organizacije čiji tužilac nije
bio član) utvrdjena je i rješenjem br.10-00-13082 od 16.11.2010. godine, ovaj put u skladu sa
Zakonom o reprezentativnosti sindikata ("Sl.list CG", br.26/2010), koji je u medjuvremenu
stupio na snagu. Prema tome, tužilac sindikalne poslove nakon utvrdjivanje reprezentativnosti
drugog sindikata više nije obavljao kao profesionalac i sa istim je 01.06.2009.godine
zaključen Ugovor o uredjenju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti, koji je izmijenjen
Aneksom 1 od 23.10.2009. godine i Aneksom 2 od 01.11.2010. godine, kojim je tužilac
rasporedjen na radno mjesto obračunskog radnika u ED Podgorica.
Takodje, nije sporno da predstavnici sindikata imaju poseban status, propisan članom
11 Evropske konvencije, na koji je ukazano odlukom Ustavnog suda. Zaštitu predstavnika
sindikata garantuje i Konvencija MOR-a br.135 o zaštiti i olakšicama koje se pružaju
predstavnicima radnika u preduzeću (Zakon o ratifikaciji objavljen u “Sl.listu SFRJ", br.14/82
od 31.12.1982. godine). Članom 1 Konvencije odredjeno je da predstavnici radnika u
preduzeću uživaju efikasnu zaštitu od svakog postupka koji je štetan po njih, uključujući i
otpuštanje, zbog njihovog statusa ili aktivnosti kao predstavnika radnika ili članova sindikata
ili učešća u sindikalnim aktivnostima, ako postupaju u skladu sa važećim zakonima ili
kolektivnim sporazumima ili drugim zajedničkim dogovorenim aranžmanima, a čl.6 iste
konvencije odredjeno je da se primjena odredaba ove konvencije može obezbijediti
nacionalnim zakonima ili propisima ili kolektivnim sporazumima ili na bilo koji drugi način,
u skladu sa nacionalnom praksom. Članom 160 st.1 Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08,
26/09, 88/09, 26/10, 59/11 i 66/12), propisano je da predstavnik sindikalne organizacije i
predstavnik zaposlenih, za vrijeme obavljanja sindikalnih aktivnosti i šest mjeseci nakon
prestanka sindikalnih aktivnosti, ne može biti pozvan na odgovornost u vezi sa obavljanjem
sindikalnih aktivnosti, proglašen kao zaposleni za čijim radom je prestala potreba, rasporedjen
292
na drugo radno mjesto kod istog ili drugog poslodavca u vezi sa obavljanjem sindikalnih
aktivnosti ili na drugi način doveden u nepovoljniji položaj, ukoliko postupa u skladu sa
zakonom i kolektivnim ugovorom.
Dakle, slijedom citiranih odredbi medjunarodnih konvencija i Zakona o radu, jasno
proizilazi da zaštita predstavnika radnika od otpuštanja sa posla nije apsolutna. Uslovljena je
njihovim postupanjem u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Tako, odredbom čl.159.
st.3 odredjeno je da predstavnik sindikalne organizacije ima pravo da odsustvuje sa rada uz
naknadu zarade radi obavljanja aktivnosti koje organizuje sindikat u skladu sa kolektivnim
ugovorom, a odredbom st.5 istog člana, propisano je da poslodavac mora biti obaviješten u
pisanoj formi o odsustvu člana sindikalne organizacije u slučajevima iz stava 3 ovog člana,
najmanje tri dana prije njegovog odsustva.
U konkretnom slučaju nesumnjivo je utvrdjeno da tužilac nije dolazio na posao od
24.09.2010. godine zaključno sa 01.02.2011. godine, i da za navedeni period sudu nije
dostavio dokaze o opravdanoj spriječenosti, odnosno, ako je obavljao sindikalne aktivnosti u
tom periodu, nije dostavio dokaze da je postupao saglasno odredbi čl.159. st.5 Zakona o radu
- obaviještavao poslodavca u pisanoj formi o odsustvu sa posla zbog obavljanja sindikalnih
aktivnosti (najmanje tri dana prije njegovog odsustva), zbog čega se navedeno odsustvo ne
može smatrati opravdanim.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už-Rev. br. 4/16 od 29.11.2016. godine)
293
PRAVO NA NAKNADU ZA RAD U KOMISIJI
I DRUGOM RADNOM TIJELU
(Član 5 Odluke o kriterijumima za utvrdjivanje visine naknade
za rad članova radnih tijela i timova ili drugog oblika rada)
Pravo na naknadu za rad u Komisiji i drugom radnom tijelu uslovljeno je
obavljanjem rada van redovnog radnog vremena i radom koji prelazi okvire redovnih
radnih zadataka, kao i obavezom dostavljanja izvještaja o radu komisije, odnosno tima.
Iz obrazloženja:
„Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tužilja je tražila isplatu naknade za rad u
Komisiji za praćenje realizacije Nacionalnog programa zaštite potrošača, tvrdeći da joj tužena
nije isplatila naknadu za period od 02.07.2009. do 12.06.2014. godine.
Iz činjenica utvrđenih u postupku prvostepeni sud je zaključio da je rješenjem
Ministarstva ekonomije br.0702-28/4 od 02.07.2009. godine obrazovana Komisija za praćenje
realizacije Nacionalnog programa zaštite potrošača, sa zadatkom da prati realizaciju programa
i shodno tome preduzima određene mjere i aktivnosti u cilju izrade i implementacije direktiva
EU iz ove oblasti. Rješenjem ovog Ministarstva od 18.05.2011. godine obrazovana je
međuresorska Komisija, za period 2010-2012 godine, i za člana iste imenovana tužilja, sa
zadatkom da koordinira i prati realizaciju aktivnosti iz Akcionog plana koji je sastavni dio
Nacionalnog programa zaštite potrošača. Rješenjem je određena obaveza Komisije da
priprema godišnje izvještaje o realizaciji plana koje resorno ministarstvo dostavlja na
usvajanje Vladi. Takođe je određeno da članovima Komisije pripada naknada za rad iz
budžetskih sredstava organa iz kojeg je imenovan član komisije, shodno Odluci o utvrđivanju
visine naknade za rad člana radnog tijela ili drugog oblika. Međuresorska Komisija je
formirana i rješenjem od 25.02.2013. godine sa istim zadatkom, za period 2012-2015 godina,
čiji član je bila i tužilja.
Nalazeći da je tužilja radila u komisiji u kojoj je imenovana, kao i da joj tužena nije
isplatila naknadu za rad, prvostepeni sud je, preko vještaka finansijske struke, utvrdio visinu
neisplaćene naknade za utuženi period i obavezao tuženu da tužilji isplati iznos od 19.565,11
€, na ime glavnog potraživanja i na ime obračunatih dospjelih kamata iznos od 6.462,24 €.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog
suda kao pravilne, zaključujući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz
Odluka o kriterijumima za utvrđivanje visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili
drugog oblika rada, koje su bile u primjeni u periodu za koji se traži naknada, zbog čega je
odbio žalbu tužene izjavljenu protiv prvostepene presude.
Po nalaženju ovog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u ovom sporu
izostalo je pravilno i potpuno utvrđenje relevantnih činjenica. U postupku nije osporavano od
strane tužene da je tužilja imenovana za člana međuresorske Komisije za praćenje realizacije
Nacionalnog programa zaštite potrošača rješenjima Ministarstva ekonomije, i to za period
2010 - 2012 godine i za period 2012 - 2015 godine, da je ista zaposlena u Ministarstvu
zdravlja. Međutim, nižestepeni sudovi nijesu na pouzdan način raspravili i utvrdili činjenice
od kojih zavisi pravo tužilje na isplatu naknade za rad u pomenutoj komisiji. Naime, Odluka o
kriterijumima za utvrđivanje visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili drugog
oblika rada ("Sl.list CG", br.13/10), u članu 5 predviđa da članovima radnog tijela pripada
naknada samo pod uslovom da: su poslove i zadatke za koje su zaduženi aktom o obrazovanju
294
radnog tima obavili poslije redovnog radnog vremena, da poslovi i zadaci nijesu u opisu
redovnih radnih zadataka člana radnog tima, a pravo na naknadu može se ostvariti samo ako
je sačinjen i dostavljen izvještaj o radu radnog tima. Ista određenja sadržana su i u Odluci o
kriterijumima za utvrđivanje visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili drugog
oblika rada ("Sl.list CG", br.22/11) - član 5, kao i u Odluci o kriterijumima za utvrđivanje
visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili drugog oblika rada ("Sl.list CG",
br.26/12, 34/12) - član 9.
Iz naprijed navedenih zakonskih određenja nesumnjivo se zaključuje da je pravo na
naknadu za rad u Komisiji i drugom radnom tijelu uslovljeno obavljanjem rada van redovnog
radnog vremena, da takav rad prelazi okvire redovnih radnih zadataka, kao i obavezom
dostavljanja izvještaja o radu komisije, odnosno tima.
Po mišljenju ovog suda, u ovom sporu nije na pouzdan i pravilan način raspravljeno da
li je tužilja poslove u Komisiji obavljala van redovnog radnog vremena i redovnih radnih
zadataka u Ministarstvu zdravlja gdje je zaposlena, jer u tom pravcu nijesu utvrđene činjenice
koje bi mogle biti pouzdan oslonac za zaključak sudova o pravu tužilje na isplatu naknade.
Naime, tužilja nije prezentirala dokaze kojima bi potkrijepila svoju tvrdnju da je rad u
Komisiji obavljala van redovnog radnog vremena, osim što je u iskazu datom u svojstvu
stranke izjavila da je sve to radila nakon završetka svojih poslova, odnosno radnog vremena, a
na pitanje zastupnika tužene izjavila: "nisam vodila evidenciju o radu u komisiji u smislu da
sam to obavljala van redovnog radnog vremena već sam imala zadatak da obavim svoj dio
posla što sam i učinila odnosno prikazani su rezultati u vezi toga“."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 810/16 od 15.11.2016. godine)
295
PRIVREDNO PRAVO
296
297
OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKA
I PRIRODA TUŽBENOG ZAHTJEVA U STEČAJNOM POSTUPKU
Otvaranjem stečajnog postupka sva potraživanja prema stečajnom dužniku
ostvaruju se samo u stečajnom postupku i u odnosu na stečajnog dužnika mogu se
postaviti samo utvrdjujući tužbeni zahtjev.
Iz obrazloženja:
„Ne mogu se prihvatiti relevantnim navodi revizija da tužbom nije tražena isplata
naznačenog iznosa 4.224.302,00 €, već "samo" utvrđenje potraživanja i da bi usvajanjem
tužbenog zahtjeva ta sredstva ušla u stečajnu masu, a o njihovoj daljoj raspodjeli odlučivao bi
stečajni upravnik, u skladu sa namjenom za koju su sredstva bila uplaćena. Otvaranjem
stečajnog postupka sva potraživanja prema stečajnom dužniku ostvaruju se samo u stečajnom
postupku i u odnosu na stečajnog dužnika mogu se postaviti samo utvrđujući tužbeni zahtjev
(utvrđenje potraživanja) ali ne i obavezujući tužbeni zahtjev. Prema tome, tužioci nijesu ni
mogli zahtijevati isplatu naznačenog novčanog iznosa, već samo utvrđenje postojanja tog
njihovog potraživanja, što su tužbom i tražili i o tom zahtjevu, odlučujući o granicama
postavljenog zahtjeva, nižestepeni sudovi su odlučili i pravilno su postupili kada su tužbeni
zahtjev odbili, jer tužioci nijesu nosioci prava čiju zaštitu tužbom zahtijevaju.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 131/16 od 29.11.2016.godine)
298
UTVRDJENJE IZLUČNOG PRAVA
(Član 52 Zakona o stečaju)
Pravnom licu koje je dokazalo da je steklo pravo svojine na nepokretnostima po
osnovu zaključenog ugovora o vansudskoj prodaji pripada pravo na izdvajanje istih iz
stečajne mase.
Iz obrazloženja:
„Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za utvrdjenje izlučnog prava tužioca po
osnovu ugovora o vansudskoj prodaji Uzz.br.268/13 od 25.04.2013. godine i izdvajanje
nepokretnosti iz stečajne mase tuženog.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, a kod naprijed navedenog činjeničnog
utvrdjenja, nižestepeni sudovi su isti usvojili.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno
primjenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način.
Naime, odredbom čl.52. Zakona o stečaju ("Sl.list CG" br.1/11) je propisano da je
izlučni povjerilac lice koje na osnovu svog stvarnog ili ličnog prava, ima pravo da traži da se
odredjena stvar izdvoji iz stečajne mase.
Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi tužilac je bio dužan dokazati pravni osnov na
kojem temelji svoj zahtjev za izdavanje predmetnih nekretnina iz stečajne mase tuženog i to je
isti učinio. Naime, i po nalaženju ovog suda tužilac je dokazao da je isti stekao pravo svojine
na predmetnim nekretninama po osnovu zaključenog ugovora o vansudskoj prodaji
Uzz.br.268/13 od 25.04.2013. godine, te da mu s toga pripada pravo na izdvajanje istih iz
stečajne mase.
Naime, čl.84. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.list CG" br.19/09) je
propisano, da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnim stvarima stiče
upisom u katastar nepokretnosti ili na drugi odgovarajući način. S tim u vezi za ukazati je da
je bez značaja na sticanje svojine utvrdjena činjenica, da je upis u katastar nepokretnosti, a na
osnovu ugovora o vansudskoj prodaji od 25.04.2013. godine izvršen nakon otvaranja
stečajnog postupka nad tuženim. Ovo, ako se ima u vidu činjenica da je zahtjev za uknjižbu
podnijet prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, jer saglasno čl.12. st.2. Zakona o
državnom premjeru i katastru nepokretnosti ("Sl.list RCG" br.29/07 i 32/11) pravno dejstvo
upisa prema trećim licima počinje od trenutka podnošenja zahtjeva za upis organu uprave.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 152/16 od 21.12.2016.godine)
299
NEPOSTOJANJE ZABRANE IZVRŠENJA I NAMIRENJA
(Član 95 Zakona o stečaju)
Ne postoji zakonska zabrana izvršenja i namirenja propisana odredbom člana 95
Zakona o stečaju ako je rješenje o protivizvršenju donijeto po predlogu tuženog nad
kojim je otvoren stečajni postupak.
***
Činjenica da sud nije prekinuo postupak izvršenja nakon nastupanja pravnih
posljedica otvaranja stečaja nad tuženim ne može biti razlog da se izvršenje proglasi
nedopuštenim.
Iz obrazloženja:
„U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude je utvrdjeno da je na
osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Nikšiću P.br.300/07 od 23.05.2008. godine,
koja je potvrdjena presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.1805/08 od 09.06.2009. godine
sprovedeno izvršenje rješenjem Osnovnog suda u Nikšiću I.br.1092/09 od 29.09.2009.
godine, prenosom iznosa od 125.569,03 eura u korist tužioca, kao izvršnog povjerioca.
Nadalje, da su navedene presude na osnovu kojih je sprovedeno izvršenje, presudom
Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.1522/09 od 17.03.2010. godine preinačene, tako što je
zahtjev tužioca odbijen, nakon čega je uslijedio predlog za protivizvršenje izvršnog dužnika
ovdje tuženog, koji je rješenjem Osnovnog suda u Nikšiću I.br.623/10 od 18.11.2010. godine
usvojen i naloženo izvršnom dužniku (ovdje tužiocu) da u roku od 8 dana vrati izvršnom
dužniku iznos od 125.569,03 eura, plenidbom novčanih sredstava.
Tužilac je tražio da se proglasi nedopuštenim sprovodjenje protivizvršenja po rješenju
Osnovnog suda u Nikšiću I.br.623/10 od 18.11.2010. godine.
Nasuprot navodima revizije i po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno
odlučili kada su zahtjev tužioca odbili.
Naime, čl.61. st.1. tač.1. Zakona o izvršnom postupku ("Sl.list RCG", br.23/04) je
propisano da kada je izvršenje sprovedeno, izvršni dužnik može predlogom za protivizvršenje
zahtijevati od suda da obaveže izvršnog povjerioca da mu vrati ono što je izvršenjem dobio,
ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage, a
odredbom čl.57. st.1. navedenog zakona da izvršni dužnik ima pravo da, radi utvrdjivanja
neke činjenice koja se odnosi na samo potraživanje, a medju strankama je sporna, sve do
okončanja izvršnog postupka pokrene parnični ili drugi postupak radi proglašenja da je
izvršenje nedopušteno.
Dakle, to su razlozi, koji dovode u pitanje postojanje povjeriočevog potraživanja, koje
- potraživanje može prestati iz više razloga: ispunjenja, novacije, oproštaja duga i sl, a koji su
nastali nakon donošenja izvršne isprave.
Kako tužilac niti je tvrdio, niti dokazao da postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje, to
je pravilno primjenjeno materijalno pravo kada je odlučeno na izloženi način. S toga činjenica
da sud nije prekinuo postupak izvršenja nakon nastupanja pravnih posledica otvaranja stečaja
nad u ovom sporu tuženim ne može biti razlog da se proglasi izvršenje nedopuštenim.
Odredbom čl.95. Zakona o stečaju ("Sl.list CG", br.1/11) je propisano da od dana
otvaranja stečajnog postupka ne može se protiv stečajnog dužnika odnosno nad njegovom
300
imovinom odrediti i sprovesti prinudno izvršenje, niti bilo koja mjera postupka izvršenja u
cilju namirenja potraživanja, osim izvršenja koja se odnose na obaveze stečajne mase.
Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi nijesu postojale zakonske zabrane
izvršenja i namirenja, budući da je rješenje o protivizvršenju donijeto po predlogu, u ovom
sporu tuženog, što znači da je on - tuženi bio izvršni povjerilac. “
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 120/16 od 19.10.2016.godine)
301
PRAVA RAZLUČNIH POVJERILACA NA NAMIRENJE
POTRAŽIVANJA OBEZBIJEDJENOG HIPOTEKOM
-NEBLAGOVREMENO PRIJAVLJIVANJE POTRAŽIVANJA
U STEČAJNOM POSTUPKU-
Činjenica da razlučni povjerilac nije blagovremeno u stečajnom postupku
prijavio potraživanje ne dovodi do gubitka prava na odvojeno namirenje potraživanja iz
sredstava ostvarenih prodajom stvari koja je predmet obezbjedjenja potraživanja.
Iz obrazloženja:
„Tužilac smatra da je prestalo potraživanje po ugovoru o kreditu zbog toga što banka u
zakonskom roku nije prijavila potraživanje u stečajnom postupku.
Polazeći od navedenih činjenica nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno
pravo kada su odlučili na izloženi način.
Hipoteka je založno pravo na nepokretnosti koja ovlašćuje povjerioca da, ako dužnik
ne isplati dug o dospjelosti, zahtijeva naplatu potraživanja obezbijedjenog hipotekom iz
vrijednosti nepokretnosti prije običnih povjerilaca i prije docnijih hipotekarnih povjerilaca,
bez obzira na promjenu vlasnika opšterećene nepokretnosti. Razlučni povjerioci su
privilegovani povjerioci stečajnog dužnika. Oni namiruju svoja potraživanja iz sredstava
stečenih prodajom imovine kojom je obezbijedjeno potraživanje prije ostalih povjerilaca, bez
obzira na tok i rezultate stečajnog postupka i isključuju od namirenja stečajne povjerioce do
visine vrijednosti stvari ili prava na kojima postoji razlučno pravo. Dakle, razlučna prava koja
su bila punovažna u trenutku pokretanja stečaja ostaju na snazi pa otvaranje stečajnog
postupka ne utiče na pravo razlučnih povjerilaca da namire svoja potraživanja na imovini
kojom je to potraživanje obezbijedjeno. Stoga činjenica da razlučni povjerilac nije
blagovremeno u stečajnom postupku prijavio potraživanje ne dovodi do gubitka prava na
odvojeno namirenje potraživanja iz sredstava ostvarenih prodajom stvari koja je predmet
obezbjedjenja potraživanja. Slijedom navedenog neprihvatljivi su navodi revizije da je
potraživanje koje je obezbijedjeno hipotekom prestalo zbog toga što nije blagovremeno
prijavljeno u stečajnom postupku jer se radi o stvarnim pravima koja se upisuju u javne knjige
i koja nastaju upisom i prestaju na način odredjen zakonom.
Ne mogu se prihvatiti ni navodi revizije da se sporni odnos morao raspraviti isključivo
primjenom Zakona o insolventnosti privrednih društava („Sl. list RCG“, br. 6/2002, „Sl. list
CG“, br. 2/2007, 62/08). Zakonom o insolventnosti privrednih društava regulisano je
postupanje suda i drugih učesnika koji se odnose na pokretanje stečanog postupka,
utvrdjivanje postojanja uslova za otvaranje tog postupka, dejstvo i pravne posljedice otvaranja
stečaja, formiranju stečajne mase, postupak prijavljivanja i namirenja potraživanja u stečaju i
dioba stečajne mase, reorganizacije i lične uprave u stečaju. Tim zakonom nije regulisano
sticanje i prestanak založnih prava, pa se ta pitanja raspravljaju u skladu sa zakonom koji ih
regulišu. To znači da se na sve odnose koji nijesu regulisani Zakonom o insolventnosti
privrednih društava primjenjuju drugi zakoni u skladu sa odredbom člana 4 toga zakona.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 155/16 od 22.12.2016.godine)
302
POSLJEDICE POBIJANJA PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA
(Član 122-132 Zakona o stečaju)
Kada je u pitanju pobijanje pravnih poslova, odnosno pravnih radnji stečajnog
dužnika, ako su ispunjeni uslovi za pobijanje, pravni posao ili pravna radnja ostaje
punovažna, ali gubi pravnu snagu prema stečajnoj masi.
Iz obrazloženja:
„Odredbom čl.122. st.1. Zakona o stečaju („Sl. list CG“, br. 1/11) na koju su se
pozvali nižestepeni sudovi su propisani opšti uslovi za pobijanje pravnih radnji. S tim u vezi,
glava VI - odredbe 122 - 132 navedenog zakona se odnosi na "pobijanje pravnih radnji
stečajnog dužnika."
Medjutim, iz činjenica navedenih u tužbi i iz sadržine spisa se ne može sa sigurnošću
zaključiti, da li je tužilac tražio zaštitu u skladu sa navedenom glavom VI - Zakona o stečaju.
Ovo sa razloga, što iz tužbe proizilazi da je isti postavio tri zahtjeva u petitumu tužbe, koje je
temeljio na tvrdnji da se radi o prividnom ugovoru, uz ukazivanje na rodbinske veze osnivača
i ovlašćenih zastupnika tuženih i njihovoj namjeri da se osujeti namirenje njegovog
potraživanja po pravosnažnoj presudi P.br.3122/13 od 28.02.2014. godine. Nižestepeni sudovi
su tretirajući zahtjev tužioca, kao zahtjev za pobijanje pravnog posla stečajnog dužnika u
smislu čl.122. st.1. Zakona o stečaju, isti usvojili iako zahtjev o kojem su odlučivali nije bio
upodobljen - pravilno postavljen, što predstavlja ukazanu protivrječnost i nejasnoću i ukazanu
bitnu povredu iz čl.367. st.2. tač.15. ZPP-a.
Naime, kada je u pitanju pobijanje pravnih poslova odnosno pravnih radnji stečajnog
dužnika ako su ispunjeni uslovi za pobijanje, ne utvrdjuje se ništavost odnosno ne poništava
se pravni posao ili pravna radnja, već se utvrdjuje da je bez dejstva prema stečajnoj masi i
protivnik pobijanja je dužan da u stečajnu masu vrati imovinsku korist, stečenu na osnovu
pobijanog pravnog posla, odnosno pravne radnje. Dakle, pravni posao ili pravna radnja ostaje
punovažna, ali gubi pravnu snagu prema stečajnoj masi.
Dakle, zbog ukazane bitne povrede odredaba parničnog postupka presude nižestepenih
sudova je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
U ponovnom postupku na novoj glavnoj raspravi, prvostepeni sud će pozvati tužioca
da se decidno izjasni da li se radi o pobojnoj tužbi ili o zahtjevu za apsolutnu ništavost ili
poništaj, te u zavisnosti od toga pozvati istog da pravilno postavi zahtjev. Tek, nakon što
postupi na izloženi način, isti će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese pravilnu i
zakonitu odluku.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 133/16 od 30.11.2016.godine)
303
NEOGRANIČENA ODGOVORNOST VLASNIKA
ZA OBAVEZE DRUŠTVA
-ZLOUPOTREBA SVOJSTVA PRAVNOG LICA-
(Član 4 stav 1 Zakona o privrednim društvima)
Da bi se utvrdila neograničena odgovornost vlasnika za obaveze društva
potrebno je da postoji zloupotreba svojstva pravnog lica postojanje štete za povjerioca i
uzročna veza izmedju postupanja koje predstavlja zloupotrebu i prouzrokovanje štete.
***
Odgovorna lica zbog zloupotrebe pravne ličnosti su vlasnici društva – akcionari,
članovi u društvu sa ograničenom odgovornošću i komanditori u komanditnom društvu.
POSTUPAK DOBROVOLJNE LIKVIDACIJE
(Član 24 stav 1 i čl. 79 Zakona o privrednim društvima)
Dobrovoljna likvidacija može se sprovesti po skraćenom postupku, ako poslije
donošenja odluke o dobrovoljnoj likvidaciji svi akcionari daju na sudu ovjerene izjave
da su izmirene sve obaveze društva prema povjeriocima uključujući i obaveze prema
zaposlenima.
Iz obrazloženja:
„ Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev smatrajući da je postupak
dobrovoljne likvidacije „H.“ DOO P., sproveden u skladu sa zakonom i da činjenica što su
maloprodajni objekti, koji su poslovali u sastavu tog društva, nastavili da posluju u sastavu
trećetuženog ne predstavlja zloupotrebu ograničene odgovornosti, jer su sve obaveze izmedju
tih društava izmirene.
Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud je u odnosu na prvotuženu i drugotuženog
preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud smatra da je
dobrovoljna likvidacija „H.“ DOO P., sprovedena po skraćenom postupku, pa da prvotužena i
drugotuženi u skladu sa članom 24a stav 2 Zakona o privrednim društvima odgovaraju
neograničeno solidarno za obaveze društva tri godine nakon brisanja društva iz CRPS-a.
Ovakvo shvatanje drugostepenog suda nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj
primjeni materijalnog prava.
Prema odredbi člana 24a stav 1 Zakona o privrednim društvima („Sl. list RCG“, br.
6/02, „Sl. list CG“, br. 17/07, 80/08), koje odredbe se u skladu sa čl. 79 st. 1 istog zakona
shodno primjenjuju na društvo sa ograničenom odgovornošću, dobrovoljna likvidacija može
se sprovesti po skraćenom postupku, ako poslije donošenja odluke o dobrovoljnoj likvidaciji
svi akcionari daju na sudu ovjerene izjave da su izmirene sve obaveze društva prema
povjeriocima uključujući i obaveze prema zaposlenima.
Iz utvrdjenih činjenica proizilazi da dobrovoljna likvidacija „H.“ DOO P. nije
sprovedena po skraćenom postupku jer prvotužena kao jedini član toga društva nije dala na
sudu ovjerenu izjavu da su izmirene sve obaveze prema povjeriocima. Postupak dobrovoljne
304
likvidacije sproveden je po redovnom postupku u smislu člana 24 Zakona o privrednim
društvima i imenovan likvidator koji je trebao da sprovede likvidaciju.
Osim toga, tužbeni zahtjev zasnovan je na činjenicama da su prvotužena i drugotužena
zloupotrijebili svojstvo pravnog lica „H.“ DOO P., u smislu čl. 4 st. 2 ZOO, na način što su
onemogućili tužioca da naplati svoje potraživanje dosudjeno pravosnažnom presudom
prvostepenog suda, P. br. 1129/10 od 12.07.2012. godine, time što su u toku tog postupka
raspolagali imovinom tog društva i prenijeli poslovanje tog društva na novoosnovano društvo,
a potom sproveli postupak likvidacije, u namjeri da onemoguće namirenje potraživanja po toj
presudi.
Slijedom navedenog, drugostepeni sud sporni odnos nije mogao raspravili primjenom
pravila iz člana 24a Zakona o privrednim društvima.
Zaključivanje prvostepenog suda da ne postoji zloupotreba svojstva pravnog lica za
sada se ne može prihvatiti.
Institut „probijanja pravne ličnosti“ predstavlja sredstvo zaštite interesa povjerilaca jer
uspostavlja odgovornost vlasnika za obaveze društva, koji su protivno dobroj poslovnoj
praksi, zabrani prouzrokovanja štete, zloupotrebljavajući svoj položaj u društvu da kao
vlasnici ne odgovaraju za obaveze društva onemogućili povjerioca da namiri svoje
potraživanje iz imovine društva. Prema odredbi člana 4 stav 1 Zakona o privrednim društvima
odgovorna lica za probijanje pravne ličnosti su vlasnici društva – akcionari u akcionarskom
društvu, članovi u društvu sa ograničenom odgovornošću i komanditori u komanditnom
društvu. Zloupotrebom ograničene odgovornosti u smislu čl. 4 st. 2 navedenog zakona smatra
se miješanje imovina, odnosno sredstava vlasnika i društva, lažna ili prevarna registracija,
propuštanje vodjenja propisane evidencije, propuštanje dostavljanja podataka CRPS,
neadekvatnu kapitalizaciju ili osiguranje koje ne odgovara stepenu rizika u vezi sa djelatnošću
odredjenog društva. Da bi se utvrdila neograničena odgovornost vlasnika za obaveze društva
potrebno je da postoji zloupotreba svojstva pravnog lica postojanje štete za povjerioca i
uzročna veza izmedju postupanja koje predstavlja zloupotrebu i prouzrokovanje štete. Na
tužiocu je teret dokazivanje ispunjenosti svih ovih uslova. Ako nemogućnost namirenja
potraživanja iz imovine društva nije nastala kao posljedica zloupotrebe i prevarnog ponašanja,
povjerilac nema pravo da zahtijeva naknadu štete od vlasnika, odnosno da sud utvrdi
neograničenu odgovornost vlasnika.
Imajući u vidu da su prvotužena i drugotuženi bliski srodnici, da je drugotuženi na
prvotuženu prenio svoj udio i osnovao novo privredno društvo na koje je prenijeto poslovanje,
jer su butici koji su do tada poslovali u sastavu „H.“ DOO P. nastavili da posluju u okviru
novoosnovanog društva, a potom sprovedena dobrovoljna likvidacija, za sada se ne može
prihvatiti zaključak prvostepenog suda da nema zloupotrebe ograničene odgovornosti. Naime,
prenos na novoosnovano društvo za poslovanje društva važnih djelova može znatno
finansijski oštetiti društvo, odnosno dovesti do izostanka prihoda. Nakon prebacivanja tih
poslova na novoosnovano društvo „H.“ DOO P. na kraju poslovne 2011. godine, prema
nalazu vještaka finansijske struke iskazalo je gubitak u iznosu od 619.221 €. Budući da je
postupak dobrovoljne likvidacije sproveden u toku trajanja spora P. br. 1129/10, da je zahtjev
za brisanje iz registra podnijet 19.03.2013. godine, tj. na dan kada je presuda u tom predmetu
postala pravosnažna, da društvo, u skladu sa čl. 24 st. 9 Zakona o privrednim društvima, nije u
pisanoj formi pozvao tužioca da prijavi svoje potraživanje, da konačni izvještaj koji je podnio
likvidator ne sadrži ni jedan od podataka predvidjenih čl. 24 st. 15 navedenog zakona, onda
sama činjenica što je sa formalne tačke gledišta procedura dobrovoljne likvidacije sprovedena
u skladu sa zakonom ne može biti osnov za zaključak da nije bilo zloupotrebe ograničene
odgovornosti i da je sprovedena redovna likvidacija da bi se izbjegla odgovornost članova za
obaveze društva u skladu sa čl. 24a st. 2 Zakona o privrednim društvima.
305
Slijedom navedenog, radi pravilne primjene materijalog prava pored činjenica koje su
već utvrdjene, bilo je nužno ispitati da li je „H.“ DOO P. u vrijeme donošenja odluke o
dobrovoljnoj likvidaciji imalo dovoljno finansijskih sredstava da pokrije sve svoje obaveze,
odnosno da li su nakon likvidacije društva ostala nerasporedjena imovina društva. Naime,
prema odredbi člana 24 st 1 Zakona o privrednim društvima dobrovoljna likvidacija se može
sprovesti kada akcionarsko društvo ima dovoljno finansijskih sredstava da pokrije svoje
obaveze. U slučaju kada obaveze prelaze raspoloživa finansijska sredstva ili očekivana
finansijska sredstva od prodaje imovine ili stečena na drugi način, ne primjenjuju se odredbe
čl. 24 i 25 ovog zakona, već se primjenjuju odredbe zakona kojima se uredjuje insolventnost
privrednih društava.
Ako društvo nije imalo dovoljno finansijskih sredstava da pokrije sve svoje obaveze
onda se nije mogao sprovesti postupak dobrovoljne likvidacije. Isto tako, ako društvo nije
imalo dovoljno finansijskih sredstava da pokrije sve svoje obaveze, činjenica što tužilac nije
prijavio potraživanje nije osnov za zaključivanje da ne postoji uzročnost, jer bi to potraživanje
ostalo nenamireno i sve da je tužilac u postupku dobrovoljne likvidacije prijavio svoje
potraživanje.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 134/16 od 01.12.2016.godine)
306
OCJENA PUNOVAŽNOSTI OSNIVAČKOG AKTA
(Član 26 Zakona o privrednim društvima)
Zakon o privrednim društvima ne propisuje mogućnost pobijanja akata o
osnivanju privrednih društava već lice koje za to ima pravni interes ima pravo da
zahtijeva poništaj osnivanja u skladu sa članom 26 tog zakona i povodom takvog
zahtjeva cijeni se punovažnost osnivačkog akta čiji nedostaci mogu biti razlog poništaja
osnivanja ako je tužbeni zahtjev na tim činjenicama bio zasnovan.
Iz obrazloženja:
„Imajući u vidu sadržinu postavljenog tužbenog zahtjeva ovaj sud nalazi da tužba nije
usmjerena na utvrdjivanje činjenica, već je smisao tužbe traženje da se utvrdi da je odluka o
osnivanju akcionarskog društva nezakonita, odnosno ništava, kao i odluka o povećanju
kapitala tog društva po osnovu dodatnih uloga G. g. P.
Ne mogu se prihvatiti ni razlozi drugostepenog suda da je sud apsolutno nenadležan da
odlučuje o zakonitosti odluka Vlade. Odluka čija se zakonitost osporava nije opšti, već
pojedinačni akt i nije donijeta u vršenju javnih ovlašćenja, odnosno država se tu ne pojavljuje
kao imalac vlasti već kao subjekat prava u gradjansko-pravnim odnosima.
Imajući u vidu da je nejasna formulacija tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je bio
dužan, u skladu sa članom 106 ZPP, da pozove tužioca da precizno opredijeli da li zahtijeva
utvrdjenje ništavosti ili poništaj odluke o osnivanju društva, odnosno da li pored toga
zahtijeva i poništaj odluke o povećanju kapitala društva. Uslovi za odbacivanje tužbe stekli bi
se tek ako tužilac po takvom traženju ne bi postupio.
Ukazuje se prvostepenom sudu da Zakon o privrednim društvima („Sl. list RCG“, br.
6/02, „Sl. list CG“, br. 17/07, 80/08 i 36/11) ne propisuje mogućnost pobijanja akata o
osnivanju privrednih društava. Lice koje za to ima pravni interes ima pravo da zahtijeva
poništaj osnivanja u skladu sa članom 26 toga zakona i povodom takvog zahtjeva cijeni se
punovažnost osnivačkog akta čiji nedostaci mogu biti razlog poništaja osnivanja ako je
tužbeni zahtjev na tim činjenicama bio zasnovan.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 92/16 od 04.11.2016. godine)
307
PUNOVAŽNOST SPORAZUMA O DIOBI IMOVINE
POTPISANOG OD STRANE IZVRŠNOG DIREKTORA DRUŠTVA
BEZ SAGLASNOSTI ODBORA DIREKTORA
(Član 29 stav 2 Zakona o privrednim društvima)
Potpisivanje sporazuma o diobi imovine od strane izvršnog direktora društva bez
odobrenja odbora direktora nije razlog za ništavost sporazuma.
Iz obrazloženja:
„Zahtjev je zasnovan na tvrdnji da je sporazum potpisan od strane neovlašćenih lica,
obzirom da izvršni direktor tužioca nije imao saglasnost - odobrenje borda direktora tužioca
za zaključenje sporazuma, kao i da nije postojala saglasnost vlasnika akcijskog kapitala
tužioca, DOO "D." - umješača na strani tužioca, što sporazum čini ništavim i bez pravnog
dejstva.
Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili
materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužioca. Za svoje odluke dali su jasne i pravilne
razloge koje prihvata i ovaj sud.
Bez uticaja na odlučivanje u ovoj stvari je ukazivanje revizijom, kao i tokom postupka
pred nižestepenim sudovima, na odredbu čl.46. st.4. Zakona o privrednim društvima ("Sl.list
RCG", br.6/02), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja sporazuma, i kojom je propisano
da je izvršni direktor dužan da izvršava naloge odbora direktora i sprovodi njegove odluke u
vezi sa: poslovanjem društva, zastupanjem interesa društva, upravljanjem imovinom društva,
zaključivanjem ugovora..., u okviru ograničenja ovlašćenja izvršnog direktora utvrđenih
ugovorom i statutom društva, i na odredbe čl.35. st.9. Statuta tužioca, koji je takođe bio u
primjeni u vrijeme zaključenja sporazuma, a kojom je određeno da odbor direktora odobrava
zaključenja ugovora van redovnog poslovanja.
Naime, pravne posledice obaveza preuzetih od strane društva regulisane su čl.29.
Zakona o privrednim društvima. Tako, odredbom čl.29. st.2. zakona, propisano je da odluke
skupštine akcionara, odbora direktora, izvršnog direktora ili sekretara društva obavezuju
društva i u slučaju da izlaze iza okvira djelatnosti društva, a prema stavu 3 istoga člana,
ograničenje ovlašćenja organa društva, koja proističu iz statuta ili odluka tih organa, ne mogu
se isticati prema trećim licima, čak i ako su bila objavljena.
Prema tome, shodno citiranim zakonskim odredbama, ako je izvršni direktor tužioca
potpisao predmetni sporazum bez odobrenja odbora direktora nije razlog za ništavost
sporazuma, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 114/16 od 02.11.2016.godine)
308
PRAVNE POSLJEDICE POTVRDJIVANJA PLANA REORGANIZACIJE
(Član 76 st. 1 i 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava)
Potvrdjivanjem plana reorganizacije suspenduju se prava vlasnika kapitala
stečajnog dužnika sve do vremena njegove potpune reorganizacije.
***
Potvrdjeni Plan reorganizacije predstavlja sporazum s pravnom snagom izvršne
isprave izmedju stečajnog dužnika i kvalifikovane većine stečajnih povjerilaca, kojim se
konačno uredjuju prava svih povjerilaca prema stečajnom dužniku
Iz obrazloženja:
„Iz pribavljenog izvještaja Privrednog suda u Bijelom Polju V Su. 41/15 od
09.03.2015. godine je utvrdjeno da u vrijeme sazivanja i održavanja Skupštine akcionara TUP
"B." AD u stečaju 27.07.2009. godine nije bio realizovan Plan reorganizacije. Kod naprijed
navedenog utvrdjenja pravilan je zaključak nižestepenih sudova da Skupština akcionara nije
bila ovlašćena za donošenje osporenih odluka.
Naime, čl. 76 st. 1 i 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava („Sl. list RCG“, br.
6/2002, „Sl. list CG“, br. 2/2007 i 62/2008) je propisano da nakon potvrdjivanja Plana
reorganizacije sva potraživanja i prava povjerilaca i drugih lica i obaveze dužnika odredjene
planom preinačuju se i uredjuju prema uslovima iz plana, koji ima snagu izvršne isprave i
smatra se valjanim ugovorom za izmirenje potraživanja, koja su u njemu iznijeta i da
aktivnosti i radnje koje preduzima dužnik moraju biti u skladu sa potvrdjenim planom.
Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi da se zaključiti da potvrdjeni Plan
reorganizacije predstavlja sporazum s pravnom snagom izvršne isprave izmedju stečajnog
dužnika i kvalifikovane većine stečajnih povjerilaca, kojim se konačno uredjuju prava svih
povjerilaca prema stečajnom dužniku, koji dakle predstavlja izraz saglasnosti njihovih volja i
koji plan ima materijalnopravno i procesno dejstvo. Potvrdjivanjem plana reorganizacije
suspenduju se prava vlasnika kapitala stečajnog dužnika sve do vremena njegove potpune
reorganizacije. Izvršni dužnik mora postupati u skladu sa Planom reorganizacije, što znači da
sve njegove radnje i poslovi moraju biti saglasni usvojenom planu, a tek nakon uspješnog
izvršenja plana reorganizacije saglasno čl. 77 st. 1 Zakona o insolventnosti privrednih
društava, vlasnici akcijskog kapitala u privrednom društvu stiču svojinska prava na imovini iz
stečajne mase.
Kako je potvrdjenim Planom reorganizacije - odjeljkom C (sprovodjenje plana) tač. 7
predvidjeno da realizaciju plana sprovodi menadžment dužnika, uz nadzornu funkciju
stečajnog upravnika i uz kontrolu suda, a tač. 2 istog odjeljka da nadzor i kontrolu nad
sprovodjenjem mjera reorganizacije i izvršenjem obaveza u rokovima za izmirenje stečajnih
povjerilaca, vrši stečajni upravnik, to Skupština akcionara tuženog nije bila ovlašćena da
donosi odluke, jer su otvaranjem stečaja nad tuženim suspendovana sva prava akcionara
stečajnog dužnika sve do realizacije plana reorganizacije, pa i pravo na sazivanje i održavanje
Skupštine, odnosno donošenja osporenih odluka. Kod naprijed navedenog bez osnova je
ukazivanje revidenta da je na donijete osporene odluke dao saglasnost stečajni upravnik i
sud.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 83/16 od 30.06.2016. godine)
309
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA IZGUBLJENU DOBIT
ZBOG OGRANIČENJA U PREDMETU KONCESIJE
(Član 44 Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe)
Okolnost da se koncesiona djelatnost – tegljenje plovnih objekata po novom
Zakonu o sigurnosti plovidbe ima vršiti na zahtjev zapovjednika plovnih objekata ne
daje pravo koncesionaru na naknadu štete, jer koncesionar time nije ograničen niti
onemogućen u obavljanju ugovorene koncesione djelatnosti.
Iz obrazloženja:
„Utvrdjeno je da je tužilac, u svojstvu koncesionara sa tuženom, kao koncedentom
dana 22.10.2010. godine zaključio ugovor o koncesiji br.03-8247, te da je predmet koncesije
(čl.2.1) obavljanje djelatnosti: pilotski servis, prevez i odvez brodova, remorkaža, dostava
vode na brodove, prevoz lučkih vlasti na plovila u akvatorijumu L. B., prevoz shipchandler-a
do brodova u luci i tegljenje plovila. Saglasno čl.4.1 ugovor je zaključen na rok od 30 godina,
a čl.12. istog je propisana zaštita koncesionara.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za naknadu izgubljene dobiti, za
period od stupanja na snagu Zakona o sigurnosti plovidbe ("Sl.list CG",br.62/13 i 6/14) do
dana podnošenja tužbe - 06.10.2015. godine, koju tužilac nije opredjelio u nominalnom
iznosu. Tužilac je svoj zahtjev temeljio na odredbi čl.12.2 i 12.3 ugovora o koncesiji od
22.10.2010. godine, tvrdeći da je donošenjem novog Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe
("Sl.list CG",br.62/13) - čl.44. tužilac ograničen u pogledu predmeta koncesije - obavljanja
djelatnosti - tegljenja brodova.
Odlučujući o zahtjevu tužioca nižestepeni sudovi su isti odbili kao neosnovan, nalazeći
da tužilac stupanjem na snagu novog Zakona o sigurnosti plovidbe - čl.44. istog ni na koji
način nije onemogućen, lišen ili pak, ograničen u obavljanju djelatnosti - tegljenja brodova i
ostvarivanja dobiti na ime obavljanja te djelatnosti.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno
primjenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način.
Odredbom čl.44. st.1. Zakona o sigurnosti plovidbe ("Sl.list CG" br.62/13) je
propisano da se tegljenje odnosno potiskivanje u luci obavlja samo na zahtjev zapovjednika
plovnog objekta i sa brojem tegljača odnosno potiskivača, koje on zahtjeva, a st.2. iste
zakonske odredbe da izuzetno od odredbe st.1. ovog člana u slučaju nevremena,
prenatrpanosti luke, istovremenog manevrisanja više plovnih objekata ili ako plovni objekat
prevozi opasne terete kapetanija može odrediti broj tegljača odnosno potiskivača, koji se
moraju koristiti za odredjeni manevar sa plovnim objektom.
Dakle, iz sadržine citirane zakonske odredbe se da zaključiti da tužilac nije lišen
obavljanja koncesione djelatnosti - tegljenja plovnih objekata. Okolnost da se ta djelatnost po
novom Zakonu o sigurnosti plovidbe ima vršiti na zahtjev zapovjednika plovnih objekata, ne
daje za pravo tužiocu na naknadu s pozivom na čl.12.2 ugovora o koncesiji, kojim je
ugovoreno da u slučaju izmjene Zakona ili propisa Crne Gore na osnovu kojih je zaključen
ovaj ugovor, da će se primjenjivati zakon ili propisi, koji su bili na snazi na dan zaključenja
ugovora ili će se primjenjivati zakon ili propisi, koji su najpovoljniji za koncesionara i čl.12.3.
da ukoliko koncedent izda bilo kakav pravni akt, kojim onemogućuju, lišava ili ograničavaju
prava koncesionara u smislu predmeta koncesije, koncesionar ima pravo na naknadu u visini
tržišne vrijednosti, koju odredi nezavisni finansijski ekspert. Ovo sa razloga, što tužilac i po
310
novom zakonu nije kako je to već naprijed navedeno ograničen, lišen niti, pak onemogućen u
obavljanju ove djelatnosti s jedne strane, a s druge, ako se ima u vidu da navedenim
ugovorom nije ni bio garantovan obim obavljanja ove usluge - tegljenja brodova, pa je bez
osnova pozivanje revidenta na citirane odredbe ugovora o koncesiji.”
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 132/16 od 16.11.2016.godine)
311
PRAVO ORGANIZACIJE ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE
AUTORSKIH ILI SRODNIH PRAVA NA NAKNADU
ZA JAVNO IZVODJENJE MUZIČKIH DJELA SA NJENOG REPERTOARA
(Član 152 stav 1 tačka 2, čl. 178 tač. 1
i čl. 179 st. 1 tač. 7 Zakona o autorskim i srodnim pravima)
Pravo organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih ili srodnih prava na
naknadu za javno izvodjenje muzičkih djela sa njenog repertoara na kojoj manifestaciji
su učestvovala i strana fizička lica zavisi od toga da li ima zaključeni ugovor sa stranim
organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava kojima se obezbjedjuje reciprocitet u
zaštiti.
Iz obrazloženja:
„Prema stanju u spisima predmet spora je dug po računu tužioca br. 2216 od
01.02.2015. godine kojim je obračunata naknada za javno izvodjenje muzičkih djela sa
repertoara tužioca za period od 21.05.2012. do 31.12.2014. godine.
Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da je u računu naznačen osnov
potraživanja, da je tužilac dostavio tuženom račun sa specifikacijom održanih manifestacija i
opomenu pred utuženje, pa da je tuženi u obavezi da tužiocu isplati sporni iznos u skladu sa
odredbama čl. 19, 27 i 28 Zakona o autorskim i srodnim pravima.
Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio
prvostepenu presudu smatrajući da prvostepena presuda sadrži jasne i dovoljne razloge o
odlučnim činjenicama, da tuženi nije prigovorio na valjanost specifikacije, niti je prigovorio
broju održanih manifestacija ni načinu obračuna naknade.
Ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova za sada se ne može prihvatiti.
Prema odredbi člana 196 st. 1 i 2 Zakona o autorskim i srodnim pravima („Sl. list
CG“, br. 37/2011) pravo na zaštitu prema odredbama ovog zakona imaju autori i nosioci
srodnih prava koji su državljani Crne Gore ili imaju prebivalište ili sjedište u Crnoj Gori.
Druga strana fizička ili pravna lica imaju pravo na jednaku zaštitu kao lica iz st. 1 ovog člana
u skladu sa potvrdjenim medjunarodnim ugovorom ili ako postoji faktička uzajamnost.
Slijedom navedenog, tužilac kao organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih ili
srodnih prava ima pravo da ostvaruje imovinskopravna ovlašćenja stranih autora i nosilaca
srodnih prava na teritoriji Crne Gore, u skladu sa potvrdjenim medjunarodnim ugovorom ili
ako postoji faktička uzajamnost. Pretpostavka o zastupanju iz člana 167 stav 1 navedenog
zakona odnosi se na nosioce koji su državljani Crne Gore ili imaju prebivalište u Crnoj Gori, a
ne na strana fizička ili pravna lica.
Budući da iz specifikacije manifestacija koje je tužilac priložio uz spise, proizilazi da
su na tim manifestacijama učestvovala i strana fizička lica, to je bilo potrebno ispitati,
polazeći od citiranih zakonskih odredaba, da li tužilac obezbjedjuje kolektivno ostvarivanje
autorskih i srodnih prava stranih nosilaca u Crnoj Gori, odnosno da li ima zaključene ugovore
sa stranim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava kojima se obezbjedjuje
reciprocitet u zaštiti. Postojanje takvog sporazuma predvidjeno je u članu 152 stav 1 tačka 2,
čl. 178 tač. 1 i čl. 179 st. 1 tač. 7 Zakona o autorskim i srodnim pravima.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 69/16 od 17.11.2016. godine)
312
313
UPRAVNO PRAVO
314
315
STRANKA U POSTUPKU I STEČAJ
(Član 41 st. 3 ZUP-a i čl. 24 st.1 i čl. 33 st. 1 tač. 6 Zakona o stečaju)
Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik zastupa stečajnog
dužnika.
Iz obrazloženja:
"Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da tužilac u konkretnom
slučaju nema svojstvo zainteresovanog lica, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom ista
pobija zbog povrede materijalnog prava.
DOO "N." - B. je pravno lice i isto saglasno članu 41 st. 3 ZUP-a radnje u postupku
vrši preko zakonskog zastupnika. Nad DOO "N." B. otvoren je stečajni postupak St. br. 5/15,
a kako se to navodi i u podnijetom zahtjevu.
Odredbom člana 24 st. 1 Zakona o stečaju je propisano da stečajni upravnik vodi
poslove i zastupa stečajnog dužnika, a članom 33 st. 1 tač. 6 istog zakona da je stečajni
upravnik dužan da pokrene postupak, podnese tužbu, povuče tužbu ... pred sudom ili organom
uprave u Crnoj Gori.
Kod gornjeg činjeničnog stanja i navedenih zakonskih odredbi tužilac, kao suosnivač
"N. " ne može biti stranka, pa ni zainteresovano lice, a ni zakonski zastupnik navedenog
pravnog lica u predmetnom upravnom postupku. Ovo sa razloga što je saglasno naprijed
navedenim zakonskim odredbama zakonski zastupnik "N." nakon otvaranja stečajnog
postupka stečajni upravnik.
Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na odredbu člana 154 Zakona o stečaju su
bez značaja za drugačiju odluku. Tom odredbom propisane su dužnosti stečajnog upravnika u
pogledu viška diobene mase (st. 1), odnosno ovlašćenja stečajnog sudije (st. 2)."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 220/16 od 30.09.2016. godine)
316
ODBACIVANJE ZAHTJEVA ZA ISELJENJE
(Član 116 stav 2 tačka 4 ZUP-a)
Ukoliko pred sudom već teče postupak za iseljenje i predaju predmetnog
poslovnog prostora, nadležni organ će odbaciti zahtjev za iseljenje.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da pred Osnovnim sudom u Podgorici teče parnični
postupak po tužbi DOO "R." protiv tuženog R. R. za predaju predmetnog poslovnog prostora
slobodnog od lica i stvari, te po protivtužbi R. R. kojom se traži da se tužilac - DOO "R"
obaveže da mu isplati iznos od 380.000 njemačkih maraka. Dakle, a kako to osnovano
zaključuje i Upravni sud pobijanom presudom, pred Osnovnim sudom u Podgorici u toku je
postupak za iseljenje i predaju predmetnog poslovnog prostora, koji je pokrenut prije
podnošenja predmetnog zahtjeva nadležnom upravnom organu. Kod takvog stanja stvari
osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer je
prvostepeni organ pravilnom primjenom člana 116 stav 2 tač. 4 ZUP-a zahtjev tužioca
odbacio.
Cijenio je Upravni sud pobijanom presudom i navode tužbe, koji se ponavljaju
podnijetim zahtjevom, da se radi o dva postupka koji imaju različiti pravni osnov i pri tom
osnovano zaključio da su isti bez značaja za drugačiju odluku, jer pred sudom već teče
postupak za iseljenje."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 357/16 od 25.11.2016. godine)
317
DISPOZITIV RJEŠENJA
(Član 202 stav 1 ZUP-a)
Za ocjenu zakonitosti rješenja bitan je dispozitiv istog i nije od značaja za ocjenu
zakonitosti konstatacija o dugu u gornjem desnom uglu rješenja koja predstavlja samo
obavještenje tužiocu.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede
materijalnog prava, jer osnovano Upravni sud istom zaključuje da je u konkretnom slučaju
materijalno pravo pravilno primijenjeno i za takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge,
koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.
U gornjem desnom uglu prvostepenog rješenja je naznačeno "Prethodni dug: 49,86 €".
Tužilac je upravo samo zbog te konstatacije osporavao zakonitost pobijanog rješenja. Cijenio
je Upravni sud takve navode tužbe, koji se ponavljaju podnijetim zahtjevom i pri tom
osnovano zaključio da su isti bez značaja za drugačiju odluku.
Saglasno članu 202 st. 1 ZUP-a dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cjelini
i o svim zahtjevima stranaka o kojim u toku postupka nije posebno riješeno, pa je za ocjenu
zakonitosti rješenja bitan dispozitiv istog, a u konkretnom slučaju tužilac ne osporava
zakonitost dispozitiva prvostepenog rješenja. Kod navedene sadržine odredbe člana 202 st. 1
ZUP-a i sadržine osporenog rješenja osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje
da naprijed navedena konstatacija predstavlja samo obavještenje tužiocu i da nije od značaja
za ocjenu zakonitosti predmetnog rješenja. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 202/16 od 09.09.2016. godine)
318
OCJENA BLAGOVREMENOSTI ŽALBE
U UPRAVNOM POSTUPKU
(Član 229 ZUP-a)
Za ocjenu blagovremenosti žalbe bitna je činjenica da je osporeno rješenje - o
izdavanju saglasnosti za priključenje objekta na distributivnu mrežu primljeno uz
gradjevinsku dozvolu kao njen prilog, od kada je i tekao rok za žalbu.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da se tužilac obratio nadležnom upravnom organu za
izdavanje gradjevinske dozvole, da je taj organ u postupku odlučivanja po podnijetom
zahtjevu postupajući saglasno odredbama Zakona o uredjenju prostora i izgradnji objekata po
službenoj dužnosti od Elektrodistribucije tražio izdavanje saglasnosti za priključenje objekta
na distributivni sistem, da je ta saglasnost izdata rješenjem broj 40-00-4365 od 15. 08. 2013.
godine, da je to rješenje dostavljeno nadležnom organu za izdavanje gradjevinske dozvole, da
je taj organ nakon toga donio rješenje o izdavanju gradjevinske dozvole.
Sekretarijat za planiranje i uredjenje prostora i zaštitu životne sredine, koji je izdao
predmetnu gradjevinsku dozvolu u dopisu broj 08-31/15-378 od 12. 03. 2015. godine navodi
da je pribavljena saglasnost izvestitoru - tužiocu uručena 05. 09. 2013. godine uz gradjevinsku
dozvolu. Na rješenje o izdavanju gradjevinske dozvole stoji potpis B. S., radnika tužioca i
datum 05. 09. 2013. godine.
Cijeneći sve naprijed navedeno osnovano Upravni sud pobijanom presudom
zaključuje da je tužiocu gradjevinska dozvola uručena 05. 09. 2013. godine, a uz nju i rješenje
Elektroprivrede Crne Gore AD Nikšić - FC Distribucija Podgorica broj 40-00-4365 od 15. 08.
2013. godine. U prilog takvog zaključka suda ide i izjašnjenje punomoćnika tužioca na
zapisnik usmene rasprave od 27. 03. 2015. godine da su original rješenja o izdavanju
saglasnosti za priključenje objekta na distributivnu mrežu primili uz gradjevinsku dozvolu kao
njen prilog.
Utvrdivši da je osporeno rješenje primljeno 05. 09. 2013. godine, a žalba izjavljena 26.
09. 2013. godine osnovano upravni organ osporenim rješenjem i Upravni sud pobijanom
presudom zaključuju da je predmetna žalba neblagovremena - podnijeta nakon zakonom
propisanog roka.
Cijenio je ovaj sud i tvrdnju tužioca da je predmetno rješenje primio 11. 09. 2013.
godine, pa je našao da su takvi navodi neprihvatljivi, jer su suprotni naprijed navedenim
nesumnjivim utvrdjenjima - radnik tužioca je svojim potpisom potvrdio da mu je gradjevinska
dozvola uručena 05. 09. 2013. godine, a iz dopisa Sekretarijata za planiranje i uredjenje
prostora i zaštitu životne sredine se utvrdjuje da je istovremeno uručeno i osporeno rješenje,
što nije sporio ni punomoćnik tužioca na usmenoj raspravi (osporeno rješenje uručeno uz
gradjevinsku dozvolu).
Cijenio je ovaj sud i navode podnijetog zahtjeva o dostavnici, pa je našao da su isti bez
značaja za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što je radnik tužioca svojim potpisom kod
nadležnog organa potvrdio prijem gradjevinske dozvole, pa su neprihvatljivi navodi
podnijetog zahtjeva da se prijem odredjenog pismena može dokazivati samo dostavnicom. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 129/16 od 27.05.2016. godine)
319
PONIŠTAVANJE PO OSNOVU SLUŽBENOG NADZORA
(Član 258 stav 1 ZUP-a i čl. 134 i 136 Zakona o državnim službenicima)
Komisija za žalbe je ovlašćena da odlučuje o zahtjevu za poništavanje po osnovu
službenog nadzora konačnog rješenja kojim je odlučeno o pravima i obavezama
državnog službenika, odnosno namještenika.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je konačnim rješenjem Sekretarijata za planiranje i
uredjenje prostora i zaštitu životne sredine Glavnog grada Podgorica broj 08-113/14-522 od
27. 01. 2014. godine tužilja, koja je bila zaposlena u tom Sekretarijatu - Odjeljenju inspekcije
zaštite prostora, zbog izmjene unutrašnje organizacije poslova i radnih zadataka donošenjem
Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji broj 08-032/13-333 od 18. 12. 2013.
godine stavljena na raspolaganje Sekretarijatu za lokalnu samoupravu Glavnog grada
Podgorica počev od 01. 02. 2014. godine i istovremeno odredjeno da će taj Sekretarijat
utvrditi njena prava i obaveze, kao organ nadležan za upravljanje kadrovima.
Tužilja je podnijela zahtjev za poništenje naprijed navedenog rješenja po osnovu
službenog nadzora.
Članom 258 st. 1 ZUP-a je propisano da rješenje može poništiti ili ukinuti po osnovu
službenog nadzora drugostepeni organ, a ako nema drugostepenog organa rješenje može
poništiti ili ukinuti organ koji je ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa koji je donio
rješenje.
Rješenje čije je poništavanje tužilja tražila donijeto je u postupku odlučivanja o
pravima i obavezama državnih službenika saglasno Zakonu o državnim službenicima i
namještenicima. Tim zakonom je propisano da o pravima i obavezama državnih službenika
odnosno namještenika odlučuje starješina državnog organa (član 134 st. 1), a da o žalbi protiv
prvostepenog rješenja kojim je odlučeno o pravima i obavezama državnog službenika
odlučuju Komisija za žalbe (član 136 st. 1).
Kod naprijed navedene odredbe člana 258 st. 1 ZUP-a, te odredbi člana 134 i 136
Zakona o državnim službenicima i namještenicima o zahtjevu za poništavanje po osnovu
službenog nadzora konačnog rješenja kojim je odlučeno o pravima i obavezama državnog
službenika odlučuje Komisija za žalbe, a kako to osnovano zaključuje i Upravni sud
pobijanom presudom. Neosnovani su, zato, drugačiji navodi s tim u vezi podnijetog zahtjeva.
Odredbom člana 129 st. 3 Zakona o državnim službenicima i namještenicima je
propisano da se državni službenik odnosno namještenik kada u slučaju reorganizacije nema
radnog mjesta na koje se može rasporediti stavlja na raspolaganje organu za upravljanje
kadrovima za potrebe internog tržišta rada, a stavom 4 istog člana da prava i obaveze
državnog službenika na raspolaganju rješenjem utvrdjuje organ za upravljanje kadrovima na
osnovu odluke starješine državnog organa u kome su izvršene izmjene akta o unutrašnjoj
organizaciji i sistematizaciji. Kod takvih zakonskih odredbi osnovano Upravni sud pobijanom
presudom zaključuje da je rješenje čije se poništavanje traži donio nadležni organ - organ u
kome su izvršene izmjene akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, jer kod istih i
odredbe člana 134 st. 1 Zakona o državnim službenicima i namještenicima samo starješina
organa u kome su izvršene izmjene akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji ima
ovlašćenje da odluči o stavljanju na raspolaganje državnog službenika. Neprihvatljivi su, zato,
s tim u vezi drugačiji navodi podnijetog zahtjeva.
320
Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da pobijanom presudom na štetu tužilje nije
povrijedjeno materijalno prava, pa je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS, odlučeno je kao u izreci
ove presude. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 404/16 od 08.12.2016. godine)
321
PRIMJENA ZAKONA O OPŠTEM UPRAVNOM POSTUPKU
Ukoliko neka procesna radnja i neki institut nijesu propisani posebnim zakonom,
primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni ovoga suda, neosnovan je navod kako u tužbi, tako i u zahtjevu za
ispitivanje sudske odluke, da ni Zakon o Sudskom savjetu, ni Poslovnik Sudskog savjeta, ne
predvidjaju procesne mogućnosti, koje je primijenio Sudski savjet u osporenom aktu i da je
zbog toga isti zahvaćen bitnom povredom pravila upravnog postupka. Naime, Zakon o
Sudskom savjetu i Poslovnik Sudskog savjeta sadrži odredbe posebnog zakona (posebnog
upravnog postupka) u smislu čl.3 Zakona o opštem upravnom postupku. Ako neka procesna
radnja i neki institut nijesu propisani posebnim zakonom, tada se primjenjuje Zakon o opštem
upravnom postupku, jer je ovaj zakon sveobuhvatan i glava su i temelj svakog posebnog
upravnog postupka.
Ovo sve znači, da ne treba ispustiti iz vida da u upravnom postupku nema odlučivanja
bez primjene Zakona o opštem upravnom postupku, jer se posebnim upravnim postupcima
vrše samo nužna, neophodna odstupanja od pravila opšteg upravnog postupka, zbog potrebe
izražavanja odredjene specifičnosti i posebnosti odredjene upravne oblasti. U ostalom i u
tužbi i u zahtjevu, punomoćnik tužioca se poziva na povredu postupka iz čl.226 st.2 tač.7
Zakona o opštem upravnom postupku.
Sudski savjet je, saglasno čl.196 st.2 Zakona o opštem upravnom postupku, odlučio da
tužioca ne treba izabrati po oglasu, pa je stoga posljedično procesni put da se oglas poništi i
raspiše novi, kako je to dispozitivom pobijanog akta Sudskog savjeta i odlučeno, i na pravno
valjan način odlučeno o prijavi tužioca, pri čemu su u obrazloženju akta dati razlozi zbog čega
nije izabran.
Po ocjeni ovoga suda, a suprotno tvrdnji tužioca, dispozitiv akta je saglasan sa
obrazloženjem istog. Jer, priroda sporne upravne stvari nameće potrebu odstupanja od pravila
opšteg upravnog postupka o sadržini dispozitiva rješenja, sa razloga što prijava na oglas nije
zahtjev u materijalno pravnom smislu. Stoga, ne dolazi u obzir da se zahtjev tužioca odbija ili
da se uvažava u upravno procesnom smislu, kao kod materijalno pravnih zahtjeva, kod kojih
stranka zahtijeva neko pravo ili zahtijeva da se oslobodi neke obaveze iz oblasti upravnog
prava.
Ono što je bitno i odlučno u ovoj pravnoj stvari je da je dispozitivom osporenog akta
Sudskog savjeta, koji je saglasan sa obrazloženjem istog, jasno i odredjeno odlučeno o prijavi
tužioca.
Kod naprijed navedenog stanja stvari, prihvatajući pobijanu presudu, po nalaženju
ovoga suda u postupku pred Sudskim savjetom, kao i u postupku kod Upravnog suda, na štetu
tužioca nije povrijedjen zakon, pa se iz tih razloga zahtjev tužioca ocjenjuje kao neosnovan,
jer nije dovedeno u pitanje zakonitost osporene odluke tuženog, niti pobijane presude
Upravnog suda. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 306/16 od 14.10 2016. godine)
322
PRAVNA PRIRODA ODLUKE O DODJELI PRIZNANJA
(Član 2 ZUS-a)
Odluka o dodjeli godišnjih priznanja sportistima, kolektivima i sportskim
radnicima nije upravni akt, odnosno drugi pojedinačni akt jer se istom ne mijenja
individualna pravna situacija odredjenog pojedinca: utvrdjuju mu se ili ukidaju,
smanjuju ili povećavaju kakva prava, nameću mu se kakve obaveze ili se oslobadja od
obaveza, niti donošenjem tog akta za stranku neposredno nastupaju posljedice.
Iz obrazloženja:
"Osnovano Upravni sud pobijanim rješenjem zaključuje da odluka tužene o dodjeli
godišnjih priznanja sportistima, kolektivima i sportskim radnicima za 2015. godinu nije
upravni akt, odnosno drugi pojedinačni akt iz člana 2 ZUS-a, pa je pravilnom primjenom
člana 22 st. 1 tač. 2 istog zakona predmetna tužba odbačena.
Polazeći od odredbe člana 2 ZUS-a, po ocjeni ovog suda, da bi se odredjeni akt mogao
kvalifikovati kao upravni ili drugi pojedinačni akt potrebno je da se njime rješava o
odredjenom pravu, obavezi ili pravnim interesima odredjenog lica. To podrazumijeva da se
takvim aktom mijenja individualna pravna situacija odredjenog pojedinca: utvrdjuju mu se ili
ukidaju, smanjuju ili povećavaju kakva prava, nameću mu se kakve obaveze ili se oslobadja
od obaveza ili slično. Uz to, pravno dejstvo mora biti neposredno - donošenjem upravnog akta
moraju za stranku neposredno nastupiti posledice. U konkretnom slučaju donošenjem
pobijanog akta takvog neposrednog dejstva kod tužioca nema, pa osnovano Upravni sud
pobijanim rješenjem zaključuje da je tužbu s pozivom na član 22 st. 1 tač. 2 ZUS-a trebalo
odbaciti.
Kada se tužba odbacuje onda se sud ne može upuštati u ocjenu pobijanog akta, pa su
bez značaja za drugačiju odluku navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na obrazloženje
pobijane odluke i sastav žirija."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 386/16 od 08.12.2016. godine)
323
ODLUČIVANJE O ŽALBI U UPRAVNOM SPORU
- SHODNA PRIMJENA ZPP –
(Član 8 ZUS-a, čl. 395 tačka 2 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a
i čl. 14 st.3 Zakona o sudovima)
R J E Š E N J E
Žalba se odbija kao neosnovana i potvrdjuje rješenje Upravnog suda Crne Gore U.
br. 37/16 od 08. 09. 2016. godine.
O b r a z l o ž e n j e
Rješenjem Upravnog suda Crne Gore U. br. 37/16 od 08. 09. 2016. godine taj sud se
oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi tužioca protiv Ministarstva odbrane
kojom je tražio poništavanje rješenja tuženog UpI br. 80602-899/15-4 od 02. 11. 2015.
godine. Tim rješenjem je utvrdjeno da tužiocu ne pripada pravo na naknadu dijela troškova za
zakup stana za period 02. 12. 2013. do 28. 07. 2015. godine.
Protiv navedenog rješenja tužilac je blagovremeno podnio žalbu pogrešno istu
označavajući zahtjevom za vanredno preispitivnaje sudske odluke. Smatra da je u konkretnom
slučaju nadležan Upravni sud, jer je isti nadležan da odlučuju o zakonitosti upravnih i drugih
pojedinačnih akata, a predmetnom tužbom je traženo poništenje rješenja Ministarstva
odbrane. Predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati Upravnom sudu na ponovno
odlučivnaje.
U odgovoru na podnijetu žalbu tuženi je istu ocijenio neosnovanom i predložio da kao
takva bude odbijena.
U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitano pobijano rješenje,
ocijenjeni navodi podnijete žalbe i odgovora na istu, pa je vijeće našlo da je:
- žalba neosnovana.
Odredbom člana 14 tačka 3 Zakona o sudovima je propisano da je osnovni sud
nadležan da u prvom stepenu sudi sporove iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju sporno je
pravo tužioca na naknadu dijela troškova za zakup stana, a što jeste pravo iz radnog odnosa.
Kod takvog stanja stvari i odredbe člana 8 Zakona o upravnom sporu, kojom je propisano da
se upravni spor ne može voditi protiv akata donijetih u stvarima u kojima je sudska zaštita
obezbijedjena van upravnog spora, osnovano Upravni sud pobijanim rješenjem zaključuje da
u konkretnom slučaju nije stvarno nadležan taj sud već Osnovni sud u Podgorici.
Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 395 tač. 2 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a
odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 325/16 od 21.10.2016. godine)
324
ODLUČIVANJE NADLEŽNOG ORGANA PO SLOBODNOJ OCJENI
(Član 9 stav 2 ZUS-a i čl. 2, 28 st. 1, čl. 34a st. 2 i 3 Zakona o Sudskom savjetu i čl. 128 st. 2
Ustava Crne Gore )
U upravnom sporu sud cijeni da li je nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni,
na osnovu i u granicama ovlašćenja koje mu je dato propisima i u skladu sa ciljem u
kome je ovlašćenje dato.
Iz obrazloženja:
"Predmetni izbor sudija izvršen je po Zakonu o Sudskom savjetu ("Sl. list CG", br.
13/08 ... 11/15). Taj zakon u članu 28 stav 1 propisuje da se sudije biraju na osnovu javnog
oglašavanja, da ne može biti biran kandidat koji po osnovu pisanog testiranja dobije manje od
40 bodova, kao ni kandidat koji po svim osnovima ostvari manje od 60 bodova - član 34a stav
2 i 3. Odluku o izboru Sudski savjet donosi većinom glasova svih članova (član 128 stav 2
Ustava Crne Gore) i to tajnim glasanjem - član 3a stav 2 Zakona o Sudskom savjetu.
Kod gore navedenih odredbi po Zakonu o Sudskom savjetu Sudski savjet je imao
diskreciono pravo da izabere bilo kojeg od prijavljenih kandidata, koji ispunjava opšte i
posebne uslove iz Zakona o sudovima, te koji po osnovu pisanog testa (kada je u pitanju
kandidat koji se prvi put bira) dobije najmanje 40 bodova, a po svim kriterijumima dobije 60
ili više bodova.
Članom 9 stav 2 ZUS-a je propisano da nema nepravilne primjene propisa ako je
nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni, na osnovu i u granicama ovlašćenja koje mu je
dato propisima i u skladu sa ciljem u kome je ovlašćenje dato, a u konkretnom slučaju to je
obezbjedjenje nezavisnosti, samostalnosti, odgovornosti i profesionalnosti sudova i sudija -
član 2 Zakona o Sudskom savjetu.
Polazeći od svega naprijed navedenog ovaj sud nalazi da osnovano Upravni sud
pobijanom presudom zaključuje da je na sudu u postupku ocjene zakonitosti odluke o izboru
sudije donijete po Zakonu o Sudskom savjetu da cijeni da li je izabrani kandidat ispunjavao
uslove za izbor u skladu sa važećim propisima i da li je ispoštovana procedura. Pri tome se
sud ne može upuštati u primjerenost bodovanja. Tako stanovište je u skladu sa praksom
Evropskog suda za ljudska prava, koji u presudi Tsanova - Gecheva protiv Bugarske
(podnositeljica predstavke dobila je najvišu ocjenu, a izabran je drugi kandidat) zaključuje da
nadležni sud prilikom ocjene zakonitosti odluke o izboru ne može preispitivati ocjenu tijela
nadležnog za izbor koji od prijavljenih kandidata treba biti izabran, već samo da li je izbor
izvršen zloupotrebom ovlašćenja i u suprotnosti sa ciljem u kojem je to ovlašćenje dato.
U konkretnom slučaju, a kako to zaključuje i Upravni sud, ispoštovana je procedura -
javno oglašavanje (član 28 navedenog zakona), pribavljena mišljenja (član 31 navedenog
zakona), obavljeno testiranje kandidata koji ranije nijesu bili sudije, obavljen razgovor sa
kandidatima, izvršeno bodovanje i ocjenjivanje, sačinjena lista kandidata i na osnovu tajnog
glasanja izvršen izbor. Izabrani kandidati ispunjavali su opšte i posebne uslove iz Zakona o
sudovima, izabrani kandidat koji je prvi put biran za sudiju na testu ostvario više od 40
bodova, a oba izabrana kandidata imala ukupno više od po 60 bodova po svim zakonom
propisanim kriterijumima čak i kada bi se jednom od izabranih kandidata oduzeli bodovi po
osnovu znanja stranog jezika i rada na računaru. Dakle, izabrani su kandidati koji su
ispunjavali zakonom propisane uslove, tajnim glasanjem u skladu sa zakonom, a ni tužbom se
325
nije tvrdilo da je taj izbor izvršen mimo granica ovlašćenja koje je dato Sudskom savjetu i
suprotno cilju u kome mu je to ovlašćenje dato.
Cijenio je Upravni sud i činjenicu da je jedan od kandidata naknadno testiran i pri tom
osnovano zaključioca da ta činjenica ne može usloviti zaključak da je procedura u tolikoj
mjeri povrijedjena da bi to mogao biti razlog za poništenje izbora i za takav zaključao dao
dovoljne i jasne razloge.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da se naknadno dostavljeni podaci o
objavljenim radovima (nakon podnošenja prijave) nijesu mogli cijeniti. Ovo sa razloga što to
nijesu činjenice bitne za ispunjavanje opštih i posebnih uslova, pa kandidat takve podatke
može iznijeti i u razgovoru koji se organizuje u smislu člana 33 Zakona o Sudskom savjetu.
Saglasno članu 34b i 35 Zakona o Sudskom savjetu Komisija za testiranje, a nakon što
članovi Sudskog savjeta izvrše ocjenjivanje utvrdjuje prosječan broj bodova svakog
kandidata, sačinjava listu za izbor i istu dostavlja Sudskom savjetu.
Saglasno naprijed navedenim zakonskim odredbama Komisija za testiranje utvrdila je
listu kandidata brj 01-5239/15 od 01. 10. 2015. godine. Ta lista se tužbom i zahtjevom
osporava samo zato što su u istoj posebno označene sudije koje napreduju i kandidati koji se
prvi put biraju, koja činjenica, po ocjeni ovog suda, odluku o izboru ne može činiti
nezakonitom. Ovo sa razloga što je za svakog kandidata bez obzira da li je ranije bio sudija ili
ne naveden prosječan broj bodova. Valja pri tom ukazati da lista kandidata i rang lista, koja bi
zahtijevala redjanje svih kandidata po prosječnom broju bodova, nijesu iste kategorije.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da su razlozi pobijane presude o izuzeću
člana Sudskog savjeta u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta. U tužbi je iznijeta tvrdnja
da je "suprug kandidata M. M. bio u četvrtom stepenu srodstva sa članom Sudskog savjeta" a
sud u obrazloženju presude navodi "da taj stepen srodstva nije zakonski razlog za izuzeće
(član 30 tač. 2 ZUP-a)". Dakle, sud samo odgovara na navode tužbe u kojima je iznijeta
odredjena tvrdnja. Četvrti stepen tazbinskog srodstva nije osnov za izuzeće iz člana 30 stav 2
ZUP-a, ali se može podvesti pod druge okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristrasnost (član
9 stav 1 alinea 6 Poslovnika Sudskog savjeta, koji je važio u vrijeme donošenja osporene
odluke). Medjutim, tužilja tokom trajanja postupka izbora očigledno zbog te činjenice nije
sumnjala u objektivnost bilo kojeg člana Sudskog savjeta, a tužbom odluku osporava zbog
povrede načela zakonitosti, pravne sigurnosti i predvidljivosti, nediskriminacije, efikasnosti i
blagovremenosti odlučivanja, zaštite prava gradjana i javnog interesa i načela ekonomičnosti.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je osporena odluka nezakonita jer ne
sadrži obrazloženje - zašto je izabran kandidat sa manjim brojem bodova. Ovo sa razloga što
kod odredbe člana 203 stav 3 ZUP-a nadležni organ kad odlučuje po slobodnoj ocjeni nije
dužan da obrazlaže zašto se opredijelio za izabrano rješenje.
Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da činjenica da je tužilji
dostavljena odluka koja nije ovjerena pečatom istu ne čini nezakonitom, jer u spisima
predmeta postoji odluka o izboru potpisana i ovjerena. Istaknuta činjenica davala je tužilji
samo pravo da traži da joj se dostavi ovjereni primjerak i da joj rok za podnošenje tužbe teče
od tog naknadnog dostavljanja.
Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužilje nije povrijedjeno
materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 313/16 od 07.10 2016. godine)
326
ODBACIVANJE TUŽBE ZBOG PREURANJENOSTI
(Član 18 stav1 i čl. 22 st.1 tač.1 ZUS-a)
Tužba zbog ćutanja administracije je podnijeta prije roka u slučaju kada nije bio
istekao rok od 30 dana u kome je drugostepeni organ bio dužan da donese rješenje po
žalbi.
Iz obrazloženja:
"Suprotno tvrdnjama iz podnijetog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno
a pobijano rješenje sadrži pravilne razloge kojima se Upravni sud rukovodio prilikom
odbacivanja tužbe.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je podnesena tužba protiv Ministarstva rada i
socijalnog staranja zbog ćutanja administracije. Naime, tužilac je tuženom kao
drugostepenom organu podnio žalbu dana 29.03.2016.godine, protiv rješenja prvostepenog
organa Fonda PIO PJ Bar broj 01-01-7461/10 od 27.02.2016. godine. Nakon toga je istom
organu podnio urgenciju 19.04.2016. godine da bi kako je naprijed rečeno podnio tužbu
Upravnom sudu 27.05.2016. godine.
Prema tome, cijeneći odredbe čl.7 st.3 ZUS-a i čl.18 st.1 ZUS-a i čl.22 st.1 tač.1 ZUS-
a, pravilno je Upravni sud odbacio tužbu kao preuranjenju jer kada drugostepeni organ ne
donese rješenje po žalbi u roku u kojem je bio dužan da ga donese, žalilac je, da bi pokrenuo
upravni spor, dužan da po isteku roka ponovi traženje da mu u narednih 7 dana po
ponovljenom traženju donese rješenje po predmetnoj žalbi. Tek ako drugostepeni organ u
daljem roku od 7 dana po ponovljenom traženju ne donese drugostepeno rješenje, stranka
može pokrenuti upravni spor.
Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preiospitivanje
sudske odluke pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke.
Članom 56 st.1 ZUS-a je propisano da u upravnom sporu stranka snosi svoje troškove,
ako se odlučuje na nejavnoj sjednici. Cijeneći tu zakonsku odredbu i činjenicu da je u ovom
postupku, ovaj sud odlučio na nejavnoj sjednici, to je neosnovan zahtjev tužioca da mu se
dosude troškovi postupka, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 310/16 od 16.09.2016. godine)
327
LEGITIMNO OČEKIVANJE
Za pojam "legitimnog očekivanja" u kontekstu člana 1 Protokola 1 Kovencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda nije dovoljno da postoji zakonska mogućnost,
već to očekivanje treba da proizilazi iz nekog konkretnog pravnog akta.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac 04. 11. 2002. godine Ministarstvu
poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede podnio zahtjev za davanje saglasnosti za obavljanje
djelatnosti prerade duvana i proizvodnju cigareta, da je u tom postupku nadležna komisija
izvršila pregled izgradjenog objekta sa inftrastrukturnim sadržajem i raspoloživu tehničku -
tehnološku dokumentaciju, te konstatovala da postojeći tehničko - tehnološki uslovi za
preradu duvana i proizvodnju cigareta u okviru preduzeća "N." DOO N. (ovdje tužilac)
odgovaraju propisanim uslovima, ali da projektovana tehnološka oprema nije ugradjena, pa je
rješenjem broj 320/02-0601-7024/2 od 17. 01. 2003. godine tužiocu data saglasnost na
tehnološki projekat (stav 1) i istovremeno odlučeno da će se nakon ugradnje tehnološke
opreme i sredstava za rad u skladu sa navedenim projektom ispuniti uslovi za davanje
saglasnosti za obavljanje trežene djelatnosti od strane nadležnog organa.
Kod prednjih činjeničnih utvrdjenja za zakonitu odluku treba cijeniti da li je pobijanim
rješenjem počinjena povreda prava na imovinu tužioca saglasno članu 1 Protokola broj 1
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda - da li naprijed navedeno rješenje
predstavlja legitimno očekivanje tužioca da će mu se dozvola izdati kada ugradi tehnološku
opremu i sredstva za rad u skladu sa odobrenim projektom ili ne, da li je odbijanje izdavanja
odobrenja - saglasnosti, naravno pod uslovima da je tužilac u skladu sa naprijed navedenim
rješenjem ugradio opremu i sredstva za rad, ima legitimni cilj u opštem ili javnom interesu, te
konačno da li postoji pravedna ravnoteža izmedju opšteg ili javnog interesa, sa jedne strane, i
zaštite imovinskih prava tužioca, sa druge strane, ili je takvim rješenjem tužiocu nanijet
prekomjeran (nesrazmjeran) teret.
Sve prednje navedeno je u presudi ovog suda Uvp. br. 53/16 od 25. 03. 2016. godine
kojom je ukinuta ranija odluka suda u istom predmetu.
Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da princip legitimnih očekivanja
proizilazi iz vladavine prava kao krovnog instrumenta da se mora cijeniti da li je očekivanje
razumno, te da li je stranka djelovala savjesno, da javni interes preovladjuju nematerijalnim
zahtjevima, a privatni novčanim i da osporenim rješenjem tužiocu nije ukinuto nikakvo
stečeno pravo.
Gornji razlozi pobijane presude su nerazmljivi čime je počinjena povreda pravila
postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.
Pojam "legitimnog očekivanja" u kontekstu člana 1 Protokola 1 Evropske konvencije
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je prvi put razvijen u presudi Evropskog suda za
ljudska prava u predmetu Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland. U tom
predmetu sud je odredio da je postojalo legitimno očekivanje od trenutka kada je izdata
generalna urbanistička dozvola. U predmetu Stretch v. the United Kingdom sud je utvrdio da
je podnosilac predstavke imao "legitimno očekivanje" da će ugovor o zakupu biti produžen, a
kod činjenice da je u ugovor o zakupu stajalo da će se produžiti nakon ugovorenog roka.
Dakle, za pojam "legitimnog očekivanja" u kontekstu člana 1 Protokola 1 Kovencije nije
dovoljno da postoji zakonska mogućnost već to očekivanje treba da proizilazi iz nekog
328
konkretnog pravnog akta (u prvom navedenom slučaju gradjevinska dozvola, u drugom
ugovor o zakupu) - predmet Kopecki protiv Slovačke.
Dakle, kod svega naprijed navedenog Upravni sud je bio dužan odgovoriti na pitanje
da li je na osnovu ranije donijetog rješenja tužilac imao "legitimno očekivanje" ili ne.
I ostali razlozi pobijane presude su nerazumljivi, jer proizilaze iz naprijed navedenog
pogrešnog tumačenja pojma "legitimnog očekivanja".
Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 st. 2 ZUS-a, odlučio kao u izreci ove
presude. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 316/16 od 22.12.2016. godine)
329
PRAVO NA INFORMACIJU
I PRAVO OSUDJENOG NA ZAŠTITU PRIVATNOSTI
(Član 9 stav 1 tačka 6 alineja 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama
i čl. 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda)
P R E S U D A
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 1793/12 od 04. 04. 2013. godine, odbijena
je tužba tužilje podnijeta protiv rješenja tuženog Ministarstva pravde i ljudskih prava -
Podgorica, broj 01-5902/12 od 02. 08. 2012. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba tužilje
izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Kotoru Posl. br. V Su broj 193/2012 od 15. 06.
2012. godine, kojim je odbijen zahtjev tužilje za pristup informaciji - dostavljanje kopije
presude K. br. 117/10/06 od 15. 06. 2010. godine, kojom je osudjen policijski službenik B. J. i
informacije da li je presuda pravosnažna i da li je u Osnovnom sudu u Kotoru vodjen još neki
postupak protiv B. J. i ako jeste da joj se dostave kopije presuda sa naznakom jesu li
pravosnažne.
Protiv navedene presude tužilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno
preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u
upravnom sporu, a sa predlogom da se zahtjev usvoji i pobijana presuda preinači u korist
tužioca.
U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda i
ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:
- zahtjev neosnovan.
Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje
zakonito i za takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva
nijesu dovedeni u sumnju.
Osporeno rješenje sadrži odgovor na sve navode podnijete žalbe, koji su ponovljeni
podnijetom tužbom, pa kako je Upravni sud u cjelosti prihvatio te razloge nije bilo razloga da
iste ponavlja. Ispitujući zakonitost rješenja sud nije dužan da ponavlja razloge koje prihvata,
već da odgovori na navode kojima se ti razlozi osporavaju.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede
materijalnog prava.
Prvostepeno i osporeno rješenje donijeto je u vrijeme važenja Zakona o slobodnom
pristupu informacijama ("Sl. list RCG", br. 68/2005), pa se zakonitost istog mora cijeniti po
tom zakonu.
Članom 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama je propisano da je pristup
informacija u posjedu organa vlasti slobodan i da to pravo ima svako domaće i strano fizičko
lice.
Članom 9 stav 1 tač. 6 al. 1 naprijed navedenog Zakona je propisano da se pristup
informacijama ograničava ako bi se njihovim objelodanjivanjem značajno ugrozili privatnost i
druga lična prava pojedinaca osim za potrebe sudskog ili upravnog postupka i to
330
informacijama o osudjivanim licima, dok je članom 2 stav 4 Zakona o zaštiti podataka o
ličnosti propisano da kada se lični podaci daju na korišćenje radi obrade u statističke ili
naučno - istraživačke svrhe ti podaci se moraju dati na korišćenje u obliku koji ne otkriva
identitet lica i konačno, članom 123 stav 3 Krivičnog zakonika je propisano da se podaci iz
kaznene evidencije mogu dati samo sudu, državnom tužiocu i organu uprave nadležnom za
poslove policije u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica koje je ranije bilo
osudjeno, organu za izvršenje krivičnih sankcija i organu koji učestvuje u postupku davanja
amnestije, pomilovanja, rehabilitacije ili odlučivanja o prestanku pravnih posledica osude, kao
i organima starateljstva kada je to potrebno za vršenje poslova iz njihove nadležnosti, dok se
drugim (državnom organu, privrednom društvu, drugoj organizaciji ili preduzetniku) ti podaci
mogu dati samo ako još traju pravne posledice osude ili mjere bezbjednosti i ako za to postoji
opravdani interes zasnovan na zakonu.
Članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljem
tekstu Konvencija) je propisano da svako ima pravo na poštovanje svog privatnog života, koje
obuhvata i moralni integritet čovjeka, a članom 10 st. 2 da sloboda izražavanja, koja obuhvata
i pravo na informaciju, može biti ograničena radi zaštite ugleda drugih.
Reputacija, ugled, dostojanstvo su ono što drugi misle o pojedincu. Od toga zavisi
koliko drugi poštuju pojedinca, koliko hoće da mu bude prijatelj, da se sa njim druži i sl.
Osudjivanost pojedinca jeste podatak koji urušava reputaciju, ugled, dostojanstvo pojedinca.
Načelom 18 Preporuke broj R (2003)13 Komiteta ministara je odredjeno:
"Da bi se lica koja su izdržala zatvorsku kaznu bez smetnje ponovo uključila u
društvo, pravo na zaštitu privatnosti prema članu 8 Konvencije treba da obuhvati pravo na
zaštitu identiteta tih lica u vezi sa njihovim ranijim krivičnim djelima, za koja su izdržali
zatvorske kazne, osim ako se ta lica nisu izričito saglasila sa otkrivanjem svog intentita ili ako
su ta lica njihova ranija krivična djela ponovo predmet javnog interesovanja ili su to ponovo
postala".
Cijeneći sve naprijed navedeno ovaj sud nalazi da je pobijana presuda zakonita, jer se
podaci o osudjivanosti konkretnog lica mogu dati samo pod uslovima iz člana 123 st. 3 KZ,
odnosno pod uslovima iz člana 9 stav 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama. S tim u
vezi valja naglasiti da u podnijetom zahtjevu za pristup informacijama nije naveden bilo koji
razlog koji bi se mogao podvesti pod sadržinu naprijed navedenog Načela 18, ili pak iz člana
10 Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
Članom 13 stav 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama je propisano da će
organ vlasti omogućiti pristup informacijama nakon brisanja dijela informacije kojima je
pristup ograničen. Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud i tu odredbu, ali je našao da ona
ne može biti od značaja za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što se brisanjem bilo kojeg dijela
tražene presude, a kod činjenice da se traži presuda u odnosu tačno odredjeno lice, ne mogu
zaštiti podaci o osudjivanom licu.
Valja dodati da se sve pravosnažne presude sudova objavljuju na portalu, a nakon
anonimizacije ličnih podataka, pa su iste dostupne svakome, pa i onome ko hoće da se bavi
istraživanjem "nezakonitih radnji od strane državnih službenika za vrijeme obavljanja
službene radnje". Na taj način sudovi su ispoštovali pravo na informaciju, ali i pravo
osudjenih na zaštitu privatnosti. Ta dva prava su ravnorpavna i ni jedno nema aprirori prevagu
nad drugim.
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už.Uvp. br. 1/16 od 22.12.2016. godine)
331
PRIVREMENA ZABRANA MIRNOG OKUPLJANJA
(Čl. 4 i 9 stav 1 tačka 8 Zakona o javnim okupljanjima
i član 11 st. 2 Kovencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Sloboda okupljanja privremeno se može ograničiti samo ako postoji stvarna
opasnost od nereda, koji se ne mogu spriječiti drugim manje strožijim mjerama.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su NVO "L. P." I NVO "H." P., dana
6.7.2015.godine elektronskim putem, podnijeli prijavu za održavanje javnog okupljanja
Upravi policije CB-u Nikšić za dan - petak 18.9.2015.godine sa početkom u 12 časova, u
trajanju od jednog sata pod nazivom "A. š. p.", gdje bi se grupa članova okupila na platou
ispred Željezničke stanice, a potom krenula u protestnu šetnju ulicom Gojka Dapčevića u
pravcu kružnog toka saobraćaja na trgu Save Kovačevića, ulicom Vučedolskom do Trga Šaka
Petrovića, gdje bi se održao program i govori, a nakon završenih aktivnosti bi se vratili do
Željezničke stanice i njihovog prevoznog sredstva. Dalje je utvrdjeno da je Uprava policije
CB Nikšić, odlučujući po prijavi, našla da nijesu ispunjeni zakonski uslovi za održavanje
prijavljenog mirnog javnog okupljanja za 18.9.2015.godine u periodu od 12 - 13 časova i
rješenjem od 14.9.2015.godine privremeno je zabranjeno održavanje skupa, a na koje rješenje
su organizatori skupa podnijeli žalbu, koja je odbijena kao neosnovana od strane tuženog
Ministarstva unutrašnjih poslova.
Po ocjeni ovoga suda, a kako pravilno rezonuje i Upravni sud, nakon pravilno
utvrdjenog činjeničnog stanja, u postupku ispitivanja zakonitosti osporenog upravnog akta,
pravilno je tuženo Ministarstvo unutrašnjih poslova odbilo žalbu tužioca kao neosnovanu.
Naime, odredbom čl.4 Zakona o javnim okupljanjima ("Sl.list RCG" br.31/2005 "Sl.list CG"
br.37/2014 i 1/2015) propisano je ograničenje slobode okupljanja radi zaštite prava drugih
ljudi, javnog poretka i bezbjednosti, javnog morala, životne sredine i zdravlja ljudi, a
odredbom čl.9a st.1 tač.8 istog zakona propisano je da se izuzetno od čl.9 navedenog zakona,
mirno okupljanje ne može održavati ako bi okupljanje s obzirom na prostor i vrijeme, broj
učesnika ili karakter mirnog okupljanja, moglo da ugrozi kretanje i rad većeg broja gradjana,
prava i slobode drugih lica, zdravlje i bezbjednost ljudi, bezbjednost imovine ili da izazove
narušavanje javnog reda i mira.
Ustavom Crne Gore u čl.52 st.2 je propisano da se sloboda okupljanja može
privremeno ograničiti odlukom nadležnog organa radi sprečavanja nereda ili vršenja
krivičnog djela, ugrožavanja zdravlja, morala ili radi bezbjednosti ljudi i imovine u skladu sa
zakonom, a to ograničenje je naznačeno i u čl.11 st.2 Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda.
Suprotno navodima zahtjeva, a koji predstavljaju ponovljenje tužbene navode, a kako
to pravilno nalazi Upravni sud, svaka odluka , koja ograničava ostvarenje slobode okupljanja
mora biti zasnovana na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica pa je, tuženi adekvatno
procijenio opasnost po bezbjednost učesnika skupa i po javni red i mir i pravilno procijenio da
je prijetnja bila u onom obimu da je iziskivala primjenu drastične mjere-privremene zabrane
skupa.
Tuženi se i u zahtjevu i u tužbi pozvao na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska
prava citirajući niz odluka, u kojim je utvrdjena povreda čl.11 Konvencije. Medjutim, treba
naglasiti da Evropski sud za ljudska prava svoju kontrolu nad obimom polja slobodne
332
procjene, koji je dopušten državama članicama, ugovornicama Konvencije zasniva za testu
pravične ravnoteže izmedju standarda primjene garancije prava iz Konvencije s jedne strane, i
na cilj ograničavanja zaštite ljudskih prava, koji potpada pod kategoriju polja slobodne
procjene države članice. U tom pravcu je i odluka "Kršćani protiv rasizma i fašizma protiv
Ujedinjenog Kraljevstva" (1980) u kojoj je obrazloženo značenje pojma nužne zabrane u
smislu čl.11 st.2 Konvencije, kvalifikujući je kao onu koja je opravdana, samo ako se neredi
ne mogu spriječiti drugim, manje strožijim, mjerama, gdje je navedeno da se zabrana
demonstracija može jedino opravdati ako postoji stvarna opasnost od nereda, koji se ne mogu
spriječiti drugim manje strožijim mjerama, pa prema tome, u konkretnom slučaju, može se
smatrati da je zabrana nužna u okviru značenja stava 2 čl.11 Konvencije, jer je izvršena
valjana preliminarna procjena opasnosti, koja bi ugrozila mirno održavanje skupa,
bezbjednost ljudi i imovine i ista je bila opravdana radi zaštite javnog interesa i sprečavanja
narušavanja javnog reda i mira u većem obimu. Prema tome, cijeneći razloge date i u
prvostepenom i u drugostepenom rješenju, kao i u osporenoj presudi ovaj sud smatra da su isti
zasnovani na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica.
Kod naprijed navedenog stanja stvari prihvatajući obrazloženje pobijane presude, po
nalaženju ovoga suda u upravnom postupku, kao i u postupku kod Upravnog suda, na štetu
tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo pa se iz tih razloga zahtjev tužioca ocjenjuje kao
neosnovan, jer nije dovedena u pitanje zakonitost osporenog rješenja tuženog, niti pobijane
presude Upravnog suda.
Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preiospitivanje
sudske odluke pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke.
Odluka o troškovima spora pred Upravnim sudom pravilno je zasnovana na
odredbama čl.152 ZPP-a u vezi sa čl.56 st.2 ZUS-a.
Članom 56 st.1 ZUS-a je propisano da u upravnom sporu stranka snosi svoje troškove,
ako se odlučuje na nejavnoj sjednici, to je neosnovan zahtjev tužioca da mu se dosude
troškovi zahtjeva po AT-u sve sa PDV-om, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje
troškove."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 247/16 od 16.09.2016. godine)
333
PRAVO NA STAROSNU PENZIJU OSIGURANIKU
KOME JE PRESTAO RADNI ODNOS ZBOG UVODJENJA STEČAJA
(Član 197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju )
Za ostvarivanje prava na starosnu penziju pored uslova - navršenih 30 godina
staža osiguranja ( muškarac) odnosno 25 godina staža osiguranja (žena) potrebna su još
dva kumulativno ispunjena uslova - da je država imala vlasnički udio u privrednom
društvu u kojem je osiguranik radio u trenutku otvaranja stečaja i da je radni odnos
istom prestao zbog otvaranja stečaja.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva
zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta.
Saglasno članu 28 stav 2 ZUP-a Upravni sud je obavezan sprovesti usmenu raspravu
samo ako to stranka zahtijeva u tužbi ili odgovoru na tužbu. U konkretnom slučaju takvog
zahtjeva nije bilo, pa su neosnovani navodi podnijetog zahtjeva da je usmenu raspravu trebalo
sprovesti.
Sa naprijed navedenih razloga neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda
pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu.
Odredbom člana 197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je propisano da
izuzetno od odredbe člana 17 istog zakona osiguranik kome je u privrednom društvu, u kojem
je država imala vlasnički udio, prestao radni odnos zbog uvodjenja stečaja stiče pravo na
starosnu penziju sa navršenih 30 godina staža osiguranja (muškarac) odnosno 25 godina staža
osiguranja (žena). Kod takve zakonske odredbe osnovano Upravni sud pobijanom presudom
zaključuje da je za ostvarivanje prava iz iste potrebno da pored dužine staža osiguranja
postoje još dva kumulativno ispunjena uslova - da je država imala vlasnički udio u
privrednom društvu u kojem je osiguranik radio u trenutku otvaranja stečaja i da je radni
odnos istom prestao zbog otvaranja stečaja.
U upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijane presude na osnovu
rješenja Privrednog suda u Podgorici St. br. 102/11 od 06. 06. 2011. godine na nesumnjiv
način je utvrdjeno da je nad "R" AD N. otvoren stečajni postupak, a da je tužiocu rješenjem
St. br. 102/11-270/s od 01. 12. 2014. godine prestao radni odnos saglasno članu 79 Zakona o
stečaju i članu 139 st. 1 tač. 6 Zakona o radu.
Saglasno članu 89 stav 1 Zakona o hartijama od vrijednosti Centralna Depozitarna
Agencija (CDA) obavlja poslove registrovanja dematerijalizovanih hartija od vrijednosti. U
izvještaju te Agencije od 06. 06. 2011. godine Država Crna Gora nije označena kao vlasnik
akcija u "R" AD N. Kod takvog činjeničnog stanja osnovano Upravni sud, a nasuprot
navodima podnijetog zahtjeva, zaključuje da na dan otvaranja stečaja država nije imala
vlasnički udio u privrednom društvu u kojem je tužilac radio, pa da samim time nema pravo
na starosnu penziju pod uslovima iz člana 197L Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju.
Kod navedene odredbe člana 89 st. 1 Zakona o hartijama od vrijednosti i sadržine
izvještaja CDA bez značaja su navodi podnijetog zahtjeva o navodnim odlukama nadležnog
organa za vodjenje spoljne politike i o postupcima pred medjunarodnom arbitražom.
Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud i navode podnijetog zahtjeva o "povezanim
licima", pa je našao da su isti ukoliko se odnose na strukturu akcionara u zatvorenom
334
investicionom fondu "T." u suprotnosti sa izvještajem CDA o strukturi akcionara na dan 06.
06. 2011. godine. Činjenica je da Država Crna Gora ima akcije u H. b., a da je ova imala
akcije u "R.". Medjutim, ta činjenica nasuprot navodima podnijetog zahtjeva ne čini Crnu
Goru vlasnikom u "R.". Ovo sa razloga što je članom 34 stav 1 Zakona o privrednim
društvima propisano da su vlasnici društva njegovi akcionari, a kako je naprijed navedeno
Crna Gora nije bila akcionar u "R". Zakon o privrednim društvima ne poznaje "povezana
lica". Povezana lica definiše Zakon o preuzimanju akcionarskih društava (član 2 alinea 3 i 4),
a u konkretnom slučaju ne postoji ni jedan od tamo navedenih osnova da bi se moglo govoriti
o povezanim licima, kako se to neosnovano navodi podnijetim zahtjevom.
Navodi podnijetog zahtjeva o dužini staža osiguranja su bez značaja za donošenje
odluke u ovom predmetu, jer je nesporno utvrdjeno da tužilac ima staž osiguranja iz člana
197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno
materijalno pravo ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 Zakona o upravnom sporu odlučio
kao u izreci ove presude. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 364/16 od 25.11.2016. godine)
335
PRAVO NA INVALIDSKU PENZIJU
(Čl. 30 i 85 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i član 25 st.1 Sporazuma izmedju
SFRJ i SR Njemačke o socijalnom obezbjedjenju)
Za ocjenu ispunjenosti uslova za priznavanje prava na invalidsku penziju
srazmjerno stažu ostvarenom u Crnoj Gori mjerodavni su crnogorski propisi, iako je
osiguraniku utvrdjeno pravo na invalidsku penziju zbog djelimičnog smanjenja
privredjivanja po propisima druge države.
Iz obrazloženja:
"Suprotno tvrdnjama iz podnijetog zahtjeva materijalno pravo je pravilno
primijenjeno, a pobijana presuda sadrži pravilne razloge, kojima se Upravni sud rukovodio
prilikom odbijanja podnijete tužbe.
Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je 26.06.2006.godine tužilac kod njemačkog
nosioca osiguranja podnio zahtjev kojim je tražio penziju zbog smanjene sposobnosti za
privredjivanje, te je isti, počev od 01.03.2006.godine, dobio penziju zbog djelimičnog
smanjenja privredjivanja kod profesionalne nesposobnosti prema nalogu esnafskog
osiguravajućeg zaposlenja, utvrdjenog na osnovu stručnog mišljenja socijalno-medicinske
službe-da isti više ne bi mogao da obavlja svoj nekadašnji posao u rudarstvu, kao mehaničar u
rudniku, ali da na opštem tržištu rada može da obavlja djelatnosti jednostavnije vrste više od
šest časova dnevno. Stoga mu je utvrdjeno pravo na invalidsku penziju počev od
1.03.2006.godine, pa dok ne navrši 65 godina života tj. do 2024.godine, kada bi mogao
ostvariti pravo na starosnu penziju po njemačkim propisima.
Dalje se utvrdjuje, da je tužilac kod tuženog podnio zahtjev za priznavanje prava na
invalidsku penziju dana 01.03.2013.godine, navodeći da mu tuženi treba priznati pravo na
srazmjerni dio penzije za staž ostvaren u Crnoj Gori, te je tuženi pribavio nalaz, ocjene i
mišljenja prvostepene invalidske komisije, koja je na osnovu dostavljene prevedene
medicinske dokumentacije utvrdila da kod tužioca ne postoji ni potpuni ni djelimični gubitak
radne sposobnosti, a time ni osnov za priznavanje prava na invalidsku penziju. U toku trajanja
postupka u ovoj upravnoj stvari pribavljen je i nalaz, ocjene i mišljenja drugostepene
invalidske komisije, koja je našla da je nalaz prvostepene invalidske komisije pravilan i da
nema kod tužioca medicinskih indikacija za utvrdjivanje djelimičnog ili potpunog gubitka
radne sposobnosti.
Članom 25 st.1 Sporazuma izmedju SFRJ i SR Njemačke o socijalnom obezbjedjenju
("Sl.list SFRJ" br.9/69) propisano je da ako na osnovu pravnih propisa obje države
ugovornice postoji vrijeme osiguranja koje se uračunava za sticanje prava na davanje prema
pravnim propisima koje treba primijeniti, uzima se u obzir i vrijeme osiguranja koje se prema
pravnim propisima druge države ugovornice uračunava u koliko se ne odnosi na isti period, a
to analogno važi za davanja koja se priznaju prema nahodjenju nosioca.
Prema tome, tužilac je ostvario pravo na invalidsku penziju kod njemačkog nosioca
osiguranja, ali ne i pravo na starosnu penziju koje će ostvariti tek 2024.godine. Prema
navedenom sporazumu o ocjeni ispunjenosti uslova za priznavanje prava na invalidsku
penziju shodno stažu ostvarenom u Crnoj Gori, radnu sposobnost treba cijeniti prema
crnogorskim propisima, kao što je to i uradjeno u prvostepenom i drugostepenom upravnom
postupku gdje se invalidnost i uzrok invalidnosti utvrdjuje na osnovu nalaza, ocjene i
336
mišljenja organa vještačenja u skladu sa odredbama čl.85 Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju (Sl.list RCG br.54/03), kao i u skladu sa čl.30 st.1 istog zakona.
Stoga je pravilno Upravni sud odbio tužbu tužioca i u osporenoj presudi dao dovoljne i
jasne razloge, kojim navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, a koje prihvata
i ovaj sud.
Neosnovani su navodi zahtjeva gdje se ukazuje da je Upravni sud u presudi
U.br.1362/14 od 28.01.2015.godine, povodom iste pravne stvari, usvojio tužbu, jer je našao
da je povrijedjen zakon na štetu tužioca, sa razloga što uvidom u naznačenu presudu se
utvrdjuje da je Upravni sud našao da odlučne činjenice nijesu pravilno i potpuno utvrdjene i
da su učinjene povrede postupka, što je sve činilo tadašnje osporeno rješenje nezakonitim.
Ovaj sud je cijenio i ostale navode podnesenog zahtjeva ali je našao da su isti bez
uticaja na drugačije presudjenje."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 278/16 od 14.10.2016. godine)
337
EKSPROPRIJACIJA PREOSTALOG DIJELA NEPOKRETNOSTI
(Član 8 Zakona o eksproprijaciji)
Ne postoji osnov za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti ako
ekonomski interes za korišćenje preostalog dijela parcele u postojećoj namjeni i za
postojeće svrhe nije ugrožen.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni ovoga suda, a kako pravilno rezonuje i Upravni sud, nakon pravilno
utvrdjenog činjeničnog stanja, u postupku ispitivanja zakonitosti osporenog upravnog akta,
utvrdjeno je da je C. e. s. AD P. dostavio zahtjev-predlog za eksproprijaciju nepokretnosti
tužioca radi izgradnje dalekovoda DV 400 kv Lastva-Pljevlja, dionica Čevo-Pljevlja, broj
12172 od 12.09.2013.godine uz prateću dokumentaciju - elaborat eksproprijacije sa podacima
o nepokretnostima, koje su predmet eksproprijacije za nepokretnosti iz posjedovnog lista
br.68 KO Novakovići, odluku o donošenju detaljnog prostornog plana, za koridor dalekovoda
400 kv sa optičkim kablom od crnogorskog primorja do Pljevalja i pomorski kabal 500 kv sa
optičkim kablom Italija - Crna Gora od 28.7.2011.godine, i odluku o utvrdjivanju javnog
interesa za eksproprijaciju nepokretnosti radi izgradnje naznačenog dalekovoda u naznačenoj
dionici od 21.11.2013.godine i potvrdu Ministarstva finansija broj 1207-12-353/1 od
18.10.2013.godine. Dalje je utvrdjeno, da je predmet eksproprijacije zemljište od 110 m2 -
dio kat parcele 471 livada VI klase upisane u listu nepokretnosti broj 68 KO Novakovići II
kao susvojina N. D. N. i N. M. M. sa obimom prava 1/2, te da je u žalbi na rješenje o
eksproprijaciji, tužilac, preko punomoćnika, tražio eksproprijaciju preostalog dijela
nepokretnosti od 48.145 m2, a u smislu čl.8 Zakona o eksproprijaciji navodeći da mu je
ugrožen ekonomski interes za korišćenje preostalog dijela parcele.
Članom 8 Zakona o eksproprijaciji ("Sl.list RCG" br.55/00, 12/02 i 28/06 i "Sl.list
CG" br.21/08) odredjeno je da ako se prilikom eksproprijacije jednog dijela nepokretnosti
utvrdi da vlasnik nema ekonomskog interesa da koristi preostali dio nepokretnosti, odnosno
ako je zbog toga na preostalom dijelu nepokretnosti onemogućena ili bitno otežana njihova
egzistencija, eksproprisaće se na njegov zahtjev i taj dio nepokretnosti. Cijeneći ove odredbe,
prvostepeni organ je angažovao komisiju vještaka koji su tokom postupka dali izvještaj, a
kasnije ga i tokom postupka pojasnili iz koje je utvrdjeno da vlasniku preostalog dijela
nepokretnosti ukupne površine 48.145 m2, nije ugrožen ekonomski interes za korišćenje
preostalog dijela, a samim tim ni egzistencija istog. Prema tome, a kako to pravilno nalaze i
prvostepeni i drugostepeni organ, kao i Upravni sud, ne postoji osnov za eksproprijaciju
preostalog dijela nepokretnosti.
Stoga je Upravni sud, osnovano, pobijanom presudom odbio tužbu i u obrazloženju
iste dao dovoljne i jasne razloge, kojim navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u
sumnju, a isti predstavljaju ponovljene tužbene navode, jer su utvrdjene sve odlučne činjenice
i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva, na koje se tužilac pozivao i
tokom postupka pred Upravnim sudom, pa je našao da su isti neosnovani i bez uticaja na
drugačije presudjenje."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 195/16 od 14.10.2016. godine)
338
DEEKSPROPRIJACIJA
(Član 30 stav 2 Zakona o eksproprijaciji)
Za deeksproprijaciju je potrebno da je autoritativnim aktom nadležnog organa
raniji vlasnik u potpunosti lišen svojinskih prava i da nije izvršena najmanje trećina
vrijednosti ukupnih radova radi ostvarivanja svrhe eksproprijacije, a koja mora biti
naznačena u rješenju o eksproprijaciji.
Iz obrazloženja:
"Saglasno članu 30 st. 2 Zakona o eksproprijaciji za deeksproprijaciju je potrebno da
su ispunjena dva uslova: da je zemljište eksproprisano i da nije izvršena najmanje trećina
vrijednosti od ukupne vrijednosti predvidjenih radova. Eksproprijacija je lišenje prava svojine
kojom korisnik eksproprijacije stiče pravo da tu nepokretnost koristi, a postupak po predlogu
za eksproprijaciju sprovodi i rješenje donosi nadležni organ uprave (član 1 i 23 Zakona o
eksproprijaciji).
Iz navedenih zakonskih odredbi, po ocjeni ovog suda, proizilazi da je za
deeksproprijaciju potrebno da je ranijem vlasniku eksproprisana nepokretnost, a to znači da je
isti autoritativnim aktom nadležnog organa u potpunosti lišen svojinskih prava i da nije
izvršena najmanje trećina vrijednosti ukupnih radova radi ostvarivanja svrhe eksproprijacije, a
koja mora biti naznačena u rješenju o eksproprijaciji.
U konkretnom slučaju nije izvršena eksproprijacija imovine pravnog prethodnika
tužilaca. U upravnom postupku je utvrdjeno, a takvo utvdjenje prihvata i Upravni sud
pobijanom presudom, da je rješenjem Sekretarijata za finansije i katastar Opštine Titograd
broj 05-664 od 30. 03. 1978. godine iz posjeda K. udove Dj. M. izuzeto neizgrdjeno
gradjevinsko zemljište na osnovu zaključka SO Titograd broj 01-2373 od 15. 03. 1978.
godine, kojim je usvojen zahtjev imenovane od 24. 01. 1978. godine da joj se izuzme iz
posjeda neizgradjeno gradjevinsko zemljište.
Članom 9 st. 1 Zakona o gradjevinskom zemljištu ("Sl. list SRCG", br. 4/73 i 32/75),
koji je važio u vrijeme donošenja naprijed navedenog rješenja bilo je propisano da raniji
sopstvenik, odnosno korisnik neizgradjenog gradjevinskog zemljišta ima pravo da to zemljište
koristi do dana kada ga je na osnovu odluke nadležnog organa dužan predati opštini odnosno
organizaciji udruženog rada radi uredjivanja ili drugom korisniku radi podizanja objekata, te
da raniji sopstvenik može to zemljište predati opštini i prije tog dana, a opština ga je dužna
primiti (st. 2). Zakon je, dakle, davao pravo bivšem vlasniku da gradjevinsko zemljište drži i
koristi sve do trenutka izuzimanja radi uredjenja i podizanja objekata, pa se neosnovano
podnijetim zahtjevom tvrdi da je samim proglašenjem odredjenog zemljišta za gradsko
gradjevinsko bivši vlasnik u cjelosti lišen svojinskih prava jer pravo svojine znači da pravo da
se stvar drži, da se koristi i da se njome raspolaže u granicama odredjenim zakonom. Sa istih
razloga neprihvatljivi su i navodi podnijetog zahtjeva da je stavljanjem van snage odluke
kojom je odredjeno zemljište proglašeno za gradjevinsko ispunjen prvi uslov za
deeksproprijaciju iz člana 30 st. 2 Zakona o eksproprijaciji.
Po ocjeni ovog suda postupanje države po članu 9 st. 1 Zakona o gradjevinskom
zemljištu (donošenje odluke da se zemljište preda opštini odnosno organizaciji udruženog
rada radi uredjivanja ili drugom korisniku radi podizanja objekata) i eksproprijacija zemljišta
po Zakonu o eksproprijaciji jeste oduzimanje zemljišta od bivšeg vlasnika i nakon stupanja na
snagu Zakona o eksproprijaciji ("Sl. list RCG", br. 55/2000) i zemljište izuzeto po odredbi
339
člana 9 st. 1 Zakona o gradjevinskom zemljištu može se vratiti bivšem vlasniku pod uslovima
tamo navedenim.
Nasuprot naprijed navedenom, po ocjeni ovog suda, dobrovoljna predaja zemljišta
od strane bivšeg vlasnika - korisnika opštini ne može se upodobiti sa eksproprijacijom.
Ovo sa razloga što eksproprijacija podrazumijeva potpuno lišenje svojinskih prava
mimo volje dotadašnjeg titulara, pa se ista ne može izjednačiti sa dobrovoljnom
predajom zemljišta. Kod dobrovoljne predaje zemljišta isto se ne izuzima radi
privodjenja namjeni pa se i ne može utvrdjivati da li je izvedena najmanje trećina
vrijednosti od ukupne vrijednosti predvidjenih radova.
Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da je predmetni zahtjev za deeksproprijaciju
neosnovan, kako to osnovano zaključuju i tuženi osporenim rješenjem i Upravni sud
pobijanom presudom, pa se ista neosnovano podnijetim zahtjevom pobija zbog povrede
materijalnog prava.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da su presude ovog suda Uvp. br. 251/15
od 25. 09. 2015. godine i U. br. 776/2003 od 30. 01. 2004. godine suprotne. Ovo sa razloga
što je presudom Uvp. br. 251/15 od 25. 04. 2015. godine presuda Upravnog suda ukinuta zbog
bitne povrede pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS -
nerazumljivi razlozi. U tom predmetu, a nasuprot zaključcima Upravnog suda, zemljište od
bivšeg vlasnika nije eksproprisano već je izuzeto na zahtjev istog.
U predmetu U. broj 776/2003 predmet ocjene zakonitosti bilo je rješenje kojim je
poništeno rješenje Opštinskog sekretarijata za finansije Opštine Podgorica broj 01-2382 od
17. 03. 1981. godine u dijelu kojim je izuzeto gradsko gradjevinsko zemljište radi izgradnje
saobraćajnice. Dakle, zemljište je u tom predmetu bilo izuzeto autoritativnim aktom
nadležnog organa radi privodjenja namjeni - izgadnji saobraćajnice, a ne kao u konkretnom
slučaju i u predmetu Uvp. br. 251/15 dobrovoljno predato od strane ranijeg vlasnika.
U vrijeme donošenja presude ovog suda U. br. 776/2003 još je važio Zakon o
gradjevinskom zemljištu pa je za donošenje odluke bila od značaja Odluka Ustavnog suda
RCG nakon čijeg donošenja predmetno zemljište nije imalo status gradjevinskog zemljišta.
Zakon o gradjevinskom zemljištu prestao je da važi stupanjem na snagu Zakona o uredjenju
prostora i izgradnji objekata ("Sl. list Crne Gore" broj 51/2008) i u pravnom režimu više ne
postoji gradjevinsko zemljište, a članom 491 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl. list
CG", br. 19/2009), je propisano da pravo korišćenja postaje stupanjem na snagu tog Zakona
pravo svojine. Naravno, to se odnosi na ona lica koja nakon proglašenja odredjenog zemljišta
za gradjevinsko isto nijesu predali već nastavili da koriste na što su imali pravo po Zakonu o
gradjevinskom zemljištu."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 91/16 od 06.05.2016. godine)
340
UKNJIŽBA PRAVA SVOJINE NA KATASTARSKOJ PARCELI
(Član 49 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)
U katastar nepokretnosti se upisuje pravo svojine na katastarskoj, a ne na
urbanističkoj parceli.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da donošenjem prvostepenog i
osporenog rješenja nije povrijedjen zakon na štetu tužioca, odnosno da je prvostepenim
rješenjem, čije navode prihvata tuženi organ, upravna stvar pravilno riješena. Neosnovano se,
zato, podnijetim zahtjevom tvrdi da se u konkretnom slučaju Upravni sud nije upuštao u
ocjenu zakonitosti osporenog rješenja.
Zahtjevom od 13. 11. 2013. godine tužioci su tražili da se dozvoli promjena upisa u
KO Podgorica I iz lista nepokretnosti broj 1044 na način što se "kat. parcela broj 1555,
zemljište uz zgrade... koje odgovaraju urbanističkoj parceli broj 197 iz DUP-a "Prvi maj"
upišu kao zajednička nedjeljiva svojina na etažne vlasnike stambene zgrade broj 1". Kod
takve sadržine podnijetog zahtjeva i odredbe člana 49 Zakona o državnom premjeru i katastru
nepokretnosti, kojom je propisano da katastar nepokretnosti sadrži podatke o zemljištu -
katastarskoj parceli neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da tužioci nijesu tražili upis
prava svojine na katastarskoj parceli. Uz prednje, a kod sadržine podnijetog zahtjeva valja
ukazati da se u katastar nepokretnosti ne upisuje pravo svojine na urbanističkoj, već na
katastarskoj parceli, a kako je to i navedeno u naprijed navedenoj odredbi člana 49 Zakona o
državnom premjeru i katastru nepokretnosti.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je rješenjem Uprave za nekretnine broj 465-101-UP-
8604/1/13 od 25. 10. 2013. godine izvršena eksproprijacija objekta (zgrade) na kat. parceli
broj 1555, te da je ista rješenjem broj 10728/13 od 10. 10. 2013. godine brisana iz lista
nepokretnosti, te da tužioci više nijesu etažni vlasnici.
Kod svega naprijed navedenog i odredbe člana 173 Zakona o svojinsko pravnim
odnosima sada se ne može upisati pravo zajedničke svojine kako je to traženo podnijetim
zahtjevom.
Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužilaca nije
povrijedjeno materijalno pravo ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u
izreci ove presude. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 155/16 od 09. 09. 2016. godine)
341
ZABILJEŽBA SPORA
(Član 105 stav 1 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti )
Za zabilježbu spora potrebno je da podnosilac zahtjeva dokaže da se pred sudom
vodi postupak u pogledu knjižnog prava.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je A. S. podnio tužbu Osnovnom sudu Kotor P. br.
1040/14/13 protiv tuženog „K.“ D.O.O. T. u kojoj je postavljen i eventualni tužbeni zahtjev,
kojim je traženo utvrdjivanje prava svojine na nepokretnostima bliže navedenim u dispozitivu
prvostepenog rješenja.
Kod gornjeg činjeničnog stanja osnovano Upravni sud pobijanom presudom
zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer je saglasno članu 105 st. 1 Zakona o državnom
premjeru i katastru nepokretnosti podnosilac zahtjeva za upis zabilježbe spora A. S. dokazao
da se pred sudom vodi postupak u pogledu knjižnog prava.
Navodi podnijetog zahtjeva da je osnovno postavljeni tužbeni zahtjev obligaciono -
pravne prirode i da će nadležni sud prvo o njemu odlučivati su bez značaja za drugačiju
odluku, jer saglasno članu 189 st. 4 ZPP parnica po eventualnom zahtjevu prestaje teći tek
presudom kojom se usvaja prvi zahtjev.
Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno
materijalno pravo ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci ove
presude. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 154/16 od 30.09.2016. godine)
342
PRAVOSNAŽNO OKONČANI POSTUPCI I PREDMET POVRAĆAJA
(Čl. 1 i 47 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju)
Bez obzira na to da li je do stupanja na snagu Zakona o povraćaju oduzetih
imovinskih prava i obeštećenju sud ili drugi državni organ pravosnažno već odlučivao o
zahtjevu za povraćaj ili obeštećenje, dopušteno je podnošenje zahtjeva i odlučivanje o
pitanjima iz navedenog zakona, ako zahtjevu bivšeg vlasnika nije bilo udovoljeno.
***
Predmet povraćaja po Zakonu o povraćaju oduzetih imovinskih prava i
obeštećenju može biti i poljoprivredno zemljište.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijetih tužbi i za sva
zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, pa se
neosnovano podnijetim zahtjevima ista pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom
sporu.
Neosnovano se podnijetim zahtjevima navedena presuda pobija zbog povrede
materijalnog prava.
Zakonom o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju uredjuju se uslovi,
način i postupak povraćaja prava svojine i drugih imovinskih prava i obeštećenja bivših
vlasnika za prava oduzeta u korist opštenarodne, državne, društvene ili zadružne svojine, kako
je to propisano u članu 1, dok je članom 2 istog zakona definisano da oduzeta imovinska
prava označavaju stvari i prava koja su od bivših vlasnika prešla u opštenarodnu, državnu,
društvenu ili zadružnu imovinu, a nepokretnosti označavaju zemljište i zgrade, stanove i
poslovne prostorije kao i posebne djelove zgrade. Istim zakonom u članu 47 je propisano da je
podnošenje zahtjeva i odlučivanje o pitanjima iz istog dopušteno bez obzira na to da li je do
stupanja na snagu navedenog zakona sud ili drugi državni organ pravosnažno već odlučivao o
zahtjevu za povraćaj ili obeštećenje, ako zahtjevu bivšeg vlasnika nije bilo udovoljeno.
Kod gornjih zakonskih odredbi osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje
da predmet povraćaja po Zakonu o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju može
biti i poljoprivredno zemljište, pa su neprihvatljivi s tim u vezi drugačiji navodi podnijetih
zahtjeva. Neosnovano se pri tom u zahtjevu Fonda za obeštećenje navodi da nije okončan
postupak po Zakonu o vraćanju poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, jer su takvi
navodi u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta - rješenjem Uprave za nekretnine PJ
Ulcinj broj 461-576/04 od 15. 02. 2010. godine.
U upravnom postupku je na nesumnjiv način utvrdjeno da su predmetne nepokretnosti
oduzete od sad pok. H. V., pa se neosnovano zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske
odluke tužilje Crne Gore tvrdi da u postupku nije utvrdjeno koje su nepokretnosti oduzete od
sad pok. H. V..
Cijenio je Upravni sud pobijanom presudom i navode podnijetih tužbi, koji se
ponavljaju predmetnim zahtjevima i pri tom polazeći od odredbe člana 12 st. 1 tač. 1 Zakona
o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju pravilno zaključio da kat. parc. 190/2 po
kulturi put ne može biti vraćen."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 189/16 od 30.09.2016. godine).
343
OSLOBADJANJE OBAVEZE DUŽNIKA
(Član 339 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima)
Dužnik se oslobadja obaveze uplatom u depozit suda cjelokupnog iznosa naknade
za eksproprisanu imovinu, koja se ima čuvati do pravosnažno okončanog postupka.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je razlog donošenja pobijane presude
"što nije okončan parnični postupak pred Osnovnim sudom u Kolašinu u predmetu poslovni
broj P 155/13", jer u obrzaloženju pobijane presude se osnovano navodi da je tužba
neosnovana kod činjenice da je tuženi postupio po rješenjima Osnovnog suda u Kolašinu i
postupajući po istim cjelokupan iznos naknade za eksproprisanu imovinu uplatio u depozit
osnovnog suda u Kolašinu.
U podnijetoj tužbi, a ni u riječi na usmenoj raspravi tužilja se nije pozivala na presudu
Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 548/16 od 25. 05. 2016. godine, pa se Upravni sud
pobijanom presudom nije mogao ni izjašnjavati o značaju iste, kako se to neosnovano navodi
podnijetim zahtjevom. S tim u vezi valja dodati da ta presuda nije od značaja za ocjenu
zakonitosti osporenog rješenja.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilja potpisala Sporazum o naknadi za
eksproprisanu imovinu broj 465/122-2/14 od 11. 07. 2014. godine, kojim se Država Crna
Gora obavezala da istoj isplati iznos od 14.988,00 eura, te Sporazum o naknadi broj 465/131-
2/14 od 19. 08. 2014. godine, kojim se Država Crna Gora obavezala da istoj isplati iznos od
252,417,00 eura, da je rješenjem Osnovnog suda u Kolašinu P. br. 155/13 od 13. 11. 2014.
godine naloženo Ministarstvu finansija da na prolazni depozit Osnovnog suda u Kolašinu
uplati iznos od 14.988,00 eura, a rješenjem istog suda R. br. 3/15 usvojen je predlog
predlagača - Crna Gora - Ministarstvo finansija i istom dozvoljeno da u depozit Osnovnog
suda u Kolašinu uplati iznos od 267.405,00 eura koja sredstva se imaju čuvati do
pravosnažnog okončanja postupka pred Osnovnim sudom u Kolašinu u predmetu P. br.
155/13. Iz spisa predmeta se dalje utvrdjuje da je Ministarstvo finansija na prolazni depozit
Osnovnog suda u Kolašinu uplatilo oba iznosa.
Odredbom člana 339 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da se
polaganjem dugovane stvari dužnik oslobadja obaveze kada je izvršeno polaganje, a
odredbom člana 232 st. 3 Zakona o vanparničnom postupku da se predmeti primljeni u
depozit izdaju na osnovu rješenja suda.
Kod prednjih utvrdjenja, koja se ne osporavaju ni podnijetim zahtjevom, i navedenih
zakonskih odredbi, osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je zakonito
osporeno rješenje kojim je odbijen zahtjev tužilje da joj Ministarstvo finansija isplati iznose
po naprijed navedenim sporazumima. Sa istih razloga neosnovani su navodi podnijetog
zahtjeva da je tuženi bio dužan donijeti zaključak o dozvoli izvršenja.
Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije povrijedjeno
materijalno pravo, pa je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove
presude."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 253/16 od 30.09.2016. godine)
344
USLOV ZA PRIJEM U CRNOGORSKO DRŽAVLJANSTVO
(Član 8 stav 3 tačka 3 Zakona o crnogorskom državljanstvu
i čl. 3 st. 1 al. 3 Odluke o kriterijumima za utvrdjivanje uslova
za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom)
Ako je lice sa priznatim statusom izbjegličkog ili raseljenog lica u Crnoj Gori
pribavilo javne isprave (ličnu kartu, pasoš) od nadležnog organa države porijekla za
vrijeme trajanja tog statusa, nema ispunjen uslov za sticanje crnogorskog državljanstva
prijemom - zakoniti i neprekidni boravak.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva
zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, pa se
neosnovano podnijetim zahtjevom ista pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom
sporu.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilja zahtjev za prijem u crnogorsko
državljanstvo podnijela 26. 10. 2012. godine, a da je 12. 10. 2011. godine pribavila pasoš u
Bosni i Hercegovini.
Članom 3 stav 1 alineja 3 Odluke o kriterijumima za utvrdjivanje uslova za sticanje
crnogorskog državljanstva prijemom propisano je da se neprekidnim boravkom u smislu člana
8 stav 3 tač. 3 Zakona o crnogorskom državljanstvu ne smatra ako je lice sa priznatim
statusom izbjeglice, odnosno lice sa priznatim statusom raseljenog lica u Cnoj Gori pribavilo
javne isprave (ličnu kartu, pasoš) od nadležnog organa države porijekla za vrijeme trajanja
izbjegličnog ili raseljeničkog statusa u Crnoj Gori.
Dovodeći u vezu naprijed utvrdjenu činjenicu i navedenu odredbu osnovno Upravni
sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav zaključak daje
dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju. Ovo sa
razloga što tužilja ne ispunjava uslov u pogledu neprekidnog boravka.
Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na Uredbu o zbrinjavanju raseljnih lica,
Konvenciju o izbjeglicama i Konvenciju o ljudskim pravima i slobodama su bez značaja za
drugačiju odluku, jer ni jedan od tih pravnih akata ne reguliše pitanje sticanja prava na
državljanstvo o čemu je odlučivano predmetnim aktom.
Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužilje nije povrijedjeno
materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st 1 ZUS-a, odlučio kao u izreci ove
presude. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 402/16 od 15. 12. 2016. godine)
345
VERIFIKACIJA OBRAČUNA NETO TROŠKA
UNIVERZALNE POŠTANSKE USLUGE
(Čl. 99 i 100 Zakona o poštanskim uslugama
i član 4 Pravilnika o načinu vodjenja odvojenog računovodstva
i obračuna neto troškova univerzalnog poštanskog operatora)
Agencija za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost je ovlašćena samo
da verifikuje ili ne obračun neto troškova univerzalne poštanske usluge, u zavisnosti od
zakonitosti sačinjenog obračuna.
Iz obrazloženja:
"Saglasno članu 100 Zakona o poštanskim uslugama ("Sl.list CG, br. 57/11), obračun
neto troška univerzalnog poštanskog operatora verifikuje Agencija u roku od 30 dana od dana
dostavljanja i u tom postupku može zatražiti dostavljanje drugih podataka i angažovati
nezavisnog revizora. U članu 99 istog zakona određeno je da se obračun neto troška sačinjava
u skladu sa računovodstvenim standardima, na način da se izbjegne dupli obračun svih
direktnih i indirektnih koristi i troškova, kao i da troškovi obavljanja univerzalne poštanske
usluge moraju biti obračunati kao razlika između neto troška univerzalnog poštanskog
operatora za rad na pružanju univerzalne poštanske usluge i istog operatora bez obaveze
pružanja univerzalne usluge, dok je članom 4 Pravilnika o načinu vođenja odvojenog
računovodstva i obračuna neto troškova univerzalnog poštanskog operatora ("Sl.list CG", broj
23/12), propisana primjena metodologije vođenja odvojenog računovodstva i obračuna neto
troškova koja se bazira na metodi potpuno alociranih troškova (FAC metod) kao i na sistemu
obračuna troškova koji je baziran na aktivnostima ( ABC model).
Tužena Agencija je u skladu sa zakonskim ovlašćenjem (član 100 navedenog zakona),
angažovala nezavisnog revizora "M. K." DOO P., radi provjere obračuna neto troška
univerzalne poštanske usluge za 2012. godinu navedenog u fakturi od 29. 03. 2013. godine. U
izvještaju od 19. 05. 2014. godine, revizor je izmedju ostalog naveo da je traženi iznos za
verifikaciju izračunat na osnovu podataka iz izvještaja o radu P. za 2008. godinu, a ne iz
2012. godine, pa isti ne odražava pravu sliku, tj. stanje prihoda i troškova po nosiocima i
aktivnostima za neto trošak 2012. godine. Revizor je upoređujući prihode i troškove po
pojedinim pozicijama usluga u izvještaju zaključio da postoje brojne nejasnoće (zbir
procenata za amotizaciju je iskazan 101%; da je u predmetnoj fakturi po osnovu usluge
"sekogrami" iskazano da nema prihoda, a da ima troškova i dr.), te da kod prikazivanja
utrošenih resursa po jedinici usluga, ne postoji trošak po jedinici već u apsolutnom iznosu na
nivou usluge.
Dovodeći u vezu naprijed navedene zakonske odredbe i nalaz nezavisnog revizora
osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za
takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge saglasne stanju u spisima predmeta. Ovo sa
razloga što se ne može verifikovati obračun neto troškova univerzalne poštanske usluge koji
nije sačinjen u skladu sa članom 99 Zakona o poštanskim uslugama.
Neprihvatljivi su navodi podnijetog zahtjeva da sud ili tužena donese meritornu
odluku - izvrši obračun neto troškova univerzalne poštanske usluge. Ovo sa razloga što
obračun neto troškova univerzalnog poštanskog operatora sačinjava isti, a Agencija za
346
elektronske komunikacije i poštansku djelatnost taj obračun samo verifikuje ili ne u zavisnosti
od zakonitosti sačinjenog obračuna.
Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno
materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 410/16 od 22.12.2016. godine)
347
OBUSTAVLJANJE POSTUPKA JAVNE NABAVKE
(Član 100 stav 1 i čl. 105 st.1 tač.1 Zakona o javnim nabavkama)
U slučaju da nije dostavljena ni jedna ispravna ponuda, postupak javne nabavke
se obustavlja.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je pozivom za javno nadmetanje pod tačkom VI i
prilogom II tenderske dokumentacije, u odnosu na ispunjenost fakultativnog uslova-stručno
tehničku i kadrovsku osposobljenost, bilo je predvidjeno dostavljanje dokaza i to sertifikata
kojima se dokazuje da dostavljeni uzorci registracionih naljepnica, ispunjavaju tehničke
zahtjeve date u opisu predmeta javne nabavke i da se ispunjenost tehničkog zahtjeva može
dokazivati sertifikatima izdatim od ovlašćenih organa država članica EU ili drugih država.
Dalje je navedeno, da je tužilac u svojoj ponudi priložio izjavu firme W. iz Njemačke,
ovlašćenog proizvodjača za štampanje i kontrolu kvaliteta naljepnica visoke sigurnosti prema
integraf standardima CWA 14641:2009, koji potvrdjuje da su sve naljepnice "treće tablice "
isporučene za Crnu Goru, prošle njihovu kontrolu kvaliteta te da je to standardna procedura
koja će se koristiti i ubuduće, a kao dokaz ispunjenosti uslova stručno-tehničke i kadrovske
osposobljenosti, dostavljeni su uzorci registracionih naljepnica i od sudskog tumaća ovjeren
prevod pisma W. S G.H.
Odredbom čl.105 st.1 tač.1 Zakona o javnim nabavkama ("Sl.list CG" br.42/11) je
propisano da se postupak javne nabavke obustavlja u slučaju da nije dostavljena ni jedna
ispravna ponuda, a odredbama član 75 st.1 istog zakona je navedeno da ponudjač, radi učešća
u postupku javne nabavke, sačinjava i podnosi ponudu u skladu sa pozivom za javno
nadmetanje, pozivom za nadmetanje i tenderskom dokumentacijom.
I po ocjeni ovoga suda, pravilan je rezon Upravnog suda Crne Gore da je ponuda
tužioca neispravna, jer tužilac kao ponudjač nije u istoj radi dokazivanja stručno-tehničke i
kadrovske osposobljenosti dostavio sertifikat, kojim bi dokazao da i dostavljeni uzorci
registracionih naljepnica ispunjavaju tehničke zahtjeve date u opisu predmeta javne nabavke,
kako je to traženo tačkom VI poziva za javno nadmetanje i priloga II tenderske dokumentacije
a što je bio dužan učiniti u skladu sa čl.75 st.1 Zakona o javnim nabavkama, zbog čega je
Ministarstvo unutrašnjih poslova kao naručilac donijelo odluku 01 broj 404/14-48172 od
29.09.2015.godine o obustavljanju postupka javne nabavke za partiju II - registarske
naljepnice jer za predmetnu partiju nije podnešena ni jedna ispravna ponuda.
Članom 100 st. 1 navedenog zakona propisano je šta čini neispravnu ponudu, pa je u
tački 1 naznačeno da je neispravna ponuda ona ponuda koja nije sačinjena u skladu sa
uslovima utvrdjenim pozivom za javno nadmetanje, pozivom za nadmetanje i tendertskom
dokumentacijom.
Pravilno Upravni sud nalazi, da se tuženi pravilno pozvao na gore naznačene odredbe
Zakona o javnim nabavkama i pravilno nalazi, da kod naprijed izloženog stanja stvari, tužilac
nije u svojoj ponudi dostavio valjane dokaze u pogledu fakultativnog uslova zahtijevanog
pozivom za javno nadmetanje i tenderskom dokumentacijom, jer dostavljeni dokazi po svojoj
sadržini i prirodi ne predstavljaju sertifikat po osnovu kojeg bi se pokazalo da dostavljeni
uzorci registracionih naljepnica ispunjavaju tehničke zahtjeve date u opisu predmeta javne
nabavke i pravilno nalazi da je tuženi shodno odredbi čl.105 st.1 tač.1 Zakona o javnim
nabavkama obustavio postupak javne nabavke jer nije dostavljena ni jedna ispravna ponuda.
348
Kod naprijed navedenog stanja stvari, prihvatajući obrazloženje pobijane presude, po
nalaženju ovog suda uupravnom postupku, kao i u postupku kod Upravnog suda, na štetu
tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo, pa se iz tih razloga zahtjev tužioca ocjenjuje kao
neosnovan, jer nije dovedeno u pitanje zakonitost osporenog rješenja tuženog, niti pobijane
presude Upravnog suda.
Sud je cijenio i navod punomoćnika tužioca da nije primio poziv za javnu raspravu
pred Upravnim sudom a iz spisa predmeta se utvrdjuje da je advokatu P. N. upućen poziv za
usmenu raspravu pred Upravnim sudom za dan 21.06.2016.godine sa početkom u 12 časova,
na adresu njegove advokatske kancelarije, koji poziv je primljen dana 10.06.2016.godine, te
se u smislu čl.76 st.1 Zakona o upravnom postupku smatra da je dostavljanje uredno, pa su u
tom dijelu neosnovani navodi zahtjeva.
Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske
odluke, pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 259/16 od 30.09.2016. godine)
349
POREZ NA NEPOKRETNOSTI
I UGOVOR O FINANSIJSKOM LIZINGU
(Član 4 stav 1 Zakona o porezu na nepokretnosti)
Vlasnik nepokretnosti upisan u katastru nepokretnosti na dan 01. januara godine
za koju se utvrdjuje porez je obveznik poreza na nepokretnosti, bez obzira što je
ugovorom o finansijskom lizingu ugovoreno da porez na nepokretnosti plaćaju korisnici
lizinga.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva
zaključivanja dati jasni i valjani razlozi, koje i ovaj sud prihvata, pa se neosnovano ista pobija
zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede
materijalnog prava.
Prednje sa razloga što je osporenim rješenjem odlučivano o porezu na nepokretnosti,
pa polazeći od odredbe člana 4 st. 1 Zakona o porezu na nepokretnosti osnovano pobijanom
presudom Upravni sud zaključuje da je tužilac obveznik poreza na nepokretnosti, jer je isti na
dan 01.01.2015. godine u katastru nepokretnosti upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti.
Članom 15 st. 1 Uredbe o bližim kriterijumima i metodologiji za odredjivanje tržišne
vrijednosti nepokretnosti ("Sl. list CG", br. 36/2011) je propisano da se osnovica poreza na
nepokretnost za obveznike koji vode poslovne knjige utvrdjuje tako što se kao tržišna
vrijednost nepokretnosti uzima vrijednost nepokretnosti koja je prikazana u njegovim
poslovnim knjigama u skladu sa propisima kojima se uredjuje računovodstvo (fer vrijednost),
sa stanjem na dan 31. decembra godine koja prethodi godini za koju se utvrdjuje porez na
nepokretnosti.
U upravnom postupku utvrdjeno je da je tužilac dostavio tabelarni pregled objekata
čiji je vlasnik na dan 01.01.2015. godine, koji odgovara podacima upisanim u katastru
nepokretnosti i da je podnio poresku prijavu za 2015. godinu u kojoj su navedene
nepokretnosti koje koriste fizička lica po osnovu ugovora o finansijskom lizingu.
Bez značaja za drugačiju odluku su navodi podnijetog zahtjeva kojim se ističe da
predmetne nepokretnosti koriste fizička lica po osnovu ugovora o finansijskom lizingu, kojim
je ugovoreno da porez na nepokretnosti plaćaju korisnici lizinga. Ovo sa razloga što je u
postupku nesumnjivo utvrdjeno da je tužilac upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti, pa
je isti obveznik poreza na nepokretnosti saglasno navedenoj odredbi Zakona o porezu na
nepokretnosti, a obaveze predvidjene ugovorima o finansijskom lizingu su predmet
medjusobnih odnosa tužioca i korisnika lizinga.
Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno
materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a, odlučio kao u izreci ove
presude. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 276/16 od 30.09.2016. godine)
350
DISCIPLINSKA ODGOVORNOST JAVNOG IZVRŠITELJA
(Član 54 stav 2 tačka 2 u vezi čl. 45 st. 2 i 3 Zakona o javnim izvršiteljima )
Javni izvršitelj je počinio disciplinsku povredu ako nije utvrdio stvarne troškove
dostavljanja, niti je izdao strankama račun i priznanicu o plaćenoj nagradi i
troškovima.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 54 st. 2 tač. 2 Zakona o javnim izvršiteljima je propisano da javni
izvršitelj disciplinski odgovara ako se prilikom preduzimanja službenih radnji ne pridržava
zakona, dok je odredbom člana 45 st. 2 i 3 istog zakona propisano da obračun troškova
izvršnog postupka vrši javni izvršitelj, te da će javni izvršitelj strankama izdati račun i
priznanicu o plaćenoj nagradi i troškovima.
U postupku donošenja osporene odluke nesumnjivo je utvrdjeno da tužilac u
predmetima tamo navedenim nije utvrdio stvarne troškove dostavljanja, niti je izdao
strankama račun i priznanicu o plaćenoj nagradi i troškovima. Kod takvog utvrdjenog
činjeničnog stanja i naprijed navedenih zakonskih odredbi osnovano Upravni sud pobijanom
presudom zaključuje da je osporena odluka zakonita i za takav zaključak daje dovoljne i jasne
razloge koje i ovaj sud prihvata, a što podnijeti zahtjev čini neosnovanim.
Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je izreka pobijane odluke nerazumljiva.
Ovo sa razloga što su u izreci iste pobrojani predmeti u kojima je tužilac postupao kao javni
izvršitelj, a u kojima nije utvrdio stvarne troškove dostavljanja, niti izdao strankama račun i
priznanicu o plaćenoj nagradi i troškovima.
Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na sadržinu odluka koje javni izvršitelj
donosi saglasno odredbi člana 7 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju i načinu njihovog
preispitivnaja su bez značaja za drugačiju odluku, jer kako je to naprijed navedeno javni
izvršitelj je saglasno članu 45 st. 3 Zakona o javnim izvršiteljima dužan da nakon obračuna
svih troškova izvršnog postupka stranci izda račun i priznanicu o plaćenoj nagradi i
troškovima.
Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno
materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 295/16 od 16.09.2016. godine)
351
NAKNADA TROŠKOVA DIJAGNOSTIKE
(Čl. 4, 8 i 9 Pravilnika o načinu i postupku upućivanja osiguranih lica
radi liječenja u inostranstvu)
Nema pravo na naknadu troškova dijagnostike u inostranstvu osiguranik koji
nije postupio po propisanoj proceduri, a nije se radilo o hitnom slučaju.
Iz obrazloženja:
"U upravnom postupku nesumnjivo je utvdjeno da je tužilac ostvario dijagnostiku
bolesti u R. Njemačkoj-Klinik Wiesbaden-Centar za bubrežne bolesti i DKD-Njemačka
klinika za dijagnostiku, suprotno odredbama Pravilnika o načinu i postupku upućivanja
osiguranih lica radi liječenja u inostranstvu, te da u navedenoj ustanovi nije liječen kao hitan
slučaj.
Kod utvrdjenog činjeničnog stanja, koje se zahtjevom za vanredno preispitivanje
sudske odluke ne može pobijati, osnovano Upravni sud pobijanom presudom nalazi da je
osporeno rješenje zakonito jer Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore nije dužan da
naknadi troškove obavljene dijagnostike u inostranstvu po sopstvenom izboru, suprotno
načinu i postupku koji je propisan navedenim Pravilnikom u kojoj je liječenje sprovedeno
mimo uputa.
I po nalaženju ovog suda tvrdnja iz podnijetog zahtjeva da se radilo o hitnom slučaju,
nema uporišta u medicinskoj dokumentaciji i sadržini spisa. Uz to prvostepena ljekarska
komisija Fonda za zdrstveno osiguranje u svom nalazu i mišljenju od 17.09.2015. godine,
utvrdila da tužilac nije liječen kao hitan slučaj.
Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske
odluke, pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj stvari."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 281/16 od 21.10.2016. godine)
352
MIŠLJENJE O STRUČNIM I RADNIM KVALITETIMA
(Član 83 tačka 3 Zakona o sprječavanju korupcije)
Ukoliko je izabrani kandidat dostavio posebna mišljenja za svaku od tri posebne
organizacione jedinice u okviru istog organa u kojima je bio rukovodilac, smatra se da
je ispunjen uslov o dostavljanju najmanje tri mišljenja o stručnim i radnim kvalitetima.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je po raspisanom javnom konkursu za izbor
direktora Agencije za sprječavanje korupcije, Savjet Agencije sačinio listu kandidata koji
ispunjavaju uslove iz člana 83 i 84 Zakona o sprječavanju korupcije („Sl.list CG“, broj 53/14).
Saglasno odredbi člana 91 obavljen je razgovor sa kandidatima i svim kandidatima je kako to
proizilazi iz zapisnika sa V sjednice Savjeta od 01. oktobra 2015. godine bila pružena
mogućnost da se izjasne u postupku, zbog čega i po nalaženju ovog suda nije učinjena
povreda pravila postupka iz člana 226 stav 2 tačka 2 i 3 Zakona o opštem upravnom postupku.
Neosnovano se i podnijetim zahtjevom ističe da izabrani kandidat nije dostavio
najmanje tri mišljenja o stručnim i radnim kvalitetima, jer iz dostavljenih mišljenja proizilazi
da je izabrani kandidat bio rukovodilac tamo tri navedene organizacione jedinice u kojoj se
obavljaju policijski poslovi, da su mišljenja potpisana od strane rukovodioca sektora
kriminalističke policije, rukovodioca Forezničkog centra i direktora Uprave policije, te da su
ista ovjerena potpisom direktora Uprave policije kao ovlašćenog lica.
Kod datih razloga iz obrazloženja pobijane presude koje ovaj sud u cijelosti prihvata,
navodima podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, nije dovedena u
pitanje zakonitost pobijane presude, zbog čega je podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan.
Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske
odluke, pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj stvari.
Sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno
materijalno pravo, pa je s pozivom na član 46 st. 1 Zakona o upravnom sporu, odlučio kao u
izreci ove presude. "
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 234/16 od 28.10.2016. godine)
353
POVREDA PRAVILA POSTUPKA
(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a)
Propustivši da u obrazloženju svoje odluke navede razloge da li je u objekat koji
je predmet povraćaja bilo ulaganja i u kojem iznosu je vrijednost imovine porasla usljed
ulaganja, sud je počinio povredu pravila postupka.
Iz obrazloženja:
"U podnijetoj tužbi tužilac Fond za obeštećenje je isticao da je u upravnom postupku
utvrdjeno da je objekat nakon zemljotresa saniran, ali da nije izvršen obračun ulaganja u
objekat što je suprotno članu 18 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju.
I tužilja Opština Kotor je isticala da prvostepenim rješenjem nije utvrdjen iznos za koji je
vrijednost imovine porasla, te da je o tome moralo biti odlučeno istim, kao i da se ne može
vraćati 6 m2 prostora od 19 m2 istog koji su u zajedničkoj svojini. Konačno i tužilja Crna
Gora je zakonitost predmetnog rješenja pobijala jer na jasan način nije razjašnjeno stanje
objekta u gradjevinskom smislu prije i nakon zemljotresa.
Ocjenjujući neosnovanim gornje navode tužilaca Upravni sud pobijanom presudom
polazi od odredbe člana 12 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, ali
propušta da te navode cijeni u smislu člana 18 istog zakona. Naime, odredbom člana 18 st. 2
je propisano da je podržavljeno izgradjeno gradjevinsko zemljište na kojem se nalazi objekat
koji je postojao u vrijeme kada je zemljište oduzeto, ali je od tada značajno dobilo na
vrijednosti usled ulaganja u objekat predmet povraćaja samo ako bivši vlasnik plati iznos za
koji je vrijednost imovine porasla usled ulaganja, da iznos iz stava 2 tog člana bivši vlasnik
plaća Fondu za obeštećenje (stav 2), te da u slučaju odbijanja da plati iznos ulaganja iz stava 2
bivši vlasnik postaje suvlasnik u visini svog udjela u vrijednosti nepokretnosti.
Kod takve zakonske odredbe i navoda podnijetih tužbi bio je Upravni sud u
obrazloženju svoje odluke navesti da li je u predmetni objekat bilo ulaganja i u kojem iznosu.
Propustivši da navede razloge o tim odlučnim činjenicama Upravni sud je počinio povredu
pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.
Nadalje obrazlažući svoju odluku da je prvostepeno rješenje kao djelimično zakonito
Upravni sud propušta da prilikom izvodjenja tog zaključka takodje podje od naprijed
navedene zakonske odredbe. Uz to, valja naglasiti da se iz pobijanog i prvostepenog rješenja
ne može utvrditi koji su to drugi zahtjevi.
Saglasno članu 153 st. 1 Zakona o svojinskopravnim odnosima zajednička svojina je
svojina više lica na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi, ali nijesu unaprijed
odredjeni.
Prvostepenim rješenjem je, izmedju ostalog, odredjeno da se naslednicima bivših
vlasnika vraća i dio nestambenog prostora ukupne površine 19 m2 u površini od 6 m2 u
objektu broj 2 kat. parc. br. 110 KO Kotor II, upisana u listu nepokretnosti broj 77 KO Kotor
II, kao zajednička svojina Opštine Kotor u dijelu 0/0.
Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da je i naznačeni dio rješenja zakonit
čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kako se to osnovano ističe podnijetim
zahtjevom. Ovo sa razloga što se kod zajedničke svojine ne može vraćati kao u konkretnom
slučaju 6 m2, kada su kao vlasnici zajedničke svojine upisana i druga lica, a pri tom se ni u
rješenju ni u presudi ne navodi koja su to druga lica.
354
Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st 2 ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove
presude.
Prilikom ponovnog odlučivanja Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila
postupka, a na način što će ocijeni sve odlučne navode podnijetih tužbi i za sva svoja
zaključivanja dati jasne i valjane razloge u skladu sa stanjem u spisima predmeta, uz pravilnu
primjenu materijalnog prava."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 191/16 od 07.10.2016. godine).
355
NEJASNOST RAZLOGA I SUPROTNOST RAZLOGA
SA SADRŽINOM SPISA PREDMETA
(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a)
Postoji povreda pravila postupka ako presuda ne sadrži razumljive razloge i ako
su isti u suprotnosti sa sadržinom predmetnih spisa.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac 14. 09. 2007. godine, kao suinvestitor
sklopio ugovor o izgradnji poslovno - komercijalno - turističkog centra i garaže u Budvi sa
Opštinom Budva kao investitorom, da je tim ugovorom odredjeno da investitor ulaže
zemljište i troškove na ime komunalija i svih drugih potrebnih dozvola i odobrenja, a da je
suinvestitor - tužilac dužan da izvrši izradu kompletne tehničke dokumentacije, kompletnu
izgradnju objekta i stručni nadzor i da gradnju izvrši po metodi "ključ u ruke", te da su
ugovorne strane saglasne da se medjusobni svojinski odnosi regulišu na način da će investitor
postati vlasnik 25 % a suinvestitor vlasnik 75% bruto izgradjene površine poslovno -
komercijalno - turističkog centra, da je rješenjem Uprave za nekretnine - Područne jedinice
Budva broj 954-104-U-3479/10 od 30. 11. 2010. godine predmetni objekat upisan kao
susvojina Opštine Budva i tužioca, izvršena parcelacija prostora po spratovima i upisani
posebni djelovi u dijelu 1/1 kao svojina Opštine Budva ili tužioca.
Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da je na naprijed opisani način ostvaren
promet proizvoda u smislu člana 4 stav 1 i čl. 8 st. 1 Zakona o porezu na dodatu vrijednost
koji se odnosi na ugradjene proizvode, odnosno izvršene gradjevinske usluge za dio
zajedničkog objekta, pa i za dio koji pripada Opštini Budva, da tužilac nije fakturisao
pripadajući dio ugradjenih proizvoda i usluga Opštini Budva.
Gornji razlozi su nerazumljivi i u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta čime je
počinjena povreda pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.
Naime, ako je u pitanju zajednička izgradnja pri čemu opština ulaže zemljište, a tužilac svoja
sredstva vršeći izgradnju po sistemu "ključ u ruke" kako je to tužilac bio u obavezi da Opštini
Budva fakturiše pripadajući dio ugradjenih proizvoda i usluga.
Nasuprot prednjem navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na presudu Višeg suda u
Podogrici Kvs. br. 14/16 od 08. 03. 2016. godine, kojom je tužilac obavezan da uplati
odredjeni iznos novčanih sredstava zbog neuplaćivanja poreza po odbitku, poreza na dobit i
PDV na prehranu radnika su bez značaja za ocjenu zakonitosti pobijane presude. Ta činjenica
može biti od značaja samo prilikom naplate poreza.
Sa iznijetih razloga i navedenih zakonskih odredbi a s pozivom na član 46 stav 2 ZUS-
a odlučeno je kao u izreci ove presude.
U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila postupka,
a na način što će za sva svoja zaključivanja dati jasne razloge u skladu sa stanjem u spisima
predmeta."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 311/16 od 21. 10. 2016. godine).
356
NERAZUMLJIVOST I NEJASNOST RAZLOGA
O ODLUČNIM ČINJENICAMA
(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a)
Izostavljajući razloge o značaju činjenice zašto razlika u površini predmetnog
stana predstavlja smetnju za dozvolu promjene upisa, počinjena je povreda pravila
postupka.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede pravila
postupka u upravnom sporu.
Presudom Osnovnog suda u Kotoru P. br. 575/02 od 16.06.2004. godine, po tužbi
tužioca protiv tužene B. V. utvrdjeno je da je tužilac vlasnik stana površine 30,66 m2
koji je
izgradjen u potkrovlju objekta 1 na kat. parceli broj 775 KO Budva, i tužena obavezana da
prizna i trpi da se tužilac upiše kao vlasnik nepokretnosti.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da u trenutku kada je tužilac podnio zahtjev za uknjižbu
prava svojine, identifikacijom od strane prvostepenog organa je utvrdjeno da se u potkrovlju
objekta 1 na kat.parceli 775 KO Budva nalazi stan površine 31 m2, i da je tužena iz
navedenog predmeta upisana kao vlasnik stana (l.n. br.1733).
Dakle, jedina razlika izmedju presude Osnovnog suda u Kotoru P.br.575/02 od
16.06.2004. godine i podataka u kat. evidenciji je površina stana, (u važećoj kat. evidenciji
upisano je 20 m2, dok u presudi stoji 30,66 m2), a identifikacijom od strane prvostepenog
organa je nesporno utvrdjeno da je površina tog stana 31 m2.
Polazeći od gornjih činjeničnih utvrdjenja, Upravni sud pobijanom presudom
zaključuje da se promjena upisa ne može vršiti, jer izvršna isprava ne sadrži tačnu oznaku
nepokretnosti i prava na koje se odnosi upis.
Gornji razlozi su nerazumljivi, čime je počinjena povreda pravila postupka u
upravnom sporu iz čl. 367 st. 2 tač.15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a. Ovo sa razloga što je članom
89 tač. 2. Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti propisano da se uknjižba
može izvršiti na osnovu odluke suda pod uslovom da sadrži tačnu oznaku nepokretnosti i
prava na koje se upis odnosi, a u konkretnom slučaju to je stan u potkrovlju objekta 1 na kat.
parceli 775 KO Budva l.n. br.1733. Dakle, u presudi je tačno označen knjižni prethodnik B.
V., a identifikacijom od strane prvostepenog organa je nesporno utvrdjeno da je to stan
označen u izreci presude P.br.575/02 od 16.06.2004. godine. Uz to, prvostepeni organ navodi
da razlika u površini ne predstavlja smetnju da se izvrši tražena promjena.
Kod gornjeg stanja stvari, bio je Upravni sud dužan navesti razloge zašto je sama
razlika u površini smetnja za dozvolu promjene upisa.
Sa iznijetih razloga i navedenih zakonskih odredbi, a s pozivom na član 46 st.2 ZUS-a,
odlučeno je kao u izreci ove presude.
U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti navedenu povredu pravila postupka
u upravnom sporu, a na način što će za sva svoja zaključivanja dati jasne razloge."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 226/16 od 28. 10. 2016. godine).
357
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE
358
359
POVREDA PRAVA LIČNOSTI MUČENJEM,
NEČOVJEČNIM I PONIŽAVAJUĆIM POSTUPANJEM
(Član 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda)
Licu koje je za vrijeme lišenja slobode bilo izloženo svakodnevnom fizičkom i
psihičkom zlostavljanju, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 3 Evropske konvencije
o ljudskim pravima, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
Iz obrazloženja:
„Tužiocu pored naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog neosnovanog
lišenja slobode u navedenom periodu pripada i pravo na naknadu nematerijalne štete na ime
pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova usljed povrede prava ličnosti mučenjem, nečovječnim i
ponižavajućim postupanjem za vrijeme neosnovanog lišenja slobode. Ovo zbog toga, što je
tužilac za vrijeme dok je bio lišen slobode bio izložen svakodnevnom fizičkom i psihičkom
zlostavljanju, te trpio patnje izuzetnog intenziteta uslovljene namjernim nečovječnim
postupanjem prema njemu, koje su u sebi sadržale elemente mučenja, a što je suprotno
odredbi čl. 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od
12.08.1949.godine kojom je, između ostalog, zabranjeno mučenje, povreda ličnog
dostojanstva, ponižavajuće postupanje prema civilnim licima, a koje ponašanje je, takođe, u
suprotnosti sa odredbom čl. 3 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 766/16 od 29.09.2016. godine)
360
ODBACIVANJE REVIZIJE ZBOG NISKE VRIJEDNOSTI
PREDMETA SPORA I USKRAĆIVANJE PRAVA
NA PRAVIČNO SUDJENJE
(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda)
Propust prvostepenog suda da na zakonom predvidjeni način provjeri tačnost
označene vrijednosti predmeta spora, iako je očigledno ista suviše nisko naznačena, vodi
uskraćivanju prava na pravično sudjenje jer sprečava pristup pravnom lijeku (reviziji).
Iz obrazloženja:
„U tužbi nije navedena vrijednost predmeta spora, a na ročištu od 27.01.2016. godine
sud je konstatovao da tužiteljica određuje vrijednost spora na 3.000,00 €. Tuženi nijesu
prigovarali ovoj vrijednosti spora, niti su drugačije odredili vrijednost spora, a sud nije po
službenoj dužnosti prije početka raspravljanja o glavnoj stvari provjeravao tačnost označene
vrijednosti spora. Dakle, u konkretnom slučaju ostala je naznačena vrijednost spora od
3.000,00 €, koja je i označena u uvodu prvostepene presude, a koja bi saglasno odredbi čl.397.
st.2. ZPP, koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu, onemogućavala
izjavljivanje revizije i pristup tužilaca Vrhovnom sudu Crne Gore.
Po nalaženju ovog suda, u konkretnom slučaju formalistički pristup u tumačenju
procesnih pretpostavki za dozvoljenost revizije u skladu sa odredbom čl.397. st.2. ZPP bio bi
na štetu podnosilaca revizije - tužilaca i doveo do povrede prava na pravično suđenje,
odnosno do uskraćivanja prava da ovaj sud ocijeni sve navode podnijete revizije. U ovom
pravcu ukazuje i praksa Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj ograničenja pristupa
sudu su kompatibilna sa čl.6. st.1. Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim
domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji
razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se
ostvarivanju teži (Presuda Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, br.18 stav 35; Philis protiv Grčke, presuda
od 27. avgusta 1991. godine, serija A, br.209 st.59). Shodno iznijetom, ovaj sud nalazi da
propusti prvostepenog suda da na zakonom predviđeni način provjeri tačnost označene
vrijednosti predmeta spora, iako je očigledno ista suviše nisko naznačena, vodilo bi
uskraćivanju prava tužilaca na pravično suđenje jer bi spriječilo pristup pravnom lijeku
(reviziji) na takav način da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena. Stoga je
ovaj sud ocijenio da je revizija tužilaca u ovom sporu dozvoljena.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 941/16 od 05.10.2016. godine)
361
OCJENA POVREDE PRAVA NA PRAVIČNO SUDJENJE
ZBOG PROMJENE PRAVNOG STAVA
(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda)
Promjena pravnog stava Vrhovnog suda Crne Gore nakon dužeg vremena
bezuslovno ne podrazumijeva kršenje Konvencije i standarde prava na pravično
sudjenje i segmenta tog prava – ravnopravnost stranaka u sudskim postupcima u istim
pravnim situacijama.
Iz obrazloženja:
„Ne može se reći, kako se to neosnovano revizijom ukazuje, da je Vrhovni sud Crne
Gore svojim načelnim pravnim stavom Su. I br. 62/14 od 11.07.2014. godine doveo u pitanje i
povrijedio ravnopravnost stranaka u sudskim sporovima iste vrste iz perioda koji je prethodio
ovom pravnom stavu i stranaka u sporovima nakon zauzimanja istog stava. Jer, Vrhovni sud,
kao najviši sud u Crnoj Gori, u vršenju svoje ustavne funkcije (član 124 st. 1 i 2 Ustava CG –
„Sl. list CG“, br. 1/07) obezbjedjivanja jedinstvene primjene zakona od strane sudova pored
svoje uloge u sudjenjima vrši i svoju ulogu izvan sudjenja, izmedju ostalog i zauzimanjem
načelnih pravnih stavova, što je i službena obaveza ovog suda u smislu čl. 26 Zakona o
sudovima. Ostvarenje svoje ustavne uloge Vrhovni sud postiže i kroz praćenje i
ujednačavanje sudske prakse svih sudova u nacionalnim okvirima. U konkretnom slučaju,
načelni pravni stav na koji se revizijom ukazuje rezultat je razvoja sudske prakse u
upodobljavanja iste, kao i tumačenja nacionalnih propisa u kontekstu opšteprihvaćenih
pravnih standarda medjunarodnog prava.
Naime, kako je novim Ustavom iz 2007. godine važeći pravni poredak Crne Gore
proširen u odnosu na raniji period, to sastavni dio poretka čini Evropska konvencija za zaštitu
ljudskih prava i sloboda, kao i ostali potvrdjeni i ratifikovani medjunarodni ugovori i opšte
prihvaćena pravila medjunarodnog prava (član 9 Ustava). Tako, iako sudska praksa u Crnoj
Gori nije izvor prava, o konzistentosti iste i o usaglašenosti prakse nacionalnih sudova sa
praksom Evropskog suda za ljudska prava se mora voditi računa, kao standardu prava na
pravično sudjenje u smislu čl. 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, koja se i prateći protokoli uz nju u odnosu na Crnu Goru primjenjuje od 03.
marta 2004. godine.
Činjenica je da u predmetnoj pravnoj oblasti u dužem vremenskom periodu crnogorski
sudovi su zastupali stanovište o nezastarivosti prava na naknadu iz eksproprijacije u situaciji
kada ista nije odredjena rješenjem nadležnog upravnog organa. Medjutim, promjena stava
Vrhovnog suda Crne Gore po navedenom pitanju nakon dužeg vremena bezuslovno ne
podrazumijeva kršenje Konvencije i standarde prava na pravično sudjenje i segmenta tog
prava – ravnopravnost stranaka u sudskim postupcima u istim pravnim situacijama. Jer,
Evropski sud za ljudska prava izjasnio se u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv
Turske, br. 13279/05, u presudi od 20. oktobra 2011. godine, stav 58, da uslovi pravne
sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo i dosljednost
sudske prakse, kako se već prethodno izjasnio i u predmetu Unédic protiv Francuske, br.
20153/04, stav 74, od 18. decembra 2005. godine. Takodje, istim stavom presude u
navedenom predmetu Şahin Sud je rekao da razvoj sudske prakse nije po sebi suprotan
ispravnom administriranju pravde, budući da bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog
362
stanovišta stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja (progresivnog kretanja), kako
je to ranije rekao Sud i u predmetu Atanasovski protiv „bivše Jugoslovenske Republike
Makedonije“, br. 36815/03, stav 38 od 14. januara 2010. godine.
Stoga, konkretni načelni pravni stav Vrhovnog suda Crne Gore treba tumačiti u
kontekstu evolucije tumačenja prava u okviru pravnog poretka Crne Gore i saglasno
Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da se njime ne dovodi u
pitanje jednakost postupanja i pravna sigurnost kao elementi vladavine prava. Ovo čak i ako
je tumačenje Vrhovnog suda propisa o zastari potraživanja i odredaba zakona nepovoljno po
tužioce u sudskim sporovima, to tumačenje koliko god se njima učinilo nepravedno u
poredjenju sa rješenjima u istoj oblasti koja su ranije egzistirala ne predstavlja po sebi kršenje
člana 6 Konvencije, kada se ima u vidu stav Evropskog suda za ljudska prava izražen u
navedenom predmetu Sahin protiv Turske, stav 90, presude od 20.oktobra 2011. godine.
Vrhovni sud Crne Gore, upravo, rukovodjen potrebom poštovanja principa pravne
sigurnosti zauzeo je ovaj pravni stav, cijeneći da razlozi pravne sigurnosti nalažu da se pravo
podnošenja zahtjeva za isplatu naknade iz eksproprijacije ne može protezati u nedogled, a
istovremeno imajući u vidu i značajan broj ovih sporova kod crnogorskih sudova u kojima se
potražuje naknada za nekretnine eksproprisane u periodu više od 10, pa čak i do blizu 50
godina unazad.
Inače, nakon zauzimanja navedenog načelnog pravnog stava u svim sporovima kao što
je predmetni, pri postojanju činjeničnih i pravnih okolnosti koje su obuhvaćene ovim Stavom
Vrhovnog suda odlučuje se na istovjetan način od strane svih stvarno i instanciono nadležnih
sudova u ovoj vrsti spora.
Povodom navoda revizije valja istaći i to da je prvotužena na ročištu od
22.10.2014.godine istakla prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, tako da ne stoje
navodi revidenta da je izostalo isticanje ovog prigovora. Pri tom ne može biti riječi o prekidu
zastare trenutkom obraćanja nadležnom organu Opštine Budva, jer do prekida može doći ako
je rok počeo da teče. To ovdje nije slučaj, jer rok zastarjelosti počinje od prvog dana kada je
tužilac imao mogućnost da se obrati sudu, nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 661/16 od 16.11.2016. godine)
363
NEPOSTOJANJE POVREDE PRAVA NA PRISTUP SUDU
(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda)
Ako u konačnom predlogu nije traženo utvrdjenje diskriminatorskog
postupanja, niti podnijet predlog za donošenje dopunske presude, ne može se smatrati
da je zbog neodlučivanja o zahtjevu za utvrdjenje diskriminacije povrijedjeno pravo na
pristup sudu.
Iz obrazloženja:
„Odlukom Ustavnog suda Crne Gore Už.br.100/13 od 20.05.2016. godine usvojena je
ustavna žalba i ukinuto rješenje ovog suda Rev.br.897/12 od 02.11.2012. godine i predmet
vraćen istom sudu na ponovni postupak. Naime, Ustavni sud je našao da je tužilji
povrijedjeno pravo na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično sudjenje iz čl.32. Ustava
i čl.6. st.1. Evropske konvencije, sa razloga što sudovi nijesu odlučili o zahtjevu tužilje, kojim
je tražila da se utvrdi da je tužena diskriminatorski postupala prema njoj.
Član 32 Ustava Crne Gore propisuje da svako ima pravo na pravično i javno suđenje u
razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom, a prema
odredbi čl.6. st.1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, svako
tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ima pravo na pravičnu i
javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na
osnovu zakona.
Imajući u vidu odredbu čl.77. st.2. Zakona o Ustavnom sudu, kojom je propisano da je
nadležni organ dužan da poštuje pravne razloge Ustavnog suda izražene u odluci, ovaj sud
nalazi da u postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda, nije bilo povrede
prava garantovanih citiranim odredbama Ustava Crne Gore i Evropske konvencije o ljudskim
pravima i osnovnim slobodama.
Naime, stoji činjenica da je tužilja u petitumu tužbe pored zahtjeva za poništaj rang
liste i odluka tužene, tražila i utvrdjenje da je tužena diskriminatorski postupala prema istoj,
time što je tužilju isključila iz postupka rješavanja stambenih potreba, po oglasu objavljenom
11.01.2010. godine. Medjutim, iz spisa predmeta - zapisnika sa glavne rasprave od
18.10.2011. godine se da zaključiti da tužilja u "konačnom predlogu" nije tražila usvajanje i
ovog zahtjeva, zbog čega je prvostepeni sud saglasno čl.2. st.1. ZPP-a, odlučivao u
granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, za ukazati je i to da je tužilja, ukoliko
je smatrala da prvostepeni sud nije odlučio o svim njenim zahtjevima, imala mogućnost da to
ukaže u žalbi ili pak, u predlogu za donošenje dopunske presude, koji je ista saglasno čl.348.
st.1. ZPP-a mogla podnijeti sudu, u roku od 15 dana od dana prijema presude, što ista nije
učinila. toga, i u situaciji da je tužilja ostala i pri ovom zahtjevu, nepodnošenjem predloga za
donošenje dopunske presude, a saglasno čl.348. st.2. ZPP-a tužba bi se u tom dijelu imala
smatrati povučenom.
Dakle, tužilja sa uspjehom ne može isticati u reviziji da sudovi nijesu odlučivali o
njenom zahtjevu za utvrdjenje diskriminacije, kada to ista nije učinila ni u žalbi, niti pak u
predlogu za donošenje dopunske presude, pa s toga, a nasuprot stanovištu Ustavnog suda Crne
Gore nije ni postojala obaveza ovog suda da se na te navode osvrće u revizijskoj odluci
Rev.br.897/12 od 02.11.2012. godine.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Už-Rev. br. 2/16 od 06.10.2016. godine)
364
POVREDA PRAVA NA MIRNO UŽIVANJE IMOVINE
(Član 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Obustava plaćanja penzija od strane penzijskog fonda predstavlja miješanje u
mirno uživanje imovine, te je država odgovorna da licu kojem je obustavljena penzija
naknadi materijalnu štetu.
Iz obrazloženja:
„Prilikom donošenja rješenja o obustavi isplate penzije tužiocu, drugotuženi u ovom
sporu, F. P., je postupao kao državni organ u javnom interesu. Nije sporno da je na državi da
procijeni, a u interesu socijalne pravde i ekonomskog blagostanja, da li ima mjesta
ograničenju i smanjenju iznosa penzija. Isto tako, država može cijeniti nekompatibilnost
izmedju primanja penzija i plaćenog zaposlenja. Medjutim, sve takve mjere moraju se
sprovoditi na nediskriminirajući način i moraju biti u skladu sa uslovima proporcionalnosti.
Pravedna ravnoteža mora biti pronadjena izmedju zahtjeva opšteg interesa zajednice i
zahtjeva za zaštitom fundamentalnih prava pojedinaca.
Pravo na penziju čini imovinu u značenju člana 1 Protokola br.1, uz Konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a obustava plaćanja penzija od strane Penzijskog
fonda predstavlja miješanje u mirno uživanje imovine što je ukazano u presudi Evropskog
suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Lakićević i ostalih protiv Crne Gore i Srbije od
13.12.2011.godine i presudi Ustavnog suda Crne Gore, od 02.10.2012.godine, koje su
donijete u predmetima po istom činjeničnom i pravnom osnovu.
Iz izloženog slijedi da je tužilac time što mu je isplata penzije u potpunosti
obustavljena bio primoran da snosi pretjeran i neproporcionalan teret koji se ne može
opavdati legitimnim javnim interesom. Stoga mu pripada i pravo na naknadu materijalne štete
kao posledice povrede prava na mirno uživanje imovine.
Odgovornost Države proizilazi iz čl.1 Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudksih
prava i osnovnih sloboda, te čl.166 Zakona o obligacionim odnosima u vezi čl.7 Zakona o
održavnoj upravi i čl.9 Ustava Crne Gore, u vezi čl.90 i čl.91 st.1 Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju i ovdje se mora primijeniti monistička teorija o prioritetnoj primjeni
medjunarodnog prava u odnosu na unutrašnje pravo.
Kako se potraživanje tužioca zasniva na presudi Evropskog suda za ljudska prava u
predmetu Lakićević i ostali protiv Srbije i Crne Gore, to tužiocu pripada proporcionalni iznos
obustavljenih penzija za navedeni period koji okvirno predstavlja polovinu iznosa od ukupne
visine obustavljenih penzija, tj. iznos od 11.700,00 €, kako su to pravilno našli nižestepeni
sudovi.
Medjutim, nasuprot pravnom rezonu nižestepenih sudova, shodno navedenoj presudi
Evropskog suda, a sa istih razloga, tužiocu pripada pravo na naknadu materijalne štete i na
ime polovine penzija koje su mu bile retroaktivno obustavljene i prinudno naplaćene radi
čega su nižestepene presude u ovom dijelu preinačene i tužiocu dosudjena polovina tražene
naknade po tom osnovu, odnosno iznos od 3.607,00 € sa zakonskom kamatom, počev od
05.07.2013. godine.
Razumno i proporcionalno smanjenje potraživanja tužioca je u skladu sa pravima iz
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer se time poštuje i princip
365
pravičnosti, imajući u vidu činjenicu da je tužilac za sporni period ostvarivao prihode
obavljajući advokatsku djelatnost.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 101/16 od 16.02.2016. godine)
366
PASIVNA LEGITIMACIJA PO TUŽBI ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE
(Član 41 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
U predmetima po tužbi za pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne
štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku jedino je pasivno legitimisana
Država.
Iz obrazloženja:
„Prema čl. 41 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku sredstva za
isplatu novčane naknade radi pravičnog zadovoljenja zbog povrede ovog prava obezbjedjuje
Crna Gora, što znači da se tužba radi pravičnog zadovoljenja podnosi protiv Crne Gore, s
obzirom da je za odugovlačenje postupka koje se može pripisati sudu i/ili drugim državnim
organima odgovorna država.
Dakle, u predmetima po tužbi za pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne
štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku jedino je pasivno legitimisana država
Crna Gora i isključivo ona se može pojaviti kao tužena, jer je ona u materijalnom pravnom
odnosu sa predmetom spora, kao nosilac obaveze da podnosiocu tužbe obezbjedi satisfakciju
zbog kršenja navedenog prava.
Nasuprot navedenom, tužioci su tužbu podnijeli protiv privrednog društva “G.– p.“
DOO D.
Kako su tužioci kao tuženog u tužbi za pravično zadovoljenje označili navedeno
privredno društvo, koje je tuženi u parnici Osnovnog suda u Danilovgradu P.br.274/15, to isto
nije pasivno legitimisano u ovom sporu, jer na njemu ne leži obaveza, koja odgovara pravu
tužilaca koje je predmet spora, zbog čega je zahtjev tužilaca valjalo odbiti kod nedostatka
stvarne – pasivne legitimacije.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 34/16 od 05.10.2016. godine)
367
NEBLAGOVREMENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE
U POSTUPKU SPROVODJENJA IZVRŠENJA
(Član 33 stav 3 u vezi čl. 37 st. 2 Zakona o zaštiti prava
na sudjenje u razumnom roku)
Tužba za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom
roku u izvršnom postupku podnijeta po proteku šest mjeseci od dana prijema
pravosnažne odluke o kontrolnom zahtjevu je neblagovremena.
Iz obrazloženja:
„Ovaj sud je u smislu čl.36 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
tužbu sa spisima predmeta dostavio na izjašnjenje zakonskom zastupniku tužene-Zaštitniku
imovinsko pravnih interesa Crne Gore.
U izjašnjenju PZ.br.2167/16 od 06.09.2016.godine Zaštitnik imovinsko-pravnih
interesa Crne Gore je ukazao na neblagovremenost tužbe, u skladu sa odredbom čl.33 st.3
Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku i predložio da se tužba odbaci kao
neblagovremena.
U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, pa je vijeće našlo da tužbu
treba odbaciti kao neblagovremenu.
Naime, prema odredbi čl.33 st.3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku
tužba za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, do koje je
došlo u izvršnom postupku, može se podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana prijema
pravosnažne odluke po kontrolnom zahtjevu.
Iz spisa predmeta se vidi da je punomoćnik ovdje tužioca (izvršnog povjerioca u
predmetu I.br.19/07) koji ga je zastupao u navedenom izvršnom predmetu, rješenje Višeg
suda u Bijelom Polju IV-2 Su.br.97/15 od 01.12.2015. godine, a kojim je pravosnažno
odlučeno o kontrolnom zahtjevu i utvrdjeno da se neopravdano odugovlači postupak i
odlučivanje u predmetu I.br.19/07, primio dana 09.12.2015.godine.
Kako je punomoćnik tužioca pravosnažnu odluku o kontrolnom zahtjevu u predmetu
izvršenja odluke primio 9.12.2015. godine, a tužbu podnio 15.7.2016. godine, dakle po
proteku roka od 6 mjeseci, tužba se ima smatrati neblagovremenom i kao takva odbaciti.“
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 25/16 od 08.09.2016. godine)
368
PONAVLJANJE POSTUPKA PO TUŽBI ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE
(Član 8 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,
u vezi čl. 421 st. 10 i 427 st. 3 ZPP)
Dozvoljeno je ponavljanje postupka po tužbi za pravično zadovoljenje ako je
odlukom Ustavnog suda utvrdjeno da je podnosiocu ustavne žalbe povrijedjeno pravo
na pravično sudjenje.
Iz obrazloženja:
„Tužilac Z. V., iz S., dana 31.07.2012.godine, podnio je Vrhovnom sudu Crne Gore
tužbu za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu
Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.40/12.
Vrhovni sud Crne Gore, rješenjem Tpz.br.53/12 od 29.11.2012.godine, oglasio se
stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi i naložio da se spisi predmeta ustupe Ustavnom
sudu na nadležnost.
Ustavni sud Crne Gore, odlukom Už-III br.105/13 od 31.03.3016.godin, usvojio je
ustavnu žalbu ovdje tužioca i utvrdio da je rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Tpz.53/12 od
29.11.2012.godine podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
Tužilac Z. V., dana 26.08.2016.godine, podnio je "zahtjev za ponavljanje postupka
Vrhovnog suda Crne Gore Tpz.53/12", temeljeći zahtjev na odredbi čl.421.st.9 Zakona o
parničnom postupku.
Prije odluke o predlogu za ponavljanje postupka, koji tužilac označava zahtjevom,
Vrhovni sud je shodno čl.425 st.2 Zakona o parničnom postupku, dostavio predlog sa spisima
predmeta Zaštitniku imovinsko pravnih interesa Crne Gore na odgovor.
Zaštitnik imovinsko pravnih interes Crne Gore, dopisom Pz.br.2471/16 od
10.10.2016.godine, odgovorio je da se ne protivi ponavljanju postupka. Istovremeno je naveo
da ostaje kod izjašnjena od 21.11.2012.godine koje je dao povodom tužbe Z. V. od
31.07.2012.godine.
Odredbom čl.421 st.10 Zakona o parničnom postupku propisano je da se postupak koji
je odlukom suda pravosnažno završen može na predlog stranke ponoviti ako je odlukom
Ustavnog suda Crne Gore utvrđeno da su tokom parničnog postupka povrijeđena ljudska
prava i osnovne slobode i da je presuda zasnovana na takvoj povredi, a da je ponavljanjem
postupka moguće ispraviti učinjenu povredu.
Imajući u vidu navedenu odredbu, a nalazeći da se povreda ljudskog prava tužioca
koju je utvrdio Ustavni sud Crne Gore može ispraviti u ponovljenom postupku, Vrhovni sud
je dozvolio ponavljanje postupka okončanog pravosnažnim rješenjem Tpz.br.53/12 od
29.11.2012.godine i istovremeno ukinuo navedeno rješenje, a kako je to propisano u čl.426
st.3 Zakona o parničnom postupku.
Na osnovu navedenih razloga, a shodno čl.8 Zakona o zaštiti prava na suđenje u
razumnom roku u vezi čl.421 st.10 i čl.427 st.3 Zakona o parničnom postupku odlučeno je
kao u dispozitivu ovog rješenja.”
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Už-Tpz. br. 1/16 od 17.10.2016. godine)
369
NEOPRAVDANA NEAKTIVNOST SUDA U POSTUPKU IZVRŠENJA
(Član 37 stav 2 i čl. 34 st. 2 Zakona o zaštiti prava
na sudjenje u razumnom roku)
Neizvršenje presuda u razumnom roku kvalifikuje se kao povreda „prava na
sud“ što opravdava dosudjivanje nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u
razumnom roku.
Iz obrazloženja:
„Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, izvršenje sudskih odluka smatra se
sastavnim dijelom sudjenja, a neizvršenje presuda u razumnom roku posebno se kvalifikuje
kao povreda "prava na sud" iz čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda (presuda Jankulovska protiv Makedonije - 2007. godine).
Iz spisa predmeta je utvrdjeno da u jednom periodu nijesu preduzimane efikasne
izvršne radnje, u cilju efektivnog sprovodjenja izvršenja u predmetu Osnovnog suda u Kotoru
I.br.12/16. Naime, nakon izjavljivanja prigovora protiv rješenja o izvršenju I.br.12/16 od
17.02.2016. godine od strane izvršnog dužnika sud je iskazao neaktivnost, budući da je o
prigovoru odlučeno tek rješenjem Ip.br.102/16 od 08.07.2016. godine, što ukazuje na znatno
prekoračenje roka od 15 dana, koji propisuje čl.48. st.3. Zakona o izvršenju i obezbjedjenju.
Osim toga, sud je iskazao neaktivnost i u periodu od 25.07.2016 - 04.10.2016. godine, budući
da je o podnijetom predlogu izvršnog dužnika za odlaganje izvršenja odlučeno mimo roka iz
čl.73. st.1. navedenog zakona, kojim je propisano da o predlogu izvršnog dužnika sud
odlučuje u roku od 5 dana, od dana prijema predloga.
Dakle, kako se radi o postupku izvršenja sudske odluke, koji je saglasno čl.6. st.1.
Zakona o izvršenju i obezbjedjenju hitne prirode kao i specifičnost obaveze izvršnog dužnika
- objava odgovora na internet sajtu - portalu S. r. www.s.r..com saglasno čl.28. Zakona o
medijima kao i neaktivnost suda u navedenim periodima, kako je to naprijed navedeno, a da
pri tom tužilac nije ničim doprinio dužini trajanja postupka, to je po nalaženju ovog suda
došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku, koje je garantovano čl.6. st.1. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 36/16 od 26.10.2016. godine)
370
PRAVIČNA NAKNADA ZBOG POVREDE PRAVA
NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU U KRIVIČNOM POSTUPKU
(Čl. 4, 34 i 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Ukoliko postupak potvrdjivanja optužnice ni poslije dvije i po godine još uvijek
nije okončan, a rješenja donesena u postupku kontrole optužnice tri puta ukidana od
strane Apelacionog suda Crne Gore, došlo je do povrede prava na sudjenje u razumnom
roku.
PRETPOSTAVKA ZA OBJAVLJIVANJE PRESUDE
(Član 39 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Pretpostavka za objavljivanje presude na internet stranici je da se radi o
utvrdjenoj težoj povredi prava na sudjenje u razumnom roku.
Iz obrazloženja:
„Evropski sud za ljudska prava je interpretirajući garanciju prava na sudjenje u
razumnom roku iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
naveo da ta garancija "naglašava važnost donošenja sudskih odluka bez odlaganja, kako se ne
bi ugrozila djelotvornost i kredibilitet tih odluka" (presuda H protiv Francuske - 1989.god.).
Prilikom odlučivanja o tome da li je poštovana garancija razumnog roka uzimaju se u obzir
samo ona kašnjenja, koja se mogu pripisati državi, odnosno koja su prouzrokovali njeni
organi (Napijalo protiv Hrvatske - 2003.god).
Dakle, iz navedenih spisa Višeg suda u Podgorici je utvrdjeno da je oštećeni, kao
tužilac podigao optužnicu dana 13.02.2014. godine protiv okrivljene N. G. i Lj. K., zbog
izvršenja krivičnog djela teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl.302. st.2. u vezi čl.290. st.1.
Krivičnog zakonika i da postupak potvrdjivanja optužnice još uvijek nije okončan, te da su u
proteklom periodu, računajući od 18.03.2014. godine, (kada je predmet dostavljen sudiji za
istragu) u predmetu izvedene brojne radnje i da je postupano u kontinuitetu. Medjutim, kod
utvrdjenja da postupak potvrdjivanja optužnice ni poslije dvije i po godine još uvijek nije
okončan i da su rješenja donesena u postupku kontrole optužnice tri puta ukidana od strane
Apelacionog suda Crne Gore, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede
prava tužioca na sudjenje u razumnom roku, koje je zagarantovano čl.6. st.1. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je utvrdjena i rješenjem ovog
suda IV-2 Su.br.6/16 od 22.06.2016. godine.
Naime, bez obzira na to koliko je puta vraćan predmet na ponovno sudjenje, postupak
se za potrebe procjene dužine njegovog trajanja posmatra kao cjelina (Kostovska protiv
Makedonije), a ponavljanje ukidanja odluka u toku jednog postupka ukazuje na ozbiljan
nedostatak sudskog sistema, obzirom da je to obično posledica grešaka nižih sudova (Parizov
protiv Makedonije). S druge, strane po ukidanju odluke, očekuje se ažurno postupanje, a
pogotovo ako je prije toga postupak dugo trajao (Milošević protiv Makedonije, Kostovska
protiv Makedonije i Arsov protiv Makedonije).
Prilikom odlučivanja o visini naknade prouzrokovane povredom prava na sudjenje u
razumnom roku, sud je cijenio da se radilo o složenom predmetu u činjeničnom i pravnom
371
smislu, kada se ima u vidu da je dužina trajanja postupka povodom kojeg se traži zaštita prava
na sudjenje u razumnom roku uslovljena činjeničnom kompleksnošću predmeta, koja se
ogleda u potrebi da se pribave nalazi visoko kompetentnih medicinskih ustanova, na okolnost
uzroka smrti oca tužioca, već pribavio nalaz od Medicinskog fakulteta u Podgorici, kao i
dopunu istog i da se nakon toga pojavila potreba da se vjerodostojnost nalaza provjeri i
pribavljanjem nalaza od Medicinskog fakulteta u Beogradu putem medjunarodne pravne
pomoći, da je tužilac na izvjestan način ali u manjoj mjeri doprinio odugovlačenju postupka,
ako se ima u vidu činjenica da je istom vraćana optužnica na ispravku, te da je isti podnosio
više zahtjeva za izuzeće postupajućih sudija i predsjednika suda, te je kod već naprijed
navedenog našao da je iznos od 400,00 eura srazmjeran težini povrijedjenog dobra, koji
predstavlja pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne štete, jer se smatra da je
pretjerano dug postupak uzrokovao nematerijalnu štetu, zbog stanja uznemirenosti,
neprijatnosti i života u produženoj neizvjesnosti u pogledu rezultata sudjenja (Arvanitaki -
Roboti and Others v Greece).
Na dosudjeni iznos tužiocu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, od dana
presudjenja pa do konačne isplate saglasno čl.284. st.1. Zakona o obligacionim odnosima
("Sl.list CG" br.47/08).
Tužbeni zahtjev u dijelu mimo dosudjenog, kojim je na ime naknade nematerijalne
štete tražen još iznos od 4.600,00 eura odbijen je kao neosnovan, obzirom da je isti previsoko
postavljen i pretjeran.
Osim toga, odbijen je i zahtjev tužioca kojim je traženo da se u skladu s čl.18. st.1.
Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku definiše rok za preduzimanje odredjenih
procesnih radnji, koji ne može biti duži od četiri mjeseca. Jer, tužilac je izgubio iz vida da se
odredba čl.18. navedenog zakona, odnosi na postupak po kontrolnom zahtjevu i ovlašćenje
predsjednika suda (kome je podnijet kontrolni zahtjev), ukoliko utvrdi da se neopravdano
odugovlači postupak i odlučivanje u predmetu, a ne na pravično zadovoljenje u smislu čl.31.
navedenog zakona, prema kojoj odredbi se pravično zadovoljenje, zbog povrede prava na
sudjenje u razumnom roku može ostvariti isplatom novčane naknade ili objavljivanjem
presude. S toga je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu valjalo odbiti, kao neosnovan.
Neosnovan je i zahtjev tužioca, kojim je tražena objava presude na internet stranici u
trajanju od dva mjeseca.
Naime, čl.39. st.1. i 2. Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je
propisano da kad sud utvrdi težu povredu prava na sudjenje u razumnom roku može, na
zahtjev stranke, pored novčane naknade odlukom naložiti objavljivanje presude na internet
stranici i da snosi troškove objavljivanja a st.3. da presuda iz stava 2. mora biti dostupna
javnosti na internet stranici za vrijeme od dva mjeseca.
Dakle, iz sadržine citirane zakonske odredbe se da zaključiti da je pretpostavka za
objavljivanje presude na internet stranici da se radi o utvrdjenoj težoj povredi prava na
sudjenje u razumnom roku. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o težoj povredi prava na
sudjenje u razumnom roku, imajući u vidu složenost predmeta o kojoj je naprijed već bilo
riječi, to je tužbeni zahtjev za objavljivanje presude valjalo odbiti, kao neosnovan.“
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 24/16 od 27.09.2016. godine)
372
373
INDEKS POJMOVA
374
375
INDEKS POJMOVA
A
Audiovizuelni snimci kao dokaz
u krivičnom postupku 64
Aneks ugovora o radu 264
Autorska prava 311
B
Bitne povrede odredaba
krivičnog postupka 70, 73
Bitne povrede odredaba
parničnog postupka 243,244
C
Civilni plodovi 162
D
Doprinos nastanku štete 107
Devizna štednja 110
Dioba nepokretnosti 160
Doprinos u sticanju bračne imovine 212, 213
Dostavljanje 235
Disciplinski postupak 271 - 273
Dokazivanje državljanstva 280
Dobrovoljna likvidacija 303
Deeksproprijacija 338
E
Evikcija 137
Eksproprijacija
-zastarjelost potraživanja naknade 174
F
Faktička eksproprijacija 175
Fizička dioba
-povlačenje predloga za fizičku diobu 198
376
G
Gradsko gradjevinsko zemljište 156
Gradjenje u zoni morskog dobra 158
I
Identitet presude i optužbe 46, 73
Imovinsko pravni zahtjev 71
Izdržavanje bračnog druga 205
Izdržavanje djeteta 207
Izreka presude 240
Interno oglašavanje 261
Izlučno pravo 298
Invalidska penzija 335
J
Jemstvo
-solidarno jemstvo 143
Javne nabavke 347
Javni izvršitelji 350
K
Kamata na kamatu 127
Kapara 94
Konfiskacija 173
L
Lišenje poslovne sposobnosti 203, 204
Legitimno očekivanje 327
M
Mjenica
-zastarjelost mjeničnog potraživanja 127
-izvršenje na osnovu mjenice 128
-mjenično pravni zahtjev protiv trasanta 130
377
N
Nedopušten osnov 96
Ništavost ugovora o zajmu 98
Ništavost ugovora o hipoteci 100
Neosnovano lišenje slobode 116
Nužni nasljednik
-isključenje nužnog nasljednika iz nasljedja 183
Nenadležnost suda 224 - 227
Naknada za rad u komisiji 293
O
Obustavljanje krivičnog postupka prema
maloljetniku 87
Odgovornost Fudbalskog kluba za štetu 114
Odgovornost za meterijalne nedostatke
stvari 136
Opoziv poklona 139
Otkup stana za vrijeme braka 215
Ocjena dokaza 223
Odbacivanje tužbe 232, 237
Ocjena dozvoljenosti revizije 246 - 250
Otpremnina 265, 267, 270
Osnivački akt 306
Odluka o dodjeli priznanja 322
P
Prenošenje nadležnosti 59
Pritvor
-produženje pritvora u istrazi 62,63
Predugovor 94
Priraštaj 153
Posredna državina 160
Porodična zajednica 216
Pobijanje sudskog poravnanja 238
Presuda na osnovu priznanja 239
Prekoračenje tužbenog zahtjeva 241
Predlog za ponavljanje postupka 251 - 255
Porodiljsko odsustvo 274
Povreda na radu 285
Ponovni izbor kandidata 262
Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika 302
Plan reorganizacije 308
Povreda prava na pristup sudu 263
Povreda prava na mirno uživanje imovine 364
378
R
Razbojništvo 52
Raskid poravnanja 101
Raskid ugovora zbog promijenjenih
okolnosti 102
Regres 277
S
Sukob nadležnosti 60
Sticanje bez osnova 98
Solidarna odgovornost izvodjača i
naručioca radova 119
Sticanje svojine odlukom državnog
organa 151
Sticanje svojine zajedničkom gradnjom 159
Službenost
-sticanje službenosti 167
-prestanak službenosti 168
Saradnik u nastavi 260
Stečajni postupak 297, 315
Starosna penzija 333
Službeni nadzor 319
Š
Šteta prouzrokovana krivičnim djelom 134
T
Testament
-usmeni testament 186
-punovažnost testamenta stranog
državljanina 187
-opozivanje testamenta 188
Tehnološki višak 269
Troškovi dijagnostike 351
Tužba za pravično zadovoljenje 366 - 388
U
Ublažavanje kazne 45
Umanjenje radne sposobnosti 112
Upotreba tudje stvari u svoju korist 123
Uznemiravanja prava svojine 165, 166
379
Ustupanje i raspodjela imovine za
života 189
Ugovor o doživotnom izdržavanju 190 - 194
Ustupanje nasljednog dijela
prije diobe 195
Ugovor o finansijskom lizingu 349
V
Vanredno ublažavanje kazne 84 - 86
Vršenje roditeljskog prava 218
Z
Zloupotreba položaja u privrednom
poslovanju 53
Zahtjev za zaštitu zakonitosti 72, 79, 88
Zastarjelost prava na isplatu otpremnine 132
Zaštita sudržavine 170
Zaostavština
-raspravljanje zaostavštine 199
Zaštita predstavnika sindikata 290
Ž
Žalba
-nedozvoljenost žalbe branioca
okrivljenog 78
380
SADRŽAJ / CONTENTS
FORUM IURIDICUS..................................................................................................................5
NOVI ZAKON O UPRAVNOM SPORU.........................................................................7
-piše: Sreten Ivanović – sudija Vrhovnog suda Crne Gore –
PRAVO NA PRAVIČNO SUDJENJE U KRIVIČNOM POSTUPKU
SA ASPEKTA PRIBAVLJANJA I PROVODJENJA DOKAZA.....................................11
-Svetlana Vujanović – sudija Vrhovnog suda Crne Gore-
PRAVNI STAVOVI .................................................................................................................33
LEGAL ATTITUDES
SUDSKA PRAKSA...................................................................................................................43
COURT PRACTICE
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO....................................................................................43
SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO............................................................................................57
CRIMINAL PROCEEDINGS LAW
OBLIGACIONO PRAVO.........................................................................................................91
LAW OF CONTRACTS AND TORTS
STVARNO PRAVO................................................................................................................149
PROPERTY LAW
NASLJEDNO PRAVO............................................................................................................179
SUCCESSION LAW
PORODIČNO PRAVO............................................................................................................201
FAMILY LAW
GRADJANSKO PROCESNO PRAVO..................................................................................221
CIVIL PROCEDURE LAW
RADNO PRAVO.....................................................................................................................257
LABOUR LAW
PRIVREDNO PRAVO............................................................................................................295
COMMERCIAL LAW
UPRAVNO PRAVO................................................................................................................313
ADMINISTRATIVE LAW
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE...........................................................................................357
HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS
INDEKS POJMOVA...............................................................................................................373
INDEX
381
CRNA GORA / MONTENEGRO
VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
BILTEN / BULLETIN
Izdavač / Publisher
Vrhovni sud Crne Gore
Tehnička obrada / Technical processing
Nada Janković
Tiraž / Circulation
700
Štampa / Press
Štamparija "IVPE" - Cetinje
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje
347.991 (497.16) (055)
BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Dušanka Radović - God 1 (1994) - Podgorica
(Njegoševa 10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 2016 (Cetinje: IVPE). - 24 cm
Godišnje
ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)
COBISS.CG.ID 10914832
top related