vajmarska republika

UNIVERZITET U SRAJEVUFILOZOFSKI FAKULTETODSJEK ZA HISTORIJU

ESEJ( Vajmarska republika )

Arijana Ibrii Nastanak Vajmarske republike

Na dan 14. augusta 1919. Njemaka je dobila demokratsko ureenje. Prvi lan Vajmarskog ustava proklamovao je Njemaki rajh je republika. Oni koji su radili na Ustavu pokuali su da naine Ustav po odlikama britanske Povelje sloboda, francuske Deklaracije o pravu ovjeka i graanina te na osnovu prvih deset amandmana Amerikog ustava. lan 48. je bitno spomenuti. lan je doputao predsjedniku da u odreenim uslovima, povjeri neogranienu vlast kancelaru. to je bio sluaj i sa Hitlerovim dolaskom na vlast i promjenom politike. [footnoteRef:1] [1: Grupa autora, Savremni svet, Narodna knjiga Vuk Karadi, Rad, Partizanska knjiga, Beograd, 1983.]

Mnogi sukobi u Njemakom Carstvu, koji su uslijedili nakon Prvog svjetskog rata, imali su svoje korijene jo u prvim ratnim godinama. Nakon to su se ve u zimu 1914./1915. Nijemci poeli trijezniti od poetnog ratnog oduevljenja, politiari, vojno vodstvo i ostale vodee drutvene snage morale su poduzeti sve to je bilo mogue da potaknu narod da izdri, te da unaprijede ratnu proizvodnju. Posljedica toga je bio pokuaj da se itavo drutvo usmjeri kao vojno, a to se prije svega trebalo postii donoenjem Domovinskog zakona o pomonim slubama objavljenog 5. decembra 1916. godine. Meutim, umjesto predodbe o velikom teretu kojeg cijela nacija nosi, prije svega je u obiteljima ratnika nastupalo ogorenje, razoarenje i sve otvorenija kritika. ak i sindikati koji su branili stranaki mir i veina socijalnih demokrata vie nisu mogli zatakati sve glasniju grmljavinu, te je nakon razliitih nereda i spontanih protestnih akcija, prije svega u industrijskim gradovima, veliki trajk radnika u tvornici municije poetkom godine 1918. pokazao da je stanovnitvo bilo potpuno iscrpljeno.[footnoteRef:2] [2: Povijest Njemake, Zagreb, 1999., 205-206]

Situacija u Carstvu je kulminirala izbijanjem pobune u pomorskoj bazi u Kilu 3. novembra 1918. godine. Pobuna je izbila zbog toga to su mornari odbili da izvre zapovijed vrhovne komande mornarice, koja im je naredila da isplove na puinu radi stupanja u borbu sa britanskom flotom na dan 30. oktobra. Posade, umorne od rata i svjesne uzaludnosti pokolja kojem su izloene, otpoele su najveu pobunu u ratnoj historiji Njemake. Pobuna se uskoro proirila i na ostale hanzeatske gradove: Hamburg, Libek , Bremen, Vilhelmshafen i Kukshafen, a zatim i na druge oblasti Njemake.[footnoteRef:3] Pobuna u Kilu potakla je stvaranje masovnih revolucionarnih pokreta, osnivanje radnikih i vojnikih vijea, te je izazvala generalni trajk. U podne, dana 9. novembra 1918., voa socijalnih demokrata Filip ajdeman samovoljno je s balkona zgrade Dravnog sabora proglasio Njemaku republiku. Neto kasnije je Karl Lajbkneht, kao zagovornik lijevog radikalnog saveza Spartak, pred Berlinskim dvorcem pokuao pridobiti mase za slobodnu socijalistiku republiku. Time su od samog poetka fiksirana dva pola, koji e obiljeiti slijedee mjesece do konanog donoenja Ustava.[footnoteRef:4] [3: Istorija revolucija XX veka, Beograd, 1970., 9-10] [4: Povijest Njemake, 207]

Socijalni demokrati su u ovoj prijelomnoj situaciji novembra 1918. godine postali najstabilniji faktor reda, dobivi tako ugled odluujue politike snage koja moe suzbiti prijetei unutranji kaos, a da tome sami nisu nikad teili. Za njih su oktobarske reforme, odnosno odstupanje Vilhema II s vlasti i slanje ponude za primirje i sklapanje mira amerikom predsjedniku Vilsonu od strane tadanjeg dravnog kancelara princa Maksa Badenskog bile dovoljne za osnivanje nove drave. Ta pragmatina strategija Fridriha Eberta i njegovih drugova nalazila je sve vie sljedbenika kod radnitva umornog od ratovanja, ali i izvan tih okvira. U debati oko sporne alternative- parlamentarna republika (trebala je biti osnovana odlukom Narodne skuptine) protiv republike savjeta, kakvu je zahtijevao Savez Spartak prema paroli sva vlast savjetima- veinski su se socijalisti mogli probiti na isti nain kao i u alternativi- socijalna reforma protiv socijalizacije. Meutim, socijalisti su uivali podrku sindikata, te su tako uspjeli sprijeiti sveopi kaos u Njemakoj.[footnoteRef:5] [5: Isto, 209]

Ipak, parlamentarni izbori 19. januara 1919. godine pokazali su ogranienost politikih temelja demokratskih socijalista, jer nisu dobili eljenu apsolutnu veinu ve samo 40% glasova. U Narodnoj skuptini su socijalisti bili prinueni na koaliranje, tj. na traenje kompromisa s obje graanske stranke, Centrom i Njemakom demokratskom strankom, iji se ciljevi u velikom broju podruja nisu podudarali sa njihovim ciljevima. Iz tog razloga ni Weimarski ustav od 31. jula 1919. nije bio potpun i nije mogao slijediti niti jedan drutveni koncept, iako je, u prkos svemu tome, predstavljao veliki korak s inovativnim karakterom usmjerenim spram budunosti.[footnoteRef:6] [6: Isto, 211]

Odredbe Versajskog mirovnog ugovora

Versajski mirovni ugovor izmeu Njemake i sila Antante potpisan je 26. juna 1919. godine, a pregovori su trajali punih sedam mjeseci. Razlog tome je, svakako, neslaganje izmeu velikih pobjednikih sila, koje su na pregovore dole sa razliitim pogledima na mir koji e biti zakljuen, i sa razliitim javnim i linim utjecajima u pozadini. Jedino u emu su se potpuno slagale je moralna osuda Njemake za rat, to se najbolje vidi iz odredaba mirovnog ugovora. Njemakoj su oduzeti Alzas i Loren i vraeni Francuskoj, Ojpen i Malmedi vraeni su Belgiji, veliki dio Poznanja i zapadne Pruske Poljskoj, Memel saveznicima, a Dancig je postao slobodna teritorija. Pored toga, Njemaka je izgubila i sve svoje kolonije.[footnoteRef:7] [7: Don M. Roberts, Evropa 1880-1945, Beograd, 2002., 355-357]

Odreeno je da se u Njemakoj ukine vojna obaveza. Vojska, koja se u budue trebala sastojati iskljuivo od dobrovoljaca, nije smjela biti vea od 100 000 ljudi, ukljuujui u tu cifru i kontigenat oficira koji nije smio biti vei od 4000 ljudi. Rasputen je generaltab. Njemakoj je zabranjeno da dri podmornice. Radi kontrolisanja ispunjavanja ovih vojnih odredaba ugovora, bile su obrazovane tri meunarodne kontrolne komisije.[footnoteRef:8] [8: V. P. Potemkin, Istorija diplomacije, Beograd, 1951., 56-57]

U toku pregovora u Parizu bila je obrazovana i posebna Reparaciona komisija saveznikih sila. Njemaka se obavezala da e do 1. maja 1921. godine isplatiti Saveznicima 20 milijardi maraka u zlatu, u robi, u brodovima i u papirima od vrijednosti. U naknadu za potopljene brodove Njemaka je bila duna da preda sve svoje brodove (trgovake) s vie od 1600 tona, polovinu brodova s vie od 1000 tona, etvrtinu ribarskih brodova i petinu cjelokupnog rijenog brodovlja. Njemaka se odricala svojih prava u Kini, Sijamu, Liberiji, Maroku i Egiptu i pristajala je na francuski protektorat nad Marokom i na britanski protektorat nad Egiptom. [footnoteRef:9] [9: Isto, 57]

Provreda u periodu ekonomske krize

Nijemci nisu bili zadovoljni odlukama Versajskog mirovnog ugovora, a naroito im jesmetalo to to su proglaeni moralnim krivcem za rat, te velike reparacije. Njemaka je radila sve kako bi pronala razlog za pokretanje meunarodne debate o reparacijama.[footnoteRef:10] Nakon Prvog svjetskog rata njemaka privreda se nala u posebno tekom poloaju, jer je bila krajnje iscrpljena ratnim naporima, a mir joj je donio i niz tekih ekonomskih obaveza. Ali u godinama krize, od 1918. do 1923., njemaka proizvodnja je poela da oivljava i da se podie, to je rezultat injenice da je Njemaka mogla svoje reparacije otplaivati i u robi: uglju, gvozdenoj rudi, eliku itd. Novac za ispunjenje obaveza prema Saveznicima naen je u novim novanim emisijama, to je dovelo do strahovite inflacije, koja se najbolje ogleda u padu vrijednosti marke naspram vrijednosti dolara.[footnoteRef:11] [10: Hajo Holborn, A history of modern Germany 1840-1945, New Yersey, 595] [11: edomir Popov, Od Versaja do Danciga, Beograd, 1995., 22-23 ]

Krajem februara 1920. godine dolar je vrijedio 100 njemakih maraka.[footnoteRef:12] Krajem slijedee godine dolar je vrijedio 184 marke, da bi njegova vrijednost do oktobra 1923. godine porasla na ak 4,2 biliona maraka. Vlada je, konano, novembra 1923. godine stala u kraj inflaciji, prestavi da tampa nove novanice i zamrznula je vrijednost postojeeg novca, te je valutnom reformom i drastinim smanjenjem budetskih izdataka poboljala financijsku situaciju. Emisijama novca i vjetakim mjerama oivjela je proizvodnju, oslobodila se dravnih dugova i rijeila se dijela reparacija. Meutim, sve to je ilo na raun radnitva, ije plate nisu pratile cijene proizvoda. Druga posljedica stabilizacije privrede je to to je Njemaka sada poela da otee sa plaanjem reparacija. [footnoteRef:13] [12: Hajo Holborn, A history of modern Germany 1840-1945, 596 ] [13: edomir Popov, Od Versaja do Danciga, 23]

Godine ekonomske krize (1918-1923) njemaki su imperijalisti koristili za postizanje izvjesnih ustupaka oko plaanja reparacija, a za to im se najbolja prilika pruila na konferenciji u Parizu, odranoj od 24. do 30. januara 1921. godine. Saveznici su na konferenciji odluili da Njemaka treba da plati jo ukupno 226 milijardi zlatnih maraka. Sva imovina Njemake i naplate od carina trebale su da poslue kao garancija da e oni izvriti svoje obaveze. U sluaju da Njemaka ne ispuni svoje obaveze, Reparaciona komisija mogla je izuzeti prihode od carina i ak uzeti upravu nad njima u svoje ruke.[footnoteRef:14] [14: V. P. Potemkin, Istorija diplomacije, 97 ]

Odluke Parike konferencije izazvale su krajnju razdraenost u Njemakoj. Ministar vanjskih poslova Simons uloio je protest kod engleskog ambasadora. U odgovoru, Njemakoj je reeno da moe iznijeti svoje prijedloge. Svoje prijedloge Simons je Saveznicima predao tek 1. marta 1921. godine na Londonskoj konferenciji (od 21. februara do 14. marta 1921. godine). U prijedlozima je Simons cjelokupnu sumu reparacija sveo na 30 milijardi zlatnih maraka, te je ukazao na to, da ta suma moe biti isplaena samo ako Gornja lezija ostane u sastavu Njemake i ako se Njemakoj omogui da uspostavi svoju meunarodnu ekonomiju.[footnoteRef:15] [15: Isto, 97]

O Simonsovim prijedlozima uesnici konferencije su odbili da diskutuju te su Saveznici 3. marta 1921. godine predali Njemakoj svoj memorandum. U memorandumu je istaknuto da je Njemaka mnogo puta prekrila odredbe Versajskog ugovora, te joj je dat rok do 7. marta da prizna pariku odluku ili e Saveznici zauzeti gradove Duisburg, Dizeldorf i Rur, te uvesti carinske granice na Rajni.[footnoteRef:16] Njemaka nije odgovorila u danom roku te su Saveznici ostvarili svoje prijetnje, i tako pojaali pritisak na Njemaku za plaanje reparacija.[footnoteRef:17] [16: Isto, 99] [17: Hajo Holborn, A history of modern Germany 1840-1945, str. 601]

Okupacija Rura

Krajem 1922. godine nastupa najotrija faza u razvitku pitanja reparacija. U Njemakoj dolazi do zaotravanja odnosa izmeu ministra vanjskih poslova Ratenaua i kancelara Virta sa nacionalistima, koji su zahtijevali odricanje od reparacija pa ak i ukidanje Versajskog ugovora o miru. Tom kampanjom je upravljao Hugo Stines zajedno sa narodnom Partijom koja je zastupala interes teke industrije. Uz sve to, pribliavao se i slijedei rok za isplatu reparacija, 31. maj 1922. godine, pa je kancelar Virt nastojao da dobije meunarodni zajam, ali bezuspjeno. Njemaki industrijalci sa Stinesom na elu i dalje su sabotirali vladine mjere usmjerene na plaanje reparacija. Razlog tome lei u injenici to Stines nije vjerovao u to da e Francuska provesti u djelo prijetnju okupacijom Rura.[footnoteRef:18] [18: V. P. Potemkin, Istorija diplomacije, 211-212]

Pobjednici u ratu su, u pogledu Njemake, bili potpuno podijeljeni. Njihove nesuglasice su ohrabrivale Nijemce i ometale primjenu Versajskog ugovora. Britanska politika se suprotstavljala francuskoj politici. Nezadovoljna onim to naziva francuskim imperijalizmom, Britanija zahtijeva umjerenost, ublaava vojniki nadzor i eli privredni oporavak Njemake, koja je sada osloboena pruskog militarizma, ije unitenje garantuje mir. Francuska, meutim, stavlja reparacije iznad drugih pitanja.[footnoteRef:19] [19: Istorija Francuske, II, Beograd, 1961., 516]

Odluujua prekretnica oko pitanja rurske oblasti desila se nakon ubistva ministra Ratenaua, aktivnog pristalice izvrenja Versajskog ugovora. Dolazi do britansko-njemakog zbliavanja, a jedan od glavnih provodnika te politike bio je britanski ambasador u Berlinu, lord Abernon. To je neminovno vodilo do zaotravanja britansko-francuskih odnosa, tako da britanska delegacija na Londonskoj konferenciji, odranoj od 7. do 14. augusta 1922. godine, nije ni pokuavala da postigne sporazum sa Francuskom. Zbog toga se konferencija zavrila potpunim razilaenjem doskoranjih saveznika. Glavni razlog britanskog otpora francuskoj okupaciji Rurske oblasti je strah od francuske hegemonije u Evropi. Situacija u Njemakoj je ostala nepromijenjena, jer Stines nije odustajao od svoje politike.[footnoteRef:20] [20: Istorija Francuske, II, 214-216]

Kako bi se konano postigao sporazum odrana je Konferencija u Parizu, od 2. do 4. januara 1923. godine, iji je krajnji ishod davanje Francuskoj slobode akcija u pogledu Rura.[footnoteRef:21] Invazija na Rur zapoela je 11. januara 1923. godine, od strane francuskih i jedne belgijske divizije. Francuskoj je okupacija Rura znaila, ne samo siguran priliv reparacija, ve i dominaciju francuske industrije u Evropi.[footnoteRef:22] [21: Isto, 218] [22: Hajo Holborn, A history of modern Germany, 607]

Kao odgovor na okupaciju, Nijemci su 13. januara u Reichstagu proglasili politiku pasivnog otpora, koju su najaktivnije podravali rurski vlasnici rudnika sa Stinesom na elu. Francuzi su na to pojaali okupacionu vojsku, proirili podruje okupacije, zauzeli Dizeldorf, Bohum, Dortmund i druge bogate industrijske gradove Rurske oblasti, te zabranili izvoz uglja u Njemaku. Takva francuska politika izazvat e jo vei revolt njemakog stanovnitva, pa je augusta 1923. godine otpoeo veliki trajk radnika, koji su zahtijevali odlazak okupatora. Osmomjesena borba za Rur zavrena je kapitulacijom Njemake. Nakon kapitulacije dolazi do pregovora izmeu francuskih i njemakih industrijalaca, koji su zavreni 23. novembra 1923. godine zakljuenjem sporazuma izmeu rurskih industrijalaca i francuske komisije za eksploataciju rudnika uglja u okupiranim oblastima. Po tom sporazumu su se rurski industrijalci obavezali, da e Francuzima isplatiti ugljeni porez od 15 miliona dolara, te da e isporuivati Francuskoj 18% svoje cjelokupne proizvodnje.[footnoteRef:23] [23: V. P. Potemkin, Istorija diplomacije, 220-231]

Francuska politika u pogledu Rura kree drugim smjerom dolaskom Eduarda Erina na poziciju ministra vanjskih poslova, koji osuuje politiku usamljenosti i sile i uzimanja teritorijalnih zaloga. Nakon konferencije odrane u Londonu od 16. jula do 16. augusta 1924. godine, gdje se Erin susreo s Mekdonaldom i njemakim ministrima Marksom i trezemanom, dolazi do naputanja Ofenburga i Apenvajera od strane saveznikih trupa. Na Konferenciji je, takoer, odlueno da cijeli Rur bude osloboen godinu dana kasnije. Povuen je veliki broj vojnika iz okupacione zone, u kojoj je zavedena manje stroga uprava.[footnoteRef:24] [24: Istorija Francuske, II, 520]

Od Dozovog do Jongovog plana

Dana 14. januara 1924. godine zapoeo je sa radom Meunarodni komitet eksperata u Londonu. Za predsjednika Komiteta bio je izabran predstavnik SAD, arls Doz. U centru panje Komiteta stajao je problem reparacija, ali se prilikom pretresa tog pitanja pojavio itav niz novih problema. Glavno mjesto u tome zauzelo je razmatranje mogunosti da se u Njemakoj stvori stabilna valuta. Na tome su naroito insistirali predstavnici SAD, jer su traili povoljne sfere za investiciju amerikog kapitala u Njemakoj. Velika Britanija je podravala te zahtjeve SAD. Tekst izvjetaja eksperata Doz je predao Reparacionoj komisiji 9. aprila 1924. godine. Izvjetaj je u historiju uao pod nazivom Dozov plan.[footnoteRef:25] [25: Istorija Francuske, II, 238-239]

Dozov plan je stavio sebi u zadatak da realno obezbijedi isplatu njemakih reparacija putem privredne obnove Njemake. U cilju ostvarenja ovog zadatka odlueno je da se Njemakoj prui odgovarajua saradnja od strane anglo-amerikog kapitala. U cilju stabilizacije njemake marke Komitet je predlagao, da se Njemakoj da meunarodni zajam od 800 miliona zlatnih maraka. Kao zalog da e isplatiti novane obaveze Njemaka je bila duna da poreskom komesaru preda pod kontrolu carine, troarine i najunosnije pozicije svog budeta. Pravo emisije novca dobit e banka pod kontrolom Saveznica. Dozov plan rijeio je pitanje izvora za pokrie reparacionih isplata. Kao prvi izvor postavljani su prihodi teke industrije i eljeznica, koji e se isplaivati u vidu kamate na specijalno izdate obveznice. Obveznice teke industrije iznosile bi 5 milijardi maraka, a eljeznica 11 milijardi maraka. Godinja uplata utvrena je na 6%, odnosno na 960 miliona maraka. Kao drugi izvor prihoda reparacionih plaanja imao je da slui dravni budet.[footnoteRef:26] [26: Isto, 239-240]

Nakon provoenja Dozovog plana i stabilizacije valute, dolazi do brzog oporavka njemake ekonomije. Na to je svakako utjecao i priliv amerikog kapitala. Sveukupno, od 1924. do 1930. godine u Njemaku je stiglo 20 biliona maraka, veina toga iznosa prije 1928. godine. Njemaka je za ponovnu stabilizaciju koristila i svoj kapital, ali je ipak strani udio prevagnuo. Procvat poslovne aktivnosti bio je ubrzan nakon jula 1924. godine, ali su cijene jo uvijek bile previsoke. Nakon pada 1925. godine nastupio je period recesije. Tokom zime 1925./26. godine broj nezaposlenih je porastao na 2 miliona, a broj radnika sa skraenim radnim vremenom, takoer, je dostigao cifru od 2 miliona. Recesija je dovela i do jo veeg jaanja velikih kompanija na raun manjih. Depresija je savladana pomou irokog upoznavanja modernih maina i naina proizvodnje, to je nazvano racionalizacijom industrije.[footnoteRef:27] [27: Hajo Holborn, A history of modern Germany, 636-637]

Godine 1927. i 1928. bile su godine prosperiteta u Njemakoj, ali ve od druge polovine 1928. godine ameriki krediti stiu sporije. U 1927. godini produkcija u Njemakoj je prvi put nakon rata dostigla nivo iz 1913. godine, ali je do 1929. godine uvoz prevazilazio izvoz. U ovim godinama zapaen je i napredak agrikulture, koja je 1928. godine ponovo bila na istom nivou kao i prije rata. [footnoteRef:28] [28: Isto, 637]

Kako bi se definitivno uredilo pitanje reparacija Nijemci su zatraili imenovanje novog Meunarodnog komiteta eksperata, koji je obrazovan 22. septembra 1928. godine. Za predsjednika Komiteta izabran je ameriki ekspert Oven Jang, jedan od tvoraca Dozovog plana. Jang je predloio projekt prema kojem bi godinje rate Njemake u toku prvih 37 godina trebale postepeno rasti, poevi od 1700 miliona pa do 2100 maraka godinje. U toku slijedee 22 godine Njemaka je bila duna da uplauje sume jednake godinjim obavezama saveznikih drava iz njihovog ratnog duga prema SAD. Meutim, konaan sporazum izmeu eksperata bio je postignut 7. juna 1929. godine. Srednja kvota njemakih plaanja u toku 37 godina odreena je u iznosu od 1988 miliona maraka godinje. Toj sumi dodana su i plaanja po zajmu koji je Njemaka zakljuila 1924. godine u vezi sa prihvatanjem Dozovog plana. Reparacione rate dijelile su se na dva dijela: bezuslovne, koje se nisu mogle odlagati (u visini od 600 miliona maraka), i na one koje su se mogle odloiti u sluaju ekonomskih tekoa u Njemakoj, ali ne za due vrijeme nego od dvije godine.[footnoteRef:29] [29: V. P. Potemkin, Istorija diplomacije, 332-333]

U ovakvom stanju Njemaka je doekala veliku svjetsku ekonomsku krizu 1929. godine, do koje je dolo zbog naglog pada industrijske proizvodnje u SAD, koja je, zatim, utjecala na totalni krah njujorke berze u oktobru 1929. godine. Zbog povezanosti svjetske kapitalistike privrede ovaj berzanski krah u SAD nije mogao proi bez odjeka u ostalim zemljama. Ve u oktobru i novembru 1929. godine kursevi vrijednosnih papira u Njemakoj opadaju za 9,5 %. Nakon pada kurseva, uslijedio je pad proizvodnje sirovina i pad produkcije gotovih proizvoda. Kursevi vrijednosnih papira su nastavili da padaju, i do sredine 1931. godine opali su u Njemakoj za 37 %. Bankovna mrea Njemake je uslijed krize naroito teko stradala. Samo iz Reichsbanke je povueno oko 250 miliona dolara u zlatu i devizama, dok je krupna Danat-banka bankrotirala i povukla u propast i svog najjaeg komitenta, tekstilni koncern u Bremenu. Uslijed ovako tekog ekonomskog stanja Njemaka je prestala da plaa reparacije.[footnoteRef:30] [30: edomir Popov, Od Versaja do Danciga, 31-32]

Zbog ekonomske krize u Njemakoj je od skraenog radnog vremena patilo 33 % radnika, a nezaposlenih je bilo oko 6 miliona ljudi. Glad, bijeda, bolesti i oajanje harali su radnikim naseljima. Dravna i socijalna pomo nezaposlenim radnicima i njihovim porodicama stizala je tek u tolikoj mjeri da sprijei najgore neposredne posljedice: masovno umiranje od gladi i epidemije.[footnoteRef:31] [31: Isto, 34]

Uticaj ekonomskih kriza na ivot stanovnitva

Njemaka je za etrnaest godina Weimarske republike proivjela jake promjene na socijalnom i ekonomskom polju, to se u velikoj mjeri odrazilo i na ivot njenog stanovnitva, jer su svim tim promjenama dani impulsi za sve veu birokratizaciju, socijalnu kontrolu i uvoenje dravno reguliranih socijalnih veza, te je potaknut nastanak zaposlenikog staleaSvakako najvaniji in weimarske socijalne politike je proglaenje Zakona o socijalnom osiguranju nezaposlenih 16. jula 1927. godine. Osiguranje je finansirano doprinosima zaposlenih lica. Ve 1918. godine bio je uveden osmosatni radni dan, zatim, godine 1920. Zakon o zaposlenikim vijeima, te mnotvo drugih zakona i mjera, na primjer, na podruju stambene politike, zatite mladih, socijalne pedagogije, socijalne higijene itd. Svi ti zakoni i mjere su proirili socijalnu zatitnu funkciju drave kao i pravne zahtjeve njihovih graana na javne socijalne usluge. [footnoteRef:32] [32: Povijest Njemake, 211]

Kao proizvod ovakvog politikog organiziranja razvija se radniki pokret, koji je bio jedan od najaktivnijih na evropskom kontinentu sve do dolaska nacionalsocijalista na vlast, koji rasputaju njihove organizacije i progone njihove voe, jer jakim i nezavisnim sindikatima nije bilo mjesta u totalitarnoj dravi. Oni su osnovali nacistiki Radniki front, koji je bio lojalan reimu.[footnoteRef:33] [33: Historija ovjeanstva, Kulturni i nauni razvoj, IV, Zagreb, 1969., 154]

Godine prosperiteta, od 1924. do 1929., predstavljale su samo prividni procvat. Za mnoge je suvremenike tih pet godina bilo toliko varljivo, prije svega, zbog toga to se uzlet moderne masovne kulture i ponovno postizanje vanjskog sjaja odvijao nakon mnogo godina oskudijevanja. Nakon prvog jasnijeg reguliranja reparacijskog pitanja (Dozov plan), u velikim je razmjerama strani kapital poeo stizati u zemlju. Novi masovni mediji, naroito film i radio, irenje velikih robnih kua u gradovima kao modernih potroakih hramova, slobodniji stil ivota, osobito u srednjim slojevima velikih gradova, esto apostrofiran kao amerikanizam itd., sve to su mnogi suvremenici smatrali izrazom odavno prole, a sada brzo nadoknaene modernizacije.[footnoteRef:34] [34: Povijest Njemake, 214]

Meutim, elementi masovne kulture i promjene u nainu ivota izazvali su i u materijalno osiguranim krugovima odbojnost, nelagodu, kritinost prema civilizaciji i pesimistina oekivanja od budunosti ponienog njemakog naroda, izbaenog iz svojih prastarih tranica. Odgovarajua se optuba poglavito odnosila na nestanak tradicionalnih njemakih vrijednosti u samome narodu, a ne toliko na vanjskopolitiku situaciju Republike.[footnoteRef:35] [35: Isto, 215]

Nacionalsocijalisti su najbolje iskoristili ope nezadovoljstvo stanovnitva, koje je bilo voljno da se odrekne slobode u nadi da e stei ekonomsku sigurnost. Ekonomska kriza od 1929. do 1933. godine je glavni razlog naglog jaanja nacionalsocijalista u Njemakoj, koji su se oslanjali, prije svega, na srednji stale i nezaposlene, i koji su za krizu optuivali djelomino Versajski ugovor, a djelomino Jevreje, te su januara 1933. godine preuzeli i kontrolu nad vladom.[footnoteRef:36] [36: Henri Bemford Parks, Istorija SAD, Beograd, 1985., 629]

LITERATURA

1. Berghahn, V. R., Modern Germany, Cambridge University Press,Cambridge,1985.2. Bemford Parks, Henri, Istorija Sjedinjenih Amerikih Drava, Rad, Beograd, 1985. 3. Holborn, Hajo, A history of modern Germany 1840-1945, Princeton University Press, New Yersey, 1982.4. Historija ovjeanstva, Kulturni i nauni razvoj, IV, Naprijed, Zagreb, 1969.5. Istorija revolucija XX veka, Komunist, Beograd, 1970.6. Istorija Francuske, II, Prosveta, Beograd, 1961.7. Povijest Njemake, Barbat, Zagreb, 1999.8. Popov, edomir, Od Versaja do Danciga, Clio, Beograd, 1995.9. Potemkin, V. P., Istorija diplomacije, Arhiv za pravne i drutvene nauke, Beograd, 1951.10. Roberts, Don M., Evropa 1880-1945, Clio, Beograd, 2002. 11. Grupa autora, Savremni svet, Narodna knjiga Vuk Karadi, Rad, Partizanska knjiga, Beograd, 1983.

12