poljoprivreda u studijsko putovanje - varazdinska-zupanija.hr · dragutin vincek, dipl.ing.agr....
Post on 12-Sep-2019
4 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Dragutin Vincek, dipl.ing.agr.
Pročelnik za poljoprivredu
Varaždinske županije
Poljoprivreda u Švicarskoj – studijsko putovanje
U kratkom studijskom putovanju po Švicarskoj-zemlji nepreglednih pašnjaka i izrazite
uređenosti krajobraza, družeći se sa «malim» poljoprivrednicima, potvrdili smo staru tezu da
su najbolja rješenja uvijek jednostavna. U današnjim vremenima prilagodbe globalizaciji
tržišta, kada hrvatski seljak više ni sam ne zna čemu služi udruga a čemu zadruga, zašto je
prepušten sam sebi i koliko država vodi brigu o njemu, dovoljno je prevaliti 900 km i pronaći
jednostavne odgovore na sva pitanja. Odgovore i jednostavna rješenja smo znali i prije,
međutim oni koji direktno odlučuju o poljoprivrednoj politici, okrenuli su glavu u drugu
stranu. Usprkos tome, ne treba samo okrivljavati institucije i državu na neučinkovitosti, već se
moramo zapitati, što možemo mi sami napraviti za nju (državu). Država nije „netko ili nešto“
drugo već smo to mi sami, a oni koji nas zastupaju u institucijama države su prije svega nama
odgovorni i naš je problem ako mi tu odgovornost od njih ne tražimo. Da bismo to postigli
moramo se prije svega bolje organizirati i znati što želimo i što nam je zajednički cilj. Ne
valja čekati da nas netko drugi organizira već to moramo učiniti sami. Shodno tome, ovaj
kratki pisani trag našeg iskustva, je doprinos onome što mi svakako možemo: pokazati kakva
su iskustva drugih država i što one rade sa svojom poljoprivredom, te apelirati na mjerodavne
da zajedno sa nama pokušaju napraviti nešto više i bolje za naše selo. Dati ćemo kratki prikaz
jednostavnih i praktičnih rješenja i ako se malo bolje zamislite nad njima uočiti ćete da sve
leži u zajedništvu i sinergiji ideja i rada, te da je sve to uz određene adaptacije vrlo lako
provesti i kod nas.
SIRANA U trendovima osnivanja poljoprivrednih zadruge u Hrvatskoj, gdje je još puno
nepoznanica, posjetili smo
regionalnu zadružnu siranu
WALLIS BERGKÄSE u kantonu
Walis u mjestu Turttman, na jugu
Švicarske između samih Alpa na
nadmorskoj visini od 600 metara.
Sirana svoju povijest piše još od
1910. godine, kada je bila u
vlasništvu samo jedne obitelji.
Međutim 1942. godine sirana
postaje zajednička zadruga nekoliko
proizvođača mlijeka koji su
predavali mlijeko a natrag uzimali
sir i sirutku. U povijesti se još
veliko proširenje dogodilo 1963.
godine, tako da je brojka zadrugara
prelazila i 90 članova. U 1996. godini ukupni promet mlijeka kroz siranu je bio negdje oko
1.8 milijuna litara i zadrugari su u vlasništvu posjedovali oko 800 krava. Danas je taj promet
oko 2.8 milijuna litara sa 600-700 krava. Također je važno spomenuti da se broj zadrugara
iz godine u godinu smanjuje i trenutno broje 36 članova, odnosno svaki član posjeduje oko 18
krava. Iz komparacije godina i brojeva može se zaključiti povećana proizvodnja mlijeka uz
manji broj ljudi i krava. Ovdje valja spomenuti da se ovi uzgajivači nalaze u dolini kantona
Wallis gdje su uvjeti za proizvodnju daleko bolji nego u gorskom i alpskom dijelu.
Sadašnja sirana napravljena je prije nekoliko godina u vrijednosti od 3.3 milijuna CHF (1
/franak/ CHF=4.6 kn). U
tu svrhu su od države
dobili potporu 1.5
milijuna CHF, a od općine
zemljište. Beskamatni
kredit je podignut na 25
godina. U stvari to je
regionalna sirarna u koji
predaju mlijeka sa osam
Općina. Godišnje se
proizvede oko 300 tona
sira. Trenutno imaju šest
zaposlenih (od toga 2
pripravnika). Kroz
proizvodnju sira cijena
mlijeka je oko 0.70 CHF/l
(oko 3.2 kune), međutim
poticaj države iznosi oko
0.22 CHF/l, tako da je stvarna cijena mlijeka 0.48 CHF/l (2.2 kn). Cijena sira je slijedeća: ako
se kupuje direktno u sirani cijena je 9.5 CHF/kg, na regionalnoj razini 13.5 CHF/kg, 15
CHF/kg je cijena ako ga kupuju veliki trgovački lanci i oko 20 CHF/kg je u malim dućanima.
Svega 3% proizvodnje sira se prodaje u mjestu u kojem se sirana nalazi. Kapacitet sirane je
čuvanje sireva
maksimalno mjesec dana.
Prije su sirutku sami
rješavali, međutim sada
plaćaju odvoz sirutke u
postrojenja za
pročišćavanje otpadnih
voda. Princip organizacije
je slijedeći: zadrugari su
podigli kredit i temeljem
svoje proizvodnje svatko
ima određenu kvotu
unutar sirane. Ako
slučajno pojedini zadrugar
želi izaći iz zadruge, tada
postoje dvije opcije. Ili
svoju kvotu prodaje
zadruzi (tada je cijena 1 l
mlijeka 1 CHF) ili svoju kvotu nosi sa sobom. Međutim u tom slučaju mora u zadruzi ostaviti
1.2 CHF za litru mlijeka. (npr. ako zadrugar ima kvotu od 50.000 l mlijeka, tada mora zadruzi
jednokratno uplatiti 60.000 CHF, koje će poslužiti za otplatu kredita).
Važno je istaći i to da je
ova sirana ujedno i mjesto gdje
se provodi školski praktikum,
odnosno školuju mladi mljekari
i sirari. Zbog toga je u
potkrovlju zgrade uređena i
opremljena dvorana sa
učionicom iz koje je moguće
nadgledati sve faze u
proizvodnji sira koje se odvijaju
u samom pogonu u prizemlju
zgrade. Švicarska je zemlja kao
što je poznato sa jakom i
uglednom tradicijom u
proizvodnji sireva i zbog toga se
pridaje poseban značaj
obrazovanju mladih u
tradicijskim vještinama proizvodnje sira. Švicarski seljaci posebno njeguju obiteljski obrt i
zadružni sustav prerade mlijeka, proizvodnje sira i zajedničkog nastupa na tržištu tako da
osim dvije industrijske mljekare koje su također u većinskom vlasništvu uzgajivača krava
postoji još:
1.038 seoskih sirana,
1.457 alpskih sirana i
81 mala mljekara.
Na ovaj način je mlijeko,
odnosno sir proizvod koji
se tradicijski proizvodi u
manjim serijama i izrazite
je kakvoće, pa prema
tome i veće vrijednosti u
novcu. To je ukratko
proizvod dodatne
vrijednosti koji
omogućuje obiteljskim
gospodarstvima
kvalitetniji i viši dohodak.
Posebna pažnja pridaje se
marketingu i plasmanu na
tržište, pri čemu opet
dobra organizacija igra
presudnu ulogu. Mjesne
zadružne mljekare i sirane
udružuju se na regionalnoj razini i promoviraju zajednički robne marke sireva. Tako npr.
sirana koju smo posjetili zajedno s ostalim siranama kantona Wallis posjeduje robnu marku
Valdor koja se prodaje izravno u siranama ili u restoranima, manjim dućanima i trgovačkim
lancima. Njegujući obiteljsku tradiciju i udruživanje proizvođača mlijeka, ujedno stvaraju i
ukupni „brand“ Švicarske kao zemlje kojoj je stalo do svakog čovjeka, ali i do zaštite okoliša i
očuvanju ruralnog krajobraza. Kada se spomene Švicarska tada nam prvo na pamet padnu
pojmovi sir i sat, a uz to još i banke te poslovna i svaka druga preciznost švicaraca. Do tih
„brandova“ Švicarska je došla stoljećima stvarajući i njegujući tradiciju življenja i odnosa
jednih prema drugima.
Stvaranjem neraskidivih veza kroz zajedničko suvlasništvo između onih koji
proizvode mlijeko i onih koji ga prerađuju izbjegava se mogućnost gubitka interesa industrije
za otkupom domaćeg mlijeka. Na taj način jači ne progutaju slabije i društvo se ravnomjernije
razvija. Što je posebno važno u strateškoj proizvodnji kao što je hrana. Takva filozofija
pokrepljena je kroz zakone kojima se regulira poljoprivreda gdje se ističe značaj obiteljske
proizvodnje ispred tipične industrijalizacije. Ovo je vrlo značajno i sa gledišta razvoja
turističke ponude koja u sebi sadrži veliki dio kulture i tradicije seoskog prostora.
AMMANN MARCEL i sinovi
Poljoprivredno obiteljsko gospodarstvo gospodina Ammann Marcela je ustvari
zajednica trojice poljoprivrednika. Primjer takvih poljoprivrednih zajednica je praksa u
Švicarskoj, pa je
potrebno objasniti što se
skriva iza takvih rješenja.
Za razliku od Hrvatske
gdje su određeni
minimumi (3 proizvodne
jedinice da ostvaruješ
poticaje, 4 krave, …) u
Švicarskoj su određeni
maksimumi. I to jedan
uzgajivač može
ostvarivati poticaj za
maksimalno 20 uvjetnih
grla (1 UG=500 kg) i 30
ha poljoprivrednih
površina. Marcel i
njegova zajednica mogu
primiti još dvoje
poljoprivrednika u tu malu «tvornicu», jer na taj način još mogu ostvariti maksimalne
poticaje. Zbog čega to čine? Pa upravo zato jer se bore za opstanak svakog pa i najmanjeg
seljaka. Njegov boravak na selu i bavljenje uzgojem krava ili ovaca osim što daje vrijedne
sirovine mlijeko i meso uvjetuje da je krajobraz uređen i održava ekološku ravnotežu u tom
cijelom prostoru. A to je itekako važno za turizam i image cijelog kraja. A to pak donosi
turiste i novac od turizma. Zamislite šetnju po alpskim pašnjacima, a da ne vidite krave, koze
ili ovce, kako biste vjerodostojno dokazali porijeklo sirovine za izvrstan sir ili odlične
kobasice? A sjetimo se sada samo npr. naše Like i Velebita. Uočavate li sličnosti?
Kako objasniti našim mjerodavnim da postavljeni minimumi i čista specijalizacija
poljoprivrede nepovratno uništavaju naše selo i naš krajobraz seoskog prostora. Kada Vam je
važan svaki seljak, svaka krava, učinit ćete sve što je u Vašoj moći ne bi li on dalje ostao na
zemlji, uređivao krajobraz i proizvodio domaće proizvode koji su vrlo važni za potrošače u
svijetu neprepoznatljivosti i globalizacije.
Da ne bi previše otišli u neprestano ponavljanje loših strana naše poljoprivrede,
vratimo se na
Marcelovo imanje.
Trenutno na
gospodarstvu imaju
83 uvjetna grla (od
toga 56 krava) na 46
ha poljoprivrednih
površina. Od države
ostvaruje poticaje od
1.200 CHF/ha (5.700
KN/ha) i još 280
CHF/UG (1.350
KN/UG). Švicarska
je jedna od zemalja
koja izrazito vodi
brigu o dobrobiti
životinja, pa ako još
minimalno Marcel
preko zime pušta
svoje krave tri puta
na tjedan van staje, još dobiva 280 CHF/UG. Prema broju grla i poljoprivrednih površina,
njihova zajednica se tretira kao 4 radna mjesta. Trošak veterinara je oko 2.500 CHF/godinu
(oko 12.000 KN). Od pasminske strukture 90% je simentalac i prosjek štale je oko 6.500
l/godinu i trenutno ima mliječnu kvotu od 300.000 l/godišnje.
U Hrvatskoj danas nitko previše ne razgovara o kvotama, koje podrazumijevaju točno
definiran opseg proizvodnje, koji ne smije biti prekoračen, te je kvota određena za svaku
članicu EU i za
svakog uzgajivača ili
prerađivača.
Mehanizam kvota u
praksi onemogućava
rast proizvodnje.
Poljoprivreda EU
nije ništa drugo nego
li isprobani praktični
mehanizmi u
Švicarskoj. Samo
primjera radi,
nitratna direktiva
koja predstavlja
najveći problem za
seljaka je odavno na
snazi u Švicarskoj.
Slijedeća praktična
iskustva (koje je već
najavila EU) biti će
ukidanje mliječnih kvota. Danas u Švicarskoj 70% gospodarstva više nije u sustavu mliječnih
kvota i do 2009. godine svi proizvođači mlijeka izlaze iz sustava. Ako netko želi doživjeti
poljoprivredu u svojoj jednostavnosti, u neraskidivoj vezi prirode i čovjeka, dovoljno se je
zamisliti nad pitanjem kako to uspijeva Švicarcima.
Pogledajmo malo statističke pokazatelje temeljem broja krava između Hrvatske i Švicarske:
Pokazatelj Švicarska Hrvatska
Poljoprivredno zemljište 1.067 mil. ha 3.155 mil. ha
Broj krava 691.000 231.000
Proizvodnja mlijeka 3.916 mil. l 606 mil. l
Vrijednost mlijeka
1.801 mil. €
0.46 €/l
5.650 l/kravi
2.599 €/kravi
212 mil €
0.35 €/l
2.630 l/kravi
920 €/kravi
Nad ovim brojkama valja se duboko zamisliti i zabrinuti za opstanak našeg sela, ali i
krajobraza općenito.
TRI MALA SELJAKA
Adolf, Gilbert i Alfons članovi su poljoprivredne zajednice koja u svojoj štali ima 15
krava (5 krava svaki)
simentalske pasmine.
Štalski prosjek
proizvodnje mlijeka
po kravi iznosi 6.000
l/godišnje. U
vlasništvu imaju 30 ha
površina razbacanih u
više od 100 parcela.
Prosječna parcela je
veličine 1.500-2.000
m². Situacija slična
našim
sjeverozapadnim
krajevima, samo što se
ovdje radi ipak o
daleko višim
predjelima (prema
nadmorskoj visini).
Osim poljoprivrednog zemljišta u zajedničkom vlasništvu imaju i staju kao i potrebnu
mehanizaciju za obradu tla i pripremu hrane za stoku. Njih trojica su zaposleni u kemijskoj
industriji i to im predstavlja neophodan dodatni izvor prihoda, a u drugu ruku to je stvar
radnih navika, kulture
življenja, očuvanje
okoliša i krajobraza
itd. Njihovo imanje se
nalazi na višim
nadmorskim visinama
(kategorizacija
poticaja je prema
nadmorskim
visinama) i dobivaju u
prosjeku između
1.600-1.800 CHF/UG
(za površine i grla
zajedno), odnosno
između 7.600 i 8.500
KN/UG.
Uzgoj i
tehnologija držanja
krava u ovim alpskim
prilikama je prilično jednostavna i podređena je prirodi i njenim zakonitostima. Telenje je
sinkronizirano, krave se tele u kasnu jesen, tako da do odlaska na alpske pašnjake (u svibnju)
budu sve gravidne, jer krava koja se preganja ne smije na zajedničke pašnjake – osnivaju
pašne zajednice. Na alpskom pašnjaku su krave 85 dana i još 75 dana u predalpskom
području. Budući da se nalaze u trećem razredu nadmorske visine (od ukupno 4) gnojnicu
smiju bacati na pašnjake tek svake treće godine. Cijena koncentrata po kravi godišnje iznosi
1.000 CHF (4.800 KN). Preko 90% poljoprivrednika proizvodi prema ekološkim načelima
(integrirana proizvodnja) i svake godine imaju kontrolu od strane regionalne poljoprivredne
komore u svrhu dobivanja poticaja, ali
i daljnjeg educiranja i vrednovanja
proizvodnje mlijeka. Rad u staji je
organiziran je na način da je u tjednu
uvijek jedan član poljoprivredne
zajednice slobodan, a nedjeljom su
slobodna dvojica. Kako ne bi bilo
zabune za svaku godinu unaprijed
izrađuju detaljan plan rada u štali tako
da svaki član zna kada su njegove
obaveze rada u štali. Na ovaj način
povećava se ukupna zaposlenost do
punog radnog vremena iz dva osnova
– poljoprivredne djelatnosti i rada u
nekoj drugoj djelatnosti npr. kemijskoj
industriji kao što je u ovom slučaju.
Drugim riječima i manji seljaci mogu
uspješno stvarati svoj dohodak u
kombinaciji s dodatnim izvorima
prihoda. Opće je poznato i prihvatljivo
da danas u modernom svijetu rada
ljudi imaju po dva ili više posla iz
kojih ostvaruju svoje životne potrebe i
bolji životni standard.
Osim toga ljudi koji ostaju živjeti u seoskom prostoru i njihove životinje neobično su
važni i za održavanje tog prostora, konkretno alpskih pašnjaka koji su u stvari po zimi
skijališta. Tako se upotpunjuje i razvija turizam i ostvaruje dodatna zarad za sve na tim
prostorima. Prava je umjetnost, ali ne i neka posebna „znanost“ spoznati povezanost između
kulture, ljudi, tradicije, domaćih životinja, prirodnih vrijednosti i obilježja, gospodarstva i
turizma i napravit od svega toga jedno skladno i u prosjeku bogato društvo. To je Švicarcima
na ovim prostorima uspjelo gotovo do savršenstva.
ŠKOLSKO MLIJEKO
Mlijeko je, a još više sir Švicarcima jako važna stvar u životu. Sve se vrti oko mlijeka,
odnosno sira. Kultura pijenja mlijeka i jedenja sira razvija se kod djece u najranijoj dobi. Vrlo
dobro znaju da su mlijeko i mliječne prerađevine najcjelovitiji i najpotrebniji obrok za mladu
populaciju koja tek započinje svoj rast i razvoj. Posebno je važna spoznaja da ono što smo
ugradili u koštani sustav i koštanu masu u mlađoj dobi koristimo u svojoj zrelijoj i starijoj
dobi te da o tome ovisi i
ukupno naše zdravlje.
Danas kada su djeca
„bombardirana“ privlačnim i
slatkorječivim reklamama koje
ih pozivaju na konzumaciju
loše, pa čak i štetne hrane
posebnu pažnju valja posvetit
odgoju u obitelji i školi i
stvaranju dobrih prehrambenih
navika. Osim toga Švicarci
vrlo dobro znaju da ta brza,
nezdrava i nekvalitetna hrana
uglavnom dolazi iz uvoza i da
povećanje njezine konzumacije
izravno utječe na stanje u
gospodarstvu njihove zemlje.
Na posljetku imaju i dodatni trošak u nacionalnom zdravstvu, jer loša prehrana utječe na
razvoj cijelog niza opakih bolesti.
Zbog svega toga već dugo godina razvijaju projekt Školsko mlijeko (orig. naziv
Pausenmilch) koji je pokrenulo Udruženje proizvođača mlijeka Švicarske. Cilj projekta je kod
djece stvoriti dobre navike svakodnevnog
konzumiranja mlijeka i mliječnih proizvoda. Švicarska
je veliki proizvođač mlijeka i godišnje proizvede
gotovo 4 milijarde litara mlijeka čiji se veliki dio
preradi u sir, po čemu se uostalom Švicarska i
prepoznaje u Svijetu. Zanimljivo je da je prosječna
veličina stada tek oko 14 krava po uzgajivaču (52.000
seljaka se bavi proizvodnjom mlijeka) i da se značajan
dio preradi u malim tradicionalnim obiteljskim i
zadružnim siranama i mljekarama. Iz ovih brojaka
jasno je da je veliki dio nacionalnog gospodarstva
vezan uz proizvodnju mlijeka te je i briga za potrošnju
mlijeka i sira velika.
Sami proizvođači mlijeka su prvi inicirali tu možemo
reći „kampanju“ o mlijeku, a zatim im se pridružila i
država i mnoge javne osobe iz sporta, umjetnosti i dr.
Prije svega shvatili su da je danas najvažniji dobar
marketing i širenje informacija o mlijeku i njegovim
dobrim svojstvima putem svih raspoloživih medija. Tiskane su mnoge zanimljive brošure,
letci, informativne knjižice, provedene edukacije i treninzi prije svega nastavnika i roditelja
koji mogu najviše utjecati na djecu, određen je dan školskog mlijeka (14. studeni), uključeni
su u marketing i edukaciju liječnici i stomatolozi, kao i sve ostale marketinške aktivnosti. U
škole (posebice gradske) dolaze više puta tjedno ili čak svakodnevno žene sa sela i nude
mlijeko i njegove prerađevine djeci na kušanje i za kupovinu. Djeca i njihovi nastavnici, ali i
roditelji odlaze na seoska gospodarstva i tamo se uživo upoznaju sa proizvodnjom mlijeka.
Tako se stvaraju davno pokidane veze između gradskih i seoskih sredina i smanjuje se
međusobna otuđenost. Oni koji su se izravno upoznali sa stilom i načinom života seljaka na
drukčiji način cijene proizvode koje oni nude u školama. Ova kampanja veseli i pogoduje i
mliječnoj industriji jer su sva djeca koja steknu navike konzumiranja mlijeka i mliječnih
prerađevina u kasnijoj životnoj dobi njihovi potencijalni potrošači i kupci njihovih proizvoda.
Na taj način dobivaju svi i djeca i roditelji i nacionalno zdravstvo i na kraju gospodarstvo.
top related