kosta kurćubić - fabula ili katarza, aristotelov metod definisanja tragedije
Post on 09-Nov-2015
40 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
-
UNIVERZITET U NOVOM SADU
FILOZOFSKI FAKULTET
KATEDRA ZA FILOZOFIJU
SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA ESTETIKA 1
FABULA ILI KATARZA?
ARISTOTELOV METOD DEFINISANJA TRAGEDIJE
Student:
KOSTA KURUBI
FL 020019 / 2012
Mentorka:
UNA POPOVI
Novi Sad, 2015
-
2
SADRAJ
SAETAK _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
KLJUNE REI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
1. UVOD: PRIPREMA PUTA KA DEFINICIJI TRAGEDIJE _ _ _ _ _ _ _ _ _
2. DIJAREZA KAO MOGUI PUT DO DEFINICIJE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
3. ANALIZA ARISTOTELOVE DEFINICIJE TRAGEDIJE _ _ _ _ _ _ _ _ _
3. 1. Odreenje sutine tragedije iz onoga to je ve ranije reeno _ _ _ _ _ _ _
3. 2. Problematizovanje poslednjeg dela definicije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
4. ANALIZA SASTAVNIH DELOVA TRAGEDIJE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
4. 1. Hijerarhijski poredak vrednosti sastavnih delova tragedije _ _ _ _ _ _ _ _ _
4. 2. Poredak sastavnih delova tragedije u odnosu na definiciju _ _ _ _ _ _ _ _ _
5. PRIPREMA DRUGAIJEG PRISTUPA DEFINICIJI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
6. TELEOLOKA INTERPRETACIJA SUTINE TRAGEDIJE _ _ _ _ _ _ _ _
6. 1. Primena Aristotelovog uenja o uzrocima na definiciju tragedije _ _ _ _ _ _ _
6. 2. Da li je causa finalis tragedije fabula ili katarza? _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
6. 3. Zakljuak _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Literatura _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
3
3
4
7
8
8
9
10
11
12
15
16
17
18
19
21
-
3
SAETAK
Autor u radu razmatra Aristotelov put i nain miljenja koji je mogao dovesti do
njegove definicije tragedije sa poetka estog poglavlja spisa O pesnikoj umetnosti. Najpre se
razmatra dijareza kao mogui nain koji nas moe dovesti do definicije per genus et
differentiam, ime dobijamo poreklo veine termina u definiciji, ali ne dobijamo poreklo samih
kriterijuma razlikovanja (predmet, sredstvo, nain) tragedije od srodnih mimetikih umetnosti,
kao ni poreklo poslednjeg dela definicije (izazivanjem saaljenja i straha vri proiavanje
takvih afekata). Zatim se analizom sastavnih delova tragedije pokazuje njihov hijerarhijsko-
teleoloki vrednosni poredak, to nas upuuje na teleoloku interpretaciju sutine tragedije
pomou Aristotelove teorije kauzaliteta. Poslednji deo rada problematizuje odnos prie i
katarze u definiciji tragedije, osvetljavajui mogui nain reavanja problema pomou pitanja:
da li je causa finalis tragedije fabula ili katarza? Odgovor koji se autoru ini najverovatnijim
treba da ponudi zakljuak rada.
KLJUNE REI
Aristotel, causa finalis, definicija, dijareza, fabula, katarza, teorija kauzaliteta, tragedija
-
4
1. UVOD: PRIPREMA PUTA KA DEFINICIJI TRAGEDIJE
Aristotel daje definiciju tragedije, ali nije jasno kako tu definiciju treba tumaiti kao
definiciju. Postoje razliite mogunosti. Mi emo najpre pokuati da definiciju protumaimo
kao pokuaj odreenja na nain per genus et differentiam, jer i Aristotel polazi od optosti roda
svih umetnosti i nastoji da utvrdi razlike izmeu posebnih vrsta.
Aristotel na poetku svog spisa O pesnikoj umetnosti1 otkriva svoju nameru da definie
pesniku umetnost. Nain definisanja koji je zahvaljujui njemu postao klasian jeste dolaenje
do biti predmeta miljenja pomou najblieg rodnog pojma (genus proximum) i specifine
razlike od drugih vrsta u istom rodu (differentia specifica). Ovakav klasini nain definisanja
moemo u odreenoj meri pratiti i u sluaju definicije pesnike umetnosti. Tako Aristotel
navodi ep, tragediju, komediju i ditiramb, ali i auletiku i kitaristiku (muzika). Zatim iznosi stav:
...sve te umetnosti u celini prikazuju podraavajui...2. Dakle, navedene ljudske delatnosti
imaju zajedniki genus proximum: sve one su podraavalake (mimetike) umetnosti. Zatim se
navode tri kriterijuma njihovog meusobnog razlikovanja u podraavanju: (1) sredstva kojima
podraavaju, (2) predmet koji podraavaju i (3) nain na koji podraavaju.
Nakon kraeg predstavljanja razliitih sredstava podraavanja (ritam, harmonija,
govor), Aristotel zakljuuje da sredstvo kojim se pesnitvo slui jeste govor. Iz ovog sledi da
pesnitvo moemo definisati kao podraavalaku umetnost (genus proximum) ije je specifino
sredstvo podraavanja govor (differentia specifica), tj. kao umetnost govora. Meutim, pitanje
je da li je ovim pesnitvo dovoljno precizno odreeno, odnosno, pitanje je da li se pozivanje na
govor moe uzeti kao prava differentia specifica pesnitva. Naime, govor nalazimo i u
sluajevima kada nije re o podraavanju, kao na primer u filozofiji. U tom smislu Aristotel
poredi Homera i Empedokla, jer obojica se slue govorom, ak i stihom, ali ipak je jedan od
njih pesnik (Homer), dok je drugi filozof prirode (Empedokle). Aristotel kae: A izmeu
Homera i Empedokla nema niega zajednikog osim metra; zato je pravo da prvoga zovemo
pesnikom, a drugoga vie prirodnjakom nego pesnikom.3 Prvo, poreenje Homera i
Empedokla slui da se pokae da postoji govor koji je podraavanje, i onaj koji nije (differentia
specifica). Drugo, sam govor, odnosno odreen njegov oblik metriki govor, nije dovoljan
1 Kao primarnu literaturu koristimo izdanje: Aristotel, O pesnikoj umetnosti, Kultura, Beograd, 1955. 2 Aristotel, O pesnikoj umetnosti, str. 5. 3 Isto, str. 6.
-
5
kriterijum da se uspostavi differentia specifica jer oito imamo metriki govor koji nije
podraavanje, dakle nije pesnitvo.
Delegitimiui stav da kriterijum razlikovanja pesnikog govora od ostalih vrsta govora
moe biti upotreba metra, odnosno upotreba govora u formi stiha, Aristotel otvara put
razmatranju sledeeg mogueg kriterijuma, a to je predmet podraavanja. I Homer i Empedokle
koriste govor u metrima, ali dok Empedokle nastoji da stihovima izrazi logos prirode, Homer
stihovima podraava ljudsku delatnost. Da li bi predmet podraavanja mogao biti differentia
specifica unutar roda mimetikih umetnosti? ini se da slikarstvo ne bi bilo dovoljno dobro za
podraavanje ljudskog delanja, pre svega zbog temporalnog karaktera ljudskih postupaka.
Muzika, iako temporalna, ne bi mogla oponaati ljudske postupke samo ritmom i harmonijom,
bez govora. U tom smislu, mogli bismo da pokuamo definisati pesnitvo na sledei nain:
pesnitvo je mimetika umetnost koja se koristi govorom kao sredstvom podraavanja (ega?)
ljudskog delanja, ili krae: umetnost govora o ljudskom. Meutim, umetniki o ljudskom
govore Homer i Hesiod (pesnici), kao i Aristofan (komediograf), Eshil, Sofokle i Euripid
(tragiari). Ovako postavljena definicija ne bi uviala razlike izmeu navedenih umetnika.
Nakon ove preliminarne i jo uvek ne sasvim iscrpne definicije (koja odreuje pesnitvo
kao umetnost govora o ljudskom), moemo prei na trei mogui kriterijum razlikovanja
poezije od srodnih umetnosti, a to je nain podraavanja. U tu svrhu navodimo sledei citat.
Ovim razlikama pridruuje se i trea, a to je nain na koji se pojedini predmeti mogu
podraavati. Jer, i pored istih sredstava i pored istih predmeta, ima razliitih podraavanja. To
biva kad pesnik, s jedne strane, pripoveda, i to ili, kao to Homer ini, na usta neke druge
linosti ili sam bez pretvaranja, a s druge strane kad sva lica koja podraavaju prikazuje tako
da vre neku radnju.4 Aristotel daje i primer: Otuda, Sofokle bi, s jedne strane, bio isti
podraavalac kao i Homer, jer oba podraavaju znaajne ljude, a s druge strane kao Aristofan,
jer oba podraavaju ljude koji delaju i neku radnju vre.5 U skladu s tim, Aristotel iznosi i
sledei stav, povodom porekla drame: Po tome je, kako neki vele, drama i dobila svoje ime,
jer podraava lica koja vre radnju.6 Dakle, u mimetikim umetnostima koje posredstvom
govora podraavaju ljudsko delanje, prema moguim nainima podraavanja razlikujemo (1a)
epsko pesnitvo, (1b) lirsko pesnitvo i (2) dramu. Uvoenje naina podraavanja je omoguilo
da diferenciramo pesniku umetnost od ostalih podraavalakih umetnosti, a dodatno da unutar
nje razlikujemo ep, liriku i dramu. Time smo definisali pesniku umetnost.
4 Isto, str. 7 i 8. 5 Isto, str. 8. 6 Isto.
-
6
Sada moemo prei na ono to ini centralnu temu rada kako definisati tragediju. U
okviru prethodno odreene pesnike umetnosti, odnosno u okviru njenih vrsta, trebali bi
potraiti i odreenje tragedije. Da bismo u samoj drami kao vrsti pesnitva i kao moguem
nainu podraavanja ljudskog delanja (koji podraava lica koja vre radnju) mogli razlikovati
odreene podvrste, moemo dodatno diferencirati mogui predmet dramskog podraavanja
(ljudsko delanje). To se moe uiniti i pitanjem: kakva lica drama podraava? Kriterijum za
razlikovanje dramskih vrsta Aristotel pronalazi u razlici izmeu karaktera koje kao svoj
predmet podraavaju drame, a koji mogu biti loiji ili bolji. Prema tome da li lica u drami (kao
mimetikoj umetnosti koja podraava lica koja vre radnju) podraavaju loije ili bolje
karaktere, razlikujemo (2a) komediju i (2b) tragediju. Do ove razlike dolazimo diferenciranjem
predmeta, jer radnja kao predmet podraavanja moe biti razliita (i pored istog sredstva i
naina), ali uvek zavisi od karaktera koji je vre (kao njenih uslova) i koji se razlikuju po
nainima svog ispoljavanja u radnji. Do istih vrsta drame moemo doi i ako za kriterijum
razlikovanja uzmemo ozbiljnost radnje koju lica vre, pa bi komedija podraavala neozbiljnu,
a tragedija ozbiljnu radnju. Meutim, radnja svakako zavisi od karaktera koji vre radnju, pa
prema tome i njena ozbiljnost; a da bi podraavali (neozbiljnu ili ozbiljnu) radnju podraavamo
i (loije ili bolje) karaktere koji je vre (o tome emo jo govoriti prilikom analize sastvnih
delova tragedije u etvrtom poglavlju).
Sada imamo jasan prikaz jednog mogueg naina Aristotelovog metodikog voenja
svesti ka definiciji tragedije, poavi od rodnog pojma mimetikih umetnosti putem dijareze,
posredstvom podela i potpodela do poslednjih nedeljivih vrsta. Prema tome, ta jeste tragedija?
-
7
2. DIJAREZA KAO MOGUI PUT DO DEFINICIJE TRAGEDIJE
Kako smo videli iz prethodnih analiza, Aristotelova definicija pesnitva u odreenoj
meri vodi ka odreenju tragedije. Najpre emo da dodatno osvetlimo podele unutar pesnike
umetnosti, da bi se time to vie pribliili konanom obliku definicije tragedije, koji potom
trebamo da uporedimo sa samom Aristotelovom definicijom.
Ako kaemo: tragedija je mimetika umetnost koja govorom podraava ljudsku
delatnost (radnju), onda neemo razlikovati tragediju od epa ili komedije. Ako uzmemo u obzir
da ona podraava plemenite karaktere, razlikovaemo je od komedije, ali ne i od epa.
Pogledajmo najpre ta sve Aristotel uvia o slinostima i razlikama izmeu epa i tragedije kao
umetnikih formi. Epopeja, dakle, slae se s tragedijom utoliko ukoliko opirno u metrima
podraava ozbiljne radnje; ali to se slui jednim i istim metrom i oblikom pripovedanja, po
tome se razlikuje od tragedije; zatim se razlikuju i po duini. Dok, naime, tragedija naroito
ide za tim da joj se radnja izvri za jedan obilazak sunca ili samo za neto malo preko toga,
epopeja je, to se tie vremena, neograniena.7 U poslednjoj reenici petog poglavlja spisa O
pesnikoj umetnosti, Aristotel zakljuuje da to sadri epopeja, sve to sadri i tragedija, a to
ova ima, to se ne nahodi u epopeji.8 Dakle, tragedija kao i ep podraava ozbiljnu radnju, ali je
obuhvatnija od epa, jer sadri lica koja delanjem podraavaju radnju i sadri vie oblika
pripovedanja, od kojih neki podraavaju samo u metrima, a drugi ukljuuju scenu i hor. To to
je prema predmetu podraavanja tragedija slina epu, moe u isti mah biti razlika u odnosu na
komediju. Tragedija je (za razliku od komedije) podraavanje ozbiljne radnje. Za razliku od
epa, tragedija se ne slui jednim i istim oblikom govora, to znai da u razliitim delovima
koristi razliite, posebne oblike. Ep je vremenski neogranien, a tragedija je ogranienog
trajanja, jer podraava radnju koja ima svoj kraj u vremenu, koja je zavrena, koja ima
odreenu temporalnu veliinu. A videli smo ve i to da po nainu podraavanja tragedija nije
ni epsko, ni lirsko, ve (kao i komedija) dramsko delo, jer podraava lica koja vre radnju9.
Pokazali smo probleme na koje se nailazi pri posmatranju unutranjeg diferenciranja
pesnitva da bismo se pribliili tragediji. Mogua Aristotelova definicija tragedije trebala bi u
svom odreenju da sadri sve do sad zadobijene elemente razlikovanja, i time da bude
dijarezom dobijeni izraz njene sutine. Sledi provera dijaretikog metoda na samoj definiciji.
7 Isto, str. 12. 8 Isto, str. 12. 9 Isto, str. 8.
-
8
3. ANALIZA ARISTOTELOVE DEFINICIJE TRAGEDIJE
Svoju poznatu definiciju tragedije Aristotel daje u estom poglavlju spisa O pesnikoj
umetnosti (1449 b 27), prethodno napomenuvi da treba da odredimo njenu sutinu iz onoga
to je ve ranije reeno10.
Tragedija je, dakle, podraavanje ozbiljne i zavrene radnje koja ima odreenu
veliinu, govorom koji je otmen i poseban za svaku vrstu u pojedinim delovima, licima koja
delaju, a ne pripovedaju: a izazivanjem saaljenja i straha vri proiavanje takvih afekata.11
Treba da prethodno zadobijene elemente razlikovanja tragedije od drugih pesnikih
vrsta pokaemo u Aristotelovoj definiciji. Zadraemo se najpre na prvom delu definicije, koji
prethodi reima: a izazivanjem saaljenja i straha...12. Izgleda da iz onoga to je ve ranije
reeno ne moemo ba da budemo sigurni ta bi trebalo da znae rei govorom koji je otmen.
Meutim, Aristotel nam ve u sledeoj reenici kae: Otmenim govorom zovem onakav govor
koji ima ritam, harmoniju i pesmu; a to zovem posebnim za svaku vrstu, to znai da se neki
delovi izvode samo u metrima, a drugi pevanjem i muzikom.13
Sada treba proveriti da li zaista analizirani (prvi) deo definicije u potpunosti sledi iz
onoga to je ve ranije reeno14.
3. 1. Odreenje sutine tragedije iz onoga to je ve ranije reeno
Kao i sve mimetike umetnosti tragedija je, kako su mislili i Platon i Aristotel,
podraavanje. Stoga se Aristotel u definiciji tragedije i poziva na analizu podraavalakih
umetnosti i odreenje pesnitva koje na osnovu toga izvodi. Momente razlikovanja unutar roda
pesnitva (do kojih smo doli dijarezom) treba da uporedimo sa prvim delom definicije
tragedije, koji bi po Aristotelovim reima trebalo da proizilazi na osnovu toga.
Po pitanju (1) predmeta podraavanja, tragedija je podraavanje radnje (kao i
pesnitvo, a za razliku od mogueg podraavanja predmeta ili ljudi u slikarstvu, za razliku od
10 Isto, str. 15. 11 Isto. 12 Isto. 13 Isto, str. 16. 14 Isto, str. 15.
-
9
podraavanja harmonije, ritma i oseanja u muzici, i za razliku od razlonog govora o prirodi
datog u stihovima, kao npr. Empedokle). Za razliku od komedije, tragedija podraava ozbiljnu
radnju, a za razliku od vremenski neograniene radnje u epu, tragedija podraava zavrenu
radnju odreene veliine (odreenog trajanja). Deo Tragedija je, dakle, podraavanje ozbiljne
i zavrene radnje koja ima odreenu veliinu odnosi se na predmet podraavanja tragedije.
Po pitanju (2) sredstva kojim podraava, tragedija se slui govorom; kao i prirodnjaci,
od kojih je razlikuje predmet podraavanja; kao i komedija, od koje je takoe razlikuje predmet
(ozbiljna radnja); kao i ep, koji takoe govorom podraava ozbiljnu radnju i plemenite
karaktere, ali se od tragedije razlikuje po tome to se slui jednim i istim metrom i oblikom
pripovedanja15, dok se tragedija kao sredstvom podraavanja slui govorom koji je otmen i
poseban za svaku vrstu u pojedinim delovima.
Po pitanju (3) naina podraavanja, tragedija se razlikuje od pripovednog naina u
epskom (kao to Homer ini, na usta neke druge linosti16) i lirskom (sam bez
pretvaranja17) pesnitvu; ona podraava na nain dramskog dela, kao i komedija, sa tim to za
svoj predmet podraavanja uzima ozbiljnu radnju i plemenite karaktere, za razliku od
komedije. Dakle, deo licima koja delaju, a ne pripovedaju odnosi se na nain podraavanja
radnje.
Izgleda da je nameru da definie tragediju (da odredimo njenu sutinu iz onoga to je
ve ranije reeno18) Aristotel konsekventno ostvario, sudei po prvom delu definicije.
3. 2. Problematizovanje poslednjeg dela definicije
Obratimo sada panju na drugi deo definicije:
' .
(...a izazivanjem saaljenja i straha vri proiavanje takvih afekata.).
itajui Aristotelovo delo , mi zapravo tek na poetku estog poglavlja, upravo
u samoj definiciji tragedije (1449 b 27), po prvi put susreemo pojmove (saaljenje),
(strah), (oseanja, afekti) i (proiavanje).
15 Isto, str. 12. 16 Isto, str. 8. 17 Isto. 18 Isto, str. 15.
-
10
Ako je prvi deo definicije bio saeto, precizno i konsekventno sumiranje prethodno
reenog, onda nas ovaj drugi deo definicije mora zbuniti. Do sada smo postepeno trebali da
pokaemo kako Aristotelova definicija tragedije nije pala sa neba, ve je metodoloki
osveeno promiljanje tragedije; meutim, to smo uspeli tek za prvi deo definicije, a drugi deo
kao da je zaista pao sa neba. Aristotel je dosledno proveo jedan mogui metod definisanja
(per genus et differentiam) tako da samoj definiciji ne nedostaje ni jedan dijarezom dobijeni
momenat diferenciranja tragedije od drugih vrsta koje dele isti rod, ali njegova definicija ima
jedan specifian viak, sadran u poslednjem njenom delu. Ako prvi deo definicije odlikuju
sistematinost i konzistentnost, teko da moemo pretpostaviti da je drugi deo definicije
Aristotel odabrao sluajno.
Zato je Aristotelu potreban ovaj poslednji deo definicije? Kod Aristotela nema
eksplicitnog odgovora, pa se na ovo pitanje moramo vratiti nakon analize onoga to imamo u
ostatku teksta, uz nadu da ponudimo verovatan odgovor u zakljuku.
4. ANALIZA SASTAVNIH DELOVA TRAGEDIJE
Aristotel u nastavku teksta analizira kvalitativne delove tragedije i prikazuje
hijerarhijski poredak tih delova prema vrednosti. Dolazi do est sastavnih delova svake
tragedije i dodaje: Dva od tih sastavnih delova pripadaju sredstvima podraavanja, jedan
nainu podraavanja, a tri predmetima podraavanja; osim toga nema niega vie19. Vidimo
se svih est sastavnih delova tragedije mogu svesti na tri funkcije, a to su sredstvo, nain i
predmet tragikog podraavanja. Ovo razlikovanje kvalitativnih delova moe da nam pecizira
ta tano Aristotel razume pod sredstvom, nainom i predmetom koje uzima u obzir u definiciji,
a onda i da nam moda posredno poslui za reavanje problema sa poslednjim delom definicije.
Videli smo da je po predmetu podraavanja tragedija podraavanje (ozbiljne i zavrene)
radnje. Aristotel kae: Podraavanje neke radnje jeste pria (gradivo, sie, fabula). Priom,
naime, zovem sastav dogaaja, a karakterima ono po emu licima pripisujemo ovakve ili
onakve osobine, a mislima, najzad, ono ime lica u svojim govorima neto dokazuju ili neku
optu misao iskazuju.20
19 Isto, str. 16. 20 Isto.
-
11
Dakle, predmet podraavnja specifian za tragediju ovim se dodatno diferencira, tako
da zapravo imamo tri njegova elementa, ili tri predmeta tragikog podraavanja. Podraava se
(1) radnja (sklop dogaaja), podraavaju se (2) karakteri i podraavaju se (3) misli. Dalje
Aristotel kae da su dva sredstva podraavanja (4) govor i (5) muzika kompozicija. Sastavni
deo tragedije koji pripada nainu podraavanje jeste (6) pozorini aparat.
4. 1. Hijerarhijski poredak vrednosti sastavnih delova tragedije
Aristotel ne misli da je za sutinu dobre tragedije naroito bitno izvoenje na sceni i to
to se podraavanje vri licima koja delaju, a ne pripovedaju. Muziku kompoziciju i govor
smatra vanijim, jer su sredstva podraavanja, bez obzira na nain, ali muzika kompozicija
(kao peti sastavni deo) jeste najvaniji ukras21, dok je govor, kao sposobnost izraavanja
posredstvom rei22, za tragediju vaniji, jer on je ono ime lica izraavaju misli i namere.
Sintagma ono ime nam sugerie da je u pitanju sredstvo. Sredstva jesu sredstva samo
u ondosu na cilj, pa je predmet podraavanja vaniji od sredstava podraavanja. Misli koje se
podraavaju reima za Aristotela jesu bitnije od rei. A misli su sve ono u emu lica izjavljuju
da neto jeste ili nije, ili saoptavaju neke opte misli.23 U sluaju da se treba odluiti o nekom
postupanju, da li je dobro ili nije, da li treba neto initi ili izbegavati, misli su tek sredstva
odluke za samo postupanje, koje je cilj (ono ime lica u svojim govorima neto dokazuju...24
[Italic na, K. K.]). Vidimo na koji nain su misli vanije od govora, ali manje vane od delanja
(postupanja), i kako su u jednom sluaju cilj, a u drugom sredstvo. Prema tome, jo su vaniji
za tragediju karakteri, jer karakter je ono to izraava odreenu volju, naime to ko odabira ili
izbegava25 [Italic na, K. K.]. Karakteri se ispoljavaju u delanju kroz nastojanje ili izbegavanje
moguih situacija i predstavljaju sastavni deo tragedije koji pripada predmetima podraavanja.
Ali ni karakteri nisu najvaniji predmet podraavanja. Zatim, ako neko redom nanie izraze
koji majstorski prikazuju karaktere, i unese odlinu dikciju i sjajne misli, svim tim jo nee
ispuniti ono to se istaklo kao zadatak tragedije, nego to moe u mnogo veoj meri ispuniti ona
tragedija koja se slabije posluila tim stvarima, ali koja mesto toga pokazuje priu i dobar sklop
21 Isto, str. 18. 22 Isto. 23 Isto. 24 Isto, str. 16. 25 Isto, str. 18.
-
12
dogaaja.26 Odluan stav o radnji kao primarnom predmetu podraavanja Aristotel iznosi i
kroz jednostavan stav da jo bez radnje ne bi moglo biti tragedije, a bez karaktera bi.27
Analizom sastavnih kvalitativnih delova tragedije doli smo do neeg novog do
mogunosti da tragediju posmatramo iz perspektive relacije sredstvo-cilj. Ova relacija
omoguuje da bolje odredimo same te delove tragedije i njihove meusobne odnose, ali i da na
osnovu toga i samu tragediju bolje odredimo. Dalje, treba videti da li je tu novu relaciju
sredstvo-cilj mogue upotrebiti i van analize kvalitativnih delova, odnosno da li ju je mogue
primeniti na samu definiciju tragedije.
4. 2. Poredak sastavnih delova tragedije u odnosu na definiciju
Moglo nam se uiniti da se ovom analizom sastavnih delova tragedije predmet njenog
podraavanja utrostruuje i da je time rezultat analize u protivrenosti sa poetnom
definicijom, u kojoj se kao predmet navodi jedino radnja. Osnovni predmet tragikog
podraavanja prema Aristotelovom stavu jeste radnja, a podraavanje neke radnje jeste
pria28, pa je upravo pria osnovni sastavni deo tragedije. Ona ne iskljuuje karaktere i misli
ve ih obuhvata, jer je podela sastavnih delova tragedije uinjena prema hijerarhiji vrednosti,
a ope se smatra vrednijim od pojedinanog i svrha vrednijom od sredstva.
Dosadanji uvidi mogu nas navesti na hipotezu da je tragedija hijerarhijski poredak
svrhovitosti na ijem vrhu se nalazi pria, u kojem neki nie pozicioniran sastavni deo moe
biti i sredstvo (za vie pozicioniran sastavni deo) i cilj (za nie pozicioniran sastavni deo), u
zavisnosti od perspektive, a najnie pozicioniran sastavni deo ne bi bio cilj za neki drugi
sastavni deo, niti bi bio neophodno sredstvo. Da bismo hipotezu pokuali dokazati (ili
opovrgnuti), hipotetiki emo razmotriti stavove koje ona implicira, u svrhu verovatnog
odgovora.
Pria kao svrha tragedije ne bi trebalo da bude sredstvo za neki drugi njen sastavni deo.
Karakteri bi trebali biti sredstvo za priu, ali kao predmet podraavanja zavise od drugih
sredstava. Misli su cilj (svrha) u odnosu na govor kao sredstvo podraavanja misli, ali su misli
26 Isto, str. 17. 27 Isto. 28 Isto, str. 16.
-
13
sredstvo u odnosu na karaktere, koji se aktualizuju delatnou, koja je svrha miljenja.29 U
odnosu na miljenje (prosuivanje) kao sredstvo odluivanja o postupanju, postupanje
karaktera je cilj, ono radi ega (dobro). Ali u odnosu na priu kao jedinstven sklop dogaaja
koji oponaa ozbiljnu i zavrenu radnju odreene veliine, postupanje pojedinanih karaktera
je sredstvo. Pria je cilj i za ostale predmete podraavanja (misli i karakteri), koji su za nju ipak
samo sredstva. Misao da je pria kao sklop dogaaja optija i bitnija od pojedinanih karaktera
i pojedinanih dogaaja potvruje se i u zanimljivom Aristotelovom stavu o odnosu istorije i
pesnitva. Zato i jeste pesnitvo vie filosofska i ozbiljnija stvar nego li istoriografija, jer
pesnitvo prikazuje vie ono to je opte, a istoriografija ono to je pojedinano. Opte je kad
kaemo da lice s ovakvim ili onakvim osobinama ima da govori ili dela ovako ili onako po
verovatnosti ili po nunosti; a na to pesnitvo i obraa panju kad licima daje imena.
Pojedinano je kad kaemo ta je Alkibijad uradio ili doiveo.30
Pokazali smo da analizom sastavnih delova dobijena trostrukost predmeta tragikog
podraavanja ne mora biti u protivrenom odnosu sa odreenjem predmeta u definiciji tragedije
datoj na poetku estog poglavlja. Tome u prilog, citiraemo reenicu u kojoj sam Aristotel
razmatra odnose izmeu ranje, karaktera i misli, kao predmeta podraavanja. Kako je tragedija
podraavanje radnje koju vre neka lica, a ta moraju imati ovakve ili onakve osobine i po svom
karakteru i po svojim mislima, prirodno izlazi da radnje imaju dva uzroka: misli i karakter.31
Dvostrukost uzroka radnje (kao ljudskog postupanja) ne mora da znai da je cilj podraavanja
bilo koji od ta dva uzroka shvaena po sebi, ve su i misli i karakteri predmet podraavanja
jedino da bi se posredstvom njih ostvarila pria, kao opti i jedinstven sklop dogaaja koji
podraava ozbiljnu i zavrenu radnju.
Osim toga, pojavljuju se i dva sredstva, govor i muzika. Iako se u delu definicije koji
se odnosi na sredstvo muzika ne spominje eksplicitno, ona se implicitno sadri u reima otmen
i poseban za svaku vrstu u pojedinim delovima, jer pojedini delovi tragedije sadre pesmu i
hor. Mogue je shvatiti muziku kao zvuno podraavanje oseanja, analogno tome to je govor
zvuno podraavanje misli, pa je muzika po vrednosti na niem stupnju od govora, jer se
oseanja smatraju manje vanim od misli. Ali sam Aristotel o tome vie ne raspravlja.
29 Tragediju Aristotel shvata kao podraavanje (ljudske) radnje, a ne kao podraavanje prirodnih bivstava. Uslovi radnje su volja i miljenje. Na osnovu toga moemo smatrati da je u pitanju delatno miljenje (phronesis), miljenje u funkciji postupanja, razboritost kojom delanje jeste misaono delanje i kojom volja (koja karakterie karakter) jeste umno htenje, a da nije u pitanju teorijsko miljenje. Ova razlika potie od samog Aristotela, koji je znanja podelio na teorijska, praktika i poietika. O odnosu miljenja i delanja Aristotel govori u Nikomahovoj etici (Aristotel, Nikomahova etika, Kultura, Beograd, 1970.). 30 Aristotel, O pesnikoj umetnosti, str. 21. 31 Isto, str. 16.
-
14
Smatramo da udvostruavanje sredstva podraavanja nije u protivrenosti sa prvobitnom
definicijom.
Sastavni deo tragedije koji pripada nainu podraavanja jeste pozorini aparat, a u
definiciji je nain izraen reima: ...licima koja delaju, a ne pripovedaju. Nama moe biti
udno to je pozorini aparat na poslednjem mestu po vrednosti, ali Aristotel pretpostavlja
primat prie kao svrhe tragedije, a pria ne zavisi toliko od naina izvoenja, koliko od naina
sastavljanja samih dogaaja u prii, od njene unutranje sutine. Zato i kae: ...Najvanija
sredstva kojima nas tragedija osvaja jesu sastavni delovi prie, naime, preokreti (peripetije) i
prepoznavanja32 [Italic na, K. K.]. Dakle, sastavni delovi same prie kao osnovnog sastavnog
dela tragedije smatraju se vanijim od naina na koji glumci podraavaju priu, jer pria ne
gubi na svojoj unutranjoj vrednosti ako joj se uskrati scensko izvoenje. Tome u prilog
navodimo kraj estog poglavlja spisa O pesnikoj umetnosti. Naposletku, pozorini aparat
prua nam, dodue, zabavu, ali je taj elemenat najmanje umetniki i najmanje bitan za pesniku
umetnost. Jer, tragedija vri uticaj i bez javnoga prikazivanja i bez glumaca; osim toga, za
prireivanje scenerije vie vai umetnost reiserska negoli pesnika.33
Pomisao da Aristotel ima neto protiv javnog prikazivanja tragedija i pozorita iz
politikih razloga, ili da je re o nekakvom politikom planu makedonskog dvora na kome je
boravio34, izgleda nam manje verovatno od miljenja da je u pitanju dosledno izlaganje pojma
tragedije iz jedne mogue pozicije. Loa pria se ne moe napraviti boljom uz pomo dobrih
sredstava i dobrog naina, a dobroj prii nije neophodna gluma da bi bila dobra pria. U
definiciji deo licima koja delaju, a ne pripovedaju izraava nain podraavanja radnje kao
differentia specifica tragikog dramskog dela u odnosu na (epsko i lirsko) pesnitvo, ali ne
uzima u obzir vrednosnu hijerarhiju sastavnih delova. Kada se uzme u obzir kriterijum
vrednosti sastavnih delova, scena kao tek mogui nain dolazi na poslednje mesto.
Ovom analizom navedenih sastavnih delova smo otklonili mogue protivrenosti
izmeu definicije tragedije i vrednosne hijerarhije njenih sastavnih delova. Sledi kratka
rekonstrukcija sastavnih delova tragedije (od najmanje vrednog do najvrednijeg) kojom
trebamo da proverimo hiotezu o tragediji kao hijerarhijskom poretku svrhovitosti.
Scenski aparat je najnie vrednovan, jer nije neophodno sredstvo za prenoenje prie,
ve samo mogui nain, koji moe da zabavi, ali moe i da izostane. Muzika je najvaniji
32 Isto, str. 17. 33 Isto, str. 16. 34 Dipon, F., Aristotel i sa jedne i sa druge strane, http://www.pozorje.org.rs/scena/scena2308/23.htm, 10. 05. 2015.
-
15
ukras, jer govoru daje otmenost (govor koji ima ritam, harmoniju i pesmu) i u svakom
razliitom delu ga posebno intonira (znai da se neki delovi izvode samo u metrima, a drugi
pevanjem i muzikom.). Ona je pomono sredstvo za poboljanje govora kao osnovnog
sredstva podraavanja, a sama po sebi nije cilj u tragediji. Govor je osnovno sredstvo
izraavanja misli (ali i svrha za muziku koja mu je pomono sredstvo). Misli su predmet
govornog podraavanja, ali misli su i sredstvo odluivanja pri postupcima karaktera. Karakteri
su predmet koji se podraava misaonim govorom, ali postupci karaktera su sredstvo za priu
(sklop dogaaja). Pria je najvie vrednovana jer se sve svrhe ulivaju u nju, jer je ona sama
smisao tragedije, i nije sredstvo za bilo koji drugi sastavni deo.
5. PRIPREMA DRUGAIJEG PRISTUPA DEFINICIJI
Imajui dosadanje zakljuke u vidu, u svrhu potvrde uvida u teleoloki princip
hijerarhije vrednosti sastavnih delova tragedije, ali i da bismo pokuali posredno pribliavanje
smislu poslednjeg dela definicije, navodimo sledei citat.
Najvaniji od tih sastavnih delova jeste sklop dogaaja. Jer, tragedija nije
podraavanje ljudi, nego podraavanje radnje i ivota, sree i nesree, a srea i nesrea lee u
radnji, i ono to ini cilj naega ivota, to je neko delanje, a ne kakvoa. Po svom karakteru
ljudi su ovakvi ili onakvi, a po delanju sreni ili nesreni. Prema tome, lica ne delaju zato da
podraavaju karaktere, nego radi delanja uzimaju da prikazuju i karaktere. Zato su dogaaji i
pria cilj tragedije, a cilj je najvanija stvar u svemu.35 I neto nie na istoj strani: Ono, dakle,
to je osnova i, u isti mah, dua tragedije, to je pria.36
Pokazali smo ve da analiza sastavnih delova tragedije i njihov poredak prema
vrednosti ne stoje u protivrenosti sa definicijom tragedije, jer dijarezom dobijena definicija
odreuje tragediju u okviru jednog pretpostavljenog roda ljudske delatnosti i ne podrazumeva
dublju strukturalnu analizu due tragedije. Podsetimo se sada tri kriterijuma razlikovanja
tragedije od drugih srodnih umetnosti: predmet, sredstvo i nain podraavanja. Predmet
podraavanja su i misli i karakteri, ali oni se ne spominju u definiciji, jer, tragedija nije
podraavanje ljudi, nego podraavanje radnje i ivota..., pa se u pojmu radnje sadre misli i
karakteri, kao njeni uslovi, ali ne i kao cilj podraavanja, ve naprotiv, kao sredstvo ostvarenja
35 Aristotel, O pesnikoj umetnosi, str. 16 (poslednji pasus) i 17. 36 Isto, str. 17.
-
16
radnje. Dakle, kao to cilj ima primat u odnosu na sredstvo, tako i predmet podraavanja
(radnja) ima primat u odnosu na sredstvo podraavanja (govor), a nain podraavanja (scena)
podreen je sredstvu kojim treba da postigne odreeni predmet kao cilj. Tako i pria ima primat
u odnosu na karaktere, misli, govor, muziku i pozorite.
Razlaganje sastavnih delova tragedije i njihovih funkcija nije samo analitiko
razdvajanje i imenovanje, ve nas ono upuuje na prirodu povezanosti tih sastavnih delova,
omoguivi nam uvid u to da je odnos izmeu predmeta, sredstva i naina tragedije
hijerarhijski i teleoloki. Osim toga, u navedenom Aristotelovom citatu tri puta se pojavljuje
re cilj, (1) kao ono to je delanje za ivot, (2) ono to je pria za tragediju i (3) ono to je
najvanija stvar u svemu. Ovakav uvid nam omoguava i istovremeno sugerie da
Aristotelovu definiciju interpretiramo iz drugaije perspektive, a to je svrhovitost, odnosno
teleoloki princip tragedije.
6. TELEOLOKA INTERPRETACIJA SUTINE TRAGEDIJE
Aristotel koristi razvijen kategorijalni aparat za objanjenje svrhovitosti na mestima gde
se bavi ontolokom i spoznajnoteorijskom tematikom (pre svega u Metafizici37). Pokuaemo
da primenimo takve njegove pojmove na njegovu definiciju tragedije, u cilju pronalaenja
alternativnog puta do sutine tragedije.
Aristotelov pojam svrhovitosti () oznaava aktivni princip koji ostvaruje
mogunost. Jeste (aktualno) ono to je najpre bilo mogue da jeste. Pojmovni par
(mogunost) i (stvarnost) kod Aristotela stoje u takvom odnosu da je ono ostvareno
aktivno i ima primat u odnosu na ono to je samo pasivna mogunost. Ostvarenost je cilj koji
mogunost tek treba da ostvari. Tako je i ljudska dua usvrhovljenost () tela koje
mogunou ima ivot38, a u tom smislu se i kae: ...dua tragedije, to je pria.39 Aristotelovo
shvatanje najvieg bia (bog) podrazumeva da je to ista , kao najvia stvarnost bez
potencijalnosti, bez materije, ist akt, miljenje miljenja, forma forme, nepokrenuti pokreta
kome sve udi kao svrsi. U tom smislu cilj je najvanija stvar u svemu. Poto smo uvideli da
je pria cilj tragedije, a cilj je najvanija stvar u svemu, kao i da je pria podraavanje neke
radnje, moemo rei da je podraavanje radnje , , cilj, svrha tragedije, a
37 Aristotel, Metafizika, Paideia, Beograd, 2007. 38 Aristotel, O dui. Parva naturalia, Paideia, Beograd, 2012. 39 Aristotel, O pesnikoj umetnosti, str. 17.
-
17
podraavanje karaktera i misli je sredstvo tragedije u cilju oponaanja radnje, to se sve postie
posredstvom primerenog govora.
Dakle, ono ta se podraava, predmet podraavanja (radnja), jeste smisao koji aktivira
pasivnu mogunost podraavanja radnje (prie) sadranu u govoru (i muzici). Tako shvaen
predmet je cilj koji pokree sredstva; smisao radnje pokree govor o radnji.
6. 1. Primena Aristotelovog uenja o uzrocima na definiciju tragedije
Odnosu stvarnog i mogueg odgovara Aristotelovo uenje o formalnom i materijalnom
uzroku svake stvari (osim boga, koji je ista forma bez materije i najvia svrha kojoj sve tei).
Tako je materija, odnosno graa () mogunost neke stvari, a forma, oblik, dovodi materiju
do nekakve sutine koja je odreeno neto, istina stvari (pojam). Aristotelovo uenje o
uzrocima poznaje jo dve vrste uzronosti: eficijentni (delatni) i finalni uzrok (svrha, cilj,
funkcija); prvi tip uzronosti se odnosi na uzrok kao poetak kretanja materije ka formi, a drugi
na cilj kretanja. Uzmimo za primer Mironov kip Baca diska. Materijalni uzrok bi bio (ime?
Kojim sredstvom?) kamen ili bronza; formalni uzrok bi bio (ta? Koji predmet?) baca diska
u pokretu; eficijentni uzrok bi bio (Kako? Na koji nain?) Miron, ili neki drugi vajar koji je
materiju vajanjem doveo do oblika (ideje); a finalni uzrok bi bio (emu? U koju svrhu?) svrha
pravljenja kipa, npr. odstupiti od kiparske konvencionalnosti (frontaliteta) i nainiti skulpturu
u pokretu, ili realizovati momenat najvee fizike napetosti i mentalne koncentracije diskobola
pre izbacivanje diska.
Pokuaemo da Aristotelovo uenje o etiri uzroka primenimo na definiciju tragedije,
uzimajui u obzir dosadanje uvide. Poetni deo definicije (tragedija je, dakle, podraavanje
ozbiljne i zavrene radnje koja ima odreenu veliinu), kao to smo videli, izraava predmet
podraavanja, ali on nam sugerie i odgovor na pitanje ta (pre svega) jeste tragedija. Ona jeste
podraavanje (ozbiljne, zavrene, odreene) radnje, ona je pre svega pria. Videli smo i da je
pria cilj tragedije, a cilj je najvanija stvar u svemu. Dakle, kao osnovni predmet, radnja je
za delatnost tragikog podraavanja causa formalis (formalni uzrok podraavanja), ali i causa
finalis (cilj podraavanja). To je verovatno i smisao reenice ono, dakle, to je osnova i, u isti
mah, dua tragedije, to je pria. Sledei deo definicije (govorom koji je otmen i poseban za
svaku vrstu u pojedinim delovima), odnosei se na sredstvo podraavanja, izraava ono ime
se ostvaruje pria, ono ime se radnja uobliava, a to je samo tek njena mogunost. Dakle, kao
-
18
osnovno sredstvo, govor moemo shvatiti kao causa materialis (materijalni uzrok tragikog
podraavanja). Deo definicije koji odreuje nain podraavanja (licima koja delaju, a ne
pripovedaju) moemo shvatiti kao causa efficiens (delatni uzrok, oponaanje radnjom, a ne
naracijom). Primeujemo da priu, kao sklop dogaaja, moemo preneti i na nain
pripovedanja, a u tom bi sluaju jedna te ista pria imala drugaiji eficijentni uzrok
(pripovedaa umesto pozorine scene).
Za poslednji deo definicije (a izazivanjem saaljenja i straha vri proiavanje takvih
afekata) utvrdili smo da (za razliku od ostalih delova) ne sledi iz prethodne analize i da nije
mogue dobiti ga klasinim nainom definisanja (metodom dijareze kao deobe do poslednje
nedeljive vrste koja je differentia specifica u jednom viem rodnom pojmu). Ako pokuamo da
damo objanjenje pomou aristotelove teorije kauzaliteta, pokazuje se da je mogue shvatiti
proiavanje afekata kao causa finalis (funkcija tragikog podraavanja). Ali ve smo videli
da je pria (kao sklop dogaaja koji oponaa radnju) cilj tragedije.
6.2. Da li je causa finalis tragedije fabula ili katarza?
Da bismo ovo pitanje razreili, moramo primetiti da je mogue finalni uzrok shvatiti i
kao cilj kretanja i kao funkciju, jer oboje znae to radi ega je neto. Drugo, Aristotelove
ontoloke pretpostavke omoguuju razlikovanje mogunosti i ostvarenosti, pa se tragedija
moe posmatrati i (1) kao tek mogue delo i (2) kao ostvareno, gotovo delo.
Ako uzmemo u obzir da je tragiko delo u procesu nastajanja, odnosno kretanja od
svoje grae () ka svom formalnom uzroku, od mogunosti ka ostvarivanju svrhe, onda se
formalni uzrok (podraavanje radnje) poklapa sa finalnim uzrokom, a cilj podraavanja je i
funkcija podraavanja, osnov i dua tragedije, pria (potencijalna fabula). Jer sva sredstva
postoje kao sredstva samo sa tom funkcijom: da bi se ostvarila fabula kao causa finalis.
Meutim, kada je tragedija ve nastala, kada je proces njenog stvaranja gotov i cilj je
postignut (ostvarena fabula), njen formalni uzrok ostaje podraavanje radnje, ali njen finalni
uzrok, njena funkcija se vie ne poklapa sa njenom ve oformljenom formom; ona vie ne
postaje samom sobom, jer ve jeste to to je trebala da postane. Radnja je dobila oblik prie, a
gotova pria dobija funkciju tek kada se prenosi sluaocima ili ako se igra pred gledaocima u
pozoritu. Ona tada svoju specifinu funkciju ostvaruje u duama pubilike, bilo pozorine, bilo
italake. Jer, i bez obzira na izvoenje, pria treba da je tako sazdana da onaj koji samo slua
-
19
kako se dogaaji razvijaju osea i zebnju i saaljenje zbog onoga to se deava, kao to bi to
svako osetio sluajui priu o Edipu.40
Budui da naine i sredstva kojima strah i saaljenje mogu uticati na duu, razloge zbog
kojih bi to bilo poeljno ili ne, kao i smisao sintagme ne moemo
ispitivati u ovom radu zbog ogranienog obima i smisla teme, zavriemo sa saetim
zakljukom.
6. 3. Zakljuak
Podelom nauka na teorijske, praktike i pojetike (proizvodne) Aristotel je hteo
razlikovati znanja sa obzirom na odnos prema predmetu. U teorijskim naukama (metafizika,
fizika i matematika) principi se nalaze u samom predmetu, a istraiva shvata ono to jeste i
to nuno mora da bude. U praktikim naukama (etika, ekonomija i politika) principi se nalaze
delom u predmetu, a delom u samom istraivau. To znai da se istraiva tu ne moe potpuno
izdvojiti iz okvira svoga predmeta, koji mu nije potpuno onostran, jer je i on sam deo tog
predmeta (odnos oveka prema drugom oveku i prema zajednici ljudi, porodica, drava).
Najzad, u pojetikim naukama, principi koje proizvoa (zanatlija ili umetnik) treba da sledi
jesu principi dobrog stvaranja, a iste te principe treba da sledi i istraiva umetnikog stvaranja.
Teorijske nauke bave se predmetima koji postoje nezavisno od same nauke. Da bi se
izvela definicija nekog predmeta, potrebno je da se odredi kojem rodu predmeta on pripada
(genus proximum) i u emu se razlikuje od predmeta koji pripadaju istome rodu (differentia
specifica). Aristotel je mogao ovim metodom definisati tragediju, meutim, ovakvo bi
tumaenje poslednji deo definicije (a izazivanjem saaljenja i straha vri proiavanje takvih
afekata) uinilo nebitnim.
Predmeti proizvodnih nauka (a jedan od njih je i tragedija) nemaju prirodnu
egzistenciju, nemaju svoj uzrok u sebi samima, ve njihova egzistencija zavisi od umetnikove
namere i vetine. Da bi oni mogli postojati, neophodno je ispuniti etri uslova: causa formalis,
causa materialis, causa efficiens i causa finalis.
U potencijalnoj tragediji pria (potencijalna fabula) ima ulogu i causa formalis i causa
finalis ujedno (osnova i, u isti mah, dua tragedije). Dok gluma, govor i radnja (nain,
sredstvo i ciljni predmet, eficijentni, materijalni i formalno-finalni uzrok) prethode ostvarenju,
40 Isto, str. 28.
-
20
causa finalis (shvaen kao funkcija) moe postati uzrok samostalan od formalnog tek time to
je tragika pria ve dovrena. Gotova tragika pria (ostvarena fabula) moe i treba biti
preneta (pripovedanjem ili izvoenjem), da bi tek izazivanjem saaljenja i straha u cilju
postizanja emotivne katarze u duama publike njena ostvarenost ispunila funkciju (causa
finalis). Ovakvo shvatanje moe objasniti i metodoloki smisao Aristotelovog neobrazloenog,
iznenadnog i na prvi pogled zbunjujueg ubacivanja poslednjeg dela definicije, jer se on tie
uzroka koji deluje tek tada i tek time to je tragika fabula ve ostvarena.
-
21
LITERATURA
PRIMARNO DELO:
Aristotel, O pesnikoj umetnosti, sa starogrkog preveo uri M. N., Kultura, Beograd, 1955.
OSTALA DELA:
Aristotel, Druga analitika, sa starogrkog prevela Atanasijevi K., Kultura, Beograd, 1990.
Aristotel, Metafizika, sa starogrkog preveo Blagojevi U. S., Paideia, Beograd, 2007.
Aristotel, Nikomahova etika, sa starogrkog prevela alabali R., Kultura, Beograd, 1970.
Aristotel, O dui. Parva naturalia, sa starogrkog preveo Blagojevi S., Paideia, Beograd,
2012.
Aristotel, Organon, sa starogrkog prevela Atanasijevi K., Kultura, Beograd, 1965.
Koplston, F., Istorija filozofije. Grka i Rim, sa engleskog preveo unji S., BIGZ, Beograd,
1991.
Zurovac, M., Tri lica lepote, Slubeni glasnik, Beograd, 2005.
INTERNET:
Dipon, F., Aristotel i sa jedne i sa druge strane, sa francuskog prevela iri-Petrovi, K.,
http://www.pozorje.org.rs/scena/scena2308/23.htm, 10. 05. 2015.
Petrovi, S., Intelektualistiko-saznajna interpretacija pojma katarse,
http://www.filozofskodrustvors.org/wp-content/uploads/2012/04/03_sreten_petrovic.pdf,
10. 05. 2015.
top related