konstruiranje etničkih identiteta
Post on 15-Oct-2021
21 Views
Preview:
TRANSCRIPT
1
Karl-Heinz Kohl
Konstruiranje etničkih identiteta
Izlaganje, Sarajevo 12. 11. 2015. godine
I.
Stara latinska poslovica kaže da knjige imaju svoje sudbine: Habent sua fata libelli. Time
se misli na to da knjiga počinje da razvija vlastiti život nakon što se jednom zapiše i
objavi. Ona se ne kreće samo u materijalnom smislu iz ruke u ruku, već može, u
zavisnosti od vremena, spoljnih okolnosti i ličnosti čitatelja, poprimiti nova značenja. Što
vrijedi za knjige, vrijedi u jednakoj mjeri i za određene naučne koncepte. Pojmovi
„etnicitet“ i „etnički“, koji su skovani već prije nekih 100 godina, pokazuju ovo svojom
najnovijom historijom. Još do prije tri decenije spadali su u stručnu terminologiju iz
oblasti etnologije i sociologije, a široj publici bili su nepoznati. Danas su zauzeli mjesto
pojmova koji se ili smatraju opterećenim predrasudama ili se odbijaju iz nekih drugih
razloga.
Jedan od primjera za ovo je pojam „rasa“, koji je bio diskreditiran od 1945.
godine, ali se u engleskom i francuskom jeziku još dugo koristio. Prilikom ispunjavanja
zvaničnih formulara u SAD-u donedavno se moralo navoditi kojoj od četiri velike
skupine „rasa“ pripadate. Danas se umjesto toga upotrebljava kategorija „etniciteta“.
Dok se ranije u Africi govorilo o plemenskim društvima, danas se preferira pojam
„etnička skupina“, jer se pojmovi koji vode porijeklo još iz kolonijalnog doba, „tribes“ ili
„tribu“, doživljavaju diskriminirajućim u postkolonijalnim afričkim nacionalnim
državama. Iako je zapravo uvijek bio sve, samo ne ponižavajući, pojmu „narod“ („Volk“),
koji se koristio primjerice u zvaničnim objavama stare Habsburške monarhije, dogodilo
se nešto slično, no, u ovom slučaju iz drugačijih motiva. Tek kada je došlo do propasti
velikih socijalističkih saveznih država u Istočnoj Evropi, svijet je morao primiti k znanju
da se među narodima koji tobože imaju svoju nacionalnu državu kriju još manji narodi s
vlastitim jezikom i kulturom, sa čak još manjim jezičkim i kulturalnim cjelinama unutar
tih naroda. To je u neku ruku funkcioniralo prema principu ruske babuške. No, kako
nazvati ove nove cjeline, jer su tokom nacionalističkih pokreta 19. stoljeća pojmovi
naroda i države zapravo bili usko povezani jedan s drugim? Jer, priznati im da su i oni
bili „narodi“, istovremeno bi značilo i da im se priznaje pravo na formiranje vlastite
države. No, to vodeći političari novih država koje su i same upravo tek bile stekle svoju
2
autonomiju, naravno nisu željeli. I iz ovog razloga se tada posegnulo za pojmom etnije
odn. etničke skupine koji je do tada bio uobičajen samo u društvenim naukama. U
naučnom smislu to uopće nije ni bilo pogrešno – jer primjerice u skladu s uobičajenom
definicijom ovog pojma u etnologiji – i već čvrsto etablirani narodi s nacionalnim
državama, Francuzi, Englezi, Talijani, nisu ništa drugo nego naročito velike etničke
skupine. No, u ovdje spomenutim slučajevima on je ponajprije korišten više radi
neutralizacije, jer se razmjer sukoba koji su se počeli razvijati nije mogao naslutiti, odn.
nisu se željeli uočiti.
Rastuća rasprostranjenost koju je ovaj nekadašnji stručni termin doživio od kraja
1980-ih godina širom svijeta, od njega je u sljedećim desetljećima napravila praznu riječ
koja se na gotovo svakodnevnoj osnovi može pronaći u vijestima i u štampi. Danas se čak
čini kao da ovaj izraz čeka jednaka sudbina kao izraze koje je on zamijenio, a koji su iz
različitih razloga zastarjeli. S aspekta političke korektnosti danas je postalo upitno
govoriti o etničkim skupinama. Upravo oni koje su prije drugi tako nazivali, odbijaju da
ih se etiketira ovim pojmom, iako se prije nekoliko godina sam Stuart Hall, jedan od
utemeljitelja postkolonijalne teorije, izričito zalagao za pojam etniciteta, jer „biti Crnac“
ili imati „crnačko iskustvo“ su zapravo rezultati pripisivanja socijalnih vrijednosti, a ne
nekog „prirodnog“ stanja.
Time se nažalost u potpunosti u pozadini našao teorijski okvir u kojem je pojam
etniciteta izvorno bio smješten i koji i dalje sadrži važne spoznaje, a koje nipošto nisu
opovrgnute historijskim razvojem tokom protekla tri desetljeća, već, štaviše, potvrđene
su njime. Namjera mog izlaganja je da Vam ponajprije predstavim teorijske diskurse i
debate koji se vežu za stručni termin etniciteta. Pri tome svjesno neću referirati na
dešavanja sa prostora jugoistočne Evrope, za koja uostalom nisam ni stručnjak.
Naprotiv, ograničit ću se samo na primjere iz Afrike, Azije i Sjeverne Amerike, i zbog toga
što se u kontrastnoj slici stranoga često možemo znatno bolje uočiti nego u vlastitom
odrazu.
II.
Pojmovi etnicitet, etnos i etnička skupina etimološki potječu od , riječi kojom su se
u antičkoj Grčkoj označavale sve nehelenske narodne skupine, dakle grupe ljudi koji su
imali drugi jezik, druge običaje, druge privredne oblike, političke institucije i religije od
vlastitog naroda, koji se nije nazivao etnos, već demos. Dok se riječ demos uspjela održati
do danas u široko rasprostranjenom pojmu demokratija ili narodna vlast, oblast iz koje
3
ja dolazim u 19. stoljeću preuzela je riječ etnos kao dio svoje samooznake. Jer, etnologija
za svoj klasični predmet nema demos, vlastiti narod, već zapravo relativno mala,
homogena i zatvorena društva u izvanevropskom prostoru.
Pod „etnijom“ ili „etničkom skupinom“ u etnologiji danas se podrazumijeva grupa
ljudi s istom kulturom, istim jezikom, vjerom u zajedničko porijeklo i izraženom ‘sviješću
o tome ko smo mi’. Prednost ove definicije leži u tome što ona ne navodi ništa o
posebnom obliku društvene ili političke organizacije, kao ni o demografskoj veličini
grupe ljudi koja se naziva etnijom. Etnije u smislu ove definicije mogu biti rodovske
zajednice i plemena organizirana na rodbinskoj osnovi, to mogu biti narodi koji imaju
državu i pojedinačne grupe unutar većih državnih saveza: kao primjerice Sinti i Romi u
mnogim evropskim državama, Yorube u Nigeriji ili bijeli anglosaksonski protestanti
(WASP, eng. White Anglo-Saxon Protestants) u SAD-u.
Centralno pitanje kojim će se baviti moje izlaganje je pitanje o mogućnosti
objektiviranja ovih kriterija. Nasuprot njoj unutar debate o etnicitetu mogu se
razlikovati tri različita stajališta: esencijalistička, konstruktivistička i
primordijalistička pozicija. Prvu poziciju opisat ću kratko, drugu opširnije, da bih se na
kraju dotakao i treće.
Esencijalističkom se u debati o etniticetu naziva ona pozicija za koju je
objektivni karakter navedenih obilježja izvan svake sumnje. Ovu poziciju generalno
zastupaju samo akteri, pripadnici pojedinih etničkih skupina. Za njih zajedničko
porijeklo igra daleko najvažniju ulogu. U većini sjevernoameričkih indijanskih rezervata
danas primjerice morate dokazati da u sebi imate najmanje jednu četvrtinu indijanske
krvi ukoliko želite biti priznati kao pripadnik plemena. Etničke skupine Native
Americans također su ponosne na svoje jezike, koji vrijede kao važna distinktivna
karakteristika prema spolja. Pri tome se ignorira činjenica da ih je u većini slučajeva već
odavno potisnuo engleski jezik, da se u porodicama gotovo više i ne govore, te da ih
stoga mladi ljudi mukotrpno moraju prvo naučiti u školi. S druge strane, od najveće
etničke skupine SAD-a, potomaka bijelih useljenika, poznajemo i ozloglašeno pravilo
„jedne kapi krvi“ („one drop blood“). Osoba koja je – još i u prvim desetljećima nakon
Drugog svjetskog rata – samo bila pod sumnjom da među precima ima Afroamerikanca,
na Jugu SAD-a je potpadala pod stroge propise aparthejda koji su važili do početka
Pokreta za građanska prava, te nije smjela jesti u restoranima u koje dolaze bijelci,
morala je koristiti odvojene toalete itd.
4
Čak su i etnolozi često preuzimali esencijalistički pogled. Zbog čega bi i
proturiječili svojim informantima, koji svoje porijeklo doduše u ranijim vremenima još
uvijek nisu znali genetski dokazati, ali su ipak u pravilu bili veoma ponosni na duge
nizove predaka, koje bi znali izrecitirati napamet? Ali, već je Max Weber, jedan od
utemeljitelja ne samo sociologije, već i modernih teorija o etnicitetu, ukazao na to da je
prilikom formuliranja etničkih identiteta daleko važnija svijest o „nama“/zajedničkom
identitu (njem. „Wir-Bewußtsein“) nego geneologija. Čak upravo ta svijest o „nama“ često
stvara vjerovanje u zajedničko porijeklo. „Vjerovanje u pripadanje istome rodu može,“ –
kako je to formulirao Max Weber u svojim razmatranjima pojma ‘etničke skupine’ –
„naime, imati važne posljedice za stvaranje političkog zajedništva, ... pri čemu je posve
svejedno da li objektivno postoji krvno srodstvo ili ne“i. Ovu spoznaju u 1930-im
godinama prihvatio je i dalje razvijao mali broj autsajdera, kao primjerice ruski etnolog
Sergej M. Shirokogoroffii i etnosociolog Wilhelm E. Mühlmann iii. U anglosaksonskoj
znanosti je nasuprot tome i dalje vladalo esencijalističko shvatanje: Pokušali su
definirati etničke skupine na osnovu čvrsto određenih osobina, a to upravo znači i
osobine koje je moguće objektivirati poput jezika ili porijekla, teritorijalnosti i religije.
Promjena je nastupila u 1960-im godinama. Pri tome su za novo shvatanje pojma
enticitet usmjeravajući bili zaključci koje je donio norveški etnolog Fredrik Barth na
osnovu svog istraživanja socijalne organizacije Patana ili Paštunaca koji su se naselili na
afganistansko-pakistanskom graničnom području. Uz pomoć knjige koju je on objavio
1969. godine, Ethnic Groups and Boundaries (Etničke skupine i granice) postavljeni su
temelji za konstruktivističku teoriju o etnicitetu, o kojoj ću pobliže govoriti u nastavku.iv
U središtu Barthovih promišljanja pri tome se nalazi pojam etničke granice. Barth
je izričito ukazivao na to da se samodefiniranje neke etničke skupine uvijek dešava samo
razgraničavanjem od drugih etničkih skupina. Za nastajanje zajedničke svijesti o „nama“
nužno je potrebna interakcija s nekom drugom socijalnom grupom, koja se razlikuje od
vlastite po određenim osobinama. Ali, za koje se osobine smatra da diferenciraju vlastitu
grupu od strane grupe, pri tome u značajnoj mjeri zavisi od vrste određene situacije, od
vrste procesa interakcije, od određenog partnera komunikacije i posebnog interesnog
stanja ili i stanja sukoba. Nasuprot Iranaca će se stoga Paštunci shvatati kao Afganci i
time će se odnositi na svoju državnu pripadnost. No, u interakciji s Hindusima njihovo
samodefiniranje će se odnositi na njihovu pripadnost islamu. Nasuprot šiita shvatat će se
kao suniti, a tek nasuprot pripadnika svoje susjedne etnije, Baluča, zapravo će se
5
shvatati kao Paštunci. Unutar roda postoje dalje mogućnosti diferenciranja i
ograničavanja, za koje u slučaju sukoba postaje odlučujuća pripadnost klanuv.
Etničke granice nisu, dakle, unaprijed zadate same od sebe. One se ne odnose ni
na kulturalne razlike, a nipošto na genetske razlike. Tako se primjerice i 9 % Uzbeka koji
žive u Afganistanu i naspram Irana i naspram ranije ruske okupacijske sile smatraju
Afgancima, iako se veoma razlikuju od većinskog stanovništva na osnovu svojih
fizionomskih karaktersitika. Etnički identiteti se prema tome konstituiraju u procesu
uzajamnog pripisivanja identiteta stranoga ili svijesti o zajedničkom identitetu. Etničke
skupine formirale su se kao „rezultat refleksivnog procesa selekcije“ uvijek isključivo u
opoziciji s drugim, slično strukturiranim grupama. O pripadnosti i solidarnosti uvijek
odlučuje osoba nasuprot nas.
Uostalom, uporedive procese britanski socijalni antropolozi su istražili mnogo ranije,
iako još uvijek ne i u pogledu pojma etniciteta. Južni Sudan, koji se i nakon dobijanja
nezavisnosti od Sudana nalazi u endemskom ratnom stanju, već je u 1930-im godinama
stavljao britansku kolonijalnu upravu pred značajne probleme. Drugačije od kraljevstva
ili zajednica s plemenskom organizacijom kojima upravlja poglavica u drugim afričkim
kolonijama, stanovništvo ovog područja, u kojem je često dolazilo do napada, krvavih
razmirica i pobuna, nije se željelo povinovati pax britannici koju su nametnuli kolonijalni
vladari. Vojne akcije uspostavljanja mira britanskih zaštitinih postrojbi ovdje su za
posljedicu imali suprotan učinak. Jer, dovele su do toga da su se tradicionalno zavađene
klanske i plemenske zajednice tada udružile protiv kolonijalne sile, i to iako nisu
posjedovali nikakve centralne političke instance. Uprava Anglo-egipatskog Sudana dala
je zadatak britanskom etnologu Evans-Pritchardu da provede etnografsko istraživanje
lokalnih prilika, u kojem je došao do iznenađujučeg zaključka da se snaga otpora
junžnosudanskih Nuera i Dinka paradoksalno temelji upravo na njihovoj labavoj
političkoj organizaciji. Osnovne društvene jedinice Nuera koje je on istraživao čine
patrilinearne grupe sa zajedničkim porijeklom ili lineages, iz kojih su sastavljeni pojedini
klanovi, koje zatim čine pleme.vi Sve te jedinice geneološki su povezane jedna s drugom i
odnose se na zajedničke muške pretke. Ukoliko primjerice povodom krađe stoke ili
ubojstva iz nehaja dođe do razmirica između članova dvije grupe s različitim porijeklom,
onda te dvije grupe imaju neprijateljski odnos sve dok se sukob među njima – primjerice
plaćanjem odštete – ne izgladi. Sve ostale grupe sa zajedničkim porijeklom se nasuprot
tome ponašaju neutralno. Obaveza na pružanje podrške uvijek se usmjerava prema
6
određenoj geneološkoj dubini. No, ukoliko se sukob odvija među pripadnicima različitih
klanova unutar jednog plemena ili čak među pripadnicima različitih plemena, tada je na
solidarno pružanje pomoći obavezna ona veća socijalna jedinica, odn. cijeli klan ili cijelo
pleme.
Ovaj opozicijski princip segmentiranja omogućio je stanovnicima Južnog Sudana
da izađu na kraj bez centralnih političkih jedinica i bez policijskog sankcioniranja. Živjeli
su u stanju koje je Evans-Pritchard opisao kao „reguliranu anarhiju“. Treba li stoga
začuditi da se stanovništvo Južnog Sudana koje je brojalo nekoliko stotina hiljada ljudi
udružilo protiv Britanaca kada su pokušali da okončaju krvave sukobe između klanova i
plemena. No, ova koalicija raspala se jednako brzo kako je i nastala.
Svjesno sam odabrao ova dva primjera, jer su oni ostali aktualni do danas. Kada
se američki predsjednik George Bush nakon terorističkog napada 11. 9. 2001. godine
odlučio na to da radi svrgnuća Talibana u Afganistan pošalje američke interventne trupe,
etnolozi na cijelom svijetu našli su se u čudu, barem oni koji su pažljivo iščitali Frederika
Bartha. Iako je on svoju strukturnu analizu izradio već prije preko pedeset godina, ona
vrijedi i danas. Pokazuje zašto do sada nijednoj jedinoj stranoj vlasti nije uspjelo da se
trajno nastani u Afganistanu. Ovdje su na vrhuncu imperijalizma neuspješni bili već
Britanci, a u završnoj fazi Hladnog rata i sovjetske trupe. Pritisak izvana doveo je do
udruživanja etničkih skupina koje su ranije bile u neprijateljskim odnosima, a koje su se
sada shvatale kao jedna velika grupa sa zajedničkim identitetom i zajednički postupali
protiv stranog okupatora. Gotovo redovno je nakon svake pobjede slijedila faza u kojoj
bi ponovo dolazilo do cijepanja na pojedine etničke skupine, koje su se u novije vrijeme
pri tome čak rado koristili nekom vrstom kamuflaže, bilo da su se predstavljali kao
komunisti, salafisti ili pobornici zapadnjačko-demokratskih ideala. Sve dok je zemlja još
uvijek bila prepuštena sama sebi, najčešće je uspijevalo da se održi određeni balans
među grupama koje su bile u sukobu jedna s drugom. No, on se redovno slamao i slama
se, čim centralna vlada pobudi utisak da postaje previše ovisnom od stranih moći i
njihove podrške.
Nešto slično vrijedi i za Južni Sudan. Sve dok se još radilo o borbi protiv
centralnosudanske vlade u Kartumu, Dinke, Nueri i Šiluci borili su se na jednoj strani u
oslobodilačkom frontu Južnog Sudana. Iako je povremeno dolazilo do etničkih odvajanja,
desetljećima duga borba protiv diktatora Bashira i njegov islamistički režim ipak ih je
uvijek ponovo zbližavala. Nakon što je Južni Sudan 2011. godine stekao nezavisnost, nije
potrajalo dugo dok tradicionalni sukobi ponovo nisu isplivali. Nažalost, mora se računati
7
s tim da će Južni Sudan uskoro spadati u niz „failed states“ (propalih država), u kojima će
i dalje vrijediti princip koji jasno dolazi do izraza u jednoj staroj arapskoj poslovici: „Ja
protiv moje braće. Ja i moja braća protiv naših rođaka. Ja, moja braća i moji rođaci protiv
ostatka svijeta.“
III.
Istraživanja Bartha i drugih naučnika koji proučavaju etnicitet doveli su do revizije
esencijalističkog shvatanja prema kojem su etnije shvatane kao konstantne geneološke
jedinice i da se pokušaju odrediti zajedničkim karakteristikama koje je moguće
objektivizirati kao što su jezik, porijeklo, religija, itd. Nasuprot tome, sada se naglašavao
relacijski i situativni karakter etničke skupine: Svijest o etničkom identitetu konstruira
se uvijek u ograničavanju od drugih etničkih skupina. Fluidna je i zavisna od situacije.
Nekada obuhvata veće, a nekada i manje cjeline. Usljed ovog novog shvatanja pojma
enticiteta esencijalističko poimanje postaje u potpunosti suvišno. Umjesto toga, pažnja
se u sljedećim godinama skroz usmjeravala na formaciju i transformaciju etničkih
skupina. Na osnovu arhivskih studija etnohistoričari mogli su dokazati da su se brojna
afrička plemena, za koja se vjerovalo da postoje već stoljećima ili čak milenijima, udružili
u zajedno djelujuće grupe s jedinstvenom etničkom sviješću o zajedničkom identitetu
tek pod uslovima evropskog kolonijalnog režima. Razvoj ovih i drugih socijalno i
politički samo labavno strukturiranih etničkih skupina u „plemena“ donekle se čini kao
proizvod kolonijalne ere. Kolonijalne vlade su pogodovale formiranju ovakvih grupa pod
nekim domaćim potentatom, jer su odgovarale principu indirektne vladavine koji su one
prakticirale i omogućavale efikasnu organizaciju uprave.
Primjer za formiranje etničkih skupina pod uslovima kolonijalne strane
vladavine, koji je u međuvremenu postao poznat zbog žalosnog povoda, su skupine
stanovništva Hutua i Tutsija koje se danas ponovo žestoko bore jedna protiv druge u
području Afričkih velikih jezera. U poređenju s klasičnom definicijom koja je citirana na
početku, ove dvije skupine ne bi se ni smjele nazivati „etnijama“, jer su već dugi niz
stoljeća nastanjene na istom području, govore isti jezik, pokazuju slična religijska
uvjerenja, dijele jednake norme i vrijednosti, te se i vjenčavaju između sebe. Historijski
gledano, centralna razlika između ove dvije grupe nalazila se samo u njihovoj privrednoj
aktivnosti i pozicijama moći koje su zauzimale u predkolonijalnom društvu. Dok su se
Tutsi bavili stočarstvom i većim dijelom su pripadali vladajućoj plemićkoj klasi, Hutui
koji su živjeli od poljoprivrede predstavljali su većinu stanovništva i smatrani su
8
vazalima Tutsija. No, prelazi između oba sloja stanovništa bili su fluidni: Osiromašeni
Tutsi mogli su postati Hutui, jednako kako je obratno političkim vođama Hutua bio
moguć uspon u vladajuću klasu. Ovaj odnos promijenio se početkom kolonijalnog doba.
U prvom redu Belgijanci, koji su 1916. godine preuzeli od Nijemaca područje oko Velikih
afričkih jezera, pokušavali su iskoristiti razliku između ova dva sloja stanovništa u svoju
korist. Vjerovali su da u ratobornim Tutsima mogu pronaći idealnog saveznika za svoju
kolonijalnu politiku koja se orijentirala prema principima „indirektne vladavine“. Kako
bi se obezbijedio njihov hijerarhijski položaj, dobili su brojne privilegije. Kod
preferiranja ove grupe stanovništva ulogu su igrale i rasističke predrasude. Dok su
Hutue Belgijanci smatrali servilnim i primitivnim seljacima, na neki način su se osjećali
srodnim sa Tutsima. Vjerovali su da u njima prepoznaju potomke „više hamitske rase“. U
izvješću misionara, vladinih službenika i etnologa s početka 20. stoljeća uvijek se iznova
špekuliralo o tome da li se ova hamitska „vladajuća rasa“ koja je u svom držanju toliko
nalikovala Evropljanima doselila u Subsaharsku Afriku iz Etiopije, Egipta ili pak Azije.vii
Još u predkolonijalno doba fluktuirajuće granice između ova dva sloja
stanovništva počele su se zatvarati još više kada su Tutsi, kojima su izvorno kolonijalni
vladari davali prednost i koji su stoga bili bolje obrazovani, nakon Drugog svjetskog rata
počeli tražiti svoju nezavisnost, nakon čega su Belgijanci promijenili svoju politiku i tada
su pokušavali ući u političke alijanse sa Hutuima koji su činili većinu stanovništva, a koje
su Tutsi „podtlačili“. Iz socioprofesionalnih grupa na ovaj način su tada „etnije“ uistinu
poprimile subjektivno značenje tog pojma: manje ili više zatvorene grupe sa zajedničkim
identiteom (Wir-Gruppen), koje su se sve jače ograničavale jedna od druge. U ovom
procesu formiranja na strani Tutsija naposlijetku nije samo igralo ulogu pozivanje na već
spomenute teorije o porijeklu, koje su početkom stoljeća razvili etnolozi i misionari.
Predstava o hamitskom porijeklu Tutsija preuzeta je od njih da bi legitmirali svoj zahtjev
za vladavinom. Etničkom principu formiranja tako je odgovarao model konstruiranja
historije, koji je postao jedan od značajnih konstituenata svijesti o etničkom identitetu i
samosvijesti Tutsija.
Od objavljivanja pionirske studije Terencea Rangera i Erica Hobsbawma u nekom
sličnom slučaju govorili smo o „izmišljanju tradicija, proces koji se može posmatrati u
brojnim etničkim pokretima. Upravo u društvima koja su nekada bila bez pisma, u
kojima su historijske predaje prenošene samo usmenim putem, iskušenje je veliko da se
prilikom rekonstrukcije historijskih događaja poziva na upitne izvore, ukoliko su oni
samo pogodni za stvaranje što pozitivnije, čak idealističke slike vlastite prošlosti. Tako
9
naprimjer u slici o sebi novozelandskih Maura spis misionara iz 19. stoljeća igra veliku
ulogu, koji je vjerovao da ih u okviru visoko spekulativne teorije o širenju kultura može
povezati sa starim Egiptom – predajom prema kojoj su njihovi preci djelovali poput
odvažnih pomoraca i navigatora. U mnogim indijanskim društvima Sjeverne Amerike
ideologiji o Mother Earth pripada sličan značaj. Danas im dozvoljava da stiliziraju svoje
pretke i sebe kao čuvare prirode. Ali, ovdje se također radi o izmišljenoj tradiciji.
Dokazano je da i ona potiče od protestantskog misionara. Mogao bih navesti i druge
primjere, ali mislim da je ovih nekoliko dovoljno.
Istraživanje ovih i drugih izmišljanja tradicija u 1980-im i 1990-im godina doprinijelo je
tome da se konačno diskreditira esencijalistički pristup. Sve drugo nego historijski
narastao, "kvazi-prirodni fenomen", etnicitet se sada činio kao ideološki konstrukt koji
je bio itekako pogodan za manipulacije jer su se uz njegovu pomoć mogle zataškati prave
ekonomske i političke namjere aktera. Prihvatanje konstruktivističke koncepcije pojma
etnosa također je pospješeno time da je tada u afričkim i azijskim državama koje su
postale nezavisne takozvani proces stvaranja nacije (nation-building) ostvario prve
uspjehe. Naime, ukoliko je bilo istinito da su bivši kolonijalni vladari samo zbog toga
snažno naglašavali jezičke i kulturalne razlike između pojedinih grupa stanovništva da
bi ih mogle izigravati jednu protiv druge, čak i to da je većina plemena i sama zapravo
bila tek izmišljotina kolonijalizma, onda se moglo očekivati i da će se tribalistička sablast
– temelj politike divide et impera kolonijalnih uprava – uskoro doživjeti svoj kraj. Zar
etnolozi i historičari nisu dokazali da se kod etničkih grupa nipošto ne radi o
konstantnim historijskim veličinama, već tek o artificijelnim ad hoc grupama? Zbog čega
one dakle ne bi pod povoljnijim spoljnim uslovima mogle jednako brzo ponovo nestati
kako su se nekoć i formirale?
No, ova prognoza se nije obestinila. U onoj mjeri u kojoj su se razbile početne
nade i u kojoj je Afrika zapadala iz jedne u drugu ekonomsku krizu, na cijelom
kontinentu moglo se posmatrati ponovno pojavljivanje etničkih napora za ostvarivanje
autonomije. Tu ništa nije koristilo ni što je riječ tribalizam protjerana. Čak ni autoritarni
režimi se više ne smatraju sposobnim da djeluju protiv ovih tendencija. Neke države
poput Etiopije su se raspale, a drugim, poput Somalije, postalo je nemoguće vladati. U
centralnoafričkoj regiji Velikih afričkiha jezera nakon više od dvadeset godina nisu se
uspjeli smiriti sukobi između Hutua i Tutsija i oni su ponovo buknuli. U Sjevernoj Africi i
arapskim državama nakon Arapskog proljeća ne izgleda ništa bolje. Tokom gotovo 75-
10
godišnje vladavine čak ni moćnom Sovjetskom savezu i njegovim satelitskim državama
nije uspjelo da ukloni etničke povezanosti i različitosti. Ali, o tome ovdje ne moram
govoriti. Politički razvoj širom svijeta tokom posljednje dvije decenije stoga relativira i
relativističku poziciju u debati o etnicitetu. Bez ikakve sumnje, konstruktivističko novo
shvatanje pojma etnos dovelo je do važnih spoznaja. Ali se čini da su se iz ovih novih
spoznaja izvukli suviše optimistični zaključci. Etnički pokreti nisu papirnati tigrovi. Gdje
stoga leže granice konstruktivističkog modela?
IV.
S jedne strane, konstruktivisti si isuviše olakšavaju situaciju ukoliko vjeruju da je
dokazivanjem umjetnog karaktera i recentne historijske geneze etničkih skupina
problem već riješen. Čak i ako nisu zasnovani ni na čemu drugom nego izmišljenim
tradicijama, etničke skupine, kada se jednom razviju kao takve, postaju realne veličine.
Čak i kod evropskih nacija se izvorno radilo – prema izrazu Benedicta Andersona – samo
o imaginiranim društvima čiji je proces formiranja često sezao tek nekoliko stoljeća
unazad.viii Primjerice u Francuskoj – onoj zemlji koja nam se danas čini najzatvorenijom
nacijom Evrope – u godini Francuske revolucije tek 20 procenata stanovništva govorilo
je standardni francuski jezik, dok je 50 procenata jezik zemlje govorilo donekle, a ostalih
30 procenata nikako.ix Čak i velike evropske nacije su dakle mnogo mlađe nego što i
same smatraju, No, to ih nije spiječilo u tome da od dvadesetog stoljeća naprave
najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. Ovdje se nameće usporedba s poviješću
religija. Može se sumnjati u postojanje Boga Tore, Biblije ili Kur'ana. No, to ništa ne
mijenja u tome koliko je djelotvorna postala predstava jevrejskog, kršćanskog i
muslimanskog Boga u historiji, počevši od slučaja Jerihona preko Križarskih ratova, pa
sve do uspostavljanja Islamske države. Na sličan način i etničke skupine utiču na tok
historije, i to i onda kada se možda ne zasnivaju ni na čemu drugom nego na
umišljanjima.
S druge strane se na konstruktivističkoj poziciji može kritizirati da su se njeni
zastupnici previše koncentrirali na jedan aspekt, i to na stvaranje svijesti o zajedničkom
etničkom identitetu povećavanjem etničkih granica, a pored toga su u najvećoj mjeri
zapostavljali jezik, porijeklo i kulturu. Pri tome su upravo ove osobine te kojima se etnije
per definitionem razlikuju od drugih grupa sa zajedničkim identitetom kao što su
primjerice religijske zajednice, političke stranke ili čak fudbalski klubovi. Iako je to Max
11
Weber možda posmatrao drugačije, ne bi se trebalo podcijeniti temeljno značenje
upravo porijekla, jezika i kulture prilikom stvaranja etničkih identiteta.
Ocijeniti značenje ove komponente predstavlja namjeru jednog pristupa koji je u
debatu o etnicitetu uveo američki sociolog Edward Shilsx, a koju je dalje razvijao
američki kulturni antropolog Clifford Geertz. U središtu ovog koncepta stoji pojam
primordijalne vezanosti. Pod primordijalnim ili izvornim vezama Shils i Geertz
podrazumijevaju one naslijeđene lojalnosti koje proizilaze iz osnovnih okolnosti
socijalne egzistencije: to su osjećaji pripadnosti rodteljima, baki i djedu i najbližoj
rodbini koji se prenose od dobi najranijeg djetinjstva, osjećaj pripadnosti jeziku,
normama i običajima s kojima se odrasta, i također ograničenom i preglednom lokalitetu
koji na njemačkom jeziku nazivamo Heimat (domovina). Možda se ove elementarne veze
razlikuju od društva do društva i u najrazličitijim omjerima pomiješanosti, ali pokazuju
se konstantnijim nego veze u koje stupimo u kasnijim fazama života, koje rezultiraju iz
ličnih sklonosti, iz istih poslovnih aktivnosti, iz zajedničkih ekonomskih interesa i
zajedničkih političkih uvjerenja. Američki kulturni relativizam to već odavno zna: Svaka
kultura predstavlja odabir iz širokog spektra mogućnosti. Nakon što se jednom odlučimo
za neki segment, pristup drugima postaje sve teži. Nedavna neurobiološka istraživanja
empirijski su potvrdila ovo shvatanje. Svako dijete je u stanju da nauči neki jezik. Ali ga
onaj jezik koji je naučilo prvo obilježava do kraja života. Jer od jedne određene životne
dobi – u najnovijim istraživanjima granica se stavlja već kod šeste godine – odgovarajući
neuronski prozori počinju da se zatvaraju. Odrasla osoba stoga neki jezik nikada neće
govoriti bez akcenta poput djeteta. Za oblast kulture, vrijednosti i običaja vrijedi slično.
Naravno da se može prekoračivati granica prema nekoj drugoj kulturi, te usvojiti njeni
načini ponašanja i kompleksi norma. Ali afektivne povezanosti će važiti i dalje u onoj
kulturi u kojoj smo se rodili.
Prema primordijalnom pristupu, osobenost stvaranja entičkih identiteta leži u
tome što oni u tako jakoj mjeri apeliraju na kod svakoga prikriveno prisutne osjećaje
pripadnosti grupi porijekla, jeziku, kulturi i regiji porijekla da ti osjećaji postaju
osnovom zajedničkog socijalnog djelovanja koja se posmatra kao nešto što se razumije
samo po sebi. Prije svega se putem ovih osjećaja pripadnosti koji rezultiraju iz ranih
životnih iskustava, entičke skupine razlikuju od već pomenutih drugih grupa sa
zajedničkim identitetom. Pri tome se dakle i pretpostavljalo da se povećana spremnost
na nasilje koje etničke skupine imaju naspram drugih grupa sa zajedničkim identitetom
upravo zasniva na ovim afektivnim primarnim vezama. One ne opravdavaju samo patnju
12
koja se nanosi drugima, već i onu koju doživljavamo od strane drugih. U izrazima kao što
je „maternji jezik“ ili „Vaterland“ (domovina, zavičaj, „zemlja otaca“), koji inače postoje u
brojnim jezicima, upravo ove povezanosti se izražavaju i metaforički.
Upravo radi ovih aspekata koji se u konačnici čine iracionalnim, ideja o
naslijeđenim lojalnostima zastupnika konstruktivističke pozicije često se rigorozno
odbijala, kako su inače istraživači iz oblasti društvenih nauka nakon Clifforda Geertza
„veoma često ... reagirali otporom na sve što je upućivalo na ukorijenjenost ljudskog
ponašanja u drugim stvarima od individualne sklonosti, racionalnog proračuna i
utilitarističkog uspjeha.“xi Međutim, konstruktivistički model i primordijalni model
etniciteta se međusobno ne isključuju nužno. Mislim da se čak međusobno nadopunjuju.
Etnički apel usmjeren na primordijalne veze razvija svoju učinkovitost u najvećoj mjeri
ukoliko prilikom ograničavanja od drugih grupa treba sugerirati esencijalno srodnu
narav koja postoji unutar vlastite grupe. Ovaj apel usmjeren na emocialni i iracionalni
aspekt čak djeluje kao jedan od uslova za uspjeh etničkog mobiliziranja. Kako je i
pokazao politički razvoj posljednih godina, ono upravo u ekonomskim i društvenim
kriznim situacijama nailazi na naročito hranjivu podlogu, dakle, u situacijama u kojima
„racionalni proračuni“ upravo ne vode očekivanom „utilitarističkom uspjehu“. Naime,
upravo onda kada se ne ostvare nade u tako apstraktne veličine kao što su demokratija,
socijalna pravda i razvoj, osjećaji primordijalne pripadnosti donekle se pokazuju kao
posljednje sidro za spašavanje. Etničke skupine stoga očigledno predstavljaju daleko
više od pukih situativnih tvorevina za realiziranje partikulranih interesa. Ono što je
možda nastalo kao „fikcija“, „izum“ ili „imaginacija“, tek postaje trajno uz pomoć
emocionalnih veza stvorenih na osnovu individualne socijalizacije.
Teorijski model skiciran ovdje u grubim crtama zasigurno još uvijek nije dovoljan
za opće vrijedeće objašnjenje jačanja etničkih pokreta čije se osnaživanje moglo
posmatrati u posljednje tri decenije širom svijeta. U ovu svrhu morali su se uzeti u obzir
brojni dodatni faktori. Tako i vraćanje na primordijalne veze i naslijeđene lojalnosti
nedvojbeno predstavljaju i reakciju na učinke procesa globalizacije: na situaciju u kojoj
se mogućnost identifikacije sa svim i svakim doživljava kao opasnost da se tendencijelno
više ne bude identično ni s čim. Ipak, ja mislim da teorijske perspektive koje su razvijene
u etnološkoj debati o etnicitetu, doduše, ne mogu riješiti etničke konflikte, ali nam
omogućavaju da ih „razmotrimo na način koji nam pomaže da ih bolje razumijemo i
možda čak i postupamo s njima.“xii
13
i Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, 5. A., Tübingen 1976, str. 237 (219) ii Usp. Sergej M. Shirokogoroff, "Die Grundzüge der Theorie vom Ethnos", u: C. A. Schmitz (ur.), Kultur, Frankfurt 1963, str. 254-286 (orig. rus. 1935). iii Za prikaz Mühlmannovih različitih pozicija po ovom pitanju i kritičku raspravu njeg-ovog problematičnog razgraničavanja pojma "etnosa" od pojma "naroda" usp. Ernst Wilhelm Müller, "Der Begriff 'Volk' in der Ethnologie", u: Saeculum 40 (1989), str. 237-252. – Na ovom mjestu želim se zahvaliti E. W. Mülleru za njegove inspirativne komenta-re. iv Usp. Fredrik Barth (ur.), Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Culture Difference, Bergen/Oslo 1969. v Usp. i Erwin Orywal i Katharina Hackstein, „Ethnizität: Die Konstruktion ethnischer Wirklichkeiten“, u: Thomas Schweizer et al. (ur.), Handbuch der Ethnologie, Berlin 1993, str. 598. vi Usp. Edward E. Evans-Pritchard, The Nuer. A Description of the Modes of Livelihood and Political Institutions of a Nilotic People, London, Oxford et al., 1968 (engl. orig. 1941). vii Usp. a. a. O. viii Usp. Benedict Anderson, Imagined Communities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, London 1983; njemački prijevod objavljen je 1988. bezeichnenderweise pod naslovom "Die Erfindung der Nation", Frankfurt, New York. ix Usp. Michael Dietler, "'Our Ancestors the Gauls': Archaeology, Ethnic Nationalism, and the Manipulation of Celtic Identity in Modern Europe", u: American Anthropologist 96 (1994), str. 584-605, ovdje str. 594. x Usp. Edward Shils, „Primordial, Personal, Sacred and Civil Ties“, u: British Journal of Sociology 8 (1957): str. 130-145. xi Clifford Geertz, „Angestammte Loyalitäten, bestehende Einheiten. Anthropologische Reflexionen zur Identitätspolitik“, u: Merkur 48, H.5 (maj 1994), str. 395 xii A. a. O., str. 393
top related