govorna stilistika
Post on 24-May-2017
284 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Branko VULETIĆ
Govorna stilistika
Zagreb, 2006.
S a d r ž a j
Lingvistika govora i govorna stilistika ………………………. 3
Od afektivne do govorne stilistike …………………….….……... 8
Afektivna stilistika Charlesa Ballya ............................................. 9
Lingvistička stilistika .................................................................. 24
Govorna stilistika Petra Guberine ............................................... 46
Eksperimentalna govorna stilistika ........................................... 72
Govorno ostvarenje u određivanju odnosa lijepo - ružno
i malo - veliko kod deminutiva i augmentativa ............................ 73
Stilistika glasova i govornog ostvarenja ....................................... 85
Jezični, glasovni i govorni sinonimi …………...…….……......... 103
Govorna stilistika u književnim tekstovima ................................. 121
Bezglagolska rečenica .................................................................. 122
Bezglagolska rečenica u nekim Krležinim tekstovima ...... 122
Bezglagolska rečenica u pjesništvu Jure Kaštelana ........... 134
Bezglagolska rečenica kao odrednica pjesničke sintakse .. 150
Slobodni neupravni govor ............................................................. 165
Afektivni izrazi u slobodnom neupravnom govoru ……… 165
Slobodni neupravni govor u «Hrvatskom bogu
Marsu» Miroslava Krleže ..................................................... 174
Dvočlana ponavljanja u ranim tekstovima Miroslava Krleže ….... 193
LINGVISTIKA GOVORA I GOVORNA STILISTIKA
U općem jezičnom fenomenu, jezičnoj djelatnosti, Saussure vidi dvije
komponente, dva lica: jezik i govor. Jezična se djelatnost rasprostire na više
područja, a ta su: fizičko, fiziološko i psihičko; nadalje, jezična djelatnost
pripada i pojedinačnom i društvenom području. Odnos između jezika i
govora odnos je društvenog i pojedinačnog u ljudskom komuniciranju.
Jezik je društveni fenomen: on postoji kao dogovor među članovima jedne
ljudske zajednice; jezik je izvan pojedinca, koji ga sâm mora učiti i ne može
ga po svojoj volji mijenjati. Jezik je sustav znakova; jezični znak tvori veza
između pojma i akustičke slike; u jezičnom su znaku oba dijela psihičke,
nematerijalne prirode. Govor je, prema Saussureu, svaka konkretna i
pojedinačna uporaba jezika; govor je individualni akt volje i inteligencije, a
očituje se u (1) individualnim kombinacijama kojima govornik koristi jezične
mogućnosti da bi izrazio svoje misli, i u (2) psiho-fiziološkim mehanizmima
kojima govornik eksteriorizira ove kombinacije. Govor je, dakle, izbor iz
jezika i fizičko ostvarenje tog izbora.
Jezik i govor međusobno su povezani: postojanje jednog pretpostavlja
postojanje drugog. Govor je, smatra Saussure, subordiniran jeziku: jezik je
poput simfonije čija stvarnost ne ovisi o načinu izvođenja; eventualne
greške izvođača ne mogu kompromitirati tu stvarnost. Ipak, potrebno je reći
da stvarnost jezika postaje doista stvarnost tek u izvedbi, ma kako loša ili
dobra ona bila. Povijesno govor uvijek prethodi jeziku; slušanjem govora
drugih učimo jezik; jezik postoji i razvija se isključivo u pojedinačnim
uporabama, u govoru. Jezik je nužan da bi govor bio razumljiv, a govor je
nužan da se jezik uspostavi.
Budući da jezik predstavlja zajednički model, dakle određeni sustav, on je
prikladan za jezična istraživanja, i Saussure pravom lingvistikom smatra tek
lingvistiku jezika. Sustavnost jezika možemo shvatiti kao niz zakonitosti koje
nam omogućavaju svođenje pojedinačnih pojavnosti na zajedničke modele,
tj. prepoznavanje različitih pojedinačnih pojavnosti kao jednakih. Lingvistika
govora za Saussurea je također moguća, ali tek kao opis niza pojedinačnih
slučajeva koji ne tvore nikakav sustav.
Moguću sustavnost govora treba tražiti u novijem pristupu, tj. u usmjerenju
na istraživanja percepcije govora. Artikulacijska fonetika opisuje nervne i
mišićne aktivnosti koje prethode proizvodnji govora; akustička fonetika
opisuje proizvod fonacije i artikulacije; psiho-akustička fonetika opisuje
percepciju govora. Akustička fonetika usmjerena je na opis emisije, upravo
kao što je Saussureova koncepcija lingvistike jezika usmjerena na opis
jezika kao sustava znakova, dakle opisa jezičnih znakova i zakonitosti koje
njima upravljaju i određuju njihove međusobne odnose. Opis jezika ne znači
isto što i opis funkcioniranja jezika. I kao što psiho-akustička fonetika
proučava percepciju govora, tako i psiho-lingvistika proučava jezik u
funkcioniranju, a to znači da je usmjerena na percepciju jezika. Čim je riječ o
percepciji u to se nužno uključuje proučavanje govora, jer bez govornog
ostvarenja nema ni mogućnosti proučavanja percepcije. I čini se da upravo
proučavanje percepcije govora otkriva zakonitosti koje vladaju u govoru i
koje čine mogućom lingvistiku govora. Jer termin lingvistika govora zapravo možemo
protumačiti kao znanost o govoru, o zakonitostima govora, o govoru kao
sustavu znakova, a ne o govoru koji bi bio tek opis pojedinačnih govornih
manifestacija.
A put prema traženju sustavnosti govora pokazao je već sam Saussure.
Govoreći o sustavnosti jezika Saussure kaže da se tek u percepciji javljaju
sposobnosti asocijacije i koordinacije, koje od izoliranih elemenata tvore
sustav. Treba samo poći Saussureovim tragom da se vidi kako se
ispitivanjem percepcije govora mogu otkriti zakonitosti i sustavnosti govora;
a lingvistika govora trebala bi značiti upravo to: govor je sustav, a ne tek
zbroj pojedinačnih govornih manifestacija.
Upravo dijeljenjem lingvistike na onu "pravu" - lingvistiku jezika, i onu "drugu" - lingvistiku
govora, Saussure je otvorio jedno nadasve značajno područje - suvremenu
fonetiku. Fonetika je postojala i prije Saussurea, ali tek kao dio lingvistike (ili
gramatike) koji proučava glasove jezika: Saussure joj je dao posve nove
dimenzije: fonetika je znanost o govoru. Saussureov termin lingvistika govora začetak je
suvremene znanosti o govoru - fonetike.
Već se Saussureovi učenici i nasljednici bave prvenstveno govorom. Tako
Charles Bally pod terminom stilistike uvodi u lingvistiku znanost o govoru.
Bally definira stilistiku kao znanost koja se bavi afektivnim sadržajem u
izrazu. Govorom iskazujemo misli, odnosno kako kaže Bally,
eksterioriziramo intelektualni dio svog misaonog bića. Misaoni je izraz ulaz u
opće, društveno područje. Međutim, izraz misli nije ni prva ni najvažnija
svrha govora: naša je osobnost toliko jaka da je čitava borba za oslobađanje
našeg izraza od našeg ja gotovo potpuno bezuspješna. I upravo zato Bally
zaključuje da se govorom prvenstveno izražavaju osjećaji. Bally ne
upotrebljava termin govor (fran. parole), već jezična djelatnost (fran. langage), što
prema Saussureovoj definiciji uključuje i jezik (fran. langue) i govor; međutim,
upravo zato što je Bally svoja istraživanja usmjerio na govor, možemo langage
(jezična djelatnost) kod njega prevesti s govor. Bally je vjerojatno prvi lingvist koji
je proučavao živi govorni jezik: on govori o intonaciji desetke godina prije
negoli je magnetofon usavršen i prihvaćen kao sredstvo fiksiranja i
proučavanja govora, a da uopće ne spominjemo druge elektronske strojeve
koji danas omogućavaju snimanje, analiziranje i sintetiziranje govora. Bally
definira intonaciju kao cjelokupno govorno ostvarenje izraza; intonacija je
nužni element ljudskog izraza, ona je stalni komentar misli. Iz Ballyeve stilistike
izvire i nešto drukčija definicija govora: govor je ljudska uporaba jezika;
toliko ljudska da u govoru uvijek pronalazimo čovjeka. U govoru, ne u
jeziku!
Govorna stilistika dio je lingvistike govora; i upravo kao što lingvistika
govora istražuje sadržajnost, tako i govorna stilistika istražuje izražajnost
govornog ostvarenja. A kako govorni izraz uvijek sadrži obavijest o
govorniku i njegovim emocijama, moglo bi se reći da je govorna stilistika
isto što i lingvistika govora.
Percepcija je u središtu zanimanja i lingvistike govora i govorne stilistike, jer
se samo u primanju govora otkrivaju njegova sadržajnost i izražajnost, a
prije svega zakonitosti koje tvore sustav komunikacije govorom. Budući da
je govorna stilistika usmjerena na percepciju, ona uključuje i
eksperimentalni dio istraživanja percepcije govornih izražajnih sredstava.
U svojim je začecima govorna stilistika vezana isključivo uz živi, govorni
izraz: izražajnost se istražuje u svakodnevnim oblicima ljudske
komunikacije. I zato je govorna stilistika u svojim počecima afektivna
stilistika. Međutim, istraživanja afektivne stilistike pokazuju i međuovisnost
jezičnih oblika i stilističkih vrijednosti: stilistička se vrijednost može iščitati iz
samog jezičnog oblika; a stilistički izraz nužno dovodi do odgovarajućeg
jezičnog oblika. To je osobito jasno u tzv. prirodnim stilističkim sredstvima
poput uzvika ili elipsa, gdje je razgradnja jezičnog ustroja znak afektivnih
vrijednosti, a to znači i bogatog govornog ostvarenja. Zato se može reći da
govorna stilistika istražuje i pisani jezik, pa i jezik književnosti, jer u jezičnim
oblicima pronalazi i odgovarajuće govorne oblike.
Usmjerenje govorne stilistike na istraživanja percepcije i mogućnost
tumačenja jezičnih oblika njihovim govornim ostvarenjima uvjetuju i podjelu
ove knjige na tri dijela: (1) prikaz opće teorije afektivne i govorne stilistike;
(2) eksperimentalno istraživanje izražajnosti govornih oblika; (3) govorna
stilistika primijenjena na književne tekstove.
Od afektivne do govorne stilistike
AFEKTIVNA STILISTIKA CHARLESA BALLYA
1. Stil i stilistika; jezik i stil
Stilistika je znanost koja se bavi proučavanjem stila. Etimološki riječ stil
izvedena je iz latinske riječi stilus, koja je označavala štapić ili šiljak kojim su se u
navoštene tablice utiskivali, pisali znakovi, slova. Tako se stil uglavnom
vezivao uz način pisanja, i šire uz način izražavanja. Stil kao način
izražavanja vezuje se uz društvene grupe ili uz pojedinca. Tako se može
govoriti o razgovornom (kolokvijalnom) stilu, administrativnom stilu,
vulgarnom ili uzvišenom stilu, znanstvenom stilu itd. Ako govorimo o
pojedinačnom stilu, mislimo na osobit način izražavanja pojedinca, a to
uključuje i književno stvaralaštvo, pa govorimo o stilu pojedinih pisaca.
Odnos jezika i stila mogao bi se opisati kao odnos općeg i pojedinačnog, kao
odnos između jezika i govora. Naime stil uvijek pretpostavlja izbor iz
mogućnosti koje sadrži jezik. Ipak, svaki izbor ne ulazi u stilističko područje;
da bi taj izbor ušao u stilističko područje, on mora nositi nekakvu
izražajnost, nekakav višak obavijesti. Zato je prikladna Riffaterreova
definicija da jezik izriče, a stil ističe. Izbor može biti spontan ili svjestan: u
prvom slučaju govorimo o afektivnoj stilistici, a u drugom o individualnoj,
književnoj stilistici. Kako stilistika opisuje jezična sredstva pojačanja izraza,
ponekad se govori o lingvističkoj stilistici ili lingvostilistici: ona govori o
izražajnim sredstvima u svakodnevnoj uporabi jezika ili je usmjerena na
izučavanje izražajnosti u književnim djelima.
2. Afektivna stilistika
Početkom 20. stoljeća Saussureov nasljednik na katedri opće lingvistike u
Ženevi, Charles Bally, definirao je stilistiku na dotada neuobičajen način.
Unoseći psihološke i sociološke kriterije u jezičnu analizu Bally definira
stilistiku kao znanost o afektivnom sadržaju iskaza.
Afektivnu stilistiku ne valja miješati ni s umijećem pisanja, ni s retorikom, ni
s književnošću, ni s poviješću jezika. Izražajnost jezika ne proizlazi iz jezika
prošlosti, već iz suvremenog jezika u njegovim najživljim manifestacijama,
najbližima spontanoj misli. Da bi se proučavali afektivni sadržaji, potrebno
je da ti izrazi budu živi u jezičnoj svijesti. Zato afektivna stilistika ne može
biti povijesna znanost: njezina je vrijednost isključivo u sinkroniji. Čovjek koji
spontano govori svojim materinjim jezikom cijelo je vrijeme svjestan stanja
tog jezika, a ne njegovog razvoja ili vremenske perspektive. Stilistika
proučava živi govorni jezik; Bally misli da je govorni jezik jedini pravi jezik i
svi se drugi jezici moraju mjeriti prema njemu.
Afektivnost kao područje zanimanja stilistike otvara zapravo područje
proučavanja govora. Iako se afektivnost može proučavati i na jezičnoj razini,
njeno je bitno obilježje govorno ostvarenje, dakle ono što Bally naziva
intonacijom u širem smislu, a što će kasnije Guberina nazvati vrednotama
govornog jezika. Iako tehničke mogućnosti njegovog vremena nisu
omogućavale eksperimentalno istraživanje govornih vrednota, Bally je o
tome govorio kao o mogućnosti koja će tek doći, i vjerovao je da njegova
knjiga utire put takvim istraživanjima.
3. Govor, misao, osjećaj
U uvodnim razmišljanjima o stilistici Bally kaže da proučavanje jezika nije
samo promatranje odnosa koji postoje između jezičnih znakova, već također
odnosa koji povezuju jezičnu djelatnost (fran. langage) s mišlju. Jezična
djelatnost obično se definira kao ljudska sposobnost komuniciranja
govornim znakovima. Jezična djelatnost uključuje društvena i individualna
obilježja, a Saussure je definira u dihotomiji jezik – govor. Proučavanje je
jezične djelatnosti dijelom i psihološko jer se bazira na promatranju onoga
što se zbiva u svijesti govornika u trenutku kada izriče svoju misao.
Međutim, to je ipak više lingvističko negoli psihološko istraživanje jer je
okrenuto izražajnom aspektu misli. Analitički pristup, koji govori isključivo o
jezičnim elementima - riječima, ne odgovara stvarnosti. Leksičke jedinice,
kakve se prikazuju pismom, "riječi", iluzorne su i varljive jedinice jer u
mnogim slučajevima ne odgovaraju jedinicama misli, predodžbama,
konceptima, poimanjima duha. Povezanost jezične djelatnosti i misli ne
otkriva se izravno ni govorom ni pismom. Ona proizlazi iz simultanog
promatranja misli i njenog izraza, a to je moguće ostvariti jedino
unutrašnjim promatranjem. Povezanost misli i njenog izraza pokazuje
sintetički pristup razmatranju ljudskog izraza.
Jezična djelatnost sustav je izražajnih sredstava, dakle sustav govornih
znakova namijenjenih komunikaciji ili jednostavno manifestiranju onoga što
se događa u našim mislima. Zadaća je govora (iako ne ni prva, niti
najvažnija) da eksteriorizira naše misli. Misao je napor duha da se približi
objektivnoj stvarnosti, ili onom što mi mislimo da je objektivna stvarnost,
bez obzira na to je li riječ o vanjskom ili unutarnjem svijetu. Međutim, naše
ja je toliko jako da je napor da se izraze čiste misli gotovo u cijelosti
uzaludan; umjesto da se stvarnost u nama odražava, ona se prelama:
deformira se pod utjecajem našeg ja. Naše ja ne mogu sačinjavati naše misli
jer nema ničeg impersonalnijeg od misli; naše ja to je afektivni dio našeg
bića, naši osjećaji, uzbuđenja, porivi, želje. Prosječan čovjek biće je
prvenstveno afektivno, pa je čista misao suprotna njegovoj prirodi. Bally
kaže da govornik, ma koliko želio izraziti svoje misli, u tome ne uspijeva, jer
je naše ja toliko jako da govorom prvenstveno izražavamo svoje osjećaje.
Zato on predlaže stilistiku koja bi proučavala upravo afektivni dio ljudskog
izraza.
Jezična je djelatnost socijalna činjenica: drugim riječima svoje misli i
osjećaje možemo iskazati samo sredstvima koje drugi mogu razumjeti; naše
su misli i osjećaji isključivo naši, ali znakovi kojima se služimo da bismo ih
izrazili moraju biti zajednički svima koji govore kao i mi. Stvarni jezik sadrži
u svim svojim manifestacijama intelektualni i afektivni aspekt: razvoj ovih
aspekata ovisi o raspoloženju govornika i kontekstu u kojemu se odvija
komunikacija. Govornik daje svom izrazu katkada objektivan, intelektualan
oblik, koji je, koliko je to moguće, blizak stvarnosti; katkada, a to je daleko
češće, govornik više ili manje unosi u svoj izraz afektivne elemente.
Ponekad ovi elementi u cijelosti izražavaju naše ja, a ponekad su socijalno
modificirani.
U našem izrazu uvijek postoji intelektualni i afektivni dio; ovisno o
predominaciji jednog ili drugog dijela izraz označavamo kao intelektualni ili
afektivni. U intelektualnom izrazu intonacija je neizražajna; naprotiv, u
stilističkom izrazu ona je glavni nositelj afektivnih i emotivnih sadržaja.
Važnost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti. Pod terminom
intonacije Bally podrazumijeva skup vrednota govornog jezika, dakle
globalnu govornu formu.
4. Afektivna stilistika i književnost
Ballyeva stilistika dio je proučavanja općeg jezika, a ne književnosti.
Afektivni je izraz uvijek spontan. Posve je drukčije sa stilom nekog pisca: on
upotrebljava jezik svjesno i namjerno, upotrebljava ga u estetske svrhe.
Intencija je uvijek prisutna kod umjetnika, a gotovo nikad kod čovjeka koji
spontano govori svojim materinskim jezikom. Po tome se bitno razlikuje
Ballyeva afektivna stilistika od znanosti o stilu. Spontani je govor uvijek potencijalno lijep, ali
njegova prirodna i stalna funkcija nije izricanje ljepote; kada njegova svjesna uloga postane
izricanje ljepote, on prestaje biti predmetom stilistike; on tada pripada književnosti ili
umijeću pisanja.
Jezik književnosti i tehnički jezik rezultat su individualnih zahvata u opći
jezik: dok učenjak ili tehničar nastoje jezik učiniti što intelektualnijim i što
bezličnijim, književnik ga prilagođava izrazu misli koji je bitno osoban,
afektivan i estetičan. Inovacije u tehničkom jeziku inovacije su u
vokabularu, u tehničkim terminima; inovacije u jeziku književnosti
prvenstveno se odnose na smisao riječi i njihovih kombinacija, na
sintaktičko vezivanje, jednom riječju na indirektna sredstva izraza; jezik
književnosti stvara tako da daje nove sadržaje već postojećim riječima, a to
čini prvenstveno novim, osobnim kombinacijama, građenjem rečenica,
sintaktičkim promjenama raznih vrsta. Sve ovo govori da jezik znanosti
koristi prvenstveno direktna i intelektualna sredstva izraza, dakle riječi, koje
imaju jasno definiran smisao, dok jezik književnosti koristi prije svega izraze
izvan riječi, a to su za Ballya prvenstveno intonacija i sintaksa. Tehnički je
izraz jezik mislî, a književni je izraz jezik osjećaja: misao se najlakše
izražava jasno definiranom riječju; osjećaj, koji je prirodno sintetičan, nalazi
svoj izraz u kombinacijama riječi i indirektnim afektivnim sredstvima.
5. Stilističke vrijednosti
Ballyevo proučavanje stilističkih vrijednosti odvija se na tri stupnja: (1)
delimitacija; (2) identifikacija; (3) stilističke vrijednosti.
(1) Delimitacija. U Ballyevoj stilistici delimitacija znači određivanje jedinice
misli. Naime jedna jedinica misli nije nužno pokrivena jednom riječju.
Delimitacija je naoko mehanička radnja. Ipak, ona govori koliko stilistika
čuva jedinicu misli. Ovakva se stilistika može shvatiti samo u onoj
lingvističkoj koncepciji koja smatra da izraz predstavlja samo drugo lice misli i
stvarnosti.
Ako nam netko svojim ponašanjem smeta, za njega možemo reći da je trn u
oku. Isti izraz možemo upotrijebiti ako je nekome doista nešto (trn) upalo u
oko. U prvom smo slučaju ovaj izraz upotrijebili u njegovoj stilističkoj
vrijednosti, pa trn u oku označava jednu jedinicu misli; u drugom slučaju jednak
izraz ima isključivo logički, intelektualni sadržaj, pa zato i ne predstavlja
jednu, već dvije jedinice misli. Ako za nekoga kažemo da je bačva bez dna,
onda je to slikovit izraz koji govori o rasipnoj osobi; tri leksičke jedinice tada
predstavljaju jednu jedinicu misli; ako pak doista govorimo o oštećenoj
bačvi kojoj nedostaje jedan dio, onda bačva bez dna ima dvije jedinice misli.
Bally daje i sljedeće primjere: chaleur solaire (sunčeva toplina) ili chaleur
artificielle (umjetna toplina) izrazi su koji imaju po dvije jedinice misli; naprotiv izrazi kao
chaleur suffocante (zagušljiva toplina) ili chaleur accablante (teška, mučna toplina)
predstavljaju po jednu jedinicu misli jer pridjevi imaju samo funkciju pojačavanja
značenja imenice.
(2) Identifikacija. Delimitacija otvara put drugom stupnju Ballyeve stilističke
analize - identifikaciji. Identifikacija je određivanje izraza koji ima jednak
jezični, intelektualni sadržaj, ali ne uključuje stilističke, afektivne vrijednosti.
Tako će identifikacija za trn u oku biti smetnja, a za bačvu bez dna bit će rasipnik.
(3) Stilističke vrijednosti. Usporedbom izraza koji služi za identifikaciju i
stilističkog izraza dolazi se do stilističkih vrijednosti. Za izraz trn u oku, koji
ima logički smisao smetnje, može se reći da je slikovit izraz, koji živo govori
mašti i jasno određuje angažiranost govornika prema predmetu govora; ako
govornik nije zainteresiran za osobu o kojoj govori, vjerojatnije je da će
upotrijebiti neutralan izraz da bi opisao neku od njezinih osobitosti: uporaba
afektivnog izraza prvenstveno pokazuje angažiranost, afektivnost
govornika.
Izražajna sredstva odnose se međusobno; ne tvore cjelinu svojim brojem,
već sustav svojim grupiranjem i međusobnom penetracijom; jezični znakovi
proizvode efekte tek u općoj i simultanoj reakciji jezičnih sredstava; riječi se
razumijevaju i osjećaju u neprestanoj i nesvjesnoj usporedbi koja se odvija u
našem mozgu. Afektivne vrijednosti uvijek izviru iz usporedbe. One su uvijek
relativne.
Bally je stilističke vrijednosti tražio na dvije razine: (1) prirodni stilistički
postupci i (2) postupci evokacije. Prirodni stilistički postupci inherentni su
izražajnim sredstvima. O prirodnim stilističkim postupcima govorimo kad
neko izražajno sredstvo u nama budi osjećaj lijepog ili ružnog, ugodnog ili
neugodnog, a da pri tom razmišljanje ništa ne dodaje toj prvotnoj impresiji.
Naprotiv, u sredstvima koja djeluju evokacijom izraz označava istu stvar kao
i neki drugi izraz koji bismo upotrijebili; dva izraza ne razlikuju se u
intelektualnom sadržaju, ali uvijek postoji podsvjesno razmišljanje da je
moguće u istoj prilici upotrijebiti drukčiji izraz. Ako neki tehnički termin
proizvede na nas neki utisak, to nije zato što on u sebi nosi nešto afektivno,
već zato što evocira neki drugi kontekst, jedan drugi oblik aktivnosti u
usporedbi sa svakodnevnim životom. Kako je u Ballyevoj stilistici zapravo
sve relativno, jedan izraz može biti i prirodno stilističko sredstvo i sredstvo
koje djeluje evokacijom.
(1) Prirodni stilistički postupci. U ovim se postupcima ostvaruje prirodna
veza između misli ili osjećaja i lingvističkih sredstava; postoji prirodna
sposobnost nekih oblika ili struktura da izraze određene kategorije misli ili
osjećaja. U prirodne stilističke postupke Bally ubraja npr. deminutive i
augmentative; ovi oblici, osim što izražavaju intelektualni sadržaj veličine,
imaju i stilističku vrijednost: tako deminutiv izražava nešto lijepo, drago i
prijatno, a augmentativ nešto ružno, odbojno i neprijatno. Prirodna je
također veza između zvuka i smisla u onomatopejama. U prirodna sredstva
također spadaju uzvici i elipse. Uzvici obično nemaju nikakvog
konvencionalnog, jezičnog sadržaja: sadržajnost i izražajnost uzvika nalaze
se isključivo u njihovim govornim ostvarenjima. Slično je i s eliptičnim
izrazima, koji svoju cjelovitost crpe iz konteksta i zato sadrže jasno kontekst
u svojim govornim ostvarenjima. Kod svih prirodnih postupaka riječ je o
motiviranim izrazima, tek što je onomatopeja motivirana jezičnim
sredstvima - glasovima, a uzvik, deminutiv, augmentativ i elipsa govornim
sredstvima - globalnim govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom, kako je
to govorio Bally.
(2) Stilistički postupci evokacije. Stilističke vrijednosti mogu proizlaziti i
iz evociranja neke sredine ili nekog konteksta. Evokativne vrijednosti
vezane su uz ton (npr. kolokvijalni, formalni, uzvišeni, vulgarni), uz vrijeme
(npr. arhaizmi), uz govor društvenih grupa ili profesija (npr. medicina, pravo,
crkva, administracija) uz govor pojedinih krajeva (dijalektalne osobitosti govora). Ako se izraz
iz jednog konteksta, u kojemu je posve normalan intelektualni izraz, prenese u drugi kontekst,
on sa sobom nosi i svoj izvorni kontekst, koji je onda ishodište njegovih stilističkih
vrijednosti. Dijalektalne riječi poput šufita za tavan, šugamana za ručnik ili
pikabita za ormar u svom izvornom kontekstu nemaju nikakvih stilističkih
vrijednosti; ali kada su te riječi upotrijebljene u standardnom govoru njihova
je stilistička vrijednost upravo u evociranju općeg konteksta dijalekta, pa
možda i dalje, u evociranju konteksta talijanskog jezika iz kojeg su došle u
dijalekt. Žargonski izrazi poput love za novac, šljakera za radnika ili kože za
odijelo imaju stilističku vrijednost i u svom izvornom kontekstu; međutim,
kada su upotrijebljeni u formalnom društvenom dijalogu, njihova se
stilistička vrijednost pojačava upravo zbog evociranja njihovog izvornog
konteksta. Stilistička sredstva koja djeluju evokacijom otkrivaju se u
kontrastu sa svojim kontekstom.
Bally kaže da su efekti koji proizlaze iz slikovitog izraza češće prirodni
efekti, a ne efekti evokacije. Ipak, za već navedene primjere bačva bez dna
ili trn u oku možemo reći da djeluju i kao prirodna sredstva i kao sredstva
evokacije: oni djeluju izravno svojom slikovitošću, ali i podsjećaju slušatelja
na izvorni kontekst ovih slikovitih izraza.
6. Direktna i indirektna izražajna sredstva
Direktna su sredstva izraza ona koja se ostvaruju riječima ili izričajima i koja
nemaju nikakvu stvarnost izvan tih riječi ili izričaja. Sredstva koja su
neovisna o riječima indirektna su sredstva izraza. Indirektna su izražajna
sredstva: (1) sintaksa, (2) elipsa i (3) intonacija.
(1) Sintaksa. Bally smatra da sintaksa ne bi trebala analizirati formalne
postupke izraza, već bi trebala krenuti od misli ili osjećaja i zatim tražiti
kakvim se jezičnim oblicima te misli ili osjećaji izražavaju. Ako direktnim ili
leksičkim postupcima izražavamo želju, možemo upotrijebiti različite riječi:
želim, hoću, žudim, priželjkujem, čeznem, težim itd. Ako se umjesto Želim biti
bogat kaže Želio bih biti bogat, to je istovremeno i leksička i sintaktička
činjenica; dakle i direktno i indirektno sredstvo jer se dio želje izražava ne
samo leksički, već i glagolskim načinom (kondicionalom). U rečenici Da sam
bogat! želja se izražava isključivo sintaktičkim postupkom; riječ je o
indirektnom izražajnom sredstvu; ova je rečenica jak stilistički izraz, a
njezina je logička identifikacija: Želim biti bogat; u logičkoj identifikaciji želja
je izražena direktnim sredstvima – riječima. U stilističkom izrazu želja nije
izražena samo sintaktičkim postupkom, već i odgovarajućim govornim
ostvarenjem: pojačanim intenzitetom, povišenim registrom, većim
rasponom intonacijskog luka.
(2) Elipsa. Elipsa je indirektno sredstvo koje proizlazi iz nedostatka jednog ili
više jezičnih elemenata koji su nekad bili nužni, ali koji nam više nisu
potrebni. Bally navodi tri vrste elipse: (1) elipsa kao tendencija manjeg
napora; (2) elipsa kao necjelovita misao; (3) elipsa kao odraz afektivne
situacije. Prve dvije grupe elipsa mogu ući u područje stilistike, dok je treća
isključivo u području stilistike.
(1) Elipsa kao tendencija manjeg napora obično ne sadrži afektivnih vrijednosti.
Ovakvu elipsu vidimo npr. ako se francuski umjesto une voiture automobile
(samohodna kola) kaže auto (auto- = samo-); isto je kad une déclaration d'amour (izjava
ljubavi) postaje samo une déclaration (izjava).
(2) Elipsa kao necjelovita misao može imati stilističku vrijednost kad se npr.
za opis neke stvari ne nalazi dovoljno jak izraz pa, kako kaže Bally "glas
ostaje visjeti na mjestu gdje bi se trebao naći taj izraz": Bilo je hladno...! (Il
faisait froid...!) ili To je tako lijepo...!(C'est d'une beauté...!) primjeri su takvih elipsa.
Zapravo vrijednost ovih izraza i nije u njihovoj eliptičnosti, već u intonaciji,
koja je bitan nositelj afektivnog sadržaja.
(3) Elipsa kao odraz afektivne situacije takva je elipsa u kojoj je govorno
ostvarenje glavni, ili čak isključivi nositelj emotivnog sadržaja. U uskličnoj se
intonaciji neke riječi nužno ističu, a neke eliminiraju, i tako rečenica postaje
eliptična.
Govoreći o odnosu intelektualnih i afektivnih elemenata izraza Bally navodi
sljedeći primjer: ako sretnemo nekoga na mjestu gdje ga nismo očekivali,
izrazit ćemo dvije stvari: (1) percepciju osobe koju smo sreli i (2) svoje
iznenađenje. Bally nudi nekoliko izraza u kojima afektivnost postupno raste:
Čudim se što vas vidim ovdje.
Gle! Vi ste ovdje?
Odakle vi ovdje!
Vi!
O!
Navedeni primjer jasno pokazuje da se usporedno s porastom afektivnosti
smanjuje količina leksičkog materijala, ili točnije da se razgrađuje jezični
ustroj. U krajnje intelektualnom izrazu sve je rečeno leksičkim sredstvima u
složenoj rečenici; čuđenje nije izraženo govornim vrednotama (povišenim
registrom, ubrzanim tempom, pojačanim intenzitetom), već opisno,
leksičkim sredstvima (Čudim se). Kako afektivnost raste, rečenični se ustroj
razgrađuje: složena rečenica postaje prosta, a izrijekom izraženo čuđenje
ostvaruje se isključivo govornim vrednotama: uzvikom (Gle!) i uzlaznom
intonacijom (Vi ste ovdje?), koja izjavnu rečenicu pretvara u pitanje – čuđenje. Uz
daljnji porast afektivnosti prosta rečenica postaje eliptična i nužno usklična
(Odakle vi ovdje!); zatim se izraz reducira na samo jednu riječ (Vi!) i konačno
na usklik, koji i nema nekog jezičnog značenja. Bally kaže da ovaj usklik (O!)
kao krajnji oblik afektivnog izraza ne izgleda kao neka jezična činjenica, a
ipak je, zahvaljujući svom govornom ostvarenju, posve razumljiv za primatelja poruke.
(3) Intonacija. Govoreći o afektivnoj vrijednosti sintaktičkih postupaka, a
posebno o elipsi, zapravo smo govorili o afektivnoj vrijednosti intonacije.
Pod terminom intonacije Bally ne podrazumijeva samo melodijsku liniju
promjena osnovnog tona, već cjelokupno govorno ostvarenje.
Bally razlikuje izgovor od intonacije: (1) izgovor predstavljaju vokalni
fenomeni koji su automatizirani i lišeni svake značenjske ili izražajne
vrijednosti; oni obilježavaju govornika, ali ne i sadržaj njegova govorenja:
riječ je o specifičnom načinu izgovora pojedinih glasova - dijalektalnom ili
patološkom; npr. nerazlikovanje afrikata, kao dijalektalna osobitost, te
rotacizam ili sigmatizam, kao patološke osobitosti, mogu obilježavati
izgovor neke osobe, ali ni u čemu ne mijenjaju sadržaj njegovog iskaza; (2)
intonaciju, naprotiv, čine fonički elementi govora koji se mogu povezati s
nekim sadržajem, intelektualnim ili afektivnim: intonacija za Ballya
predstavlja stalni komentar misli. Leksički jednaka rečenica može se
ostvariti kao izjava ili kao pitanje: Marko pjeva. Marko pjeva?; tu je riječ o razlici
u logičkom, intelektualnom sadržaju. Ako se ova rečenica ostvari kao uzvik,
riječ je o afektivnom sadržaju. I dalje: ova se rečenica, ovisno o kontekstu,
može ostvariti kao izraz radosti ili tuge, iznenađenja ili prezira, straha ili
bijesa; i to su sve afektivne vrijednosti, afektivni sadržaji, izraženi isključivo
govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom u širem smislu riječi, kako to
govori Bally.
Intonacija je indirektno sredstvo izraza: ona može označiti logičke sadržaje
jednako kao i afektivne vrijednosti; ona može ublažiti ili pojačati intenzitet
osjećaja. Važnost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti i zato
Bally kao najefikasniji način studija intonacije predlaže spontane izraze boli,
tuge ili radosti, koji se najviše udaljavaju od intelektualnog izraza. Intonacija
je jedini nositelj afektivne vrijednosti u čistim uzvicima (A!, Ah!, O!, Oh!); to su
nenamjerni usklici ugode, boli, iznenađenja, tuge, radosti i dr., i oni
izražavaju čiste afektivne sadržaje. Usklici se ne mogu izgovoriti ni zamisliti
bez afektivne intonacije.
Uzvici i gramatičke riječi dvije su različite kategorije indirektnih sredstava
izraza, i to zbog toga što im nedostaje po jedan od elemenata kojih
jedinstvo čini direktna sredstva izraza: čisti uzvici nemaju nikakvog
intelektualnog ili logičkog sadržaja, a gramatemi nemaju nikakve afektivne
vrijednosti.
Intonacija, dakle cjelokupno govorno ostvarenje, bitan je, zapravo jedini nositelj
afektivnog sadržaja iskaza. Zato je donekle čudno što Bally o intonaciji
govori kao o indirektnom sredstvu izraza. Bally kao da nije bio svjestan
ključnog zaokreta koji je donijela njegova stilistika, kao da nije bio svjestan
velikih dosega svoje stilistike: jer on riječi (leksičke elemente) naziva
direktnim sredstvima izraza, a intonaciju, sintaksu i elipsu indirektnim
sredstvima izraza. Ipak, Bally u analizu jezičnog izraza jasno unosi
intonaciju, počevši od uvodnog dijela, kada o intonaciji govori kao o dijelu
jezične djelatnosti, zatim kada intonaciju izravno povezuje s izrazom misli i
osjećaja, pa do stalnog uključivanja intonacije u određivanju stilističke
vrijednosti nekog izraza, kada intonaciju opisuje kao stalni komentar misli. Uostalom,
Bally i izrijekom kazuje da ne znači da indirektna sredstva izraza manje
spontano djeluju na nas, već upravo suprotno.
7. Sintetičnost Ballyeve stilistike
Ključna je vrijednost Ballyjeve stilistike u njezinoj sintetičnosti. Sintetičnost
je vidljiva u samom pristupu proučavanju jezika: to nije proučavanje jezičnih
znakova i njihovih međusobnih odnosa, već proučavanje odnosa koji
povezuju jezičnu djelatnost s mišlju. Sintetičnost je vidljiva u postupku
delimitacije, kada se ne određuju leksičke jedinice, već jedinice misli.
Sintetičnost je prisutna i u postupku određivanja stilističkih vrijednosti: zbog
relativnosti izražajnih sredstava uvijek mora postojati kontrast između dva
ili više mogućih izraza; afektivna vrijednost nekog jezičnog sredstva
proizlazi tek iz usporedbe i kontrasta s izrazom koji služi kao logička
identifikacija. Ključni je element stilističke vrijednosti govorno ostvarenje,
dakle cjeloviti izraz kao odraz naših misli i osjećaja i kao odraz konteksta u
kojem se odvija komunikacija. Govorni se izraz ne može artikulirati na
manje sastavne dijelove, on je globalan, sintetičan po svojoj prirodi. A govor
je ključna vrijednost Ballyeve stilistike.
Literatura:
Charles BALLY. Traité de stylistique française, I, II. Genève, Paris, Georg, Klincksieck, 1951.
Petar GUBERINA. Stilistika. Zagreb, Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu,
1967.
Pierre GUIRAUD. La Stylistique. Que sais-je?, Paris, Presses universitaires de France, 1963.
Michael RIFFATERRE. Criteria for Style Analysis. Word, 15, 1959, 1, 154-174.
Milivoj SOLAR. Stilistika. U: Teorija književnosti. Zagreb, Školska knjiga, 1997;
str. 67-96.
LINGVISTIČKA STILISTIKA
Kako stilistika govori o izražajnim sredstvima u jeziku, ona se naziva i
lingvističkom stilistikom. Lingvistička stilistika nastoji preslikati uobičajeni
gramatički opis jezika. Tako se, ovisno o jezičnoj razini na kojoj se ostvaruje
stilistički postupak, govori o fonostilistici, morfostilistici, semantostilistici ili
sintaktostilistici; a kada je riječ o jedinicama stilskog izražavanja –
stilemima, spominju se: fonostilemi, morfostilemi, semantostilemi i
sintaktostilemi.
1. Fonostilistika
Fonostilistika istražuje jedinice stilske izražajnosti ostvarena na razini
fonetike; fonostilemi su npr. svi glasovni postupci građenja prostora pjesme:
aliteracija, asonanca, pjesnički homofoni, rima. Jedan od fonostilema je i naglasak
isticanja (fran. accent d'insistance), pojava je u kojoj je stilistička vrijednost
sadržana isključivo u govornom ostvarenju: pojačanom intenzitetu i
produženom izgovoru naglašenog vokala te veoma napetom izgovoru
početnog konsonanta; ako početnog konsonanta nema, neizbježan je
izgovor laringealnog okluziva ispred početnog vokala. Identičan jezični izraz,
npr. divno, može izraziti našu neutralnost ili angažiranost; ako o nečemu
govorimo sa stvarnim, spontanim ushićenjem, napetije ćemo izgovoriti
početni konsonant (d), naglašeni ćemo vokal (i) produžiti i izgovoriti ga
jačim intenzitetom.
Katkad se zbog naglaska isticanja, a to znači zbog velike napetosti kojom se
izgovara početak riječi, može i naglasak riječi pomaknuti na prvi slog: npr.
izvànredno u stilističkom izrazu može prijeći u îzvanredno. Tako je prema mjestu
naglaska (ali i prema drugim već opisanim govornim značajkama naglaska
isticanja) moguće razlikovati ovaj prilog ili pridjev u njegovoj logičkoj i
afektivnoj uporabi: izvànredni profesor označava znanstveni stupanj, zvanje (u
opoziciji izvanredni/redovni profesor); îzvanredni profesor govori o našem
zadovoljstvu radom nekog profesora, dakle našem osobnom stavu prema
njemu. Međutim, kako već sam pridjev uključuje neke stilističke vrijednosti
(posebno u odnosu na leksički neutralne sinonime poput dobar, vrijedan),
odnosno češće ga nalazimo u stilistički obilježenim kontekstima, kao njegov
uobičajeni izgovor prihvaćamo izvanredno, dakle izgovor pod utjecajem
naglaska isticanja. Zanimljivo je vidjeti kako naši rječnici bilježe naglasak na
ovoj riječi. «Hrvatskosrpsko-francuski rječnik» Dayrea, Deanovića i Maixnera
(1956) bilježi oblik izvànredan, izvànredno; isti naglasak bilježi i Anićev «Rječnik
hrvatskoga jezika» (1994). «Rječnik hrvatskoga jezika» Leksikografskog
zavoda i Školske knjige (2000) kod priloga bilježi samo oblik izvanredno, dok
kod pridjeva dozvoljava oba mjesta naglaska, ali kao primarno bilježi kratkosilazni
naglasak na prvom slogu: izvanredno. Oba naglasna oblika bilježi i «Hrvatski
jezični savjetnik» Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (1999).
U francuskom, gdje je naglasak riječi uvijek na zadnjem slogu, prilikom
ostvarivanja naglaska isticanja stvara se mnogo jači naglasak na prvom
slogu riječi. Naglasak isticanja stilistički je postupak kojim bitno određujemo
sadržaj nekog iskaza te ga stoga zovemo fonološkim fonostilističkim
postupkom. Kad govorimo o sadržaju stilističkog izraza onda prvenstveno
mislimo na obavijest o govorniku, o njegovom stavu prema predmetu
govora.
Fonostilističke postupke koji govore isključivo o govorniku (npr. dijalektalni
ili neuobičajen izgovor pojedinih glasova), a nemaju veze s predmetom
govora, zovemo fonetskim fonostilističkim postupcima. Takvim se
postupkom služi Ranko Marinković u svom romanu "Kiklop" da bi što vjernije
prikazao jedno lice - Hermafrodita:
Pa jefte, gofpodine pukovniče - uvjereno odgovara Herma - dofadno je.
Ofobito uveče... nema fe fta vaditi, pvodajemo fjake...
Govorni poremećaji - sigmatizam i rotacizam - ne odnose se na predmet
govora, stalno su prisutni u govornika te karakteriziraju isključivo njega, ali
ne i njegov odnos prema sadržaju, poruci. Fonetski fonostilistički postupci
odgovaraju onome što Bally naziva izgovorom, a fonološki fonostilistički
postupci onome što naziva intonacijom.
2. Morfostilistika
Morfostilistika opisuje jedinice stilske izražajnosti ostvarene na razini
morfologije, dijela gramatike koji proučava vrste riječi i njihove oblike.
Najčešći i najočitiji morfostilistički postupci su deminutiv i augmentativ, jer
oni gotovo redovito osim intelektualne poruke (izraza veličine) nose i
stilističku, afektivnu poruku, dakle stav govornika prema predmetu govora.
Tako npr. ptičica ne znači samo da je ptica mala, već da nam je draga,
simpatična, lijepa; isto tako ptičurina ne znači samo nešto veliko, već i
ružno, odbojno, antipatično. Slično je i u primjerima kućica - kuća - kućerina,
ženica - žena - ženetina ili ženturina, ručica - ruka - ručetina. Teško je
prihvatiti izreku Moja kućica, moja slobodica u "intelektualnoj" verziji Moja kuća,
moja sloboda jer bi u takvom izrazu bila odsutna sva ljubav, intimnost i
toplina, koje sadrže deminutivi. Jasno je da je ova izreka posve
neprihvatljiva i u "augmentativnoj" verziji Moja kućerina, moja slobodurina,
jer dovodi do očitog nesklada između stilističkog postupka i logičkog
sadržaja. Oblik kućerina, upravo kao i oblik kućica ne govore prvenstveno o
veličini stambenog prostora, već o govornikovom stavu prema tom
prostoru. Stilistička vrijednost izraza jača je od njegova logičkog sadržaja.
Deminutivi i augmentativi mogu izgubiti svoju stilističku vrijednost: tako se npr.
francuski deminutiv cigarette (cigareta, izvorno: mala cigara) više ne doživljava
kao deminutiv, pa danas ima samo svoj logički sadržaj; isti odnos nalazimo
u hrvatskom u opoziciji lonac – lončić, gdje je deminutiv tek racionalna oznaka
veličine, ali ne i stilističke vrijednosti.
Neki augmentativi nemaju pejorativnu, već naprotiv laudativnu vrijednost,
kao npr. momčina ili junačina. Slično je i s augmentativnim oblicima u nekim
primorskim govorima, gdje oblici poput ručina, maletina, Rečina nemaju
pejorativnu vrijednost; isto je i s imenima popularnih istarskih pučkih likova
Jurina i Franina, a i s brojnim prezimenima koja imaju augmentativne nastavke: Večerina,
Turina, Šurina, Markovina.
3. Semantostilistika
Semantika je lingvistička disciplina koja izučava značenje riječi, sintagmi,
rečenica, a semantostilistika opisuje stilističke postupke ostvarena na razini
semantike. Uobičajeni semantostilistički postupak uporaba je riječi u tzv.
prenesenom značenju. Svinja je korisna domaća životinja primjer je
intelektualne, logičke uporabe riječi svinja; naprotiv, u rečenici On je prava
svinja! isti je leksički oblik upotrijebljen u prenesenom smislu: ne odnosi se
više na životinju, već na čovjeka koji ima neka negativna obilježja, a to su
fizička ili moralna prljavština. Radi se, dakle, o stilističkoj vrijednosti
ostvarenoj na semantičkoj razini. Slična je i uporaba riječi zvijer u primjerima:
Lav je zvijer iz porodice mačaka.
Ti si pijanac i provalnik i gad i zvijer, a ja te ipak ljubim. (M. Krleža. Michelangelo
Buonarroti)
Među semantostilističke postupke ubrajaju se i sinonimi; sinonimi se obično
definiraju kao riječi istog ili sličnog značenja, ali različitih stilističkih
vrijednosti. Kada Matoš u sonetu «1909.» piše stih Jer takvo lice ima moja mama,
on već samim odabirom riječi mama, a ne majka ili mati, govori o nježnosti i
ljubavi. Pranjić govori o nizu sinonima upotrijebljenih u istom tekstu,
Krležinoj drami «Gospoda Glembajevi». Govoreći o svojoj majci Leone
koristi emotivno obojenu riječ mama.
Ja sam je upoznao onog istog zimskog jutra, kada se otrovala mama! Mama je ležala
mrtva, a ova je žena došla s velikom kitom Parma ljubičica i sa svojim
maltezijanskim pinčem Fifijem.
Govoreći o istoj osobi stari Glembay, koristi neutralnu riječ majka.
Ja sam sedam godina nosio tvoju majku na ovim svojim rukama, a nisam joj se
približio nikada ni za jedan jedini milimetar.
Kada barunica Castelli govori o istoj osobi, ona upotrebljava oblik gospođa majka.
Mene je vaš otac četiri godine mučio, on je meni četiri godine
dosađivao, on je htio da se ustrijeli pred mojim očima, on je plakao na
koljenima, ali ja nisam htjela skandala, ja zbog vaše gospođe majke
nisam htjela da se on rastane.
Riječi mama, majka i gospođa majka imaju isto logičko značenje, ali posve
različite stilističke, afektivne vrijednosti. Ove riječi imaju stilističku
vrijednost čak i kad su izdvojene iz svog konteksta: mama sadrži ljubav i
nježnost; majka je neutralan izraz, a gospođa majka govori o pristojnosti, ali i distanci
prema osobi o kojoj se govori.
Stari Glembay koristi još jedan sinonim - mati.
Vidiš li, i u tome si Danielli! Ne govoriti istinu, to ste vi Daniellijevi
uvijek u stanju. Ali to priznati? Ne! Nikada! Pljunuti nekome u lice
venecijanski, poniziti ga i zaprljati, to da, da, to je vama u krvi. Ali kada
je riječ o konsekvencama, onda šutnja. Upravo takva bila ti je i mati.
Za riječ mati, ako je izdvojena iz konteksta, moglo bi se reći da je neutralan
izraz; međutim, u navedenom primjeru, u kontekstu u kojem je
upotrijebljena, ona dobiva vrijednost osornosti, neprijateljskog stajališta,
čak mržnje. Tako za neke izraze možemo reći da je riječ o prirodnim
stilističkim vrijednostima: oblik mama sam po sebi nosi stilističku vrijednost;
stilistički neutralan oblik mati može dobiti stilističku vrijednost zavisno o
kontekstu u kojemu je upotrijebljen.
I u primjeru iz Tadijanovićeve pjesme «Dugo u noć, u zimsku bijelu noć»
riječi mati i majka dobivaju svoju stilističku vrijednost iz konteksta.
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja;
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O, majko žalosna! kaži, što to sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?
Očito je da cjelokupni kontekst daje stilističku vrijednost riječima mati i majka;
to je kontekst nježnosti i ljubavi; a taj se kontekst odražava u govornom
ostvarenju ovih riječi. Kontekst Tadijanovićeve pjesme bitno je drukčiji od
konteksta u kojem Glembay kaže: Upravo takva bila ti je i mati. Kada Glembay
koristi riječ majka, onda možemo govoriti o neutralnom izrazu, koji ne
uključuje stilističke vrijednosti; ali u Tadijanovićevoj pjesmi majka ne može
biti stilistički neutralan izraz: i to ne samo zbog neposrednog konteksta, koji
sadrži uzvik, vokativ te inverziju imenice i pridjeva, već zbog cjelokupnog
konteksta pjesme.
4. Sintaktostilistika
Ako se stilistička vrijednost ostvaruje na razini ustroja rečenice, sintakse,
riječ je o sintaktostilistici. Neki od sintaktostilističkih postupaka su npr: (1)
inverzija, (2) distorzija, (3) elipsa, (4) opkoračenje ili pak (5) posebno
vezivanje složenih rečenica.
(1) Inverzija označava poseban, stilistički obilježen red riječi. Moguće su
primjerice inverzije subjekta i predikata, predikata i objekta ili atributa i
imenice. Kako se u hrvatskom odnos subjekta i objekta ne iskazuje redom
riječi, već odgovarajućim gramatemima, rečenice Ivan voli Jasnu i Jasnu voli
Ivan imaju posve jednak logički sadržaj. U drugom je primjeru riječ o inverziji,
odstupanju od uobičajenog reda riječi: objekt dolazi na prvo, jako mjesto u
rečenici. Objekt se tako ističe, odnosno naglasak rečenice nužno se
ostvaruje na objektu: Ivan voli upravo Jasnu, a ne neku drugu. Prvi primjer u
stilistički neobilježenom redu riječi (subjekt - predikat - objekt) nema
određeno govorno ostvarenje: naglasak rečenice može se ostvariti na bilo
kojem dijelu rečenice: a to ovisi o kontekstu, leksičkom ili situacijskom.
Naprotiv, drugi primjer, u stilistički obilježenom redu riječi, ima ukodirano i
govorno ostvarenje: on se mora ostvariti s rečeničnim naglaskom na
objektu.
U rečenicama Pjeva Marko ili Gleda Ivan predikat prethodi subjektu pa se stoga
i govorno ističe: nosi naglasak rečenice. Isto je i u Ujevićevim stihovima:
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
(T. Ujević, Svakidašnja jadikovka)
Imenski predikati (Gorak je, mračan je) nalaze se ispred svojih subjekata i to
na početku rečenice i na početku stiha, pa se zato i govorno nužno ističu.
U sljedećem primjeru u inverziji se ističe predikat (bruji), koji prethodi svom
subjektu, i atributi (buntovne, tmaste i sane), koji slijede svoju imenicu.
Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
u njima šapuću riječi buntovne, tmaste i sane.
(T. Ujević, Čin sputanih ruku)
(2) Distorzija je postupak odvajanje dijelova iskaza koji su logično povezani;
distorzija ističe pojedine dijelove iskaza tako da ih osamostaljuje, pa time i
govorno obogaćuje; u isticanju dijela iskaza i u govornom rezimiranju
konteksta distorzija ima vrijednost elipse, a često je i sama eliptična
rečenica.
Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.
(D. Tadijanović, Mjesečina)
A padaju zvijezde. Sumporne i plave.
(M. Krleža, Noć)
I jednostavna inverzija zapravo je distorzija, posebno ako se atributi odvoje od imenice
zarezom ili u zaseban stih:
Al grmnu s ulice vika, divlja, pobožna, žarka:
(S. S. Kranjčević, Dva barjaka)
Duša mi je zvijezda
Žalosna i crna.
(M. Krleža, Noć)
U svim navedenim primjerima distorzije govorno se ističu osamostaljeni
atributi; oni zapravo imaju vrijednost cjelovite rečenice, jer u svojim
govornim ostvarenjima opetuju čitav kontekst.
(3) Elipsa je izostavljanje jedne ili više riječi u rečenici. Veoma su česte
elipse glagola, pa se elipsa poistovjećuje s bezglagolskom rečenicom.
Eliminiranjem glagola obično se eliminira izraz trajanja, i zato se
bezglagolska rečenica prima kao slika.
Teku oblaci, teče vrijeme, gibaju se sjene, samo straža stoji i bije se sa
snom. Vjetar u omorikama. Kapljice na granama. Golubovi. (M. Krleža,
Hrvatski bog Mars)
Protjecanje vremena u navedenom primjeru posebno je istaknuto inverzijama subjekta i
predikata; tome se najprije suprotstavljaju subjekt i predikat u neinverziji (straža stoji) i
posebno bezglagolske rečenice.
Bezglagolska rečenica svoju slikovitost, višedimenzionalnost, prostornost
pokazuje prije svega svojim govornim ostvarenjem: velikom koncentracijom
govorne energije u jezično reduciranom izrazu.
Pokraj rijeke
Stari samostan.
Siv i tih.
U kutovima mirne
Ledene sjene.
(D. Tadijanović, Samostan)
Bezglagolska rečenica uvijek dobiva svoju cjelovitost u kontekstu; zbog
čvršćeg vezivanja uz kontekst, zbog traženja oslonca u kontekstu,
bezglagolska rečenica sadrži čitav kontekst u svom govornom ostvarenju;
upravo je zato rezimiranje prethodnog konteksta česta funkcija
bezglagolske rečenice:
I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u život,
idemo jedni uz druge.
Mrtvi i živi. Jedni uz druge
(J. Kaštelan, Susreti)
Elipsa i distorzija veoma su slični postupci, a njihova je govorna funkcija
posve jednaka: isticanje vlastitog sadržaja te sažimanje šireg konteksta.
Bitna je značajka elipse razgrađivanje sintaktičkog ustroja, a to je i način
isticanja sadržajnosti i izražajnosti govornog ostvarenja. Krajnji su eliptični
oblici uzvici: oni nemaju nikakvog jezičnog sadržaja i njihova se vrijednost
nalazi isključivo u govornim ostvarenjima, koja odražavaju kontekst ili
govornu situaciju u kojoj su nastali. Uzvici jasno pokazuju osnovni smisao
govorne stilistike: jezični ustroj, a to znači konkretan stilistički postupak ili
širi kontekst, upućuje na govorno ostvarenje, koje je isključivi nositelj
stilističkih vrijednosti iskaza.
(4) Opkoračenje je postupak koji proizlazi iz uzajamnog djelovanja sintakse i
versifikacije: sintaktička se cjelina ne podudara s versifikacijskom i to bitno
mijenja ritmički ustroj iskaza. Opkoračenje se ponekad opisuje i kao
nametanje govorne intonacije stihu: a nametanje govorne intonacije stihu
često je u funkciji isticanja dijela iskaza koji je prebačen u sljedeći stih, jer
se taj dio nalazi iza pauze, koja označava završetak versifikacijske cjeline –
stiha, i iza uzlazne intonacije, koja pokazuje da sintaktička jedinica ne
završava završetkom stiha:
- Ej konjaniče, moj konjaniče,
dug li je put? Gdje li je
zvijezda tvoja?
(J. Kaštelan, Konjanik)
Vinograd moga je oca ovjenčan zelenim vijencem
Maslinâ. – Pod njima ja sam u vrućijem danima ljetnim,
Grožđe dok zrijalo i pjev cvrčka šibao uzduh,
Gledo u zanosu svijetle vizije što ih je Podne
Pred očima stvaralo mojim.
(V. Nazor, Maslina)
U navedenim primjerima govorno se ističu dijelovi sintaktičke cjeline
prebačeni u sljedeći stih: zvijezda tvoja i maslina.
(5) Sintaktostilistički postupak može se ostvariti na razini čitave rečenice. O
stilistici složenih rečenica kod nas je govorio Petar Guberina.1 Pogledajmo
sljedeće rečenice:
Ne izlazim jer pada kiša.
Ne izlazim kad pada kiša.
Pada kiša tako da ne izlazim.
Pada kiša, pa ne izlazim.
Pada kiša i ne izlazim.
1 V. Govorna stilistika Petra Guberine.
Pada kiša, ne izlazim.
Ne izlazim, pada kiša.
Sve navedene rečenice imaju posve jednak logički sadržaj: to je veza uzroka
(pada kiša) i posljedice (ne izlazim). Međutim, veznici ukazuju na različite
aspekte tog odnosa: isticanje uzroka (jer), posljedice (tako da) ili vremena (kad), i
zato su razlike među rečenicama stilističke. Logički se isti odnos može
iskazati sastavnim veznicima i, i pa, ili čak bez veznika. Izražajnost je to veća
što veznik manje upućuje na odnos misli: veznik i tek ukazuje na povezanost misli,
ali ne i na pojedine aspekte tog odnosa, jer ih zapravo sve sadrži. Isto je i s
primjerima bez veznika, koji ne određuju detaljno odnos dviju rečenica, već
sadrže sve mogućnosti.
Za stilističku je vrijednost posebno značajan primjer povezivanja rečenica
bez veznika. Kada nema veznika, vrednote govornog jezika upućuju na
povezanost dviju misli. Pogledajmo kretanje osnovnog tona u rečenicama s
veznikom i bez veznika:
(1) Ne izlazim jer pada kiša:
U rečenici Ne izlazim jer pada kiša nema većih tonskih skokova: intonacija
se u prvom dijelu (Ne izlazim) lagano diže i u drugom dijelu (jer pada kiša)
lagano pada; početak je rečenice na 170 Hz, intonacijski je vrh na 220 Hz, a
završetak na 115 Hz; čitava se rečenica izgovara kao jedan fonetski blok,
dakle bez pauze.
(2) Ne izlazim, pada kiša:
U primjeru Ne izlazim, pada kiša intonacija se značajno diže u prvom dijelu, a
zatim naglo pada: tonski je početak rečenice (180 Hz) jednak prvom
primjeru (Ne izlazim jer pada kiša), ali se ovdje intonacijski vrh nalazi na
300 Hz i nakon toga intonacija naglije pada. Ovakav raspored vrednota
govornog jezika stilistički je značajan i nužan: govori o logičkoj povezanosti
misli i o jakoj izražajnosti, emotivnoj angažiranosti govornika.
Različite vrste složenih rečenica mogu se povezati istim veznikom:
Sjedimo i razgovaramo.
Radio je i uspio je.
Radio je i nije uspio.
Usprkos jednakom vezniku logički su sadržaji ovih rečenica posve različiti: u
prvom primjeru riječ je o povezivanju dviju usporednih radnji; u drugom
primjeru radnje stoje u odnosu uzroka i posljedice; odnos misli (ne veznik!)
u trećem primjeru govori da je riječ o dopusnoj rečenici. O tome govori i
kretanje osnovnog tona.
(1) Sjedimo i razgovaramo:
Intonacija se u prvom primjeru lagano diže i vrlo blago spušta, pauze nema;
rečenica započinje na 205 Hz, intonacijski je vrh na 240 Hz, a završetak na
130 Hz.
(2) Radio je i uspio je:
U drugom se primjeru intonacija mnogo više diže: tonska visina početka
iznosi 170 Hz; intonacijski je vrh na 280 Hz, a zatim slijedi silazni dio
intonacije do visine od 120 H; ovakav raspored vrednota govornog jezika
govori o logičkoj povezanosti misli, o odnosu uzroka i posljedice, koji nije
dodatno leksički iskazan veznikom; značajna je i pauza između dviju
rečenica.
(3) Radio je i nije uspio:
U trećem je primjeru prvi dio rečenice jednak prvom dijelu uzročno-
posljedične rečenice: intonacijski se raspon kreće od 170 Hz na početku do
290 Hz na intonacijskom vrhu; intonacija drugog dijela bitno se razlikuje od
intonacije drugog dijela uzročno-posljedične rečenice: u dopusnoj rečenici,
prije pada intonacije, koji označava njezin završetak, nalazi se još jedan vrh
na 240 Hz; i upravo taj dio svojom tonskom visinom govori o neispunjenoj
posljedici mogućeg uzroka; nema logičkog slijeda činjenica: viši tonovi
završnog dijela rečenice zapravo sadrže pitanje ili čuđenje: kako to da nije
uspio kad je toliko radio? I ovdje je značajna pauza između dviju rečenica.
Svi navedeni primjeri sintaktostilistike pokazuju da se oni mogu opisati i sa
stajališta njihovih govornih ostvarenja, dakle kao postupci fonostilistički;
jasno, ako fonostilistiku shvatimo nešto šire, dakle ne kao dio stilistike koji
se bavi samo glasovnim, već općenito govornim postupcima. Kodiranje
sintaktičkim postupcima odražava se i u govornom ostvarenju tih
postupaka. Zajednička značajka svih navedenih sintaktostilističkih
postupaka u tome je što oni odražavaju kontekst u kojem su nastali, pa je
zato i njihovo govorno ostvarenje zadano; stilistički je postupak ne samo
izražajan, već i skraćen izraz: njegova je vrijednost u njegovom govornom
ostvarenju, koji u zgusnutom obliku sadrži čitav kontekst.
5. Govorna stilistika
I postupke semantostilistike moguće je promatrati kroz njihova govorna
ostvarenja: svinja, zvijer i sl. ne mijenjaju samo svoj osnovni smisao unutar
nekog konteksta, već i svoja govorna ostvarenja. Iz samog govornog
ostvarenja ovih riječi može se zaključiti je li riječ o životinji (logički sadržaj)
ili o čovjeku (stilističke vrijednosti). I opet je jasno da govorno ostvarenje u
sebi sažima čitav kontekst; kontekst se odražava u govornom ostvarenju.
Upravo zato što se kontekst odražava u govornom ostvarenju i posve
neutralne riječi mogu postati nositelji stilističkih vrijednosti. O tome jasno
govore uporabe riječi mati ili majka u Krležinoj drami "Gospoda Glembajevi" i
u Tadijanovićevoj pjesmi "Dugo u noć, u zimsku bijelu noć" .
Isto je i s postupcima morfostilistike. ručica - ruka - ručetina, kućica - kuća -
kućerina, ženica - žena - ženetina ne razlikuju se samo morfološki, već i u
svojim govornim ostvarenjima; naime, svaki od ovih oblika zahtijeva i
odgovarajuće govorno ostvarenje, koje nosi emotivni, stilistički sadržaj.
Oblici deminutiva i augmentativa nose obavijest o veličini, a njihova
govorna ostvarenja nose obavijest o stavu govornika, o tome je li ta veličina
lijepa ili ružna, draga ili odbojna.
Postupke sintaktostilistike, semantostilistike i morfostilistike moguće je
promatrati kroz njihova govorna ostvarenja; moguće ih je, dakle, opisati kao
postupke fonostilistike. Konačno, i vrijednost samih fonostilističkih
postupaka u užem smislu nije u njihovom glasovnom sastavu, već
prvenstveno u govornim ostvarenjima tih glasova. Ono što daje stilističku,
izražajnu vrijednost svim navedenim primjerima nije njihov oblik, smisao ili
struktura, već njihovo govorno ostvarenje, koje je povezano s oblikom,
smislom ili strukturom, i u kojemu se odražavaju oblik smisao ili struktura,
ali koje je samo po sebi nositelj svoje vrijednosti, svog stilističkog sadržaja:
oblik kućica znači nešto malo, a govorno ostvarenje koje iz tog oblika
proizlazi nosi vrijednost malog, dragog, simpatičnog; riječ svinja u
određenom kontekstu znači čovjek kao svinja, a govorno ostvarenje
izražava naše mišljenje o takvom čovjeku; složena rečenica Radio je i nije uspio
označava nelogičan slijed događaja, ali tek govorno ostvarenje izražava
naše čuđenje ili razočaranje. Mogućnost svođenja svih stilističkih postupaka
na postupke fonostilistike, odnosno činjenica da je govorno ostvarenje bitna
dimenzija stilističkih postupaka, upućuje na to da je kod afektivne stilistike
riječ o jednom novom, bitno drukčijem pogledu na probleme ljudskog izraza,
koji premašuje klasične kategorije fonetike, morfologije, semantike i
sintakse. Naime, stilistika kao znanost o afektivnoj vrijednosti izraza, kao
znanost o govoru, bavi se prije svega govornim ostvarenjem, koje razni
jezični stilistički postupci mogu više ili manje uspješno kodirati.
Upravo mogućnost svođenja raznih stilističkih postupaka na postupke
fonostilistike, naravno ako fonostilistiku shvatimo ne samo kao stilistiku
glasova, već kao stilistiku govora, jasno iskazuje bitnu novost Ballyeve
stilistike: to je govorna stilistika; to je stilistika čije su bitne dimenzije
govorne vrednote, stilistika koja pokazuje ne samo sadržajnost, već i
izražajnost govora. Kada opisujemo stilistiku moguće je govoriti i u
kategorijama klasične gramatike; ali upravo činjenica da govorno ostvarenje
može biti zajednički nazivnik svih stilističkih postupaka pokazuje stvarnu
vrijednost i stvarnu novost afektivne stilistike.
Literatura:
Antica ANTOŠ. Osnove lingvističke stilistike. Zagreb, Školska knjiga, 1972.
Marcel CRESSOT. Le Style et ses techniques. Paris, 1963.
Ivo FRANGEŠ. Stilističke studije. Zagreb, Naprijed, 1959.
Petar GUBERINA. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français
et en croate. Zagreb, Štamparija «Gaj», 1939.
Jules MAROUZEAU. Précis de stylistique française. Paris, 1950.
Krunoslav PRANJIĆ. Jezik i književno djelo. Zagreb, Školska knjiga, 1968.
Krunoslav PRANJIĆ. Stil i stilistika. U: Škreb, Zdenko, Stamać, Ante. Uvod u
književnost. Teorija, metodologija. Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983.,
str. 253-302.
Krunoslav PRANJIĆ. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb, Školska
knjiga, 1986.
Michael RIFFATERRE. Criteria for Style Analysis. Word, 15, 1959, 1, 154-174.
Stephen ULLMANN. Language and Style. Oxford, Basil Blackwell, 1964.
Viktor VINOGRADOV. Stilistika i poetika. Sarajevo, 1971.
Branko VULETIĆ. Fonetika književnosti. Zagreb, Sveučilišna naklada Liber,
1976.
Branko VULETIĆ. Fonetika pjesme. Zagreb, FF Press, 2005.
Katie WALES. A Dictionary of Stylistics. Harlow, London, Pearson Education, Longman,
2001.
GOVORNA STILISTIKA PETRA GUBERINE
1. Vrednote govornog jezika
Petar Guberina nije samo prihvatio i nastavio osnovne misli Ballyeve stilistike, već je
tu stilistiku i značajno proširio i obogatio.
Bally je pisao o govornim vrednotama tek kao o indirektnim sredstvima izraza; direktna
sredstva izraza za Ballya su riječi. Guberina se intenzivno bavio upravo tim
indirektnim sredstvima izraza; on ih naziva vrednotama govornog jezika; nadalje,
u istraživanja vrednota govornog jezika uvodi eksperimentalne tehnike. U
svojoj knjizi «Zvuk i pokret u jeziku» Guberina definira vrednote govornog
jezika kao elemente jezičnog izraza koji imaju svoju jezičnu vrijednost na
osnovi zvuka i pokreta te samu stvarnost kao element jezičnog izraza (str.
19). To su vanleksička (ekstralingvistička) sredstva izraza, koja nam
omogućuju da se izrazimo kraće ili ekspresivnije ili istovremeno i kraće i
ekspresivnije. Guberina vrednote govornog jezika dijeli na akustičke:
intonacija, intenzitet, tempo i pauza, te vizualne: mimika, geste i stvarni
kontekst. Tako su Ballyeva indirektna sredstva izraza raščlanjena i proširena
mimikom, gestama i stvarnim kontekstom, a to nas vodi i do specifične
definicije govora - govora kao supstance. Sustav bez supstance ne bi nikada
mogao biti ishodištem pojedinačnih uporaba jezika.
Guberina misli da su vrednote govornog jezika osnovni element rečenice, te
bi zato gramatička analiza rečenice trebala počivati na analizi vrednota
govornog jezika. Rečenica se uvijek ostvaruje u intenzitetskoj i intonacijskoj
liniji koja prati proces udisanja i izdisanja: radi se o porastu i padu
intenziteta, te o dizanju i spuštanju tona; bez slabljenja intenziteta i
spuštanja tona nema ni završene rečenice.
Artikulirana riječ nije dovoljna da bi se izrazilo bogatstvo ljudskih misli, a
posebno bogatstvo ljudskih osjećaja. Samo nizanje artikuliranih riječi ne
može tvoriti rečenicu, jer, kako kaže Guberina, ton, intenzitet, pokret u
direktnom su odnosu s mišlju s njezinim misaono-emotivnim sadržajem.
Artikulirane riječi postaju adekvatna forma misli samo onda, kad se uklope
u zvučni elemenat čitave cjeline (najprije u mozgu, a onda i u izgovoru) (Zvuk i
pokret u jeziku; str. 36-37).
Rečenica se, dakle, ponajprije ostvaruje kao globalna govorna forma, kao
intonacijska i intenzitetska cjelina, u koju se onda umeću leksički elementi -
artikulirane riječi. Zato u govoru vrednote govornog jezika prate misao,
izravni su odraz misli, a u čitanju (lošem), gdje su artikulirane riječi u
središtu pažnje govornika (čitača), ako i nema nesporazuma, uvijek dolazi
do otežanog primanja poruke upravo zbog neadekvatne globalne govorne
forme, koja u čitanju ne odražava misaonu stvarnost govornika.
2. Stilistička vrijednost složenih rečenica
Guberina je Ballyevu stilistiku, koja se pretežno bavila riječima, proširio i na
istraživanja stilističke vrijednosti složenih rečenica. Guberinina doktorska
disertacija "Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en
croate" (Logička i stilistička vrijednost složenih rečenica u francuskom i u
hrvatskom) značajna je ne samo po stilističkoj analizi složenih rečenica, već
i po njihovoj iznimno zanimljivoj logičkoj identifikaciji. Polazeći od Ballyevih
načela delimitacije i identifikacije preko kojih se dolazi do stilističkih
vrijednosti, Guberina svojom podjelom složenih rečenica dosljedno afirmira
povezanost izraza, misli i stvarnosti. Osnovna je Guberinina misao da vrstu
složenih rečenica ne određuju veznici, već odnos misli. Tako Guberina sve
složene rečenice dijeli u četiri grupe: (1) zavisno složene rečenice su one u
kojima postoji odnos uzroka i posljedice: Ne znam jer to nisam vidio. Nastala je
vika zato što su neki bili nezadovoljni. Kako nije ništa čuo, bio je zbunjen;
(2) u skršenim zavisno složenim rečenicama ovaj se odnos razbija: mogući
uzrok ne dovodi do svoje logične posljedice: to su dopusne rečenice: Iako je
sve bilo jasno, mnogi još uvijek nisu bili sigurni. Makar sam puno radio,
nisam bio umoran. Koliko god o tome mislio, ništa mi nije jasno; (3)
kompletivne rečenice ne stoje u odnosu uzroka i posljedice, već
jednostavno jedna nadopunjuje drugu: tipičan su primjer rečenice vezane uz
glagole govorenja, mišljenja i osjećanja: Pisao mu je da se s tim ne slaže.
Mislio je da sve zna. Rekao mi je da putuje; (4) koordinirane rečenice govore
o dvije ili više radnji koje teku istovremeno ili u vremenskom slijedu, a ne stoje u
odnosu uzroka i posljedice niti jedna nadopunjava drugu: Pijem kavu i čitam novine.
Hodam ulicom dok pada kiša. Gledam kroz prozor i mislim o proljeću.
U navedenoj podjeli pogodbene rečenice spadaju u zavisno složene
rečenice; njihova je specifičnost u tome što je uzrok upitan, ali ako se on
ostvari ostvaruje se i posljedica: Ako dobijem na lotu, odlazim na ljetovanje.
Pojedeš li sve to, bit će ti slabo. Da sam to znao, drukčije bih se ponašao.
Guberina misli da su samo tzv. potencijalne pogodbene rečenice prave
pogodbene rečenice; tu je, naime, riječ o uvjetu koji je upitan: ako se uvjet
ostvari, ostvaruje se i posljedica; ako se uvjet ne ostvari, nema ni
posljedice: Ako se potrudite, nešto ćete i napraviti. Tzv. realne pogodbene
rečenice zapravo su stilistički oblik ublažavanja jednostavnog odnosa
uzroka i posljedice. Kontekst određuje što je realna a što potencijalna
pogodbena rečenica. Tako npr. rečenica Ako sve znaš, idi na ispit može biti
potencijalna pogodbena rečenica ako je uzrok upitan: govornik ne zna da li
osoba kojoj se obraća sve zna ili ne. Ako ista rečenica slijedi iza izjave Sve
znam! riječ je o realnoj pogodbenoj rečenici: uzrok nije upitan, pa tako ta
rečenica u logičkoj identifikaciji zapravo znači: Idi na ispit jer sve znaš.
Jednako je tako moguće govoriti o jakoj stilističkoj vrijednosti tzv. irealnih
pogodbenih rečenica; takvim rečenicama uvjet nije upitan: on se
jednostavno ne može ostvariti. Rečenica Da imam novaca, otišao, bih na
ljetovanje stilistički je veoma jak oblik negacije jer njezina logička
identifikacija glasi: Ne idem na ljetovanje jer nemam novaca.
Da veznici ne određuju vrstu složenih rečenica pokazuju npr. vremenske
rečenice, koje s jednakim veznicima mogu biti zavisno složene ili koordinirane.
Ne izlazim kad pada kiša zavisno je složena rečenica jer misli stoje u odnosu
uzroka i posljedice; Kad sam se najeo, otišao sam u šetnju koordinirana je
rečenica jer jednostavno pokazuje vremenski slijed događanja.
Veznici ne određuju vrstu složenih rečenica, ali su jasni znaci njihovih
stilističkih vrijednosti: ako je veznik neuobičajen, stilistička je vrijednost
izraza veća, pa su i govorne vrednote bogatije. Rečenica Ne izlazim jer pada
kiša ne uključuje afektivne vrijednosti, jer je uzročni veznik uobičajen u
takvim rečenicama: on zapravo ponavlja ono što je već rečeno odnosom
misli dviju rečenica, a to je odnos uzroka i posljedice; istu rečenicu bez
veznika (Ne izlazim, pada kiša) Guberina ocjenjuje kao afektivnu, a afektivnost se
direktno preslikava u govornim vrednotama: prvenstveno u većem rasponu
intonacijskog luka.2
Isti veznik može se upotrijebiti u različitim vrstama rečenica; on ne određuje
vrstu rečenice, ali može biti znak njezine stilističke vrijednosti: tako npr.
rečenica (1) Sjedimo i razgovaramo ne uključuje stilističku vrijednost, ali je
rečenica (2) Radio je i uspio je uključuje, jer se uzročno-posljedična veza ne
iskazuje veznikom, već govornim vrednotama. Isto je i s rečenicom (3) Radio
je i nije uspio, gdje veznik i vezuje skršenu zavisno složenu (dopusnu) rečenicu.
Prva rečenica ima blagu uzlazno-silaznu formu intonacije; druga rečenica
ima daleko veći raspon svog uzlazno-silaznog luka i pauzu između iskaza
uzroka (Radio je) i posljedice (i uspio je): ovakav raspored govornih
vrednota ne samo da logički objašnjava ovu vezu, već i pokazuje emotivni,
afektivni stav govornika prema njoj; intonacijska forma treće rečenice u
svemu je jednaka intonaciji druge rečenice, tek što silazni dio završava na
višoj tonskoj razini, i tako se izražava govornikovo čuđenje zbog
2 V. Lingvistička stilistika: Sintaktostilistika.
neočekivane i nelogične posljedice.
Guberina čak tumači da isključivo o govornom ustroju, koji, jasno, proizlazi
iz konteksta, iz govorne situacije, rečenica Bogati su, i nemaju prijatelja može biti
shvaćena kao zavisno složena (uzročno-posljedična: Nemaju prijatelja jer su
bogati) ili skršena zavisno složena (dopusna) rečenica (Iako su bogati, nemaju
prijatelja): ova rečenica može biti shvaćena kao uzročno-posljedična ako je
pad tona potpun na kraju rečenice, ili kao dopusna ako silazni dio intonacije
završi na višoj tonskoj razini. Kretanje osnovnog tona određuje sadržaj i
vrstu složene rečenice.
(1) Bogati su i nemaju prijatelja (uzročno-posljedična rečenica):
(2) Bogati su i nemaju prijatelja (dopusna rečenica):
U uzročno-posljedičnoj rečenici intonacijski je vrh na 255 Hz, a nakon toga
slijedi postupni pad intonacije do 100 Hz na kraju rečenice. Prvi je dio
dopusne rečenice s vrhom na 260 Hz i intonacijski posve jednak prvom
dijelu uzročno-posljedične rečenice; međutim, u drugom dijelu dopusne
rečenice nalaze se dva mjesta gdje intonacija doseže 220 Hz; i upravo ti
visoki tonovi govore o iznenađenju izazvanom nelogičnim završetkom.
3. Kvantitativna i kvalitativna stilistika
Bally je stilistiku objašnjavao kao kvantitativnu znanost: razlika između
stilističkog i nestilističkog izraza nije u sadržaju, već u intenzitetu istog
sadržaja; Guberina stilistiku shvaća kao kvalitativnu znanost: stilistički i
nestilistički izraz dva su posve različita sadržaja. A na to nas upućuju i
psihologija i sociologija primijenjene u području ljudskog izraza: isti se
čovjek različito izražava u različitim situacijama. Ako bismo njegov izraz
gledali tek na razini logičkih sadržaja, čije bi razlike bile tek kvantitativne,
ne bismo vodili računa ni o čovjeku, ni o situaciji u kojoj se odvija
komunikacija. Jer, kako kaže Guberina, psihologija i sociologija nas uče da je
afektivnost neprestano kretanje od čovjeka prema čovjeku i od čovjeka
prema društvu. A ti se odnosi svaki put ostvaruju na nov, drukčiji način. I
upravo to uvijek novo ostvarenje dovodi nas do zaključka da afektivni izraz
uvijek predstavlja novu kvalitetu.
Kao ilustracija misli o stilistici kao kvalitativnoj znanosti može poslužiti
primjer leksički jednake rečenice upotrijebljene u različitim kontekstima.
Rečenica Ova je planina visoka može biti intelektualni izraz objektivne
stvarnosti, ako netko izdaleka procjenjuje ili mjeri visinu planine. Međutim,
ako je to izraz čovjeka koji se sam penje uz neku visoku planinu, leksički
jednaka rečenica može iskazati i njegovo stajalište u toj situaciji, pa ta
rečenica u svom govornom ostvarenju može značiti: Teško mi je! Ne mogu
dalje! Nikad kraja penjanju! U jednoj krajnje afektivnoj situaciji navedena
rečenica uopće više ne govori o visini planine, već isključivo o čovjeku –
govorniku, o njegovoj angažiranosti, njegovom stajalištu: objektivan izraz o
visini planine zamijenjen je subjektivnim izrazom čovjeka u teškoj situaciji.
Dakle, značenje jednakog jezičnog ustroja mijenja se ovisno o afektivnosti.
Afektivni izraz ne govori o jednakom sadržaju jačeg intenziteta, već o posve
drukčijem sadržaju – o čovjeku. Posve je razumljivo da postoji povezanost
između leksičkog izraza i afektivnosti: obično se afektivni izraz skraćuje, pa
je u navedenom primjeru u slučajevima velike afektivnosti moguće
očekivati kraće izraze ili čak same uzvike (Oh! Uf! A!) koji nemaju nikakvog
leksičkog značenja i gdje se poruka prenosi isključivo govornim
ostvarenjem.
4. Stilistika u definiranju hrvatskoga književnog jezika
Guberina je primijenio načela Ballyeve stilistike i u definiranju hrvatskoga
književnog jezika; ponajprije se to odnosi na načelo sinkronije: Bally kaže da
se stilistika ne može baviti dijakronijom, već isključivo aktualnim stanjem
jezika. Jednako razmišlja i Guberina kada kaže da živi jezik, kojim govorimo
i pišemo, nije povijesna analiza, već skup današnjih glasovnih, morfoloških,
rječničkih, sintaktičkih, stilskih i stilističkih činjenica (Petar Guberina, Kruno
Krstić. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika; str. 11).
I zato u normiranju jezika Guberina pretpostavlja aktualni jezični osjećaj
povijesnom razvoju, jer, prema njegovom mišljenju, povijest jezika gubi
svoju važnost pred današnjim stanjem jezika. Bitno je da je neka rječnička,
gramatička ili stilska pojava normalna za jezični osjećaj, te da je našom
upotrebom dobila građansko pravo. Riječ kolodvor, glasovir i sl., kaže
Guberina, prave su hrvatske književne riječi, iako bi se možda koji filolog
protiv toga bunio. Zakoni o tvorbi riječi mijenjaju se, i oni nijesu uvijek
jednako živi u jezičnom osjećaju. Koji će filolog izbaciti iz hrvatskoga
književnog jezika gore navedene riječi? Maretić nam je na primjer
savjetovao, da ne upotrebljavamo riječ latica, jer joj ne znamo etimologiju.
Kakvu ulogu ima etimologija u današnjem književnom jeziku, najbolje nam
pokazuje baš ta riječ, koju svi Hrvati osjećaju pravom hrvatskom riječju
(Idem; str. 22).
Druga je ključna postavka, koju Guberina izvlači iz Ballyeve stilistike, da u
jeziku nema sinonima: sinonimi postoje samo na razini logičkog sadržaja, ali
ne i stilističkih vrijednosti. Tako na primjer riječi nepametan, bedak, glupan, idiot,
kreten, imaju istu logičku identifikaciju, označavaju čovjeka slabih umnih
sposobnosti, ali su njihove stilističke vrijednosti posve različite (Idem, str. 15-
16).
U određivanju stilističkih vrijednosti Guberina polazi od stajališta koje će
kasnije jasno definirati u knjizi «Zvuk i pokret u jeziku» o tome da postoji
materijalna stvarnost, misaona stvarnost i stvarnost izraza. Ljudski je izraz
odraz materijalne stvarnosti i čovjekove misli, tj. njegovog odnosa prema
toj stvarnosti. U našem izrazu uvijek postoje mogućnosti za izražavanje
naših potreba. I tako Eskimi imaju desetke izraza za razne vrste snijega ili
leda, a saharski Arapi više izraza za različite kvaliteta pijeska, jer samo tako
mogu izraziti stvarnost koja ih okružuje. I upravo u odnosu stvarnosti,
ljudske misli i izraza zanimljivo je Guberinino tumačenje riječi svirep ili
podvala, koje u hrvatskom imaju isključivo stilističku vrijednost: Ako neki
Hrvat upotrijebi riječ svirep u izrazu svirep zločin, on je posuđuje iz srpskog
književnog rječnika ne samo zato, da tome izrazu dade značenje srpsko,
nego mu on dodaje i sve atribute podlog i razbojničkog zločina. Ako neki
Hrvat upotrijebi riječ svirep, ona ne postaje hrvatska književna riječ, ali nije
ni srpska, jer joj onaj Hrvat daje takvu stilističku vrijednost, kakvu ona nema
za Srbina. Slično je i kod riječi podvala, koju Hrvat shvaća kao oličenje
najgoreg nepoštenja. Hrvati ne mogu tu riječ izraziti na hrvatskom
književnom jeziku, jer ne postoji u našem rječniku ni jedna riječ, koja bi
potpuno odgovarala srpskoj. Čini se, dakle, da u bolja stara vremena
nijesmo poznavali ni pojam podvale. A kad primamo nov pojam, onda riječi
kao nosiocu tog pojma pridajemo i ona značenja, koja ona nema ni u zemlji,
odakle je k nama došla (Idem, str. 55-56).
Današnji jezični osjećaj nije posve jednak onome iz vremena kada je
Guberina pisao ove retke. U «Rječniku hrvatskoga jezika» (Zagreb, Liber,
1994) Anić npr. riječ svirep označava kao ekspresivnu riječ ruskog porijekla,
a identificira je riječima okrutan i bezdušan; podvalu razmatra kao običnu
hrvatsku riječ, koja čak i nije stilistički obilježena: prijevara izvedena
pomoću lažnih riječi ili privida. U «Rječniku hrvatskoga jezika»
Leksikografskog zavoda «Miroslav Krleža» i Školske knjige urednika Jure
Šonje (Zagreb, 2000) pod natuknicom svirep upućuje se na okrutan; podvala se
prihvaća kao hrvatska riječ, a objašnjava se kao podmetaljka i obmana. Vladimir
Brodnjak u «Razlikovnom rječniku srpskog i hrvatskog jezika» (Zagreb,
Školske novine, 1991) riječ svirep označava kao srpsku riječ, čiji su hrvatski
ekvivalenti okrutan ili nesmiljen, dok podvalu opisuje kao riječ koja je karakteristična
za srpski, ali se upotrebljava i u hrvatskom, a hrvatski su joj ekvivalenti
podmetanje ili prevara. Slično postupaju i autori «Hrvatskoga jezičnog
savjetnika» (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena,
Školske novine, 1999); obje se riječi prihvaćaju kao hrvatske, ali se upućuje
da su bolje, sustavnije riječi: okrutan, surov, bezdušan umjesto svirep, te prijevara ili
podmetanje umjesto podvala.
I neke sintaktičke razlike Guberina tumači sa stajališta stilistike. To se
ponajprije odnosi na konstrukciju da s prezentom umjesto infinitiva. Kako
možemo birati između dvije konstrukcije, odabirom jedne od njih (da s
prezentom) dajemo svojim mislima i posebnu afektivnu vrijednost.
Guberinina usmjerenost na stilistiku, a preko nje i na književnost u
definiranju hrvatskoga književnog jezika najbolje dolazi do izražaja u
njegovoj raspravi «Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci». On
predbacuje hrvatskim jezikoslovcima, posebice Maretiću, što kao hrvatski
književni jezik nameću jezik usmene narodne književnosti nekih štokavskih
krajeva, a ne jezik hrvatske književnosti. Guberina kaže da je književni jezik
skup izražaja, koji upotrebljavaju književnici i narod kao cjelina, a ne
dijalektologija i folklor. (str. 5, prema ponovljenom izdanju: Jezik, XLIII, 1995, 1, 2-14).
Usprkos činjenici da hrvatska književnost na štokavskom dijalektu postoji od
13. stoljeća, hrvatski su filolozi kao osnovicu hrvatskoga književnog jezika
uzeli lokalni štokavski govor, kao da je štokavski kraj kao takav nositelj
književnog jezika. Polazeći s krive pretpostavke da i hrvatski književni jezik
(kao i srpski) počinje tek u 19. stoljeću, hrvatski su filolozi pokušali kao
književni jezik nametnuti jezik usmene narodne književnosti. Time je
zapravo izjednačen hrvatski književni jezik sa srpskim književnim jezikom,
koji je doista nastao u 19. stoljeću. I to je, po Guberini, stvorilo veliki jaz
između hrvatskih filologa i hrvatskih književnika. Bio je to pokušaj da se za
hrvatski književni jezik nametne jezik tzv. dobrogovorećih štokavskih
krajeva, dakle neki lokalni govor (folklor, rekao bi Guberina), a ne jezik koji
već stoljećima grade hrvatski književnici.
5. Afektivna stilistika - stilistika govora
Afektivna stilistika zapravo otkriva područje govora, onoga što je Saussure
nazvao lingvistikom govora. Ipak, Guberinina koncepcija govora bitno se
razlikuje od Saussureove. Guberina predlaže termin govor da bi se označila
bit i postupci svake komunikacije prirodnim jezicima. Funkcija je govora
prije svega komunikacija. Govorni jezik najbolje predstavlja sve postupke
ljudskog izraza: intelektualne, socijalne i afektivne. Ritam, intonacija i
pokret osnove su govora. Ovi se elementi ostvaruju i primaju globalno.
Kao strukturalne sastavnice govora Guberina određuje: (1) leksička
sredstva; (2) vrednote govornog jezika; (3) situaciju i kontekst; (4)
psihološke aspekte govora; (5) pokretače (motive) govornika. Ključna je
uloga afektivnosti u oblikovanju izraza jer se prema afektivnosti, a to znači
čovjekovoj reakciji na svijet koji ga okružuje, jasno uspostavlja veza između
stvarnosti, misli i izraza.
Govorni je ustroj nelinearan: govor se u istom vremenu emisije oblikuje na nekoliko razina,
prenosi nekoliko poruka: (1) o predmetu govora (jezična, intelektualna
obavijest); (2) o govorniku (tzv. ekspresivna razina obavijesti, koja govori o
fizičkim karakteristikama govornika); (3) o govornikovom stajalištu prema
predmetu govora ili prema sugovorniku (tzv. impresivna razina obavijesti, što
je zapravo izraz emotivne angažiranosti govornika). Osim slojevitosti poruke
postoji još jedan vid simultanosti/spacijalnosti govornog znaka: to je njegova
materijalnost. Ako govornom znaku pristupimo analitički, možemo reći da se
on sastoji od intenziteta, tonske visine i tempa; međutim, navedene govorne
vrednote ne samo da se ostvaruju simultano, već su zapravo nedjeljive: svaki
se naš izričaj, bilo da je riječ o slogu, riječi ili rečenici, svako se naše glasanje
sastoji od istovremenog ostvarivanja svih govornih vrednota. To su, dakle,
dimenzije prostora govora: materijalne i sadržajne.
Pauza tek prividno izvlači u vremenski slijed simultanost, prostornost govora.
Pauza nije negovorenje, ona je sadržana u govorenju: različiti oblici intonacije,
bilo da označavaju početak i završetak rečenice, rečenični akcent ili dijelove
iskaza, već u sebi sadrže i pauzu; dakle, u globalnoj govornoj formi intonacije
pauza je sadržana i prije i poslije njenog fizičkog ostvarivanja. Pauza je
funkcionalna i sadržajna jer je u skladu s drugim vrednotama govornog jezika.
Mimika i geste također su dimenzije prostora govora. Riječ je o pokretima koji
prate akustičku realizaciju govora; oni djeluju u skladu s
artikulacijom/fonacijom, pa se može reći da su oni eksteriorizirani
artikulacijski/fonacijski pokreti. O tome jasno govori efikasnost korištenja
pokreta u korekciji i rehabilitaciji govora. Govor oblikujemo pokretima: neke
pokrete vidimo, a neke čujemo.
Jedinstvo odrednica govora sadržano je u dvije sintagme koje se protežu kroz
cijeli znanstveni opus Petra Guberine: zvuk i pokret / ritam i intonacija. Ove se
dvije dvočlane sintagme mogu smatrati međusobno ekvivalentnima: riječ je
zapravo o četiri sinonimske odrednice govora: pokret proizvodi zvuk, a vidljivi
pokreti gesta i mimike ne samo da prate zvuk govora, već postoji i
posvemašnje odražavanje pokreta u govoru i govora u pokretu: kako u
mikropokretima artikulacije govora, tako i u makropokretima mimike i gesta. I
sintagma ritam i intonacija govori o zvuku i pokretu te o skladu; a kako sinonimi
nikada ne opetuju isti sadržaj, već ga osvjetljavaju iz različitih aspekata, tako i
ova sinonimska sintagma unosi u razmatranje govora aspekt globalnosti, koji
je posebno jasno sadržan u njenom drugom elementu: intonaciji kao globalnoj
govornoj formi.
Simultano odvijanje različitih sadržaja i različitih fizičkih/akustičkih dimenzija
jedna je od bitnih odrednica prostornosti govora. Govor se tek prividno odvija
u vremenu, ili točnije: sa stajališta vanjskog, nezainteresiranog promatrača
on se odvija u vremenu; ali, sa stajališta čovjeka, govornika ili slušatelja,
angažiranog u govornoj situaciji, govor se ostvaruje u prezentnosti. Ako
promatramo tek emisiju, dakle govorno ostvarenje koje isključuje
komunikaciju, jer isključuje sugovornika, možemo govoriti o fizičkom trajanju
emisije. Međutim, upravo istovremeno usmjerenje na emisiju i percepciju,
dakle na komunikacijski proces, otkriva nam govorni znak, njegove principe i
njegove zakonitosti. Govorni znak dokida linearni tijek vremena jer u dobro
organiziranoj govornoj poruci ne primamo obavijest o njenom fizičkom
trajanju. Govor protječe zajedno s pošiljateljem i primateljem poruke; zato se
njegovo trajanje i ne opaža, osim u slučajevima loše govorne organizacije,
kada se obavijest o fizičkom trajanju, o vremenu, nameće kao bitna. U dobro
organiziranoj govornoj poruci vrijeme se zaustavlja: porukom se među
sugovornicima uspostavlja savršen sklad, istinsko jedinstvo, koje zaustavlja
vrijeme: jer fizička trajanja govornika, slušatelja i poruke koja ih vezuje teku
istovremeno; među njima nema relativnih razlika koje bi im omogućavale
opažanje protoka vremena. Govorna je komunikacija komunikacija u
prostoru. Govorni je znak globalan: on ukida nizanje dijelova jer ukida
vrijeme: razvija se u prostoru, a traje u psihičkom vremenu ljudske
prezentnosti; njegovi se dijelovi ne mogu drukčije organizirati da bi tvorili
drukčiji znak: govorni je znak jedan i jedinstven, upravo kao što je i čovjek
jedan i jedinstven. A sva ova razmišljanja o govoru proizlaze iz Guberininog
stajališta da terminom govor obuhvati postupke komunikacije, da terminom
govor poveže stvarnost svijeta, stvarnost ljudske misli i stvarnost ljudskog
izraza.
Struktura govora približava se teoriji forme i to približavanje vidimo u
Guberininoj misli o diskontinuiranom ustrojstvu govora, koje odgovara
diskontinuiranom djelovanju naše percepcije. Neprestane promjene
intonacije, intenziteta, tempa i napetosti bitne su oznake diskontinuiranosti
u govoru. Da bi se omogućila dobra percepcija, kako u rehabilitaciji slušanja
i u korekciji izgovora tako i u svakodnevnoj govornoj komunikaciji, Guberina
uvodi pojam optimale, a to znači mogućnosti slušanja ključnih elemenata
neke emisije. Govor je situacijska cjelina. Koncepcija strukture govora vodi
računa o strukturama emisije i percepcije govora. Emisija i percepcija
govora su međuovisne i upravo njihova međuovisnost omogućava
komunikaciju.
Logičko-psihološka intonacija (afektivnost) osnovna je intonacija govora. Da
bi se govor uopće dogodio, potrebna je logičko-psihološka intonacija:
potrebno je da čovjek reagira na stvarnost koja ga okružuje, a ta je reakcija
uvijek afektivna. Govorni je izraz afektivan, motiviran znak: on je prirodan
odraz: (1) ponajprije govornih organa svakog govornika, a zatim i (2) odraz
nervne i mišićne napetosti govornika u nekoj situaciji. Upravo kao što mi
uvijek govorimo tako kako nam naši govorni organi omogućuju, tako i svi
ljudi u sličnim situacijama slično reagiraju, pa se izrazi nekih osnovnih
ljudskih emocija ostvarenih govorom razumiju i izvan granica izvornog
jezika. Govorni je izraz emocija slikovit, univerzalno razumljiv, dakle
motiviran znak. Objektivna, akustična analiza tek u nekim slučajevima
potvrđuje univerzalnost govornog izraza pojedinih emocija. Međutim, po
svoj prilici u mjerenju percepcije uvijek se mogu jasno primiti sadržaji
govornih iskaza, i to upravo zato jer je riječ o globalnom znaku, čija je prava
vrijednost u auditivnoj sintezi, a ne u akustičkoj analizi njegovih pojedinih
dijelova.
6. Verbotonalna teorija
Iz navedenih općih teorijskih stajališta o govoru Guberina definira
verbotonalnu teoriju slušanja i govora. Verbotonalna teorija ima široku
primjenu u naoko posve različitim područjima, od rehabilitacije patoloških
stanja slušanja i govorenja, preko korekcije izgovora u učenju stranih jezika,
do interpretacije vrhunskih umjetničkih ostvarenja. Sva ova područja
povezuje ljudski govor. S druge strane, verbotonalna teorija svim ovim
područjima istraživanja govora pristupa na jednak način. Globalnost kao
ključni pojam verbotonalne teorije upućuje na cjelovitost proučavanja
problema slušanja i govorenja. Analitički princip, koji je dugo vremena
prihvaćan kao vrhunski znanstveni pristup, zamijenjen je globalnošću,
dimenzijom primjerenom čovjeku i njegovom postojanju u svijetu. A
globalan je pristup moguć upravo zato što u središtu zanimanja nije emisija,
već percepcija govora.
Globalnost ne odbacuje pojedinačne elemente, ali ih uvijek nastoji sagledati
kao dijelove cjeline, koji proističu iz cjeline i koji tu cjelinu nose u sebi.
Globalna govorna forma intonacije ne povezuje tek formalno elemente u
cjelinu, ona ih vezuje stvarno, materijalno, govorno; elementi izdvojeni iz
cjeline i dalje sadrže tu cjelinu u svojoj globalnoj govornoj formi, u svojoj
intonaciji. Sve nas ovo zapravo vodi ka distinkciji jezika i govora. Ali ne u
smislu Saussureove lingvistike, već je riječ o shvaćanju govora kao cjelovitih
mogućnosti ljudskog izraza, o govoru kao sintezi leksičkih i neleksičkih
sredstava izražavanja u govornoj situaciji koja povezuje sudionike u
komunikacijskom procesu.
Sve jezične teorije koje pretendiraju biti objektivne svoju objektivnost
ostvaruju eliminiranjem čovjeka. Zato je posve jasano i razumljivo
Saussureovo stajalište da je samo lingvistika jezika prava lingvistika, jer ona
otkriva jezične zakonitosti, opisuje jezični sustav; a lingvistika govora može
se shvatiti tek kao zbroj pojedinačnih govornih ostvarenja, u kojima, osim
jezičnih, nema nikakvih drugih zakonitosti ni sustavnosti.
Verbotonalna teorija uvodi čovjeka, uvodi nemir, gotovo nered, u naoko
skladne lingvističke teorije; taj se nemir suprotstavlja statičnosti jezičnih
strukturalističkih teorija. Struktura kako je definira verbotonalna teorija
dinamična je višedimenzionalna struktura: Ona je u isto vrijeme i
horizontalna (riječi) i vertikalna, jer riječi "nadolaze" istodobno kad i
intonacija i ostale "vrednote govornog jezika". To je, dakle, struktura koja se
formira u toku komunikacije.(...) Ta struktura razrješava nam najosnovnije
probleme ljudske mentalne aktivnosti, psihološke i praktične: riječi, koje
moraju horizontalno slijediti jedna drugu, ne bi mogle "nadolaziti" u isti čas
kad i misao. Nasuprot tome, prostornost i vertikalni dohod vrednota
govornog jezika ne samo da omogućuju da se ostvari jedinstvo misli i jezika
u svom "nadolaženju", svom "nastajanju", nego još u toku izražavanja,
komunikativnog, ta vertikalnost neleksičkih sredstava omogućuje
istovremenost između "biti" misli i njezinog razvoja u toku vanjskog
izražavanja (Lingvistika govora kao lingvistička osnova verbotonalnog
sistema i strukturalizam u općoj lingvistici; str. 11).
Ovu misao nalazimo i u samim počecima verbotonalne teorije: 1939. u svojoj
doktorskoj disertaciji (Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en
français et en croate) Petar Guberina tumači stilističku vrijednost složenih
rečenica govornim vrednotama i pokazuje sustavnost govora, onoga što je
Saussure nazivao tek zbrojem pojedinačnih govornih ostvarenja. A vrednote
govornog jezika jasan su znak prisutnosti čovjeka u govornoj situaciji.
Vrednote govornog jezika znak su globalnosti, znak su čovjekove prisutnosti
u aktu komunikacije. Globalnost nužno znači i ljudskost, jer u cjelovitoj
govornoj situaciji uključuje čovjeka-govornika i čovjeka-primatelja poruke.
Ljudska se misao oblikuje kao globalna forma intonacije; u prividnoj
kontinuiranosti govorenja čovjek-govornik promjenama intonacije određuje
mjesta bitna za percepciju; drugim riječima: diskontinuirano oblikuje
poruku. Sugovornik, u dobro organiziranoj poruci, prima upravo ova,
naznačena, bitna mjesta, i u svojoj svijesti stvara globalnost - svoju globalnost.
Globalnost i diskontinuiranost primjerene su čovjeku. One nisu u
suprotnosti: globalnost može postojati jedino u diskontinuiranosti, može se
efikasno prenositi jedino u diskontinuiranosti. A čovjek je filtar koji
kontinuirani svijet oko sebe svojim osjetilima prima i o njemu svjedoči u
diskontinuiranim, ljudskim oblicima.
Globalnost i diskontinuiranost ljudske su mjere svijeta. One se
suprotstavljaju prividnom redu, analitičnosti, kontinuiranosti; suprotstavljaju
se težnji k uzaludnoj i neostvarivoj objektivnosti, ili točnije: težnji k svijetu
bez čovjeka. Možda takav svijet može biti konačan, jasan, čak i savršen, ali
nam takav svijet doista ne treba. I tu je vrijednost verbotonalne teorije; jer
ona nastoji ljudskim mjerilima spoznati, opisati, pa onda možda i promijeniti
svijet.
7. Stilografija
Kako je umjetnički izraz zapravo negacija obične psihološke afektivnosti, jer
je riječ o estetskoj emociji, Guberina predlaže stilografiju kao znanost koja
bi proučavala stilske postupke, kako afektivne tako i neafektivne kojima se
služi pisac. Riječi i vrednote govornog jezika u stilografskoj analizi
podvrgnuti su cjelini umjetničkog djela i, kako kaže Guberina, predstavljaju
samo potencijalno stanje, koje se može ostvariti i transformirati u estetske
vrijednosti (Procédés stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littéraire).
Međutim, i prije negoli je definirao stilografiju, Guberina pristupa književnim
tekstovima sa stajališta vrednota govornog jezika. To je posebno vidljivo
već u njegovoj studiji o prevođenju. Značajna je i njegova studija «Teorija o
ritmu i primjena na jedno Krležino djelo», u kojoj pokazuje ulogu vrednota
govornog jezika u oblikovanju estetske vrijednosti konkretnog književnog
teksta: Krležinog «Kristofora Kolumba». Kao što se svakodnevna
komunikacija odvija u govornim situacijama, koje uključuju stvarnost,
sugovornike i njihove reakcije, tako i čitatelj komunicira s književnim
djelom, reagira na književno djelo, u dijalogu je s njim; Guberina kaže: Kad
smo osjetili jedno književno djelo kao umjetničko, tada smo uhvatili cjelinu
umjetničkog djela. To je najvažnije pri svakoj analizi. Kasnija konkretnija i
detaljnija analiza sastoji se zapravo u analiziranju našeg shvaćanja djela.
Mi, dakle, analiziramo u neku ruku same sebe, svoj svijet, dio svojega
svijeta. Ali baš time ulazimo u samo književno djelo koje smo osjetili kao
cjelinu. U tome se i sastoji permanentnost i neiscrpnost umjetničkog djela.
Umjetničko djelo postoji, naravno, kao objektivno postojanje, ali čim mi
prilazimo analizi tog djela automatski iskače naš vlastiti stav kao jedna
druga objektivnost (Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo).
U prevođenju Guberina polazi od načela da pri prevođenju književnog djela
dobar prijevod mora uključivati i umjetničko-literarnu vrijednost. Njegov je
početni zahtjev da prijevod ne mora izraziti samo misao izvornika, već i
njegov osjećajni sadržaj. A pri tome nam uvelike pomaže kontekst, jer
kontekst je najvažniji tumač melodije, snage, rečeničnog tempa, rečeničnih
stanki i izvedenih pokreta (Rasprava o prevođenju). Što se tiče stiha
Guberina kaže da prevoditelj, osim na opće zahtjeve prevođenja, treba
paziti i na: poseban pjesnički jezik, redoslijed iznesenih misli i ritam.
Govorna situacija kao temelj svake komunikacije jasno dolazi do izražaja u
studiji «Moderna lingvistika i kazalište», gdje Guberina kao nositelje
značenja tumači ne samo riječi i vrednote govornog jezika, dakle jezične i
govorne znakove, već i sve druge znakove, koji su prisutni u svakoj
govornoj situaciji pa tako i u kazališnoj predstavi. Tako je Marie Bell najviše
naglašavala oštre i svijetle samoglasnike (i, y, e), dok su Yonnelu bili
naročito mili nosni (e, ã, õ) i tamni samoglasnici (u, o). Takav način izgovoranja u
uskoj je vezi sa shvaćanjem same uloge. Marie Bell shvatila je Hermionu
kao ženu, koja strastveno ljubi i koja zbog te ljubavi može da kolje i svoga
dragoga. Ona je dakle: lijepa tigrica (sjetimo se njezine frizure i njezinih pokreta).
Povezanost svih elemenata neke govorne situacije ne znači samo zvuk i
pokret, već uključuje i sve druge prisutne elemente, dakle ono što će se u
«Zvuku i pokretu u jeziku» nazvati stvarnim kontekstom. Mnogo prije istraživanja
suvremene semiologije, koja u svemu vidi znak, Guberina nas upozorava da
je obavijest podjednako prisutna u riječima kao i u zvuku, pokretu, frizuri,
odjeći, prisutnim predmetima...; jednom riječju u svim elementima govorne
situacije.
Umjetnički je tekst zapravo najbolja prilika Guberini da još jedanput afirmira
misao o globalnosti, jer upravo umjetničko djelo jasno negira pojedinačnost
događaja i semantičku pojedinačnost riječi, a ostvaruje svaki put
povezanost čovjeka sa svim njegovim iskustvom, sa svijetom, sa svemirom.
Svaka je misao sintetična, globalna i zato su njezin osnovni izraz vrednote
govornog jezika u svakodnevnoj, a posebno u umjetničkoj komunikaciji. Jer
umjetnička je misao po svojoj biti sintetična, antiparcijalna, globalna. Riječi
u umjetničkom djelu nemaju značenje samo po rječničkoj vrijednosti, već po
tonu, intenzitetu, pauzama i rečeničnom tempu; i upravo jedinstvo tih
elemenata - riječi i vrednota govornog jezika - čine umjetnički ritam,
prevode riječi u njihov umjetnički smisao.
8. Crnačko pjesništvo
Guberina je prvi u nas napisao opsežnu studiju o crnačkoj poeziji: «O
crnačkoj poeziji s naročitim obzirom na crnačku poeziju francuskog i
engleskog izraza». Njegovo zanimanje za crnačku kulturu po svoj prilici
proističe iz njegovih prijateljskih veza s dvojicom velikih crnačkih pjesnika:
to su Léopold Sédar Senghor iz Senegala i Aimé Césaire s Martiniquea. Sam
Guberina često je isticao kako Césaireova poema «Cahier d'un retour au pays natal»
(Zapisi o povratku u domovinu) nije nastala u njegovom rodnom Martiniqueu, već na
plaži Martinska kod Šibenika, gdje je Césaire proveo nekoliko mjeseci. Césaire je,
priča Guberina, na našoj obali Jadrana pronašao mnogo sličnosti sa svojim
rodnim krajem, pa mu je glasovno povezivanje Martinska/Martinique samo
potvrdilo tu vezu.
Kada govori o crnačkom pjesništvu, posebno onome francuskoga jezičnog
izraza, Guberina posebno promatra poetsku sliku i poetski ritam. Što se tiče
pjesničkih slika Guberina kod crnačkih pjesnika pronalazi slike koje
odražavaju svakodnevni život crnaca, njihovo gledanje na svijet i njihova
vjerovanja. Tako npr. crnački pjesnici prilaze stvarima kao bićima jednakima
sebi; kod njih su česte slike koje proizlaze iz crnačke mitologije; Guberina
ističe i značenje boja, posebno opreke bijelo - crno, u crnačkom pjesništvu:
estetske i moralne vrijednosti vezane uz boje drukčije su u crnačkom
pjesništvu: crna je boja boja ljepote, dobra, boja estetskih vrijednosti: tako je
Senghor jednu svoju zbirku nazvao «Hosties noires» (Crne hostije); a crno vino nije vin rouge
(crveno vino), kako Francuzi nazivaju crno vino, već vin noir.
Posebno su zanimljiva opažanja u vezi s ritmom crnačke poezije na
francuskom jeziku. Guberina drži da je riječ o francuskim riječima
komponiranim na crnačkoj glazbi. Uspoređujući pjesmu «Paris» crnačkog
pjesnika N.B. Damza s Apollinaireovim «Sous le pont Mirabeau» Guberina
kaže da se pravilnom europskom tročetvrtinskom ritmu Apollinaireove
pjesme suprotstavlja plesni vrtlog svojstven Afrikancu.
A kada crnačkom pjesniku francuske riječi i francuski glasovi nisu dostatni
da bi izrazio ritam i glazbu crne Afrike, on koristi glasove koji evociraju
afričke jezike. A takvi se pjesnički elementi bitno razlikuju od europske
letrističke poezije jer su komponirani u ritmu tam-tama i jazz glazbe, dakle u
izvornom afričkom ritmu ili glazbenoj tradiciji Afrike koje su crnci prenijeli u
druge zemlje.
Crnačko pjesništvo engleskog izraza razvijalo se u kompaktnim crnačkim
masama. U Americi se stvorila narodna poezija crnačkog afričkog nasljeđa.
Američki crnački pjesnici temelje svoj izraz na američkoj narodnoj poeziji i
narodnom govoru. Oni tako pišu jer njihova publika razumije upravo takav
jezik. A crnački je jezik, kaže Guberina, jezik narodnih priča, jezik folklorne
građe (Idem; str. 313). Naprotiv, crnci u Francuskoj ne čine izolirane cjeline
pa je zato i njihova poezija veoma bliska suvremenoj francuskoj poeziji.
André Breton ne samo da je Césaireovu poemu «Cahier d'un retour au pays natal»
proglasio najljepšim poetskim tekstom na francuskom jeziku u 20. stoljeću,
već uopće nije dvojio da je riječ o nadrealističkom djelu.
Uspoređujući dvojicu velikih crnačkih pjesnika engleskog i francuskog
jezičnog izraza, Langstona Hughesa i Aimé Césairea, Guberina među njima
nalazi mnoge razlike, ali i sličnosti: dok Hughes bazira svoju poeziju na narodnom
govoru, Césaire se koristi tehnikama najsuvremenije francuske poezije; a
zajedničko je obojici pjesnika da govore o otuđenju i isključenju te da
obojica koriste sinkopirani ritam. Tako se i pjesnici različitih govornih izraza
vezuju, poistovjećuju, preko svog afričkog nasljeđa; crnački pjesnici, bez
obzira služe li se engleskim ili francuskim jezikom, nastoje prije svega
izraziti ritmove svoje pradomovine, Afrike.
Kao bitnu odrednicu crnačke poezije Guberina ističe crnaštvo. Crnaštvo
(fran. negritude) vezano je uz velike crnačke pjesnike francuskog izraza
Léopolda Sédara Senghora i Aimé Césairea, pa se zato vrlo često i opisuje kao
isključivo književni pokret, pokret ograničen na propagiranje kulture i
civilizacije crne Afrike. Guberina uvijek ističe da je crnaštvo zapravo politički
revolucionarni akt, a da je književno stvaranje tek put da alijenirani crnci
postanu svjesni svoje kulture, svog identiteta i svog dostojanstva. Misao
crnaštva potaknula je i Senghora i Césairea na razlaz s francuskom ljevicom
(Socijalističkom strankom za Senghora i Komunističkom strankom za
Césairea), jer francuska ljevica nije uočavala potrebu borbe protiv
dekolonizacije, odnosno nije shvaćala po čemu se problemi crnaca razlikuju
od problema bijelog proletarijata u borbi protiv kapitalizma. Guberina kaže
da je i danas crnaštvo živo te djeluje u dva pravca: u kulturnom pravcu u
svim crnačkim zemljama koje su ostvarile svoju nezavisnost; i u političkom
pravcu u svim zemljama u kojima je rasizam još uvijek prisutan.
9. Dimenzije stilistike
Prvi Guberinini znanstveni radovi upravo su iz područja stilistike. Ako
izuzmemo njegov prvi objavljeni znanstveni rad – «Tabella Plumbea
Sisciensis» (1937), koji je svojevrsni hommage njegovom učitelju Petru
Skoku, svi su njegovi radovi od 1938, kada objavljuje studiju «Govorni jezik i
pisani jezik», do objavljivanja knjige «Zvuk i pokret u jeziku» 1952. isključivo
radovi iz područja stilistike. Bibliografija Petra Guberine poslije 1952.
pokazuje da se njegovo zanimanje pomiče prema nastavi živih jezika i
prema rehabilitaciji slušanja. Međutim, čitanje njegovih radova sve do
današnjeg dana pokazuje da je afektivna stilistika prisutna i dalje u njegovoj
teorijskoj misli i u praktičnim primjenama. Verbotonalna teorija počiva na
vjernosti Petra Guberine njegovoj mladenačkoj ljubavi - afektivnoj stilistici.
Literatura:
Petar GUBERINA. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français
et en croate. Zagreb: Štamparija «Gaj», 1939.
Petar GUBERINA. Kruno KRSTIĆ. Razlike između hrvatskoga i srpskoga
književnog jezika. Zagreb: Matica hrvatska, 1940.
Petar GUBERINA. Moderna lingvistika i kazalište. Hrvatska revija, 13, 7 (1940),
373-378.
Petar GUBERINA. Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci. Hrvatska
revija, 14, 6 (1941), 283-296.
Petar GUBERINA. Rasprava o prevođenju. Hrvatska revija, 15, 9, 10 (1942),
457-477, 513-525.
Petar GUBERINA. Zvuk i pokret u jeziku. Zagreb: Matica hrvatska, 1952.
Petar GUBERINA. Povezanost jezičnih elemenata. Zagreb: Matica Hrvatska,
1952.
Petar GUBERINA. Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo.
Republika, 9, knj. II, 7-8 (1953), 622-634.
Petar GUBERINA. O crnačkoj poeziji s naročitim obzirom na crnačku poeziju
francuskog i engleskog izraza. Rad JAZU, 308, (1955), 209-317.
Petar GUBERINA. Procédés stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littéraire.
U: Literature and Science, Oxford, Basil Blackwell, 1955, 51-56.
Petar GUBERINA. Stilistika (skripta). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1958.
Petar GUBERINA. La stylistique, science quantitative ou qualitative? Un contenu
lexicologique différent - la même identification. Revue de Linguistique: Académie de la
République Populaire Roumaine, 4, 1 (1959), 5-8.
Petar GUBERINA. Lingvistika govora kao lingvistička osnova verbotonalnog
sistema i strukturalizam u općoj lingvistici. Govor, 1, 1986, 1-3, 3-18.
Eksperimentalna govorna stilistika
GOVORNO OSTVARENJE U ODREĐIVANJU ODNOSA LIJEPO - RUŽNO I
MALO - VELIKO KOD DEMINUTIVA I AUGMENTATIVA
Deminutivi i augmentativi obično se navode kao primjeri prirodnih
stilističkih sredstava, dakle postupci čija je stilistička vrijednost sadržana u
njihovom obliku. Deminutiv tako ne izražava samo nešto malo, što je njegov
logički, denotativni sadržaj, već obično ima i stilističku vrijednost nečeg
lijepog, milog, dragog; augmentativ ne opisuje samo nešto veliko, već ima i
stilističku vrijednost ružnog, odbojnog, antipatičnog. Ima, doduše, primjera
u kojima augmentativ ne uključuje pejorativnu vrijednost, kao npr. momčina
ili junačina. Cigareta jest deminutiv od cigare, ali je danas taj oblik izgubio
značenje deminutiva, a posebice njegovu laudativnu vrijednost. Ipak, dokle
god govornik osjeća neki oblik kao deminutiv ili augmentativ, on ga koristi i
u stilističkom značenju; ovi oblici, osim izraza veličine, imaju i neku
konotativnu vrijednost: izraza stava govornika. U veoma velikom broju
slučajeva laudativna je vrijednost vezana uz deminutiv, a pejorativna uz
augmentativ. Eksperimentom smo pokušali odrediti ulogu govornog
ostvarenja u formiranju stilističke vrijednosti i logičkog sadržaja deminutiva,
pozitiva i augmentativa.
1. Određivanje stilističke vrijednosti: odnosi lijepo - ružno
Kao materijal za ispitivanje upotrijebljeno je pet riječi (pozitiva), te njihovi
odgovarajući deminutivi i augmentativi, dakle ukupno 15 oblika: pismo,
pisamce, pismurina; trbuh, trbuščić, trbušina; ruka, ručica, ručetina; nos,
nosić, nosina; žena, ženica, ženetina. U svim navedenim primjerima
deminutiv ima laudativnu, a augmentativ pejorativnu vrijednost. Zamolili
smo Nevu Rošić, prvakinju drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu,
da svaki od ovih 15 oblika izgovori na tri različita načina: (1) neutralno; (2) u
govornom ostvarenju koje izražava nešto lijepo; (3) u govornom ostvarenju
koje izražava nešto ružno. U opisu vrednota govornog jezika lijepo je
ostvareno povišenim tonom (registrom) i labavijim izgovorom; ružno je ostvareno
sniženim tonom (registrom) i napetijim izgovorom. Tako smo kao konačni
materijal za ispitivanje dobili 45 različitih kombinacija jezičnih oblika i
govornih ostvarenja. Ove su kombinacije snimljene na magnetofonsku vrpcu
slučajnim redoslijedom i predočene su grupi od 25 ispitanika, studenata
Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Procjenjujući ove primjere prema jednoj
varijanti skale Osgoodova semantičkog diferencijala ispitanici su se trebali
izjasniti za odnos lijepo - ružno, dakle za odnos koji je bio izražen govornim
ostvarenjem. Dojam lijepog ili ružnog bilježio se veličinama od 0 do 3; u
obradi ružno bilježimo negativnim, a lijepo pozitivnim predznakom.
Srednje vrijednosti ocjena 25 ispitanika bile su sljedeće:
govorno ostvarenje:
lijepo neutralno ružno
nosić 1,48 0,76 -1,44
nos 1,00 0,40 -0,96
nosina -0,92 -0,68 -2,48
pisamce 1,72 0,20 -1,44
pismo 1,42 0,24 -1,00
pismurina 0,20 -1,12 -2,56
ručica 1,56 0,72 -1,04
ruka 0,28 0,12 -1,56
ručetina -0,16 -0,72 -2,00
trbuščić 1,44 0,40 -0,16
trbuh 1,56 -0,24 -1,20
trbušina -0,28 -1,16 -1,76
ženica 1,12 0,56 -0,76
žena 1,48 -0,08 -1,72
ženetina 0,08 -1,04 -2,44
Iz navedenih se rezultata vidi da govorno ostvarenje koje izražava nešto
ružno bez obzira na jezični oblik uvijek ima negativan predznak: osjećaj je
ružnog minimalan i posve zanemariv u deminutivu trbuščić, ali svi drugi
deminutivi u ružnom govornom ostvarenju jasno govore o dominaciji govornog
ostvarenja nad jezičnim oblikom. Svi pozitivi i augmentativi u ružnom
govornom ostvarenju imaju negativan predznak, a raspon veličina kreće se
od -0,96 do -2,56.
U govornom ostvarenju koje izražava nešto lijepo samo tri augmentativa
(trbušina, nosina, ručetina) imaju negativan predznak; ali je u dva primjera
veličina takva da zapravo govori o neutralnom dojmu (ručetina: -0,16;
trbušina: -0,28); tako jedino augmentativ nosina (-0,92) govori o dominaciji
jezičnog oblika.
U neutralnom govornom ostvarenju negativne predznake dobivaju svi
augmentativi i to u rasponu od -0,68 do -1,16; svi su pozitivi izrazito
neutralni, a raspon im se kreće od -0,24 do 0,40; svi deminutivi u
neutralnom govornom ostvarenju imaju pozitivan predznak, ali su
vrijednosti veoma niske: njihov se raspon kreće od 0,20 do 0,70.
Zanimljiv se zaključak nameće usporedbom pojedinih veličina. Čini se da
smo u emisiji i u percepciji osjetljiviji na ružno negoli na lijepo: maksimalna
ocjena dojma lijepog iznosi tek 1,72, a ružnog čak -2,56. U kombinaciji
optimalnog izraza za lijepo (deminutiv u lijepom govornom ostvarenju)
raspon ocjena se kreće od 1,12 do 1,72; u kombinaciji optimalnog izraza
ružnog (augmentativ u ružnom govornom ostvarenju) raspon je od -1,76 do -2,56;
u neutralnom govornom ostvarenju vrijednosti deminutiva kreću se od 0,20
do 0,76, a augmentativa od -0,68 do -1,16.
Uspoređujemo li identičan jezični oblik u različitim govornim ostvarenjima,
možemo zaključiti da je utjecaj govornog ostvarenja u određivanju odnosa
lijepo - ružno odlučujući jer bitno mijenja vrijednosti u percepciji: tako npr.
nosić dobiva vrijednost 1,48 u lijepom, 0,76 u neutralnom, a -1,44 u ružnom govornom
ostvarenju.
Srednje vrijednosti (X) svih oblika u odnosu na govorna ostvarenja prikazana su na
sljedećoj tabeli; uz svaku srednju vrijednost navodi se i standardna
devijaciju (s):
govorno ostvarenje:
ružno neutralno lijepo
X s X s X s
deminutivi 1,46 0,11 0,53 0,21 -0,97 0,43
pozitivi 1,15 0,42 0,10 0,14 -1,30 0,30
augmentativi -0,22 0,32 -0,94 0,20 -2,25 0,30
(1) Razlike u govornim ostvarenjima.
Daljnja statistička obrada pokazala je da su statistički značajne sljedeće
razlike:
deminutivi:
lijepo (1,46) - neutralno (0,53); t - 4,20 (1%)
neutralno (0,53) - ružno (-0,97); t - 3,00 (2%)
pozitivi:
lijepo (1,15) - neutralno (0,10); t - 2,28 (5%)
neutralno (0,10) - ružno (-1,30); t - 7,00 (1%)
augmentativi:
neutralno (-0,94) - ružno (-2,25); t - 6,00 (1%)
Iz navedenih podataka posve logično slijedi da su značajne i razlike kod svih
oblika u usporedbi lijepog i ružnog govornog ostvarenja. Jedina razlika koja
nije statistički značajna razlika je između augmentativa u lijepom (-0,22) i
augmentativa u neutralnom govornom ostvarenju (-0,94).
(2) Razlike u jezičnim oblicima.
Statistički su značajne sljedeće razlike:
lijepo govorno ostvarenje:
pozitivi (1,15) - augmentativi (0,22); t - 2,74 (2%)
neutralno govorno ostvarenje:
pozitivi (0,10) - augmentativi (-0,94); t - 4,30 (1%)
ružno govorno ostvarenje:
pozitivi (-1,30) - augmentativi (-2,25); t - 2,02 (5%)
Iz navedenih rezultata logično slijedi da su statistički značajne i razlike
između deminutiva i augmentativa u sva tri govorna ostvarenja.
Međutim, razlike između deminutiva i pozitiva nisu statistički značajne ni u
jednom govornom ostvarenju:
lijepo govorno ostvarenje:
deminutivi (1,46) - pozitivi (1,15); t - 0,72
neutralno govorno ostvarenje:
deminutivi (0,53) - pozitivi (0,10); t - 1,72
ružno govorno ostvarenje:
deminutivi (-0,97) - pozitivi (-1,30); t - 0,78
Ovi podaci upućuju na zaključak da deminutiv kao jezični oblik nije
stilističko sredstvo; deminutiv postaje stilističko sredstvo tek u
odgovarajućem govornom ostvarenju, u skladu između jezičnog oblika i
govornog ostvarenja.
(3) Jezični oblici i govorna ostvarenja.
Iz navedenih rezultata može se zaključiti da govorno ostvarenje ima ključnu
ulogu u određivanju odnosa lijepo - ružno kod deminutiva, pozitiva i
augmentativa; naime, u usporedbi različitih govornih ostvarenja jedina
razlika koja se nije pokazala statistički značajnom razlika je između
augmentativa u lijepom i augmentativa u neutralnom govornom ostvarenju; sve su
druge razlike statistički značajne: dakle, u percepciji govorno ostvarenje
bitno određuje stilističku (laudativnu ili pejorativnu) vrijednost bez obzira na
jezični oblik deminutiva, pozitiva ili augmentativa.
Što se tiče jezičnih oblika rezultati ispitivanja pokazuju da deminutiv bez
odgovarajućeg govornog ostvarenja i nije stilističko sredstvo: naime, razlika
između deminutiva i pozitiva nije statistički značajna ako su im govorna
ostvarenja jednaka. Naprotiv, augmentativ se pokazuje kao jak oblik, koji
sam po sebi nosi stilističku vrijednost: on se pokazuje statistički značajno
različitim od deminutiva i pozitiva u jednakim govornim ostvarenjima.
Stilistička snaga augmentativa proizlazi vjerojatno iz podatka da su
ispitanici bili osjetljiviji na ružno negoli na lijepo, što su iskazali i većim
ocjenama doživljaja ružnog.
Maksimalne vrijednosti lijepog i ružnog dobivaju se u skladnom djelovanju
oblika i govornog ostvarenja: deminutivi u lijepom govornom ostvarenju dobivaju
maksimalne ocjene za lijepo, a augmentativi u ružnom govornom ostvarenju
maksimalne ocjene za ružno.
2. Određivanje logičkih sadržaja: odnosi malo - veliko
U drugome testu koristili smo isti materijal i iste ispitanike, međutim odnos
koji su trebali procijeniti nije bio lijepo - ružno, već malo - veliko, dakle ne
odnos izražen govornim ostvarenjima, već onaj sadržan u jezičnim oblicima.
Ipak, i ovdje nas je zanimala uloga govornog ostvarenja; naime, niski
registar, koji je vezan za izraz ružnog, ostvaruje se između ostalog i
povećanjem rezonantnog prostora u ustima, a viši registar, vezan uz izraz
lijepog, smanjenjem rezonantnog prostora; tako je bilo moguće pretpostaviti
da će opisana govorna ostvarenja utjecati i na percepciju veličine. U obradi
rezultata procjena malenog ima pozitivan, a procjena velikog negativan
predznak. Srednje vrijednosti 25 ispitanika bile su sljedeće:
govorno ostvarenje:
lijepo neutralno ružno
nosić 2,64 1,08 -0,36
nos 0,48 -0,04 -0,80
nosina 0,96 -1,52 -2,92
pisamce 2,48 0,84 -0,44
pismo 0,28 0,00 -1,36
pismurina -1,12 -2,08 -2,84
ručica 2,08 1,20 0,04
ruka 0,32 -0,16 -1,96
ručetina -1,12 -1,88 -2,84
trbuščić 2,56 1,24 0,64
trbuh 1,16 -0,28 -1,48
trbušina -0,68 -1,60 -2,24
ženica 1,96 1,08 -0,12
žena 0,72 -0,32 -1,52
ženetina -0,32 -1,72 -2,76
Rezultati pokazuju da govorno ostvarenje značajno utječe i na određivanje
odnosa malo - veliko kod deminutiva, pozitiva i augmentativa. Govorno
ostvarenje koje izražava nešto lijepo svojim visokim registrom ujedno i
smanjuje dojam veličine; naprotiv, govorno ostvarenje koje izražava nešto
ružno sniženim registrom povećava dojam veličine: nosina npr. u lijepom
govornom ostvarenju posve gubi svoje dimenzije (0,96), u neutralnom govornom
ostvarenju dojam veličine je očit (-1,52), a u ružnom govornom ostvarenju taj
se dojam posve približava maksimalnoj vrijednosti (-2,92); pisamce je npr.
najmanje u lijepom govornom ostvarenju (2,48), nešto je veće u neutralnom
govornom ostvarenju (0,84), dok ga u ružnom govornom ostvarenju
počinjemo osjećati kao nešto veliko (-0,44); trbuh je malen u lijepom govornom
ostvarenju (1,16), neodređene je veličine u neutralnom govornom ostvarenju (-
0,28), dok u ružnom govornom ostvarenju postaje velik (-1,48).
Srednje vrijednosti svih oblika u odnosu na govorna ostvarenja daju sljedeće
rezultate; uz srednju vrijednost (X) navodi se i standardna devijacija (s):
govorno ostvarenje:
ružno neutralno lijepo
X s X s X s
deminutivi 2,34 0,26 1,10 0,04 -0,05 0,30
pozitivi 0,60 0,30 -0,16 0,24 -1,42 0,33
augmentativi -0,46 0,50 -1,76 0,20 -2,72 0,23
Daljnja statistička obrada pokazala da su značajne sljedeće razlike:
(1) Razlike u govornim ostvarenjima.
deminutivi:
lijepo (2,34) - neutralno (1,10); t - 4,40 (1%)
neutralno (1,10) - ružno (-0,05); t - 7,66 (1%)
pozitivi:
lijepo (0,60) - neutralno (-0,16); t - 2,70 (2%)
neutralno (-0,16) - ružno (-1,42); t - 3,01 (2%)
augmentativi:
lijepo (-0,46) - neutralno (-1,76); t - 2,45 (2%)
neutralno (-1,76) - ružno (-2,72); t - 3,20 (2%)
Iz navedenih podataka logično slijedi da su značajne i razlike između svih
oblika u lijepom govornom ostvarenju prema tim oblicima u ružnom
govornom ostvarenju.
(2) Razlike u leksičkim oblicima:
lijepo govorno ostvarenje:
deminutivi (2,34) - pozitivi (0,60); t - 4,46 (1%)
deminutivi (2,34) - augmentativi (-0,46); t - 4,75 (1%)
neutralno govorno ostvarenje:
deminutivi (1,10) - pozitivi (-0,16); t - 5,25 (1%)
pozitivi (-0,16) - augmentativi (-1,76); t - 5,30 (1%)
ružno govorno ostvarenje:
deminutivi (-0,05) - pozitivi (-1,42); t - 3,11 (2%)
pozitivi (-1,42) - augmentativi (-2,72); t - 3,25 (2%)
Bez posebne statističke obrade logično slijedi da su također značajne razlike
između deminutiva i augmentativa u neutralnom i ružnom govornom
ostvarenju. Jedina razlika među različitim jezičnim oblicima u jednakim
govornim ostvarenjima koja nije statistički značajna jest razlika između
pozitiva (0,60) i augmentativa (-0,46) u lijepom govornom ostvarenju: t - 0,99.
3. Stilistička vrijednost i logički sadržaj govornog ostvarenja
U procjeni odnosa lijepo - ružno dominantan je utjecaj govornog ostvarenja; to
je vidljivo iz sljedećih podataka: (1) gotovo sve razlike među jednakim
oblicima u različitim govornim ostvarenjima statistički su značajne: jedino
nije značajna razlika između augmentativa u lijepom i augmentativa u neutralnom
govornom ostvarenju; (2) u jednakim govornim ostvarenjima statistički nisu
značajne razlike između deminutiva i pozitiva; ovo nas navodi na zaključak
da deminutiv bez odgovarajućeg govornog ostvarenja i nije stilističko
sredstvo.
U procjeni odnosa malo - veliko ravnopravno sudjeluju jezični oblici i govorna
ostvarenja: (1) sve razlike među jednakim oblicima u različitim govornim
ostvarenjima statistički su značajne; (2) usporedbom različitih jezičnih
oblika u jednakim govornim ostvarenjima pokazalo se da nije statistički
značajna razlika između pozitiva i augmentativa u lijepom govornom
ostvarenju.
Konačno možemo zaključiti da govorno ostvarenje ne samo da određuje
stilističku vrijednost deminutiva, pozitiva i augmentativa, već ravnopravno s
jezičnim oblikom sudjeluje u određivanju njihovog logičkog, denotativnog
sadržaja.
Literatura:
Eugenija BARIĆ, Mijo LONČARIĆ, Dragica MALIĆ, Slavko PAVEŠIĆ, Mirko PETI,
Vesna ZEČEVIĆ, Marija ZNIKA. Hrvatska gramatika. Zagreb, Školska knjiga,
1995.
Neda PINTARIĆ. Odnos umanjenica i umilnica u hrvatskom i poljskom jeziku.
Strani jezici, 25, 1986, 1-2, 36-46.
Branko VULETIĆ. Govorni izraz emocije. Govor, 3, 1986, 1, 33-38.
STILISTIKA GLASOVA I GOVORNOG OSTVARENJA
1. Glasovni sastav i grafički oblici
Köhler (1947) je htio pokazati vezu između glasova i nekih grafičkih oblika.
Eksperiment je izvršen u Njemačkoj. Ispitanicima su predočena dvije riječi
bez značenja: maluma i takete i dva crteža bez značenja:
Ispitanici su trebali povezati ove logatome s predočenim crtežima. Kada bi
izbor bio slučajan, tj. kada među predočenim crtežima i logatomima ne bi
postojala nikakva veza, 50% ispitanika povezalo bi maluma ili takete s oblim, a 50% s
uglatim likom. Međutim, rezultati su pokazali da velika većina ispitanika
povezuje maluma s oblim, a takete s uglatim likom. Iste su rezultate dobili Davis (1961)
u Tanganjiki te Holland i Wertheimer (1964) u SAD. Köhler objašnjava dobivene
rezultate izomorfizmom auditivne i vizualne organizacije.
I doista, sa stajališta glasovnog sastava ovi nam rezultati izgledaju posve
logični i razumljivi. Saussure je prema artikulacijskom otvoru (aperturi) dao
sljedeću listu glasova:
0 - okluzivi
1 - frikativi
2 - nazali
3 - likvidi
4 - i, y, u
5 - e, o, oe
6 - a
Kombinacija nazalnih konsonanata [m] i likvidnog [l] s neutralnim vokalom [a] i
zaokruženim [u] posve se prirodno vezuje uz obli lik jer su razlike u
artikulacijskom otvoru između vokala i konsonanata male; prema Saussureovoj skali
artikulacijskih otvora logatom maluma ima sljedeće vrijednosti: 2 - 6 - 3 - 4 - 2 - 6;
glasovi se blago pretapaju jedni u druge, te se tako ovaj logatom povezuje
uz blage linije oblog crteža. Predodžbi obline jasno pridonose i zaokruženi,
bilabijalni glasovi: [u] i [m]. Naprotiv, slijed okluzivnih konsonanata u kombinaciji s
vokalima [a] i [e], tj. slijed potpunih zatvora i naglih otvora, kako je to u logatomu takete,
prirodno se vezuje uz uglati lik; Saussureova skala artikulacijskih otvora za
takete daje sljedeće vrijednosti: 0 - 6 - 0 - 5 - 0 - 5. Uz artikulacijske potrebno je
napomenuti i auditivne osobine glasova u ovim logatomima: u maluma pretežu niski [m,
u], a u takete visoki glasovi [t, k, e].
2. Dijagrami
Ovdje je riječ o glasovnom simbolizmu koji Jakobson tumači dijagramskim
odnosima. Jakobson zapravo prihvaća Peirceovu podjelu znakova na slike,
indekse i simbole, a dijagram je podvrsta slike: slika djeluje stvarnom
sličnošću između označitelja i označenog; dijagram pokazuje sličnost
označitelja i označenog u njihovim međusobnim odnosima. Tako Jakobson
tumači odnos gravisnog i akutnog obilježja glasova: na pitanje što je
svjetlije a što tamnije u opoziciji glasova [i/u] ispitanici mogu reći da im
pitanje nije jasno, ali će rijetko koji ustvrditi da je [i] tamnije. Opozicija
glasova preslikava neku vanjezičnu opoziciju. Jakobson npr. govori o
vokalskoj opoziciji koja uvjetuje igru riječima u naslovu novinskog članka
Multilateral Force or Farce (Multilateralna sila ili farsa); sila (force) i farsa (farce)
suprotstavljaju se vokalskom opozicijom [o/a], koja materijalno, (s)tvarno suprotstavlja,
ali i poistovjećuje njihove sadržaje, jer pokazuje pravo, farsično stanje sile
(Jakobson, 1965).
I drugi su autori koristili primjere fonoloških opozicija u impresivnoj fonetici.
Tako npr. Paul Delbouille, koji veoma racionalno pristupa problemu
glasovnog simbolizma, potvrđuje impresivne vrijednosti glasova samo u dva
slučaja: (1) kada je riječ o očitim onomatopejskim izrazima, koje Delbouille
zove imitativnom harmonijom; i (2) kada glasovni sastav ističe već
postojeće semantičke suprotnosti: jedan je od Delbouillevih primjera Racineov stih La
perfide triomphe et se rit de ma rage (Podmuklica likuje i ruga se mom bijesu), gdje opozicija
[i/a] (rit/rage) materijalno učvršćuje suprotnost ruganja i bijesa.
Jespersen spominje uporabu logatoma s vokalskom opozicijom [i/u] kao eufemizama: za
vrijeme suše jednog ljeta u Norveškoj su se u zahodima pojavili natpisi: "Ne
povlačite vodu za bimmelim, već samo za boummeloum."; i svi su znali o čemu
se radi.
O djelovanju fonemske opozicije, a pozivajući se na Jakobsona, govori
primjerice Gombrich u knjizi "Art and Illusion": Upravo je profesor Jakobson
privukao moju pažnju na činjenicu da je sinestezija stvar odnosa. Ovu sam
sugestiju provjerio u jednoj društvenoj igri. Igra se sastoji u stvaranju
najjednostavnijeg mogućeg medija kroz koji se još uvijek mogu izražavati
odnosi, jezika od samo dvije riječi - primjerice ping i pong. Ako bi to bilo sve
čime raspolažemo da bismo imenovali, recimo, slona i mačku - tko bi bio
ping, a tko pong? Mislim da je odgovor jasan. Ili, uzmimo vruću juhu i sladoled:
sladoled je, bar za mene, ping, a juha pong. Ili Rembrandta i Watteaua: Rembrandt bi
svakako bio pong, a Watteau ping. Ne tvrdim da ovo uvijek uspijeva, da su dva
pregratka dovoljna za kategorizaciju svih odnosa. Ima ljudi koji se ne slažu
ni oko dana i noći, ili muškog i ženskog, ali možda bi se takvi različiti
odgovori mogli ujednačiti da je pitanje drukčije oblikovano: zgodne djevojke
su ping, a udate gospođe pong, već prema tome na koji se vid ženstvenosti
misli, baš kao što je materinski, obavijajući vid noći pong, ali je za neke
oštro, hladno, prijeteće lice noći ping.
Ovaj minimalni par zapravo otkriva djelovanje sustava. Po svoj prilici nitko ne bi ping povezao
s vitkom osobom, sladoledom ili Watteauom, kad ne bi bilo opozicije s pong; jer jedino
opozicija ping/pong preslikava opozicije: zgodna djevojka / udata gospođa,
sladoled / topla juha, Watteau / Rembrandt. Ping jest mačka u odnosu na slona, koji je
pong; ali u odnosu miša i mačke, mačka više nije ping. A ova se opozicija
odražava i u imenima junaka iz crtanih filmova: Toma i Jerryja; glasovna
opozicija gravisnog vokala [o] u imenu mačka i akutnih vokala [e, i] u imenu
miša motivirano pokazuje i odnos njihovih veličina.
3. Glasovni sastav i govorno ostvarenje
Köhlerov smo eksperiment ponovili u modificiranom obliku. Zamolili smo
Nevu Rošić, glumicu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu da izgovori
logatome maluma i takete u tri različita govorna ostvarenja: (1) neutralno
govorno ostvarenje; (2) maksimalno govorno ostvarenje; (3) suprotno
govorno ostvarenje. (1) Neutralno govorno ostvarenje ono je u kojem su
govorne vrednote maksimalno neizražajne, neinformativne; to je ostvarenje
srednjeg intenziteta, srednje tonske visine i srednjeg tempa. (2) U tzv.
maksimalnom govornom ostvarenju zatražili smo da govornica pokuša
govornim vrednotama opisati, izraziti obli lik pri izgovoru logatoma maluma, a
uglati lik pri izgovoru logatoma takete. U akustičkom opisu maksimalno ostvarenje
logatoma maluma znači: legato izgovor, usporeni tempo i sniženi registar.
Maksimalno ostvarenje logatoma takete znači: staccato izgovor, ubrzani
tempo i povišeni registar. (3) U tzv. suprotnom govornom ostvarenju
govorne su vrednote pri izgovoru logatoma maluma trebale izraziti uglati, a pri
izgovoru logatoma takete obli lik; a to znači da je maluma izgovoreno staccato,
ubrzanim tempom i povišenim registrom, a takete legato, usporenim tempom
i sniženim registrom. U daljnjem tekstu u opisu govornih ostvarenja koristimo
termine legato i staccato: legato uz maluma znači maksimalno govorno ostvarenje, a uz
takete suprotno; isto tako staccato uz takete znači maksimalno, a uz maluma suprotno
govorno ostvarenje.
Svako je ostvarenje snimljeno na magnetofonsku vrpcu tri puta redom i slučajnim je
redoslijedom predočeno ispitanicima. Ispitanici su bili studenti raznih
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i to dvije skupine od po 30 ispitanika, od
kojih je svaka rješavala jedan test.
U prvom ispitivanju ispitanici su se trebali odlučiti vezuje li se iskaz koji čuju uz
obli ili uglati lik; treće mogućnosti izbora nije bilo, a pretpostavljamo da je
tako izvršen i Köhlerov eksperiment.
Rezultati su bili sljedeći:
Način govornog Vezivanje iskaza uz:
ostvarenja uglati lik obli lik
maluma neutralno 7 23
takete neutralno 16 14
maluma legato 1 29
takete staccato 29 1
maluma staccato 29 1
takete legato 2 28
Rezultati ispitivanja jasno pokazuju da se traženi sadržaj vezuje isključivo uz
govorne vrednote, uz globalnu govornu formu. Neutralno govorno ostvarenje logatoma
maluma potvrđuje Köhlerov eksperiment; međutim, takete u neutralnom
govornom ostvarenju bio je gotovo idealni primjer slučajnog pogađanja.
Vjerojatno bi rezultati neutralnog ostvarenja ovih logatoma bili puno bliži
onima koje je dobio Köhler, da se nisu našli u kontekstu gdje su se govorne
vrednote, a ne glasovi, pokazale kao dominantni nositelji prirodnog sadržaja
iskaza. Maksimalno govorno ostvarenje (legato za maluma i staccato za takete),
dakle takvo u kojem se podudaraju prirodni sadržaji glasova i govornog
ostvarenja, dali su i gotovo maksimalne moguće rezultate (29:1). Međutim,
kada je došlo do sukoba glasova i govornog ostvarenja, ovo se potonje
pokazalo daleko jačim: maluma u suprotnom govornom ostvarenju (maluma staccato) u
percepciji se posve izjednačava s logatomom takete u maksimalnom govornom
ostvarenju (tekete staccato); isto tako i takete u suprotnom govornom ostvarenju (takete legato)
posve se izjednačava s logatomom maluma u maksimalnom (maluma legato)
govornom ostvarenju.
U drugom je testu korištena ista magnetofonska snimka kao i u prvom testu
samo što su ispitanici procjenjivali približavanje jednom od navedenih likova
prema jednoj varijanti skale Osgoodova semantičkog potencijala:
približavanje iskaza liku procjenjivalo se od 0 (neutralni odnos) do 3
(maksimalno približavanje). U obradi maksimalno približavanje uglatom liku
bilježimo negativnim predznakom. Rezultati su bili sljedeći:
Način govornog Prosječna vrijednost
ostvarenja procjene 30 ispitanika
maluma neutralno 0,93
takete neutralno 0,13
maluma legato 2,70
takete staccato -2,33
maluma staccato -1,83
takete legato 1,90
Rezultati ovog testa jednaki su rezultatima prvog testa. Iako postoji
mogućnost gradacije, kao i posve neutralnog opredjeljenja, opet se
pokazuje da je cjelokupno govorno ostvarenje nositelj prirodnog sadržaja
iskaza: (1) u maksimalnim ostvarenjima i maluma i takete dobivaju veoma
visoke prosječne ocjene; (2) u sukobu glasovnog sastava i govornog
ostvarenja pokazuje se da je dominantan nositelj sadržaja govorno
ostvarenje, a ne glasovni sastav logatoma; (3) u neutralnom govornom ostvarenju
maluma se približava oblom liku, dok je takete posve neutralan, upravo kao i u prvom
ispitivanju.
Detaljnija statistička obrada dala je sljedeće rezultate:3
Stupnjevi slobode: df = 29
P 0,01 = 2,76
Koristimo sljedeće oznake:
> ne razlikuje se;
� gotovo se ne razlikuje;
< značajno se razlikuje;
<< veoma značajno se razlikuje.
Usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma maluma:
t P
1) neutralno - legato 6,60 < 0,01
3 Statističku obradu načinio je dr. Behlul Brestovci, profesor na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu.
2) neutralno - staccato 8,12 < 0,01
3) legato - staccato 16,72 << 0,01
Usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma takete:
t P
4) neutralno - staccato 11,04 << 0,01
5) neutralno - legato 5,90 < 0,01
6) staccato - legato 14,72 << 0,01
Međusobna usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma maluma i
takete:
t P
7) maluma neutralno - takete neutralno 2,64 0,01�
8) maluma neutralno - takete staccato 11,27 << 0,01
9) maluma neutralno - takete legato 1,82 > 0,01
10) maluma legato - takete neutralno 12,27 << 0,01
11) maluma legato - takete staccato 18,96 << 0,01
12) maluma legato - takete legato 2,15 > 0,01
13) maluma staccato - takete neutralno 4,80 < 0,01
14) maluma staccato - takete staccato 2,15 > 0,01
15) maluma staccato - takete legato 10,76 << 0,01
Navedene rezultate možemo rezimirati ovako:
(1) jednaki logatomi pokazuju se kao različiti u različitim govornim
ostvarenjima (1-6);
(2) različiti logatomi pokazuju se kao različiti u različitim govornim
ostvarenjima (8, 10, 11, 15);
(3) različiti logatomi pokazuju se kao jednaki (12, 14) ili veoma slični (7) u
jednakim govornim ostvarenjima.
(4) glasovni sastav maluma jednak je legato govornoj izvedbi: maluma u neutralnom govornom
ostvarenju ne razlikuje se od takete u legato izvedbi (9).
Ovi rezultati jasno govore da je govorno ostvarenje dominantni nositelj
nekonvencionalnog, prirodnog sadržaja logatoma: jednaki se slijed glasova
prepoznaje kao različit sadržaj u različitim govornim ostvarenjima; naprotiv,
različit se slijed glasova prepoznaje kao jednak sadržaj u jednakim govornim
ostvarenjima.
4. Glasovni sastav i govorno ostvarenje u izrazu emocije
U svojoj knjizi. "La vive voix" Ivan Fónagy opisuje govorne izraze pojedinih emocija.
Zanimljivo je da on ne govori o glasovima općenito, već o specifičnoj
artikulaciji glasova. Tako Fónagy kaže da se bijes u francuskom i u
mađarskom (a vjerujemo da njegova zapažanja vrijede i za druge jezike)
očituje: pojačanom mišićnom napetošću artikulatora (jezika, usana i
farinksa): jezik snažno pritišće alveole za [t], a nepce za [k], tako da je
površina dodira često udvostručena u odnosu na neutralnu artikulaciju;
zatvoreni vokali [i], [y], [u] zatvoreniji su, a otvoreni vokali su jasno
otvoreniji; tako u slučaju vokala [a]razmak među usnama raste s prosječnih
15 mm na 25 mm; jezik se povlači prema natrag u odnosu na neutralni
izgovor vokala i konsonanata, što glasovima daje tamniji timbar. Izrazu
bijesa Fónagy suprotstavlja izraz nježnosti, za koji kaže da je artikulacija
opuštena, a tranzicije spore i postupne; artikulacija se pomiče prema
naprijed i daje svjetliji timbar glasovima; u francuskom su prednji vokali [i,
e] često labijalizirani, a alveolarni okluzivi [t, d] palatalizirani.
Već iz ovakvog opisa artikulacije posve je jasno da je izraz nekog sadržaja u
načinu izvedbe, a ne u glasovima samima. Način izvedbe posebno dolazi do
izražaja u opisu intonacije bijesa i nježnosti, u onome što Fónagy zove
projektivnom mimikom intonacije. Tonska linija rečenice koja izražava nježne,
afektivne, ljubavne emocije blaga je i valovita; naprotiv, kod izraza bijesa
melodijska je linija uglata: ravna i rigidna melodijska linija isprekidana je na
osjetno jednake intervale. Ova shema pokazuje značajnu stabilnost unutar
iste rečenice, ili čak u dijelu rečenice koja izražava jednak bijes istim
intenzitetom. Nagli melodijski skokovi dosižu jednaku visinu.
Fónagy govori o mogućim promjenama osnovnog tona koje dovode
promjene u percepciji emotivne poruke rečenice: ako se npr. na
sintetizatoru govora francuska rečenica C'est autant de gagné, tu ne risque rien
(Tim bolje, ništa ne riskiraš) ostvari: (a) intonacijskim lukom koji obuhvaća
obje rečenice; (b) dva identična melodijska luka, koja ističu obje rečenice i
(c) skokovitom melodijom, koja se sastoji od tri nagla uspona i nagla pada,
dakle uglatom melodijskom linijom, njezina se emotivna poruka mijenja;
ispitanici su slušno interpretirali prvu konfiguraciju kao izraz blagog,
utješnog stava, drugu kao izraz persuazivnog stava, a treću kao agresivni
prijekor.
Fónagy objašnjava intonacije bijesa i nježnosti kao odraze čitave tjelesne
aktivnosti te kaže da rigidnost osnovne melodijske linije svađe odražava
jako stezanje mišića, napeti, stegnuti stav tijela čovjeka koji vreba i koji je
spreman baciti se na protivnika, ili stav boksača koji čeka pogodan trenutak
da zada udarac. Nagli skokovi tona mogli bi označavati udarce. Brži tempo
mogao bi odražavati ubrzanja ritma disanja i otkucaja srca - što bi, prema
filogenetičkoj teoriji, bila posljedica povećane uporabe kisika za vrijeme
borbe - i u isto bi vrijeme predstavljao ritam borbe. Valovita melodija nježnosti
odgovara sporim, postupnim i zaobljenim pokretima te se čini kao da
prikazuje milovanje. Ova dva suprotstavljena prozodijska i gestualna
ponašanja za Fónagya su nesumnjivo najvažnija i najkarakterističnija među
emotivnim intonacijama.
5. Od grafičkih oblika do izraza emocije
Usporedimo li naša istraživanja s Fónagyevim vidjet ćemo brojne sličnosti.
Govoreći o izrazu bijesa Fónagy spominje specifičan, napet izgovor
bezvučnih okluziva te zatvoreniji izgovor zatvorenih, a otvoreniji izgovor otvorenih
vokala, a takav je upravo glasovni sastav logatoma takete; jedna je od bitnih značajki
izraza nježnosti labijaliziran izgovor, a logatom maluma sastoji se pretežno od
bilabijalnih glasova. U govornom ostvarenju legato izgovor oba logatoma odgovara
Fónagyevom opisu intonacije nježnosti, a to su blage, valovite tonske linije s
blagim tranzicijama; staccato izgovor odgovara ravnoj, rigidnoj i isprekidanoj tonskoj
liniji karakterističnoj za bijes. Uz to možemo dodati i Fónagyev eksperiment
na sintetizatoru govora: kada su dvije rečenice obuhvaćene jednim
intonacijskim lukom, što odgovara legato izgovoru, Fónagyevi ih ispitanici
slušno interpretiraju kao izraz nježnosti; iste rečenice ostvarene skokovitom
melodijom od tri nagla uspona i pada odgovaraju staccato izgovoru oba logatoma,
a Fónagyevi ih ispitanici primaju kao agresivni prijekor. Akustička analiza
navedenih logatoma potvrđuje približavanje staccato izvedbe akustičkim
obilježjima bijesa (skokovita intonacija, napetost, viši osnovni ton i ubrzan
tempo), a legato izvedbe izrazu nježnosti (blagi intonacijski lukovi, niži
osnovni ton, usporen tempo). Evo kako izgleda kretanje osnovnog tona u
neutralnom, legato i staccato izgovoru logatoma maluma i takete.
U neutralnom govornom ostvarenju raspon intonacije kreće se od 120 do 160
Hz za maluma, te od 90 do 180 Hz za takete; tempo je kod oba logatoma srednji.
1) maluma neutralno
2) takete neutralno
Legato izgovor pokazuje mali raspon intonacije i sniženi registar: 95 - 140 Hz
za maluma i 90 – 155 Hz za takete; tempo je kod oba logatoma usporen.
3) maluma legato
4) takete legato
Staccato izgovor pokazuje povišeni registar kod oba logatoma; kod logatoma
maluma raspon intonacije kreće se od 130 do 230 Hz uz srednji tempo; takete
se ostvaruje ubrzanim tempom te nešto višim registrom i manjim rasponom
intonacije: 225 - 275 Hz.
5) maluma staccato
6) takete staccato
U slušnoj percepciji tridesetero odraslih ispitanika ovako je procijenilo
količinu nježnosti i bijesa u navedenim logatomima na skali od 0 do 6:
nježnost
maluma legato 5,36
takete legato 4,85
maluma neutralno 2,61
takete neutralno 1,85
takete staccato 0,33
maluma staccato 0,09
bijes
maluma staccato 4,24
takete staccato 3,12
takete neutralno 1,39
maluma neutralno 0,57
maluma legato 0,36
takete legato 0,15
Oba se logatoma u legato izgovoru slušno primaju kao izraz nježnosti, a u staccato
izgovoru kao izraz bijesa; i suprotno: legato izgovor oba logatoma prima se kao odsutnost
bijesa, a staccato izgovor kao odsutnost nježnosti. Neutralni izgovor daje prednost
logatomu maluma za izraz nježnosti, a logatomu takete za izraz bijesa, ali su
brojčane vrijednosti mnogo niže nego kod procjene legato i staccato govornih
ostvarenja oba logatoma.
Samim se glasovima može pripisati neko značenje u neutralnom izgovoru, a
posebno u glasovnim opozicijama, jer glasovna opozicija može biti odraz
neke vanjezične opozicije. Govorno je ostvarenje prirodan odraz govornika:
njegovih govornih organa i njegovih emocija; ono motivirano prikazuje neki
sadržaj. Ako su govorno ostvarenje i glasovni sastav u sukobu, nema
nikakve dileme o dominantnoj ulozi govornog ostvarenja.
Literatura:
Paul DELBOUILLE. Poésie et sonorités. La critique contemporaine devant le
pouvoir suggestif des sons. Paris, Les Belles Lettres, 1961.
Ivan FÓNAGY. La vive voix. Essais de psycho-phonétique. Payot, Paris, 1983.
Gérard GENETTE. Mimologiques. Voyage en Cratylie. Paris, Éditions du Seuil, 1976.
Isto u hrvatskom prijevodu: Mimologije. Put u Kratiliju. Zagreb, Grafički
zavod Hrvatske, 1985; BiblioTeka; prijevod: Nada Vajs.
H. GOMBRICH. Art and Illusion. A Study in the Psychology of Pictorial Representation.
London, Phaidon Press, 1977.
Hans HÖRMANN. Introduction à la psycho-linguistique. Paris, Larousse, 1972.
Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. U: Style in Language. Edited by Thomas A.
Sebeok. Cambridge, Massachusetts, The M.I.T. Press, 1960, str. 350-377.
Roman JAKOBSON. A la recherche de l'essence du langage. Diogène, 1965, 51, 22-38.
JEZIČNI, GLASOVNI I GOVORNI SINONIMI
1. JEZIČNI SINONIMI
Sinonimi se obično definiraju kao riječi različitog glasovnog sastava, ali istog
ili bliskog značenja. U Simeonovu «Enciklopedijskom rječniku lingvističkih
naziva» čitamo da je sinonim riječ različita po zvuku i podrijetlu, no ista ili
vrlo bliska po značenju, koja služi za razlikovanje stanovitih smisaonih (ili
stilskih) nijansa (II; 378). O sinonimima kao različitim stilističkim sadržajima
govori i Antun Barac. Lijepa je i zanimljiva njegova misao da sinonima
zapravo nema: U gramatikama se, piše Barac, češće spominju tzv. sinonimi kao
riječi istog značenja. Čovjek koji svoj jezik osjeća, ne pozna sinonima. Već
sama upotreba različitih glasova za tobože iste pojmove daje riječima i
druge osjećajne nijanse, a prema tome i nešto drugačija značenja (Veličina
malenih; str. 57).
Pitanje koje se nužno postavlja nakon ovakvih definicija sinonima glasi: a
što su to slična, jednaka ili različita značenja, odnosno što su to logički i
stilistički sadržaji? Možda je odgovore na ova pitanja moguće dobiti
mjerenjem percepcije sinonima.
Grupa od šezdesetak ispitanika, studenata različitih studijskih smjerova na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu trebala je procijeniti na skali Osgoodova
semantičkog potencijala značenje niza pridjeva koji opisuju veličinu: sitan,
malen, velik, ogroman itd. Ispitanicima su predočena 24 pridjeva slučajno
odabranim redoslijedom, a oni su trebali na skali od 1 do 7 označiti njihovu
veličinu: maksimalni dojam malog bilježio se s 1, a maksimalni dojam
velikog sa 7. Izračunate su srednje vrijednosti i standardne devijacije.
Rezultati su bili sljedeći:
X s
divovski 6,82 0,39
gigantski 6,80 0,59
gorostasan 6,76 0,48
glomazan 6,69 0,63
ogroman 6,62 0,53
neizmjeran 6,31 1,10
golem 6,18 0,65
krupan 5,84 0,56
silan 5,80 1,14
grdan 5,51 1,10
velik 5,27 0,75
znatan 4,96 0,82
velji 4,82 0,81
nemali 4,04 0,74
droban 3,60 1,56
nevelik 3,40 0,81
malen 2,44 0,66
neznatan 2,33 1,09
sitan 1,80 0,50
majušan 1,78 0,74
beznačajan 1,47 0,81
minijaturan 1,47 0,69
ništavan 1,44 0,81
sićušan 1,44 0,55
Standardne devijacije veoma su niske kod pridjeva koji jasno određuju
veličinu: sićušan 0,55; sitan 0,50; divovski 0,39; gigantski 0,59; gorostasan 0,48; ogroman
0,53; standardne devijacije veće su kod pridjeva koji osim veličine uključuju
i nekakvo emotivno stajalište: silan 1,14; grdan 1,10; neizmjeran 1,10; najveća je
standardna devijacija, a to znači i najveća nesigurnost ispitanika bilo kod
procjene pridjeva droban 1,56; čini se da ispitanici nisu bili posve sigurni oko
značenja ovog pridjeva.
Očekivano je da se u percepciji jasno razlikuju pridjevi koji znače nešto malo
od onih koji znače nešto veliko: međutim, pokazale su se velike razlike
unutar pridjeva koji znače nešto veliko kao i unutar pridjeva koji znače
nešto malo: tako npr. razlika između divovski i velik iznosi 1,55, između divovski
i nemali čak 2,78; razlika između droban i sićušan iznosi 2,41; naprotiv, razlika
između nemali i droban samo je 0,44; a između nevelik i nemali razlika je 0,64.
Navedene srednje vrijednosti u percepciji pokazuju da baš i nema jasne
razlike između sinonima i antonima.
Ovdje se postavlja pitanje jednakih, sličnih i različitih značenja u percepciji.
Naime, u percepciji se pokazuje da je veća razlika između nekih sinonima
negoli između nekih antonima. I antonimi su zapravo sinonimi. Ispitivanje
percepcije pridjeva koji znače nešto malo ili veliko pokazuje se kao
kontinuirani niz u kojemu su razlike među pojedinim članovima veoma
male.
2. GLASOVNI SINONIMI
O glasovima kao izrazu velikog i malog govori između ostalih i Otto
Jespersen (1964). Jespersen posebno spominje glas i, za koji kaže da je
prikladan da se izrazi nešto malo, a primjere za to nalazi u raznim jezicima:
little, petit, piccolo, piccino, minor, minimus, mikros. Jespersen spominje i promjene
značenja pod utjecajem vokala i: tako je npr. riječ minijatura izgubila svoje
prvobitno značenje slike izrađene minijem i dobila značenje male slike; isto
je tako i engleska riječ pittance izgubila značenje pobožnog priloga, milodara,
bez obzira na njegovu veličinu i vrijednost, pa danas označava malu svotu
novca ili bijednu zaradu. Ipak, glasovne je vrijednosti prikladnije promatrati
u opozicijama, koje pokazuju rudimentarne naznake sustava. Riječ je o
znakovima koje Jakobson (1965) naziva dijagramima: to su znakovi koji
slikovito prikazuju odnose, a to znači znakovi u kojima glasovna opozicija
preslikava neku drugu opoziciju. Todorov je npr. rekao da a samo po sebi nije
veliko, ali da jest u usporedbi s i. I Jakobson (1960) slično opisuje odnos i/u; ako
nekoga upitamo koji je od ova dva glasa tamniji, možda ćemo dobiti
odgovor da je pitanje nejasno, ali nitko neće reći da je i tamnije od u. Sapir npr.
govori o ispitivanju odnosa mil/mal: ispitanici se u većini slučajeva opredjeljuju za
mil kao izraz malog, a mal kao izraz velikog. Maxime Chastaing govori da su djeca u
logatomskoj opoziciji ibi i aba prvi vezivala uz malu a drugi uz veliku kuću; isto
su tako pim vezivala uz crtež malog, a pum uz crtež velikog čovjeka. Čak i
André Martinet veličinom artikulacijskog rezonatora tumači opoziciju
glasova i/u kao odnosa malo-veliko. 4
U mjerenju percepcije glasovnih sinonima odabrali smo dvosložne logatome po
principu tonske visine glasova: niski glas m, srednji l i visoki s kombinirani su sa
svim vokalima: tako smo dobili 15 logatoma: mumu, momo, mama, meme, mimi, susu, soso,
sasa, sese, sisi itd. Ispitanici su upozoreni da logatome procjenjuju isključivo prema
njihovom glasovnom sastavu a ne prema njihovim mogućim vezama s
nekim riječima u hrvatskom jeziku (npr. mama). Lista logatoma po slučajnom
je redoslijedu predočena ispitanicima, koji su na skali Osgoodova
semantičkog potencijala trebali označiti subjektivnu procjenu njihove
veličine ocjenama od 1 za malo do 7 za veliko. Dobivene su sljedeće srednje
vrijednosti i standardne devijacije:
X s
mumu 5,64 1,48
momo 5,62 1,13
lolo 5,29 1,38
soso 5,47 1,12
lulu 4,87 1,71
susu 4,93 1,62
sasa 4,31 1,40
lele 4,20 1,38
mama 4,27 1,29
meme 3,71 1,39
4 V. Stilistika glasova i govornog ostvarenja.
lala 3,60 1,37
sese 3,56 1,25
sisi 2,22 1,49
lili 1,98 1,14
mimi 1,78 0,93
Dominantnu ulogu u određivanju odnosa «malo-veliko» imaju vokali:
najveće vrijednosti za malo ostvarene su vokalom i, neovisno o konsonantima u
logatomu; jednako su tako maksimalne vrijednosti za veliko ostvarene vokalima o i u neovisno
o konsonantima. Standardne su devijacije osjetno veće negoli kod procjenjivanja
riječi; iako su rezultati konzistentni, ispitanici su nesigurniji negoli kod
procjenjivanja veličine pridjeva.
Ponekad se u jezičnom obliku ostvaruje sklad između glasovnog sastava i
sadržaja riječi: tako je npr. glasovni sastav riječi malen neutralan; kod pridjeva
velik glasovni je sastav čak suprotan značenju riječi jer su oba vokala
prednja, a to znači i visoka, tj. malih rezonatora. Naprotiv, kod pridjeva sitan i
ogroman ostvaruje se sklad između glasovnog sastava i značenja riječi; i tako
se riječi sitan i ogroman osjećaju kao jače, stilistički obilježene riječi. I zato je
sitan (1,80) u percepciji manji od malenog (2,44), a ogroman (6,62) veći od velikog
(5,27). Grammont sklad glasovnog sastava i sadržaja riječi definira kao
ostvarivanje potencijalnih impresivnih vrijednosti glasova, a Jakobson
(1965) kao dijagrame na leksičkoj razini.
3. GOVORNI SINONIMI
Govorni sinonimi vezuju se uz već prikazana istraživanja uloge govornog
ostvarenja u percepciji logatoma i u percepciji deminutiva, pozitiva i augmentativa. U
ispitivanju percepcije logatoma pokazalo se da se u neutralnom govornom ostvarenju
opredjeljujemo prema glasovnom sastavu, a takvo opredjeljivanje nije osobito pouzdano;
naprotiv, govorno ostvarenje ne samo da posve potire glasovni sastav pri
procjeni sadržaja nekog iskaza, već je opredjeljivanje prema govornom
ostvarenju daleko pouzdanije od opredjeljivanja prema isključivo glasovnom
sastavu.
Ispitivanje percepcije pozitiva, deminutiva i augmentativa pokazalo je da je
govorno ostvarenje ključno za određivanje stilističke vrijednosti pozitiva,
deminutiva i augmentativa, dakle za određivanje odnosa «lijepo – ružno»;
jednako se tako pokazalo da govorno ostvarenje ravnopravno s leksičkim
oblikom sudjeluje u određivanju denotativne vrijednosti pozitiva, deminutiva
i augmentativa, dakle odnosa «malo – veliko».5
Govorni su sinonimi ispitivani dvojako: (1) logatomima i (2) riječima.6
U ispitivanju logatoma korištena su tri trosložna logatoma od kojih je jedan bio
sastavljen od niskih, drugi od srednjih i treći od visokih glasova: mubumu,
lakala i sicisi. Svaki je od ovih logatoma izgovoren na sedam različitih načina:
(1) srednjim intenzitetom, srednjom tonskom visinom i srednjim tempom (u
obradi ga bilježimo sa srednje); (2) sniženim registrom (nisko); (3) povišenim
registrom (visoko); (4) pojačanim intenzitetom (glasno); (5) oslabljenim intenzitetom
(tiho); (6) ubrzanim tempom (brzo); (7) usporenim tempom (sporo); sve druge govorne
varijacije koje nisu iskazane ostvarene su u srednjim vrijednostima: tako npr. visoko znači:
povišeni registar, srednji intenzitet i srednji tempo; brzo znači ubrzan tempo,
srednji intenzitet i srednji registar.
Ova su govorna ostvarenja slučajnim redoslijedom predočena ispitanicima i oni
su na skali Osgoodova semantičkog potencijala trebali procijeniti izraz
veličine: maksimalno malo bilježilo se 1, a maksimalno veliko 7. Srednje
vrijednosti i standardne devijacije bile su sljedeće:
X s
5 V. Govorno ostvarenje u određivanju odnosa lijepo – ružno i malo – veliko kod deminutiva i augmentativa.6 U snimanju testova i obradi podataka pomogli su mi kolege Marina Petković i Jordan Bičanić te im i ovom prilikom zahvaljujem.
mubumu nisko 6,57 0,69
lakala nisko 5,74 1,44
mubumu sporo 5,58 1,22
sicisi nisko 5,40 1,67
mubumu srednje 5,17 0,98
mubumu tiho 5,13 1,35
lakala sporo 5,11 1,60
lakala srednje 4,72 0,93
sicisi sporo 4,64 1,59
mubumu glasno 4,13 1,80
lakala tiho 3,92 1,17
sicisi srednje 3,66 1,22
lakala glasno 3,40 1,57
sicisi tiho 3,32 1,11
sicisi glasno 3,15 1,82
mubumu brzo 3,09 1,80
lakala brzo 2,87 1,11
lakala visoko 2,40 1,31
mubumu visoko 2,38 1,56
sicisi brzo 2,25 1,31
sicisi visoko 1,42 0,91
Rezultati pokazuju da se sniženi registar (nisko) i usporeni tempo (sporo) primaju
kao izraz velikog, a da se ubrzani tempo (brzo) i povišeni registar (visoko) primaju kao
izraz malog; promjene intenziteta (glasno, tiho) ne utječu bitno na percepciju
veličine. Standardne su devijacije manje u slučajevima kada glasovni sastav
odgovara govornom ostvarenju; tako su jedine tri standardne devijacije ispod 1: sicisi
visoko 0,91; lakala srednje 0,93; mubumu nisko 0,69.
Ako se iskažu samo govorna ostvarenja logatoma bez obzira na njihov
glasovni sastav, dobiva se sljedeća ljestvica srednjih vrijednosti:
X
nisko 5,90
sporo 5,11
srednje 4,52
tiho 4,12
glasno 3,56
brzo 2,74
visoko 2,07
Simetričan raspored govornih ostvarenja jasno govori o sustavnosti
percepcije govornog ostvarenja: sniženi registar i usporeni tempo primaju
se kao izraz velikog, a suprotne vrednote - povišeni registar i ubrzani tempo
- kao izraz malog; varijacije intenziteta ne određuju bitno odnos velikog i
malog: tiho je bliže srednjem govornom ostvarenju, a glasno procjeni
malog.
Na jednak su način ispitivani i jezični sinonimi. Pridjevi malen, velik, sitan,
ogroman također su izgovoreni u sedam različitih govornih ostvarenja kao i
logatomi: (1) srednje; (2) nisko; (3) visoko; (4) glasno; (5) tiho; (6) sporo; (7) brzo. Ova su
različita govorna ostvarenja slučajnim redoslijedom predočena ispitanicima,
koji su procjenjivali njihovu veličinu na skali od 1 do 7. Srednje vrijednosti i
standardne devijacije bile su sljedeće:
X s
ogroman nisko 6,47 0,97
velik nisko 6,43 0,87
ogroman sporo 6,30 0,80
malen nisko 5,94 1,29
sitan nisko 5,81 1,29
velik sporo 5,62 0,81
ogroman tiho 5,49 0,95
ogroman srednje 5,42 0,82
velik tiho 5,17 0,91
malen sporo 4,94 1,23
velik srednje 4,58 0,86
sitan tiho 4,02 1,26
ogroman glasno 3,98 1,50
malen srednje 3,94 0,86
sitan srednje 3,92 1,19
sitan sporo 3,89 1,48
ogroman brzo 3,62 1,29
malen tiho 3,55 1,20
malen brzo 3,42 1,17
malen glasno 3,26 1,29
velik brzo 3,19 1,16
velik glasno 3,06 1,26
ogroman visoko 3,00 1,51
velik visoko 2,81 0,88
sitan glasno 2,68 1,24
malen visoko 2,32 0,92
sitan brzo 2,02 1,10
sitan visoko 1,55 0,88
I ovdje se pokazuje da govorne vrednote bitno određuju vrijednost sinonima
u percepciji: nisko i sporo vezuju se uz veliko, a visoko i brzo uz malo.
Jasno je da u percepciji djeluje i jezično značenje i govorno ostvarenje. Tako
su na vrhu ljestvice za dojam velikog pridjevi ogroman i velik izgovoreni nisko i
sporo s vrijednostima 5,62-6,47, ali tu su i pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko s
vrijednostima 5,81-5,94. Dapače, pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko u
percepciji veći su od pridjeva velik izgovorenog srednje (4,58) za 1,23-1,36. Ili
primjerice: pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko u percepciji znatno su veći od
pridjeva velik i ogroman izgovorenih visoko (2,81-3,00), čak za 2,94-3,13.
Ako se navedeno ispitivanje iskaže samo kroz različita govorna ostvarenja
dobivaju se sljedeće srednje vrijednosti:
X
nisko 6,16
sporo 5,19
tiho 4,55
srednje 4,46
glasno 3,24
brzo 3,06
visoko 2,42
I raspored ovih rezultata pokazuju zrcalnu strukturu: suprotne se vrijednosti
nalaze na suprotnim krajevima ljestvice. I ovdje se, kao i kod logatoma,
sniženi registar i usporeni tempo pokazuju kao nositelji izraza velikog, a
povišeni registar i ubrzani tempo kao nositelji izraza malog; razlike u
intenzitetu logično se priklanjaju ovim veličinama: tiho je bliže velikom, a
glasno malom.
Ako usporedimo pojedine pridjeve u različitim govornim ostvarenjima,
vidimo da postoje velike razlike u percepciji veličine: ogroman ili velik izgovoreni
nisko procjenjuju se kao više negoli dvostruko veći od istih pridjeva
izgovorenih visoko; iste odnose vidimo i kod pridjeva sitan i malen izgovorenih nisko u
usporedbi s istim pridjevima izgovorenim visoko. Sama procjena govornog ostvarenja
pokazuje značajnu sustavnost: nisko i sporo uvijek su na vrhu ljestvice, dakle
prima ih se kao nešto veliko, dok su visoko i brzo uvijek na dnu ljestvice, dakle
prima ih se kao nešto malo bez obzira o kojoj se riječi radi; varijante tiho,
glasno i srednje gotovo su uvijek u sredini ljestvice.
X s
ogroman nisko 6,47 0,97
ogroman sporo 6,30 0,80
ogroman tiho 5,49 0,95
ogroman srednje 5,42 0,82
ogroman glasno 3,98 1,50
ogroman brzo 3,62 1,29
ogroman visoko 3,00 1,51
velik nisko 6,43 0,87
velik sporo 5,62 0,81
velik tiho 5,17 0,91
velik srednje 4,58 0,86
velik brzo 3,19 1,16
velik glasno 3,06 1,26
velik visoko 2,81 0,88
malen nisko 5,94 1,29
malen sporo 4,94 1,23
malen srednje 3,94 0,86
malen tiho 3,55 1,20
malen brzo 3,42 1,17
malen glasno 3,26 1,29
malen visoko 2,32 0,92
sitan nisko 5,81 1,29
sitan tiho 4,02 1,26
sitan srednje 3,92 1,19
sitan sporo 3,89 1,48
sitan glasno 2,68 1,24
sitan brzo 2,02 1,10
sitan visoko 1,55 0,88
Daleko su manje razlike u percepciji različitih pridjeva u jednakim govornim
ostvarenjima. Iz navedenih rezultata može se zaključiti da je govorno
ostvarenje važnije za percepciju veličine od samog leksičkog značenja.
X s
ogroman nisko 6,47 0,97
velik nisko 6,43 0,87
malen nisko 5,94 1,29
sitan nisko 5,81 1,29
ogroman sporo 6,30 0,80
velik sporo 5,62 0,81
malen sporo 4,94 1,23
sitan sporo 3,89 1,48
ogroman tiho 5,49 0,95
velik tiho 5,17 0,91
sitan tiho 4,02 1,26
malen tiho 3,55 1,20
ogroman srednje 5,42 0,82
velik srednje 4,58 0,86
malen srednje 3,94 0,86
sitan srednje 3,92 1,19
ogroman glasno 3,98 1,50
malen glasno 3,26 1,29
velik glasno 3,06 1,26
sitan glasno 2,68 1,24
ogroman brzo 3,62 1,29
malen brzo 3,42 1,17
velik brzo 3,19 1,16
sitan brzo 2,02 1,10
ogroman visoko 3,00 1,51
velik visoko 2,81 0,88
malen visoko 2,32 0,92
sitan visoko 1,55 0,88
Posve jednake rezultate dobivamo i s logatomima: jednaki logatomi u
različitim govornim ostvarenjima veoma se razlikuju.
X s
mubumu nisko 6,57 0,69
mubumu sporo 5,58 1,22
mubumu srednje 5,17 0,98
mubumu tiho 5,13 1,35
mubumu glasno 4,13 1,80
mubumu brzo 3,09 1,80
mubumu visoko 2,38 1,56
lakala nisko 5,74 1,44
lakala sporo 5,11 1,60
lakala srednje 4,72 0,93
lakala tiho 3,92 1,17
lakala glasno 3,40 1,57
lakala brzo 2,87 1,11
lakala visoko 2,40 1,31
sicisi nisko 5,40 1,67
sicisi sporo 4,64 1,59
sicisi srednje 3,66 1,22
sicisi tiho 3,32 1,11
sicisi glasno 3,15 1,82
sicisi brzo 2,25 1,31
sicisi visoko 1,42 0,91
Naprotiv, različiti logatomi mnogo se manje razlikuju u jednakim govornim
ostvarenjima: govorno je ostvarenje značajnije za percepciju veličine od
glasovnog sastava.
X s
mubumu nisko 6,57 0,69
lakala nisko 5,74 1,44
sicisi nisko 5,40 1,67
mubumu sporo 5,58 1,22
lakala sporo 5,11 1,60
sicisi sporo 4,64 1,59
mubumu tiho 5,13 1,35
lakala tiho 3,92 1,17
sicisi tiho 3,32 1,11
mubumu srednje 5,17 0,98
lakala srednje 4,72 0,93
sicisi srednje 3,66 1,22
mubumu glasno 4,13 1,80
lakala glasno 3,40 1,57
sicisi glasno 3,15 1,82
mubumu brzo 3,09 1,80
lakala brzo 2,87 1,11
sicisi brzo 2,25 1,31
lakala visoko 2,40 1,31
mubumu visoko 2,38 1,56
sicisi visoko 1,42 0,91
4. JEZIČNA, GLASOVNA I GOVORNA SINONIMNOST
Sinonimnost može biti (1) jezična, (2) glasovna ili (3) govorna kategorija.
Jezična sinonimnost govori o riječima sličnih ili bliskih značenja; ako nema
jezičnog sadržaja, moguće je glasovni sastav, ponajprije glasovne opozicije,
povezati sa značenjima: jednaki glasovi izražavaju jednaka, a suprotni
suprotna značenja; i dalje: jednaka govorna ostvarenja izražavaju jednake,
a suprotna suprotne sadržaje. Sva tri načina izražavanja sinonimnosti
pokazuju i sustavnost: jezičnu, glasovnu ili govornu.
Rezultati provedenih ispitivanja omogućavaju i procjenu važnosti pojedinih
kategorija u određivanju sinonimnosti. U percepciji govorno je ostvarenje
nadređeno i jezičnom značenju i glasovnom sastavu. U ispitivanju logatoma
vrednota nisko nalazi se na vrhu (5,40-6,57), a visoko na dnu ljestvice veličine (1,42-
2,40) bez obzira na glasovni sastav. U ispitivanju percepcije jezičnog
značenja sinonima granica procjene velikog nalazi se na 4,04, a malog na
3,60; dakle, sve ispod 3,60 prima se kao malo a sve iznad 4,04 kao veliko.
Međutim, u ispitivanju percepcije govornih ostvarenja svi pridjevi ostvareni
povišenim registrom nalaze se ispod granice malog, a svi pridjevi ostvareni
sniženim registrom iznad granice velikog. Tako se ispod granice malog
nalaze i sljedeća govorna ostvarenja: velik brzo (3,19), velik glasno (3,06), ogroman
visoko (3,00) i velik visoko (2,81); iznad granice velikog nalaze se i: malen sporo (4,94), sitan
nisko (5,81) i malen nisko (5,94). Navedeni primjeri jasno pokazuju da je u
eventualnom sukobu jezičnog značenja i govornog ostvarenja u percepciji
govorno ostvarenje jače.
Literatura:
Antun BARAC. Veličina malenih. Zagreb, 1947.
Maxime CHASTAING. La Brillance des voyelles. Archivum linguisticum, 14, 1, 1-13.
H. GOMBRICH. Art and Illusion. A Study in the Psychology of Pictorial Representation.
London, Phaidon Press, 1977.
Maurice GRAMMONT. Phonétique impressive. U: Traité de phonétique. Paris,
Delagrave, 1933, str. 376-424.
Hans HÖRMANN. Introduction à la psycholinguistique. Paris, Larousse, 1972.
Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. U: Style in Language. Thomas A. Sebeok, ed.
The M.I.T. Press, 1960, Cambridge, Massachusetts, str. 350-377.
Roman JAKOBSON. A la recherche de l'essence du langage. Diogène, 1965, 51, 22-38.
Otto JESPERSEN. Sound Symbolism. U: Language. Its Nature, Development and Origin.
London, George Allen & Unwin Ltd, 1964, str. 396-411.
Otto JESPERSEN. Symbolic Value of the Vowel i. Linguistica, Copenhague, 1933, 283-303.
André MARTINET. Peut-on dire d'une langue qu'elle est belle? Revue
d'esthétique, 3-4, 1965, 227-239.
Edward SAPIR. A Study in Phonetic Symbolism. U: Selected Writings of Edward Sapir in
Language, Culture, Personality. Edited by David. G. Mandelbaum. University of California
Press, 1951, Berkeley and Los Angeles, str. 61-72.
Rikard SIMEON. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I, II. Zagreb,
Matica hrvatska, 1969.
Tzvetan TODOROV. Le sens des sons. Poétique: Revue de théorie et
d'analyses littéraires, 1972, 11, 446-462.
Govorna stilistika u književnim tekstovima
BEZGLAGOLSKA REČENICA
I. BEZGLAGOLSKA REČENICA U NEKIM KRLEŽINIM TEKSTOVIMA
Jedan od stilskih postupaka na koje često nailazimo u Krležinu proznom i
poetskom izrazu jeste bezglagolska rečenica. Ovakav tip elipse u kojemu je
izostavljen upravo glagol veoma je efikasno sredstvo da se izrazi
afektivnost, emocija, ne samo zbog zbog formalnog udaljavanja od
glagolske, gramatički potpune rečenice, već i zato što eliminacija glagola
traži i nalazi svoju kompenzaciju drugdje. Jer bezglagolska rečenica nije
nepotpuna: ona zvuči cjelovito; i ne samo to: u mnogim slučajevima ona je
ljepši, bogatiji, snažniji izraz negoli je to glagolska rečenica. Bezglagolska je
rečenica prirodno stilističko sredstvo.
1. Slikovitost bezglagolske rečenice
Bezglagolska rečenica vrlo često izražava dekor, sliku, trenutačnu impresiju.
(...) a ja sam (...) nestao u noći. Zveket stakla, posuđa, svjetiljaka,
stravična vika na polutamnoj verandi, a vani u noći vjetar u
kestenovima, cvrčci, mjesečina i rosnata, zelena zvjezdana tišina.
Vjetar u granju, pjesma cvrčaka, zvijezde... (Rub, 40)7
7Popis skraćenica za izvore citiranih tekstova: Rub - Na rubu pameti. Sabrana djela, sv. 2, Zagreb, Zora, 1964; Mars - Hrvatski bog Mars. Sabrana djela, sv. 6, Zagreb, Zora, 1962; Proza - Glembajevi, Proza. Sabrana djela, sv. 4, Zagreb, Zora, 1961; DD - Davni dani. Sabrana djela, sv. 11-12, Zagreb, Zora, 1956; Banket - Banket u Blitvi. Sabrana djela, sv. 1, Zagreb, Zora, 1953; Simfonije. Sabrana djela, sv. 16, Zagreb, Zora, 1959; Poezija. Sabrana djela, sv. 26, Zagreb, Zora, 1969; Aretej. Sabrana djela, sv. 22, Zagreb, Zora, 1963; Filip - Povratak Filipa Latinovicza, Beograd, Kultura, 1961. Sva isticanja su moja (BV).
Bezglagolska rečenica kao opis dekora posebno se ističe u toj funkciji ako se
nalazi uz glagolsku rečenicu. U ovakvoj usporedbi vidimo da bezglagolska
rečenica nije neutralan opis dekora, već nosi elemente osobnog stajališta,
povezuje dekor s emocijama pisca ili nekog lica.
I sablast, sredovječna sablast raste u nedogled. Gromovi. Tmina. Strah. (Mars,
413)
Ponekad dekor postaje i oznaka određene sredine.
Drveni stropovi, zlatne konzole, žirandoli, starinska ogledala i kineska
lakirana roba po mramornim stolovima, mramorne biste, jastuci i
komode između dva prozora, s izgledom na krošnje parka, svakako:
engleskog! (Proza, 37)
Čitav ovaj opis dekora, iako izražen bezglagolskom rečenicom, doima se
gotovo neutralnim pripovijedanjem u odnosu na završnu primjedbu: svakako:
engleskog! Ova primjedba rječito opisuje određenu sredinu, pa onda po njoj i
prethodni opis dekora dobiva specifičnije značenje. Naime, ovu bismo
primjedbu mogli objasniti i kao slobodni neupravni govor: pisac prenosi tuđe
riječi, ali ih istovremeno i komentira svojom ironičnom intonacijom.
2. Telegrafski stil
Jedan od oblika bezglagolske rečenice možemo nazvati i "telegrafskim"
stilom. Uporabom takvog stila stvara se povjerenje, intimnost između pisca i
čitatelja: pisac više ne mora sve reći, koristiti leksički cjelovitu rečenicu,
dovoljno je da nabaci tek pokoju za informaciju bitnu riječ.
Negdje daleko od Vlaške ulice Chopin. Marcia funebre. Daleko. Sve
dalje. (DD, 123)
Šutnja. Dim od cigarete. Nijemo kretanje od prozora do klavira. Stanka.
Schumann: Fantazija! (Filip, 112)
"Telegrafski" stil može biti veoma efikasan ako relativno malim brojem riječi
izražava veliku glagoljivost i tako ostvaruje upravo suprotan efekt: ne
ekonomičnosti, već nemotivirane raskoši. Ako se izbace glagoli i neke druge
riječi koje imaju tek gramatičku funkciju, i ostave samo riječi bitne za
informaciju, događa se da se poneka riječ redom ponavlja i nekoliko puta (u
sljedećem primjeru: Domaćinski i paragraf), a to može biti jedan od efikasnih
načina izražavanja ironije.
Iz paklene brzometke Huga-Huga grmjeli su sami pogoci: Domaćinski,
Domaćinski, Domaćinski, privreda, ugled, dobar glas, heroizam, etika,
anarhija, paragraf, paragraf, paragraf, Domaćinski, paragraf,
dobročinstvo, humanizam, dolus eventualis, animus iniurandi,
Beleidigung, offensio, Verleumdung, calumnia, delictum sui generis, la vie
privée doit etre murée, animus laedendi, Schmähung, ratio legis, delictum continuatum,
difamacija, kleveta, čast, Domaćinski, zakon, paragraf, paragraf,
paragraf, Domaćinski... (Rub, 128)
Cjelokupan govor Huga-Huga sigurno ne bi bio toliko efikasan za čitatelja,
odnosno ne bi tako rječito karakterizirao sulude situacije odvjetničkog
nadmudrivanja, da nije prezentiran u nizu bezglagolskih rečenica. U
navedenom primjeru izostavljanje glagola dovodi do velikog ubrzanja
tempa, što je slikovit, motivirani znak paklene brzometke Huga-Huga.
3. Eliminiranje vremena
Bezglagolska rečenica može veoma efikasno izraziti iznenađenje, naglu
pojavu nekog lica, predmeta ili dojma. Eliminiranjem glagola eliminira se i
osjećaj trajanja i tako se postiže izraz iznenađenja.
Iznad krovova i krošanja i gromovoda i tornjeva, i taljiga, što se
vuku po blatu, a ne miču se s mjesta, - sunčana, divna munja! (Filip 51-
2)
Georgis.
Georgis, potpuno blijed, bez jedne jedine kaplje krvi u obrazima.
Major Georgis s lijevom uzetom rukom, glasnik smrti i nesreće. (Banket,
258)
U sljedećem primjeru bezglagolska se rečenica suprotstavlja glagolskoj.
Sadržaj je obiju rečenica jednak; ipak, prva - elipsa - izražava iznenađenje,
naglu pojavu lica, dok druga - glagolska - potvrđuje da se to doista i
dogodilo. Prva je rečenica toliko iznenadna da se doimlje kao misao,
mogućnost, pretpostavka: toliko je brza, neočekivana, gotovo nestvarna;
druga nas rečenica uvodi u stvarnost i potvrđuje istinitost prve rečenice.
Netko je pokucao. (...)
"Unutra!"
Baločanski. Bio je Baločanski. (Filip, 200)
Bezglagolska rečenica može izraziti rezultat neke radnje; pri tom se posebno
ističu uzročno-posljedične veze između radnje i rezultata.
Došli su da me apse, ali se nisam dao. Tučnjava. (DD, 219)
Zapalili su cigarete. Dimovi oko svijeća. Tišina. (Filip, 185)
Nije odgovorila ništa. Tihi jecaji. (Filip, 16)
4. Izraz velike napetosti
Pisac može koristiti bezglagolsku rečenicu da bi izrazio veliku napetost. To
lijepo ilustrira sljedeći primjer, gdje je čitav opis podijeljen u niz kratkih
bezglagolskih rečenica, od kojih svaka čak tvori zasebni odlomak, tako da
između njih ostaje mnogo prostora, pauze, tišine, napetosti, napete tišine.
Duga tišina.
Ništa.
Nigdje ništa.
Daleko negdje u gradu bat na tornju.
Jedan.
Dva.
Tri.
Tri četvrta.
Onda opet koraci u dvorištu. Sve dalje, korak za korakom spram
magazina na drugoj strani dvorišta. Sav ustreperen bacio se Nielsen na prozor i
iz glasa zaurlao: Tko je?
Nitko.
Ništa.
Sve prazno.
Dugo tako.
Ni makac. (Banket, 101)
U zlokobnoj tišini, kada Nielsen očekuje svog ubojicu, vrijeme vrlo sporo
protječe: izostavljanje glagola ne ubrzava radnju, naprotiv, njeno je trajanje
veoma dugo, ali napeto, puno tjeskobnog iščekivanja. Jedina brza nervozna
akcija izražena je glagolskom rečenicom: Sav ustreperen bacio se Nielsen na prozor
i iz glasa zaurlao: Tko je?
5. Glagolska i bezglagolska rečenica; objektivnost i subjektivnost
Glagolska rečenica u kontrastu s bezglagolskom obično iznosi neke
objektivne podatke, dok bezglagolska prima na sebe subjektivnu, afektivnu
poruku. Ovo je moguće zbog toga što formalno nepotpuni leksički materijal
zahtijeva bogatiji razvoj govornih vrednota, a te vrednote nose afektivni dio
poruke. Leksička necjelovitost čini od elipse prirodno stilističko sredstvo.
Evo nekoliko primjera u kojima bezglagolska rečenica prenosi isključivo
osobnu poruku pisca ili lica, odnosno komentira prethodni dio teksta.
Saznanje se te gluposti manifestira u jednoj tužnoj simbolici: u
simbolici bogočovjeka, koga su pribili na križ. Fantom među
fantomima. Bolesno i nedostojno čovjeka. (Mars, 250)
On je htio rekord. Svakako rekord. (Mars, 61)
Ime i prezime, stanje oko jednog izvjesnog imena i prezimena, to su
samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke
građanske mjere! (Filip, 34)
6. Sažimanje
Bezglagolska rečenica može sažeti nekoliko prethodnih rečenica ili čak duži
odlomak. Sažimanje može biti izravno, očito, odnosno takvo gdje bi i
glagolska rečenica mogla biti gotovo jednako učinkovita.
Žubori vrelo u sjeni hrastika, bijeli oblaci plove iznad krajine, zvone
klepke, čuje se frula: idila. U jednu riječ: idila. (Rub, 259)
Sve je prljav novinski papir sa senzacijama dana i to se smeće prodaje
po trafikama, to se čita na zahodima, to se onda zove moral! Sve
zapravo prljava javna kuća! (Rub, 96)
(...) i ta je baba bila toliko bezobrazna, te mu je danas pružila prva
ruku, kao da je on s njom negdje zajedno pasao svinje. Dakle,
nečuveno impertinentno! (Proza, 288)
Posljednja dva primjera pokazuju govornu vrijednost bezglagolske rečenice
kao dijela slobodnog neupravnog govora: pisac prenosi tuđe riječi i govorna
ostvarenja iz tuđeg upravnog govora; na to nas upućuju uskličnici kao
oznake afektivnosti i sam oblik bezglagolske rečenice kao čestog afektivnog
izraza u upravnom govoru.
Bezglagolska rečenica učinkovitija je u sažimanju prethodnog konteksta od
glagolske rečenice zato jer se ona tješnje vezuje s kontekstom, tek u
kontekstu dobiva svoj smisao i svoju cjelovitost; i upravo zbog te čvrste
povezanosti sa svojim kontekstom bezglagolska ga rečenica sadrži, sažima
u svom govornom ostvarenju. O tome govore sljedeći primjeri:
Boriti se, da bi čovjek mogao jesti i spavati. Spavati sa ženama,
naravna stvar, a onda opet klati, jesti i spavati. Želudac i žena. (DD, 77)
On muca o velikim stvarima i ne umije se izraziti. Profesor. (DD, 92)
(...) ali mu se smješkaju koketno, uvijek spremne podati se na jedan
jedini njegov mig. Ženke! Opet su se stale po trustu pojavljivati prve
svilene čarape i francuski parfemi i engleske kolonjske vode. Ženke!
(Proza, 204)
Posljednji primjer opet pokazuje preklapanje bezglagolske rečenice i
slobodnog neupravnog govora. Bezglagolska je rečenica uzvik (Ženke!)
kojim jedno lice iskazuje svoj stav; pisac prenosi njegove riječi i intonaciju
njegovog upravnog govora. Posve je jasno da u ovakvim primjerima
govorne vrednote u cijelosti izražavaju stajalište govornika (pisca ili
njegovog lica).
7. Distorzija
Postupci distorzije, dakle razbijanja logičkih cjelina, vrlo često tvore
bezglagolske rečenice. Tada obično eliptična rečenica rezimira prethodni
kontekst, ali ga istovremeno proširuje nekim novim sadržajem: novi pojam
ne samo da izražava neku novu misao, već istovremeno i rezimira prethodni
dio konteksta.
To kidanje mora da je ipak bolno! Krvavo! (Filip, 169)
A zašto sjemenka pliva protiv struje? Zašto ptice uopće lete? I to
trijumfalno? (Rub, 268)
Sve je tamo tako jadno, zgužvano, blatno, bogečki. Prljavo, uprljano. (DD,
277)
Evo jednog primjera gdje bezglagolska rečenica rezimira prethodnu
rečenicu ponavljanjem (isticanjem) jednog njezinog dijela.
Gdjegdje je po koji čovjek u satniji uzdahnuo duboko. Duboko. (Mars, 171)
Priloška oznaka (duboko) govorno je istaknuta jer je u inverziji s glagolom (uzdahnuo) i
tako zapravo priprema distorziju koja se ostvaruje kao samostalna bezglagolska
rečenica (Duboko.). Slični su i primjeri gdje sama priloška oznaka ima
vrijednost čitave rečenice, jer sadrži čitavu prethodnu rečenicu.
I tako je stajao i zurio pred sebe bez riječi. Dugo. (Mars, 208)
Bilo je cvijeća i vijenaca. Mnogo. Međutim na Prejčevoj premijeri "Za kralja
i za dom" ili na Zagorkinoj "Gričkoj vještici" bilo je isto tako mnogo
vijenaca i trobojnica. Nažalost i više. (DD, 269)
8. Pucanje rečenice
Pisac može formalno jednu rečenicu rastaviti u nekoliko i tako istaknuti
pojedine njezine dijelove, od kojih svaki sadrži, rezimira čitavu rečenicu.
Ljubim Suton. Kišu. Nijeme mrtve šume. (Simfonije, 97)
U tom našem zahodu, tko tu nešto može? To smo mi: stoka. Staja. Blato.
Svinje. Lopovi. (DD, 263)
Piše nešto o književnosti. O bogumilima. O ilirizmu. (DD, 92)
On se žrtvuje i treba da se žrtvuje za dužnost, za poštenje, za narod!
Za domovinu! Za cara! Za kralja! Za politikante! (Mars, 102)
Ponekad dijelovi rečenice i ne moraju gramatički korektno slijediti jedni
druge, ali je ipak jasno da je riječ o distorziji jer pojedini eliptični izrazi tvore
veću cjelinu.
Govori mu. Propovijeda mu. Prosvjećuje ga. Pomaže mu. Njemu.
Narodu. Seljačkom našem narodu. (Mars, 101)
Trebalo bi pisati o suncu, o sunčanim danima i o sunčanim ljudima.
Bezuslovno i veoma smiono i uvijek o sunčanom gnjevu. O vedrinama.
Uzvišeno. Pobjedonosno. (DD, 60-61)
Ali Mi hoćemo Djelo! Danas! I Lijek! I Uskrs! Danas! (Mars, 101)
Ako je rečenica govorno, emotivno, jako bogata, toliko bogata da je to
bogatstvo nemoguće izraziti jednom rečenicom, onda rečenica puca, razbija
se u nekoliko manjih, obično eliptičnih rečenica. Nešto što bi moglo biti
jedna duža, govorno neutralna rečenica, ostvaruje se kao nekoliko kratkih,
eliptičnih, emotivno jako izražajnih rečenica. I svaka od tih rečenica, osim
svog vlastitog sadržaja, svojim govornim ostvarenjem rezimira, ponavlja
prethodni kontekst. Prividna jukstapozicija riječi koje tvore zasebne rečenice
u stvari je istinska subordinacija: iako formalno odvojene, ove su rečenice
bitno povezane kontekstom, govornim ostvarenjem: svaka od njih sadrži,
ponavlja sve prethodne, zapravo sve ostale bez obzira na vremenski
redoslijed. S druge strane: ovakve se rečenice po svojoj funkciji, po svojoj
vrijednosti, bitno približavaju uzvicima: zato što su kratke, govorno veoma
bogate i konačno zato što nisu dijelovi rečenice, već rečenice same.
9. Vrijednosti bezglagolske rečenice
Bezglagolska rečenica može imati različite funkcije; navedeni su primjeri to
jasno ilustrirali. Ipak, jedno je pitanje neizbježno: kakva je funkcionalna
razlika između gramatički potpune, glagolske nasuprot bezglagolskoj
rečenici?
Bezglagolskom se rečenicom bogatije razvijaju govorne vrednote, dakle
čitava akustička strana govora, koja unosi novu, osobnu dimenziju pisca ili
nekog lica. Nesumnjivo je da će izraz neke emocije biti snažniji, učinkovitiji,
efektniji, ako pisac upotrijebi formu koja će zahtijevati bogat razvoj govornih
vrednota; a to se postiže upravo bezglagolskom rečenicom, gdje nepotpuni
leksički materijal traži cjelovitost u govornim vrednotama, koje proističu iz
konteksta. Elipsa je, upravo zbog govornih vrednota koje prate njezino
ostvarenje, mnogo subjektivniji, afektivniji izraz negoli je to cjelovita
glagolska rečenica. Dok glagolska rečenica, naročito u kontrastu s elipsom,
iznosi neke objektivne podatke, elipsa komentira te podatke, iznosi osobni
stav pisca ili nekog lica.
Elipsa veoma efikasno sažima prethodni dio konteksta jer njezina (prividna)
nepotpunost uvjetuje čvršću vezu s kontekstom i prema tome i specifično
govorno ostvarenje elipse, koje u sebi sadrži cjelokupni kontekst. Svojstvo
rezimiranja prethodnog (i okolnog) konteksta nalazi se isključivo u
govornom ostvarenju elipse: kontekst uvjetuje govorno ostvarenje i zato
ono sadrži čitav kontekst. Razumljivo je da to govorno ostvarenje mora biti
bogato kako bi sadržavalo čitav kontekst; a to se bogatstvo govornog
ostvarenja postiže, sugerira upravo elipsom, jer eliptični rečenični ustroj
zahtijeva bogatu uporabu govornih vrednota.
II. BEZGLAGOLSKA REČENICA U PJESNIŠTVU JURE KAŠTELANA
1. Slikovitost bezglagolske rečenice
Bezglagolska rečenica nije nepotpuna, nedovršena rečenica; ona zvuči
cjelovito, jer je govorno cjelovita, a istovremeno je i ljepša, snažnija i bogatija
negoli leksički cjelovita, glagolska rečenica. Eliminiranjem glagola obično se
eliminira izraz trajanja, protoka vremena, pa se bezglagolska rečenica prima
kao slika, a ne kao linearno razvedena rečenica, čija je jedina dimenzija
vrijeme. Eliptični se izraz tako bitno odvaja od jezičnog znaka kako ga je
definirao Ferdinand de Saussure. Naime, kao jedan od principa jezičnog
znaka Saussure je odredio linearnost: jezični znak ima samo jednu dimenziju -
vrijeme. Slika je plošni znak; a bezglagolska rečenica svoju slikovitost,
višedimenzionalnost, prostornost pokazuje prije svega svojim govornim
ostvarenjem. Već samo ovako shvaćenim potiranjem vremenskog tijeka,
linearnosti - jednodimenzionalnosti ovaj se stilistički postupak približava
pjesničkom: njegova slikovitost, nelinearnost, upućuje na osnovne oblike
pjesničkog stvaranja. Jer bezglagolska rečenica nije tek slika: ona je
angažirana slika, slika nabijena emocijom.
Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi
kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.
Koliko rijeka i slapova.
(...)
Bijela stada i lađe na pučini
i zuj pčelinjaka i ulje maslinika.
Pjesme o mojoj zemlji, 1,3
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda.
Tifusari, 5
Ni jedan jablan tako visok, tako ponosan, čitak.
Konjic bez konjika, 1
Eliptičnim rečenicama mogu se nazvati i one u kojima se javljaju glagoli, ali
tek u službi tvorbe atributnih rečenica. U primjeru koji slijedi svi se glagoli
nalaze u atributnim rečenicama, a čitav je ustroj navedenih stihova eliptičan.
Oči okrenute nebesima. Zjenice bez sjaja
koji dolazi u njih, bez svjetla koje iz njih svijetli.
Prozori u koje ne ulijeću ptice, tmina iz koje
ne izlijeću slijepi miševi. Mrak paučine, groba i
gnjilih voda.
Dvije velike lađe na pučini, jedna svjetlosti
i jedna crna.
Dvije mrlje zemlje i neba.
Noć u kojoj jecaji postaju zvijezde.
Zvjezdana noć
I u navedenom je primjeru vrijednost bezglagolske rečenice u emotivno
angažiranom opisu pejsaža, koji je, kako bi rekao Matoš, i stanje duše.
2. Glagolska i bezglagolska rečenica
Zanimljive su neke moguće usporedbe glagolske i bezglagolske rečenice.
Često glagolska i bezglagolska rečenica jedna uz drugu izražavaju istu misao,
ali s različitim emotivnim nabojem; glagolska rečenica u takvim slučajevima
gotovo u pravilu racionalno objašnjava sadržaj bezglagolske rečenice.
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Tifusari, 1
Napetu sliku mukotrpnog kretanja i umiranja iskazuju eliptične rečenice (Smrt
do smrti); leksički cjelovite, glagolske rečenice kazuju to isto, ali s manje
napetosti, s manje emotivnog naboja. Ovdje se može govoriti o specifičnoj
vrsti ponavljanja u kojemu napetost raste i opada: sve su navedene rečenice
sinonimi. Ovo se ponavljanje iz prvog dijela Tifusara nastavlja i u posljednjem, petom
dijelu:
Korak po korak. Smrt u jarak baci
čovjeka i konja. (...)
Tifusari, 5
Korak po korak oblikom i smislom opetuje bezglagolsku rečenicu Smrt do smrti iz
prvog dijela Tifusara. Aliteracija glasa k, koja ima i onomatopejsku vrijednost zvuka koraka,
vezuje gotovo sve riječi u navedenom primjeru (korak, korak, jarak, čovjeka,
konja) i tako pokazuje neminovni rasplet, rezultat kretanja: potvrđuje da su
koraci i smrt sinonimi, a glagolska rečenica (Smrt u jarak baci/čovjeka i konja)
racionalno objašnjava veliki emotivni naboj bezglagolske rečenice, govori o
njegovom logičkom završetku. Ove usporedbe bezglagolske i glagolske
rečenice odgovaraju usporedbama kratkog i dugog stiha, distorzije i
nedistorzije, opkoračenja i neopkoračenja (B. Vuletić: 1999).
Odnos bezglagolske i glagolske rečenice može biti i odnos naslova i
detaljnijeg opisa.
Kiše8. O kako pljušte po mome tijelu.
Kako po livadama.
Kiše po pločnicima. O kako pljušte.
Vjetar. O kako bije vjetar po golim ulicama.
Po planinama.
Srce. O kako kuca. Srce kuca.
Tramvaj želja i navika
Malo kamena i puno snova.
Bez kruha možda, bez slobode nikada.
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa,
sablju gusara, hajdučiju i šiju
koju zasjeda ne savija.
Uspavanka
Vijavica. Vjetar vije.
Tifusari, 3
Naslov otkriva još jednu funkciju bezglagolske rečenice: riječ je o sažimanju
šireg konteksta. Naslov mora biti povezan s kontekstom koji slijedi: širi se
kontekst sažima, zrcali u naslovu.
3. Sažimanje
8 Sva isticanja su moja (BV).
Funkcija sažimanja šireg konteksta još je jasnija u slučajevima kad
bezglagolska rečenica zaključuje širi kontekst. Zbog čvrstog vezivanja uz
kontekst, zbog traženja oslonca u kontekstu, bezglagolska rečenica sadrži,
opetuje čitav kontekst u svom govornom ostvarenju. Upravo je zato česta
funkcija bezglagolske rečenice sažimanja prethodnog konteksta.
Mrtvi žive u nama. Rastu. Rastu.
Mladi i raspjevani moji drugovi.
Mrtvi žive u nama.
(...)
I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u život,
idemo jedni uz druge.
Mrtvi i živi. Jedni uz druge.
Susreti
(...) Varaju se svi koji misle
da odnekuda dolazi. Nije tvoj posjednik. On je u travi,
u tetivici, s onu stranu vode. Vidren kao vidra.
Demon ni zao ni dobar, 2
Navedena sažimanja tvore čvrsto ustrojstvo i po nekim drugim elementima: u
prvom primjeru riječ je o dvostrukom dvočlanom vezivanju suprotnosti, a u
drugom o pjesničkoj etimološkoj figuri.
Gradaciju napetosti koja završava tročlanim ponavljanjem eliptične rečenice
nalazimo u sljedećem primjeru:
Izvuci mi sina, u utrobi vrišti.
Nema drugog neba.
U noći nemoći
nema dna ni dana.
Vatra. Pokolj. Zemlja.
Rana. Rana. Rana.
Krvavija
Napetost, emotivna angažiranost najavljuje se sintaktičkim ustrojem prvog
stiha: zavisna je rečenica oblikovana bez veznika jer; tako se stvara čvrsta
govorna veza između posljedice i uzroka: između njih nužna je pauza, a
povezuje ih intonacijski luk većeg raspona. Gradacija se dalje provodi
tročlanim nizanjima i tročlanim ponavljanjem. U tri naredna stiha nalaze se
homofonske veze (nema/neba; noći/nemoći; dna/dana); može se, dakle, govoriti o
tročlanom nizanju istog postupka - pjesničkog homofona; sva tri stiha povezuje
glasovna skupina ne-, koja vrijednost negacije u općoj nesreći proširuje i na nebo.
Glasovne veze možemo promatrati i kao aliteraciju glasa n; ova se aliteracija
nameće svojom brojnošću: u navedena tri stiha s homofonskim vezama od
ukupno 38 glasova 8 je n, što u postocima iznosi 21,05%; očekivana je
frekvencija glasa n tek 4,57-5,44%; ova aliteracija povezuje/poistovjećuje
suprotnosti: dan/noć; dno/nebo. Tmurnu atmosferu, koju i fizički/akustički
dočarava nazalni glas n, podržava i drugi nazalni konsonant - m: on se u
navedenim stihovima ponavlja četiri puta. Peti stih trima eliptičnim
rečenicama trostruko rezimira prethodni kontekst: ove rečenice tvore
sinonimski niz, jer Zemlja preuzima, sažima sadržaj prethodnih eliptičnih
rečenica. Tako se Zemlja negativnim nabojem svog govornog ostvarenja
pridružuje negativnom naboju glasovne skupine ne- u riječi neba. Konačno
sažimanje prethodnog konteksta ostvaruje se bezglagolskom rečenicom koja
se tri puta ponavlja (Rana. Rana. Rana.); emotivni je naboj toliko velik da ga se tek
kroz ponavljanje može govorno iskazati. Završno tročlano ponavljanje
nastavlja/opetuje/sažima i ključnu aliteraciju glasa n iz prethodnih stihova.
Zbog uobičajene funkcije sažimanja prethodnog konteksta bezglagolska se
rečenica često nalazi na kraju pjesme. Elipsa tako u svom govornom
ostvarenju odražava, sažima čitavu pjesmu; i kao što rima afirmira odostražni
princip građenja stiha (Užarević), tako i bezglagolska rečenica na kraju
pjesme jasno afirmira odostražni princip građenja pjesme: ona zaključuje
pjesnički tekst, zatvara prostor pjesme. Eliptična je rečenica završni oblik
ponavljanja: govornog ponavljanja prethodnog konteksta.
Sve živo u snu i nesnu živi. I sve se pretače
u dvoja u troja svoja bića
Ako je sanjaš i ona tebe sanja
Ako je vidiš i tebe ona vidi. Svevida. Travka.
Zvijezda pastira
Sažimanje je efikasnije ako je bezglagolska rečenica izdvojena u zasebni stih
ili ponekad čak u zasebnu strofu.
Zbogom, planino, slobodo, vodo.
Ne plači više za travom zelenom.
Kraju moj, krave po podvornicama
mašu repom.
Tužne oči.
Konji snatre prostore i lepršanje griva
Tonem u svoje dno
kao ptica u nebo, kao svjetlost u tamu.
Guši me poplava davno presušena plača.
Vjetar zaviruje u moj napušteni svijet
u kojem se kamen pretvara u prašinu.
Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još
me gleda divlje oko svjetlosti.
Bljesak munje.
Divlje oko
Ako iz budućnosti stižeš, zašto mračna
umireš, vatro dalekih boravišta
Tko će ugasiti male svjetiljke koje se
užižu same od sebe dok pristižeš
tajnim stazama, moja ljubavi
San je naš ispunjen. Stojimo sami
zagrljeni na pijesku
More, more, more neumorno.
Ako iz budućnosti
U posljednjem primjeru bezglagolska rečenica na kraju pjesme ne samo da je
izdvojena u zasebnu strofu, već pokazuje i veoma čvrst pjesnički i stilistički
(govorni) ustroj: nakon tročlanog ponavljanja imenice (more) pridjev u inverziji
(neumorno) ne samo da ističe bitnu značajku mora, već ga i u cijelosti opetuje
anagramskim postupkom; imenica i pridjev prirodno su, materijalno povezani: more uvire u
glasovni sastav svog ključnog epiteta i ponovo iz njega izvire, te tako
materijalizira vječno kretanje mora. Završna bezglagolska rečenica efikasno
sažima smisao cijele pjesme ne samo zbog naravi eliptične rečenice, već i
zato što u sebi sadrži čitav niz stilističkih i pjesničkih postupaka.
Bezglagolska rečenica u funkciji sažimanja prethodnog konteksta također se
može objasniti kao izražavanje jednakog misaonog, ali različitog emotivnog
sadržaja u usporedbi s glagolskom rečenicom.
4. Vokativi i uzvici
Vokativi i uzvici specifični su primjeri bezglagolskih rečenica: čak i kad se
nalaze unutar leksički cjelovite rečenice, oni nisu dijelovi, već ekvivalenti
rečenice (Jakobson); zato se u rečenici odjeljuju zarezom, a često su izdvojeni
u zasebne rečenice. Oni uvijek predstavljaju velike koncentracije govorne
energije, velika bogatstva govornog sadržaja. Vokativi i uzvici dodatno
potvrđuju govorno bogatstvo bezglagolskih rečenica.
Što htjedoh reći? Radosti. Radosti.
Da ti privinem posljednji put
mirisno tijelo. Da te poljubim.
Konji snatre prostore i lepršanje griva
Bez korijenja i zvučnih grana,
bez gnijezda i bez cvrkutanja.
Jarbole, drvo ogoljelo.
Jarbole, drvo ljubavi.
Jarbole, drvo nemirno.
Jarboli
Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko rijeka, preko brda.
- Bježi, brate! - Kuda?
Kuda?
Oganj, oganj!
Mrak i oganj - plamsa voda.
Lanci na rukama
Neka poplave vode iz svih izvora, iz svih vrutaka i vrela,
neka provale, neka šiknu i neka prskaju.
Jednakosti plavetnila. Zipko ovih njihanja.
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega,
isto talasanje kolijevke i snivanja.
Koliko sunaca i sva su unutarnja.
Uspavanka
Vokativi i uzvici mogu se naći i na kraju pjesme, ili dijela pjesme u funkciji
rezimiranja; vokativ i bezglagolska rečenica jasni su znakovi govorno bogatog
izraza.
Jarboli u luci igraju skriveni nemir.
Jutarnja zvijezda oblači crninu neba.
Usta su ti puna zemlje a uho plača
Krvi nestala u tmini.
Ugašeni ognju u planini.
Konjic bez konjika, 7
Pod pokrovom snijega, pod zelenilom trava
tvoje unakaženo lice, tvoje rastvorene oči.
Tebe nema.
Sunčana ružo u rukama.
Konjic bez konjika, 10
Navedenu bezglagolsku rečenicu izdvojenu u zasebnu strofu kao zatvorenu
cjelinu jasno označava i asonanca vokala u; a aliteracija veoma rijetkog konsonanta ž
te vokali u i o povezuju suprotnosti: unakaženo/ružo.
U primjeru koji slijedi sažimanje pjesme u završnom eliptičnom stihu,
sazdanom od uzvika i vokativa, potvrđuje se i brojnim drugim postupcima:
Slavensku bol ću reći desetercima.
Planino moja, izgubljeno djetinjstvo.
Nemam krila, nemam šestopera.
Sokola mi u gori ubiše.
Lelek, lelek, planino kamena.
Sanjarija
Bezglagolska rečenica u završnom stihu označena je aliteracijom konsonanta
l. Ova se aliteracija diskretno priprema kroz prethodne stihove: u glasovno neutralnom kontekstu
glas l se javlja tek s 1,94-2,92%; u navedenom primjeru od ukupno 124 glasa 10 je l, što u
postocima iznosi 8,06%; ako se gleda samo eliptična rečenica u posljednjem
stihu, aliteracija je još očitija: od 23 glasa čak je 5 l, a to u postocima iznosi 21,74%.
U posljednja se tri stiha javlja i aliteracija glasa k: od ukupno 65 glasova 5 je k, ili u postocima
7,69%; očekivana učestalost glasa k iznosi tek 3,18-3,33%. Učestalost glasa k
značajno se povećava u završnoj, bezglagolskoj rečenici: 3 k od ukupno 23
glasa čine 13,04%. Zanimljivo je da se ove dvije aliteracijske osi susreću u
gotovo svim riječima (Slavensku; krila; Sokola; Lelek, lelek); k se ne javlja jedino u
riječima bol i planino: međutim, nalazi se u njihovim atributima (Slavensku;
kamena). Završni stih tvori zrcalnu strukturu s drugim stihom pjesme, koji je
također eliptična rečenica sastavljena od dva vokativa: vanjski su članovi ove
zrcalne strukture vokativi Planino moja/planino kamena, a unutarnji vokativ i uzvici
izgubljeno djetinjstvo/lelek, lelek. Uzvici i vokativi potenciraju bogatstvo govornog
sadržaja završnog, eliptičnog stiha; a aliteracija i zrcalna struktura samo
dodatno potvrđuju da se u bogatom govornom sadržaju završnog stiha
opetuje, sažima čitava pjesma.
Prilog koliko u Kaštelanovu pjesništvu uvijek je u emotivno angažiranom
kontekstu; zato je i posve logično da se ovaj prilog u najvećem broju
slučajeva nalazi u bezglagolskim uzvičnim rečenicama.
Koliko gladnih, koliko majki prosjaka, koliko djece bez majke, koliko djece da se vesele, da
se rode.
Oskvrnjeno začeće
Koliko rijeka i slapova.
(...)
Koliko roblja, skela i vozara
u mrkom mraku crne carevine.
(...)
Devet po devet koliko rijekâ krvi,
sve sami lelek, jauk i vješala.
(...)
Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama.
Pjesme o mojoj zemlji, 1, 2, 3
Koliko sunaca i sva su unutarnja.
Uspavanka
Mnogo su rjeđi primjeri kada se koliko nalazi u uzvičnoj glagolskoj rečenici:
O koliko si puta, zemljo, pogledala
smrti u lice licem ispod mača.
Pjesme o mojoj zemlji, 2
A nismo našli nijedan primjer u kojemu bi koliko tvorio običnu upitnu rečenicu.
Uzvici su motivirani znakovi, govorno motivirani znakovi. Oni su odraz
čovjeka-govornika u nekoj situaciji i zato u svom govornom ostvarenju sadrže
spontanu govornikovu reakciju, a u njoj i čitavu situaciju koja ih je potaknula.
Uzvici su u pravilu bezglagolski izričaji; čak i kad se uzvici ili vokativi nađu
unutar cjelovite, glagolske rečenice, oni joj zapravo sintaktički ne pripadaju.
Uzvici i vokativi svojim se govornim bogatstvom bitno razlikuju od ostalog
dijela teksta. A što se tiče njihove motiviranosti, zanimljivo je da je Saussure
uzvike najprije naveo uz onomatopeje kao moguće motivirane izraze, ali ih je
odmah zatim analizirao isključivo na razini glasovnog sastava: uspoređujući
francuski aïe s njemačkim au zaključio je da je taj primjer dovoljan da bi se
osporilo postojanje motivirane veze između označitelja i označenog u
uzvicima, budući da se u dva različita jezika upotrebljavaju različiti sljedovi
glasova za izražavanje jednakih sadržaja. Saussure nigdje ne spominje
govorna ostvarenja uzvika, koja su po svoj prilici jednaka, ako uzvici, iako
glasovno različiti, izražavaju jednake emotivne sadržaje (Vuletić: 1986). I ne
samo to! Takvi su govorni znakovi motivirani, jer je njihovo govorno
ostvarenje predmet sâm: riječ je o očitom poistovjećivanju označenog i
označitelja, jasna potvrda poetičnosti i izražajnosti, kako ih definira Mikel
Dufrenne kad kaže da je izražajnost u neku ruku osjetna prisutnost
označenog u označitelju, kada znak u nama pobuđuje analogno osjećanje
osjećanju koje potiče sam predmet. Motiviranost uzvika proizlazi iz njihove slikovitosti,
govorne slikovitosti.
III. BEZGLAGOLSKA REČENICA KAO ODREDNICA PJESNIČKE SINTAKSE
1. Rječnik pjesničkog jezika
Usporedba rječnika govornog jezika i pjesničkog jezika može pokazati neke
zanimljive odnose što se tiče bezglagolske rečenice. Podatke iz ukupnog
korpusa Kaštelanova pjesništva usporedili smo s istraživanjima svakodnevnog
govora u knjizi Dušanke Vuletić "Istraživanje govora".
Ukupan korpus Kaštelanova pjesništva iznosi 23.214 riječi; od toga je 4.120
različitih riječi. Ukupan korpus istraživanja govornog jezika iznosi 114.717
riječi.
U izradi osnovnog rječnika govornog jezika autorica je uključila riječi koje su
se najmanje 10 puta javile u obrađenom korpusu. Tako je dobiven rječnik od
866 najčešćih riječi. U tabeli koja slijedi prikazana je distribucija prvih sto i
daljnjih 766 najčešćih riječi govornog jezika: prvi stupac označava broj
pojedinih riječi, drugi broj njihovog ukupnog pojavljivanja u obrađenom
korpusu, a treći postotke koji se odnose na ukupnu učestalost prvih 866 riječi,
dakle na korpus od 101.028 riječi; tako se npr. riječ godina javlja 216 puta, a
riječ dan 171 put; a to među prvih 100 riječi iznosi 2 imenice, koje se ukupno
javljaju 387 puta, ili u postocima prema ukupnom korpusu prvih 866 riječi:
0,38%.
FREKVENCIJSKA LISTA OSNOVNOG RJEČNIKA GOVORA
1 - 100 101 - 866
IMENICE 2 387 0,38% 294 7.381 7,31%
ZAMJENICE 20 20.867 20,64% 17 1.079 1,07%
GLAGOLI 23 23.103 22,87% 220 6.390 6,32%
PRIDJEVI 3 486 0,48% 90 2.618 2,59%
PRILOZI 22 8.963 8,87% 94 3.051 3,02%
PRIJEDLOZI 10 6.201 6,14% 18 608 0,61%
VEZNICI 9 9.689 9,59% 6 575 0,57%
BROJEVI 2 518 0,51% 11 697 0,69%
UZVICI 1 240 0,24% 9 261 0,26%
ČESTICE 8 7.522 7,45% 7 392 0,39%
100 77.976 77,18% 766 23.052 22,83%
Isto smo učinili i s Kaštelanovim korpusom; u obradu su uključene sve riječi
do frekvencije 4, tj. one koje se najmanje 4 puta javljaju u Kaštelanovu
pjesništvu. Ova lista ima 823 riječi, dakle približno koliko i lista osnovnog
rječnika govornog jezika. Postoci se odnose na ukupnu učestalost prve 823
riječi, dakle na korpus od 18.688 riječi.
PRVE 823 RIJEČI KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA DO FREKVENCIJE 4
1-100 101-823
IMENICE 34 2.265 12,12% 352 3.150 16,86%
ZAMJENICE 16 2.490 13,32% 9 140 0,75%
GLAGOLI 11 1.870 10,01% 180 1.503 8,04%
PRIDJEVI 6 463 2,48% 116 1.001 5,36%
PRILOZI 7 591 3,16% 32 294 1,57%
PRIJEDLOZI 13 2.068 11,07% 15 222 1,19%
BROJEVI 1 98 0,52% 9 89 0,48%
VEZNICI 8 1.731 9,26% 6 67 0,36%
UZVICI 1 59 0,32% 0 0 0,00%
ČESTICE 3 549 2,94% 4 38 0,20%
UKUPNO 100 12.184 65,20% 723 6.504 34,81%
Prvih 1.000 riječi trebale bi pokrivati 85% ukupnog korpusa (Guiraud). Prvih
866 riječi govornog jezika pokrivaju 88,07%, a prve 823 riječi Kaštelanova
pjesništva pokrivaju 80,51% odgovarajućih korpusa. Kada bismo htjeli
uključiti točno 1.000 najčešćih riječi, trebali bismo podacima za govorni jezik
dodati 134 riječi s frekvencijom 9, a podacima za Kaštelanovo pjesništvo 177
riječi s frekvencijom 3. U tom slučaju dobivamo po 1.000 riječi s ukupnom
frekvencijom od 102.234 u govornom jeziku i 19.219 u Kaštelanovu
pjesništvu; a to u postocima daje 89,12% za govorni jezik i 82,79% za
Kaštelanovo pjesništvo. Razlika se između dva korpusa smanjuje kada se
uključi prvih tisuću riječi. Po distribuciji riječi Kaštelanovo pjesništvo potvrđuje
opća statistička istraživanja različitih korpusa. To, jasno, ne znači da je rječnik
govornog jezika jednak rječniku pjesništva ili nekog pjesničkog opusa, već
jednostavno da je distribucija riječi u njima jednaka. A da postoje bitne
razlike, pokazuje i sljedeća tabela na kojoj se uspoređuje prvih 866 riječi
svakodnevnog govora i prve 823 riječi Kaštelanova pjesništva; i ovdje prvi
stupac označava broj pojedinih riječi, drugi broj njihovog ukupnog
pojavljivanja u obrađenom korpusu, a treći postotke koji se odnose na ukupnu
učestalost prvih 866 riječi u svakodnevnom govoru, odnosne prve 823 riječi u
pjesništvu Jure Kaštelana.
FREKVENCIJSKA LISTA OSNOVNOG RJEČNIKA GOVORA
I OSNOVNOG RJEČNIKA KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA
GOVOR KAŠTELAN
1 - 866 1 - 823
IMENICE 296 7.768 7,69% 386 5.415 28,98%
ZAMJENICE 37 21.946 21,71% 25 2.630 14.07%
GLAGOLI 243 29.493 29,19% 191 3.373 18,05%
PRIDJEVI 93 3.104 3,07% 122 1.464 7,83%
PRILOZI 116 12.014 11,89% 39 885 4,74%
PRIJEDLOZI 28 6.809 6,75% 28 2.290 12,25%
VEZNICI 15 10.264 10,16% 14 1.798 9,62%
BROJEVI 13 1.215 1,20% 10 187 1,00%
UZVICI 10 501 0,50% 1 59 0,32%
ČESTICE 15 7.914 7,84% 7 587 3,14%
866 101.028 100,00% 823 18.688 100,00%
U 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora izrazita je dominacija glagola
(29,19%), dok je u Kaštelanovu korpusu u 823 najčešće riječi izrazita
dominacija imenica (28,98%). Posebno je značajna razlika u uporabi imenica:
u osnovnom rječniku svakodnevnog govora ima ih tek 7,69%, a u osnovnom
rječniku Kaštelanova pjesništva gotovo četiri puta više: 28,98%.
Izraziti manjak imenica pokazuje lista od 100 najčešćih riječi svakodnevnog
govora; tu su se našle samo dvije imenice s ukupnom frekvencijom 387, što
čini tek 0,38% od ukupnih frekvencija prvih 866 riječi (101.028). Među 100
najčešćih Kaštelanovih riječi čak su 34 imenice s ukupnom frekvencijom
2.265 ili 12,12% od ukupnog korpusa prve 823 riječi (18.688). Sličan je i
odnos pridjeva: u prvih 100 riječi svakodnevnog govora samo su 3 pridjeva s
ukupnom frekvencijom 486 ili 0,48%; u prvih 100 riječi Kaštelanova korpusa 6
je pridjeva s ukupnom frekvencijom 463 ili 2,48%.
U prvih 100 riječi svakodnevnog govora izrazit je manjak imenica, ali u
daljnjih 766 riječi njihov broj naglo raste: ako gledamo distribuciju riječi s
frekvencijom 101-866 najviše je imenica: 294 s ukupnom frekvencijom 7.381
ili 7,31%. Postotak javljanja pridjeva također raste: sa 0,48% na 2,59%.
Postotak javljanja svih drugih riječi ili opada ili ostaje približno jednak.
Naročito je značajno opadanje pojavljivanja zamjenica (sa 20,64% na 1,07%),
prijedloga (sa 6,14% na 0,61%) i čestica (sa 7,45% na 0,39%); ovo je
opadanje posve razumljivo jer se radi o tzv. gramatičkim, a ne tematskim
riječima. Glagoli, koji su djelomično gramatičke riječi (pomoćni glagoli), a
djelomično tematske riječi, također pokazuju tendenciju pada, ali u manjem
omjeru (sa 22,87% na 6,32%).
Ako usporedimo prvih 100 i sljedeće 723 riječi u Kaštelanovu korpusu,
rezultati su drukčiji: broj imenica ne raste tako značajno kao u korpusu
svakodnevnog govora (sa 12,12% na 16,86%); broj glagola ne pada značajno
(sa 10,01% na 8,04%); broj pridjeva raste (sa 2,48% na 5,36%). Kao i u
rječniku svakodnevnog govora očekivani je pad izrazito gramatičkih riječi:
zamjenica (sa 13,32% na 0,75%), prijedloga (sa 11,07% na 1,19%), veznika
(sa 9,26% na 0,36%) te čestica (sa 2,94% na 0,20%).
U prvih 866 riječi svakodnevnog govora i prve 823 riječi Kaštelanova
pjesništva jednak je broj prijedloga (28), ali su oni relativno češći u
Kaštelanovu pjesništvu (6,75%/12,25%). Ovaj višak prijedloga u Kaštelanovu
pjesništvu moguće je objasniti kao kompenzaciju za manjak glagola: odnosi
se među riječima (imenicama) ostvaruju u (eliptičnim) sintagmama, a ne u
(glagolskim) rečenicama.
Budući da prvih 866 riječi svakodnevnog govora pokrivaju ukupno 88,07%
kompletnog korpusa, a 823 prve riječi Kaštelanova pjesništva 80,51%
ukupnog korpusa, moguća je usporedba dvaju korpusa. Ova nam usporedba
pokazuje dominaciju imenica, pridjeva i prijedloga u Kaštelanovu pjesništvu,
te dominaciju glagola, zamjenica, priloga i čestica u svakodnevnom govoru;
veznici, brojevi i uzvici javljaju se u približno jednakim količinama.
Obrada ukupnog korpusa Kaštelanova pjesništva pokazuje da nema značajnih
razlika u distribuciji pojedinih vrsta riječi u usporedbi s listom od 823 najčešće
riječi. Upravo nam ovi podaci daju mogućnost relevantnog uspoređivanja liste
od 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora i 823 najčešće riječi Kaštelanova
pjesništva.
FREKVENCIJSKA LISTA UKUPNOG RJEČNIKA
KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA
IMENICE 1.969 7.597 32,73%
ZAMJENICE 33 2.641 11,38%
GLAGOLI 1.045 4.597 19,80%
PRIDJEVI 767 2.276 9,80%
PRILOZI 173 1.072 4,62%
PRIJEDLOZI 42 2.311 9,96%
VEZNICI 16 1.801 7,76%
BROJEVI 20 201 0,87%
UZVICI 39 113 0,49%
ČESTIC E 17 605 2,61%
4.120 23.214 100,02%
Statistička obrada rječnika svakodnevnog govora pokazuje da je u 866
najčešćih riječi 7,69% imenica i 29,19% glagola. U Kaštelanovu pjesništvu u
823 najčešće riječi 28,98% je imenica, a 18,05% glagola. Ovaj se odnos tek
malo mijenja ako se uzme u obzir cjelokupni obrađeni korpus Kaštelanova
pjesništva: imenica je tada 32,73%, a glagola 19,80%. Dakle, svaka je treća
riječ u pjesništvu Jure Kaštelana imenica, a tek svaka peta glagol; naprotiv,
u 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora svaka je trinaesta riječ imenica,
a svaka treća glagol. Može se pretpostaviti da je u cjelokupnom rječniku
svakodnevnog govora broj imenica obrnuto proporcionalan njihovoj
učestalosti, tj. da je među riječima s niskom učestalošću veliki broj imenica.
Ipak, realno je pretpostaviti da 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora
vjerno odražavaju odnose između pojedinih vrsta riječi u cjelokupnom
korpusu, jer tome u prilog govori i činjenica proizašla iz brojnih statističkih
obrada jezičnih podataka da 1000 najčešćih riječi predstavljaju 85%
ukupnog broja riječi bilo kojeg korpusa.
Uz glagole je vezana još jedna osobitost koja se odnosi na ukupni obrađeni
korpus svakodnevnog govora i Kaštelanova pjesništva: učestalost
pomoćnog glagola biti u Kaštelanovu je pjesništvu dvostruko manja od
njegove učestalosti u rječniku svakodnevnog govora. U ukupno obrađenom
rječniku svakodnevnog govora od 114.717 riječi 11.091 put javlja se glagol
biti, što u postocima iznosi 9,67%; u Kaštelanovu pjesništvu od ukupno 23.214
riječi ima 1159 oblika glagola biti, odnosno u postocima 4,99%. Dominacija
imenica nad glagolima i bitno smanjena učestalost pomoćnog glagola biti
upućuje na to da bi eliptična (bezglagolska) rečenica mogla biti ključna
sintaktička odrednica Kaštelanova pjesništva; a možda i pjesništva uopće.
2. Stilističnost i poetičnost bezglagolske rečenice
Bezglagolska je rečenica jasna, nedvosmislena; njena leksička necjelovitost
traži veće angažiranje čitaoca jer on mora u (zamišljeno) govorno ostvarenje
bezglagolske rečenice uključiti sve vrijednosti, sve sadržaje, logičke i
afektivne, koji se nalaze u kontekstu. Bezglagolska rečenica pokazuje dvije
tendencije: formalno izdvajanje iz konteksta i stvarno čvrsto vezivanje uz
kontekst u kojem nastaje i iz kojega crpi svoju cjelovitost i svoju govornu
sadržajnost. Velika napetost - veliki emocionalni naboj, reducira leksički
materijal (ponajprije eliminira glagole) i govorni ustroj rečenice usmjerava ka
uzviku. Kakav će biti govorni sadržaj uzvika, a to je njegov jedini sadržaj, ovisi
o kontekstu, i zato uzvik mora imati kontekst da bi bio smislen, cjelovit: da bi
uzvik govornim vrednotama, a to znači sažeto, emotivno, angažirano i
neposredno, izrazio sadržaj svog konteksta. Eliptični je izraz prvenstveno
znak emotivne angažiranosti govornika, i zato je eliptični izraz, iako leksički
osiromašen, govorno bogat i slojevit.
Glagoli predstavljaju misao, opis, racionalan opis. To je vidljivo i iz Ballyeve paradigme koja
služi kao ilustracija odnosa leksičkog materijala i afektivnog sadržaja; Bally
daje ovaj primjer kako bi pokazao da se usporedno s porastom afektivnosti
smanjuje količina leksičkog materijala: 1) Čudim se što vas vidim ovdje. 2) Gle,
vi ste ovdje? 3) Odakle vi ovdje! 4) Vi! 5) O! Glagol je prva riječ koja se eliminira u
afektivnom izrazu. Prva rečenica navedenog primjera, koja je logički,
intelektualni, neafektivni izraz iznenađenja, sadrži glagol, i taj glagol opisuje
iznenađenje. Druga rečenica sadrži tek pomoćni glagol, a sve su daljnje
rečenice, u kojima je afektivnost velika, bezglagolske. Krajnji je afektivni izraz
uzvik, koji nema nikakvog jezičnog sadržaja, jer je njegov cjelokupni sadržaj
isključivo u govornom ostvarenju, u globalnoj govornoj formi krika. Navedena
paradigma ne pokazuje samo smanjivanje količine leksičkog materijala
usporedno s porastom afektivnosti, već i slabljenje jezičnog, sintaktičkog
ustroja afektivnog izraza. Količina se obavijesti eliptičnog izraza, unatoč
smanjenom leksičkom materijalu i oslabljenom sintaktičkom ustroju, ipak ne
smanjuje, jer se obavijesni signali prebacuju s jezične na govornu razinu
iskaza. Put od intelektualnog do krajnje afektivnog izraza put je od opisa do
odraza: intelektualni, neafektivni izraz opisuje iznenađenje; afektivni je izraz
odraz iznenađenja, odraz govornikove nervne i mišićne napetosti u nekoj
situaciji. Intelektualni je izraz opis predmeta (iznenađenja u navedenom
primjeru) jezičnim sredstvima, afektivni je izraz predmet sâm. Jedna od
mogućih teorija pjesništva govori o prozi kao izrazu misli i poeziji kao izrazu
osjećaja (Todorov). A takvu teoriju potvrđuje i bezglagolska rečenica kao
ključna sintaktička i stilistička odrednica (Kaštelanova) pjesništva.
Bezglagolska je rečenica jasan prostorni znak: zahvaljujući govornim
vrednotama, koje su nužne sastavnice svake bezglagolske rečenice,
ostvaruje se bogat i slojevit znak; u njemu je jezična obavijest tek jedna
dimenzija, jer se njegov ključni sadržaj prenosi govornim ostvarenjem, koje je
samo po sebi višeslojno, višeznačno, dakle prostorno (Vuletić: 1992).
Bezglagolska je rečenica prirodno stilističko sredstvo. Ona je oblik poezije
svakodnevnog govora. U bezglagolskoj se rečenici dodiruju svakodnevni,
spontani, ljudski govor i vrhunska pjesnička ostvarenja. To je zajednički
prostor spontanosti svakodnevnice i intencionalnosti umjetnosti. To je ljudski
krik! Ali to je i poezija kako je definira Carl Sandburg kada kaže da je poezija
imitacija krika kada se nađe milijun dolara, i imitacija krika kada ga se izgubi9.
U bezglagolskoj rečenici vidimo sažimanje vječnosti u tren, životnog iskustva
u stih; i obrnuto: bljeska munje u vječno trajanje, stiha u opće poimanje
života i svijeta. I dalje: bezglagolska rečenica oblikuje pjesnički prostor:
linearnom tekstu udahnjuje govor ljudskosti, jednodimenzionalnosti jezika
daje životnost prostora; bezličnost općeg pretvara u univerzalnost
pojedinačnog.
Vezu između imenice i prostora vidimo u «Enciklopedijskom rječniku
lingvističkih naziva» Rikarda Simeona: govoreći o glagolu navodi da ga je A.
Meillet definirao kao riječ koja označuje proces (stanje, radnju, bivanje);
Larochette (1950) ga tumači uspoređujući ga s pojmom imena: ime ne označuje
(nikakav) objekt ili bitak (entitet), već izražava stvar (ili nešto što se pruža
našoj svijesti: osobe, životinje, drveta, boje, stanje, pokret...) pod oblikom
objekta ili nekog bitka: drugim riječima predstavlja ga u prostoru; glagol pak ne
označuje radnju, pokret, stanje, proces, već neku stvar prikazuje pod oblikom
radnje, pokreta, stanja, procesa, tj. prikazuje je određenu vremenom.
Povezivanje imenice s prostorom nalazimo i u Oblicima hrvatskoga književnog jezika
(Morfologija) autora Slavka Pavešića, Stjepka Težaka i Stjepana Babića; oni
kažu: Imenice su riječi kojima imenujemo predmete mišljenja, to jest sve
ono o čemu mislimo kao o posebnim pojavama. Njima se vanjski i unutrašnji
svijet odrazuje statički, kao zbir pojedinih predmeta, kao prostor, onakav
kakav nam se može učiniti u jednom trenu, bez obzira na stanje prije i na
stanje poslije toga trena. Čak i onda kad govore o radnjama i zbivanjima
imenice kao da zaustavljaju tok radnje ili zbivanja i fiksiraju pojavu u jednom trenu,
kao poseban predmet.
9 Navedeno prema: Jacques Charpier & Pierre Seghers. L'Art poétique. Paris, Seghers, 1956.
M.A.K. Halliday nominalizaciju vezuje uz pisani jezik; za njega je govorenje
usmjereno prema događajima, dok je pisanje usmjereno prema stvarima.
Glagolski ustroj prenosi obavijest, nominalni ustroj prenosi stvar: ako
kažemo Tehnologija se poboljšala prenijeli smo neku poruku; naprotiv, poboljšanje
tehnologije nije više poruka, već stvar, nešto što se uzima zdravo za gotovo,
nešto u što se ne sumnja i ne smije sumnjati.
Bezglagolsku rečenicu možemo promatrati i kao vrstu osnovnog pjesničkog
postupka - ponavljanja: jer ona u svom govornom ostvarenju opetuje
prethodni kontekst. Koliko god bila formalno samostalna, bezglagolska se
rečenica nužno i bitno vezuje uz kontekst, jer tek tako postaje cjelovita, jer
tako postaje eliptična, a ne nedovršena, prekinuta rečenica. Njezina se
cjelovitost i povezanost uz kontekst očituju u njenom bogatom govornom
ostvarenju, koje proizlazi iz konteksta; govorno ostvarenje ne samo da
nadoknađuje manjak leksičkih elemenata i nedostatak sintaktičkog ustroja,
već i bitno povezuje, subordinira bezglagolsku rečenicu kontekstu.
Bezglagolska rečenica znak je za čvrsto govorno ustrojstvo izraza, znak za
bogati sadržaj govornog ostvarenja: bogato se govorno ostvarenje naročito
ističe u ključnoj funkciji bezglagolske rečenice: sažimanju šireg konteksta ili
čak čitave pjesme. U bezglagolskoj rečenici odražava se širi kontekst: leksički
se razvedeniji sadržaj odražava, sažima u kratkom, govorno bogatom izrazu.
Sažimanje konteksta bezglagolskom rečenicom, u kojoj dominiraju govorne
vrednote, znak je i veće emotivne angažiranosti pisca, njegove težnje da ne
ostvari opći, objektivni, jezični znak, već pojedinačni, subjektivni, emotivni
znak: znak o sebi.
Bezglagolske su rečenice mjesta velike koncentracije govorne energije,
mjesta bogatog govornog sadržaja. Ponekad se ova mjesta ističu i pjesničkim
postupcima, prvenstveno raznim vrstama ponavljanja: od aliteracije i
asonance, preko homofonskih postupaka do ponavljanja riječi ili ustroja
zrcalnih struktura. Sama činjenica da se bezglagolska rečenica često nalazi u
posljednjem stihu također govori o preklapanju stilističkog i pjesničkog
postupka: bezglagolska rečenica sažima/opetuje/komentira prethodni
kontekst; posljednji stih konačno oblikuje pjesmu, zaključuje sve pjesničke
postupke, odražava u sebi čitavu pjesmu. Bezglagolska rečenica u
posljednjem stihu velika je sinteza stilističkog i pjesničkog postupka.
Bezglagolska rečenica jasno afirmira dvije bitne karakteristike pjesničkog
znaka: slojevitost/prostornost i motiviranost. Obje ove značajke izviru iz
materijalnosti bezglagolske rečenice. U bezglagolskoj je rečenici bitno
njezino govorno ostvarenje, jer se ona govornim ostvarenjem vezuje uz svoj
kontekst. Materijalnost govornog ostvarenja uvijek tvori višeslojan -
prostoran znak; govorno ostvarenje nije nikad jednodimenzionalno -
linearno poput jezičnog znaka. Iz materijalnosti govornog ostvarenja izvire i
motiviranost eliptičnog izraza. Govorno je ostvarenje uvijek prirodan,
motiviran znak, znak čovjeka, njegove neposredne reakcije u nekoj situaciji.
Slikovitost i motiviranost elipse leže upravo u njezinom govornom
ostvarenju. Uzvik je krajnji oblik eliptičnog izraza. Uzvik je prirodan,
motiviran znak, znak kojemu ne treba nikakav konvencionalni, jezični
sadržaj da bi bio razumljiv, jer je sav njegov sadržaj u njegovoj
materijalnosti - u fizičkoj stvarnosti njegovih govornih vrednota. Upravo kao
što su onomatopejski izrazi motivirani na jezičnoj razini, razini glasova, tako
su i uzvici, pa i svi eliptični izrazi, motivirani na govornoj razini: njihova
govorna ostvarenja ne samo da jasno prenose bogate emotivne sadržaje,
već imaju i univerzalne vrijednosti; njihovo razumijevanje nije ograničeno
jezičnim granicama. Korištenje eliptičnih izraza jasno je kretanje pjesničkog
jezika prema slikovitom, motiviranom znaku.
Jezik je nesavršen, govorio je Mallarmé, zato pjesnički jezik treba ispravljati
nesavršenosti općeg jezika. Odabirom glasovnog sastava pjesnički se znak
približava predmetu. Odabirom eliptičnog sintaktičkog ustroja, koji svoju
cjelovitost traži u govornom ostvarenju, pjesnički se znak također približava
predmetu. U oba slučaja riječ je o istaknutoj materijalnosti pjesničkog
znaka, iz koje izvire njegova slojevitost i njegova motiviranost.
Sklad glasovnog sastava i smisla tvori rudimentarnu pjesničku riječ-predmet
u slučajevima onomatopejskih/onomatopoetskih riječi. Ipak, u građenju
pjesme daleko je važniji pjesnički ustroj-predmet: a on se gradi glasovnim
povezivanjem ili govornim ostvarenjem. Glasovni sastav može motivirano
povezati, a to znači i poistovjetiti, različite dijelove pjesničkog teksta, jer se
jednakim ili sličnim glasovnim sastavom uspostavlja sklad među različitim
dijelovima teksta. Govorno ostvarenje, koje jest sadržaj, također tvori
pjesnički ustroj-predmet. Sklad, zapravo identificiranje oblika i sadržaja
očituje se u govornom ostvarenju elipse, a naročito u govornom ostvarenju
njenog krajnjeg oblika - uzvika.
Literatura:
Mikel DUFRENNE. Le Poétique. Paris, Presses Universitaires de France, 1963.
Pierre GUIRAUD. Les caractères statistiques du vocabulaire. Paris, Presses universitaires de
France, 1954.
M.A.K. HALLIDAY. Spoken and Written Modes of Meaning. U: D. Graddol, O. Boyd Barret:
Media Texts: Authors and Readers. Multilingual Matters & Open Society, Clevedon, 1994; str.
51-73.
Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. In: Thomas A. Sebeok (ed). Style in Language.
Cambridge, Massachusetts, The M.I.T. Press, 1960, str. 350-377.
Stéphane MALLARMÉ. Crise de vers. U: Oeuvres complètes. Paris, Bibliothèque de la Pléiade,
Gallimard, 1946, str. 360-368.
Slavko PAVEŠIĆ, Stjepko TEŽAK, Stjepan BABIĆ. Oblici hrvatskoga
književnog jezika (Morfologija). U: Stjepan Babić i dr. Povijesni pregled,
glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Zagreb, Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, Globus, 1991.
Ferdinand de SAUSSURE. Cours de linguistique générale. Paris, Payot, 1969.
Rikard SIMEON. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Zagreb, Matica
hrvatska, 1969.
Tzvetan TODOROV. Les Genres du discours. Paris, Éditions du Seuil, 1978.
Josip UŽAREVIĆ. Kompozicija lirske pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o
književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1991.
Branko VULETIĆ. Govorni izraz emocije. Govor, 3, 1986, 1, 33-38.
Branko VULETIĆ. Prostor govora i prostor pjesme. SUVAG, 5, 1992, 1-2, 13-22.
Branko VULETIĆ. Prostor pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1999.
Dušanka VULETIĆ. Istraživanje govora. Zagreb, Fakultet za defektologiju
Sveučilišta u Zagrebu, 1991.
SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR
I. AFEKTIVNI IZRAZI U SLOBODNOM NEUPRAVNOM GOVORU
1. Upravni i neupravni govor
Tuđe riječi i misli obično prenosimo upravnim ili neupravnim govorom. Evo
nekoliko primjera upravnog govora:
Petar je rekao: "Govorim francuski."
"Učio sam cijeli dan."
Ivan mu je rekao: "Zašto ne odeš kući?"
Tuđe se riječi navode upravo onako kako ih je netko izgovorio; te se riječi
mogu, ali i ne moraju uvesti glagolom govorenja, mišljenja ili osjećanja:
reći, upitati, kazati, govoriti, misliti, osjećati i sl. Ako se tuđe riječi prenose
neupravnim govorom, nužan je uvodni glagol govorenja, riječi se prenose u
obliku subordinirane rečenice, a prvo i drugo lice obično se prebacuju u
treće.
Petar je rekao da govori francuski.
Rekao je da je učio cijeli dan.
Ivan ga je upitao zašto ne ode kući.
Treći navedeni primjer pokazuje jednu zanimljivost: ako je riječ o pitanju,
ono se u neupravnom govoru prenosi opisno, izrijekom, a ne upitnom
intonacijom rečenice; naime, u neupravnom govoru nužno je upotrijebiti
uvodni glagol upitati, dok se u upravnom govoru može upotrijebiti ili reći ili
upitati; i nadalje, u neupravnom govoru ne bilježimo interpunkcijski znak
pitanja.
2. Afektivni izrazi u neupravnom govoru
Što se događa s afektivnim izrazima u neupravnom govoru? Pogledajmo
sljedeće primjere:
"Koliko toga znaš?"
"Koliko toga znaš!"
Jednak slijed riječi u prvom primjeru oblikuje pitanje, dok je u drugom
primjeru riječ o afektivnom izrazu čuđenja ili divljenja nečijem znanju. Prvi se
primjer lako prebacuje u neupravni govor:
Pitao ga je koliko toga zna.
I upravo kako se pitanje mora izrijekom iskazati, opisati, tako se i u drugom
primjeru afektivna vrijednost čuđenja ili divljenja mora izrijekom iskazati:
Čudio se (divio mu se) koliko toga zna.
Slično je i sa sljedećim afektivnim izrazima:
"Kako to tebi nije jasno!?"
"Oh, kad bi mi to bilo jasno!"
U neupravnom govoru ove bi rečenice glasile ovako:
Čudio se kako mu to nije jasno.
Rekao je da bi želio da mu to bude jasno.
Afektivne su vrijednosti iskazane opisom (čudio se, želio bi). Krajnji afektivni
izraz uzvik oh u neupravnom govoru moguće je tek opisati.
Duboko je uzdahnuo i rekao da bi želio da mu to bude jasno.
Nervozno je uzviknuo da bi želio da mu to bude jasno.
Ljutito je prosiktao da bi želio da mu to bude jasno.
Posve je jasno da ovakvi opisi vrlo skromno prenose bogate sadržaje
iskazane govornim vrednotama; leksički je opis gotovo uvijek tek ograničen
izbor iz bogatog govornog sadržaja uzvika. Koliko se gubi u opisu
afektivnosti pokazuje i sljedeći primjer:
"Tako ti svega na svijetu, učini to!"
U neupravnom govoru ovaj bi iskaz mogao glasiti:
Preklinjao ga je da to učini.
I opet je jedan jak afektivni izraz zamijenjen svojom logičkom identifikacijom, dakle
izrazom koji iskazuje isti logički sadržaj, ali ne sadrži afektivnih vrijednosti.
Slično se događa i kod tzv. retoričkih pitanja:
"Zar mi tu išta možemo!"
Rekao je da oni tu ništa ne mogu.
Snažna negacija, koja se u retoričkom pitanju izražava govornim
vrednotama, u neupravnom se govoru pretače u opis: izrečen je jednak
logički sadržaj, ali bez afektivnih vrijednosti.
I na kraju pogledajmo kako se afektivne i neafektivne složene rečenice
iskazuju neupravnim govorom.
"Ne izlazim jer pada kiša."
"Ne izlazim, pada kiša."
Obje navedene rečenice izražavaju jednak logički sadržaj: odnos uzroka i
posljedice. U prvom je primjeru taj odnos dodatno (pleonastički) iskazan i
veznikom, pa je tako riječ o krajnje intelektualnom izrazu: intonacija se
lagano diže i zatim lagano pada i tako ostvaruje svoju osnovnu strukturalnu
funkciju formiranja rečenice. U drugom primjeru izostanak veznika prati
izražajnija intonacija: intonacijski je luk mnogo većeg raspona; iza prve
rečenice nužno se ostvaruje pauza, a nakon toga nagli pad intonacije
potvrđuje odnos uzroka i posljedice. Kako se ove dvije rečenice mogu
prenijeti u neupravnom govoru? Za prvu rečenicu, koja ne sadrži afektivnih
vrijednosti, nema nikakvih dilema:
Rekao je da ne izlazi jer pada kiša.
Afektivnost druge rečenice možemo iskazati jedino opisno preko uvodnog
glagola:
Uzbuđeno je rekao da ne izlazi jer pada kiša.
Ljutito je rekao da ne izlazi jer pada kiša.
Razočarano je rekao da ne izlazi jer pada kiša.
I dok su moguće varijacije s prilogom uvodnog glagola, zanimljivo je
napomenuti da je ključni izraz - ne izlazi jer pada kiša - posve jednak u
neupravnom govoru bez obzira prenosimo li intelektualni ili afektivni izraz;
neupravnim se govorom može prenijeti samo logički sadržaj, ali ne i
afektivna vrijednost izraza.
3. Slobodni neupravni govor
Slobodni neupravni govor omogućava da se tuđe riječi prenesu kao vlastite,
dakle bez uvodnog glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja i bez veznika
subordinacije (da), ali s prebacivanjem prvog ili drugog lica u treće. U
usporedbi triju načina prenošenja tuđih riječi Ivo Frangeš (Jedna stilska
osobina «Davnih dana»: Slobodni neupravni govor) navodi sljedeći primjer:
ako je sin u školi dobio negativnu ocjenu, on će to izraziti upravnim govorom:
- Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me obara.
Ako njegov otac želi prenijeti ovaj iskaz, na raspolaganju mu stoje tri
načina:
(1) upravni govor:
Moj sin kaže: - Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me
obara.
(2) neupravni govor:
Kaže da ima jedinicu jer ga profesor proganja, [jer] ga pita svaki dan i
[jer] ga uvijek obara.
(3) slobodni neupravni govor:
Ima jedinicu jer ga profesor proganja, pita ga svaki dan i uvijek [ga] obara.
U slobodnom neupravnom govoru govornik tuđe riječi prenosi kao svoje, a
slaganje ili neslaganje s tim riječima iskazuje vrednotama govornog jezika.
Evo kako bi u slobodnom neupravnom govoru glasili neki od primjera
navedenih da se pokaže nemogućnost prenošenja afektivnih sadržaja u
neupravnom govoru:
upravni govor:
"Koliko toga znaš?"
"Koliko toga znaš!"
"Tako ti svega na svijetu, učini to!"
slobodni neupravni govor:
Koliko toga zna?
Koliko toga zna!
Tako mu svega na svijetu neka to učini!
Prvo lice se prebacuje u treće, nema uvodnog glagola ni veznika
subordinacije, a afektivni se oblik uzvika (intonacijski luk većeg raspona)
zadržava. Jednako je tako moguće u slobodnom neupravnom govoru
zadržati afektivne izraze poput tako mu svega na svijetu.
Retoričko se pitanje u slobodnom neupravnom govoru iskazuje u trećem
licu, ali zadržava svoju stilističku, govornu vrijednost:
upravni govor:
"Zar mi tu išta možemo!"
slobodni neupravni govor:
Zar oni tu išta mogu!
Uzvici, kao krajnji oblici afektivnog izraza, zadržavaju se u slobodnom
neupravnom govoru:
upravni govor:
"Oh, kad bi mi to bilo jasno!"
slobodni neupravni govor:
Oh, kad bi mu to bilo jasno!
Isto se događa i sa složenim rečenicama, koje u slobodnom neupravnom
govoru zadržavaju svoj afektivni oblik:
upravni govor:
"Ne izlazim, pada kiša."
slobodni neupravni govor:
Ne izlazi, pada kiša.
U slobodnom neupravnom govoru navedena rečenica zadržava svoju
stilističku vrijednost; njezino govorno ostvarenje jednako je govornom
ostvarenju upravnog govora: povećani raspon intonacijskog luka jasan je
znak emotivne angažiranosti govornika.
Budući da slobodni neupravni govor svoju punu vrijednost dobiva u
umjetničkoj prozi, pokazat ćemo njegovu uporabu u "Hrvatskom bogu
Marsu" Miroslava Krleže.
II. SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR U «HRVATSKOM BOGU MARSU»
MIROSLAVA KRLEŽE
1. Prenošenje tuđih riječi slobodnim neupravnim govorom
Slobodni neupravni govor veoma je čest postupak u Krležinim proznim
tekstovima. Slobodni neupravni govor prenosi riječi izrečene u upravnom
govoru kao da je riječ o piščevoj naraciji, tj. uz izostavljanje uvodnog glagola
(verbum dicendi) i veznika subordinacije, te obično uz prebacivanje iz prvog
ili drugog lica u treće.
Evo jedan primjer uobičajenog slobodnog neupravnog govora:
Mujo, natrpanih usta odmahne glavom. On ne zna što je kolera. (Rapsodija, 391)10
U ovom primjeru pisac jednostavno prenosi tuđe riječi kao dio svoje
naracije. Možemo zamisliti da te riječi u upravnom govoru glase: Ne znam
što je kolera. Ove se riječi u Krležinu tekstu stapaju s njegovom naracijom:
nema uvodnog glagola, nema veznika subordinacije, a prvo se lice
prebacuje u treće: On ne zna što je kolera. Ovaj je primjer zapravo
ambigvitetan, jer ga možemo shvatiti kao prenošenje tuđih riječi, ili samo
kao piščevu naraciju; to je moguće zato što primjer ne sadrži afektivnih
vrijednosti, pa ne postoje jasne granice između prenošenja tuđih riječi
slobodnim neupravnim govorom i piščeve naracije.
2. Afektivne vrijednosti slobodnog neupravnog govora
10U navođenju novela iz “Hrvatskog boga Marsa” koristim se sljedećim skraćenicama: Bitka kod Bistrice Lesne - Bitka; Kraljevska ugarska domobranska novela - Novela; Tri domobrana - Tri; Baraka pet be - Baraka; Domobran Jambrek - Jambrek; Smrt Franje Kadavera - Kadaver; Hrvatska rapsodija - Rapsodija. Stranice su označene prema izdanju Sabranih djela, Zagreb, Zora, 1965. Sva isticanja su moja (BV).
U sljedećem primjeru sa sigurnošću možemo ustvrditi da je riječ o
slobodnom neupravnom govoru jer su u njemu prisutne stilističke
vrijednosti.
(...) a i sam Wallenstein na čelu štaba mrvu je nemiran.
Što znači to, da mu ministar baca na vrat adlatusa bez prethodnog
obavještenja? Adlatus je tu, već cijelu noć spava u Palasu, a njega je
okružje tek jutros izvjestilo? Zašto to?...
- To su valjda opet Büdöskutyjevi prsti! Gad onaj štreberski! (Tri,
186)
Wallensteinov nemir i zabrinutost iskazani su nizom pitanja; završno je pitanje u
obliku bezglagolske rečenice (Zašto to?), a to je u pravilu jak oblik
izražavanja afektivnosti; bezglagolska je rečenica prirodno stilističko
sredstvo. U navedenom primjeru slobodnog neupravnog govora nema
uvodnog glagola, nema veznika subordinacije, a oblici prvog lica jednine (mi, mene)
prebačeni su u treće lice (mu, njega). U ovom se primjeru pokazuje prava
vrijednost slobodnog neupravnog govora, jer su u njemu sadržani svi oblici
koji ukazuju na afektivnu angažiranost govornika, njegovu uznemirenost i
zabrinutost. A ta se uznemirenost i zabrinutost nastavljaju i u upravnom
govoru, gdje prelaze čak u bijes.
Pogledajmo i sljedeći primjer:
Račić je umoran! Bio je cijelu noć kod žene i tamo se svađao i plakao,
sada je cijelo jutro hodao po vodi kao mjesečar, pa mu se nervi
sklapaju: čaške uvenulog cvijeta. Osjeća gravitaciju zemlje pod svojim
nogama, samo to osjeća cijelo vrijeme. Zemlja ga vuče k sebi, grobovi
se otvaraju. I cijelo vrijeme po ulici dok je stupao, samo je to osjećao,
kako ga zemlja vuče dolje i kako će se štropoštati u blato, ako ne
napne svu snagu. I tako nije čuo za mimohod, ni primijetio pukovnika
Wallensteina, jer da je čuo, zašto ne bi izvršio? I tako sad stoji tu i gleda
pukovnika i boli ga glava, tramvaj već daleko cvili i zvoni tramvajski signal,
što da kaže, što da kaže? (Tri, 189)
Predzadnja je rečenica navedenog teksta jasan primjer slobodnog
neupravnog govora; u upravnom govoru ta bi rečenica glasila: I tako nisam
čuo za mimohod, ni primijetio pukovnika Wallensteina, jer da sam čuo,
zašto ne bih izvršio? Upitni oblik (zašto ne bih izvršio) jak je stilistički oblik za
izraz tvrdnje (bio bih izvršio). Slobodni neupravni govor zadržava taj oblik i
tako jasno prenosi afektivnost upravnog govora; i upravo po tom obliku sigurno
prepoznajemo slobodni neupravni govor.
Međutim, slobodni se neupravni govor širi i dalje od ove rečenice. Prvi dio
završne rečenice doima se kao piščeva naracija, ali završno ponavljanje (što
da kaže, što da kaže?) upozorava da je i tu riječ o prenošenju tuđih misli kao
dijela piščeve naracije, dakle o slobodnom neupravnom govoru. A čitav
odlomak počinje uskličnom rečenicom: Račić je umoran! To očito nije
piščeva naracija, već vjeran izraz Račićevih umornih i nervoznih misli. I tako
čitav navedeni odlomak možemo shvatiti kao slobodni neupravni govor, u
kojemu nema uvijek jasnih granica između piščeve naracije i prenošenja
tuđih riječi ili misli; na nekim je mjestima slobodni neupravni govor jasan, a
na drugima ga je teško, ponekad i nemoguće razlikovati od piščeve
naracije. I ovaj primjer pokazuje da je ključna vrijednost slobodnog
neupravnog govora mogućnost prenošenja afektivnih, stilističkih sadržaja; i
po tome se slobodni neupravni govor bitno razlikuje od neupravnog govora,
koji može prenijeti samo logičku, ali ne i stilističku obavijest.
3. Slobodni neupravni govor i piščeva naracija
Slobodni neupravni govor često se do neprepoznatljivosti stapa s piščevom
naracijom; prema formalnim oznakama čini se kao da doista govori pisac,
ali smisao i kontekst, a posebno stilistička vrijednost, kazuju da je riječ o
slobodnom neupravnom govoru.
I biva Jambreku jasno, da je on to doista napušten od princeze. A
jedino onaj prinčevski život ima smisla. Zlatni Belvedere! Ono je život!
A ne čađave smrdljive kolibe u Bistri, i kaderi i jame i barake i proteze i
harmonike i proštenja bistrička. (Jambrek, 329)
Dvije usklične rečenice jasan su znak slobodnog neupravnog govora; to nije
piščevo stajalište: one tek prenosi riječi, misli i osjećaje svog lika.
Kad su oko njega tukli ljude, Račić je uvijek zadrhtao. Odjekuju ćuške,
a lica se domobranska krevelje, i gibaju se donje čeljusti kao u
preživača, i ljudi stoje kao voštani kipovi. Zašto tuče čovjek čovjeka?
Zašto ovi ne udaraju natrag? Oh, kad bi barem jedan jedini udario natrag! (Tri, 241)
Dvije upitne i jedna usklična rečenica na kraju navedenog primjera jasan su
znak slobodnog neupravnog govora. Emotivno angažirani govor zadržava
svoju stilističku vrijednost i kada se prenosi kao dio piščeve naracije. A
emotivni se naboj tri završne rečenice širi i na prethodni dio konteksta.
Uvodna rečenica (Kad su oko njega tukli ljude, Račić je uvijek zadrhtao)
jasno pripada piščevoj naraciji; sljedeće se rečenica može tumačiti i kao
piščeva naracija i kao slobodni neupravni govor. Evo još dva primjera u
kojima se slobodni neupravni govor jasno otkriva tek u završnom dijelu
rečenice:
Ona je to učinila tužna srca i u prvo vrijeme našla je u tom
bolničarskom pozivu neobičnu senzaciju, osobito sada, kad je u Evropi
tako dosadno, te čovjek ne može ni u Egipat ni na Rivijeru. (Jambrek, 320)
Tako je onda ipak zaključeno, da će se grof Axelrode sa kirurzima i
najskupocjenijim materijalom i sa pedeset procenata personala povući
za ovu noć na jedan majur, kojih petnaest kilometara zapadno, da se
tamo stavi u kontakt s kojom većom grupom i da se pismeno potuži,
što su njega i njegov špital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla,
nego malteški špital sa hiljadu i petstotina ranjenih glava. (Baraka, 280)
Istaknuti dijelovi u svim navedenim primjerima mjesta su gdje je očito riječ
o slobodnom neupravnom govoru; međutim, u drugim dijelovima nije uvijek
jasno je li riječ o slobodnom neupravnom govoru ili o piščevoj naraciji.
4. Elementi upravnoga govora u slobodnom neupravnom govoru
Slobodni neupravni govor može sadržavati razne elemente upravnoga
govora: poput pitanja, uzvika, kolokvijalnih i vulgarnih izraza, dakle svega
onoga što karakterizira govornika ili njegovo stajalište prema predmetu govora.
Ratković je ugledao Račića i prepao se.
Naravna stvar, da je to Račić! Tko bi i bio drugi nego Račić? Zloduh
prokleti! Demon. Sudbina! Taj će ga čovjek upropastiti! (Tri, 188)
- Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristušovih? Gde buju ostali? - zavapio je
Trdak Vid očajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom trgu i došlo mu
je da zaplače, tako ga je stislo u prsima. Ta za Boga miloga! On putuje sutra
na frontu! Kako to ovomu "doktoru" tu nije jasno, da on sutra putuje na frontu? (Bitka,
18)
Dvije stotine nesretnih, bolesnih i žalosnih, spram ovog
habzburškog rata potpuno indiferentnih ljudi na tu je zapovijed duboko
uzdahnulo.
Pa što je to? Niti danas im ne daju mira? Danas, kada mogu da
krenu možda posljednji put od kadera i doma, niti danas im ne daju
mira! Pa još je mokro i sniježi i magle su. Što će vani na vodama
vježbališta? Koga ih vraga ne puštaju, da budu tamo gdje su. Da
čekaju u onim smrdljivim i ušljivim satnijskim sobama, zgureni,
utisnuvši glave u šake i u tvrdoj šutnji. Nego ih i danas ganjaju! Vrag
im oca i mater gospodsku!
Takve su se mutne misli kupile u glavama domobranskim kad su
jutros oglasili zapovijed gospodina satnika, da treba da se opreme i da
pođu na vježbu, da se malko prošeću. (Novela, 64)
Kleli su ga svi pacijenti, jer su prozebli zbog njega do kosti, zbog mulca prokletog,
koji niti preko zida ne zna! Mežnar zalupani! I tako mu je svatko
opsovao ponešto. (Kadaver, 340)
Pa jesu li to ljudi!? To su živine! Ali ništa to! Vratit će se ti prokleti
simulanti i švindleri još pod njegovu šaku! Dat će on njima! Još danas
će ih sve smrviti! Sve će ih povješati po kestenovima satnijskog
dvorišta. Neka vise do nesvijesti! I ne će ih odvezati, kad im pozli! Ne
će popustiti! Neka ih polijevaju kantama, ali dovisjet će do kraja!
Pokazat će on tim simulantima! (Novela, 153)
Posljednji primjer lijepo pokazuje koliko slobodni neupravni govor vjerno
prenosi riječi i intonaciju upravnog govora: kratke, nervozne rečenice
skokovite intonacije vjerno prenose bijesnu satnikovu reakciju; prve tri
rečenice (Pa jesu li to ljudi!? To su živine! Ali ništa to!) izravno su prenesene
iz upravnog govora; tek daljnji tekst u trećem licu pokazuje da se radi o
slobodnom neupravnom govoru; a prava vrijednost slobodnog neupravnog
govora je u tome što se satnikova nervoza, bijes i osvetoljubivost iskazuju
govornim vrednotama jednakim onima u upravnom govoru. Svi pokazatelji
afektivnosti iz upravnog govora ostaju neizmijenjeni u slobodnom
neupravnom govoru.
Primjeri u kojima se uvelike koriste oblici (uzvici, kolokvijalni i vulgarni
izrazi), a prvenstveno intonacije, tj. govorna ostvarenja iz upravnog govora,
pokazuju vrijednost slobodnog neupravnog govora, koji može prenijeti
živost, osjećajnost, afektivnost upravnog govora. To je posebno važno u
usporedbi slobodnog neupravnog govora s neupravnim govorom; jer
neupravni govor može prenijeti samo tuđe riječi ili misli, ali nikako ne i
afektivne vrijednosti. Ponekad se čini da je slobodni neupravni govor
efikasniji i efektniji u prenošenju afektivnosti čak i od upravnog govora, jer
mu prividna subordiniranost piščevoj naraciji omogućava veliku izražajnost.
Naime, očekivano je da se emocije izražavaju govorom u prvom licu; zato je
izražavanje emocija u trećem licu efikasnije jer je neočekivanije.
5. Pogrdni izrazi kao oznaka slobodnog neupravnog govora
Ponekad se slobodni neupravni govor toliko identificira s piščevom
naracijom da tek neki elementi preuzeti iz upravnog govora (uzvici, kratke
nervozne rečenice, pogrdne riječi, psovke) otkrivaju da je riječ o slobodnom
neupravnom govoru.
I došlo je gospodinu satniku, da postane Japanac i da okrutno stegne
te svoje skunkse satnijske, neka još bolje smrde, mater im smrdljivu!
(Novela, 158)
Satnija se vijuga i gura amo-tamo kao zmijuljasta harmonika, i ti lazari prokleti, te
vreće smrdljive nemarno bazaju lijeno i nespretno i kao da im je do
svega toga vrlo malo stalo. (Novela, 89)
Kad god se u Krležinoj naraciji pojavi pogrdna riječ svinja, možemo biti
sigurni da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.
(...) a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i ulazi u uredske
prostorije pokriven, "valjda mu se uši na glavi ne će prehladiti". (Bitka,
16)
(...) jedan se domobran zgurio, spustio glavu, te klima kao da spava. (...) Spava. Ona
svinja spava. (Tri, 187)
U primjerima koji slijede pogrdna se riječ (svinja) javlja u upravnom i u
slobodnom neupravnom govoru. Krleža u svojoj naraciji koristi tuđe riječi
upravo zato da bi što vjernije prenio čitavu atmosferu stradanja zagorskih kumeka.
- Zašto se odmah nisi javio, svinjo ogavna! - vikao je gospodin
doktor na Kadavera, jer je bio neobično bijesan, što nije mogao poslije
crne kave na tarok-partiju, nego opet ovamo u ovaj prokleti špitalski
karbol, da gubi vrijeme na ove svinje. (Kadaver, 339)
- Vidiš, i to je važno! (...) Remen i žniranci se oduzimaju! Još se
svinja može objesiti! (...)
Ali se svinja međutim nije objesila. (Tri, 261)
Isto je i s nekim drugim pogrdnim izrazima, koji se uvelike dijele
domobranima: maroderi, simulanti, mrcine, čuješi itd.
I tako su te "momke" natjerali kao marvu i pali na domobrane sa
sviju strana, pa će sada početi da krote te zagorske svinje i lupače, mrcine i
kumeke, mateke i bolvane i čuješe. (Jambrek, 294-5)
Kad se javio prvi marod, Ratkovićevim je licem zaliznulo crvenilo.
On se sjetio Skomraka i pisma i ladice, jer sve je to marodersko djelo, i
sve je to jedno društvo! Bagaža krastava! Kukavice podle! Maroderi! Simulanti!
Kuplerajci! Svinje! (Tri, 229)
U posljednjem se primjeru slobodni neupravni govor prepoznaje po
pogrdnim riječima i po kratkim, eliptičnim, uskličnim rečenicama
izravno prenesenim iz upravnoga govora.
6. Dijalektalni izrazi u slobodnom neupravnom govoru
Ponekad tek uporaba dijelektalnog govora, dakle opet elemenata upravnog
govora, pokazuje da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.
Tako su kumeki poslušali gospodina satnika i dobro izbacili puške. Za
kompromis, kak bi rekli, nek mu bu! (Novela, 176)
(Trtek je kombinirao više s tim, da se spasi od fronte, nego da ide
materi na sprovod. Jer kad se vrati, pa makar i za dva dana, već ne će
biti tu satnije, a do druge je još daleko. Do onda morti i rat stane... (Tri,
219)
- Batine! Batine! To buš dobil! Naharili te buju! - Tako se zlurado kumeki
vesele porazu gospodina satnika, jer kumeki su po svom instinktu defetisti, a ruski
dečki su zgodni dečki i pevaju kak i naši! (Novela, 131)
U posljednjem primjeru dijalektalni izraz kumeki kao dio piščeve naracije slijedi iza
upravnoga govora u dijalektu. U završnom dijelu rečenice isti se izraz javlja
u slobodnom neupravnom govoru: uskličnik jasno govori o preuzimanju
afektivne intonacije iz upravnoga govora; a poistovjećivanje slobodnog
neupravnog govora s upravnim govorom tako je jako da se u slobodnom
neupravnom govoru zadržava prvo lice: i pevaju kak i naši! Zapravo sve
govori da nema jasnih granica između upravnog govora, slobodnog
neupravnog govora i piščeve naracije.
7. Ekstralingvistički elementi kao oznaka slobodnog neupravnog
govora
Neki ekstralingvistički elementi iz upravnog govora mogu jasno pokazati da
je riječ o slobodnom neupravnom govoru.
Kanonir Krlec Mirko u civilu je tipograf, i tuberkulozan je, malo
kašljuca, kh-kh, socijaldemokrat je i esperantist, kh-kh, pa se dopisivao s
esperantistima iz Japana i Argentine, i tako vjeruje, da će socijalizam
pobijediti, kh-kh, i to propovijeda na cimeru od prvoga dana. On nije partijski
agitator, on je amater i diletant u tim stvarima profetskim, ali sve to
čini s mnogo srca i ljubavi, te je sebi svakako zabio u glavu, da treba
sve da se minira lijevo i desno, i onda će se sve srušiti samo od sebe
jednoga dana, naravna stvar. (Kadaver, 362-363)
Da nema oznake za kašljucanje (kh-kh), ovaj bismo odlomak mogli shvatiti i
kao piščevu naraciju sve do zaključne sintagme (naravna stvar), koja također
upućuje da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.
8. Prvo i drugo lice u slobodnom neupravnom govoru
U slobodnom neupravnom govoru uobičajeno je prebacivanje iz prvog ili
drugog lica u treće kao u neupravnom govoru. Međutim, u Krleže ponekad
nalazimo prvo i drugo lice u slobodnom neupravnom govoru.
Račić je pogledao Ratkovića bez riječi, a u kapetanu je sve još jače
uzavrelo. A što on mene još gleda tim svojim bezobraznim okom? On
mene još fiksira! Tu se skiće cijelu noć i pokvario mi je mimohod i još
tu diže nos! Nitko! Jedan ovakav nitko! Ni mature nema...
-Što je? Što me gledate? (Tri, 216)
Umjesto trećeg lica uobičajenog za slobodni neupravni govor nalazimo prvo
(me, mene, mi), koje očito daleko življe sugerira intonaciju upravnog govora, te
tako odlomak posve logično i završava upravnim govorom (Što je? Što me
gledate?). Bijes koji se skuplja u Ratkoviću, misli i uvrede - izrečene riječima i
govornim vrednotama, nalaze svoj jasan izraz u slobodnom neupravnom
govoru; nakon toga slijedi, gotovo možemo reći kontroliran, izraz bijesa
(čuvajmo časničko dostojanstvo!) u upravnom govoru. Kada je afektivnost
prigušena, upravni se govor čini prikladnijim izrazom i pisac ga u tom smislu
i koristi. U njemu nema više uvreda izraženih uskličnim rečenicama, koje
bitno obilježavaju slobodni neupravni govor (Nitko! Jedan ovakav nitko!).
Evo još nekoliko primjera upotrebe prvog ili drugog lica umjesto trećeg.
- Evo, gospodine majore! Na moju poštenu riječ! Ustrijelit ću je kao
kuju!
I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! Gdje ti je
poštena riječ, Viktore? Viktore! (Bitka, 28)
Kadaver vidi da je zabio klin u tu bezbožnjačku gadariju. Sad samo
treba još da se rasklima lijevo i desno. Udri Nečastivoga, gdje samo
možeš! Udri ga odmah po drugi put, jer će opet ustati zmija i ugristi te.
Ne smije dakle dopustiti Krlecu, da se digne. (Kadaver, 371)
A gore u Kettynom šlafcimeru svjetlost. Modrikasta svjetlost.
Znao je on to! Osjećao je on to! Slatka, mala Ketty bdije! Curica
mala, srce njegovo, pucica ne može da spava! Muči se srčeko, sirotica
moja mala! Ipak! Tko može da zna? Sad se vidimo, a što može biti
sutra, to nitko ne zna! Dijete milo!... Djevojčica njegova. Katarinčica.
(Tri, 256)
Posljednji je primjer posebno zanimljiv jer se u njemu izmjenjuju prvo i treće
lice; slobodni neupravni govor počinje u trećem licu; vrhunac afektivnosti,
osjećajnosti, nježnosti nalazimo u trenutku uporabe prvog lica (sirotica moja
mala!); slobodni neupravni govor u ovom primjeru ne prelazi u upravni
govor, tako da i završava u trećem licu. Vrijedno je skrenuti pažnju i na niz
elipsa kojima ulomak završava, jer se one zbog svoje leksičke necjelovitosti
tješnje vezuju uz kontekst, od njega dobivaju odgovarajuće govorno
ostvarenje, koje im ne samo daje cjelovitost, već i omogućuje da se
govornim vrednotama rezimira prethodni kontekst; sva nježnost, ljubav,
osjećajnost satnikova rezimiraju se elipsom Katarinčica; zapravo rezimiraju
se višestruko: sintaktički - elipsom i morfološki - deminutivom, a i jedno i
drugo se može promatrati na razini govornog ostvarenja, koje je ključni
nositelj afektivnih vrijednosti; konačno Katarinčica, zapravo opetuje niz
deminutiva (mala Ketty, curica mala, pucica, sirotica moja mala, djevojčica)
i tako pokazuje gradaciju satnikove osjećajnosti, koja očito doseže vrhunac
u uporabi prvog lica uz deminutiv: sirotica moja mala.
9. Piščev komentar u slobodnom neupravnom govoru
Slobodni neupravni govor pogodan je za bogato razvijanje govornih
vrednota, a njegova prava vrijednost, po kojoj daleko nadmašuje izražajnost
upravnog govora, u tome je što nerijetko uključuje i piščev komentar,
piščevo stajalište, koji se ostvaruje kroz specifičnu, piščevu intonaciju.
Poručnik Mayer, kratkovidan kontoarist, imao je tremu. Nije to mala stvar
voditi satniju kroz glavnu ulicu! Ide čovjek sam, nasred ulice, a za njime na
šest koraka satnija, i bubnjevi i trube halabuče, pa čovjek mora da
napne svu snagu, da ne nastane skandal. (Tri, 183)
Očito da rečenica Nije to mala stvar voditi satniju kroz glavnu ulicu! nije piščeva
naracija, nije njegovo mišljenje; on tek prenosi tuđe misli; o tome jasno
svjedoči i uskličnik na kraju ove rečenice: uzbuđenje nije piščevo, već lica
koje tako doživljava ono što radi. Međutim, tu je prisutan i pisac, njegovo
stajalište prema riječima i mislima koje prenosi slobodnim neupravnim
govorom: on te riječi komentira: u ovom je slučaj piščev komentar očito
ironija. I tu je nova vrijednost slobodnog neupravnog govora: (1) prenose se
tuđe riječi i misli; (2) izravno se (govornim vrednotama) iskazuje afektivni
stav lica čije se riječi prenose; i (3) daje se i piščev komentar, piščevo
stajalište prema tim riječima i mislima, jer se one ne prenose objektivno,
već kao dio piščeve naracije: tuđe se riječi filtriraju kroz piščevo mišljenje,
pa tako govorne vrednote iskazuju piščevo stajalište prema nečijim riječima
ili mislima.
Slično je i sa sljedećim primjerom; pisac se očito ne slaže s vojnim pravilima
lijepog pisanja na čitava tri centimetra od lijevog ruba desno, te je ironična
intonacija kao piščev komentar posve razumljiva.
Utonuo je Ratković u stilizaciju te prijave, pa mu je postalo milo,
čitajući uredno sastavljen spis, koji ima svoj rep i svoju glavu. (Rijetko
se naime događa, da čovjek u ovo prokleto vrijeme, kad služe sami
civili, fiškali, peki i lazari, da čovjek dobije pod ruku ovakav spis!).
Ratković je čitao tu prijavu Holzerovu radosno, te bi svaki čas kimnuo
glavom od zadovoljstva, kad bi započeo koji novi stavak, kao što je to i
propisano, na čitava tri centimetra od lijevog ruba desno, a ne onako
civilski "hudri-budri", vrag ih odnio sve skupa diletantski! (Ne znaju ni prijave pisati ti
civili, a htjeli bi da vode rat kao i mi!) (Tri, 259)
U navedenom odlomku slobodni neupravni govor počinje riječima uredno
sastavljen spis; to očito nisu piščeve, već Ratkovićeve misli. Slobodni
neupravni govor potvrđuje se dalje uporabom pogrdnih naziva (civili, fiškali,
peki i lazari) te interpunkcijskom oznakom afektivne angažiranosti
govornika: uskličnikom. "Hudri-budri" kao oznaka načina pisanja također
upućuje na slobodni neupravni govor; a nakon toga još slijedi i psovka (vrag
ih odnio); dvije emotivno angažirane rečenice obilježene uskličnicima te na
kraju i uporaba prvog lica (kao i mi!). Posljednja je rečenica sažetak
afektivnog stajališta satnika Ratkovića; nije posve jasno je li riječ o vrhuncu
emotivno angažiranog izraza u slobodnom neupravnom govoru ili slobodni
neupravni govor prelazi u upravni govor; naime prvo lice (kao mi), kojim
završava ovaj primjer mogao bi biti i znak upravnoga govora. Piščev
komentar ovih misli možemo nazrijeti u čitavom dijelu slobodnog
neupravnog govora, ali on je maksimalno jasan u izrazu čitava tri
centimetra od lijevog ruba desno; ovdje je jasno prisutno piščevo
neslaganje, njegova ironična intonacija; nije pisac taj koji kima glavom od
zadovoljstva pišući ove misli, upravo suprotno. I tako se piščeva ironična
intonacija iz ovog izraza razlijeva u čitav dio slobodnog neupravnog govora.
Ironičnu intonaciju kao piščev komentar tuđih riječi nalazimo i kod nekih
formula oslovljavanja koje su uobičajene u upravnom govoru, ali ne i u
piščevoj naraciji.
Objed kod milostive gospođe Ketty Kaiserove bio se otegnuo preko četiri
sata. Milostiva gospođa Ketty Kaiserova bila je dama iz takozvanog
otmjenog građanskog društva. (Tri, 230)
Očito je da uporaba formule oslovljavanja u otmjenom društvu govori da je
riječ o tuđim riječima, a njezina učestalost jasno uvodi ironiju kao piščev
komentar tih riječi.
Na jednak način moguće je komentirati i učestalu uporabu formule gospodin
satnik.
Od onoga dana, kada je gospodin satnik stupio u kadetsku školu, pa do dana
današnjega, gospodin satnik nije trebao da se brine ni za što drugo nego
samo za četu i reglement. Od glacé-rukavica pa do kefica za zube, od
spona hlačnih pa do posljednjeg najmanjeg puceta na košulji, sav
komfor i udobnosti, carski i kraljevski i kraljevski ugarski Sistem
servirao je gospodinu satniku. Jelo, konja, lak-cipele i dolame, slugu,
novac, pa dapače i duhan, sve je to gospodin satnik dobivao točno i
obilato, a za to nije trebao ništa drugo, nego da vrši vlast nad dvije
stotine robova. Gospodin satnik nije nikada ni od koga čuo, da bi ta vlast
bila laž nemoralna i glupa. (Novela, 71)
Stilistički je neutralna uporaba formule gospodin satnik u upravnom govoru,
kada se satniku obraća netko od vojnika ili nižih časnika; međutim, u
piščevoj naraciji ova formula dobiva ironičan prizvuk, posebno u prečestoj
uporabi: i tada ironična intonacija jasno govori da je riječ o slobodnom
neupravnom govoru: pisac prenosi tuđe riječi, a kroz govorne vrednote
određuje svoj stav prema tim riječima.
10. Stilističke vrijednosti slobodnog neupravnog govora
Slobodni neupravni govor sadrži: (1) elemente upravnog govora:
prvenstveno intonaciju, cjelokupno govorno ostvarenje, a zatim i niz
leksičkih elemenata koji sugeriraju živost, neposrednost, afektivnost, dakle
opet određenu intonaciju upravnog govora: pitanja, uzvici, kolokvijalni i
vulgarni izrazi, psovke, dijalektalne riječi; (2) elemente neupravnog govora:
uporabu trećeg lica umjesto prvog ili drugog; (3) elemente piščeve naracije:
nema uvodnog glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja, nema veznika
subordinacije, i što je najvažnije: veoma se često sugerira određena
intonacija kojom pisac komentira tuđe riječi, ili točnije: koja kazuje da su
tuđe riječi postale piščeve, ne po svom leksičkom sadržaju, nego po svojoj
stilističkoj vrijednosti, tj. po stavu što ga je pisac odredio prema tim
riječima.
Želimo li slobodni neupravni govor usporediti s neupravnim govorom sa
stajališta gramatike, tada možemo reći da je neupravni govor subordiniran
oblik prenošenja tuđih riječi i misli, dok je slobodni neupravni govor
nesubordiniran. Međutim, u logičkoj analizi dolazimo do suprotnih
zaključaka: usprkos formalnim oznakama subordinacije (uvodni glagol,
veznik) neupravni govor uopće nije subordiniran, ne ovisi o kontekstu u
kojemu se nalazi: on tek objektivno prenosi tuđe riječi i misli; naprotiv,
slobodni neupravni govor logički je posve subordiniran kontekstu, piščevoj
naraciji, tako da od konteksta preuzima odgovarajuću intonaciju, koju
prepoznajemo kao piščev komentar tuđih riječi i misli.
U Krležinim proznim tekstovima slobodni neupravni govor veoma je čest.
Krleža nikad ne pripovijeda objektivno neke događaje, on nije nikada
neutralan: njegovo je pripovijedanje uvijek iskazivanje stajališta prema
drugima, prema njihovim riječima, mislima i akcijama. Krleža je uvijek
duboko angažiran, a ta angažiranost nalazi svoj odgovarajući oblik upravo u
slobodnom neupravnom govoru.
Literatura:
Sonja BAŠIĆ. Slobodni neupravni stil (s primjerima iz Joycea). Umjetnost
riječi, 35, 1991, 2, 107-134.
Sonja BAŠIĆ. Free Indirect Joyce: Authorial, Figural, Parodic? Studia
romanica et anglica zagrabiensia, 36-37, 1991, 271-287.
Ivo FRANGEŠ. Jedna stilska osobina «Davnih dana» (Slobodni neupravni
govor). U: Ivo Frangeš. Matoš, Vidrić, Krleža. Zagreb, Liber, 1974; str. 291-
309.
Ivo FRANGEŠ. Slobodni neupravni govor u prijevodima rimskih klasika na
hrvatski književni jezik. Umjetnost riječi, 17, 1973, 3, 185-204.
Marguerite LIPS. Style indirect libre, Paris, Payot, 1926.
Stephen ULLMANN. Reported speech and internal monologue in Flaubert. U: Stephen
Ullmann. Style in the French Novel, Oxford, Basil Blackwell, 1964; str. 94-120.
DVOČLANA PONAVLJANJA U RANIM TEKSTOVIMA MIROSLAVA
KRLEŽE
Kako se stilistička vrijednost često javlja u minimalnim otklonima, veliki je
problem u stilističkim analizama tekstova Miroslava Krleže izbor izdanja.
Krleža je, kao možda niti jedan drugi pisac, mijenjao svoje već objavljene
tekstove; pojedina se izdanja njegovih djela često razlikuju upravo u
stilističkim vrijednostima. Mislim da se za tekstove mladoga Krleže može
kao definitivno uzeti Minervino izdanje njegovih sabranih djela iz 1932. i
1933. godine, a ne kasnija izdanja njegovih sabranih djela: zagrebačke
«Zore» ili sarajevskog «Oslobođenja» i zagrebačke «Mladosti». Minervino
izdanje logično zaključuje jedan period Krležinog pisanja, a neki se tekstovi
po prvi put javljaju u knjizi u obliku za koji se može reći da je konačan, bar
što se tiče prvog dijela Krležina književnog stvaranja. Primjerice u Minervinu
se izdanju po prvi put u knjizi objavljuju sve novele «Hrvatskog boga Marsa»
na ijekavskom govoru; isto se tako «Lirika» po prvi put u knjizi objavljuje na
ijekavici. U ovom radu koristim sljedeće tekstove: «Knjiga lirike», Zagreb,
Minerva, 1932; «Legende», Zagreb, Minerva, 1933; «Simfonije», Zagreb,
Minerva, 1933; «Hrvatski bog Mars», Zagreb, Minerva, 1933; za «Hrvatsku
rapsodiju» koristim prvo knjiško izdanje: Zagreb, Knjižara Z. i V. Vasića,
1918.
1. Dvočlana i tročlana ponavljanja
U uvodnom ćemo dijelu najprije razmotriti vrijednost ponavljanja općenito, a
posebice dvočlanog ponavljanja, u Krležinoj pjesmi «Na trgu svetoga
Marka».
Na trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje.
Na trgu svetoga Marka se luđačke furije gone.
Na trgu svetoga Marka mrtvih plešu kolone.
Na trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje.
Matere dojenčad bijelu sa hrvatskom laži doje.
Bolesni bjesovi klikću, na crveni požar zvone.
A lađa hrvatske laži u krvavom potopu tone.
I kao posljednji jarbol još crna vješala stoje.
Na trgu svetoga Marka. Na trgu svetoga Marka.
Na jarbolu hrvatske Laži slobodna Hrvatska Miso
pjeva svoj labuđi pjev:
Tri već krvava ljeta davim se očajno nijema.
Tri već krvava ljeta tonem u bezdnu krvi.
Na crnom jarbolu lađe tri već krvava ljeta,
Vješaju hrvatske sne.
I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,
da jarbole polomi zadnje,
da laži hrvatske smrvi,
pa neka potone Sve!
(KL: Na trgu svetoga Marka, 76-77)11
U pjesmi «Na trgu svetoga Marka» naslovna se sintagma ponavlja više puta.
Posebno je zanimljivo njezino dvočlano ponavljanje na kraju druge strofe.
Priloška oznaka mjesta, metonimija Hrvatskog sabora, odvojena je od
rečenice kojoj logički pripada. Ne samo da je riječ o specifičnoj distorziji,
koju možemo nazvati postupkom pucanja rečenice, već se izdvojena
eliptična rečenica ponavlja dva puta. Očito je da nije riječ o jednostavnoj
oznaci mjesta, niti se to mjesto ističe ponavljanjem, već ove dvije eliptične
11 U navođenju tekstova koristim sljedeće kratice: Rapsodija: Hrvatska rapsodija; KL: Knjiga lirike; Mars: Hrvatski bog Mars; Bitka: Bitka kod Bistrice Lesne; Kraljevska: Kraljevska ugarska domobranska novela; Tri: Tri domobrana; L: Legende; Michelangelo: Michelangelo Buonarroti; Kolumbo: Kristofor Kolumbo; S: Simfonije.
rečenice kroz svoja govorna ostvarenja svjedoče o nemoralnom,
kriminalnom ponašanju političara u vrijeme rata (a i inače). Tako možemo
zamisliti da prva eliptična rečenica u svom govornom ostvarenju zapravo
postavlja sumorno, zlokobno i tragično pitanje: «Je li moguće da se sve to
doista događa u Hrvatskom saboru?» Druga je eliptična rečenica odgovor,
tužan i rezigniran: «Nažalost, moguće je, to se doista događa, ali mi tu ništa
ne možemo.»
Ovo dvočlano ponavljanje čini središte pjesme. A na njega upućuju, njega
pripremaju i dvočlana ponavljanja iz prve strofe. Ponavljanja u prvoj strofi
promatrana okomito mogu se shvatiti kao višečlana ponavljanja ključne
sintagme Na trgu svetoga Marka; međutim, u vodoravnim se nizovima otkrivaju
dvočlana govorna ponavljanja: po dva se dijela svakoga stiha govorno
izjednačavaju, postaju međusobno ekvivalentni, pa tako i formalno dvočlano
ponavljanje na kraju druge strofe sažima cjelokupnu pjesmu. Naime, dok se
u prvom stihu može govoriti o kontrastu između prvog i drugog dijela stiha
(Na trgu svetoga Marka: sablasni napjev se poje) u sljedećim se stihovima ta
suprotnost dokida: drugi se dio stiha počinje odražavati u govornom
ostvarenju prvoga dijela: anafora Na trgu svetoga Marka preuzima intonaciju drugog
dijela i tako je njezin govorni sadržaj jednak sadržaju drugog dijela stiha.
Različiti se jezični sadržaji poistovjećuju svojim govornim ostvarenjima. Zato
i jest moguće govoriti o dvočlanim govornim ponavljanjima u prvoj strofi.
I konačno: zaključna strofa pjesme u obliku retoričkog pitanja donosi i
logički zaključak: I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,/da jarbole polomi
zadnje,/da laži hrvatske smrvi,/pa neka potone Sve! U ovom se retoričkom
pitanju i njegovom odgovoru odražava dvočlano ponavljanje u zadnjem
stihu druge strofe: Zar doista nikoga nema? = Zar se to doista događa u
Hrvatskom saboru; Pa neka potone Sve! = To se nažalost doista događa.
Sve je izrijekom rečeno, riječima, ali u afektivno angažiranom obliku
retoričkog pitanja.
Ova pjesma ima dva ključna mjesta: jedno je ključno mjesto logičkog
ustroja, logičkog slijeda: pa neka potone Sve!; drugo je ključno mjesto
emotivnog, govornog ustroja pjesme: ponavljanje bezglagolske rečenice u
posljednjem stihu druge strofe. Oba su ključna mjesta retorička pitanja; riječ
je o još jednom od dvočlanih ponavljanja u pjesmi. U završnom retoričkom
pitanju jezični i govorni ustroj djeluju u skladu, jedan nadopunjava drugi; u
primjeru ponavljanja bezglagolske rečenice u posljednjem stihu druge strofe
govorni je ustroj isključivi nositelj negativnog naboja: jezični ustroj – priloška
oznaka mjesta – samo određuje gdje se svi negativni sadržaji događaju;
zapravo govorni ustroj nameće sadržaj posve suprotan mogućem i
očekivanom sadržaju jezičnog ustroja.
Logički ustroj iskazuje konačno rješenje kao zaključak na kraju pjesme;
emotivni ustroj ističe deveti stih kao ključno mjesto govornog sadržaja
pjesme. Središnje mjesto govornog ustroja, govornog sadržaja pjesme,
uključuje, odražava čitavu pjesmu, kako one dijelove koji mu prethode, tako
i one koji mu slijede. Logički se ustroj nužno oblikuje u vremenskom slijedu;
emotivni je ustroj simultan, spacijalan znak, sažet u devetom stihu ove
pjesme.
Tročlano je ponavljanje u trećoj strofi drukčije od dvočlanog ponavljanja:
ono ne govori o različitim aspektima jednog sadržaja, već jednostavno o
njegovom beskonačnom trajanju: tri već krvava ljeta. Trogodišnje trajanje
svjetskog sukoba iskazano je jezičnim znakom i materijalnošću –
tročlanošću – samog ponavljanja; a kombinacija anafore i epifore zatvara
pjesnički svijet: njegov je početak i kraj beskonačno trajanje, iz kojeg nema
izlaza.
Postoji još jedno ponavljanje u pjesmi «Na trgu svetoga Marka»: to je
snažna aliteracija glasa r, koja obuhvaća čitavu pjesmu. Aliteracija se obično
javlja u jednom stihu ili jednoj strofi; veoma su rijetke aliteracije koje se
protežu kroz čitavu pjesmu. S druge strane, ova se aliteracija i brojčano lako
dokazuje: od 613 glasova 40 je r, što u postotku čini 6,53%; očekivana
učestalost javljanja glasa r u glasovno neutralnom kontekstu iznosi 3,75 – 3,88%.12 Ova
aliteracija potvrđuje metonimijske veze među riječima: crni, mrtvi, krvavi; a
preko krvavi tom se nizu pridružuje i crveni. Međutim, mnogo je bitnije da ova
aliteracija motivirano povezuje sve ključne riječi ove pjesme: trg, Marka,
furije, mrtvi, požar, hrvatski, matere, crveni, krvavi, jarbol, crn, tri, krvava,
smrviti. Ova aliteracija materijalno iskazuje i veoma veliku napetost,
angažiranost, bijes ove pjesme: naime, od 40 glasova r u ovoj su pjesmi čak
22 slogotvorna, a to znači da se javljaju u napetim konsonantskim
skupinama u kojima r preuzima ulogu vokala: trg, mrtvi, hrvatski, krvavi, crna, crveni,
smrvi. Tako se opća napetost pjesme ne odražava samo u govornom
ostvarenju, već i u glasovnom sastavu. Učestalost slogotvornog r u pjesmi
jako odudara od njegove očekivane distribucije: dok se u glasovno
neutralnom kontekstu slogotvorno r javlja tek 0,30 – 0,45%, njegova je
učestalost u pjesmi 3,59% (22 r od 613 glasova), dakle čak 10 puta više.
Funkcionalnost slogotvornog r ne očituje se samo u općoj napetosti pjesme,
već slogotvorno r sudjeluje i u materijalizaciji raspleta pjesme: maksimalna
se napetost postiže gomilanjem konsonanata u riječi smrvi, a nakon toga
slijedi logičko razrješenje, bez ijednog konsonanta r, u gotovo savršenom
izmjenjivanju konsonanata i vokala: Pa neka potone sve!
Jednako dvočlano ponavljanje nalazi se u još jednoj Krležinoj pjesmi iz istog
perioda: u pjesmi «Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs» na jednak
se način ponavlja priloška oznaka vremena.
O sada,
kad u prokletim kotlovima luđačke Evrope
kuhaju krvava srca,
i kad gladne djevojčice plaču na kiši i mole hljeb,
i kad se sve ždere i razdire i kune,
12 Za učestalost glasova govora v. Dušanka Vuletić. Istraživanje govora. Zagreb, Fakultet za defektologiju, 1991.
na Uskrs –
danas –
kad se daruju po crkvama jaja i kolači
i teče krv
(...)
A onda je netko donio među panorame
drvenoga Hristosa sa crvenom zastavom
i tekle su vučje suze, a ljudi su se klali.
Na Uskrs. Na Uskrs.
(KL: Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs, 85)
U navedenoj je pjesmi moguće uočiti aliteraciju glasa k, koja zahvaća čitavu
pjesmu. Središte je ove aliteracije u jakoj homofonskoj vezi: prokletim
kotlovima; atribut i imenica nužno su, motivirano povezani nizom jednakih
glasova (k,o,t,l,i,m); atribut sadrži, izriče svoju imenicu i prije negoli je ona
ostvarena u linearnom slijedu teksta; imenica u svom glasovnom sastavu
opetuje svoj atribut: riječ je o kompleksnom dvočlanom ponavljanju. A iz
ove snažne homofonske veze izvire aliteracija glasa k, koja se proteže na
čitavu pjesmu: kad u prokletim kotlovima luđačke, kuhaju krvava, kune,
kolači, krv, na Uskrs, netko, tekle, klali.
I ovdje je moguće jednako govorno objašnjenje dvočlanog ponavljanja (Na
Uskrs. Na Uskrs.) kao u pjesmi «Na trgu svetoga Marka»: retoričko je pitanje
raščlanjeno u pitanje i odgovor, zgražanje i rezignaciju.
Možda se Krležina interpunkcija u navedenim primjerima suprotstavlja
ovakvim interpretacijama: naime u obje su pjesme eliptične rečence
označene točkom, dakle nema interpunkcijskih oznaka pitanja i odgovora.
Ipak, cjelokupni kontekst pjesama usmjerava čitatelja na ovakvu
interpretaciju. U prilog tome govori i jedan primjer iz «Hrvatskog boga
Marsa». Ovdje su pitanje i odgovor interpunkcijski označeni; posebno je
značajno da je odgovor, ili dodatak obavijesti u ponavljanju imena označen
uskličnikom, i tako nas obavještava o govornom bogatstvu ove eliptične
rečenice: to je iznenađenje, čuđenje, prijekor. Uzvik He-he! potvrđuje ovakvu
interpretaciju. U Zorinom izdanju sabranih djela ovaj je uzvik izbačen.
I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! Gdje ti je
poštena riječ, Viktore? He-he! Viktore! (Mars: Bitka, 22)
Dvočlano ponavljanje s interpunkcijski označenim pitanjem i afektivnim
odgovorom – uzvikom nalazi se u sljedećem primjeru:
- Što ovaj tu hoće? O nekakvom pomirenju govori? O kakvom vražjem
pomirenju? Gdje ja mogu da se pomirim sa Ketty? Ketty! Koja me je
tako sramotno prevarila! Sreća! O sreći govori i o tome, da smo
nesretni! Da ne idemo na frontu! (Mars: Tri, 203)
Navedeni primjer zapravo sadrži tri dvočlana ponavljanja (što jasno pokazuje
Krležinu sklonost prema ovakvim oblicima): O nekakvom pomirenju govori?
O kakvom vražjem pomirenju?; Ketty? Ketty!; Sreća! O sreći. Prvo je
dvočlano ponavljanje označeno upitnicima, u drugom se izmjenjuju upitnik i
uskličnik, a treće je označeno uskličnicima. Dakle interpunkcijski bi središnji
dio (Ketty? Ketty!) treba označiti granicu između pitanja i afektivne afirmacije.
Međutim, ono što je označeno upitnikom tek je formalno, retoričko pitanje:
Gdje ja mogu da se pomirim sa Ketty? To je zapravo snažno izražena negacija: Ja ne
mogu da se pomirim s Ketty. Prema tome uskličnik bi ovdje bio adekvatnija
interpunkcijska oznaka. Uostalom, i prethodna rečenica obilježena
upitnikom (O kakvom vražjem pomirenju?) zapravo je snažna negacija
izražena retoričkim pitanjem. Zapravo ovaj primjer jasno govori o
nepouzdanosti interpunkcijskih oznaka: i upitnik i uskličnik tek sugeriraju
moguću afektivnost govornika, a cjelovit se govorni sadržaj otkriva u općem
ustroju teksta, gotovo bi se moglo reći neovisno o interpunkcijskim
znakovima.
U navedenom je primjeru riječ o pitanju, čuđenju i angažiranoj potvrdi,
tjeranju sumnje. I opet se pokazuje da ponavljanje zapravo ima svoju pravu
vrijednost u govornom ostvarenju; različita govorna ostvarenja nose
različite pristupe, različite emotivne sadržaje, različite obavijesti.
U primjeru iz «Hrvatske rapsodije» dvočlano se ponavljanje javlja dva puta:
O, gdje je ono modro praskozorje?
Podavilo se u ovom vagonu, gdje umiru ljudi, gdje se umirući žderu – i pate
i muče. I ne će dosegnuti Sunca?
A zašto su onda došli na Jug?
K Suncu! K Suncu!
(...)
I negdje dalje na jednoj stanici zabio se u jedan drugi voz s
benzinom, smrvio ga i planuo golemi požar. Zapalili se magazini –
razorio stanicu i sunuo dalje. – Vani na liniji sukobio se s nekim
transportom. Povalio ga, uništio – stotine mrtvih skotrljalo se niz nasip
– i projurio kao užareno tane.
Sunce! Sunce!
(Rapsodija, 32-33)
Prvo dvočlano ponavljanje moguće je interpretirati kao i prethodne
primjere; ovo postaje još jasnije kada se promatraju izmijenjene
interpunkcijske oznake u Zorinom izdanju (1965): K Suncu? K Suncu! Riječ je,
dakle, o pitanju, sumnji i snažnoj potvrdi. Ipak, i interpunkcija prvog izdanja
pokazuje da intenzitet afirmativnosti raste, pa se tako i drugo dvočlano
ponavljanje javlja kao nastavak gradacije prvog dvočlanog ponavljanja.
Jezični opis govornog sadržaja ove četveročlane gradacije nalazimo u
završnoj rečenici «Hrvatske rapsodije»:
To je bijes, to je požar, to je poklič za Suncem.
(Rapsodija, 33)
Sličnim je tročlanim nizanjem u kasnijim izdanjima proširena rečenica: i
projurio kao užareno tane:
Vani na liniji sukobio se s nekim transportom. Povalio ga, uništio –
stotine mrtvih skotrljalo se niz nasip – i projurio kao užareno tane, kao
munja, kao svjetlost.
Sunce! Sunce!
(Rapsodija. Zora, 1965, 417-418)
U prilog misli o različitim govornim sadržajima svjedoče i didaskalije koje
prate dvočlana ponavljanja u legendi «Michelangelo Buonarroti».
GLAS MICHELANGELA BUONARROTI očajno i žalobno: O, zašto šutiš,
Gospode? Zašto šutiš?
Crna, okrutna i grozna šutnja.
MICHELANGELO BUONARROTI: Gospode! Gospode! Sazivlje polomljeno i izbijeno.
Crna, okrutna i grozna šutnja.
MICHELANGELO BUONARROTI beznadno: O Gospode! O Gospode! Tihi čovječji
plač i šutnja.
MICHELANGELO BUONARROTI: Smiluj se, o Gospode! O, kako je to
užasno! Strašno! Vječno! I nema tvog odgovora! Zašto ne odgovaraš?
Zašto dopuštaš, da se ovdje teretima zasut davim u patnji? Plačem
ovdje u grobu svom Gospode! Samo uvijek plačem! A ništa! Nikad
ništa! Apsolutno Nikada Ništa Gospodine!
Gospodine! O Gospodine! Smiluj se! Glas pun kuknjave grozničave.
(L: Michelangelo, 59-60)
Dvočlana su ponavljanja izgovorena: očajno i žalobno, polomljeno i izbijeno,
beznadno uz tihi čovječji plač i šutnju, glasom punim kuknjave grozničave;
riječ je o dvočlanom nizanju sinonima koji različito boje dijelove dvočlanih
ponavljanja, koji jednak sadržaj osvjetljavaju s različitih gledišta: dvočlani
sinonimi kojima se opisuje govor čine od jednakih riječi ili rečenica sinonime
– govorne sinonime.
2. Emotivni sadržaj
Dvočlano ponavljanje često djeluje kao jednostavno isticanje, ukazivanje na
informativnu vrijednost elementa koji se ponavlja.
O, Sunce!
Ženski ti se dajem
Pališ me i sišeš.
I više Mene nema –
Rastopljen sam u kozmičke sne.
Sunce!
Ja sam Oganj.
Istok.
Požar.
Sve –
I mene, mene nema ---
(S: Podnevna simfonija, 52)
U dvočlanom je ponavljanju moguće govoriti o isticanju emotivog sadržaja;
prvi je element dvočlanog ponavljanja slabijeg intenziteta: to je nesigurno
izricanje, oklijevanje; drugi je element jasno, odlučno potvrđivanje:
Tako, tako sinko! (...) Tako! Tako! Pokajanje! Pokajanje! (L: Michelnangelo, 88)
Lažu na Vatikanu, Oče Presveti! Lažu, Bezgriješni! Radim ja, radim!
(Idem, 88)
- «Batine! Batine! To buš dobil! Naharili te buju!» Tako se zlorado
kumeki vesele porazu gospodina satnika, jer kumeki su po svom
instinktu defetisti.
(Mars: Kraljevska, 98)
Suprotan postupak, a to znači antiklimaks, smirenje, slabljenje nalazimo u
sljedećim primjerima, ali samo u prvim izdanjima (Pan, 1917. i Tri simfonije,
1917):
Te ljude ispija bolesni Eros.
Čudno ih bolesno svijetlo tali.
Oni su pali! Oni su pali!
(Pan, 17)
I zamrlo sve je!
To lahor ganja rusalke granjem.
I sneni golub lijeće opijen još cjelovima Noći –
Kroz zelenu boju, što joj lahor svilen skute veje –
Usnulo već sve je
Usnulo već sve je.
(S: Noć, 87-88)
Drugi je član ponavljanja posve sigurno intenzitetski oslabljen i tako
motivirano svjedoči o općoj slabosti, mlaksalosti, smrti ili porazu. U
Minervinom su izdanju ovi primjeri izmijenjeni.
Te ljude ispija bolesni Eros,
čudna ih bolesna svjetlost tali,
ti su ljudi pali! Od straha su pali!
(S: Pan, 20)
I zamrlo sve je!
To lahor ganja rusaljke granjem,
pa ko stari satir
mekeće nad granjem,
na proplanku gdje rosa
mjesečinu pije na kljun crnog kosa.
I sneni golub lijeće opijen još cjelovima Noći,
kroz zelenu boju, što joj lahor svilen skute veje –
Usnulo već sve je,
usnulo već sve je,
otrovno mirišu u perivoju teje.
(S: Nokturno, 109)
Izmjene svjedoče da Krleža više voli uzlaznu od silazne linije intenziteta: u
primjeru iz «Pana» drugi je član pojačan priloškom oznakom (od straha); u
drugom se primjeru smirivanje razbija dodatkom otrovno mirišu u perivoju teje. Evo
još jedan primjer koji pokazuje Krležina nastojanja da eliminira silaznu
intenzitetsku liniju; u prvom izdanju taj primjer zvuči ovako:
Na portalu stoji. Zove me. Koketa.
Za palazzom tiho, tiho šumi Leta...
(Tri Simfonije: Suton, 58)
U Minervinom je izdanju smirivanje izraženo dvočlanim ponavljanjem priloga
tiho eliminirano, a atribut blatna, naprotiv, unosi dodatan nemir.
Na portalu stoji. Zove me. Koketa.
Za palazzom tiho, šumi blatna Leta...
(S: Suton, 84)
U primjeru koji slijedi ponavljanje imenice Gospodin izdvojene u zaseban stih jasno
govori o različitim emotivnim sadržajima vezanim uz tu imenicu; samo
jedno javljanje ove imenice moglo bi imati posve neutralnu vrijednost;
ponavljanje svjedoči o jakom emotivnom angažiranju.
A onda se čini,
kao da nas stari
Gospodin Gospodin
mrvi i bije i muči i ništi.
O, koliko sad ih plače
i gine i proklinje i vrišti.
(KL: Kiša, 12)
Dvočlano se ponavljanje pretače u dva četveročlana nizanja sinonima uzroka
(mrvi i bije i muči i ništi) i posljedice (plače / i gine i proklinje i vrišti); ova
nizanja sinonima daju emotivnu, govornu vrijednost dvočlanom ponavljanju
Gospodin Gospodin.
Intenzitet drugog dijela dvočlanog ponavljanja može biti pojačan, pretočen
u figuru sveobuhvatnosti objektom ili priloškom oznakom: ništa, nigdje,
uvijek, zauvijek.
Ne znam! Ništa ne znam! Osjećam samo glazbu i osjećam, da me
poput plime nosi i dolazi mi da plešem –
(L: Michelangelo, 54)
Do đavola! Ništa! Nigdje ništa! Stari nas šarlatan vuče za nos.
(Idem, 49)
Laž! Ja nisam kriv! Ja ništa nisam kriv!
(Idem, 68)
Užeta! Lanci! Ali presijeci ti njih! Pokidaj ih! Presijeci! Ne budi lud!
Zašto da pjevaš u koru luđaka? Reci! Čuješ li ih, gdje tule i nariču? A ne
će im pomoći! Ništa im ne će pomoći!
(Idem, 82)
O, kako bih da ga zaboravim! Zauvijek da ga zaboravim! (Idem, 62)
Postojim! Još uvijek postojim!
(Idem, 73)
U dvočlanom ponavljanju Krleža ponekad koristi crticu kao poseban znak
važnosti neke riječi, njezinog govornog bogatstva: riječ se ne ističe samo
ponavljanjem, već se i crticom, tj. pauzom označava njezina važnost.
a negdje u magli – u magli,
čuje se nevidljiv plač.
(KL: Kasno popodne, 75)
Crtica govori o isticanju priloške oznake: potvrđuje se da se radnja doista
odvija u magli; pisac otklanja svoju i čitateljevu dvojbu, sumnju.
Sličan je i sljedeći primjer:
Osjećaš li kako nestaje bijeli oblak – nosi nas, nosi – (L: Maskerata,
144)
Već prva crtica (nestaje bijeli oblak -) ističe trajanje; a nakon toga slijedi i
dvostruko iskazano trajanje: dvočlanim ponavljanjem i crticom. Jaka
aliteracija glasova s, n poistovjećuje glagole i objekt: nestaje, nosi, nas, nosi.
U posebne oblike dvočlanog ponavljanja mogu se uvrstiti dvočlana
ponavljanja u dvočlanim ponavljanjima.
Planuli su prvi ognji neba.
A žena je rekla tiho i kô snena, tromo,
ljubičastomodru svetu slutnju:
«Zvijezde!»
«K zvijezdama se pada, Salomo, Salomo!
K zvijezdama se pada, Salomo, Salomo!»
(KL: Saloma, 83)
Dvije interpunkcijski označene usklične rečenice jasno svjedoče o emotivnoj
angažiranosti govornika, a dvočlano ponavljanje vokativa u njima to i
dodatno potvrđuje.
Drukčije govorne sadržaje u dvočlanom ponavljanju sugeriraju i optativni
oblici kondicionala.
Znadem, Gospode! Sve znadem! Ali htio bih da ništa ne znam! O, kako
bih htio, da ništa ne znam!
(L: Michelangelo 60)
Drukčiji se emotivni naboj dvočlanog ponavljanja može ostvariti i drukčijim
sintaktičkim ili versifikacijskim ustrojem.
U silnom sutonjem hramu,
u modrom nebeskom ornatu,
sutonja kraljice vječna,
anđela zvjezdano jato
pred prijesto ti pade.
Zadnji oblaci zlate.
Gasnu u mirise. Plavo.
Sutonja Kraljice!
Vječna!
Zdravo! O, zdravo!
(S: Suton, 81-82)
Vokativ je emotivan, angažiran oblik izravnog obraćanja. U prvom javljanju
atribut vječna istaknut je inverzijom; u drugom je javljanju još jasnije
istaknut sintaktički i versifikacijski: izdvojen je u zasebnu rečenicu i u
zaseban stih.
3. Glagolska i bezgalgolska rečenica
Navedeni primjeri pokazuju da dvočlano ponavljanje ne samo da ističe neku
obavijest, već u pravilu nosi i emotivni naboj. O tome govore i specifični
primjeri dvočlanog ponavljanja kada se jednak logički sadržaj iskazuje
glagolskom i bezglagolskom rečenicom.
O, te čiste, nevine, zdrave fantasne forme
gromove nose.
Potop.
Tminu.
I tuču!
Suton je.
Suton.
(S: Suton, 86)
Bezglagolska je rečenica slikovit i u pravilu emotivno angažirani izraz; tako
je i u navedenom primjeru bezglagolska rečenica afektivna potvrda cjelovite
glagolske rečenice. Kako bezglagolska rečenica nosi afektivnu poruku, ona
u većini slučajeva slijedi glagolsku rečenicu i tako se stvara gradacija
afektivne angažiranosti.
Bolest ti je to, mili moj! Bolest!
(L: Michelangelo, 54)
Ja trebam mir! Mir!
(Idem, 79)
Otkrivenje je to, Presveti Oče! Otkrivenje!
(Idem, 94)
Gradacija se može ostvariti i višestrukim dvočlanim ponavljanjima:
Jer to još nije dokaz, da radiš, što su boje prolivene tu po zidu i po
skelama! To nije nikakav dokaz! Ne vidimo ništa! Nikakvog djela ne
vidimo, sinko! Gdje je djelo? Gdje?
(Idem, 91)
Niz dvočlanih ponavljanja (nije dokaz: nije nikakav dokaz; ne vidimo ništa:
nikakvog djela ne vidimo; nikakvog djela: gdje je djelo) tvori gradaciju koja
završava afektivno jakim oblikom - eliptičnom rečenicom: Gdje?
Slična su ponavljanja glagolskog i bezglagolskog dijela u sljedećim
primjerima:
tužno je, tužno, Gospodnje Lice!
(S: Pan, 30)
Ja vječno, vječno, mirišem miris mrtvačkih ruža.
(L: Michelangelo, 67)
I lagan sam, lagan ko perce, i pjevam i smijem se i skakućem.
(L: Legenda, 28)
Ova se ponavljanja mogu protumačiti i kao jednostavna isticanja, ali je
moguće i drugi element ponavljanja shvatiti kao bezglagolsku rečenici ili
bezglagolski dio rečenice.
Intenzitet bezglagolske rečenice dodatno se ističe ako se drugi, glagolski dio
dvočlanog ponavljanja nađe u neupravnom govoru.
Ali je opet sve ogulio! Luđak! Ja ti velim, da je to luđak!
(L: Michelangelo, 49)
Ovakvih dvočlanih ponavljanja s alternacijom glagolske i bezglagolske
rečenice ima i u «Hrvatskom bogu Marsu».
On je htio rekord. Svakako rekord. (...) a u protujurišu zauzimlje rusku
kotu, te spasava armejski sektor! To je ono pravo! To! A njegovo djelo
onda osvaja srca svih onih štrebera kod divizije i kod kora i kod armeje,
svi se ruše kao kegli! Tako će on to da udesi! Ali zato treba materijal!
Prije svega dobar materijal!
(Mars: Kraljevska, 47-48)
U navedenom je primjeru nekoliko dvočlanih ponavljanja s alternacijom
glagolske i bezglagolske rečenice; sva ponavljanja imaju emotivno uzlazni
oblik jer bezglagolska rečenica slijedi glagolsku. Emotivna je angažiranost u
dvije bezglagolske rečenice iskazana i dodatnim intenzifikatorima: svakako i
prije svega. Dodatnu vrijednost emotivno angažiranog govorenja čini i
slobodni neupravni govor: kroz prenošenje tuđih riječi, misli i angažiranog
govorenja provlači se i piščev ironični komentar.
Ima primjera kada se bezglagolska rečenica ponavlja, tj. ona sama čini
dvočlano ponavljanje:
Ja sam danas čovjek globa. Pedeset hiljada antena
nosim u ruci kô koplja,
i okeane siječem i rujem ekvator i pjevam na polu.
Eto! Fenjeri mojih lađa po toplim morima plešu
i ja pjevam u sobi, u jami, u crkvi i na poljskoj straži:
Globus je vjera moja! Globus! Globus!
(KL: Varijante jednoga dana, 108)
- To su torci razulareni! Trebalo bi po njima tući s čavlima nabijenom i
načičkanom batinom! Stegnuti bi ih trebalo, da krvavu vodu puste!
Stegnuti! Stegnuti!
(Mars: Kraljevska, 118)
U navedenim primjerima emotivna angažiranost nije dovoljno izražena
samom bezglagolskom rečenicom, već se ona mora i ponoviti.
4. Dvočlano ponavljanje s proširivanjem
U prilog misli da je dvočlano ponavljanje zapravo obogaćivanje emotivnim
sadržajem govore i primjeri ponavljanja s proširivanjem: jedan se element
ponavlja, i u ponavljanju se naročito upućuje na poseban vid njegovog
sadržaja.
Tonem.
U sutonu tonem.
(S: Suton, 93)
Zvijezde!
Blistave zvijezde!
(S: Nokturno, 133)
Nad orkanom zvjezdanih oluja,
pjevamo svi Aleluja,
mirisni Aleluja!
(S: Pan, 30)
Bol ga svladava i on kune, užasno, grozno kune.
(Rapsodija, 18)
Specifičan se oblik dvočlanog ponavljanja nalazi u sljedećem primjeru:
Navaljao je na te kamenje mlinsko i melje te, a ti mu pjevaš! Kamenje
je navaljao na tebe i sili te na igru, a ti mu pjevaš u slavu.
(L: Michelangelo, 82)
Riječ je o dva dvočlana ponavljanja od kojih se ono drugo može objasniti
kao ponavljanje s proširenjem ili preciziranjem: pjevaš - pjevaš u slavu; prvo
se dvočlano ponavljanje može opisati kao zrcalna struktura: predikat i
objekt u neinverziji i inverziji: Navaljao je na te kamenje – Kamenje je navaljao na tebe;
a ova se zrcalna struktura širi dvama sinonimskim dodacima: melje - sili.
5. Sažimanje
Uz ponavljanje s proširivanjem mogu se navesti i primjeri ponavljanja kao
rezimiranja; ovo je zapravo inverzija prethodnog postupka: najprije se javlja
prošireni opis, koji se onda rezimira ponavljanjem samo jednog elementa.
Ovi su primjeri bliski dvočlanom ponavljanju glagolske i bezglagolske
rečenice: upravo kao što bezglagolska rečenica ne samo da potvrđuje
glagolsku rečenicu, već pokazuje i emotivnu angažiranost, tako je i u ovom
primjeru riječ o emotivno angažiranom sažimanju prethodnog konteksta.
Rezimiranje se može ostvariti cjelovitom rečenicom.
O kako je tužno svijetlim gigantom biti u crnoj oluji,
i vijati grozne sile,
koje u meni krile,
i teku kô bolesna krv,
što teče kroz modre žile,
i viču za tajnom Biti.
O kako je tužno svijetlim gigantom biti.
(KL: Desperatna premisa, 120)
Mnogo su češći primjeri kada se rezimiranje ostvaruje eliptičnom rečenicom.
Crninom ću politi sve tvoje šarene laži! Crninom!
(L: Michelangelo, 84)
Lani smo o Uskrsu dobili posljednje dukate! Meštre! Lani o Uskrsu!
(Idem, 87)
Ključna se obavijest u oba navedena primjera ističe inverzijom: objekt
(crninom) ili priloška oznaka vremena (lani o Uskrsu) nalaze se na početku
rečenice; informativnost ovih dijelova dodatno se ističe njihovim
izdvajanjem u zasebne, eliptične rečenice.
Rezimiranje može biti pojačano dvočlanim ponavljanjem.
I dobro je, da smo tvrdi i da nam je na sprovodu svih snova
oko suho.
Dobro je! Dobro je!
(KL: Žena i iluzije, 194)
Dvočlano ponavljanje može biti i u obliku pucanja rečenice. Drugi član tada
ima jasnu funkciju rezimiranja jer zapravo nije riječ o eliptičnoj rečenici, već
o dijelu već izrečene rečenice koji se nužno vezuje uz prethodni kontekst,
čiji se smisao nalazi isključivo u prethodnom kontekstu.
A nas suton miriše i truje,
cjelov mu je plav i mistično dug –
--
I mistično dug.-
SVE SE RASPLINULO. POMRLO.
APSOLUTNA TIŠINA.
(S: Suton, 101)
I mistično dug produžava atmosferu smirivanja, što je dodatno naglašeno i
didaskalijama. I ovdje se uočava motivirana glasovna veza: miriše –
mistično.
Evo i drugih primjera.
U propasti tužnoj i požaru rana,
čuje se iz vana,
gdje pjeva jedan grozno razbijeni glas
o bogu, koji se rodio za nas.
Ti tonovi mutni pijani i reski,
dopiru u sobu.
To pjevaju kralju
u Betlehemu, koji se rodio nebeski.
Ti tonovi divlji, pijani i reski.
(KL: Badnja noć, 40-41)
Ima i primjera rezimiranja šireg prethodnog konteksta uz daljnje
proširivanje.
Jablanovi stoje, kao sveci, što se grijeha boje.
Stoje. Šute. I potajno dišu.
(KL: U noći, 132)
Ponovljen predikat stoje sažima prethodni kontekst, ali se taj kontekst proširuje:
šute, potajno dišu. Moguće je zamisliti da se svaki dio prvog stiha sažima,
odražava u jednom dijelu drugog stiha: (1) Jablanovi stoje > Stoje; (2) kao sveci >
Šute; (3) što se grijeha boje > I potajno dišu.
Drugi član može biti i proširen.
Svi smo mi žrtve. Poziv nam je Patnja. Bolovi i patnja.
(Rapsodija, 10)
Dvočlano ponavljanje s proširenjem može se ostvariti kao pucanje rečenice:
oba su člana eliptični dijelovi puknute rečenice, a drugi član proširuje,
precizira prvi.
I onako se čovjek samo pati. Ko marva! Baš ko marva! (Rapsodija, 3)
Sve mi je nekako jasno. Providno. O, užasno providno!
(L: Kraljevo, 180)
6. Uokvirivanje
Dvočlano se ponavljanje javlja i kao uokvirivanje dužeg teksta: tada se
može govoriti o naslovu kao najavi i refrenu kao sažimanju. Ovakva vrsta
dvočlanog ponavljanja jednaka je proširenju koje se rezimira ponavljanjem
jednog kraćeg dijela; naime, sve što slijedi iza prvog člana proširuje ga.
Uokvirivanje također ukazuje na govorne različitosti dvočlanog ponavljanja:
drugi je dio dvočlanog ponavljanja nužno govorno bogatiji, sadržajniji; ali u
vraćanju taj se bogatiji sadržaj prenosi i na prvi, uvodni dio dvočlanog
ponavljanja.
Kako su pakleno strašni
ti zeleni saloni!
U vinu, u krvi, u valceru pijane noći
đavo se razbludno smije:
da li je žena Sve
ili nije?
Žica mi tužna
slatke valcere zvoni.
Kako su pakleno strašni
ti zeleni saloni!
(S: Nokturno, 127)
Govorna se različitost dvočlanog ponavljanja ponekad postiže tako da se
drugi član ostvari kao uzvik; taj uzvik može biti označen interpunkcijski ili s
dodanim uzvikom.
Božanstvo stiha, ljudi, krvava nije zvijer
i stih ne pozna bolova besmisla.
O, romon to je bisernoga čisla
i plamen je i Svjetlost i čisti novi smjer,
Božanstvo Stiha, ljudi, krvava nije zvijer!
(KL: Duga stiha, 61)
Samo dio uvodne složene rečenice zaključuje ovaj odlomak, i taj se dio
ostvaruje kao usklična rečenica.
U sljedećim primjerima uzvična rečenica nije interpunkcijski označena, ali se
umeću uzvici Ah ili O.
Danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.
Na sprovod Rujnu idu magle žalosne
a lišće se crveno smije
pijano gorućeg vina
jesenjih karmina.
Ah, danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.
(KL: Smrtni dan rujna, 16)
I dokle tako, očajno i prazno?
Bez svjetla, bez smijeha, bez sunčanih boja?
U praznini crnoj, iskričavoj, tužnoj,
u praznini punoj etera i leda,
gdje sve je mrtvo oko, što ne vidi, a gleda.
O, dokle tako očajno i prazno,
bez svjetla, bez smijeha, bez sunčanih boja?
(S: Nokturno, 126)
Drugi se element dvočlanog uokvirivanja može javiti kao pitanje.
Mi smo se klali, mati moja draga!
I srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali kô pijani barbari
za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je Laž. Laž grozna. Ni crna ni bijela.
Laž barikade, knjige, riječi i raspela.
I ničega nema. Ni boga ni vraga,
O zašto smo se klali, mati moja draga?
(KL: Pietà, 7-8)
Ovo je uokvirivanje slično uvodno obrađenim dvočlanim ponavljanjima: to je
ponajprije očajnički uzvik, krik, a zatim retoričko pitanje pojačava taj krik i
svjedoči o besmislu ubijanja.
Ponekad se i samo uokvirivanje sastoji od različitih oblika dvočlanog ili
višečlanog ponavljanja. Jednostavno dvočlano ponavljanje nalazi se npr. u pjesmi
«Listopadsko jutro»:
Listopad! Listopad!
Slušam tvoju pjesmu gdje ranjena plače,
a smrt ti nose djeca u jesenje zadaće;
Ti s umiranjem tvojim rađaš pjevače!
Listopad! Listopad!
(Listopadsko jutro, 58)
U primjeru koji slijedi uokvirivanje je ostvareno tročlanim nizanjem sinonima:
Sve se cakli. Sve pjeva. Sve pleše.
I šúmê jata bijelih golubova,
a sjajni snovi umiru i ginu
u bolesnoj sjeni crvenoga krova...
Sve se cakli. Sve pjeva. Sve pleše.
(S: Podnevna simfonija, 58-59)
Uokvirivanje može biti ponavljanje s proširenjem, nadopunom.
U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe,
što može hrvatki čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.
Ideal hoće li bijeli prezren i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe
što može hrvatski čovjek,
na Evropski Veliki Petak?
(KL: Veliki Petak godine hiljadudevetstotina i devetnaeste, 88)
Sumporna svjetlost sive prikaze pali,
što su kô zavjese mutne skrivale modre vidike.
Sad sve je puno ozona i svijetle svečane vike,
kô grmljavina što trese crkvene zvonike
i večernju šutnju tali.
Sumporna svjetlost na večernjem horizontu
sive prikaze pali.
(KL: Angelus, 80)
U primjeru koji slijedi dvije misli (Evropa je kuća samotna; U njoj Zločin spi) stoje u
odnosu uzroka i posljedice; upravo je zato i logično da se u drugom javljanju
istakne uzrok izdvajanjem u zaseban stih: i u njoj Zločin spi.
Evropa je danas kuća samotna, u kojoj Zločin spi
i burad crna šuti i ludilo zri.
A fitilj žute lampe – plače i plamen zelen vri,
u tmini šume krila i lijeću crni sni,
a jablanovi vise kô obješeni.
Danas je Evropa kuća samotna,
i u njoj Zločin spi.
(KL: Proljeće hiljadudevetstotina i osamnaeste, 57)
Ponavljanje kao uokvirivanje, dakle neka vrsta refrena, karakteristično je za
poetske tekstove, ali se javlja i u prozi, u legendama. Evo jedan primjer
dvočlanog ponavljanja kao uokvirivanja iz legende «Kristofor Kolumbo»:
Sudi mu, Narode! Sve nas je zaveo! Sve nas je htio da udavi! I ptice i haluge slao je pred
nas, samo da nas zavede dalje! Sudi mu, narode!
(L: Kolumbo, 134)
Riječ je o retoričkoj figuri: najprije se izriče zahtjev, zatim se zahtjev
obrazlaže i konačno ponavlja kao logičan zaključak. Sličan je ustroj
ponavljanja kao uokvirivanja u legendi «Adam i Eva».
Čudna su ta djeca hotela i ekspresnih vozova i abortusa! Oni se sada
cjeluju djevičanski, kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla
krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih! Sada su
bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za minutu opet će padati iz
petoga kata u grob i trovati se i strijeljati i bacati pod kotače vlaka,
proklinjati i opet padati niže, dublje, u svjetove daleke, u zvjezdane
prostore, dalje, u život, u život! I uvijek tako i dokle tako? I zašto tako?
Čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa!
(L: Adam i Eva, 220).
Obje su okvirne rečenice uzvici i svaka od njih pokazuje dodatne znakove
afektivnosti: u uvodnoj je rečenici to polisindeton (i ekspresnih vlakova i abortusa),
koji stvara dodatnu napetost jer nabrajanje ne prestaje nakon veznika i, već se naprotiv i
dalje nastavlja; u završnoj je rečenici to upitna čestica li, koja uvodnu
tvrdnju izvlači u kontekst iznenađenja, čuđenja, suosjećanja. Unutar samog
okvira nižu se dvočlana i višečlana ponavljanja: (1) jednostavno dvočlano
ponavljanje: u život, u život; (2) dvočlano ponavljanje s izmjenom: Kao da
nije tekla krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih!; (3)
tročlana ponavljanja: Sada su bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za
minutu opet će padati iz petoga kata u grob i trovati se i strijeljati i bacati
pod kotače vlaka, proklinjati i opet padati niže; I uvijek tako i dokle tako? I
zašto tako? (4) dvočlano nizanje sinonima: niže, dublje; (5) dvočlana
etimološka figura: dubljina: dublje; (6) dvočlano paronomazijsko nizanje
sinonima: dublje, dalje; (7) zrcalna struktura u svjetove daleke, u zvjezdane prostore, nastala
vezivanjem atributa i imenice u inverziji i neinverziji, svojom je zatvorenošću,
sveobuhvatnošću, zapravo sinonim dvočlanom ponavljanju u život, u život.
7. Nizanje sinonima
Dvočlano može biti i nizanje sinonima. I tako ponavljanje upućuje na to da je
uvijek riječ o obogaćivanju, osvjetljavanju s drugog stajališta. Dok se u
jednostavnim dvočlanim ponavljanjima drukčije nijanse sadržaja ostvaruju
isključivo govornim vrednotama, u nizanju sinonima to se čini i leksičkim
elementima i govornim vrednotama.
Velik je to kamen, i težak!
(L: Legenda, 22)
Ti sve prezireš samo verbalno! Svemu se rugaš samo riječima.
(L: Maskerata, 141)
U primjeru koji slijedi pravo se dvočlano ponavljanje izmjenjuje s dvočlanim
ponavljanjem sinonima:
Sve ga nešto sapinje i sapinje i niti s mjesta da bi se maknuo. Sve radi i
ruši. Maže pa guli. Maže pa guli. Razdire i kune i lomi i reži kao zvijer.
(L: Michelangelo, 50)
Nakon dvočlanog ponavljanja (sapinje i sapinje) jednak je osnovni sadržaj
iskazan sinonimskim oblikom (niti s mjesta da bi se maknuo); nakon radi i ruši slijedi
pravo dvočlano ponavljanje (Maže pa guli. Maže pa guli.), koje je zapravo
sinonimski par sintagme radi i ruši. U ovim ponavljanjima uočavaju se i jake
glasovne veze: aliteracija glasa r poistovjećuje stvaranje i razaranje: radi i
ruši; a razdire se svojim glasovnim sastavom također vezuje uz ove glagole;
maže i reži povezuje rijetki glas ž, a lomi i guli glas l.
U mnogim se primjerima dvočlano nizanje sinonima javlja kao postupak
pucanja rečenice, tj. sinonimi se izdvajaju u zasebne, obično bezglagolske
rečenice: tako se ističe važnost, sadržajnost sinonima, njihovo govorno
bogatstvo, jer oni ne samo da osvjetljavaju neki sadržaj iz različitih
aspekata, već i sažimaju, opetuju rečenicu od koje su interpunkcijski odvojeni.
Štijef se kesi. Demonski. U saznanju.
(L: Kraljevo, 186)
S neba ko s čela božanstva
pram pada. Daždevan. Mrk.
(S: Podnevna simfonija, 44)
Zanimljivo je sljedeće dvostruko dvočlano ponavljanje:
Oblici nek svi se cjeluju i grle, miluju i maze,
(S: Suton, 94)
Veznik i povezuje očite sinonime, a dvije ovako povezane sintagme imaju
sinonimsku vrijednost; bliskost sadržaja potvrđuje se jednakošću ritmičkih
oblika (daktil i amfibrah); sinonimičnost drugog para potvrđuje i aliteracija
inicijalnih konsonanata (m).
I u primjeru koji slijedi nalazi se dvostruko sinonimsko dvočlano ponavljanje:
Ali dok mi putujemo, putovat će s nama uvijek ovaki tužni i bolesni
ljudi. Varvari i robovi.
(Rapsodija, 11)
Atributi tužni i bolesni imaju sinonimsku vrijednost; a ovaj se sinonimski par
odražava, sažima u sinonimskom paru imenica Varvari i robovi. Sinonimnost
imeničkog para potvrđuje i nekoliko jednakih glasova u obje riječi: v, r, i (u
kasnijim izdanjima b, r, i: barbari i robovi).
Metričko i aliteracijsko potvrđivanje sinonimnosti nalazi se u sljedećem
primjeru:
Gori, gori, Svjetlost, i grije poput lijeka
(KL: Pjesma naših dana, 94)
Sinonimičnost se potvrđuje: (1) metonimičnošću sadržaja (gori – grije); (2)
jednakim metričkim oblicima (trohejima); (3) aliteracijom glasova g i r.
Glasovne veze mogu tvoriti i neočekivane sinonimske odnose:
Da se vratim u krčmu! Da se poživinčim u krčmi, da postanem slijep i
strastven, da poživim!
(L: Michelangelo, 62)
Poživinčim i poživim pjesnički su homofoni: drugi se u cijelosti nalazi u
prvom; glasovno izjednačavanje i blizina upućuju na motiviranu, sinonimsku
vezu među ovim riječima; nešto slabija, samo aliteracijska veza, nalazi se u
pridjevima: slijep i strastven.
Sinonimičnost može potvrditi i kontekst ponavljanjem ili gramatičkim
paralelizmima.
Ja gledam, gledam grad Jeruzalem,
i razdirem skute nad gradom prokletim,
i plačem strašno nad gradom prokletim,
u mrtvom ritmu noćne Jeremijade,
o, mrtvi, mrtvi Grade!
(S: Nokturno, 130)
U navedenom je primjeru nekoliko dvočlanih ponavljanja: ponajprije gledam,
koji se može shvatiti kao ponavljanje s proširivanjem, preciziranjem; drugo
je dvočlano ponavljanje gramatičkih paralelizama (I razdirem, I plačem);
zaključno dvočlano ponavljanje jednako je prvom: drugi se član proširuje,
preciznije određuje.
Evo i primjera dvočlanog, zapravo četveročlanog nizanja sinonima: Strašno!
Nečuveno! (...) Grozno! Užasno!
JEDAN OD VICEADMIRALA: Narode! Taj čovjek nije admiral! On je lažac!
On je nečastivi! Pljunuo je na naš brod i na našu zemlju – Narode! Taj
je gad pljunuo na našu staru divnu zemlju –
NAROD: Strašno! Nečuveno!
JEDAN OD VICEADMIRALA: I narugao nam se onda noćas, narode! I
dvoru se narugao i crkvi i vjetrenjačama i svemu, narode, što je nama
Sveto! I eto – sada – kada goli i gladni vapimo za kopnom, ismijao nas
je, i rekao da nema Kopna! Otkrio nam je, da on sam nikada nije
vjerovao u Kopno – i da će nas sve potopiti -
NAROD se zgraža: Grozno! Užasno!
(L: Kolumbo, 133)
Ponavljanja s izmjenama mogu se uvrstiti u nizanja sinonima. Izmjene u
dvočlanom ponavljanju poput nizanja sinonima osvjetljavaju neki sadržaj iz
različitih gledišta.
Život je mene uvijek izgurao.
Nevidljivo,
nujno.
Ja sam uvijek ispao iz njega.
Tko bi znao, kako?
Da li sam se smijao, ili da l' sam plako,
je li bilo strašno, bogato il bujno,
život me je uvijek bacio na cestu.
Ja lunjam uvijek vani.
Na cesti.
U samoći.
(S: Nokturno, 131)
U navedenom se primjeru u ponavljanja s izmjenom mogu uvrstiti rečenice
Život je mene uvijek/Život me je uvijek; u tim rečenicama, gotovo
gramatičkim paralelizmima, izgurao i bacio dobivaju sinonimske vrijednosti. Uz
ovaj je gramatički paralelizam vezano nekoliko sinonimskih izraza:
ponajprije nevidljivo, nujno, čiju sinonimičnost sugerira kako aliteracija
inicijalnog konsonanta, tako i sintaktičko i versifikacijsko osamostaljivanje: u
zasebnu rečenicu i zaseban stih. Priloške oznake Na cesti i U samoći također
imaju sinonimsku vrijednost: i ovdje se sinonimski oblici javljaju u postupku
pucanja rečenice i u versifikacijskom osamostaljivanju, što dodatno ističe
njihovu važnost i sadržajnost.
U primjeru koji slijedi dvočlano ponavljanje (O jao vama) daje vrijednost
sinonima dijelovima rečenice koji slijede: i tako vokativ ljudi sažima
prethodni vokativ vezan uz prvo javljanje dvočlanog ponavljanja.
O jao vama, roblje najvećega roba,
roblje života!
Roblje boga, žene, i krvavog globa,
O jao vama, ljudi!
(KL: Duga stiha, 62)
Izmjena samo jedne riječi u ponavljanju doima se kao nizanje sinonima, jer
se riječi nalaze u jednakim okruženjima.
Gorka je, gorka, jevrejska tužna laž,
da se probijenih ruku može ispiti Tajna,
a prostor i vrijeme,
da zriju u raspetoj duši,
kao bogorodno sjeme.
Gorka je, gorka, mediteranejska laž!
(Minerva: Angelus, 80)
Svaki član navedenog dvočlanog uokvirivanja s izmjenom sadrži i
jednostavno dvočlano ponavljanje (gorka je, gorka); kako se sintagme jevrejska
tužna i mediteranejska nalaze u jednakim kontekstima, one dobivaju sinonimsku vrijednost.
8. Govorna vrijednost dvočlanog ponavljanja
Vrijednost je ponavljanja, pa tako i dvočlanog ponavljanja, u isticanju
sadržajnosti govornog ostvarenja. To može biti jednostavno isticanje
važnosti, informativne vrijednosti elementa koji se ponavlja, ili je to
osvjetljavanje jednakog sadržaja s drugog stajališta. U oba je slučaja riječ o
govornim sinonimima: veće ili manje razlike u sadržaju nalaze se isključivo
u govornim ostvarenjima. U književnom tekstu, posebice u poeziji, ne bi
smjelo biti ponavljanja: sve ono što se prima kao ponavljanje redundantno
je i u tekstu zapravo suvišno; ponavljanje u tekstu nije nužno da bi se
osiguralo primanje obavijesti, jer primanje teksta nije vremenski ograničeno
kao primanje govora. Moguće je govoriti tek o ponavljanju jezičnih
elemenata (riječi, sintagmi, rečenica), ali ne i o ponavljanju cjelovitog
govorom ostvarenog izraza.
Ponavljanje jednakog teksta u djelima ranog Krleže ističe govornu dimenziju
izraza. Ta funkcija može biti, barem na prvi pogled, isključivo ritmička. Ipak,
ritmičnost nije samoj sebi cilj: ritmičnost ističe neki element iskaza, pa je
dvočlano ponavljanje uvijek i isticanje, i to govorno isticanje. Tako je u
dvočlanom ponavljanju često prvo javljanje slabijeg intenziteta, poput
nesigurnosti ili oklijevanja, dok je drugo javljanje obično jasno, odlučno
potvrđivanje.
Brojne varijacije u dvočlanim ponavljanjima, kao što su ponavljanja s
izmjenama, nizanja sinonima, dvočlana ponavljanja kao uokvirenja ili
iskazivanje jednakog jezičnog sadržaja glagolskom i bezglagolskom
rečenicom, jasno govore o dvočlanim ponavljanjima kao govornim
sažimanjima bogatih sadržaja. O različitim govornim vrijednostima također
svjedoče dvočlana ponavljanja koja su interpunkcijski različito označena ili
ona u kojima se u drugom članu umeće uzvik. Dvočlano se ponavljanje u
pravilu javlja kao govorna gradacija: drugi je član obično govorno jači. To i
nije samo jednostavno isticanje jednog elementa, njegovog osnovnog
sadržaja, već je riječ o isticanju govornog bogatstva sadržaja.
Govorno je ostvarenje naročito istaknuto u djelima ranog Krleže: «Ratnoj
lirici», «Legendama», «Simfonijama» i «Hrvatskom bogu Marsu»; i zato su u
tim djelima brojna ponavljanja, posebno dvočlana ponavljanja, jer ona jasno
ističu vrijednost izgovorene riječi. To su većim dijelom tekstovi koji spadaju
u ekspresionističku fazu Krležina stvaranja. Krik, kao maksimalno jak
govorni izraz, glavno je stilsko obilježje ovih djela. A dvočlano ponavljanje
jedan je od mikropostupaka koji pokazuje snagu i umjetničku vrijednost
govornog ostvarenja – krika. Važnost krika, a to znači važnost govornog
ustroja, jàčā usporedno sa slabljenjem jezičnog ustroja. Dvočlana i višečlana
ponavljanja upravo pokazuju slabljenje jezičnog ustroja. U nizanju, a
posebice u ponavljanju nema jakih jezičnih – sintaktičkih veza. I zato su
moguće jake govorne veze, bogati govorni sadržaji, koji bitno određuju
logički smisao i stilističke vrijednosti dvočlanih ponavljanja.
Dvočlana su ponavljanja jasan znak piščevog emotivnog angažiranja,
stvaranja spacijalnog pjesničkog znaka. Ova je spacijalnost u tekstovima
mladog Krleže dvostruka: (1) ističe se govorna vrijednost izraza, koja je
sama po sebi spacijalan znak; (2) povezuju se jednaki ili slični dijelovi
linearno razvedenog teksta u jedinstven motiviran i spacijalan znak.
Ponavljanje je oznaka simultanosti: tekst teče linearno, a ponavljanje je u
pravilu vraćanje na već pročitani, izgovoreni tekst; dva se elementa nižu u
vremenskom slijedu, jer drukčije i nije moguće pisati ili govoriti, ali
jednakost elemenata ukazuje na njihovu istovremenost: oni su jednaki i
različiti - jezično jednaki i govorno različiti - i tako stvaraju slojevit i simultan
pjesnički znak.
Literatura:
Petar GUBERINA. Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo. Republika,
9, knj. II, 7-8 (1953), 622-634.
Krunoslav PRANJIĆ. Krležin stil. U: Pranjić, Krunoslav. O Krležinu stilu & koje
o čem još. Zagreb, ArTresor naklada, 2002; str.5-76.
Branko VULETIĆ. Fonetika književnosti. Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1976.
Branko VULETIĆ. Prostor pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1999.
Branko VULETIĆ. Fonetika pjesme. Zagreb, FF Press, 2005.
top related