dokazi i dokazivanje u krivicnom postupku
Post on 23-Oct-2015
431 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
1. Pojam dokaza
Pojam dokaza ne definiše se po pravilu u zakonskim aktima, već se koristi kao
poznat pojam. Stoga se sama definicja prepušta pravnoj teoriji u kojoj postoji više
shvatanja.
Ipak, kao definicija dokaza može se upotrebiti ova:
,,Dokazi predstavljaju podatke činjenične prirode koji proizlaze iz
krivičnoprocesnih radnji koje su preduzeli subjekti krivičnog postupka, a pre svega sud,
koji jedini izvodi dokaze u krivičnom postupku, na osnovu kojih se utvrđuje činjenično
stanje, a na temelju koga se izvode krivičnopravno relevantni zaključci u pogledu bitnih
elemenata krivičnog dela i krivične odgovornosti, te izbora, odnosno mere konkretne
krivične sankcije, kada su za to ispunjeni potrebni materijalni i procesni uslovi, ili se na
temelju tih podataka izvlače određeni krivičnoprocesni zaključci, pri čemu se takvi
zaključci suda u procesnom smislu uobličavaju u okviru odluke kojom se na zakonski
regulisan način rešava predmet krivičnog postupka.”1
U teoriji krivičnog procesnog prava različito se shvata i tumači izraz ,dokaz" i,
samim tim, se ovom pojmu pridaju različita značenja. Pod ovim izrazom najčešće se
podrazumeva dokazni osnov ili dokazno sredstvo, a ponekad, i samo dokazivanje,
odnosno dokazni postupak. Zbog toga je potrebno da se izrazu „dokaz" odredi pravo
značenje kako bi se ovaj izraz adekvatno upotrebljavao, što će dovesti i do jasnog
razgraničenja između dokaza, dokaznog sredstva i dokazivanja.
1 Škulić M., Krivično procesno pravo - opšti deo, str. 191-192
1
Različito tumačenje samog izraza „dokaz", dovelo je i do postojanja razlika u
određivanju pojma dokaza. Tako, ima teoretičara koji određuju pojam dokaza na jedan
jedinstven način, ne praveći razliku između dokaza i dokaznog sredstva." Za razliku od
njih, postoje teoretičari koji prave razliku između dokaza i dokaznog sredstva, te tako,
sam pojam dokaza određuju u pravom i nepravom smislu, tako da se pod dokazom u
pravom smislu podrazumeva dokazni osnov, odnosno dokaz, a u nepravom smislu
dokazno sredstvo, odnosno izvor dokaza. Međutim, i među ovim teoretičarima postoje
manje ili veće razlike u preciznom određivanju ovnh pojmova, naročito mada js reč o
dokaznom sredstvu.
Imajući u vidu rezultate ovih nauka, kao i samu suštinu izraza dokaza, pojam
dokaza u pravom smislu može se odrediti sledećom definicijom:
dokaz je činjenica na osnovu koje se utvrđuje postojanje ili nepostojanje spornih pravno
relevantnih i drugih činjenica, koje se utvrđuju u krivičnom postupku.2
Za razliku od dokaza, dokazno sredstvo je izvor dokaza. Bliže rečeno, dokazna
sredstva predstavljaju forme, odnosno oblike u kojima se javljaju i sadržane su činjenice,
tj. dokazi. Dokazna sredstva su zakonom određena. Dokazna sredstva u krivičnom
postupku su: uviđaj, iskaz svedoka, iskaz veštaka, iskaz okrivljenog i isprave. Naime,
smatramo da je ovo najadekvatniji izraz za dokazna sredstva, jer su u iskazima ovih lica,
odnosno u ispravama su sadržani činjenični podaci koji se mogu upotrebiti kao dokaz.
Prema tome, sporne pravno relevantne činjenice, koje čine sadržinu krivične
stvari, predstavljaju predmet dokaza, a dokazi su činjenice kojima se utvrđuje predmet
dokaza, tj. postojanje ili nepostojanje spornih pravno relevantnih činjenica, dok su
dokazna sredstva izvori dokaza, tj. forme i oblici u kojima su sadržani činjenični podaci,
koji se koriste kao dokazi u krivičnom postupku.
2 Nicević, M., Stevanović, Č.: Krivično procesno pravo, Forum uiverzitetskih nastavnika, Novi Pazar,
2008.str. 256-279.
2
2. Podele dokaza
Dokazi se u teorijskom smislu mogu podeliti na posredne i neposredne. Posredni
dokazi su oni koji samo posredno, indirektno ukazuju na postojanje određene
krivičnopravno relevantne činjenice (takav bi na primer bio iskaz svedoka da je čuo
pucnje i video određeno lice kako se posle izvesnog vremena brzo udaljava sa nekog
mesta) dok neposredni dokazi omogućavaju da se na osnovu njih direktno utvrdi
postojanje određene činjenice (tako bi bilo kada bi u prethodnoj situaciji svedok video
kako neko lice puca). Posredni dokazi nazivaju se još i indicije. Neposredni dokazi se u
teoriji smatraju kredibilnijim, međutim pošto važi načelo slobodnog sudijskog uverenja
na sudu je da odluči da li je i šta dokazano određnim dokazom. Posebno se to odnosi na
slučajeve kada postoji takozvani niz indicija, kada više posrednih dokaza ukazuju na
neku činjenicu. Ipak, sud je dužan da u presudi obrazloži svoj stav u pogledu iznetih
dokaza.
Dokazi se u teoriji ponekad delei na dokaze odbrane, dokaze optužbe i
indiferentne dokaze, a kriterijum te podele je značaj za određenu stranu, tj. podupiranje
njenih navoda. Naravno, postoji mogućnost da određeni dokaz (recimo iskaz svedoka)
podupire delimično i navode tužbe i navode odbrane.
U teoriji krivičnog procesnog prava postoje različiti kriterijumi na osnovu kojih se
dokazi mogu klasifikovati. Isto tako, postojale su različits klasifikacijs dokaza u vrsme
vladavine teorijs o zakonskoj vrednosti dokaza, kada su ove klasifikacije imale i
određenu vrednost. Međutim, danas su sve klasifikacije dokaza relativne, zbog
opšteprihvaćene primene teorije o slobodnoj oceni dokaza, prema kojoj od samog
krivnčnog suda zavisi kakvu će vrednost dati pojedinom dokazu u konkretnoj krivičnoj
stvari.
3
Međutim, pojedini teoretičari i danas pridaju veću ili manju vrednost određenim
klasifikacijama dokaza. Tako se, polazeći od pojedinnh kriterijuma, i danas sreću sledeće
podele dokaza: l) neposredni i posredni; 2) originarni i izvedeni; 3) optužni i odbrambenn
i 4) lični i materijalni dokazi. Najzad postoji podela dokaza na dozvoljene i nedozvoljene
dokaze, tj. na dozvoljene i nedozvoljene načine pribavljanja dokaza.
2.1. Neposredni i posredni dokazi
Kriterijum za ovu klasifikaciju dokaza nalazi se u samom odnosu dokaza prema
spornoj činjenici. Neposredni dokazi su takve činjenice na osnovu kojih se neposredno
utvrđuje postojanje ili nepostojanje određene sporne pravno relevantne ili druge
činjenice u krivičnoj stvari. Na primer, jedno lice je bilo očevidac krivičnog događaja i
kao takvo neposredno je opažalo određene činjenice u vezn sa tim događajem. Prema
tome, u iskazu ovog lica, kao svedoka, nalaziće se čnnjenični podaci, kojim će se
neposredno dokazivati postojanje iln nepostojanje spornih činjenica. Neposredni dokazi
se mogu dobiti i iz drugih dokaznih sredstava, kao što je iskaz okrivljenog, iskaz veštaka
i uviđaj.
2.2. Posredni dokazi
Posredni dokazi su takve činjenice, pomoću kojih se na posredan način utvrđuje
postojanje ili nepostojanje spornih činjenica. Naime, ovim dokazima se neposredno
utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke druge činjenice, na osnovu koje se posredno
zaključuje o postojanju ili nepostojanju spornih pravno relevantnih činjenica. Na primer,
da bi se utvrdilo da je lice A učinilac krivičnog dela teške (provalne) krađe obijanjem
izloga prodavnice, najpre će se na osnovu otisaka prstiju utvrdpti da je lice A bilo
prisutno na mestu gde je izvršena ova krađa, a zatim će se na osnovu uviđaja utvrditi da
je iz prodavnice odnesena određena roba i najzad, pretresanjem stana i lica A, utvrdiće se
da se ta roba nalazi kod njega. Na osnovu ovih dokaza uzetih zajedno, zaključuje se da je
4
ovo lice učinilac ovog krivičnog dela. S druge strane, ova činjennca može se utvrditi i
neposrednim dokazima, tj. potpunim priznanjem okrivljenog.
2.3. Originarni i izvedeni dokazi
Osnov ove klasifikacije nalazi ss u samom izvoru informacije, odnosno činjeničnih
podataka. Originarni je onaj dokaz čiji je izvor informacija lice koje je činjenične podatke
neposredno opazilo svojim čulima, jer je bilo očevidac krivičnog događaja. Originarni
dokazi su činjenični podaci sadržani u uviđaju, iskazu okrivljenog, veštaka, svsdoka i u
predmetima i stvarima koji su izvor informacnja o materijalnim dokazima. Jednom rečju,
originarni dokazi su sve one činjenice dobijne neposredno od izvora informacija kojima
se utvrđuje postojanje ili nepostojanje spornih činjenica.
Izvedeni dokazi su takve činjenice koje organ krivičnog postupka saznaje
posrednim putem, tj. od lica koje je saznalo ove činjenice posredno, tj. nije bilo očevidac
krivičnog događaja. Na primer, lice A daje iskaz organu krivičnog postupka o
činjenicama koje je saznalo od lica B koje je bilo očevidac krivičnog događaja. Slična je
situacija i sa iskazom svedoka o činjenicama koje je saznalo od okrivljenog. Prema tome,
izvedeni dokazi se dobijaju od tzv. svedoka po čuvenju. S pravom se smatra da je veća
vrednost originarnih dokaza, s tim što i izvedeni dokazi imaju određenu vrednost, jer se
na osnovu njih može doći do originarnih dokaza.
2.4. Optužni i odbrambeni dokazi
U ovom slučaju dokazi su klasifikovani s obzirom na to da li se njima potvrđuju
navodi optužbe ili navodi odbrane, tj. da li se dokazom utvrđuje činjenica koja ide na
štetu ili u korist okrivljenog. Ova klasifikacija dokaza je dosta relativna, zbog toga što je
osnovni zadatak krivičnog suda da objektivno i svestrano rasvetli i reši krivičnu stvar, ne
vodeći posebno računa o tome da li se to postiže odbrambenim ili optužnim dokazima.
5
2.5. Lični i materijalni dokazi
I ova klasifikacija ima svoj osnov u samom izvoru informacija, tj. u tome gde se
nalaze činjenični podaci, koji će biti iskorišćeni kao dokazi u krivičnom postupku.
Naime, lični dokazi su činjennce čiji je izvor informacija čovek kao svesno biće, koje je
ovaj svojim čulima neposredno opazio ili posredno saznao.
Materijalni dokazi su činjenice čiji je izvor informacija u samim ispravama, tj. u
pismenim dokumentima, predmetima i stvarima koji su u određenoj vezi sa krivičnim
delom. To znači da isprave nisu materijalni dokazi, već su materijalni dokazi one
činjenice koje je neposredno opazio krivični sud, odnosno stručio lice, ako je za uspešno
opažanje ovih činjenica potrebno posebno stručno znanje ili umenje.
2.6. Dozvoljeni i nedozvoljeni dokazi
Najzad, prema načinu pribavljanja dokaza, postoji podela dokaza na dozvoljene i
nedozvoljene dokaze. Naime, u teoriji krivičnog procesnog prava sve je više teoretičara
koji se opširno bave ovom problematikom." Prilikom klasifikacije dokaza, odnosno
načina pribavljanja dokaza, polazi se od stava našeg zakonodavca i konstatuje se da
postoje načini i dokazi koji su izričito dozvoljeni, načini i dokazi koji su izričito
zabranjeni i najzad, načini i dokazi koji nisu izričito ni dozvoljeni ni zabranjeni. Dokazi
koji su izričito dozvoljeni nazivaju se i zakonitim dokazima. To su u stvari svi dokazi
dobijeni iz zakonom taksativno nabrojanih dokaznih sredstava i na zakonom dozvoljen i
propisan način. Dokazi dobijeni iz zakonom predviđenih dokaznih sredstava, ali na
zakonom zabranjen način smatraju se nedozvoljenim dokazima. Na primer, u
nedozvoljene dokaze spada iskaz okrivljenog koji je dobijen upotrebom sile, pretnje ,ili
drugih sličnih sredstava, odnosno ako je okrivljeni ispitan bez prisustva branioca.
6
3. Teret dokazivanja
Postupak iznošenja dokaza smatra se centralnim delom glavnog pretresa, koji je
sam po sebi glavni deo krivičnog postupka. Teret dokazivanja, tačnije određivanje koja
strana je dužna da dokazuje neke činjenice, po pravilu nije formalno regulisano. U
određenim slučajevima postoji obaveza tuženog da dokazuje svoje navode (npr. kada je u
pitanjukleveta), a u praksi je pravilo da određene činjenice dokazuje onaj ko je za njih
zainteresovan. U rimskom i u građanskom pravu načelo je da teret dokazivanja leži na
tužiocu.
Pod teretom pružanja dokaza u krivičnom postupku, podrazumeva se pravo i
dužnost određenih krivičnoprocesnih subjekata da predlažu izvođenje dokaza, radi
utvrđivanja pravno relevantnih i drugih činjenica, koje čine sadržinu krivične stvari i na
kojima se zasnivaju sudske odluke.3
Istorijski posmatrano, pitanje tereta pružanja dokaza u krivnčnom postupku,
rešavano je na više različitih načina, zavisno od samog sistema krivičnog postupka. Tako
je u optužnom (akuzatorskom) krivičnom postupku teret pružanja dokaza ležao na
strankama, u prvom redu na ovlašćenom tužiocu, koji je bio dužan da kao osnov svoje
tužbe predlaže izvođenje određenih dokaza. Optuženi je sa svoje strane imao pravo da
pruža dokaze, kojima se utvrđuju činjenice koje idu u njegovu korist. Sud js bio pasivan i,
samim tim, nije bio dužan da pruža dokaze. U istražnom (inkvizicionom) krivičnom
postupku, teret pružanja dokaza bio je u potpunosti na krivičnom sudu. Naime, krivični
sud je bio dužan da realizujući načelo utvrđivanja istine, sam predlaže i izvodi sve dokaze
u krivičnom postupku, jer u ovom postupku nije bilo stranaka.
3 Nicević, M., Stevanović, Č.: Krivično procesno pravo, Forum uiverzitetskih nastavnika, Novi Pazar,
2008.str. 256-279
7
U našem krivičnom postupku, kao optužno-raspravnom, zakonodavac nije izričito
rešio pitanje tereta pružanja dokaza. Međutim, na osnovu pojedinih zakonskih odredaba i
načela, kao i normirane pretpostavke okrivljenikove nevinosti, može se zaključiti da je
teret pružanja dokaza nejednako podeljen između glavnih krivičnoprocesnih subjekata, s
tim što utvrđivanju pojedinih činjenica doprinose u određenoj meri i sporedni subjekti u
krivičnom postupku.
Tako, ovlašćeni tužilac, kao nosilac funkcije optužbe, prvenstveno ima pravo i
dužnost da pruža dokaze u krivičnom postupku, kako bi uspešno realizovao svoju
funkciju, tj. omogućio sudu da uspešno rasvetli i reši krivičnu stvar. Pravo i dužnost
ovlašćenog tužioca da pruža dokaze postoji u toku celog krivičnog postupka, tj. prilikom
podnošenja svih optužnih akata.
Naime, zakonodavac je obavezao ovlašćenog tužioca da već u zahtevu za
sprovođenje istrage mora da označi sve okolnosti š kojih proističe osnovana sumnja da je
određeno lice izvršilo krnvično delo, da navede postojeće dokaze i da stavi predlog za
izvođenje pojedinih dokaza. Ova dužnost ovlašćenog tužioca još vžiše je naglašena u
slučaju ako odluči da podnese predlog za podizanje neposredne optužnice, kojom
prilikom mora mnogo određenije da navede sve postojeće dokaze, kako bi opravdao
svoju tezu o tome da nije potrebno sprovođenje istrage, pošto ima dovoljno dokaza.
Najzad, u optužnici, kao najpotpunijem optužnom aktu, ovlašćenm tužilac je dužan da
konkretno stavi predlog u pogledu izvođenja pojedinih dokaza na glavnom pretresu.
Osim toga, ovlašćeni tužilac ima pravo i dužiost da u toku celog krivičnog postupka na
poseban način stavlja predloge u pogledu izvođenja dokaza, i to u formi posebnih
pisanih podnesaka ili usmeno prilikom prisustvovanja izvođenju pojedinih istražnih
radnji, odnosno u toku glavnog pretresa.
Prema tome, aktivnost krivičnog suda na planu pružanja dokaza je dopunska, a ne
osnovna dužnost. Ovakvo rešenje je posledica same prirode krivičnog postupka, koji je
stranački i optužno-raspravni. Ako bi teret pružanja dokaza prešao potpuno na krivični
8
sud, došla bi u pitanje objektivnost krivičnog suda, jer bi u određeioj meri vršio i funkciju
optužbe, a donekle i funkciju odbrane, tj. sve tri glavne funkcije stekle bi se u rukama
krivičnog suda.
3.1. Dokazne zabrane
Posebna pravila regulišu dokazne zabrane i određuju koji se dokazi, odnosno dokazna
sredstva ne mogu koristiti. Tu se razlikuju dve kategorije:
1. dokazi izričito zakonom zabranjeni iz raznih razloga (tortura, poligraf i dr.)
2. dokazi inače dopušteni, ali zabranjeni usled nedozvoljenog načina pribavljanja.
4. Pojam i procesni tok dokazivanja
Dokazivanje predstavlja složenu i raznovrsnu procesnu delatnost
krivičnoprocesnih stranaka i krivičnog suda s ciljem utvrđivanja pravno relevantnih i
drugih činjenica u krivičnom postupku, tj. radi činjeničnog i pravnog oformljenja
krivične stvari4. Sam proces dokazivanja sastoji se iz više sistematskih procesnih
aktivnosti krivičnoprocesnih subjekata, koje se mogu putem sinteze klasifikovati u:
otkrivanje dokaza, izvođenje dokaza, proveravanje dokaza i ocenu dokaza. Ove delatnosti
su predviđene u jednom logičkom redosledu, s tim što se neke od njih odvijaju skoro
istovremeno, npr., izvođenje i ocena dokaza, odnosno otkrivanje i izvođenje dokaza i
slično. Konkretnije, stranke i krivični sud otkrivaju lica, stvari i predmete u kojima se
nalaze činjenični podaci, koji se u daljem procssu dokazivanja mogu uspešno iskoristiti
kao dokazi.
4 Nicević, M., Stevanović, Č.: Krivično procesno pravo, Forum uiverzitetskih nastavnika, Novi Pazar,
2008.str. 256-279
9
Izvođenje dokaza u suštini prsdstavlja prihvatanje otkrivenih izvora dokaza i
njihovo dalje procesno uobličavanje, tj. pismeno fiksiranje činjeničnih podataka, da bi se
uspešno upotrebile kao dokaz spornih činjenica. Na primer, pošto je otkriveno da je jedno
lice bilo očsvidac krivičnog događaja i, samim tim, da poseduje određene činjenice u vezi
sa izvršenjem krivičnog dela, krivični sud će to lice pozvati i saslušati ga kao svedoka
kako bi se sadržina njegovog iskaza mogla iskoristiti kao dokaz određenih spornih
činjenica. Proveravanje dokaza znači utvrđivanje verodostojnosti kako izvora činjeničnih
podataka, tako i samih činjeničnih podataka. Do ove aktivnosti krivičnog suda, doći će
samo u slučaju ako se posumnja u verodostojnost lica koje treba da iskazuje, kao i u
verodostojnost sadržine njegovog iskaza.
Najzad, ocena dokaza predstavlja takvu aktivnost krivičnog suda, kojom se
utvrđuje vrednost dokaza u odnosu na spornu činjenicu, tj. utvrđuje se u kojoj meri jedan
činjenični podatak potvrđuje postojanje ili nepostojanje sporne činjenice.
5. Otkrivanje dokaza
10
Otkrivanje dokaza predstavlja takvu aktivnost stranaka i krivičnog suda kojom se
utvrđuje postojanje činjeničnih podataka u jednom ili više izvora dokaza.5 Ovo je prva i
veoma važna aktivnost, koju prvenstveno preduzimaju krivičnoprocesne stranke, na
kojima, kao što smo videli, leži teret pružanja dokaza. Međutim, na postojanje određenih
dokaznih izvora može ukazati bilo koje nezainteresovano lice, pa i krivični sud po
službenoj dužnosti.
Izvođenje dokaza u suštini predstavlja prihvatanje otkrivenih dokaza, saznavanje
činjeničnih podataka procesno fiksiranje na zakonom predviđen način, čime se postiže
njihovo obezbeđenje. Naime, ovom aktivnošću krivičnog suda postiže se prikupljanje
činjeničnih podataka i njihovo obezbeđenje, koja aktivnost se preduzima na zakonom
predviđen i uređen način. To znači da je zakonodavac predvideo procesnu formu i način
izvođenja dokaza, zavisno od toga o kakvom se izvoru informacija radi.
Tako je predviđeno da će organ krivičnog postupka saslušati, kao svedoka, lice
koje poseduje određene činjenične podatke o delu i učiniocu, i da će rezultat njegovog
iskaza zapisnički fiksirati. Slična je situacija i kada se radi o predmetu, kao izvoru
informacija, jer postoji obaveza da se tačno fiksira mesto i položaj nađenog predmeta, a
posebno da se fiksiraju tragovi na njemu, pri čemu se može koristiti i posebno stručno
znanje ili umenje, ako je to potrebno. Najzad, predviđen je i postupak čuvanja predmeta,
koji mogu poslužiti kao izvor materijalnih dokaza.
6. Proveravanje dokaza
5 Nicević, M., Stevanović, Č.: Krivično procesno pravo, Forum uiverzitetskih nastavnika, Novi Pazar,
2008.str. 256-279
11
Proveravanje dokaza predstavlja procesnu aktivnost krivičnog suda koja ima za
cilj utvrđivanje verodostojnosti dokaza i izvora informacija. Krivični sud će pristupiti
proveravalju dokaza i izvora informacija, u slučaju ako posumnja u njihovu
verodostojnost. Naime, ako postoji osnovana sumnja da je određeno saznanje o
postojanju ili nepostojanju činjenica neistinito, odnosno lažno, krivični sud će biti dužan
da ovu okolnost utvrdi. Ovo se postiže izvođenjem drugih dokaza, kojima se potvrđuje ili
negira sporni dokaz, ili pak upoređivanjem ovog dokaza sa drugim, već izvedenim,
dokazima.
7. Ocena dokaza
Ocena dokaza predstavlja utvrđivanje vrednosti otkrivenih i izvedenih dokaza u
odnosu na sporne činjenice, koje su predmet dokazivanja i koje čine sadržinu krivične
stvari. Ocena dokaza je poslednja, završna i najvažnija aktivnost krivičnog suda, zbog
toga što se tek ocenom dokaza postiže krajnji cilj dokazivanja, tj. utvrđuje se postojanje
ili nepostojanje spornih pravno relevantnih i drugih činjenica u krivičnom postupku.
Ova delatnost krivičnog suda je u određenoj zavisnosti od prethodnih delatnosti u
sistemu dokazivanja, zbog toga što od uspešns delatnosti suda u otkrivanju, izvođenju i
proveravanju dokaza, neposredno zavisi i samo utvrđivanje vrednosti dokaza.
7.1. Teorije o oceni dokaza
Istorijski posmatrano, aktivnost krivičnog suda radi utvrđivanja vrednosti dokaza,
bila je u određenoj zavisnosti od stava zakonodavca, koji je bio različit, zavisno od
društveno-ekonomskih i političkih uslova. Naime, u dosadašnjsm razvoju krivičnog
procesnog prava, zakonodavac js regulisao aktivnost suda na planu utvrđivanja vrednosti
dokaza na dva načina; tako što je u samom zakonu predvideo kriterijume i merila za
12
utvrđivanje vrednosti dokaza, ili tako što je predvideo mogućnost da krivični sud sam
stvori kriterijume i merila na osnovu kojih će utvrđivati vrednost dokaza.
7.2. Teorija o zakonskoj vrednosti dokaza
Teorija o zakonskoj vrednosti dokaza primenjivana je i bila karakteristična za
istražni (inkvizicioni) krivični postupak. Prema ovoj teoriji, zakonodavac je u samom
procesnom zakonu predvideo merila na osnovu kojih se utvrđuje vrednost svih dokaza, s
tim što je u sistemu dokaza najvsća vrednost pridavana dokaznim činjenicama sadržanim
u priznanju okrivljenog.
7.3. Teorija o slobodnoj oceni dokaza
Teorija o slobodnoj oceni dokaza primenjivana je u optužnom (akuzatorskom)
sistemu krivičnog postupka, a primenjuje se i u savremenom krivičnom postupku. Naš
zakonodavac je predvideo da krivični sud nije vezan niti ograničen nikakvim posebnim
formalnim dokaznim pravilima prilikom ocenjivanja da li neke činjenice postoje ili ne
postoje (član 18). To znači da je prema teoriji o slobodnoj oceni dokaza, krivični sud
slobodan, tj. nije vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima, prilikom utvrđivanja
vrednosti dokaza, odnosno krivični sud utvrđuje vrednost dokaza na osnovu svog
slobodnog uverenja. Krivični sud je, utvrđujući vrednost dokaza primenom ove teorije i
po svom slobodnom sudijskom uverenju, dužan je da se pridržava ustava i zakona i da
ima u vidu zakone logike o pravilnom mišljenju i zaključivanju.
Literatura
13
1. Nicević, M., Stevanović, Č.: Krivično procesno pravo, Forum
uiverzitetskih nastavnika, Novi Pazar, 2008.str. 256-279
2. Škulić, M., Krivično procesno pravo - opšti deo, str. 191-192
Sadržaj
14
1. Pojam dokaza .....................................................................................1
2. Podele dokaza .....................................................................................3
2.1. Neposredni i posredni dokazi .............................................4
2.2. Posredni dokazi ..................................................................4
2.3. Originarni i izvedeni dokazi ...............................................5
2.4. Optužni i odbrambeni dokazi .............................................5
2.5. Lični i materijalni dokazi ...................................................6
2.6. Dozvoljeni i nedozvoljeni dokazi ......................................6
3. Teret dokazivanja ...............................................................................7
3.1. Dokazne zabrane ................................................................9
4. Pojam i procesni tok dokazivanja .......................................................9
5. Otkrivanje dokaza .............................................................................10
6. Proveravanje dokaza .........................................................................12
7. Ocena dokaza ....................................................................................12
7.1. Teorije o oceni dokaza .....................................................12
7.2. Teorija o zakonskoj vrednosti dokaza ..............................13
7.3. Teorija o slobodnoj oceni dokaza .....................................13
15
top related