1

2

ALINA BRONSKY

NAJLJUA JELA

TATARSKE KUHINJE

S NJEMAKOG PREVEO Boris Peri

Zagreb, travanj 2014.

3

Kao i u svakom drugom jeziku, i u tatarskome postoje

prilino grubi izrazi. Razumijevanje pogrdnica olakava

prepoznavanje situacija i ovladavanje njima. Sljedee rijei stoga

nisu miljene za vlastitu upotrebu, nego samo za razumijevanje

situacije.

(Pogrde & psovke, Tatarski od rijei do rijei, Reise

Know-How Verlag)

4

Pletaa igla

Kad mi je ki Sulfija rekla da je trudna, ali da ne zna s kime, jo sam vie pazila

kakav u poloaj zauzeti. Lea sam drala veoma ravno, a ruke dostojanstveno

prekriila na krilu.

Sulfija je sjedila na kuhinjskom stoliu. Ramena je runo digla uvis, a oi joj

bijahu crvene, jer nije pustila suze da samo poteku, nego ih je poleinom ruke

razmazivala po licu. I to iako sam je od malih nogu uila kako se plae a da se od

toga ne poruni, i kako se smije a da se pritom ne obea previe.

Ali Sulfija nije bila nadarena. Moram rei ak i da je bila prilino glupa. Pritom

je bila moja ki, odnosno, da sve bude gore, bila je moja jedinica. Ali dok sam je

promatrala kako pogrbljenih lea i mrkava nosa sjedi na stoliu kao papiga na

svojoj preki, preplavili su me osjeaji. Najradije bih se bila izvikala na nju:

Dri se uspravno! I ne mrcaj! Ne gledaj tako glupo! I daj pokuaj bar jedanput

ne kiljiti!

Ali s druge sam je strane i alila. Naposljetku, ona je ipak bila moja ki. Drugu

nisam dobila, a ni sina, jer moje je tijelo ve mnogo godina iznutra bilo uplje i jalovo

kao pijesak u pustinji. A ta ki koju sam dobila bila je unakaena i nekako nije

pristajala meni. Bila je niska rasta i sezala mi jedva do ramena. Nije imala nikakav

stas, oi su joj bile male, a usta kriva. Kao to sam ve rekla, bila je i glupa. Bilo joj je

ve sedamnaest godina i nije bilo nikakve nade da bi se jednom mogla opametiti.

Nadala sam se samo jo da e njezina glupost kad-tad toliko privui nekog

mukarca da e joj krive noge previati sve dok s njom ne stane pred matiara.

Dosad se ta nada nije obistinila. Sulfija je u naoj stambenoj zgradi dodue

imala dvije prijateljice, ali s mladiima je zacijelo posljednji put razgovarala prije

5

deset godina, negdje nakon upisa u kolu. Ali onda, dok sam jednoga dana pekla

ribu na ulju (bila je 1978. godina i iz jednog velikog laboratorija u naem gradu

upravo bijahu pobjegli uzronici bedrenice), Sulfija je rukom prekrila nos i etiri se

puta ispovraala na nuniku.

To je zapelo za oko ak i onoj vjetici Klavdiji, koja je imala sobu u naem

komunalnom stanu. Klavdija je radila u rodilitu, tvrdila je da je primalja, ali u to

nekako nisam mogla povjerovati. U najboljem sluaju bila je ondje zaposlena kao

istaica. U tom je stanu naa obitelj imala dvije sobe a Klavdija jednu, dok smo se

kupaonicom i kuhinjom koristili zajedniki. Naa zgrada u sredini bila je lijepa i

stara.

A dok je Sulfija sjedila na svojem kuhinjskom stoliu, kad sam je ispitivala i

kad mi je rekla da bi njezina trudnoa u najboljem sluaju mogla imati veze s time da

je neke noi sanjala mukarca, smjesta sam joj povjerovala. Pravi mukarac nikada se

ne bi ni pribliio Sulfiji, osim ako ne bi bio slabovidan ili perverzan. Ulice su bile

prepune lijepih djevojaka u kratkim suknjicama.

Dobacila sam Sulfiji strog i zabrinut pogled, ali ona je samo promatrala svoja

mala stopala. Znala sam da se takvo to dogaa. Djevica je usnula san i devet mjeseci

poslije na svijet donijela dijete. Znala sam ak i za jo gori sluaj: moja sestrina

Rafaela svoju je jedinu ker pronala u cvijetu velike, egzotine sobne biljke

nepoznate vrste, ije je sjeme donijela s juga. Tono sam se mogla sjetiti kako je tada

bila zbunjena.

Pogledala sam svoju ker razmiljajui to bih sad jo mogla uiniti za njezinu

budunost i svoj ugled. Ideja sam imala, nije da nisam.

Otila sam u ljekarnu i kupila mljevene gorice. Onda sam oribala kadu da se

sjaji i napunila je vrelom vodom. Imali smo sreu da smo u cijevima ba imali vrele

vode jer su je prijanjih tjedana svako malo bili zatvarali.

U vodu sam nasipala mljevene gorice i promijeala odlomljenom drkom

lopate za snijeg. Pronala sam je prethodne zime na cesti i ponijela sa sobom jer je

izgledala jo dobro i robusno i, gle, ve sam pronala emu e posluiti.

Mijeala sam, a Sulfija je stajala pokraj mene, promatrala me i drhtala.

Svuci se rekla sam.

Ona urno iskorai iz haljine i bijelih gaica i pogleda me. Njoj je sve uvijek

trebalo objanjavati nekoliko puta.

Ui u kadu rekoh.

6

Ona oprezno podigne jednu od svojih krivih tamnih nogu i prihvati se za

mene. Onda umoi palac u vodu i stade jadikovati da je previe vrela.

U paklu je jo vrelije odgovorila sam strpljivo.

Promatrajui me i dalje netremice, pokua zaroniti nogom u vodu, ali uplaeno

ustukne.

Izgubila sam strpljenje. Voda mora biti vrela, a ne mlaka, stadoh joj

objanjavati. Ona me pogleda svojim pogledom nastrijeljena ovjeka na izdisaju, a

onda se baci u kadu i poprska sve oko sebe.

Jesi li poludjela? viknuh i dotoih jo veoma vrele vode.

Dok sam krpom brisala lokve vode s ploica, Sulfija je jecala u kadi. Voda da joj

je previe vrela, da e dobiti opekline i umrijeti.

To se jo nijednoj nije dogodilo rekla sam iako sam dobro znala da ne

govorim istinu. Kad je jecanje umuknulo, pogledala sam to se dogodilo. Sulfija je

leala u kadi sklopljenih oiju i irom otvorenih usta. Podigla sam je i istuirala

hladnom vodom. Bolje trudna ki nego mrtva, pomislih, a Sulfija se smjesta vrati k

svijesti. Koa joj je bila sva crvena i ona smjesta nastavi jadikovati.

Pokraj Klavdijina znatieljna lica odvukla sam Sulfiju u nau sobu, poloila je

na postelju i dala joj da pije aj od brusnica. Onda je zaspala. Prespavala je dvadeset i

dva sata tijekom kojih se neprestance bacakala po postelji i stenjala. Provjerila sam

plahtu ispod nje, bila je bijela.

Otila sam na trnicu, kupila od svojih zemljaka veliku vreu lovorovih listova

i pripravila od njih neku vrstu juhe. Onda sam je dala Sulfiji da pije. Sulfijina se koa

nakon kupke u mljevenoj gorici poela guliti s itava tijela, ali osim toga nije se

dogodilo nita. Posluno je popila napitak, kao to to i rade dobre keri. Ah potom

vie nije stigla do nunika, pa se pred Klavdijinim pohotnim pogledom vie puta

zaredom ispovraala u umivaonik. Budui da nita nije zadrala u sebi, nita nije

moglo ni djelovati.

Polako sam postajala nervozna. Svoju ker nisam htjela poslati lijeniku jer

nisam htjela da se njezinom srednjom kolom, u kojoj se od te godine kolovala da

postane medicinska sestra, ponu iriti glupe glasine. Nisam htjela da sve to nateti

Sulfiji jer ni ovako nije bila osobito omiljena. A znala sam i da se u bolnicama prema

glupim mladim djevojkama u njezinoj situaciji odnose kao prema komadu mesa.

Htjela sam je potedjeti toga.

Nikada ne bih bila pomislila da e mi Svevinji poslati pomo upravo u obliku

one glupe kokoi Klavdije. Ali poto je Klavdija neko vrijeme promatrala moje sve

7

uzaludnije pokuaje, preuzela je inicijativu. U zajednikoj kuhinji uhvatila me za

nadlakticu i apnula mi da je mnogima ve pomogla i da dobro zna kako se to radi.

Pozorno sam je sasluala, a onda kimnula glavom. Nisam imala izbora.

Sljedeeg dana otile smo u Klavdijinu sobu i dovukle velik stol u sredinu prostorije.

Klavdija donese plastini stolnjak s uzorkom potonica i razliaka, a ja sam dovela

Sulfiju, ije su crne oi panino zvjerale uokolo.

Ponovno sam objasnila Sulfiji da se problemi moraju rjeavati. Jer nee se

rijeiti sami od sebe. Sami od sebe samo nastaju. Drhtala je u mojem zagrljaju. Onda

se posluno popela na stol.

Klavdija ree da tako ne moe raditi. Bude li Sulfija tako drhtala, ona nee

pronai pravo mjesto. I neka Sulfiju vrsto drim, jer ako se usred operacije naglo

pomakne Klavdija e iglom na kraju jo pogoditi crijevo. Bacila sam se preko trbuha

svoje keri.

Zaepi joj usta ree Klavdija i dok sam taman jo bila dospjela pravodobno

uguiti Sulfijin iznenadan urlik, Klavdija brzim pokretima izmeu Sulfijinih nogu

izvue krvavu pletau iglu.

Moda je ipak vie od obine istaice, pomislih oarana Klavdijinom

sigurnou i rukovanjem iglom. Onda sam maknula dlan sa Sulfijinih stisnutih zuba.

Glava joj klonu u stranu: slabano se dijete ponovno bilo onesvijestilo.

Odnijela sam Sulfiju na leima natrag u nau sobu. Ugurala sam

vodonepropusnu podlogu pod njezinu blijedu stranjicu i umotala je u topao

pokriva.

Kad je ponovno dola k sebi, svojim tamnim oima okruglim poput groica

lutala je po sobi uzdu i poprijeko. Onda ispusti tih i jecav zvuk.

Lice joj je polagano postajalo sve bjelje. Moj se suprug Kalganov vratio s posla.

to je Sonji? upita. On nau ker nije nazivao njezinim pravim imenom jer

uvelike je nadilazilo njegove mogunosti da upamti, a kamoli da izgovori tatarsko

ime.

Moj je suprug bio veoma iskljuiv. Nije vjerovao u Boga, vjerovao je samo da

su svi ljudi jednaki i da svatko tko tvrdi suprotno jo ivi u srednjem vijeku. Moj

suprug nije volio da se razlikujemo od drugih.

Jednostavno sam mu rekla da naa mala Sulfija ima gripu. Priao je postelji i

poloio ruku na njezino elo.

Kako li je hladna ree. Hladna i vlana.

8

Ja jednostavno nisam mogla ugoditi svakomu. Sulfija je stenjala i bacakala se

po postelji.

9

Eto, blizanci

Te me je noi iznenada uhvatio strah da bi mi Sulfija mogla umrijeti. Godinama se

vie nisam bojala za nju i taj mi se osjeaj nipoto nije sviao. Podignula sam Sulfijin

pokriva. Izgledalo je dobro. Oistila sam je, uzela to neto krvavo, nagurala ga u

plastinu vreicu i sve umotala u novinski papir. Tiho sam izala iz naeg stana,

osluhnula kako se naa susjeda Klavdija okree u postelji, odnijela smotuljak kroz

prazne mrane ulice i ugurala ga u kontejner za smee nekoliko ulica dalje.

Ujutro je Sulfija dobila vruicu. Krvarila je poput svinje. Iz dubina hladnjaka

izvukla sam kutiju kavijara koju sam nakanila sauvati za novogodinju proslavu,

namazala njime etiri debele krike kruha i nahranila Sulfiju. Kavijar je navodno

dobar za stvaranje krvi.

Sulfija je cvokotala zubima i tresla se u groznici. Prozirne naranaste kuglice

kavijara bile su se zalijepile za njezinu bradu. U nakrivljena usta ulila sam joj sok od

vujeg trna. Jer vujeg trna bila sam nabrala prole jeseni u svojemu vrtu na ladanju,

razderavi sebi pritom kou do krvi i otetivi vrke prstiju. Potom sam umijeala

bobice sa eerom i od toga napravila pire, deset litara u staklenkama, i tako se vuji

trn odrao cijelu zimu. licu po licu rastapala sam u vreloj vodi i davala otopinu

Sulfiji ne bi li dobila vitamine.

Ona je jecala, mrcala i stenjala, ali moj se trud na kraju ipak isplatio.

Nakon nekoliko dana Sulfija je prestala krvariti, ustala i sama otila na zahod.

Nakon jo nekoliko dana ponovno je krenula u svoju kolu za medicinske sestre.

Klavdija nam je napisala potvrdu da je Sulfija imala gripu. Nekoliko sljedeih

mjeseci sve smo se bolje slagale, dok nisam zapazila da Sulfiji raste trbuh. Najednom

se to vidjelo vie nego jasno. ak sam i ja to otkrila prilino kasno jer jednostavno

10

nisam raunala s time. Onda je to zapelo za oko ak i Kalganovu, koji bi naelno

previao sve.

A to to Sonja ima tu? upita on i pokae prstom. Odakle to ovdje?

Bit e da jo raste rekla sam urno, poloila ruku na Sulfijin trbuh i

protrnula. Udarci noicama o moje ruke najavljivali su probleme.

Bog mi se bio narugao. Bog ili Klavdija.

Eto, blizanci rekla je i slegnula ramenima. Rekla je da je od nas dobila novac

za jedno dijete i njega da je uredno uklonila. Budui da nije znala kako su posrijedi

blizanci, drugo dijete nije ni mogla uzeti u obzir. Pogodila je samo ono koje je bilo

najblie izlazu.

Zapravo je, rekla je Klavdija, preivljavanje drugog blizanca bilo najbolji dokaz

njezine umjenosti. Jer s drugima nije bilo sigurno ni da e majka preivjeti.

Zakljuala sam se u zahod i pustila suze da beumno teku, da me nitko ne uje,

da mi ne pocrvene oi. Sulfija je sjedila na stoliu u kuhinji, gladila rukom trbuh,

smjekala se svojim kravljim oima i vakala sendvie sa sirom, sendvie sa

salamom, svjee krastavce koje sam kupila na trnici, kisele krastavce koje sam

ukiselila prologa ljeta, rajice u octu, jabuke, komad kolaa od jabuka, zdjelu

kravljeg sira i velik tanjur griza s groicama.

Budui da sam znala kako moj suprug nee povjerovati u priu sa zaeem u

snu, jednostavno sam mu rekla da je Sulfiju silovao susjed koji ivi dva kata iznad

nas. Taj je susjed bio u srodstvu s najvanijim pretpostavljenim mojega supruga.

Nakon toga Kalganov nita vie nije govorio, ni meni, ni Sulfiji, ni susjedu, i mi smo

poeli ekati dijete ne gubei pritom tihu nadu da e mu se na putu ipak isprijeiti

neko zlo, boletina ili lijenika traljavost.

11

To dijete

To dijete, malena djevojica teka 3,2 kilograma i dugaka 51 centimetar, roeno je

jedne hladne prosinake noi 1978. u Rodilitu br. 134. Sve vrijeme bila sam slutila da

e to biti dijete koje e naelno i bezobzirno nadivjeti sve. Bilo je to neobino dijete,

koje je od samog poetka glasno vritalo.

Moj suprug i ja otili smo taksijem po njega kad mu je bilo deset dana. Dakako,

i po nau ker.

Djetece je bilo umotano u presavijenu ipkastu deku ureenu brojnim

ruiastim vrpcama. To je tada bio obiaj. Moj nas je suprug fotografirao: mene s

djetetom u naruju, pokraj nas Sulfija sa strukom plastinog cvijea koji su nam u

rodilitu stavili na raspolaganje ne bi li fotografija ispala kako valja, jer gdje bismo

usred zime inae mogli kupiti cvijee. Djetetovo lice jedva da se vidjelo, siuno i

crvenkasto prosijavalo je meu naborima deke. Ve sam bila posve zaboravila da je

novoroenad tako mala i runa. Ovo nae poelo je dreati ve u taksiju i s tom

drekom, strogo uzevi, nije prestajalo punih godinu dana.

Drala sam ga u naruju i promatrala njegovo lice. Zaprepateno sam

ustanovila da to dijete bez oca nijednoj odrasloj osobi nije sliilo koliko meni.

Suprotno prvom dojmu koji sam stekla, ona ipak nije bila naprosto runa. Pomno

sam je promatrala i ustanovila da je zapravo ipak bila posve lijepa djevojica, prije

svega kad je utjela.

Kod kue smo je razmotali i poloili na postelju. Djevojica je imala male,

vrste miie i jarkocrvenu kou. Mlatarala je svojim siunim ruicama i noicama

tako snano da se krevet tresao pod njom. Uz to se neprestance derala.

U procijepu vrata pojavi se Klavdijino znatieljno lice:

12

O, kako je to slatko! Ve ste se vratili kui? estitam, estitam od srca! Sve

najbolje vama i vaoj prinovi! Jeste li je ve nahranili? Dere se da se to ne da izdrati.

Sulfija je sjela u naslonja i nasmijeila se kao u deliriju. Moj suprug nabora elo

i sagne se nad svoju prvu unuicu. inilo mi se da mu se neto na malenoj ne

dopada. Moda je u njezinu malenom licu traio crte svojega efa.

Kako se djetece zapravo zove? upita Klavdija s vrata.

To je ONA! viknula sam toliko glasno da je djevojica na trenutak prestala

urlati i zaueno me pogledala. ONA je to! Imamo unuicu!

to se mene tie... I kako se ona zove? upita Klavdija.

Aminat rekoh. Zove se Aminat.

Kako? upita Klavdija, koja je moju ker Sulfiju, koju je poznavala odmalena,

tvrdoglavo zvala Sonja, a mene Rosa, to je ipak dolazilo od Rosalinda. Samo smo

imale lijepa imena i drugi s time nisu znali izai na kraj.

Dakle, Anja, Anja ispravi me Kalganov, koji je oduvijek htio biti isti kao i

svi drugi.

Aminat ponovila sam. Nije mi se inilo da bi bilo osobito teko upamtiti to

ime. Moja unuica zvat e se Aminat kao i moja baka koja je odrasla u planinama, a

ja u je, moda jedina od svih, uvijek zvati pravim imenom, bez obzira na to to e u

jaslicama, djejem vrtiu, koli, na sveuilitu i u strunom laboratoriju otad i za sve

vijeke vjekova jednostavno biti nekakva Anja. Za mene e ona biti Aminat i ve sam

se poela moliti da bi joj jednom bilo doputeno voditi ivot u kojem se njezino ime

nee samo tako upropastiti.

Zove se Aminat Kalganova rekoh i Klavdijino lice na kojem se jasno vidjelo

negodovanje nestade za vratima, a moj se suprug uhvati za glavu i ree:

Pa to ovjek ne moe izdrati, zar emo odsad sve vrijeme tako?

A moja se ki Sulfija prene iz svoje obamrlosti i ree:

Tako sam jako, jako gladna, mama.

Mala djevojica, koju sam po svojoj baki roenoj na Kavkazu nazvala Aminat,

okrenula mi je ivot naglavake. Sve je postalo drukije. Sulfiji je roenje keri dobro

dolo da beskonano spava i beskonano jede. Ona ju je, istina, rado drala u naruju

i time je, dakako, razmazila, ali za neto bolje jednostavno nije bila sposobna. Bivala

je posve nemona kad bi njezino djetece uhvatila glad. Nou bi Sulfija spavala

previe vrsto da uje otre, tugaljive osamljenike pozive i jarosne, snane krikove

gladi.

13

Ja sam leala iza zida i ula kako djevojica plae. Znala sam tono to joj

nedostaje, samo su mi tri dana bila potrebna da to ponem razaznavati. U nekom

trenutku to vie nisam mogla izdrati pa sam djeji kreveti uzela k nama, u sobu

koju sam dijelila s Kalganovim.

Svialo mi se kako Aminat, kad je pospana, svoje ruice stie u siune ake i

trlja oi.

Ujutro bih Kalganova slala u mlijenu kuhinju da donese djeje hrane jer netko

se morao brinuti da dijete dobije dovoljno jela. Malena bi uas ispraznila sve boice,

mnogo bre od ostale djece. Moj suprug pokuao se pobuniti jer je postajao nervozan

od redova neobrijanih mladih oeva ispred mlijene kuhinje, ali ja sam ga svakog

jutra neumoljivo slala onamo; naposljetku, bila je rije o njegovoj vlastitoj krvi.

Kalganov je rekao da se prema svojoj unuici nee odnositi ni bolje ni gore nego

prema drugoj djeci, napokon, svi su ljudi jednaki, a ja sam mu na to odbrusila da je

faist.

Nakon nekoliko mjeseci Sulfija je ponovno krenula u svoju kolu za

medicinske sestre, a ja sam malu Aminat prijavila u jaslice. Napokon, morali smo

nekako nastaviti ivot. Aminat je ronila gorke suze. Ja bih svakog jutra odvajala

njezine prstie jedan po jedan od svoje haljine i odlazila.

Moja unuica Aminat imala je sree. Nije naslijedila nita od flegmatinosti i

runoe svoje majke. Imala je moje duboke crne oi bademasta oblika, lagano

valovite crne uvojke, njean nosi i veoma pametan izraz lica. Na ovjeku se takorei

od roenja moe vidjeti je li pametan ili nije. Pa i u Sulfije sam to bila odmah vidjela i

nisam se prevarila. Moda je to bilo zato to je Sulfija bila zaeta s mojim suprugom

u krevetu, a Aminat sa strancem u snu.

Aminat je svejedno bila problematino dijete. Nije htjela ostati u jaslicama.

Poela bi vritati tek to bih je dovela onamo i udarila po prstiima kojima se

grevito drala za me. Pa nisam mogla neprestano kasniti na posao.

Kad bih naveer dolazila po nju, s ceste bih ve ula njezinu bijesnu dernjavu.

Stidjela sam se zbog toga. Nije mi se svialo da moja unuica toliko naruava

jasliku svakidanjicu. Osjeala sam se ak ponukanom objasniti odgojiteljicama da

su tatarska djeca inae veoma dobro odgojena. Najee bolje od ruske, ali to,

dakako, nisam rekla. Ta nisam htjela zvuati oholo.

Aminat se opirala odgoju. Ve sam se znala uhvatiti kako je pred

odgojiteljicama u vrtiu i sama katkada zovem Anja jer sam se stidjela zbog nje. Bila

je tako problematina da osoblju vrtia nisam htjela dodatno oteavati posao

arapskim imenom. Toliko daleko sezala je moja obzirnost.

14

Moja ki Sulfija zaboravljala bi za to vrijeme da je rodila ker. Zavrila je svoju

strukovnu kolu i zaposlila se u kirurkoj klinici. Dodue, nije bila poloila ispite,

tako da nije smjela raditi kao medicinska sestra, nego samo kao sanitetska

njegovateljica. Obavljala je prljave poslove, nita vano. Meni se inilo da je tako

bolje za sve.

Bila sam zadovoljna to mi je ki unato nepovoljnim osobinama ipak postala

vrijednom lanicom drutva, ak i rodila vlastitu ker, a k tome jo i iznenaujue

bistru. Sulfija se rijeila najgoreg i ostavljala mi dovoljno vremena za odgoj moje

unuice, to je vaan zadatak za enu poput mene, iako, kao to sam ve spomenula,

s djetetom kakva je bila Aminat nije bilo ba posve jednostavno izii nakraj.

Sasvim polagano prestala sam se obazirati na Sulfiju. Nisam vie zamjeivala

kada je dolazila kui i to bi onda inila. Zato me doekalo nespremnom kad sam

jednoga dana ula u svoju sobu i na prozorskoj dasci pronala cedulju na kojoj je

pisalo: Draga mama, dragi tata, ja odlazim i vodim Anu sa sobom. Ostavite me jednostavno

na miru. Pusa, vaa Sonja.

Pokraj cedulje bio je klju njezine sobe.

Srce mi je glasno udaralo o rebra kad sam naglo otvorila ormar s odjeom koji

smo upotrebljavale zajedniki i zatekla ga poluprazna. Nestale su Sulfijine uredno

poredane haljine i suknje, nestale su njezine gaice, nestale su njezine arape, ali, to

je bilo mnogo gore, nestale su i djevojiine tramplice, arape i puloveri, gumene

ivotinje i boice, platnene pelene i njezina najdraa alica sa utim zecom.

15

Zloin ili majinstvo

Nisam imala previe vremena za ivani slom. Smjesta sam krenula u akciju, jer

takva sam. Otvorila sam limenku s novcem za kuanstvo i izvukla iz nje nekoliko

novanica. Brzo sam preko lea prebacila kaput i izjurila na ulicu, stala na rub

kolnika i podigla palac uvis. Nisam panino mahala, kao to to ine drugi, nego

odmjereno i dostojanstveno. To je uvijek djelovalo.

Smjesta se zaustavio prljav malen automobil. Oduvijek sam izgledala mnogo

mlae nego to sam zaista bila i mnogi su bili sretni to mogu pruiti pomo eni

poput mene.

iguli, ija se boja ispod naslaga prljavtine vie nije mogla naslutiti, dovezao

me za osam minuta do vrtia u koji je ila Aminat. Voza od mene nije htio novac, a

ni ja nisam inzistirala na tome da mu platim. S pravom je bio ponosan to je u kolima

imao enu kakva sam ja. Svejedno, stigla sam prekasno. Sulfija je ve bila odvela

Aminat iz vrtia. Sve je to bila dobro pripremila.

Ormari moje unuice u predsoblju bio je prazan. Njezine papuice i kuna

haljinica bijahu nestali. Nestao je bio i crv, kojeg je u vrtiu bila izmijesila od

plastelina. Aminat se vie nee vratiti u taj vrti, rekla mi je odgojiteljica na ijem se

licu ocrtavao strogo sluben izraz. Djevojiina majka preselila se na drugi kraj grada

i prijavila malenu u drugi djeji vrti, koji joj je u novim uvjetima bio dostupniji.

Kamo se preselila? viknuh ja.

Tu vam ne mogu pomoi ree zlurado kozetina s naoalama.

Moram rei da nisam bila samo uasnuta. Bila sam i iznenaena. Dotad sam

mislila da Sulfija ima motivaciju pua golaa. Da bi se u iznenadnoj nonoj akciji

mogla iseliti, povesti Aminat sa sobom, prijaviti je u novi djeji vrti, prije toga

16

pronai stan za dvije osobe, a da sve to meni i svojemu ocu ne spomene ni rijeju to

mi nekako nije ilo s predodbom kakvu sam gajila o Sulfiji.

Reci neto zatraila sam od svojega supruga dok je naveer u kuhinji kusao

roladu s kupusom, i on ree:

Moramo paziti da nam ne oduzmu drugu sobu, sad je ovdje ipak dvoje ljudi

manje.

Ni on nije imao pojma kamo nam je ki mogla nestati. Prvih tjedan dana ekala

sam njezin poziv ili bar da me nazove milicija. Telefon je stajao na hodniku da se

njime mogu sluiti svi stanari naega stana. Kad bi zazvonio, ja bih se svaki put

javila prva, ali Sulfija nije zvala, a i nitko drugi.

U drugom tjednu poela sam se osjeati loe. Sanjala sam Aminat kako gladna i

izgubljena sjedi u svojem djejem krevetiu i plae. Kako je Sulfija ne eli uti jer je

zaokupljena nekom glupou dok Aminat pati.

Mora nazvati Sulfiju na radno mjesto zatraila sam od svojeg supruga dok

je naveer u kuhinji glodao pilei batak. Mora otkriti kamo su se odselile.

Moj je suprug rekao da nam je ki odrasla osoba.

Ali Aminat nije! viknula sam i on podigne pogled s tanjura.

Tjedan dana poslije odjenula sam svoju tamnocrvenu haljinu, raspustila kosu,

naminkala pred zrcalom oi i usnice i odvezla se trolejbusom do kirurke klinike u

kojoj je radila Sulfija. Molila sam se da jo ondje radi.

Stala sam pred ulazna vrata ispred kojih je udiui svje zrak stajala nekolicina

jadnih bolesnika u sivoj bolnikoj odjei i ekala.

Bog me nagradio i poslao mi Sulfiju ve nakon dva sata. Na sebi je imala stari

plavi kaput koji je nosila jo u koli, a u ruci je drala mreastu torbu. U torbi sam

ugledala pet smeuranih krumpira. Oduvijek je bilo beznadno poslati Sulfiju u

kupovinu, a kamoli na trnicu. Doputala je da joj podvaljuju sve najgore, najtrulije,

a da to ne bi ni zapazila.

Kad me je Sulfija ugledala, oi su joj iznenada postale okrugle i nekako su

poplavile. Dobile su boju prezrelih ljiva. Uzmaknula je, ali ja sam odluno krenula

prema njoj i uhvatila je za rukav njezina bijednoga kaputa.

Kamo e, govno jedno? upitala sam je toliko ljubazno koliko sam u toj

situaciji uope mogla. Kamo si odvela Aminat, ti zloinaka majko?

Sulfija se otimala vrstom stisku moje ruke.

Anja je moja ki skvikne.

Otkada to? povisih glas.

17

Jadni bolesni ljudi oko nas pratili su na razgovor s velikim zanimanjem.

Sulfija im je, istina, oteavala praenje jer je govorila kroz nos pa je se jedva moglo

razumjeti. A stalno sam je opominjala: mora govoriti jasno i razgovijetno!

Promrmljala je da sam otuila dijete. Da sam ga uvijek muila. Da je tako sretna to

je napokon uspjela pobjei od mojega tiranstva (moje tiranije, ispravila sam je). Da

bi radije ivjela ispod mosta nego sa mnom pod istim krovom.

GDJE JE AMINAT? povisila sam jo malo glas.

Sulfija kao da je sila s uma. Vikala je da je ona Aminatina majka, da me ne

poznaje, da me vidi prvi put u svojem ivotu, da nema pojma tko sam ja, da neka

smjesta nestanem, da se ne smijem pribliavati njoj i njezinu djetetu, da je posve

dovoljno i to to sam upropastila njezin ivot.

Pronala si mukarca! shvatila sam, tek sada iznenaena. Bolesnici

istegnue vratove, a jedan zazvidi u znak priznanja.

Napokon! viknuh ja. Dobro, ali gdje je Aminat?

Tu se Sulfija otrgne od mene, otvori svoja kriva usta u nepravilan ovalan oblik i

vikne:

Upomo! eli me ubiti!

Iznenaena, pustila sam njezin rukav.

Sulfija prekine svoje promuklo piskutanje i potri. Gledala sam za njom. Mogla

sam sad otii gore, potraiti njezin odjel i pitati kolegice koja joj je nova adresa. Ali

tko zna to im je Sulfija, podmukla kakva jest, bila sve napriala o meni. S pomou

ukosnica povezala sam kosu u serioznu punu i polagano krenula za njom.

Moja glupa ki trala je preda mnom, a ja sam je pratila. Njezin plavi kaput

pokazivao mi je smjer. Kad je ula u tramvaj, ja sam se ukrcala u druga kola. Ona

kao i obino nita nije zapazila. Kroz tramvajski prozor vidjela sam kako pognutih

lea i tupa pogleda ui na svojem sjedalu.

Nekoliko stanica dalje uplaeno poskoi i izie, a ja potrah za njom.

Trala sam jo nekoliko koraka. Onda ona skrene i kroz kripava vrata ue u

betonsku zgradu. Smjesta sam je prepoznala. Bio je to dom za struno medicinsko

osoblje iz provincije, sestre koje su dole u grad da pronau posao i prije svega

mua. Ovamo se Sulfija, dakle, bila doselila i to nije bilo nikakvo udo. Ni pametniji

ovjek ne bi za tako kratko vrijeme mogao pronai stan u naem gradu, a Sulfija nije

bila pametna, ak ni lukava, bila je opasnost za sebe i za druge. Ali ipak je bila

18

napola medicinska sestra i netko se oigledno smilovao nad njom i dodijelio joj

krevet. Negdje u toj smrdljivoj izbi nalazila se, dakle, i moja voljena unuica.

Pitala sam enu koja je uvala ulaz koji broj sobe ima Sulfija Kalganova. Rekla

sam da je Sulfija otela dijete. ena me spremno odvede do odredita, uz mnoge stube

i du dugakih hodnika. Usput mi je priala prie iz svojega upropatenog ivota, a

ja sam ih preko volje komentirala, samo da joj se ne zamjerim.

Soba je bila mala i prljava, a Aminat je sjedila u krevetiu s reetkama i

pogledavala prema meni. Lice i itavo tijelo bih su joj prekriveni zelenim pjegama.

Imala je vodene kozice smjesta sam to prepoznala, jer u djeje sam se bolesti

razumjela kao i u veinu drugih stvari na ovome svijetu. Sulfija je sjedila na krevetu.

Lice je bila prekrila dlanovima, ramena su joj se poela tresti, a sve to samo zato to

nije htjela sluati svoju majku.

Kad me Aminat prepoznala, zgrabila je objema ruicama reetke i poela ih

drmati. Sulfija uasnuto poskoi, ali ja je odgurnuh. Udarila je o moj lakat i pala

ustranu, toliko je bila nespretna.

Izvukla sam svoju malu djevojicu iz kreveta, zgrabila musavi pokriva i

umotala je u njega. Aminat me vrsto zagrli oko vrata.

Odnijela sam svoj skupocjeni smotuljak iz te paklene kue, pozvala privatni

taksi i odvezla se kui. Baka koja je upravo spasila svoje unue.

Nisam imala ba nita protiv svoje keri Sulfije. Rado sam ivjela u punom

obiteljskom savezu, u nae dvije sobe. Zreli roditelji, mlada, neiskusna ki, mala

unuica, sve je to tako dobro ilo jedno s drugim. Bila sam naelno velikoduna,

cijenila sam razmjenu meu generacijama. Nije mi bilo nimalo teko podupirati

Sulfiju u odgoju moje unuice i skretati joj pozornost na njezine uestale pogreke.

Napokon, htjela sam da se popravi.

Ali to to se sad bilo dogodilo, s time se nisam mogla pomiriti. Sulfija je

ugrozila dijete. Ostavila ju je samu iako je bila bolesna i otila na posao, a onda,

dakako, nije uspjela pronai mjesto za nju u novom djejem vrtiu. Zarazila je

Aminat vodenim kozicama, koje je vjerojatno donijela iz bolnice, jer ona se unato

medicinskoj naobrazbi nimalo nije razumjela u higijenu.

Moja je misija bila da spasim Aminat od propasti. Osim mene nitko to ionako

ne bi bio kadar uiniti. Za sve druge ljude na svijetu Aminat je bila zaputeno, ne

oeljano, mrkavo dijete. Ne bi potrajalo dugo i ona bi povrh svega dobila jo i ui

ili ireve.

Za mene je, dakle, bilo sigurno da e Aminat ostati kod mene.

19

Poto sam spasila Aminat, Sulfija se neko vrijeme nije usudila doi k nama u

posjet. Samo je neprestance nazivala i jecala mi u slualicu. U nekom trenutku nije

vie isputala niti zvuka ali je i dalje nazivala. Telefon bi zvonio, ali im bih se javila

ulo bi se samo jo krckanje. To je smetalo Aminat kad bi poslije ruka zadrijemala,

pa sam morala iskljuiti telefon.

Poslala sam Kalganova da Aminat ponovno prijavi u stari djeji vrti, ali to se

pokazalo kompliciranijim nego to sam mislila. To se odjedanput moglo uiniti samo

jo uz majino odobrenje jer ona je imala pravo skrbnitva. Razmiljala sam kako da

Sulfiju oslobodim toga prava. To bi posve sigurno bilo bolje za sve nas za nju i za

Aminat a prije svega za mene. Ali Kalganov je rekao da bi takav postupak i njemu i

meni mogao nakoditi na radnome mjestu jer onda bi svi saznali kakvu smo uasnu

ker podigli. Dala sam Kalganovu velik buket gladiola iz svoga vrta i rekla mu da ih

daruje voditeljici djejeg vrtia te da joj pritom dade neki kompliment. Time je

problem prijavljivanja bio rijeen.

20

Stetoskop, slatkice

Nakon to sam Aminat bila spasila iz doma za medicinsko osoblje, uhvatila sam se

ukotac s njezinim vodenim kozicama. Po licu i cijelom tijelu imala je velike pjege

koje je bila izgrebla do krvi pa su se upalile. Bila je jedna jedina gnojna krasta, a

neko je bila tako lijepo dijete.

Lijeila sam joj rane sokom od hrastove kore, makar sam na taj nain

upropastila svu njezinu a i svoju posteljinu. Hrastova kora ostavlja smee mrlje, koje

se vie ne mogu oprati.

Zahvaljujui mojoj terapiji njezine su rane brzo zacijelile, pa su i kraste otpale.

Tada su se tek vidjeh pravi razmjeri unitenja. Moglo se, naime, vidjeti koliko su

duboke rupe vodene kozice ostavile na njezinoj koi. Bila sam jako nesretna zbog

toga. I potrajalo je neko vrijeme dok ponovno nisam bila sigurna da na svijetu nema

ljepeg djeteta od nje.

Odgojiteljicama u djejem vrtiu rekla sam da je djevojiina majka pretrpjela

velika oteenja mozga i da se vie ne moe sama brinuti za Aminat. Htjela sam

sprijeiti da je Sulfija jo jednom ne otme na tako perfidan nain. Odgojiteljice su

htjele vidjeti lijeniku potvrdu. Ponovno sam otila naoj susjedi Klavdiji. Klavdija

mi je nabavila papir koji je potvrivao da se Sulfija nakon ujeda krpelja nije vie

snalazila u svakidanjici i da je svatko tko bi je vidio bio obvezan pruiti joj pomo.

Ta potvrda vrijedila je zlata: nitko od tog trenutka nije htio biti u Sulfijinoj blizini.

Ona bi se, naime, zgodimice pojavljivala pokraj iane ograde kojom je bilo

ograeno igralite djejeg vrtia. Promatrala je kako se djeica ljuljaju na ljuljakama

ili igraju u pjeaniku. Nikada nita nije rekla i uvijek bi se zaustavila s vanjske

strane ograde. Svejedno, jednom je jedna od odgojiteljica zgrabila Aminat i smjesta je

odvela natrag u kuu za to sam se bila pobrinula argumentima i gladiolama.

21

Kad nas je Sulfija ponovno nazvala, rekla sam joj za svaki sluaj da se vie ne

pribliava Aminat, jer e inae moi odmah spremiti stvari za ludaru. Iz mojih usta

neto takvo zvui izrazito vjerodostojno.

Aminat je iznenada poela govoriti. Bilo je ve prilino kasno. Ja sam se ve

bila zabrinula da nije moda ipak malice duevno zaostala. Govorila sam joj rijei,

ali ona bi sve to zanemarivala, dok jednoga dana nije otvorila svoja mala ustaca i

izgovorila cijelu reenicu:

Kad e taj glupi djed doi s posla?

Od tog trenutka uope vie nije prestajala priati. Ni naas. Govorila je

danonono. I govorila je udesne stvari.

Bila sam joj dobar uzor. Pazila sam na svoj izgovor i da mi sluajno ne

promakne koja tatarska rije. Aminat je trebala govoriti savreno. Ionako je ve

izgledala dovoljno tatarski. Nije morala jo i zvuati kao Tatarka. Ja vie nemam

obitelji, ali kod Kalganovljeve rodbine na ladanju vidjela sam u kojem se smjeru to

moe razviti. Prvo ovjek govori tatarski, onda zaboravi ruski i iznenada je

nepismen. Aminat se to nije smjelo dogoditi. Ona je morala postati najbolja, najljepa

i najpametnija. Sovjetsko dijete bez nacionalnosti, govorio je Kalganov pun ponosa.

Zapravo smo oboje htjeli najbolje za svoju unuicu rijetko kad smo u neemu bili

toliko jedinstveni, iako su nam se razlozi itekako razlikovali.

Nakon vrtia razgovarala bih s njom o tome kako je provela dan, pritom joj

ispravljajui gramatike pogreke i obogaujui rjenik.

Elektricitet, ljubavi govorila bih kad bi ona pokuala ugurati karice za

nokte u utinicu.

Komunizam, ljubavi govorila bih kad bih uspjela za nju nabaviti banane,

koje bih ostavila da dozriju na prozorskoj dasci i od kojih bih joj svaki dan davala po

jednu, da potraju to dulje.

Gravitacija, ljubavi rekla bih kad bi malena pala, to se dogaalo prilino

esto, jer je tijekom prvih godina ivota bila nevjerojatno nespretna. Aminat dugo

nije znala razlikovati lijevo od desnog i nije mogla stajati na jednoj nozi. Da se lijepo

vrti ukrug, kao druge male djevojice, to tek nikako nije mogla.

Odvela sam je u Palau omladine i kulture na nastavu baleta. Ondje je nisu

htjeli, sve dok nisam spomenula gdje mi suprug zapravo radi. Onda je Aminat

primljena.

22

Balet nam je donio mnogo dobra. Aminat je malo pomalo uspjela trati tako da

joj vrci stopala nisu vie pokazivali jedan prema drugome. Mnogo bi se rjee

spoticala i padala. Kad bi sjela, ramena vie ne bi povlaila automatski uvis. Nisam

joj vie morala tako esto zabadati prste meu lopatice da se ispravi.

Prola je godina dana i jo jedna. Aminat je navrila pet godina i mi smo slavili

njezin roendan.

Nisam alila ni vremena ni truda, a moj kola Napoleon isticao bi se zacijelo i na

velikom dravnom primanju. Imala sam izvjebanu ruku za lisnato tijesto, kao i za

sve drugo. Nakon etiri sata imala sam deset hrskavih podloga, koje sam natopila

kremom od maslaca i naslagala u udesno umjetniko djelo, tako prozrano i slatko

kako sam zamiljala i budui ivot svoje unuice Aminat.

Moj suprug nabavio je balone i poeo ih napuhavati nadutih obraza i oiju

crvenih od naprezanja.

Nismo pozvali nikakvu djecu. Upravo smo bili kupili nov jugoslavenski

tapecirani namjetaj. Pozvali smo dvojicu kolega mojega supruga, a uz njih jo i

Klavdiju i moju sestrinu Rafaelu. Telefon sam iskljuila, da nas ne ometa stalna

zvonjava. Aminat sam odjenula u ruiastu nabranu haljinicu koju sam sama saila i

poeljala njezine crne uvojke.

Igrala se arenim balonima, pjevuila i smijala se kao najsretnije dijete na

svijetu. Na dar je dobila bojanke, drvene bojice, flomastere, tramplice, mandarinke i

jedan djeji lijeniki koveg. Smjesta ga je otvorila i poela razvrstavati instrumente.

Pogledala sam je i srce mi je zaigralo od radosti. Na prvi pogled prepoznala sam:

moja e unuica jednom postati lijenica, i to kakva.

Nasmijala sam se razdragana tom pomilju. Lijenica nam je nedostajala u

obitelji. Istina, Kalganov je bio posve upotrebljiv otkako je postao predsjednikom

sindikata. A ak je i Sulfija, dok je jo stanovala kod nas i kad bi to bilo doista nuno,

znala dati injekciju. Ali prava lijenica u kui bit e vana kad ostarimo. Bilo je to

cijenjeno zanimanje i njime mi je bilo zajameno budue priznanje svih susjeda i

kolega, jer osim mene svi su se neprestance razbolijevali, trebale su im injekcije,

potvrde ili kojekakvi lijekovi.

Stetoskop, slatkice proirila sam djevojiin rjenik. Infuzija, ljubavi. Tu-

ber-ku-lo-za.

Da joj barem nisam rekla to s tuberkulozom.

23

U vrtiu koji je polazila Aminat provedeno je Mantouxovo testiranje. Djeca su

dobila injekciju u podlakticu, a oko mjesta uboda zelenom se tinkturom crtao okvir.

Ako je dijete ve imalo dodir s bakterijama tuberkuloze, mjesto uboda upalilo bi se i

nateklo. Ako se to ne bi dogodilo, sve bi bilo u redu.

Aminatina se oteklina nije drala unaprijed zacrtana okvira. itava podlaktica

natekla joj je i izgledala kao crveni jastuk. Usred njega nalazile su se izobliene

zelene strelice. Kad sam to vidjela, uhvatila sam Aminat, obrisala joj nos, nabrzinu

izglaala njezine karirane hlae da izgleda pristojno i otrala s njom u polikliniku.

Pedijatrica zaduena za na okrug pogledala je djevojiinu ruku koju sam joj

bila gurnula pod nos i odmahnula glavom. Rekla je da neto takvo nikada u ivotu

nije vidjela. Ali moglo bi biti od pomoi ako se cijeli test ponovi i na desnoj ruci.

Aminat je dobila drugu injekciju.

Sljedeeg su jutra otekline sezale do ramena. Pedijatrica je nezadovoljno

odmahnula glavom i izvukla odnekud hrpu formulara. Aminat su morali pregledati

mokrau, stolicu, krv, a osim toga morala je i na rendgen.

Ja sam sljedeih tjedana imala dovoljno posla. Skupljala sam djevojiine

izluevine u odreena doba dana, gurala napunjene staklenke kroz ovalne prozore

laboratorija, prala malenoj vrat i vodila je na preglede. Lijenici su radili svoj asni

posao, a ja sam radila svoj. Postala sam majstorica u skupljanju urinskih proba. To

zvui mnogo lake nego to uistinu jest.

Radovala sam se brojnim zahtjevnim zadacima koji su me tih dana zapali jer

tako sam imala manje vremena za brigu. Aminat je sa svojim rumenim obrazima

izgledala veoma robusno, ali i robusna su se djeca znala ve ruiti mrtva ili bi, eto,

oboljela od tuberkuloze. Nou zbog toga ne bih mogla zaspati. Predodbu o djejem

lijesu istjerala sam iz svojih misli, ali iznutra sam se tresla. Prizvala sam Bogu u

sjeanje kako sam prema Sulfiji uvijek bila dobra. Sad sam bila spremna ak i

pomiriti se s njom, dati joj posljednju ansu, zaboraviti na svu srdbu, ali samo ako

Aminat zato ozdravi. Leala sam s glavom na jastuku i tiho aputala za sebe.

Kalganov mi je za tih noi okretao lea i drao ui zaepljene. Nije volio da

razgovaram s Bogom. On nije vjerovao u Boga i nije htio da ga sramotim time to

vjerujem u njega. Prije svega nije htio da drugi doznaju kako vjerujem u Boga, ak i

da razgovaram s njim. Pa u naem krevetu ne postoji nitko drugi osim nas dvoje,

uzvratila sam. Tonije reeno, osim nas dvoje i Boga.

Kalganov je u to vrijeme openito postao veoma osjetljiv. Sledio bi se od

uzreica kao to je hvala Bogu. Jo bi gore bilo ako bi Aminat iznenada rekla

tikrik umjesto ulica, ili ga oslovila s babaj. Kalganov mi je predbacivao da sam te

24

rijei prokrijumarila u kuu ne bih li Aminat uskratila za priliku da odraste kao

normalno sovjetsko dijete. Bila sam nevina jer preko mojih usnica takve rijei pred

Aminat nikada ne bi prele. Moda su plivale negdje u njezinoj tatarskoj krvi. Ali ja

sam bila obzirna. Kad sam god mogla zadrala bih za sebe svoje gledanje na stvari.

Kalganov je ipak bio samo mukarac i imao je slabe ivce.

Pedijatrica koja je lijeila Aminat rasprostrla je po stolu rezultate pretraga.

Djevojiini leukociti, trombociti, eritrociti, antitijela, nekakve sumnjive bjelanevine,

pigmenti i prutii, sve je to bilo tono prebrojeno i zabiljeeno, poneto ak i dvaput,

jer su prve probe bile oneiene ili su se prosipale. Djevojiin EKG nalazio se

pokraj rendgenskih snimaka, a pacijentica je reagirala oduevljeno:

Pogledaj, kostur!

Nisam je udarila iako mi je bila izguvala haljinu. Bojaljivo sam pogledavala

prema njezinoj lijenici. Ta pretila ena s raskutranim ptijim gnijezdom gdje su

drugi nosili frizure sad je trebala izrei sud hoe li moja djevojica ivjeti, i ako

hoe, pod kakvim uvjetima.

Pogledala sam je. Ona je odmahnula glavom. Osjetila sam kako su mi se ruke

poele tresti.

Aminat skoi s mojega krila i stane pokraj mene. Poela je navlaiti moju zlatnu

naunicu, a ja jo nisam imala snage za odgojnu mjeru jer je pedijatrica napokon

poela govoriti.

Neko sam je vrijeme pozorno sluala. Govorila je dugo, a ja sam je gledala u

lice koje me je podsjealo na loe ispeenu palainku. Shvatila sam da Aminat jo

nee umrijeti. Svakako ne sada. Da e moda ak i ozdraviti. A moda i nee. To se

nije moglo tako tono rei. Rezultati su se mogli tumaiti na razliite naine. Moda

je to to su joj ruke bile otekle bila samo alergijska reakcija. Ali moda je bila u

dodiru i s Kochovim bakterijama. Svakako, sanatorij za djecu s plunim bolestima

sad je bio pravi izbor.

Podigla sam oi prema pukotinama na bijelom stropu poliklinike i zahvalila

Bogu.

25

Sanatorij za djecu s plunim bolestima

Nisam rekla Aminat da e sljedea tri mjeseca provesti u sanatoriju za djecu s

plunim bolestima. Smatrala sam da previe rijei moe vie nakoditi nego pomoi.

Dogovorenog dana spakirala sam u naprtnjau njezine gaice i drugu odjeu i

odjenula je toplo. Sanatorij je bio usred crnogorine ume, u staroj vili koja je neko

pripadala nekom klasnom neprijatelju. Dva sata morali smo putovati vlakom prema

sjeveru i onda sii na malom, pustom kolodvoru.

Bilo je veoma hladno. Aminat se grevito drala za moju ruku. Pola sata hodale

smo kroz umu, dok nismo stigle do ulaznih vrata sanatorija. Ja sam oduvijek i

posvuda umjela pronai najkrai put, makar mi ta mjesta bila i posve nepoznata.

Naelno nikada ne bih zalutala, ni u gradu ni u umi. Uvijek bih znala kad koji

autobusi voze i kamo, a na stanici bih osjetila da se autobus pribliava ak i ako jo

ne bi bio na vidiku.

Zato je ovdje tako uasno tiho? upita me Aminat.

Zato objasnih joj.

Znala sam da e se novo okruenje Aminat initi veoma udnim. Ona je roena

kao gradsko dijete. U umu s njom nikada prije nisam ila, u najboljem sluaju s

vremena na vrijeme u park. Nikada u ivotu ona nije vidjela toliko stabala poredanih

tako tijesno jedno do drugoga. itav ivot njezino obzorje krasili su tvorniki

dimnjaci. Kad bi Aminat naveer legla u svoj kreveti, brujanje cestovnog prometa

uljuljalo bi je u san.

Aminat se osvrne oko sebe. Oi joj odjednom postadoe posve uske, to je bio

nedvosmislen znak da se nije slagala s onime to joj se dogaa. A nije imala jo ni

pojma da e ovdje morati ostati puna tri mjeseca, posve sama, sa stranim ljudima,

bez svoje bake.

26

Otvorila sam ulazna vrata, uspela se kamenim stubama do ulaza i ula u

mraan hodnik u kojem su na nanizanim kukama visjeli vlani djeji kaputii.

Zidove su krasile izblijedjele bubamare u ulju. Malo podalje neto je lupkalo.

Idemo kui ree Aminat odluno.

Oslobodila sam prste iz stiska njezine ruice, uhvatila je za kapuljau i povela

dugakim hodnikom do staklenih vrata iza kojih su za malim stolovima sjedila djeca

bezizraajnih lica i jela iz metalnih zdjelica, pa sam napokon shvatila otkud lupkanje.

Predala sam Aminat, njezinu naprtnjau i uputnicu prvoj zaposlenici sanatorija koja

mi je izala ususret.

Ta je ena nosila kutu posivjelu od uestalih pranja. Imala je lice rukovodee

osobe. Proitala je cedulju i rekla:

Aminat Kalganova? Ah, da.

Potom uzme za ruku moju Aminat i odvede je. Aminat poe s njom, posluna

poput dobre djevojice, ali se u hodu svako malo okretala za mnom. Meni pade

kamen sa srca. Aminat je zasigurno vrsto raunala s time da u je, kad se za

nekoliko minuta vrati, smjesta odvesti natrag kui.

Priekala sam dok mi njih dvije nisu iezle iz vidnog polja i urno se dala na

povratak. Nisam uspjela dovoljno brzo izai iz domaaja djetetova glasa. Na

umskom puteljku sustigao me njezin bijesni, oajniki krik.

Tri tjedna kasnije nazvali su me i rekli da je Aminat dobila arlah i da moram

smjesta doi po nju. Odvezla sam se vlakom do ume i otila ve poznatim putem do

sanatorija.

Aminat je sjedila u staklenom kavezu, u kojem su stajali jedan krevet i jedan

noni ormari. Tamo su je drali izoliranu od druge djece, objasnila mi je voditeljica

sanatorija. Rekla je da e me osobno smatrati odgovornom za epidemiju arlaha koja

e izbiti ako je Aminat uspjela zaraziti drugu djecu.

Aminat je u majici i tramplicama sjedila na krevetu i buljila kroza staklene

zidove u ljude koji bi prolazili pokraj nje. Nije me prepoznala. Njezine crne oi

okrznule su prvo mene, a onda voditeljicu sanatorija. Onda su se vratile meni i

poele se iskriti.

Aminat se itavim tijelom zaleti u staklenu plohu. Vidjela sam njezine bijele

zubie u spljotenu osmijehu prepunom nade. Mrlje na njezinu licu vidjela sam tek

kasnije.

27

Ule smo u stakleni kavez i Aminat skoi na mene, zagrli me ruicama i

noicama i pritisne tako snano da mi je ponestalo daha. Potapala sam je po leima,

rekla no, no i pokuala je spustiti na pod.

No? upita voditeljica sanatorija trijumfalnim glasom.

Ne rekavi vie ni rijei, sjela je na krevet, stisnula Aminat nogama i podigla joj

majicu.

Ugledala sam bezbroj malih crvenih pritia, koji su se na djevojiinim leima

stapali u zvijea i galaktike. Stavila sam naoale i sagnula se dublje nad njih. Meu

mnogo ime to sam veoma dobro znala bilo je i to da je arlah izgledao posve

drukije.

Ona je samo pojela neto loe rekoh. Pa to ipak nije arlah.

Imate li struno medicinsko obrazovanje? upita voditeljica sanatorija.

Ona je imala struno medicinsko obrazovanje, ali nije mogla razlikovati arlah

od urtikarije. Ili, pak, to nije htjela. Slutila sam to je posrijedi. Aminat nije bila

jednostavno dijete nigdje, pa ni ovdje.

Idite s djetetom u svoju polikliniku rekla je.

ut ete vi jo za nas dobacila sam dok smo odlazile.

Uzela sam djevojiinu naprtnjau a potvrdu da je dijete Kalganova oboljelo od

neke opasne zarazne bolesti, da je vjerojatno u ivotnoj opasnosti i stoga ga hitno

valja izolirati poderala sam putem i pustila komadie da odlepraju meu borovima.

Aminat me drala za ruku i skakutala po snijegu. Smijala se od uha do uha dok

je vlastitim rijeima saimala tri tjedna provedena u sanatoriju.

Bilo je uasno. Morala je spavati u spavaonici s pedesetero druge djece. Prvih

nekoliko dana nije mogla jesti iz tih metalnih tanjura jer je lica tako odvratno

lupkala po njima. Sva djeca morala su prije spavanja zajedniki prati noge. Runici

su se presavijali ovako: uzdu, uzdu, jo jedanput uzdu, onda poprijeko. Jedna od

odgojiteljica neprestano je priala jezive prie. Aminat se gotovo svakog jutra budila

u tuem krevetiu, pokraj nekog drugog djeteta, i ne bi znala kako je dospjela tamo.

Nikad, nikad vie nije htjela sluati nikakve prie. Svakog dana dobila bi injekciju u

ruku, a igle su bile toliko duge da su mogle probiti djeje ruice. Sva djeca koja su

nou htjela na zahod morala su uzeti nonu posudu koja se praznila tek ujutro.

Aminat je tek prekjuer stekla prijateljicu, djevojicu koja je od roditelja dobila

vreicu bombona i sve ih podijelila s njom. U noi ju je onda poelo svrbjeti, a ujutro

28

su je pitali je li ve imala arlah, to je bio najsretniji trenutak tijekom protekla tri

tjedna jer onda sam se pojavila ja i odvela je sa sobom!

Stigle smo na mali naputeni kolodvor i sjele na klupu. Vlak koji je moju malu

djevojicu i mene trebao iz ume vratiti kui polazio je tek za pola sata. Iznad ume

izlazilo je sunce, prve blijede zrake okrznue nam obraze. Okrenule smo lica prema

nebu.

Aminat, prestani zamolila sam je. Od njezina me je blebetanja ve bila

zaboljela glava. Proteklih sam tjedana bila posve zaboravila koliko je djevojica

mogla govoriti.

Gotovo svake veeri jeli smo heljdinu krupicu nastavi Aminat.

Hoe li da ti radije ja ispriam jednu priu? prekinuh je.

Ne! viknu Aminat.

Rijetko kad sam je vidjela toliko sretnu kao toga dana. Ali s priama, to je bilo

sigurno, nikad vie nije htjela imati nikakva posla.

29

Posvuda izdajnici

Dva dana kasnije mrlje bijahu nestale. Ali ja Aminat vie nisam vratila u sanatorij.

Izgledala je zdravo. Uza svaki obrok davala sam joj po komad kruha i eanj

enjaka i pokazala joj kako da njime namae koru. Aminat nije marila za kruh, ve

je enje enjaka jela itave. Bila sam sigurna da se sad vie nee razboljeti: u

enjaku je bilo mnogo vitamina. Poslala sam je natrag u djeji vrti. Tri dana kasnije

dola sam naveer po nju i ustanovila da je Aminat netko ve odveo.

Jedva sam se uspjela obuzdati da odgojiteljicu koja mi je prenijela tu vijest ne

zgrabim za rever njezine bijele kute. Kuta je bila nova, a nova je bila i odgojiteljica.

Nikada prije nisam tamo vidjela njezino glupo lice. Bila je posve mlada i sigurno je

upravo bila zavrila svoju izobrazbu. Vidjelo se po njoj da na pedagokoj strukovnoj

koli nije nauila bogzna to. Pa ja sam i sama radila na jednoj i dobro sam znala to

se ondje zbiva. Poznavala sam sve te djevojke koje se koluju u kolama poput nae.

Sve su one tvrdile da vole djecu, ali su zapravo bile lijene, zanimale se samo za

mladie i imale strahovito glupa lica.

Mama je ve bila ovdje frfljala je nova odgojiteljica sva ozarena.

Sjela sam na nisku klupu na kojoj su djeica obuvala cipelice.

to? zastenjala sam.

Mama je dola po Anju. Anja je bila tako vesela to za promjenu jednom ne

odlazi posljednja.

Zatvorila sam oi i pokuala se pribrati.

Mama je duevno poremeena rekla sam naglaeno mirno. Mama je

opasna psihopatkinja. Pa zar ne znate da mamu ne smijete ak ni putati ovamo?

30

Glupaa poravna jednu girlandu koja je resila dovratak u povodu praznika

Sovjetske armije.

Ne, o tome ne znam nita ree posve mirno. U vezi s time nisam dobila

nikakve naputke.

Otila sam ne rekavi vie ni rijei. Ma koliko gorko zvualo, bila je u pravu.

Zatitni bedem koji sam bila sagradila oko Aminat bio je tek od papira i bilo je

pitanje vremena kada e se raspasti. Morala sam priznati da sam bila previe naivna,

predobra srca. U biti to je bila pravedna kazna.

Ali Aminat, Aminat je nije bila zasluila.

Odvezla sam se kui. Kalganov je ve bio tamo. Jeo je hladan kosani odrezak

koji sam napravila veer prije i u zdjeli ostavila u hladnjaku. Oito vie nije imao

snage da ga podgrije.

SULFIJA! viknuh promuklo i potrah do telefona.

Okrenula sam broj njezina doma.

Sulfija Kalganova! viknula sam u telefon. Otela je malo dijete!

U pozadini se uo veseo amor. Ondje se sigurno opet neto slavilo.

Sulfija Kalganova ovdje odavna vie ne ivi, eno ree neki glas.

Spustila sam slualicu i oteturala do kuhinje. Moj je suprug prekriio ruke na

trbuhu i gledao kroz prozor.

Kad si posljednji put vidio Sulfiju? izderala sam se na njega. On iznenaeno

podrigne.

Prije dva tjedna, mislim promrmlja potom. Kad se, no, kako da kaem,

kad se udala.

Nisam to mogla shvatiti. Ni u koga se vie nisam mogla uzdati: iz svakoga su

kuta plazili izdajnici. ak i Kalganov, ta ameba, taj beskimenjak, ta meduza bez

otrova, bio se osmjelio da me slae. A ja sam ponovno ispala tako prostoduna.

Sad se ispostavilo da je on preda mnom imao tajne. Susreo se s naom kerkom

Sulfijom i obavijestio me o tome tek kad vie drukije nije ilo. ovjek se jednostavno

ni u koga na ovome svijetu vie ne moe uzdati.

Zato mi nisi rekao nita o tome, betijo?

Zato to me zamolila nastavi on mrmljati. Zato to te se toliko boji.

Boji? Mene? Ma, tko se moe bojati mene? Mene se nitko ne mora bojati. Pa ja

samo elim najbolje. Stavi tanjur u slivnik, idiote!

31

Sat vremena kasnije zajedno smo napustili na stan. Htjela sam znati sve.

Htjela sam vidjeti sve. Htjela sam da mi se vrati Aminat. Htjela sam biti sigurna da

joj se nije dogodilo nita strano.

To je shvatio ak i moj suprug. Poto sam mu sve objasnila, ponovno me poeo

sluati, pa mi je pokazao restoran u kojem je Sulfija proslavila svoje vjenanje. Za

divno udo restoran nije bio lo. Onda smo se autobusom odvezli jo jedanaest

stanica i on mi pokae ulicu u kojoj je sada ivjela.

On je sve to znao! Samo telefonski broj nije imao, rekao je da jo nema telefon

jer da je kua novogradnja.

Sulfijin suprug, rekao je Kalganov, bio je njezin bivi pacijent. Pregazio ga je

auto i na Sulfijinu su ga odjelu ponovno skrpali. Ona ga je njegovala dok nije

ozdravio. Na dan otputanja on ju je zaprosio. Zvao se Sergej.

Sergej! frknuh prezrivo, navlaei svojega Kalganova kraj beskrajna niza

deveterokatnica.

Nemoj tako brzo, Ruice preklinjao me je on.

Jesi li bar siguran da si dobro upamtio ulicu, tarantulo jedna?

On trepne oima. Padao je snijeg, pa su se pahuljice lijepile za njegove crne

trepavice koje sam prije dvadeset i pet godina toliko voljela.

Mislim da jesam ree on.

Misli? Samo misli? Ne zna tono?

Ma, ne znam ree on. Pa ne znam ja uope nita. Pa to svi vi samo hoete

od mene? Pa nisam ja nita kriv.

Potapala sam ga izmeu lopatica. Pritom mi je aka utonula u kou njegova

skupog, prije dvije godine kupljena kaputa od janjeega krzna. Pazila sam da se

dobro odijeva; napokon, bio je moj suprug, a osim toga je u sindikatu obnaao vanu

dunost. Ostavila sam ga da stoji i pohitala naprijed. Onda me sustigao i ja sam ga

ponovno uhvatila pod ruku. Bio je kup govana, ali drugog supruga jednostavno

nisam imala.

Onda sam u hipu zaboravila Kalganova jer je negdje zaplakalo dijete.

uje li? uje li? Je li to ona?

to? upita moj mu, pa zastane i stane vrtjeti glavom amo-tamo.

Sluaj, dijete plae.

Mu mi stade oslukivati. Imala sam osjeaj da mu se ui ispod ubare pomiu

od napetosti.

32

Nita ja ne ujem ree.

Gluh si ko top.

Jo smo malo trkarali ulicom gore-dolje.

Promatrala sam kue, balkone, prozore. Na balkonima su stajale skije i saonice.

Na prozorima su visjele vreice sa zamrznutim mesom. Na prozorskim su daskama

stajale biljke lonanice i sjedile make. Neki su balkoni bili nakrcani polomljenim

namjetajem, starim cipelama i praznim bocama. Ljudi tek to usele od stana ve

naprave svinjac. Iz posuda je virilo posueno cvijee prekriveno svjeim snijegom.

Tu i tamo ugledala bih ak i poneko staro drvce na kojem je jo bilo ostataka

novogodinjih ukrasa.

Moj mi se suprug zaklinjao da mu Sulfija nije rekla kuni broj. Vjerojatno je

pretpostavljala da mi se nee moi suprotstaviti.

Nita ja ne znam, Ruice moja. asna pionirska ree on.

U toj ulici, u tim novogradnjama, stanovalo je nekoliko tisua ljudi. Razmiljala

sam koliko bi potrajalo kad bih ula u svaku zgradu i pozvonila na svaka vrata.

Pojavila se neka ena koja je u kolicima vozila malog posranca. Nisam pala u

iskuenje da to dijete pobrkam s Aminat. Bilo je premalo i preruno.

Nos mojega supruga stao je crvenjeti. Oi su mu zasuzile. Bilo je veoma hladno

i on je izgledao vie nego jadno. Da sam ba ja morala imati takvog bijednika uza se.

Bilo kako bilo, bar se vie nije alio.

Idemo kui rekla sam.

Stvarno?

Radovao se kao malo dijete. Nije bio izdrljiv i htio je na toplo, piti aj, jesti

kosane odreske.

Idemo sad natrag na stanicu, samo zbog tebe, zmijo rekla sam, okrenula se i

pola.

Jo sam se pet puta odvezla onamo, sama. Prolazila sam ulicom gore-dolje, u

razna doba dana i noi. Zaustavljala sam ljude koji su izlazili iz kua i pitala ih

poznaju li Sulfiju Kalganovu. Ali nisu je poznavali. Pitala sam ih jesu li vidjeli neku

goljavu Tatarku kako za ruku vodi lijepu malu djevojicu. Nitko je nije vidio.

Tri tjedna kasnije napokon sam ih srela.

Bile su zajedno. Sulfija je drala za ruku moju malu djevojicu. Odmah sam

vidjela da Aminat nije bila dobro odjevena. Nije imala al, a kapa joj je skliznula i

33

izlagala njezine ui reskoj studeni. Crni su joj pramenovi visjeli nad licem. Nosi joj je

bio crven. Dijete je sigurno bilo prehlaeno, to nije nikakvo udo s obzirom na to

kakvu je majku imalo.

Otila sam nekoliko koraka u stranu i sakrila se iza kante za otpatke. Sulfija i

Aminat prole su pokraj mene. Vidjela sam gdje su skrenule i u koju su kunu veu

ule. Pourila sam za njima. ula sam dizalo kako polazi i vozi dugo, sve do

potkrovlja. Naposljetku se visoko gore zalupie vrata.

U vei je lijepo mirisalo jer je kua jo bila nova. Mirisi boje i kemije irili su se

zrakom, veoma isti, ali ja sam znala da to nee potrajati dugo. Za godinu dana ti e

svjee olieni zidovi biti prepuni krabotina, make i pijanci zapiat e sve kutove, i

budu li ljudi imali sree, ostat e im lagan daak nade u bolji ivot kakav se useljava

u svaku kuu.

Malo kasnije stajala sam na devetom, posljednjem katu. Ondje sam vidjela

etvera vrata. A iza jednih od njih pjevuio je djeji glasi koji sam poznavala.

Nisam pozvonila na Sulfijina vrata. Jo ne. Potiho sam se spustila niza stube,

izala iz zgrade i udahnula hladan zimski zrak koji je mirisao na lubenice. Nada mi

je nadimala plua, mogla sam se vinuti uvis poput balona.

34

Razgovor o atomima

Kakvim se poslom zapravo bavi Sulfijin suprug? Taj Sergej? pitala sam

Kalganova dok je sjedio u kuhinji i vilicom mrvio palainku punjenu mljevenim

mesom.

On neto promrmlja. Usta su mu, kao i uvijek, bila puna.

Nekakav je fiziar rekao je napokon. Meu zubima su mu se vidjeli ostaci

peena luka.

Aha rekoh zamiljeno. Tako, dakle.

Nisam stvarno vjerovala u to. to bi moja ki Sulfija, koja ni s devet godina nije

znala poteno itati, a raunanje joj ni danas nije jasno, mogla raditi s fiziarom? I

prije svega, to bi fiziar s njom? Vodio razgovore o atomima?

U devet sati ujutro napokon sam pozvonila na vrata Sulfijina stana. Odjenula

sam lijep, dugaak krzneni kaput, ubaru, ukusno se naminkala i uzela sa sobom

kutiju najskupljih bombona. Bili su ve malo stariji jer sam ih prije dosta vremena

odluila sauvati za neku posebnu priliku. I sad se napokon pruila.

S druge strana vrata bilo je jako tiho. Onda sam ula utanje, kaljanje i

psovke, gole noge na linoleumu. Vrata su se otvorila i ja sam prvi put ugledala

pravoga pravcatog mukarca koji je ivio sa Sulfijom svojega zeta.

Na prvi pogled posumnjala sam da je doista fiziar. Izgledao je priglupo. Ali

morao je biti nekakav prirodnjak jer nije odlazio na vrijeme na posao i oito je

prijepodneva provodio sam kod kue. Krupan kao medvjed, kose boje ita, dugake

i neoeljane, kovrave. Dlake na prsima bile su mu malo tamnije. Noge...

Mukarac se sakrije iza vrata.

to je? upita gurajui glavu van.

35

Ja sam Rosalinda rekla sam i draesno se osmjehnula. Lijepo da se

napokon moemo upoznati.

Ro-sa-lin-da? ponovi on slog po slog. Da, imala sam lijepo ime, proizilo iz

jednoga stranog ljubavnog romana. Nisam ja bila tamo nekakva Katja ili Larisa.

Rosalinda... promrmlja on. Pa to je...

Od moje ste keri sigurno ve uli mnogo toga o meni! rekla sam i stala

visokom petom na prag.

Reagirao je brzo, moda je ipak bio fiziar.

Ah, kako neugodno! Ozdravili ste?

Ozdravila? upitala sam i objema rukama gurnula vrata. Pritom sam ga oito

malo priklijetila jer je ispustio priguen krik, ali me na kraju ipak pustio u stan i stao

se beskrajno ispriavati.

Nadmono sam kimnula glavom dok je on hitro mugnuo iza ugla. S obzirom

na njegovu veliinu i stas to se nije razumjelo samo po sebi. Gae su mu bile nove i

oito iste.

Kalganovu su takoer potrebne nove gae, odluila sam.

Molim vas, udobno se smjestite, odmah se vraam! viknu moj oito dobro

odgojeni zet iz dubine stana.

Taj je stan imao najmanje dvije sobe i kuhinju. Svukla sam kaput, ali sam

odluila zadrati izme. Ula sam u kuhinju i sjela na stoli.

Kuhinja je bila u redu, najmanje osam etvornih metara. Stol je bio nov,

plastini stolnjak na njemu takoer. Djetetova alica sa zecom suila se pokraj

tanjura. tednjak nije bio osobito ist. Na prozorskoj su dasci stajale ae s lukom, ije

su se zelene mladice propinjale prema stropu. To je Sulfija bila nauila od mene: tako

se i zimi moglo povoljno dobiti vitamine.

Vitamini su, to sam u meuvremenu nauila, ipak najvaniji u ivotu. Od

pogleda na luk postala sam mirna i velikoduna. Odluila sam da u Sulfiji pri

sljedeem posjetu dati i malo ajne gljive koja je uspijevala u mojoj kuhinji. Od te se

gljive dobivao veoma ukusan, zdrav napitak, okusom slian kvasu. Bio je tovie

mnogo bolji, jer je kvas koji se mogao kupiti na ulici jamano bio nehigijenski. Prije

sam ga svejedno zgodimice znala kupovati za Kalganova, pa i za Aminat. U

meuvremenu sam poela uzdignute glave prolaziti pokraj malih cisterni na

rubovima kolnika, iz kojih su prodavaice u zamrljanim pregaama ukastu

zapjenjenu tekuinu toile u vreve i plastine vreice u kojima je kvas izgledao kao

mokraa. Meni mnogo vie odgovara moja ajna gljiva koju sam dobila od kolegice.

36

Mora se samo redovito hraniti ajem i eerom i napitak je garantirano zdrav i

higijenski.

Moj se zet ponovno pojavi, ovaj put u zamaenom kunom ogrtau. Jo mi

nije bilo posve jasno to bih trebala misliti o njemu. Natoio mi je malo hladnog aja,

u kojem su jo plivali listii, i dotoio mi u alicu vrele vode. Pritom me pitao je li mi

bolje sa srcem i kako je bilo na lijeenju.

Tada sam sve shvatila.

Sulfija, taj mali balegar, bila me je preutjela. Uklonila me je tako to mi je

pripisala razne boletine i odlaske na dugotrajna lijeenja. To svakako nije bilo

rjeenje koje bi govorilo o dalekovidnosti.

Moje je srce oduvijek kucalo pravilno, polagano i stabilno. Bolesni su

uglavnom bili drugi. Ali ja sam odluila prihvatiti Sulfijinu podmuklu igru.

Bolje mi je rekla sam. I, svia li vam se u braku?

O da, jako ree moj zet sjajnih oiju. Znate, ba smo veoma sretni. Otkako

mala Anja ivi s nama, Sonja je jednostavno procvala. Prekrasno je od vas to ste

moju suprugu podupirali u tekim vremenima, ali ja sam odmah osjetio da ona sve

eli uzeti u svoje ruke. Htjela je da nae dijete bude s nama. Svaka normalna majka

eli imati dijete uza se, zar ne?

Udahnula sam i izdahnula. Otkad je to moja Aminat bila nae dijete? Otkad je

to Sulfija bila normalna majka?

Ali Anji jako nedostaje baka priopi mi zet. Nedavno su u djejem vrtiu

dobili okoladne bombone jer je nekomu bio roendan. Anja je svoj bombon donijela

kui i rekla da ga prereemo na tri dijela, jedan za nju, jedan za Sonju i jedan za

baku. Komadi za baku htjela je spremiti. Naravno da to nismo napravili. A i bilo je

samo nekoliko mrvica.

Soja? upitah zaueno. Ime je, istina, ve bio spomenuo, ali ja nisam

shvatila na koga misli.

Da, Soja, moja supruga.

Ah, tako rekla sam. Sad je, dakle, Soja.

Nisu imali dvije, nego ak tri sobe. Samo za sebe. Iako ih je bilo samo troje. Pa

nismo u inozemstvu. Tko je kod nas imao trosobni stan za tri osobe? ak ni

Kalganov kao predsjednik sindikata. Ali za to je doista sam bio kriv: nije htio da

nama bude bolje nego drugima, pa se premalo trudio da nam olaka ivot. Da nije

bilo mene, on bi vjerojatno jo stanovao u nekoj viekrevetnoj sobi u domu.

37

Paljivo sam pogledala zeta. Kako je Sulfija mogla upecati takvog mukarca? Je

li mu u bolnici neto umijeala u boicu s infuzijom?

Kad sam se probudio iz narkoze i vidio Soju, mislio sam da je aneo

odgovori mi zet na moje neizgovoreno pitanje. Podigao je rub svojega kunog

ogrtaa i pokazao mi nogu na kojoj su se izmeu kutravih dlaka sjajili svjei oiljci

boje praia.

Razumijem rekla sam i odahnula kad je ponovno pokrio svoje ekstremitete.

Doite nam u nedjelju u goste rekla sam. Pozivam vas na ruak, cijelu

obitelj, sve troje. Odlino kuham. Mi smo Tatari, znate?

Moj zet trepnu oima.

Vrlo rado.

Sunce se uhvatilo za njegove trepavice boje ita.

U nedjelju nisu doli. Upravo sam se spremala pripremiti jelo. Dugo sam

razmiljala to bih kuhala. Najbolje neko tatarsko nacionalno jelo, koje moj zet jo

nikad nije kuao. Problem je bio to sam sama odrasla sasvim bez tatarske kuhinje.

Nakon junake smrti mojih roditelja 1945., u posljednjoj godini Drugoga

domovinskog rata, mene su s bratom otpremili u sirotite, a ondje su se jela

uglavnom juha od krupice. Naravno da sam svejedno znala dobro kuhati. Nauila

sam sama. Ali nikada nije postojala neka baka koja bi me mogla uputiti u kulinarske

posebnosti naega naroda. Svoju baku Aminat nikada nisam vidjela, samo sam ula

da je bila veoma tvrdoglava i ponosna ena. Postojala je i Kalganovljeva obitelj, koja

je dijelom ivjela na ladanju, ali ono to se ondje posluivalo u meni je izazivalo

snanu potrebu za povraanjem jer je bilo tako nehigijenski pripremljeno.

Odluila sam improvizirati. Dok sam jo studirala, dijelila sam u studentskom

domu sobu s jednom Uzbekistankom i jednom Bakirkom. Sjetila sam se tih dviju

djevojaka i jela koja su znale kuhati. Onda su mi poele dolaziti ideje i neka mi

netko dokae da to nije bila prava tatarska kuhinja.

Na trnici sam kupila riu i ovnovinu i sastojke za ak-ak1. Uto je zazvonio

telefon. Otkako je Sulfija nestala, Kalganov se vie nije rado javljao, ali ja sam se

izvikala na njega. Ruke su mi bile pune brana. Bio je posluan.

Sojuka je na telefonu! viknuo je iz hodnika. Mora se javiti!

1 ak-ak - desert od tijesta slinog tijestu za utipke prelivenom sirupom od meda, limuna, narane i mukatnog

oraia

38

Gurnula sam ruke pod mlaz vode iz slavine i temeljito ih obrisala runikom.

Onda sam svojem suprugu iz ruku uzela slualicu. Nije mi jo bilo posve jasno tko

me zove. Nisam mogla pratiti sva ta silna Sulfijina nova imena.

Da? rekoh na telefon.

Neu doi apne mi slualica Sulfijinim glasom.

Ba teta rekoh. Onda u tvojem suprugu dati da neto za tebe ponese

kui.

Neemo doi zaumi Sulfijin glas u mojem slunom kanalu. Ne mogu. Ne

moemo. Ne elim.

Kako to misli, ne elim?

Samo preko mene mrtve. Oprosti mi.

Zajecala je, a ja sam odmaknula slualicu od uha. Sa Sulfijine strane ulo se

brujanje automobila. Oito je nazvala iz telefonske govornice.

Je li ti suprug sluajno u blizini? upitah.

Ne! viknu ona. Nemoj razgovarati s njim!

Pazi malo, kerice rekoh joj. Mi smo jedna obitelj. Zar ne bi bilo bolje da

se jedni prema drugima odnosimo civilizirano?

Ona poklopi slualicu.

Na ruak sam pozvala Klavdiju jer nam je sad bilo mnogo toga ostalo. Imali

smo brdo hrane, a Klavdija je imala silan tek. Digli smo ae i nazdravili. Prije ili

poslije oni e doi, pomislila sam.

Sljedeeg dana nazvala sam svojega zeta na posao. Ispriao se zbog Sulfijina

ponaanja. Rekao je da se ona katkada ponaa posve iracionalno i da je on tu sasvim

nemoan. Kad je doznala da je on prihvatio moj poziv na nedjeljni ruak, poela se

tresti i jecati. Onda je izjurila iz stana.

Ponovila sam kako bih voljela da se ponaamo kao civilizirani ljudi. Rekla sam

da smo ipak obitelj. Rekla sam da se uzdam u njega.

On je rekao da e uiniti sve to moe.

39

Nema manira

Jedva sam je ponovno prepoznala.

Jo je bila goljava. Ali nosila je lijepu crno-bijelu haljinu s tokicama. Haljinu

kakve ene poput nje obino ne nose. Bolje bi pristajala enama poput mene.

Na glavi je nosila vunenu kapu kakvu nose stare ene dok se smrzavaju na

autobusnom stajalitu. Sulfija je skine i kosa joj padne na ramena, duga, crna, ravna.

Zar je napokon postala gua?

Pozdravljam te, mama ree Sulfija.

Moj je zet stajao iza nje drei u ruci struak duboko smrznutih karanfila, koje

je vjerojatno upravo bio kupio u nekom pothodniku. Ponosno se smjekao. Nije bilo

jednostavno, morali smo zajedniki svladavati Sulfijin otpor, djelujui na nju

istodobno s dviju strana. On je oito imao velik utjecaj na moju ker. Mislim da je

Sergeju laskalo to za punicu ima prelijepog labuda poput mene, kad se ve morao

oeniti runim paetom.

Ali najvanije je bilo da sam konano vidjela Aminat. Morala sam se svladati

da je smjesta ne zgrabim i obaspem njezino predivno lice poljupcima.

Uite, dragi moji rekla sam srdano i uzela svojem zetu struak cvijea iz

ruke.

Nemojte biti tako srameljivi dodala sam jer je Sulfija stajala kao

skamenjena. Aminat jednim pokretom oljuti sa sebe kapu i bijeli krzneni kaputi,

pusti oboje da padne na pod, zagrli me objema ruicama i pritisne lice uz moj trbuh.

Paljivo sam spustila ruku na njezinu glavu. Nisam htjela da se primijeti koliko

je taj dan za mene bio sretan.

40

U naoj smo sobi prostrli velik stol. U takvoj prilici nismo htjeli jesti u kuhinji.

Bila je to soba u kojoj je Sulfija odrasla, provela djetinjstvo i djevojatvo. Kasnije je to

bila njezina zajednika soba s Aminat, a onda neko vrijeme djevojiina djeja soba.

Otkako sam izgubila Aminat, soba je zjapila prazna. Namjetaj je, dodue, jo stajao

unutra, hladan i nekoriten, ali sobi nisam uspijevala ponovno udahnuti ivot iako

sam bila kupila nekoliko novih djejih knjiga i jednu lutku. Sve sam to ponovno

spremila i ostavila u dubinama svojeg ormara da eka pravi trenutak.

Praznom sam se sobom sluila za to vrijeme kao ostavom za svoju ajnu gljivu,

koja je uspijevala tako dobro da joj je u meuvremenu trebalo sve vie prostora. Prvo

sam je drala u staklenci od pet litara, gdje je izgledala kao tuce slijepljenih palainki

u mutnoj tekuini. Ali ona je rasla sve jae i jae, a napitak koji je stvarala bio je sve

oporijeg okusa i u nekom je trenutku postao prejak. Odvojila sam pojedine slojeve i

premjestila ih u nove staklenke, u kojima su nastavili rasti. Staklenke sam ostavila na

irokoj prozorskoj dasci u nekadanjoj djejoj sobi. Tako sam se osjeala bolje jer bih

se katkada pribojavala da e mi Klavdija potajice bacati nekakve otpatke u ajnu

gljivu budem li je i dalje bez nadzora ostavljala u kuhinji.

Nije bilo jednostavno nabaviti tolike prazne staklenke. Uope, staklenke su bile

vrijedan imetak, skupljala sam ih posvuda, uzimala ih od svojih kolegica, odlazila u

potragu za odgovarajuim poklopcima i nikada nita nisam bacala.

Sad smo na veliki stol odgurali do sredine sobe. Bila sam najbolja kuanica

koju ovjek uope moe zamisliti. Rasprostrla sam stolnjak od tirkanoga bijelog

platna i ukrasila ga strukom prekrasnih crvenih rua. Te sam rue dobila na dar od

roditelja djevojice koju su zbog neprestana markiranja upravo htjeli izbaciti iz

strukovne kole. Roditelji su me pobrkali s ravnateljicom strukovne kole jer sam

jednostavno tako nastupila. Kad su shvatili da su struak cvijea darovali pogrenoj

osobi bilo je prekasno. Bih su previe pristojni da bi zatraili da ga vratim.

Smrznute karanfile koje mi je donio zet odnijela sam u kuhinju: sigurno bi mu

bilo neugodno da ih je morao usporeivati s mojim ruama. Izvadila sam nae

najljepe posue, ae za vino i za vodu, skuhala ulpu, finu goveu juhu s

komadima mesa u glinenoj zdjeli, a kao glavno jelo posluila sam pilav na rii s

ovneim mesom i groicama.

Sjeli smo za stol. Da Aminat nije sve vrijeme blebetala, za rukom bi bilo

sasvim tiho i ja bih morala potaknuti razgovor. Zapravo bi to bio zadatak mojega

supruga, ali on u tome nije bio vjet, a i rado je jeo u miru. I tako je Aminat punih

usta govorila za petero. Postavljala je pitanja i sama na njih odgovarala. Nije imala

manira. Sve emu sam je jednom nauila bila je posve zaboravila.

41

Dijete moje podsjetila sam je beskrajno njeno mi ovdje ne govorimo

punih usta.

Ona zaustavi bujicu rijei, oito ne shvaajui zato sam to rekla. Maniri za

stolom za Sulfiju oito nisu bili tema. Uskraivanje odgoja djetetu graniilo je u

mojim oima sa zlostavljanjem.

Zato ne? upita Aminat i prui nam prizor napola savakana mesa u svojim

slatkim malim ustima.

To jednostavno izgleda odvratno, draga moja. A ti si lijepa i ne treba

izgledati odvratno.

Aminat nastavi blebetati onemoguujui svaki srameljivi pokuaj odraslih da

zapodjenu razgovor. Sulfija ponovno nije rekla nita, pa sam ja i opet morala

poduzeti nune korake.

Ljubavi, budi na trenutak mirna. Odrasli upravo razgovaraju.

Tko? Pa nitko nita ne govori.

Aminat bezbrino stade okretati glavu od jednog utljivog lica prema

drugome.

To je zato to nas neprestance prekida. Dobra djeca to ne rade.

Tu malena zanijemi i stane se duriti. Ali meni to nije smetalo. Znala sam da s

djecom valja postupati kao s gredicom za povre. Ako se iz njihova karaktera ukloni

korov, urod e biti bolji.

Kako ide na poslu? upitala sam zeta, koji je glasno srkao ulpu.

Ne obavlja se sam ree on i zvonko se nasmije. Ponovno nisam znala to bih

mislila o njemu. Jeo je za trojicu, upozoravajui Sulfiju svako toliko da mu kod kue

ne posluuje tako ukusna tatarska jela kao ja. Rekao je Sulfiji da koji put takoer

napravi ulpu. Uope, da napravi juhu.

Ona se nikada nije osobito zanimala za kulinarstvo rekla sam.

To sam zapazio ree moj zet i nasmije se. Aminat se nasmije s njim. Uputila

sam im strog pogled. Smijati se Sulfiji, to sam smjela samo ja.

Ona jednostavno ima drukije interese rekla sam. Ja sam u svoje keri

poticala druge interese... primjerice...

Pogledala sam Sulfiju i zapitala se koji bi talenti mogli opravdati njezinu

nesposobnost da vodi kuanstvo, ali nita mi nije padalo na pamet. Ona je oduvijek

bila lijena, ba kao i njezin otac.

42

I kako vam je zapravo na poslu? obratila sam se ponovno zetu, ali u tom

trenutku Aminat prevrne au sa sokom od vujeg trna, pa sam je morala poslati u

drugu prostoriju da je kaznim. Deset minuta kasnije pustila sam je natrag u

blagovaonicu i dala joj desert. Sjedila je tiho na svojem stolcu, gledala me poprijeko,

valjala po tanjuriu kuglice ak-aka veliine oraha i nije progovorila ni rijei. Pristupi

li joj se pravilno, od nje se ipak jo moe napraviti dobro odgojeno dijete.

Nitko na meni nije vidio kakvi su mi emer i radost bili na srcu. U Sulfijinu

bezbojnom licu mogla se, naprotiv, proitati svaka misao koja bi joj prostrujala

mozgom.

to sve nisam pokuala, samo da je nauim: kad se boji, to nitko ne treba

vidjeti. Kad sumnja, to nitko ne treba vidjeti. Kad nekoga voli, samo mu to ne

pokazuj! A kad nekoga mrzi, mora mu se posebno ljubazno smjekati. Toliko sam

mnogo radila sa Sulfijom, ali sve je to bilo uzalud. Ona nije imala talenta, nije imala

ak ni iskrice razumijevanja za bilo to emu sam je htjela pouiti. I sad mi se to jo

osveivalo: za rukom je Sulfija iz nedokuivih razloga bila veoma nesretna i to je

mogao vidjeti svatko tko je htio.

Moj me je zet zavolio i to je bilo posve razumljivo. Bila sam lijepa ena. U

kasnim etrdesetima jo sam izgledala kao da sam usred tridesetih. Koa mi je bila

napeta i sjajna, a i minkala sam se svakog jutra prije nego to bih ikamo otila,

makar i samo u kuhinju. U to vrijeme otkrila sam da mi osobito pristaje odjea crne i

crvene boje. Mogla sam si to priutiti.

Na prvom ruku s naom novom, poveanom obitelji nosila sam jednostavnu

crnu haljinu i crne najlonske arape. Moje su noge bile lijepo oblikovane i pazila sam

da se previe ne stanje.

Uvijek sam nosila visoke potpetice. Sulfija to nikada nije radila. Te nedjelje na

nogama je imala neto to je izgledalo kao mjeavina papua i tenisica. Rekla je da joj

je te cipele moj zet donio iz Amerike. Iz Amerike! Zar se ondje nosilo takvo smee ili

su te cipele jednostavno bile posebno jeftine? Da je meni suprug darovao takve

cipele, tjednima ga vie ne bih putala u nau branu postelju.

Dodue, mojeg supruga jo nikada nisu poslali na slubeno putovanje u

Ameriku. Oito sam Sulfiju ipak uspjela nauiti nekoliko vanih ivotnih stvari ako

je sad imala supruga koji je odlazio na takva slubena putovanja.

Sve u svemu, bila je to lijepa nedjelja.

43

Oprostili smo se na hodniku kao civilizirani ljudi. Moj je zet bio veoma

armantan. Sve je pohvalio: jelo, raspoloenje, trud, draesnost domaice. Da ga

nisam prekinula, jo bi bio spomenuo i moju frizuru i moje noge. Bio je mukarac

koji je na eni zamjeivao takve stvari. Obuzela me crna slutnja da u o toj njegovoj

osobini uskoro saznati vie nego to bih htjela.

Sulfija nije mogla dovoljno brzo napustiti na stan. Bit e da se nadala da e

sljedei put doi ovamo tek na karmine za Kalganova. Ali pritom nije obratila

pozornost na Aminat.

Aminat mi se bacila oko vrata i natopila moju bisernu ogrlicu suzama.

Bako, hou da ide s nama jecala mi je u lice.

Odvojila sam joj ruice od sebe i pomilovala je po glavi. Ona se grevito

uhvatila za moju haljinu. Lice joj se razvuklo u runu grimasu.

MOJA BAAAAAKOOOO! NEU DA ME VODE OD TEEEEEBEEE!

Sulfija problijedi. Moj zet nije znao to bi rekao. Moj se suprug pretvarao kao

da je ba negdje drugdje. Ja sam milovala djevojiinu glatku kosu.

Uskoro emo se ponovno vidjeti, ljubavi rekla sam.

Sulfija ustukne. Aminat naglo prestane plakati. Svoje malo uplakano lice

podigla je prema meni.

Mama to ne eli ree.

Ma kakve su to gluposti ree moj zet glasno. Sulfija ostade nijema.

Mama e to sigurno dopustiti rekla sam odlunim glasom. Doi u u

srijedu u vrti po tebe, moe?

Aminat se okrene i zgrabi Sulfiju za kraj njezina vunenog ala.

Baka e u srijedu doi u vrti po mene, moe?

Srijeda nam odgovara ree moj zet i namigne mi. Onda pomiluje Sulfiju po

kosi kao da mu je malena sestrica.

Zar ne? ponovi. Zvuao je odluno.

Sulfijine su oi postale tamne i zagasite. Kimnula je glavom.

44

Civilizirana obitelj

Postali smo civilizirana obitelj.

Prvi sam put dola po Aminat u njezin novi djeji vrti. Vritala je od radosti i

skakutala ukrug. Opomenula sam je da se odjene. Ona je likovala i nastavila plesati.

Na to je odgojiteljica opomene:

Anja, ponovno ometa cijelu grupu.

Aminat joj isplazi jezik.

Moj je glas imao metalni prizvuk.

Obuci se, ejtane2.

Ugurala sam joj noice u izme i omotala al oko njezina tankog vrata. Sve je to

bilo tako usputno i normalno. Kao da nije postojalo vrijeme u kojem mi je srce

prijetilo da e se rasprsnuti od jada to je ne mogu vidjeti. Aminat se prestane

ludirati, sjedne sanjivo i nasmijeeno na klupu i prui mi noice. Nisam bila

zaboravila kako mi je bilo bez nje. Ni na sekundu nisam to bila zaboravila.

Navukla sam vunene rukavice na njezine nemirne ruice. Aminat me je gledala

ravno u oi. Sulfija to nikada nije inila. Sulfija bi svaki put odvratila pogled i to je

tako ostalo do danas. Ali Aminat nikada ne bi gledala u stranu, svejedno tko je

promatrao.

Uzela sam je za ruku i odvela do autobusnog stajalita. Aminat je gacala po

lokvama, voda je prskala svuda oko nje, no ja je gotovo nisam ni opominjala jer mi je

srce likovalo. Zima se povlaila, snijeg se topio i postajao siv. Zrak je postajao sve

2 ejtan - arapski aytan, u islamu naziv za vraga.

45

topliji i ispunjavao se mirisima. Stabla su jo bila gola, ali njihove su grane imale

novu snagu.

Ule smo u autobus koji e nas odvesti kui. Aminat je sjela pokraj prozora,

smijala se i pokazivala mi prstom razliite stvari koje bi joj zapele za oko. Proljee je

bilo pred vratima i moje je srce bre kucalo ispunjeno ljubavlju.

Bili smo civilizirana obitelj i dobro se odnosili jedni prema drugima. Ja bih

esto odlazila u djeji vrti po Aminat kako bih pomogla njezinim mladim

roditeljima koji su morali mnogo raditi.

Pitala sam se to li su radili prije, bez mene. Bez mojih savjeta, bez moje

pomoi. esto bih Aminat povela svojoj kui jer je kod nas bilo ie i jer je ovdje

imala sve to joj je trebalo. Sulfiji je, meutim, bilo drae kad bi Aminat ostala u

njezinu stanu, i kad bi me Sergej zamolio za to ispunila bih mu tu elju. Onda sam u

Sulfijinu stanu pazila na Aminat, makar to bilo i manje praktino. Igrale smo se,

itala sam joj, zajedno smo crtale, priala sam joj poune prie iz svojeg ivota i

ivota drugih ljudi. Sluala me je, ali ne osobito pozorno. U nekom bi trenutku

odlutala u mislima i poela pjevuiti.

Smatrala sam svojom dunou odgajati Aminat, rei joj to je dobro, a to loe.

Nisam badava studirala pedagogiju. Kod mene ona nije mljackala za stolom niti je

gurala ruice u zajedniku zdjelu. Katkada bih je znala udariti po licu ili prstima ako

bi radila stvari koje sam odbijala iz dobrih razloga, poput kopanja nosa ili ekanja

meu nogama. Zvala sam je ejtan i iak3, ali s ljubavlju: ona ionako nije znala

to to znai.

Pomagala sam i u Sulfijinu kuanstvu; naposljetku, netko je to morao raditi.

Pospremala sam, kuhinju, hodnik, pa i spavau sobu. Usisavala sam prainu, prala

podove i istila nunik. Nisam htjela da Aminat odrasta usred prljavtine, meu

crijevnim bakterijama svojega ouha na zahodskoj dasci i njegovim virusima herpesa

na upotrijebljenim platnenim maramicama koje je ostavljao svuda po stanu. Ja sam

ih skupljala, izvlaila ispod pokrivaa i jastuka brane postelje, dizala ih s poda

ispod kaua, prala ih u lavoru, vjeala da se osue i onda ih i glaala. To sam inila i

sa svim ostalim rubljem koje bih pronala.

Sulfija je bila nezahvalna kao i uvijek. Samo bi govorila:

Mama, molim te, pusti to.

U jednom se trenutku ak i izderala na mene. Bilo je to poto sam pospremila

njezin ormar, razvrstala i presavila gaice, grudnjake i arape, izdvojila one

3 iak - na tatarskom magarac, mazga.

46

poderane i zakrpala ih runo. Napravila sam sve to iako bih u to vrijeme radije bila

gledala televiziju ili listala kakav asopis, a ona se zbog toga izderala na mene tako

glasno da se Aminat pojavila na vratima i pitala:

Mama, zar si poludjela?

Sulfija dotad, naime, nikada nije vikala, nego bi samo bespomono izgovarala

rijei tipa:

Mama, zato? Mama, pusti to. Mama, molim te, ne diraj ovaj ormar.

Pustila sam je da vie. Mislim da se svaki ovjek u svojem ivotu jedanput

mora izvikati. Ali nakon nekoliko minuta smatrala sam da je toga bilo dosta.

Kad sam, dakle, pomislila da je toga dosta, uzela sam u ruku svoju izmu i

udarila Sulfiju njome po licu. Sulfija se rukom uhvati za obraz. Uto Aminat dotri do

mene, stade se natezati za izmu koju sam jo drala u ruci i zaurla:

Ako jo jedanput udari moju mamu, neu te vie voljeti!

Ostala sam