aleksandar solzenycin- rijeka bez ušća

5/26/2018 Aleksandar Solzenycin- Rijeka Bez U a

RIJEKA BEZ UA3. oujka 1955.Draga Jelena Aleksandrovna i dragi Nikolaje Ivanoviu!aljem vam zagonetku: pogodite ta je ovo i gdje je? Na prozorima su reetke(istina, samo na prvom katu, protiv lopova, a i te su ukrasne nalik na zrake

koje se pruaju iz jednog kuta; nema ni brnjica!). Po sobama su leajevi sposteljinom. Na svakom leaju uplaen, jadan ovjek. Izjutra obrok kruha,eera,, aja (protupropisno je vei to to imamo doruak). Ujutro je zlokobnatiina, nitko ni s kim ne razgovara, ali zato predvee postaje buno i navelikoi ivahno se raspravlja. Svaamo se oko toga hoemo li otvoriti ili zatvoriti

prozori, koga eka bolja a koga loija sudbina i koliko ima opeka usamarkandskoj damiji. Preko dana nas 'vade' jednog po jednog radi razgovorasa slubenim osobama, radi formalnosti ili sastanaka s rodbinom. ah, knjige.Donose i pakete, a oni koji ih dobiju preprtljavaju ih amo--tamo. Netko dobiva idopunski obrok, ali to ovaj put nisu cinkaro-i (to mogu pouzdano tvrditi zatoto ga i ja dobivam). Nekada vre pretrese, oduzimaju osobne stvari, treba ihskrivati, kao to se-treba i boriti, za pravo da se smije proetati. Kupanje jenajvei dogaaj, ali u isto vrijeme i nevolja: hoe li biti voda topla i hoe lije biti dosta? Kakvo e rublje dobiti? Nema nita sm jesni je nego kad se

pojavi neki novajlija i pone postavljati najbesmisle--nija .pitanja i neslutei to ga zapravo eka ...Onda, jeste li pogodili? ... Naravno, rei ete da sam pretjerao: otkud ukaznionici posteljina? A ako je istrani zatvor, gdje su onda nona

presluavanja? Kako slutim da e ovo pismo prouiti na poti u U-Tereku, neuputam se u daljnje analogije.Tako sam vam ja proivotario u Odjelu za rak vepet sedmica. Ponekad mi se inida sam se vratio nekadanjem ivotu, kome vie nee biti kraja. Najmunije jeto u leati ovdje neodreeno vrijeme, sve do prekomande. (A od uprave samdobio dozvolu samo na tri sedmice, taj sam rok zapravo veproduio i mogli bi

me suditi kao bjegunca.) Uope mi ne govore kada e me pustiti.

217i nita mi ne obeavaju. Po svojim profesionalnim obavezama oito morajuiscijediti iz bolesnika sve to se dade iscijediti i otpustiti ga istom kad mukrv posve presahne.Da ujete kakav je rezultat: ono poboljanje, koje ste vi u prolom pismunazvali 'euforikim stanjem', koje me je obuzimalo u prvim danima poslijedvosedminog lijeenja kada sam se naprosto sav sretan vraao u ivot sve jeto sad prolost, tome vie nema ni traga. Silno mi je ao to nisam onda upornotraio da me puste. Sve to je bilo korisno u mome lijeenju sad je gotovo,

poinje samo tetno.Opijaju me rendgenskim zrakama dva puta dnevno, svaki put po dvadeset minuta ilitri stotine 'r' i sada vie ne.osjeam bolove u kojima sam napustio U-Terek,ali sam upoznao muninu. Dragi moji, da vi znate kako je gadna munina od

redngena (a moda je izazivaju injekcije, to ide jedno s drugim)! Razdire miprsa i traje sate i sate! Prestao sam naravno puiti i to je nekako dolo samood sebe. Osjeam se uasno: ne mogu se etati, ne mogu sjedjeti, pronaao samjedan jedini ugodan poloaj (u tom poloaju vam i piem ovo pismo i zbog toga

piem olovkom i ovako neravno): nemam jastuka, leim nauznak, noge sam malopodigao a glava mi ak visi s kreveta. Kad me pozovu na zraenje i kad uem ukabinet gdje ionako snaan zadah rendgena, naprosto me je strah da ne ponem

povraati. Tu muninu donekle ublauju slani krastavci i usoljeni kupus, ali niu bolnici ni u cijelom bolnikom naselju ne moe ih naravno dobiti a napolje

bolesnike ne putaju. 'Neka vam', vele, 'donesu roaci!' Roaci! ... Nai roaci"u krasnojarskoj tajgi tre unaokolo na etiri noge, to se bar zna! I to onda

preostaje jadnome zatvoreniku? Obujem cipele, stegnem enski ogrtavojnikim

remenom i oduljam se do onoga mjesta gdje je bolniki zid napola sruen.Prepentram se, preeni eljezniku prugu i za pet minuta sam na trnici. Ni u

uliicama okotrnice, ni na samoj trnici nitko se ne udi niti smije mojoj


vanjtini. Vidim u tome duhovno zdravlje naeg naroda koji se navikao na sve. Potrnici neko vrijeme hodam i mrzovoljno se cjen-kam, onako kako to umijuzacijelo samo politiki kanjenici. (Kad vidim masnu bjelkastoutu koko,

prezirno u rei: 'I koliko ti trai tetie za to tvoje tuberkulozno pile?'Moete misliti koliko imam rubalja, i kako da doem do njih ... Djed mi jegovorio: 'Kopjejka uva rubalj, a rubalj uva glavu.' Imao sam pametna djeda.)

Krastavci su mi jedini spas. Tek koji se u poetku lijeenja odjednom vratio,sad venestaje. Isprva sam ak i debljao, od rendgena, ali sada mravim. Glavami je teka i jednom mi se poteno vrtjelo. Istina, pola tumora je nestalo, rubmu je meki, jedva da ga mogu napipati. Ali dotle propada krv, hrane mespecijalnim lijekovima koji bi trebalo da poveaju broj leukocita (uz put se

mora neto i pokvariti!) i spremaju se, da bi izazvali 'provokaciju leukocita'(tako to oni zovu, lijepa li jezika!) da mi daju i ... mlijene injekcije! E, toje zbilja pravi barbarluk! Pa onda mi radije dajte alicu svjea mlijeka! Ni zaivu glavu neu primiti te injekcije.218Prijete se jo da e mi davati transfuziju krvi. I to u odbiti. Jedino e mespasiti to mi je grupa krvi broj 1, koju rijetko dobivaju.Uope su moji odnosi sa efom Odjela vrlo napeti, posvadimo se pri svakomsusretu. efica je vrlo zadrta ena. Posljednji put me je pipala po grudima itvrdila da 'nema reakcije na svnoestro-lum', da izbjegavam injekcije i da jevaram. Prirodno je da sam se raestio (iako je zapravo zbilja i varam).

A s lijenicom terapeutom tee mi je biti tako tvrdoglav znate zato? Zato toje ona vrlo obazriva. (Vi ste mi, Nikolaje Iva-noviu, jednom pokuali objasnitiznaenje izraza: 'njena rijekosti lomi'. Prisjetite me kad je to bilo, molimvas.) Ne samo to nikada nee podviknuti na mene, nego se ne zna ni poteno na-

mrtiti. im mi prepie neto protiv moje volje, odmah obori pogled. I ja ondapoputam. Osim toga o nekim pojedinostima ne mogu s njom ni raspravljati: jo jemlada, mlaa od mene i nekako mi je neugodno otvoreno ispitivati. Inae je ak iljepu-kasta, privlana ena. Tvrdila mi je da je udata, dobro se sjeam, aliodjednom sam saznao da je toga mua izmislila. To to nije udata oito smatra za

ponienje, pa je zato i slagala.kolniki je optereena, takoer nepokolebljivo vjeruje u prihvaene metodelijeenja i ne mogu je natjerati da u njih posumnja. Uope, nikome ne pada na

pamet da o tim metodama poraz-govori sa mnom, nitko me ne smatra za razumnasugovornika. Moram prislukivati razgovore lijenika, nasluivati, shvaati iono to nije reeno, truditi se da se dokopam medicinskih knjiga i da tako samsebi objasnim vlastito stanje.Svejedno nikako da zakljuim: ta da radim, ta je za mene najbolje? esto me

pipaju ispod kljune kosti, i mene zanima kolika je mogunost da ondje upravootkriju metastaze? Zato me napajaju tim tisuama rendgenskih jedinica? Da lizaista zbog toga da tumor ne pone ponovno rasti? Ili samo onako, za svakisluaj, iz peterostrukog ili deseterostrukog opreza kao pri gradnji mostova? Ilisamo da bi udovoljili bezosjeajnim, ravnodunim zahtjevima medicinske prakse,

kojih se ne mogu odrei da ne ostanu bez posla? Ali ja bih ipak mogao otii.Mogao bih razbiti taj krug, samo kad bi mi rekli istinu! ... Ali oni nita negovore.

A ja zapravo i ne traim dug ivot! to bi i mogao od njega poeljeti? ... Ilisam cijelo vrijeme ivio pod straarskom paskom, ili su me neprestano muili

bolovi sad bih htio da bar malko poivim i bez straara, i bez bolova, i bezjednog i bez drugog to je sve o emu se usuujem matati. Nije meni ni doLenjingra-da, ni do Rio de Janeira, ja hou nae zabaeno selo, na kukavni U-Terek. Ubrzo e ljeto, hou da to ljeto spavam pod zvijezdama na drvenom leajui da se, probudivi se nou, prema mjestu Labuda i Pegaza, dosjetim koliko jesati. Eto, samo da mi je proivjeti to jedno jedino ljeto gledajui zvijezde ida te zvijezde ne zasjenjuju logorski reflektori a poslije se vie ne moram ni

probuditi. Jest, htio bih jo, Nikolaje Ivanoviu, da se s vama (i s ukom,naravno, i s Tobikom), kad oslabi omara, proetam stepskom stazom sve do rijeke

u i da na mjestu gdje je voda do ko-


219ljena sjednem na pjeano dno, pustim noge u struju i tako dugo, dugo sjedim,natjeui se u nepominosti s apljom na drugoj obali.

Naa u ne tee ni u kakvo more, ni u jezero, ni u kakvu veliku vodu. Rijekakoja umire u pijesku! Rijeka koja nikamo ne utjee, koja je svoju najbolju vodui svoju najbolju snagu razdijelila tek onako uz put i sluajno prijateljima

zar to nije slika i prilika naih zatvorenikih ivota u kojima nam nije danobilo to uiniti, nego nam je sueno da neslavno usahnemo; sve nae najbolje ijest taj tok gdje jo nismo presuili, i sve uspomene na nas mogu se skupiti udva dlana vode koje smo davali jedan drugome u obliku susreta, razgovora,

pomoi.Rijeka koja nestaje u pijesku! A, eto, lijenici bi mi htjeli oduzeti i tu

posljednju tekuicu. Kojim pravom (njima ni ne pada na pamet da se sjete togprava) oni bez mene, a u moje ime, odluuju da nastave ili ponu takvo stranolijeenje kao to je, na primjer, hormonoterapija. To je zapravo komadiusijanog eljeza kojim te jedanput opre pa ostane invalid cijeloga ivota. Ikako to zvui svakidanje u svakidanjoj klinikoj praksi!

Vesam se i prije pitao, a sad se osobito esto pitam: koja je ipak najviacijena ivota? Koliko moemo za nj platiti, a koliko je previe? U kolama djecu

pouavaju: 'Najvrednije to ima ovjek jest njegov ivot, dan mu je svegajednom.' Znai da se treba poto-poto hvatati za taj ivot ... Mnogima od naslogor je pomogao da zakljue kako su izdaja ili ubistvo dobrih i nemonih ljudi

previsoka cijena, via od vrijednosti naeg ivota. Ali to se tiedodvoravanja, laskanja i laganja tu je miljenje u logoru vebilo podijeljeno i

mnogi su govorili da je ta cijena prihvatljiva, a moda zbilja i jest. Alikoliko stoji ovjeka ako, da bi sauvao ivot, mora rtvovati sve ono to tomivotu daje boju, miris i unosi u njega uzbuenje? ta vrijedi ivjeti samo s

probavnim sustavom, dinim organima, miiima i mozgom? ta vrijedi postati ivistroj? Nije li ta cijena malo previsoka? Ne zvui li podrugljivo? Treba li to

platiti? Nakon sedam godina vojske i sedam godina logora dva puta po sedamgodina, dva puta taj rok iz bajki ili biblije da se odrekne ak i sposobnosti

razlikovanja mukarca od ene? Nije li ta cijena odvie paprena?Ne bih ni trenutak oklijevao i vebih se odavno posvadio s njima i otputovao,kad ne bih tako ostao bez njihove potvrde boginje Potvrde! a kako je samoona potrebna kanjeniku! Moda e sutra upravitelju ili pajkanu pasti na pametda me poalje jo tri stotine kilometara dublje u pustinju a ta e me potvrdaizvui: potreban mu je stalan lijeniki nadzor 'oprostite, molim vas lijepo,graanine upravitelju!' Kako da se stari kanjenik odrekne lijenike potvrde?To je nezamislivo.Znai da se treba ponovo pretvarati, izvlaiti, varati, otezati a to mi je vedodijalo raditi cijeli ivot! (Uostalom, od tog silnog lukavstva hvata nas umori poinjemo grijeiti. Sam sam osobno zamutio s onim pismom laborantice iz Omskakoje sam traio da mi ga poaljete. Predao sam ga, zgrabili su ga, prisili uz

povijest bolesti, i kad je vebilo kasno, shvatio sam da me je efica Odjela

nadmudrila: sad ona moe mirne due da mi daje hormonotera-piju, a da nije bilopisma, moda bi oklijevala.)220Da mi se vratiti u U-Terek, pa da tumor sluajno ne urodi negdje metastazama,ja bih ga udesio korijenom s Isik-Kula. Ima neto dobro u snanom otrovu: otrovnije neki tobonji nevini lijek, on se ne pretvara: ja sam otrov! uvaj se! Ili

ili! I ovjek bar zna u to se uputa.Posljednjim pismom (putovalo je vrlo brzo, svega pet dana, a sva prijanja poosam) vi ste me vrlo uzbudili: zar je mogue da se u naem kraju pojavilageodetska ekspedicija? Kakvo bi to bilo veselje za mene da stanem za teodolit,da bar godinicu dana radim kao ovjek! Bi li me uzeli u posao? Svakako bih morao

prelaziti odreene granice zatvorenikog podruja, a osim toga se ti poslovi

obavljaju vrlo tajnovito, uvijek je to bilo tako a ja sam kompromitiranovjek.


'Most Waterloo' i 'Rim, otvoreni grad', koje hvalite, ja sigurno nikad neuvidjeti: u U-Tereku drugi put nee igrati, a ovdje, ako hou u kino, morao bih,kad me otpuste iz bolnice, negdje prenoiti, ali samo gdje? Uostalom, tko zna daja neu i otpuzati iz bolnice?

Nudite se da mi dostavite koju paru. Hvala vam. Isprva sam htio odbiti: cijeliivot sam izbjegavao (i izbjegao) da budem u dugovima. Ali sam se prisjetio da

u poslije smrti ipak ostaviti neko nasljedstvo: moja bundica u U-Tereku jeipak nekakva stvar od vrijednosti! A ono crno sukno koje je dugako dva metra islui kao pokriva? A pernati jastuk, dar Meljniukova? A tri sanduka od kojihsam slupao krevet? A dvije tave? Logorska porcija? lica? I mali kabao! Ostatakogrjeva! Sjekira! Napokon i petrolejka! Ba sam bio lakouman to nisam sastaviooporuku.Znai, bit u vam zahvalan ako mi poaljete stotinu i pedeset rubalja (nevie!). Vau narudbu da pokuam nai hipermangana, sode i cimeta ozbiljno samshvatio. Prisjetite se i napiite mi to vam jo treba? Moda biste ipak onolagano glaalo? Ne ustruavajte se, ja u uiniti sve.Iz vaeg meteorolokog izvjetaja, Nikolaje Ivanoviu, razabi-rem da je kod vasjo prilino hladno, ni snijeg se nije otopio. A ovdje je vetakvo proljee daje upravo udno i neshvatljivo.Kad smo vekod meteorolokog izvjetaja, pozdravite Inu trem ako je vidite.Recite joj da ja ovdje esto nju ...

A moda je bolje da je i ne pozdravljate ...Mue me neki neodreeni osjeaji i ne znam pravo to elim? to ja uope joimam prava poeljeti? Ali kad se sjetim nae velike utjeiteljke, nae velikeizreke: 'Bilo je i gore', odmah ivnem. Nisam ja taj koji e oboriti glavu! Jose ja mogu promigoljiti!Jelena Aleksandrovna spominje da je u dvije veeri napisala deset pisama.Pomislio sam kako se danas rijetko susree takvo suosjeanje i stalna panja

prema ljudima. Tko se danas tako sjea svojih dalekih i rtvuje im svako vee?Meni je tako milo pisati vama dugaka pisma upravo zato to znam da ete ihitati naglas, da ete ih preitavati, da ete svaku reenicu prouiti i da ete

na sve odgovoriti.,Da ste mi sretni i veseli, dragi moji prijatelji,vaOleg.22123ZATO LOE IVJETI?Petog oujka je osvanuo siv dan, sipila je hladna kiica a u bolesnikoj sobi je

bilo burno i promjenljivo: Demka se spremao da prijee u kirurki odjel jer jebio juer potpisao pristanak na operaciju, a uz to su doveli i dvojicunovajlija.Prvi je novajlija dobio Demkin leaj u kutu, kraj vrata. Bijae to visok

ovjek ali vrlo pogrbljen, izvijenih lea, staraki svenula lica. Oi su mu biletako oteene, donji kapci su se toliko spustili da mu se okomiti oval, kakavimaju svi ljudi, pretvorio u krunicu i u tom krugu bjeloonica je sjalanezdravom crvenom bojom, a prsten arenice bio je boje svijetlog duhana itakoer se inio veim nego to je obino zbog nisko sputenih kapaka. Reklo bise da je starac tim velikim okruglim oima promatrao sve nazone nekako otro iuporno.Demka je vecijelu posljednju sedmicu bio izvan sebe: noga ga je bez prestankatrgala i tipala, nije mogao vie ni spavati, niim se nije mogao baviti i jedvase savladavao da ne vie i ne smeta susjede. Toliko ga je stislo da mu se nogavie nije inila neophodna za ivot nego mu je bila nalik na prokleto bremekojega se treba to jednostavnije i bre osloboditi. I ta operacija, koja mu se

prije mjesec danainila kao kraj ivota, sad mu se privi

ala kao spas. Tako se,eto, mijenjaju naa mjerila u ivotu.


Iako se Demka veposavjetovao sa svima u sobi prije nego to je stavio potpisna pristanak, on je i danas, spremajui zaveljaj i opratajui se, nastojao daga drugi umiruju i ponovo nagovaraju. Vadim je morao ponavljati sve ono to jeverekao: kako je Demka zapravo sretan to e se tako jeftino izvui i kako> bise on, Vadim, vrlo rado mijenjao s njim. Demka se ipak odupirao:

A kost, zamislite, pile pilom! Jednostavno pile, kao gredu. Kau da to

osjea pod bilo kakvom narkozom.Ali Vadim nije znao niti je elio da ga dugo tjei: Pa ta smeta, nisi ti prvi, kad su izdrali drugi, izdrat e i ti.222U ovome, kad i u svemu, on je bio pravedan i objektivan: nije ni za sebe traioutjehu, niti bi je prihvatio. U svakoj utjehi. bilo je neto ljigavo,religiozno.

Vadim je bio jednako pribran, ponosan i uljudan kao i za prvih dana koje jeovdje proveo, samo je nestalo opaljene boje-njegova lica, koju je sad zamijeniloutilo i neto ee su mu drhtale usnice od bola a elo mu se skupljalo odsrdbe ili nedoumice. Dok je jo govorio da mu ostaje svega osam mjeseci, a ipakjo jahao, letio u Moskvu, sastao se s ernogorodcevom,. on je zapravo biouvjeren da e se izvui. Ali sad je veproleao mjesec dana jedan mjesec odonih osam, i to moda ne prvir nego vetrei ili etvrti mjesec. Svakog danasve ga je vie boljelo kad je hodao veje bilo teko zamisliti da e uzjahatikonja i juriti po polju. Boljele su ga vei prepone. Proitao je tri knjige odonih est koje je bio donio sa sobom, ali vie nije bio onako siguran da serudaa moe pronai ispod vode odnosno da je to jedino vano na svijetu, pastoga vie nije onako marljivo itao, ni stavljao upitnike i usklinike. Vadimje-uvijek smatrao da je ivot uspjean kad ti je dan prekratak da obavi posao.

Ali sad mu je dan bio nekako podugaak, a ivot sve krai. Popustile su oprugenjegove radne sposobnosti. Ujutro-se vie nije onako esto budio da bi u miruitao nego je, tavie, ponekad naprosto leao, pokrivi se preko glave, i

padalo mu je na pamet da bi moda bilo jednostavnije predati se i klonuti negose boriti. Hvatala ga je muka od ovdanje beznaajne okoline, od glupavih

razgovora i, odriui se svog ishitrenog ponaanja, najradije bi poput zvijerizaurlao na gvozdenu stupicu:, Sluaj, dosta ale, putaj mi nogu!Vadimova majka obila je etiri ugledne linosti, ali nije uspjela dobitikoloidno zlato. Donijela je iz Rusije brezovu gubu, dogovorila se s bolnikomsestrom da mu donosi rastvor svakoga dana, i opet se vratila u Moskvu da obija

pragove uglednika u potrazi za zlatom. Nije se mogla pomiriti s injenicom daradioaktivno zlato negdje postoji a da e se sinu bez njega rairiti metastaze.Demka prie Kostogutovu da mu kae posljednju rijeili da uje posljednjurije. Kostogutov je leao koso na krevetu podigavi noge na ogradu a glava muje visila sa strunjae. Tako je bio obrnut u Demkinim oima a i on je Demkuvidio naopako. Pruio mu je ruku i tiho ga ispratio (bilo mu je veteko glasnogovoriti jer ga je neto boljelo u pluima):

Ne trtari, Demka. Vidio sam da je stigao Lav Leonidovi. On e to brzo

urediti. Je li? zanimalo je Demku. Vidio si ga svojim oima? Jesam. Ba dobro ... Ba dobro to sam dosada otezao.Eto, tek to bi se u bolnikom hodniku pojavio taj klipan od kirurga, dugakihruku, to su mu padale uz tijelo, bolesnicima bi odmah porasla krila kao da imje cijeli mjesec dana samo taj dugajlija nedostajao. Kad bi kirurge najprije

pokazivali bolesnicima da ih oni izaberu svi bi zacijelo ili na operacijuLavu223.-Leonidoviu. Lutao je ori-uvijek klinikom turobna izraza na licu, ali kad bi gai vidjeli turobna, bolesnici bi to tumaili tako to danas nije dan za

operacije.Iako Demka nije imao nita protiv Jevgenije Ustinovne, iako je ta krhkaJevgenija Ustinovna bila odlian kirurg, ipak e se Demka drugaije osjeati kad


legne pod one kosmate, majmunske ruke. Kako god ispadne, spasi li ga ili nespasi, sigurno nee pogrijeiti u to je Demka, tko zna zato, bio siguran.U jednom kratkom razdoblju bolesnik postane blizak kirurgu, ali mu je tada

blii nego roenom ocu. A je li on dobar kirurg? potmulo jeknu novajlija s biveg Demkinogkreveta, u koga su oi bile onako podbule. inilo se kao da je nekako zateen,

izgubljen. Bilo mu je hladno i ak je u sobi preko pidame navukao ogrtaodparheta, koji nije opasao; i taj se stariogledavao kao da ga je netko usamotnoj kui iznenada probudio lupom o vrata, usred noi, a on siao s krevetane znajui ta se dogaa.

M-m-m-m! proguna Demka sve zadovoljniji, sve zanosnije kao da je vebarpola operacije preturio. Lavina! Majstor i pol! Hoete li i vi na operaciju?to vi imate?

Isto to kratko odvrati novajlija kao da nije uo cijelo pitanje. Na njegovulicu nije bilo traga Demkinog olakanja, njegove krupne okrugle oi koje sunetremice motrile oko sebe nisu se promijenile inilo se da as prodorno piljea as da nita ne vide.Demka je iziao, novajliju su smjestili, sjeo je na krevet, naslonio se na zid iopet se utke zapiljio svojim krupnim oima. Zapravo nije pomicao oi, nego biih naprosto upro u pojedinog bolesnika i dugo ga motrio. Tada bi okrenuo cijeluglavu i zagledao se u drugoga. Ili ak mimo njega. Ne bi se pomaknuo ni kad bito unulo ili se pokrenulo u sobi. Nije govorio, nije odgovarao, nijezapitkivao. Proao je vecio sat a iz njega su jedino iscijedili da je izFergane. I od sestre su saznali da se zove u-lubin.Bio je to pravi uk, tako je Rusanov je odmah poznao te okrugle oi kojenepomino i uporno bulje u druge. Ne samo to je inae bilo tuno u bolesnikojsobi, nego je jo trebalo da upadne i taj uk. Turobno je piljio u Rusanova i totako dugo da je Rusanovu postalo neugodno. Buljio je tako u sve njih redom, bakao da su mu neto skrivili. Sada njihov bolesniki ivot vie nije mogao teionim uhodanim, neusiljenim tokom.Pavel Nikolajevibio je dobio juer dvanaestu injekciju. Vese priviknuo na

injekcije, podnosio ih je bez bunila, ali su ga poele muiti glavobolje islabost. to je glavno, postalo je jasno da mu smrt ne prijeti sve je to bilasamo obiteljska panika. Tumor se smanjio napola a onaj ostatak na vratu smekaose i, premda mu je smetao, glava se sada vemnogo lake okretala. Prema tome,

muila ga je jedino ta slabost. Ali slabost se ipak moe podnijeti, ima akneto ugodno u tome: lei, lei, ita Aganjok i Krokodil, pije sredstvaza jaanje, bira hranu; da mu je jo porazgovoriti s ugodnim ljudima i sluatiradio ali to e kad se vrati kui. Ne bi ni pomiljao ni na to osim na tuslabost da ga Doncova nije sve ee i vre svakog dana, ba224kao da ga pritie tapom, pipala pod pazuhom. Traila je neto, a kako je tuveleao mjesec dana, pogaao je to trai: drugu, novu oteklinu. Zvala ga je iu kabinet gdje bi ga polegla na stol i opipavala mu prepone isto onako bolno ga

pritiui. Da se nee moda preseliti? zabrinuto je pitao Pavel Nikolajevi. Sve onoveselje zbog smanjenog tumora naglo bi splasnulo.

Zato vas i lijeimo da se to ne dogodi! stresla bi Don-cova glavom. Samojo morate primiti mnogo injekcija.

Koliko? Rusanova je hvatao uas. Vidjet emo.(Lijenici nikad ne govore odreeno.)Poslije dvanaeste injekcije veje bio vrlo slab, vesu vrtjeli glavomgledajui analizu njegove krvi a koliko ih je jo trebalo izdrati? Ovako ilionako, bolest je uzimala svoje. Otok je postajao manji, ali se svejedno nije

mogao radovati kako treba. Pavel Nikolajevije turobno provodio dane i najvie

je leao. Sreom se smirio i Muktoder, prestao je galamiti i vrije

ati, i sadje postalo jasno da se ne pretvara i da je bolest stisnula i njega. Sve ee bi

spustio glavu s kreveta i dugo tako leao stisnutih oiju. A Pavel Nikolajevi


je uzimao prake protiv glavobolje, kvasio elo mokrom krpom i zatvarao oizaklanjajui ih od svjetla. Tako su sad leali jedan pokraj drugoga posve mirnii nisu se svaali cijele sate i sate.Dotle su nad irokim odmoritem u stubitu (odakle su odnijeli u mrtvanicuonoga malog bolesnika koji je cijelo vrijeme cuclao kisik) objesili parolu

pravu parolu ispisanu, kako treba, bijelim slovima na dugakom crvenom platnu:

Bolesnici! Ne razgovarajte meusobno o svojim bolestima!Naravno na takvom crvenom platnu i na tako uoljivom mjestu bilo bi mnogo boljeizvjesiti jednu od onih oktobarskih ili prvomajskih parola, ali u ovom ovdanjemivotu bilo je vano i ovo upozorenje, te je Pavel Nikolajevi, oslanjajui sena njega, vevie puta branio bolesnicima da jedan drugoga mue razgovorima.(Zapravo, gledajui s dravnih pozicija, bilo bi pravilnije da se svi bolesniciod raka ne stavljaju u istu bolnicu, nego da ih razmjeste u vie bolnica, gdjene bi jedan drugoga plaili i gdje bi im se moglo lake lagati to bi bilo

mnogo humanije.)U bolesnikoj sobi su se mijenjali ljudi ali nikada nije bilo veselih; svi su

bili utueni, srvani. Jedino se Ahmadan, koji je veodbacio taku i ekao daga otpuste, cerio svojim bijelim zubima, ali nije uspijevao nikoga drugogarazveseliti osim to je moda izazivao zavist.

Ali danas, odjednom, dva sata poslije dolaska mrgodnog novajlije, usred sivog,tmurnog dana, kad su svi leali u posteljama a kroz stakla se jedva probijaloneto svjetla, tako da su veprije ruka htjeli upaliti elektrino svjetlo valjda da to prije doe vee, tko e znati u sobu upade, pretiui sestru,

brzim, juna-nim korakom onizak i neobino ivahan ovjek, ak nije ni uao,nego je uletio i to tako brzo kao da su ovdje vebili postrojeni ljudi kojiga dugo ekaju pa su umorni od ekanja. Zastao15 Odjel za rak225je kao da se udi zato svi tako klonulo lee po krevetima. ak je zazvidao. I

progovorio je vrlo ivo, otro ih prekor avaj ui: Hej, brao, ta ste se tako snudili? to ste noge podvili

premda oni i nisu bili spremni na susret s njim, on ih je pozdraviopoluvojnikom kretnjom, kao da raportira: ali, Mak-sim Petrovi! Mojepotovanje! Volj-no!Na njegovu licu nije bilo ni traga onoj iznurenosti od raka, titrao je siguransmijeak pun ivotne radosti tako da su mu neki uzvratili osmijeh, a meunjima i Pavel Nikolajevi. Prvi put se, za cijeli mjesec dana, meu timnikogoviima pojavio jedan pravi ovjek.

Tako dakle hitro uoi, a da nikog nije pitao, svoj leaj i snano zabataprema njemu. Bio je to bivi krevet Mursalimova, kraj kreveta PavelaNikolajevia; pridolica prie leaju sa strane Pavela Nikolajevia. Sjede nakrevet, zanjie se tako da zakri-pae opruge. Zakljui: Opruge vrijedeezdeset posto. Puca prsluk primarijusu.I htjede da se rastereti iako zapravo nije imao nita da odloi: u ruci nita

nije donio, u jednom depu mu je bila britva a u drugoj kutija, ali ne kutijacigareta, nego gotovo posve novih igraih karata. On izvadi pil, zapucketanjime meu prstima i, objeenjaki pogledavi Pavela Nikolajevia, upita:

Bacate li i vi? Ponekad dobroudno prizna Pavel Nikolajevi. Preferans? Rijetko. ee duraka. To nije igra strogo e ali. A stoss? Whind? Poker? Ma kakvi! zbunjeno e Rusanov. Nisam stigao nauiti. Nauit ete ovdje, gdje ete ako ne ovdje? ivnu ali. Kao to se kae: ako ne zna, nauit emo te, ako nee, prisi-lit emo te.I nasmije se. Nos mu je bio velik, mekan, rumen. Ali ba zbog toga nosa lice mu

se doimalo dobroudno, srda

no, otvoreno. Nema bolje igre od pokera! autoritativno izjavi on. Osobito kad se

blefira.


I, poto je u Pavelu Nikolajeviu vevidio partnera, pogledom potrai jokojega. Ali nitko od nazonih nije mu ulijevao ba nikakve nade.

Ja hou, ja hou da nauim! prodere se Ahmadan iza lea. Odlino pohvali ga ali. Potrai neto to bismo mogli postavitiizmeu kreveta.Ogledao se jo jednom, primijetio obamrli pogled ulubina, zapazio jo jednom

Uzbeka u ruiastu turbanu, kome su tanani brci visili kao da su nainjeni odsrebrne niti; a tada upravo ue Nela s kabliem i krpom da bi, opet u krivovrijeme, oprala pod.

O-ho! pohvali je odmah ali. Kakva djevojka i pol! uj, gdje si ti prijebila? Mogli smo se nas dvoje provozati na ljuljaki.Nela napui debele usnice; tako se ona osmjehivala: Kao da je i sad kasno. Ali ti si bolestan, ta ti moe?226

Na psu rana na psu i zarasla raportira ali. Da se ti mene moda neboji? Glavno da si jo muko! zadirkivala ga je Nela. Za tebe u biti, nemaj brige odsijee ali. Hajde, hajde malo bre. Poniprati pod da ti vidimo zaelje. Samo gledaj, nita ne kota dobroduno e Nela i, uda-rivi mokrom krpom

pod prvi krevet, nagnu se da opere pod.Moda taj ovjek nije uope bolestan? Izvana nije bilo ni traga bolesti a licenije odavalo ni unutranjih bolova. Ili se on moda samo tako odravao snagomvolje pruajui drugima primjer kakva nikad nisu vidjeli u bolesnikoj sobi, alikakav jedino i smije resiti naeg dananjeg ovjeka? Pavel Nikolajevijezavidno motrio aloga.

A ta vi imate? zapitat e on tiho, u etiri oka. Ja? lecnu se ali. Polipe!to su polipi nitko od bolesnika nije tano znao ali je te polipe imalo mnogo

bolesnika. Pa zar vas ne boli?

im me je zaboljelo, odmah sam doao. Hoete li ih odrezati? Samo izvolite,zato da oteemo. A gdje su vam? priupita Rusanov osjeajui sve vie potovanja. Bit e u elucu bezbrino odvrati ali i opet se nasmija. U svakomsluaju, eludac e rasparati. Odrezat e tri etvrtine.On dlanom plotimice povue preko trbuha i zakilji.

Pa kako ete? zapanji se Rusanov. Nema veze, prila-godit-u-se! Glavno da prima votku! Vi se zbilja sjajno drite! Dragi prijatelju zaklima ali dobroudnom glavom na kojoj se isticahuiskrene oi i zarumenjeni, krupni nos. Da izdri, ne smije gubiti glavu, to

manje pria, to manje jada. To i tebi savjetujem.Ahmadan je venaao plou od furnira. Smjestio ju je izmeu kreveta Rusanova i

aloga i stajala je sasvim dobro. Ovako je malo kulturnije veselio se Ahmadan. Treba upaliti svjetlo zapovjedi ali. Upalili su svjetlo. Postalo je jovedrije. No, gdje nam je etvrti?etvrti nikako da se nae.

Ne smeta, prvo vi nama objasnite.Rusanov se vrlo raspoloio. Sjedio je spustivi noge na pod, kao zdrav ovjek.Kad bi okretao glavu bol u vratu bila je mnogo manja nego prije. Kakva god bilata ploica od furnira, za nj je sad to bio kartaki stoliosvijetljen snanim,veselim svjetlom sa stropa. Otri, jasni, veseli znaci crvenih i crnih bojaisticali su se na pokoenoj bijeloj povrini karata. Moda bi se zaista posveoslobodio bolesti kad bi se prema njoj odnosio kao ali? emu se gristi? emu

se neprestano kinjiti mranim mislima? Da priekamo jo? zapita i Ahmadan.


Evo-o ga ali je brzinom filmske trake proputao cijeli pil karata krozvine prste: nepotrebne je stavljao na stranu, ostale preda se. Igramokartama od devetke do asa. Boje su227

po vrijednosti: trefovi, zatim herc, pa karo, napokon pik. Pokazao jeAhmadanu sve boje. Jesi li shvatio?

Shvatio sam! odvrati Ahmadan neobino sretan. Savijajui pil ipucketajui njime, Maksim Petroviga jepolako mijeao i dalje objanjavao: Dijeli se po pet karata, ostale ostaju u talonu. Sad jo da nauite kolikovrijede pojedine kombinacije. Evo ovako idu kombinacije: ovo je par. On pokae

par. Dva para. Kenta, to je pet karata u nizu. Evo ga. A ovo, ovo je tris. Ovoful...

Tko je tu ali? upitae s vrata. Ja sam! Doite na izlaz, dola vam je ena. A jeste li vidjeli da li je donijela koaru?... Nema veze, brao, prekinutemo.I hitro, bezbrino poe prema izlazu.U sobi utihnu. Svjetiljke su gorjele kao da je vee. Ahmadan se vratio na svojkrevet. Nela se brzo pomicala kroz sobu otirui pod mokrom krpom, i svi su

morali podii noge na krevet.Legao je i Pavel Nikolajevi. Osjeao je kako ga onaj uk iz svog kuta napadno

promatra; bio je to stalan i prijekoran pritisak na glavu sa strane. I da biolakao taj pritisak, on upita:

A ta je vama, drue?Ali mrgodni starac ak ni uljudnom kretnjom ne doeka ovo pitanje, ba kao da sena njega i ne odnosi. Okruglim ogromnim oima boje crvena duhana promatrao ga jenegdje mimo glave. Pavel Nikolajevine saeka odgovor nego poe prebirati

pokoe-ne karte. I tada istom odjeknu potmulo: Isto.

Kako isto? Prostak jedan!... Sad ga Pavel Nikolajevine pogleda, nego senaprosto izvali na lea i ostade tako leati i razmiljati.Zanio ga je ali i njegove karte a zapravo je ekao novine. Danas je bio vrloznaajan datum. Neobino vaan datum koji moe mnogo ta objasniti. Trebat ezato danas mnogo toga pogoditi iz novina i naslutiti budunost. A budunostzemlje je i tvoja budunost. Hoe li cijele novine biti u alosnom okviru? Ilisamo prva stranica? Hoe li slika biti preko cijelog stupca ili samo na jednojetvrtini? I kakvi e izrazi biti u naslovima i u uvodniku? Poslije smjenjivanjau veljai sve je ovo neobino vano. U poslu bi Pavel Nikolajevimoda jo to i

mogao od koga ispipati ali ovdje mu jedino preostaju novine.Meu krevetima se gurala i ritala Nela, ne zastajui ni na jednom mjestu. Aposao joj je brzo odmicao, veje bila pri kraju i odmatala sag.I tako, vraajui se sa zraenja i oprezno povlaei bolesnu nogu, proe Vadim

po sagu trzajui usnicom od bolova.On je nosio novine.Pavel Nikolajeviga zovne:

Vadime! Doite ovamo, sjednite.Vadim stane, porazmisli, skrenu prema Rusanovu, sjede pridravajui nogavicu daga ne grebe.Bilo je oito da je Vadim veotvarao novine, vidjelo se po tome kako susloene. Vekad ih je uzimao u ruke, Pavel Niko-228lajevije primijetio da crnog okvira oko stranice nema, kao ni slike na prvomstupcu. Ali kad je brzo poeo prelistavati stranice, odmiui sve dalje i dalje,shvatio je da nema nigdje slike, nigdje crnog okvira nije mogue da nema ak

uope nikakva

lanka? Nema? Nema nita? upita on Vadima uplaeno, ne spominjui zapravo ega

nema.


On gotovo nije poznavao Vadima. Iako je Vadim bio lan partije, bio je jo vrlomlad. I nije bio na rukovodeem poloaju, nego uski specijalist u svojoj struci,ta se sve njemu pomijealo u glavi, to je bilo nemogue pogoditi. Ali jednom jesilno obradovao Pavela Nikolajevia: govorili su u sobi o protjeranimnarodnostima i Vadim je, dignuvi glavu sa svoje geologije, pogledao Rusanova,slegnuo ramenima i tiho mu rekao: Znai da je neto bilo. Kod nas se tek onako

nikoga ne protjeruje ... U toj vrlo tanoj opasci Vadim se pokazao kao pametan i nepokolebiv ovjek.ini se da se Pavel Nikolajevizbilja nije prevario! Ovaj put nije trebalo

Vadimu objanjavati o emu je rije, on je vei sam potraio to u novinama. Ipokazao je Rusanovu lanak u dnu stranice, koji on u uzbuenju nije niprimijetio.Obini lanak. Nimalo izdvojen. Bez slike. Naprosto obian lanak akademika. Ito lanak koji uope ne govori o drugoj obljetnici! Ne spominje tugu cijeloganaroda! Ne spominje onoga koji je iv i vjeno e ivjeti! Naslov je samo:Staljin i pitanja komunistike izgradnje.Zar je to sve? Samo to: i pitanja? Samo ta pitanja? Izgradnje? Zato:izgradnje? Tako se moe pisati o zatitnim umskim pojasevima! A gdje su ratne

pobjede? A gdje je filozofski genije? A gdje je korifej nauka? A gdje je ljubavcijeloga naroda?Kroz naoale, nabravi elo, Pavel Nikolajevise tuno zagleda u crnpurasto

Vadimovo lice. Kako je to mogue, je li? preko ramena oprezno pogleda Kostogutova. Oleg jeoito spavao. Oi mu bijahu zatvorene a glava mu je jednako onako visila. Jo

prije dva mjeseca, to je bilo prije dva mjeseca, je li tako, vi ete se sjetiti,bila je to sedamdeset i peta godinjica... Tada je sve bilo kao neko: ogromnaslika! Ogroman naslov: Veliki nastavlja... Je li tako? ... Je li tako?Rusanova nije toliko uplaila opasnost, opasnost koja je iz svega toga izbijalaza one koji ostaju na ivotu, njega je zapekla nezahvalnost ba kao da su

pljuvali i gazili po njegovim zaslugama, po njegovu neokaljanom liku. Ako jeslava, koja je grmjela vjekovima, alosno presuila vedruge godine, ako su

Najvoljenijeg i Najmudrijeg, onoga koga su sluali tvoji najodlunijirukovodioci i rukovodioci tvojih rukovodilaca, zbacili i zaboravili u nepunadvadeset i etiri mjeseca ta onda tebi preostaje? Gdje ti je oslonac? Kakoonda da ovjek ozdravi?

Vidite vrlo tiho ree Vadim formalno je nedavno zakljueno da vie netreba obiljeavati godinjice smrti, nego samo godinjice roenja. Ali, jasno,sudei prema ovome lanku ...On tuno zavrti glavom.I on je bio nekako uvrijeen. Ponajprije radi svoga oca. Sjeao se koliko jeotac volio Staljina svakako mnogo vie nego229samoga sebe (za sebe otac u ivotu nije nikada nita traio). Pa ak i vie negoLenjina. A svakako vie nego enu i sinove. O obitelji bi ponekad govorio mirno

ili bi se alio, ali kad bi spomenuo Staljina, glas bi mu zadrhtao. JednaStaljinova slika visila je u njegovoj sobi, druga u blagovaonici, a trea udjejoj sobi. Dok su rasli, djeaci su neprestano nad sobom promatrali te gusteobrve, guste brkove, nepokolebivo lice na kojemu, ini se, nikada ne bi bilo

mjesta za strah ni za lakoumnu radost, lice, iji se cijeli izraaj usredotoiou bljesku barunasto crnih oiju. Svaki Stalji-nov govor prvo bi sam proitao, aonda bi pojedina mjesta itao i djeci, objanjavao, pokazivao pojedine duboke

misli, odline izraze i divan ruski jezik. Neto kasnije, kad je otac veumro aVadim odrastao, njemu se inilo da je jezik u tim govorima nekako upalj, damisli nisu nimalo saete i da bi ih se moglo izrei mnogo krae, a da bi ih, uovako dugaku govoru, moglo biti vie. Tako mu se inilo, ali to naglas nikadane bi rekao. Samo mu se to inilo, ali pravi, cjeloviti osjeaj ispunjao bi ga

tek kad bi se sjetio ushita koji je upio jo u djetinjstvu.Jo je bila svjea uspomena na dan velike smrti. Plakali su i starci, iomladina, i djeca. Djevojke su se guile u suzama a mladii su brisali oi. Te


suze bijahu tako obilne da se inilo kao da nije umro jedan ovjek nego kao dase zaljuljao cijeli svijet. inilo se da e se taj dan, sve ako ga ovjeanstvoi preivi, zauvijek pamtiti kao najcrnji dan u godini.

A eto, veo drugoj obljetnici nisu ak htjeli potroiti ni tiskarsku boju zacrni okvir. Nisu se sjetili obinih, toplih rijei: Prije dvije godine je umro... Onaj s ijim su imenom na usnama, kao s posljednjom ovozemaljskom rijeju,

padali i ginuli vojnici u velikom ratu.Ne samo zbog toga to su tako odgajali Vadima nego i veto je to zahtijevaosvaki zdrav razum, njemu je bilo jasno da velikog pokojnika treba tovati. On je

bio jasna zvijezda, iz njega je izbijala sigurnost da sutranji dan nee sii sdananjeg kolosijeka. On je uzvisio nauku, uzvisio uenjake, oslobodio ih

malograanskih misli o plai i o stanu. I samoj nauci bila je potrebna Njegovanepokolebivost, Njegova postojanost: da nee doi ni do kakvih potresa, da nee

prisiliti uenjake da se raspre na sve strane, da napuste najkorisnije posloveod opeg interesa kako bi se bavili sitnicama kao to su izgradnja drutva,odgoj nerazvijenih ili uvjeravanje glupana.Tuno je Vadim smjestio bolesnu nogu na leaj.U taj as se vratio ali vrlo zadovoljan, s punom torbom namirnica. Stavljajuiih na noni ormaris druge strane kreveta Rusanova, on se smjerno smjekao:

Posljednjih dana treba jesti! Jer kad budem imao samo crijeva, tko zna kakoe to ii!Rusanov se nije mogao nagledati aloga; kakav je to optimist, ovjek i pol!

Marinirane rajice... redao je ali. Izvadio je jednu iz boce, pojeo izakiljio. Ah, kako su dobre... i teletina je tu. Sona je, nije prepeena. Dotaknuo ju je prstom i liznuo. Zlatne enske ruke.230I tada utke, skrivajui je tijelom od ostalog dijela sobe, ali tako da jeRusanov vidio, stavi na noni ormaribocu od pola litre. I namigne Rusanovu:

Znai vi ste iz ovog kraja ree Pavel Nikolajevi. Ni-isam. Dolazim povremeno. Na slubena putovanja. A ena vam je ovdje?

Ali Cali vie nije sluao, nego je odnio praznu torbu.Kad se vratio, otvorio je ormari, zakiljio, naciljao, izvukao jo jednurajicu, progutao je i opet zatvorio ormari. Zavrtio je glavom od zadovoljstva.

Gdje smo ono stali? Nastavljamo.Ahmadan je dotle pronaao etvrtog partnera, mladog Kaza-ha sa stubita, i dokmu je vatreno tumaio na ruskom, pomaui se rukama, kako su nai Rusi tukliTurke (on je sinosvratio u drugi odjel i ondje gledao film Pad Plevne),obojica su prili ovamo, stavili opet plou izmeu kreveta, i ali je, joveseliji, brzim spretnim rukama prevrtao karte i pokazivao im vrijednosti:

Dakle, ovo je ful, je li tako? To je kad ima tris od jednih, i par oddrugih. Jesi li shvatio, emee?

Ja nisam emek otpovrnu Ahmadan ne uvrijedivi se. emek sam bio prijevojske.

U redu-u. Ovo je opet boja, kad ima svih pet iste boje... Zatim poker:etiri iste karte, a peta bilo koja. Poker moe biti mali, to ti je niz u jednoj

boji, od devetke do kralja... Evo ga, ovako ... Ili ovako ... A jo vredniji je veliki poker...Nije im ba isprva bilo jasno, ali je Maksim Petrovitvrdio da e u igri vepostati jasno. to je najvanije, govorio je tako duevnim, vedrim glasom da sePavelu Nikolajeviu ugrijalo srce. Nije se nadao da e sresti tako simpatina,tako srdana ovjeka -u obinoj pukoj bolnici! Sjeli su zajedno, kao prisnidrugarski kolektiv, i tako e prolaziti sati za satima, svaki dan bi tako moglisjediti i zato da se onda misli o bolesti? I o drugim nezgodama? Zato? Ima

pravo Maksim Petrovi!Tek to je Rusanov htio napomenuti da nee igrati za novce dok ne naue igru

kako treba, kad se odjednom s vrata razlegnu: Tko je tu Cali? Ja sam.


Na izlaz, ena ti je dola! K vragu, kurva jedna! dobroudno se naljuti Maksim Petrovi a lijepo samjoj rekao: ne dolazi u subotu, doi u nedjelju. Ba je sad navalila! Oprostite,

brao ...I opet se razvrgla igra, otiao je Maksim Petrovia Ahmadan i Kazah su

pokupili karte da bi ponavljali i vjebali se.

I opet se Pavel Nikolajevisjetio tumora i 5. oujka, i opet je iz kuta piljiou njega uporni, zlokobni ukov pogled ili, kad bi okrenuo glavu, otvoreneMuktoderove oi. Muktoder uope vie nije spavao.Kostogutov nije spavao ni onda kada su Rusanov i Vadim prelistavali novine iaputali, uo je svaku rijeali namjerno nije otvarao oi. Zanimalo ga je tae oni rei, ta e rei Vadim. On vie nije morao ni otvoriti novine, sve mu je

bilo jasno. Opet je unutra tuklo. Tuklo je srce. Udaralo je srce o elina vrata231koja nikada nije trebalo otvoriti a sad su odjednom kripala! I nekakodrhtala! I prva ra padala je sa arki.Kostogutov nikako nije shvaao ono to je uo od ljudi na slobodi: da su prijedvije godine onoga dana plakali starci i djevojke i da se inilo kao da jesvijet ostao bez oca. On to nije nikako mogao zamisliti zato to se sjeao kakoje to bilo kod njih. Jednog dana ih nisu izveli na posao, barake nisu otvarali idrali su ih zakljuane. Iskljuili su i zvunik koji je uvijek tretao u krugu.Osim toga je bilo oito da su se efovi izgubili, da ih je pritisla velikanevolja. A kad su efovi u nevolji kanjenici se vesele! Ne ide na posao,lei na leaju, svoju porciju dobiva. Najprvo su se naspavali do mile volje,zatim se udili to li je posrijedi, onda malo svirali na gitari, na banduri,hodali jedan drugome pokuavajui dokuiti to se dogodilo. Ma u ne znam kakozabaeno mjesto da postavi kanjenike, istina e se svejedno uvijek onamo

probiti! Preko pekare, loionice, kuhinje... I procurila je, procurila je... Jonije posve sigurno ali, eto, ljudi vegovore hodajui po baraci ili sjedajuina leaje: Hoj, momci! ini se da je ljudoder otegnuo ... Nije valjda???

Ne mogu vjerovati! Ja vjerujem! Veje bilo vrijeme!! I svi prasnu u

smijeh! Glasnije od gitare, glasnije od balalajke! Dvadeset i etiri sata nisuim otvorili barake. Sutra izjutra, kad je u Sibiru jo stezao mraz, postrojilisu cijeli logor na zbornom mjestu a na okupu su se nali i major, i obakapetana, i porunici. A4ajor, siv od tuge, poe govoriti:

S dubokim bolom ... juer u Moskvi...Svi su se ozarili, samo to otvoreno nisu likovali, uivale su te izrovaene,iljate, grube, crne kanjenike njuke. A major, kad primijeti da bi moglo doido smijeha, izbezumljeno zapovijedi:

Skidaj kape!Na trenutak sve je visilo o jednoj niti, njihalo se na otrici: nemogue je bilone skinuti kapu, a vrijealo ih je da skinu. Ali logorski lakrdija, roenihumorist preduhitri sve, skine kapu staljinku od lana krzna i baci je uzrak. Izvrio je zapovijest!

I stotine logoraa vidjelo je to je uinio! Svi su pobacali kape.A major je to progutao ...I nakon svega toga Kostogutovu sad priaju kako su plakali starci, kako su

plakale djevojke, kako je svijet ostao bez oca ...ali se vratio jo veseliji opet s punom torbom namirnica, ali ovaj put sdrugom. Netko se osmjehnuo, a ali se i sam otvoreno smijao.

Ha, ta moe sa enama? Kad to njima ini zadovoljstvo ... Zato da imne ugodi, kome to kodi:Kakva je cura da je, Najbolje da je ... !I poeo se smijati zanosei i ostale sluaoce i maui rukama kao da bi seizbavio od smijeha. Iskreno se nasmijao i Rusanov, toliko mu se svidjeladosjetka Maksima Petrovia.

Dobro, koja ti je zapravo ena? crkavao je Ahmadan.232


Ne priaj, brate uzdahne Maksim Petroviprebacujui namirnice u noniormari. Treba provesti zakonodavnu reformu. Kod muslimana je to mnogohumanije. Eto, od kolovoza su doputeni pobaaji to je vr-rlo pojednostavniloivot! Zato da ena ivi sama? Bar da joj godinje jednom netko doe u posjete.

A i onima na slubenom putu je ljepe: u svakom gradu imaju sobu i tanjur juhe.Opet se meu namirnicama pojavila tamna boca. ali zatvori vrataca i iznese

praznu torbicu. Prema ovoj eni oito nije bio osobito obazriv odmah sevratio. Stao je usred onog prolaza meu krevetima, ba kao nekoJefrem, i,zagledavi se u Rusanova, poeao se po kovrama na zatiljku (kosa mu je bilagusta, boje negdje izmeu lana i zobi):

Da neto prigrizemo, susjede?Pavel Nikolajevise nasmijei s razumijevanjem. Ruak je nekako kasnio, a inije mu bilo do toga bolnikog ruka kad je vidio kako Maksim Petrovis uitkomslae svoje namirnice. Osim toga, u Maksimu Petroviu, u osmijehu njegovihdebelih usnica bilo je neto ugodno, poudno, neto to te je mamilo da sjednes njim za isti stol.

Doite pozove ga Rusanov za svoj ormari imam i ja neto ... A aice? sagnu se ali prenosei vevrlo spretno na ormariRusanovasvoje boce i zamotuljke.

To se ne smije! zavrti Pavel Nikolajeviglavom ovakvim bolesnicima je tostrogo zabranjeno ...U ovih mjesec dana nitko se u sobi nije ni usudio pomisliti na pie, a alome seinilo da se bez njega ne moe.

Kako se zove? veje sjedio u prolazu kraj kreveta Pavela Nikolajevia idodirivao ga koljenima.

Pavel Nikolajevi. Paa! ali mu prijateljski stavi ruku na rame. Nemoj ti sluatilijenike! Oni te lijee, ali te i strpaju u grob. A nama je do ivota iuivancije!U priglupom licu Maksima aloga, u tom licu rumena nosa i krupnih vlanih usnicaosjealo se samopouzdanje i prijateljska naklonost. Danas je bila subota i do

ponedjeljka ih nee lijeiti. Pred sve sivljim prozorom lijevala je kiaodvajajui Rusanova od njegove rodbine i prijatelja. A u novinama nije biloslike u crnom okviru, i trpki bijes pritiskao mu je duu. Jarko su sijalesvjetiljke najavljujui neto prerano beskrajnu veer i sad je bila prilika dase s ovim iskrenim i ugodnim ovjekom neto popije, prigrize i zaigra poker.(Bit e to novost i za prijatelje Pavela Nikolajevia kad ih bude uio poker!)

A taj objeenjak ali veje strpao bocu pod jastuk. ep je izbacio prstom inalio svakome po pola ae drei ih uz koljena. Kucnue se.Kao pravi Rus, Pavel Nikolajevizaboravi na nedavni strah, na zabrane, nazakletve i spopade ga jedino elja da ispere duu i osjeti toplinu.

ivjet emo! ivjet emo, Paa! uvjeravao ga je ali, i njegovo smijenolice postalo je strogo i ak nekako srdito. Nek crkava tko hoe, ali nas emodvojica ivjeti!

233I popie. Rusanov je u tih mjesec dana vrlo oslabio, nita nije pio osimrazvodnjena crvena vina i sad ga je odmah uhvatilo, svakim asom sve ga jevie ispunjalo uvjerenje da ne treba sagnuti glavu, da i u Odjelu za rak ljudiive i da i odavde izlaze.

A je li te jako bole... ti polipi? pitao je on. Malko me bole. Ali ja se ne dam! Paa! Od votke ne moe biti gore, shvati!Votka lijei od svih bolesti. Ja u i prije operacije popiti malo, nego ta...Pogledaj, u toj boici... taj alkohol, njega odmah upije i ne ostane suvinevode. Kirurg e rasparati eludac i nita nee nai sve je isto! A ja pijan!... Pa bio si valjda i ti na frontu, zna: kad se ide u napad, treba votke...Jesi li bio ranjen?

Nisam. Imao si sree! ... A ja sam dvaput ranjen: ovdje, i evo ovdje.Dotle je veu svaku au ulio po novi decilitar.


Ne smijem vie neodluno se branio Pavel Nikolajevi. To je opasno. Zato bi bilo opasno? Tko ti je utuvio u glavu da je opasno? Uzmi malorajica! Ah, ala su rajice!Zaista, kakva je razlika popiti jedan decilitar ili dva, kad si se vejednomogrijeio? Dva ili dva i pol, sasvim je svejedno kad je umro tako veliki ovjek,a nitko ga ne spominje! Za sjeanje na njega, za sjeanje na velikog efa Pavel

Nikolajeviiskapi i drugu au. Iskapi kao da je na karminama. I usne mu sealosno izvie. Gurao je kroz njih rajice. I, sjedei suelice Maksimu, sluaoga je s mnogo razumijevanja.

Ah, ala su dobri! nastavljao je Maksim. Ovdje kilogram stoji rubalj a daih odveze u Karagandu trideset rubalja. I kako se samo otimaju za njih! Azabranjeno je prevoziti ih. Nee ti uzeti kao prtljagu. Zato je zabranjeno?Reci mi, zato je zabranjeno?

Maksim Petrovise uzbudio, oi mu se rairile i vidjelo se u njima kako uzaludnastoji dokuiti smisao. Smisao postojanja.

Doe efu stanice bijednik u starom kaputu: ivi li se, tebi, efe? Ovajodmah hvata telefon, misli da su ga doli ubiti... A ovjek njemu na stol trinovanice. Zato nije doputeno? Zato ne bi bilo doputeno? Tebi se ivi, i

meni se ivi. Zapovjedi da moje koare prime kao prtljagu! I ivotpobjeuje, Paa? Putuje vlak, zove se putniki, a zapravo je paradajzni, napolicama koare, pod klupama koare. Koju paru kondukteru, drugu opetkontroloru, iza granice su opet drugi kontrolori, daj i njima neto ...Rusanovu se malo vrtjelo u glavi, prilino se ugrijao i osjeao se sad jaim odsvoje bolesti. Ali ini se da je Maksim govorio neto to on nije mogao

prihvatiti... Nikako ... Neto to se kosilo ... To se kosi... upade Pavel Nikolajevi. Zato tako? To nije u redu ... Nije u redu? zaudio se ali. Samo ti uzmi krastavac! De, uzmikavijara... U Karagandi su kamenom uklesali u kamen: Ugalj je kruh.

Naime, to se tie industrije... A paradajza za ljude nema. I nee ihdovesti prodavai... N-nee ih biti.234

Razgrabe ih po dvadeset i pet rubalja kilogram i jo ti se zahvaljuju. Bar dajednom vide svojim oima paradajz, inae ga nikad ne bi vidjeli. Kakvi su timamlazi u Karagandi, ti to ne moe ni zamisliti! Unajmili su posebne uvare i,umjesto da te ljude poalju po jabuke i da dovezu etrdeset vagona, rasporede ih

po svim stepskim cestama da zaplijene jabuke ako ih netko pokua dovesti uKaragandu. Zabranjeno je, i gotovo! A bitange deuraju i paze ...

I ti si se time bavio? Ti razljuti se Pavel Nikolajevi. Otkud ja? Ja ti, Paa, ne nosim koare. Ja putujem s aktovkom. S koveiem.ak majori i potpukovnici uzalud lupaju po blagajni: zavrili su slubeni put, akarata nema! Nema! Ali ja ne lupam, ja uvijek otputujem. Ja znam na svakojstanici ta treba: negdje treba prii prodavau tople vode, negdje svratiti ugarderobu. Upamti, Paa, ivot uvijek pobjeuje!

Dobro, ime se ti zapravo bavi?

Ja sam ti, Paa, tehniar. Iako tehnikum nisam zavrio. A radim i kao agent.Radim tako da mi je uvijek dep pun. Kad negdje vie ne plaaju ja odandeodlazim. Jesi li shvatio?Pavel Nikolajevije nekako osjeao da razgovor ne ide u pravom smjeru, nego akskree ukrivo. Ali ovaj ovjek je bio tako dobar, tako veseo, prijazan prvitakav u ovih mjesec dana. Nije imao srca da ga vrijea.

A je li to u redu? on se samo raspita. Dobro je, dobro! umirivao ga je Maksim. Uzmi i teletine. Daj da maznemotvoga kompota. Paa! Jednom ivimo na svijetu, pa zato da ivimo loe? Trebaivjeti dobro, Paa!S time se Pavel Nikolajevimorao sloiti, istini za volju: jednom ivimo nasvijetu, pa zato da ivimo loe? Samo ipak...

Zna, Maksime, to mi osuujemo... oprezno pripomenu on. Zna kako je, Paa jednako srdano odgovori Maksim hvatajui ga za rame.

Zna kako je, sve je to kako se uzme. Kako gdje.


U oku trunkaPa te grebe,

A drugdje balvan,I tko te... kikotao je ali i kuckao Rusanova po koljenu, a Rusanov takoer nije mogaoizdrati nego se tresao od smijeha:

- E zbilja ti zna tih pjesmica! Ti si pravi pjesnik, Maksime! A to si ti? Kojim se ti poslom bavi? zapitat e novi prijatelj.Ma koliko da su veprisno razgovarali, ipak se Pavel Nikolajevii nehoticedostojanstveno ukruti: na to ga je obavezivao njegov poloaj.

Pa tako, radim u kadrovskoj slubi...* Bio je odvie skroman. Bio je, naravno, na viem poloaju.

A gdje?Pavel Nikolajevi spomenu ime poduzea.235

uj-der! obveseli se Maksim. Trebalo bi namjestiti jednog sjajnogovjeka! Pristupninu e dobiti kako spada, ne boj se!

ta ti pada na pamet! Kako si mogao i pomisliti! uvrijedi se PavelNikolajevi. ta sam pomislio? zaprepasti se Cali i u njegovim oima opet zadrhta onajisti izraz traenje ivotnog smisla, iako je sad bio malo mutniji od alkohola.

Pa kad kadrovici ne bi uzimali pristupninu od ega bi ivjeli? Kako bi djecupodigli? Koliko ima djece? Jesu li novine slobodne? zau se iznad njih potmuo i neugodan glas.To se uk douljao iz kuta, onako zlih i podbulih oiju, rastvorena ogrtaa.ini se, eto, da je Pavel Nikolajevisjedio na novinama i zguvao ih.

Izvoli, izvoli! prihvati Cali izvlaei novine ispod Rusa-nova. Daj muih, Paa! Uzmi, tata, ba mi je stalo do njih...ulubin mrko uze novine i htjede poi ali ga zadra Kosto-gutov. Kako je ulubinnetremice i utke promatrao sve njih, tako se sad i Kostogutov zagledao u njegakad mu se pribliio i kad ga je mogao dobro vidjeti.

Tko je mogao biti taj ovjek? Tako nesvakidanja lica? Bio je nalik na umornaglumca poslije predstave, koji je upravo skinuo minku. Neusiljeno, kao nasluajnim robijakim susretima gdje veprvog trenutka moe svakoga upitati togod hoe, Kostogutov iznenada upita iz svog leeeg, poluviseeg poloaja:

A gdje vi radite, tatice, je li?ulubin okrenu prema Kostogutovu ne samo oi nego cijelu glavu. Zabuljio se unjega ne trepui. Gledajui ga i dalje, nekako neobino zavrti vratom kao da gastie ovratnik, iako mu nikakav ovratnik nije smetao jer je bluza bila vrloiroka. Ali ipak ne uskrati odgovor:

Kao knjiniar. A gdje? Kostogutov spremno postavi i drugo pitanje. U agronomskom tehnikumu.Tko zna zato, vjerojatno zbog njegova upornog pogleda, zbog te ukovske utnje

u kutu, Rusanov poeli da ga nekako ponizi i opomene. A moda se u njemujavljala i votka, tako da on vrlo glasno, glasnije nego to je trebalo ilakoumnije nego to je trebalo, podvikne:

Vanpartijac, naravno?uk ga pogleda svojim duhanskim oima. Trepnu kao da ne vjeruje u takvo pitanje.Trepnu jo jednom. I tada zinu:

Naprotiv.I uputi se kroz sobu.Hodao je nekako neprirodno. Negdje ga je neto pritiskalo ili bolo. Prije bi se

moglo rei da je teturao iroko raskrilivi skute ogrtaa, nespretno se nagnuopomalo nalik na veliku pticu pticu kojoj su nejednako podrezali krila tako dane bi mogla uzlet jeti.

23624UZ TRANSFUZIJU


Na vrelu sudcu, na kamenu, podno vrtne klupe sjedio je Kostogutov nespretnopodvivi noge obuvene u cipele i sljubivi koljena uza zemlju. A ruke su muvisile do zemlje. Bio je golo-glav i oborio je glavu. Sjedio je i grijao se usvom sivom ogrtau, iroko otvorenom bio je jednako nepomian i jednakokvrgavih oblika kao taj sivi kamen. Crnokosa glava mu se usijala, pekla su galea, a on je sjedio ne miui se, prihvaajui tu oujsku toplinu, nita ne

radei, ni o emu ne razmiljajui. Mogao bi tako sjediti besmisleno dugoupijajui iz sunane topline ono to nekonije dobio u kruhu ili juhi.Sa strane se ne bi uope vidjelo da mu se ramena diu i sputaju pri disanju.

Meutim, ipak se nije naginjao na stranu, nekako se drao.Debela bolniarka iz prizemlja, gojazna ena koja ga je jednom htjela otjeratiiz hodnika da ga ne bi inficirao, koja je inae vrlo voljela sjemenke i sad ihje krkala pribliujui se stazicom, prie mu i vaarski dobroudnim glasomzovnu ga:

uj, ovjee! Hej, ovjee!Kostogutov podie glavu i, namrtivi se zbog sunca, zagleda se u nju nakaznomirei.

Doi u sobu za previjanje, zove te doTctorica.On se tako usjedio i okamenio u ovoj toplini, tako mu se nije dalo pokrenuti,ustati ba kao da ga eka neki mrzak posao!

Koja doktorica? obrecnu se on. Zove te ona koja te treba! bolniarka povisi glas. Nije moj posao da vasskupljam po vrtu. Hajde, jesi li razumio?

Ali meni nemaju ta previjati. Sigurno ne zovu mene tvrdoglavo eKostogutov.

Ba tebe! bolniarka je uz put pijuckala sjemenke. Kao da tebe, krakatogdrala, moe zamijeniti za nekoga drugoga? Samo jednog takvog imamo ovdje.Kostogutov uzdahne, isprui noge i stenjui i oslanjajui se poe ustajati.Bolniarka ga je srdito promatrala:237

Previe si hodao pa sad nema snage. A trebalo je da lei.

On, sestro uzdahnu Kostogutov. to e, mlado-lu-do ...I odgega se stazicom. Nije se vie opasivao remenom, vojniko dranje jenestalo, lea se povila.Iao je u sobu za previjanje u susret novim neugodnostima, spreman da se odupirene znajui jo ni sam emu.U sobi za previjanje nije ga doekala Ela Rafailovna, koja je vedeset danazamjenjivala Veru Korniljevnu, nego mlada punana enica za koju bi malo bilorei da je rumena obrazi su joj od zdravlja bili naprosto grimizni. Vidio juje prvi put.

Kako se zovete? opali ona im je uao.Iako mu sunce vie nije udaralo u oi Kostogutov je i dalje nezadovoljnomirkao. Pokuavao je ocijeniti i shvatiti to mu se sprema, pa se nije urio daodgovori. Nekad je bolje zatajiti prezime, nekada rei krivo. Nije znao to je

sada najbolje uiniti. Dakle? Prezime? ispitivala je lijenica gojaznih ruku. Kostogutov prizna on na silu. Pa gdje ste tako dugo? Brzo se skinite! Ovamo, legnite na stol.Sad je Kostogutov vidio, shvatio i sjetio se odjednom svega: transfuzija!Zaboravio je da transfuzije daju u sobi za previjanje. Ali, ponajprije, on je idalje bio vrsto za svoj princip: tue krvi neu, svoje ne dam! Nadalje, ovaustra enica, za koju bi se reklo da se i sama napila tue krvi, nije muulijevala povjerenje. Vega je bila otputovala. Opet nova lijenica, nove navike,nove greke i zato da se vrti, do avola, na tom kolu, kad u njemu nemaniega stalnoga?

Mrko skine ogrtatraei kamo da ga objesi sestra mu je pokazala mjesto a

dotle je razmiljao za to bi se zakvaio i kako bi se odupro. Objesi ogrta

.Skine bluzu i objesi je. Odbaci cipele u kut. Krenu bos istim linoleumom da bi

legao na visok, presvuen stol. Nikako da smisli neki povod.


Na blistavu, elinu stalku kraj stola visila je naprava za transfuziju: gumenecijevi i staklene posude u jednoj je bila voda. Na istom stalku nalazilo se inekoliko igala za ampule razliitih veliina: od pola litre, etvrt litre ilijedne osmine. Pripremljena je bila ampula s osminom litre. Mrka krv u njoj nijese djelomino vidjela od naljepnice na kojoj je bila ispisana krvna grupa,

prezime davaoca i datum kada je krv uzeta.

Iz navike da gleda i ono to ne treba, Kostogutov je, jo dok se namjetao nastolu, vebio proitao to pie i odmah, ne poloivi glavu na uzglavlje,izjavio:

Oho! Dvadeset i osmi veljae! Krv je stara. Nema nita od transfuzije. Kakva je to ideja! razljuti se lijenica. Stara ili nova, vi sigurnonemate pojma o konzervaciji! Krv se moe uvati due od mjesec dana.

Na njenu grimiznu licu ljutnja postade boje maline. Ruke, gole do lakata, bilesu pune, ruiaste a koa najeurena, ali ne od hladnoe nego od pritia. I basu ti pristii potpuno uvjerili Kostogutova da ne smije popustiti.238

Zavrnite rukav i slobodno pustite ruku! zapovijedila je lijenica.Veje drugu godinu radila na transfuziji i nije se sjeala ni jednog pacijentakoji ne bi bio sumnjiav: svaki se ponaao kao da u njem tee grofovska krv, pase boji mjeavine. Bolesnici su obino tvrdili da boja nije kako treba, da grupanije prava, da je datum zastario, da je krv pretopla ili prehladna, ili se,opet, ugru-ala; i tvrdoglavo su pitali: Znai, dajete nam lou krv? Zatolou?! Pa na njoj pie: ne diraj. To je zato to smo bili odredili zakoga je ta krv, ali nam nije trebala. I napokon bolesnik pristaje natransfuziju ali guna sebi u bradu: Dakle, zbilja krv nije u redu. Te glupesumnje mogue je bilo slomiti jedino odlunou. Osim toga, ona se uvijek urilajer je broj propisanih transfuzija, koje je morala svakog dana obaviti na mnogim

mjestima, bio prilino velik.Kostogutov je veovdje u bolnici imao prilike vidjeti i krvave otekline hematom, koji nastaje kad igla proburazi venu ili kad je promai; vidio je kako

bolesnici dobivaju vruicu i groznicu zato to su se lijenici urili i nisu

prije obavili probu. Zato on sada nikako nije htio vjerovati tim ruiastim,punakim rukama s pritiima. Njegova krv iskvarena od zraenja, njegova jadnabolesna krv bila mu je ipak draa od ovog svjeeg dodatka. Njegova krv e se venekako popraviti. A, osim toga, ako je krv loa, prije e te prestati lijeiti utoliko bolje.

Neu mrko se on usprotivi, ne zasue rukav i ne prepusti ruku. Vaa jekrv stara, a i ja se danas loe osjeam.Znao je da nikada ne treba spominjati odjednom dva razloga, ali mu se nekakoomaklo s jezika.

Ispitat emo krvni tlak nije se zbunjivala lijenica i sestra joj odmahdoda spravu.Lijenica je bila posve nova a sestra je veodavno radila u sobi za previjanje,samo to Oleg dosada nije s njom imao nikakva posla. Bila je jo posve mlada

djevojka, ali prilino visoka, crnoputa i japanskog oblika oiju. Na glavi jeimala takvu sloenu graevinu od kose da je ni eiri, pa ak ni rubac ne bi

mogli pokriti svaki uperak te vlasate kule i svaki uvojak strpljivo-jeumatala u vrpce, to znai da je morala dolaziti na posao bar petnaest minutaranije da bi umotala cijelu kosu.Sve to zapravo nije zanimalo Olega, ali on je ipak radoznalo motrio tu njenu

bijelu krunu pokuavajui zamisliti kakva bi bila djevojina frizura ispod tihzavoja. Glavna osoba bijae ovdje lijenica i trebalo se boriti protiv nje, bezzatezanja, usprotiviti joj se i odbijati transfuziju, a on je gubio tempo

promatrajui djevojku japanskih oiju. Kao i svaka mlada djevojka, vezato toje mlada, skrivala je u sebi neku zagonetku, nosila ju je u svakom koraaju iisticala je svakim pokretom glave.

Dotle su veKostogutovu stegle ruku crnom zmijom i zaklju

ile da je tlak uredu. On otvori usta da doda jo neki razlog zbog kojega ne pristaje na

transfuziju, ali s vrata pozvae lijenicu na telefon.


Trgla se i izila, sestra je odlagala crne cijevi u kutiju, a Oleg je jednakoleao na leima.239

Odakle je ova lijenica, je l'te? zapita on.Zvuk i melodija glasa takoer su u vezi s unutranjom zagonetkom djevojke, i onaje to osjeala te je govorila paljivo sluajui svoj glas:

Iz stanice za transfuziju. A zato donosi staru krv? htjede Oleg okuati svoje pitanje i na djevojci. Krv nije stara jednomjerno zavrti djevojka glavom i ponese svoju krunu krozsobu.Ta je djevojka bila potpuno sigurna da zna sve to joj je potrebno.

A moda je i znala.Sunce je veobasjavalo sobu za previjanje. Nije zapravo pro-diralo pravo u nju,ali su dva prozora bila jarko obasjana a na jednom dijelu stropa nalazila sevelika svijetla pjega, odraz nekog predmeta. Bilo je vrlo svijetlo i osim toganekako isto, mirno.Bilo je ugodno u sobi.Otvorila su se vrata, koja Oleg nije mogao vidjeti, i ula je neka druga ena,ne ona ista lijenica. Ula je gotovo i ne udarajui cipelama, ne zveckajui

potpeticama svoga ja.I Oleg pogodi.

Nitko drugi nije tako hodao. Ba je ona nedostajala u ovoj sobi, samo ona.Vega!Da, to je bila ona. Nala se u njegovu vidokrugu. Ula je tako jednostavno kaoda je maloprije bila izila.

Ama gdje ste bili, Vera Korniljevna? smjekao se Oleg. Nije to zaviknuo,zapitao je tiho, sretno. Nije ni pokuao sjesti iako nije bio privezan za stol.U sobi je sad postalo posve mirno, svijetlo i udobno. A i Vega je, takoer sasmijekom, imala spremno pitanje:

Bunite se?Ali Oleg vie nije bio vrst u svojoj odluci da se protivi i veje pomalo

uivao u tome to lei na stolu i to ga s njega nee tako lako otjerati: Ja? Ni govora, ja sam se veodbunio... Ali gdje ste vi bili? Vie od sedamdana ...Odmjereno, kao da nekom ogranienom stvorenju diktira nove rijei koje ono ne

pozna, ona odgovori: Putovala sam da osnujem neke onkoloke ambulante. I da vodim propaganduprotiv raka. Nekamo daleko? Da. Ali vie neete putovati? Zasada neu. A kako ste vi, je li vam loe?ta su kazivale te oi? Sporost. Panju. Prvu, jo neprovjerenu zabrinutost.Prave lijenike oi.

Ali, osim toga, one su bile boje bijele kave. Kao kad se u alicu crne kaveuliju dva prsta mlijeka. Inae zapravo Oleg veodavno nije pio kavu i zaboraviojoj je boju, ali za te oi je znao da su prijateljske, dobre, stare prijateljskeoi!

Ni govora, nema veze. Sigurno sam previe sjedio na suncu. Sjedio sam, sjedioi skoro zaspao.'240r

A vi uope ne smijete na sunce! Zar niste ovdje shvatili da se tumori nesmiju grijati?

Mislio sam da to vrijedi samo za grijalice. Sunce je jo gore.

Onda ja ne bih smio na crnomorsku plau? Ona potvrdi glavom. To ti je neki ivot! Kao da robiju zamijeni za Norilsk na dalekom Sjeveru.


Ona odignu ramena. Spusti ih. To ne samo to je prelazilo njenu snagu nego uopenije mogla shvatiti.

Zato ste izdali? to? Na dogovor. Obeali ste da ete mi vi osobno davati transfuzije, da meneete prepustiti nekom staistu.

Ona nije staist, naprotiv, ba je ona specijalist. Kad ona stigne, iminemamo prava da dajemo transfuziju. Ali sad je otputovala. Kako: otputovala? Pozvali su je!0, to je ono kolo koje se okree! U samom tom kolu skrivao se i spas od kola.

Znai da ete to vi uraditi. Hou. A gdje vam je ta stara krv? On pokae glavom. Nije stara. Ali nije ni za vas. Vi ete dobiti dvije stotine i pedeset.Vidite. Vera Korniljevna donese ampulu s drugog stolia i pokae mu. itajte, uvjerite se sami.

Tako je, Vera Korniljevna, moj je ivot proklet: nikome ne moe vjerovati,sve treba provjeriti. Mislite li da meni ne bi bilo drago kad ne bih morao

provjeravati.Rekao je to tako umorno kao da izdie. Ali oi su mu bile naviknute da

provjerava, i on se toga nije mogao odrei. Proitale su: I grupa, I. L.Jaroslavceva, 5. oujka.

Oh! 5. oujka, to mi odgovara! ivnu Oleg. To e mi koristiti. Napokon ste shvatili da e vam to koristiti. A koliko ste se svaali!Zapravo ona nije shvatila. Ali svejedno.I on zasue bluzu iznad lakta i slobodno opusti desnicu niz tijelo.Zaista, najvei uitak za njegovu vjenu sumnjiavost bilo je vjerovati i

prepustiti se povjerenju. Sada je znao da ta prijazna ena, tako lagana kao daje jedva kondenzirana iz zraka, tiho se kreui i odmjeravajui svaki pokretnee ni u emu pogrijeiti.Leao je kao da se odmara.

Velika blijeda, ipkasta suneva pjega na stropu opisivala je nejednaki krug. Ita pjega, za koju nije znao to je odraava, bila mu je sad takoer vrlo draga,jer je krasila ovu istu i mirnu sobu.

A Vera Korniljevna mu je kriom izvukla iz vene neto krvi, zavrtjela centrifugui na tanjuriu podijelila krv na etiri dijela.16 Odjel za rak241li I

Zato etiri? pitao je on samo zato to je cijela ivota naviknuo da pita.Sad je ak bio i lijen da uope zapitkuje.

U jednom dijelu ispituje se podudarnost grupa a u ostala tri provjerava sebroj grupe. Za svaki sluaj. Pa kad su grupe veiste, to se onda jo treba podudarati?

Treba provjeriti da krv davaoca ne zgruava bolesnikov serum. To je rijetko,ali se dogaa.

Tako. A zato vrtite? Odvajamo eritrocite. Vi ba morate sve znati.Nije morao sve znati. Oleg je promatrao pjegu na stropu koja je postajala svemutnija. Sve na svijetu ionako ne moe saznati. Ionako e umrijeti kao budala.Sestra s bijelom krunom stavila je u drae stalka ampulu od 5. oujka,okrenuvi je naopako. Zatim mu je gurnula jastuipod lakat. Crvenim gumenimzavojem stegnula mu je ruku iznad lakta i polako ga stezala pratei japanskimoima i provjeravajui koliko treba zategnuti.udno je da je u toj djevojci primijetio neto zagonetno. Nema zagonetke.Djevojka kao i sve druge.

Prie doktorica Ganhart sa trcaljkom. Bila je to obi

na trcaljka puna prozirnetekuine, ali je igla bila neobina: zapravo cjevica a ne igla, cjevica sa


trokutnim vrkom. Sama po sebi cjevica nije bila strana kad je ne biutjerivali u ilu.

Vena vam se jasno vidi tjeila ga je Vera Korniljevna a sama je pomicalajednu obrvu traei venu. I napokon je s naporom uz, kako se inilo, prasakrazderane koe utjerala gorostasnu iglu. Gotovo!Jo mnogo toga bilo mu je nejasno: zato su ga stezali gumom iznad lakta? Zato

je u trcaljki tekuina nalik na vodu? Mogao je to i zapitati, a mogao je i sammunuti glavom: zacijelo zato da zrak ne prodre u venu i da krv ne ispunitrcaljku.Dotle mu je igla stajala u veni, gumu su otpustili, skinuli, trcaljku spretnoodvrtjeli, a sestra je otresla nad zdjelicom vrh cijevi iz koje su kapnule prvekapi krvi idueg trenutka Gan-hartova je taj vrh cijevi mjesto trcaljke

prinijela k igli i zadrala ga u tom poloaju odvrnuvi zavrtanj na vrhu ampule.U staklenoj cijevi poeli su se polako, jedan po jedan, kroz providnu tekuinuuspinjati providni mjehurii.Jednako kao mjehurii navirala su i pitanja: emu tako iroka igla? emu trebastresati krv? odakle ti mjehurii? Ali jedna budala moe postaviti toliko

pitanja da sto mudraca nee moi odgovoriti.Kad je verijeo pitanjima, bit e bolje pitati neto drugo.Sve je u sobi bilo nekako sveano, a osobito ona bjeliasta sunana pjega nastropu.Igla e jo dugo stajati u veni. Razina krvi u ampuli gotovo uope nije padala.Uope nije padala.

Trebam li vam jo, Vera Korniljevna? oprezno upita sestra Japankaoslukujui svoj glas.

Ne, ne trebam vas mirno odgovori Ganhartova. Ja bih skoila na jedno mjesto ... Na pola sata, mogu li? Meni niste potrebni...242

Sestra gotovo istra odnosei svoju bijelu krunu. Ostali su sami.

Mjehurii su polako navirali. A Vera Korniljevna okrenu zavr-tanj i mjehurianestade. Vie nije bilo ni jednog jedinog. Zatvorili ste? Jesam. A zato? Opet vi morate znati? osmjehnu se ona. Ali strogo.U sobi za previjanje bilo je posve mirno: stari zidovi, vrsta vrata. Mogli surazgovarati posve tiho, gotovo aptom, naprosto disati bez napora i takorazgovarati. To bi najvie i elio.

Narav mi je prokleta. Uvijek elim znati vie. nego to je doputeno. Dobro je da elite... napomenu ona. Njene usnice nikad nisupokazivale ravnodunost prema onome to izgovaraju. Sitnim pokretima, kreuise nepravilno, as lijevo as desno, lagano se izvijajui i trzajui, one su

pratile misao i objanjavale je. Poslije prvih dvadeset i pet kubika trebaneko vrijeme priekati da se vidi kako se bolesnik osjea. Ona je i daljejednom rukom drala vrh igle. Lagano se osmjehujui, prijatno i sa zanimanjem,

motrila je Olegu u oi nadnijevi se nad njega: Kako se osjeate? U ovom trenutku predivno. Nije li malo pretjerano rei: predivno? Nije, zbilja se osjeam predivno. Vie nego dobro. Ne trese vas groznica, nemate neugodan okus u ustima? Ne.Ampula, igla i transfuzija to bijae njihov zajedniki posao koji ih je spajaoiznad nekog treeg bolesnika koga su njih dvoje lijeili i nastojali izlijeiti.

A u nekom drugom trenutku?

U nekom drugom trenutku? Divno je tako dugo, dugo gledati jedno drugome uoi kad ima zakonsko pravo da gleda i ne mora svrnuti pogled. Openito seosjeam vrlo loe.


Kako? U kojem smislu?Pitala ga je s mnogo suuti, briljivo, kao prijatelj. Ali je zasluila da primiudarac. I Oleg je osjeao da e joj on sad nanijeti taj udarac. Ma koliko da su

bile blage te oi boje bijele kave, udarac je nee mimoii. Vrlo loe u moralnom smislu. Vrlo loe jer shvaam da odvie plaam za svojivot. Jer shvaam da vi sudjelujete u tome i da me varate.

Ja?Kad oi netremice gledaju jedne u druge javlja se neto sasvim novo: vidjet ei ono to ne vidi pri letiminom pogledu. Kao da oi izgube zatitni areniomot i cijelu istinu naprosto sipaju iz sebe, bez suvinih rijei, jer je ne

mogu zadrati. Kako ste me mogli onako gorljivo uvjeravati da su injekcije potrebne ali daja neu shvatiti njihovo znaenje? to je tu trebalo shvatiti? Kao da se ne znato je hormonoterapija?

Naravno da to nije bilo asno: tako oinuti nemone oi boje kave. Ali jedino jetako bilo mogue postaviti pravo pitanje. U tim oima neto je zaigralo,rasprilo se.243I doktorica Ganhart ne doktorica, nego Vega povukla je pogled.Kao to s bojnog polja povlae etu koja jo nije posve razbijena.Pogledala je ampulu ali nije bilo nikakva razloga da je gleda jer je zavrtanj

bio zatvoren. Pogledala je mjehurie ali ni mjehuria nije bilo.Otvorila je zavrtanj. Pojavili su se mjehurii. Vjerojatno je bilo vrijeme da touini.Prela je prstima po gumenoj cijevi koja je spravu povezivala s iglom, kao daeli sprijeiti bilo kakav zastoj u cijevi. Zatim je jo stavila vate pod vrhcijevi da se ona nimalo ne savije. U ruci joj se nae i flaster te ona vrhcijevi privrsti flasterom uz njegovu ruku. Tada gumenu cijev stavi meu njegove

prste koji su slobodno strali uvis, kao neke spone, i tako je cijev bila posveuvrena.Sad Vega vie nije morala nita drati, nije morala stajati kraj njega, niti mu

gledati u oi.Mrka i stroga lica ona je malo poveala broj mjehuria i rekla: Eto tako, sad se ne miite. I izila je.Nije izila iz sobe, samo iz kadra koji je on obuhvaao svojim pogledom. Alikako se nije smio pomicati, u vidokrugu su mu ostali samo stalak, ampula stamnom krvi, svijetli mjehurii, gornji dio osunanih prozora, odrazesterostrukih prozora u mljenoj kugli svjetiljke i cijeli iroki strop s onomtreperavom, blijedom sunanom pjegom.

A Vege vie nije bilo.Ali on je svejedno veizrekao pitanje, i ono je palo kao nespretno i nepaljivouruen predmet.Ona ga nije prihvatila.Oleg e se i dalje muiti s njim.

Zagledavi se u strop, razmiljao je naglas: Ako mi je ionako propao cijeli ivot, ako mi je do kotane sri jasno da samja vjeni kanjenik, vjeni politiki robija, ako mi sudbina ne obeava nita

bolje, treba li jo onda svjesno, umjetno ubiti u meni i onu jedinumogunost? emu spaavati ivot kao to je moj? U ime ega?Vega ga je ula ali je bila izvan kadra. Moda je tako i bolje: lake egovoriti.

Prvo su mi oduzeli ivot. Sad e mi oduzeti i pravo... da produim svoj rod.Tko u ja sad biti i ta? Najgora nakaza od nakaze! Da ivim od milosti? ... Od

milostinje? ...Vega je utjela.Tko zna zato je ona pjega na stropu ponekad drhtala; krajevi su joj poigravali

ili se nekako mrtila, ba kao da i ona razmilja i ne shvaa. A onda bi se opetumirila.


uborili su prozirni, veseli mjehurii. Krv se sputala u am-puli. Vejeistekla etvrtina. enska krv. Krv Irine Jaroslavceve. Je li djevojka? Starica?Studentica? Prodavaica?

Od milostinje ...244I odjednom Vega, ne pokazavi se u kadru, ne da odgovori nego naprosto nekako

nasrnu: To nije istina! Zar v i doista tako mislite? Ne vjerujem da to vimislite! ... Ispitajte, sebe samoga! To je neto posueno, to je tua misao!Govorila je energino kako je jo nikada nije uo govoriti. Osjealo seogorenje kakvome se nikada od nje ne bi nadao. A onda je odjednom zautjela.

A kako to drugaije shvatiti? oprezno ubaci Oleg. Uh, kako je bilo tihou sobi! uli su se lagani mjehurii izzatvorene boce.Teko joj je bilo govoriti. Srvana glasa, na kraju snaga, ona je puzala prekorova.

Netko mora i drugaije misliti! Makar to bila aica, sveganekoliko ljudi glavno je da misle drugaije! A ako svi misle isto, skime emo onda ivjeti? I zato? Nemogue bi bilo ivjeti.Posljednje rijei opet je uzviknula krajnjim naporom, oajniki. Kosnula ga jesvojim uzvikom. Nastojala je iz sve snage da se spusti i doleti, onako slomljeni teak, na ono jedino mjesto gdje e nai spas. I kao kamen iz spretne djeake

prake, nainjene od suncokretova izdanka, koja produuje ruku, ili ak kao taneiz onih dugocjevnih topova u posljednjoj godini rata tane koje bi jeknulo,zvidalo i sada italo i italo negdje visoko u zraku Oleg se otkinuo i

poletio po luakoj paraboli otimajui se svemu onome to je nauio, uklanjajuisve prihvaene ideje, preletio jednu pustinju u svom ivotu, preletio drugu

pustinju i vratio se u neku daleku zemlju iz davne prolosti.To je zemlja djetinjstva! Odmah ju je poznao. Ali im ju je poznao, im ju jeugledao oima koje su zatreptale i jedva se otvorile, vese morao zastidjetizbog toga to je i on kao dijete upravo tako mislio a sad je doivio da mu ona

to kae prva, kao neko otkrie, mjesto da on kae njoj.I jo se neto izvlailo, izvlailo iz sjeanja, stizalo ovamo, za ovu priliku,trebalo se to bre sjetiti to je to i on se sjetio!Sjetio se brzo ali je progovorio razlono i odmjereno:

Dvadesetih godina su kod nas bile vrlo popularne knjige nekog doktoraFriedlanda, venerologa. Onda se smatralo da je vrlo korisno sve tumaiti,i to cijelom narodu, i mladei. Bila je to neko vrst medicinske propagandekoja je govorila o najintimnijim pitanjima. Sigurno je to potrebno, to je boljenego licemjerno utjeti. Jedna se knjiga zvala Iza zatvorenih vrata, a drugaO ljubavnim patnjama. Da ih niste i vi itali? Mislim ... bar kao lijenik?umorili su rijetki mjehurii. Kao da se i disanje izvan kadra ipak ulo.

Ja sam ih itao, priznajem, vrlo rano, kad mi je bilo, ini mi se,dvanaest godina. Kriom od roditelja, naravno. Bilo je to uzbudljivo tivo,

ali me dotuklo ... Imao sam osjeaj ... da nema smisla dalje ivjeti... itala sam odgovori ona iznenada bez izraza u glasu. Je li, je li, i vi? obradova se Oleg. Rekao je >-i vi, kao da se ba on isada prvi za neto zalagao. Takav dosljedni,245logiki, neoborivi materijalizam... Nakon toga, zapravo, kakva smisla imaivjeti? Svi ti precizni prorauni, u postocima: koliko ena nita ne osjea,koliko doivljava ushit. Prie o tome kako ene ... traei same sebe ...

prelaze iz jedne kategorije u drugu... Sjeajui se svega iznova, udahnuo jekao da se udario ili opekao. Ta hladna konstatacija da je bilo kakva

psihologija u braku posve sporedna i da se, kako tvrdi autor, golom fiziologijommoe objasniti svako neslaganje karaktera. Sigurno se svega toga sjeate. Kada

ste toitali?Nije odgovarala.


Bit e bolje da je vie ne zapitkuje. I, uope, oito je da je on sve toistresao odvie grubo i otvoreno. Nije imao nikakva iskustva u razgovoru saenama.

Neobina blijeda sunana pjega na stropu odjednom je za-treperila, ponegdje suse na njoj zaiskrile svijetlosrebrne takice i poele se premjetati ovamo-onamo. I vidjevi to mrekanje, te sitne valove, Oleg napokon shvati da je ta

zagonetna, udesna pjega na stropu zapravo obini odraz bare koja se nalazinegdje kraj plota i koja nije presahnula. Preobrazba najobinije bare. Sad jezacijelo puhnuo vjetri.

Vega je utjela. Oprostite mi, molim vas! pokajao se Oleg. Bilo mu je milo, ak islatko kajati se pred njom. Nekako sam to krivo rekao ... pokuao jeokrenuti glavu prema njoj, ali je nikako nije mogao vidjeti. To moe unititicijelo ovjeanstvo. Ako sve to prihvatimo, ako se tome predamo... on se sadveselo preputao svom nekadanjem uvjerenju i poeo uvjeravati nju!I Vega se vratila! Opet je ula u kadar nije vie bilo u nje onog o ajanja,one otrine koju je malo prije primjeivao, na njenu licu sjao je uobiajeni,dobronamjerni smijeak.

Ja i elim da vi to ne prihvatite. Bila sam uvjerena da vi to neprihvaate.Sijala je od sree.Ta to je bila djevojica iz njegova djetinjstva, njegova kolska drugarica kako je samo nije prepoznao!

Neto prijateljsko, neto vrlo jednostavno elio joj je rei, neto nalik naono: daj apu!. I stisnuti joj ruku: eh, kako je lijepo to smo porazgovorili.

Ali u njenoj desnoj ruci bila je igla.Najradije bi je zvao po imenu: Vega! Ili Vera!Ali to nije mogao.Dotle je iz ampule vebila istekla polovica krvi. U nekom drugom tijelu, kojeima drugaiju, svoju narav, ona je tekla jo nedavno. A sad je utjecala u njegakao tamnocrveno zdravlje. I zar ipak nita drugo nije donosila u sebi?

Oleg je promatrao leprave Vegine ruke: popravila je jastuipod njegovimlaktom, vatu pod iglom, prela je prstima po gumenoj cijevi i malko podiglagornji pomini dio stalka zajedno s ampulom.elio je ne samo stisnuti tu ruku nego je poljubiti. Makar bi to

protivurjeilo onome to je rekao.2*625

VEGAIzila je iz klinike sveano raspoloena i, zatvorenih usta, tiho, je pjevuila,tako da je samo ona mogla uti. U svijetlo-sivom proljetnom ogrtau, bezizmica, jer su vesve ulice bile suhe, osjeala se osobito lagano, osjeala jeda joj je lagano tijelo a osobito noge naprosto je leprala i mogla bi tako

protrati cijeli grad.

Vee je bilo sunano kao i cijeli dan. Iako je bilo prilino svjee, veseosjealo proljee. Bilo bi strano ui u autobus i u njemu se guiti, eljela jejedino pjeaiti.I pola je pjeice.U gradu nije bilo nita ljepe od rascvalih marelica. Poeljela je sad odjednom

preduhitriti proljee, pronai gdjegod bar jednu rascvjetanu marelicu koja bijoj donijela sreu negdje iza plota, iza zemljanog zida, bar da izdaleka viditu prozranu ruiastu boju koja se ne moe ni s im uporediti.

Ali je za cvat jo bilo prerano. Drvee je tek poelo zelenjeti: bilo je torazdoblje kad se zelena boja veprimjeuje u kro-'nji, ali je sive mnogo vie.I ondje gdje bi iza zida (ugledala komadivrta, koji nije osvojio gradskikamen, protezala se jedino suha, ria zemlja prekopana prvim motikama.

Bilo je jo prerano.Vera je obino brzo ulazila u autobus, smjetala se na starim oprugama sjeditaili se hvatala prstima za ruke, drala se tako i razmiljala: nita joj se ne


da raditi, cijelo je vee pred njom ali joj se nita ne da raditi. I usprkosglasu razuma veernje sate treba naprosto utuci, a ujutro se tim istim autobusomopet uriti na posao.Danas je koraala polako i imala je elju da puno, puno toga uini! Palo joj jena pamet mnogo poslova ili kod kue, ili u trgovini, a moda e trebati netosaiti, svratiti u knjinicu sve su to bile ugodne obaveze koje njoj nisu bile

zabranjene ili nedostupne, a ona ih je do sada, tko zna zato, izbjegavala. Sadje poeljela da sve to obavi, i to odmah! Meutim, nije se247nimalo urila da bi se to prije latila posla, bilo kojega od njih, nego jekoraala polako, uivajui pri svakom koraaju cipelicom po suhome asfaltu.Prolazila je mimo trgovina koje jo nisu bile zatvorene, ali nije svratila ni ujednu da kupi neto za jelo ili kakvu potreptinu. Prolazila je mimo plakata,ali ni na jedan se nije osvrnula jako bi ba njih sad najradije itala.

Naprosto je ila i ila, i u toj etnji bio je cijeli uitak.Ponekad se smjekala.eljela je gdjegod vidjeti rascvjetanu marelicu, ali nje nije bilo, jo je

prerano.Juer je bio blagdan, ali se ona osjeala utuena i prezrena. A danas je radnidan i ona je sretna i dobro raspoloena.Blagdan je kad osjeti kako ima pravo. Tvoji pritajeni, tvoji trajni razlozi,kojima su se rugali i koje nisu priznavali, tvoja nit koje se ti jo jedinodri odjednom sve to postaje elino ue i njegovu vrstinu priznaje ispremno se prihvati za nj jedan tako nepovjerljivi i neuhvatljivi ovjek koji je

mnogo proivio u ivotu.I kao u vagoniu iare iznad neshvatljivo dubokog bezdana ljudskognerazumijevanja, oni se spokojno voze, vjerujui jedno drugome.To ju je naprosto oduevilo! Nije dovoljno to zna da si ti normalna, da nisiluda, nego i da od drugog uje da si normalna i da nisi luda i to od koga!

Naprosto mu se eljela zahvaliti na onome to je rekao, to je tako mislio, toje uspio* ostati takav, preavi tolike ivotne nedae.

Zasluio je da mu bude zahvalna a trebalo bi da se zapravo i opravda pred njim da se opravda zbog hormonoterapije. On je odbacivao Friedlanda, ali isto tako ihormonoterapiju. U tome je bilo logike proturjenosti, ali logiku ne trebazahtijevati od bolesnika nego od lijenika.Bilo u tome iproturjenosti ili ne bilo, najvanije ga je uvjeriti da pristanena takvo lijeenje! Ne bi se smjelo prepustiti toga ovjeka raku! Sve se jaezanosila eljom da ga razuvjeri, da mu izbije tvrdoglavost, da izlijei upravonjega! Ali da bi takva zajedljivog tvrdoglavca mogla toliko puta uvjeravati ujedno te isto, morala je u to i sama vjerovati. Meutim, kad joj je prigovorioodjednom joj je postalo jasno da su hormonoterapiju poeli primjenjivati uklinici poslije svesavezne upute, koja se odnosila na iroki dijapazon tumora ikoja je bila preporuena sasvim openito. Nije se mogla sjetiti ni jednogjedinog naunog lanka koji bi posebno tumaio udio hormonoterapije u borbi sa

seminomom, a takvih lanaka je sigurno bilo, pa ak i inozemnih. Ako mu elidokazati, morat e ih sve proitati. Ona ih je uope dosada malo stigla

proitati...Ali sada, sada e stii na sve! Sada e ih sigurno proitati.Kostogutov joj je jednom dobacio da on ne shvaa zato bi njegov vra, kojilijei korijenom, bio manje vrijedan od lijenika jer i u medicini zapravo nema

matematiki tanih prorauna. Vera se tom prilikom gotovo uvrijedila. Ali jeposlije porazmislila: djelomino on ima pravo. Zar oni makar i priblino znaju,kad unitavaju elije rendgenskim zrakama, koliki procent uni-248tenja otpada na zdrave elije, a koliki na bolesne? I koliko je to pouzdanijenego kad vraodvagne osueni korijen na dlanu, bez ikakve vage? Ili: svi su

poeli lije

iti penicilinom, jer penicilin pomae! Me

utim, tko je u mediciniistinski objasnio kakvo je zapravo djelovanje penicilina? Zar i to nije mutno?

Koliko bi trebalo itati, razmiljati, pratiti novine i asopise!


Ali ona mora stii na sve!Nije ni primijetila kako se brzo nala u dvoritu svoje kue. Uspevi se naveliku zajedniku verandu s ogradom, poto je prela svega nekoliko stepenica,uputila se izmeu neijih izvje-enih sagova i prostirki i, preavi betonski

pod i kocke, ivahno je otvorila zajednika ulazna vrata koja su na mnogimmjestima bila oteena i uputila se mranim hodnikom u kojem nije bilo mogue

upaliti sve svjetiljke, zato to su bile prikljuene na razliita brojila.Drugim patentnim kljuem otvorila je vrata svoje sobice.Sad joj se ta elijica nije uinila tako turobna: na prozorima, kao i u svakom

prizemlju u gradu, nalazile su se reetke, zbog lopova, unutra se vehvataosumrak a sunce je ovamo zavirivalo jedino izjutra. Vera je zastala na vratima neskidajui ogrtai u udu se zagledala u svoju sobu, kao da je nova. Ovdje se

moe ivjeti lijepo i veselo! Trebalo bi moda jedino promijeniti stolnjak.Ovdje-ondje obrisati prainu i moda na zidu izmijeniti mjesto dviju slika odkojih je jedna predstavljala Petro-pavlovsku tvravu za bijelih noi, a drugacrne emprese Alupke.

Meutim, poto je skinula ogrtai privezala pregau, ona je prvo pola ukuhinju. Nejasno joj se inilo da prvo treba obaviti neki posao u kuhinji. Takoje! Trebalo je upaliti primus i togod skuhati za jelo.

Na alost ona momina, susjedov sin, koji je napustio kolu, zagradio je cijelukuhinju svojim motociklom i, zviduui rastavljao ga na komade, redao ih po

podu i podmazivao. Ovamo se zavlailo sunce na zalazu i jo je bilo svijetlo.Zapravo se ona mogla probiti do svoga stola. Ali se Veri odjednom vie nije dalognjaviti ovdje nego je poeljela da bude sama u svojoj sobi.

A i nije bila gladna, nimalo!Vratila se u svoju sobu i zadovoljno okrenula patentnu bravu.Nije bilo nikakva razloga da danas izlazi iz sobe. U posudici je bilo okoladnihbombona, pa ih moe polako grickati... Vera je unula pred maminu komodu iizvukla teku ladicu u kojoj se nalazio drugi stolnjak.

Ne, prije treba obrisati prainu!Ali prije toga se treba presvui!

I svake te mijene Vera se zadovoljno laala, kao da mijenja korak u plesu. Svakapromjena donosila je zadovoljstvo, ba kao u plesu.A moda bi prvo trebalo zamijeniti mjesta tvravi i empresima? Ne, trebao bijoj eki, avli, a i nije nikako voljela raditi muki posao. Neka jo malo visetako kako vise.Uzela je krpu i ushodala se po sobi lagano pjevuei.Gotovo istog asa primijetila je arenu razglednicu koju je bila dobila juer inaslonila je na iroku bocu. Na razglednici249su bile crvene rue, zelene vrpce i plava osmica. Na poleini crnim slovima

pisaeg stroja bila je ispisana estitka. Gradski komitet estitao joj jemeunarodni dan ena.Svaki je zajedniki blagdan teak usamljenu ovjeku. A nepodnoljiv je

usamljenoj eni kojoj prolaze godine nekakav enski blagdan! Udovice, koje suostale bez mueva, spremne su da iskape neto rakije i zapjevaju, kao da sevesele. Juer je takvo jedno drutvance orgijalo u dvoritu. Meu njima bio je ijedan mukarac, neiji mu; kad su se napile, sve su se po redu ljubile s njim.U estitki gradskog komiteta nije bilo nita podrugljivo: elimo vam mnogouspjeha u poslu i sreu u privatnom ivotu.Privatni ivot! Zvui kao prikraeni ivot! Kao prihvaena smrt.Razderala je dopisnicu na etiri komada i bacila je u koaru.Hodala je i dalje po sobi, otirui as boce, as staklenu pi-ramidicu s vedutamaKrima, as kutiju s ploama kraj radija, as plastini koveigramofona.Sad je mogla bezbolno sluati bilo koju svoju plou, mogla je staviti ak i onunajnepodnoljiviju:

I sada, i danas, Kao i uvijek s

aleksandar solzenycin- rijeka bez ušća

Documents