ZAPISI O RATNIM BRIGADAMA

18

Odgovorni urednik MENSUR SEFEROVI

potpukovnik

RAANJE U BURI

BOSANSKI PROLETERI

Pred vee 11. marta 1942. godine u Srednjem, oveem selu u okolini Sarajeva, bilo je ivlje nego obino. Toga popodneva s okolnih kosa su pristizale partizanske kolone, svaka sa svojom pjesmom. I kako bi odbornici razveli jedinice na konaite, pjesmu bi zamijenili agor i dovikivanje. Najbolji borci iz Ro- manijskog odreda i odreda Zvijezda, umorni od mara po raskvaenom snijegu, brzo su usnuli u toplim sobama.

Izjutra su politiki komesari poveli borce koji su bolje pjevali u Dom kulture. U prostranoj polumra- noj dvorani ranijeg sokolskog doma ve su se bili okupili: Jovo Cigo Oskar Danon, raniji komandant odreda Zvijezda, Slobodan Princip Seljo, komandant Operativnog taba za istonu Bosnu, Paaga Mandi Mu

Sutradan, 13. marta izjutra, ete su se postrojile ispred Doma kulture. Na desnom krilu bila je Prva eta, sastavljena od boraca Sinjevske omladinske ete Mokranjskog partizanskog bataljona Romanijskog odreda i proleterske ete iz Ozrenskog odreda; u sredini stroja Druga eta, sastavljena od boraca Crno- vrkog bataljona odreda Zvijezda, i Trea eta, formirana od boraca iz Muslimanskog bataljona Romanijskog odreda; na lijevom krilu je stajala pratea eta. Nedostajala je jo etvrta eta, koja je trebalo da se formira od Zenikog partizanskog bataljona; ona je stigla deset dana kasnije, kad se bataljon vratio iz Vlasenice. Tada je bataljon imao ukupno 256 boraca i starjeina (93 radnika, 122 seljaka, 32 intelektualca, 8 aka, 1 trgovca), od kojih su 68 bili lanovi KPJ, a gotovo svi ostali lanovi Skoja.

U bataljonskom stroju komandiri su poravnali redove eta, pripremajui se da predaju raport tabu bataljona. Stroj je bio arolik. injeli domobranski, njemaki, ustaki, gunjevi, teki kamgarn kaputi i hubertusi, zategnuti opasaima i naramenicama; preko ramena ponekih boraca sjajili su se redenici njemakog pukomitraljeza arca koji su sluili mjesto fieklija; na glavama ajkae, ubare i ka- keti, a na nogama svakojake cipele, rjee izme, najvie opanaka. Pala je komanda:

Bataljon, mimo!.Komandant Vojo Ljuji, politiki komesar Paaga

Mandi Murat, zamjenik komandanta Mitar Mini i zamjenik politikog komesara Dervi Numi primili su raport ii krenuli du stroja, koji je bio pun odlunosti i ponosa to se tog dana prozvao bataljonom proletera.

Poto je smotra zavrena, komandant Glavnog taba Svetozar Vukmanovi Tempo proglasio je i pozdravio bataljon i u kraem govoru iznio njegove zadatke.

Tog dana je poeo ivot Prvog istonobosanskog proleterskog bataljona. On je sutradan krenuo prema

6

Vlasenici s ciljem da sa jedinicama Prve i Druge proleterske brigade uestvuje u razbijanju etnika. Stigao je, meutim, kad je sve bilo gotovo. U Vlasenici je ostao dva-tri dana. Rjeavalo se kuda ii dalje. Glavnu etniku grupaciju u istonoj Bosni razbile su proleterske brigade. Ali etnici su drali Majevicu, gdje je, poslije povlaenje partizanskog odreda, situacija bila teka; jaali su i na Trebavi, kraju izmeu Posavine i rijeka Bosne i Spree, i na Ozrenu, gdje su petokolonai proirili svoj uticaj u nekim jedinicama partizanskog odreda. Glavni tab NOP-odreda Bosne i Hercegovine se kolebao. Politiki komesar Rodoljub olakovi zalagao se da proleterski bataljon s jednim ili dva bataljona Prve ili Druge proleterske brigade prvo raisti s etnicima na Majevici, odatle da produi na Trebavu, a onda da krene na teritoriju Ozrenskog odreda; komandant Svetozar Vukmanovi je smatrao da prvo treba poeti sa Ozrenom i zavriti zadatak na Majevici. Na kraju je rijeeno da se sam proleterski bataljon uputi ka Ozrenu. Oekivalo se da e on brzo izvriti svoj zadatak na Ozrenu i da e se poslije toga na slobodnoj teritoriji kod Zenice sastati s Prvim proleterskim krajikim bataljonom. Bilo je zamiljeno da se oko 1. maja od tih bataljona ii Majevtikog bataljona u selu Okruglici, u sjeditu odreda Zvijezda, formira Trea proleterska bosanska brigada.

Iz Vlasenice je bataljon na daleki put krenuo na krilima samopouzdanja i borbenog oduevljenja. Ali prva borba je bila neuspjena. Sa okolnim dobrovoljakim jedinicama napao je domobrane i ustae u selu Petroviima kod Olova. I pored nekoliko silovitih juria morao se povui im je posadi stiglo pojaanje iz Olova i Kladnja. Marujui prema slobodnoj teritoriji Zenikog bataljona, na zastancima i konacima, svi su bili pod utiskom minule borbe. Traio se uzrok neuspjehu.

U zenikom kraju se osjeao dah proljea. Snjegovi su se otopili, a njiive proarale oranjima. Sela su

7

bila puna ljudi. Bilo je i onih koji su odlazili u okolne varoice, ak i radili u rudnicima i zenikoj eljezari. Popaljenih kua gotovo i nije bilo. Sve je to izgledalo neobino poslije Romanije, pogotovu kada je bataljon stigao u selo Kamenicu i smjestio se u lijepe drvene kue, pred sam rat podignute za izletnike. Na jednoj od njih bila je istaknuta crvena zastava i stajala tabla s natpisom: Okruni komitet KPJ. Zeniki partizani bili su oduevljeni dolaskom bataljona. Mnogi su htjeli da stupe u njegove redove. I bata- Ijonu se dopao zeniki kraj, njegovi ljudi i partizani. Osjeao ih je proleterima, svojim.

Dva-tri dana odmora brzo su prola. Valjalo je produiti ka Ozrenu. Pred polazak, s desnu stranu rjeice Kamenice, pored mosta, bataljon se postrojio. Oko njega se okupio narod i nekoliko desetaka partizana. Na jedan sanduk se popeo Tempo:

Drugovi, buroazija nam baca rukavicu klasnog graanskog rata, poeo je govor. Drugovi, mi je primamo.

Iz stroja se ulo slono: Primamo i poklik protiv buroazije.

Tempo je govorio o etnikoj izdaji, o kuririma sa Romanije koje su zaklali petokolonai na Ozrenu. Bataljon je upijao rijei delegata Centralnog komiteta i u dubini srca i svijesti zaklinjao se tiho, nijemo, bez rijei, da e tui faiste i domae izdajnike.

Sredinom aprila bataljon je stigao na teritoriju Ozrenskog partizanskog odreda, koji je, jo od avgu- stovskih dana 1941, ukotvljen izmeu dolina Spree, Bosne i Krivaje, esto, istrajno i vjeto napadao eljeznike transporte i neprijateljeve posade na prugama. Da bi ga se rijeio, neprijatelj je preduzeo dva velika napada: u decembru 1941. osamnaest domobranskih i ustakih bataljona su gotovo deset dana pokuavali da ga potisnu od pruga ali nisu uspjeli; krajem januara i poetkom februara 1942. to su pokuale njemaka 718. divizija s jednim pukom 342. divizije i dvije nepotpune domobranske divizije ali

8

ne samo to nisu uspjele nego su. naroito domobranske jedinice, i pretrpjele znatne gubitke. Iako usamljen, bez neposredne veze s ostalim istonobosanskim jedinicama, Ozrenski odred se uspjeno nosio s njemakim, -ustakim i domobranskim snagama Meutim, od januara i njega je poela da rastae petboko- lonaka aktivnost etnika. I na prvom konaitu, i sutradan na maru prema selu Brezicima, sjeditu taba odreda, proleteri su susreli nekoliko boraca sa etnikim kokardama. Objanjavali su dm da je kokarda znak izdaje i pozivali ih da je skinu. Dvojici- -trojioi, koji su na to ostali gluhd, -otrgli su dvoglavog kraljevskog orla nevjeto izrezanog od lima uturice. Jedna desetina je uhapsila jednog komandanta bata- ljona odreda i jo nekoliko bivih partizana koji su u februaru tajno poklali partizanske kurire s Roma- nije. Poslije kratkog sasluanja svi su osueni i odmah strijeljani.

Iz sela Brezika, u kome je predanio i odmorio se, bataljon se uputio prema dolini Spree, gdje je drao poloaje Trei bataljon odreda. U njemu su se samo pojedinci kolebali. Kad su proleteri naili, i borci i narod su ih srdano i radoznalo doekali. Ne zadravajui se, bataljon je produio u kraj juno od Do- boja, gdje je bio Drugi bataljon, koji se, pod uticajem svog komandanta i jo nekolicine petokolonaa, proglasio etnikom jedinicom. To je bio najjai bataljon Ozrenskog odreda. Imao je oko 500 boraca, naoruanih sa 480 puaka, 26 pukomitraljeza i mitraljeza i 2 minobacaa gotovo dva puta vie od proleterskog bataljona. Nije se znalo kako e se drati. Zato su ete ile oprezno, s poveanim odstojanjem u koloni, spremne da prihvate borbu.

Tu otegnutu kolonu posmatrali su dojueranji partizani iz zasjede i kolebali se da li da je napadnu. Kako se ona primicala, kolebanje d neodlunost su rasli, i u posljednjem trenutku su odluili da puste proletere u selo bez borbe. Na poloajima preko kojih je proao bataljon stajali su boroi, hladni i namrgo

9

eni. Samo je poneki odgovorio na pozdrave. U selu Strijeevici isto: ljudi utljivi, tui. etniki tab je jedva dopustio da se bataljon smjesti na konaite, ali je odbio da se pripremi veera. Tek kasnije poneki domain se raskravio. Govorili su kako se pronio glas: Dolaze neki proleteri, Turoi, ustae da kolju Srbe.

Bataljon je no proveo pod spremom, s udvostruenim straama, gotovo budan. Sutradan je krenuo prema Brezicima, jer su i otpadnici od odreda pokazali na rijeima spremnost da sporove i razloge koji su ih udaljili od oslobodilake borbe rasprave na konferenciji rukovodilaca odreda.

Rukovodstvo im je povjerovalo i bataljon je 18. aprila izjutra u Brezicima bio iznenaen napadom etnika. Poznajui dobro teren, oni su se neprimjetno privukli selu i u manjim kolonama uputili prema za- seocima gdje su bile smjetene ete i tabovi bata- ljona i odreda. Prva na udaru je bila Peta eta (ranija pratea, koja je ostavila minobaca i mitraljeze na teritoriji odreda Zvijezda), Deurni u jednoj njenoj desetini je javio posljednjem straaru da se povue. I tek to je on uao u kuu i poeo da govori kako dolazi neka jedinica, vrata su se s treskom otvorila i prekinula komesara, koji je zaustio da kae da to dolaze na zakazanu konferenoiju. etnici su za tren razoruali tu desetinu, istjerali borce napolje i naredili im da se skidaju i izuvaju. U selu je zapucalo. Bataljon je bio iznenaen, ali se brzo snaao i prihvatio borbu. Pojedine ete su krenule na juri Otra borba je trajala do poslije podne. etnici su se na kraju povukli i nestali u gustim umama. Na popritu sudara ostalo je osam mrtvih proletera, meu njima Franjo Markovi, Pero Miljanovi i Ljubo Kosori. Bataljon je dobio borbu, ali umjesto da odmah krene za pokolebanim i razbijenim etnicima ostao je vi selu. Namjeravalo se tek sutradan poi u potjeru za etnicima. U meuvremenu su stigli kuriri s izvjetajem Glavnog taba da se situacija u Romanijskom

10

odredu i u odredu Zvijezda pogorala. Svetozar Vukmanovi Tempo, boji je iao s proleterskim bata- ljonom, rijeio je da bataljon napusti Ozren i krene ka zenikom kraju kako bi mogao, ako zatreba, in- tervenisati na Zvijezdi i Romaniji.

Sutradan je bataljon krenuo sa Ozrena. S njim je polo rukovodstvo odreda i 2030 boraca iz oblinjih jedinica. Jedna grupa boraca koja se okupila oko Todora Panica, zamjenika komandanta odreda, nije stigla da se povue i izginula je do sredine ljeta u borbama s etnicima. Neto drugih boraca i komunista prebacilo se na Trebavu ili Vujak ili je otilo u ilegalnost. Ostavljen sam sebi, Ozrenski partizanski odred je doao pod etniku komandu ve onoga dana kada se kolona Prvog proleterskog bataljona pela iz doline Krivaje uz strme padine Votana. Kriza Ozren- skog partizanskog odreda i napori Prvog proleterskog bataljona imali su neoekivani kraj.

IZ PUCA U PU

Ono to nisu uspjele njemake divizije i domobranski i ustaki pukovi u januaru i februaru 1942. u Biru, na Romaniji, Zvijezdi i Ozrenu da iz tih krajeva izbace partizanske odrede uspjeli su etnici na Majeviioi. Desetak dana po zavretku okupa- torsko-kvislinke ofanzive na istonu Bosnu, kojom nije bilo zahvaeno podruje Majevice i Semberije, etnici su napali partizane na Majevici. Napadu je prethodilo vie provokacija meu njima i hapenje i likvidiranje partizanskih kurira i nekolicine komunista. I kad je narod iz nekoliko desetina majevikih sela jednoduno i odluno osudio te zloine, etnici su iznenadnim napadom, 20. februara, unitili u selu Vukosavcima tab Majevikog odreda. Iako obezglavljen, odred je prihvatio borbu i razoruao gotovo dva etnika bataljona. U odlunom sudaru, meutim, nije uspio da razbije etnike na Majevici, pa je, zbog tes

li

kih gubitaka i nedostatka municije, morao, 28. februara, da se sa Majevice povue u Bira.

U tim tekim danima se Majeviki odred pokazao vrstom partizanskom jedinicom. Od oko 500 boraca, koliko je imao pred etniki napad, u Bira se povuklo oko 240. Ostali su izginuli; manji broj ih nije uspio da se povue sa Majevice, ve je nastavio borbu; samo desetak ih se predalo i stupilo u etnike redove.

Povlaei se u Bira, rukovodstvo Majevikog odreda je namjeravalo da se odred s pojaanjima vrati na Majevicu i razbije etnike. Meutim, uskoro su na podruje Bira stigle jedinice Prve i Druge proleterske brigade i Prvi istonobosanski proleterski bataljon. U zavrnoj fazi razbijanja etnika uestvovao je i Majeviki odred. Od njega je 20. marta u Drinjai formiran Drugi istonobosanski udarni bataljon, u iji je sastav ulo 140 boraca iz Majevikog i 40 boraca iz Biranskog partizanskog odreda. Preostali Majev- ani koji nisu uli u brigadu, pisao je tih dana drugu Titu Svetozar Vukmanovi, sainjavaju jednu etu koja slui kao zatita Operativnog taba u Vlasenici. Veina njih je plakala zato ne ulaze u brigadu...

Poto su jedinice Prve i Druge proleterske brigade vojniki razbile glavnu etniku grupu u istonoj Bosni, Vrhovni tab ih je privukao ka Rogatici, u kojoj je bio blokiran neprijateljev garnizon. Vrhovni tab je ve tada imao podatke da neprijatelj priprema ofanzivu na slobodnu teritoriju i elio je da oslobodi Rogaticu i bolje povee partizanske jedinice u tom dijelu istone Bosne. Na podruju Vlasenice, Srebrenice i Drinjae ostali su Biranski odred i Drugi udarni bataljon sa zadatkom da obezbijede i pomognu sreivanje dobrovoljakih bataljona i odreda koji su se formirali od pripadnika razbijenih etnikih jedinica.

Meutim, sve te zamisli onemoguio je neprijatelj. Prodorom ustake tzv. Crne legije iz Han-Pijeska u Vlasenicu (koju je neprijatelj zauzeo 1. aprila) i

12

dalje u Srebrenicu i Drinjau raspale su se dobrovoljake jedinice u tim krajevima. U isto vrijeme oko podruja Romanijskog odreda i odreda Zvijezda pristizale su njemake snage, koje su trebale da uskoro preu u ofanzivu. S njihovim dolaskom oivio je rad petokolonaa, povezanih s Gestapoom, na pripremi pueva u partizanskim odredima. Oni su se razmiljeli i meu narod unosili duh kapitulantstva i izdaje. Pritajeni etnici dizali su glavu i u partizanskim etama, istupajui sve otvorenije protiv dalje borbe s okupatorom.

Komandantu jednog bataljona u odredu Zvijezda pisao je tih dana jedan etniki agent sa Romanije kako je od sigurnih ljudi uo da Nijemci nee nita etnicima i da oe da otvore radnje u umi, a narod e proljetos pocrkat od gladi ako posla ne bude i ako se ne bude imalo oklen ita nabaviti. . . , pozivajui ga da pobije politike komesare i komuniste, koji su se naturili naem narodu za voe i oe da ga upropaste, kao to su upropastili na narod na Glasincu, e je sve spreno ...

Zbog takve situacije, na Romaniju je sredinom aprila prebaen Drugi udarni bataljon s jednom omladinskom etom. Trebalo je da pomognu partizanskim odredima i da uu u sastav Tree proleterske bosanske brigade, ije se sveano proglaenje oekivalo uskoro. Ali ve tada crv izdaje sasvim je rastoio partizanske jedinice na Romaniji i Zvijezdi. Nevidljivim nitima strujalo je petokolonako doaptavanje i harangiranje. Kad bi izbilo na vidjelo i kad bi komunisti i politiki komesari na to reagovali ostajali su usamljeni pred nijemim ili glasnim otporom svojih boraca koji nisu vie htjeli da se bore. Njemake kolone su prolazile a ete i bataljoni su ih putali na miru, jer ne zalaze u sela. I jedne veeri poelo je u Mokranjskom bataljonu Romanijskog odreda, koji se od poetka ustanka vie puta istakao u okrajima sa Nijemcima, ustaama i domobranima. Desetak boraca, koje je predvodio komandir jedne ete, upali

13

su u tab bataljona i naredili mu da napusti bataljon. Kad su se komandant i politiki komesar usprotivili, zaprijetili su im da e ih pobiti. Krenuli su potpuno iznenaeni i oamueni, ne mogavi odgonetnuti kako se i zato se to sve tako desilo. Na vijest o tome, Glavni tab je uputio Drugi udarni bataljon da razorua puiste. Ali bivi partizani koji su postali etnici nisu htjeli prihvatiti borbu. Poznavajui romanijske staze i bogaze, oni su nestajali upravo onda kad je izgledalo da e ih proleteri dostii. Vidjelo se: goniti odmetnike bio je jalov posao, a ostaviti ih bilo je jo gore, jer je to znailo ohrabriti i druge da pou putem izdaje.

I dok je trajala neizvjesnost oko toga ta dalje raditi, uoi 1. maja izbili su puevi u tri bataljona odreda Zvijezda. Dok se na Romaniji puisti nisu usudili da odmah dignu oruje na svoje dotadanje saborce, u dva bataljona odreda Zvijezda petoko- lonaii su pobili politike komesare u etama i neke komuniste na terenu. U selu Okruglici zarobili su bolnicu, u kojoj je bilo nekoliko desetina ranjenih i bolesnih partizana, meu njima i teko ranjeni i nepokretni Pera Stamboli, instruktor CK KPJ pri Pokrajinskom komitetu. Jedinice koje su puevima prele u etnike krenule su u napad na preostale partizanske ete d na Drugi udarni bataljon. U sela oko Srednjeg, gdje su se nalazili Glavni tab i Pokrajinski komitet s Drugim udarnim bataljonom, pristizali su pojedini borci, politiki komesari, komandiri i komandanti bataljona. U toj maloj oazi nije se moglo due ostati, jer preostale partizanske jedinice nisu mogle brzo okrenuti situaciju u svoju korist. Bilo je jasno da je ustanak na Zvijezdi i Romaniji privremeno slomljen. Jedino to se moralo i to je trebalo uiniti bilo je: spasti ranjene i bolesne drugove kojima je stajala nad vratom etnika kama. Iako izmoreni neprekidnim marevima, borbama, glau, borci Drugog bataljona i Omladinske ete nali su u sebi snage da u Okruglicu stignu na vrijeme.

14

Odmah poslije toga krenula je partizanska kolona od 305 boraca i 28 ranjenika prema varekoj pruzi ka Zenikom partizanskom odredu, gdje se nalazio Prvi proleterski bataljon. U njoj su bili Glavni tab, Pokrajinski komitet, Drugi udarni bataljon, Romanij- ska i Omladinska eta. Daleko pozadi, u tami, ostajala je Romanija, poprite partizanskih pobjeda i poraza.

PETNAEST MRTVIH PROLETERA

Kada je Prvi proleterski bataljon prolazio zenikim krajem ka Ozrenskom odredu, izgledalo je da je ustanak na tom podruju, izmeu Varea, Kaknja, Zenice i Zavidovia, uhvatio duboki korijen. Zeniki partizanski bataljon imao je pet eta, ni kojima su veinom bili radnici iz zenike eljezare, rudnika, sa pruge ili iz pilana. Raspoloenje za dolazak u partizane bilo je veliko, posebno za stupanje u proleterski bataljon. Zbog toga je odlueno da se Zeniki bataljon preformira u partizanski odred od etiri bataljona.

etniki pu u Ozrenskom odredu i poetak neprijateljeve ofanzive na Romaraiji ubrzali su rad na formiranju Tree proleterske brigade i Zenikog partizanskog odreda. Pred kraj aprila od jednog bataljona Odreda formiran je Trei proleterski bataljon i u isto vrijeme je nareeno Prvom krajikom proleterskom bataljonu da se prebaci na slobodnu teritoriju Zenikog odreda. Ve tada je formiran i tab Tree brigade. Zbog neprijateljeve ofanzive u to vrijeme vie nije postojala veza izmeu Glavnog taba Bosne i Hercegovine i Vrhovnog taba i pretpostavljala se mogunost, ako okolnosti to budu nalagale, da se Trea proleterska brigada povue iz istone Bosne ka Bosanskoj krajini.

U sastav Treeg proleterskog bataljona ule su tri ete Zenikog bataljona i jedna eta Prvog proleterskog bataljona, sastavljena od boraoa ranije pratee ete, husinjskih rudara i nekolicine boraca koji

su se prikljuili batasljonu iz Ozrenskog odreda. Za komandanta bataljona je bio postavljen Melenta Bonjak, politikog komesara Josip Jovanovi, zamjenika politikog komesara Vlado Perti. Bataljon je bio razmjeten u kolibama na brdu iznad sela Bijelih Voda, odakle je prvih dana maja izveo dva uspjena napada na eljezniku prugu Izmeu Zenice i Zepa.

U posljednjem napadu izvrniut je i zapaljen jedan teretni voz i izazvano je iskliznue oklopnog voza. Bataljon je pri tom zaplijenio desetak sanduka municije i veliku koliinu hrane namijenjene njemakim trupama u Sarajevu. Oko stotinu konja, koje su odbornici prikupili po selima, izvlailo je plijen strmim kosama do Bijelih Voda. Bataljon je bio u radosti. Poslije obilne veere 'i pjesme uz goleme vatre ete su krenule na poinak. I tek to se san poeo navlaiti na oi, ispred koliba gdje je bila smjetena eta koja je dola iz Prvog proleterskog bataljona zauo se straarev povik: Stoj, ko ide, ii odgovor: Baja. a zatim odmah rafali i plotuni.

Meci su kao krupna kia ili grad zapljutali po inranom krovu i izukrtali se svjetleim tragovima po mraku konaita proletera. Ceta je izletjela u mrak i prihvatila borbu. Pucalo je i oko taba bataljona Sa svih strana se ulo: Naprijed Baja.

Majku vam ustaku ... , jarosno je viknuo neki od proletera i bacio bombu, mislei, kao i svi ostali, da napadaju ustae.

Neko vrijeme se eta drala, ali je na kraju bila razbijena. Borci su se po grupama povlaili ka kolibama gdje su bile druge ete bataljona, ne shvata- jui zato i tamo ne puca. Ali povui se nisu mogli. Ubrzo su se svi preivjeli, sem petorice koji su nekako projurili kroz mrak, nali razoruani u jednoj tali pod straom boraca s kojima su tri-etiri asa ranije veerali i pjevali partizanske pjesme. Za sve zarobljenike bilo je to veliko zaprepaenje. Ali nedoumice nije bilo. Okupili su se oko Vlade Peria, koji je bio ranjen, i pribili jedan uz drugoga u jed-

16

mom kraju tale, u kojoj je bio mrak kao u rogu. Nije bilo ni komandira ni politikog komesara ostali su nekim poslom u tabu bataljona; nedostajalo je petnaestak drugova. Znali su za trojicu-etvoricu da su poginuli i nadali se da su se ostali probili prema Prvom bataljonu, koji je bio pet-est sati hoda daleko.

eta zarobljenih proletera je bila jedinstvena i odluna da ne ide kao ovca pod no. Jo je bilo nade za spas. U dvojice boraca, kada su razoruavani, ostala je po bomba, a u desetara Adila Belagia pitolj.

Puisti su s vrata psovali, prijetili i govorili da e izdvojiti i pobiti Turke i okce. Iz mraka su dvo- jica-trojica zarobljenika s buntovnim prkosom odgovarali: Izdajice, kukavice...

To se nekoliko puta ponavljalo. Kad je svanulo, uvari su promijenili ton. Oak je jedan vodnik uao unutra i pitao:

Kako ste, drugovi?Ubrzo je nareeno da zarobljenici iziu iz tala.

Oekivali su da je kraj blizu i da e ih pokositi puko- mitraljezi. Bilo je dogovoreno: im se primijeti to sumnjivo, da se bace bombe i da se bjei, pa ta kome bude... Meutim, puisti su odveli zarobljenike na doruak. Bio je isto tako obilan kao to je bila i sinonja veera. Kod kazana je stajao Golub Mitro- vi, komandir jedne ete iz bataljona.

Zaloite se, drugovi, pa emo onda porazgovarati, ponavljao je nekoliko puta dok je kolonica zarobljenika sa snebivanjem i ustezanjem prilazila ka- zanu.

Majsko sunce je bilo odskoilo. Na ozelenjeloj livadi, pored ume, borci su utei jeli. Dvojica puista, na ijim su kapama jo bile petokrake, prili su Vladi Periu d poveli ga u hlad. Tad je Golub poeo svoj govor. Prvo je rekao da ali to je dolo do sinonje borbe, da nisu htjeli da napadnu etu, nego samo tab, da je to nesporazum, da 'to biva u

2 Proleteri istone Bosne 17

ratu, da je on komunista i da e oni nastaviti borbu protiv okupatora i ustaa u svom kraju, da nee da ostavljaju svoje kue. Na kraju je pozvao zarobljene proletere da im se prikljue. eta je nekoliko trenutaka utala i, kao po dogovoru, jedan za drugim borci su traili da ih puste u njihov kraj, mislei da e tako stii do Prvog bataljona, svog utoita. Golub je to prihvatio, ali je odbio da im vrati oruje.

Poslije podne kolona zarobljenika je krenula iz Bijelih Voda. Iza njih su ostali da lee na suncu, zauvijek usnuli, petnaest proletera, meu njima Ivo Marijanovi, Himzo ati Safet, Ivo Topalovi, Meho Azabagi. Nisu mogli ni da ih vide ni da im odaju posljednju potu. Kad je kolona zala duboko u umu, vodi je na jednom zastanku iznenada rekao:

Ne bi oni vas pustili da nije dola naka prole- tea brigada. Pred zoru su Golubu stigli kuriri...

Bila je to istinita vijest. Uoi pua u tek formiranom Treem proleterskom bataljonu u zeniki kraj stiglo je rukovodstvo ustanka s Drugim udarnim ba- taljonom, Romanijskom i Omladinskom etom. Ali Zenikog partizanskog odreda tada vie nije bilo. U gotovo svim njegovim jedinicama, iste veeri kada i u Treem bataljonu, petokolonai su stupili u dej- stvo. U nekoliko eta su na spavanju poklali politike komesare, komandire i pojedine komuniste, a 7 nekih su dh otjerali.

KONJUH PLANINO

To to je poelo na Ozrenu, zatim se javilo na Romaniji i Zvijezdi zavrilo se u zenikom kraju. etnici su zagospodarili partizanskim odredima. Nijemci nisu vie imali potrebe da u ovim krajevima izvode operacije koje su planirali, ve su se orijen- tisali prema Goradu, Kalinoviku i Foi, gdje su ta- kode izbili etniki puevi u partizanskim i dobrovoljakim jedinicama.

18

Dolazak Drugog udarnog bataljona u zeniki kraj zbunio je puiste, koji su se poslije pua, zbog izmijenjenog .odnosa snaga, razbjeali po umama. ak je Golub Mitrovi pregovarao sa tabom brigade.

U selima Kamenici i Stojanoviima okupili su se Prvi i Drugi bataljon, eta biveg Treeg bataljona koja je stigla iz Bijelih Voda i borci, komandiri i politiki komesari iz Zenikog odreda, mahom lanovi Partije i Skoja, koji su izbjegli ispred puista. Tih dana je obrazovan i Trei udarni bataljon. Oko 10. maja poeo je ivot este istonobosanske brigade. Ona je tada uzela ime Trea proleterska bosanska brigada i nosila ga sve do 2. avgusta.

Glavni tab, Pokrajinski komitet i tab brigade bili su u dilemi: kuda ii? Na Romaniji, Zvijezdi i Ozrenu nadvladali su etnici; u zenikom kraju nije se moglo ostati zbog njegove slabe naseljenosti i ekonomske pasivnosti; pokret za proleterskim brigadama na slobodnoj teritoriji oko Foe nije se ni uzimao u razmatranje, jer se pretpostavljalo da e se i one i Vrhovni tab morati povui prema Bosanskoj krajini. Zbog toga je prevladalo miljenje da se i Trea brigada uputi u tom pravcu.

Za prebacivanje preko rijeke Bosne napravljeno je nekoliko amaca. Brigada je krenula umovitim planinskim kosama. Ali kada je izmorena prila rijeci, koja je tih dana bila nadola, amci su postali igrake matice i talasa. Ni pokuaj da se sa lijeve obale prebaci skela nije uspio, jer je bila potopljena. Ostalo je da se Bosna nasilno pree preko mostova oko Kaknja. Ali i od toga se moralo odustati. Neprijatelj je prozreo te namjere i dovukao pojaanje.

Brigada nije mogla preko Bosne. Opet je bila dilema kuda? Sastali su se Pokrajinski komitet, Glavni tab, tab brigade i tabovi bataljona. Sobica je bila tako zadimljena duhanskim dimom da je u njoj bio polumrak, iako je napolju sijalo sunce. Kuda? Na to pitanje traio se odgovor, rjeenje. Veina lanova Pokrajinskog komiteta je bila za to da se opet

2* 19

ide preko Bosne. Svaki je imao dosta razloga za svoj prijedlog. Kad su Ugljea Danilovi i Hasan Brki iznijeli i obrazloili zato treba da se ide u Bosansku krajinu, Rodoljub olakovi im je dobacio:

Koliko emo boraca tamo dovesti? Polovinu.Bolje preko Bosne, bar e polovina ostati. Ako

krenemo na Majevicu kako ti, drue Roko, misli , nee ni polovina, odgovorio mu je Hasan.

Politiki komesar Glavnog taba je iznio svoj prijedlog: ii prvo u Bira, gdje se, vjerovatno, odrao odred, tu ostati jedno vrijeme dok se uspostavi veza s partijskom organizacijom na Majevici i u Sembe- riji, pa onda krenuti na Majevicu. Kad je zavrio, Too Vujasinovi je odmahivao glavom.

Zar si i ti, Too, izmijenio miljenje? upitao ga je.

Kolika je neizvjesnost krenuti preko Bosne nije manja ni ostati ovdje, u istonoj Bosni...

Govorili su i drugi. Jedino je komandant, Sveto- zar Vukmanovi, utio. Poto se diskusija kretala samo oko dvije alternative a drugih nije ni bilo uzeo je rije:

Idemo u Bira, pa onda, vidjeemo, na Majevicu. Sastanak je zavren.

Izili su iz sobice. Zapljusnulo ih je svjetlo lijepog proljenog dana i amor boraca koji su malo dalje, ispod kue, kraj potoia, na livadi, radili uobiajene vojnike poslove i koji nisu ni slutili koliko je breme odgovornosti pritiskalo drugove koji su im prilazili.

Brigada je krenula u neizvjesnost, ali najvei dio boraca tu neizvjesnost nije osjeao, mada je bio upoznat sa svim to se tih dana deavalo u istonoj Bosni. Okupljena tri bataljona, sastavljena od ljudi kojima je smisao ivota bio revolucija, ulijevala su svakom pojedincu samopouzdanje, snagu, jer mnogi od njih nikad do tada nisu ni vidjeli toliko vojske na jednom mjestu. Taj broj i to uvjerenje u ustanak, u revoluciju, izmeu ega su svijeu ili instinktom stavljali

20

znak jednakosti, nisu dali da se osjeti, spozna osam- ljenost i krajnje teka situacija u kojoj su bili. Nje su jedino bili svjesni rukovodei drugovi, jer su znali mjeru onoga to je tih dana izgubljeno u istonoj Bosni.

Pravac pokreta je bio: dolina Kriva jeKonj uh planinaBira. Put do doline Krivaje vodio je preko kosa Zvijezde, kroz dva hrvatska sela, u kojima je zateeno desetine rudara i radnika koji su radili u va- rekom rudniku i eljezari, i na kraju, pred vee drugog dana, kroz jedno muslimansko selo, u kome je bila posada legije (milicije). Te formacije neprijatelj je stvarao od mjetana po selima i varoicama u istonoj Bosni ve u ljeto 1941. godine radi borbe protiv ustanka i upotrebljavao ih i protiv partizanskih i protiv etnikih jedinica. U nekim krajevima one su bile vrlo nasrtljive i nerijetko i svirepe, pa se po tome nisu mnogo razlikovale od ustakih formacija. Ponegdje su ti milicioneri jo u 1941. godini poeli praviti razliku izmeu partizana i etnika i izbjegavati borbu s partizanskim odredima, pogotovu u situacijama kada nisu imali nikakvih izgleda da u njoj postignu neki uspjeh. Ovoga puta takav je sluaj bio i s milicionerima u ovom selu. Kad su Hasan Brki i Paaga Mandi dovikivanjem nekako uspostavili s njima vezu, oni su pristali da brigadu bez borbe puste kroz selo.

Kad odmaknete moramo zapucati, onako da se uje, traio je milicijski vodnik.

Dobro, samo ne alite se glavom da to uinite prije nego to siemo na Krivaju, odgovorili su partizanski delegati i priprijetili da bi u tom sluaju i selo moglo stradati.

Za brigadu nije bila nikakva tekoa da rastjera legionarsku posadu, ali se eljelo da se bez borbe izbije na Krivaju i pree rijeka prije nego to bi neprijatelj s jaim snagama mogao doi do mosta. I kad se elo kolone uhvatilo prvih kosa Konjuha, u daljini su se ule puke i nekoliko mitraljeskih rafala.

21

Obasjana punim mjesecom, kolona je ula u Ko- njuh. Gladne i umorne proletere, koji su tih dana ispili gorku au poraza ustanka i izdaje planina je oarala svojom ljepotom, mirisom bujnih majskih trava i planinskog cvijea, beskrajnom umom. Osjetili su se kao u svojoj kui. Ali im je stala kolona je zaspala. Samo su deurni i postavljene zasjede ostali budni.

Sutradan Konjuh vie nije bio lijep. Strme kose i duboke jaruge a stomak prazan, noge teke, kao napunjene olovom.

Kad emo jednom na vrh? pitali su borci svoje komandire i politike komesare.

Jo malo, jo malo, hrabrili su ih oni, ni sami ne znajui koliko je to malo, d uzimali pukomitra- ljeze da odmjene one koji su ih nosili.

Na elu kolone, s prethodnicom, ili su Tempo, Predrag Markovi i Rudi Petovar. Vodia nije bilo i oni su po karti pokuavali da nau put ih neku stazu. Beskrajna uma i kose, jedna ista kao i druga. Teko se bilo orijentisati. Kolona je lutala.

Boga vam, ta radite? ljutio se Tempo.Ubrzo je prethodnica naila na planinsku stazu,

izbrisanu snjegovima i kiama, kojom odavno ljudska noga nije prolazila. Oblaci su odavno prekrili planinu. Kia je poela da rosi. Pribliavala se no. Tu gdje se zatekla, kolona se raspremila za konaite. Planule su vatre. Intendanti su sazvali etne ekonome. Zaklana je jedna kravica i pola mesa odvojeno za ranjenike i bolesnike, za iznemogle drugove i drugarice. Ostala polovina je izdijeljena bataljonima i tabu. U brigadnoj intendanturi je bilo tridesetak kilograma kukuruza u zrnu. I to je izdijeljeno. etna sljedovanja dijelili su politiki komesari: svak je dobio svoj dnevni obrok sitno parence mesa i etreset-pe- deset zrna kukuruza.

Ujutru dan je opet bio bljetav. Put je vodio dugom kosom. U daljini se vidio goli vrh i na njemu drvena piramida. Kolona je izala uz strminu, i kad

22

se njen prvi dio spustio ispod vrha, dat je odmor. Ispod vrha zaustavili su se Drugi bataljon i tab brigade.

Ovo je vrh Konjuha, drugovi, ree Murat, komesar bataljona. Sjea li se, Puo, ovda smo proli i dolje, eno dolje, pokaza rukom na ivicu ume, sahranili Peju ...

Husinjani, od kojih je ostala svega jedna desetina, to je sada bila u Osmoj eti Drugog bataljona, oku- pie se sa ostalima oko Murata. U ivom sjeanju bili su im jesenji dani 1941. kada su, poslije borbe kod Stupara, borci Ozrenskog odreda nosili smrtno ranjenog Peju Markovia, koji je umro na nosilima i koga su zakopali pod vrhom Konjuha.

Dan je bio vedar i s vrha su se u daljini nazirali obrisi Majevice. Borci Drugog bataljona su enjivo gledali dragu im planinu i mislili i pitali: Kad emo tamo?

Doi emo mi na nau Majevicu i osvetiti nae drugove, govorio im je Ratko Peri, komandant bataljona.

Meu borce ispod piramide stigao je Avdo Ho- di Hoda, kurir Pokrajinskog komiteta. U ruci je nosio smotanu zastavu.

Da je izvjesimo, drugovi.Hoda i jo nekoliko boraca se popee na pi

ramidu.Planinski povjetarac ubrzo zalepra crvenu za

stavu, i komesar bataljona, osjetivi uzbuenje boraca, i sam uzbuen, poeo je spontano da govori...

Malo dalje odmarao se Trei bataljon. Njegov borac Milo Popovi, banjaluki profesor, partizanski obavjetajac u tabu Drae Mihailovia u ljeto 1941, komandant udarnog bataljona Ozrenskog odreda, znao je kako je umro Pejo Markovi. Jo 1941. na Ozrenu je ispjevao nekoliko partizanskih pjesama, a kad je, aprila 1942, doao u zeniki kraj, ispjevao je u selu Kamenici i tri prve strofe pjesme Konjuh planinom. Lepranje crvene zastave tog majskog da

23

na na piramidi na vrhu Konjuha ostalo je kao brazda u njegovom sjeanju i kasnije se izlilo u zavrnu strofu pjesme:

Konjuh planinom vjetar umi, bruji,Lie pjeva alovite pjesme.A na vrh planine zastava se vije,Crvena od krvi proleterske.

Brigada je krenula Konjuhom prema Biru. Iza nje je ostao utrt put i crvena proleterska zastava. Visoko uzdignuta.

PARTIZANSKI BIRA

U zoru 28. maja brigada je izbila pred kladanj- sku cestu. Na elu je bio Drugi bataljon. Zasjede su krenule desno i lijevo od prelaza. S prethodnicom, Osmom etom, iao je Tempo. Kresnuo je ibicu, upalio cigaretu, povukao nekoliko dimova i dao borcu do sebe. Cigareta je pola elnom desetinom i ugasila se na usnama posljednjeg borca.

Zabjelasao se put. Na njemu nije bilo nikoga. Prethodnica je produila uz brdo, hrastovom umom. Svitalo je. Najednom nekoliko puaka, dva-tri rafala i opet tiina. Jedna andarmerijska patrola je naletjela na estu etu u zasjedi i za tren oka su je kurjaii likvidirali. Pucnjevi su podboli umornu kolonu i ona se brzo uhvatila poloaja. Kad se vidjelo da nema neprijatelja, pokret je nastavljen tromo, s oekivanjem da se stane, predahne, pa makar se moralo stupiti u borbu bilo protiv koga. Nareen je za- stanak. ete su polegle. Traeni su dobrovoljci za izvidnice i patrole. Iz svakog bataljona su upuene po jedna-dvije. Kad su polazile, reeno im je:

Ispred nas je Bira. Tu je bio na odred. Budite oprezni...

Dva-tri sata kasnije umornu i usnulu brigadu je razbudila vijest o biranskim partizanima koji su se

24

nalazili na poloajima ispred prvog sela. Uskoro ih je nekoliko stiglo do jedinica. Intendanti su nabavili hranu, a kuhari podloili kazane. Poslije viednevnih mareva od rijeke Bosne prvi susret s partizanima unio je radost meu brigadu, koja nije ostala sama.

Po podne je kolona krenula i pred vee, postrojena u etvororeovima po bataljonima, ula s pjesmom u ekovie, sredite slobodnog Bira. Poslije tmine u umama Konj uha i avetne pustoi u korov zaraslog sela Olovaca, iz koga su itelji pobjegli ispred ustaa i legije iz Kladnja, ekovii su te veeri izgledali kao varoica, bliska, topla i gostoljubiva.

iDu druma se okupio narod i partizani. ete i bataljoni su pjevali i ekali da se rasporede na konak. Ekonomi i intendanti su nekud otili. Uskoro se u rukama svakog borca naao jo topli kukuruzni hlep- i i porcija graha s mesom.

Bira je i u proljee 1942. godine bio i ostao partizanski. U njemu nije dolo do kolebanja, osipanja, niti do pueva kao u ostalim partizanskim odredima istone Bosne. Biranski partizanski odred je imao dva bataljona, dvije proleterske ete (koje su narednih dana ule u sastav Treeg bataljona brigade) i dvije partizanske grupe ukupno oko 400 partizana. U odredu i u selima se uvrstila partijska organizacija. Rukovodstvo odreda: Milo Zeki, Cvijetin Mijatovi, Brano Savi i drugi, uivalo je povjerenje boraca i naroda. U selima su djelovali na- ronoosloboilaki odbori. Odbornike su seljani cijenili i potovali, jer su za tu dunost izabrali najbolje.

Dolazak brigade u Bira bio je krupan, presudan dogaaj i za nju, i za taj kraj, i za razvoj ustanka u istonoj Bosni. Jedina preostala oaza ustanka, spajanjem brigade i odreda, postala je jaa, bezbjednija, iako su je opasivali mnogobrojna neprijateljeva uporita i posade. U Vlasenici, Drinjai, Zvorniku, Ca- pardima i Kladnju bili su jaki garnizoni, sastavljeni od ustakih i domobranskih jedinica, a u Tuzli jo i

25

jedinica njemakog Vermahta. U okolnim muslimanskim selima nalazile su se formacije legije razliite borbene vrijednosti i brojne snage. U srpskim selima preko druma VlasenicaDrinjaa bile su jo nesreene grupice etnika; u selu Paprai jedan bataljon, a u dolini Spree oko sela Caparda i Osmaka tri-e tiri stotine etnika koji su potpisali ugovor s ustakim vlastima o saradnji i zajednikoj borbi protiv partizana; izmeu Kladnja i Zivinica nalazio se etniki bataljon malog brojnog stanja; na Malom Polju, izmeu Kladnja, Vlasenice i Han-Pijeska, bila je jedna etnika grupa koja je pokazivala raspoloenje za sa- radnju s partizanima; najzad, u selima blie Vlasenici postojao je dobrovoljaki (Zalukovaki) bataljon, koji je u to vrijeme jo bio pod labavom komandom taba Biranskog NOP-odreda.

Dolaskom brigade Bira se pretvorio u osnovno arite ustanka. Brigada i odred zajedno blizu hiljadu boraca bili su snaga s kojom se moglo i moralo krenuti u oivljavanje ustanka u istonoj Bosni.

ODJECI BORBE ISPOD JAVOR-PLANINE

Tih posljednjih dana maja 1942. godine istonom Bosnom su kruile glasine da su partizani uniteni. Ustae i etnici, sami, a i s okupatorom, prireivali su gozbe, slavlja, zborove. Veliajui svoje pobjede nastojali su da satru svaku pomisao na ustanak. Gazde po selima i varoicama i etniki tabovi pri- hvatali su se poslova oko sjee uma, otkupa ita i voa i pokretanja trgovine. Na Ozrenu, Trebavi, Ma- jevici, u Posavini, u dolini Spree i zenikom kraju prestale su borbe izmeu ustako-omobranskih i etnikih jedinica. U tim krajevima sklopljeni su ugovori o zajednikoj borbi oruanih snaga NDH i etnikih odreda protiv NOP-a. Na Romaniji i Zvijezdi etnici su sklopili sline dogovore s njemakim komandantima. Oko Gorada, ajnia i Foe vaskrsle

26

su etnike jedinice im su okupatorske i kvislinke trupe zaposjele slobodnu teritoriju.

Tu poplavu izdaje, kolebanja, malodunosti, lai i kleveta o komunistima i partizanima, Glavni tab i Pokrajinski komitet su rijeili da rezagnaju blijeskom jedne pobjede. Poslije sreivanja jedinica i rastjerivanja legije u selu Cerskoj, odlueno je da brigada i Biranski odred napadnu i zauzmu Vlase- nicu i okolna uporita, koja su branile ustake jedinice i legionari.

Bataljoni brigade su 15. juna krenuli u napad na Vlasenicu svjesni toga da moraju uspjeti, pobijediti, da od toga zavisi sudbina ustanka. Dan-dva prije napada na partijskim i skojevskim sastancima sve je objanjeno i dogovoreno ta treba raditi. Pred sam napad za bombae se javilo mnogo vie boraca nego to je trebalo. Komandiri i politiki komesari eta morali su mnoge vratiti. U Prvoj eti Prvog bataljona Buki Altarac je gunao:

Zato ja da ne idem, drue komandire? Zato ide drug Miljenko? Kako e on pod bunker u mrkloj noi sa cvikerima? Zar ne vidi da ne vidi?

Miljenko Cvitkovi, panski borac, zamjenik komandanta partizanskog operativnog taba za Bosansku krajinu 1941, politiki komesar odreda, tih je dana rasporeen za borca u Prvu etu. Meu prvima se javio za bombaa. Kad ga je Buki pomenuo, Miljenko mu odgovori:

Vidim ja kao i ti, ne brini.Borci su podravali Bukija. Zao im je bilo Mi-

ljenka, koji ih je osvojio skromnou i drugarstvom.Na kraju je komandir ete Verki odredio bom

bae, meu njima i Bukija.Kada je no ve bila odmakla, kolona Prvog ba

taljona krenula je umama Milan-planine na zadatak, u napad na uporite Han-Pogled. Sa svakom etom ila su dvojica-trojica etnika Relje Vaskovia kao vodii. I sam Relja se prikljuio bataljonu. Pred zoru Prva i Trea eta su izbile pred Han-Pogled, a Druga

27

i etvrta i jedinice Brainakog bataljona odreda upuene su u zasjede i lijevo i desno od uporita. Vodii su doveli ete na predviena mjesta. Kad je ustaki straar po pucketanju granica i utanju lia pod nogama boraca osjetio da mu neko prilazi i povikao: Stoj, Suljo Jahi ga je presjekao rafalom prije nego to je stigao da opali metak. U isti tren planule su bombe Prve ete. Buki Altarac je ubacio jednu pa drugu u kuu u kojoj su spavale ustae. Kad je iz torbe izvadio treu, ostala mu je u ruci neovr- nuta...

Na prve rafale i bombe ustae su jumule ka bunkerima i rovovima. Ali u njih je ve upala Trea eta, likvidiravi brzo obezbjeenje. Nastala je kratkotrajna, ali otra, silovita bliska borba. Vie od stotinu ustaa zaleglo je pod svoje rovove.

ekaj, Jovane, majku ti... , pocikivao je neki ustaa.

Evo ti, na, odgovorio mu je Midhat Aam Aim, komandir Tree ete, bacivi bombu.

Svitalo je. Odozdo od puta pritiskivala je Prva eta.

Udrite, drugovi, za mnom, uo se povik Mitra Minia, komandanta bataljona, koji je s pukomitra- ljezom u rukama poveo etu na juri.

Ustae nisu izdrale. Okrenule su naglo niza stranu ka Vlasenici, iznad koje su svjetlei meci parali jutarnje nebo.

Ispod rova leao je sklupan Mustafa Alajbego- vi, izreetan rafalom. Mrtvom starijem bratu priao je mlai Alija. Srce se kidalo, grlo stezalo, oi vlaile, ali je svijest sve to guila, razgonila. Krenuo je utke u svoju desetinu. Ona je agorila. Kad joj je priao, uutala je, ne znajui u tom trenu kako i kojim rijeima da s njim podijeli tugu. Jedan mu je ponudio cigaretu.

Na ledini, oko kue, ispod rovova i u rovovima tridesetak mrtvih ustaa.

28

Malo dalje jedan ustaa je bauljao umom, jaukao i dozivao.

U borbi metak mu je istoio oba oka. Iz ponora digao ga je nagon samoodranja i posljednja, samrtnika nada. Cuo je razgovor i poao prema glasovima, mislei da ide svojima. Dva-tri puta je lupio o bukvu. Borci su ga primijetili, i kad im se sasvim pribliio, Suljo Jahi ree:

Ma, lii na mog roaka... Jest, jest, bogme je on, malo kasnije potvrdie

mu drugovi.Treba ga dotui, ree jedan.Sunce je ve bilo odskoilo. Oko Vlasenice borba

se nije stiavala. Na Kik, dominantnu kosu iznad same varoice, napadale su tri ete Drugog bataljona. U prvom juriu, pred zoru, zauzele su rovove. Ali ustae su, kad je svanulo, izvrile protivnapad i povratile izgubljene poloaje. Ispod rovova ostale su ete. Uz strmi Kik dva puta su se podvlaile i pokuavale da zbace neprijatelja, ali su bile doekane bombama i rafalima. U jednom od tih napada borac Ljubo Riki izletio je na istinu i poeo da gaa stojei.

Nazad, Ljubo, nazad u zaklon, viknuo mu je komandir Veljko Luki Kurjak.

On se okrenuo i produio da puca. Rafal mu je zapraio ispod nogu. Veljko je skoio do njega, opalio mu amar i gurnuo ga u zaklon.

ta to uradi, Kurjae? upitao ga je malo kasnije politiki komesar Kazo Frankovi.

ivog ga moe politiki ubijediti, a mrtvog nikad.

A to ti, Kurjae, ne uzima zaklon?Ostavi to, komesaru ... Jo jednom su ete Drugog bataljona prile ro

vovima. Ali uspjeha nije bilo. Morale su se povui nosei mrtvog komandira Pete ete Lazu Lazia.

29

Ni Trei bataljon brigade i ekovaki bataljon odreda, koji su neposredno napadali na varoicu, nisu uspjeli. Pred prvim kuama doekali su ih ubitani ustaki rafali iz rovova, a kad je svanulo, jo i jaka minobacaka vatra. Ono to se propustilo dok je bila no nije se moglo nadoknaditi po danu, jer je brisanim prostorom teko bilo prii rovovima. Me- lenta Bonjak, komandir Devete ete, poveo je svoje borce preko groblja, ali svi napori da se prie ustaama na domet bombi donosili su nove rtve. Na samoj ivici groblja pali su, iza jednog nadgrobnog spomenika, Vlado Dragi, komandir voda, i, preko jedne jo svjee humke, Branko Ljubinkovi panac.

Bilo je jasno da se u varoicu ne moe prodrijeti. Nareeno je povlaenje.

Jo bre je propao napad na ustae i legiju u rovovima iznad sela Milia. Kada su pred zoru Osma eta Drugog bataljona i Zalukovaki dobrovoljaki bataljon poli ka rovovima, Zalukovani su izdaleka otvarali vatru i digli graju, a kad su se pribliili rovovima i potpali pod rafale, brzo su okrenuli nazad. Ustae su to osjetile i eta brigade nala se gotovo okruena, pa se iz rovova, u koje je bila prodrla, morala povui i probijati kroz neprijateljeve redove.

U napadu na Vlasenicu poginulo je 17, a ranjeno 40 boraca i rukovodilaca brigade i odreda. Bolnica u konaku manastira Lovnica se napunila. Lijekova i instrumenata je bilo malo. Nekolicinu teih ranjenika poela je da zahvata gangrena. Politikom komesaru ete morala se amputirati ruka. Sredstava za anesteziju nije bilo. Na improvizovanom operacionom stolu brigadni ljekar Dragan Jovanovi poeo je operaciju. Sjeivo noa zarezalo se u meso, a sa usana ranjenog komesara poele su da teku rijei Internacionale. Testerica, obina testerica kojom se sjeku grane na vokama, strugala je kost. Znoj je vlaio lice. Rijei himne proletarijata su se gubile u nejasnu melodiju koju je prekinula nesvjestica ...

30

Nekoliko dana ranije ekovika groblja primila su desetak partizana. Pred sahranu jednog desetara iz odreda okupila se rodbina i seljaci. Nekoliko staraca, nekoliko boraca i mnogo ena u istim bijelim haljinama. Iz kue su iznijeli na livadu sanduk s tijelom poginuloga. ene su krenule jedna za drugom ukrug oko ljesa.

A, joj, joj, sunce moje, poela je naricati udovica.

A, joj, jo j . . . , ponavljale su ene.A, joj, joj, mjesecu moj.A, joj, jo j . . . A, joj, joj, poginu mi za slobodu.A, joj, jo j . . . Bog atro dumane ustae.A, joj, jo j . . . Ne bilo im traga ni pepela, sunce moje.A, joj, jo j . . . Sjea li se kad smo muzli kravu?A, joj, jo j . . . Sjea li se kad sam ti rodila Milana, siroe

nae?Sjea li se ... Ustanak je traio rtve i suze majki, ena. Tugo

vala je i Peta eta za svojim komandirom. Bilo joj je prazno, neobino bez njega.

Ali brigada nije osjeala neuspjeh na Vlasenici kao poraz. Po rovovima i oko njih ostavila je mnogo vie mrtvih ustaa nego to je poginulo partizana.

Tutnjava borbe ispod Javor-planine, letovi nekoliko neprijateljevih aviona i hitanje Nijemaca iz Sarajeva ka Vlasenici odjeknuli su istonom Bosnom. Uskoro su Romanijom, Majevicom i Semberijom, Tuzlom poeli da krue glasovi o Biru i proleterskoj brigadi. Oni su donosili nadanja i ulivali snagu i vjeru u ustanak i skore borbe . . .

31

I NA DISCIPLINI, DRUE, POIVA REVOLUCIJA

Sastavljena od boraca i rukovodilaca iz gotovo cijele istone Bosne i iz svih partizanskih odreda, brigada je u svoj lik ugradila sve ono najbolje to se razvilo u ustanku. Taj lik su strpljivo klesali i vajali svi: Pokrajinski komitet i Glavni tab, tab brigade i tabovi bataljona, komande eta, vodnici i desetari, bataljonski partijski biroi, elije KP i aktivi Skoja i svaki borac svako u svom djelokrugu i prema svojim znanjima i mogunostima.

Od prvog dana u brigadi je uspostavljen vojniki red, a od dolaska u ekovie on je brzo dobio snagu navike, zakona. U stroju, slubi, razgovaralo se vojniki, u stavu mirno; mlai je uvijek pozdravljao starijeg, a stariji otpozdravljao mlaem; pred starijeg se izlazilo stroj evim korakom. Deurstva, raporti, dnevne naredbe, prozivke, smotre postali su sastavni dio ivota eta i bataljona.

A kad bi prestala sluba, zanimanje, etna konferencija, sastanak, borac bi se izjednaio sa svojim komandirom i politikim komesarom, komandantom. Razgovoralo se, alilo, pjevalo. U krugu oko logorskih vatara, ili pred vee na livadama, u redu pred kaza- nom stajali su jedan do drugog i onaj koji je samo nosio puku i stariji koji su komandovali i rukovodili.

Kad bi ta prisnost pokoji put naruila utvreni red ili kad bi se katkad desilo da se u odnosu prema ovjeku povrijedi ljudsko otpor je bio kolektivan, neumoljiv.

Jedno jutro, u julu, kad je brigada bila u Cer- skoj, vodnik Stanko Saliberger naredio je etnom deurnom amilu Kazazoviu:

Probudi i postroj etu, odredi trojicu da poiste ispred bajti.

amil je upravo uzeo da izree patku duhana.Evo, samo da nareem cigar duhana, odgovo

rio je.

32

Odmah, slijedilo je novo nareenje.Samo minut, saekaj, Stanko.Rekao sam odmah.Neu.U redu, amile. Na raport komandiru.Raport je obavljen u predvieno vrijeme. Kome

sar ete, amilov drug iz djetinjstva, nekako je uticao da amil proe bez vojnike kazne. Sutradan se skupila etna elija. Stigao je i partijski rukovodilac brigade, Hasan Brki. Sekretar, tefica, predloila je dnevni red: Sluaj otkazivanja poslunosti druga amila komandiru voda.

Ona je iznijela dogaaj onako kako se odigrao, rekla da je to nedisciplina, otro osudila amilov postupak i predloila kaznu. Jedan za drugim javljali su se komunisti, kritikovali, iznosili miljenje i prijedloge. Kako je sastanak odmicao, zahtijevane su sve otrije kazne. Na kraju posljednja dvojica su predloila iskljuenje iz Partije, izvoenje pred vojni sud i strijeljanje.

amil je utao i sam sebi govorio:Da, jeste, nedisciplina, ali zato iz Partije, zato

pod vojni sud?Kada su sve svi komunisti elije izjasnili, uzeo

je rije partijski rukovodilac brigade. Poeo je o revoluciji i znaaju discipline. Redao je primjere posljedica nediscipline. Jedan, koji je u poetku sastanka predloio blau kaznu, upao mu je u rije:

I ja, drue Aco, smatram da druga amila treba iskljuiti iz Partije.

Hasan je produio. Govorio je cio sat.U jednom trenutku, dok je prema izreenim rije

ima mjerio veliinu svoje greke, amil je zakljuio:Gotovo. Ode glava.Tako su zakljuili i drugi.Partijski rukovodilac je zavrio svoje izlaganje

rijeima:

3 Proleteri istone Bosne 33

. . . Tako ja gledam, drugovi, na disciplinu. Ali se ne slaem s onima koji trae iskljuenje, a jo manje vojni sud. Drugu treba pomoi, svakog borca treba uvati. Tako se jaa revolucija... Ne smijemo ljude unitavati... Ja predlaem kaznu opomene.

elija je to prihvatila, a amil se saglasio i rekao da je shvatio da revolucija poiva i na disciplini.

STA JE OPSTENARODNA IMOVINA

U ekoviima i Biru prvi snopovi padaju krajem juna i poetkom jula. I u mirno doba su pro- ljeni mjeseci veini porodica donosili veliku brigu kako da se nae dovoljno kukuruza i sastavi kraj s prvim itom. Prvo ratno ustaniko proljee bilo je, meutim, mnogo tee. Malo hrane to je ostalo dijelilo se, razgaalo, koliko god se moglo, ali su dani odnosili dio po dio i ljudima je izgledalo da nikad nee doi vrijeme kad e prestati da brinu ta e sutra iznijeti djeci da utole glad. Kad je iikljala kopriva, postajalo je lake. S pregrtom brana od nje se mogao napraviti orbuljak, ak i pita.

Za brigadu kada je dola u ekovie, i odred iz svojih rezervi i narod od svojih usta odvojili su sve to su mogli. I male kukuruzne hljepie koji su se pekli u ekovakoj pekari, i rijetke krike krompira, i rijetka zrna graha koji su dolazili u kazane i borake ruke, brigada je osjeala kao posebnu panju naroda prema njoj. Kasnije, kada je sredinom juna gotovo sav plijen iz Cerske nekoliko stotina tovara ita razdijeljen narodu, mnogi su to pozdravili.

Treba, narod gladuje.I brigada je gladovala kao i narod. Hljepie je

zamijenila kutlaa kaamaka, a kada je i kukuruznog brana gotovo nestalo, onda se ono to je ostalo ubacivalo u kazan, u kom se s malo mesa kuvalo svata: razne trave, pa ak i zelene danarike.

34

Tegobe vojnikog ivota, naporno vjebanje, potrebe mladog organizma za hranom dovodili su pojedince u iskuenje kad su bili u patroli ili na kakvom zadatku van svoje ete da potrae hranu katkad agitacijom, a katkad i zamjenom za kakvu krpu ili pregrt soli. Borci koji su umjeli da neposredno i toplo priu ljudima esto su iz patrola donosili uturicu mlijeka, anak sira ili komad zobenog hljeba. Najee je to dijeljeno iznemoglim drugovima i dru- garicama. U Treem bataljonu mnogi su se otimali da u patrolu krenu s Milanom Rabotom Popom. On je brzo znao da nae za svakoga pravu, lijepu rije kojom je otvarao smonice i polovio ako ih je bilo hljebove ili to drugo.

Na to divlje snabdijevanje zvanino se nije dobro gledalo. Komandiri i politiki komesari i etne elije su se protiv toga borili. Ali glad je inila svoje. Mnogi borci i desetari su to krili i solidarno o tome utali. ak su pojedine komande eta to preutno tolerisale. Kad se jedan borac obratio s pitanjem Kurjaku da li bi smio zamijeniti za hljeb neku tkanicu, koju je ko zna otkad nosio, komandir mu je odgovorio:

to me pita? Ah ako te uhvate, ne ali se glavom da kae da sam ti ja dopustio.

U Treem bataljonu se nekako saznalo da je Naum Abinun zamijenio svoju bijelu koulju za anak sira i pare hljeba. Sekretar elije je to iznio na sastanak.

Drug Naum je trgovao optenarodnom imovinom ... , poeo je sekretar.

Kako optenarodna kad je to moja koulja, od kue sam je lani ponio u partizane, upao mu je Naum u rije.

elija je zakljuila da je koulja bila optenarodna imovina i kaznila Nauma opomenom.

Meutim, u brigadi se vrlo otro i kolektivno rea- govalo na svaki grublji odnos prema narodu. Jo po

3* 35

etkom juna, kad je ips, borac Prvog bataljona, upao u jednu kuu i uzeo pare hljeba, pred brigadnim strojem i pred okupljenim narodom je razoruan i istjeran iz brigade.

Nekoliko dana je lutao oko ekovia. Pokuavao je da stupi u dodir s borcima, ali su ga oni bojkoto- vali. Molio je da mu se oprosti i da se vrati u jedinicu.

Volio bih da sam strijeljan, gotovo suznih oiju je govorio.

Ukaljao si ast brigadira. Ne moe, odgovoreno mu je u bataljonu.

Jo neko vrijeme viao se po ekoviima. Na kraju ga je odred primio u svoje redove.

Poslije borbe za Vlasenicu, u kojoj se pokazalo da je bilo rtava i zbog nepoznavanja vojnikog zanata, obuka je postala jedan od najvanijih zadataka. im bi se malo prisuile jutarnje rose, na ekovike livade, utrine i umarke izlazile su ete. Na sve strane ule su se komande:

U strijelce!Ostav!Prebacuj se!Desetine i vodovi su trali, zauzimah zaklone,

puzali po desetinu puta. Komandiri i komandanti obilazili su ete, ispravljali to bi zapazili da nije dobro i sami pokazivali kako treba. Naelnik taba brigade Predrag Marko vi i Rudi Peto var, zamjenik komandanta Drugog bataljona, obojica oficiri, bili su neumorni.

Jednom prilikom, za vrijeme odmora, neki borac iz Prvog bataljona se obratio Predragu:

Drue naelnie, doklen emo vako? U puzanju ode i ovo malo prnja to imamo. Vie sam se danas oznojio nego na Ploi iznad Vlasenice...

To je dobro. Suvorov je rekao da kap vie vojnikog znoja u vjebanju je kap krvi manje u borbi.

Ko je taj? pitao je borac.

36

Ruski vojskovoa od pre 150 godina.Kad bi dan bio kian, onda se sklapalo i raskla-

palo oruje. Borci su se utrkivali ko e u tome biti bri i vjetiji. Mnogi su to tako dobro nauili da su zavezanih oiju lako i brzo rasklapali i sklapali puke i pukomitraljeze.

Mnoge ete su tih dana bile zaraene cijenjenjem daljine. I kad bi se kuda kretalo ili na polju odmaralo, drug druga je pitao:

Koliko ima do onog drveta, brda, kue?, ili ega daljeg to bi ugledao.

Ve stasali ratnici, koji su do tada proli kroz mnoge borbe, postajali su vjetiji i bolji borci. To e se pokazati narednih mjeseci.

BRIGADA JE DOBILA SVOJE IME

U vrijeme i poslije napada na Vlasenicu, u Bira su sa Zelengore preko Jahorine i Romanije stigli Rade Jaki, lan Okrunog komiteta KPJ za Vlasenicu, Fazlija Alikalfi i Bedrudin Maki. Oni su donijeli vijesti o tome to se u neprij ateijevoj ofanzivi zbilo oko Gorada, ajnia i Foe, o proleterskim brigadama i o Vrhovnom tabu. Na osnovu toga se Sve- tozar Vukmanovi Tempo, s Toom Vujasinoviem, u pratnji desetine odabranih boraca, uputio u Vrhovni tab. Preko partijskih punktova i veza, koje je ve bio uspostavio Too Vujasinovi, bez smetnje su stigli u okolinu Trnova. Tu su saznali da su se nekoliko dana ranije proleterske brigade uputile preko Tres- kavice. Krenuli su za njima i sustigli ih ba u vrijeme kada su one izvrile zadatke na pruzi SarajevoMostar.

Ali vijest o bosanskoj proleterskoj brigadi u istonoj Bosni otila je u gotovo sve krajeve Jugoslavije prije nego to je Tempo stigao u Vrhovni tab. Nju je sa Treskavice ponio Ivo Lola Ribar, koji se

37

ilegalnim kanalima preko Sarajeva prebacio u Zagreb, odakle je, poetkom jula 1942. godine, obavijestio partijska rukovodstva Hrvatske, Slovenije i Srbije o pohodu proleterskih brigada u Bosansku krajinu i o postojanju este brigade u istonoj Bosni. Pripremajui se za pohod i formirajui Treu, etvrtu i Petu brigadu u dolini Sutjeke, Vrhovni tab je vjerovao da je u istonoj Bosni, prema ranijim zamislima, takoe obrazovana brigada i jo u junu joj je dao naziv esta brigada. O njenom postojanju znao je i tab Pete crnogorske brigade, koji je, 19. jula, uputio iz Vrbnie, ispod Zelengore, Branka Dra- kovia i Neu Bogievia s vijeu da e za nekoliko dana krenuti u istonu Bosnu Peta crnogorska brigada.

Iz Vrhovnog taba, gdje je od druga Tita dobio zadatak, Tempo se s Toom Vujasinoviem vratio istim putem u Bira. Vijest o velikim pobjedama proleterskih brigada na pruzi SarajevoMostar prostrujala je etama brigade. Borci iz desetine koji su pratili Tempa bili su tih dana u sreditu panje. Svaki je htio da uje ta su vidjeli. Po vie puta su morali ponavljati ono to su ve ispriali i odgovarati na mnogobrojna pitanja.

Kad smo doli pod Treskavicu, nije trebalo traiti vodia. Deset hiljada proletera su utrli iroki put planinom...

To je vojska. Gdje udari nita joj odoljeti ne moe.

Samo da ste vidjeli kako su polupali prugu na Ivanu. . .

U brigadi je bila radost. Saznalo se da e uskoro biti sveano proglaenje. Ve gotovo tri mjeseca brigada ivi sa imenom koje je sebi dala.

etvrtak, 2. avgust 1942. Ilinsko sunce je odskoilo nad biranskim brdima i iz doline Drinjae ponijelo pramenove izmaglice na umovite vrhove Ba- kovca, Betnja i Javornika, koji se modrio u daljini.

38

Bataljoni brigade, koji su vei dio jula bili u Cer- skoj, odakle su povremeno postavljali zasjede i vrili prepade na neprijatelja na drumu VlasenicaDri- njaa, prikupili su se u Sekoviima. Jutarnji vojniki poslovi su bili zavreni. ete su se postrojavale i jedna za drugom kretale ka Lovnici, starom manastiru, uvuenom u klisuru ispod izvora Lovnice, dva kilometra od ekovia. U manastirskom konaku sada je bilo sjedite Pokrajinskog komiteta i Glavnog taba. ete Prvog bataljona, koje su ve bile zamakle u umu, pjevale su pjesmu svog bataljona. Njen refren: Jer smo mi, jer smo mi bosanski pro-le-teri odjekivao je dolinom.

Ovea izduena livada uz samu rjeicu, oiviena umom i strmim padinama biranskih brda, bila je puna naroda. Tu su bili delegati iz Biranskog odreda, predstavnici partijske organizacije iz Bira i sa Glasinca, odbornici narodnih odbora. Brigada se postrojavala. Dvanaest eta svrstanih u tri bataljona u kojima je bilo 550 boraca i rukovodilaca, preteno rodom iz istone Bosne u stavu mirno pozdravile su Svetozara Vukmanovia Tempa, komandanta, i lanove Glavnog taba i taba brigade.

U ime vrhovnog komandanta druga Tita proglaavam estu istonobosansku narodnooslobodilaku partizansku udarnu brigadu, poeo je Tempo i u daljem govoru iznio da je brigada od druga Tita dobila zadatak da u istonoj Bosni ponovo rasplamsa ustanak protiv okupatora i domaih izdajnika.

Zato partizanska a ne proleterska, zato esta a ne Trea? kroz glave mnogih boraca je prostrujala ta misao, ali ju je brzo prekrila elja da se upiju i zapamte rijei koje su znaile obavezu i ulijevale nadu da e partizanske puke opet zapu- cati na Romaniji, Glasincu, Zvijezdi, Majevici i Ozre- nu, u Semberiji i Posavini.

Sveanost se zavrila. Narod i brigada su slavili. Horovi su ispjevali pripremljene pjesme, recitatori recitacije, borci su se nadmetali u bacanju kamena

39

s ramena, bombi, skoku udalj i trci na nekoliko stotina metara pod vojnikom opremom. Dobrih pedeset metara izmakao je svima Marijan Pauni, borac iz Prvog bataljona. Na stablima joha visile su etne zidne novine, posebno pripremljene za ovaj dan.

Sutradan, u jednom ljiviku kod ekovia, okupilo se 380 komunista iz brigade i 20 delegata partijske organizacije iz Bira i sa Glasinca da se dogovore kako izvriti zadatke koje je postavio drug Tito. Tu su bili i svi lanovi Pokrajinskog komiteta koji su se tada nalazili u Biru. Prvi je govorio Cvijetin Mijatovi Majo, politiki komesar brigade. Redajui injenicu za injenicom, on je ocrtavao svu dubinu krize ustanka, njene uzroke, i ukazujui na puteve kojim se ona moe prevladati, isticao da e komunisti morati da se uhvate ukotac s mnogim tekoama, moda jo veim nego to su bile dotadanje. Sudbina ustanka u istonoj Bosni zavisi od nas komunista, od nae brigade, zavrio je svoj politiki referat Majo. Poslije toga u istom duhu govorio je Hasan Brki, partijski rukovodilac brigade.

Dan je odmicao. Dizali su se komunisti jedan za drugim i govorili, objanjavali. etiri stotine boraca, revolucionara, bili su jedno uho, jedno srce, jedna misao. Govorili su iskusni, prekaljeni revolucionari, koji su marksistike univerzitete zavrili u robija- nicama Kraljevine Jugoslavije; govorili su drugovi koji su ratovali protiv faizma na poljima i planinama daleke panije; govorili su metalci iz sarajevskih fabrika i vareke i zenike eljezare i rudari iz bosanskih rudnika; govorili su seljaci sa Romanije, Majevice, Bira i Semberije koje je borba protiv okupatora i domaih izdajnika vezala za pravednu stvar Partije; za rije su se javljali omladinci koji su na poziv Partije ostavili zanat i aku klupu i uzeli puku____ Bilo je rijei skladnih, lijepo uoblienih, koje su tekle, uborile, prikivale panju, ali i kratkih, vrlo kratkih, grubih i jednostavnih reenica, gotovo parola ili poklika. Ali sadraj svih bio je

40

isti. Treba izdrati, strpljivo objanjavati, vjerovati narodu, radnim masama koje e opet nai sebe, treba odvajati zavedene, obmanjene, pokolebane i malo- dune od zloinaca i svjesnih okupatorskih saradnika, treba se jo bolje i vjetije boriti, treba ostati u istonoj Bosni.

ekovii i okolna sela su bili u dubokom snu. No je ulazila u drugu polovinu. Iz ljivika su se razlegle borbene rijei Internationale. Komunisti istone Bosne zavrili su dogovor o oivljavanju ustanka.

41

TITOVA LUTAJUCA BRIGADA

ISPRAAJ NA BUNARICU

Vie od dvije hiljade ljudi i ena okupilo se iz okolnih sela na Bunariu u stoljetnoj umi Biini da proslave prvu godinjicu ustanka. Zbor. Zastave. Govori i poklici. A onda na proplanku, uz umu, velika, dugaka sofra. Izbijeljene lanene tkanice, ubrusi i razdrijeene boe, i poloene arene torbe. Oko njih dva duga, duga reda boraca, domaina, ena, djevojaka. Ispod velike bukve tri-etiri violine, jedan bas, pjevai Cigani iz Raeva i kolo, neumorno kolo ...

Uzmite, zaloite se, to je bog dao. . . , nude domaini borce.

Vade se flae i ploke sa danarikuom ili lanjskom ljivovicom.

Da ste mi ivi i svake godine vako slavili... , poinju zdravice.

ivjeli, ivjeli, uzvraaju borci, ali ne prihva- taju rakiju.

Brigadiri ne piju.Ta ajde, drue, za ustanak, za nau pobjedu.Borci se snebivaju i pogledaju na politike ko

mesare i komandire. Trebalo bi uzeti, red je, a l i . . . Ipak, oni stariji prihvataju.

Mrak se navlai na umu. Narod se polako razilazi. Domaini se pozdravljaju s borcima, svojim gostima za sofrom, ne znajui da je trebalo da ti pozdravi budu ispraaj i oprotaj, jer je brigada ove noi polazila na Majevicu.

Kolona kree. Sporo. esto se zastajkuje. Velika je uma Biina. Nikad niz nju sii i iz nje izii.

42

Pokret se ubrzava, gotovo se tri. Poinje ravnica Spreko polje. Oko puta ivice i kukuruzi. Opet dugo ekanje. Ve svie. Kolona se vraa nazad.

Za mraka se ne moe prei cesta, predaniemo u umi, objanjavaju komandiri i politiki komesari.

U umi, pored puta, ete trae najpogodnija mjesta za poinak. Ubrzo su samo deurni i obezbje- enja ostali budni.

Iz doline se s vremena na vrijeme uju puani pucnji ili cika. enlue spreki etnici. Oko podne stie vijest:

etnici zarobili patrolu iz Treeg bataljona.Odred Kralj Petar II, kako se zvao etniki

bataljon u dolini Spree, nalazio se rasporeen neposredno uz domobranska uporita ili u njihovoj blizini. Predvialo se da e prisustvo brigade, koja je bila otkrivena, uzbuditi neprijateljeve snage u tim uporitima i legiju u muslimanskim selima na junim padinama Majevice. Poto se time gubilo iznenaenje, Glavni tab i tab brigade odluili su da se odgodi pokret na Majevicu, da se napadnu etnici i odrobe trojica zarobljenih boraca. Prethodno je etnicima upuen zahtjev da puste zarobljene partizane. Seljak koji je odnio pismo vratio se bez odgovora.

U Drugom bataljonu je gotovo nastupila alost. Prolo je punih pet mjeseci od kada su se majeviki i semberski partizani povukli iz svog rodnog kraja. Doi na Majevicu i potui etnike, bila je najvea njihova elja.

Poslije podne Tempo je doao u Drugi bataljon. Sreo je Kurjaka i pozdravio ga. Veljko je vojniki otpozdravio. Osjetivi u njegovom glasu ljutnju, Tempo ga je upitao:

ta je, Kurjae?to bagri piete pisma? Stuci ti njima rogove,

pa onda politiki, odgovorio je Kurjak.Bie i to.

43

Sutradan, zorom, bataljoni su napali etnike. a-du, a-du i kratki rafali. Ubrzo se oglasila domobranska artiljerija iz Caparda. Granate su prelijetale partizanski streljaki stroj i eksplodirale na padinama Biine i Borogova. Iz zaselaka, ispred partizana, bjeali su etnici po grupicama u domobransku icu. Miljenko Cvitkovi, komandir ete, zastao je. Puka je dva puta planula i pet-est stotina metara naprijed ostale su pored ivice dvije crne prilike.

Prije podne brigada se povukla u Biinu. Vie nije bilo svrhe traiti etnike, koji su utekli u ustake i domobranske rovove i bunkere. Narednih pet dana izvrena su jo dva napada na etnike, koji su, kao i prvi put, poslije kraeg otpora bjeali u domobranska uporita. Pa ipak, te akcije smanjile su broj etnika u dolini Spree za etvrtinu, a trojica partizana su se ponovo nali u svojoj eti.

Brigada se povratila iz Biine u sela oko eko- via. U jedinicama se Saputalo: opet se ide na Maje- vicu. Pekara u ekoviu je radila punom parom. Bilo je jasno zato se sprema suha hrana.

USTAE MEU USNULIM BORCIMA

U partizanskim selima Bira narod i partizani bili su esto u velikoj oskudici za solju, duhanom, petrolejom. To je i uticalo da se razvije svojevrsna razmjena: za kilo soli moglo se dobiti pet, pa i vie kilograma ita. Seljaci iz sela koja su kontrolisali etnici lako su dolazili do tih artikala. Ustake vlasti su im doputale da ih kupuju, jer je i to bio sastavni dio nove taktike njemakog okupatora i ustaa protiv ustanka. Iz tih sela najee su dolazile seljanke u ekovie i okolna sela i mijenjale ili prodavale so. Preko tih selianki stigla je viiest etnicima oko Kladnja, a od njih i ustaama u Kladnju da se brigada sprema da negdi krene. U Kladnju i okolnim uporitima je bila uzbuna. Pred vee 14. avgusta oko

dvije stotine ustaa i legionara otili su da postave zasjedu partizanima.

No je odmicala. Brigadna kolona, kreui se gustom stoljetnom umom, izgubila je put. Tek pred zoru njeno elo je stiglo na cestu KladanjTuzla. Na drumu nikog. Ustaka zasjeda se u to vrijeme vraala u Kladanj. Brigada se ispod sela Brloke uputila uz kose Konjuha. Legionari su se javili s nekoliko pucnjeva. Zrna su visoko fijuknula. To je bilo dovoljno da se kladanjske ustae i legionari upute za partizanima.

U popodnevnim asovima brigada je stigla na Miljkova, proplanak na sjeveroistonoj strani Konjuha. Izmorene neprekidnim marem,, koji je trajao gotovo dvadeset i etiri asa, ete su, im je dat odmor, utonule u san, iako je no bila daleko. Pospali su i tabovi, a i obezbjeenje koje je postavljeno na putu kojim je dola brigada.

Neprimijeene, ustae su ule meu zaspale borce. Ispred njih leali su partizani u grupama. Samo su rastovareni konji, jo nezasieni, otkidali sone vlati umske trave. Kao grom iz vedra neba prolomili su se ustaki plotuni i rafali. Bunovnim borcima je izgledalo da puca odasvud. Steenom navikom i instinktom, veina je pograbila oruje i odmah otvorila vatru. Ustae su jurnule prema mjestu gdje je bio tab brigade. Privukla ih gomila tapskog prtljaga.

Jedan ustaa zgrabio je ranac u kome je bila partijska arhiva. Hasan Brki je uspio da mu ranac istrgne iz ruku i da ga odgurne. U tom trenu su meu tu grupu ustaa uletjeli Zdravko Jefti, politiki komesar ete, i Pero Maslenjak, desetar iz Treeg bataljona. Pero je skoio na ustau i oteo mu vreu koju je ponio, ali ga je u tom trenu drugi ustaa pogodio. Na Zdravka je, meutim, skoio drugi ustaa. Uhvatili su se ukotac. Zdravku je ispala puka. Pali su na zemlju. Pritrao je jedan borac i kundakom dotukao ustau.

45

Kad je zapucalo, komandir Tree ete Prvog bataljona Aim bio je na istini. Ispod njega je pucala grupa ustaa. Aimova bomba je grunula meu njima. Neko je iz ete viknuo:

Lezi, lezi, Aime.Ustaka bomba je zaitala ispod Aimovih nogu.

On ju je u magnovenju zgrabio i vratio. U tom trenu uo se njegov poklik: Naprijed, drugovi, i vidio se bljesak i eksplozija pod njegovim nogama. Mostarski komunista, zamjenik komandanta Romanijskog partizanskog odreda, Aim Midhat Aam pao je niice na travu obasjanu suncem.

Prvi pucnji su trgli iz sna Voju Ilia, komandanta Treeg bataljona. Od naglog pokreta spali su mu naoari. Dok je gledao u nejasne prilike ispred sebe, pipajui rukom naao je naoari, stavio ih na oi i opalio. Najblii ustaa se stropotao na zemlju.

U to vrijeme ve je nepokretan leao kraj jednog stabla i Josip Jovanovi, komandir Osme ete Drugog bataljona, nekadanji politiki komesar Drugog bataljona Ozrenskog odreda. Jedan od prvih ustakih hitaca pogodio ga je ispod desnog oka, ba u asu kad je uzimao svoj kratki karabin i pogledao u gustu paprat odakle je dolazila vatra.

Pucalo je na sve strane. Planina je odjekivala od plotuna, rafala i povika. Vlado Peri, partijski rukovodilac Treeg bataljona, pokrenuo je grupu boraca. uli su se njegovi povici: Naprijed, drugovi, naprijed. S vrha proplanka trao je sa borcima Rudi Petovar. I ete Prvog bataljona su pri tiskale. Ustae su, naiavi na neoekivano brz i jak otpor, okrenule lea i utekle niz strme, umovite strane planine. Kurjaii, borci este ete, u trku su pograbili rasuto sljedovanje taba brigade nekoliko hljebova i ovei komad ispeenog mesa i sjurili se za ustaama.

ete su se okupljale poslije iznenadne borbe. Na proplanku i ivici ume desetak leeva ustaa i legionara. Duge sjenke drvea sputale su se preko boji

46

ta. Kurjak, na elu svoje ete, rumen i oznojen, vraao se u bataljon i gunao:

J . . . ti takvu vojsku! Tue se, ganja, i kad ga izvrne nae golaa, iskrpljenih i posranih gaa, izderanih opanaka i u zobnici pet metaka od i- njare.

Konjuh je lagano tonuo u mrak. U etama se prepriavala dananja borba i alili Aim, Josip, Pero Maslinjak i Aleksa uki, koji su poginuli. Kad je mrak pao, na nosilima je izdahnuo Sejdo Kara- mehmedovi. Pet humki partizana, iskopanih bajone- tima, ostale su na umovitoj planini.

Brigada je krenula ka ekoviima, jer je i ovaj pokuaj prebacivanja na Majevicu propao.

PUSTO NA ROMANIJI

Aktivnost i nastojanje este brigade da se prebaci na Majevicu privukli su panju neprijateljevu. Istonom Bosnom se saputalo o proleterskoj brigadi od nekoliko hiljada partizana. Njome se prijetilo izdajnicima i u nju se nadalo da e donijeti bolja vremena.

Krajem avgusta je na Bira krenulo oko osam hiljada Nijemaca, domobrana i ustaa, kojima se pridruilo i dvije-tri stotine etnika. Trebalo je dokrajiti ustanak u istonoj Bosni. Ali se i taj neprijate- ljev pothvat zavrio neuspjehom. Brigada se prikupila na jakim poloajima blizu Vlasenice. Izjutra 26. avgusta neprijatelj je krenuo iz Vlasenice i Klad- nja. Sa Betanja, gdje su bili Prvi i Drugi bataljon, vidjele su se neprijateljeve kolone kako bez zastanka promiu dolinom Drinjae. I s desne strane duga, vijugava kolona u zelenkastim uniformama izvirala je ispod Milan-planine.

Zaklonjeni umom, bataljoni su gradili zaklone. Oekivala se borba. Neprijatelj je prolazio i prolazio, ne znajui za partizane. Bilo je podne. U daljini su

47

se pojavile komore. tab brigade je odluio da se pree u napad. ete Prvog i Drugog bataljona krenule su niz Betanj. Provlaei se kroz gustu paprat, dole su na nekoliko stotina metara od komore, koja je promicala tromo, sa agorom i lupom. Stigli su kuriri i javili da se eka. Neprijatelj je zamicao. I dalje se ekalo i bez glasa lealo u hladu visoke trave.

to se ne napada? pitali su se mnogi.Mitar Mini je kiptio od elje da povede bata

ljon na juri. Strpljenje ga je izdavalo. Jedan borac ga je upitao:

ta ekamo, drue komandante?to pita mene? Pitaj one gore, odgovorio je

ljutito.Kad su neprijateljeve kolone nestale, ete su se

svile u kolone i krenule prema Milan-planini.Odosmo na Romaniju, govorili su Majevani,

alei to se opet udaljuju od Majevice.U Prvom bataljonu taj pokret izazvao je radost.

Mnogi su oekivali da e vidjeti ili bar uti za svoje.Brigada je bez borbe izbjegla udar neprijatelja,

koji je predvee tog dana uao u prazne ekovie. Jedinice Biranskog odreda, poto su prethodno pruile otpor neprijatelju, pro vukle su se, slino kao i brigada, izmeu neprijateljevih kolona u dubinu uma.

S Malog Polja brigada je krenula prema Romaniji. Iako je bila na pragu jesen, sve je jo bilo bujno, puno zelenila. Mnoge planinske livade su stajale nepokoene. Krompirita su se modrila, a ita tek utjela. Na livadama i panjacima niti ljudi, niti goveda, ovaca i konja. Mrtva tiina. Prvi bataljon je krenuo ka Pjenovcu, a Drugi prema Nevakoj, eljeznikim stanicama u kojima je neprijatelj imao male posade. Poslije slabog otpora, neprijatelj je pobjegao iz Nevake, a nad Pjenovcem se izvio visoki plamen. Zapaljena je pilana i veliko skladite drveta.

Brigada je nastavila pokret kroz umu i pusta i prazna sela, iz kojih su mjetani izbjegli. Veso Ra-

48

doji, intendant Drugog bataljona, poao je s patrolom da potrai hrane za bataljon. Domovi su bili prazni, gotovo bez iega. Ni prostirke, ni posteljine, ni posua, ni haljina. U kuama na ognjitima jo je tinjala vatra, iznad koje su visile prazne verige. Ni ita ni brana nije bilo. U talama isto pusto.

Ovdje nema ni vode da se napije, ree Veso kad je dostigao kolonu.

Pred vee je brigada stigla u umu kod sela Kru- evaca, gdje je zanoila. Ispred nje je iao glas da ide masa partizana. Brojka se od sela do sela poveavala. Na kraju je ispalo da prema Romaniji kree nekoliko hiljada partizana. To je uzbudilo sve: i partizanske porodice, i komuniste koji su ostali na Glasin- cu, i Nijemce, i ustae, i etnike.

Tog dana i sutradan u logor Prvog bataljona stigli su terenci i roaci nekolicine boraca koji su bili iz okolnih sela. Prolo je ve pet mjeseci od kada je Prvi bataljon otiao s Romanije.! 1 iKo je poginuo? ko je ranjen? kako eljad? jesu li u ivotu ti i ti? kako se ivi? ta je s ljetinom? pitali su jedni druge.

Terenci su s dosta optimizma govorili kako su mnogi koji su se proljetos pokolebah sada uvidjeli ko su partizani a ko etnici.

Samo da vi malo ostanete, formirah bismo bataljon za deset dana.

Roaci, kumovi i prijatelji nisu bili tako veliki optimisti.

Ustae se zalijeu u sela, kad uhvate ubiju ... etnici tuku, progone i pljakaju nae . . . Nema ko da nas brani.

Ustae ubijaju, etnici pljakaju, odzvanjalo je u uima onih koji su ponikli u ovom kraju, koga su sada vidjeli pustog, beivotnog, zaplaenog, nezatienog. Mnogi su u mislima vidjeli svoje kako bjee u ume, kako noivaju u umarcima i sa strahom

4 Proleteri istone Bosne 49

izlaze na nj ive . . . A znali su, iako to nije reeno, da brigada ne moe ostati na Romaniji.

Tog dana se jo nije znalo da je nastala trka za estom brigadom. Nijemci su napustili ekovie i krenuli prema Romaniji. Iz Sarajeva su ustae pojaavale svoja uporita na Crvenim Stijenama i u So- kolcu. etniki komandanti i njemaka komanda u Sarajevu ponovo su se dogovorili da napadnu estu brigadu, koja je 1. septembra izbila u sela na Romaniji.

U toj situaciji pomiljalo se da brigada produi ka Jahorini i napadne i razorua neke domobranske jedinice koje su sjekle umu. Zbog tog pokreta, Prvom bataljonu je bilo reeno da se vidi koji su borci iscrpeni i da se ostave kod svojih kua. Kad se o tome poelo raspitivati, javio se znatno vei broj nego to se oekivalo. Nostalgija za rodnim krajem, za svojima, neizvjesna situacija i u istonoj Bosni, i uopte na frontovima u svijetu, kod jednog broja boraca Prvog bataljona su podsticale elju da ostanu na Romaniji.

Ali od pokreta ka Jahorini se odustalo. Partijska organizacija sa Glasinca je javila da neprijatelj prikuplja snage da bi napao brigadu. Odlueno je da se Sesta opet vrati u Sekovie. Dugim, usiljenim nonim marem, partizanska kolona se provukla izmeu njemakih, ustakih i etnikih jedinica, koje su se sutradan, poslije uzaludne trke, vratile u svoja uporita.

Brigada je produila prema Milan-planini. Iz Prvog bataljona je nekoliko boraca dezertiralo. Kad je stigla u selo Ponijerku, bataljoni su postrojeni. Pred stroj je iziao Tempo sa lanovima Pokrajinskog komiteta i Glavnog taba.

Fuj esta brigada, poeo je govor.Mnogi koji nisu bili upoznati ta se desilo u

Prvom bataljonu bili su zbunjeni, preneraeni.ta je to, zato fuj, kako, zbog ega? pitali su

se utke u stroju.

50

Drugovi, neki su traili da idu iz brigade, nastavio je veoma ljutito Tempo. Nek idu! Ko hoe da ide neka ide, neka slobodno izie iz stroja, ali ostae Sesta brigada! Bie jaa, snanija, uboj i t i ja . . . Oni koji ostanu pobjeivae i pobjedie, oni e stii pod zidine Pete i Bea. . .

Niko iz stroja nije istupio.Data je komanda voljno. Politiki komesari

okupili su ete. Odrane su kratke konferencije. Na njima su izabrane delegacije koje su Glavnom tabu i Pokrajinskom komitetu izrazile spremnost boraca da izdre i istraju do pobjede i da se bore gdje je god potrebno.

Sutradan je brigada krenula niz Milan-planinu. Dolje, u izmaglici, nazirali su se poznati obrisi bir- anskih brda.

Vidite da je zemlja okrugla. Kud god krene, u ekovie doe, ree vie za sebe Nikola Orlovi.

NAJPOSLIJE NA MAJEVICI

Poetkom juna, poslije dolaska u Bira, Pokrajinski komitet je uputio kurire na Majevicu. Oni su uhvatili vezu s partijskom organizacijom u bijeljin- skom srezu i otud donijeli izvjetaj o situaciji. U julu je u ekovie stigao i kurir partijske organizacije koja je djelovala na podruju oko sela Lopara.

Majevicom i Semberijom su gospodarili etnici. Ubrzo poslije povlaenja partizana etnike voe su s njemakim okupatorom i ustaama sklopile sporazum o nenapadanju. Selima su krstarile etnike ete, ile od pijanke do pijanke, od gozbe do gozbe, progonile i terorisale partizanske porodice i traile komuniste. etniki komandanti i komandiri postali su gospodari ivota ljudi i njihovog imetka; u svom elementu nale su se razne seoske kavgadije i ispiuture, koje su, pod pukom i etnikom kokardom, do

4* 51

iznemoglosti derale, pile, svetkovale i enluile. Primirje je odgovaralo i dijelu seljatva, naroito gazdama, jer je omoguilo trgovinu, koju se okupator i ustaka vlast podsticali nastojei da iz sela izvuku to vie ita, stoke i drugih proizvoda.

Za majevike etnike rat je bio zavren. etniki komandiri i komandanti su htjeli da osiguraju svoje zasluge za otadbinu. Svaki od njih je selo gdje su bile jedinice pod njegovom komandom smatrao za svoj teren, svoj zabran, i nikom nije doputao da zalazi u njegov ivotni prostor. Oko toga su izmeu njih stalno izbijali sukobi. Oni su se u nekoliko sluajeva zavrili i mrtvim glavama. Postepeno se rivalstvo pretvorilo u meusobno neprijateljstvo. Oficiri su htjeli da uzmu komandu u svoje ruke. Tako je Draa Mihailovi uputio na Majevicu kapetana Raia da progura kapetana Damjanovia za etnikog komandanta na Majevici. Tome su se suprotstavili mnogi komandanti i komandiri i podravali Radi- voja Kerovia, majevikog vojvodu. On se proglasio komandantom etnike brigade koja je imala oko 1.500 puaka. Od tada su se Rai i oficiri poprijeko gledali s Keroviem i drugim etnikim komandantima, naroito sa andarmerijskim narednikom urom Biiem, komandantom najjaeg etnikog bataljona na Majevici.

Teror, orgijanja i saradnja s okupatorom i ustaama suavali su uticaj etnika u narodu. Osnovna masa stanovnitva nije odobravala bratoubilaku borbu i etniki napad na partizane. U selima Sembe- rije, gdje su djelovale partijske organizacije, privremena etnika pobjeda nad partizanima u februaru 1942. nije pokolebala pristalice narodnooslobodi- lakog pokreta. U maju je od zaostalih partizana obrazovana partizanska eta. U Jablanikom etnikom bataljonu djelovala je ilegalna partijska organizacija, a dvije komitske ete u Semberiji su u avgustu zajedno s Bijeljinskom i Bosutskom partizanskom etom uestvovale u napadu na neprijatelja kod Srem-

ske Rae. Cak su Bii i Kerovi dolazili na pregovore s lanovima Sreskog komiteta Partije, traei da se zaboravi ono to je bilo izmeu etnika i partizana, obeavajui da vie nee napadati partizane.

U takvoj situaciji esta je, 12. septembra, izbila na Majevicu. Stigla je s borbom, koju je poela pred zoru na drumu TuzlaZvornik protiv ustaa i legije i koju je vodila do podne sve do izlaska na greben planine, pred poloaje koje su drali etnici. Tu je elo kolone stalo. Naprijed je upuen Ratko Peri, komandant Drugog bataljona, sa grupom boraca. Do- vikivanjem su uspostavili vezu s etnicima.

Hoemo da proemo, rekao im je Ratko.etnici su podozrivo gledali na partizane i na

Ratka, koji je nekolicini bio poznat odranije. Zbunjeni, iznenaeni i zaplaeni, snebivali su se, ne znajui ta da rade. elo brigadne kolone se primicalo.

Mi, lino, nismo protivni, rekao je etniki komandir, ali moramo pitati komandu. Vojvoda je blizu, uli smo borbu.

alji kurira, naredi Ratko.Kolona je izbila pred poloaj etnika i produila

jo nekoliko stotina metara naprijed. Nareen je za- stanak i pripravnost za borbu. Borci Drugog bataljona, koji je bio na elu, poprijeko su gledali na etnike.

to ne razoruamo ovu bandu? pitala se nekolicina. Treba udariti, ne ekati.

Bie vremena i za to, smirivao ih je Mirko Filipovi, politiki komesar bataljona.

U selima ispod grebena Majevice bilo je kome- anja. Odjeci borbe koju je vodila brigada doprli su preko grebena na sjeverne padine planine. Bila je to, poslije est mjeseci, prva borba koja se ula u ovom kraju. etniki komandanti su sa zebnjom oslukivali primicanje pucnjave njihovim poloajima. Kuriri su nosili poruke i obavjetenja. Keroviu i Biiu, koji su se tih dana opet estoko posvaali s Raiem,

53

gotovo su bili dobrodoli partizani ako pou na Raia.

Neka krenu na gospodu oficire, mislili su obojica, a onda emo ih mi, kao i zimus, raspriti.

Pristalicama narodnooslobodilakog pokreta srca su radosno zatreptala. Dugo oekivanje brigade, koja je odravala nadu i hranila vjerovanje da e Maje- vica opet biti partizanska, sada se pretvorilo u stvarnost. To je i podiglo neke domaine koji nisu mogli izdrati neizvjesnost da se oko podne upute ka selima pod Jelicom, u susret svojim nadanjima. Kasno uvee u selu Priboju sreli su brigadu.

Na poruku koju mu je donio kurir s poloaja, Kerovi je odmah odgovorio. Traio je da na pregovore dou Rodoljub Colakovi i Cvijetin Mijatovi Majo i sam se uputio sa stotinjak svojih boraca prema selu Zletovu.

Pokrajinski komitet i Glavni tab su smatrali da brigada treba, ako moe, da se bez borbe prebaci u kraj gdje je bilo predvieno, pa da tek onda, kada se odmori i kada se bolje upozna situacija, krene na izvravanje zadatka. Nareen je pokret. Kolona je ila s poveanim odstojanjem, spremna da odmah prihvati borbu. Put ju je vodio na Zletovo. Dvadesetak metara od puta stajali su etnici. Nijemo su posmatrali namrgoenu partizansku kolonu koja je prolazila i onda stala.

Na zaravni iznad puta pregovarali su partizanski rukovodioci: Svetozar Vukmanovi Tempo, Iso Jova- novi, Rodoljub Colakovi, Ugljea Danilovi i tab brigade, sa Keroviem i komandantom jednog etnikog bataljona. Kerovi nikako nije htio pristati na to da brigada krene prema Jablanici.

Napae vas domobrani, govorio je on, i insistirao da se brigada uputi prema selu Trnavi, koje je bilo blie etnikim jedinicama to su priznavale komandu kapetana Raia.

Na kraju je dogovoreno tree rjeenje da brigada krene preko Priboja i dalje ka selu Koreniti.

Kerovi se sa svojim pratiocima vratio u Tobut, odakle je odmah uputio izvjetaj domobranskoj posadi na Busiji, prevoju na Majevici preko kojeg prelazi put iz Tuzle za Brko.

Sumrak se primicao. Brigada je krenula putem izmeu zaselaka. Ljudi i ene su izlazili ispred kua, pozdravljali partizane s pomoz bog, ostajali na putu i radoznalo posmatrali kolonu koja je prolazila. Kada se smrailo, sve je vie ljudi i ena izlazilo pred borce s kotaricom voa, kukuruznim hljebom ili posudom mlijeka. Ne remetei ujednaeni ritam kolone, partizani su primali ponude, zahvaljivali i meusobno dijelili te drage poklone. Drage ne zato to e im utoliti glad, nego zato to svjedoe o ljubavi ovog naroda prema njima. Obasjana raskono bljetavom mjeseinom, kolona se, poslije nekog vremena, svila u umu na poinak.

Ve sutradan je brigada produila prema selima Korenitoj, Magnojeviu i Donjoj Bukovici. Oko eta se okupljao narod, javljali se ljudi koji su bili odbornici dok su se u tom kraju nalazile jedinice Maje- vikog partizanskog odreda.

U Korenitoj su seljaci ponosno priali o Malianu, partizanu iz svog sela, koji je s pukom u ruci ostao u selu, krio se od mnogih etnikih potjera i govorio svojim susjedima da e partizani opet doi.

Vrijeme je bilo toplo i ete Prvog bataljona su zanoile na polju, u vonjacima, koji su se povijali pod bogatim rodom. Izjutra je u Treu etu doao domain u ijem je ljiviku eta zanoila. Pozdravljajui se s komandirom, starac se nekoliko puta krstio.

E, udna ste vi vojska, ni jednu ljivu ne obraste. Ja mislijo: izlomie grane. . . Djeco, djeco moja, vi ete, u ime boga, pobijediti.

Komandir je poeo da govori kako partizani nisu etnici, kako su narodna vojska, ali ga je starac prekinuo:

55

Znam ja to. Bili su oni u mojoj kui. Vi ste izgladnjeli, vidi vam se na licu, a vojnik bio sam ja vojnik kad je gladan oe da uzme. . . Ajde, komandire, daj mi jednu desetinu da vam uberem koju ljivu i jabuku.

PUT U NEIZVJESNOST

Obavijeteni od etnika, Nijemci i ustae su pokrenuli dio svojih jedinica iz Bijeljine i Brkog prema estoj brigadi. I kapetan Rai je prikupljao svoje bataljone. etniki komandanti na ijem se terenu nalazila brigada su se vrpoljili. Dolazak partizana unio je nemir u njihov ivot. Ugovorima su bili vezani s Nijemcima i ustaama da se zajedniki bore protiv partizana, a njima se nije naputala ugodna postelja i bogata trpeza, mada su na brigadu gledali kao na veliku opasnost.

I kad je brigada, ne mogavi da prihvati borbu u selima u kojima se nalazila, krenula prema svom prvobitnom cilju selu Jablanici, etnici su privremeno odahnuli, a njemake i ustako-domobranske jedinice vratile se neobavljena posla u svoje garnizone.

im je brigada stigla u Jablaniou, neprijatelj je pokrenuo trupe iz Tuzle i Brkog i zajedno s etnicima poeo pripreme za novi napad. Pokrajinski komitet i Glavni tab su ocijenili da se brigada ne moe odrati na Majevici ni u istonoj Bosni, pa su odluili da se prebaci preko rijeke Bosne do naih snaga u srednjoj Bosni ili Bosanskoj krajini. Bila je to nagla i rizina odluka, koja je znaila put u neizvjesnost, u nepoznato, jer se uopte nije znala situacija u srednjoj Bosni, u kojoj su tada gospodarili etnici.

Brigada je krenula na zapad, umovitim grebenom Majevice, nonim marevima. umski