Bakarska

RIJEKA . TRAVANJ 2012. . BROJ 3/450 . GOD. L . CIJENA 7 KN

Teološki simpozij

Svijet vjere i svijet znanja ne postoje odvojeno

Hagioterapija

Živjeli adolescenti!

Zajednice mladih

Župa sv. Nikole Tavelića, Krnjevo

Poruka riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića za Uskrs

Iz korizmeno-uskrsne poslanice gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mile Bogovića

A mi se nadasmo!Sedam korizmenih putokaza prema uskrs(nuć)u

Sretan

Uskrs!

Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo: Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ; Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221; e-mail: mjesecnik-zvona@ri.t-com.hr; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA,2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN: HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Sretan Uskrs! (Masline u krstionici)

Draga braćo i sestre!

O duhovnom stanju Isusovih učenika nakon što im je učitelj bio uhićen, osuđen i razapet na križu, govore sva četiri evanđelista. Učenici su se razbježali, strah im se uvukao u

kosti, obuzelo ih je duboko razočaranje i beznađe. Sv. Luka je to možda najbolje opisao na primjeru dvojice učenika na putu u Ema-us (Lk 24, 13-35). Ta dvojica su, kao i drugi, pošli za Isusom u vjeri da je on Spasitelj kojega je Bog obećao izraelskom narodu. Zbog toga su sve svoje nade bili položili u njega. A on je, na koncu, zavr-šio sramotnom smrću na križu. O dubini njihova razočaranja govori i to što na uskrsno jutro, ne vjerujući kazivanju žena o anđelima koji su im rekli da je Isus živ, napuštaju Jeruzalem, simbol svih židov-skih nadanja, i upućuju se natrag, u selo, onamo odakle su pošli za Isusom. Napuštaju Jeruzalem, simbol nebeske stvarnosti, uvjereni da je to samo iluzija, i vraćaju se, bolno otriježnjeni, zemaljštini, kao jedinoj čovjekovoj mogućnosti i neizbježnoj sudbini. Taj hod natrag simbolizira svu njihovu nevjeru i beznadnost. A kad im se na putu pridružio neznanac, koji se raspituje o tome što im se dogodilo, oni svoje mučno stanje izražavaju riječima: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24, 21).

Ne prepoznajemo li se, braćo i sestre, i mi u ovoj dvojici uče-nika? Ne otkrivamo li u njihovoj sudbini slične sudbine tolikih naših prijatelja, suvremenika, našeg naroda i cijelog čovječanstva? Odu-vijek su se pojavljivali vođe i spasitelji, i oduvijek su im ljudi darivali

svoje povjerenje, a za uzvrat su uglavnom dobivali prevaru i razo-čaranje. Možda je upravo Uskrs vrijeme za odvažnije suočavanje s izigranim povjerenjem, s neispunjenim nadama, s bolnim razoča-ranjima, s bezizlaznošću koja nas katkad tako grubo prizemljuje, to jest sa svim onim zbog čega, poput dvojice na putu u Emaus, moramo konstatirati da smo se prevarili ili smo bili prevareni.

Zacijelo ćemo, tako razmišljajući, ponovno osjetiti težinu mate-rijalne neizvjesnosti u koju smo došli zbog gubitka radnog mjesta ili zbog korupcije, pohlepe i lihve onih kojima smo neoprezno dali povjerenje. Ili ćemo opet dirnuti u živu ranu koju su nam prouzroči-le prevare i nevjere onih od kojih smo to najmanje očekivali, a što nam je možda oduzelo obitelj ili prijateljstva koja su nam mnogo značila. Nastavimo li tako razmišljati i ispitivati se, nećemo moći zaobići ni sve rašireniji pesimizam i rezignaciju mnogih, posebno najsiromašnijih.

Razmišljanje o vlastitim strahovima i razočaranjima neizbjež-no će nas suočiti i s općom bezizglednošću koja je zavlada-la današnjim svijetom, s razočaranošću bezbrojnih ljudskih

bića koja, poput dvojice na putu od Jeruzalema do Emausa, mora-ju konstatirati da su se uzalud nadali, da nisu dobro procijenili i da im sada ništa ne preostaje nego život bez iluzija, bez nada i velikih očekivanja, bez svake vremenite i vječne perspektive.

Doista, zar nam se ne čini, braćo i sestre, da se u putu dvojice tužnih i očajnih Isusovih učenika iz Jeruzalema u Emaus upravo

Poruka riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića za Uskrs 2012. godine

A mi se nadasmo!Dvojica razočaranih Isusovih učenika, nakon Isusove smrti, svoje mučno stanje izražavaju riječima: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24, 21) No, sv. Luka nam u svojoj prispodobi o dvojici Isusovih učenika na putu od Jeruzalema do Emausa ne ocrtava samo njihovo razočaranje i beznadnost nego i rađanje nove nade u njima

Pokušajmo nekome radost Uskrsa donijeti tako što ćemo s njime, ispunjeni uskrsnom nadom i spoznajom da se do uskrsa dolazi preko križa, podijeliti njegove žalosti i tegobe na način kako je to uskrsli Isus učinio sa

svojom dvojicom učenika.

Oni su ga prepoznali čim je uzeo u ruke kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao blagovati

3 B

roj 3

/450

201

2.

kao u ogledalu zrcali opće stanje duha današnjeg čovječanstva koje, nakon tolikih društvenih revolucija, tolikih zakonskih akata ko-jima se štite ljudska prava, tolikih znanstvenih otkrića i tehničkih izuma, sve više tone u beznađe, u strah i tjeskobu, u otuđenost? Nikad svijet nije bio bogatiji u materijalnom smislu, a siromašniji u duhovnome; nikad povezaniji prometno i na druge načine, a ljudi udaljeniji i otuđeniji jedni od drugih; nikad bogatiji svakojakim spo-znajama, a siromašniji vjerom u bolje sutra i u vječni život čovjeka.

No, sv. Luka nam u svojoj prispodobi o dvojici Isusovih uče-nika na putu od Jeruzalema do Emausa ne ocrtava samo njihovo razočaranje i beznadnost nego i rađanje nove nade

u njima. Taj se obrat dogodio zahvaljujući neznancu koji im se na putu pridružio, a koji je, kako će kasnije spoznati, bio sam uskrsli Isus. On im se priključio u jednom trenutku dijeleći s njima njihovo putovanje i raspitujući se zbog čega su tako tužni i tjeskobni. Kad su mu rekli što ih je dovelo u takvo duševno stanje, naime da je Isus za kojim su bili pošli vjerujući da je on obećani Spasitelj, bio osu-đen i razapet, on im je počeo tumačiti Sveto pismo i pokazivati im kako se sve to dogodilo prema Božjem planu, što znači da je Bog to znao i dopustio. Dok je tako govorio i tumačio im Božju riječ, osjetili su da im srce obuzima neka čudesna toplina. A kad je na kraju puta svratio s njima u njihovu kuću i sjeo s njima za stol, oni su ga prepo-znali čim je uzeo u ruke kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao blago-vati. Evanđelist je zabilježio da je Isus u tom trenutku nestao, ali je svojim učenicima u srce utisnuo novu nadu, toliko živu i snažnu da su odmah, usred noći, ponovno krenuli natrag u Jeruzalem kako bi

navijestiti „jedanaestorici i onima koji bijahu s njima“ (Lk 24, 33) da je Isus živ te kako ih je pratio na putu i dopustio da ga prepoznaju u lomljenju kruha za stolom u njihovoj kući.

Ako smo, braćo i sestre, mogli razočaranost i tjeskobu dvojice učenika na putu prepoznati kao nešto što nam nije strano, jer je to stanje i našega duha, moramo pokušati prepoznati i njihovu novu nadu kao stvarnost koja je i nama dostupna. Dakako, ne kao ne-što što nam je moguće pribaviti vlastitim silama nego kao ono što možemo samo primiti na dar od onoga koji i nas kao suputnik prati u stopu na putovima naših razočaranja i strahova, osvjetljava nam Božjom riječi to što nam se događa i ozdravlja nam u sakramentu presvete euharistije oči srca kojima ga možemo potpuno prepo-znati, osposobljavajući nas svim time za novu vjeru i novu nadu u mogućnost ne samo novog početka ovdje nego i u konačni sretni ishod našeg života u vječnosti.

To znači, braćo i sestre, da nas Isus ni kao uskrsnuli ne napu-šta nego i nadalje ostaje među nama i s nama kao onaj koji nas pra-ti na našim životnim stazama dijeleći s nama tegobu putovanja, ali i hraneći nas živom nadom da ne klonemo od umora i iscrpljenosti. Na taj se način ona solidarnost s nama koja je došla do izražaja u Isusovu utjelovljenju, kad je on sam sebe lišio svoga božanskoga sjaja i postao ljudima sličan, nastavlja i nakon što ga je Bog uzvisio i darovao mu ime nad svakim imenom (usp. Fil 2, 6-11), i neće nika-da prestati. Isus Krist zauvijek ostaje Emanuel, S nama Bog. Zato nikad nismo sami na našem životnom putu. On nas uvijek prati, i onda kad ga ne prepoznajemo, i užiže u nama snagom svoje riječi i svoje bezgranične ljubavi svjetlo vjere i nade upravo kad nam je najteže. Stoga vas, draga braćo i sestre, pozivam na obnovu vjere da nas uskrsli Krist ne samo čeka na kraju našeg životnog putova-nja, kako bi nas primio u vječno zajedništvo svoga proslavljenog života, nego da nas i vjerno prati na putu do tog konačnog cilja našeg života.

Pored toga, budući da je Isus i nama, svojim učenicima, povje-rio poslanje koje je primio od svoga Oca (usp. Iv 20, 21), po-zvani smo i mi, kao pojedinci i kao zajednica njegovih učeni-

ka, na isti način kao on pratiti ljude na njihovim životnim putovima, dijeleći s njima njihove tjeskobe, muke i razočaranja, ali i budeći u njihovim srcima nadu koju uskrsli Krist dariva svakom čovjeku koji je želi od njega primiti. Zar treba posebno isticati da to može-mo činiti samo ako Isusa i njegovu uskrsnu nadu i sami nosimo u svojim srcima? Pokušajmo, stoga, nekome radost Uskrsa donijeti tako što ćemo s njime, ispunjeni uskrsnom nadom i spoznajom da se do uskrsa dolazi preko križa, podijeliti njegove žalosti i tegobe na način kako je to uskrsli Isus učinio sa svojom dvojicom učenika.

Želeći, dakle, da i po svakome od vas, kao i po našim vjer-ničkim zajednicama, mnogi ljudi u ovoj teškoj i neizvjesnoj godini otkriju nadu i razloge zbog kojih će ponovno krenuti prema „Jeru-zalemu“, tj. vratiti se vjeri da nije sve nepovratno izgubljeno, česti-tam vam svima, braćo i sestre, sretan i blagoslovljen Uskrs našega Gospodina Isusa Krista, koji je i naš Uskrs, jer smo s njime već u krštenju prešli iz smrti u život (usp. Kol 3, 1-4).

+Ivan, nadbiskup

Doista, zar nam se ne čini, braćo i sestre, da se u putu dvojice tužnih i očajnih Isusovih učenika iz Jeruzalema u Emaus upravo kao u ogledalu zrcali opće stanje duha današnjeg čovječanstva koje, nakon tolikih društvenih

revolucija, tolikih zakonskih akata kojima se štite ljudska prava, tolikih znanstvenih otkrića i tehničkih izuma, sve više tone u beznađe, u strah i tjeskobu, u otuđenost?

Nikad svijet nije bio bogatiji u materijalnom smislu, a siromašniji u duhovnome; nikad povezaniji prometno i na druge načine, a ljudi udaljeniji i otuđeniji jedni od drugih; nikad bogatiji svakojakim spoznajama, a siromašniji

vjerom u bolje sutra i u vječni život čovjeka.

Isus Krist zauvijek ostaje Emanuel, S nama Bog. Zato nikad nismo sami na našem životnom putu. On nas uvijek prati, i onda kad ga ne prepoznajemo, i užiže u nama snagom svoje riječi i svoje bezgranične ljubavi svjetlo vjere i nade upravo kad nam je najteže. Stoga vas, draga braćo i sestre, pozivam na obnovu vjere da nas uskrsli Krist ne samo čeka na kraju našeg životnog putovanja, kako bi nas primio u vječno zajedništvo

svoga proslavljenog života, nego da nas i vjerno prati na putu do tog konačnog cilja našeg života.

USKRSNA PORUKA

4 B

roj 3

/450

201

2.

Draga braćo i sestre! Za prenošenje vjere na nove naraštaje ima vrlo mnogo knjiga.

U potankosti su obrađeni slučajevi i modaliteti. I tu bi čovjek mogao pomisliti da je sve već riješeno i da je samo potrebno to spustiti u praksu. Međutim, to spuštanje i povezivanje s praksom slabo uspi-jeva. Tako gledamo kako se u svijetu u kojem cvjeta visoka teološka znanost ne zbiva naročito uspješno prenošenje vjere sa starijeg na mlađi naraštaj.

Crkva osjeća tu poteškoću pa govori o „novoj evangelizaciji”, o poticanju boljeg prenošenja vjere. Papa Benedikt XVI. zacijelo osjeća da je danas naviještanje i prenošenje vjere s naraštaja na naraštaj u krizi pa je proglasio Godinu vjere. Uvažavajući teoretske domete pastoralne teologije, i Papa nas poziva da se učimo od našega prvoga i glavnoga Učitelja – Isusa Krista te da vodimo ra-čuna o načinu kako je Crkva kroz povijest prenosila vjeru. Ona je to najuspješnije činila po svetoj liturgiji (bogoslužju) u kojemu je opet glavnu riječ imao glavni Učitelj. Taj navještaj vjere snažan je osobito u jakim vremenima, među kojima prvo mjesto pripada korizmi.

Korizma je vrijeme od Pepelnice do Uskrsa. Iako postoje tri ciklusa korizmenih čitanja, ipak možemo reći da svake godine u korizmi dođu na red sva ključna pitanja čovjeka i njegova života. Zato ćemo u ovoj poslanici te čimbenike iznijeti onim redom kako su složeni od Pepelnice preko nedjeljnih čitanja do Uskrsa. Crkva Kristova imala je uspjeha u naviještanju i prenošenju vjere jer je ostala Kristova Crkva, njemu vjerna. Ona će svoju zadaću ispuniti i u današnje vrijeme u mjeri u kojoj bude gradila na tim zasadama.

Evo sedam korizmenih smjernica svakom kršćaninu: 1. Trebaš se suočiti sa sobom, (2) odgovoran si pred Bogom i braćom, (3) ne budi sam!, (4) ostani povezan sa svojim izvorom!, (5) budu vođa koji služi!, (6) uči se umirati, i (7) budi hrana drugima!

Od Pepelnice do UskrsaKorizma počinje Pepelnicom. Nazvana je po pepelu koji se u

bogoslužju stavlja vjernicima na glavu uz riječi: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti! S tim osjećajem ulazimo u ko-rizmu. Razni putokazi vode nas od pepela prema punini života u uskrsnuću.

Bog je stvorio čovjeka i obdario ga mnogim dobročinstvima. Kažemo da je prvi čovjek sagriješio iz oholosti, ali rijetko kada se protumači što to znači. Oholost je napuhivanje svoje važnosti preko stvarnih granica, do te mjere kao da za sve što pojedinac jest i ima

ne treba biti zahvalan nikome izvan sebe, niti se pri odlučivanju treba obazirati na ikoga drugoga. Ohol čovjek svojim stavom želi reći: Za ono što jesam, što imam, što znam, ne trebam reći hvala nikome!

To je napuhivanje. To je laž. To je oholost. Sjeti se čovječe da si prah! Da se povuče ono što si dobio izvan sebe, od Drugoga, od drugih, vratio bi se opet u prah. To je trajna napast za čovjeka, i Napasnik ne napušta čovjeka ni u jednom trenutku, nastojeći ga skloniti da ne bude nikome zahvalan i da se u donošenju odluka ne treba na nikoga obazirati.

Krivi zaključak na krivom polazištu. To se vidi u ljudskom umi-ranju. Što ljudsko tijelo postane kada prestane primati život izvana? Prah i pepeo. Korizma nas treba oslobađati od te laži, od umišljeno-sti i oholosti. Život je Božji dar. Od Boga si, čovječe, primio mnogo, primio si od drugih ljudi i od društva. Trebaš za sve to gajiti zahval-nost Darovatelju i darovateljima.

Utjelovljena Riječ Božja, Isus Krist, obnavlja savršenu, potpu-nu, navezanost (relaciju) čovjeka na njegov izvor, na Boga. Napa-snik dolazi i k njemu i nastoji mu nametnuti sličan plan kao i prvom čovjeku, da ne vodi računa o tom odnosu (relaciji) s Ocem, ali ne uspijeva jer ga Isus Krist tjera od sebe. Nije Isus pao u napast da u svom tijelu traži izvor svoje veličine i vrijednosti, neovisne od Oca, bez relacije prema Ocu. On nije nikada sebe shvaćao kao neovisno počelo, nego je uvijek u odnosu (relaciji) prema Ocu.

U toj svojoj ukorijenjenosti u Boga, pa i u svoju obitelj i u svoj narod, Isus je do kraja vjeran. Iz tih korijena izvire i svaka njegova odluka i svaki plan (budućnost). To znači da je imao jasan stav i životno usmjerenje. Bez dvoznačnosti. To temeljno usmjerenje nije ni u jednom času mijenjao. Ostao mu je vjeran i uz svekoliko protiv-ljenje okoline - do kraja.

Isusovo tijelo nije postalo prah i pepeo. Bog nije dopustio „da pravednik njegov truleži ugleda” (Dj 2, 27), jer ga nije Napasnik uspio zavesti. On je uvijek bio otvoren najprije prema Bogu, a onda i prema čovjeku. Svi oni koji povjeruju u Kristov put doživjeti će pobjedu života u sebi kao što je život pobijedio u uskrslom Kristu.

Taj govor Pepelnice nije lako shvatiti; pogotovo djeci koja ne-maju pred očima kako drvlje izgara i ostaje pepeo. No, zato su tu roditelji, djedovi i bake, vjeroučitelji, svećenici i drugi koji će to tu-mačiti mlađim naraštajima i na njih prenijeti dragocjeni dar vjere preko kojih ih je Bog darom vjere obdario.

Iz korizmeno-uskrsne poslanice gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mile Bogovića u povodu Godine vjere i župne kateheze

Sedam korizmenih putokaza prema uskrs(nuć)u

Korizma je jako liturgijsko vrijeme koje vjernika vodi od istine što je čovjek po sebi (pepelnica) do istinešto je po Bogu (Uskrs). Na tom putu imamo dosta putokaza kojima nas Bog i Crkva usmjeruju.

Svaki navjestitelj vjere treba razinu svoga nasljedovanja Isusa Krista što više približiti razini njegova darivanja ljudima. Način kako je Isus navijestio vjeru u Boga i spasenje čovjeka trajni

je putokaz za uspješno prenošenje vjere i u današnjem svijetu.

USKRSNA PORUKA

5 B

roj 3

/450

201

2.

Prenošenje vjereZadatak je današnjeg naraštaja da prenese

na onaj idući najdragocjeniji dar koji smo primili - vjeru u Isusa Krista. Na to sve vjernike poziva i papa Benedikt XVI. proglašenjem tekuće pasto-ralne godine Godinom vjere. U našoj Biskupiji imamo u tome dodatni poticaj u Godini župne kateheze.

Ono što Crkva uči da treba vjerovati nije ugroženo, jer će to sačuvati knjige. One su poput skladišta koje je korisno onoliko koliko se stvari iz njega stavljaju u opticaj. Npr. skladište bicika-la korisno je samo koliko se tih bicikala stavi u uporabu. U knjigama je zabilježeno i mnogo toga što više ne živi. Možemo u knjigama naći kako je određena religija bila proširena u nekom kraju i narodu, ali danas o tome nema traga u životu nekog naroda. Crkva treba prenositi vjeru koja se živi, koja prožima i osmišljava živote ljudi. Način na koji se vjera naviješta i kako se ona živi najbolje upoznajemo iz života Isusa Krista i njegove Crkve. Korizma je jako liturgijsko vrijeme koje vjernika vodi od istine što je čovjek po sebi (pepelnica) do istine što je po Bogu (Uskrs). Na tom putu imamo dosta putokaza kojima nas Bog i Crkva usmjeru-ju. Među njima ovdje je izdvojeno sedam.

1. Pepelnica: Čovjek je Božje stvorenje, što znači da nema izvor svoga postojanja u sebi, nego u Bogu. Po sebi bi bio prah i pepeo, što izražavaju obredi Pepelnice.

2. Stalna je napast „biti kao Bog”, kad ne trebaš za ono što jesi i za ono što imaš nikome za-hvaljivati i nikome odgovarati za svoje čine. Isus je Napasnika otjerao. Bogu se treba kla-njati (zahvaljivati) i njemu služiti svojim djeli-ma.

3. Isus je u svom naviještanju jasno isticao tu okomicu, podizao oči prema nebu, molio, zahvaljivao i u svome odlučivanju uvijek ra-čunao s Očevom voljom. Imamo pravo služiti

se zemaljskim dobrima, ali ne zaboraviti da je to dar „odozgora” i da je u Bogu naša vječna domovina. Vertikalu bi svakako trebalo oja-čati redovništvo.

4. Vjera nije poklad znanja nego život u zajed-ništvu po vjeri. Isus nije imao svoju obitelj-sku zajednicu, ali je stvorio uži krug ljudi oko sebe (jezgru) u kojem je ostvarivao ono što je mislio i govorio. Kod njega su misao, riječ i djelo uvijek bili usklađeni. Za uspješno navi-ještanje vjere potrebne su u svakoj zajednici osvjedočene jezgre iz kojih se vjera širi u šire krugove.

5. U svakoj zajednici potreban je vođa koji svo-jim vodstvom služi rastu pojedinca i zajedni-ce te kojemu ostali članovi duguju odanost. Isus je pokazao na koji način se vodstvo od-vija i koje osobine vođa treba imati. Lažna je parola da čovjeka treba prepustiti njemu sa-mome.

6. Isus nije uklonio smrt, ali je od nje napravio vrata koja vode u vječnost. Taj put nije on tek tumačio; on se dogodio u njegovom tijelu. Time je dao odgovor na ključno ljudsko pita-nje o smislu života.

7. Isus je svim svojim bićem volio svakoga čo-vjeka i cijeloga sebe uložio za njegovo spa-senje. Tu ljubav učinio je vidljivom u euhari-stiji - kruhom koji se jede i vinom koje se pije. Postao je hrana i piće onih koji vjeruju u nj.

Svaki navjestitelj vjere treba razinu svoga nasljedovanja Isusa Krista što više približiti razi-ni njegova darivanja ljudima. Način kako je Isus navijestio vjeru u Boga i spasenje čovjeka trajni je putokaz za uspješno prenošenje vjere i u da-našnjem svijetu.

Radosne vazmene blagdane želi vam vaš biskup Mile Bogović

U Gospiću, na Pepelnicu 2012. godine.

Uskrsna poruka riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana DevčićaA mi se nadasmo! .......... 2-3

Uskrsna poruka gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mile BogovićaSedam korizmenih putokaza prema uskrs(nuć)u ..................... 4-5

Zvona zvone Slika Crkve ......................... 6

Razmišljanja Impotentna vanjska politika ................................ 6

HagioterapijaŽivjeli adolescenti! ............ 7

Posjet Svetog Oca KubiPapa se susreo s Fidelom Castrom .............. 8

Godina mladihUloga škole u socijalizaciji mladog čovjeka ................. 9

MladiFrama u župi sv. Nikole Tavelića na Krnjevu ....................10-11

Iz povijesne rizniceŽupa sv. Antuna opata u Sušačkoj Dragi .........12-13

Priroda oko nas Svadbeni pjev pernatog šumskog trubadura .........13

Teološki simpozijSvijet vjere i svijet znanja ne postoje odvojeno ......................14-15

Kulturna tribinaEmbrij ima ljudsko dostojanstvo .....................15

Prihvatilište za beskućnike .......................16

Crkvena glazbaKraljice neba raduj se .....17

Obiteljski predah ................18Korizmena događanja .....19

Gospićko-senjska biskupija ....................... 20-21

Riječka nadbiskupija .... 22-23

Poruka pape Benedikta XVI. za 27. Svjetski dan mladih 2012.“Radujte se u Gospodinu uvijek!” .... 24-25

Križni put mladih ............. 26

Volonteri za Hospicij ...... 27

Misa u kući Ive Robića ... 28

S a d r ž a j:

Crkva Kristova imala je uspjeha u naviještanju i prenošenju vjere jer je ostala Kristova Crkva, njemu vjerna. Ona će svoju zadaću ispuniti i u današnje vrijeme u mjeri u kojoj bude gradila na tim zasadama.

USKRSNA PORUKA

6 B

roj 3

/450

201

2.RAZMIŠLJANJA

U Srbiji se godinama četnikuje, a u Hrvatskoj se šuti. Hrvatska politi-ka odavno je propustila išta učiniti

kako bi jasno dala do znanja što znači rehabilitacija četništva u Srbiji, a u prvom redu četničkog vođe Draže Mihailovića. I danas se pokazuje da je hrvatska vanjska politika totalno impotentna.

Tako Vesna Pusić slavodobitno na-javljuje kako ide u Washington jer da će Hrvatska biti “pendrek” u regionu. A ka-kav će to biti “pendrek” kad nitko iz vrha države ne zna izustiti ni slovo protesta za ono što se sad u Srbiji događa, a to je pokušaj sudske Dražine rehabilitaci-je. Nije reakcija u tome da Ivo Josipović o tome odgovara na usputna pitanja na cesti. Reakcija bi trebala biti službena, od priopćenja do pozivanja srbijanskog am-basadora, pa sve do diplomatske note.

I posvemašnja je zabluda držati kako je taj sudski proces izvan svih dnevno-političkih konotacija. Jer u Srbiji sve je politika i ništa se bez nje ne može, i za sve se politiku pita, ili se osluškuje što politika misli ili želi, što je poželjno, a što nije.

Boris Tadić godinama već politički koketi-ra s četnicima, uvaljuje im se, a sad mu treba svaki glas, samo da ostane na vla-

sti. Pa makar to bilo i zahvaljujući Draži koji bi mogao i sudski dobiti aureolu srpskog muče-nika za njegova mandata. Očito se Srbiji puno toga može i(li) mora tolerirati pa makar to bilo i na našu štetu. Toliko o hrvatskom regionalnom “pendreku”.

A kako bi se opravdala takva impotentna vanjska politika, onda se traže i svakakvi izgo-vori. Pa tako povjesničar Tvrtko Jakovina na-pominje da “ne očekuje jaču reakciju hrvatske vanjske politike jer se već godinama i u Hrvat-skoj tolerira ambivalentan odnos prema NDH i ustašama”. Koliko je poznato, u Hrvatskoj nitko nije zatražio rehabilitaciju Ante Pavelića, ustaš-tvo nije zakonski izjednačeno s antifašistima, u uredima nema Pavelićevih slika, a pojedinačni ispadi dobrim su dijelom reakcija na neoboljše-vizaciju Hrvatske. No Jakovina i ne može druk-čije govoriti, ne može biti nepristran kad je u vanjskopolitičkom savjetu Ive Josipovića i Bu-dimira Lončara. Posve je promašeno govoriti o ambivalentnom odnosu prema NDH kad nema ni jedne ozbiljne političke snage u Hrvatskoj koja se za to zalaže.

Isto tako ne može se govoriti o tome da je Dražina moguća rehabilitacija srbijanski unutarnjopolitički problem. Kako to može biti

njihov problem, ako su četnici u Hrvatskoj i BiH ostavili i te kakav krvavi trag u Drugom svjet-skom ratu? Ako su iza njih ostala spaljena i opljačkana sela, ubijeni i masakrirani ljudi? Ako je ostao masovni ratni zločin bez kazne? Kakva je to država kojoj nije stalo do njezinih ljudi, do pravde i povijesne istine?

Istina je da je četnički pokret bio heterogen, istina je da nikad za rata nije uspostavljena čvrsta vojna organizacija, da je bilo suko-

bljavanja među četničkim vođama, pokušaja preuzimanja primata, da su se često ponaša-li ovisno u kakvom su okruženju djelovali, da četničke grupe izvan Srbije nije osnivao Dra-ža osobno... Ali isto su tako činjenice, koje su objavljene još za vrijeme Jugoslavije, da je Dra-ža unatoč svemu najvećim dijelom rata imao velik utjecaj na četnike u Hrvatskoj, da su ga oni priznavali za svog vrhovnog komandanta, da su, unatoč svim nedostacima, četničke for-macije u Hrvatskoj, kao i u BiH, bile dio cijelog četničkog pokreta koji je svuda provodio samo jednu politiku - Velika Srbija svim sredstvima. Draža je u Hrvatsku slao i svoje izaslanike, po-kušavao je vrbovati i Hrvate, slao četničke sna-ge iz BiH u Hrvatsku...

Uglavnom, previše je činjenica koje govo-re u prilog tezi da bi Hrvatska trebala žestoko reagirati na još jednu srbijansku provokaciju. A da se ne govori o tome što su četničke postroj-be učinile Hrvatima za Domovinskog rata, čiji jedan od vođa, Vojislav Šešelj, u Haagu čeka presudu. Gdje su sad svi ti antifašisti?

Piše: Zvonimir Despot

Impotentna vanjska politikaReakcija na pokušaj Dražine sudske rehabilitacije trebala je biti službena, od priopćenja do pozivanja srbijanskog ambasadora, pa sve do diplomatske note.

Ne može se govoriti o tome da je Dražina moguća rehabilitacija srbijanski

unutarnjopolitički problem. Kako to može biti njihov problem, ako su četnici

u Hrvatskoj i BiH ostavili i te kakav krvavi trag u Drugom svjetskom ratu?

Katolički svećenici u Hrvatskoj nemilice troše novce iz državnog proračuna, skloni su zgrtanju para, pedofiliji, pri-

jevarama, alkoholu i dvoličnim zabranama. Uz sve to Katolička je crkva izvan civilnih zakona jer ju štite ugovori s Vatikanom.

Tako bi se ukratko mogla opisati slika Crkve predstavljena u proteklih mjesec dana u medijima. Od početka korizme raznorazni skandali i „skandalčiči“ uzrok su prave kal-varije koju u ovih 40 dana prolaze vjernici, a pogotovo svećenici.

Skandali među svećenicima već su pro-kušani recept medijskih priloga u korizmenom vremenu. Da, jer pisati o pobožnostima križ-nog puta, o spasenjskom značenju Kristove muke, o molitvi i duhovnoj pripremi za Uskrs, zaista nikoga ne zanima. A korizma je u životu Crkve prepuna događanja. Od duhovnih i mo-litvenih od pastoralnih susreta i karitasa. Na taj se način vjernici intenzivno pripremaju za najveći kršćanski blagdan. To je vrijeme boga-to vjerodostojnim svjedočanstvima, molitvom i brigom za potrebne. Naravno, sva dobra dje-la nešto su što se od Crkve očekuje. Zato ne zaslužuju naslovnice.

Ne, ne možemo sve relativizirati niti sva-liti na novinare. Ima grešaka i na strani Crkve, među onima koji ju predstavljaju, među svim vjernicima u konačnici. Nekad su to zaista ve-liki grijesi protivni Isusovom nauku, a ima i, jednostavno, nespretnih propusta u komunika-ciji. Jer, medijima se treba prilagoditi onaj koji želi da ga novinari vjerno i istinito predstave.

Unatoč tome Crkva, a to znači vjernici, u korizmenom su vremenu promišljali o tajni Isusova života i smrt, o rado-

snoj vijesti uskrsnuća i vječnoga života. I svi se napadi na Crkvu i njezine službenike, sve nesavršenosti iskazane i grijesi učinjeni možda mogu prihvatiti kao korizmeni poziv na obra-ćenje. Na preduskrsnoj duhovnoj obnovi sve-ćenika Riječke nadbiskupije, otac kapucin Ivica Petanjak u duhovnom nagovoru rekao im je: „Danas smo pod velikim povećalom javnosti i medija. Ali koliko god nam se čini da nas proganjaju, a ponekad to i čine, toliko nam pomažu da se čistimo i živimo vjerodostojno. Naša je dužnost moliti za svijet.“

Na kraju, nakon mjesec dana medijske „pripreme“, blagdan Cvjetnice ipak je zauzeo naslovnice i prve minute televizijskih dnevni-ka. Prepune crkve vjernika s maslinovim gran-čicama u rukama najbolje pokazuju što vjeruju i što je Crkva.

Danijel Delonga

ZVONA ZVONE

Pisati o pobožnostima križnog puta, o spasenjskom značenju

Kristove muke, o molitvi i duhovnoj pripremi za Uskrs,

zaista nikoga ne zanima.

Slika Crkve

7 B

roj 3

/450

201

2.

Piše: Vesna Drmić

HAGIOTERAPIJA

Je li vam je poznata slika Edvarda Muncha, Krik?Ponekad mi se čini da je slikar uhvatio trenutak kad roditeljima dijete ulazi u adolescentsku dob. Taj trenutak se dogodi preko noći.

Sve iznenadi! Svi se nadaju da će u tri dana, poput viroze proći. I mene je, kao mamu, više puta iznenadio. Susrećem se s „tim razdobljem“ svaki dan, kao učiteljica. Prateći djecu u školi , kao razrednica, ulazim u „to razdoblje“ svake četiri godine nanovo - i mene uvijek iznenadi! Kao zimsku službu snijeg u prosincu! I vjerujte, baš nikad, ali baš nikad niste potpuno spremni.

Oni koji su „to razdoblje“ prošli, zaborave ga, kao porođajne muke. Oni koji još nisu dočekali „taj dan“, i ne slute što ih čeka. Oni koji su u „tom razdoblju“, znaju o čemu ću govoriti.

Adolescenti su, ako niste znali, ona bučna skupina mladih koju su-srećete u autobusu ili na ulici. Ne vide nikoga osim sebe, jako su slično odjeveni, imaju niz odgovora pripremljenih u rukavu. Vrlo brzo otkriju gdje su nam slabe točke i tu napadaju nemilosrdno. Bože moj! Kako samo izgledaju bezosjećajno! Zato svi roditelji imaju isti munchovski izraz lica.

Da, uspiju nas na trenutak zavarati. Čine nam se moćni i bezob-zirni. Gluhi i neuvjerljivi! Ali… to su zapravo ne više djeca-ne još odrasli ljudi koji tragaju za vlastitim izričajem, osvajaju svijet, silno žele otkriti koja im je zadaća i smisao života. Ne žele sličiti nikome, otkrivaju svoju jedinstvenost i originalnost i imaju otpor prema svemu što ih ograni-čava. Volim djeci u „tom razdoblju“ reći da su normalni ukoliko nisu normalni.

I što tu može hagioterapija?Hagioterapija nudi podsjećanje na smisao postojanja i roditeljima

i adolescentima. Podsjeća mene, roditelja i odgajatelja da sve počinje od mene, odrasle osobe. Zadatak mi je osposobiti mladog čovjeka da spozna i preuzme određena ograničenja života u zajednici. Nije sve dopušteno, nije sve dobro. To mogu samo ako se pristanem mijenjati i sjetim se da je dijete osoba, da ne pripada meni. Tražim oslonac u Stvoritelju, uvijek se iznova odlučujem misliti dobro, govoriti dobro, činiti dobro. Uviđam svoju nedosljednost, nesrazmjer između onoga što želim činiti i činim. Mladi mi otvaraju novi pogled na mene samu. Učim se osluškivati ih, ne bih li čula glas iza bučnosti i nespretnosti onoga što čine.

Svako jutro iznova, fascinira me dar koji mi je upućen. Smijem biti s mojim djetetom, smijem biti s mojim učenicima! Smijem se svako jutro pitati - tko su ti mladi ljudi - i uvijek iznova čuditi se, jednostav-no tome što postoje, što su živi, što su slika Očeva, intenzivnih boja, intenzivnog zvuka. Sve što od mene trebaju, jest da ih uvjerim koliko su neizmjerno vrijedni, da ih ljubim bez obzira na sve i da im tu i tamo pokažem gdje da usmjere pogled.

Dužni smo sve učiniti da obiteljski dom bude mjesto gdje će dje-ca moći nalaziti sigurnost, neopterećeni bračnim problemima rodite-

lja kako ne bi izgubili temeljno povjerenje i sigurnost u život. Vrijeme adolescencije je blagoslovljeno vrijeme za roditelje, kad se odlučuju za svoj brak, za drugoga, usprkos svemu. Tu je šansa za duhovni rast supružnika, posvećenost drugome. Adolescencija je poziv za promjenu negativnog govora u obitelji kako bi nestalo područje straha. Negati-van govor, kritiziranje mladog čovjeka stvara u njemu krivnju, a krivnja izaziva potrebu za osvetom.

Kako izaći iz kruga nerazumijevanja?Koliko sam puta odlučila da više neću biti mama! Od danas neka

se moja kćer sama odgaja! Neka i moji učenici rade što hoće! Dosta mi je! Nije me briga! A ja sam kao neki stručnjak!

Da, adolescent (a tko ne?) pati ako se svađamo, osobito s bračnim drugom, ako nemamo vremena za njega, a osobito ako ne znamo oprostiti. Grozno je kad roditelj kaže mladom čovjeku koji uči život: “Izgubio sam povjerenje u tebe.“ Zamislite da mi Spasitelj kaže: “Ne dolazi mi više. Više ti ne vjerujem!“ Strašno! Uvijek je ponovo potrebno ulaziti u opraštanje. Roditeljska pažnja, lijepa riječ, ohrabrenje, razgo-vor i opraštanje temelj su djetetova odrastanja. Sve krize mogu prebro-diti ako imam nekoga tko me bezuvjetno ljubi.

Moja djeca pokazala su mi kako sam krhka posuda, koliko sam svaki dan potrebna Stvoritelja da bih se mogla mijenjati, ostavljati sta-ri način života, osobito onaj dio koji me ne usrećuje. Uče me da mi je život darovan, i da stalno želim živjeti više, jačim bojama, i boljim zvukom, većim srcem. Uvijek iznova spoznajem da su mi darovani, da Stvoritelj ima silno povjerenje u mene koje samo moram slati dalje. Sve što danas proživljavam u težini i patnji, natapa moj život da bih donijela plodove radosti. Ima li išta ljepše nego zaboraviti sebe i davati se drugima!

Zato, idemo trenirati! Očekujmo za našu ne više djecu - ne još odrasle, samo dobro, budimo sigurni: oni u sebi imaju sve što im je potrebno da postanu ljudine. Budimo uz njih. Ljubimo ih cijelim bićem. Govorimo im glasno i često da su divni, ili ono profesora Ivančića: „Divno je što postojite.“ Bez straha. Uz nas je Jači.

Svako jutro iznova, fascinira me dar koji mi je upućen. Smijem biti s mojim djetetom, smijem biti s mojim učenicima! Smijem se svako jutro pitati - tko su ti mladi ljudi - i uvijek iznova čuditi se, jednostavno tome što postoje, što su živi, što su slika Očeva, intenzivnih boja, intenzivnog zvuka. Sve što od mene trebaju, jest da ih uvjerim koliko su

neizmjerno vrijedni, da ih ljubim bez obzira na sve i da im tu i tamo pokažem gdje da usmjere pogled.

Živjeli adolescenti!Hagioterapija osobno

Hagioterapija nudi podsjećanje na smisao postojanja i roditeljima i adolescentima. Zadatak mi je osposobiti mladog čovjeka da spozna i preuzme određena ograničenja života u zajednici.

8 B

roj 3

/450

201

2.PAPA NA KUBI

Havana, (IKA) – Papa Benedikt XVI. za-vršio je 28. ožujka svoje osmodnevno 23. apostolsko putovanje u Meksiko i Kubu. Po-sljednjeg dana pohoda na Trgu revolucije u Havani služio je euharistijsko slavlje, na kojem je, kako prenosi Radio Vatikan, su-djelovalo oko 700.000 vjernika. Prije odla-ska s Kube susreo se u nuncijaturi s bivšim predsjednikom Fidelom Castrom. Mediji su najviše pozornosti posvetili upravo tom polusatnom razgovoru Pape s posljednjim komunističkim vođom.

Fidel Castro i papa Benedikt XVI. šalili su se o svojim godinama. Na Castrovo pi-tanje kako uspijeva u tim godinama toliko raditi i putovati, Papa je odgovorio: “Star sam, ali još uvijek mogu obavljati svoje duž-nosti”. Razgovor Benedikta XVI. s Fidelom Castrom, koji u kolovozu navršava 86 godi-na, dok ih Papa u travnju navršava 85, bio je srdačan, ali i ozbiljan. Fidel Castro susreo se i s Ivanom Pavlom II., najprije u Vatikanu 1986., a potom na Kubi tijekom Wojtylina posjeta Kubi 1998. Studirao je kod isusova-ca, pa je to sigurno ostavilo duboke trago-ve u njegovoj svijesti. Razgovor je, prema izvješću Radio Vatikana, bio vrlo srdačan i s papom Benediktom XVI., koji je povjerio Fidelu Castru da je oduševljen srdačnošću kojom ga je dočekao kubanski narod.

Bivši kubanski predsjednik rekao je da je preko televizije pratio cijelo njegovo puto-vanje te mu je povjerio kako ga je razvese-lila beatifikacija Majke Terezije i Ivana Pavla II. Postavio je Papi nekoliko pitanja o liturgij-skim promjenama i o ulozi Pape, koji mu je

govorio o svojim putovanjima, susretima s raznim narodima i o djelovanju Crkve. Ca-stro je primijetio kako su današnja vremena vrlo teška za čovječanstvo, na što je Papa dodao da tome pridonosi i nepriznavanje Boga. Osvrnuo se i na važnost ispravnog odnosa vjere i razuma. Fidel Castro, koji je Papi predstavio svoju ženu Daliju i dva sina, zamolio je Papu da mu pošalje svoje knjige.

U propovijedi tijekom mise na Trgu re-volucije Papa je zatražio veću slobodu za Crkvu na Kubi. Priznao je da se stanje po-boljšalo, ali ga treba pojačati. Vjerska slo-boda, prema njegovim riječima, pojačava nadu u bolji svijet. Pravo na vjersku slobodu bilo na osobnoj bilo na zajedničkoj razini očituje jedinstvo ljudske osobe, koja je u isto vrijeme građanin i vjernik. Ona omo-gućava vjernicima da daju svoj doprinos izgradnji društva, učvršćuje suživot i pobu-đuje nadu u bolji svijet te stvara plodonosne uvjete za mir i skladan razvoj, a istodobno stvara i čvrste temelje za osiguravanje prava nadolazećim naraštajima.

Crkva ne traži privilegije, već samo da joj se omogući vršenje poslanja koje joj je Krist dao. Samo Krist može dati pravo slo-bodu, objasnio je papa Ratzinger mnoštvu okupljenih vjernika na Trgu revolucije te istaknuo kako se skepticizam i relativizam protive istini. U potrazi za istinom potrebna je vjera, ali i razum, jer tko djeluje nerazu-mno ne može postati Isusov učenik. Istina je temelj slobode, ali i morala, što povezuje kulture i narode kao i vjernike s onima koji ne vjeruju. Crkva ne nameće, ne nalaže ni-

šta, već predlaže istinu koja nas oslobađa, rekao je Papa i primijetio kako su Kubi i ci-jelom svijetu potrebne promjene te pozvao kubanske vjernike da ne oklijevaju slijediti Isusa, jer će tako započeti cvasti novi život u svakom pojedinom čovjeku i u cijeloj zemlji.

Prije polijetanja iz zračne luke Jose Marti dell’Avana Papa je pred predsjedni-kom Raulom Castrom istaknuo kako Kuba mora biti dom za sve Kubance, koji moraju živjeti u ozračju smirenog bratstva u pravdi i slobodi. Oproštajna se svečanost odvijala u pokrivenom prostoru, jer je baš u to vrije-me padala jaka kiša. Papa, kojega je putem od nuncijature do zračne luke pozdravljalo mnoštvo svijeta, osvrnuo se na muke i ne-volje kubanskog naroda zbog američkog embarga te primijetio kako nitko ne bi smio biti lišen vlastitih temeljnih sloboda.

Poštovanje slobode je neizbježno za dostojanstvo čovjeka kao i za izgradnju društva u kojem se svatko može osjećati protagonistom. To je, prema Papinu uvjere-nju, neizbježno za budućnost vlastitog živo-ta, obitelji i domovine. Sveti Otac smatra da je hitno potrebno odstraniti nepopustljiva stajališta i jednostrane odluke, koje oteža-vaju napore suradnje, jer je to nedjelotvor-no. Nesporazume se mora rješavati strplji-vim dijalogom i iskrenom voljom. Nitko se ne bi smio osjećati isključenim iz društvene zajednice, istaknuo je papa Ratzinger i pod-sjetio kako je vjera istinski čimbenik razvoja, obnove i pomirenja. Zbog toga Kuba mora ojačati vjeru svojih otaca i s povjerenjem u Gospodina graditi bolju budućnost.

Papa se susreo s Fidelom Castrom

Posljednjeg dana pohoda Kubi Papa se susreo s bivšim kubanskim predsjednikom Fidelom Castrom te predvodio velebno misno slavlje na Trgu revolucije u Havani

Na Castrovo pitanje kako uspijeva u tim godinama toliko raditi i putovati, Papa je odgovorio: “Star sam, ali još uvijek mogu obavljati svoje dužnosti”. Razgovor Benedikta XVI. s Fidelom Castrom, koji u kolovozu navršava 86 godina, dok ih Papa u travnju navršava 85, bio je srdačan, ali i ozbiljan. Castro je primijetio kako su današnja vremena vrlo teška za čovječanstvo, na što je Papa dodao da tome pridonosi i nepriznavanje Boga.

9 B

roj 3

/450

201

2.

Piše: Marijan Benković

GODINA MLADIH

Škola kao odgojno-obrazovna institucija ima ve-liku važnost u socijalizacijskom procesu mla-dog čovjeka. Njezina se socijalizacijska zadaća

isprepliće s onom obitelji i Crkve. Učenici su u školi zato da uče i da se formiraju kao ljudi. Za uspješnost u socijalizaciji adolescenata i mladih, škola treba tra-žiti putove, oblike i načine što tješnje i bolje suradnje sa roditeljima. U osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovno-odgojnom sustavu riječ je o učenicima koji su maloljetni. Tim više roditelji imaju potrebu i zada-ću za suradnjom sa školom.

Roditelji imaju pravo odlučivati o tome što njiho-va djeca uče i kako ih se odgaja. Ne može i ne smije postojati rascjep između obiteljskog i školskog od-goja, premda postoji tendencija za time. U poveza-nosti školskog i obiteljskog odgoja, roditelji bi trebali odigrati ključnu ulogu. Vrjednote koje djeca i mladi usvajaju u okrilju obitelji imaju pravo usvajati i u školi. S obzirom da mladi čovjek dobar dio svog vremena provodi u školi, nije svejedno koje vrjednote usvaja i koja odgojno-obrazovne ciljeve ostvaruje. Premda pluralističko i la-ičko društvo proizvodi raznoliko i složeno kulturalno okruženje koje u mladima dovodi do pojave rascjepkanosti i odvojenosti u oblicima mišljenja i djelovanja, bez ujedinjujućeg poimanja koje daje korjenit i usredotočujući osjećaj raznim vidovima života, škola ima za temeljni cilj socijalizaciju i inkulturaciju djece i mladih.

Ne bismo pogriješili ako bismo govorili o krizi odgojno-obrazov-nog sustava, kojim nisu zadovoljni ni učitelji, ni učenici, a najmanje privreda i društvo. Za školu vrijedi isto načelo u odgoju, kao i za župnu zajednicu - načelo supsidijarnosti. Dakle, škola ima ulogu pri-pomoći roditeljima u odgoju njihove djece, premda postoji težnja u našem školskom sustavu koja naginje više k obrazovanju, a isključu-je odgojnu dimenziju. Tek kada škola postane svjesna svoje odgojne dimenzije, te kada postane mjesto intelektualnog, duhovnog, moral-nog i socijalnog sazrijevanja učenika, moći će ispuniti svoju zadaću u socijalizacijskom procesu mladog čovjeka. Uz obrazovne ciljeve, škola mora imati takve odgojne ciljeve koji će pomoći mladom čovje-ku otkriti smisao i sadržaj života. Škola je u službi obitelji. Hrvatske obitelji grade svoj identitet, u većoj ili manjoj mjeri, na kršćanskim vrjednotama. U tom smislu škola, a onda na poseban način vje-ronauk u školi imaju nezamjenjivu ulogu u prenošenju kršćanskih vrijednosti na mlade naraštaje. Od škole se očekuje da prenosi zna-nje i temeljne kompetencije, informira i usmjerava mlade, provodi seksualni odgoj i sprječava nasilje, droge i druge ovisnosti. Čini se

da su se mladi mirno smjestili u školi, gotovo kao da su pretrpjeli njezinu kulturalnu i organizacijsku paralizu, bez snažnih sklonosti prema sudjelovanju i odgovornosti.

Uvijek nanovo postavlja se pitanje odnosa između obiteljskog i školskog odgoja. Jesu li usklađeni ciljevi socijalizacijskog procesa mladih u obitelji i školi ili postoji trajna napetost?

Premda škola prihvaća i promiče različite pluralizme, omogućuje čuvanje, izgradnju i promicanje duhovnog, moralnog, kulturnog, re-ligioznog i etničkog identiteta učenika, s obzirom na pluralitet ponu-da, svjetonazora, religioznih i ideoloških uvjerenja, čini se da zajed-nički ideali koji obvezuju nestaju, a raste subjektivnost, skepticizam, relativizam i moralni nihilizam. Budu li ideali i kreposti za kojima se teži u školama zanemarivani ili čak prezreni u obitelji, svijest i solidarnost učenika neće uništiti vjerna suradnja, nego sukobi, a isto tako vrijedi i obratno. Budu li ideali i kreposti za kojima se teži u hrvatskim obiteljima zanemarivani ili čak prezreni u školi, svijest i solidarnost učenika neće uništiti vjerna suradnja, nego sukobi.

Čini se da škola u dovoljnoj mjeri ne odgovara na potrebe mla-dih. Ona često nije u stanju potaknuti kulturnu radoznalost i pozi-tivnu motivaciju za učenje. Škola će vršiti svoju ulogu tek kad svoje ciljeve usmjeri i na obrazovanje i na odgoj. Vjeronauk u školi je pri tome odigrao ključnu ulogu. Pripomogao je da naša škola definira ciljeve koji će pomoći našoj djeci i mladima pri integraciji u društvo koja se temelji na općeljudskim i kršćanskim vrjednotama.

Uloga škole u socijalizaciji mladog čovjekaTek kada škola postane svjesna svoje odgojne dimenzije, te kada postane mjesto intelektualnog, duhovnog, moralnog i socijalnog sazrijevanja učenika, moći će ispuniti svoju zadaću u socijalizacijskom procesu mladog čovjeka. Uz obrazovne ciljeve, škola mora imati takve odgojne ciljeve koji će pomoći mladom čovjeku otkriti smisao i sadržaj života.

Premda škola prihvaća i promiče različite pluralizme, omogućuje čuvanje, izgradnju i promicanje duhovnog, moralnog, kulturnog, religioznog i etničkog identiteta učenika, s obzirom na pluralitet ponuda, svjetonazora, religioznih i ideoloških uvjerenja, čini se da zajednički ideali koji obvezuju

nestaju, a raste subjektivnost, skepticizam, relativizam i moralni nihilizam.

10 B

roj 3

/450

201

2.MLADI

U župi sv. Nikole Tavelića, u Rijeci, već niz godina djeluje zajedni-ca, bratstvo Franjevačke mladeži, Frama Krnjevo, koja živi po uzoru na sv. Franju. Svakoga petka u 20.30 nalazimo se na

zajedničkim susretima. Svaki je susret drugačiji, poseban na svoj način. Uvijek počinjemo molitvom časoslova za petak u tom tjednu, a ostatak susreta je tematski. Teme su različite, od svjetovnih, franjevačkih, me-ditativno – molitvenih do rekreativnih.

Kroz susrete se trudimo upoznati jedni s drugima na što bolji način te produbiti sa svakim susretom svoju vjeru, život, bratstvo u zajedniš-tvu. Za svaku temu postoji izabrana grupa od strane vijeća koja ima zadatak naći se prije susreta i dogovoriti razradnju predstojeće teme. Ako je tema franjevaštvo, grupa će osmisliti susret u kojem će se raz-matrati o sv. Franji i njegovom načinu života, njegov životopis, život sv. Klare, sv. Elizabete , ostalih svetaca koji su potaknuti sv. Franjom, odlu-čili promijeniti svoj život za služenju drugih, potrebitih. Susret može ići i drugim tokom, npr. radom po skupinama, što nekako mladi u Frami jako vole. Na dobivenu rečenicu iz Svetoga Pisma, stih iz neke katoličke pjesme, događaj iz života sv. Franje, komentirati, iznijeti svoje mišlje-nje, reći ako je to nešto utjecalo na buduće odluke ili stavove o životu pojedinca u grupi, osluškivati jedni druge.

Sa svjetovnom temom grupa ima za cilj prodiskutirati možda ne-davno donesene odluke Katoličke crkve u vezi nečega, komentirati sta-tus nas katolika u svijetu, u kojim je mjestima ugrožen život katolika, posebice Framaša u svijetu, primjer Kine ili nekih drugih zemalja, gdje smo opet pozvani pomagati svojoj braći, ako ne novčano onda najviše molitvom. Sa svjetovnom temom dotičemo i spoznaju da živimo u svi-jetu gdje ljudi gladuju i baš tu po uzoru na sv. Franju, razmišljamo o načinima pomaganja.

Meditativno – molitvene teme jesu teme koje grupa razrađuje na način da nakon susreta možemo svi otići „odmorni“. Kroz moli-tvu, kratka razmišljanja, kontemplativne pjesme i samu kontemplaciju ispred nas, promišljamo o svojoj dubini vjere, svome životu, životu u Kristu, grijehu, patnji, sa svime time molimo Boga da nas oslobodi od prevelikog razmišljanja „što sutra“, molimo ga za Njegovu providnost, da bude s nama, da nas vodi u našim odlukama, da On bude taj koji odlučuje, kao sv. Pavao da kažemo „Ne živim više ja, već Krist u meni.“

Na kraju kako smo svi mladi i ludi, tu je i rekreacijska tema. Grupa mora naći načina kako da nas opet u duhu Gospodina uvede u radost, smijeh, veselje. Uvijek je posrijedi neka inovativna igra,

za susret svih Frama grada Rijeke, koji je bio kod nas, mi smo kao domaćini osmislili igru „Framapoly“ koja je bila kombinacija Monopo-ly-a i pitanja o Frami i Crkvi. Da kroz igru i „žive“ čunjeve se provjeri znanje Framaša i njihovo snalaženje s Framašima iz drugih bratstava. Osim molitve i življenja u bratstvu u mjesnoj Crkvi, svake godine idemo na duhovnu obnovu u naš mali „raj“, franjevački otočić pokraj Krka, Košljun. Tu nas fratri toplo dočekaju, a mi provedemo tri dana, uvijek petak, subota i nedjelja, u osami, izvan ovoga svijeta. U ta tri dana skupimo dovoljno snage za vratit se natrag u Rijeku, snage za svjedočiti Krista da je On živ. Sama ta duhovna obnova služi kao priprema za Fra-maška primanja i obećanja, kratko rečeno za naše obnavljanje krsnih zavjeta koji smo po krštenju s kumovima i roditeljima odlučili, biti tu u službi Gospodina.

Frama Krnjevo se uvijek ponosila i ponosi se svojim pjevačima i sviračima. Kroz brze ritmove gitara, bass-a i bongosa, nekad i violine, slavimo Boga svaku nedjelju na večernjoj misi gdje osim pjevanja, re-dovito čitamo misna čitanja. U dogovoru sa župnikom postoji i tjedan kada Frama svaki dan ima obvezu čitati na večernjim misama, animira-ti misu, i jako važno voditi u tom tjednu klanjanje. Bitno je posvjedočiti, biti spreman smiriti se, i u tišini kao bratstvo tih pol sata nakon mise osluškivati Riječ.

FRAMA u župi sv. Nikole Tavelića

Od duhovnosti sv. FranjeKroz susrete se trudimo upoznati jedni s drugima na što bolji način te produbiti sa svakim susretom svoju vjeru, život, bratstvo u zajedništvu.

CaritasDivan je primjer OFS-a, svjetovnog reda, s Trsata iz kojeg su neki članovi pokrenuli karitativnost u osmi-šljavanju prihvatilišta koje slavi 5 godina postojanja u Rijeci. U rad Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Fra-nje“ na Kozali uključeni smo svi Framaši i OFS-ovci na području grada Rijeke, pa se uključuju i naši Framaši s Krnjeva npr. u kuhanju i posluživanju večere za kori-snike prihvatilišta ili prijevozu hrane potrebitima. Tu je opet i Socijalna samoposluga za koju smo revno sku-pljali i pomagali u skupljanju hrane za potrebite grada Rijeke s ostalim zajednicama. Sa svime time uključeni smo u rad Caritasa naše mje-sne Crkve, gdje s OFS-om na Krnjevu pomažemo za Uskrs i Božić odnijeti potrebitima hranu, izrađujemo čestitke. Isto tako spremno svaki Uskrs i Božić nosimo poklone domu za starije i nemoćne „Turnić“, od sobe do sobe kako nosimo darove uveseljavamo ih pučkim katoličkim pjesmama, koje jesu na slavlje Gospodina, da u njihovoj nevolji On dotakne njihova srca.

11 B

roj 3

/450

201

2.

Od izvan župnih aktivnosti, znali smo svirati na vjenčanjima, na misi. Tu se znamo dosta pripremati da što revnije uzveličamo taj dan tim ljudima. Svake godine idemo i na susret zborova provincije sv. Jero-nima i tako se okupimo nas par, koliko treba da se napuni kombi i putu-jemo prema Zadru gdje se zadnjih godina održava taj susret. Uvijek se odazovemo i na ostale susrete zborova ako smo u mogućnosti.

Važno je i da kao Frama Krnjevo osim što živimo kao braća i sestre u svojoj župi da živimo i izvan. Da smo prijatelji, međusobno smo si potpora i radost. Na kraju nema ljepšeg nego radni tjedan zaključiti molitvom, druženjem, razgovorom, razmatranjem i pjesmom.

Reportažu pripremili: Matea Kulundžić - voditelj formacije Frame Krnjevo i Elvis Ponjević - predsjednik Frame Krnjevo

MLADI

do pjesme i igre

Htjela sam iskusiti nešto

novo, a vidim da se isplatlo i

nisam požalila.Nika

Došla sam na fax,

sama, usamljena i

onda sam čula za njih,

Framu i ondje me srce

vodilo. Prihvatili su me

raširenih ruku i s njima

se osjećam sretno i

ispunjeno.Josipa

Zajedništvo mladih ljudi okupljenih oko Krista koji se trude živjeti evanđelje. Pjesma, smijeh, zabava, zajedništvo, putovanja, framaši.

Ana

Na Framu dolazim zbog toga

što se nakon druženja, molitve

i pjesme osjećam ispunjenim

čovjekom, punim ljubavi te

smatram da me čini boljim

čovjekom i bližim Bogu.Pajdo

Frama je jedan od najboljih

načina za oblikovanje svakog

mladog života, a moja je

život upotpunila na najbolji

mogući način. Frama je način

života, spoznanje Krista kroz

sv. Franju. Damir

„Gle kako je dobro i kako je milo ko braća zajedno živjeti!“ Jednostavna rečenica koja jako puno govori. Kada idem na Framu osjećam se sretno, ispunjeno i blagoslovljeno!

Andrea

Osjećam se potpunijom, ispunjena sam i sretna. Ovdje sam našla prijatelje koji su mi pokazali važnost života i još me više približili Bogu.Matea

FRAMAU Frami kako na nacionalnoj i područnoj tako i na mje-snoj razini bratstva je važna organizacijska struktura po uzoru na našu stariju braću OFS, red svjetovnih Franjevaca. Tako je i kod nas za osmišljavanje grupa, radionica, igara, putovanja, zaslužno na prvom mjestu vijeće mjesnoga bratstva koji se sastoji od predsjed-nika, potpredsjednika, voditelja formacije, blagajnika i tajnice, a na čelu svega toga najviše služi duhovni asistent koji vodi bratstvo u duhovnom rastu, kod nas fra Anselmo Stulić. Ti ljudi, osim duhovnog asistenta, izabrani su na služenju bratstvu od strane mladih u bratstvu.

12 B

roj 3

/450

201

2.

Piše: Goran Moravček

IZ POVIJESNE RIZNICE

Osnovana 1789. godine, nakon što je stoljećima bila teritorijalnim, politič-kim i crkvenim ustrojstvom dijelom

Bakra, Župa sv. Antuna Opata u sastavu je Trsatskoga dekanata. U draškim naseljima Podohrušvom, Gušić, Tomasići, Orlići, Brig, Tijani i Pelinova Gora živi 1.380 stanovnika među kojima je 1.048 katolika. Osim župne crkve posvećene sv. Antunu Opatu u mjestu je i drevna kapela u čast sv. Jakova i Kristo-fora.

Draga se po prvi put spominje 7. travnja 1431. u darovnici Martina Frankapana, izda-noj u Novom, kojom on trsatskim franjevci-ma, među ostalim, poklanja sjenokošu “u dolini zvanoj Draga”. Ta je sjenokoša znana i kao “Trsatska luka (Polje)”, a protezala se uz željeznički nasip blizu Sv. Ane. Mjesto, koje je 1223. došlo u feudalni posjed Fran-kopana kao dio bakarske gospoštije, spo-minje se u prošlosti i kao Bakarska Draga. Tu je 1601. godine stigla turska vojska na svom pohodu prema Trsatu, ali se “digao strahovit vjetar praćen neobičnom kišom zbog čega su morali pobjeći”, zapisao je Franjo Glavinić. Od 1778. do 1874. Draga je bila dijelom municipalnog kotara bakar-skog. Trsatu je pripojena 1876. godine. Sa-

mostalnom općinom je postala tri godine kasnije te je imala svoj pečat na kojem je bio urezan lik sv. Antuna i natpis “Opchina Draga 1879”. Nakon Prvoga svjetskog rata ulazi u sastav Grada Sušaka i otada je nazi-vaju i Sušačkom Dragom. Naselje je danas jedno od istočnih predgrađa Rijeke.

Najstarija draška kapela, posvećena sv. Križu u Tijanima, podignuta pokraj puta koji vodi iz Sv. Kuzme u Kostrenu na području zvanom Razpelje, porušena je davne 1475. godine i od nje nema traga. Biskup senj-sko-modruški Petar Mariani naređuje 1653. godine bakarskom kaptolu da održi svaki mjesec misu u kapeli sv. Antuna u Dragi, a 1699. biskup Martin Brajković određuje da plovan Mate Rožmanić vodi brigu o toj ka-peli te da “u lipšem redu i svitlosti kapelu svoju derži nego svoje kuće prebivališće”. Biskup Brajković nalaže plovanu, ali ime-nom i svakom kanoniku koji je trebao brinuti za pojedinu kapelu u bakarskoj župi, kako “radi toga u svakoj kapeli svaki misec konči jednuć mašiti dužan bude i već puti razgle-dati potrebštinu kapele svoje”.

Prvim župnikom u Dragi imenovan je pavlinski redovnik Akvinac Tijan koji je služ-

bovao do 1798. godine. Župne matice vode se od 1796. godine.

Župna crkva sv. Antuna opataPrvotna kapela s imenom zaštitnika sv. Antuna Opata bila je sagrađena

polovicom XV. stoljeća u draškoj dolini pod uzvisinom Sv. Križ, “ispod Vežice” na mje-stu koje Dražani nazivaju Rović ili Cimiter. Kapela je bila udaljena kojih dvjestotinjak metara od današnje crkve, a modruški bi-skup Nikola Kotoranin je posvećuje 1464. godine. Od te kapele, razvaljene 1652. go-dine, nema više traga. Bakarski kanonici sa-gradili su 1673. novu kapelu na mjestu gdje se danas uzdiže župna crkva. Ta je godina ubilježena nad vratima sakristije.

Ivan i Doroteja Borčić dali su podići novi oltar 1675. godine na koji je postavljen dr-veni kip sv. Antuna Opata prenešen iz stare kapele. Biskup Ivan Smoljanović posvetio je drašku kapelu 17. siječnja 1676. godine. Crkvica je pred ulazom imala lopicu, trijem, a dva zvona su bila uzdignuta na preslicu.

U više navrata crkva je popravljana, produljivana i proširivana, jer se broj žitelja povećavao, posebice nakon izgradnje Ka-rolinske ceste od Karlovca do Rijeke, od-

Draga se po prvi put spominje 7. travnja 1431. u darovnici Martina Frankapana, izdanoj u Novom, kojom on trsatskim franjevcima, među ostalim, poklanja sjenokošu “u dolini zvanoj Draga”. Najstarija draška kapela, posvećena sv. Križu u Tijanima, podignuta pokraj puta koji vodi iz Sv. Kuzme u Kostrenu na području zvanom Razpelje, porušena je davne 1475. godine i od nje nema traga.

Župa sv. Antuna opata u Sušačkoj Dragi

Kapela sv. Jakova i KristoforaOvu drevnu crkvicu, posvećenu po modruškom biskupu Ni-

koli Kotoraninu (1461-1480.), dali su sagraditi kao zavjetni dar riječki supružnici Gregorija i Kristofor Kalegari (Callegari) 1464. godine. Kapela je bila srušena 1661., a na istome mjestu je izgra-đena 1711. nova crkva koju je 29. travnja 1714. posvetio biskup Adam Ratkaj. S vanjske strane svetišta stajao je kameni reljef raspetog Krista s upisanom godinom 1716. Nakon više od dva stoljeća svjedočenja vjere, reljef je nestao, ali ga je nepoznat netko vratio, te se danas malo kameno raspelo nalazi pokraj glavnoga oltara u ovoj drevnoj crkvici, koja ima preslicu s dva zvona.

Svoj sadašnji izgled Kapela sv. Jakova i Kristofora, sazdana od tesana kamena, dobila je 1994. godine u vrijeme Ante Sironi-ća, koji je bio draški plovan 42 godine. On je dozidao sakristiju, uveo struju i vodu, a za župnika Jure Moguša crkvica je dobila novi krov.

13 B

roj 3

/450

201

2.

U Hrvatskoj je do sada zabilježeno ukupno 375 vrsta ptica, od toga čak 231 gnjez-darica. S ovom smo brojkom gnjezdarica

nadmašili primjerice 5,5 puta veću Poljsku, koja ima pet vrsta gnjezdarica manje, a približili se ve-likoj Njemačkoj, koja nas nadmašuje za isti broj gnjezdarica više! Na žalost, prema Crvenoj knjizi ugroženih ptica Hrvatske iz 2003. naša je or-nitofauna, iako u međunarodnim razmjerima vrlo bogata, istovremeno i vrlo ugrožena. Ako se ne poduzmu odlučujuće mjere, bogatstvo ptičjeg svijeta Lijepe naše u skoroj budućnosti može biti prepolovljeno. Među više na globalnoj razini ri-zičnih vrsta spadaju kako sadašnje, tako i bivše naše gnjezdarice, poput orla krstaša i orla kloko-taša, droplje, kosca, supa bjeloglavog... U kategoriju ugrožene gnijezdeće populacije uvršten je i naš tetrijeb gluhan iliti divlji peteh, kako ga zovu naši Gorani, čiji krupni mužjaci upravo sada, u ovom mjesecu izvode svoje „svadbene svečanosti“.

Iako je ptica tla naših visokogorskih mješovitih šuma iznad 1000 m nad morem, svoju ljubavnu pjesmu pijevac pjeva u cik zore na za to već od ranije odabranom stablu, obično bukvi, na jednoj od donjih vodoravnih grana. Prije same predstave zauzme pozu ljutitog purana, spuštenih krila i repa razvijenog u uspravnu lepezu. Pjev mu, taj izraz životne radosti i zadovoljstva, samo je lovčevu uhu (kad je bio lovna divljač!) mogao biti milozvučan i neponovljiv. Jer, evo kako ga je opisao naš Fužinarac, veterinar i ljubitelj prirode, akademik Sergej Forenbacher u svojoj knjizi o Velebitu: “Pjev se doima poput klepetanja drvene klepke, isprva ritmički i polagano pa sve brže do zvuka sličnog izvlačenju čepa iz boce. Pjev završava šištanjem koje se naziva „brušenjem“, jer podsjeća na brušenje kose. „Brušenje“ je razmjerno tiho te se čuje tek na kojih stotinjak koraka. Tetrijeb najprije pjeva na stablu, a zatim na tlu… Pjev se često ponavlja te je pojedine odsječke katkad teško razlučiti. Pjevajući, tetrijeb se sve više uzbuđuje te se napokon doima kao opijen. Doista, za vrijeme „brušenja“ koje traje tek nekoliko sekundi, pijevac ne čuje ništa, jer mu slušni osjeti ne dopiru do svijesti. Zato ga i zovu „gluhanom“.

Tetrijeb gluhan se tijekom jutra, do izlaza sunca, u svadbenom pjevu oglasi i do 200 i više puta, kad se spusti svojim družicama, kokama. Sparene ženke se povlače, preuzimajući svu brigu oko podizanja gnijezda, ležanja na jajima i podizanja mladih. Inkubacija traje nepunih mjesec dana. Ptići su potrkušci, sposobni za kraći let već u dobi od 2-3 tjedna, osamosta-ljujući se tijekom 2-3 mjeseca. Glavni izvor hrane mladih tetrijeba tijekom ljeta su mravlja jaja (ličinke), a tijekom zime, kad snijeg prekrije zemlju i raslinje i kad odrastu, iglice crnogoričnih stabala, poput jele, bora, smreke. Da bi probavio tu nimalo laku hranu, tetrijeb ima vrlo snažne žvačne želuce i druge probavne sustave. Normalno, hrani se i drugom biljnom i životinjskom hranom, pupovima, mladim lišćem i izbojcima listopadnih vrsta, kukcima i njihovim razvojnim oblicima. Posebno voli lišće i plodove borovnice i brusnice.

Danas je tetrijeb u goranskim šumama vrlo prorijeđen. Na prste jedne ruke bilo je moguće u proljeće 2011. izbrojiti aktivna pjevališta. Ovaj pernati „šumski trubadur“ više ne stanuje na prostoru danas mirnih prostora Nacionalnog parka Risnjak! Pad brojnosti datira još iz razdoblja iza Drugog svjetskog rata kad je zbog pojačane eksploatacije šuma, uvođenja motornih pila lančanica i izgradnje šumskih cesta ovoj ptici skrivenog načina života narušen mir. Nekad lovna divljač, danas je tetrijeb uvršten u trajno zaštićene životinjske vrste.

PRIRODA OKO NAS

Piše: Alojzije Frković

U kategoriju ugrožene gnijezdeće populacije uvršten je i naš tetrijeb gluhan iliti divlji peteh, kako ga zovu naši Gorani, čiji krupni mužjaci upravo sada, u ovom mjesecu izvode svoje „svadbene svečanosti“.

Svadbeni pjev pernatog šumskog trubadura

Danas je tetrijeb u goranskim šumama vrlo prorijeđen. Na prste jedne ruke bilo je moguće u proljeće 2011. izbrojiti aktivna pjevališta.

nosno Bakra, koju je od 1724. do 1726. gradio Antun Matija Weiss prema nalogu cara Karla VI. Crkvu je o svom trošku popravio 1808. Ber-nard Žanić, koji je bio draški plovan od 1808. do 1852. godine. On je 1823. dao podići novi kameni oltar sv. Antuna, koji je isklesao riječki kamenorezac Marco Chiereghini. Dozvolom biskupa Ivana Krstitelja Ježića novi oltar je blagoslovio draški plovan Žanić 28. kolovoza 1825. godine. Žanić se zalagao za gradnju prostranije crkve i župnoga stana na predjelu Drage zvane Brig, ali su se tome usprotivili žu-pljani. Odlučeno je da se nova crkva gradi na starome mjestu u Orlićima, te je kupljeno još zemljišta. Crkvu su gradili Franjo Matković te Jakov i Petar Glavan za svotu od oko 5.000 fo-rinta. Dozvolom senjsko-modruškog biskupa Mirka Ožegovića crkvu, koja je bila manja od današnje i na čijem su drvenom tornju stajala četiri zvona, blagoslovio je 23. prosinca 1852. plovan Žanić. Ta je godina upisana nad ulazom u crkvu.

Župna crkva kakvu je dao sagraditi Žanić ubrzo je zamijenjena prostranijom građevinom koju je dao podići novi plovan Josip Dobrila. Nova župna crkva sv. Antuna Opata zgotov-ljena je 1865., a blagoslovljena po biskupu Vjenceslavu Šoiću 8. studenoga iste godine o čemu svjedoči spomen-ploča na zidu u sveti-štu. Crkva ima tri oltara; glavni žrtvenik posve-ćen je patronu župe sv. Antunu Opatu, dok su pobočni oltari postavljeni u čast Srca Isusova (na strani evanđelja) te Srca Marijina (na strani epistole). Draški župnik Mirko Babić nabavio je 1890. kipove za glavni i pobočne oltare, a de-set godina kasnije plovan Mihovil Žgombić ku-puje orgulje i postavlja uru na zvoniku. Crkva i župni stan obnavljani su 1938. i 1967. Temeljitu obnovu poduzeo je 1989. godine župnik dr. Milan Špehar o čemu svjedoči spomen-ploča u crkvi. On je privremeno u sakristiji, pred ol-tarom blaženog Leopolda Mandića, održavao mise dok je uređivana crkva. Tamo je ostavio i zapis prema kojem je 4. lipnja 1989. crkvu po-svetio tadašnji riječko-senjski nadbiskup i me-tropolita dr. Josip Pavlišić.

Glavni žrtvenik posvećen je patronu župe sv. Antunu Opatu, dok su pobočni oltari postavljeni

u čast Srca Isusova (na strani evanđelja) te Srca Marijina (na strani epistole).

14 B

roj 3

/450

201

2.

“Vjera i znanost: od antagonizma do komplementarnosti” bila je tema teološkog simpozija na Teologiji u Rijeci održanog 16. ožuj-ka u dvorani fakulteta. Te dvije stvarnosti nisu u sukobu, zajednički je zaključak svih sudionika, a simpozij je pokušao dati odgovo-re na pitanje kako danas misliti putove usuglašavanja vjere i znanosti te kakve izazove napredak ek-sperimentalnih znanosti postavlja pred suvre-menu filozofsku i teološku misao. O uvijek aktualnoj temi izlagalo je 11 predavača s teoloških, filozofskih i medicinskih fakul-teta iz Rijeke, Zagreba i Zadra. Poticaje za pokretanje ove teme dao je papa Benedikt XVI. svojim prošlogodišnjim govorom u zagrebačkom HNK, u ko-jemu je istaknuo nužnu komplemen-tarnost vjere i razuma.

„Ova tema se na razne načine provlači otkad postoji čovjek“, rekao je riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić otva-rajući simpozij. „Vjera i znanost uvijek su u nekakvom odnosu, bilo da se nado-punjavaju bilo da su prisutni antagonizmi. Čovjeku su potrebni i vjera i razum, ali i drugi aspekti. Zato ga trebamo promatrati cjelovito, sve aspekte uzeti u obzir i zajednički tražiti dijalog i odgovore. Znamo da postoje isključivosti s obje strane, no vjernici su kroz povijest davali prilog nadopunjavanju. Sjetimo se samo Ruđera Boškovića kojeg je i Benedikt XVI. u Zagrebu ista-knuo kao primjer“, rekao je nadbiskup.

Integracija je mogućaU ime Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, u okvi-

ru kojega djeluje Teologija u Rijeci, pozdrave je uputio dr. Nenad Malović te održao i prvo predavanje o odnosu vjere i razuma pod antropološkim vidom. Čovjek je mjesto susreta, jer svijet vjere i svijet znanja ne postoje odvojeno. „Do nesuglasica dolazi kad se

rasprava vodi oko pojedinosti, pri čemu se zanemaruje cjelina, a to je čovjek. Dogmatizam u znanosti jednako je opasan, ako ne i opasniji, od vjerskog.“ Malović je istaknuo da je svijet znanosti

i vjere potrebno povezivati. Povijesno gledano, moderna zna-nost proizišla je iz kršćanskog stava o Božjoj imanen-

tnosti. Kršćanski Bog je izvan stvorenog svijeta i to je otvorilo vrata znanstvenim istraživanjima

empirijskog svijeta. „Na obje strane prijeti fundamentalizam. Govor o Bogu i znanost

uvjetovani su povijesnim okolnostima. Devijacije znanosti pojavljuju se kada se želi apsolutizirati slika svijeta, a to se često čini iz ideoloških ili politič-kih razloga. Danas možemo reći da poznati problemi iz povijesti objek-tivno nisu ni postojali.“ Istaknuo je kako je vjera otvorena znanju i može biti korektiv kada za čovjeka postoji

opasnost zloupotrebe znanosti. „Osob-no, svaki čovjek mora donijeti odluku o

smislu postojanja. Hoće li prihvatiti samo znanstvena dostignuća ili će biti otvoren i

transcendentnom. Brojni primjeri pokazuju da je integracija moguća“, zaključio je dr. Malović. Dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci dr. Predrag

Šustar i dr. Aleksandra Golubović predstavili su teološku mi-sao Ruđera Boškovića. Kao znanstvenik, Bošković o Bogu govori na samo deset stranica u svom glavnom djelu „Teorija prirodne fi-lozofije“, u dodatku o duši i Bogu. U njemu izvodi zaključak da je Bog tvorac svijeta jer uređen svijet kakav postoji nije mogao nastati slučajno. Dr. Šustar je istaknuo da Boškovićev dokaz za stvoritelja podsjeća na suvremeni argument iz dizajna pa je ovaj veliki znan-stvenik anticipirao temu kojom se bavi dobar dio moderne znano-sti. „Za Boškovića istraživanje svijeta vodi do Boga. Na tih 10 stra-nica o Bogu otvorio je suvremene teme i svakako bi ga trebalo više valorizirati u suvremenim raspravama“, zaključila je dr. Golubović.

Teološki simpozij

O uvijek aktualnoj temi izlagalo je 11 predavača s teoloških, filozofskih i medicinskih fakulteta iz Rijeke, Zagreba i Zadra. Poticaje za pokretanje ove teme dao je papa Benedikt XVI. svojim prošlogodišnjim govorom u zagrebačkom HNK, u kojemu je istaknuo nužnu komplementarnost vjere i razuma.

Dr. Nenad Malović podsjetio je da je, povijesno gledano, moderna znanost proizišla iz kršćanskog stava o Božjoj imanentnosti. Kršćanski Bog je izvan stvorenog svijeta i to je otvorilo vrata

znanstvenim istraživanjima empirijskog svijeta. „Na obje strane prijeti fundamentalizam. Govor o Bogu i znanost uvjetovani su povijesnim okolnostima. Devijacije znanosti pojavljuju se kada se želi

apsolutizirati slika svijeta, a to se često čini iz ideoloških ili političkih razloga. Danas možemo reći da poznati problemi iz povijesti objektivno nisu ni postojali.“

Svijet vjere i svijet znanja ne postoje odvojeno

Nadbiskup Dev-čić nadovezao se na Boš-

kovićev zaključak o Stvoritelju predstavivši suvremene znanstvene

teorije o postanku svijeta koje govore u prilog inteligentnom stvoritelju. „Brojni su vjernici bili oduševljeni znanstvenom

teorijom Velikog praska jer se u nju moglo uklopiti i Boga. No ta se teorija ne smije uzeti i kao konačna potvrda stvaranja, jer

bi se opet upalo u opasnost da nova znanstvena otkrića pobiju Božje postojanje. A znanost to realno

ne može niti dokazati niti pobiti.“

15 B

roj 3

/450

201

2.

Nadbiskup Devčić nadovezao se na Boškovićevu antici-paciju predstavivši suvremene znanstvene teorije o postanku svijeta koje govore u prilog inteligentnom stvoritelju. „Brojni su vjernici bili oduševljeni znanstvenom teorijom Velikog praska jer se u nju moglo uklopiti i Boga. No ta se teorija ne smije uzeti i kao konačna potvrda stvaranja, jer bi se opet upalo u opa-snost da nova znanstvena otkrića pobiju Božje postojanje. A znanost to realno ne može niti dokazati niti pobiti.“ Suvremena znanstvena otkrića, kao kozmička radijacija, crne rupe, kvan-tna mehanika, teorija relativiteta i inteligentni život, ipak mogu uputiti na Stvoritelja. Poznati suvremeni isusovački znanstvenik Robert Spitzer u tim znanstvenim teorijama vidi 5 dokaza za Boga. Nadbiskup je podsjetio da je začetnik kozmološkog do-kaza Aristotel i njegov pojam nepokrenutog pokretača. Iz te je misli Toma Akvinski izveo svojih 5 filozofskih dokaza za Božje postojanje.

Dr. s. Nela Gašpar, s riječke Teologije, govorila je opasno-stima za filozofiju i teologiju da upadnu u zamku gnostičkog mišljenja. Gnostička učenja pretendiraju dati apsolutnu spo-znaju koja spašava. U njima nema propitivanja i traganja, zato izbjegavaju filozofiju. „Gnostička učenja uvijek su prisutna u povijesti u različitim oblicima. Teologija i filozofija u opasnosti su postati gnoza ukoliko zanemare cjelinu izvan svog područja mišljenja i tako parcijalno počnu davati apsolutne odgovore. I za jednu i za drugu važan je suodnos kako bi mogle obuhvatiti cijelu zbilju.“ Podsjetila je da je kršćanstvo je uvijek imalo po-seban odnos prema znanosti u odnosu na druge religije. Ono nema mitološku podlogu nego proizlazi iz Logosa, razuma. „Fi-lozofija kao oblik znanstvenog propitivanja može biti korektiv teologiji. Teologija se pak protivi napasti da se jedna znanost postavi iznad drugih. Zadaća teologije uvijek ostaje nedovr-šena, u stalnom promišljanju. Teologija je govor o Bogu koji prožima cijelu zbilju. Ona se kao znanost bavi sustavnim istra-živanjem objave, ali ima i praktičnu ulogu u vjerskoj zajednici“, objasnila je dr. Gašpar.

Primjeri znanstvenika koji su vjerniciGosti s Filozofskog fakulteta u Zadru izlagali su u središ-

njem dijelu simpozija. Dr. Marko Vučetić govorio je o vjeri i zna-nosti u svjetlu heteroafirmativnosti kršćanskog humanizma, a dr. Maja Poljak o aktualnosti promišljanja odnosa vjere i znano-sti u djelu J. H. Newmanna. Dr. Iris Tićac predstavila je filozofij-ske implikacije znanosti i vjeru kod Johna Ecclesa, australskog neurofiziologa i dobitnika nobelove nagrade 1963. godine. Još jedan primjer vrhunskog znanstvenika, intelektualca i vjernika dao je dr. Krešimir Čvrljak s Odsjeka za povijest hrvatske knji-ževnosti HAZU koji je govorio o spoju i skladu humanističke veleučenosti i vjere predstavivši dio životopisa Giovannia Pica dela Mirandola. Svoje izlaganje predao je i psiholog Eduard Pavlović s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Iako nije mogao osobno doći, njegovo izlaganje je pročitano, a osvrnuo se na pitanje smisla u odnosima s psihijatrijskim pacijentima.

Simpozij je zaključio mr. Ivan Stošić s Teologije u Rijeci predstavivši razmišljanja teologa Josepha Ratzingera, sadaš-njeg pape, o vjeri i razumu. „Ratzinger konstatira krizu, ali nudi i kompas za djelovanje. Smatra da je element razuma, racio-nalnog promišljanja, koji je u kršćanstvo ušao pri doticaju s grčkom kulturom, važan dio kršćanske vjere. Razum koji se ograničuje pa pitanja o smislu prepušta iracionalnim osjeća-jima je nepotpun. S druge strane i znanost je bolesna kad se autonomno postavlja i priznaje samo ono što je vlastito njezi-nim mogućnostima i izostavlja pitanja morala. Za Ratzingera vjera osposobljava čovjeka za odluke, pri čemu je uvijek u igri cjeloviti čovjek.“

Danijel Delonga

Dr. Predrag Šustar je istaknuo da Boškovićev dokaz za stvoritelja podsjeća na suvremeni argument iz

dizajna pa je ovaj veliki znanstvenik anticipirao temu kojom se bavi dobar dio moderne znanosti.

Kulturna tribina

Embrij ima ljudsko dostojanstvoOsnovni moralni problem sadašnjih metoda umjetne oplodnje je proizvodnja viška embrija koji se zamrzavaju i podložni su manipulaciji ili jednostavno padaju u zaborav i odumiru

„Crkva nema ništa protiv djece začete umjetnom oplod-njom. Naprotiv poštuje ljudski život od samog začeća“, istaknula je dr. Suzana Vuletić, docentica moralne teo-

logije s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu na Kulturnoj tribini Teologije u Rijeci 29. ožujka u dvorani Nadbiskupskog doma. Objasnila je da upravo zbog poštivanja ljudskog dostojanstva i pri-znavanja tog dostojanstva embrijima, sadašnje metode umjetne oplodnje ne mogu biti moralno prihvatljive. „Želja za potomstvom je potpuno opravdana, ali ne smije se provesti pod svaku cijenu.“ Osnovni problem za procjenu etičnosti umjetne oplodnje je pitanje kada započinje ljudski život. Za vjernike on započinje začećem i stoga svaka oplođena jajna stanica nije tek nakupina stanica nego ljudsko biće. Od samog početka embrij ima dostojanstvo i prava ljudske osobe i ne smije biti podložan manipulacijama.

„Dostupne metode umjetne oplodnje imaju niz manjkavosti pod moralnim vidom dostojanstva ljudske osobe, jedinstva braka i spolnosti“ rekla je dr. Vuletić. Komentirala je i najnoviji prijedlog za-kona koji bi trebao donijeti još manja moralna ograničenja na polju umjetne oplodnje. Istaknula je da je ipak snažno odjeknula građan-ska inicijativa „I ja sam bio embrij“ te reakcija HBK protiv takvog pri-jedloga zakona. Između ostalog, u prijedlogu je sporna mogućnost doniranja embrija, te dostupnost umjetne oplodnje i onima koji nisu u braku. „Moramo biti osviješteni i ukazati na moguće manipulacije. U moderno doba ljudski život postaje predmet procesa proizvod-nje. Dijete se shvaća kao zahtijevani objekt koji se može programi-rati, dizajnirati i proizvesti“, rekla je dr. Vuletić.

Objasnila je da je osnovni moralni problem sadašnjih metoda umjetne oplodnje proizvodnja viška embrija koji se zamr-zavaju i podložni su manipulaciji ili jednostavno padaju u

zaborav i odumiru. „Postoje tisuće zamrznutih embrija za koje više nitko ne pita. Je li novi ljudski život nešto što se može odbaciti, za-boraviti i odstraniti kao nepotrebno? To je osnovno pitanje pri pro-sudbi legitimiteta umjetne oplodnje ili abortusa.“

Dodala je i da Crkva ohrabruje biomedicinska istraživanja koja bi mogla pomoći supružnicima pri začeću, ali samo ako poštuju osnovne vrijednosti ljudskog života, braka i spolnosti, samo ako je dijete plod ljubavi supružnika. Već postoje metode kojima se može pomoći neplodnim parovima, koje istražuju i liječe uzroke neplod-nosti. Po pitanju umjetne oplodnje neki se moralni teolozi slažu da bi se unutartjelesna potpomognuta oplodnja mogla prihvatiti ukoli-ko je dio bračnog čina i koristi se samo kao terapijska pomoć.

D. D.

16 B

roj 3

/450

201

2.DOGAĐANJA

„Od prvoga dana Prihvatilište svojim korisnicima ne pruža samo krov nad glavom i topli obrok, nego program resocijalizacije zahvaljujući kojim se više od 67% korisnika vratilo u društvo.“, rekla je na tribini pod naslovom „I ja sam čovjek“ voditeljica jedinog ri-ječkog Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“, Vilma Mlinarić u povodu pete obljetnice rada Prihvatilišta. Tribina na kojoj su svoja životna iskustva iznijeli nekadašnji i sadašnji korisnici ove ustanove koju je osnovao Franjevački svjetovni red s Trsata uz podršku Riječ-ke nadbiskupije, održana je 26. ožujka u Gradskoj vijećnici u Rijeci.

Hrvatskoj prijeti novi val beskućništvaBeskućnici čine jednu od najznačajnijih kategorija socijalne

isključivosti, brojni od njih su hrvatski branitelji, djeca bez odgova-rajuće roditeljske skrbi, bivši zatvorenici - ljudi koji životnu situaciju u kojoj su se našli nisu sami odabrali, već su stjecajem okolnosti postali beskućnici, istaknula je Mlinarić dodajući kako je Prihvatili-šte krov nad glavom, topli obrok i program resocijalizacije pružilo svima koji su pokucali na njihova vrata bez obzira na njihovu vjer-sku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost. Oko tristo osoba prošlo je kroz riječko Prihvatilište, a najveći broj je onih starosti od 30 do 60 godina, čak 74%. Zbog ograničenosti kapaciteta, koje iznosi samo trinaest kreveta, Prihvatilište prima samo muškarce od kojih su mnogi i radno sposobni. Prihvatilište je pokrenulo jedinstveni projekt časopisa o beskućništvu i srodnim temama „Ulične svjetilj-ke“. Časopis prodaju korisnici Prihvatilišta koji od prihoda dobivaju pola iznosa što im olakšava ponovno osamostaljenje i vraćanje u društvo.

U kojoj mjeri su im programi resocijalizacije pomogli posvje-dočili su bivši i sadašnji korisnici Prihvatilišta: Tomislav Žic, Din-ko Zaharija i Safet Abdulah. Iskrenim ispovijestima o padu na dno društva koje im se dogodilo zbog kockanja, alkoholizma, ovisnosti o opijatima ili drugim razlozima, te putu ka izlazu iz beskućništa i potrazi za novim stranicama života, ono su zbog čega su izrazili zahvalnost volonterima Prihvatilišta „Ruže sv. Franje“.

„Ulaskom Hrvatske u EU našu zemlju će zapljusnuti novi val beskućništva.“, upozoreno je na tribini na kojoj je o beskućništvu u Europskoj uniji i mogućnostima prevencije govorila Jovana Trifuno-vić, glasnogovornica ERSTE Zaklade za Jugoistočnu Europu, koja je prošle godine riječkom prihvatilištu „Ruže sv. Franje“ dodijelila treću nagradu za socijalnu integraciju u konkurenciji više od 1800 projekata s područja Jugoistočne Europe, uključujući zemlje biv-še Jugoslavije. Upozorila je kako ne postoji jedinstvena strategija o prevenciji i borbi protiv beskućništva na razini EU, nego svaka zemlja rješava taj gorući problem na svoj način. „Zakoni u nekim državama čak omogućavaju kriminalizaciju beskućnika, jer se nov-čano ili zatvorski kažnjavaju svi oni koji se nađu na ulici bez smje-štaja nakon dva upozorenja, a kažnjavaju čak i one koji kopaju po smeću. Europa to osuđuje, ali bez strategije ne može utjecati na državu. Ipak, pozitivan primjer pruža Austrija, pa tako samo u Beču se izdvaja 680 milijuna eura za socijalne programe, a čak je 6.600

ustanova koje nude smještaj. Jedini problem su im emigranti koji nemaju status.“, istaknula je Trifunović.

Od beskućništva nitko nije zaštićenIz Prihvatilišta upozoravaju na posljednja istraživanja provede-

na u E U prema kojima je 2,7 milijuna ljudi bez krova nad glavom, dok UN procjenjuje kako ta brojka u svijetu premašuje jednu mili-jardu. U Hrvatskoj je zakonom problem beskućništva nov i još uvi-jek nedefiniran te je za ostvarivanje prava sustava socijalne skrbi potrebno prebivalište. U programima resocijalizacije koje riječko Prihvatilište provodi, korisnici sudjeluju u sportskim radionicama, prodaji časopisa „Ulične svjetiljke“ te radnim terapijama i rehabi-litacijama. Prihvatilište se u svom radu suočava i s problemima u vidu nedostatka kapaciteta što se osobito osjetilo ove zime kada je Prihvatilište imalo i noćno dežurstvo, nedostatnoj komunikaciji s psihijatrijskom službom, mjesečnim prihodima te Zakonom o pre-bivalištu RH zbog čega mnogi korisnici pomoć traže od Prihvatilišta za rješavanje dokumenata i statusa.

Riječka nadbiskupija ustupila je prostor za rad Prihvatilišta u dvorištu crkve sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali te financijski sudjeluje sa 16.82%, Grad Rijeka Prihvatilište nema u proračunu, nego se isto prijavljuje na natječaje u potrazi za sredstvima te je Grad do sada sudjelovao sa 18.32%, Primorsko-goranska župani-ja sa 7.2%, dok najveći dio sredstava 57.66% Prihvatilište prikuplja donacijama i nagradama. U rad Prihvatilišta uključeno je pedeset volontera svih dobnih skupina koji ističu kako ih rad s ‘gubavcima našeg vremena’ obogaćuje i oplemenjuje. „Beskućništvo i socijal-na isključenost problemi su od kojih nitko nije potpuno zaštićen, neovisno o sloju društva kojem pripada. Iz prezentiranih se poda-taka može vidjeti potreba svakog pojedinca (osobito onog koji je socijalno marginaliziran) za razumijevanjem i potporom drugih iz svoje društvene sredine“, ističu volonteri Prihvatilišta i iz iskustva u radu s korisnicima dodaju kako je veliki broj njih radno sposobno.

Beskućnici nisu i ne žele biti bespomoćni, pasivni, već su to većinom inteligentni ljudi željni rada i društvenog prihvaćanja, po-ručuju i dodaju kako se sve potrebne informacije o Prihvatilištu za beskućnike „Ruže sv. Franje“ mogu pronaći na njihovim službenim web stranicama ili na broj telefona 051 512-131.

Helena Anušić

Peta obljetnica Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“

I ja sam čovjek!Prihvatilište je smještaj i program resocijalizacije pružilo svima koji su pokucali na njihova vrata bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost. U ovih pet godina kroz riječko Prihvatilište je prošlo oko 300 osoba.

Ime Prihvatilišta usko je povezano s članovima FSR-a i njihovim apostolatom. „Prema legendi, jednom prilikom kada se sv. Franjo bacio u grm trnovitih ruža, ruže su izgubile trnje. Na tom mjestu u Asizu, Franjinom

rodnom gradu, i danas rastu ruže bez trnja, a probate li ih presaditi na bilo koje drugo mjesto, ružama će ponovno narasti trnje. U nadi da će po zagovoru sv. Franje i za mnoge naše sugrađane bar djelomično nestati

trnje, dali smo prihvatilištu ime po Franjinim ružama da nas uvijek podsjećaju kako se po vjeri događaju čuda“, objašnjavaju volonteri.

17 B

roj 3

/450

201

2.

CRKVENA GLAZBA

KRALJICE NEBA, RADUJ SE(Regina cæli, lætare)

marijanska antifona u vazmenom vremenu

Pjesma Kraljice neba je antifona Blaženoj Djevici Mariji koja se pjeva ili moli umjesto Anđeo Gospodnji u uskrsnom vremenu.

U vazmenom vremenu Kraljice neba karakteristična je pje-sma na kraju euharistijskog slavlja i gotovo svi vjernici ju pje-vaju na dobro poznatu melodiju Hrvatskog crkvenog kantuala (PGPN 561).

Također je lijepa melodija Kraljice neba, koja se nešto ma-nje poznaje od kompozitora Rudolfa Taclika (PGPN 562). Treba istaknuti da je originalna melodija na gregorijanskom koralu i latinskom jeziku. Kako i kada je nastao tekst i melodija Kraljice neba ili na latinskom Regina caeli?

Tekst gregorijanske pjesme Kraljice nebaAutor teksta, pretpostavlja se da je Goffredo monah iz Ven-

dome (+ 1132), znači tekst potječe iz 12. stoljeća dok sama me-lodija nastaje kasnije, tek u 16. stoljeću. (usp. Pjesmaricu Sla-vimo Boga br. 447). U ovoj kratkoj kompozicija ne proučava se samo njezin stil nego se uočava i njezina pobožnost prema Pre-svetoj Bogorodici koja je s Isusom u trijumfalnoj uskrsnoj pobje-di. Vjernici osjećaju potrebu da uskrsnu radost navijeste svojoj nebeskoj Majci. Gospa postaje Kraljica neba, kao da žele reći da je Kraljica radosti, vječnog blaženstva. Aleluja se ponavlja kao jedan pripjev, a tekst je sastavljen od 4 stiha vrlo slobodnog ritma. (usp.. Gli Inni della Liturgia delle Ore, Jucunda Laudatio, Antifona Mariana, str. 441)

Kraljice neba, raduj se, aleluja,Jer koga si dostojna bila nosit, aleluja,Uskrsnu kako je rekao, aleluja,Moli za nas Boga, aleluja.

Pjesma Kraljice neba preuzeta je iz pjesmarice i molitvenika Slavimo Boga, Frankfurt, 1982. br. 447. Smatram da je ova verzija pjesme bolje prevedena s latinskog od one u pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu jer više poštuje izvornost melodije i nagla-ske riječi.

Melodija gregorijanske pjesme Kraljice nebaGregorijanska antifona Kraljice neba ima silabičku melodiju,

odnosno svaki slog ima jednu notu, i napisana je u lidijskom mo-dusu odnosno u tritusu autentičnom, u kojem je finalna nota FA, a dominanta je DO. U klasifikaciji octoechosa ova pjesma spada u V. modus ili način.

Piše: Andrejka Srdoč

18 B

roj 3

/450

201

2.

Iz prošlosti Rijeke

Nesuđeno parkiralište

Svršetkom rata 1945. godine, posjetio ma dobar prijatelj, arhitekt Zdenek Sila u inspekcijskom uredu. Došao je tražiti pomoć za oce franjevce s Trsata koje je pomagao pri obnovi vjerskih zdanja. Naime, mjesne vlasti Trsata odlučile su zemljište ispred crkve pretvo-riti u parkiralište za vozila. Zamislio sam se poznavaju-ći teren. Trebalo je spriječiti tu namjeru.

Rat je mnogo toga opustošio. Ogradu i dvoja ve-lika željezna vrata odnijela je okupaciona talijanska vojska u talionicu. Predložio sam da se teren uredi, isplaniraju puteljci i postave nova velika vrata na ulazu u park s bravom i lokotom i napomenom da moraju biti zaključana. Trebalo je ostaviti otvorena samo mala vrata uz crkvu za ulaz vjernika.

Teren je privatno vlasništvo i tko želi ući mora se najaviti franjevcima. Ukoliko bi netko htio nasilno ući, u tom bi slučaju postupili po zakonu o zaštiti privat-ne imovine. Franjevci su tako postavili nova željezna vrata i nitko se do danas više nije sjetio mijenjati na-mjenu terena ispred crkve. Danas taj dio krasi divan spomenik blaženom Ivanu Pavlu II., zamisao vrlog oca Serafina.

Max Peč

OBITELJSKI PREDAH

“Pohvala dokolici” Josefa PieperaJosef Pieper, po mnogima najveći kršćanski suvremeni filozof, u svojoj knjizi “Pohvala dokolici” upozorava

na novi totalitarizam kojega smo sami iznjedrili pretvorivši naš svijet u svijet rada i korisnosti te na potrebu žurnoga povratka dokolici kao istinskom izvoru stvaralaštva. Sve veća užurbanost i zaokupljenost radom popraćena je očajem i tjeskobom upravo zbog nedostatka dokolice, tog otvorenog čisto primajućeg stava u kojemu doživljavamo susret sa Stvoriteljem i sa sobom. Dokolica je naša ispružena ruka za primanje dara i otvoreno srce za prihvaćanje darovanoga.

Josef Pieper (1904.–1997.) jedan je od najpoznatijih i najčitanijih kršćanskih filozofa 20. stoljeća. Živio je i radio kao profesor filozofske antropologije u Münsteru. Njegova su djela prevedena na više jezika, a naklada im premašuje milijun primjeraka. “Pohvala dokolici”, napisana 1947., prvi put objavljena 1948. godine, smatra se jednom od njegovih najvažnijih knjiga.

IZDANJA VERBUM

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

Emaus“O bezumni i srca spora da vjerujete...”

(Lk 24,25)

Ukazuješ se dvojici razočaranih učenika koji su se zaputili u mje-stašce Emaus. Nisu ni drugi učenici bili manje razočarani i žalosni. “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu?”, čude se. Svi su na sličan način zabrinuti i pogođeni. Sveti Luka nam podrobno opisuje ovaj susret. I čudim se kako Te nisu odmah prepoznali...

Čudim se...? A gdje su tako često moje uši i oči? Rijetko mi srce zaigra kao ovoj dvojici. Oči ostaju zatvorene. I često Te prečujem.

Isuse, obnovi to čudo Emausa u mome srcu. Jer srca sam spora da vjerujem. A Ti često dolaziš na moje putove i presrećeš me na mojim stazama. A srce je još sporije i tvrđe za vjerovanje nego srca Tvojih učenika.

A želio bih Te osjetiti u svojoj sredini. I želio bih biti Tvoj svjedok pred ljudima. Gospodine! Preokreni u mom životu očajnu situaciju u radostan događaj pobjede ljubavi!

Priredio: Dario Miletić

Uskrs fest 2012.Sedam dana nakon svetkovine Uskrsa održat će se Uskrs fest

2012. u nedjelju, 15. travnja u Koncertnoj dvorani „Vatroslava Lisin-skog“ s početkom u 19 sati.

Na nedjelju Božjeg milosrđa - kako se još zove Bijela nedjelja - dvadeset izvođača pokazat će da je ove godine naš najstariji festival kršćanske glazbe u posljednjih desetak godina stilski najraznovrsniji, te da je iz godine u godinu trud glazbenika sve isplativiji. Odlične pje-sme s vrhunskim vokalima po tko zna koji put pokazat će da Uskrs fest, ne samo da ne zaostaje za mnogim našim svjetovnim renomira-nim festivalima, nego je u mnogo čemu daleko ispred.

Voditelji večeri su Tomislav Baran i Diana Tikvić. Izvođači dolaze iz Đakova, Zagreba, Županje, Kostrene, Splita, Požege, Mađareva, Rije-ke, Vrpolja, Dugog Sela, Varaždina, Velike Mlake, Josipovca, Rovinja i Subotice. Od prošle godine festival je nenatjecateljskog karaktera.

Uz odgođenu televizijsku snimku, festival izravno prenosi nekoli-ko radijskih postaja koje će preuzimati program Hrvatskog katoličkog radija. HKR je s Uredom za mlade Hrvatske biskupske konferenci-je (HBK) organizator ove ‘raspjevane’ večeri u srcu glavnoga grada. Uskrs fest je prvi put održan 1979. godine. Njegove početke nadah-nuo je bl. Ivan Merz. Zbog Domovinskog rata bila je pauza od 1991. do 1993. godine.

Karte se mogu nabaviti u Uredu HBK za mlade, knjižarama Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti na Kaptolu i na blagajni „Vatroslava Lisinskog“.

19 B

roj 3

/450

201

2.

DOGAĐANJA

Cvjetnica ili nedjelja Muke Gospodnje 1. travnja uvela je Katoličku cr-kvu u Veliki tjedan i neposrednu pripremu za Uskrs. Prisjećajući se dana Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem, vjernici su se na misama, čitanjem evanđelja, podsjetili i na sve događaje koji slijede u Velikom tjednu i pretho-de slavnom uskrsnuću.

Riječki nadbiskup Ivan Devčić euharistijsko slavlje predvodio je u ka-tedrali sv. Vida, a obred blagoslova maslinovih grančica započeo je u crkvi Uznesenja Marijina u najstarijoj riječkoj župi. Nakon blagoslova svećenici i vjernici predvođeni križem u procesiji su se uputili ulicama starog grada do katedrale.

„Nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom počinje Veliki ili Sveti tje-dan, nazvan tako po događajima koji u njemu slavimo i koji su opečatili tijek povijesti i obilježili lice zemlje. Prikazi Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što su nam ih ostavili evanđelisti, pomažu nam da dokučimo, koliko je to mogu-će, njihov dublji smisao. Taj smisao će nam se tim više otkrivati što intenziv-nije budemo iščitavali i meditirali te svete tekstove”, podsjetio je nadbiskup u propovijedi.

Istaknuo je da evanđelja svjedoče kako događaji Isusove muke i smrti zauzimaju središnje mjesto u opisu njegova života i poslanja. Evanđelisti ističu kako Isus svjesno ide u susret smrti i kako je on prihvaća u slobodi i ljubavi. Iz brojnih primjera vidljivo je da je Isus velik dio svog života predosje-ćao kakvom će smrću umrijeti. O tome je otvoreno govorio i svjesno se na to pripremao. „Ne čudi stoga način kako se ponaša i prihvaća muku i smrt kad je došao njihov čas. Slaveći sa svojim učenicima židovsku Pashu, kojom su Židovi slavili svoje oslobođenje, Isus pokazuje kako i on svoju muku i smrt vidi kao prijelaz iz ropstva u slobodu, ne samo za sebe nego i za nas.“

Sve to, rekao je nadbiskup, pokazuje da je Isus u tom činu pokazao da je potpuno predan i posvećen Bogu i ljudima te da je proživio život vodeći se ljubavlju. Nadbiskup je stoga pozvao vjernike da se u pogledu življenja živo-ta, ali i pri suočenju sa smrću, ugledaju na Isusa kojemu je smrt, radi rođenja za vječni život, bila najvažniji čin života, prema kojemu je sve usmjereno.

Pedesetak mladih okupljenih u različitim vjerskim zajednicama Riječke nadbisku-pije uz podršku Ureda za mlade Riječke nadbiskupije priredilo je građanima Rijeke drugi scenski prikaz Muke Gospodnje u središtu grada koju su izveli u petak, 30. ožujka. Ozvučenje, kostimografiju, scenografiju, tekst i sve ono što je na Trg Riječke rezolucije i Koblerov trg privuklo veliki broj Riječana, mladi su pripremili sami.

Prema riječima inicijatora ove ideje, Petra Perkovića, uprizorenje Muke u centru grada, pored kafića i trgovina, proizišlo je iz molitve, a sve s ciljem okupljanja mladih iz različitih vjerskih zajednica oko zajedničkog projekta. Da su u tome uspjeli svje-doči veliki broj okupljenih koji su pratili šutke skazanje nakon kojega su sudjelovali u misnome slavlju koje je u riječkoj prvostolnici, katedrali sv. Vida predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić.

Najzahtjevniju ulogu, onu Isusa Krista, kao i prošle godine odigrao je Paolo Šarić.“Slava Isusu jer djeluje po nama, u nama i s nama. Ovaj Križni put je uistinu isku-stvo koje nas uvodi dublje u otajstvo Muke Isusove i križa. Zaista, prolazeći postaje, s Isusove pozicije, osobno sam mogao bar djelomice osjetiti što znači biti prezren, ismijan, usamljen, žedan i pretučen i to duboko ostavlja trag i poticaj je na dublje razmatranje o tome koja je cijena moje duše..., kakvom smo otkupninom zadobili spa-senje naših duša.“, rekao je Šarić. Dodao je kako je mnogo truda uloženo od strane brojnih koji su sudjelovali, mnogo molitvi izrečeno, a sve s jednim ciljem: da Duh Sveti, Gospodnji Duh posvjedoči sam za sebe, služeći se nama. „Nadam se da se to i ostva-rilo. Vrhunac križa je uskrsnuće, a time smo i okrunili ovaj scenski prikaz sudjelujući na misnome slavlju, kao zajednica okupljeni u Njegovo ime, povezani u jednom duhu kao udovi Kristova tijela.“, posvjedočio je Šarić.

Scenski prikaz započeo je u blizini Dominikanskog samostana i Trga Riječke rezolucije gdje se nalazi najstariji kip sv. Vida, odigravao ispred riječkih kafića, trgo-vačkih centara i trgovina na Koblerovom trgu da bi završio ispred katedrale zaštitnika grada Rijeke, sv. Vida, u kojoj se nalazi Čudotvorno raspelo.

Nadbiskup je u katedrali mladima zahvalio na trudu koji su uložili i na vjernosti izvedbe, te poručio kako je Isus trpio u svakom čovjeku i to čini i danas. „Svaki čo-vjek u patnji se pita: - Zašto? Bog će pronaći načina kako nepravdu izbrisati“, rekao je okupljenima u riječkoj katedrali i dodao da život ne čine samo lijepe stvari, nego i trpljenje, izdaje, boli, ali sve ih se može pobijediti s vjerom u Gospodina. „Veliki Tjedan poticaj je da se Gospodinu povjerimo jer drugog puta za spasenje nema“, zaključio je nadbiskup Devčić.

Helena Anušić

Riječka Pasija u središtu grada

Cvjetnica

Isusova muka i smrt kao prijelaz iz ropstva u slobodu

20 B

roj 3

/450

201

2.GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Godišnja skupština HKZ MI

Prepoznati u razvijanju ekološke

svijestiU subotu 17. ožujka u Ogulinu je u pastoralnoj dvorani

župe sv. Križa održana godišnja skupština HKZ Mi iz Ogu-lina. Uz članove i župnika i dekana ogulinskog mons. mr. Tomislava Rogića nazočili su gosti, Zvonko Trdić iz Katedre čakavskog sabora Modruše i Hrvoje Jerak iz HGSS-a stani-ce Ogulin s kojima HKZ Mi odlično surađuje.

Izvješće o radu za proteklu godinu podnijela je pred-sjednica ogulinskih MI-ovaca Lavinija Stipetić. Članovi su tradicionalno sudjelovali u svim najznačajnijim hodočašći-ma u župi od Trošmarije Gospi od Utjehe pa do Tijelova, Ro-kova i Križeve. MI-ovci su nazočili i susretima s papom Be-nediktom XVI. u Zagrebu i lipnju prošle godine, a sudjelovali su i na 5. hrvatskom socijalnom tjednu. Redovito su se svo-jim prilozima javljali u listovima ZOV i MI, a posebno su bili prepoznatljivi po aktivnostima u razvijanju ekološke svijesti građana. Tako su nakon izložbe o rijekama Hrvatske nazočili i predstavljanju te monografije, promovirali su 2011. godinu koja je bila u znaku zaštite šišmiša, a sve svoje aktivnosti su ažurirno objavljivali na svojoj prepoznatljivoj web stranici „Grad iznad grada“. To je bio i naziv njihova vrlo uspješnog višegodišnjeg projekta u cilju očuvanja ogulinskog krškog podzemlja i zaštite endema „ogulinske spužvice“.

U planu rada za narednu godinu ističe se predstavlja-nje monografije Rijeke Hrvatske, prigodna prodaja knjiga u izdanju HKZ Mi, ekološke tribine i zaštita vodocrpilišta, po-sebno protiv betonizacije korita Dobre. Planira se ponovo organizirati hodočašće u Vukovar na godišnjicu pada, što je ogulinski HKZ Mi radio dugi niz godina. U cilju je i promovi-ranje lista MI i aktiviranje novih članova.

U raspravi je Zvonko Trdić iz Katedre čakavskog sabora Modruše pohvalio ogulinske MI-ovce na sustavnom razvoju ekološke svijesti te ih pozvao na zajedničku potrebu senzi-biliziranja ogulinske javnosti oko skore gradnje nizinske že-ljezničke pruge a vezano za zaštitu izvorišnih prostora ogu-linskih vodotoka. Pohvalama se pridružio i ogulinski župnik mons. Rogić posebno na uključenosti u župne aktivnosti i sudjelovanja na 5. socijalnom tjednu. Ipak je izrazio potrebu jačeg rada na pomlađivanju ogranka.

Zvonko Ranogajec

Senj

Senjski muzej o kulturno-povijesnoj baštini UdbinePovodom korizmenih dekanatskih hodočašća u Gospićko-senjskoj

biskupiji koja se ove godine održavaju na Udbini, Gradski muzej Senj je odlučio izdati katalog o kulturno-povijesnoj baštini Udbine i Krbave. Pri-godni katalog s kartografskim, slikovnim i tekstualnim prilozima na usluzi je svim hodočasnicima koji za vrijeme ovogodišnje korizme pohode Crkvu hrvatskih mučenika. Autor kataloga kao i mnogih tematskih izložbi koje su do sada pripremljene u biskupiji je ravnateljica muzeja Blaženka Ljubović.

Osim o Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini koja se već afirmirala kao nacionalno svetište i odredište brojnih vjerničkih grupa, katalog bilježi bogatu povijest Krbave i drevne Krbavske biskupije koja je postojala od 1185. pa do Krbavske bitke 1493. godine kada se biskupija seli u zapadniji i sigurniji Modruš, a kasnije u Novi. Pošto je Crkva hrvatskih mučenika na Udbini nakon blagoslova i posvete postala sve značajnije ishodište brojnih hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva, ovakav tip kataloga sve je potrebniji za brojne goste i hodočasnike

Zvonko Ranogajec

Ogulin

Biskupijski susret sakristana

U subotu 10. ožujka u Ogulinu je u župi sv. Križa održan susret sakristana Gospićko-senjske biskupije. Okupilo se 25 sakristana i mežnara iz više župa Ogulinskog, Otočkog i Slunjskog dekanata sa svojim svećenicima. Nakon pozdrava domaćina, župnika i dekana ogulinskog mons. mr. Tomislava Rogića i molitve Trećeg časa osvrt na dosadašnje su-srete sakristana biskupije dao je generalni vikar biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić.

Prvi susret sakristana i mežnara održan je u Otočcu 2008. Godine, a o službi sa-kristana govorio je mons. Tomislav Šporčić. Naredne godine susret je održan u Senju a domaćin Senjski župnik i dekan preč. Mile Čančar je govorio o kršćanskom odnosu prema prostoru i vremenu, dok je mr. Šporčić govorio o poslovima mežnara u svetom trodnevlju. Naredne godine susret nije održan zbog biskupijskog hodočašća u Rim a prošle godine susret je održan u Otočcu. Dr. Milan Šimunović je govorio o službi mežnara nekada i danas. Mons. Šporčić je zatim održao razmatranje na temu korizme citirajući misli pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Ivana Šaška i papinu misao s audijencije na Pepelnicu. Korizma je četrdesetodnevlje do velikog trodnevlje i središta spasenja, vrijeme je to pripreme za duhovnu obnovu kao i vrijeme metanoje ili obraćenja. Pri tome 40 ima simbolički značaj kao i mnogo puta u starom i novom zavjetu.

Mons. mr. Tomislav Rogić održao je zatim razmatranje na temu „Posluživati u okru-ženju svetog“. Na primjeru triju momenata iz svetog pisma predavač je progovorio o na-šem osobnom susretu s Bogom. Riječ je o Mojsijevom susretu s Bogom kod gorućeg grma, susretu proroka Izaije s Bogom te događaju na brdu preobraženja. Mons. Rogić je poručio da sakristan ne smije zaboraviti pet važnih stvari da se u svom odgovornom poslu nalazi u svetištu, da služi Bogu, da ima svoje poslanje, da je primjer drugima i da obavlja dostojanstveno služenje. Susret je nakon rasprave završio kraćim euharistijskim klanjanjem s razmatranjem muke Isusove.

Z. Ranogajec

21 B

roj 3

/450

201

2.

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Lički Osik

Don Damir Stojić predvodio slavlje sv. Josipa

U ponedjeljak 19. ožujka u župi Lički Osik svečano je proslavljen blagdan nebeskog patrona župe sv. Josipa. Mi-sno slavlje je predslavio studentski kapelan u Zagrebu don Damir Stojić u suslavlju domaćeg župnika Luke Blaževića i više svećenika Gospićkog dekanata. Glazbom je misu animirao župni zbor uz orguljsku pratnju Jelene Orešković.

Don Damir Stojić je u propovijedi progovorio o današ-njim muževima i očevima. Očinstvo je očito u krizi jer ne-dostaje molitve u obiteljima, a predvoditelji koje po uzoru na zaštitnika Sv. obitelji sv. Josipa trebaju biti muževi. Pri ulasku u brak muževi nedovoljno postaju svjesni svoje veli-ke kršćanske uloge. Bez molitve obitelj je osuđena na slabe plodove, zaključio je propovjednik.

Z. R.

Otočac

Pomoć Crkvi u BiHKorizma nam svake godine daje jedinstvenu priliku da

dublje razmišljamo o smislu i vrijednosti svojega kršćanskog života. Tijekom tog vremena poziva nas da uz molitvu i du-hovnu obnovu budemo milosrdniji prema drugima, čineći konkretna djela ljubavi i dijeleći svoja dobra s potrebnima.

I ove godine, šesti put za redom, Hrvatski Caritas iz-među druge i treće korizmene nedjelje, od 5. do 11. ožujka, pokreće akciju Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Ove godine akcija se provodi uz slogan: «Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.» (Lk 12,34)

Svrha korizmene akcije je prikupiti konkretnu novčanu pomoć, ali i poticati vjernike i ljude dobre volje na međusob-no pomaganje, njegovanje dobrih odnosa, ostvarivanje za-jedništva u susretima te molitvu za potrebite.

Središnje euharistijsko slavlje u Otočcu predvodio je mons. mr. Tomislav Šporčić generalni vikar biskupije i otočki župnik. U svojoj propovijedi župnik je kazao kako nas danas Crkva upozorava na deset Božjih zapovjedi. Kako bi svijet bio drugačiji kada bi se ljudi tako ponašali. Danas je nepo-pularno slušati, morati, trebati…. Jer doista tako je ograničen prostor slobodi. Mnogi su se odrekli Boga i priklonili se kri-vim Bogovima. Bog narod izvodi na slobodu, da ne robuje lažnim Bogovima. Najveći rob je čovjek sam sebe. Nekom je rob priča, televizija, internet, neučenje, ljenčarenje to je veli-ko ropstvo, a čovjek se toga ne može osloboditi.Danas vlada uspjeh, a što je uvjet da bez Božjega zakona nema uspjeha. Gdje se krši volja Božja, dali ćemo s tim biti sretni ? Isku-stva najbolje potvrđuju da se svi zakoni mogu izigrati. Živimo kršćanski, Bog nam je dao putokaz. Nemojmo se s Bogom igrati - zaključio je mons. Šporčić. Euharistijsko slavlje ani-mirao je crkveni zbor predvođen prof. Brankom Bernardi za orguljama.

I. B.

10. obljetnica smrti kardinala KuharićaKardinal Bozanić izvijestio da je “odlučio poduzeti što traži Crkva kako bi se ispitala mogućnost za pokretanje kanonskog postupka o životu i kršćanskim krepostima blagopokojnog kardinala Kuharića” te će narednih dana imenovati postulatora u kauzi

Zagreb, (IKA) – “Budući da se ispunila ka-nonska dob i da slavimo 10. obljetnicu smrti bla-gopokojnog kardinala Franje Kuharića, ujedno primjećujući kako traje i raste vjernička i molitvena povezanost s blagopokojnim kardinalom, kao i na temelju osobnog poznavanja, posebno iz razdoblja života u njegovoj blizini i u zajedništvu s njime, od 1997. do njegove smrti, u ranim jutarnjim satima 11. ožujka 2002. godine, odlučio sam poduzeti što traži Crkva kako bi se ispitala mogućnost za pokretanje kanonskog postupka o životu i kršćanskim krepo-stima blagopokojnog kardinala Kuharića. Stoga ću narednih dana imenovati postulatora u kauzi”, izvi-jestio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Boza-nić, predvodeći misu za blagopokojnog kardinala Kuharića 10. ožujka u zagrebačkoj katedrali.

Vjernike, koji su tu kardinalovu odluku pozdravili spontanim pljeskom, kardinal Bo-zanić pozvao je da od ovoga dana na Ured postulature Zagrebačke nadbiskupije do-stavljaju svoja svjedočanstva o kardinalu Kuhariću. “To će pomoći sustavnom očuvanju spomena toga velikog sina Crkve i hrvatskoga naroda, ali će prikupljeni materijali biti ujedno temelj za onaj postupak kojim Crkva vrednuje život nekoga vjernika u svjetlu Evanđelja i prosuđuje njegovu vrijednost u smislu primjera za nasljedovanje istih krepo-sti”, rekao je kardinal Bozanić, podsjećajući da je u svojoj oporuci blagopokojni kardinal Kuharić napisao: “Kao zagrebački nadbiskup i metropolit molim svoju veliku duhovnu obitelj – Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelo-vitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu”.

U homiliji kardinal Bozanić istaknuo je da ima puno vrlina koje rese toga našega pastira i koje treba dublje razmatrati. “Sjećamo se njegove dobrote, proizišle iz vjernosti Kristu i Crkvi. Ostao je živjeti njegov kršćanski mir i nutarnja radost. Povijest će ga lako pamtiti kao promicatelja istine i branitelja pravde. Hrvatski ga narod prepoznaje kao čuvara hrvatske nade i kao uporište nacionalnoga jedinstva. A u svjetlu vjere prepozna-jemo ga i kao ogledalo Božjega milosrđa i ljubavi”, rekao je kardinal Bozanić, istaknuvši također da postoji puno razloga zbog kojih je kardinal Kuharić smatran braniteljem prava hrvatskoga naroda i ostao živjeti u spomenu kao zaslužnik za slobodu hrvatske Domo-vine. Imao je istančan smisao za pravdu, iz koje je ostao i njegov zalog, kojim nas trajno opominje naglašavajući važnost savjesnosti, poštenja, ulaganja u dobro zajednice, jer “kakvi budu ljudi takva će biti budućnost Hrvatske”.

“Kardinal Kuharić je nas vjernike, kao i sav hrvatski narod, ne samo tješio u te-gobama, nego i ispravljao, čak i onda kada je oholost bila prejaka, da bi se prihva-tio njegov glas. Ali uvijek u nadi. Pozivao je da se ne padne u malodušnost te poticao da se ustane i krene prema izvoru radosti. Hrabrio je da se ne umori hode-ći dugim i teškim putem prema Očevoj kući, pa makar bili iskušavani zlom i op-terećeni križem. I sam se iskreno radovao kada je osjetio da je Bog progovorio i pokazao prisutnost raširenih ruku koje nude obnovljenu ljubav i novo ruho života milosti. Tim je otajstvom isprepleten cijeli njegov život”, istaknuo je kardinal Bozanić. Podsjetio je i da je kardinal Kuharić važnu ulogu pridavao obitelji. Prepoznao je da je njegov život u obitelji bio skroman te da je upravo obitelj, osim skromnosti, njegovala i otvarala osjetljivost za druge, odgoj za dar i radost zbog zajedništva. U obitelji je učio moliti i prihvatio molitvu, s kojom je povezivao rad i odgovornost.

“Blagopokojni kardinal rado se prisjećao vedrine, unatoč svega bolno proživljava-noga. To je evanđeoska snaga da se bez mržnje i sebičnosti iskreno ispovijeda ono što se vjeruje i zbog toga se i u vrijeme neslobode može biti slobodan”, rekao je kardinal Bozanić, podsjetivši da je taj stav kasnije posebno došao do izražaja u neprihvaćanju lažne optužbe i osude bl. Alojzija Stepinca i u hrabrom prihvaćanju nositelja istine i tuma-čenja njegova života, u kojemu se odražavala ne samo obrana ljudskoga dostojanstva, nego i sloboda Crkve u suočavanju s komunističkom ideologijom. “Nikada nije dvojio da je kardinal Stepinac svet čovjek. Mnogi su pošteni ljudi osjećali isto. Ali, to je bilo puno više od obrane nevinosti jednoga čovjeka. To se pretočilo u način življenja Crkve i u pastoralno djelovanje “Stepinčeve Crkve”: snažne u svijesti vjernika; katoličke u svemu što taj pojam znači; svjedočke u jednostavnosti i neustrašive u zajedništvu”, rekao je kardinal Bozanić.

22 B

roj 3

/450

201

2.RIJEČKA NADBISKUPIJA

Prezbitersko vijeće

Pripreme za Godinu vjere

Pripreme za Godinu vjere bila je središnja tema sjed-nice Prezbiterskog vijeća Riječke nadbiskupije održane 19. ožujka. Potaknuta apostolskim pismom Benedikta XVI. „Por-ta fidei“, cijela će Katolička crkva 11. listopada započeti niz aktivnosti kako bi u sljedećoj pastoralnoj godini upoznavanje i življenje vjere bilo u središtu promišljanja vjernika, podsje-tio je vijećnike nadbiskup Ivan Devčić. Vijećnici su primijetili kako su se neke od predloženih inicijativa Kongregacije za nauk vjere već provodile u Nadbiskupiji u godinama koje su bile posvećene sadržaju kršćanske vjere i Katekizmu Katolič-ke Crkve. Istaknuli su kako je, uz poziv vjernicima da dublje upoznaju svoju vjeru, ništa manje važno jačati svijest da je vjera osobni stav povjerenja u Boga i način života.

Predloženo je i da se pozornost posveti analizi uzroka krize vjere te da se nastavi s promocijom Katekizma Katoličke Crkve i Koncilskih dokumenata. Za župe se predlaže održa-vanje pučkih misija gdje to bude moguće. Za detaljniju razra-du programa Godine vjere osnovana je posebna komisija.

Biskupski vikar za pastoral Matija Matičić upoznao je vi-jećnike s do sada učinjenim u godini koja je u Nadbiskupiji posvećena mladima. Uz projekt edukacije župnih animatora za mlade koji pohađa njih 17 iz desetak župa, mladi su se okupljali na dekanatskim susretima krizmanika te misama za početak školske i akademske godine. U župama se intenziv-no pripremaju za nacionalni susret u Sisku u svibnju, a sudje-luju i na dekanatskim pobožnostima križnog puta.

Nadbiskup Devčić istaknuo je kako bi se u župnom pa-storalu, uz mlade i obitelji, nužna pozornost trebala posvetiti i starima i nemoćnima. Tu je posebna uloga izvanrednih pri-čestitelja koji bi nedjeljom nakon mise trebali nositi pričest u kuće onih koji na misu ne mogu doći. Na taj se način svjedoči blizina župne zajednice bolesnim župljanima, po uzoru na prve kršćanske zajednice. „To je ujedno i buđenje svijesti o potrebitima u župi i poticaj da im se pomaže i na druge nači-ne. Trebamo uzeti u obzir činjenicu da je naša populacija sve starija, pa ima sve više nemoćnih i bolesnih i to treba imati u vidu s obzirom na pastoralno djelovanje“, rekao je nadbi-skup. U tu je svrhu potrebno dobro pripremiti osobe koje bi mogle dobiti mandat za službu donošenja pričesti bolesnici-ma u kuće, ali i cijelu župnu zajednicu.

Ravnatelj Svećeničkog doma mons. Nikola Uravić izvije-stio je da trenutno u njemu boravi osam umirovljenih svećeni-ka, ali predviđa se da će se brojka u narednom razdoblju po-većavati jer u Dom dolaze svećenici iz Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. Priprema jedanaest novih soba u bivšoj zgradi Teologije tako se pokazuje kao pravovremeno osiguravanje nužnih kapaciteta.

Ur.

Svećenička skupština

Mladi traže puninu istineDon Stojić je svećenicima objasnio da suvremeno društvo nosi i svoje specifičnosti, prilike i prepreke za djelovanje Crkve. „Papa Benedikt stalno upozorava na sekularizam i relativizam. To su dvije opasnosti svjetonazora današnjice, to je opasnost da zbog političke korektnosti prestanemo naviještati Krista.“

Nova evangelizacija i mladi bila je tema Svećeničke skupštine Riječke nadbisku-pije održane 12. ožujka u Domu pastoralnih susreta u Lovranu. O novoj evange-

lizaciji kroz prizmu rada s mladima govorio je don Damir Stojić studentski kapelan u Zagrebu koji redovito okuplja više stotina studenata te je progovorio iz iskustva rada s njima. Riječki nadbiskup Ivan Devčić podsjetio je da je u Nadbiskupiji u tijeku Godina mladih te je i većina pastoralnih susreta njima posvećena s ciljem da ih se potakne na snažnije uključivanje u župne zajednice.

Don Stojić je sve-ćenicima objasnio da suvremeno društvo nosi i svoje specifič-nosti, prilike i prepreke za djelovanje Crkve. „Papa Benedikt stalno upozorava na sekulari-zam i relativizam. To su dvije opasnosti svjeto-nazora današnjice, to je opasnost da zbog ko-rektnosti prestanemo naviještati Krista. On je puna istina, a Crkva je

čuvarica te istine. Danas nešto tako reći može biti osuđeno kao politički nekorektno. Zbog toga se često po-vlačimo, ali ne bi smjeli“, rekao je predavač. „Mladi danas traže puninu istine, ne relativizam. I sam sam dolazio u napast, radeći s njima, da im ne govorim radikalno, o pitanjima o kojima danas postoje drugačija razmišljanja. Ali tada sam vidio da oni žele biti upoznati s puninom nauka, sa svime što je danas sporno, od predbračne čistoće do umjetne oplodnje i abortusa.“

Istaknuo je sedam točaka koje treba imati na umu kada se pristupa mladima. Prva je činjenica da su mladi otvoreni duhovnosti i Bogu. Čak i ako ga odbijaju, ustvr-dio je Stojić. Pored toga treba im predstaviti Krista kao osobu, jer kršćanstvo je religija osobe, ne nekog puta ili apstrakcije. Pozvao je svećenike da slijede Isusov poziv „Ne bojte se“, i da evanđelje svjedoče radosno. Prevladati strahove prvi je korak evan-gelizacije, a Radosnu vijest potrebno je radosno i naviještati. „Istina je uvijek ista, metodologija se razlikuje. Ne možemo im više govoriti samo što smiju, a što ne smiju činiti. Moramo im objasniti da je kršćanstvo jedno veliko „da“, a to „da“ zatim podra-zumijeva i neka „ne“. Ako odlučiš biti kršćanin onda neke stvari ne smiješ činiti.“ Ista-knuo je i važnost svjedočenja ljubavi, jer kršćanstvo je ljubav. „Mladi prepoznaju kada netko izgara za nekog, to ih osvaja. Isus je pokazao što je ljubav, a svećenik je alter Christi, drugi Krist. Na nama je utjeloviti Kristovu ljubav.“ Na kraju, Stoić je upozorio i na moguća neslaganja društva s crkvenim naukom. „I na kraju ću reći, možda je malo preteška riječ, ali budite spremni na krv, na mučeništvo. Kako se kreću razmišljanja u društvu, izgleda da dolazi vrijeme progona. Zato moramo biti spremni izgarati, svje-dočiti i imati srce mučenika. To znači imati srce kao dijete da bi mogli dubinu Kristove poruke prenijeti jednostavno, kao dijete djeci.“

Nakon njega priopćenje o projektu „Animatori za mlade“ koji se ove godine provo-di u Riječkoj nadbiskupiji iznio je dr. Nikola Vranješ. Tečaj formacije župnih ani-

matora pohađa 17 mladih iz desetak župa, a predvodi ih vjeroučiteljica Ines Turković. Cilj je ovu skupinu mladih formirati ne samo u teološkom znanju nego kao cjelovite osobe. Na tečaj dolaze na preporuku župnika i trebali bi postati faktor zajedništva župe, surađivati sa župnikom i organizirati sadržaje za zajednicu. Uče uglavnom u radnim skupinama u kojima u dijalogu dobivaju ne samo znanje nego i iskustvo vje-re. Na taj način mogu izreći sebe i primiti iskustva drugih. U dijelu predviđenom za raspravu svećenici su iznijeli niz primjera i praktičnih pitanja o novim načinima evan-gelizacije, među koje spadaju i karizmatski pokreti.

D. D.

23 B

roj 3

/450

201

2.

RIJEČKA NADBISKUPIJAEdukacija mladih svećenika

Izazovi i mogućnosti naviještanja Evanđelja

Mladi svećenici Riječke metropolije, do 10 godina službe, od 12. do 14. ožujka u Domu pastoralnih susreta u Lovranu promišljali su o izazovima i mogućnostima konkretnog pastoralnog dje-lovanja za naviještanje i svje-dočenje Evanđelja. U tome su im, svojim izlaganjima, po-ticaje dali mr. Domagoj Ma-tošević, rektor zagrebačkog sjemeništa, dr. Milan Šimunović i dr. Milan Špehar, profesori na riječkoj Teologiji te mr. Marinko Barbiš, duhovnik i voditelj terapijske zajednice. Posjetili su ih i biskupi Metropolije, riječki nadbiskup Ivan Devčić, krčki biskup Valter Župan i gospićko-senjski Mile Bogović, potaknuvši ih da, s obzirom da su mladi, budu otvoreni novostima u pastoralu i zahtjevima suvremene Crkve i društva.

Mons. Šimunović govorio je o novim načinima evangelizacije u župnim zajednicama potaknuvši nužnost okupljanja u manje vjerničke krugove u koji-ma će promišljati o svom kršćanskom životu i svjedočenju. „Potreban je novi misionarski duh unutar župe, tradicionalne oblike pobožnosti živjeti novim apo-stolskim žarom. Uz to neizostavno je i osobno svjedočanstvo svećenika koji trebaju biti radosni navjestitelji evanđelja.“ Mons. Šimunović istaknuo je kako novo vrijeme zahtjeva prericanje u novi jezik temeljnog poklada vjere. Preda-vanje je završio usporedbom mladice i panja. „Unatoč teškoćama sadašnjeg trenutka Crkve i društva, tješi i raduje činjenica da na pomalo beživotnom panju stabla župne zajednice već izbijaju nove mladice koje Duh Sveti tjera preko novih crkvenih pokreta i zajednica.“

O novim pokretima i zajednicama govorio je mr. Barbiš podsjetivši da i sadašnji Papa i njegov prethodnik pozivaju na otvorenost takvim zajednicama jer su one posebni dar Crkvi. Ima ih mnogo, ali sve one daju novu dimenziju zajedništvu Crkve. Dr. Špehar je svećenike ohrabrio izlaganjem o stanju duha u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u pastoralnom radu. Istaknuo je kako uspjeh ne smije biti vrhovni cilj jer on sam može zavesti i udaljiti od Boga. U smislu duhovnosti i neuspjeh može biti poticajan za približavanje Bogu i bližnjemu. Neuspjeh ne smije obeshrabriti, ali razumljivo je da ga se ne smije niti olako shvatiti pa rezignirano prijeći u minimalizam. Mr. Domagoj Matošević prenio je svećenicima iskustva u evangelizaciji mladih uz rad s Biblijom.

Nadbiskupijsko pastoralno vijeće

Mnogo je učinjeno sa željom da mladi

susretnu Krista Članovi Pastoralnog vijeća Riječke nadbiskupije, na sjednici odr-

žanoj 17. ožujka u Nadbiskupskom domu u Rijeci raspravljali su o do-sadašnjim inicijativama u Godini mladih, te o prijedlozima za sljedeću pastoralnu godinu, Godinu vjere. Nakon izvješća biskupskog vikara za pastoral Matije Matičića, nadbiskup Ivan Devčić podsjetio je da je mnogo učinjeno sa željom da se pomogne mladima Krista upoznati i doživjeti. „Željeli smo potaknuti i svećenike da se više angažiraju u pastoralu mladih. Tu je, usko povezan, i pastoral obitelji kojemu treba posvećivati stalnu i još veću pažnju. Ured za obitelj nudi mnoge dobre programe, ali obiteljima i dalje treba pomagati.“ Istaknuo je kako kr-šćanski život u obitelji ne mogu nadomjestiti ni škola ni župa. „No, ne smijemo gubiti nadu. Sve su ovo dobri znaci koji će zasigurno uroditi i dobrim plodovima, ali uvijek moramo činiti više“, rekao je nadbiskup.

Biskupski vikar iznio je najvažnije pastoralne projekte učinjene u prvoj polovici Godine mladih među kojima se ističe projekt edukacije župnih animatora za mlade kojeg pohađa njih 17 iz desetak župa, a predvodi ih vjeroučiteljica Ines Turković. Na dekanatskoj i nadbiskupij-skoj razini mladi su se okupljali na dekanatskim susretima krizmanika te misama za početak školske i akademske godine. Bili su uključeni i u posebne inicijative kao što je bila suradnja sa zajednicom Cenacolo koja je u studenom u Rijeci predstavila svoj program i kazališnu pred-stavu. U adventu su mladi na Trsatu postavili izložbu slika i skulptura pod nazivom Mladi za Krista - suprotno potrošačkom duhu, a sudjelo-vali su i u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana i obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Holokausta. U župama se intenzivno pripremaju za nacionalni susret u Sisku u svibnju, a sudjeluju i na dekanatskim po-božnostima križnog puta. Nadbiskupijski mjesečnik Zvona pokrenuo je rubriku u kojoj predstavlja župne zajednice mladih, te objavljuje stručne članke o pastoralu mladih, podsjetio je Matičić.

Predstojnica Katehetskog ureda Ksenija Kovačević izvijestila je vijećnike o službenim posjetima školama i vjeroučiteljima koje je za-počela te ih planira završiti do kraja školske godine. Poticaj nadbi-skupa Devčića za takav projekt nadahnut je 20. obljetnicom uvođenja vjeronauka u škole koja je proslavljena početkom ove školske godine. Nakon značajne obljetnice potrebno je provesti detaljnu analizu pro-vedbe vjeronauka, rezultata koji se postižu i planova za daljnji rad.

Tajnik Vijeća Marijan Benković, pročitavši dijelove apostolskog pisma Benedikta XVI. „Porta fidei“, najavio je Godinu vjere koja će 11. listopada započeti u cijeloj Katoličkoj crkvi. Crkva u Hrvatskoj kra-jem godine planira zahvalno hodočašće u Rim koje će ujedno biti i svjedočenje povezano s Godinom vjere. U raspravi su vijećnici iznijeli zabrinutost zbog krize vjere koja je prisutna među vjernicima, kao i zbog javnih prozivki Crkve čime ju se želi prikazati nevjerodostojnom. Predložili su i da se ozbiljno istraži koji su uzroci krize te posebno pozvali vjernike laike na svjedočenje kako bi dokinuli predrasude da Crkvu čine samo svećenici.

D. D.

Duhovna obnova za svećenike

Naša je dužnost moliti za svijetSvećenici Riječke nadbiskupije okupili su se 28. ožujka na preduskrsnoj

duhovnoj obnovi u Bogoslovnom sjemeništu „Ivan Pavao II.“ u Rijeci. U du-hovnom nagovoru fra Ivica Petanjak svećenike je potaknuo na vjeru i moli-

tvu te na autentično svjedočenje Krista. „Danas smo pod velikim povećalom javnosti i medija. Ali koliko god nam se čini da nas proganjaju, a ponekad to i čine, toliko nam pomažu da se čistimo i živimo vjerodostojno. A naša je dužnost moliti za svijet. Tako nas i drugi vide, zato i od nas traže da se tako ponašamo. Sav svijet drži da smo mi oni koji mole, da bi stoga trebali biti bliže Bogu.“

Upozorio je da suvremeno društvo postavlja Crkvi mnoga pitanja i zbog toga je dobrodošla godina vjere u kojoj su svi vjernici pozvani dublje proučiti i upo-znati ono što vjeruju.

Otac kapucin istaknuo je da je, uz svo znanje i proučavanje, za prihva-ćanje Krista nužna vjera. Objasnio je da svećenici i teolozi Isusa Krista ne mogu proučavati kao neutralan objekt, bez vjere. „Vjera će uvijek biti misterij na ovom svijetu. Svjesni da nikad nećemo doći do savršenstva kojem bi trebali težiti, Bog često iznenadi često i većim darovima od onih koje smo htjeli. Ali, dakako to obično nije onako kako smo mi očekivali niti kada smo zamislili. A ponekad Božja volja ostane i nedokučiva.“ Svećenici su u kapeli riječkog Bo-goslovnog sjemeništa u tišini i molitvi promišljali o osobnom odnosu s Bogom te sudjelovali u pokorničkom bogoslužju.

24 B

roj 3

/450

201

2.PORUKA MLADIMA

Draga mladeži, Na svakom Svjetskom danu mladih doživljavamo iskustvo snažne rado-

sti, radosti zajedništva, radosti pripadnosti Kristu, radosti vjere. To je jedna od karak-teristika tih susreta. Možemo vidjeti njezi-nu veliku privlačnu snagu. U svijetu često označenom žalošću i nemirima, to je važ-no svjedočanstvo ljepote i pouzdanosti kr-šćanske vjere.

Crkva je pozvana svijetu donijeti radost, istinsku i trajnu radost, onu koju su anđeli navijestili pastirima u Betlehemu u noći Isu-sova rođenja (usp. Lk 2, 10): Bog nije samo govorio, nije samo činio čudesna znamenja u povijesti ljudskog roda, već nam se toliko približio da je postao jedan od nas i živio potpuno ljudskim životom. U ovim teškim vremenima, mnogi mladi oko vas imaju sil-nu potrebu osjetiti da je kršćanska poruka, poruka radosti i nade! Želim razmišljati s vama o toj radosti i kako je pronaći, da biste je mogli sve dublje živjeti i donositi je svima koje susrećete na svom životnom putu.

1. Naše je srce stvoreno za radost

Težnja k radosti je duboko utisnuta u čovjekovo srce. Daleko više od neposred-nih i prolaznih zadovoljstava, naše srce traži duboku, punu i trajnu radost, koja može dati “okus” našem životu.

A Gospodin nam svakog dana pruža mnoge jednostavne radosti: radost ži-vota, radost koja nas obuzima dok pro-matramo prirodne ljepote, radost zbog dobro obavljenog posla, radost služenja, radost iskrene i čiste ljubavi. Ako malo bolje pogledamo postoje i mnogi drugi razlozi za radost: lijepi obiteljski trenuci, prijateljsko dijeljenje, otkrivanje vlasti-tih talenata i postizanje dobrih rezultata, spoznaja da nas drugi cijene, prigode da iznesemo svoje mišljenje i da osjetimo da smo shvaćeni, osjećaj da smo korisni bližnjemu. Tu se mogu još ubrojiti i stje-canje novih znanja kroz učenje, širenje vlastitih obzora zahvaljujući putovanjima i susretima, mogućnost stvaranja plano-va za budućnost. Ali i iskustvo čitanja nekog književnog djela, divljenje nekom umjetničkom remek-djelu, slušanje glaz-be i sviranje nekog glazbala ili gledanje filma mogu nam priuštiti trenutke prave i istinske radosti.

2. Bog je izvor prave radosti

Zapravo, sve ono što nam donosi ra-dost, i one male svakodnevne i velike život-ne radosti, imaju svoj izvor u Bogu, premda to nije očito na prvi pogled. To je zato jer je Bog zajednica vječne ljubavi, on je beskraj-na radost koja nije zatvorena u samu sebe, već se širi i zahvaća one koje on ljubi i koji njega ljube. Bog nas je stvorio na svoju sliku iz ljubavi i da na nas izlije tu svoju ljubav, da nas ispuni svojom prisutnošću i svojom milošću.

Ta se beskrajna Božja ljubav prema svakom od nas očituje u punini u Isusu Kri-stu. U njemu se nalazi radost koju tražimo. U času Isusove muke, ta se ljubav očituje u svoj svojoj snazi. U posljednjim trenucima svoga zemaljskog života, dok je večerao sa svojim prijateljima, on kaže: “Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostani-te u mojoj ljubavi… To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (Iv 15, 9.11). Isus želi uvesti svoje učenike i svakoga od nas u punu ra-dost, onu radost koju dijeli s Ocem, da lju-bav kojom ga Otac ljubi bude u nama (usp. Iv 17, 26). Kršćanska se radost sastoji u tome da budemo otvoreni toj Božjoj ljubavi i pripa-damo njemu.

Evanđeljâ izvješćuju da su Marija Mag-dalena i druge žene pošle posjetiti grob u

kojem je Isus bio položen nakon svoje smrti. Anđeo im tada reče zapanjujuću vijest da je Isus uskrsnuo. Tada, kako bilježi evanđelist, otiđoše žurno s groba “te sa strahom i veli-kom radošću otrčaše javiti njegovim učeni-cima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: ‘Zdravo!’ One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone” (Mt 28, 8-9). To je radost spasenja koje im je dano: Krist je živ, on je onaj koji je pobijedio zlo, grijeh i smrt. On je prisutan među nama kao Uskr-sli, sve do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20). Zlo nema posljednju riječ o našem životu; vjera u Krista Spasitelja nam govori da Bož-ja ljubav pobjeđuje.

3. Sačuvati u srcu kršćansku radost

Sada nam se nameće pitanje: kako primiti i sačuvati taj dar duboke, duhovne radosti? Dragi mladi, neustrašivo se odva-žite dati mjesta u svom životu Isusu Kristu i njegovu evanđelju. To je put koji vodi unu-tarnjem miru i pravoj sreći, to je put prema pravom ostvarenju našeg života kao djece Božje, stvorene na njegovu sliku i priliku.

Dragi prijatelji, naučite se vidjeti kako Bog djeluje u vašim životima, otkrijte ga skrivenog u događajima svog svakodnev-nog života. Vjerujte da je on uvijek vjeran savezu kojeg je sklopio s vama na dan

Poruka pape Benedikta XVI. za 27. Svjetski dan mladih - Cvjetnica 2012.

“Radujte se u Gospodinu uvijek!” (Fil 4, 4)

Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana mladih nadahnuta je pozivom iz Poslanice svetog Pavla apostola Filipljanima: “Radujte se u Gospodinu uvijek!” (4, 4). Radost je, naime, u samom srcu kršćanskog iskustva.

25 B

roj 3

/450

201

2.

PORUKA MLADIMAvašeg krštenja. Znajte da vas on nikada neće napustiti. Često upravite svoj po-gled prema njemu. Na križu je dao svoj život jer vas ljubi. Promatranje tako velike ljubavi unosi u naša srca nadu i radost koju ništa ne može zatrti. Kršćanin ne može nikada biti žalostan, jer on je su-sreo Krista, koji je dao svoj život za njega.

Tražiti Gospodina i susresti ga u svom životu znači također prihvatiti njegovu riječ, koja je radost za srce. Nadalje, liturgija je savršeno mjesto na kojem Crkva izražava radost koju prima od Gospodina i prenosi je svijetu. Svake nedjelje, u euharistiji, kr-šćanske zajednice slave središnje otajstvo spasenja: Kristovu smrt i uskrsnuće.

4. Radost ljubavi

Dragi prijatelji, radost je duboko po-vezana s ljubavlju: to su dva nerazdvojna dara Duha Svetoga (usp. Gal 5, 23). Ljubav rađa radost, a radost je oblik ljubavi. Bla-žena Majka Terezija iz Kolkate, nadahnuta Isusovim riječima: “Blaženije je davati nego primati” (Dj 20, 35), govorila je: “Radost je mreža ljubavi kojom se love duše. Bog ljubi vesela darivatelja. I tko daje s veseljem više daje”. A sluga Božji Pavao VI. je pisao: “U samom Bogu sve je radost, jer je sve dar” (Ap. pobud. Gaudete in Domino, 9. svibnja 1975.).

Imajući pred očima razna područ-ja vašeg života, želim vam reći da ljubiti znači biti postojan, pouzdan, vjerno is-punjavati preuzete obaveze. I to, u prvom redu, vrijedi za prijateljstvo: naši prijatelji od nas očekuju da budemo iskreni, oda-ni, vjerni, jer je prava ljubav ustrajna tako-đer i nadasve u teškoćama. Isto vrijedi za rad, studije i službe koje obavljate. Vjer-nost i ustrajnost u dobru vode k radosti, premda ova ne dolazi uvijek odmah.

Da bismo ušli u radost ljubavi, pozvani smo također biti velikodušni, ne zadovolja-vati se s najmanjim, već uložiti cijelog sebe u životu i posebnu pozornost posvetiti naj-potrebitijima. Svijet treba stručne i veliko-dušne muškarce i žene, koji će se staviti u službu zajedničkog dobra. Uložite sav svoj napor u savjesno i ozbiljno učenje; njeguj-te svoje talente i već od sada ih stavljajte u službu bližnjemu. Tražite načine da svojim

doprinosom društvo učinite pravednijim i humanijim gdjegod se nalazili. Neka vas u čitavom životu vodi duh služenja, a ne traže-nje moći, materijalnog uspjeha i novca.

U vezi velikodušnosti moram spomenuti posebnu radost: riječ je o onoj radosti koju se osjeti kada se odgovori na poziv darovati čitav svoj život Gospodinu. Dragi prijatelji, neka vas ne bude strah Kristova poziva na redovnički, monaški i misionarski život ili svećeništvo. Budite sigurni da on ispunja radošću one koji odgovore na njegov poziv da napuste sve da bi bili s njim i posvetili se nepodijeljena srca služenju drugima. Velika je, isto tako, radost koju on daje muškarcu i ženi koji se potpuno predaju jedno drugom u braku da zasnuju obitelj i postanu znak Kristove ljubavi prema njegovoj Crkvi.

Želim vam dozvati u svijest još jedan, treći element koji će vas uvesti u radost lju-bavi; on se sastoji u tome da dopustimo da u našem životu i u životu naših zajednica ra-ste bratska ljubav. Postoji uska povezanost između zajedništva i radosti. Zauzmite se također da kršćanske zajednice mogu biti povlaštena mjesta dijeljenja, pažnje i uzaja-mne brižnosti.

5. Radost obraćenja

Dragi prijatelji, da bismo doživjeli pra-vu radost treba također prepoznati napasti koje nas od nje udaljavaju. Današnja kultura često čovjeka navodi da traži neposredne ciljeve, postignuća i zadovoljstva. Ona više potpomaže nepostojanost no ustrajnost u naporu i vjernost preuzetim obavezama. Poruke koje primate potiču potrošački men-talitet i obećavaju lažnu sreću. Iskustvo nas uči da posjedovanje stvari ne jamči sreću. Koliko je samo onih koji imaju obilje materi-jalnih dobara, a ipak ih u životu često muče očaj, tuga i osjećaj neispunjenosti i prazni-ne! Da bismo ostali u radosti, pozvani smo živjeti u ljubavi i istini, živjeti u Bogu.

A Božja je volja da mi budemo sretni. Zbog toga nam je dao konkretne putokaze za naš put: zapovijedi. Kada ih se pridrža-vamo tada nalazimo put života i sreće. Na prvi se pogled može činiti da je to tek skup zabrana, malne prepreka slobodi. No ako o njima malo pomnije razmislimo, u svje-tlu Kristove poruke, uviđamo da je to skup

osnovnih i dragocjenih životnih pravila koje vode sretnom životu, ostvarenom prema Božjem naumu.

Ponekad nije lako kršćanski živjeti i u svojem zauzimanju da budemo vjerni Gos-podinu nailazimo na prepreke a katkad i pa-damo. No, Bog nas, u svojem milosrđu, ne napušta, već nam uvijek pruža mogućnost vratiti se njemu, pomiriti se s njim, iskusiti radost ljubavi Boga koji oprašta i ponovno nas prima u svoje očinsko krilo. Draga mla-deži, često pristupajte sakramentu pokore i pomirenja!

6. Radost u kušnjama

Ipak, na kraju, mogli bi se zapitati je li doista moguće živjeti radosno i usred tolikih kušnji života, osobito onih najbolnijih i tajan-stvenih. Pitamo se donosi li nasljedovanje Gospodina i pouzdavanje u Boga uvijek sreću.

Svjedočanstva mnogih vjernika po-kazuju kako pravi kršćanin nije nikada očajan i žalostan, čak ni kada se suočava s najtežim kušnjama. Ona pokazuju da kršćanska radost nije bijeg od stvarno-sti, već nadnaravna snaga koja nam po-maže nositi se sa svakodnevnim teško-ćama. Znamo da je raspeti i uskrsli Krist s nama, on je uvijek naš vjerni prijatelj. Kada sudjelujemo u njegovim patnjama, sudjelujemo također u njegovoj slavi. S njim i u njemu, patnja se preobražava u ljubav. A tamo nalazimo radost (usp. Kol 1, 24).

7. Svjedoci radosti

Dragi prijatelji, na kraju vas želim po-zvati da budete misionari radosti. Ne može-mo biti sretni ako drugi nisu sretni. Radost se dakle mora dijeliti. Pođite i ispripovijedaj-te ostalim mladima svoju radost da ste našli ono dragocjeno blago koje je sâm Isus.

Kršćanstvo se ponekad prikazuje kao prijedlog života koji guši našu slobodu, koji se protivi našoj želji za srećom i radošću. No to jednostavno nije istina! Kršćani su muškarci i žene koji su istinski sretni jer zna-ju da nisu nikada sami. Znaju da ih uvijek Bog drži u svojoj ruci.

Papa Benedikt XVI.

Mladi svjedociDonosi li nasljedovanje Gospodina i pouzdavanje u Boga uvijek sreću? Odgovor na to pitanje možemo naći u nekim iskustvima

mladih poput vas koji su upravo u Kristu našli svjetlo koje može dati snagu i nadu, čak i u najtežim situacijama. Blaženi Pier Giorgio Frassati (1901.-1925.) iskusio je mnoge kušnje u svojem kratkom životu, među kojima i zaljubljenost koja mu je

zadala duboku bol u srcu. Upravo u toj situaciji, pisao je sestri: “Pitaš me jesam li sretan; a kako da ne budem!? Sve dok mi vjera daje snagu ja sam sretan! Svaki katolik mora biti sretan… Svrha zbog koje smo stvoreni sa sobom nosi put posut s mnogo trnja, ali to nije žalostan put. To je radost, čak i kada uključuje bol” (Pismo sestri Luciani, Torino, 14. veljače 1925.). A blaženi Ivan Pavao II., predstav-ljajući Frassatija kao uzor, o njemu je rekao slijedeće: “bio je mladić koji je zračio radošću, radošću kojom je uspio prebroditi mnoge teškoće u svom životu” (Obraćanje mladima, Torino, 13. travnja 1980.).

Vremenski nam je bliža mlada Chiara Badano (1971.-1990.), koja je nedavno proglašena blaženom. Ona je iskusila kako se bol može preobraziti ljubavlju i na tajanstven se način ispuniti radošću. U dobi od 18 godina, dok je mnogo trpjela od karcinoma, Chiara se molila Duhu Svetom i zagovarala za mlade pokreta kojem je pripadala. Molila je Boga ne samo za vlastito ozdravljenje, nego i da svojim Duhom prosvijetli sve te mlade i da im dadne mudrost i svjetlo: “Bio je to stvarno čas Božje prisutnosti. Moje tijelo je silno trpjelo, ali je duša pjevala” (Pismo Chari Lubich, Sassello, 20. prosinca 1989.). Ključ njezina mira i njezine radosti bilo je potpuno pouzdanje u Gospodina i prihvaćanje također bolesti kao tajanstvenog izraza njegove volje za njezino dobro i za dobro sviju. Često je ponavljala: “Gospodine, ako ti to želiš, tada to želim i ja”.

26 B

roj 3

/450

201

2.KRIŽNI PUT MLADIH

Riječki križni putPrvostolni, Trsatski i Kastavski dekanat

Svijet treba svjedoke vjereViše stotina vjernika sudjelovalo je 31. ožujka na VIII. riječkom plani-

narskom križnome putu koji su organizirali Akademsko katoličko društvo “Jeronim” i Zdrug katoličkih skauta, u suradnji s Riječkom nadbiskupijom. Križ je i ove godine iz katedrale sv. Vida prvi ponio riječki nadbiskup Ivan Devčić, a putem, preko Kalvarije, sv. Katarine, Pulca, Velog vrha i Donje Drenove izmjenjivali su se vjernici. „Današnje društvo treba svjedoke vjere“, rekao je na jednoj od postaja nadbiskup, obraćajući se krizmanicima koji su sudjelovali u toj oživljenoj pobožnosti, koju su započeli članovi bratovštine Čudotvornog križa još u 17. stoljeću.

Osim krizmanicima, postaje su bile posvećene obiteljima, duhovnim zvanjima, mladima, braniteljima, pa su se tako vjernici na pretposljednjoj postaji prisjetili Josipa Jovića, na obljetnicu dana kada je život dao za obranu Domovine. Tradicionalno, veliki broj vjernika, njih oko 400, na pola puta, kod crkve sv. Katarine na Pulcu s okrjepom su dočekali vjernici župe sv. Luke, a po završetku križnoga puta i mise, osvježenje su im pripremile sestre Presvetog Srca Isusova.

Misno slavlje u crkvi Gospe Karmelske na Donjoj Drenovi predvodio je nadbiskup Devčić sa svećenicima Riječke nadbiskupije koji su sudjelovali u križnom putu. Nadbiskup je zahvalio organizatorima na inicijativi kojom se htjelo ne samo oživjeti staru pobožnost, nego i upozoriti na derutnost riječ-ke Kalvarije. Riječki planinarski Križni put ujedinjuje vjernike u onome što je Gospodin uvijek činio. “Došao je ukloniti razdor među ljudima i zato je Isus umro na križu. Uz Njegovu pomoć možemo pobijediti razdijeljenost u sebi, pomiriti naše obitelji kojima prijete razvodi, obiteljsko nasilje i razdori”, poručio je riječki nadbiskup, ponovivši da su današnjem vremenu potrebni svjedoci vjere.

Opatijski dekanatOko dvadesetak mladih (i onih koji se još uvijek osjećaju mladima) iz Opatijskoga

dekanata okupilo se 17. ožujka u župi sv. Andrije u Mošćeničkoj Dragi. U kapelici svete Marine prisutne su pozdravili domaći župnik Marijan Galović i dekan Matija Rašpica.

Nakon prigodne uvodne molitve zaputili su se prema Svetom Ivanu gdje je na temeljima nekadašnje crkvice svetoga Ivana župnik predvodio kratku molitvu. Mladi su se nakon toga po stepenicama zaputili prema Mošćenicama. U župnoj crkvi je održana pobožnost križnoga puta. Poslije okrepe za dušu slijedila je i okrepa za tijelo. U župnom je stanu nastavljeno druženje uz kolače.

Križni put Grobinščine»Probudi se Grobnišćino«, naziv je četvrtog, već tradicionalnog križnog puta grob-

ničkim krajem. Brojni stanovnici općina Jelenje i Čavle, ali i šire, odazvali su se pozivu župa u Cerniku, Gradu Grobniku i Jelenju za sudjelovanje na križnom putu Grobnišćine. U križni put Grobinšćine svake se godine uključuje sve više vjernika. „Izgleda da kad nešto nije klasično, uobičajeno, onda ljudima predstavlja izazov. U ovaj križni put tre-ba uložiti puno vremena i snage, a izgleda da to vjernicima paše”, rekao je župnik Sanjin Francetić.

Crikvenički dekanat Mladi Crikveničkog dekanata okupili su se 7. ožujka na pobožnosti Križnoga puta

već tradicionalno prohodavši put od Crikvenice do Selca. Sudjelovalo je osamdesetak mladih, većinom srednjoškolaca.

U pobožnosti, pjesmi i molitvi, mladi su krenuli u susret najvećem kršćanskom blagdanu, Uskrsu. Okupljanje mladih na Križnom putu bilo je i način priprave za naci-onalni susret u Sisku. Nakon križnog puta pristupili su sakramentu pomirenja u župnoj crkvi u Selcu. Na Križnom putu sudjelovali su i svećenici dekanata, a organizator je bio biskupski vikar za pastoral Matija Matičić.

Delnički dekanatU organizaciji križnog puta mladih Delničkog dekanata sudjelovala je delnička

srednja škola, zahvaljujući ravnatelju Zvonimiru Imgrundu, kako bi se obuhvatili mla-di cijelog dekanata. Mlade su okupile vjeroučiteljice Maja Štimac i Jelena Janeš te župnik iz Ravne Gore Robert Riemann koji je predvodio križni put. Priključila se i vje-roučiteljica Tajana Jauk s lokvarskim krizmanicima te svećenik Ivan Milardović koji je svirao orgulje.

U riječkom Hospiciju za palijativnu skrb 5. ožujka zapo-čele su edukacije volontera koji žele pomagati u radu ove ustanove. Na susretu je sudjelovalo 15 studentica

i studenata medicine, a predavanje o palijativnoj skrbi odr-žala im je liječnica dr. Julijana Franinović Marković. S obzi-rom da se uređenje Hospicija koji nosi ime „Marija Kozulić“ privodi kraju, okupljanje personala je povjereno dr. Karmen Lončarek, liječnici i profesorici na Medicinskom fakultetu u Rijeci te s. Danijeli Orbanić. Prema procjenama dr. Lončarek, za rad hospicija kapaciteta 14 kreveta bilo bi potrebno 18 medicinskih sestara, glavna sestra, liječnik, socijalni radnik i psiholog. Duhovnu potporu, onima koji to zatraže, pružat će župnici i umirovljeni svećenici ili predstavnici drugih vjerskih zajednica, a nužni su i volonteri.

Dr. Lončarek je istaknula da su uvjeti rada i događanja u hospiciju specifični i često vrlo stresni, stoga će nastojati zaposliti osobe s iskustvom. „Tražimo iskusne medicinske se-stre i nastojat ćemo povući osobe koje već rade u bolnicama i staračkim domovima, u dogovoru s tim ustanovama. Poseb-na priča su volonteri, oni su nužni u radu ovakve ustanove, oni daju jednu dodatnu kvalitetu koja izvire iz njihove dobre volje i želje da pomognu. No, volonteri moraju proći dobru eduka-ciju, nitko nespreman ne može raditi u hospiciju.“ Volonteri će se za sada educirati u okviru hospicija, ali očekuje se da palijativna skrb postane i kolegij na Medicinskom fakultetu u Rijeci.

Nužnost pripreme istaknula je i dr. Franinović Marković koja je studentima govorila o posebnostima palijativne skrbi u usporedbi s bolničkim liječenjem. Palijativna skrb je briga

za bolesne u posljednjem stadiju uznapredovale i progresivne bo-lesti kojima medicina više ne može pomoći. Usmjerena je kvaliteti života bolesnika, posvećena njegovoj cjelovitoj osobi te uključuje i njemu bliske osobe. „Za to je nužan multiprofesionalni timski rad, to ne može raditi jedna osoba. Uključuje fizičku, psihičku, socijalnu i duhovnu razinu skrbi. Uz liječnike, psihologe, medicinsko osoblje i volontere u palijativnu skrb uključuje se i obitelj pacijenta.“

Upozorila je volontere na izazove rada s pacijentima koji se su-očavaju s teškom bolesti i smrću. „Prolaze kroz razna psihološka stanja, od negacije do panike, javlja se pitanje smisla života i pat-nje, preispituju svoje postupke, pokazuju želju za praštanjem, po-mirenjem s ljudima i s Bogom. Morate biti spremni na najrazličitije situacije i reakcije, ali radeći s njima sudjelujete u uistinu važnim trenucima ljudskog života. Palijativna skrb nešto je najdragocjenije što ljudsko biće može pružiti drugome“, zaključila je dr. Franinović Marković.

Hospicij „Marija Kozulić“

Započele edukacije volontera za Hospicij

Dr. Franinović Marković upozorila je volontere na izazove rada s pacijentima koji se suočavaju s teškom bolesti

i smrću. „Morate biti spremni na najrazličitije situacije i reakcije, ali radeći s njima sudjelujete u uistinu važnim

trenucima ljudskog života.“

Prema procjenama dr. Lončarek, za rad hospicija kapaciteta 14 kreveta bilo bi potrebno 18 medicinskih sestara, glavna sestra, liječnik, socijalni radnik i psiholog. Duhovnu potporu, onima koji to zatraže, pružat će

župnici i umirovljeni svećenici ili predstavnici drugih vjerskih zajednica, a nužni su i volonteri.

Uskrs 2012. u znaku dubrovačke pisaniceNakon dobrog prijema prošlogodišnje serije poštanskih maraka posvećenih Uskrsu i ove go-

dine „Hrvatske pošte“ podarile su nam novu uskrsnu marku, ovog puta s motivom dubrovačke pisanice! Još za pape Grgura Velikog (540.- 604.), zapisano je na informativnom listiću koji prati marku iz pera povjesničarke umjetnosti dr. Željke Čorak, sugerirano je svećenicima da u kršćan-ske svetkovine, gdje god je to moguće, ugrade elemente lokalnih folklornih tradicija. Jedan od najrasprostranjenijih atributa uskrsnih blagdana jest jaje, u kojem su, uz bjelanjak i žumanjak spremljena tisućljeća nade i vjere, a kojim se nada i vjera daruju kad se razmjenjuju uskrsne pisa-nice. Oblikovanje marke na temu dubrovačke pisanice, u gnijezdu, obojene prirodnim crvenilom domaćeg luka, djelo je dizajnerice Alenke Lalić iz Zagreba. Marka je nominalne vrijednosti 3,10 kn, a u višebojnom ofsetnom tisku tiskala je Tiskara Zrinski d.d. Čakovec u nakladi od 180.000 primjeraka.

A. Frković

U povodu 12. godišnjice smrti Ive Robića 10. ožujka u njegovoj bivšoj kući, sada kapeli sv. Ivana od Boga, u Ičićima misu je predvodio

riječki nadbiskup Ivan Devčić, a u znak sjećanja na legendarnog pjevača održan je i spomen koncert na kojemu su izvođači otpjevali nezaboravne Robi-ćeve pjesme. Pokojni Robić svoju je kuću ostavio mjesnoj Crkvi i ona je trenutno jedini sakralni objekt u župi sv. Josipa. Da je dobro učinio, složio se i opatijski gradonačelnik Ivo Dujmić koji je istaknuo da je ovim činom Robić omogućio da njegova kuća postane mjesto zajedništva. Najavio je mogućnost gradnje župne crkve u Ičićima, za koju postoji mje-sto predviđeno prostornim planom, a Grad Opatija će osigurati i dokumentaciju za zemljište.

Nadbiskup je u propovijedi, na osnovu liturgij-skih čitanja, okupljenima govorio o prve tri Božje zapovijedi. Idolopoklonstvo, psovke i nepoštivanje nedjelje i danas su vrlo aktualna pitanja suvreme-nog društva. Posebno se osvrnuo na nedjelju koja kao neradni dan ima svoje vjersko, ali i sociološko značenje. „Tako shvaćena nedjelja ima oslobađaju-ću ulogu. Otkrijmo njezino značenje i danas. Crkva neradnu nedjelju traži zbog čovjeka, ne samo zbog vjernika. Iako joj se zbog te inicijative podvaljuje da to čini kako bi više ljudi bilo u crkvama, to nije istina. Crkva to traži prvenstveno zbog radnica u trgovina-

ma, koje nedjeljom ne mogu biti sa svojim obitelji-ma. Neradna nedjelja, za one službe koje nisu nuž-ne, danas je važno pitanje koje se mora sagledati u cjelini. Budimo toga svjesni i nastojmo da nam ne-djelja bude dan kada štujemo Boga i kada se jedni drugima posvećujemo“, rekao je nadbiskup.

Tumačeći prvu zapovijed o štovanju jedinog pravog Boga podsjetio je da se ljudi oduvijek, pa tako i danas klanjanju raznim idolima. „Danas su to novac, moć, karijera, kuća. Klanjajući se njima zanemarujemo pravoga Boga i istinske vrijednosti. Zato se moramo zapitati tko je moj Bog? Mnogi da-nas govore da ne osjećaju Božju blizinu. Korizma je pravo vrijeme za ukloniti zapreke koje nas priječe da čujemo Božji govor i osjetimo njegovu blizinu.“ Nadbiskup je župu posjetio u okviru redovitih pa-stirskih vizitacija župama Opatijskog dekanata, a uz župnika domaćina Jaroslawa Wilczynskog, suslavili su i svećenici okolnih župa.

Na kraju mise nadbiskupu je cvijeće uručila Ljubica Katava ispred Pokreta Božanskog milosrđa. Članovi se već 7 godina svake

posljednje subote u mjesecu susreću na molitvi u kapeli sv. Ivana od Boga u Ičićima. Pored toga bave se i karitativnim radom, pomažu trudnicama i maj-kama s malom djecom, skupljaju hranu i odjeću, posjećuju i mole za umiruće.

Misa u kapeli kuće Ive RobićaUz brojne poklonike šansona i šlagera, Ive i Marte Robić redovito se sjete i župljani Ičića. U župi koja nije imala sakralnih objekata niti mjesta za molitvu župljani se sada redovito okupljaju na euharistiji u kući u kojoj su supružnici Robić dugi niz godina živjeli.

Nakon smrti Ive, ispunjajući njegovu želju, Marta je kuću

poklonila Riječkoj nadbiskupiji te je u njoj u prosincu

2003. godine blagoslovljena

kapelica sv. Ivana od Boga uređena u prizemlju kuće.

Prepoznavši pastoralne potrebe

župe Ičići Marta i Ivo Robić željeli su na

ovaj način zahvaliti Crkvi i ustupiti joj

dio svoje povijesti. Riječka nadbiskupija

pomagala je Marti za života, a sada

brine za zajedničku grobnicu Robićevih.

Na kraju mise nadbiskupu je cvijeće uručila Ljubica Katava ispred Pokreta Božanskog milosrđa.