9_rifin_stojanov

403

Dragoljub Stojanov�

KIBERNETSKI NEOKOLONIJALIZAM II: IMF i transnacionalne korporacije (TNK) –

partneri na globalnom planu

Sažetak

U uvjetima globalizacije svjetskoga gospodarstva, tj. u uvjetima kibernetskog neokolonijalizma položaj male srednje razvijene zemlje dobiva nove dimenzije: izbor strategije gospodarskog rasta i razvitka u uvjetima funkcionalne integracije svjetske ekonomije nije stvar izbora dotične zemlje. Njezina razvojna i ekonomska politika nije izolirana, neovisna i vođena nacionalnim interesima. Mijenja se njezina dimenzija komparativnih prednosti. Ona postaje ne samo price taker, nego je i rule taker. Ako je k tome zemlja i zadužena, kao što je Republika Hrvatska, onda ona mora formulirati svoju gospodarsku strategiju i svoju ekonomsku politiku na taj način da što manje odstupa od pravila igre koja diktiraju temeljni subjekti svjetske ekonomije, a to su danas transnacionalne korporacije. Svakako, u prijelaznom razdoblju k punoj globalizaciji svjetskoga gospodarstva to su i velike zemlje, osobito supersile, koje su kako price settersi tako i rule makersi.

� Dr. sc. Dragoljub Stojanov, redoviti profesor, Ekonomski fakultet Rijeka

UDK 330.46 339.732.4

339.9.012.4384

Dragoljub Stojanov: Kibernetski neokolonijalizam II... EKONOMIJA / ECONOMICS, �4 (2) str. 403-430 (2008) www.rifin.com404

Ključne riječi: globalizacija, dominacija, ovisnost, transnacionalne korporacije, kapital, ekonomska teorija

Uvodne napomene

Zakonitosti tržišnoga gospodarstva ne mijenjaju se već stoljećima. Unutarnje snage robne proizvodnje ostale su iste. Godina 2008. – prijeteća recesija, najnoviji potezi administracije predsjednika Busha, rezanje kamata od strane FED-a, pozicija dolara, uloga inozemnih investicija – sve to neodoljivo podsjeća na već viđeno u povijesti svjetskoga gospodarstva. Stoga, okosnicu ovoga rada čini rad objavljen u časopisu Međunarodni problemi 1984. pod naslovom Kibernetski neokolonijalizam: Međunarodni monetarni fond i transnacionalne korporacije partneri na globalnom planu. Drugi dio rada ilustracija je zakonitosti ponašanja kapitalističkoga gospodarstva u današnje vrijeme. Prilog ilustrira zakonitosti funkcioniranja tržišnoga gospodarstva koje se potvrđuju 2008. godine i u stavovima nobelovca Stiglitza. Zato smo ovaj rad naslovili Kibernetski neokolonijalizam II.

Zapanjujuća je sličnost pozicije dolara i američkoga gospodarstva nekad i danas. Velika je razlika u poziciji i ulozi IMF-a i TNK-a u suvremenom neokolonijalizmu, kada „funkcionalna integracija svjetske ekonomije“ derogira neoklasičnu ekonomsku teoriju, teoriju komparativnih prednosti i teorije međunarodne trgovine te kada vodeći subjekti svjetskoga gospodarstva (TNK) vode igru na svjetskoj ekonomskoj sceni.

U uvjetima kolonijalizma XIX. stoljeća ovisne zemlje nisu mogle imati neovisnu strategiju gospodarskog rasta. U uvjetima kibernetskog neokolonijalizma XX. i posebice XXI. stoljeća povijest se ponavlja. Danas neovisne zemlje imaju ovisnu strategiju razvitka. Te zemlje zapravo nemaju gospodarsku strategiju jer je hands off koncepcija ekonomskog rasta u stvari strategija bez strategije. U svemu tome ponašanje IMF-a vidljivo, pored ostaloga, u Washingtonskom konsenzusu, PRSP-u, različitim stabilizacijskim programima

405Dragoljub Stojanov: Kibernetski neokolonijalizam II... EKONOMIJA / ECONOMICS, �4 (2) str. 403-430 (2008) www.rifin.com

sugeriranim (nametnutim) manje razvijenim zemljama, u funkciji je gospodarskih potreba razvijenih zemalja ili bolje rečeno ekonomske supersile. Nekada je to bio UK, a danas je to SAD. U obama slučajevima, kao i u svakom drugom sličnom slučaju, kolonijalizam je nezaobilazni dio strategije „jakih“ u postizanju njihovih gospodarskih ciljeva.

I. Hipoteza i realnost-kibernetski neokolonijalizam I �

Svijet naših dana suočen je s opasnošću od najvećega ekonomskog sloma. Mogli bismo reći da je ekonomska politika SAD-a izazvala i zaoštrila ekonomsku krizu, svakako bar na relaciji sa zemljama u razvoju.

Međutim, može se postaviti i teza o tome da u uvjetima robne proizvodnje američka ekonomska politika ne predstavlja ništa drugo nego bolan ali neizbježan lijek u slučaju kada se gospodarstvo nađe na vrhu ciklične i strukturne krize. Kada govorimo o robnoj proizvodnji, onda imamo na umu tržišna gospodarstva s kapitalističkim načinom proizvodnje, gospodarstva čiji je osnovni pokretač proizvodnje profit.

Razmatrajući MRSP koncepciju (Monetarizam, Ratex, Suplly Side Economics, Portfolio) koja se realizira u vidu antiinflacijskog programa SAD-a, a na međunarodnom planu u vidu antiinflacijskog plana IMF-a, možemo postaviti pitanje: Što bi se dogodilo s pojedinom nacionalnom ekonomijom (američkom na primjer) da je nastavila s kejn-zijanskom ekonomskom terapijom? Respektirajući ciklični aspekt razvoja robne profiterske ekonomije, mislimo da bi kejnzijanska terapija postala kontraproduktivna, posebno nakon dostizanja faze stagflacije. Ona zapravo potiče stagflaciju nakon određene faze gospodarskog ciklusa, čime obeshrabruje investicijsku aktivnost i akumulaciju. Na drugoj strani, kejnzijanska terapija u fazi »pretjerane proizvodnje« podgrijava zahtjeve za porastom nadnica i novom emisijom novca. Time se uvećava problem nezaposlenosti.2 Ovaj dio rada objavljen je �984. u časopisu Međunarodni problemi pod naslovom Kibernetski neokolonijalizam : Međunarodni monetarni fond i transnacionalne korporacije partneri na globalnom planu.


1. ZAKONITOSTI

Tzv. reganomika »gura« gospodarstvo niz stube na razinu za koju se procjenjuje da je socijalno i politički podnošljiva. Osnovni zadatak takve ekonomske politike, koju smo nazvali MRSP koncepcija, jest stvaranje pogodne klime za profitonosna ulaganja. Na kraju faze uspona gospodarskog ciklusa, u fazi tzv. pretjerane proizvodnje, gospodarstvo je „pregrijano“. Tržišnoj ekonomiji potrebne su niže cijene inputa, niže cijene sirovina, niža kamata, niže nadnice, ali i niža stopa inflacije u cjelini. Zašto? Poznato je da u uvjetima visoke inflacije sklonost štednji opada, dok sklonost potrošnji raste. Međutim, pojačava se neproizvodna potrošnja. U procesu portfelj selekcije vlasnici imovine ulažu svoj kapital u zlato, nekretnine, trajna potrošna dobra. S aspekta poduzetnika postavlja se pitanje: Je li moguće u uvjetima visoke inflacije, ili bolje rečeno stragflacije, i vi-sokih kamatnih stopa ostvariti takav profit da se mogu vratiti kamate i ostvariti zadovoljavajuća zarada, tj. takva zarada koja bar osigurava reafirmaciju principa „kapitalističkog komunizma“: na jednak kapital jednak profit? Podsjetimo se Marxova stava da se kamata plaća iz profita. Dakle, profit mora biti veći od kamate da bi se kapital plasirao kao industrijski, a ne kao novčani kapital. Sljedeće pitanje glasi: Kako je moguće metodama ekonomske politike stvoriti uvjete za profitonosna ulaganja kada je gospodarstvo već dostiglo fazu stagflacije? Da bi se gospodarstvo dovelo u stanje profitonosne klime, potrebno je kombinirati i aplicirati znanja različitih škola.

Ukratko, scenarij je sljedeći: �. Monetarizam: visokim kamatama vodi se borba protiv inflacije. Time se stvara perspektiva da realne kamate budu niske. 2. Racionalna očekivanja (Ratex): javnost i poduzetnici dugo su živjeli u uvjetima inflacije. Monetarna politika mora


biti odlučna da bi uvjerila javnost u dosljednost provođenja antiinflacijske politike.3. Ekonomija ponude (Suplly Side Economics): uz manju državnu intervenciju i uz manja zahvaćanja u prihode korporacija, ostaje kompanijama više sredstava za samofinanciranje, čime se potiču investicije. 4. Portfelj selekcija: računajući na stabilne uvjete privređivanja, vlasnici kapitala vraćaju svoj kapital iz nekretnina, iz novčanog kapitala u industrijski kapital.5. Kejnzijanizam (dopuna MRSP koncepcije i njezino unapređenje u MRSPK koncepciju): porastom monetarne mase utječe se na snižavanje kamatne stope s jedne te na snižavanje realnih nadnica s druge strane. Tako se priprema teren za profitonosna ulaganja. (Ponašanje FED-a siječnja 2008.) Međutim, nikako se ne smije zaboraviti da u tijeku takvog procesa, tj. provođenjem takve ekonomske politike (koja predstavlja zapravo dozirani slom), dolazi do koncentracije i centralizacije kapitala. U naše vrijeme dolazi do treće tehnološke revolucije. Ciklus se zaokružuje. Organski sustav kapitala i perspektive gospodarske strukture mijenjaju se. Povećava se nezaposlenost, rastu socijalne i političke tenzije – to je cijena stvaranja profitonosne klime. Monopoli koji su se formirali do gigantskih razmjera nakon II. svjetskog rata, a koji su posljednjih dvadesetak godina prerasli u transnacionalne korporacije, podržavaju antiinflacijsku ekonomsku politiku na globalnom, svjetskom planu. U to-me nalaze potporu Međunarodnoga monetarnog fonda. Kapital se globalizira. Njemu je potrebna profitonosna klima na globalnoj, svjetskoj razini. Zemlje u razvoju, dužnici, postaju meta neokolonijalizma transnacionalnih korporacija, tj. kibernetskog neokolonijalizma. Priroda kapitalističkog načina proizvodnje ostala je ista kao što je bila u XIX. stoljeću, samo su pojavni oblici novi. Neokolonijalizam međunarodne podjele rada nacionalnih gospodarstava zamjenjuje se neokolonijalnom internacionalizacijom podjele rada između transnacionalnog kapitala. Cilj ostaje isti – profit.


�. ZAKONITOSTI I EKONOMSKA POLITIKA

Analizom različitih teorija ekonomske politike kao što su kejnzijanizam, monetarizam, ratex ili ekonomija ponude na jednoj strani, te analizom Marxove ekonomske teorije na drugoj strani, čini se da se između njih ne mogu povući nikakve paralele, odnosno da se one isključuju. Međutim, mislimo da, s obzirom na zakonitost cikličnog kretanja kapitalističkoga gospodarstva (osobito u tzv. dugim valovima između spomenutih teorija ekonomske politike), možemo pronaći i zajednički nazivnik – što je i normalno kada se ima u vidu da sve teorije zapravo govore o robnoj proizvodnji i njezinim zakonitostima.3 U stanju gospodarske ravnoteže u svim školama agregatna potražnja jednaka je agregatnoj ponudi. A) Prema neoklasičarima taj odnos može se prikazati kao jednadžba:

MSV = PQ (potražnja) = (ponuda),

gdje je: MS = monetarna ponuda V = brzina optjecaja novca P = cijeneQ = proizvodnja.

B) Prema Keynesu uvjet ravnoteže postoji kada je: Y = C + I + G + (X - M),

ako je (X - M) jednako nula i ako zanemarimo državne izdatke, tj. ako je G = O, tada je: y = C + I,

3 Zaključna razmatranja iz knjige u pripremi: Ekonomska kriza i ekonomska politika : neoklasičari, Keynes, Friedman, Marx, Informator, Zagreb, 1985.


a , ako (C + I) nominiramo kao apsorpciju, onda je: Y = A

(ponuda) = (potražnja), gdje je:Y = dohodakC = potrošnjaI = investicijeX = izvozG = državni izdaciM = uvoz A = apsorpcija.

Sukladno monetaristima uvjet ravnoteže jest da je: MS = Md,

gdje je Md = f (Y, i, P), dok (MS) predstavlja potražnju, a ( Md) ponudu.

C) Sukladno Marxovim uvjetima gospodarske ravnoteže, gospodarska ravnoteža (ako bismo je pokušali izraziti suvremenom terminologijom) bila bi uspostavljena kada je:

Y = Ck + Vk + m, gdje je: Y = godišnji proizvodCk = konstantni kapitalVk = varijabilni kapitalm = višak vrijednosti. Ako je (Vk + m) novostvorena vrijednost koja se dijeli na: osobnu potrošnju radnika (najamninu) i višak rada, koji se dalje dijeli na osobnu potrošnju kapitalista i investicijsku potrošnju, onda (Vk + m) postaje Vk = osobna potrošnja radnika + m = osobna potrošnja kapitalista + investicijska potrošnja, a jednadžba


Y = Ck + Vk + mmože se napisati kao

Y = C + I, gdje je C = osobna potrošnja (radnika + kapitalista), a I = investicijska potrošnja. Drugi način izražavanja agregatne ravnoteže nacionalnoga gospodarstva sukladno Marxu mogao bi biti:

MS (potražnja) ZQP (ponuda), pri čemu je (ZQP) suma robnih cijena uz konstantnu brzinu optjecaja novca. Izraz (ZQP) predstavlja ponudu uz unaprijed utvrđene cijene roba. Vrijednosti ukupnoga društvenog proizvoda:

Y = Ck + Vk + m ili ZQP treba korespondirati odgovarajuća monetarna masa (MS). Osnovni pokretač proizvodnje jest profit, odnosno razlika između prodajne cijene i cijene koštanja. U svim pristupima, teorijama ekonomske politike i ekonomskim teorijama (Marx, Keynes, Friedman) pretpostavlja se dani tehnički sustav kapitala u jednome gospodarskom ciklusu. Investicijska aktivnost provodi se sukladno principima marginalne analize do točke kada je prodajna cijena jednaka cijeni koštanja, odnosno do točke kada je marginalni prihod jednak marginalnim troškovima. Pri tome je osnovna odrednica odnosa: prodajna cijena – cijena koštanja i odnosa marginalni prihod (MR) – marginalni troškovi (MC) odnos između nominalnih i realnih nadnica, tj. odnos između plaćenog i neplaćenog rada radnika. Sve škole – neoklasičari, kejnzijanci, monetaristi, ratex i ekonomija ponude – prije predstavljaju teorije ekonomske politike nego ekonomsku teoriju. One su „vezane“ za određenu fazu gospodarskog ciklusa i daju više ili manje vrijednu recepturu za anticikličnu ekonomsku politiku. U odnosu na njih, Marxovo ekonomsko učenje predstavlja ekonomsku teoriju koja rasvjetljava bit funkcioniranja kapitalističkog gospodarstva, onu bit koju te škole implicitno priznaju, ali je eksplicitno svjesno zaobilaze.


Motor kapitalističkog načina proizvodnje jest profit. Unutarnji mehanizam koji omogućava a) stvaranje profita i b) njegovu realizaciju jest razlika između plaćenog i neplaćenog rada radnika. Neoklasična ekonomska misao, Keynes, Friedman, Lukas i Lafer implicitno govore o istom pitanju. Naravno, za njih se rad ne pojavljuje kao stvaralac nove vrijednosti i viška vrijednosti. Međutim, te škole inzistiraju na tome da je prosperitet moguć tek onda i samo dotle dok postoji razlika između nominalne i realne nadnice. Smatramo da razlika između nominalne i realne nadnice korespondira razlici između plaćenog i neplaćenog rada radnika. Tako dugo dok kapitalist oplođuje kapital, tj. dok prisvaja vi-šak rada, investicijska je aktivnost živahna. Onoga trenutka kada udio plaćenog rada postane toliko veliki da profit postane destimulativan, investicijska aktivnost prestaje. Gospodarstvo se tada nalazi pred fazom sloma, odnosno recesije. Keynesova ekonomska politika zapravo i počinje od faze sloma. Ona počinje onda kada postoji višak neuposlenih kapaciteta, kada postoji obilje radne snage (pričuvna vojska rada), kada su nadnice niske i kada su niske cijene sirovina. Politikom jeftinog novca Keynes postupno uklanja disparitet između nominalnih i realnih nadnica. On sužava realne nadnice. Porastom monetarne ponude dolazi do porasta potražnje, a time i do porasta cijena.4 U očekivanju porasta cijena uz već prije ugovorenu nadnicu (nominalna nadnica) vlasnik kapitala vidi mogućnost za ostvarivanje profita. Keynesova ekonomska politika zasniva se na efektima novčane iluzije. Efekte novčane iluzije moguće je koristiti u početnim fazama gospodarskog ciklusa, dakle upravo onda kada je ponuda radne snage obil-na, a mogućnosti izbora radničke klase kao i njezin pritisak na porast nadnica minimalan. Politikom jeftinog novca Keynes pokreće potražnju. On je vodi ispred ponude. Politikom jeftinog novca Keynes 4 Česta interpretacija Keynesove ekonomije jest da su kod njega cijene stabilne: npr: Johnson, H. (�978) Money, Trade and Economic Growth ili Machlup, F. (�972) Međunarodna trgovina i multiplikator dohotka, Svjetlost, Sarajevo ( prijevod).


pokreće investicijsku aktivnost i to na više načina. S jedne strane, on porastom monetarne ponude, i preko toga porastom potražnje, utječe na porast cijena roba – prodajnih cijena. S druge strane, politikom jeftinog novca Keynes utječe na marginalnu efikasnost investicija (kapitala) time što: a) snižava kamatnu stopu i b) snižava proizvodne troškove te na taj način „proizvodi“ pozitivnu razliku između prodajne cijene i cijene koštanja, odnosno između (MR) i (MC). Time se stimuliraju investicije i postupno se rješava prob-lem nezaposlenosti. Održavajući razliku između nominalne i realne kamate, Keynes još više podržava investicijsku aktivnost. Međutim, svom tom aparaturom Keynes postupno „zagrijava“ gospodarstvo. On ga vodi k punoj zaposlenosti i inflaciji. Toga je i sam bio duboko svjestan. Ipak, njegova prva briga bila je rješavanje problema nezaposlenosti u uvjetima depresije. Anticiklična ekonomska politika svakako postaje kontraproduktivna u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije. Ona zapravo provocira stagflaciju. Zbog toga je prirodno da u uvjetima stagflacije monetarizam dobiva prevagu u odnosu na protuproduktivni kejnzijanizam. Posve su sporedne prirode njihove diskusije o tzv. crowding out ili crowding in efektima.U fazi gospodarskog ciklusa, kada se gospodarstvo nalazi u fazi uspona, dominirat će in efekt, kao što će u uvjetima stag-flacije dominirati out efekt. Jednako tako relativne prirode jest pitanje smjera utjecaja između novčanih i realnih varijabli. Djeluje li novac na dohodak ili dohodak utječe na formiranje odgovarajuće količine novca, manje je važno pitanje. Dapače, monetaristi naglašavaju važnost realnih činilaca na dugi rok. Oni znaju da se na kratak rok politikom jeftinog novca – a to je smjer utjecaja od monetarne mase (dakle od novca) k realnim varijablama – mogu koristiti efekti Phillipsove krivulje i Okunova zakona, svakako uz rastuću inflaciju. Baš zbog toga Friedman napada Keynesov stav koji se odnosi na politiku jeftinog novca. Monetarizam I i još više monetarizam II (Ratex) ne prihvaćaju efekt novčane iluzije u uvjetima pune zaposlenosti. Oni time zapravo priznaju


da se dalje ne može formirati razlika između nominalne i realne nadnice. Time oni pristaju na krizu kao iduću fazu gospodarskog ciklusa. Zbog toga ne iznenađuje da se Friedman zalaže za konstantnu stopu monetarnog rasta. On želi održati efekt novčane iluzije, ali ne želi da ga izgubi prekomjernim poticanjem potražnje. On vrlo dobro zna da ako gospodarstvo dođe na razinu pune zaposlenosti, nadnice mogu toliko porasti da će ugroziti proces oplođivanja kapitala. Prirodna stopa nezaposlenosti (NRH) predstavlja rješenje za takvu situaciju. Tako dugo dok postoji prirodna stopa nezaposlenosti, postoji i kakva-takva pričuvna vojska rada, što pritisak radnika na porast nadnica čini manjim.Kada je riječ o ulozi novca i razlici između kejnzijanaca i monetarista, dodajmo u prilog raščišćavanja te kontroverzije Marxov stav da robe ulaze u promet s cijenama, pa se onda, prema tomu, formira i odgovarajuća monetarna masa. Što se tiče uloge brzine optjecaja novca, Marxov je stav da brzina optjecaja novca raste u fazi prosperiteta i da opada u fazi depresije. Njegov stav u tom je pogledu jednak Friedmanovu i različit od Keynesovih sljedbenika.Ratex škola negira važnost i ulogu ekonomske politike. To ne mora iznenađivati jer se ratex škola bavi pitanjem stagflacije. U uvjetima stagflacije državna intervencija politikom uvećavanja izdataka može djelovati samo inflatorno. O tome je i Marx imao isto mišljenje. Ono što je neprihvatljivo kod ratex škole jest tvrdnja da restriktivna monetarna (ekonomska) politika neće izazvati porast nezaposlenosti. Takav stav može se interpretirati s pozicija prihvaćanja NRH. Restriktivna monetarna politika pojavljuje se kao neminovnost u fazi pretjerane proizvodnje ili stagflacije. Ona mora biti antiinflacijskog karaktera. Ona mora voditi k „pročišćavanju“ gospodarstva i stvaranju uvjeta za nov uspon. Da je restriktivna monetarna politika neizbježna, smatraju neoklasičari, monetaristi I i II, ekonomija ponude i Marx, dok se Keynes u Općoj teoriji zalaže za prolongiranu stagflaciju, a poslije postaje pristalica restriktivne politike. Restriktivna monetarna politika neizbježno izaziva porast nezaposlenosti.


Ekonomija ponude predstavlja reafirmaciju neoklasične ekonomske misli. Ona se zalaže za reafirmaciju tržišta. Ona dovodi u pitanje intervencionističku ulogu države. U ekonomiji ponude zanemaruje se činjenica da gospodarstvo mora ići svojim tijekom i da ono mora proći sve faze gospodarskog ciklusa. Ako je to tako, a mislimo da jest, onda je ekonomija ponude anticiklična ekonomska politika kratkog daha, smišljena da se bori protiv stagflacije. Ona nastoji otvoriti prostor za nove investicije time što vlasnike kapitala motivira za novu proizvodnju ostavljajući im više profita na račun snižavanja poreznih opterećenja. U ekonomiji ponude zaboravlja se da se time može gospodarstvu dati samo skroman manevarski prostor za nova ulaganja. Čim nova ulaganja krenu i čim čimbenici ponude i potražnje počnu djelovati, gospodarstvo će ponovo doći u fazu pretjerane proizvodnje. U toj fazi snižavanje poreza ne može biti pravo rješenje. Zbog toga je poreznim rasterećenjima komplementarna i restriktivna monetarna politika, čime se ekonomija ponude naslanja na monetarizam. Iz svega rečenog očigledno je da se sve ekonomske politike (škole) bave jednom od faza gospodarskog ciklusa. Zbog toga nisu u stanju shvatiti problem u cjelini i baš zbog toga izgledaju toliko autonomno i isključivo jedna prema drugoj. Sve se ekonomske politike (škole) zalažu za isto, a to je borba za stvaranje takvih uvjeta u kojima se kapital može oploditi. I baš zbog toga u odnosu na njih Marxovo ekonomske učenje predstavlja cjelinu prema kojoj se te ekonomske politike odnose samo kao dijelovi, kao što su to dijelovi gospodarskog ciklusa u odnosu na cjelinu.Suvremena američka antiinflacijska ekonomska politika kao i antiinflacijska politika IMF-a predstavlja kombinaciju svih teorija ekonomske politike. To je ekonomska politika rukovođenog, doziranog, kriznog stanja. Konzervativne vlade razvijenih zemalja Zapada neće olako odustati od svoje ekonomske politike. Primjenom MRSP koncepcije one imaju barem dva cilja koji se u biti mogu svesti na jedan: oživjeti proizvodnju radi stjecanja profita i afirmirati kapi-talistički način proizvodnje, odnosno očuvati kapital-odnos i njegovu dominaciju, ali ovaj put na svjetskoj razini.


3. PRIMJER (CASE STUDY) – DOLAR

U drugoj polovici šezdesetih godina prihvaćena koncepcija pune zaposlenosti zahtijevala je primjenu ekspanzivne ekonomske politike u SAD-u. Uskoro je inflacijska spirala zahvatila SAD. U odnosu na 1965., kada je ostvario suficit trgovinske bilance od 4,7 milijardi dolara, u 1971. SAD je prvi put od �888. zabilježio deficit trgovinske bilance od 2 milijarde dolara. Ogromne svote dolara u rukama središnjih banaka širom svijeta i znatno slabija likvidna pozicija SAD-a na jednoj strani, kao i očekivanja devalvacije funte na drugoj strani, bile su povod za špekulativan napad na dolar i špekulativne kupovine zlata. Da bi održale cijenu zlata, središnje banke bile su prinuđene da u okviru operacija zlatnog pula prodaju 1967. zlato u vrijednosti od 1,6 milijardi dolara. U prvih nekoliko tjedana 1968. prodaja zlata dostigla je 700 milijuna dolara.5 Zbog toga je na inicijativu SAD-a u ožujku �968. odvojeno privatno tržište zlata od službenoga. Središnje banke nastavile su svoje transakcije na službenom tržištu gdje je cijena zlata iznosila 35 dolara za uncu, dok je na slobodnom tržištu cijena zlata mogla slobodno rasti. Istovremeno zaključen je bio tzv. Washingtonski sporazum, kojim su se razvijene zemlje obvezale da neće kupovati zlato na slobodnom tržištu. Bila je to velika zabluda SAD-a i ostalih zemalja Zapada. Brkajući uzroke s posljedicom, ne znajući ih ili svjesno ne vodeći računa o njima, pokušali su gasiti požar ne gledajući odakle vatra dolazi. Umjesto rješavanja nagomilanih proturječnosti u internim ekonomijama, svu pozornost usredotočili su na njihove monetarne manifestacije – platnu bilancu i likvidnost. Činjenica da je svijet na dolarskom standardu, do �97�. godine nije davala poseban povod za duboku zabrinutost SAD-a. Međunarodni monetarni sustav bio je kreiran tako da u njemu uloga dolara bude posebno naglašena. Specifična

5 Aliber, R. (�973), International Monetary Game, Mcmillan.


uloga dolara pokazivala je političku i ekonomsku dominaciju SAD-a te u isto vrijeme osiguravala američkom gospodarstvu određene prednosti i materijalne koristi. Međutim, stvarnost je počela svjedočiti da „ostatak svijeta“ nerado prihvaća dolarski standard utemeljen na nesigurnoj valuti. Istovremeno, što je posebno važno, SAD je postajao svjestan položaja dolara i njegove veze s internom ekonomijom. Do kraja pedesetih godina SAD je bio više-manje okrenut sam sebi. Snažan gospodarski polet te koncentracija i centralizacija kapitala uz stvaranje ekonomskih agenata-giganata u međunarodnim razmjerima osiguravao je atraktivnu profitnu stopu i davao poticaj investicijskoj aktivnosti u zemlji. Tržište SAD-a dugo je bilo dovoljno samo za sebe, dok je penetracija inozemnih tržišta pružala mogućnost poseb-nih profita utemeljenih na razlikama u organskom sustavu kapitala i visini nadnica. U tom kontekstu na međunarodnom planu SAD je pridavao pozornost međunarodnim političkim odnosima, dok su ekonomski odnosi bili začetak nove faze neokolonijalizma. Platna bilanca i vanjska likvidnost bili su u drugom planu tako dugo dok je SAD mogao bezbrižno financirati deficit platne bilance kratkoročnim zaduženjem u inozemstvu. Ipak, pogoršanje likvidne pozicije SAD-a i neraspoloženje koje se pojavilo u odnosu na dolar u zapadnoeuropskim zemljama, iniciralo je poduzimanje određenih korektivnih mjera SAD-a. Mjere nisu bile fundamentalnog karaktera i kretale su se u okviru raspoloživog i oprobanog arsenala kejnzijanskog intervencionizma. Nixonova ekonomska igra počela je restriktivnom kreditnom politikom, smanjenjem državnih izdataka i realizacijom proračunskog suficita. Nade su se polagale u automatizam djelovanja ekonomskog instrumentarija i ugrađene stabilizatore koji djeluju po receptu da restriktivna monetarna politika izaziva veću nezaposlenost i blagu recesiju. Ona je, opet sa svoje strane, trebala spriječiti porast nadnica koje u strukturi troškova pro-izvodnje zauzimaju važno mjesto. Tako relativno sniženi troškovi proizvodnje trebali su voditi do poboljšanja konkurentskih pozicija SAD-a, većeg izvoza i manjeg uvoza. Istini za volju, po tradicionalnom receptu recesija je ostvarena.


Međutim, utjecaj recesije na inflaciju bio je zanemarujući, dok su nadnice radnika i dalje bile u porastu, mada su jedva održavale korak sa životnim troškovima 6

Uskoro su recesija i nezaposlenost dostigli takve razmjere da je Nixon uvidio kako bi bilo mudrije posegnuti za antirecesijskim mjerama: ekspanzijom kredita, snižavanjem kamatnih stopa, proračunskim deficitom te fiskalnim poticanjem investicione aktivnosti. Međutim, bilo je očigledno da je ekspanzivna ekonomska politika poticaj inflaciji. Sukob interesa postao je očigledan. Intenzifikacija inflacije značila je mogućnost rješavanja problema nezaposlenosti uz istovremeno poticanje poslovne aktivnosti (Phillipsova krivulja, Okunov zakon). S druge strane, poznato je da ekonomski odnosi s inozemstvom ne podnose takvu vrstu terapije bez protuindikacija. Antirecesijskom politikom ponovo su vrata bila širom otvorena za novo intenziviranje deficita platne bilance i dalje slabljenje već ionako slabog dolara. Trka za kupovinom maraka, švicarskih franaka i sl., uskoro je postala tako velika da su središnje banke SR Njemačke, Belgije, Švicarske, Austrije i Nizozemske bile prisiljene institucionalizirati drastične mjere uključujući revalvaciju, plivajuće devizne tečajeve, kontrolu kretanja kapitala da bi obeshrabrile priljev neželjenih precijenjenih dolara. U srpnju i kolovozu 1971. pritisak multinacionalnih kompanija, špekulanata i ostalih vlasnika dolara u smislu oslobađanja od dolara bio je tako snažan da je Nixonova administracija bila prisiljena nešto učiniti. Kontinuirana inflacija dolara više nije bila moguća u okvirima staroga monetarnog sustava. Trebalo je smisliti nešto što će zauzeti njegovo mjesto. Na kraju se dogodilo ono što se prije činilo nevjerojatnim – Nixon je �5. srpnja �97�. suspendirao konvertibilnost dolara u zlato. Usporedno sa suspenzijom proklamirao je „novu ekonomsku politiku“ koja je trebala nadmašiti sve ono što je SAD u posljednja četiri desetljeća poduzeo na nacionalnom i

6 Mundel, R. (�972), Decline of the Dollar,Monad Press.


međunarodnom planu. Nixonova ekonomska politika trebala je doživjeti realizaciju u novoj konstelaciji odnosa snaga u međunarodnoj ekonomiji i novom značenju ekonomskih odnosa s inozemstvom za gospodarstvo SAD-a. U kontekstu „nove ekonomske politike“, po procjeni sekretara Trezora Conollya , SAD je trebao ostvariti suficit platne bi-lance 7-8 milijardi dolara godišnje.Da bi postigao taj cilj, SAD-u je bila potrebna revalvacija valuta zemalja koje su mu bile konkurenti te ravnomjernija podjela političkog i ratnog tereta koji je on sam nosio. Sukladno tomu, �0 postotna uvozna taksa služila mu je kao manevarsko sredstvo. Konkurenti su pak zahtijevali da SAD ukine uvoznu taksu i devalvira dolar. Kompromis između velikih na kraju je postignut u Smithsonian institutu u prosincu 1971.7

Sporazum u Smithsonian institutu Richard Nixon nazvao je „najvažnijim monetarnim dostignućem u povijesti svijeta“, dok je japanski ministar vanjskih poslova definirao sporazum kao „najveći ekonomski šok koji je Japan pretrpio od kraja II. svjetskog rata“. Jedno je, međutim, bilo točno. Sporazumom su se pokušali riješiti akutni i trenutačni problemi i bez većih ambicija. Osnovni izvori monetarne nestabilnosti ostali su prisutni i dalje. Dolar je ostao nekonvertibilan, a novi međunarodni monetarni medij nije bio usvojen. I pored sporazuma i određenih postignutih koncesija, trgovinski deficit SAD-a bio je mnogo veći nego u prethodnom razdoblju. Efekti devalvacije, od koje je Japan posebno strahovao, jednostavno se nisu pokazali. Ponovo je deficit platne bilance SAD-a bio financiran kratkoročnim zaduženjima u inozemstvu, koja su 1972. dostigla razinu od 82,90 milijardi dolara. Pretjerano velik porast međunarodne likvidnosti, koji je najvećim dijelom bio temeljen na ekspanziji dolara, stvorio je klimu inflacije u svjetskom gospodarstvu i utjecao je na donošenje odluke o suspenziji iduće alokacije specijalnih prava vučenja. 7 Stojanov, D.,(�982), Međunarodne financije, Svjetlost, Sarajevo.


Svijet je još jednom bio suočen s paradoksom dominacije supersile. SAD je izmislio specijalna prava vučenja (SPV) radi poticanja ekspanzije međunarodne likvidnosti, koja je trebala predstavljati platformu za ekspanziju njihova izvoza. SAD je dvije godine poslije dezavuirao SPV kreirajući enormnu masu dolara. Njima uvećanje međunarodne likvidnosti više nije bilo potrebno. Međutim, nije bilo po-trebno ni ostalim zemljama iz kruga bogatih jer je dolar preplavio svijet. U veljači �973. SAD je bio prisiljen drugi put u samo �4 mjeseci devalvirati dolar.S aspekta funkcioniranja međunarodnoga gospodarstva, važnija od same devalvacije dolara bila je činjenica da su u sustav međunarodnih plaćanja na mala vrata uvedeni plivajući tečajevi. Zahvaljujući tome, stabilnost, izvjesnost i sigurnost u međunarodnim platnim transakcijama ustupili su mjesto nestabilnosti, neizvjesnosti i rizicima. Pored monetarnog, svjetskom gospodarstvu prijetila je opasnost i od trgovinskog rata. Vrlo je dobro poznato da je SAD �944. Whiteovim planom inzistirao na fiksnim deviznim tečajevima i formiranju stabilizacijskih fondova na čijim temeljima je trebalo osigurati liberalizaciju robnog i platnog prometa u uvjetima konvertibilnosti nacionalnih valuta. Multilateralizam je trebao osigurati stabilnu i racionalnu bazu ekspanzije kapitala. Nepunih trideset godina poslije SAD je inicirao plivajuće de-vizne tečajeve, suspendirao konvertibilnost ključne valute u zlato i na taj način bacio pod noge vlastite ideje. U sklopu svega dosad rečenoga, automatski se nameću ova pitanja:– Je li bilo moguće izbjeći devalvaciju dolara pravodobnom intervencijom SAD-a? – Je li SAD svjesno i namjerno izazvao devalvaciju dolara? – Zašto je SAD akceptirao plivajuće devizne tečajeve? – Je li SAD imao alternativni izbor?


Nakon razmatranja i eliminiranja deflacije, financijske politike te politike dohotka kao mogućih metoda gospodarske intervencije, devalvacija se pokazala kao jedino rješenje. Recimo odmah, pogrešno. No, SAD-u i kejnzijancima to se tada nije tako činilo. Mo-netarne vlasti SAD-a posegnule su za računalima. Račun je bio jednostavan i ohrabrujući. Svaki postotak devalvacije trebalo je poboljšati trgovinsku bilancu SAD-a u razdoblju 2-3 godine za milijardu dolara. Petpostotna devalvacija bila je dovoljna da se ostvari željeno poboljšanje platne bilance od 5 milijardi dolara. Osim toga, očekivalo se da pogoršanje „odnosa razmjene“ pridonese smanjenju nacionalnog dohotka u vrijednosti 2-3 milijarde dolara i izazove dopunske restriktivne efekte na strani uvoza utemeljene na elastičnosti uvoza prema dohotku. Prilikom opredjeljivanja za devalvaciju najvažnija je bila činjenica da devalvacija znači novih 500.000 radnih mjesta za Amerikance.8

Zahvaljujući tome, devalvacija je treba pridonijeti rješavanju „dilema“ slučajeva (nezaposlenost, inflacija, deficit platne bilance). Phillipsova krivulja SAD-a onemogućavala je Nixonovu administraciju, kao i administracije prije njega, da politikom recesije učini bilo što u smjeru rješavanja „dilema“ slučaja.Tako je devalvacija bila izabrana kao mjera koja je ponajprije trebala pridonijeti rješavanju internih gospodarskih problema SAD-a (zaposlenost) uz najmanju moguću transmisiju nepovoljnih efekata metoda platnobilančnog prilagođavanja. Devalvacija dolara značila je, međutim, i nešto više od toga. Ona je upućivala na konstataciju da je SAD posegnuo za jednom agresivnom mjerom od koje je sam prezao dugo vremena i koju je čak pokušao eliminirati kao mogućnost bretonvudskim sporazumom. Izvoz nezaposlenosti postao je jedan od pravih zadataka devalvacije dolara. U sjenu domaćih zbivanja SAD je bacio brigu o međunarodnom monetarnom redu.

8 Ibidem.


Gledano s aspekta svjetskoga gospodarstva, akcija SAD-a bila je vrlo slična britanskoj od 21. rujna 1931. Obje države formalno su suspendirale zlatno devizni standard suspenzijom konvertibilnosti ključne valute za rezervnu valutu, puštajući domaću valutu da pliva radi restauracije svoje trgovinske pozicije i stvaranja zaposlenosti kod kuće. Obje su ostavile neke od velikih zemalja s precijenjenom valutom i pokrenule valove konkurentskih devalvacija. Obje su pridonijele širenju nacionalne kontrole i povećale ionako prisutan strah od bujanja tendencija k trgovinskom protekcionizmu koji je već postojao. Najvažnije za svaku zemlju pojedinačno jest to da su obje valute bile predugo precijenjene, a da se pritom zemlja nije brinula o statusu svoje valute, uz veliku domaću nezaposlenost i nespremnost da usklade svoju međunarodnu financijsku ulogu s očiglednim opadanjem svoje ekonomske i političke snage. U sklopu svih zbivanja koja su prethodila osipanju vrijednosti dolara, čini se da je najmanje ispravno bilo tražiti uzroke slab-ljenja vrijednosti dolara u deficitu platne bilance i velikom uvozu nafte. Bez sumnje možemo reći da je jedan od ključnih čimbenika opadanja snage američkoga gospodarstva na međunarodnom planu inflacija koja je bila stekla potpuno pravo građanstva. Da nevolja bude veća, SAD se ne može žaliti na uvoznu inflaciju kao što se mogu, na primjer, zemlje Zapadne Europe. Za razliku od SR Njemačke ili Japana, SAD je bio suočen s konstantnim opadanjem kupovne snage nacionalne valute kao boljkom koja je, postalo je to očigledno, duboko ukorijenjena i koja je našla izvanredno plodno tlo u ogromnim neproduktivnim izdacima i javnom dugu. Kriza hiperprodukcije, o kojoj je Marx pisao, nije kako je izgledalo napustila kapitalistički sustav privređivanja. Kejn-zijanska i neokejnzijanska terapija nije više djelovala, dok se jaz između društvenog karaktera proizvodnje i privatnog prisvajanja sve više širio.


4. IZBJEGNUTA ALTERNATIVA I REALNOST

Deflacija kao metoda uređivanja gospodarskog života i metoda platnobilančnog prilagođavanja ustupila je mjesto devalvacijama. Neokejnzijanizam na domaćem terenu (Phillipsova krivulja plus Okunov gep) te devalvacija i plivajući tečajevi na internacionalnom planu, činili su se kao terapija koja može revitalizirati američko gospodarstvo. Strah od deflacije ili, bolje rečeno, oštrije dezinflacijske politike, bio je velik. Deflacija podrazumijeva kontrakciju gospodarske aktivnosti, sniženje cijena i smanjenje zaposlenosti, što sa svoje strane treba pridonijeti poboljšanju platnobilančne situacije. Međutim, SAD je bio suočen s činjenicom da poboljšanje platne bilance od 5 milijardi dolara zahtijeva kontrakciju društvenog proizvoda od oko 60 milijardi dolara. U tzv. slučajevima bez dileme (inflacija, puna zaposlenost, suficit platne bilance) efekti deflacije dobro bi došli. Na drugoj strani, u tzv. dilema slučajevima (nezaposlenost, inflacija i deficit platne bilance) pri-lagođavanje platne bilance deflacijom nije optimalno rješenje. Podsjetimo li se „smrtnog skoka robe“ kao odlučne karike u lancu reprodukcije kapitalističkog tipa, postaje jasnije zašto deflacija nije mogla biti ni „drugo“ najbolje rješenje. Pođimo dalje i pokušajmo sagledati računice o tome kakve je efekte na gospodarstvo SAD-a i platnu bilancu mogla imati financijska politika. Ovdje mislimo na primjenu monetarne politike za reguliranje vanjskog računa i fiskalne politike za sređivanje unutarnje ekonomske situacije. Zadatak monetarne politike sastoji se u stimuliranju priljeva kapitala, dok fiskalna politika treba kompenzirati kontraktivno djelovanje restriktivne monetarne politike. Smatralo se, međutim, da bi SAD na očekivano djelovanje restriktivne monetarne politike morao pričekati nekoliko godina. Je li moguće u uvjetima kapitalističke reprodukcije provocirati recesiju i podržavati je nekoliko godina? – bilo je pitanje na koje nije nađen afirmativan odgovor. Kalkulacije su pokazivale da bi kamatna stopa u SAD-u trebala porasti 20% da bi se postiglo poboljšanje platne bilance od 5 milijardi dolara.


Međutim, čak i porast kamatne stope od 10% izazivao bi direktne deflacijske efekte od oko 50 milijardi dolara. Ako se uzme multiplikator 2, bilo bi potrebno sniziti poreze ili povećati državne izdatke za oko �00 milijardi dolara da bi se kompenzirao deflacijski efekt restriktivne monetarne politike. Pretpostavljajući multiplikativno djelovanje sniža-vanja taksa od 1,5, bilo bi neophodno smanjiti takse za oko 70 milijardi dolara. Pretpostavljajući multiplikator državnih izdataka od 2, neophodan porast državnih izdataka bio bi 50 milijardi dolara. Oba instrumenta ekonomske politike impliciraju ogroman deficit državnog proračuna, koji bi povećao državni dug za �00-�50 milijardi dolara svakih nekoliko godina. Prema tome, potrebne promjene kamatne stope i državnih izdataka, potpuno je jasno, izvan su političkih i psiholoških granica u društvu kao što je SAD. Tako se mislilo prije deset godina. Od 1980. do naših dana ekonomska politika američke administracije, koja se pored ostaloga manifestira u drastičnom podizanju kamatnih stopa, svjesno gura američko gospodarstvo, a time i svjetsko, niz stube na razinu koja je još politički i socijalno podnošljiva, ali sve teže i sve manje. Osnovni cilj takve gospodarske politike jest stvaranje klime za realiziranje profita, ovaj put na međunarodnom – svjetskom planu. Deflacija velikih razmjera na pragu je svjetskoga gospodarstva. Dolar je precijenjen za oko 30%. Kapital bježi iz Zapadne Europe i iz zemalja u razvoju u SAD. Antiinflacijskom, pro-profiterskom, ekonomskom politikom SAD pokušava riješiti probleme vlastite ekonomije. Svjetsko gospodarstvo još je jednom suočeno s dominacijom supersile. Na prvi pogled čini se da je precijenjenost dolara posljedica djelovanja triju čimbenika: l. visokih realnih kamatnih stopa u SAD-u 2. političke nestabilnosti u svijetu 3. do svibnja 1983. psiholoških efekata izbora na kojima se očekivala pobjeda sadašnjeg Predsjednika.


Prvi i treći čimbenik jesu povezani, a mozaik sigurno dopunjava i drugi. Međutim, pravo pitanje zapravo glasi: Zašto dolazi do visokih realnih kamatnih stopa u SAD-u te kakvi su efekti visokih kamata na svijet i posebno na zemlje u razvoju? Dvadesetih godina prošlog stoljeća najveći broj ekonomista i poslovnih krugova bio je uvjeren da je vrijeme ekonomskih kriza prošlo. Bilo je to prije Keynesa. Vjerovalo se da državna intervencija ima recept za kratkotrajne recesije. Svima je dobro poznata Velika ekonomska kriza koja je potom uslijedila. Šezdesetih godina prošlog stoljeća ekonomisti i gospodarstvenici bili su čvrsto uvjereni, gotovo sigurni, da su recesije prošlost. Osamdesetih godina američka administracija vodi ekonomsku politiku „doziranog“ sloma. Pokazalo se da u okviru kapitalističkog načina proizvodnje gospodarstvo neizbježno dolazi u fazu kada je daljnje oplođivanje kapitala nemoguće. Gospodarstvo je „pregrijano“. Suočeno je s cikličnom i strukturnom krizom. Profit se ne može ostvarivati u uvjetima visoke inflacije, visokih kamata, visoke zasićenosti tržišta i visokih cijena sirovina. Profitu odgovaraju niske cijene sirovina, niske nadnice, niske kamatne stope, nova tehnologija, ali i povoljna konjunktura. Da bi stvorila klimu za profitonosna ulaganja, američka administracija poslužila se politikom planirane deflacije, tj. MRSP koncepcijom. Efekti su takve američke ekonomske politike mnogostruki – u zemlji su cijene snižene, bankroti su bili i ostali veliki, deficit trgovinske bilance i deficit državnog proračuna ogroman je.Na međunarodnoj sceni ugrožene su i razvijene zemlje i zemlje u razvoju. Kapital bježi iz razvijenih zemalja. Razlika u visini realne kamatne stope 5-�0% isuviše je primamljiva da bi kapital ostao u zemlji podrijetla. Odljev kapitala iz zemalja Zapada u SAD stvara tenzije u smjeru porasta kamatnih stopa u tim zemljama. Opet, one se ne usuđuju podići kamatne stope jer su svjesne da bi time izazvale daljnji pad gospodarske aktivnosti. Nezaposlenost se u zapadnoeuropskim zemljama


ne smanjuje. Njihove valute postaju sve slabije u odnosu na dolar, što im stvara dodatne teškoće. Razvijene zemlje počinju sve oštrije štititi svoje interese protekcionističkom ekonomskom politikom, koja ponegdje počinje poprimati razmjere isključive zaštite nacionalnih interesa. Američka antiinflacijska politika prožima akcije IMF-a. Od institucije koja nije željela da se infiltrira u domaću ekonomsku politiku zemalja članica i koja je vodila računa o socijalnim i političkim konsideracijama članica, IMF je postao institucija koja se najdirektnije miješa u unutarnju gospodarsku, a time i socijalnu te političku situaciju tih zemalja. Od dužnika IMF zahtijeva provođenje antiinflacijske politike istoga tipa kao što je američka antiinflacijska politika. Zemlje u razvoju zbog toga su višestruko pogođene. One se guše pod teretom vanjskih dugova i enormno visokih kamata. Zemlje u razvoju suočene su sa sve jačom protekcionističkom politikom razvijenih zemalja. One ne mogu izvoziti ni kvantitativno, a ni cjenovno toliko koliko je potrebno da se bar breme otplate dugova može podnositi bez socijalnih i političkih potresa. Gospodarski je rast zemalja u razvoju stao. One su prisiljene raditi u interesu velikog kapitala. Taj kapital, posebno transnacionalne korporacije skupa sa MMF-om stvaraju u zemljama u razvoju klimu za profitonosna ulaganja. Sirovine i radna snaga postali su jeftini, a kapital je u tim zemljama postao oskudan. TNK se u takvim uvjetima pojavljuje kao spasilac. Svjetsko gospodarstvo ulazi u novu eru, eru kibernetskog neokolonijalizma – dominacije velikog kapitala u međunarodnim razmjerima na principima kibernetskog rukovođenja međunarodnom podjelom rada.

II. Kibernetski neokolonijalizam �008. – potvrda hipoteze

Sve više autora danas ( Ellerman; Easterly, 2006; Goldman, 2005; Juhaz; Kinzer; Stiglitz) identificira aspekt kombiniranog i iterativnog utjecaja „set of elite power networks“ (Goldman, 2006), tj. uskog ideološkog interesa američke i britanske vanjske politike i komercijalnih interesa TNK-a i međunarodnih bankarskih


firmi u profiliranju ortodoksnog pristupa ekonomskom razvoju te odgovarajućih politika kojih se pridržavaju međunarodne agencije. Tijekom posljednjih šezdesetak godina World Bank i IMF isticali su kako su oni apolitične institucije. Kritičari imaju drugačije argumente držeći da World Bank i IMF (ruku pod ruku s USAID-om) imaju ideološko utemeljenje i efektivno potiču postmodernu formu neokolonijalizma, više nego što smanjuju siromaštvo u zemljama primaocima pomoći (Easterly, 2006; Goldman, 2005; Perkins). Inozemna je pomoć pod utjecajima globalnih interesa velikih svjetskih subjekata. Tako se npr. tvrdilo da je za vrijeme administracije bivšega američkog predsjednika Cartera istraživanje nalazišta nafte i drugih resursa bilo potpomognuto projektima Svjetske banke. Jednom kada je nafta bila otkrivena, Svjetska banka financirala je projekte istraživanja nafte i plina. Kada je nafta pronađena, Svjetska banka obratila se naftnim kompanijama SAD-a, koje su se onda tamo ustoličile i pustile korijene. Međutim, nafta nije bila jedini zanimljiv resurs. Tu su bili u pitanju i agrarni proizvodi, metali i minerali, drvo, rad i kapital. 9

III. Kolonijalizam XXI. stoljeća – podsjećanje

Washingtonski konsensus serviran i nametnut zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama od početka �990-ih podsjeća neodoljivo na poziciju Argentine u XIX. stoljeću i vrijeme prvobitnog kolonijalizma u većini tada ovisnih zemalja. Kolonijalizam Washingtonskog konsensusa plastično je ilustrirao Stiglitz u The IMF’s Four Steps to Damnation (The Observer, April, 200�) te u The Globalizer Who came in from the Cold (Greg Palast, 200�).Zanimljiv primjer iz vremena globalizacije jest primjer Argentine kada je rapidna liberalizacija trgovine i financija kasnih �880-ih poremetila jedan balansirani i stabilan put razvoja te zemlje. Početno razdoblje izgrađivanja države (state building) u �860-im i �870-im ustupilo je mjesto laissez-faire ideologiji pod domaćim političkim pritiscima, što je generiralo eksplozivan i veoma spekulativan priljev kapitala, investiranog posebice u nekretnine. Kriza koja je uslijedila najavila je manju bankarsku krizu u Europi uz pad Baring Brothers.

9 Angresano, J. (2007), Ortodox Economic Education, Ideology and Commercial Interests : relationship that Inhibits Poverty Aleviation, Post-autistic Economic review, issue 44.


Međutim, u Argentini su restriktivne mjere, snižavanje realnih nadnica i rasprodaja državnih poduzeća strancima uništili razvojnu dinamiku i dapače imali negativan spillover efekt na susjedne zemlje. Kriza �890. podredila je argentinsku državu diktatu međunarodnih banaka koje su nametnule drastične restriktivne mjere kako nacionalnoj tako i regionalnim vladama da bi osigurale otplatu njihovih zajmova i profitabilnost savezničkih poduzeća, kakvo je bilo British railway. Jednako tako europske su banke iskoristile pogodnosti pada velikog broja argentinskih poduzeća u �890-im, kako državnih tako i privatnih, da bi konsolidirali dominantnu poziciju inozemnog kapitala u ključnim segmentima argentinske ekonomije. Početkom novoga stoljeća oni su promovirali (potakli) ponovni izvoz kapitala k Rio de la plata regionu koordinirajući svoje strategije s komercijalnim i industrijskim magnatima radi ekspandiranja svojih interesa na novoj lokaciji.Takav trend postao je opći u mnogim latinskoameričkim zemljama sukladno tomu kako su međunarodni bankari promovirali val novih i velikih zajmova i direktnih investicija, što se nastavilo do Prvoga svjetskog rata.10

Umjesto zaključka: Prilog

Stagflation cometh January 2, 2008 6:00 PM | The world economy has had several good years. Global growth has been strong, and the divide between the developing and developed

10 8. Bairoch (P) and Kozul-Wright (�995), Globalization Myths : Some Historical Reflections on Integration, Industrialization and Growth in the World Economy, paper prepared for WIDER conference on Transnational Corporations and the Global Economy; Kings College, Cambridge ,UK.


world has narrowed, with India and China leading the way, experiencing GDP growth of ��.�% and 9.7% in 2006 and ��.5% and 8.9% in 2007, respectively. Even Africa has been doing well, with growth in excess of 5% in 2006 and 2007. But the good times may be ending. There have been worries for years about the global imbalances caused by America’s huge overseas borrowing.America, in turn, said that the world should be thankful: by living beyond its means, it helped keep the global economy going, especially given high savings rates in Asia, which has accumulated hundreds of billions of dollars in reserves. But it was always recognised that America’s growth under President Bush was not sustainable. Now the day of reckoning looms. America’s ill-conceived war in Iraq helped fuel a quadrupling of oil prices since 2003.In the 1970s, oil shocks led to inflation in some countries, and to recession elsewhere, as governments raised interest rates to combat rising prices. And some economies faced the worst of both worlds: stagflation. Until now, three critical factors helped the world weather soaring oil prices. First, China, with its enormous productivity increases - based on resting on high levels of investment, including investments in education and technology - exported its deflation. Second, the US took advantage of this by lowering interest rates to unprecedented levels, inducing a housing bubble, with mortgages available to anyone not on a life-support system. Finally, workers all over the world took it on the chin, accepting lower real wages and a smaller share of GDP. That game is up. China is now facing inflationary pressures. What’s more, if the US convinces China to let its currency appreciate, the cost of living in the US and elsewhere will rise. And, with the rise of biofuels, the food and energy markets have become integrated. Combined with increasing demand from those with higher incomes and lower supplies due to weather-related problems associated with climate change, this means high food prices - a lethal threat to developing countries. Prospects for America’s consumption binge continuing are also bleak. Even if the US Federal Reserve continues to lower interest rates, lenders will not rush to make more bad mortgages. With house prices declining, fewer Americans will be willing and able to continue their profligacy.


The Bush administration is hoping, somehow, to forestall a wave of foreclosures - thereby passing the economy’s problems on to the next president, just as it is doing with the Iraq quagmire. Its chances of succeeding are slim. For America today, the real question is only whether there will be a short, sharp downturn, or a more prolonged, but shallower, slowdown. Moreover, America has been exporting its problems abroad, not just by selling toxic mortgages and bad financial practices, but through the ever-weakening dollar, in part a result of flawed macro- and micro-policies. Europe, for instance, will find it increasingly difficult to export. And, in a world economy that had rested on the foundations of a “strong dollar,” the consequent financial market instability will be costly for all. At the same time, there has been a massive global redistribution of income from oil importers to oil exporters - a disproportionate number of which are undemocratic states - and from workers everywhere to the very rich. It is not clear whether workers will continue to accept declines in their living standards in the name of an unbalanced globalisation whose promises seem ever more elusive. In America, one can feel the backlash mounting. For those who think that a well-managed globalisation has the potential to benefit both developed and developing countries, and who believe in global social justice and the importance of democracy (and the vibrant middle class that supports it), all of this is bad news. Economic adjustments of this magnitude are always painful, but the economic pain is greater today because the winners are less prone to spend. Indeed, the flip side of “a world awash with liquidity” is a world facing depressed aggregate demand. For the past seven years, America’s unbridled spending filled the gap. Now both US household and government spending is likely to be curbed, as both parties’ presidential candidates promise a return to fiscal responsibility. After seven years in which America has seen its national debt rise from $5.6tn to $9tn, this should be welcome news - but the timing couldn’t be worse. There is one positive note in this dismal picture: the sources of global growth today are more diverse than they were a decade ago. The


real engines of global growth in recent years have been developing countries. Nevertheless, slower growth - or possibly a recession - in the world’s largest economy inevitably has global consequences. There will be a global slowdown. If monetary authorities respond appropriately to growing inflationary pressure - recognising that much of it is imported, and not a result of excess domestic demand - we may be able to manage our way through it. But if they raise interest rates relentlessly to meet inflation targets, we should prepare for the worst: another episode of stagflation. If central banks go down this path, they will no doubt eventually succeed in wringing inflation out of the system. But the cost - in lost jobs, lost wages, and lost homes - will be enormous.

Summary

In the conditions of globalization of the world economy, i.e. in the conditions of cybernetic neocolonialism, the position of a small medium-developed country gains new dimensions: the selection of economic growth and development strategy in the conditions of functional integration of the world economy is not a matter of the country’s choice. Its development and economic policies are not isolated, independent and guided by national interests. The dimension of its comparative advantages changes. It becomes not only a price taker, but also a rule taker. If the country is also in debt, as the Republic of Croatia is, then it must formulate its economic strategy and its economic policy so as to minimize violations of the rules of the game dictated by the basic subjects of the world economy, which nowadays are transnational corporations. Of course, in the period of transition towards full world economy globalization, they are also big countries, especially the super-powers, which are both price setters and rule makers.Key words: globalization, domination, dependence, transnational corporations, capital, economic theory

9_rifin_stojanov

Documents

meunarodni monetarni fond

deficit platne bilance

ekonomija economics

kibernetski neokolonijalizam ii

na drugoj strani

neplaenog rada radnika

suplly side economics

je li mogue