FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI ODSJEK ZA KULTURALNE STUDIJE PREDDIPLOMSKI STUDIJ K ULTUROLOGIJE KOLEGIJ: UVOD U KULTURALNE STUDIJE (ak. g. 2006/2007) NOSITELJ: dr. sc. Aljoa Puar PROPISANI ISPITNI TEKSTOVI (VANO: Tekstovi oznaeni podcrtavanjem i podebljanjem nalaze se u ovoj itanci, a ost ale tekstove s popisa treba pronai u izdvojenim tiskanim izdanjima ili fajlovima! ) 1. Sardar, Z., Van Loon, B.. Introducing Cultural Studies, Cambridge: Icon Boo ks, 1999. 2. Duda, D., Kulturalni studiji ishodita i problemi, Zagreb: AGM, 2002. (poglavlja: 1. Nadziranje znaenja, 4. Menocchio u shopping centru) 3. E. San Juan, Jr., Od Birminghama do Angkor Wata: razgranienja suvremenih kulturalnih studija 4. Jan Baetens, Kulturalni studiji nakon kulturalnostudijske paradigme 5. Cary Nelson, Lingvistinost kulturalnih studija 6. Craig Robertson, Arhiv, disc iplinarnost i vladavina: kulturalni studiji i pisanje povijesti 7. Paul Willis i Mats Trondman, Manifest za etnografiju 8. Alan OConnor, Orao i kolibri: pitanja z a kulturalne studije 9. Keyan G. Tomaselli, Plavo je vrue, crveno je hladno: fura ti obratne kulturalne studije u Africi 10. Williams, R., Culture, Popular (preuz eto s mree, nalazi se u posebnom fajlu) 11. Williams, R.. Analiza kulture (poglav lje iz zbornika, u radnoj verziji nalazi se u posebnom fajlu) SVI SU NASLOVI OBA VEZNI! SAMO ZA PRVI ROK U VELJAI (06.02.) DOPUTA SE SLOBODAN IZBOR IZMEU KNJIGE POD REDNIM BROJEM 1 (Sardar Van Loon) i TEKSTA POD REDNIM BROJEM 3 (San Juan). OSTA LI TEKSTOVI SU OBAVEZNI, KAO I SADRAJ PREDAVANJA. KULTURA I NJENI STUDIJI - ITANKA (ver. 0.1) 1

SADRAJ: I. Opasne veze i (ne)iznevjerena obeanja: povijest i sadanjost kulturalnih studija (Uvod) ................................................................. .......................................... 3 E. San Juan, Jr., Od Birminghama do Angkor Wata: razgranienja suvremenih kulturalnih studija........................ ........................................... 7 Jan Baetens, Kulturalni studiji na kon kulturalnostudijske paradigme..... 62 II. Tamo gdje je stala moja tikla: o me todi/metodama u kulturalnim studijima (Uvod) ................................... ..................................................................... 81 Cary Ne lson, Lingvistinost kulturalnih studija........................................87 Craig Robertson, Arhiv, disciplinarnost i vladavina: kulturalni studiji i pisan je povijesti.................................................................... ..................... 108 Paul Willis i Mats Trondman, Manifest za etnografiju.. ..........................145 III. Sedmi kontinentio: ivjeti kulturalne studije ( Uvod) .......................................................................... ............................ 159 Alan OConnor, Orao i kolibri: pitanja za kultural ne studije................163 Keyan G. Tomaselli, Plavo je vrue, crveno je hladno : furati obratne kulturalne studije u Africi.................................... .................................... 208 Izvorne engleske verzije radova dostupne su na upit kod nositelja kolegija. Teks tove su preveli: Hana Golubovac, Kristijan uni, Marin Tomljanovi, Bernarda Grini i Al joa Puar. Uvodni komentari uz cjeline: Aljoa Puar. Objavljivanjem dodatno redigirane i lektorirane tiskane verzije ovog izbora za ispit e biti propisana ta doraena ve rzija, dok e se ova verzija povui iz uporabe! Cjelina prva: Opasne veze i (ne)iznevjerena obeanja: 2

povijest i sadanjost kulturalnih studija Izbor se otvara specifinom i angairanom kritikom povijeu kulturalnih studija iz pera uglednog, multikulturalno obrazovanog filipinskoamerikog teoretiara interkulturaln osti. San Juanov kompleksan tekst ponajprije predstavlja snanu marksistiki intonir anu eklektiku kritiku izostanka klasne svijesti i svijesti o klasi u nekim utjecajnim ograncima kulturalnih studija. Rad prebire i neke druge marksizmu drage motive, poput sveope fetiizacije robe ili porobljenja (komodifikacije) sveukupnih drutveni h odnosa, ali i irih historijskih uvjeta mogunosti ljudske egzistencije okolnosti na stanka, mijene i opstanka subjekta. Tekstom se kritiki sondiraju problemi plitkokonstruktivistikog i politikoekonomski neutemeljenog poimanja roda, rase, nacije i drugih tematskih zona kulturalnih studija. Problemi su to koji nastaju nekritiki m metodolokim preuzimanjem strukturalistike opsesivne lingvistinosti, poststruktura listike opsjednosti drugostima i dekonstruktivistiko-postistikih uenja o izmicanju i ole fiksirana smisla, te nijemoj apolitinosti trajnog zazora od pokuaja fiksacije smisla. Kreui se polifonijski kroz brojne i meusobno razliite glasove (anti)discipline kulturalnih studija, autor potvruje svoju nelagodu, pa i otvoreno neprijateljstv o, u odnosu na tradiciju europske metafizike i odravanje dualizma subjekt/objekt t o ga se neuspjeno (ali zato uporno) pokuava prevladavati intervencijama iz pravca potpunog postmodernog rasplinua u mlako-drutvenokritikoj relativistikoj nemoi. Ako nit a ne moe biti fiksiranim smislom, tada, paradoksalno, moe etiki upotrebljivo supostoj ati svaki akademski pripravak, pa i razliiti koncepti otpora. Otpor, premda nestvar an i neopipljiv, vie nije konceptualno nemogu. On je, dakle, teorijski i akademski mogu u svojoj nepostojanosti, pa ak i nepostojanju, to je paradoks nespojiv s klasini m marksistikim tradicijama historijskog materijalizma, pa ni s njegovim oputenijim i eklektiki otvorenijim britanskim izvedenicama ranom doksom kulturalnih studija . 3

San Juan ruku pod ruku kritizira liberalno-graanske teoretiare i njihovu analitiku z loupotrebu (kroz pogreno tumaenje) gramijanske hegemonije, kao i one poslenike kultu ralnih studija to jeftinim populizmom etnografskih uvida u ivljene prakse tim prak sama (za San Juana pravim plodovima hegemonizacije na koju pristaje nedominantni subalterni sloj) apriorno podaruju revolucionarni i uope drutvenokritiki potencija l, koje ove, sapete zakonitostima drutvene proizvodnje, nepravednom distribucijom stvarnog i simbolikog kapitala (pri emu je razlika ovog dvoga vie terminolokometodo loka do li supstancijalna!) ne mogu posjedovati, a kamoli kinetiki otputati u provala ma transformativne dogaajnosti. Ovisei, u svom vatrenom materijalizmu, o viziji drutv enosti i pojmu kulture kao nadgradnje proizvodnih odnosa i naina proizvodnje, a n ikako o naknadnim vizijama kompleksnih simbolikih obrazaca i interakcijskih intenz iteta kulture, San Juan kao da se sprema rtvovati velik dio kolaa suvremene kulturo logije, ne bi li joj vratio konkretnost i politiku otricu zagubljenu u akademskim labirintima nastanjenim lajavim i britkim (ali samo na jeziku) slugama i dvorski m ludama kapitalizma. Time, u maniri Eagletona i drugih starih/novih marksista, izlae dubokoj sumnji graevinu kulturalne teorije kao pozadinske logistike baze suvr emenih kulturalnih studija. inei to, on nabraja kljune momente povijesti i sadanjost i (anti)discipline kulturalnih studija i prateih teorijskih pokuaja, osiguravajui p ropedeutiku korisnost rada. Tekst je mogue itati uz pokuaj rekonstrukcije pogoleme m ree intertekstualnih povezivanja, za to bi se trebalo opskrbiti i familijarizirati s veinom izvora koje autor citira ili spominje, ali ga je mogue akceptirati i line arno, uvaavajui, dodue, njegovu (za poetnika realno: skrivenu) polifoninost, ali i pro fitirajui uslijed koherentnosti izlaganja. Za potpune akademske neofite, novonikl e kulturologe i druge zainteresirane itatelje, rad e se do kraja rastvoriti i na o voj reduciranoj razini tek uz povremeno posezanje za odgovarajuim prirunicima i rj enicima, no i u tom oekivanom naporu krije se pedagoka vrijednost San Juanova prilo ga. 4

*** S druge strane, rad Jana Baetensa naoko posve drugaije impostira raspravu o k rizi i politikom angamanu discipline, snanije joj pridodajui kljuno pitanje interdisc iplinarnosti. Premda se manje bavi povijeu (anti)disciplinarnog polja kulturalnih studija, a vie zdravim kritikama sadanjosti i projekcijom neposredne budunosti, te ga se objavljuje na drugom mjestu u ovom uvodnom dijelu posveenom temeljima kultura lnih studija, rad bi se moglo i trebalo itati i kao prikladno zagrijavanje za uvid u San Juanov kompleksniji prilog. Dodue, Beatensovi odgovori na krizu tiu se manje zagovaranja neke jasne politike pozicije ili metodoloke kole (to je, vidjeli smo, s luaj sa San Juanovim prilogom), a vie se zanimaju opeetikim i struno validnim zagovar anjem politike vanosti discipline koju, prema autoru, treba osloboditi od besplodn og revolucionarnog epirenja to ga se mjestimice stalo smatrati zamjenom za akademske poslove, te time obnoviti mogunost za realne drutvene ili unutarsveuiline politiki r elevantne uinke valjano odraena kulturolokog posla. Pri tome treba razmotriti realn e mogunosti ireg drutvenog angamana u odnosu na ograniene ciljeve nutarnje preobrazbe akademskog ivota (o kojoj pojedini ugledni kulturolozi obeshrabreno zbore kao o jedinom pravom drutvenom cilju /anti/discipline!). Beatensovi prijedlozi nisu pos ve originalni, a mjestimice ih zahvaa simplifikacija i nepoeljna brzopoteznost. Ip ak, njegovi zakljuci o pojedinim novim tematskim ograncima (jezina politika, tehno logija, povijest, pravo), te o potrebi jasnijeg etikog (pre)vrednovanja misije kult uralnih studija nadaju se i tonima i propedeutiki korisnima. 5

E. San Juan, Jr. Centar za humanistike znanosti, Wesleyan University Od Birminghama do Angkor Wata: Razgranienja suvremenih kulturalnih studija Doba su trebala proi, stara carstva pasti i nova zauzeti njihovo mjesto, odnosi z emalja i klasa trebali su se promijeniti prije no to sam otkrio kako nisu vani kak voa robe i korisnost, ve kretanje; ne gdje si ili to 6

ima, ve odakle si doao, kamo ide i kojom brzinom . (C.L.R. James) Ono to je preivjelo ili opstalo u sukobima nedavnih "kulturalnih ratova" na Sjever u, disciplina je ili istraivako polje zvano kulturalni studiji (dalje: KS). Kako j e uplitanje KS u akademiju zapoelo krenjem konvencionalnih protokola, poinjem slinim prekrajem predgovorom u vidu putnih biljeki. Prolog smo oujka moja ena i ja nazoili onvenciji Nacionalne Asocijacije za Etnike studije u Orlandu, Florida, gdje smo z atekli gomilu turista u jeku praznika. Meu atrakcijama, o kojima se glas proirio p utem neizmjerne reklame, nalazi se i muzej Salvadora Dalija smjeten u St. Petersb urgu, Florida. Muzejska broura opisuje mjesto na est jezika (uz engleski, na njemak om, panjolskom, francuskom, portugalskom i danskom). U engleskoj verziji stoji: S vjetski poznat, Muzej Salvadora Dalija glasi za jednu od vodeih atrakcija na Flor idi. Jedina je atrakcija na istonoj obali kojoj je ukazana ast da u Michelinovu vo diu dobije najvie ocjene. Dnevni obilasci zapanjujue muzejske zbirke pouit e vas, pri tom vas zabavivi, o jednom od najveih umjetnika 20. stoljea, Salvadoru Daliju. Izne nadit e vas zbunjujui dvostruki prikazi i nevjerojatne slike; zaudit e vas kipovi, h ologrami i umjetnika staklarija; rane slike u impresionistikom stilu i satovi to se otapaju oarat e vas. Jamimo vam da ete pronai neto posebno. Svakako uvrstite Dalijev muzej u centru St. Petersburga u svoje planove. Nema sumnje da se muzej natjee s tako popularnim favoritima kao to su Epcot Disney, Universal Studios, Sea World, Wonderworks i s tisuama drugih razbribriga etnikim restoranima, brojnim buticima, umjetnikim galerijama, suvenirnicama i razliitim simulacijama diznijevske ikonogra fije u bezbrojnim trgovakim centrima. Posjetili smo muzej da bismo se uvjerili. S tvarnost nije bila daleko od medijske halabuke. Kupovina u muzeju s nadrealistiki m umjetnikim suvenirima i raznom robom jurnjava za pastiima i vizualnim jezinim igr ama to priziva u sjeanje taktike prirune 7

kreativnosti i historiografskih oprostorenja Michela de Certeaua (Poster, 1997). Dobrodoli u Dali-land! Pomak na drugo poprite KS. Kasnije toga oujka sudjelovao sa m na meunarodnoj konferenciji to ju je organizirao Fakultet knjievnosti i drutvenih znanosti Chiba u Tokiju (Japan). Tema konferencije bila je "U potrazi za paradig mom pluralizma: kulturalni i drutveni pluralizam i suivot u junoj i jugoistonoj Azij i". Konferenciji su prisustvovali znanstvenici s Tajlanda, Filipina, ri-Lanke, iz Indije i Pakistana. Plenarno je predavanje odrao vodei japanski znanstvenik prof. Mitsuo Nakamura koji je govorio na temu "Islam i civilno drutvo nada i zdvajanje ". Tema mojeg uvodnog obraanja bila je "Paradoks multikulturalizma: etnos, rasa i identitet na Filipinima". Imajui na umu osobitu etniku homogenost Japana, kao i t o da je tijekom Drugog svjetskog rata cilj japanskog carstva bio izgraditi "veli ku istonoazijsku sferu koprosperiteta" , napomenuo sam kako je dijalog bio dobar poetak u istraivanju transformativnog potencijala "multikulturalizma". Multikultur alizam, zaet na Zapadu kao tema, anr, smjernica i disciplinarno usmjerenje, moe u a zijskom okruenju biti smjeten u novi kontekst i sjedinjen s veim istraivakim projekti ma intelektualaca, vladinih dunosnika i ostalih protagonista u javnoj sferi. Post oji, naravno, stanovita udaljenost izmeu ovih inicijativa i KS. Disneyworld, Dali i Japan suvremenici su u okviru mojeg iseljenikog iskustva. Kako povezati Dalije v muzej, japansko zanimanje za pluralizam i moj poloaj filipinskog znanstvenika u SAD-u, kao elemente na kojima se temelji polje KS? Obzirom na injenicu da je ana litika i sintetizirajua praksa zvana "kulturalni studiji" poprimila osobiti znaaj u svakom pojedinom sluaju situacijskog odreenja netko bi mogao i smjetaj muzeja Salvad ora Dalija u turistiko-trgovaki kozmopolis i multikulturalnu konferenciju u japans koj Chibi nazvati inovativnim polazitima za promiljanje o obeanjima KS. Sebe, knjiev nog komparatista s Filipina, ali i specijalista za etnike studije na amerikom sveui litu, smatram poveznim mjestom za susrete razliitih 8

drutvenih i humanistikih disciplina, susrete kultura "prvog" i "treeg" svijeta, pop ularnih/plebejskih slojeva kulture i preteito eurocentrinog akademskog diskurza. Oi to, mogao bih biti iznimka, analogna situaciji u kojoj se nalazi tajvanski Taipe h globalni grad u nastajanju koji je postao jedno od poprita za razmjenu izmeu zap adnih KS i njihovih lokalnih praktiara. Putanje putujuih ideja ne mogu se, dakako, neposredno prevesti u urednu geopolitiku raunicu. Na koje, dakle, naine ovaj susre t proizvodi znanje i pedagoku praksu koja moe biti iskoritena za ponitavanje hegemon ije kapitala to se neprestano seli? Moe li se kritiki sustav koncepata, idioma, ret orike i stila uvesti ili transplantirati iz engleskog Birminghama i amerikog Chap el Hilla u azijske, afrike i latinoamerike sredine, a da se pritom ne ojaa postkolo nijalna hegemonija? Kako mi razrjeavamo, primjerice, napetosti izmeu imperijalizma Svjetske banke/Meunarodnog monetarnog fonda i predmetnog polja KS kao stratifici ranih raznorodnih pokreta? SUVENIRI NADODREIVANJA U pogovoru sad ve kanonskoj itanc i Cultural studies (1992), Angela McRobbie slavi upokojenje utjecaja imitatorsko g i mehanikog marksizma, koje pripisuje Fredricu Jamesonu i Davidu Harveyu, na di sciplinarno polje KS, i njegovu zamjenu dekonstrukcijom. Premda usporedo s tim b iljei nestajanje "organskog intelektualca" (u Gramscijevu smislu) i bilo kakve dr utvene klase kao pokretaa emancipacije, ona, ipak, tvrdi kako eseji u knjizi preds tavljaju "oblik istraivanja koji je angairan i koji ne trai istinu ve znanje i razum ijevanje kao praktine i materijalne metode za komunikaciju s podreenim drutvenim sk upinama i pokretima, te za pomo u njihovom dolasku do moi (1992,721). U kojem smis lu moe ovo jo uvijek nezrelo i osporavano podruje zvano "kulturalni studiji", to se izdvaja ponajprije po formalistikoj analizi tekstova i diskurza, biti pokretaem em ancipacije, a kako 9

li tek revolucionarne drutvene promjene alosna stanja u kome se nalaze potlaeni nar odi irom svijeta? Saeta pozadina moe usmjeriti moju kritiku suvremenih ortodoksnih kulturalnih studija. Kada su Richard Hoggart, Raymond Williams i E.P. Thompson, prvi zagovaratelji KS, po prvi puta u Britaniji ocrtali polje, ono je bilo izvor no namijenjeno kritici elitistikih i antidemokratskih metoda i tradicija koje su se nadvijale nad istraivanje kulturalnog izraza. Neposredno okruenje drugog poraa k arakterizirao je trijumf liberalne demokracije nad faizmom, ustanovljenje socijal ne drave i poetak hladnog rata. Kulturalna kritika odraavala je progresivne impulse toga razdoblja. Umjesto repliciranja klasnih podjela koje su dijelile kanonska djela od proizvoda masovne kulture, KS su promiljali cjelinu kulturalne proizvodn je, ukljuivi tekstove i sve znaenjske ili diskurzivne prakse, kao neomeenu domenu. T ako se oglaavanje, popularni anrovi poput trilera ili ljubia, filma, glazbe, mode i td. mogu itati (poput knjievnih tekstova) kao grupni ili drutveni fenomeni, a ne vie kao estetike ikone izmjetene iz vlastita konteksta proizvodnje, cirkulacije i pot ronje. Kultura, dakle, ne oznaava samo vjerovanja i vrednote, ve i obrasce ponaanja i simboliko djelovanje. To je slojeviti kompleks dispozicija i institucija koji B ourdieu (1998.) saima u koncept habitusa koji ukljuuje i objektivne strukture i me ntalitete. Teoretizirajui o kulturama kao povijesno oblikovanim "nacrtima za ivot" , potpunim nainima ivota, rani praktiari KS bavili su se kritikom i to ne samo akti vnosti i proizvoda "civilnog drutva" i privatnih ivota, ve i njihovih ideolokih priz vuka i politikih implikacija koje imaju po itav drutveni poredak. Jezikom dijalekti ke, kultura moe biti shvaena kao nain strukturiranja i oblikovanja drutvenih odnosa u skupini; "ali i kao nain na koji se ti oblici doivljavaju, razumiju i interpreti raju" (Clark i dr. 1976., 10). Pioniri britanskih KS oblikovali su svoju praksu kao intelektualno-politiki angaman u odnosu s realitetom moi s neravnopravnou u kasno modernom kapitalizmu. 10

Nakon osnivanja Centra za suvremene kulturalne studije pri Sveuilitu u Birminghamu sedamdesetih godina, polje KS prolo je krivudav put rasta kroz vrenje mladenakog bunta ezdesetih, borbe za civilna prava i antiratne borbe u SAD-u, kinesku kultur nu revoluciju i oivljavanje "humanistikog marksizma". Razvija se od empirizma svoj ih zaetnika do strukturalistike faze, potom do altizerovsko-lakanovske (Althusser, Lacan) faze. Slijedio je gramijanski (Gramsci) moment, a onda je dolo do rastakan ja u dekonstrukcionistikom post-strukturalizmu Ernesta Laclaua i Chantal Mouffee. Zato to je polje bilo posveeno ne samo institucionalnoj analizi, ve i kritici ideo logije, klasina se problematika odnosa izmeu subjekta i objekta, tradicionalno for mulirana kao odnos svijesti i drutva, ponovno potvrdila u opoziciji kulturalizma i strukturalizma. Moramo se prisjetiti kako su se i Thompson i Williams protivil i pozitivistikom marksizmu koji je inzistirao na ekonomskim silama kao strogoj de terminanti misli i djelovanja. Unutar openito marksistike perspektive, oni su poma knuli naglasak na iskustva svakodnevnog ivota kao na kreativno uplitanje drutvenih skupina u oblikovanje povijesti. Prvi ravnatelj Centra, Stuart Hall, premda nad ahnut svojim socijalistikim mentorima, postavio je temelje propitivanja kulturali zma i njegovih empiristikih preduvjeta. Usvajanje strukturalistike problematike pr euzete od Althussera obogatilo je analizu ideologije kao prvotnog kulturalnog po sredovanja pri kojemu su pojedinci interpelirani (zazvani) kao subjekti (u proce su neprepoznavanja, kao da je rije o slobodnim akterima). Subjekt je tako vien kao subjektna pozicija definirana povijesnim koordinatama i, s lakanovskim naglasko m, biografskim okolnostima. Empirijsku su istinu istisnula znaenja i interpretaci je unutar zadanog konteksta. Kartezijansko je sebstvo, takoer nazvano transcenden tnim egom znanosti, istisnulo koncept subjektne pozicije koja je proizvod uinaka tekstualnosti, ili preciznije, diskurzivne prakse. Umjesto iskustva kao kljune ka tegorije, privilegiranim tokama istraivanja postaju reprezentacije kroz masovne me dije i druge tehnologije za irenje informacija. 11

Kultura se stala konstruirati kao proizvodnja znaenja i subjektivnosti unutar dis kurza i reprezentacije. Obzirom da je subjekt proizlazio iz znaenjskih procesa, b ilo je lako preoblikovati koncept politike u bitku za reprezentaciju. Ne samo da je subjekt identitet ili pozicija koju stvaraju drutvene i historijske strukture ; on je takoer aktivno iskustveni subjekt, zahvaljujui paradigmi posuenoj od Gramsc ija. Premda je taj talijanski komunist bio gledan kroz revizionistiku prizmu, upr avo je Gramscijeva kljuna interpretacija hegemonije (povijesnog bloka koji se bor i za dominaciju i putem moralno-intelektualnog vodstva sebi osigurava pristanak) poziciji subjekta (sputanoj altizerovskim ideolokim dravnim aparatom) priskrbila sredstva za ponovno pripisivanje stanovite razine akcije. U istraivanju omladinsk ih subkultura, primjerice, Dick Hebdige (1979.) je ustvrdio kako omladina iz rad nike klase nije pasivna i nepromiljena potroaica amerike masovne kulture; naprotiv, o na je transformirala znaenja onog to troi, presloila slike, stilove i vokabular amer ike popularne kulture kao oblike otpora spram kulture srednje i vie klase. Izostav ljena je Gramscijeva vjera da e klasno osvijeteno vodstvo radnike klase, zajedno sa kadrom organskih intelektualaca, voditi hegemonijsku bitku napaenih masa protiv pritisaka i izrabljivanja to ih vri kapital. Zbog ove drastine izmjene paradigme, m oglo bi biti pouno osvrnuti se na problematizaciju i interpretaciju kulture Raymo nda Williamsa, kako bismo mogli ocijeniti kasnije etape razvoja u polju KS. RE-K OGNITIVNO MAPIRANJE Postoji konsenzus o Williamsu kao izumitelju "kulturalnih st udija", ili barem britanskog dijela tog podruja. Njegove dvije knjige, Culture an d society (1958.) i The long revolution (1961.), za kojima su slijedile Marxism and literature (1977.) i The sociology of Culture (1981.), mogu se smatrati teme ljnim dokumentima u kojima su oblikovani aksiomi, teoremi i hipoteze 12

koje treba istraiti, definirati i dodatno elaborirati. U zakljuku svoje sinteze iz 1982. godine tvrdi kako potpuno odgovorni kulturalni studiji trebaju biti "anal itiki konstruktivni i konstruktivno analitiki" hvatajui se u kotac s "izmijenjenim i izmjenjivim odnosima" kako u kulturalnim formama tako i u drutvenim okolnostima. Postoji li ili ne jedinstvena upravljajua vizija ovog projekta moe se, smatram, oi tovati u naelu prema kojemu treba biti primijenjen historijski, procesualni i rel acioni (odnosni) pogled na drutveni totalitet kako bi se postigla demokratska, so cijalistika koncepcija kulture. esto se frazom "kulturalni materijalizam" opisival o Williamsovu teoriju i praksu kulturalne analize, njegov prepoznatljivi okvir k ritike analize i interpretacije. U djelu The Long Revolution, Williams sintetizir a svoja zapaanja o granicama britanske tradicije kulture-i-drutva (to ju je ranije istraio u Culture and society). Sveobuhvatno opisuje "kulturu" kao mjesto na koje m su se, kao posljedica povijesnih promjena u industriji, demokraciji, klasi i u mjetnosti, stopila upravo pitanja o tim promjenama. U suprotnosti s tradicionaln im naglaskom na idejama ili idealima savrenstva odvojenima od materijalnog drutven og ivota, Williams definira kulturu kao obrazac drutva kao cjeline, diferencirani totalitet i dinamiku drutvenih praksi. Kultura je tvorbeni drutveni proces, izraz ope ljudske energije i prakse. Ovo nadilazi etnografske, dokumentarne definicije kulture kao "cjeline naina ivota" (1958., 325). Umjetnost u ovom okviru nije vie pr ivilegirana mjera najviih vrijednosti civilizacije; ona je tek jedan poseban obli k opeg drutvenog procesa u razmjeni znaenja, razvitka poznate, "obine" kulture. Dakl e, knjievnost i umjetnost, proizvodi visoke kulture, tek su "dijelom opeg procesa koji stvara konvencije i institucije, kroz koje se znaenja koja zajednica vrednuj e dijele i aktiviraju" (1961., 55). Svi drutveni odnosi, ukljuivi formalna pravila simbolike razmjene i njihova strukturalna ogranienja, moraju se istraivati kao stva rne prakse i "oblici ljudske energije" iji pun raspon ne moe iscrpsti niti jedan s istem nadmoi i podreivanja. 13

U djelu The Sociology of culture, Williams odbacuje idealistiko poimanje kulture nasljeeno iz buroasko-aristokratske tradicije i mijenja mehaniku materijalistiku inai cu. Podcrtava injenicu kako kulturalna praksa i proizvodnja ne proizlaze jednosta vno iz stvorenog drutvenog poretka, ve su same tvorbene. Njegov novi pristup vidi kulturu kao znaenjski sustav "kroz koji se nuno (uz bok drugim sredstvima) priopuje , reproducira, doivljava i istrauje drutveni poredak" (1981., 13). Svjestan "kultur alistike" devijacije, Williams postavlja temeljni aksiom prema kojem je znaenje uv ijek proizvedeno pod odreenim empirijskim i egzistencijalnim okolnostima. Jezik j e "drutveno dobro i reciprona djelatnost, unaprijed usaena u djelatne odnose unutar kojih je svaki potez aktivacija onoga to je ve zajedniko ili reciprono ili moe takvi m postati" (1977., 166). Iz krajnje historijskomaterijalistike perspektive, upora ba znakova iskaza ili govora kao drutvene prakse postaje "sustav znakova" za izve dbu. Novac, primjerice, kao i svaki drugi znak, postaje notacijom koja se izvodi u skladu s odreenim povijesno ogranienim konvencijama. Dihotomija izmeu oznaitelja i oznaenog tako se izmjeta u Williamsovoj tezi da jezik nije sustav znakova, ve "no tacija aktualnih proizvodnih odnosa" (1977., 170). Termin koji obuhvaa izvedbu no tacije u promjenjivim okolnostima jest "komunikacija", mrea praksi koja stvara "p romjenjiva drutva" koja se sastoje od inova zajednike pripadnosti ili solidarnosti. Za Williamsa se, prema tome, znaenje tie jezika u povijesti, glavnog teorema dija lektiko-materijalistike semiotike. Nadahnut Bakhtinom/Voloinovim, Williams kao funk ciju kulturalnih studija naglaava analizu drutvene i povijesne proizvodnje znaenjsk ih sustava, sustava koji su zapravo konstituirani i rekonstruirani naini oblikova nja. Podrobno konkretizirajui taj pristup u djelu The Country and the City kao ana lizu svih formi znaenja, ukljuujui na sredinjem mjestu pisanje, u sklopu aktualnih s redstava i uvjeta njihove proizvodnje (1984., 210), Williams ga definira kao "kul turalni materijalizam". 14

Williamsova se metoda analize ideolokih/intelektualnih struktura moe smatrati njeg ovim osobitim nainom obrauna s klasinom problematikom odnosa izmeu ekonomske baze i nadgradnje. Jo se jednom suoavamo s problemom uobliavanja, pritom izbjegavajui reduk ciju kompleksne veze izmeu svijesti i stvarnosti, izmeu tvrdnji o priroenosti i ozn aivanju. Takav se problem biljei u drutvenim kategorijama miljenja i u neprekidnoj d ijalektici izmeu znanja i materijalnih odnosa moi. Kako shvatiti vezu izmeu drutvene egzistencije i mentaliteta, a da pritom kompleksna grupna/individualna iskustva ne reduciramo na njihove duhovne biti ili statine drutvene forme? Williams kao up utstvo preporuuje sljedei aksiom: kulturalna analiza poinje "pokuajem da se otkrije priroda organizacije koja ini kompleks tih odnosa". Istraujui "opu organizaciju u po jedinanom primjeru", kulturalni kritiar tei otkriti "karakteristine uzorke". Povezuj ui odvojene aktivnosti umjetnosti, trgovine, proizvodnje, obitelji i politike, ku lturalno istraivanje tei spoznati na koji se nain interakcije izmeu praksi i obrazac a ive i doivljavaju kao cjelina. Williamsov cjelokupni istraivaki projekt tie se dija lektike forme i sadraja, namjeravanosti i prilika za realizaciju to jest "svih ak tivnih procesa uenja, imaginacije, kreacije, izvedbe." U njegovom istraivanju, obj ekt znanja nije vie tek pojedinac ve zajednice forme, kolektivni subjekt koji se o stvaruje u aktivnim procesima samodefiniranja: "to je nain da se vidi skupina u i kroz individualne razlike: ona posebnost pojedinaca i njihovih individualnih kr eacija, koja ne nijee ve je nuan nain afirmiranja njihovih drutvenih identiteta, u je ziku, u konvencijama, u pojedinim karakteristinim situacijama, iskustvima, interp retacijama, idejama" (1980., 28-29). Kulturalnu kritiku zanima razumijevanje "st varnosti proimanja, u konanom smislu jedinstva, najindividualnijih i najsocijalnij ih oblika stvarnog ivota". Kako bi to postigli, moramo nadii izolirane tekstove/pr oizvode te istraiti "/njihov/ stvarni proces - /njihovo/ najaktivnije i specifino oblikovanje". Unosimo ovdje interes za odreivanje u smislu razina institucija i o blika artikuliranih materijalnim 15

sredstvima kulturne produkcije, aktualnim kulturalnim formama i nainima reprodukc ije. Na koji su nain gramatika i sintaksa povijesti utkane u Williamsovu metodu? Da bi obuhvatio konfiguracije interesa i djelatnosti koje odlikuju neko povijesn o razdoblje i u isto vrijeme zabiljeio "stvarni ivotni smisao" zajednice koja omog uuje komunikaciju, Williams rabi termin "struktura osjeaja": "Mi spoznajemo svaki element kao talog, no u iskustvu ivota u nekom vremenu svaki je element otopljen, nerazdvojivi djeli kompleksne cjeline" (1961., 47). U praksi kulturalne historio grafije, Williams se bavio utvrivanjem povijesnih obrazaca, posebice znaenja i vje rovanja koja se aktivno proivljavaju i osjeaju te, dakako, mijeaju s "potvrenim isku stvom" sistematskih svjetonazora. Analizirajui formacije, Williams je razloio i fi ksiranost "strukture" i spontanost tijeka (u nedostatku bolje rijei) senzibilitet a. Umjesto opisu cjeline i njenih obrazaca, Williams je kroz taj konceptualni in strument "strukture osjeaja" koji tono odraava dijalektiku drutvenog i karakteristino privatnog ili osobnog teio shvaanju "formirajuih i formativnih procesa", "praktine svijesti, karakteristine za sadanjost, prisutne u kontinuitetu ivljenja i suodnoenja ". Podtekst ove interpretativne strategije lako je dokuiti: Williams se protivi p ripisivanju ideja, znaenja i iskustava domeni primljenih uvida o nadgradnji koja, obzirom da je tek odraz ekonomske baze i njome je odreena, nema vlastitu autonom nost ili drutvenu djelotvornost. Kultura se ne moe jednostavno utrpati u domenu id eologije u smislu "lane svijesti" ili Althusserovih "imaginarnih odnosa". Jedan o d postupaka za oslikavanje naina na koji "struktura osjeaja" djeluje kao modus his torijskog objanjenja znaenja jest usredotoenje na niz Williamsovih eseja o moderniz mu u djelu The Politics of Modernism. Jedan od eseja Williams zapoinje supostavlj anjem dviju niti zbivanja u jedinstvenom povijesnom spletu okolnosti. U Zurichu 1916. dadaistiki se cabaret izvodio na broju jedan, Spiegelgasse, dok je na broju est iste ulice ivio stanoviti Herr Uljanov (Lenjin). Jedan od osnivaa dadaizma, Hu go Ball, prisjeao se kako 16

Lenjin mora da je uo glazbu i tirade umjetnika, njihovu donkihotsku i "neosmiljenu " opreku boljevikom "temeljitom svoenju rauna". Williams zamjeuje kako se unutar pet godina od pokretanja Dade revolucionarni avangardni teatar pojavio u novoosnovan om Sovjetskom savezu, europskoj periferiji. Williams zakljuuje primjeujui kako poja va modernizma iz metropolitanskog iskustva oznaava osebujno spajanje rezidualnih, dominantnih i nastajuih kulturalnih trendova, esto preklapajuih i suprotnih, podje dnako iz metropola i iz kontroliranih graninih zona carstva. Pojam "strukture osj eaja" kao heuristiko orue za rasvjetljavanje socijalne povijesti formi takoer obliku je Williamsova proirena istraivanja, naroito u The Country and the City, a jednako i u njegovim poglavljima "Socijalna povijest dramskih formi" i "Realizam i suvre meni roman" u The Long Revolution and Television: Technology and Cultural Form. U potonjoj knjizi, Williams naglaava koliko je bitno da tehnologija, njena primje na i odgovori na nju, budu shvaeni "unutar definirajuih granica i pritisaka" pojed inog povijesnog razdoblja u nekom specifinom drutvu. Tako viena, televizija za njeg a poinje manifestirati svoju kulturalnu formu kao odgovor na posebnu krizu indust rijskog kapitalistikog drutva, posebno na spoj drutvenog kompleksa privatiziranog d oma i mobilnosti. Sekvenca ili tok u televizijskom programu obuhvaa, za Williamsa , i rezidualne, dominantne i nastajue trendove u povijesti komunikacije. U meuvrem enu, u The Country and the City, Williams ocrtava promjenjivost tona i osjeaja sp ram promjenjivih i preoblikujuih prostora grada i sela. Upozorava nas da ne postv arujemo slike i sjeanja, da budemo osjetljivi na neizmjernu stvarnu varijabilnost naih ideja o ivljenim prostorima i da registriramo slivenost postojanosti i promj ene: "Jer doista trebamo promatrati, kako u sluaju grada tako i ladanja, stvarne socijalne procese alijenacije, separacije, izvanjskosti, apstrakcije...iskustva izravnosti, spoja, uzajamnosti, dijeljenja, koji sami, na posljetku, mogu defini rati to bi mogla biti prava deformacija" (1973., 298). Putem svojeg pojma "spozna tljivih 17

zajednica", koji povezuje epistemoloki realizam i utopijsku spekulaciju, Williams odreuje "totalitet" kao modus komunikacije i razmjene meu razliitim praksama. Ona naglasak stavlja na odnose, ne na autonomiju sfera aktivnosti. Prema Alanu O Con noru, "spoznatljiva zajednica" opisuje "diskurznu strategiju prije no neposredno iskustvo ili organsku zajednicu" (1989., 68). Drugim rijeima, ne postoji organ ska zajednica bez avova u kojoj iskustvo nije diskontinuirano, fragmentarno, potr ebito povezujue inteligencije ili senzibiliteta. Umjetniki rad i kritika analiza pr oizvode poveznice. U tijeku te historizirane estetike mjesta, Williams nas iznov a podsjea na dijalektiku izmeu drutvene svijesti i potreba. On podcrtava imperativ otvorenosti spram promjenjivog objektivnog svijeta u koji je kritiar "uvijek ve" u klopljen: "Jer ono to je spoznatljivo nije samo funkcija objekata onog to se nadaj e spoznaji. Ono je i funkcija subjekata, promatraa onog za im se udi i to treba biti spoznato" (1973., 165). I tako, pojam odreenosti (determinacije) djeluje u smisl u "ogranienja i pritisaka", uvodei razine djelotvornosti u ono to bi inae bilo monol it, stalna praksa" istovetna utilnim, socijalnokonstituiranim praksama. Williams se vraa pitanju odreenosti u kljunom ogledu "Baza i nadgradnja u marksistikoj kultur alnoj teoriji", u kojem odgovara kritiarima koji opovrgavaju njegovo organicistiko stajalite. Williams prihvaa uslojenu arhitektoniku svakog kulturalnog veziva. Dot jeruje svoje shvaanje vieslojnog totaliteta utemeljenog na drutvenom djelovanju i k lasnom ustroju drutva: "naela ove organizacije i strukture moemo smatrati izravno p ovezanima s odreenim drutvenim intencijama vezanim uz injenicu da je odreena klasa n a vlasti " (1980, 36). Ova intencionalnost postaje preciznija ako preuzmemo Gram scijevu teoriju hegemonije. Hegemonija za Williamsa znai nau doivljenu ili proivljen u stvarnost, "cjelinu praksi i oekivanja; na troak energije, nae uobiajeno razumijeva nje prirode ovjeka i njegova svijeta", "zdravi razum" koji legitimira postojei soc ijalni sistem raspodjele i hijerarhije moi. No niti jedan sociopolitiki poredak ne moe iscrpiti itav spektar 18

ljudske prakse, energije i namjera jer "oblici dominacije izabiru i, posljedino, iskljuuju puni raspon stvarnih i moguih ljudskih praksi." Naposljetku, odreenost je neujednaena i moemo ju izraziti tek kao osjeaj ogranienja i pritiska, a ne kontrole ili stroge uzronosti, ostavljajui mjesta za unaprijed zamiljene i utopijske eksper imente u mapiranju iskupljene budunosti neeg to priziva telelologiju kritike fantazi je Ernsta Blocha i nasljeenu praksu ukazivanja dobrodolice onom "Jo ne" (Howard, 19 77). Mi danas moemo ocijeniti udaljenost koju su KS prevalili od Williamsova "kul turalnog materijalizma". Postmodernistiki feti reprezentacije i njegova artikulaci ja decentriranog neoliberalnog subjekta preoblikovala je, ako ne i odbacila, poj am "strukture osjeaja" koji je zaet kao posredovanje izmeu subjekta i objekta. Ne s amo to je dijalektika diferencijacije kompleksnih formacija izbaena u korist mikro fizike disperzne moi i njenih lokalnih pripovijesti, ve se opozicija subjekt/objek t vidi tek kao "posljedica uvjeta djelovanja postulirane funkcije", pri emu je zn anje posljedica ope volje za mo. Od Williamsova kulturalnog materijalizma kreemo se ka vremenu "anarho-nieanstva" koje, pak, ne priznaje mogunost objektivnog znanja i drutvene emancipacije (Callinicos, 1982.). Promjenjivost i udljive metamorfoze K S mogu se utvrditi popisivanjem njihovih raznolikih trendova i tendencija. VARLJ IVI SPLETOVI OKOLNOSTI Zbornik Cultural Studies (1992) to su ga uredili Lawrence Grossberg, Cary Nelson i Paula Treichler ustanovio je konsenzualnu doksu o disci plini. Sada moemo KS cijeniti kao vii oblik brikolaa ovisnog o kontekstu, ali i ant i-/post-/multi-disciplinarnog, pruajui jamstva valjanosti ili pragmatinog, mjerodav nosti i stratekog potiui i samopromiljajueg, s tradicijom i vokabularom to se opiru ko difikaciji ne beskrajno samopromiljajue zapitkivanje. To je polje prijepora ispres ijecano razliitim 19

pozicijama i putanja, navodno otvoreno. to znai brikola? On obuhvaa tekstualnu anali zu, semiotiku, dekonstrukciju, etnografiju, intervjue, analizu fonema, psihoanal izu, rizomatiku, analize sadraja, anketu itd. karnevaleskno sajmite za svakog urad i-sam majstora! Britanski strunjak za KS Richard Johnson opisuje tri modela KS u terminima proizvodne utemeljenosti, tekstualne utemeljenosti i studija ivljene kulture (1996, 107). Premda tvrde da ne postoji jedinstveni narativ ili definicija KS, G rossberg i njegovi kolege spominju dvostruku artikulaciju KS: kulturalna praksa i proizvodnja kao temelj na kojem se istovremeno odvijaju analiza, politika kriti ka i angaman. Istraujui povijesno utemeljene prakse, reprezentacije, jezike i obiaje pojedinanih formacija, KS takoer istrauju: proturjene oblike "zdravog razuma" ili ban alna razumijevanja koja navodno priskrbljuju sredstva za borbu protiv stega drutv enog poretka. Grossberg i kolege piu: Bez obzira na to istina je da su napori kult uralnih studija da rekonstruiraju kulturu i povijest radnike klase i sintetiziraj u progresivne tradicije u Zapadnoj intelektualnoj povijesti od poetka imali i otv orene i indirektne politike ciljeve (5). No koje su izravne posljedice i implikaci je pojmova kao to su politika kritika, progresivno i angairanost? Otvoreni i indirek olitiki ciljevi podudaraju se, naposljetku, s jezikom i sustavima znakova. Postst rukturalizam je opet uspostavio formalistiki idealizam. Od tog trenutka, pitanja reprezentacije te redukcija ideoloke komponente kulturalne proizvodnje na diskurz i znanje-mo (posudimo li fukoovske pojmove) postaju rutinom. Hall je 1992. godin e reafirmirao primat diskurzivnih i tekstualnih procesa nad politikom ekonomijom: takvi procesi nisu odraz ve temelj za oblikovanje suvremenog svijeta: temeljni su koliko i ekonomski, politiki ili drutveni procesi koji ne djeluju izvan kulturaln ih i ideolokih uvjeta (13). Jedno je rei da uinci ekonomskih i politikih procesa ovise o znaenju i da isti procesi imaju kulturalne i ideoloke uvjete postojanja; druga j e stvar zakljuiti da tekstualnost i reprezentacija zajedno s ekonomskim i politiki m silama i u 20

izolaciji od njih, izgrauju drutveni i politiki sustav koji nastanjujemo. Podreivanj e odnosa moi diskurzivnim odnosima ili kulturalnim praksama vraa nas jednostranom kulturalizmu od kojega se Hall izvorno pokuao odmaknuti, mada je sada uvedena teo rija diskurzne artikulacije ne bi li preduhitrila takve kritike primjedbe o reduk cionizmu ili idealistikom formalizmu na raun onoga to tei biti napredak u odnosu na vulgarni marksizam. Ovaj je problem ve bio unaprijed najavljen cijelim tijekom Wi lliamsovog hrvanja s mehanikim materijalizmom i sociologijom kulture Luciena Gold mana. Njegov pokuaj da razrijei rez izmeu teorije i prakse rezultirao je detaljno i znijansiranom kategorijom strukture osjeaja, oblikovanom u mnogim djelima, posebice u Marksizmu i knjievnosti i Problemima materijalizma i kulture. No ovdje bih se htio pozabaviti posljednjom prilino utjecajnom rekonstrukcijom problematike kultu ralnih studija, preciznije, teorijom i metodom artikulacije razliitih razina znaen ja utjelovljenih u formama kulturalnih reprezentacija, problematikom koju je prv i razradio Stuart Hall. Smjer svog istraivanja i svoje prioritete Hall je pokuao r azjasniti u intervjuu iz 1985. godine: Artikulacija je, dakle, oblik spajanja koj i pod odreenim uvjetima moe stvoriti jedinstvo dva razliita elementa. To povezivanj e nije nuno, odreeno, apsolutno ili esencijalno zauvijek. Moramo se zapitati pod k ojim uvjetima veza moe biti skovana ili stvorena? Stoga je takozvano jedinstvo disk urza zapravo artikulacija razliitih, zasebnih elemenata koji mogu biti ponovno ar tikulirani na razliite naine jer nemaju nunu pripadnost. Jedinstvo koje je vano jest eznica izmeu artikulirana diskurza i drutvenih sila s kojima on moe, ali ne mora, p od odreenim povijesnim uvjetima, biti povezan. Prema tome, teorija artikulacije j e i nain razumijevanja kako se ideoloki elementi pod odreenim uvjetima meusobno vezu ju unutar diskurza i nain da se 21

zapitamo kako se oni u specifinim spletovima okolnosti vezuju ili ne vezuju za od reene politike subjekte. (Hall 1996, 142-143) Ovaj pristup preoblikuje altizerovsku ideju interpelacije. On tei razmrsiti eleme nte bilo kojeg ideolokog kompleksa od njegovih klasnih korijena ili veza, dajui no vom skupu mo da otkrije svoj subjekt. Takoer, tei omoguiti tom subjektu da svoju povij esnu situaciju uini spoznatljivom bez reduciranja tih oblika spoznatljivosti na nj ihov socioekonomski ili klasni smjetaj ili drutvene poloaje (1996, 142). To podrazum ijeva da ideologija poput taerizma, premda usidrena u torijevskom konzervativizmu , namee politiku pozicioniranja razvijenu supostavljanjem obinih, zdravorazmuskih vjerovanja masa s klasno utemeljenim svjetonazorom. Za rasvjetljavanje tog hegem onijskog poriva potrebna je teorija diskurzivne artikulacije koja e razotkriti nae la po kojima se raznoliki elementi organiziraju da bi promicali neoliberalnu pol itiku platformu. PUTANJA UDNJE Nain na koji su dijelovi sloeni odreuje prvenstvo prije nego li njihov a supstancija ili vanost. Prevedeno u gramatiku i sintaksu KS, teorija artikulaci je gotovo postaje metodolokom dogmom. Hall tvrdi: Artikulacija je dakle oblik spaj anja koje, pod odreenim uvjetima, moe sainiti jedinstvo dvaju razliitih elemenatabitn o "jedinstvo" jest poveznica izmeu tog artikuliranog diskurza [sastavljenog od el emenata bez ikakve nune "pripadnosti"] i drutvenih sila s kojima u odreenim povijes nim okolnostima moe, ali ne mora nuno, biti povezan (1996., 141). Hall naglaava a pr iori sluajnost i ad hoc prijelaznost koje su u osnovi artikulacijske prakse. Moe s e 22

posumnjati da tko god posjeduje dovoljno politike moi moe ono sluajno pretvoriti u n uno. Neodreenost prikazuje svoju prividnu suprotnost: oportunistiki Realpolitik. Za poevi kao reakcija protiv determinizma, redukcije ideologije na politiku ekonomiju, ova teorija artikulacije odaje se kao pragmatika epistemologija koja drutvene pro mjene tumai kao proizvoljne, ak i nepotrebne, podlone diktatu onoga tko posjeduje n ajveu mo. Kada Hall objanjava ovaj modus operandi KS, rabei rastafarijanski pokret k ao modulaciju raznorodnih ideolokih elemenata uz odreene povijesne tendencije, on ukazuje na potrebu da se u obzir uzme "duh povijesnih formacija". Ipak, od toga se odustalo. Dogaa se povratak primarnoj tezi po kojoj religija, poput bilo kojeg drugog ideologijskog kompleksa, djeluje kao jezik ili diskurzivna tvrdnja otvor ena irokom spektru eksperimentalne igre. Ideologija, dakle (ako je to jo uvijek od riv pojam), koja pojedince promee u politike sile, nije nuno prisutna u socio-ekonom skoj strukturi ili u objektivnoj stvarnosti; ukratko, "popularna snaga organske ideologije" je "rezultat artikulacije" (1996., 145). U ovom pitanju iskuavam dio debate: Mogu li sve kulturalne prakse, dakle, biti svedene "nagore" na diskurz i li jezik, i mogu li svi subjektiviteti ili subjektne pozicije biti zamiljene kao da su stvorene diskurzom? Hall upuuje na granicu teorijskog redukcionizma Laclau/ Mouffeea i njegova protezanja u psihoanalitikim pokusima. On nas ui da lociramo ku lturalne/diskurzivne prakse "unutar odreujuih granica sila materijalnih odnosa, i izvlatenja prirode... Materijalne su okolnosti nuni, ali ne i dostatni uvjeti svih historijskih praksi", no takve okolnosti moraju biti promiljane u "njihovim odree nim diskurzivnim formama" (1996., 147). Takvo shvaanje prakse pribliava se materij alistikoj dijalektici objekta i subjekta shvaenoj kao interaktivni proces bivanja i postajanja. 23

Hall je svjestan da pragmatizam Realpolitika zlorabi utjecaj teorijskog bricolag ea, to se vidi i u nekim primjenama Foucaulta i dekonstruktivistike tradicije. Na nesreu, takve se zloporabe potiu neadekvatnou teorije artikulacije: ona ne moe dokuiti unutarnje odnose dijelova unutar dinamike cjeline jer njena razina apstrakcije o dbija dokuiti unutarnje impulse i potencijale elemenata koje se artikulira, jedin stvo i protuslovlja koja ih ine silom koja oblikuje nain na koji se oblikuje itava galaksija sila. Ono to nedostaje, dijalektiko je jedinstvo kontinuiranog i nekonti nuiranog to generira dinamiku suvislost (Lefebvre 1968.). Nadalje, unutarnja trans formacija svakog artikuliranog trenutka kategorija posredovanja unutar totalitet a (Meszaros 1972.) ostaje nerazjanjivom, pa i zagonetnom. Dok Hall priznaje da se rastafarijanizam usredotouje na odrednice ekonomskog ivota jamajkanskog drutva, njeg ov status proizvoda diskurzivne artikulacije, ujedinjene sile s nesjedinjenim ko lektivnim subjektom, ima drugaije podrijetlo. Rastafarijanizam je zaet kao sjedinj ujua ideologija koja obuhvaa ekonomske odrednice i stvara blok drutvenih/politikih s naga na neholistiki nain kroz pregovore, kompromise i druge reorganizacije. No, ka ko se ta ideologija tono materijalizira, ostaje tajnom. togod nae elje nagovijetale, stvarni se svijet dokazao mnogo tvrdoglavijim i nepokornijim. Znalci KS otkrivaj u to svakodnevno. Kako je pokazao sociolog Jorge Larrain, stari marksistiki konce pt ideologije dostajao bi za kritiku taerizma kao osvetnikog povratka starim i teme ljnim naelima buroaske politke ideologije koja je bila postupno zaboravljana kroz g odine socijalne demokracije, drave blagostanja i kejnezijanizma (Keynes) (1995., 6 6), starih ideolokih vrednota mitskog slobodnog trita - slobode i vlastitog interesa baziranog na vlasnitvu. No, ovoga puta, splet okolnosti osamdesetih godina ne pon avlja viktorijanski spoj Benthama i Milla. Otuda proizlazi taerijanski naglasak n a vlasti, zakonu i redu, obitelji i tradiciji; domoljublje se zaziva kako bi pri krilo prave uzroke kapitalistike krize, krize iji su simptomi nezaposlenost, sirom atvo, rasna diskriminacija, kriminal, novi oblici nasilja, 24

nacionalne i regionalne podjele, zaotreni klasni sukobi, itd. Takva populistika au toritarnost nije niti proizvoljna niti sluajna. Kako bismo se suprotstavili njeni m uincima, potreban nam je konceptualni okvir organske krize kapitalistikog sustav a bez kojeg metoda artikulacije moe otkriti samo kratkoroni oportunizam, pa ak i za varavajui liberalizam u programu Maragaret Thatcher. Viena kao programatska formac ija (u Williamsovom smislu), Hallova teorija artikulacije odgovor je na novi pov ijesno-politiki razvoj koji, mislim, ne dozvoljava da ga ovaj semiotiki manevar ra svijetli. Hallova tema nije toliko inovativni izgled buroaske hegemonijske vlasti , koliko potreba prepoznavanja politike ekonomije klase u interakciji s rasom, ro dom, nacionalnou i drugim novim drutvenim pokretima. Klasa zasigurno nije tek jo jedan banalni aspekt identiteta. Kako bi ti pokreti stupili u interakciju, neophodno je razumjeti koji bi im pozadinski totalitet omoguio dijalog i stvaranje saveznitv a, kovanje lanca jednakosti za koji Laclau i Mouffe vjeruju da predstavlja kataliz itor radikalne demokracije. Poststrukturalistika varljivost ovdje se pokazuje tetn om. Vrednujui, ak postvarujui trenutak artikulacije, Hall tei iskljuiti iru epohalnu p ozadinu trenutak koja funkcionira kao preduvjet mogunosti za shvaanje oblikovanja konjunkturnih posebnosti. Posluimo se Williamsovom terminologijom: ivljenog iskustv a opet zasjenjuje kategoriju (rezidualne, dominantne, nastajue), zasjenjuje strukt urirajui modalitet osjeaja kojim se bavi kulturalna analiza. Fredric Jameson smatra artikulaciju ili medijaciju/posredovanje (da upotrijebim filozofski termin) sredin jim teorijskim problemom kulturalnih studija. On je vidi kao preciznu, a katkad i prolaznu totalizaciju u kojoj se planovi rase, roda, klase, etnosa i seksualnost i presijecaju, inei tako operativnu strukturu (1995., 269). Premda Hall istie kako a rtikulacija imenuje jedinstvo diskurza i socijalnih sila pod odreenim, ali ne i n unim povijesnim okolnostima, on paljivo istie kako je rezultat artikulirana kombinac ija a ne samo sluajna veza - kako je rije 25

o strukturiranom odnosu izmeu dijelova, tj. odnosu dominacije i podreivanja (1992., 325). Ono to me zabrinjava, nain je na koji je takva teorija artikulacije rabljen a u suvremenim KS. Problem moe biti ponavljanje tjeskobnosti u vezi s ponovnim na metanjem klasnog redukcionizma ili ekonomizma kao reakcije na biopolitiku identi teta i anarhizam lokalnih narativa. Ranije sam spomenuo estu brigu praktiara KS da se pri isticanju drutvene povijesti i politike ekonomije rtvuje problem djelovanja . Jedan znanstvenik, primjerice, tvrdi kako enska potronja holivudske kinematograf ije, ili uostalom bilo kojeg predmeta kulturne razmjene, ne ilustrira samo mo hege monijskih sila u definiranju uloge ena kao potroaa; potronja je zapravo poprite dogovo enih smislova, otpora i prisvajanja, koliko i podreivanja i izrabljivanja (citiran o u Strinati 218). Shvaajui pasivnu potronju kao autonomnu aktivnost, populistiki or ijentirani KS ignoriraju estetizaciju same proizvodnje dobara (Wood 1992.), pogr eno pripisujui izvor uitka i djelovanja obliku vrijednosti (razmjeni) umjesto pravo j vrijednosti (uporabi) (Sohn-Rethel 1978.). U meuvremenu, podjela na fiziki i umn i rad, stvorena u robnoj razmjeni i buroaskim odnosima vlasnitva, nastavlja prikri vati povijesnost slika, kodova, artefakata i habitusa instrumentalizirana. Moemo li obnoviti radikalno nadahnue KS? Stuart Hall neprekidno nas podsjea na sredinju p roblematiku KS u trenucima nastajanja: kultura (znaenje, simbolike forme, znaenjske prakse, diskurzi) smjetena u kontekst promjenjivih drutvenih odnosa i organizacij e moi. Analiza semiotikih i diskurzivnih praksi poveznica izmeu jezika i knjievnosti te politike ekonomije i oblika proizvodnje ukljuuje i preispitivanje poloaja kolek tivnih subjekata u povijesti, proizvodei kritiku tih praksi i poloaja. Hall ovako komentira kasniji razvoj: Formalni dekonstruktivizam koji ne postavlja pitanja o uklapanju simbolikih procesa u socijetalne kontekste i njihovom preklapanju s moi, nije zainteresiran za problematiku kulturalnih studija (1999., 390). KS 26 kultura ostaje naturalizirana, nerazumljiva i

se, dakle, prepoznaju po svojem razotkrivanju upletenosti kulturalnih praksi u m ree moi. No, je li dovoljno inzistirati na povezivanju diskurza, drutva i moi kao te melju legitimacije tog novog pristupa? to ovdje znai mo? Kako je ona vezana s politiko m ekonomijom i kompleksnom dinamikom drutvenih odnosa? Nije li to, po sebi, formu la, igra praznih apstrakcija, obzirom na to da nema istraivanja svrhe, programa i li historijskog usmjerenja? Nije li to prevakavanje rudimentarnog empiristikog zah tjeva da se ideje formuliraju u drutvenim i politikim kontekstima? Svi se komentat ori slau da je verzija marksistikog redukcionizma, poznata kao ekonomizam, pokrenu la revolt protiv ljevice. to se dogodilo kao reakcija karikaturalnom stvarno posto jeem marksizmu? Unato tvrdnjama da pobunjenici ponovno uspostavljaju djelovanje i s lobodu subjekta, dolo je do skretanja u atavistiku ideologiju i mranjaku reakciju. V jerujem da su ponuene ispravke preveliki naglasak na formalisitkoj metodologiji is prepleten s organicistikim (Leavis) ili nihilistikim pretpostavkama (poststruktura lizam), rezultirale nehotinim prihvaanjem KS. Nikada nisu bili dovoljno radikalni da razore logiku kapitala i ideologiju kvantifikacije konkretno uporabljivih vri jednosti u apstraktne ekvivalente (gotovinska jezgra), zakon laissez-faire razmj ene koja vlada tritem. Vremenom su KS postali organon elite, akademski ideoloki dravn i aparat koji prijei funkcioniranje ak i starog stila Kulturkritik. Terry Eagleton skree nau panju na manjak zanimanja za dravni aparat nasilja i prisile (2000, 43) kao onesposobljujui manjak kako kulturkritike, tako i suvremenog kulturalizma (2000., 43). RANJIVOSTI Francis Mulhern ponudio je jednu od najpronicavijih analiza ovog rasp ada. Koristei Gramscijev sloen pojam hegemonije za pripisivanje vee 27

slobode subjektu, postmoderni KS preuveliali su mogunost osloboenja od ustanovljene injenice dominacije. U popularnoj kulturi pronalazimo i podreenost i otpor, poriv e za otporom u odnosima dominacije, kao i nunu komodifikaciju. Prema Mulhernu, KS , odbacujui totalitet, ignoriraju elitne kulturalne oblike i uzvisuju popularnu/m asovnu kulturu kao intrinzino subverzivnu u odnosu na izrabljujue oblike proizvodn je. Na taj nain previaju poraznu povijesnu stvarnost nejednakosti i podreenosti koja uvjetuje obje kulturalne forme (1995., 34). Zbog davanja prednosti komodificiran oj razonodi i aktivnostima preivljavanja koje nalazimo u trinim stilovima ivota , Mulh ern tvrdi kako kulturalni studiji zapravo spontano naginju konformizmu jo gore teo rijskoj optereenosti satelitskom televizijom i robnim centrima (1995., 35). Pierre Bourdieu uvjerljivo tvrdi da kultura legitimira drutvenu nejednakost pri emu je p otronja u funkciji legitimiranja drutvenih razlika. Sam je ukus duboko ideologian d iskurz, oznaka klase (Thompson 1984.). Potkrijepljena u kolama i drugim instituci jama, kulturalna proizvoljnost nanosi simboliko nasilje utuvljujui habitus pogrenog prepoznavanja. Kulturalne hijerarhije stoga se ine racionalnima i na taj nain opr avdavaju ekonomsku i politiku dominaciju (Bourdieu 1993.). Ne udi to nam je potrebn a prikladna teorija kulturne politike. Ako je kultura svakodnevnog ivota ispoliti zirana, a sve se razliitosti odmah smatraju oslobaajuima onda to rastvara mogunost da kultura bude polje politike borbe, dokazuje Mulhern. Zato? Zato to je politika hoti mina praksa koja namee red i eli odrediti znaaj drutvenih odnosa, dok kulturi ija je lavna funkcija proizvodnja znaenja odreivanje drutvenih odnosa savjetom, zabranom i prisilom nije glavnom svrhom. Dva se podruja ne bi trebalo ni brkati niti uzimat i za jedno. Politiki sud i kulturalni sud su razliiti i ne podudaraju se, kako nas Gramsci ui. Mulhern zakljuuje kako ortodoksni KS sve razlike vide kao apsolutne, dok politika cilja na ujedinjene fronte i taktika saveznitva u potrazi za odreenim ciljevima. Briui ovu razliku, pretapajui politiku u kulturu, KS 28

naputaju potragu za politikim solidarnostima i fiksiraju partikularizme kulturalnih razliitosti raznih kulturalnih praksi kao politike po sebi. Mulhern KS doivljava ka o isprazne jer nekritiki prihvaaju vezu masa i konzumeristikog kapitalizma, to je za pravo krajnji rezultat njihove volje da se odupru svim determinizmima: Nema mjest a, a zapravo ni potrebe, za borbu ako je sva popularna kultura, odvojena od viso ke kulture i povijesne stvarnosti nejednakosti i dominacije, ve aktivna i kritina, ako su televizija i kupovina ve uiteljice subverzivnog (1995., 40). Treba razlikov ati kulturu kao univerzalnu vrijednost od kulture kao zasebnih oblika ivota. Neil Larsen je ovu tezu otro formulirao u svojoj kritici populistikog pravca KS koji z agovara John Fiske. Fiske jednostavno iitava ono popularno kao neposrednost, kao svak odnevno, dok je estetika, zatoena u idealiziranoj transcendenciji, protuslovna ideol ogija samog modernizma, u kojoj su normativne suprotnosti izvrnute (Larsen 1996, 91). Osim povijesnih neprilika radikalne ljevice u Britaniji, i postrukturalistik o je pretjerivanje s jezikom i semiotikom pridonijelo onome to bih nazvao metafizikim obratom u KS. Socioekonomske odrednice oblikovale su priroenu nepostojanost KS. E volucija od kulturalnog empirizma do altizerovskog strukturalizma zavrila je neut ralnim, ako ne i proturevolucionarnim itanjem Gramscija (Bocock 1986). Koncept id eologije je proien i hegemonija je zamijenila kritiku ideologije. Potpuno previajui r azliku klase za sebe i klase po sebi koju nalazimo u Marxovom Brumaireu osamnaes tom i ostalim djelima, Laclau vidi Gramscijev pojam hegemonije ovisnim o moralnom/ intelektualnom vodstvu radnike klase koje je istovetno s povijesnim blokom. Taj blo k stvara politike subjekte (radnika klasa, ene, zatitnici okolia itd.) koristei oblik istovetnosti ukratko, politika kao artikulacija. Heterogeni blok slui kao pozornica za izvedbu performativne, neiskrene slobodne igre. Imanencija smjenjuje transcede nciju pomou proturjeja. Dok Laclau i Mouffe u Hegemoniji i socijalistikoj strategij i tvrde kako kolektivnu volju 29

takvog bloka kuju organski intelektualci, a volja se izraava u politici kompromis a koja ujedinjuje taj blok, kasnije tvrde da u drutvu postoji vie no jedan centar hegemonije. Polje artikulacije odreeno je u onom drutvu koje vie nije skrpani totalit et, ve otvoreno polje; otvorenost drutvenog kao temelj ili negativna esencija postojee ga i razliita drutvena ureenja kao krhki i, u krajnjem sluaju, propali pokuaji pripito ljavanja polja razliitosti (1985, 95-96). Odbacujui pojmove nain proizvodnje, drutven blici, nadodreenost i tome slino, Laclau i Mouffe tvrde kako artikulacijske prakse, k oje ustanovljavaju identitete elemenata putem odnosa, konstruiraju drutvenu stvar nost. Iz toga proizlazi: Svaki je identitet odnos...Ne postoje ni esencija niti s truktura koje bi uzrokovale oznaitelja, drutveni je identitet simbolian i proizlazi iz odnosa, nije uvren neovisno o ikakvoj artikulaciji, mada priznaju privremene vorin e toke koje uvruju znaenje unutar simbolikog polja (1985., 113). Ali koji je to razlog ili koja svrha artikulacije? Ipak, doputam da motivacija i ciljevi ovog istraivako g programa nisu nejasni: okrenuti su legitimaciji neodreenosti kolebanja postkejn ezijanskog (Keynes) trita, privatizaciji drutveno proizvedenog znanja i izraavanju nep omirljivih proturjeja unutar svakog drutva koje je shrvano dubokom krizom kapitali stikog svjetskog sistema. KARNEVALESKNI ZAVRETAK Imperativ sluajnosti i neodreenosti postaje gotovo fetiem u d jelu Lawrenca Grossberga, Hallova uenika i urednika glavnog institucionalnog asopi sa KS. Istraujui suvremene teorije identiteta Grossberg odbacuje ono to naziva logi kom modernosti zasnovanom na razliitosti, individualnosti i svjetovnosti. On pred lae alternativnu logiku drugosti, proizvodnje i 30

prostornosti kao teoriju ljudskog djelovanja i povijesne promjene. Djelovanje je , prema Grossbergu, definirano artikulacijom subjektnih poloaja i identiteta u odr eenim mjestima i prostorima...na drutveno konstruiranim podrujima (1996., 102). Nasl jedovanjem obiaja jaa konstruktivizam. Mistifikacije utemeljene na nominalistikom r elativizmu gomilaju se u pobjednikoj retorici KS. Grossberg podrava pojam posebnos ti koji je temelj zajednice to ju je zamislio talijanski filozof Giorgio Agamben. Donekle zbunjuje to Grossberg odobrava Agambenovo gledite da su demonstracije na kineskom Trgu Tienanmen 1989. godine primjer posebnosti pripadanja bez identitet a: u krajnjem sluaju mjesto tj. izvanjskost lokacije oblikuje posebnost zajednice . Neuveno je tendenciozna pohvala spontanog djelovanja koje je navodno obiljeilo u rbani ustanak u Pekingu, to je lana premisa utemeljena na nepoznavanju injenica o ovom sluaju. Ignoriranje stvarnih okolnosti i tautologija njihovo je pripadanje sai nila upravo injenica pripadanja koju si Grossberg dozvoljava kako bi prenio ono to mu se ini dubokoumnim, slue mu kao dokaz da anomija, kratkotrajni dogaaji i anarhis tiko vrednovanje okolnosti i sluajnoga zadobivaju temeljnu vanost koja jami novost u KS. Kult domorodakog/pukog iskustva zamjenjuje sveobuhvatnu povijesnu analizu. Mod a se ad hoc stil ekstrapolacije vanih povijesnih zbivanja ne ini toliko beznaajnim poput impresivnih radova o pop zvijezdama, televizijskim emisijama, javnim prire dbama (sportski i medijski dogaaji) i izborima ljepote, a koji tvrde da su takve komercijalne ikone i rituali protu-hegemonijske lukavtine s planom da izvre prevra t sustava. Treznije, koliku tetu moe izazvati rad o Daliju meu delfinima u Disneyla ndu? Nikakvu, osim to takvi radovi legitimiraju postojee stanje stvari: blagajne v eselo zveckaju dok se usluni radnici u hotelima, restoranima i na karnevalima zno je za korporativni kapital i njegove metode reprodukcije samog sebe i time nejed nake podjele rada i krae drutvenog bogatstva nagomilanog preko iscijeenih tijela mi lijuna radnika, seljaka, ena i djece irom svijeta. 31

Sigurno je da su KS od poetka teili viktimizaciju izbaciti iz fokusa i zamijeniti je praksom otpora, opozicije, demokratskim inicijativama graana. Od objekta do su bjekta ovo naglaava putanju kritike determinizma i potragu za novim oblicima subj ektivnosti koju su pokrenuli Williams, Thompson i Hall. No putem do utopijskog z adovoljstva i davanja moi napuklom subjektu eksplodirala su unutarnja protuslovlj a samih KS. Relativizam i nominalizam oslabili su cilj sjedinjavanja teorije i p rakse. Vanost retorike izvrsnosti ujedinjena s individualnim etosom privilegiranih sveuilinih profesora koji teoretiziraju slobodnu trgovinu usmjerila je sve opozicij ske porive u smiljanje obrane neoliberalnog multikulturalizma. KS postaju skolast ika igra za karijeriste koji sakupljaju utrive hrpe simbola. Na ovom mjestu trebam o obratiti panju na neprimjetniju ironiju koja u KS djeluje kad poststrukturalist ike ideje otpora postanu okvir za opisivanje uobiajenih praksi izrabljivanih ljudi . Sama heterogenost koja odraava fragmentaciju komodificirane (porobljene, robne) kulture kvari subjekt do te mjere da sve postaje relativno. Nieanski perspektivi zam ne doputa kritiaru kartezijanske racionalnosti pozivanje na normativni okvir d a bi kritizirao tu racionalnost i njenu mo. Mo, diskurzivna i druga, prevladava kr oz drutvene okolnosti fragmentacije i rasprenja (Dunn, 1998). Moe li se pozitivistik i opis kognitivnih struktura udruiti s oblicima moralnog samoustanovljavanja (Dews 1987, 234) da bi potakao jai utjecaj institucionalne moi? Moe li etnografska autent inost, draga poznavateljima posebnoga, otkriti slabe veze u socijalnim strukturama koje gue ljudske potencijale? SLUAJNE NUNOSTI Usporedo s produbljenjem krize sustava globalnog trita tijekom sedam desetih i osamdesetih, koje je obiljeio populistiki autoritarizam (Thatcher, Reaga n), ludiki pragmatizam i poststrukturalistiki nominalizam 32

poeli su odreivati i suavati smjernice intelektualne razmjene.

Antimarksizam kulminira u prikrivenoj zabrani esencijalizma, teleologije, metana rativa i svih zahtjeva da se pronae povijesno utemeljena istina. Zapravo se totali zirajua shvaanja izjednaavaju s totalitarizmom. Obzirom da se pozivanje na materijal ne uvjete koje je saeto terminom politika ekonomija stigmatizira kao ljeviarski teror izam i oznaava kao politika korektnost, praktiari KS esto nemaju izbora doli baviti se pozitivistikom etnografijom koja tei opravdati svaku popularnu aktivnost kao, na neki nain, autentinu i oslobaajuu. Ovdje moemo spomenuti jedan primjer. Naputajui krit ku i istraivanje mogunosti to ih trini sustav nijee, John Fiske slavi brikola kao obil eje popularne kreativnosti. Oduevljeno hvali etnografiju nediskurzivnih aktivnosti poput proizvodnje prekrivaa, dnevnika, ureenja namjetaja, kao i rutinske, svakodne vne prakse. Primjerice, nain na koji gradska sirotinja koristi televiziju kako bi obogatila i zgusnula potku svog svakodnevnog ivota. Sljedei je primjer koritenje f otografija, plastinog cvijea i ostalih dobara u kojima nanovo potvrujemo i preoblik ujemo izgubljene srodnike mree (1992, 156). Logiku ovog oblika prilagodbe Fiske iz lae na sljedei nain: Stvaranje, zauzimanje i posjedovanje vlastitog prostora/ambijen ta, ispreplitanje vlastitog bogatog sloenog ivota s ogranienjima ekonomske deprivac ije i potlaivanja, nisu samo naini kontrole nekih od uvjeta drutvenog bivanja, ve i naini stvaranja, a time i kontroliranja drutvenih identiteta i drutvenih odnosa (199 2, 160). Snalaenje i ostali oblici prilagodbe diktatima drutvenog poretka uzimaju se kao putokazi djelatnosti za poboljanje ivota. Svakodnevni se ivot tako potvruje k roz pruanje scenarija za izvedbu ludike politike kulturalnih razlika. Oito, takvo j e vienje KS i proraunato i samooptuujue. Svakodnevnim taktikim pretvaranjem, koje se danas opisuje kao politiki progresivno, ono ograniava popularnu kulturu na status quo i time se zapravo suzdrava od bilo kakvog zadatka davanja moi potlaenima i izrabl jenima. 33

Model seljake bune koju spominju Fiske i drugi etnografi ovog uvjerenja, otkriva njihove konformistike predrasude i defetistiko nagnue. Ovakav pristup podsjea na o s luaju ovisnu injeninost Foucaulta i sljedbenika, a koju Teresa Ebert osuuje zbog zam agljivanja materijalnih odnosa u kojima se proizvode diskurzi i prakse kao utjec ajna pravila za ludiko itanje ovog rodoslovlja ili dogaajnosti da bi prikrili otre po djele klasne borbe (1996, 228, vidi i Cotter, 1996). Naglaavanje potronje i razonod e, a ne proizvodnje/rada moglo bi objasniti hermeneutiki obrat u KS. Moglo bi obj asniti i isticanje sluajnih, proizvoljnih razlika, a ne odreenih drutvenih praksi s ustanovljivim namjerama. Simbolika reprezentacija esto je privilegirana u odnosu na konkretne strukture dominacije. Ipak, degradaciju politike ekonomije kulturaln ih praksi objanjava upravo to to KS mijenjaju svoj fokus i naginju od klase i naci je k rodu i rasi. Ignorirajui procese proizvodnje dobara i razmjene, meunarodne po djele rada, nejednake trgovine i rasno raslojenog trita rada, KS odbacuju problem l ane svijesti i ideologije uope. Sve popularne prakse vide kao pozitivni otpor domin aciji, obezvreujui time mogunost revolucije i emancipacije. Nicholas Garnham isprav no ukazuje da se KS, ele li da njihov oslobaajui stav predstavlja ita vie od samilosn e geste prema gubitnicima, moraju usredotoiti na bitne znaajke kapitalistikog naina proizvodnje; nadniarenje i razmjenu dobara kao nune uvjete ivljenja. Garnham tvrdi kako ne moemo razumijeti ni postanak, ni oblike, ni uloge borbi za rod i rasu ako ne analiziramo politiko-ekonomske temelje i kontekst kulturalnih praksi koje sainj avaju te borbe, ali i uvjete koji na odreene naine oblikuju poprite kulturalnih praks i; fiziki okoli, dostupne materijale i simbolike resurse, vremenske ritmove i prost orne odnose (1993., 502). Nije potrebno isticati kako je politika ekonomija mjesto s kojeg se kree, a ne dogmatino sredite ili krajnja toka istraivakog pothvata KS. Ne radi se niti o tome da se apstraktna shema politike ekonomije zamijeni neumjereni m kulturalizmom. Kada se podruje kulture nadme i 34

poopi te poinje funkcionirati kao politika zvali mi to kulturnom politikom ili otpor om potlaenih tada kulturalni studiji prestaju biti ita doli obrana fetia dobara (ro be). To se odnosi i na estetizaciju svih praksi etnografskih kulturalnih studija , poput onih Fiskea, Clifforda, Grossberga i drugih, u kojima kultura trenutno p ostaje opozicionom i na taj nain brie unutarnje ideoloke borbe. Stvarnost i mogunost se brkaju, to vodi ka konzervativnom stavu (za filozofsko objanjenje vidi Jameson , 1995. i Hebdidge, 1993.). Francis Mulhern, rekosmo, upozorava na ovaj trend: Ne ma prostora, a zapravo niti potrebe za borbu ako je sva popularna kultura, odvoj ena od "visoke" kulture i povijesne stvarnosti nejednakosti i dominacije, ve djel atna i kritina, ako su televizija i kupovina ve poprita prevrata (40). Slavei trite u stilovima ivota", komodificiranu razonodu i aktivnosti preivljavanja, KS naputa kri tiku i podreuje se diktatima onoga to W. F. Haug (2000.) naziva "estetika robe". P ostavljen u kulturalnim propitivanjima, pojam svakodnevnog ivota moe se oblikovati u pragmatikoj i reformistikoj maniri, kao to to Fiske ini, ili u historijsko-materi jalistikoj kao to to ine Henri Lefebvre i Agnes Heller. U svojoj knjizi Svakodnevni ivot, Agnes Heller istie kako je koritenje sredstava proizvodnje odreeno obiajima i t radicijom... potronju shvaam kao prisvajanje bilo kojeg smislenog predmeta pri em u glavna uloga pripada smjeni drutvenog znaenja. Pri pukoj uporabi predmeta, ovjek ( kao osoba) moe se ostvariti samo putem moralnog posredovanja (1984, 149-50). Uprav o tu lei problem etnografskih kulturalnih studija koji bjee od bilo kakvog osvrtan ja na povijesne "organske" strukture i obraaju se emprizmu tipa "dio ivota" koji j e zapravo "moralno posredovanje" zapadnjakog komentatora koje za sebe tvrdi da za biljeenim izvedbama i prizorima podaruje znaenje i vanost, vanost koja dosie s onu st ranu semantikog horizonta zasebnih rutinskih detalja ivljenog iskustva. Vraamo se p roblemu autoriteta i valjanosti objanjenja koji pogaa kulturalne studije kada odbi jaju dijalektiko posredovanje izmeu strukture i iskustva. 35

VOAJERSKA PUKNUA Razmotrimo sad antropoloko zrcaljenje KS. U naem postkolonijalnom mileniju, oekivali bismo da e novi osjetilni aparat za prostornost nadoknaditi tetu koju je koloniziranim narodima izazvalo vremensko udaljavanje. Johannes Fabian (1983.) je pokazao kako su poricanje istodobnosti i znanstvena kartografija napr etka legitimizirali europsku "misiju civiliziranja" divljih uroenika. Ideal napre tka branio je genocid nad "narodima bez povijesti", posljedino opravdavajui nadmono bijelo propovjednitvo samih KS i njihovog pretjeranog ponosa. Meutim, ako metropo la postaje pustom zemljom, zato ne otputovati na periferiju? Primjer za to daje p oticajni esej Jamesa Clifforda "Putujue kulture". Clifford se bavi istraivanjem i tobonjim izmjetanjem "egzotinih antropolokih formi" koje nalazimo u domeni komparati vnih kulturalnih studija: razliite, meusobno povezane povijesti putovanja i izmijet anja, egzila, dijaspore, turizma i imigracije. Zanima ga interkulturalna hermene utika tj. kako kulturalna analiza stvara svoje predmete drutva, tradicije, zajedni ce, identitete u odnosu na prostor i kroz zasebne prostorne istraivake prakse (1992 , 97). Moe se tvrditi da istovremeno Clifford namjerava nanovo oivjeti neokolonija lnu antropologiju. Tehnika skupljanja onog korisnog moe biti lukava vjeba autorefl eksije. Jedna od strategija za reorganizaciju antropologije vrti se oko nastojan ja da se nanovo definira polje rada kao ne toliko precizno mjesto istraivanja kolik o metodoloki ideal, sposobnost komunikacije. Problematika reprezentacije je za Cl ifforda opis i razumijevanje lokalnih/globalnih povijesnih susreta, zajednike proi zvodnje, dominacije i otpora, zbog ega se treba usredotoiti na hibridno, kozmopoli tansko iskustvo koliko i na ukorijenjena, domorodaka iskustva. Clifford o tome opir nije pie: 36

Pri naginjanju ravnotee k putovanju, kao to ja ovdje inim, kronotop kulture (ambije nt ili mjesto koje organizira vrijeme i prostor u predstavljivom i cjelovitom ob liku) poinje podjednako nalikovati ambijentu putovanja koliko i prebivalitu, manje atoru u selu ili kontroliranom laboratoriju ili mjestu inicijacije ili stanovanj a, a vie hotelskom predvorju, brodu ili autobusu. Ako ponovno promislimo kulturu i znanost o njoj, antropologiju, unutar okvira putovanja, tada pod upitnik dolaz i organsko, naturalizirajue nagnue samog pojma kulture vienog kao ukorijenjeno tije lo koje raste, ivi, umire itd. Vidljivijima postaju konstruirana i osporavana pov ijesna istinitost, ambijenti izmijetanja, sukoba i interakcije (1992, 101). ini se da je Clifford, koji ne vjeruje ni u nomadologiju, niti u nominalizam, iskren p ri dokazivanju mogunosti da razlikuje privilegirane i obespravljene, misionarski Zapad i podjarmljene domoroce, tlaitelja i potlaene. On nijee linearnu povijest i t elos napretka. Meutim, ima strastvenu potrebu za usporedbama i analogijama. Tvrdi kako nema temelja za izjednaavanje Alexandra von Humboldta koji kao znanstvenik putuje Junom Amerikom i radnika iz Azije prisiljenog na rad u Californiji, ali pos toji temelj za usporedbu i (problematino) tumaenje (1992, 107). Vjeruje kako bi kom parativni kulturalni studiji bili zainteresirani za saznanja o vienju Novog svije ta oima radnika iz Azije koja bi bila mogua nadogradnja ili kritika von Humboldtov a vienja. No to je temelj takvih usporedbi? Clifford je skloniji planovima puta, p ovratcima i zaobilaznim putevima, povijesti mjesta i mjestima s povijeu. Opsjednut j e migracijom, egzilom, tranzicijama, dijasporama, pokretima ovdje i ondje. Opinja vaju ga granina podruja, gradovi u kojima umjetnici kratko borave, a onda kreu dalj e. Ipak, osebujno je to to se usredotouje na europske gradove, posebice Pariz, mjes to stvaranja kulture, gdje su Alejo Carpentier, Aime Cesaire i hrpa afrikih i 37

latinoamerikih intelektualaca nauili postkolonijalni habitus, protuslovno kozmopolits tvo. Tipino za program utemeljen na estetici, Clifford ne spominje Ho Chi Minha, C hou En-lai ili Frantza Fanona, koji je takoer proputovao Pariz, doslovce i metafo riki. Ho i Chou su doivjeli i odbacili eurocentrini ovinizam francuskih komunista, d ok je Fanon iskusio lepezu rasizma u svojim susretima s psihoanalizom i egzisten cijalizmom. Bez Cliffordova znanja, problematika putovanja tako sadri pozitivno u negativnom, suprotnosti koje ujedinjuju i razdvajaju u isprekidanom pokretu. Tr eba usporediti Cliffordov obrisom ekshibicionistiki Davida putopis s historijskoo kvir materijalistikim mjesta Harveya. Usvajajui militantnog partikularizma, Harvey istie kako dijalektika prostora i vremena upuuje na proces pamenja aktivnosti stvaranja i rastvaranja mjesta (1996, 29) koji je ukorij enjen u klasnoj svijesti i politikoj akciji, u strukturama osjeaja (pojam Raymonda W illiamsa) bez kojih je enciklopedijsko putovanje, mada profinjeno i antietnocent rino, nita vie doli slijepog i praznog pokretanja atoma u prostoru. Cliffordov iri p rogram je ponovno promiljanje kultura kao mjesta stanovanja i putovanja (105). U vr emenu kad transnacionalni kapital, u svojim novim oblicima fleksibilne akumulacij e i ciljanog marketinga, prisiljava milijune ljudi iz zemalja treeg svijeta na preselj enje i pretvara ih u transnacionalne radnike, Clifford ima prilike izraditi strate giju estetizacije ove planske mobilnosti da bi preradio etnografiju kulturalnog mapiranja. Oiti je znak ove estetizacije migracija njegovo slaganje s praktiarima KS koji vjeruju u izumiranje nacionalne drave. Primjerice, slae se s idejom sociol oga Orlanda Pattersona o postnacionalnom okruju Sjedinjenih Drava, zemlje koja dan as posjeduje pogranina kulturna podruja napuena snanim etnicitetima s obiljejima dijas pore koji su neujednaeno asimilirani u dominantnu kulturu. Ne spominju se tampon ra se, raslojavanje trita rada, pauperizacija rada vezana za rod itd. (Martin i Schumm an 1996, Hoogvelt 1997.). Umjesto toga, Clifford naglaava kako je putovanje, ukljuuj ui povijesne odjeke ostalih 38

termina poput: migracija, hodoae, safarija..., termin tumaenja koji se ima koristiti za strateku i neizvjesnu usporedbu (1992., 110). Prepuno konotacija roda, klase i rase, putovanje njeguje odreenu literarnost koja omoguava slobodnu semiotiku igru. Nar vno, igru reprezentacija, slika i tekstova koje je etnograf popisao, uvijek osmil java i kategorizira mo autoriteta koji takoer vlada materijalnim, politikim i ekono mskim resursima/znaajkama. Poznavatelji postmodernih KS vuku poznat, idealistiki p otez, predmetu ispitivanja pripisuju poseban nain razumijevanja (Eagleton, 219) koj i, suprotno njihovoj poetnoj nakani, postaje spontanom dogmom. Dok Clifford prepo rua samokritinu svijest o tome da koristimo kompromisne, povijesno optereene alate, o n sam (kao i njegov kolega, antropolog Constable) ne promilja dovoljno duboko vla stitu politiku prostora. Kao posljedica, njegovo istraivanje otupljuje proturjeja klase, nacionalnosti, rase i roda i ini ih homogenom hrpom ija je najneophodnija v rlina to to je etnografski izvor znanja. Znaajno, on turizam vidi kao neto rubno, a zapravo turizam kao oblik komodificiranog putovanja otkriva svrhu putovanja kao alegorije buroaske modernosti, ne oblika sirovog iskustva ili neposredne svjesno sti ve virtualno tumaenje socioekonomskih institucija. Bitno je zamijetiti kako Cl iffordovo putovanje kao pedagoka tehnika zahtijeva stjecanje i razvoj znaajnog kultu rnog kapitala. Putovanje postaje sredstvo razmjene znanja, toboe za obogaivanje zn anja o sebi samom, ali u krajnjem sluaju za ponovno potvrivanje sposobnosti nekoli cine privilegiranih zapadnjaka koji imaju mogunosti uivati u razonodi autorefleksi je. Putovanje tei pripitomiti Drugost (ovdje utjelovljenu u migrantima, egzotinim kulturama, umjetnicima iz dijaspore i intelektualcima). Komentirajui turistiku ulo gu Drugosti, John Frow istie opasnosti koje nosi ideologija putovanja: Komodifika cija uzajamnih veza, okolia, kulture, to su trenuci one logike suvremenog kapital a koji iri privatno prisvajanje i vlasnitvo od 39

materijalnih k nematerijalnim resursima i iji je paradigmatini primjer komodifikac ija informacija...Logika turizma (putovanja koje se vidi kao oblik estetiziranog znanja) onaj je nemilosrdni produetak odnosa robe i posljedinih nejednakosti moi i zmeu centra i periferije. Prvi i trei svijet, razvijene i nerazvijene regije, metr opola i selo. Obeavajui eksploziju modernosti, donosi strukturalnu nerazvijenost ( 1997, 100101). Prividno izjednaenje drutava koje namee Cliffordova prostorna politi ka tumaenja moe zadiviti samo one koji su ve tvrdokorni zagovornici poslovnog plura lizma. Meni se ini kako je zapravo jednostrana i obmanjuje svojim pokuajem da kaot inom raslojavanju ivota u kasnom kapitalizmu doskoi odvajajui kulturu od njenog kalu pa ispunjenog proturjejima. Njen plan da srui nacionalne granice, kao i cilj teori je tehnokratske modernizacije koju jo uvijek sponzorira Svjetska banka/Meunarodni monetarni fond, zasnovan je na onoj istoj stvarnosti nejednakog razvoja koji rep roducira centre i periferije pod okriljem sveope akumulacije kapitala. Kako Doris Sommer primjeuje, Protok vremena osuuje nejednakosti u odnosu na brujanje pluraliz ma i multikulturalizma (1996, 78). Postmoderno putovanje osigurava takve nejednak osti i potvruje asimetriju globaliziranog statusa quo. SHIZOIDNA POKRETLJIVOST Postmoderna antropologija kljuno je utjecala na KS nudei s lobodnu etnografiju kao suprotnost birokratiziranom kiberkulturalnom diskurzu ra zvoja. Jedan je od njenih najmilitantnijih zagovornika Arturo Escobar koji odbac uje modernizirajue formule Svjetske banke/Meunarodnog monetarnog fonda. On se zalae za novo itanje pukih praksi i za ponovno zauzimanje prostora hegemonijske sociokul turne proizvodnje koje e izvriti puki akteri (1995., 40

223). Ukratko, za etnografiju kulturalnih razlika i lokalne alternative koje e po sluiti kao snage promjene za preoblikovanje treeg svijeta. No, takve protumoderne alternative pate od istih neoliberalnih pretpostavki koje podrivaju Cliffordov p lan. Puka iskustva po sebi ne mogu neutralizirati napredovanje prisilnog slobodnog trita. Naputanjem metanarativa, teleologije i bilo kakvih radnih zamisli drutvenog t otaliteta, praktiari ludikih KS podlegli su relativistikoj i nominalistikoj nemoi. Nj ihove pretenzije za radikalizmom ugrozio je nekritian, sebian, katkad cinian stav. Da bi spasili neko pravo na razumljivost, ako ve ne na istinitost, oni pribjegava ju neartikuliranim opisima (prema Cliffordu Geertzu), etnografskim biljekama o iz vedbama egzotinih kultura (s naglaskom na tjelesnim uicima, izvedbenoj udnji, subje ktivnosti) i razigranim spekulacijama o nadrealnim okolnostima koje proizvode uina k istine. U svom zanimljivom istraivanju podruja, Fred Inglis zamjenjuje analizu ins titucionalne moi onim to smatra prikladnijim temeljem za KS: prouavanjem jezinih igar a. Dok podrava Wittgensteinov naglasak na tome kako ita mislimo (1993, 87), Inglis p ostavlja metodologiju kao feti, mada jo uvijek pristaje uz rezidualne odnose (kako i h shvaa Frege), u ijem je temelju polisemija smisla. Posljedino, on prihvaa Geertzov r ad o borbi pijetlova na Baliju kao na model KS. Estetika u odnosu na epistemologiju igra na jau kartu i pobjeuje u procesu hijerarhijske diskriminacije. Geertzovo te rensko istraivanje o majstoriji/rukotvorini, meutim, pati od ozbiljnih problema s tumaenjem kad tvrdi da biljei drutvenu povijest moralne imaginacije. Ograniavanje na u zak empirijski okoli i nekritiziran zdrav razum postmoderno razlaganje o povrini, prostornom intenzitetu i vjenoj sadanjosti vraa nas granicama funkcionalistikog empi rizma za koji se dekonstrukcija, kada se tek pojavila, zaklela da e ga nadii. Kome ntar Vincenta Crapanzana o Geertzu svjesno pogaa cilj: Geertz ne nudi razumijevanj e domorodaca s domorodake toke gledita... niti jedan posebno naveden dokaz za svoje pripisivanje namjere, 41

svoje inzistiranje na subjektivnosti, svoje izjave o iskustvu (1992, 67). Briui u p otpunosti svaku povijesnu perspektivu primjerice Indoneziju kao neokolonijalni o blik podreen imperijalnom diktatu Sjedinjenih Drava Geertzova etnografija (tvrdi C rapanzano) predstavlja malo to osim projekcija i brljanja amerikog antropologa o kon struiranju konstrukcija. Interpretacija mora biti utemeljena u drutvenoj stvarnos ti. KS, kao oslobaajua disciplina koja stvara provjerljivo znanje, ne mogu nadii te kstualnost bez odbacivanja metodolokog individualizma i pripadajueg mu okvira idea listike metafizike. Lingvistiku analizu treba nadopuniti kritikom ideolokih struktu ra. Anthony Giddens nas podsjea kako umjesto pripisivanja stvarnog identiteta pro izvoljnom znaaju simbola moramo razviti teoriju kodova i njihove proizvodnje uteme ljenu u iroj teoriji drutvene prakse i nanovo ju povezati s hermeneutikom (1986, 48 ). Prijanje materijalistike kritike poststrukturalistike dekonstrukcije uvjerljivo su tvrdile isto (vidi Wolin, 1992; Hodge, 1995; McNally, 1999). Sve u svemu, KS su ostvarili svoje poetne ciljeve. Moemo rei da ve postoji konsenzus o vrijednosti p oziva KS da se kao protumjera buroaskom elitizmu i komodifikaciji visoke umjetnos ti vrednuju tekstovi i prakse svakodnevnog ivota, a to je populistiki program sred njostrujakih akademskih KS. Ipak, zamjena populistikog programa da bismo potvrdili rutinsko ponaanje po sebi kao oblik otpora ili prekraja vodi u trivijalizaciju za htjeva da se panja obrati intencionalnosti potlaenih aktera i lokalnih znanja. Iak o posjeduju vrline suosjeanja i osjetljivosti za nijansirane uzorke, etnografije svakodnevnog ivota prepune su pogreaka: mijeaju drutvenu strukturu i vidljive drutven e odnose (Godelier, 1977.). Etnografski kult intertekstualnosti mijea meuovisnost i uzronost, usredotoujui se na posebnu vanost i djelotvornost fragmenata. Usto, post moderni se etnografi nehotice usredotouju na normativnu ravnoteu detalja, prikriva jui tako proturjeja koja se opiru pomirenju. Zamjenjuju puki slijed dogaaja i nabij enost okolnosti za povijesnu promjenu, zapravo, povijest se pretvara u 42

hajdegerovsku (Heidegger) vremenskost, mijenu i proces posvjetovljenja, koji se smjenjuju s povijesno osvijetenom kritikom (Bloch 1985.). Etnografija ove vrste k oja zrcali svoje uvjete postojanja ne moe razrijeiti probleme koje su donijeli nov i oblici postvarenja i nejednakost moi/resursa, a koje je omoguila produena povijes na kriza globaliziranog kapitala. Srednjostrujaki poznavatelji KS priznali su pot ekoe u spaavanju starih humanistikih disciplina poput antropologije. Problem se pove zuje s postmodernom dogmom velianja radikalno relativiziranih Razlika, kreativnou povr na ovisnima o jedinstvu u razlici. Takvi formalistiki koncepti obnavljaju anarhiju t rita, anomiju i alijenaciju (Jameson, 1998). Kako bi razrijeili ovu neugodnost, Sla ck i Whitt predlau ekoloko-kulturnu alternativu koja pokuava posredovati izmeu cjelovi tog ekolokog sustava i ujedinjenosti sastavnih jedinki koje bi trebale nadodredit i cjelinu. Ipak, ova alternativa i dalje prianja uz dualistiku metafiziku koja pr etpostavlja kako se ivot vodi u diskurzivnim uvjetima koje nismo mi stvorili (1992. , 585). Program KS koji se uz eklektiki brikola raznih pragmatikih strategija preivl javanja usredotouje na biotiku meuovisnost, prepun je velikih moralnih poruka. Na n esreu, nedostaje mu povijest u kojoj bi subjekt i objekt bili u dijalektikoj inter akciji. Preuujui proturjeja koja u uznapredovalim kapitalistikim drutvima destabilizir aju socijalnu dravu, ekokulturalizam sudjeluje u reprodukciji drutvenih nejednakos ti. Naslanjajui se na frankfurtsku kritiku teoriju i njen napad na instrumentaliza m, ekokulturalizam moralisitki napadajui faizam zanemaruje vanost suuesnitva sistemske akumulacije kapitala. Pripadajua utopija zajednitva ini cijeli taj program melemom za grinju savjesti neoliberala. Ovdje samo iznosim sudove koje su drugi ve obradi li (vidi Katz 1998; O Connor, 1996, 1999). Uporabljeni na raspren i eklektian nain, KS se trude pomoi kapitalizmu da se nosi s tekuom krizom starog humanistikog subje kta uz pomo onoga to Samir Amin naziva kulturalistikim strategijama (1998, 66) koje n isu sposobne osporiti katastrofu koju su izazvali 43

univerzalizirajui uinci financijskog kapitala u njegovim novim oblicima. KS ne mog u teoretizirati o tome kako novi identiteti ili subjektne pozicije mogu zaista m ijenjati drutvene institucije jer su kulturalne prakse zamiljene kao priroeno neodr eene, sluajne, beskrajno pluralistine i promjenjive. Ovakvi identiteti zapoinju i za vravaju svjedoenjem svakodnevnog iskustva koje se promatra kao nesvodivo i smislen o po sebi, neposredovano ikakvim normativnim okvirom kritike. Kategorije rase, k lase i spola, definirane kao jednodimenzionalni i atomizirani aspekti identiteta , mehaniki se ponavljaju bez ikakvog odreenog sadraja. Umjesto da klasu, rasu i rod promatraju kao nove oblike kolektivne radnike moi koja pojaava proturjeja u rasno r aslojenim buroaskim poredcima, KS ih vide kao apstraktne protuudarce. Tako mnoge nesumjerljive jezine igre, artikulacije tijeka iroko rasprostranjenih moi koje osta ju zagonetne, na kraju oblae krinku nerazumljivog postmodernog uzvienog. Ne radi se samo o preusmjeravanju panje sa sada ozloglaenih metanarativa modernosti prema sva kodnevnom habitusu postmodernog potroaa. Propast radikalnog osporavanja vlasti kap itala u KS proizlazi uglavnom iz nominalistikog subjektivizma i diskurzivizma pre uzetog iz poststrukturalistikih doktrina. Kritika je naputena zbog retorikih tvrdnj i da je pojedinim praksama, za koje se ispostavilo kako su samo tehnike preivljav anja, priroeno svojstvo emancipacije i oslobaanja. Svoenje povijesti na niz spletov a trenutaka, identiteta na privremene pozicije, i pozicija na simbolike lance jed nakosti, nije uklonilo samo ivljena iskustva, ve i odrednice poloaja i geopolitiku mjesta. Izravnije, izbrisalo je klasnu borbu. Dok su nas postmoderni simulakrumi , pasti i deteritorijalnost prisilili da obratimo vie panje povrinama i prostornim u reenjima, to se ipak nije pretvorilo u ozbiljnu bitku protiv geopolitike globalne tekue vrpce, NAFTE i MASSTRICHTA, internacionalizacije rada migranata, uglavnom ena nebjelkinja te ostalih mutacija globalne trnice. 44

NATPISI PROTIVNI INTUITIVNO OEKIVANIMA Sada kao heuristiku provokaciju moemo ocrtat i jednu alternativu. Izmeu raznih moguih puteva, mogu ukazati na jedan prilino opsk uran primjer suprotan Cliffordovu stilu KS, koji je potpuno svjestan unutarnjih protuslovlja koja definiraju svaki povijesni trenutak. Ovaj primjer uzima u obzi r politiku ekonomiju kulturalnih praksi i produkcije, shvaajui kulturu kao skup dje lovanja koja stvaraju i reproduciraju totalitet drutvenih odnosa i njihova posebn og hegemonijskog oblikovanja. Ono to Jameson predlae kao kognitivno mapiranje utem eljeno na nunosti simultanog shvaanja kulture po sebi i za sebe, ali i odnosu prema njenoj izvanjskosti, njenom sadraju, kontekstu i mjestu intervencije i djelotvor nosti (1995, 47) Jan Myrdal i Gun Kessle jasno i strastveno slijede i razrauju u s vojoj, danas klasinoj, etikopolitikoj intervenciji: Angkor: Esej o umjetnosti i imp erijalizmu. Myrdal i Kessle, predani vedski intelektualci, proputovali su Vijetna m i Kambodu tijekom kasnih ezdesetih, kada su Sjedinjene Drave estoko bombardirale r egiju. U uvodu svojem povijesnom i topografskom istraivanju ruevina arhitekture u Angkoru u Kambodi, oni nanovo ocjenjuju svoje iskustvo drutvene svijesti i preobliu jue kritike: Stoji lice u lice s kamenim licima Angkora. Iza granice se ratuje. Al i kada se sam suoi s ovim kamenom, tada ljepota postaje konkretnom stvarnou. Ova su ka mena lica izdjeljali znojni ljudi u krvavim vremenima represije i revolta. Pisat i o Jayavarmanu VII i zato trpjeti policijske batine; nai se usred prljavtine i na silja i pisati beletristiku, sakupljati novac za rudare koji trajkaju i predavati o Strindbergu, objaviti tajne propise vedske vojske 45

o uporabi plina protiv pobunjenih trajkaa i zahtijevati povrat cijele povijesti i cijelog tisuljea to znai sudjelovati u potpunom unitenju natovarenih zidova imperija lizma. Pisati o Angkoru nuan je dio borbe za osloboenje (1970, 4-5). Za Myrdala i Kesslea, kultura kao nain proizvodnje uspostavlja se na nain na koji se, kao to sam opisao na poetku spominjui konferenciju, Japan uspostavio za mene ka o mjesto opreka i suk