53 lipanj 2016. - oŠ petra preradovića · kako se zovemo, koliko imamo godina, imamo li braću...

list učenika osnovne škole petra preradovića – zagreb lipanj 2016.53

list učenika osnovne škole petra preradovićazora / br. 53 2 list učenika osnovne škole petra preradovićazora / br. 53 3

sadržajuvodnik

UVODNIK

Dragi naši čitatelji i čitateljice,

tijekom ove školske godine sudjelovali smo u brojnim zanimljivim aktivnostima i projektima u kojima smo otkrivali čari znanstvenih, društvenih i umjetničkih tematika. Na stranicama naše Zore trudili smo se sačuvati od zaborava sve događaje koje ste vi, dragi naši učenici i učitelji, učinili posebnim.

Kroz razne sadržaje pokušavali smo se približiti i povezati s drugim narodima i kulturama, ali pritom nismo zaboravili svoje korijene i povijest. Ulazili smo u tajne i čuda znanosti, zavirili u vaše slobodno vrijeme, kroz literarno stvaralaštvo otvorili mnoga pitanja i pokušali ponuditi odgovore, tražili smo rješenja za bolju budućnost jer je svijet u našim rukama.

Nadamo se da ćete u Zori pronaći lice naše škole i prepoznati djelić sebe koji je pomogao da ona osvane u svom bogatstvu različitosti.

Iva Bedeković i Paula Fuček, 8.a

zoralist učenika Osnovne škole Petra PreradovićaGLAVNE I ODGOVORNE UREDNICEIva Bedeković i Paula FučekNOVINARIKarla Modrić, Tea Hruškar, Sara Mašinović, Ema Malešić,Luka Klemen, Edi Deljkić, Rhea Pintar,Mirta Križaj, Sabina Bilajac, Ante Paradžik, Emil Unger, Ana Marija Djaković Jeleč, Barbara Pejaković, Nika Lončarić, Lara Dizdar, Lovro VrančićSTRUČNI SAVJETNIK I VODITELJSandra Désirée Bedenik, prof.LIKOVNI SAVJETNIKSuzana Divljaković, prof.FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICILikovni rad Dore Alavanja, učenice 6. a razreda, na temu Dana planeta Zemlje

U OVOM BROJUZajedno smo razliËiti

ETWINNING PROJEKT POSTCARDS FROM EUROPE

DAN EUROPE

»ovjek je Ëovjeku spas

str. 4

str. 10

str. 14

DVA DANA U BAPSKOJ

Vukovar- to smo mi

TERENSKA NASTAVA U VUKOVARU

PRIČA O RADU

Videokonferencija

sa Škabrnjom

Holokaust

hrvatski jezik

str. 20

str. 22

str. 26

literarni kutakzorin

Tema i pristup temi u filmu Roberta Benignija

Dan sjeÊanja na žrtve Holokausta

Veni, vidi, vici, Marijana

Dani hrvatskogA jezika

kemija, fizika,

biologija str. 32

Kemija, fizika i biologija

se vole

i izvan

škole

“Istraži, dokaži i pokaži kakav se zrak traži”

Zoran Vakula, dipl. ing., glavni meteorolog HRT-a i

Luna Vakula, učenica 7. b razreda

Model krvnog razmaza

„Kemija za zdrav život”

Naše slobodno vrijeme i mediji

Spikamo hrvatski i pričamo ingliš

engleski jezik

anketa

str. 44

str. 46

str. 49


zajedno smo razli»iti zajedno smo razli»iti

Već petu godinu naša škola

obilježava Dan Europe. Profesorica Alemka Miklić

tijekom cijele godine sa svojim učenicima sudjeluje

u raznim projektima vezanim uz povezivanje

Hrvatske s Europom, ali i svijetom. Upravo njoj,

učiteljima i učenicima naše škole možemo zahvaliti

na bogatom programu koji je našu školu taj dan

pretvorio u pozornicu europske različitosti i

zajedništva. U jednosatnom programu mogli smo

vidjeti razne aktivnosti u kojima su sudjelovali

učenici u želji za spoznajom raznih vrijednosti i

bogatstva kojima obiluju zemlje Europske unije.

Na ovim stranicama pokušat ćemo prenijeti dio

europskog duha koji je utkan i u identitet naše

škole.

DAN EUROPE

sudjelovala tijekom boravka u našoj školi.

Lina živi u Rigi, glavnom gra-du Latvije. Tijekom boravka u na-šoj školi bila je prisutna na na-

stavi engleskog jezika a učenike 4. a i 4. b uvježbala je plesove svo-je domovine.

Diljem Europske unije 9. svib-nja obilježava se Dan Europe kroz razna događanja. I mi se svake go-dine pridružujemo obilježavanju posebnim programom.

Ove godine program je za-počeo folklorom, jednim malim djelićem naše bogate kulturne ba-štine, koju su izveli učenici 2. a ra-zreda zajedno s učiteljicom Snje-žanom Lastrić.

Nakon toga je uslijedila pre-zentacija koju je priredio naš pro-fesor Denis Žvorc koji je boravio u Bruxellesu, glavnom gradu Kra-ljevine Belgije i jednom od sjedišta Europske unije. U prezentaciji smo osim grada vidjeli i unutrašnjost Europskog parlamenta.

Doživljaj je upotpunila vide-očestitka koja nam je stigla iz Bru-xellesa od djece naših iseljenika koja pohađaju školu hrvatskog je-zika. Videočestitke su na raznim jezicima: francuskom i nizozem-skom, službenim jezicima Belgije

te na engleskom i hr-vatskom jeziku.Vide-očestitka naših prija-telja prenijela nam je vrijednosti jezičnoga bogatstva Europe jer bogatstvo različitih jezika jest ono što bi-smo trebali njegovati i poštivati.

Učenici 2. b ra-zreda svojim crte-žima odveli su nas na kratko putovanje kroz države članice Europske unije.

Suradnja s OŠ Sesvetska So-pnica i ove godine omogućila nam je da i u našoj školi borave strani studenti i sudjeluju u raznim aktivnostma naše škole.

Ove godine to su bili: Noora iz Finske, Georgij iz Bugarske, Li-na iz Latvije te Etttero, Chiara, Sil-via i Ilaria iz Italije.

Pogledali smo Noorinu pre-zentaciju o njezinoj domovini Fin-skoj, o gradu Turkuu iz kojeg do-lazi te aktivnostima u kojima je



Pogledali smo Lininu prezen-taciju i Latvijske plesove u izvedbi učenika 4. a i 4. b razreda.

Georgij dolazi iz Bugarske iz grada Veliko Trnovo. Tijekom boravka u našoj školi učenicima sedmih razreda predstavio je svo-ju domovinu i sudjelovao u reali-zaciji ovog dijela programa koji se odnosi na njegovu domovinu:

Pjesmu „Ja kazi» na bugar-skom jeziku recitirale su uče-nice 6. b i 5. b razreda. Pjesma govori o jednom malom bije-lom oblaku koji je otišao na dalek put, a majka ga je čeka-la da se vrati u njezin zagrljaj.

Chiara. Silvia, Ilaria i Etto-ro dolaze nam s juga Italije. U našu školu stigli su u četvrtom mjesecu i održavali jednom tjedno

tečaj talijanskog jezika. Pripremili su nam prezentaciju o svojoj do-movini i gradovima iz kojih dola-ze, a zajedno s Davidom Racom, učenikom 7. a, pročitali su nam na talijanskom i hrvatskom jeziku pjesmu Slavka Mihalića Majstore, ugasi svijeću.

Svi studenti koji su tijekom

ove školske godine boravili u našoj školi došli su iz ra-zličitih dijelova Europske unije, iz država koje su ta-kođer bogate prirodnom i kulturnom baštinom, iz različitih jezičnih područ-ja što smo imali prilike čuti tijekom prezentacija. Sve te različitosti koje smo doživje-li tijekom njihovog boravka naučili smo prihvatiti.

Prihvaćanje različitosti, tolerancija, međusobno ra-zumijevanje omogućit će mir koji nam je svima potreban. Našu poruku zajedništva u različitosti prenijeli smo pje-

smom Neka cijeli ovaj svijet iz mjuzikla Jalta, Jalta koju smo zapjevali uz školski zbor.

Nakon programa u našoj školi zavladalo je oduševljenje i zadovoljstvo.

Ja kazi

Latvijski plesovi Zbor



U poštanskim

sandučićima najviše nas

razvesele razglednice,

čitamo ih, vrtimo po

rukama i osjećamo neku

povezanost s osobom koja nam ih je poslala. Sudjelujući u projektu, tako

smo se i mi osjećali kada su nam stizale razglednice iz cijele Europe, a nadamo se da su i naše razglednice obradovale

naše vršnjake diljem Europe.

Europski dan jezikaOve godine smo na satu njemačkoga jezika 25. rujna obilježili Europski dan jezika. Tom prigodom su učenici petih razreda sudjelovali u projektu Etwinninga „Postcards from Europe“ (Razglednice iz Europe) pišući razglednice svojim nepoznatim vršnjacima, školarcima diljem Europe.

Pisali smo o sebi. Kako se zovemo, koliko imamo godina, imamo li braću ili sestre, o svojim hobijima, o hrani koju volimo jesti. Kako smo mi njima slali svoje razglednice, tako su i oni nama uzvraćali. Šaljući razglednice upoznali smo i mi njih, a i oni nas. Samim time oni više nisu bili naši nepoznati vršnjaci, već su postali naši poznati prijatelji školarci.

Kad smo počeli pisati razglednice, mislili smo da su naši prijatelji tako daleko, no kad smo dobili njihove razglednice, osjećali smo se nekako bliski s njima.

Karla Modrić, 5.c

ETWINNING PROJEKT POSTCARDS FROM EUROPE

Projekt „Europa”Ove školske godine učenici 2. b

razreda s učiteljicom Kristinom Gembačev u produženom borav-ku radili su na projektu „Europa“. S puno motiviranosti i predanosti uključili su se u projekt u kojem su sudjelovali svi učenici i stjecali nova znanja, upoznavali kulturu, običaje i prirodne ljepote drugih europskih zemalja.

Projekt je prezentiran povodom Dana Europe i Dana škole.

Učiteljica je organizirala kviz znanja „Europa“ u kojem su sudje-lovali učenici

2. a i 2. b razreda.


»ovjek je Ëovjeku spas »ovjek je Ëovjeku spas

Ove školske godine pratili smo

u medijima sliku Hrvatske koja

pomaže ljudima u nevolji. Bili smo

pravi primjer ruke spasa u trenutcima

kada su izbjeglice iz Sirije ušle u

našu domovinu. Naš vjeroučitelj Denis Žvorc nije

razmišljao ni sekundu i kao

volonter je otišao u Bapsku pomoći

onima koji su tražili pomoć i

svojim primjerom nam pokazao kako

ljubiti bližnjega svoga, odnosno kako biti čovjek prema čovjeku.

Dva dana u Bapskoj, tik uz granicu sa Srbijom. Moje drage prijateljice, Breza i Nikolina, i ja ne znamo točno što nas čeka. Uz usku cestu volonteri su postavili tri otvorena šatora u kojima njih dvadesetak organiziraju i dijele hranu i odjeću izbjeglicama, koje stižu hodajući u grupama. Izbje-glice izgledaju beznadno. Jako je puno djece, žena, trudnica, obi-telji… Neki dolaze na štakama.

Mnogo ljudi, pretežno muška-raca, nemaju cipele, već hoda-ju u natikačama ili japankama, često i bez čarapa, iako je hlad-no. Cipele su zato bile najtraže-nija roba, zlata vrijedna, posebno muške. Kad bi došla donacija ci-pela, razgrabila se za par minuta. Isto tako čarape, jakne, kape… Zahvaljujući odličnoj organizaciji, izbjeglice uglavnom nisu morale dugo čekati na ukrcaj u autobuse koji su ih odvozili dalje u Opato-vac, tako da su se kraj nas zadrža-vali kratko, uzimajući ono što im neophodno treba i odlaze dalje. Uglavnom svatko nosi po jedan teški ruksak, pa nisu uzimali ništa što ne trebaju. Šatorska „kuhinja” nudila je tople obroke, čaj, ka-vu, svakakve slatkiše, voće. Neke skupine nisu bile gladne, neki su jeli sve što im se ponudilo.

Volontirali smo preko udru-ge Are You Syrious koja se okupi-

la u Zagrebu da pomogne, ali ljudi su dolazili iz svih dijelova Hrvat-ske. Dvije Nijemice koje su volon-tirale s nama u šatoru, došle su au-tostopom kako bi nekoliko dana pomagale. Stotinjak metara dalje bili su šatori austrijskih, isto tako samoorganiziranih volontera koji su kuhali na tisuće ukusnih toplih obroka dnevno i još nama dono-sili velike količine te hrane kako bismo i mi hranili izbjeglice. Bilo je još puno stranaca, Šveđana, Švi-caraca i tko zna kojih još, ali oni su bili malo dalje od nas. Svi su prešli jako dalek put kako bi bili na tom mjestu i pomagali ljudima. Volon-teri su spavali u baš lošim uvjeti-ma - u šatorima na kiši, hladnoći i blatu, u autima, baš svakako, a zapravo baš se i nije spavalo pu-no, jer se ne prestaje raditi dok se doslovce ne onesvijestiš. Mi smo doduše imali odličan smještaj, kod predivne gospođe Marije u Bapskoj. Njezin sin koji živi u kući

do nje ima čak sedmero predivne djece, a ipak su nas ugostili kao da smo u hotelu. Dali su nam neko-liko pari svojih cipela i nekoliko jakna da odnesemo izbjeglicama.

Policajci su većinom bili sim-patični (posebno ekipa iz Zadra), šalili su se i družili s volonterima, a i prema izbjeglicama su se lije-po ponašali, pomagali im, poseb-no djeci, a kad je bila veća frka, i oni su s volonterima dijelili hranu, deke i sve što je trebalo.

U jednom trenutku nestalo nam je svega, zalihe hrane se sta-njile, i odjeće, i ostalih potrepština. Ali zato u obližnjem selu simpatični je Goran u garaži imao pravo skla-dište sve moguće robe (donacija), savršeno sortirane, koja je samo čekala biti podijeljena. Uzimamo cipele, jakne, dječja kolica, i svašta još, natrpavamo auto koliko sta-ne, i jurimo nazad u šator. A kad tamo upravo su stigla 3 ogromna

DVA DANA U BAPSKOJ

Što god učiniste jednom od ove moje

najmanje braće, meni učiniste!

(Mt 25,45)


koja dolazi s obitelji ima potr-gane cipele, dajemo joj druge cipele. Moja prijateljica Breza vidi da nema ni čarape i trči k njoj s čarapama. Dok joj skida cipele, presiječe ju jer shva-ća da su joj noge skroz vlaž-ne i blatnjave, među prstićima joj se skupila kao neka crna plijesan. Iako joj želi očistiti noge, nema vremena, pa joj navlači čarape i nove cipele, dok ona sramežljivo ponavlja: Shukran, shukran (hvala, hva-la). Kad ti zahvaljuju, a poseb-no kad to čini promrzlo dijete, osjećaš se loše, kao da osjećaš neku neravnotežu jer smatraš da bi ti trebao zahvaliti njemu ili njoj, no naravno sretan si jer će joj odsad noge biti suhe. Mogao bi Vam napisati još tisu-će takvih primjera.

Noći su bile posebno teš-ke, jer je bilo hladno, a te noći

ve i svježe snage, pojedinci koji su došli odraditi nekoliko dana koli-ko imaju na raspolaganju - jedan stariji gospodin iz Istre, sigurno blizu 70 godina, neke dvije dje-vojke tko zna otkud, pa neki Slo-venci… Svi su oni dolazili o svom (nemalom) trošku.

Izbjeglice koje su prošle kraj tog šatora preživjele bi i bez nje-ga, bez tih cipela ili veste, čaja, ju-he, četkice za zube… Ali siguran sam da im je pomoć koju su do-

bili olakšala put, nekome puno, nekome malo, i zato su volonte-ri tamo radili veličanstvenu stvar. Tamo nije bilo ni TV kamera, ni novinara, samo ljudi koji trebaju pomoć, i ljudi koji je daju.

Denis Žvorc, vjeroučitelj

»ovjek je Ëovjeku spas »ovjek je Ëovjeku spas

stvarale su se i veće kolone pa su ljudi morali duže čekati u ko-lonama na kiši, zamota-ni u deke ko-je smo dijeli-li, ali su zato volonteri dr-žali raspolo-ženje na ni-vou, izlazili iz šatora da-leko na kra-jeve kolone i dijelili to-ple obroke, čaj, sve što je potrebno, razgovarali s ljudima da

im malo podignu moral. Volon-terku Vlastu, koja je tako prove-la noć, jedan migrant pitao je ka-ko se na hrvatskom kaže mjesec, a onda je pokazao na nju i rekao ‘’You Moon’’. Mislim da ćemo je tako svi pamtiti.

Volonteri su bili divni, nasmi-jani, raspoloženi. Moram spome-nuti divnu Asju, Vlastu ‘’Mjesec’’, ludog Marka, Marija s dredloksi-ma, Damira koji je sa svime super upravljao i pritom nas nasmija-vao, Emira - cara, petnaestogodiš-njeg Iana koji nije stao dok se nije razbolio, Nerisu, Luku koji je sve zabavljao, šesnaestogodišnju dje-vojku iz Bapske koja je isto non-stop radila, jedna starija nasmijana gospođa, također lokalna stanov-nica koja je očigledno stalno tamo volontirala, i još mnogi, mnogi drugi. I taman kad smo se pobo-jali da će svi završetkom vikenda otići svojim kućama, stigle su no-

kombija iz Müenchena, krcata do-nacijama: dječja kolica, jedna in-validska kolica, deka, pića i hrane za tisuće ljudi, čokolada, konzer-vi, ukusnih datulja, ma nema čega nije bilo i to u ogromnim količina-ma. Kombije su dovezli prekrasni mladići koji su vozili 12-13 sati, iskrcali robu i odmah krenuli na-zad, kako bi sutradan stigli na po-sao. Možete li vjerovati?! Dječja i invalidska kolica su naravno otiš-la isti tren. Super je osjećaj kad to možeš dati nekome kome treba! Ali ljudi su bili zahvalni i na mno-go manjim stvarima. Kad su nešto dobili, zahvaljuju, zahvaljuju i kad im nismo imali dati što trebaju, a to je bilo često.

Kad prolaze, pozdravljaju nas ili se nasmiješe, mahnu. Općeni-

to, nije bilo nekih strašno potresnih prizora, vidjelo se da su jako umorni, iscrpljeni, mokri, ali eto, nasmiješe se i zahvale. Djeca jed-va vuku noge, ali se smiješe. Nisam si mogao pomoći a da u iscrpljenim, ali nasmiješenim dječ-jim licima ne vidim svoje učenike, i to me povremeno tako presjeklo da sam se jedva suzdržavao od plača. Dirnula me ta njihova hrabrost i izdržljivost, njihov osmijeh. Jedna dje-vojčica od 8 godina


Jednog ranog listopadskog jutra krenuli smo na put prema Vukovaru. Nakon nekoliko sa-ti vožnje stigli smo na odredište. Najprije smo posjetili rodnu kuću Lavoslava Ružičke u kojoj smo sa-slušali predavanje o Domovinsko-me ratu. Nakon toga zaputili smo se u Dvorac Eltz u kojem smo vi-

djeli izloške poput baroknoga na-mještaja, narodnih nošnji te vrije-dne stvari oštećene u ratu.

Šećući uz obalu Dunava, pri-bližili smo se veličanstvenom Bije-lom križu na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istovremeno smo bili fas-cinirani njegovim izgledom i veli-činom, ali nas je i pomalo rastužio.

Sljedećeg mjesta smo se svi pomalo pribojavali. U trenutku kada smo ušli u Memorijalni cen-tar Vukovarske bolnice, osjetili smo navalu emocija, mislili smo samo o tome kako je tek civilima moralo biti teško u takvoj bolnici.

Drugoga dana našeg bora-vka u Vukovaru započeli smo po-sjetom Memorijalnom groblju žr-tava Domovinskog rata gdje smo odali počast preminulima i zapa-lili svijeću. Nakon groblja smo po-sjetili jedno od najtraumatičnijih mjesta u ratu, hangar Ovčaru i Ma-sovnu grobnicu, mjesto pogublje-nja. Oba mjesta isijavala su strah i smrt. Nakon toga nas je put od-veo na Trpinjsku cestu gdje smo na godišnjicu smrti Blage Zadre poslušali govore njegovih subora-ca. Na kraju smo se vratili u rodnu kuću Lavoslava Ružičke i natjeca-li se u kvizu u kojem smo osvojili prvo mjesto.

Vukovar će nam sigurno osta-ti u lijepom sjećanju jer je to pre-krasan grad, ali ćemo sigurno ponijeti i tugu u srcu zbog strada-vanja i žrtve koju je podnio u Do-movinskom ratu.

Našom pažnjom, slušanjem predavanja o Domovinskom ra-tu koje ćemo zauvijek pamtiti, pokazali smo poštovanje Gradu Heroju.

Iva Bedeković, 8. a razred

TERENSKA NASTAVA U VUKOVARU

Vukovar priča svoju priču koju je

Siniša Glavašević pokušao dirljivo

sažeti u svojoj „Priči o gradu”.

Vukovar - to smo mi Vukovar - to smo mi

Naši su učenici napisali svoje priče o gradu

želeći na taj način sačuvati našu

prošlost i istinu od zaborava.

PRIČA O GRADU

Trpinjska cesta-Groblje tenkova

Čovjeku koji nije čuo za okupaciju Vukova-ra, to je tek obična ulica.

Kroz tu cestu zrači osjećaj ponosa i tuge, osjećaj patnje i pobjede.

Skoro se na svakoj kući viori zastava na 24. godišnjicu pogibije heroja Blage Zadre- zbog toga me obuzeo osjećaj zajedniš-tva, ali i neobične tuge jer tog čovjeka više nema, a gledate njegov kip.

Sigurno vas zanima zašto tu cestu zovu još i Groblje tenkova.Na toj su cesti heroji 204. vukovarske brigade, u kojoj se iskazala 3. bojna pod zapovjedništvom Blage

Zadre i Marka Babića, od 13. do 15. rujna uništili 30 okupatorskih oklopnih vozila. To su bili legendarni Žuti mravi i Pustinjski štakori.

Ta ulica i danas živi, s teškim ožiljcima, ali i dalje živi.Svaka kuća, svaka obitelj u toj ulici ima neki ožiljak. Trebamo biti zahvalni herojima Trpinjske ceste jer

su žrtvovali svoje živote da slome okupatorsku vojsku. Oni su pravi heroji.Ne smijemo ih zaboraviti!

Ante Paradžik, 8. a razred



Vukovarska bolnicaUlaskom u Vukovarsku bolnicu svi smo utihnuli. To nije obična bolnica.To je bolnica koju su tijekom rata uništili; to je mjesto gdje

su ubili nevine ljude.Svako oštećenje, svaka rupa na zidu, cijelo me vrijeme pod-

sjećala na ljude koji su u njoj stradali.Hodnik s datumima i brojem dovedenih ljudi, urezao mi se u pamćenje. Svaki broj predstavlja jednog

ranjenika, a svaki datum nove patnje i stradanja.Glavom su mi počela sijevati pitanja...Koliko je samo ranjenih sjedilo na podu, u hodniku, na kojem su danas ispisana imena poginulih i nesta-

lih?Jesu li oni ikada mogli i pomisliti da će iza njih ostati samo zapis njihovih imena, kao znak sjećanja na

nevine žrtve? Zar je moguće da bolnica umjesto mjesta spasa postane mjesto stradavanja?

Barbara Pejaković, 8. b razred

Hangar na OvčariMrak. Tišina. Moji prvi dojmovi hangara na Ovčari.

Ulaskom u hangar osjećate patnju stotine nevinih, mučenih ljudskih duša. Te duše kao da su i dalje tamo, kao da ih način njihove smrti zauvijek veže za to mjesto.

Pitam se kako su se osjećali ti ljudi znajući da više nikada neće vidjeti svoje voljene, pročitati novine ili jedno-stavno uživati u životu. Najmlađa žrtva Ovčare imala je tek 16 godina, njegovu mladost su ukrali i zatrli mu život i prije nego što je i počeo. Bio je samo malo stariji od nas. Danas bi imao 40 godina, a on je ipak slika na zidu, uspomena u duši, svijeća u domu njegovih bližnjih.

Sve te žrtve bili su nečiji očevi, muževi, sinovi, braća... pa čak i jedna buduća majka. Pitam se kakva to osoba može ubiti nerođeno dijete koje je u potpunosti nevino, uni-štiti život koji još nije ni započeo. Majka nikada nije vidjela svoje dijete, nije ga poljubila, nije ga pomirisala. Taj novi život je od ovoga svijeta jedino osjetio surovost njegovog metka koji ih je oboje usmrtio.

Postoji li lijek koji će vratiti njihovim bližnjima vjeru u bolje sutra, vjeru u ljude?

Pišem ove riječi kako bih pronašla pravdu za sve te ne-vine žrtve jer želim vjerovati da su na nekom boljem mjestu od ovog surovog svijeta - Neka ih čuva Bog!


Masovna grobnica na Ovčari

Ovčara, mjesto masovne grobnice.Među nas se uvukla tuga.Pomolili smo se ispred spomenika za

pale žrtve naše domovine. Kada smo zapalili svijeće, obuzeo me

osjećaj nemoći koji se miješao s mislima na stravična djela koja su se na tom mje-stu dogodila.

S gorkim čemerom u grlu gledao sam 200 čempresa. Svaki je simbol jedne pokojne duše; svaki priča svoju priču.

Zagledao sam se u jednu ploču. Na njoj je pisalo:

„Oprostiti, nikad zaboraviti.“

Lovro Vrančić, 8. b razred


Nakon povratka u Zagreb, nismo napustili Vukovar, on živi

u nama jer... Grad – to smo mi.


Priča o Bijelom križuDok smo se približavali tom veličanstvenom bijelom križu, svakim sam korakom osjećala sve veći ponos

zbog toga što živim u predivnoj i slobodnoj Hrvatskoj za koju su naši branitelji dali svoje živote.

U križu sam vidjela uspomenu na sve žrtve rata, ali i ponos na bra-nitelje koji su branili našu Hrvatsku.

Križ stoji čvrsto i uspravno kao što su stajali i naši branitelji dok su branili našu domovinu.

Križ je uspomena na sve bijele anđele koji su svojim domoljubnim srcem punim nade pali za nas i našu domovinu, ali u našim srcima nikada neće pasti u zaborav.

Kada pogledam iza križa, vidim Dunav kako teče i sa sobom nosi teške priče branitelja koji su poginuli.

Neka im je vječna slava i hvala.

Tereza Nimac, 8. b razred

Memorijalno grobljeDevet stotina trideset i osam bijelih križeva stoji na

livadi predstavljajući duše izgubljene u ratu, no dva križa stoje izdvojeno od mase drugih, kao podsjetnik na najstari-ju i najmlađu žrtvu rata.

U velikom križu ispred onih devetsto trideset i osam križeva gori vječna vatra kao spomen na ljubav i sjećanje na sve poznate i nepoznate žrtve rata. Mnogo ih još nije nađeno pa su za njih, ako ikada budu pronađeni, ostavljena mjesta na groblju.

Memorijalno groblje je podsjetnik, ali i opomena svima nama na sve ono što se dogodilo u Vukovaru tih dana. Zato Vukovar neće biti zaboravljen.

Emil Unger, 8. a razred

Bijeli križ na Dunavu

Pogled mi pada na Dunav, na ri-jeku koja teče i ima svoju neispričanu priču baš kao i mnogi branitelji koji su zaslužni da se danas uz ovaj križ viori naša zastava, zastava Republike Hrvatske.

Taj križ je spomen na mnoge živo-te koje je rat odnio, spomen na ljude.

Križ kao simbol, a svijeće kao znak ispraćaja za duše i Dunav.

Taj jaki križ podsjeća me na našu domovinu, lijepu i jaku, onu našu Hr-vatsku koja se od stoljeća sedmog hra-bro borila za svoju samostalnost.

„Navik on živi ki zgine pošteno“

Lara Dizdar, 8. b razred

Memorijalno groblje

Kada smo prolazili Vukovarom, ulicama, trgovima, pa čak i pokraj obnovljenih zgrada, osjećala sam nekakvu tugu u zraku. Dolaskom na Memorijalno groblje, ugledala sam sve one križeve koji stoje na livadi, bijele i prazne križeve, bez imena na njima. Samo sam razmišljala o tome koliko je ljudi ubijeno. Razmišljala sam o ljudima koji su imali snagu i volju boriti se i nisu odustali, kao da mi šalju poruku da treba dati sve od sebe u životu i da kad je najteže, pa makar i ne uspijemo, znat ćemo da smo pokušali.

Ana Marija Djaković-Jeleč, 8.a razred


I ove školske godine obilježili

smo Dan sjećanja na žrtve Vukovara

i Škabrnje u Domovinskome

ratu. Učenici osmih razreda

dviju škola, Osnovne škole

Vladimira Nazora iz Škabrnje i naše škole, sudjelovali

su u literarnom

susretu učenika čitajući

svoje radove putem

skypea.

U srijedu,17. studenoga 2015., učenici osmih razreda naše škole i Osnovne škole Vladimira Nazora iz Škabrnje videokonferecijom su obilježili dan kad su srpske paravojne postrojbe ušle u Škabrnju i zauzeli je, a ubijeno je 86 osoba i ne postoji nijedna kuća koje ne oplakuje svoje najmilije. Na videokonfereciji su učenici jedni drugima čitali svoje radove. Radove koje su nam pročitali jako su nas se dojmili.

Učenice Iva, Paula i Sabina donose nam svoje doživljaje, zapažanja i misli o događajima u Škabrnji 18. studenoga 1991.

Sabina nam prenosi osjećaje nakon što je samo zamislila kako je izgledalo mjesto dan nakon toga stravičnoga događaja.

Dan poslijeTuga i bolNadvile su se nadruševine mjesta.Mjesta koje je jučer disalo,Mjesta koje je jučer živjelo.

Rijeke suzaNe mogu biti obrisaneJer svatko pati za najmilijima.Za svojim najmilijimaKoji su nestaliNa najgori načinBez pravde i suda.

Patnja i bolStoje kao sjene,A sjene nemaJer niti jedna kuća više ne stoji.

Vjetar se miješa s tišinom.Onom najgorom tišinom koja sve govori:Da nema onog što je jučer bilo,I da nema onih koji su jučer bili.

Sabina Bilajac, 8. a razred

Iva nam pokušava reći i ono što je čula o Škabrnji i kako ona vidi Škabrnju.

Što je Škabrnja?Škabrnja…mjesto u središtu Ravnih kotara.

Škabrnja…mjesto strašnog zločina.

Škabrnja…mjesto u kojem je u jednom trenu i nada umrla.

Škabrnja…posljednje počivalište sreće.

Škabrnja…malo mjesto u sjeni zločina.

Je li to zaista Škabrnja?

Želim vjerovati da je Škabrnja više od sjećanja na okrutnosti rata.

Za mene je Škabrnja pjev ptica u rana jutra, dječji smijeh u mirisna popodneva. Škabrnja je duh ljudi pu-nih ljubavi za svoje mjesto. Škabrnja su ljudi čija borba za budućnost ne može proći neopaženo i u koju se treba ugledati kao primjer izgradnje boljeg sutra.

Premda prošlost ne smijemo zaboraviti, trebamo gledati naprijed, prema novoj izgradnji, prvo samoga se-be, a zatim svega oko nas.


Paula nam donosi medijsku sliku Škabrnje, ono što je iz medija uspjela saznati da se događalo toga dana u Škabrnji.

Što sam saznala o Škabrnji u 1991. godini iz medija

Škabrnja je bila čisto hrvatsko selo bez ijednog srpskog sta-novnika. Upravo je zbog toga smetala onima koji su Ravne kota-re smatrali srpskim krajem, s obzirom da je u većini sela oko Ška-brnje živjelo uglavnom srpsko stanovništvo.

Sigurna sam da nijedan od 86 ubijenih Hrvata, od toga čak 58 civila, nije mogao ni sanjati da će biti ubijen zbog zlobe i zavisti

svojih susjeda iz okolnih sela. Nitko od njih nije mislio da će umrijeti zato što je Hrvat, zato što živi u hrvatskome selu, zato što govori hr-vatskim jezikom. Čak i stariji ljudi nisu očekivali da će morati napu-stiti svoj rodni kraj i bježati pred svojim dosadašnjim poznanicima. Većina njih i nije napustila svoje domove i bili su ubijeni. Tragična i tužna sudbina zadesila je i djecu jer im je u jednom danu, u jednom trenutku, prekinuto djetinjstvo. Niti jedno dijete do tada nije slutilo da bi moglo ostati bez kuće, bez oca, bez svog omiljenog mjesta za igru.

Već u jutarnjim satima 18. studenoga 1991. selo je bilo napad-nuto topničkom paljbom, a nakon ulaska neprijatelja u selo, stanov-

nici su ubijeni na najokrutnije načine. Ubijenih bi bilo i vi-še da župnik nije sakrio ljude u crkvu pa su se po mrklom mraku, nekim malim putelj-kom, ljudi uspjeli spasiti.

Ratovi se, nažalost, ne događaju samo u ra-tnim filmovima. Zavist i mržnja prema drugačijem pravi su uzroci svih ratova, a poslje-dice su spaljene sela i kuće, roditelji bez djece, žene bez muževa, djeca bez roditelja.

Možemo li učiti od prošlosti i živjeti u miru?

Paula Fuček, 8. a razred

Videokonferencija sa Škabrnjom Videokonferencija sa Škabrnjom


HolokaustHolokaust

Dan sjeÊanja na žrtve Holokausta

Naučili smo što je Holokaust, što

su koncentracijski logori i što se

sve događalo u logorima, temeljna

ljudska prava zagarantirana

Ustavom, o vjerskoj toleranciji i

UN-ovoj Deklaraciji o ljudskim

pravima. Razvijali

smo vještine usmjerenog

gledanja filma, kritičkog

mišljenja, pisanja problemskoga

članka, povezivanja

različitih sadržaja prikupljenih na različite načine.

2003. godine ponio je sa sobom u svemir jedan Petrov crtež – “Sve-mirski krajolik”. Publicitet koji je pratio let i eksploziju letjelice do-veo je do otkrića Petrova dnevni-ka, kao i još nekih umjetničkih djela i kratkih priča s njegova ta-vana u Pragu. Film o stradavanju Židova u nacističkim logorima te razgovor s hrvatskim oskarovcem, ali i zarobljenikom Auschwitza Brankom Lustigom, nikoga nije ostavio ravnodušnim. Njegova su nas iskustva zaprepastila: iz prve

ruke saznali smo o nacističkim lo-gorima i zločinima što dosada ni-smo imali prilike čuti.

U prvom smo mjesecu, 27. si-ječnja, u sklopu projekta obilježi-li Dan sjećanja na žrtve Holokau-sta. Projekt je obuhvaćao nastavu hrvatskoga jezika, povijesti, vje-ronauka i građanski odgoj na sa-tu razrednika. Taj dan gledali smo film Ro-berta Benigni-ja „Život je li-jep”. Film nosi prekrasnu poruku unatoč tragičnoj su-dbini glavno-ga lika koji biva ubijen u logoru.

U prosincu prošle godine uče-nici osmih razreda u pratnji svojih razrednika gledali su dokumenta-rni film posljednji let Petera Ginza u Kulturnom centru Pešćenica u sklopu projekta Škola u kinu. To je dokumentarni film redateljskog dvojca Sandre Dickson i Churchi-lla Robertsa koji govori o živo-tu petnaestogodišnjeg židovskog dječaka iz Praga Petera Ginza ko-ji je život izgubio u najpoznatijem nacističkom logoru Auschwitzu. Izraelski astronaut Ilan Ramon

Scena iz filma „Život je lijep”


i u filmu R. Benignija, bez straha otvaraju tabue. Često spominjana Schindlerova lista je u kontrastu s filmom Život je lijep jer ističe sumorna obilježja kao što su crno-bijeli efekti, jezovita glazba, dok u filmu Život je lijep sve obiluje bojama, živosti, duhom i pršti od želje za životom. Oba filma su vrijedna na svoj način, kao dvije strane spektra, jednako vrijedne i jednako hrabre.

Naš mili Guido s kojim toliko suosjećamo, jedan je od najzanimljivijih likova koje sam ikada vidjela i iako tragično završava, to ne umanjuje činjenicu da je duša filma i da želite vjerovati kako nije mrtav i da će nas svojom pojavom opet razvedriti.

Moja pozitivna reakcija na ovaj film iznenadila me jer se deklariram kao realist, ali možda malo optimizma tu i tamo pomaže učiniti realni svijet boljim mjestom. Točna mješavina smijeha i suza daje nezaboravni osjećaj i ostavlja dojam koji ćete ponijeti sa sobom i nekoliko dana nakon gledanja filma. U cijelom svom izlaganju ističem pretjerani sentimentalizam i takozvane žalopojke pa ću završiti u umjerenom tonu. Premda nisam veliki filmofil, ovaj film me osvojio svojom hrabrošću i novim pogledom i premda govori o jednoj teškoj temi, izmamio je smiješak i suzu na moje lice. A to je pravo umijeće i svrha filma.

Iva Bedeković,

8. a razred

Učenici su gledali film Roberta Benignija „Ži-

vot je lijep” koji već u naslo-vu nosi ideju cijeloga filma. U filmu glavni junak Guido na početku upoznaje svoju „pri-ncezu” Doru čiji su susreti na početku puni smijeha i roma-ntičnog osvajanja. Guido svo-jim šarmom ipak osvaja Doru i nakon nekog vremena dobiju sina Joshuu. Radnja se odvija u Italiji za vrijeme uspona fa-šističkog režima, a budući da su naši junaci židovskog po-rijekla, odvedeni su u logore. I upravo taj boravak u logoru ističe ideju filma jer se Guido svim silama trudi predstaviti svome sinu boravak u logoru kao igru s pravilima kojih se treba pridržavati da bi pobije-dio u toj igri i na kraju osvo-jio glavni nagradu, tenk. Iako je film napravljen u duhu slap-stick komedije, koja je u službi borbe da svog sina zaštiti od tragične istine logora, upravo u tome se vidi ideja cijeloga filma – pobjeda ljudskog du-ha u najtežim situacijama i ka-ko jedna ideja koja je pleme-nita ipak može poništiti ideju onih koji žele uništiti sve što je drugačije.

HolokaustHolokaust

Tema i pristup temi u filmu Roberta Benignija

„…Sve je prikazano na šaljiv način, ali ja ni u čemu

nisam primijetila izrugivanje o kojem govore neki kritičari. Film je prava tragikomedija, ali je dotakla osjetljivu temu pa ljudi imaju različita mišljenja. Neki ljudi smatraju da se Holokaust i humor ne smiju miješati, ali ja smatram da smiju jer ponekad i takve grozne događaje treba gledati s vedrije strane i pokušati izvući najbolje baš kao što je to Guido učinio za svojega sina… Film Život je lijep na drugačiji je način dotakao temu Holokausta i svatko ima pravo na svoje mišljenje o tome, ali ja smatram da je prikazano na zanimljiv način.“

Barbara Pejaković,

8.b razred

„…Treba li prema ozbiljnim

temama, kao što su rat, bolest, pristupati samo sa strahopoštovanjem i poniznošću? Kao primjer naveo bih knjigu Breza autora Slavka Kolara koja smrt jedne seljanke prikazuje također na jedan humorističan

način ili film „Sijamski blizanci“ koja o teškoj bolesti govori na smiješan način. Rješenje problema možda je u tome da se ozbiljne teme mogu prikazati i na drugačiji način, ali treba imati mjeru između komedije i ozbiljnosti.“

Filip Klemen,

8. a razred

„…Mislim da je ovaj film, kao i mnogi drugi

koji opisuju događanja U Drugom svjetskom ratu, prava opomena cijelom čovječanstvu kako bi se ljude podsjetilo i upozorilo na ovakve događaje da se više ne bi ponavljali. Međutim, ovakvi događaji su i dalje prisutni u svijetu i možemo vidjeti da većina ljudi nije ništa naučila iz toga. U prilog ovoj tvrdnji idu nedavna događanja u Siriji, ili u našoj prošlosti, sve što se događalo u Vukovaru za vrijeme Domovinskoga rata. Zar ne mislite da ne bi smjelo biti nevinih stradavanja zbog ideja jednog čovjeka?“

Kristina Komljenović,

8. b razred

„Život je lijep“Mnogi filmovi su se kroz povijest trudili ozbiljnu temu

Holokausta prikazati što vjernije pravoj istini. Robert Benigni se pobunio protiv tog trenda i odlučio stvoriti jedan komičan i sentimentalniji pristup. Zbog njegovog filma svijet struke i šire javnosti zaintrigirala je Benignijeva odvažnost i nekonvencionalnost u pristupu jednom od najtragičnijih događaja u novijoj povijesti.

Holokaust je poseban događaj u povijesti koji je odnio milijune žrtava. Taj zastrašujući događaj u filmu je prikazan borbom malog čovjeka Guida koji se bori zaštititi ono što najviše voli, svoje dijete i svoju ženu. Kritika je oko ovoga filma ostala podijeljena zbog komičnih situacija u prikazu ozbiljne teme. Kritika se buni zbog izostanka ozbiljnosti u prikazivanju teme, no nije li psihička borba i neodustajanje od životne radosti znak veće volje i snage, od plakanja nad svojom sudbinom. Ovaj film je dobar pokazatelj da i ono što je nekonvencionalno može biti dirljivo i poučno.

Guido je svatko od nas, a Holokaust u filmu predstavlja sve teške životne situacije, stoga samo o nama ovisi kako ćemo se nositi s njima. Tabu faktor daje ovom filmu ono što većina tvorničkih filmova nema. Malobrojne loše kritike nadvladane su pozitivnim kritikama, a hrabrost je nagrađena priznanjem struke. Film je umjetničko djelo u kojemu gledatelju nije sve servirano na pladnju, nego kroz decentno složene dijelove vidimo dublju poruku naizgled površnog filma. U filmu vidimo određenu dozu revolta prema autoritetu koju mlađa generacija na sličan način viđa u ciničnim i često uvredljivim animiranim filmovima poput South Parka ili Simpsona jer, kao


Kad se spoje talent, želja i trud,

sve je moguće. To su začini

koji čine put do pobjede. Na taj put

krenula je i naša učenica Marijana Knezović koja je

osvojila prestižno osmo mjesto na Državnim natjecanju u poznavanju

hrvatskoga jezika.

Donosimo vam njezinu priču o

putu do uspjeha kako bismo

motivirali sve skrivene talente u potrazi za svojim

mjestom pod suncem.

Intervju s Marijanom Knezović

vodile su učenice 8. a razreda

Iva Bedeković i Paula Fuček.

Marijana, čestitamo ti na osmom mjestu na Državnom natjecanju u poznavanju hrvatskoga jezika. Mislimo da je to velik uspjeh i veliko priznanje, stoga bismo ovim razgovorom htjele saznati više o tvom putu prema uspjehu.

Hvala na lijepim riječima.

Kako si se osjećala kad si saznala da si prošla na Državno natjecanje?

Osjećala sam se jako lijepo jer sam se dugo pripremala, puno sam učila i moj se trud isplatio.

Koliko si se dugo pripremala?

Na početku godine se nisam dugo pripremala, mislila sam da ću samo proći školsko i da županijsko neću

proći, ali sam ipak odlučila ići do kraja, a pripremala sam se zapravo samo dva mjeseca, ali svaki dan.

Jesi li se bojala ishoda Državnog natjecanja?

Da, bojala sam se jer sam mislila da ću biti zadnja jer je bilo jako pametnih natjecatelja. Najbolja na Natjecanju imala je 97 bodova od 100.

Koliko si ti imala bodova?

87.

Kakvi su tvoji dojmovi s Natjecanja?

Bilo mi je zapravo super jer sam upoznala nove ljude i shvatila sam koliko oni rade, da su išli na mnoga

na-tjecanja i da su puno bolji od mene, ali da sam i ja isto tako dobra.

Želiš li se i sljedeće godine okušati u natjecanju iz hrvatskoga ili možda čak u nekom drugom predmetu?

Da, želim,samo iz hrvatskog jer to mi stvarno ide, pogotovo gramatika, a možda i postignem neki bolji rezultat.

Jesi li imala tremu prije natjecanja?

Pa, ne toliko koliko sam imala tremu na školskom natjecanju jer sam mislila da ću stvarno biti loša, ali za Državno i nisam ima-la tremu.

Kako si se nosila s tremom?

Pustila sam neka me trema obuzme, dobro je da malo ima treme, ali kad sam počela pisati, brzo je išlo pa je trema brzo ne-stala.

Imaš li neke predmete za koje smatraš da ti donose sreću?

Nemam baš za natjecanja, ali sam dobila jednu ogrlicu s leptirom, ona mi donosi sreću u školi općenito, kao moja sretna ogrlica.

Želiš li se u budućnosti bavati nečim što je povezano s hrvatskim jezikom?

Želim biti učiteljica razredne nasta-ve pa ću na neki način biti povezana s hrvatskim jezikom.

Kakav je osjećaj biti osma u poznavanju hrvatskoga jezika za sedme razrede u Republici Hrvatskoj?

Osjećaj je super, bila sam sretna i shvatila sam da želim probati još jedanput.

Kako si se pripremala za natjecanje?

Proučila sam Pravopis i Hrvatski u upotrebi koji sam posudila u školskoj knjižnici, vježbala sam po testovima i za sedme i za osme ra-zrede.

Je li bilo naporno?

Bilo je naporno jer sam po cijeli dan znala učiti hrvatski, a tek navečer napraviti ostalu zadaću za redovitu nastavu.

Veni, vidi, vici,hrvatski jezikhrvatski jezik

Marijana


Zasluge za Marijanin uspjeh

na Državnom natjecanju

pripisujemo i dobrom voditelju

i mentoru, profesoru

hrvatskoga jezika, Mladenu

Jankoviću, stoga smo i njemu uputili

nekoliko pitanja vezanih uz ovo

veliko priznanje.

Je li lako pripremati učenika za državno natjecanje?

Uvijek je teško tjerati učenike da rade, ali onoga trenutka kada neki učenik „zagrize“, stvari postaju za mentora jednostavne. U tom trenutku pozicije se okreću i učenik počinje poticati svoga mentora. Moram priznati da s Marijanom, a i s Mirtom Križaj, koja se zajedno s Marijanom pripremala za županijsko natjecanje, nije ni u jednom trenutku bilo naporno raditi. Kada bi većina učenika imala tu marljivost, onda bi učiteljski posao bio najljepši posao na svijetu.

Što je po Vašemu mišljenju potrebno da netko ostvari ovakav uspjeh na državnom natjecanju?

Potrebno je da se u jednom učeniku spoji nekoliko osobina: nešto

talenta, naravno, zatim velika marljivost, snažna sposobnost koncentracije i, na koncu, želja da se dokaže nekim dobrim rezultatom. Kad se te stvari spoje, onda rezultat ne može izostati.

Čega ste se najviše bojali prije odlaska na Natjecanje?

Najviše sam se bojao da se Marijana ne razočara ako ne ostvari plasman kojemu se nadala jer sam vidio da je uložila puno energije i rada u pripreme i da natjecanje shvaća jako ozbiljno.

Kako se osjećate kao mentor čija je učenica ostvarila osmo mjesto u poznavanju hrvatskoga jezika?

Mentor se osjeća ponosnim, u to ne morate sumnjati.

Jeste li i Vi štogod novoga naučili pripremajući Marijanu za državno natjecanje?

Pripreme i samo natjecanje bili su za mene neobično zanimljivo iskustvo, iako sam mislio da nakon toliko godina u učiteljskom poslu za mene više nema nikakvih iznenađenja. Prvi put susreo sam se s učenikom koji se, a ovdje to s ponosom priznajem, u mnogim stvarima, kako se to kaže, popeo učitelju na ramena, posebno u smislu pristupa pripremama, organizacije i tempiranja rada. Osim toga siguran sam da je za Marijanu ovo natjecanje bilo važno intelektualno i socijalno iskustvo. Naći se među najboljom djecom u državi i odmjeriti se s njima, nije mala stvar i vjerujem da će Marijana to pamtiti cijeli život, a meni je kao učitelju bilo iznimno zanimljivo pratiti njezin razvoj.

Što ti je bio motiv da svaki dan učiš i pripremaš se za Natjecanje?

Pobjeda, naravno, to je svakome motiv.

Jesi li zbog priprema za Natjecanje zanemarila ostale predmete u školi i obaveze?

Ostala sam uspješna i u drugim predmetima, ali moram priznati da sam ih malo zanemarila jer sam ih ostavljala za kraj dana.

Kakvi su tvoji planovi za sljedeću godinu?

Želim još učiti hrvatski, ali ne više po testovima, nego po lekcijama iz udžbenika, želim proći sve iznimke.

Misliš li da se na natjecanjima pitanja odnose većinom na iznimke u hrvatskome jeziku?

Da, to su pitanja koja baš i ne pro-učavamo u redovitoj nastavi, već su baš za dodatne sadržaje.

Što su ti roditelji, učitelji i prijatelji rekli nakon takvog uspjeha?

Bili su jako sretni i svi su mi česti-tali.

Tko ti je bio najveća podrška u pripremi za natjecanje?

Moja tetka jer je jako vjerovala u mene i znala je da ću postići dobar rezultat jer meni to dobro ide, a ona to najbolje shvaća.

Što ćeš najviše pamtiti vezano uz Natjecanje?

Najviše ću pamtiti svoje cimerice u hotelu, Rinu i Karlu, one su mi bile stvarno dobre prijateljice s kojima sam se družila za vrijeme mog bo-ravka u Zadru.

Je li se osjećalo među natjecateljima rivalstvo ili ste ipak bili prijatelji?

Bile smo jedna drugoj podrška.

Bi li preporučila i ostalim učenicima sudjelovanje na natjecanjima i zašto?

Preporučila bih im jer na taj način mogu ostvariti dodatne bodove za

upis u srednju školu. Preporučila bih im da biraju natjecanja u onome u čemu su dobri, a ne ono što ih zanima.

Je li i u tvom slučaju tako, da si izabrala ono u čemu si dobra, a ne ono što te interesira?

Na neki način da jer hrvatski me zanima, i bilo mi je zanimljivo na dodatnoj nastavi, ali to nije nešto čime bih se htjela baviti u budu-ćnosti.

Koje pitanje ti je zadavalo najviše problema na testu i znaš li sada odgovor na njega?

Da, zadatak u kojem smo trebali izdvojiti prave pridjeve trpne od ne-pravih. Još uvijek ne znam odgovor na to pitanje, ali saznat ću ubrzo.

I na kraju našega razgovora, što bi poručila pobjedniku natjecanja?

Da pokuša još jedanput.

Marijana, bila nam je čast razgovarati s tobom i hvala na vremenu koje si odvojila kako bismo tvojim vršnjacima otkrili kako izgleda put do uspjeha.

Nema na čemu i drugi put, dogodi-ne, nadam se!

hrvatski jezikhrvatski jezik


hrvatski jezikhrvatski jezik

I ove školske godine želimo

pokazati da volimo svoj hrvatski jezik, stoga su sedmi i osmi razredi

sudjelovali u projektu Dan

hrvatskog jezika. To je dan kada

učenici različitim aktivnostima

pokazuju ljubav i poštovanje prema svom

jeziku. Bitno je da nešto naučimo, ali je naglasak

na zabavi i igri jer tako najbrže

učimo. Važno je sudjelovati

jer učionice su pune smijeha i

veselja, pokušaja i promašaja, znanja i rješenja, pljeskanja

i bodrenja. Iako je bilo i pobijeđenih

i poraženih natjecatelja, najveću

pobjedu je odnio hrvatski jezik

pokazujući lepezu mogućnosti svojega

bogatstva.

Koji je moj materinski jezik?Koji je moj materinski jezik? Može li mi materinski jezik biti jezik

kojega se i ne sjećam? Kako da saznam odgovore?

Znam da je prvi jezik koji su me roditelji naučili bio španjolski. Nakon španjolskog su me naučili engleski i tek onda hrvatski. Moji su se roditelji sporazumijevali na španjolskom i engleskom jeziku jer moj tata ne zna hrvatski i zbog toga su me prvo naučili ta dva jezika. Sveukupno gledajući, znala sam tri jezika. No, to se vremenom promijenilo. Moji su se roditelji rastali te sam nakon toga živjela s mamom i bakom. Naravno, radi bake , kako bih se mogla s njom sporazumijevati, pričali smo više na hrvatskome jeziku. S mamom bih još ponekad znala pričati na engleskom i španjolskom, ali većinom smo pričale na engleskom. Mama bi mi pjevala na engleskom, čitala knjige na engleskom, gledala bih filmove i crtiće na engleskom i tako ga usavršavala zajedno s hrvatskim. Španjolski sam većinom zaboravila. Znala sam još par riječi i mogla sam složiti par rečenica jer sam gledala

španjolske serije s bakom. Tada sam imala 5 ili 6 godina.

Uvijek sam znala koji su me jezik prvi naučili pričati, ali kad bi me netko pitao koji je moj materinski jezik, nisam znala odgovoriti na to pitanje jer kako mi materinski jezik može biti jezik kojega se jedva i sjećam. Može li to uopće biti moj materinski jezik? Možda da, možda ne, ali ja još uvijek ne znam odgovor, a htjela bih ga saznati.

Danas pokušavam ponovno naučiti španjolski jezik u svoje slobodno vrijeme. Želim ga opet znati jer je to materinski jezik moga tate, a valjda i moj. Uostalom, dobro je znati različite jezike.

Najviše od svega bih ipak htjela saznati koji je moj materinski jezik jer ne želim više biti zbunjena kad me netko to pita i ne želim sebe i druge ostaviti bez odgovora.

Gorana Campos Radan, 8. b razred

Dani hrvatskogA jezikaU srijedu, 13. travnja, učenici sedmih razreda naše škole zaigrali su kviz povodom projekta Dan hrvatskoga jezika. Dan prije okupljanja učenici su dobili zadatak donijeti tri papira: jedan u crvenoj, jedan u bijeloj, a jedan u plavoj boji. Svaka boja naše zastave predstavljala je jedan odgovor (crvena a, bijela b i plava c). Svi učenici sa svojim profesorima okupili su se u učionici kemije i zaigrali kviz. Kviz se igrao kao „Jedan protiv sto“ što bi značilo da je jedan učenik sjeo u prvu klupu sam i postavljana su mu pitanja na koja su prvo papirićima odgovorili ostali, a tek je onda on mogao iznijeti svoje mišljenje. Kad bi neki učenici podigli pogrešan papirić, morali su otići na drugu stranu razreda i biti samo publika, a kad bi onaj iz prve klupe pogriješio, isto bi otišao u publiku dok ga je netko drugi morao zamijeniti. Kvizom su bila obuhvaćena sva područja hrvatskog jezika: jezik, književnost, medijska kultura, povijest hrvatskog jezika, pravopis i lektira. Bilo je jako zanimljivo i zabavno, a i provjeravali smo svoje znanje. Na jednom je pitanju samo troje učenika ostalo u igri dok su ostali završili u publici. Bilo je zanimljivo gledati kako djelujemo kao protivnici dok se borimo samo svojim znanjem. Šale koje smo dobacivali jedni drugima činile su cijeli kviz zabavnim, a varanja gotovo da i nije bilo, no ako ga je i bilo, sve je bilo rečeno u šali. Cijelokupni kviz trajao je prva dva školska sata pa ako netko i nije uživao u kvizu, tješila ga je misao da nije imao neke predmete umjesto kviza. Učenici koji su najbolje znali i imali najviše bodova, nagrađeni su ocjenom.

Mirta Križaj, 7. a razred

Dan hrvatskoga jezika

Početkom mjeseca travnja saznali smo da će se osmi razredi, kao poznavatelji narječja i frazema, i ove godine okušati u natjecanju u sklopu već tradicionalno obilježavanih Dana hrvatskoga jezika u našoj školi. Prvo je natjecanje bilo u interpretativnom čitanju pjesama u kojem su se učenici 8.a i 8.b razreda natjecali u izvedbama pjesama na narječjima hrvatskoga jezika. Kao i što to inače biva, bilo je dosta rivalstva te su svi navijali, pljeskali , pa čak su se i pomalo ljutili. U toj napetoj borbi pobjedu je odnio 8.a razred. Drugi dio projekta posvetili smo frazemima. I u ovom dijelu natjecanja vladalo je natjecateljsko raspoloženje. Svatko je htio sudjelovati, pridonijeti rješenjima i istaknuti se. Nakon frazema održalo se proglašenje pobjednika. Opet je pobjedu odnio 8. a! Taj dan će mi zasigurno ostati u pamćenju kao jedan od veselih, ali i uzbudljivih događaja u zadnjoj godini školovanja u osnovnoj školi.


Dani hrvatskogA jezika


kemija, fizika, biologija kemija, fizika, biologija

Imali smo priliku upoznati razne metode i teh-nike kemijskog istraživanja, vidjeli smo instrumente koji se rabe u nastavi te u znanstveno-istraživačkom radu kao i brojne atraktivne demonstracijske poku-se. Više od sto studenata pretvorilo je studentske la-boratorije i hodnik u suterenu zgrade u interaktivnu turu u kojoj smo se mogli upoznati s raznim aspek-tima kemije .

Nakon obilaska svih ulica, trgova i aleja bili smo prilično izmoreni. Koliko od teških torba, toli-ko i od gomile novog znanja koje smo primili tije-kom obilaska. Zato nam je nadolazeće predavanje

bio zanimljiv i poučan odmor.

Ušli smo u predavaonicu s velikim platnom gdje su nam prezentirali pokazali “Lijekovi, droge, stimulansi: sličnosti i razlike”.

Saznali smo da ima oko 103 076 481 kemijskih spojeva i oko 80 000 dijagnoza bolesti.

Medicina + kemija = medicinska kemija

Tijekom ovog obilaska stvarno mi je bilo lijepo i svakako bih vam preporučila da ako ste u mogućnosti, odete i pogledate. Ne košta vas ni-šta, a poučno je i zabavno. Ja znam da ću ovo iskustvo ponoviti, ako ne sa školom, onda sa svojom obitelji. Studenti i njihovi profesori sigurno su se jako potudili i puno im hvala na svemu što su učinili da bi nama na ovoj manifestaciji bilo zabavno i zanimljivo.

Mirta Križaj,7. a razred i Maja Mikulec 7. c razred

Kemija, fizika i biologija se vole i izvan školePopularno-znanstvenu

manifestaciju “Otvoreni dan kemije” i “Fizika

danas” posjetili su učenici sedmih i osmih

razreda s profesorima: Ankicom Kolar i

Miroslavom Pavićem.

Dan i noć na PMF-u obilježava se 140

godina visokoškolske nastave prirodoslovlja i

matematike i 70 godina

od osnutka PMF-a.

Na 11 lokacija održalo se preko 50 predavanja i

više od 100 radionica te interaktivni obilasci kroz

laboratorije.


Ciljevi aktivnosti: Praćenje klimatskih promjena kroz bilježenje temperature i količine pada-lina, saznati kakva je kakvoća zraka s obzirom na količinu ozona i sumporova (IV) oksida.

Način realizacije aktivnosti: Svakodnevno praćenje temperature i podataka o količini ozona i koncentraciji sumporova (IV) oksida na internetskim stranicama Državnog hidrometeorološkog zavoda i stranicama za praćenja kakvoće zraka. Uporaba interneta i računala za prikaz brojčanih podataka.

Analiza rezultata:• Problem kojim smo se bavili bio je

prikaz onečišćujućih tvari koje se nalaze u zraku, a koje su mjerene na tri postaje: Zagreb 1, Zagreb 2 i Zagreb 3.

• Period vođenja bilješki: tijekom mjeseca studenog i prosinca

• Raspon temperature: od -2˚C do 18˚C

• Relativna vlažnost: od 49% do 100%• Tlak zraka: od 997,5 hPa do 1035,3

hPa• Smjer vjetra (prevladavaju):

jugoistočni SE• Brzina vjetra: do 1,6 m/s• Naoblaka (prevladavaju):

potpuno oblačno• Pojave (prevladavaju):

sumaglica, magla• Osjet ugode (prevladavaju):

hladno, povremeno svježe• UV indeks (prevladavaju) : nizak

Stroga granična vrijednost za SO2 dugotrajna je 60 µg/m3. Stroga granična vrijednost - kratkotrajna 150 µg/m3. Tolerantna gornja vrijednost - dugotrajna 110 µg/m3. Tolerantna gornja vrijednost - kratkotrajna 300 µg/m3.

Sumporov dioksid štetno djeluje na ljudske dišne organe, glavni je uzročnik nastajanja kiselih kiša. Najviše se emitira iz fosilnih goriva njihovim sagorijevanjem, a zimi je više prisutan u naseljenim mjestima zbog grijanja, proizvodnje struje i prijevoza. Ispuštaju ga i vulkani u atmosferu.

Dozvoljena koncentracija ozona u industrijskim uvjetima tijekom 8 sati je 0,05 ppm.

Tijekom praćenja ovog projekta raspon vrijednosti ozona je od 9,02-19,98 µg/m3 tijekom jednog sata i 11,85-30,87 µg/m3 tijekom 8 sati. Njegova važnost za život na Zemlji je ogromna. Ozonski omotač štiti nas od opasnih Sunčevih ultraljubičastih zraka.

Različita onečišćenja uzrokuju veću proizvodnju ozona. U ljetnim mjesecima izdaju se upozorenja jer ozon može izazvati iritacije sluznice i dišnog sustava.

Na temelju dobivenih rezultata zaključujem da je zrak koji udišemo umjereno onečišćen, ali ipak onečišćen i da se svi moramo potruditi kako bi se kakvoća zraka povećala.

Naučila sam koji se sve parametri mjere vezano uz atmosferske prilike i kakvoću zraka.

Kao učenik i budući stručnjak upozoravala bih da atmosfera nije bez granica, a u nju se svakodnevno ispuštaju goleme količine štetnih tvari. Izloženost ljudi onečišćenju zraka može imati za posljedicu različite zdravstvene učinke, ovisno o vrsti onečišćenja, razini, trajanju i učestalosti izloženosti, te toksičnosti onečišćujuće tvari. Svakoga dana udahnemo 20 000 puta i pritom unesemo 12 000 litara zraka u naša pluća da bismo pribavili kisik neophodan za život. Čistoća zraka neobično je važna za zdravlje čovjeka. Vanjski atmosferski zrak je podvrgnut mnogim zagađenjima koja su produkt suvremenog načina života. Većinu našeg vremena provodimo u zatvorenim prostorima u kojima je kvaliteta zraka loša. Zato, kada je god to moguće, treba boraviti na svježem šumskom zraku. Ljudskom organizmu dnevno je potrebno 15-16 kg zraka, a to je desetak puta više nego što mu treba hrane i vode. Zrak je potreban neprestano i život se bez njega može održati jedva pet minuta.

Analizirajući podatke nametnule su se nove ideje u istraživanju ove široke tematike.

Učenici u projektu:

7. A MIRTA KRIŽAJ

7. B LUNA VAKULA IVAN ALFIREVIĆ TEA JOTANOVIĆ

7. C ANA KELČEC SUHOVEC PAULA ŽITKOVIĆ


“Istraži, dokaži i pokaži kakav se zrak traži”PROJEKT IZ KEMIJE ZA UČENIKE SEDMIH RAZREDA:

Grafički prikaz pojedinih podataka: Taj problem mi je važan jer sam željela vidjeti na koji način se prati kvaliteta zraka koji udišem. Na temelju tih rezultata zaključujem da je u promatranom razdoblju bilo neočekivano velikih razlika u temperaturi zraka dok kod kakvoće zraka većih odstupanja nije bilo.

Uz malo truda mogu naći podatke koji mi mogu promijeniti način života. Taj mi je problem važan zbog brige o životu i zdravlju budućih naraštaja.

Iz dobivenih rezultata vidljivo je da izmjerene vrijednosti nisu jednake na svim mjernim postajama, da postoje odstupanja, da je zrak u gradu Zagrebu umjereno onečišćen, ali i da Zagreb spada u najčistije gradove Europe. Potrebno je više brinuti o okolišu u kojem živimo.

Kvaliteta zraka se u gradu Zagrebu kontinuirano prati od 1965. godine. Broj mjernih postaja u lokalnoj zagrebačkoj mreži mijenjao se tijekom godina. Sada se mjerenja provode na šest mjernih postaja za trajno praćenje kvalitete zraka u gradskoj mreži.

Štetni plinovi za ljudsko zdravlje su ispušni plinovi automobila, oni se pojavljuju u visini ljudskog dišnog sustava, a sudjeluju u stvaranju smoga i ozona.

Za svaku onečišćujuću tvar indeks se računa na temelju izmjerene koncentracije koja se mjeri u određeno vrijeme (svaki sat, svakih 8 sati, svaka 24 sata).


ZADATAK U PROJEKTU: „ISTRAŽI, DOKAŽI I POKAŽI KAKAV SE ZRAK TRAŽI“

INTERVJU SA STRUČNOM OSOBOM

Postoje mnogobrojni izvori oneči-šćenja zraka:

• ljudskog porijekla (na koji može-mo više djelovati):

• izgaranje fosilnih goriva za proizvodnju električne energije, promet, industrija i kućanstva;

• industrijski procesi i uporaba otapala, na primjer u kemijskoj i mineralnoj industriji;

• poljoprivreda;

• obrada otpada;

• prirodnoga porijekla (na koji mo-žemo malo ili ni malo djelovati):

• erupcije vulkana

• prašina nanesena vjetrom

• raspršena morska sol

• emisija hlapivih organskih spo-jeva iz biljaka

Luna: Kakve veze meteorologija ima sa zrakom?

Zoran: Meteorološki uvjeti znatno djeluju na atmosfersko onečišće-nje. Pritom su osobito važni:

• smjer i brzina vjetra

• temperatura i vlažnost zraka

• turbulencija zračne mase – vr-tložno gibanje koje postoji u atmosferi

• atmosferska stabilnost

Primjerice, što je vjetar jači – one-čišćenje se lakše i brže prenosi od izvora onečišćenja. Isto vrijedi i ako je veća turbulencija zračne mase.

Ili drugi primjer, ako imamo tem-peraturnu inverziju, što znači da se temperatura zraka po visini ne smanjuje nego raste, onečišćenje iz nekog dimnjaka ne odlazi u atmos-feru nego ostaje pri tlu.

Luna: Radiš li, i ako da, što - u vezi održavanja čistog okoliša?

Zoran: Trudim se educirati ljude s kojima komuniciram da smanje onečišćenje i manje troše energiju. Redovito odvajam otpad, osobito papir, staklo i plastiku, a nadam se da će uskoro uvesti i posebna spremišta za skupljanje organskog otpada – bio-otpada, koji po nekim procjenama obuhvaća čak oko tre-ćinu otpada.

Luna: Znaš li nešto zanimljivo o zraku?

Zoran: Zrak je smjesa plinova. Je-dan je od osnovnih životnih uvjeta jer omogućuje disanje, a i gorenje. Bez boje je i mirisa.

Zbog velikog onečišćenja zraka – gustog smoga koji je prekrivao veće

područje, navodno se nedavno u Kini, u jednom restoranu naplaćiva-lo udisanje čistog zraka.

Prvo ime dušika, jednog sastavnih dijeloga zraka, i to najzastupljenijeg u zraku - bio je „zagušljivi zrak“. Tako ga je nazvao Daniel Ruther-ford, koji je proučavao gašenje svi-jeće ispod staklenog zvona, između ostaloga, i uginuće miša.

Inače, navodno je dušik dobio ime po tome što se živa ptica, kao i svijeća - „uduši“ u prostoru s tim plinom. Ime je izmislio Bogoslav Šulek, hrvatski jezikoslovac slovač-kog podrijetla, po kojem se naziva i jedna ulica u Zagrebu.

Luna: Što sve djeluje na razne katastrofe koje se događaju na Zemlji – tsunamije, tornada i dr.?

Zoran: Kao i kod onečišćenja zraka, i ovdje se mogu razlikovati različita djelovanja, i ljudsko i prirodno. Pri-mjerice, tsunamiji su veliki valovi koji se javljaju nakon potresa koji nastaju ispod mora. Nisu ljudskog

porijekla, ili barem nije dokazano da ih mogu prouzročiti ljudi.

I tornada je bilo i prije djelovanja ljudi, ali sve je zastupljenija teo-rija po kojoj su sve češće i žešće vremenske promjene i ekstremni meteorološki događaji, uključu-jući i tornada, jedna od posljedica globalnog zatopljenja i klimatskih promjena, na koje ponajviše djeluju ljudi svojim djelovanjem na svijet oko sebe.

Luna: Zašto se na Zemlji izmjenjuju topla i hladna, čak ledena doba?

Zoran: Kao i ljudi, i Zemlja ima svoj život. Evoluciju. I u njoj prolazi kroz hladna i topla razdoblja. Zašto? Uh, točan, pouzdan odgovor se ne zna, ali postoji više teorija – mogućih odgovora.

Prema nekima su ledena doba posljedica događaja u svemiru, iz-među ostaloga, i djelovanja Sunca, te međusobnog položaja Zemlje i Sunca. Svemir, odnosno njegov dio gdje se nalazi Sunčev sustav, a u


Luna: Što misliš o zagađenosti zraka?

Zoran: Zagađenost, ili još bo-lje – onečišćenost zraka jedan je od velikih problema današnjega svijeta. Onečišćenje zraka šteti zdravlju ljudi i okolišu. U želji za što lagodnijim životom, a i profitom, ljudi nedovoljno paze na svijet oko sebe i onečišćuju atmosferu - zrak, zemlju, vodu. To nije problem samo na lokalnom nivou jednog mjesta, područja i države, pa ni kontinenta, nego cijele Zemlje. Onečišćenje ne poznaje granice država. Onečišće-nje ozonom, dušičnim dioksidom i lebdećim česticama ozbiljne su prijetnje zdravlju.

Luna: Kako možemo smanjiti zagađenost?

Zoran: Onečišćenje možemo smanjiti većom brigom za okoliš, a time i brigom za sebe i bližnje. Kvaliteta zraka može se pobolj-šati smanjivanjem emisije mno-gobrojnih onečišćivača, stavlja-njem posebnih zaštita – filtera koji pročišćuju zrak koji izlazi iz tvorničkih dimnjaka, automobil-skih ispušnih cijevi…

Zoran Vakula, dipl. ing., glavni meteorolog HRT-a i

Luna Vakula, učenica 7. b razreda


njemu i Zemlja, navodno nije uvijek iste temperature, pri čemu važnu ulogu imaju i plinovi i prašine koje se nalaze u svemiru. Navodno je i Sunce promjenljiva zvijezda koja povremeno isijava više, povremeno manje topline. Postoje i teorije po kojima su izmjene toplih i hladnih razdoblja u životu Zemlje posljedi-ca premještanja Zemljinih polova. Osobito je spominjanja teorija Mi-lankovićevih ciklusa, prema kojoj je nagib Zemljine osi uzročnik klimatskih promjena – nestanka i nastanka ledenih doba.

Postoje i teorije o uzročnicima ne u sve-miru, nego samo na Zemlji, na kojoj su se iz nedovoljno pouz-danih razloga počele mijenjati strujanja toplih i hladnih mor-skih struja, a prema nekima su važne i vi-sine kontinenata, koje su mijenjale pravce i

jačine vjetrova, neizravno i količine i čestinu oborina.

Luna: Što meteorolozima pomaže u prognoziranju budućeg vremena?

Zoran: Razvojem računala i teh-nologije, te načina komunikacije, znatno se poboljšala i vremenska prognoza. Jedan od primjera koji to potvrđuju je i povijesna činjeni-ca – svojevrsna anegdota. Jedna od

prvih prognoza koja se dobila matematičkim izračunom teme-ljenim na jed-nadžbama fizike izračunavala se pomoću meha-ničkog računala i logaritamskih tablica čak 6 tjedana. A bila je prognoza pro-mjene tlaka na nekom mjestu za samo 6 sati unaprijed. Važ-no je reći da je

načelo izračuna ostalo gotovo isto i danas, ali današnja računala slože-ne matematičke izraze izračunava-ju velikom brzinom.

Osnovno je znati da se procesi u atmosferi opisuju pomoću matematičkih jednadžbi. Na temelju početnog stanja atmosfere, moguće je izračunati njezino buduće stanje. Dakle, što se bolje opiše – izmjeri, motri trenutačno

vrijeme – stanje atmosfere, povećava se vjerojatnost prognoziranja budućnosti.

Luna: Kad bi mogao upravljati vremenom, što bi radio?

Zoran: Ne znam. Bio bi to pro-blem jer nekima trebaju suhi i sunčani dani, nekima oblačni i kišoviti. Ljudi su od davnina pokušali djelovati na vrijeme, čak i crkvenim zvonima – mislili su da zvonjava može spriječiti pojavu tuče, a i da-nas se na kojekakve načine umjetno djeluje na vrijeme. Primjerice, u Hrvatskoj se ispuštaju u atmosferu neki plinovi – čestice, koje bi trebale onemogućiti pojavu velikih zrna tuče. S jedne strane se pokušava činiti dobro, ali se istodobno sigurno čini i loše, jer se zrak onečišćuje tvarima koje ne bi bilo na nekom mjestu bez djelova-nja čovjeka.

Luna: Što znaš o vjetru i što djeluje na čist ili zagađen zrak?

Zahvaljujemo gospodinu Zoranu Vakuli na stručnoj pomoći, suradnji i izdvojenom vremenu.

Ankica Kolar, prof., mentor

Zoran: Vjetar je strujanje zraka, a dječjim riječima može se reći i kako je vjetar - zrak kojem se žuri. Vjetar nam može donositi onečišćenje s nekog područja, ali ga i odnositi. Dakle, može djelovati i pozitivno i negativno.

Među najpoznatijim vjetrovima u Hrvatskoj su bura i jugo, a stari

ljudi, posebice na moru, poznaju još i: levant, oštro, lebić-garbin, pulenat, maestral, tramontana.

Iskorištavanje vjetra poznato je od davnina, osobito u pomorstvu i pro-izvodnji hrane – brašna, a i danas je energija vjetra jedna od najspomi-njanijih mogućih obnovljivih izvora energije.

Vjetar nastaje zbog nejednolikog tlaka zraka u atmosferi, a određen je smjerom i brzinom, kadkad i jačinom.

Na čist ili onečišćen zrak djeluje niz čimbenika. Ponajviše postoja-nje izvora onečišćenja, ali i mete-orološki uvjeti, među kojima je i postojanje i obilježja vjetra.



SUMPOR (S)

ŠTETNO DJELOVANJE NA ZDRAVLJE

KORISNO DJELOVANJE NA ZDRAVLJE

IZVORDOBIVANJE

• otrovan je za jest • baktericidno djelovanje na

mikroorganizme u vinskim bačvama

• sudjeluje u stvaranju kiselih kiša.

• dokazano ima ljekovita svojstva.

• koristi se u toplicama za oporavak od bolesti

• za liječenje: - artritisa - akni

• nedostatak u prehrani dovodi do Alzheimerove bolesti

• sumporna voda

• vitalni sastojak triju aminokiselina

• jaja• crveni luk• grah• rogovi životinja• perje• nokti• keratin• kolagen • rudarenje

KALCIJ (Ca)



IZVORDOBIVANJE

• poremećaj u radu bubrega• višak neapsorbiranog kalcija:• odlazi u mišiće uzrokujući

pretjerane mišićne kontrakcije• povećana sklonost grčevima

i „neobjašnjivim” bolovima u mišićima tzv. fibromialgijama.

• taloži se u zglobovima, gdje može uzrokovati artritis

• odlazi u bubrege - rizik od nastanka bubrežnih kamenaca

• ateroskleroza• bolesti srca i krvnih žila

• izgrađuje i očvršćuje zube i kosti

• važan za zgrušavanje krvi,rad živčanog sustava i mišića

• regulira tlak• pomaže u reguliranju tjelesne

težine…

• srdele u ulju• kelj• naranča• zobena kaša• sezam• sir• bademi …

NATRIJEVKLORID (NaCl)



IZVORDOBIVANJE

• rak želuca• zatajenje bubrega• moždani udar…

• pročišćavanje sinusa• ublažava grčeve u mišićima• pomaže kod dijabetesa• otopina za infuziju 0,9%

iz prirodnih izvora:• more• slana jezera• dubinske naslage slane vode• ili se kopa kao mineral.

MAGNEZIJ(Mg)



IZVORDOBIVANJE

• nedostatak u organizmu;• (podrhtavanje) ukočenost

mišića• vrtoglavica• u mor• mučnina• ataksija • (gubitak koordinacije pokreta

mišića)• aritmija i izmijenjeno mentalno

stanje • povraćanje• probavne smetnje• nizak krvni tlak• nepravilni otkucaji srca…

• potiče probavu• djeluje protiv stresa• pomaže kod dijabetesa• migrena• sudjeluje u radu enzima• sintezi bjelančevina i DNA • elektrolit

100 g sadrži:• sjemenke suncokreta 420• pšenične klice 308• orašasti plodovi 270• mahunarke 130• špinat 58• losos 44• banana 36• brokula 24• svinjetina 22


PROJEKT

„Kemija za zdrav život”Cilj aktivnosti: Pratiti kroz nastavne sadržaje koji kemijski elementi i spojevi štetno djeluju na ljudsko zdravlje

s ciljem razvijanja pozitivnog stava prema životu kao vrijednosti, učvrstiti stavove o izbjegavanju sredstava ovisnosti, pravilnoj prehrani i zdravom načinu života. Sustavno praćenje i bilježenje uče-ničkih interesa, motivacije i sposobnosti u ostvarivanju dodatnih sadržaja kemije i biologije. Nauče-no primijeniti u nastavi i svakodnevnom životu. Stjecanje samopouzdanja učenika za javni nastup i prezentaciju. Ovo je jedan od primjeraka,ostali su prezentirani na Dan škole.

Učenici u projektu: 8.A ANTE PARADŽIK

IVA BEDEKOVIĆ 8.B ANTONIJA GRAČANIN

BARBARA PEJAKOVIĆ


Kako spojiti praktičnu

umjetnost i hematološka

znanja o krvnim stanicama i pločicama,

najbolje znaju učenici

8. razreda izrađujući

modele krvnog razmaza.


Model krvnog razmazaNa satu biologije dobio sam zadatak napraviti model

razmaza krvi. Za podlogu sam uzeo okrugli prsten od filca kojeg sam skinuo s jednog starog božićnog ukra-sa. Mama je u trgovini s tkaninama kupila malo crvenog tila (prozirna mrežasta tkanina) i pomogla mi pri izradi modela. Til smo izrezali na veličinu prstena i na njega našili raznoboj-ne gumbe:

• crvene (predstavljaju eritrocite)

• bijele (predstavljaju različite tipove leukocita, što sam prikazao šarama flomastera)

• prozirne (predstavljaju trombocite)

S druge strane prstena zašili smo još jedan sloj tila, tako da su gumbi izgledali kao da lebde unutar prstena.

Profesorica je bila jako zadovoljna mojim radom.

Tin Polak,8.b

Crvene krvne stanice ili eritrociti

Bijele krvne stanice ili leukociti Krvne pločice ili trombociti

Daju boju krvi Štite organizam od bolesti Omogućavaju zgrušavanje krvi

Okrugle su i u sredini udubljeneUglavnom veće od eritrocita Ima ih više nego leukocita u

1mm³ krvi

Prenose kisikPostoji više tipova leukocita i imaju jednu ili više jezgri

Nastaju raspadanjem posebnih stanica u koštanoj srži

5-6 milijuna /mm3 5 000- 10 000/mm3 150 000-400 000/ mm3


engleski jezik engleski jezik

Kad su priče u pitanju, svi

ih volimo slušati, ali samo rijetki ih znaju dobro

ispričati. Učenici naše škole okušali

su se i u toj vještini. Pričali su

i slušali priče na hrvatskom, ali i na engleskom jeziku.

Svake školske godine se u našoj školi odvija dodatna nastava engleskog jezika za učenike osmih razreda. Ove godine pohađa ju jedanaest učenika, pod vodstvom učiteljice Vinke Zgrablić.

U ponedjeljak, 18. travnja 2016., učenici su sudjelovali u programu „Tall tales1 and new technologies“.

Program se održao u glavnoj i najstarijoj Gradskoj knjižnici koja se nalazi na Starčevićevu

trgu, a organizirali su ga djelatnici Odjela za djecu i mladež Gradske knjižnice.

Glavne voditeljice bile su Srebrenka Peregrin Pavlaković, učiteljica engleskog jezika i pripovjedačica narodnih priča i bajki, i Kosjenka Brajdić Petek, Appleova savjetnica i Apple education trainer. Dvosatni program sastojao se od dvojezičnog pripovijedanja klasičnih američkih priča uz primjenu novog vokabulara te radionice s tematskim iPad aplikacijama pomoću kojih su učenici izradili animirane igrokaze.

Učenici su sudjelovali u ovim aktivnostima kako bi proširili znanje o američkoj povijesti, uživali koristeći modernu tehnologiju u radu i dodatno razvili vještinu prepričavanja.

Donosimo i mišljenja sudionika:

„Mislimo da je to bilo zabavno i zanimljivo iskustvo. Naučili smo dosta o američkoj povijesti. Zabavili smo se radeći crtiće pomoću iPad-a.“ (Kristina, Nika, Barbara P., Antonija)

„Čuli smo mnogo jako zanimljivih priča o zanimljivim ličnostima i početcima američke povijesti. Neke su priče izmišljene, a neke nisu. Naučili smo nove riječi, kao što su voćnjak i olovo.“ (Emil, Tin, Gorana, Mila, Korina)

1 Tall tales je naziv za priče koje dijelom mogu biti istinite, a dijeom baš i ne.

Every school year our school provides additional advanced English lessons for eighth-graders. This year eleven students have been attending the lessons taught by teacher Vinka Zgrablić.

On Monday, 18th April 2016, these students participated in a program called “Tall tales and new technologies”, organised by the Department of Children and Youth in Zagreb City Library.

The program took place in the main and the oldest City Library of Zagreb situated on Starčević Square. It was led by Srebrenka Peregrin Pavlaković, an English teacher and folktales reteller, and Kosjenka Brajdić Petek, an Apple advisor and education trainer.

The two-hour program consisted of: two-language retelling classical American stories with the use of new vocabulary and a workshop with themed iPad applications used to make animated plays.

Students participated in these activities in order to expand their knowledge on American history, enjoy studying using modern technologies and improve their retelling skills.

Here are the participants’ opinions:

“We think it was a fun and interesting experience. We learnt a lot about American history. We had a great time making cartoons using iPads.” (Kristina, Nika, Barbara P. Antonija)

“We heard a lot of very interesting stories about interesting characters and the beginnings of American history. Some of them were made up and some of them weren’t. We learnt new words like orchard and

lead.” (Emil, Tin, Gorana, Mila, Korina)

Spikamo hrvatski i pričamo ingliš


Ako ste se pitali na koji na-čin vaši vršnjaci provode svoje slobodno vrijeme i kako koriste medije, pokušali smo za vas saznati odgovor. Svjedoci smo stalnih upozorenja stručnjaka o ovisnostima mladih osoba o igricama i ra-čunalima pa su se naši novinari šestih razdeda uputili u istraživanje te pojave među svojim vrš-njacima.

Sastavili smo anketu da bi-smo dobili odgovore na pitanja koja smo smatrali važnima za povezanost slobodnog vremena i medija koji nas okružuju. Ako možemo vjerovati istinitosti njihovih odgovora, naši se vrš-njaci ne moraju brinuti. Mora-mo priznati da su nas odgovori ugodno iznenadili.

anketaanketa

Naše slobodno vrijeme i mediji

Ove go-dine smo i s t r a ž i -vali ka-ko naši vršnjaci provode

svoje slo-bodno vri-

jeme. U anke-ti su sudjelovali

učenici 6. a, 6. b i 5. c razreda.

Prije istraživanja pretpostavi-li smo da najčešće provode vrije-me za računalom, s mobitelom u rukama i gledajući televiziju te da malo vremena provode na svje-žem zraku, da ako čitaju, da su to uglavnom samo lektire. Misli-li smo da medije koriste najčešće za surfanje društvenim mrežama, dopisivanje ili igranje igrica.

Za početak smo sastavili opši-rnu anketu s raznim pitanjima o slobodnome vremenu. Nakon to-

ga smo anketu po-dijelili učenici-

ma. Nakon analize i

usporedbe a n k e -te doš-li smo do za-

nimljivih rezultata.

Saznali smo da se većina uče-nika druži s prijateljima i bavi sportom, da često provode vrije-me vani te da više vole druženje s prijateljima nego igranje igrica. Većina bi mogla izdržati dva tjed-na bez interneta te svega jedan sat dnevno provode za računalom. Računalo najviše koriste za igra-nje igrica. Dok se dopisuju, po-štuju druge i uljudno se ponašaju na društvenim mrežama. Od druš-tvenih mreža najčešće koriste Vi-ber, a najviše igraju sportske igri-ce. Dnevno provode 1-2 sata na mobitelu te ga najčešće koriste za kontaktiranje s obitelji i prijatelji-ma. Većina se učenika bavi spor-tom i to najviše košarkom. Većina se ne sjeća kad su zadnji put pro-čitali knjigu, ali većina koja čita, voli pustolovni žanr. Naravno, u anketi smo pronašli i neke iznim-ke, kao na primjer, da se neki naj-više druže s roditeljima, da se naj-više vole igrati sa psom te čitati tužne knjige.

Nakon obrade anketa zaklju-čili smo da smo što se tiče pretpo-stavki pogriješili, mislili smo da će utjecaj današnje tehnologije na na-še vršnjake pokazati svoje rezulta-te, ali naša anketa je pokazala da smo u krivu, odnosno da naši vrš-njaci idu van sa prijateljima i da ne „vise“ na mobitelu ili računalu ci-

Što rade vaši vršnjaci kad uhvate malo slobodnog vremena? Gledaju li

ekrane raznih veličina i sadržaja ili se zabavljaju na drugačiji način?

jeli dan, ali, nažalost, bili smo u pravu što se tiče čitanja knjiga u slobodno vrijeme, vrlo su rijetki oni koji se i sjećaju da su ne-što pročitali zadnjih godinu dana.

Možemo reći da smo zadovoljni re-

zultatima te da naši vršnjaci ipak znaju kvalitetno upravljati svojim slobodnim vreme-nom te da umje-reno koriste elek-troničke medije i još uvijek više vo-le druženje s prija-teljima na svježem zraku.

Učenici 6. a:

Luka Klemen,

Edi Deljkić,

Sara Mašinović,

Ema Malešić

zorin literarni kutakzora / br. 53 49

literarni kutak53

zorin

Volim domovinuDa pišem o svojoj Hrvatskoj, moram

uzjahati oblak. Vjetar me nosi na istok. Na obzoru vidim konje u kasu sijeku slavonska žitna polja, a plavi Dunav širo-kim rukama dočekuje Savu. Vjetar me nosi na sjeverozapad. Vidim bezbrojne obronke s vinogradima i voćnjacima, a između njih se prostiru sela iznad kojih se uzdižu crkve-ni tornjevi kao svjetionici. Zatim me vjetar nosi na jug. Moram obući kaput jer se na vrhovima planina bijele kape od kojih ruke zebu. Dalje se zrcale modrozelena Plitvič-ka jezera uz koja pasu i bleje kozlići i janjci. Nakon planina obasja me plavetnilo mora, a na moru kao na bubamari nižu se otoci ra-zličitih oblika. Plavi Jadran sijeku brodovi, a meni su najdraže male barke na kojima stari ribari vuku mrežu.

Moja domovina ima predivnih sela i gradova, a meni je najdraži rodni grad moje bake Jelke po imenu Đakovo. Svake godine veselim se Đakovačkim vezovima. Na taj dan uz pjesmu i ples prolazi kroz grad povorka ljudi iz čitave Hrvatske obučeni u narodne nošnje. Nakon toga dolazi povorka konja. Tada lipicaneri ponosno vuku stara seoska kola na kojima odzvanja zvuk tamburice i zveckanje zlatnih dukata na vratovima sna-ša. Na kraju dana zatrčiš se u kolo koje se vrti dok pjesma traje, a pjesma traje i traje i traje.

Slavu i ponos moje zemlje prenosile su mnoge osobe od kojih najviše volim spor-taše. Uvijek se radujem kada u znak njihove pobjede zasvira hrvatska himna. I na kraju, treba se sjetiti mnogih Hrvata koji su poginu-li za našu domovinu. Zato na dan Svih svetih pod križem na Mirogoju zapalim svijeću u njihov spomen.

PRhea Pintar, 6. b razred

SRETAN ROĐENDANU hrvatskoj povijesti mnogo pjesnika ima,Ali jedno se ime ističe među njima.

Za domovinu i jezik ljubav je imaoI ni pred kim to nije skrivao.

Iako je skoro život cijeli u tuđini proveo,On je svoju rodnu grudu najviše volio.

Moja škola njegovo nosi imeI svi se ponosimo time.

Pjevaj s anđelima, naš ilirski kraljeviću,Sretan ti rođendan, Petre Preradoviću!

PTin Polak, 8. b razred

literarni kutakliterarni kutak

zorin literarni kutakzorin literarni kutak zora / br. 53zora / br. 53 5150

Kad bih je imala...Kad bih barem imala sestru... Oh, da je imam, barem na jedan

dan...Moja sestrica imala bi predivne smeđe oči, tamne poput

najdivnijeg kestena u šumi. Imala bi maleni, znatiželjni nosić koji bi svaki cvijetić dobro pomirisao. Njena malena usta, s puno bijelih zdravih zubića ponekad bi izrekla nešto tako smiješno da bi cijela obitelj odmah prasnula u smijeh, a ponekad nešto toliko pametno da bi se svi čudili. ,,Kako ona to uopće zna?!’’ Cijelo to divno, smiješno lice uokvirila bi duga smeđa kosa, a slatke, malene šiškice padale bi joj niz čelo. Čvrstim malim ručicama igrala bi se lopticom. Skupila bi svoju snažnu šakicu i primila lopticu, a zatim bi svom snagom bacila lopticu u zid. Joj! Loptica se od zida odbila baš mojoj sestrici u glavi-cu. Suze su joj iz očiju počele curiti skroz do njenih malenih crvenih usnica. Jedna po jedna suzica kapala je na putu do kuhinje u kojoj je bila mama. Da je moja sestrica stvarna, mama bi joj brisala suze s lica i tješila je. Nakon što je moja sestrica prestala plakati, legla je na krevet i upalila televizor. Ispružila je tanke ručice i duge noge. Uplakanim je licem gledala crtiće. Smijala se poput malog anđela, ali moja seka ne bi bila anđelčić. Ponekad bi bila pravi mali vražićak. Stala bi na prste i iz male keramičke zdjelice uzela Kiki bombon, otvo-rila bi ga i stavila u usta. Zna je da ne smije jesti bombone prije ručka

pa omote od bombona baca iza ormara. To radi svaki dan, ali pssst! Nemojte je odati mami i tati. Ma vi je i ne možete odati, jer kada bi vas ona nešto zamolila, kada biste pogledali u njezine velike oči i kad bi trepnula svojim velikim crnim trepavicama, napra-vili biste sve što ona kaže.

Naravno, kad bi moja sestrica bila stvarna.

PTea Hruškar,

5. b razred

Tko sam

ja?Tko sam ja? Kakva sam? Što

želim u životu? Sva me ta pitanja muče.

Iz dana u dan saznajem nešto novo. Ja sam neodlučna i nesigurna osoba. Ne znam što želim. Kada nešto treba učiniti, prvo uvijek pro-učim sve mogućnosti, a onda na kraju odustanem jer se bojim da ću pogriješiti. U ovih sedam godina što idem u školu, nisam još odlučila što želim raditi u životu. Puno sam puta mijenjala mišljenje, ali na kraju opet ne znam. Bliži se osmi razred i upis u srednju školu, a ja još uvijek ne znam što bih željela upisati. Zar me ništa ne zanima? Zar ništa ne želim? Zbunjena sam. Ponekad poželim da zauvijek ostanem dijete. Zašto djeca uopće žele odrasti? Zar nisu svjesna što ih čeka? Život nije livada na kojoj raste cvijeće. Život je nepravedan i ponekad okrutan. Prije sam mislila da puno toga znam, ali sada znam da ništa ne znam. Baš su čudne ove godi-ne. Ništa me na zanima, a i ono što me zanima, brzo mi dosadi. Brzo mijenjam mišljenja. Ali oduvijek sam takva. Kad sam bila dijete, brzo bih se zasitila stvari, uvijek sam htjela nešto više.

Ja zapravo nisam nitko. Ja sam samo još jedan čovjek koji će proći i otići, i ništa se neće promijeniti. Koja je onda svrha života? Zašto živimo? Znanstvenici su otkrili puno stvari, ali nisu otkrili zašto živimo. Zašto se uopće mučim tim pitanjima? Pa ja sam zadovoljna svojim živo-tom. Naravno, nikad nije sve savršeno. U ovim godinama svi se brinemo što će drugi o nama misliti. Onaj koji kaže da ga nije briga što drugi govore o njemu, laže. To je u ljudskoj prirodi. Nitko ne govori što zapravo misli. Neki su više iskreni, a neki manje. Ja uvijek pokušavam dati sve od sebe. Ponekad mi to ne uspije, ali ja se i dalje trudim. Ja sam dosta brzopleta osoba, zapravo ne toliko brzopleta, koliko lijena. Kažu da se svaki čovjek rodi lijen, ali postoje ljudi koji se tome uspiju oduprijeti i oni koji to ne mogu. Ja sigurno pripadam ovoj drugoj skupini. Lijenost za sobom vuče i druge mane. Recimo i ovo radim u zadnji čas. Takva sam otkad sam krenula u školu. Da imam sto dana da nešto naučim, sigurna sam da bih počela učiti devedeset devetog dana nave-čer. Ne mogu si pomoći, takva sam.

Ali ja sam ipak ja. Takva ću uvijek biti. I neću se mijenjati, jer sam se takva rodila i takva ću i umrijeti.

PAna Kelčec Suhovec, 7. c razred

R Noa Lončarić,

6. b razred

Tko sam ja?Ne pitam se to tako če-

sto, zapravo, uopće se ne pi-tam, no sada moram jer ste Vi tako odlučili.

Tko sam ja? Volim reći da sam nitko, uglavnom zato što zvuči „cool”. Ja sam onaj koji ima najmanje sreće, onaj kojemu se najmanje vjeruje. Ja sam onaj koji sluša agresiju da bih se osjećao mirnim. Ja sam onaj koji u nekome pro-nađe sve što mrzi, onaj koji se najviše razlikuje od dru-gih. Ja… Ja sam onaj koji je prodao dušu. Osoba koja se budi umorna jer je noć prob-djela razmišljajući o svemu što nije trebalo učiniti. Ja sam onaj koji ima super ideju, a onda ta ideja ispari… baš kao u ovom sastavku.

Međutim, ja sam i onaj koji će ustati koliko god da rana bila duboka i koliko god da ožiljaka bilo. Ja sam onaj kojega nije briga što drugi kažu. Ja sam onaj koji sve to skriva i pokušava te nasmija-ti. Nervozan sam… pokušat ću. Daleko sam… svejedno ću pokušati sve dok ne uspi-jem. Ja sam onaj koji sve koje ne podnosi, smatra omanjim valovima, a sebe brodom. Valovi ga samo malo uzdr-maju, ali nikome ništa. Pone-kad samo naiđe i santa leda.

Tko sam ja? Ja sam… nit-ko.

PArian Fröbe,

7. a razredR

Lorena Vujnović, 2. a razred



R Aleksandar Adžančić,

3. b razred

MOJA OBITELJMoju bližu obitelj čine mama, tata, dva brata i ja. Bilo bi super imati još mlađu sestru, ali to bi bilo malo

previše. Svi smo složni i pomažemo jedni drugima. Nitko nikada neće biti višak.

Mislim da imam puno sreće. Imam dobru, nježnu i brižnu mamu, tatu za pet i dva pomalo dosadna bra-ta, bez kojih ne mogu. Brat Gabrijel ima sedam godina i ide na šah i tae kwon do. Mlađi brat Juraj ima četr-naest mjeseci i stalno je zaigran i veseo. Sve nas voli.

Djed nas često posjećuje i vodi na trening. Baku rjeđe viđamo. Nema baš puno vremena. Ja imam devet godina. Treniram tae kwon do, šah i pjevam u zboru. Uskoro ću imati rođendan.

Naša obitelj ne može bez i jednog člana.

PSara Kranjčev, 3. a razred

Od sutra počinjem učitiPonedjeljak. Najgori i najužurbaniji dan u tjednu. Ljudi žure na

posao, djeca kasne u školu, a ja… ja još uvijek spavam.Probudila sam se u 7 i 50, brzo se odjenula i pojurila u školu.

Do škole mi inače treba desetak minuta, ali mi danas zbog gužve treba malo više. Tramvaji jure, auti jure, a ja stojim na najspo-rijem semaforu na svijetu. Čekam da prikaže

zelenog čovječuljka pa da mogu prijeći cestu…i tako čekam, i čekam, i če-kam, kad ono, napokon, zeleno ve-selje. Prešla sam cestu i potrčala do škole, a u školi još gore nego na semaforu. Prvi sat je geografija. Pri-čamo o klimama i vjetrovima Europe…da me barem vjetar otpuše do kuće. Malo pomalo približio se i posljednji sat koji je označilo zvono. Napokon! Laganim hodom stigla sam kući, spustila torbu, legla na krevet i počela gledati televiziju. Uživancija! I tako

sam bezbrižno odmarala sve do pola osam kada sam morala ići na trening. Nakon treninga po mene je došla mama i pitala me imam li što za učiti, a ja sam, na-ravno, rekla da nemam jer se nisam ničega mogla sjetiti,

stoga je mama predložila da odemo u McDonald’s, bila sam presretna.

Navečer, kad sam spremala knjige, vidjela sam da moram učiti biologiju. Ups! „Ma, naučit ću sutra, ‘ajde!” , … tako sam govorila svaki dan, sve dok nije do-šao vikend. Subotu sam provela s mamom u šopingu, rekla sam joj da ću učiti u nedje-lju. U nedjelju sam s prijateljima otišla

van i rekla da ću učiti navečer.Stigla je nedjeljna

večer, po običaju sam ležala na krevetu i gle-

dala televiziju. Mama je ušla u sobu i pitala me:

„Tea, jesi li naučila sve za sutra?” Rekla sam da ni-

sam. Mama je počela vikati i ljutiti se, a ja sam joj tješeći

rekla: „Daj, mama, smiri se, od sutra počinjem učiti!”

PTea Perić, 7. a razred

Moja obitelj i godišnja dobaMoja obitelj ima šest članova, mamu, tatu, brata, dvije sestre i

mene. Tijekom tjedna imamo puno obaveza pa se ne stignemo baš puno družiti.

Kada se ujutro probudim, odmah jurnjava. Za doručkom se svi žurimo, a u kupaonici često gužva. U školi svi radimo svoj po-sao. Navečer se vratimo kući umorni od posla. Sva sreća postoje vikendi i praznici. Vikendom se možemo odmoriti i poigrati. Meni je najljepše kada smo zajedno. Po lijepom vremenu idemo van, u šetnju Maksimirom, na bazene ili na izlet. Kada pada kiša igramo društvene igre, pričamo, a nekada gledamo i televiziju.

Baš sam sretna u svojoj obitelji jer se svi volimo i zajedno za-bavljamo. P

Terezija Šarec, 3. a razred

DA SAM JA UČITELJICA

Ah, napokon sam kod kuće. Danas me niti jedno dijete nije slušalo. Pregledavala sam ispite i po-

lovica razreda je dobilo trojke. Nakon toga sam otišla u zbornicu i izgubila mobitel. Možda ga je netko uzeo. Na

satu likovnog troje njih je dobilo jedinicu.

Jutro je. Nadam se da će danas dan biti bolji. Otišla sam u školu. Ušla sam u svoju učionicu. Svjetlo je bilo

ugašeno. Odjednom se upali, a učenici mi svi uglas požele sretan rođendan.

Uljepšali su mi dan.

PElena Matleković, 3. a razred

R Gabrijela Horvat,

3. a razred

R Leon Klanjec, 3. a razred



Postala sam milijunaš SnoviNe znam što da

radim. Ne mogu pre-poznati stvarnost. Počelo mi je biti toli-ko dosadno u životu da sam morao nešto hitno poduzeti. Ži-vot mi se sveo na isti dan: probudim se, doručkujem, odem na posao, vratim se, pogledam televiziju i odem spavati, ali ne uspijem zaspati. Od-lučio sam učiniti ne-što drugačije.

Patio sam od lagane nesanice, savjeto-vao sam se s doktorom i rekao je da moram

više vježbati. Te sam noći trčao kao nikada do sada. Došao sam doma i legao u krevet. Puf! Zaspao sam. Bio je to jako čudan san. Hodao sam po špilji i odjednom osjetio jaku vrućinu i probudio sam se. Oprao sam zube, krenuo na posao. Kad sam stigao na po-sao, krenuo sam na sastanak na kojem smo… Probudio sam se…opet. Bila je subota i nisam trebao na posao. Najčudnije iskustvo koje sam ikad imao. Na internetu sam potražio podatke o snovima u kojima znamo da sanjamo. Cijeli dan sam čitao o tome. Stigla je i večer. Opustio sam se i pokušao zaspati. Nisam uspio. Otišao sam van i počeo trčati i odjednom, drveće je počelo letjeti, shvatio sam da sam u snu. Budući da sam bio siguran da sanjam, odlučio sam u snu učiniti nešto nemoguće, krenuo sam kući i pokušao…

Budan sam. Nedjelja je. Samo sam htio dočekati večer. Ustao sam i osjetio vrućinu, baš kao i u prvom snu. Nisam bio siguran spavam li ili sam budan. Krenuo sam po nešto što će me uvjeriti da ne sanjam. Bacio sam kockicu, pala je na broj sedam, nemoguće. Nisam se mogao probuditi. Odjednom sam osjetio najveću vrući-nu dosada i probudio sam se u bolnici.

Nisam se javljao na telefon već par dana pa se šef zabrinuo i pozvao policiju. Popio sam tablete za spavanje i nisam se mogao probuditi. Hitna me spasila. Ostao sam sâm u sobi, u bolničkom krevetu. Ugledao sam kockicu. Morao sam se uvjeriti da ne sa-njam. Zadnji put. Bacio sam kockicu. Pala je na broj…

PDavid Prelec, 8. b razred

ČUDAN SANDanas mi je stvarno loš

dan, svi mi govore da sam mala. Umorna sam, malo ću prileći. Zaspala sam. Počela sam sa-njati da sam otišla u zemlju, gdje sam najveća. Tamo je sve bilo sićušno. Vidjela sam male zgradice, aviončiće, stabalca, torbice, stazice, klupice… Svi su se divili mojoj visini. Imala sam najveću i najbolju kuću. Ostali su imali male kućice. Živjeli su jako dobro. Imali su male vrti-će u kojima su rasle mrkvice, krumpirići, blitvica… Imali su ovčice, kravice i svinjice. Naj-slađi su mi bili konjići.

Drugi dan sam otišla u džunglu. Vidjela sam maj-munčiće, sloniće… Odjednom me napao lavić i veliki lav. Probudila sam se. Bila sam sretna što sam malena i što je to ipak bio san.

PElena Matleković,

3. a razred

mog obrazovanja. Nakon završene gimnazije upisala sam Ekonomski fakultet u Zagrebu gdje sam diplo-mirala menadžment. Ubrzo nakon diplome dobila sam posao u jednoj talijanskoj tvrtci. Naravno, uvjet je bio poznavanje talijanskoga i engle-skoga jezika te preseljenje u grad Milano. Nije mi bilo lako napustiti obitelj, prijatelje i rodni grad, ali ka-rijera je ipak prevagnula. Dolaskom u Milano, odmah sam pronašla smještaj i prihvatila se napornog posla. Provela sam dvije godine radeći izviješća i obrađujući mnoge programe restrukturiranja toga ta-lijanskog diva jer nijedan program mojih iskusnijih kolega nije zado-voljavao kriterije, stoga je uprava odlučila taj projekt prepustiti meni. Ne mogu vam opisati taj osjećaj, naravno, osjećala sam se ponosno te sam

Prije dvadesetak godina po-čela sam raditi na jednom velikom projektu restrukturiranja najvažnije europske tvrtke. Bila sam uporna i uspjela sam. Postala sam miliju-našica.

Zaradila sam milijune te osvo-jila brojne nagrade i priznanja. Proputovala sam svijet zahvaljujući nagradi Svjetske financijske agen-cije. Ljetovala sam na Maldivima te uspjela sagraditi veličanstvenu vilu u predgrađu Rima te kupiti luksuzni automobil. Međutim, ne bih posjedovala ništa od toga da sam ljenčarila i sjedila pred te-levizorom. Sve što posjedujem, zaradila sam mukotrpnim radom. U ured sam dolazila prva, a zadnja odlazila. Nerijetko sam tamo čak i prespavala. Nisam sjedila i čekala da s neba padnu silni milijuni. Moj put do milijuna usko je vezan uz put

to prihvatila kao svojevrsno prizna-nje, no ipak sam se bojala neuspjeha. Nakon cijele godine truda i odricanja moj je projekt dobio zele-no svjetlo. Bilo je to mojih pet minuta sla-ve, no naravno, nisam bila uspješna samo pet minuta. Uslijedili su intervjui za svjet-ske medije te svakod-nevne primamljive ponude konkurentskih tvrtki. Sve sam ih glatko odbila jer sam ostala vjerna ljudima koji su mi pružili priliku kao dvadesetpeto-godišnjoj pripravnici. Ipak, danas iz perspektive generalne direktorice te iste tvrtke često razmišljam kako

bi bilo da sam upisala svoju ljubav. Pravo.

U životu često imamo izbor. Raditi ono što volimo ili ono što moramo. Kao jedna od najbogatijih ljudi u Italiji savje-tujem vam da idete za svojim snom. Ne odustajte od svog sna. Čemu milijuni, ako niste sretni?

PPaula Fuček,

8. a razred

R Patricija Perić,

4. b razred

R Andrej Bestić,

4 b razred

R Tihana Pavičić,

4. b razred



i bezbrižno, više nas nije bilo strah. Dugo, dugo kružili smo svemirom u ugodnom raspolo-ženju. Izgubili smo pojam o vre-menu, a na glad nismo ni pomi-slili. Dodavali smo se stvarima koje su lagano lebdjele oko nas i smijali se do suza. Nismo tre-bali pričati, samo smo se igrali, svi zajedno, kao nikada do tada.

Odjednom smo se u čudu pogledali jer su stvari po letje-lici počele padati, a mi smo tek tada shvatili koliki smo nered napravili. Osim toga ni sami više nismo bili toliko lagani. Opet smo osjećali silu težu na djelu.

To je bilo to. Raketa se spu-štala prema Zemlji. Bio je to početak kraja našeg matural-ca. Sretno smo se spustili na Zemlju. Bilo je jako lijepo u svemiru, no ipak nam je bilo drago vratiti se kući. Poslije tog maturalca nešto se promijenilo u našem razredu. Nitko se više nije svađao. Bili smo drugačiji, jedinstveni, ozbiljni, ali opet još uvijek vesela djeca. Taj je matu-ralac u svemir učinio čuda!

PZlata Mandić, 6. b razred

Svi smo se nasmijali. Prije poli-jetanja stavili smo svi na glavu okrugle kacige. Izgledali smo smiješno jer su nam glave tako bile veće od tijela. Odijenuli smo i posebna odijela. Među-sobno smo komunicirali pomo-ću takozvanog laringofona, koji se nalazi na vratu ispod kacige u kojoj su slušalice. To mi je po-znato jer mi je tata pričao kako je on to koristio u vojne svrhe.

I tako, velikom brzinom izašli smo iz Zemljine orbite i tada je nastao urnebesan smi-jeh. Stvari su lebdjele oko nas. Tako je na primjer nečiji sen-dvič s puno majoneze u koma-dima dolebdio do mene jer ga taj netko nije dobro zamotao. Moja Fanta odlebdjela je do moje prija-teljice, a iz-među svega toga kriška salame je lagano od-lebdjela na drugi kraj let jel ice. S m i j a l i smo se od sveg srca i osjećali se sretno

Da, došao je i taj dan – ma-turalac! Svi smo bili sretni, cijeli razred. Ono što je bilo posebno u vezi s našim maturalcem to je da je naše odredište bio svemir. Toliko smo puta slušali o svemi-ru i uvijek se činio tako dalek, ali toga dana nam je bio blizu.

Na dan polaska imali smo pune ruksake sokova, sendviča, grickalica i poneku dragu stvar koju je svatko od nas želio ima-ti uza se. Vožnja autobusom do raketne rampe brzo je prošla uz pjesmu, razgovor i veselje. Bilo je zastrašujuće kada sam ugleda-la raketu, veliku kao dva nebo-dera. Svi smo šutke prilazili toj ogromnoj letjelici. Više nikome nije bilo važno tko će s kim sje-diti, više se nitko ni na koga nije ljutio, bili smo svi kao jedan. Pa pomislih: Zar nas samo rake-ta i putovanje u svemir može toliko zbližiti?. Tada sam shva-tila da je ono što nas je zbližio strah. Čvrsto smo se zakopčali u sjedalici i čekali polijetanje pogledavajući se. Odjednom ne-što poput grmljavine ili potre-sa, osjetih veliki pritisak prema dolje. To je to, poletjeli smo! Još smo se nalazili unutar Zemljine orbite i osjećali silinu sile teže. Netko je povikao: Baš je fora!

Maturalac u svemir

R Chiara

Vondrak, 7. b razred

MOJ PRIJATELJ S JUPITERAKad prvi put ugledaš mog prijatelja Frčka, možda se

uplašiš. Nije ti poznat jer nije odavde. On je s drugog planeta. Na njegovom ga planetu smatraju lijepim. Ovdje na Zemlji ljudi misle da je opasan. Ima dugu smeđu kosu i nekoliko listića po sredini glave. Ima tijelo psa. Kad govori, njegov glas je visok i smiješan. Ponekad zamuckuje. Jednom kada ga upoznaš, zaista će ti se svidjeti. Igranje s njim jako je zabavno. Naj-

više voli jesti jabuke i špagete. Često je nespretan pa nešto razbije.

Iako nije čovjek, jako je dobar prijatelj.

PTerezija Šarec, 3. a razred

Moja peta

strana svijetaMoja peta strana svijeta je sjeveroistočnozapadni jug. Ondje

ne znaš gdje si, ali to je jako lijepo mjesto puno izmišljenih bića. Iako ne znaš gdje si, baš je zabavno. To je mjesto pustolovine, veselja i sreće. Da, sreće, zato što svaki utorak dođe mali vilenjak s potkovom na svojoj zelenoj kapi i s djetelinom s četiri lista. Dijeli radost i veselje,

a prije nego što ode, stvori prekrasnu šarenu dugu i donese vrč pun zlata i svi se utrkuju do njega. Prve tri osobe koje stignu do njega

dobiju nagradu. I ne, to nije novac. To je zagrljaj. Na ovoj strani svijeta je sve zajedničko, svi su druželjubivi i dobrodušni. To je

strana puna radosti i veselja. Svi vole tu stranu svijeta i svi su prijatelji. Ta strana je jako lijepa i nadam se da će se

i vama svidjeti ako je posjetite.

PTin Mikac, 6. a razred



R Lea Perić,

3. b razred

DA SAM PSIĆ MRVICAU jednom selu do šume, živio sam ja, psić

Mrvica. Moj gospodar je čuvar šume. Uvijek mu pomažem. On ima i unučicu Ančicu.

Prvi je dan ljeta i ja idem s gospodarom u šumu. Pomažem mu nositi vreće s hranom. Dok sam mu tako pomagao, ugledao sam svoje prija-telje zečiće. Oni su se igrali. Sjajnim okicama sam pogledao gospodara. Naravno, znao je što to zna-či pa je klimnuo glavom i nasmiješio se. Požurio sam svojim prijateljima u susret. Pozdravili smo

se i krenuli igrati. Zajedno smo skakali, trčali i lovili se. Zečić Krešimir je odjednom pao preko nečega. Došli smo do njega i u zemlji našli nešto jako sjajno. Izvadili

smo tu stvarčicu, a onda shvatili da je to dijamant. Spustila se noć. Pozdravio sam se sa zečićima i otišao kući.

Te noći sam brzo zaspao. Nikada neću zaboraviti naše malo blago.

PTerezija Šarec, 3. a razred

SLON JADREN Bio jednom jedan slon i zvao se Jadren. Žarko je

želio biti negdje gdje je sve tako veliko da je veće od nje-ga. Udaljio se od krda i uputio u daleki svijet. Prva noć mu je bila zastrašujuća i nije mogao zaspati. Bojao se lovaca na slonovske kljove. Cijeli idući dan bio je žedan. Dugo je putovao i napokon stigao do jedne vile. Zamolio ju je da ga pretvori u mrava i vila mu je ispunila želju. Sav sretan otišao je u jedan mravinjak. Kada je vrebala opasnost, sakrio bi se iza travke, a kada se trebao umi-ti, umio bi se u rosi. I bio je sretan!

PIvan Kukoleča, 2. a razred

DA SAM JA KAPLJICA KIŠEMjesec dana jedva čekam da padnem po toj zem-

lji. Čučim, sjedim ispod oblaka, veselim se, ali ne znam mogu li s prijateljima krenuti prema dolje. Stalno čekam i čekam. Hoću li uopće pasti? Ne mogu pasti, ne mogu, ne moguuuuuu! Što ću sada učiniti? „Mogu li pasti?” – pitala sam začuđeno oblak. On ništa o tome nije znao. Svanulo je jutro, probudila sam se na tvrdom tlu. Pitala sam se gdje sam. Što tu radim? Shvatila sam da sam napokon pala sa svojim prijateljima na tlo.

PLea Perić, 3. b razred

R Nika Doženović, 4. b razred

AutobiografijaJednog toplog proljetnog dana moja mama Ma-

rijana i tata Ante šetali su gradom. Najednom sam im dao do znanja da dolazim. Požurili su doma da bi se mama odmarala. Pokušavala je smiriti trudove slani-nom i kruhom, znajući da bolnička hrana nije na dobru glasu. Ipak je morala u bolnicu. Tata se te noći baš i nije naspavao, ali mu je to bila najljepša noć u životu. U šest i pol ujutro nazvali su ga iz bolnice i rekli mu da je dobio sina. Kada me je prvi put vidio, nasmiješio se i rekao da izgledam kao štruca kruha. Naravno, povezao me s hranom. Jednom, kad mi je mama pričala kako sam se rodio, pitao sam ju jesu li prvo izašle kopačke. Ona se često sjeti tog pitanja i malo joj je žao što sam tako brzo narastao.U prvim godinama teta mi je pjevala pjesmice da me uspava, ali radila je remixeve – što me uvijek nasmijavalo. Ona mi je i dandanas najzabavnija osoba na svijetu. Kako sam rastao, bilo me je sve teže uloviti. Često bih nastradao zbog svoje brzopletosti i ne-promišljenosti. Moji boravci u bolnici bili su velik stres

roditeljima. Zbog padova sam uvijek imao ogrebotine na koljenima. S vremenom je došao i prvi razred. Tada mi je život postao ozbiljniji. Najvažnija stvar iz tog razdoblja je da sam počeo trenirati nogomet u NK HAŠK-u, najstarijem klubu u Hrvatskoj. Treninge sada shvaćam kao rekreaciju, jer ionako ne postoji mogućnost da postanem profesionalni nogometaš (u sportu rijetki uspiju). Sad sam već u sedmom razredu i ubrzo ću u srednju. Vrijeme leti. Upisat ću vjerojatno Prelog, II. ili III. gimnaziju, a sve ovisi o ocje-nama. Nadam se da ću i dalje slušati rap i hip hop glazbu koja mi je sada stalno u uši-ma. I nadam se da ću moći puno toga lijepog napisati u nekoj svojoj budućoj autobi-ografiji.

PVid Žderić, 7. c razred

R Iva Gračanin, 3. a razred

R Danijela Peković,

3. a razred

R Aleksandar Rajačić, 2. a razred

R Frane Maričić, 2. a razred



STABLO U CVATU

Došlo je proljeće, a s njime i nove ljepote. Odlu-

čila sam otići u park gledati prekrasna stabla. Ugledala

sam magnoliju u cvatu. Izgledala je veličanstveno. Dugo sam je promatrala. Uočila sam da ima cvijeća na sve strane. Bilo ga je na granama, podu, klupicama, pa čak i na meni. Bili su to ružičasti cvjetići bez mirisa.

Volim stajati i gledati čuda prirode. Bilo je kasno pa sam krenula kući. Sutra ću opet doći.


DRVO KOJE SU HTJELI POSJEĆI

Jako, jako davno živio jedan šumar. Ču-vao je šumu kao svoj dom. Ta šuma je imala puno drveća. Bila je to borova šuma. Šumar je dugo nije posjećivao. Jednog je dana u njoj izrasla breza. Šumar ju je napokon posjetio i

bio je ponosan što se to dogodilo. Ispričao je to drugima, no oni su ga uvjeravali kako brezu tre-ba posjeći i njome ukrasiti dvorište. Mislio je da su u pravu. Odlučio je to napraviti.

Sljedeće jutro se probudio, uzeo sjekiru i hra-bro krenuo prema šumi. Upravo kada ju je htio po-sjeći, ususret mu je dolazio dječak. Dječaku je bilo žao stabla pa ga je molio da to ne učini. Počeo je priču kako drveće daje kisik, a bez njega je nemo-guće živjeti. Bio je toliko uvjerljiv da je šumar odu-stao od svoje namjere.

Ostavio je da se šumom šire ljepota i radost. Bio je sretan zbog toga.

PKiara Radošević, 3. b razred

TRAVANJTravanj mi je jedan od dražih mjeseci u godini.

Trava raste, cvijeće cvate i sve je šareno. Ove godine travanj sam provela odlično.

Došao je prvi april. Tada se zbijaju šale. Jednu šalu sam podvalila tati. Bila sam vani, telefonski sam ga nazvala i pravila se da plačem. Požalila sam se da sam slomila nogu. Povjerovao je, pa sam mu na kraju ipak rekla da je to samo šala. Travanj volim i zato što je ljepše vrijeme i imam više vremena za igru. Često se rolam, a počela sam više nego inače padati. U travnju volim i kada se ujutro probudim, a sunce kao da mi se veselo smiješka, a ptice pjevuše.

Uskoro ću se morati pozdraviti s travnjem i reći svibnju do-bar dan. Doći će i ljetni praznici i jako im se veselim. Nadam

se da ću ih lijepo provesti.

PSara Kranjčev, 3. a razred

LIVADA IZ SNA„Ovo je bio lijep dan i vrijeme je za spava-

nje” – rekla je djevojčica. Prepustila se čarobnoj vili mašti i sanjala.

Ispred sebe vidjela je predivnu livada. Na njoj zelenu travu punu cvijeća. Bila je to najljepša livada koju možeš zamisliti. Dom za bumbare, pčele, leptire i puno različitih ptičica. Iznad nje vedro nebo i što to vidim velika duga. U svom snu vidjela je egzotične i ugrožene biljke. Šetala je i divila se. Odjednom je začula čudan zvuk i pozdravila se

s livadom. Otvorila je oči. Taj čudan zvuk bio je zvuk budilice i vrijeme za školu. U školi je pisala o pre-

krasnoj livadi iz sna.


R Gabrijela Horvat,

3. a razred

R Tea Papić,

3. a razred

R Iva Gračanin

3. a razred

R Ena Deljkić, 3. a razred

R Danijela Perković,

3. a razred

R Elena Matleković,

3. a razred



PROLJETNA BAJKA

Proljetna vila šetala je šumom. Iz jednog grma izašla je zimska vještica i rekla: „Pretvorit ću proljeće u zimu!”

Vila počne plakati i upita se: „Što ću sad?” Dođe šumski patuljak i reče: „Idi do vilenjaka, kralja ove šume.”

Vila prestane plakati i požuri do vilenjaka. „Vilenjače, visosti, gdje ste?” Vilenjak se pojavi i svoj vilinski prah baci po zraku. Upita: „Što trebaš?” Vila mu sve ispriča, a vilenjak poša-lje svoje patuljke na golubovima da pronađu vješticu. Oni na vješticu bace malo vilinskog praha i ona pobjegne negdje u daleku zemlju. Svi su bili sretni!

PDario Samardžija, 2. a razred

PROLJEĆE U MENIDanas je stiglo proljeće! Joooj! Za vrije-

me zime uspjela sam se izvući od posprema-nja sobe jer sam dugo bila prehlađena. Sad ću morati pospremati sobu koju je uneredila moja sestra, a ne ja. Još mi je danas i rođen-dan.

Nitko ga se nije sjetio!Mama me pozvala u kuhinju. Mislila sam

da se ljuti na mene što još nisam pospremila sobu, ali tamo su me dočekali mama, tata i sestra, čestitali mi i dali poklone. Zadnji i najbolji poklon bio je bicikl. Predivan bicikl! Odmah sam odjurila u park isprobati ga. Bio je savršen.

U parku se odjednom stvorio Leon, predi-van dječak u kojeg sam se ludo zaljubila. Po-zdravila sam ga i započeli smo razgovor. Pri-mijetila sam da i on ima novi bicikl. Dok smo Leon i ja tako razgovarali, došli su moji rodite-

lji i počeli ga ispitivati o raznim stvarima. Zacrvenjela sam se kao rajčica, no barem se nisam isticala jer su prevladale razne proljetne boje. Leon me upitao jesam li dobro i hoćemo li se provozati biciklima. Vožnja je bila luda! Kasnije smo otišli na sok i Leon me poljubio u obraz.

Osim mirisa visibaba, jaglaca, ljubičica i žutike osjetila sam i miris ljubavi.

PDina Popović, 2. a razred

R Jana Križaj, 2. a razred

R Dunja Kranjčec

Pjesničke slike u proljetnom

albumuProljeće…napokon. Obožavam ga. Cvrkuću ptice, cvijeće cvijeta i ima ga sve više i više, a od svega su najljepše tratinčice.

Tisuće i tisuće tratinčica na jednoj ogromnoj livadi. Predivne su, stvarno im

se divim. Par njihovih slika uljepšat će moj poluprazni album. Gle! Tamo pokraj onoga

velikoga hrasta ima mnogo maslačaka na kojima su pčele. Sigurno uzimaju pelud. Mogla bih i njih uslikati. Album će se zvati…hm…kako? Pa da, „Moj proljetni album”. Bit će predivan. Samo kad bih u njega nekako mogla prenijeti cvrkut ptica, tada bi zaista bio čaroban.

Još sam malo šetala i uživala. Kad sam prolazila pokraj potočića, čula sam kako žubori, kako ribice u njemu lijepo,

bezbrižno i slobodno plivaju. Sjela sam do njega, izula cipele i umočila noge. Stvarno je bio užitak. Slikala sam i taj potočić za svoj album koji je postajao sve čarobniji i čarobniji jer je ispunjen predivnim slikama prirode u proljeće.

Nakon šetnje i osvježenja u potočiću, noge su me već zaboljele pa sam se samo bacila u travu i legla. Sunce je tako jako grijalo, a ptičice su letjele. Ubrzo me mama nazvala i morala sam poći kući.

Toga sam dana otkrila da priroda zapravo skriva mnogo tajna, a najveća je tajna ona sama.

PNina Skula, 7. a razred

R Ana Leutar, 2. a razred

R Danijela Perkovi,

3. a razred

R Iva Kukić, 2. a razred

R Dario

Samardžija, 2. a razred

R Natalie

Županić, 3. b razred



R Jadranka Miljić,

2. a razred

Sramota iz vedroga nebajim prijateljima. Pokušala sam se sabrati i ne zacrvenjeti, ali naravno nisam uspjela. Nekim čudom mi je prišao i počeli smo razgovarati. Na početku sam bila ner-

vozna, ali sam se uspjela smiriti i pričali smo kao normalni ljudi. Nažalost, sve što je lijepo, kratko traje. Dečki su otišli na svoju stranu, a mi smo cure skrenule u restoran. Za vrijeme ručka razmi-šljala sam da smo ih trebale pozvati da zajedno ručamo. Bližio se kon-cert i morale smo krenuti u glaz-benu školu. Netom prije koncerta svatko je ponavljao svoju dionicu, ali jedino sam ja potajno gledala kako on ponavlja svoju. Uživala sam čak i u svakom krivom tonu koji je odsvirao. I tada je došao veliki trenutak. Koncert. Odsvirali smo fantastično i svi su uživali. Naš ih je nastup zadivio i dobili smo gromo-glasan pljesak. Izlazeći iz dvorane, svi smo si međusobno čestitali na savršenom nastupu. Svima sam

čestitala, jedino njemu nisam. Bilo mi je neugodno, čak i nakon našeg razgovora u kojem sam uživala. Od-lučila sam i njemu čestitati. I tada

je nastupila moja sramota. Prila-zeći mu, spota-knula sam se na pločicu i pala mu ravno pred noge. Svi su se smijali i govorili mi da sam iz prve „pala na njega” i da se uopće ne mora truditi da me osvoji. Napuštala sam hodnik puna srama i prašine. Prijateljice su me tješile da se to svakome mogle dogoditi i da to nije velika sramota. Ulaze-

ći u autobus, nisam se usudila po-gledati nikoga u oči, a kamoli njega. Sjedila sam i buljila ravno kroz pro-zor. Naravno, nikoga nije bilo briga za mene pa su svi ubrzo zaboravili moj fijasko, iako ja nisam. Svaki put kad bih bila trepnula, sjetila sam se kako sam ležala na podu točno ispred njega. Ta četiri sata putova-nja bila su najduža u mojem životu. Pri izlasku iz autobusa trudila sam se privlačiti što manje pažnje da se moj incident ne bi ponovio.

Sjela sam u automobil raz-mišljajući kako je zaljubljenost beskrajna kao i moja sramota toga dana.

PSabina Bilajac, 8. a razred

Iako sam sklona nezgodama, ova me nezgoda stvarno iznenadila. Došla je iz vedra neba. Ljubav. To je jako zanimljiva stvar. Ja sam doista zaljubljiva osoba i kad se zaljubim, mnogo vremena razmišljam o tome. Ta tajan-stvena osoba ne izlazi mi iz glave. Stalno mi se vrti po glavi vrijeme koje smo proveli zajedno, teme o kojima smo raz-govarali i mnogo drugih predivnih trenutaka.

Prije mjesec dana gostovali smo na koncertu Osnovne glazbe-ne škole u Pože-gi. Vrijeme koje smo tamo proveli bilo je predivno. Koncert je bio i izvan naših očekivanja. Dvorana nas je zadivila na samom ulasku, ali na-ravno, ja nisam razmišljala o kon-certu niti o notama. Ja sam samo razmišljala o tome kako da razgo-varam sa svojim „divnim” . Samo sam gledala kako da se slučajno sretnemo, iako je svaki moj potez bio jako čudan. Svi su me gledali i znali su da razmišljam o njemu. Kad samo stigli u Požegu, uslijedila je generalna proba. Nakon probe smo imali dva sata odmora. Za to vrijeme mogli smo prošetati gra-dom i štogod pojesti. Krenula sam sa svojim prijateljicama na ručak u restoran. Šetale smo gradom i gle-dali mnoge znamenitosti kad sam najednom stala. On je stajao deset metara od mene pričajući sa svo-

OSJEĆAM DA SVAKOGA DANA RASTEM

„Marijana, dušo, pa vidi tebe! Koliko si visoka! Uskoro ćeš prerasti svoju tet-ku”, govori mi tetka veselo, držeći za ruku moju nemirnu sestričnu Ivu Mariju.„Daj otiđi pokazati Ivi svoje barbike. Zabavi je malo”, kaže mi mama. Zakolutala sam oči-ma. Znam da će Iva, čim vidi moje barbike, tražiti da joj poklonim jednu. Ipak, posluša-la sam mamu.

Odvela sam svoju malu sestričnu iza kuće. Ondje su bila dva smeđa drvena san-duka. Na njima su bili veliki lokoti koji su se sjajili na suncu. Jedan je sanduk bio sestrin, a drugi moj. Njih nitko nije otvarao već godinama. Ondje je bila sva čarolija moga

djetinjstva: moje barbike, vinksice, plišani medvjedići… Uzela sam ključ i otključala svoj sanduk. Navrle su mi suze na oči. Sve moje us-

pomena odvrtjele su mi se u glavi. Bila sam jako vezana za te igračke. Nisam ih mogla baciti kao beskorisno smeće. Osjećala sam se kao da sam zarobljena u djetinjstvu, kao da nikada neću moći odrasti. Moje je misli prekinula Iva, koja je kopala po sanduku i zadivljeno buljila u Marisu, moju omiljenu lutkicu.

„Mogu li joj napraviti novu haljinicu?” pitala me uzbuđeno i dodala: „Ti uzmi Labudicu i njoj napravi haljinu, a ja ću Marisi.”

„Pa dobro”, rekla sam i otišla u kuću potražiti tkanine. Uzela sam dvije igle, konac i roza tkani-nu. Vratila sam se Ivi, koja me nestrpljivo čekala. Počele smo šivati. Dok sam šivala, prisjetila sam se kako smo se moja sestra Ivana, prijateljica Monika i ja igrale lutkama. Radile smo im nakit i cipelice, plele smo im pletenice i uređivale ih. Natjecale smo se koja će biti bolje uređena za kraljevski bal. Sve je to bilo zarobljeno u mojim sjećanjima. To su bili najljepši dani mojega života.

„Marijana, mogu li uzeti ovu barbiku?” upitala me Iva. U tom trenutku osjetila sam tugu i čežnju. Znala sam da se moram oprostiti od Marise, svoje najbolje prijateljice i suputnice. Tada sam shvatila da oprostiti se od Marise znači odrasti. S velikom mukom rekla sam joj:

„Uzmi je i dobro mi je čuvaj.”

„Hvala”, rekla je Iva i zagrlila me.

U tom trenutku osjetila sam kako iznenada odrastam. Okrenula sam novu stranicu u svojemu životu i odlučila sam da ću ići naprijed. Odlučila sam napokon odrasti.

PMarijana Knezović, 7. c razred

R Dina Popović,

2. a razred



VUZEMVuzem je već tu,

zajec bu zjutra po jajca došel,kokice jajca znesu,čučeki jajca farbaju,

jedno žoto,jedno zeleno,

pak jedno črleno.

Kokot pak sam hodi oko njihI pazi da dobro delaju svoj poselI čaka zajca kad bu skoro k nji-

maPo jajca došel.

PJosip Vučković, 5. b razred

Isus je za mene…Kad sam se rodio, nisam poznavao Isusa. Upoznao sam ga

tek u školi kad sam krenuo na vjeronauk. Možda ja njega prije nisam poznavao, ali on mene sigurno jest. Od rođenja me čuva. Iako sam sakrament krštenja primio kasnije nego ostali moji pri-jatelji, nikad nisam imao manje vjere u Isusa jer sam znao da me on uvijek gleda i pazi.

Kad sam bio malen, na spomen Isusa prvo bih se sjetio blag-dana, Božića i Uskrsa. Sjetio bih se srebrnih kuglica i šarenih lampica na boru, obiteljskog ručka, bojanja uskršnjih jaja, slavlja i veselja, a ponajviše iščekivanja darova. Darovi su za Božić uvijek bili posebni jer bih tada u malom pisamcu koje bih napisao Djedu Božićnjaku i ostavio ga prije spavanja na prozoru, zaželio nešto što sam smatrao da je jako vrijedno. Tada sam bio malen i nisam razu-mio da najveći dar što sam dobio, nije ispod bora, da taj dar nisam dobio niti od Djeda Božićnjaka, niti od roditelja, već da sam jedi-ni pravi dar dobio od Isusa. Za taj najvredniji

dar nije trebalo dati novaca. Taj se dar i ne može kupiti. Za njega je dovoljna molitva

iz srca, ljubav i vjera u Isusa.


Isus je za mene…Jednoga dana vraćao sam se s prijateljima

kući. Netko je od nas spomenuo nešto u vezi Isu-sa. Čovjek koji je sjedio u tramvaju rekao nam je: „Dečki, nemoj-te, molim vas, Isusa…” Petar i Matija izišli su iz tramvaja, a Ivan i ja ostali smo s čovjekom.

Pričao nam je kako mu je Isus promijenio život, a ja sam ga upitao kako. „Počeo sam se moliti i vjerovati u Boga”, odgovorio nam je. Pitao nas je kako se zovemo i mi smo mu odgovorili. U tom trenutku on je ustao, stavio ruke na naša ramena i rekao: „Pomolimo se zajedno.” Mi smo pristali i zajedno smo molili. Pitao sam ga kako se molio da mu je Isus promijenio život. Rekao mi je da je molio ovako: „Isuse, vjerujem u tebe. Čuvaj me!” Razmišljao sam o toj rečenici. Ohrabrio me da i ja probam to izgovoriti jer ionako nemam što izgubiti. Izgovorivši te riječi, osjećao sam u grudima nešto kao da sam sretan iznutra.

Izišli smo na posljednjoj stanici. Čekala me mama u automobilu. Razmišljao sam o Isusu i o tom čovje-ku.

Isus je za mene prijatelj, Bog, ljubav, radost, Gospodin. Shvatio sam da od psovanja nemam baš nikakve koristi, a od vjerovanja imam radost i sreću. Bog me čuva i uvijek je uz mene. Isus je kralj židovski, a i moj kralj. P

Nikola Marković, 8. a razred

R Natalie Županić, 5. b razred

R Terezija Šarec,

3. a razred

R Tea Paić, 3. a razred

Nestanak strujeBilo je to prije dvije ili tri godine, gledala sam televiziju kad je

odjednom nestalo struje.Bila sam ljuta jer ću propustiti seriju. Tata inače cijeli dan radi

na računalu i kad ga netko nešto pita, on samo kaže: „Nemam vremena!” Mama cijeli dan pak razgovara telefonom i kaže da je nešto važno za posao i ako ju netko prekine usred razgovora, ona samo kaže: „Evo, sad ću završiti, za pet minuta!” Ali to, naravno, ne bude tako.

Nestanak struje ih je uzrujao, a ja sam se nakon nekoliko trenutaka počela privikavati na mrak. Tada sam shvatila da mi nedostaje svjetlo. Svjetlo koje vidim svaki dan, zbog kojeg mogu prepoznati stvari i boje, zbog kojeg mogu vidjeti kuda hodam i ono najvažnije, mogu vidjeti ljude oko sebe. Nikad nisam primijetila svjetlo…ono je uvijek tu. Kad pišem zadaću ili kad pospremam sobu, nikad ne razmišljam o tome kako je dobro da imamo struju.

Jedva sam se spustila niza stube. Mama je upalila svijeću i tek sam tada vidjela druga lica. Mamine tople i nasmiješene oči, tatin ozbiljni izraz lica, braću i njihova nasmiješena lica. Svjetlo svijeće kao da je raspršilo mrak. Više nisam sama i sada su ovdje i drugi ljudi oko mene. Mama više ne priča na telefon, tata više ne radi na računalu i svi imaju vremena za mene. Sada kada nema struje, nema više ni računala, ni televizora, ni telefona, imamo više vremena za druženje i priču. Svi smo se složili da bi struja češće trebala nestajati tako da svi imamo više vremena jedni za druge.

Međutim, čim se struja vratila, i mi smo se vratili na stara mjesta: tata pred računalo, mama je primila novi telefonski poziv, a ja nastavljam gledati svoju seriju.

PRebeka Živković, 7.a razred

R Ana Leutar, 2. a razred

R Gabrijela Horvat,

3. a razred



EKO- PRIČAU Jadranskom moru život

je lijep i svi su sretni. Ima jedna riblja obitelj Pončić i u njoj živi ribica Anđela.

Anđela je razigrana ribica koja se voli igrati sa svojom sta-rijom sestrom Anjom. Jednom su otišle na igralište i na površini iznad sebe ugledale neku crnu mrlju koja se povećavala i poveća-vala. Pogledale su se i brzo otpli-vale kući. To su ispričale roditelji-ma koji su pozvali svoje prijatelje. Dogovorili su se da svi isplivaju na površinu. Ljudi su vidjeli silne ribe i odlučili počistiti naftnu mrlju. I stvarno, sutradan je more bilo čisto, a ljudi su odlučili više paziti na prirodu.

PJadranka Miljić, 2. a razred

More i jaPitao sam ljude zašto vole moreI dobih brzo odgovore ove:Kemičar poviknu preko stola:„NaCl + H2O, ima li ljepših simbola?”„Kolega, to je sigurno neka greška!More nije neka jedinica,ono je životna zajednica.”Povjesničar se mršti i pada u očaj:„Čemu ova vika,pa zar ne znate za njegov povijesni značaj?”I dok napuštah ovaj urnebes ludi,

čujem sportaša kako ih kudi:„Jeste li vi ikada uživali u slobodi,ima li zabavnijeg sporta od jedrenja na vodi?”

Povukao sam se u svoj kutaki razmislio na trenutak:Što meni more znači i čime me toliko privlači?

Sjetio sam se svoje pokojne bakes kojom sam provodio praznike svake.

Ona me prva s morem upoznalai zajedno se sa mnom svakom novom ku-panju radovala.Zajedno smo ujutro brodove promatrali,njihov povratak željno očekivali.S ribicama smo skupa plivalii ježinaca se pomalo bojali.

I tada shvatim što me uz more veže,drži me uz sebe poput paukove mreže,kao zvijezda što najjače blista,odgovor je: ljubav čista.


VODENGRAD

Poznajete li Vodengrad? Nalazi se u moru gdje žive mnoge biljke i životinje.

Sve je tu lijepo i čisto i životinje lijepo žive. No jednog dana gliserom su došli turisti. Ribice ih nisu ni primijetile.

Ali to su bili bezobzirni turisti. Bacali su smeće u vodu: tetrapak od mlijeka, različitu ambalažu, plastične vrećice…

To je vidjela smo jedna ribica budući da se to događa-lo malo dalje od Vodengrada. Ona je bila u šetnji. Odmah je pozvala druge ribice pa su žurno počeli čistiti smeće. Kad su završile s poslom, napisale su ovu poruku: SVIJET NIJE SAMO VAŠ, NEGO JE I NAŠ, ZATO NE ZAGAĐUJE PRIRODU! Poruku su poslale ljudima na brod zajedno s njihovim smećem.

Ljudi su shvatili svoju pogrešku pa su smeće odnijeli na smetlište. Ribice su nastavile sretno živjeti.

PArwen Regušić Popović, 2. a razred

R Teo molnar, 5. b razred

Gledam obalu.More tuče stijene –

galeb poleti.

PAdam Vučica, 5. b razred

R Iva Gračanin, 3. a razred

R Elena Matleković, 3. a razred



Samo jaBio sam tamo kada je plakala. Kada

je htjela nečije rame, kada je molila za ži-vot, kad je htjela natrag u prošlost.

Prvi kolovoza. Danas je taj dan. Osjetivši miris slane vode, ustao sam iz postelje. Znao sam da ću je danas vidje-ti, ali sam i dalje osjećao tugu. Odjenuo sam svoj najsvečaniji sako i stavio kra-vatu koju najviše voli. Izašavši iz kuće, ugledao sam poštara koji bi mi svaki put mahnuo s radošću. Putem do na-šeg mjesta sastajanja razmišljao sam o njenim prelijepim plavim očima koje su sjale jače od najsjajnijeg dijamanta. I o njezinim savršenim crtama lica, a njene usne su mi stalno pričale naj-ljepše priče, bez obzira što bi izgova-rale. Srce bi me poškakljalo svaki put kad bi ugledao njezine slatke crvene obraze koji su se svaki put pokuša-vali suzdržavati kad bi osjetili moju prisutnost. Bila je savršena. Kamo god biste se okrenuli, ljudi bi joj s

radošću mahali i nazivali je nadimcima kojima bi se ona samo nasmijala. Putem sam naišao na cvjećarnicu koja je sjala raznim cvijećem, ali oko mi je

zapelo samo za ono koje se najviše isticalo. Cvijeće koje je obožavala. Ruže, i to one bijele. Kupivši ih, nastavio sam svoje putovanje do mjesta gdje bih s njom ostao do kraja svojega dugoga života. Nakon par minuta hodanja napokon sam stigao. Dok sam se lagano približavao osobi koja mi je promijenila život, prisjećao sam se svih događaja koje smo zajedno prošli.

Sada stojim ispred tebe. Ondje si gdje sam ja trebao biti. Sjećam se dana kad se nisi pojavila pred oltarom. Plačući, spuštam ruže na mjesto na kojem se ti još nisi probudila. Nitko me nije volio kao ti. Sada znam da kad dođe vrijeme, bit ću s tobom i grlit ću te koliko god ti budeš htjela. Radit ću sve što ti poželiš. Zasada moram proživjeti određeno vrijeme koje mi je Bog podario. Zasada sam…samo ja.

PIvana Šoltić, 8. b razred

R Dunja Gradinšćak, 3. b razred

ljubavno pismo

U Zagrebu 14. veljače 2016.

Draga moja,

pišem ti ovo pismo da ti kažem da te volim

i da ti kažem da si ti moja zraka svjetlosti

u najtamnijoj oluji.

Govorim ti ovo da znaš da moje srce kuca

za tebe. U životu nisam vidio ljepšu curu

od tebe i čim sam te ugledao, osjećao sam

kao da smo samo ti i ja na ovome svijetu.

Volio bih da se jednom nađemo i da se

družimo da ti mogu sve ovo reći u lice, a

ne preko papira. Nadam se da se do tog

trenutka neće ništa promijeniti i nadam

se da i ti mene voliš koliko i ja tebe. Koliko

god ti mislila da sam ja udaljen od tebe, ja

sam ti zapravo bliže nego što možeš zami-

sliti. Volio bih da se nikada ne svađamo i

da zauvijek ostanemo bliski. Ako se ikada

razdvojimo, nadam se da će naići netko

tko će te usrećiti i prepoznati tvoju ljepotu i

shvatiti ono što sam i ja shvatio čim sam te

ugledao.

Znaj da što god da se dogodi, uvijek ću mi-

sliti na tebe jer ćeš mi uvijek ostati u srcu.

Tvoj Lukas

PLukas Kozina, 5. c razred

pismo isprikeU Zagrebu 19. travnja 2016.

Dragi brate,

pišem ti ovo pismo da znaš kako se ja osje-

ćam u našim svađama.

Ne volim naše svađe zato što me često

pobijediš, ali i zato što vjerojatno ni tebi

nije lijepo kada se tučemo jer koliko god ti

mene puta pobijedio, znalo se dogoditi da

i ja tebe gurnem ili prejako udarim i tebi

se nešto dogodi. U tim mi je trenutcima

jako teško zato što ne znam što će biti s to-

bom. Ispričavam ti se ako sam te ikada na

neki način povrijedio, ali te molim da me

prestaneš izazivati, gnjaviti i sve ostale loše

stvari koje mi radiš. Mama uvijek govori

kako ti to sve radiš iz ljubavi, ali ako to i

radiš iz ljubavi, meni to smeta i molio bih

te da prestaneš.

Nadam se da ćeš mi moći oprostiti ako sam

te ikada povrijedio, a ja tebi opraštam sve

što si mi napravio.

Tvoj Lukas

PLukas Kozina, 5. c razred

R Marija Vukšić,

2. b razred

R Dario Jugović, 2. b razred



R Antonija Gračanin, 6. b razred

Draga Nika!

Pišem ti ovo pismo u svojoj četrnaestoj godini zato što se nadam da će ti barem malo pomoći u

snalaženju po svijetu kad budeš odrasla osoba. Kažu da ljudi kao odrasle osobe promijene svoj

pogled na svijet. Postanu mrzovoljni, negativni, a ja ne bih htjela da se to i tebi dogodi.

Želim te podsjetiti da nikada nisi odustajala od svojih ciljeva, koliko god teški bili i da si uvijek

pokušavala izvući dobro iz svega. Ono što si sama sebi stavila u glavu kao cilj, uvijek bi uspjela

ostvariti, nažalost ne baš uvijek zbog pameti koliko zbog truda. Gledala si svijet pozitivno koliko

god je to bilo moguće.

Iskreno se nadam da nisi zaboravila sve ljude i prijatelje koji su uvijek bili uz tebe kad si ludjela

zbog ocjena, umora, svakakvih problema, kad si bila tužna i kad si bila sretna. Nadam se da ih

barem ponekad nazoveš ili se vidiš s njima.

Dat ću ti par savjeta kako da ne iznevjeriš samu sebe kad odrasteš. Uvijek budi pozitivna, čak i

kad je jako teško ili kad nitko drugi nije. Budi strpljiva koliko god je to moguće. Pokušaj promi-

jeniti nekoga ili nešto nabolje. Ako u cijelom svom životu uspiješ promijeniti samo jednu osobu

nabolje, puno ćeš učiniti. Budi dobra, ne varaj i ne laži osim ako je prijeko potrebno. Uvijek reci

svoje mišljenje, ne dopusti da ti ga netko nasilu promijeni, međutim uvijek poslušaj i razmisli o

tuđim riječima, možda je on ili ona u pravu. Kad budeš imala djecu, budi s njima strpljiva, po-

kušaj ih razumjeti. Pomaži drugim ljudima ako im bude potrebno i uvijek pokušaj ostvariti svoje

ciljeve i snove. Daj sve od sebe! Ne zaboravi da su škola, znanje i posao jako važni, a obitelj, pravi

prijatelji, zdravlje i sreća će uvijek biti najvažniji. Poštuj druge ljude i nemoj nikada prestati pošti-

vati samu sebe.

S ljubavlju, tvoja Nika

P.S. Kad počneš gledati Dnevnik (zato što će se i to vjerojatno dogoditi s vremenom) , ne viči na

svoju djecu da se stišaju. Jednostavno pojačaj zvuk.

PNika Lončarić, 8.b razred

pismo samoj sebi u budućnosti

VODIČ ZA RODITELJE

Djeca i roditelji, jedna od najkompliciranijih veza. Ja na tu vezu gledam kao na vezu između svjetova koji se uvijek ne razumiju, ali su si međusobno konstantno potrebni.

U stara vremena djeca su morala slušati roditelje bez obzira jesu li to željela i ne. Roditelji su im kontrolirali čitav život tako da su im čak birali i buduće žene i muževe. Ta su vremena odavno prošla i djeca su danas slobod-nija. Neki roditelji i danas misle da o svemu trebaju odlučivati i da bi tako trebalo biti, ali ja mislim da su u krivu. Mislim da bi djecu trebalo pustiti da čuju, vide, istražuju. Poput ptića koji kreću na prvi let. To ne znači da bi roditelji trebali biti nemarni, kao u svemu, umjerenost je najvažnija. Želim spomenuti i često bolnu temu: obrazovanje. Roditelji ponekad misle da djecu nije briga za obrazovanje, no griješe, djeci je itekako važno njihovo obrazovanje i budućnost. Najgora stvar kod loše ocjene je ponekad razočaranje na licima roditelja kad za nju saznaju. Neki roditelji se zbog toga ljute pa čak i ponekad zbog toga i tuku svoju djecu. To je kriv pristup, vjerujte. Djeci tada treba pružiti potporu, treba biti tada uz njih i pokazati im kako da ustanu kad padnu. Mi smo mladi trenutno u emocionalnom vrtlogu koji upotpunjuju pubertet, škola, odno-si s prijateljima…i još mnoge stvari koje su nam u glavi i zato smo ponekad i drski, pa čak i bezobrazni, ali nemojte to uzimati srcu. Trebate znati da što god da radimo ili kako god se osjećamo, vi ćete uvijek biti naši

roditelji i uvijek ćemo vas voljeti. Trebate nam dati puno ljubavi, vje-re i pažnje i vjerujte da ćemo vam uzvratiti.

Veza između roditelja i djece treba se temeljiti na uzajamnoj lju-bavi, poštovanju i povjerenju. Kad plačemo, utješite nas. Kad padne-mo, podignite nas. Kad uspijemo, plješćite nam. Te stvari su važne. Samo malo treba za odnos pun lju-bavi i sreće kakav svi zaslužujemo, i roditelji i djeca.

PIva Bedeković, 8. a razred

R Terezija Šarec,

3. a razred

R Bruno Bolić, 3. b razred



Haiku pjesme pišem ja,a vani sunce sja –

i zove me.

PBruno Kuljanac, 5. b razred

Procvali su cvjetovi trešnje,Odnijet će ih vjetrovi

koji dolaze.

PLucija Marija Jurišić,

5. a razred

Pauk plete mrežu,s divljenjem ga gledamsvojim velikim očima.

PIda Radić,

5. b razred

U šumi seskrivaju tajne i – otkrivaju ljepote.

PDamjan Crnković,

5. arazred

Bumbar u letucrta zanimljivuneku krivulju.

PAdam Vučica, 5. b razred

R Lucija

Marija Jurišić 5. a razred

R Ida Radić

5. b razred

Anđeo sam, ali ne znamda se u meni krije

i mali vrag.

PAntea Paradžik, 5. a razred

literarni kutak

zorin literarni kutakzora / br. 53 76

Zbogom, Školo!dobra i ona loša, odlučila sam pri-hvatiti i ponešto iz njih naučiti jer kako stara poslovica kaže: „Tko ne uči iz prošlosti, osuđen je da mu se ponovi.” . Svoje kolege iz razreda trudit ću se zapamtiti po onom najboljem u njima. Narav-no, imali smo nesuglasica i svađa, ali bili smo tu jedni za druge kad je trebalo.

Moja priča u ovoj školi bliži se svome kraju. Sljedeće jeseni zapo-činje novo poglavlje. Iako odlazim iz osnovne škole, neću zaboraviti mjesto u kojem sam toliko toga proživjela i koje me učinilo Ivom kakva sam danas.

PIva Bedeković, 8. a razred

ponekad potruditi prisjetiti ba-rem djelića ove škole i onoga što sam u njoj proživjela. Kako bih i mogla zaboraviti mjesto koje mi je osam godina bilo drugi dom. Mjesto koje me naučilo prihvaćati druge, nikad ne odustajati, vjero-vati u druge, a ponajprije mjesto koje me naučilo prihvaćati sebe te da se ne trebamo sramiti ono-ga što jesmo. Kao i u svemu, bilo je i mračnih trenutaka, ali sam u tim trenutcima naučila prepoznati prijatelje i ljude na koje se mogu osloniti. Naravno, tu su bili i pro-fesori koji su se trudili prenijeti nam svoje znanje iako to ponekad nije bio lak zadatak ni za njih, a ni za nas. Sva svoja iskustva, ona

U svačijem životu postoje određene faze ili razdoblja, raz-doblje djetinjstva, mladenaštva… Čini mi se da ta razdoblja prola-ze nevjerojatno brzo. Tako sam i ja ne primijetivši, došla do kraja jednog od formirajućih razdoblja u svome životu.

Svaki dan proteklih osam go-dina nalazim se u istom poznatom i istraženom okruženju. Za neko-liko mjeseci to će nestati i naći ću se u novom i nepoznatom te po-malo zastrašujućem okruženju. Zbog toga ne moram očajavati jer ću se ubrzo priviknuti i snalaziti se u njemu kao riba u vodi. Znam da ljudi imaju sklonost prema za-boravljanju prošlosti, ali ja ću se

Crta i piše: Ivana Šoltić, 8. b razred

53 lipanj 2016. - oŠ petra preradovića · kako se zovemo, koliko imamo godina, imamo li braću...

Documents