41. Zagrebački književni razgovori

7.–10. listopada 2020.

KNJIŽEVNOST I PAMĆENJE

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

41. Zagrebački književni razgovori, 2020.KNJIŽEVNOST I PAMĆENJE

Nakladnik / Publisher

Društvo hrvatskih književnikaTrg bana Josipa Jelačića 7/I, 10000 Zagreb, Croatiadhk@dhk.hr

Za nakladnikaZlatko Krilić

UrednicaMaja Kolman Maksimiljanović

Lektura i korekturaLivija Reškovac

Oblikovanje i priprema za tisakNeven Osojnik

TisakITG d.o.o.

Naklada100 primjeraka

Fotografija na naslovnici nastala nakon potresa u Zagrebu, 22. ožujka 2020.Maja Kolman Maksimiljanović

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

41. ZAGREBAČKI KNJIŽEVNI RAZGOVORI

7.-10. listopada 2020.

KNJIŽEVNOST I PAMĆENJE

5

MACIEJ CZERWIŃSKI – profesor filologije na Jagiellonsko-me sveučilištu u Krakovu, prevoditelj. Bavi se semiotikom i semiotičkom teorijom kulture, retorikom, književnošću, sti-listikom i sociolingvistikom. Autor je sedam autorskih knjiga, preko sto i pedeset znanstvenih radova te više eseja i publistis-tičkih članaka. Godine 2005. objavio je knjigu Język, ideologia, naród. Polityka językowa w Chorwacji i język mediów (Krakov); 2011. Semioza gatunku – semioza stylu (Krakov); 2012. Semi-otyka dyskursu historycznego. Chorwackie i serbskie syntezy dzi-ejów narodu (Krakov) (prijevod na hrvatski: Naracije i znakovi.

Hrvatske i srpske sinteze nacionalne povijesti (Zagreb, Srednja Europa, 2015., prev. N. Pintarić); 2015. Kultura, dyskurs, znak (Krakov) i 2018. Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (Zagreb). Autor je prve poljske sinteze hrvatske povijesti – Chorwacja. Dzieje, kultura, idee (Krakov, 2020.). Godine 2007. suuređivao je zbornik Josip Juraj Strossmayer. Hrvatske, ekumenizam, Europa koji je bio plod konferencije organizira-ne u Krakovu 2005., a 2011. suuređivao je dvojezični album/monografiju, reprint iz 1881. godine pod naslovom Krakov – Zagrebu: album posvećen stradalnicima potre-sa 1880. godine. Suautor je izložbe Ivana Meštrovića u Krakovu (Jadranska epopeja. Ivan Meštrović) i dvojezičnoga poljsko-engleskog kataloga. Član je međunarodnoga uredništva časopisa Fluminensia u Rijeci, tematski urednik časopisa Socjolingwistyka. Član Etnolingvističke komisije pri Međunarodnom komitetu Slavista te Komisije kul-ture Slavena Poljske akademije umjetnosti. Studirao je u Krakovu, dulje istraživačke projekte realizirao na Sveučilištu Yale i na Sveučilištu u Jeni (Imre Kertesz Kolleg). Predavao je, između ostaloga, kao gostujući profesor u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Zadru. Objavljivao je kratku prozu i poeziju.

MACIEJ CZERWIŃSKI

Kakvu istinu pamti fikcija?

Pitanje istine filozofsko je pitanje, ali i posve praktično pitanje. Tomu možemo pos-vjedočiti kada slušamo povjesničare koji raspravljaju o kontroverznim temama iz naše prošlosti, ali i kada se pokušavamo suočiti s našom osobnom prošlosti.

S fikcijom je drukčije, ali zar doista toliko drukčije? Ako je fikcija – fikcija, zašto onda nerijetko fikcionalne knjige izazivaju kontroverze u društvenim polemikama? Zašto se nerijetko o njima govori da iskrivljuju stvarnost ako zapravo deklarativno ne govore istinu? Odgovor na ovo pitanje otvara jednu veliku raspravu. Jer, u našim europskim društvima – a možda i šire – fikcije se uzimaju kao reprezentacije koje govo-re neku istinu o životu, makar za to njihovi autori koristili izmišljene likove i situacije.

Umjetnička proza laže da bi izrazila neku opću i univerzalnu istinu. Nerijetko po-jedinačna sudbina – koja je najčešće tema fikcije – bolje izražava ljudsko iskustvo u

SAŽETCI I PROGRAM

6 7

vrtlogu povijesnih zbivanja nego najbolje znanstvene monografije. Autor stvara neki mogući svijet da bi taj svijet nešto nekomu rekao, da bi poslužio kao model razmišljanja o stvarnosti, da bi uspostavio neku dijagnozu zbiljskoga svijeta i conditio humana. Stva-ranje takvoga svijeta performativni je čin. Time se, radno, može povući razlika između fikcionalne proze i historiografskoga teksta. Dok potonji prvenstveno opisuje svijet (deskripcija), prvi ga prvenstveno stvara (performativ). Riječ prvenstveno upotrijebljena je zato da bi se izbjegla zamka pozitivističkoga mišljenja prema kojemu je historiografi-ja samo opisivanje, a književnost samo stvaranje. Naravno, povjesničari, rekonstruiraju-ći događaje, uvijek ostavljaju svoj trag, trag svojih uvjerenja, svoje misli, no na drukčiji način premda su ciljevi u oba slučaja istovjetni.

Stvaranje izmišljenih/imaginarnih svjetova u književnosti je modeliranje predmet-noga svijeta, ali i zbiljskoga svijeta. U govoru ću iznijeti neke primjedbe vezane uz modeliranje kolektivnoga sjećanja u književnosti. Osvrćući se na neke konkretne pisce (primjerice Augusta Šenou i Nedjeljka Fabrija), pokazat ću kako fikcionalne imagina-cije mogu funkcionirati kao opće prihvaćene društvene istine.

MIRKO ĆURIĆ (1964.) – hrvatski književnik, znanstvenik i urednik. Objavio je dvadeset samostalnih knjiga – pjesama, pri-ča, romana, eseja, kritika i znanstvenih studija te dvadeset i dvije slikovnice. Priredio je i uredio više desetaka knjiga. Sudjelovao je na više desetaka stručnih i stručno-znanstvenih skupova i ra-dove objavljivao u hrvatskim i stranim zbornicima i časopisima. Šesnaest dramskih igara izvedeno mu je na programu otvaranja Đakovačkih vezova. Tekstovi su mu prevedeni na mađarski, en-gleski, poljski, bugarski i makedonski jezik. Za svoj rad dobio je pet nagrada.

MIRKO ĆURIĆ

Mjere protiv sile – uloga pamćenja u odnosu prema književnosti i vlasti kod Marija Vargasa Llose i Ive Andrića

Kratka priča Bertolta Brechta Mjere protiv sile (Maßnahmen gegen die Gewalt), koja s naslovom broji ukupno 284 riječi i 1666 znakova, nije prevedena na hrvatski jezik iako se radi o remek-djelu koje se nalazi u njemačkim školskim programima. Objavljena je 1949. kao jedna od 39 priča o profesoru Keuneru, zapravo parabola o odnosu poje-dinca spram Sile, nasilne vlasti koja želi pokoriti svakoga tko misli drugačije. Radnja je jednostavna: Keuner je profesor koji govori studentima protiv Sile, ali kada mu Sila zaprijeti, on se pokori. Onda mu se Sila useli u kuću i upita ga hoće li mu služiti. Profesor revno služi Silu dok ne umre prirodnom smrti, a onda kroz otvoren prozor odgovori: Ne!

Ova parabola nametnula mi se kao tema eseja, koji će govoriti o dvama odnosima – prema Sili i Vlasti, o dvama odnosima prema pamćenju, o dvama Nobelovcima: Mariju Vargasu Llosi i Ivi Andriću. Piscima pamćenja i velikih tema, piscima kojima se Sila itekako bavila i koji su se bavili Silom, piscima koji su u jednom trenutku svoga ži-vota dospjeli do samih vrhova političke moći i nakon toga se vratili književnosti: Llosa nakon neuspjela kandidiranja za peruanskoga predsjednika, a Andrić nakon propasti pristupanja Jugoslavije Trojnomu paktu, u čemu je sudjelovao kao diplomat. Zamiš-ljamo kako im Sila pristupa, kao u Brechtovoj paraboli, nakon njihovih neuspjeha i razočaranja te pita: Hoćeš li me služiti?

Llosin odgovor se zna, nakon što je izgubio predsjedničke izbore, a dobio Nobelovu nagradu, na jednome je predavanju prkosno kazao: Ja sam Peru!

A Andrić? Čini se bližim profesoru Keuneru, u godinama nakon ratova i strahova, dok uživa u napredovanjima, uspjesima, svjetskoj slavi i priznanjima kojima ga obasi-paju. Čini nam se kao da gledamo nekakav veličajni Most na kojemu ne piše ni ime autora ni zemlje u kojoj je nastao ni koga povezuje, već samo: U ćutanju je sigurnost!

8 9

TIHOMIR GLOWATZKY – rođen 1949. god. u Zagrebu, umirovljeni slavist i germanist. Sudski tumač i književni pre-voditelj za njemački jezik. Između ostaloga, preveo romane Slobodana Novaka Izgubljeni zavičaj / Verlorene Heimat, Mi-risi, zlato i tamjan / Gold, Weihrauch und Düfte; drame Mire Gavrana Lutka/Die Puppe, Zabranjeno smijanje / Lachen ver-boten, Sladoled/Eiscreme, Pivo/Bier, roman Kafkin prijatelj / Kafkas Freund, pjesme Slavka Mihalića itd.

Izlagao o hrvatskoj i njemačkoj književnosti na brojnim skupovima te sudjelovao u radionicama književnoga prevođenja, npr. na Sveučilištima u Bambergu, Freiburgu, Za-grebu, Tübingenu, Pragu, Krakovu i Bazelu. Izdavač drama Mire Gavrana Sladoled i Pivo (2016.) te Lutka (2018.) u komentiranome izdanju University of Bamberg Press. Objavio članak Kroatische Literatur nach 2000 – Rückblick, Tendenzen, Perspektiven (u zborniku: Im Rhythmus der Linguistik, University of Bamberg, Press, 2017.) Kazališni pedagog, me-đunarodni redatelj i operni redatelj: npr. Dido and Aeneas (Purcell), La serva padrona (Pergolesi), Tom Jones (Philidor), Dafne (Caldara) i Maria de Buenos Aires (Piazzola).

TIHOMIR GLOWATZKY

Kultura sjećanja u romanima Nedjeljka Fabrija

Zaborav je pravilo – suprotno od toga, sjećanje predstavlja iznimku, koja zahtijeva pomoćna sredstva i oslonac kako bi se tijekom vremena prenijelo i očuvalo ono zanim-ljivo, važno i bitno. To nije zadatak samo povjesničara, književnost također igra važnu ulogu u kulturi sjećanja. Velika većina književnih djela odvija se u prošlosti, pa su tako već i bajke posezale za šablonskim izrazima poput Bio/bila jednom...

Prije svega, žanr povijesnoga romana je taj koji na poseban način čuva i obrađuje sjećanje. Nedjeljko Fabrio je u svojoj Jadranskoj trilogiji stvorio nov oblik povijesnoga romana s mnoštvom postmodernističkih elemenata. To je posebno vidljivo u njegovu najuspješnijemu romanu Vježbanje života, u kojemu se na temelju priče o jednoj tali-janskoj obitelji migranata također prisjeća povijesti grada Rijeke. Prisjeća se na temelju vlastita iskustva, međutim njegovi se likovi isto tako neprekidno prisjećaju događaja koji su bili značajni kako za društvena i politička zbivanja tako i za privatne živote obitelji i pojedinaca.

Iako za te romane ne upotrebljava samo pojam kronike već i dokumente, citate, pravne tekstove i novinske članke iz prošlih vremena (čime događaje čini autentič-nima), iste povezuje s osobnim emocionalnim, ljubavnim, vjerskim i domoljubnim motivima i elementima. Time se očituje poseban odnos pojedinca i povijesti.

Ovim romanom grad Rijeka dobiva poseban književni spomenik budući da evocira sjećanje na njegovu sudbinu, kao i na posebnu povezanost hrvatske i talijanske kulture u ovoj regiji.

SVJETLAN LACKO VIDULIĆ – redoviti profesor njemačke književnosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagre-bu. Težišta znanstvenoga rada: povijest njemačke književnos-ti od 18. do 20. stoljeća, njemačko-južnoslavenske književne veze. O Peteru Handkeu objavio niz studija; urednik aktu-alnoga temata o Handkeu u časopisu Austriaca. Cahiers uni-versitaires d’information sur l’Autriche (Rouen). Monografije: Lieben heute. Postromantische Konstellationen der Liebe in der österreichischen Prosa der 1990er Jahre (2007.), Literatur stu-dieren. Einführung in die germanistische Literaturwissenschaft

(2016.) i Schlaglichter der Moderne. Studien zur österreichischen Literatur im langen 20. Jahrhundert (2018.). Glavni urednik časopisa Zagreber Germanistische Beiträge. Objav-ljivao i prozu (zbirka priča Muke Mikuline, 2005.).

SVJETLAN LACKO VIDULIĆ

Autonomija književnoga pamćenja? Peter Handke i europski povijesni narativi

Književnost je nedvojbeno središnji arhiv kolektivne memorije – u nekim epohama u kvantitativnome, a sve do danas i u kvalitativnome smislu: možda nijedan drugi medij civilizacije ne pruža tako raznoliku, složenu i pluriperspektivnu sliku svijeta u vječitoj mijeni. Književnost kao medij kolektivnoga pamćenja slobodna je po mjeri umjetničke individualnosti i autonomije književnoga polja. Kao takva, književnost je vazda bila potencijalni i stvarni korektiv okoštalih memorijskih struktura – od nostalgičnih stere-otipa do slijepih mrlja nacionalne historiografije.

Ali i književnost (kao specifičan diskurs među diskursima) ima društveno sankci-onirane granice poželjnoga i dopuštenoga; i književnost je vazda u suodnosu s drugim medijima kolektivnoga pamćenja; i književno polje ima interne mehanizme vredno-vanja i selekcije te je književnost i sama izložena procesima pamćenja i zaborava. O dimenzijama „memorijske heteronomije“ književnosti najbolje svjedoči najdugovječ-nija književna kontroverza današnjice – ona oko nobelovca Petera Handkea i njegova razgranata angažmana na frontama „jugoslavenskoga pitanja“. Pokušaj tumačenja ove kontroverze i njezinih paradoksa vodi nas do spleta osobnih, obiteljskih, poetoloških i recepcijskih struktura u kontekstu nepomirljivih povijesnih narativa 20. stoljeća.

10 11

LESZEK MAŁCZAK – dr. hab., izvanredni profesor u Insti-tutu za književne studije Šleskoga sveučilišta u Katowicama; glavni urednik časopisa Przekłady Literatur Słowiańskich (Pri-jevodi slavenskih književnosti), poljski kroatist; polje intere-sa: fenomen regionalizma, hrvatsko-poljske i poljsko-hrvatske kulturne veze, književna i kulturna komparatistika te povijest, teorija i praksa prevođenja. Objavio je tri znanstvene mono-grafije:  Wiatr w literaturze chorwackiej. O figurze literackiej wiatru w XIX – i XX – wiecznym piśmiennictwie chorwackim

strefy śródziemnomorskiej (Vjetar u hrvatskoj književnosti mediteranskog podneblja 19. i 20. stoljeća, Poznań, 2004.), Croatica. Literatura i kultura chorwacka w Polsce w latach 1944, –1989 (Croatica. Hrvatska književnost i kultura u Poljskoj u razdoblju od 1944. do 1989., Katowice, 2013.), Od ideološkoga do subverzivnoga prijevoda. Hrvatsko-poljske kulturne veze od 1944. do 1989. (Alfa, Zagreb, 2019.).

LESZEK MALCZAK

Poljsko pamćenje o hrvatskoj književnoj baštini i prijevodi starijih djela hrvatske književnosti na poljski jezik

Cilj je izlaganja predstaviti poljsku recepciju hrvatske književne baštine. Uz predstav-ljanje postojećih prijevoda i njihovih književnokritičkih i književnoznanstvenih tuma-čenja, tražit će se odgovori na pitanja koji su bili kriteriji izbora prevođenja određenih autora i djela, tko je sudjelovao u stvaranju vanjskoga kanona hrvatske književnosti te koji su čimbenici utjecali na taj proces. Također će se analizirati književnopovijesne sinteze hrvatske književnosti dostupne na poljskome jeziku.

LAHORKA PLEJIĆ POJE (1969) izvanredna je profesorica starije hrvatske književnosti na Odsjeku za kroatistiku Filo-zofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Za tisak je priredila djela Lukrecije Bogašinović (2007), satirične spjevove Antuna Gleđevića (2013) i Pjesmaricu Nikole Šafrana (2020). Autorica je znanstvene knjige Zaman će svaki trud. Ranonovovjekovna satira na hrvatskom jeziku u Dubrovniku (2012). Za HRT je napisala niz priloga iz područja starije hrvatske književnosti. Surađuje s Leksikografskim zavodom. Članica je uredništva bi-

blioteke Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske i voditeljica Matičina Odjela za književnost.

LAHORKA PLEJIĆ POJE

Uplakana Hrvatska, pamćenje i zaborav

U izlaganju će biti riječi o spjevu Pavla Rittera Vitezovića Plorantis Croatiae saecula duo (1703), koji je na hrvatski – Dva stoljeća uplakane Hrvatske – prepjevan istom 2019. Pritom će se podsjetiti na ulogu koju je spjev imao u oblikovanju modernoga nacionalnog identiteta. Nacionalni imaginarij definiran upravo u Uplakanoj Hrvatskoj učvršćivao se u brojnim književnim djelima 19. i 20. stoljeća, od budnica do povijesnih romana, a živi i danas u javnome diskursu i popularnoj kulturi. S druge strane, nasu-prot kolektivnome pamćenju – kojemu je književnost (bila) povlašteni medij – postavit će se pitanje ne upućuje li recentna recepcija spomenuta Vitezovićeva djela prije na zaborav nego na (kulturno) pamćenje.

20.00 SVEČANO OTVARANJE

Pozdravna riječZlatko Krilićpredsjednik DHK

PROGRAM

41. Zagrebačkih književnih razgovora

10.00 PRVA RADNA SJEDNICA Termin od 30 minuta predviđen je za 15-minutno izlaganje i

15-minutnu raspravu.

10.00 – 10.30 Maciej Czerwiński (Poljska) Kakvu istinu pamti fikcija?

10.30 – 11.00 Mirko Ćurić (Hrvatska) Mjere protiv sile – uloga pamćenja

u odnosu prema književnosti i vlasti kod Maria Vargasa Llose i Ive Andrića

11.00 – 11.30 Tihomir Glowatzky (Njemačka) Kultura pamćenja u romanima

Nedjeljka Fabrija

11.30 – 12.30

Stanka

12.30 – 13.00 Svjetlan Lacko Vidulić (Hrvatska) Književnost, pamćenje, zaborav:

Peter Handke

13.00 – 13.30 Leszek Małczak (Poljska) Poljsko pamćenje o hrvatskoj kulturnoj

baštini i prijevodi starijih djela hrvatske književnosti na poljski jezik

13.30 – 14.00 Lahorka Plejić Poje (Hrvatska) Uplakana Hrvatska, pamćenje i zaborav

Srijeda, 7. listopada 2020.

Četvrtak, 8. listopada 2020.

10.00 DRUGA RADNA SJEDNICA Termin od 30 minuta predviđen je za 15-minutno izlaganje i

15-minutnu raspravu.

10.00 – 10.30 Branko Ružić (UK) Ne)vidljive niti memorije

(od Prousta do Eliota)

10.30 – 11.00 Jelena Šesnić (Hrvatska) Goli otok kao „mjesto sjećanja“

u književnosti svjedočenja

11.00 – 11.30 Ivan Trojan (Hrvatska) Dvojica zatomljenih hrvatskih

kazališnih kritičara: Martin Robotić i Mirko Jirsak

Petak, 9. listopada 2020.

Subota, 10. listopada 2020.

IZLET

11.30 – 12.30

Stanka

12.30 – 13.00

Davor Velnić (Hrvatska) Zavičaj je grobište

13.00 – 13.30

Igor Žic (Hrvatska) Gabriele D’Annunzio i Rijeka: politika,

književnost, sjećanja

13.30 – 14.00

Tomislav Žigmanov (Srbija) Sadržaji sjećanja na Domovinski rat

u književnosti Hrvata u Vojvodini

14 15

BRANKO RUŽIĆ – scenarist, dramski pisac i prevoditelj te konzultant za područja forenzike, kriptografije i međunarodne diplomacije. Pisanje je vezano ponajprije za izvedbene umjet-nosti. Autor triju knjiga: Le Donneur D'Organes (2019., Paris, u izdanju Prozor), Donor i druge drame (izdanje Mala dramska biblioteka Teatra &TD, 2020.) te Braća Grimm i Princeza Lu-ise (Klub prvih pisaca). U okviru časopisa HAZU-a – Forum objavljen je prvi hrvatski prijevod drame Donor. U zajedničkim izdanjima Antologije radijskog stvaralaštva objavljene su drame

Sarajevski gambit i Proces po naški, te drama Krivac u okviru biblioteke Mali Marulić, dobitnici nagrada. Kao scenarist je radio na 11 serija i 3 filma (UK, USA, Hrvatska), u kazalištu mu je izvedeno 7 drama, od kojih je Donor dobitnik međunarodnih priznanja od kojih vrijedi istaknuti Leatherhead Drama Award za najbolju novu dramu. Autor je i 21 radiodrame.

BRANKO RUŽIĆ

Nevidljive niti memorije

Esej se bavi analizom kako književna djela na vrlo diskretan način čuvaju sjećanja na pisce, vremena u kojima su živjeli, anegdote, teške i radosne trenutke iz njihova stvar-noga života. Proučavajući djela vrlo različitih autora, od Prousta do T. S. Eliota, Tol-kiena, Stopparda, pa unatrag do Platona, iščitavajući i napisano, ali i ono „između redaka“, zapravo brižljivo pratimo nevidljive niti memorije utkane u ta bezvremenska djela i tako dolazimo do piščevih osobnosti, strahova i stavova. Takva djela nerijetko još diskretnije čuvaju naše vrlo osobne uspomene i vrlo točna sjećanja na bliske ljude i kolege koji više nisu među nama, a s kojima smo predano zajednički radili na analizi ili pripremama za uprizorenja tih tekstova.

JELENA ŠESNIĆ osnovno i srednjoškolsko obrazovanje stek-la je u Splitu. Po završetku studija anglistike i komparativne književnosti zapošljava se kao asistent na Filozofskome fakul-tetu u Zagrebu, gdje je danas redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku. Njezina je specijalnost američka književnost i kultura pa je tako bila dobitnicom nekoliko stipendija (Ful-bright, European Association for American Studies, J.F. Ken-nedy Institute). Autorica je sljedećih knjiga, From Shadow to Presence: Representations of Ethnicity in Contemporary Ameri-can Literature (Rodopi, 2007) i Mračne žene. Prikazi ženstva u

američkoj književnosti (1820-1860) (Leykam, 2010) te urednica i su-urednica zborni-ka, Siting America, Sighting Modernity: Essays in Honor of Sonja Bašić (2010) i The Er-rant Labor of the Humanities: Festschrift Presented to Stipe Grgas (2017). Su-osnivačica je i sadašnja predsjednica hrvatskog amerikanističkog društva (HUAmS; www.huams.hr) i dopredsjednica regionalne amerikanističke asocijacije. U tom svojstvu su-organizira godišnje međunarodne amerikanističke radionice te su-uređuje e-časopis Working Pa-pers in American Studies (www.huams.hr/wpas). U zadnje se vrijeme bavi književnom produkcijom hrvatske anglofone dijaspore u Sjevernoj Americi, a trenutno sudjeluje i na projektu Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom Transatlantska književnost i bio-krize u dugom 19. stoljeću.

JELENA ŠESNIĆ Goli otok kao „mjesto sjećanja“ u književnosti svjedočenja

Izlaganje će se pozabaviti recentnim fikcionalnim prikazima Gologa otoka, komunis-tičkoga logora, i iskustava logoraša nastalih u okruženju globalne književnosti svjedo-čenja. Razmotrit će se kako suvremeni pisci (primjerice, hrvatsko američki pisci Co-urtney Angela Brkic i Josip Novakovich; izraelski pisac David Grossman), dolazeći iz raznih kulturnih konteksta, rabe književnost kao diskurs koji omogućuje valorizaciju povijesnoga iskustva prožetoga traumom, prešućivanjem ili nijekanjem te zahtijeva po-sebnu performativnu situaciju „svjedočenja“ i „slušanja“ da bi zaživjelo. Pritom će se kratko razmotriti može li književnost doprinijeti rekonstrukciji pamćenja traumatičnih zbivanja europskoga 20. stoljeća i šire.

16 17

IVAN TROJAN (1979.), izvanredni je profesor zaposlen na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Predaje na preddiplom-skom, diplomskom i poslijediplomskom studiju osječkog te poslijediplomskom studiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, uglavnom teatrološke i dramatološke kolegije. Na Filozof-skom fakultetu u Zagrebu doktorirao je s temom Dramska, kazališna i kulturno politička djelatnost Milana Ogrizovića i bečka moderna. Autor je više od šezdeset znanstvenih i struč-nih članaka iz područja znanosti o umjetnosti, grane teatro-logije i dramatologije te devet knjiga: Talijina maska (2011),

Tranzit: Kortárs horvát drámák antológiája (2012), Milan Ogrizović – Kazališni čovjek (2014), Cvelferica, panonizam, pismo književnosti i kulture. Projekt (2015), Cvelferica, ili su to trnci kakve samo neizvjesnost i iščekivanje mogu proizvesti. Drama (2015), Osijek 2.0. Panorama osječke književnosti (2000 – 2016.) (2017), Sinegdoha hrvatske književ-nosti, znanosti i kulture, cvelferski tekstualni korpus. Sveučilišni udžbenik, studije (2018), Antun Gustav Matoš: Malo pa ništa (2018) i Prijelom. Studije o hrvatskoj dramskoj mo-derni (2020). Bio je glavni urednik časopisa za književnost i kulturu „Književna revija“ od 2010. do 2020. godine. Predsjednik je Matice hrvatske Osijek. Član je Internati-onal Association of Theatre Critics, Društva hrvatskih književnih kritičara i teatrologa, Hrvatskog filološkog društva i Matice hrvatske. Dobitnik je nekolicine nagrada za svoj esejistički i znanstveni rad.

IVAN TROJAN

Dvojica zatomljenih hrvatskih kazališnih kritičara: Martin Robotić i Mirko Jirsak

U priopćenju se popisuju i raščlanjuju ostavštinski, uglavnom kazališno-kritički i te-atrološki, tekstovi hrvatskih kulturnih djelatnika s margine Martina Robotića i Mirka Jirsaka. U slučaju Mirka Jirsaka riječ je o kazališnim kritikama i dramaturškim esejima okupljenim pod nazivom Ja i kazalište, te o Jirsakovom autobiografskom rekonstruk-cijom romana Karneval cvrčaka i istoimene dramatizacije koju sačinjava Drago Keka-nović, a predstavu režira u Osijeku Branko Mešeg, uz napomene o recepciji Karnevala cvrčaka u obje medijske varijante. Primjećuje se, s obzirom na autorovo minuciozno memoarsko bilježenje ovjereno u prepisanim ili izrezanim novinskim člancima i pi-smima, a koje tematiziraju izrečene kazališne teme, trostruka silnica između Mirka Jirsaka i kazališta. Najuočljivija se razaznaje kao kazališno kritička i na nju se stavlja interpretativni naglasak, dok su druge dvije prepoznate s obzirom na Jirsakovo aktivno sudjelovanje u kazališnom činu – u funkciji redatelja i dramaturga.

Kod Martina Robotića pak vrednuje se njegovih  četrdesetak kazališnih kritika objavljenih u „Vrbaskim novinama“ u međuratnom razdoblju koje su nastale tijekom

njegova službovanja na Učiteljskoj školi u Banja Luci kada je kao dokazani zaljublje-nik u kazalište te zainteresirani i upućeni kulturni djelatnik i intelektualac radio na zaokruživanju procesa kazališnog čina koji u sebe uključuje i osviještenu interpretaciju zbivanja na sceni. Pri tom njegova pedagogijska naobrazba i temeljno profesionalno usmjerenje znatno utiče na metodologiju izrade njegovih kazališnih kritika koje ponaj-prije pokušavaju poučiti, odgojiti kazališne publike.

18 19

DAVOR VELNIĆ – (Rijeka, 1953.) nakon završene gim-nazije u Krku i diplome na Zagrebačkom sveučilištu teško se mirio s podnebljem i njegovom ponudom. Putovao je po Europi i Aziji, boravio u Londonu, Milanu, živio i radio na Dalekom istoku, u Kini i Hong Kongu, a sve kako bi na licu mjesta vidio i opipao što svijet doista nudi. Nepokorena narav i nemir putnika, zagledani u prizore ljudske slabosti odmaknuli su ga od književne pomodnosti te stavili u po-ziciju nesvakidašnjega pripovjedača, romanopisca, esejista i osporavatelja „provjerenih“ istina i predrasuda.

Tek povratkom iz Kine (1992.), Davor Velnić odlučio je objaviti svoje rukopise. Prve prozne radove, eseje i osvrte objavljuje u književnoj periodici (Rival, Vijenac, Republika, Književna Rijeka, Novi Kamov, Nova prisutnost, Forum...). U svojim književnim prikazima bavi se Vladanom Desnicom, Slobodanom Novakom, Miroslavom Krležom, Grgom Gamulinom, Brankom Fučićem, Henryjem Louisom Menckenom, Noamom Chomskym, Yuki Mishimom, Reneom Guenonom, Franjom Asiškim, a posebno ateizmom i jednoumljima 20. stoljeća: komunizmom i nacifašizmom. U razdoblju od 2003. do 2009. bio je glavni urednik Književne Rijeke i uredio je mnoge knjige hrvatskih autora. U razdoblju od 2009. do 2012. priredio je i uredio za Maticu hrvatsku Sabrana djela Slobodana Novaka u osam svezaka.

U književnosti se javio u zrelim godinama zbirkom pripovijedaka Otoci i sjećanja (Rival, Rijeka, 1998.). Potom je objavio roman Sveti prah (Matica hrvatska, Zagreb, 2000.); polemičku knjigu Čitajući Krležu (Adamić, Rijeka, 2001.); raspravu o podrijetlu glagoljice U iskonu glagoljice (Rival, Rijeka, 2002.); zbirku pripovijedaka Šest od šest (Sveučilišna naklada, Zagreb, 2004.), roman Pola suze (Sveučilišna nak-lada, Zagreb, 2007.); knjigu eseja Nije namjerno (DHK, Zagreb, 2008.); putopisne oglede po Dalekom istoku Kineski šapat (Alfa, Zagreb, 2013.); knjigu eseja Krajolici zla (DHK, Zagreb, 2013.); biografski esej o književniku Grgi Gamulinu Dno je uvijek dublje (DHK, Zagreb, 2016.), esej o jednoboštvu i umjetnosti u 20. stoljeću (Alfa, Zagreb, 2019.) i zbirku pripovijedaka Didaskalije (DHK, Zagreb, 2019.)

DAVOR VELNIĆ

Zavičaj je grobište

Bez pamćenja ne bismo znali tko smo, jesmo li uopće živi i djelatni; ne bismo mogli steći iskustvo, anticipirati budućnost i pokušali se skloniti pred nevremenima dosuda. Nisu li muze kćeri Zeusa i Mnemozine, boginje pamćenja? Pamćenje nas štiti i silno smo ponosni na svoje sjećanje, to je nešto najprisnije i naše neprenosivo iskustvo. Zato pisanje i književnost: naš pokušaj da se neprenosivo iskustvo ipak prenese, a intima

sakrije pod rasvjetom javnosti. Mi smo ono što pamtimo, sjećanje je naš identitet, jer što je osoba koja je izgubila sva svoja pamćenja, sustavnost sjećanja? No isto tako nam samo ponekad padne na pamet da nas sjećanja varaju i potkradaju, čak i kada ne pišemo memoare nego se trsimo sačuvati intaktnost uspomena. Koliko smo samo pri tome uporni, čak nerazumno ratoborni, u svjedočenju svojih uspomena i koliko inzistiramo na svojoj istini koju smo upamtili... pamćenje postaje ultimativni svjedok, naš najpouzdaniji životni prijatelj, i svi su protivnici ako makar i za trenutak ospore naše svjedočenje. No ako je pamćenje od nas samih, od naše ambicije i želje da sebe ugradimo u svijet, onda je zaborav božanski dar od Njegove želje da manje patimo i lakše poživimo, čak i onda kada nas zaborav svakodnevno ponižava, kada nam uskrati željene slike i prizore prohujalih dana.

Književnost bez pamćenja je neostvariva, bez zaborava život je nedrživa tlaka. S veseljem pamtimo i spremamo u smočnicu sjećanja jer smo uvjereni kako će nam nekad zatrebati, možda kao utjeha, ali pamćenje je hirovito selektivno i nije u našoj moći, ljudi nisu njegovi gospodari. Koliko smo se puta zapitali zašto pamtimo nebitne potankosti, a one krupne i za nas važne jednostavno nam sve vrijeme izmiču. Mimo volje pamtimo stvari koje nam nisu nikada bile važne, nikada nam zatrebale, a za-boravljamo toliko bitnih i lijepih ljudi i događaja, trenutaka koji su nam trasirali život.

Zavičaj je dobar test naših mladenačkih želja i onoga što je u odrastanju preživjelo. Jesmo li ipak prilagodili sjećanje na mladenačke ambicije ili smo ipak izdali svoju mlade-načku narav pa smo naknadnim životnim iskustvom i vještim pisanjem samo našli dobre izgovore? Ne prestajemo se vrtjeti oko djetinjstva, Raj nam je ukraden i to nismo nikada prežalili, s tim se pomirili. Zavičaj je izgubljeni Raj, zauvijek pokopan spokoj, jer u Raju žive samo djeca, a sunce je još mlado i plavo. Nema povratka u Raj dok ponovno ne postanemo djeca, dok ne vratimo nevinost, pa makar nevinost poprimila znakove seniorne mudrosti, jer u starosti je neprestano riječ o oprezu i oklijevanju. Posjet zavičaju dovoljan je da se učini inventura zapamćenoga i zaboravljenoga, šetnja grobljem dovoljno je poticajna da se shvati kako je kraj ustvari Raj.

20 21

IGOR ŽIC – književnik, esejist i kritičar, rodio se 25. veljače 1961. godine u Rijeci. Studirao je na grupi Hrvatski jezik i književnost, a diplomirao je Likovnu umjetnost na Pedago-škome (danas Filozofskom) fakultetu u Rijeci 1986. godine s radnjom Teorijska konkretna estetika. Od 1987. zaposlen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci kao restaurator slika i voditelj stručne knjižnice.

Član je uredništva Sušačke revije od 1993. do danas. Bio je glavni urednik dvojezičnoga časopisa Welcome to Rijeka & Opatija od 2001. do 2004. godine te Književne Rijeke od

2011. do 2019. Član je Društva hrvatskih književnika od 2008. godine. Kreće se između književnosti, povijesti i povijesti umjetnosti. Objavio je više od

800 članaka u Novom listu (prilog za kulturu Mediteran) i u časopisima: Rival, Mu-zeologija, Sušačka revija, Dometi, Vijenac, Književna Rijeka, Krčki kalendar, Republika, Opatija, Franina i Jurina, Klasje naših ravni (Subotica), Osvit (Mostar), Hrvatsko slovo, Vojna povijest, Hrvatska revija, Forum, Vjesnik državnog arhiva u Rijeci...

Objavio je 28 knjiga od koji je najuspješnija Kratka povijest grada Rijeke (od 1998. sedam hrvatskih te englesko i talijansko izdanje), a najraskošnija Crkveno slikarstvo na otoku Krku od 1300. do 1800. (2006.) i Krčka kulturna baština (s Bozanićem i Galo-vićem, 2018.). Svoje priče objavio je u zbirkama Intruder (1999.) i Hrvatska knjiga mrtvih (2002.), a eseje iz svjetske i hrvatske književnosti u knjizi Književni eseji (DHK, Zagreb, 2011.). Na bazi arhivske građe objavio je monografiju književnika Vatroslava Cihlara (DHK, Rijeka, 2014.). Posljednja knjiga mu je Laval Nugent – neokrunjeni kralj Hrvatske (2019.).

IGOR ŽIC

Gabriele D’Annunzio i Rijeka: politika, književnost, sjećanja

D’Annunzio – tada prvorazredna, skandalozno-razvratna, europska književna zvijezda! – tijekom jeseni 1907. prvi je put došao u Rijeku. Odsjeo je u raskošnu hotelu Euro-pa na obali kako bi nazočio izvođenju svoje drame La Nave (Brod), koju je recitirao Feruccio Garavaglia, vodeći talijanski glumac toga vremena. Nakon što je Pjesnik-Ko-mandant zauzeo Rijeku 12. rujna 1919. i tu formirao prvu (art) fašističku državu u povijesti, napravio je od grada svjetski politički problem. Vladimir Nazor je u jednome od svojih najboljih tekstova, dugom eseju Faun i njegov mijeh, opisao jedan od Koman-dantovih govora na Piazza Dante, između Korza i mora. Mora se spomenuti da je Na-zor prevodio D’Annunzija i da je točno znao sve njegove dobre i loše strane kao pisca.

Remek-djelo među novijim knjigama o D’Annunziju nesumnjivo je ona engleske kulturne povjesničarke Lucy Hughes-Hallett: The Pike – Gabriele D’Annunzio – Poet, Seducer & Preacher of War (London, 2013.). Šveđani Magnus Bärtås i Fredrik Ekman,

poslije 7-8 godina rada, objavili su knjigu na švedskome Navjestitelj – Gabriele D’An-nunzio i počeci fašizma (Bebådaren. Gabriele D’Annunzio och fascismens födelse, 2017.). Najbolju političku knjigu o fenomenu Pjesnika-Komandanta napisao je kod nas malo poznati Amerikanac Michael A. Ledeen, pod nazivom Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci (1975.). Kako sam vodio Lucy Hughes Hallett po Rijeci, kako sam u više navrata vodio duge razgovore s Bärtåsom i Ekmanom, a kako sam uređivao Ledeenovu knjigu (koja nikada nije objavljena na hrvatskom!), onda dajem pogled na različite interpretacije do-gađaja. To uključuje i izložbe o D’Annunziju u Trstu i Rijeci te njegov muzej-mauzolej Vittoriale na Lago di Garda.

22

TOMISLAV ŽIGMANOV – diplomirao je filozofiju u Novom Sadu. Živi i radi u Subotici. Glavni je urednik Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrva-ta i časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ. Piše pje-sme, (refleksivnu) prozu, eseje, studije i znanstvene radove iz zavičajne povijesti, kulture i književnosti Hrvata u Vojvodini te filozofijske radove, poglavito iz praktičke filozofije, zatim etike i filozofije religije. Objavio je sedamnaest knjiga, od kojih su neke i nagr(a)đene.

TOMISLAV ŽIGMANOV

Sadržaji sjećanja na Domovinski rat u književnosti Hrvata u Vojvodini

Književnost manjinskih zajednica kao što je ona Hrvata u Vojvodini nije uvijek bila u situacijama biti sposobna da u vlastiti tematski okvir i način njegova zahvaćanja u književnim djelima uvlači i tematiku koja ne isključuje ono što je povezano sa situiran-jem moći u konkretni društveni kontekst i njezinim posljedicama po sudbinu ljudi, os-obito onih koji pripadaju njihovoj zajednici. Napose je to od važnosti što, zbog struk-turalne nejednakosti, moć u svojemu društvenom kontekstu znade imati i negativne posljedice po one koji su u manjinskom položaju, budući da su oni najčešće lišeni iste. Na taj način književnost manjinskih zajednica postaje s jedne strane angažirana bivajući na strani tlačenih, a s druge strane ukazuje na nepravednost kao strukturalni čimbenik koji tvori patnju, nesreću i tragiku među ljudima. U protivnom, njihova se književnost svodi na „liru naivu“. Domovinski rat ostavio je brojne, mahom negativne, posljedice u društvenom životu Hrvata u Vojvodini. O tome se u znanstvenim i publicističkim radnjama pisalo, no i u tim područjima kulture još uvijek izostaju cjeloviti prikazi i svestranija tematiziranja. S druge strane, jedan dio iskustava Hrvata u Vojvodini za vrijeme Domovinskog rata prenijet je i u prostor mjesne hrvatske književnosti, i to one reprezentativne i umjetnički relevantne. Tko je sve pisao i što na ovu temu, gdje su djela objavljena i kada, koje su sadržajne sastavnice književnih djela prikazat će se detaljnije u eseju.

41. Zagrebački književni razgovoriKNJIŽEVNOST I PAMĆENJE

Zagreb, »Klub književnika«, 7.-10. listopada 2020.

Organizator

Društvo hrvatskih književnikaTrg bana Josipa Jelačića 7/I, 10000 Zagreb

Tel.: +385 (0)1 4816931dhk@dhk.hr

Povjerenstvo za Zagrebačke književne razgovore

Dubravko Jelačić Bužimski (predsjednik)Miro GavranJasna Horvat

Mladen MachiedoDino Milinović

Antun PaveškovićCvijeta Pavlović

Voditeljica

Maja Kolman Maksimiljanović

TKO JE TKO?

Na financijskoj potpori zahvaljujemo:

Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba

Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske