2011 - hilp.hr...tako romano guardini pred gotovo šezdeset godina progovara o gle-danju u liturgiji...

Dar gledanjaod 25. prosinca 2011. do 14. siječnja 2012.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn13 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn

živo vrelo2011

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 13God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Vrijednost djelomičnosti

naša tema: Dar gledanja 2 Pogledi vjere u liturgiji Crkve, I. Žižić

Liturgija – iskustvo gledanja Otajstva,A. Crnčević

»Vidi Božje otajstvo«, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:A. Vučković, I. Šaško, Ž. Tanjić,S. Slišković, I. Raguž

Rođenje Gospodinovo

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

u duhu i istini 38 On je Gospodin, Bog naš

(Otpjevni psalam za blagdan Svete Obitelji)

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas(Otpjevni psalam za svetkovinu Sv. Marije Bogorodice)

trenutak: pisma čitatelja 40 Božićna jelka i liturgijski prostor

Lj. Ivančić, Kristovo rođenje, detalj.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 13–2011

PVrijednost djelomičnosti

Pogled i gledanje danas sve snažnija bivaju ranjeni u svojoj spo-sobnosti spoznanja i iskustva. Premda suvremena kultura sli-ke u svojoj površnosti s lakoćom izjednačava ‘vidjeti’ sa spozna-

ti i znati, previđa se da brza izmjena slika lako potiskuje u ‘zaborav’ ono što se nakratko moglo vidjeti i znati. Vezanjem slike uz informa-ciju (pfoto-news) slika gubi svoju prvotnu funkciju gledanje i motre-nja; u novoj zadaći koja joj je povjerena dovoljno ju je vidjeti. Slika je preuzela zadaću riječi, poruke, informacije, ostajući nemoćna pruži-ti iskustvo gledanja. No, po svojoj vlastitosti gledanje je čin, iskustvo, pa se i slike ne povjeravaju našemu pamćenju i misli, nego se utisku-ju u naše osjećanje, gledanje, motrenje, divljenje, u iskustveno-spo-znajne čine.

Kao gesta, čin i iskustvo, gledanje pronalazi mjesto u obrednom ispovijedanju i slavljenju vjere. Otajstvo se povjerava čovjekovu isku-stvu, pa i kroz snagu gledanja. U obrednoj dijalektici uvijek se, me-đutim, s razlogom nameće pitanje: što liturgijski čin daje vidjeti i što se može vidjeti u obrednom slavlju Crkve. Odgovor na to pitanje po-lazi od činjenice da se svaki obredni čin ima razumjeti i oblikovati iz perspektive simboličkoga. Tako je i gledanje simbolički čin. Ono što je dohvatljivo tjelesnim gledanjem, dio je cjeline koja se kontemplira očima vjere. Uprisutnjenje (re-praesentatio) Otajstva po vidljivim i osjetilima iskustvenim činima nije »simboličko« po tome što vidljivo ‘predstavlja’ nevidljivo ili na njega upućuje, nego po tome što ono jest dio koji ne može biti odvojen od cjeline. Budući da vjerničko gleda-nje, rasvijetljeno svjetlom vjere, unutar obrednoga slavlja ide onkraj vidljivoga, nužno se nameću kriteriji liturgijske estetike koja iz per-spektive vidljivosti nevidljivoga i iskustvenosti transcendentnoga ima zadaću oblikovati obredne geste i čine, osobito one koji se u svojoj ko-munikaciji oslanjanju na gledanje. Razmišljati nam je u kojoj mjeri bivamo zahvaćeni iskušenjem da obredne čine oblikujemo u brizi za jasnoću i ‘dovršenost’. Ako je obred jasan sam u sebi i ako je njemu »sve« vidljivo, on prestaje biti nositelj simboličke igre koja zajedni-cu ima uvoditi u iskustvo nad-vidljivoga, onkraj-tjelesnoga. »Simbo-lička ovisnost« liturgijskih čina o otajstvenoj zbilji, trajna je pouka da je gledanje unutar slavlja uvijek »djelomično«, ili »iz dijela«, kako bi se otvorio prostor Cjelini i čežnji za njom. Liturgija nudi puninu u ne-dovršenosti, jasnoću u ograničenosti tjelesnoga gledanja. Biti dionik slavlja znači biti dionik te igre – po motrenju, zrenju i čežnji.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Dar gledanja

OPogledi vjere u liturgiji Crkve

Ivica Žižić

Pogled se u iskustvu svetoga smješta između

vidljivoga i nevidljivoga, u granično područje

između osjetnog gledanja i duhovnog zrenja. Gledanje uranja u

nevidljivo, ali pritom ne napušta osjetnu formu

svojega ozbiljenja. Pogled se ostvaruje u iskustvu

osjetnoga, ali njegov je obzor ono nevidljivo.

Nevidljivo je poput svjetla. Svjetlo se samo po

sebi ne vidi, ali ono daje vidjeti. Tako nevidljivo

zaokružuje vidljivoi omogućuje gledanje.

Otajstvo Božje prisutnosti, kako u povijesti spasenja tako i u li-turgijskoj sadašnjosti Crkve, neprestano budi čovjekovu če-žnju za svetim, potiče na otvorenost Otajstvu, tvori prostor

gledanju u vjeri. To je gledanje u sebi uvijek nosilo iskustvo divljenja i priznanje ljepote koja izvire iz Božjeg očitovanja ljudima. Liturgija živi u zahvalnom slavljenju kontinuiteta Božje epifanije i naše sadaš-njosti. Ona nastavlja gledajući vjerovati. Gledati i vjerovati – kako u povijesti spasenja tako i u sakramentalnoj zbilji Crkve – potvrđuje da se vjera utjelovljuje, da ona živi kao iskustvo otjelovljenog povjerenja koje obuhvaća čitavog čovjeka te da su čovjekovi pogledi, preobraže-ni svjetlom Božje prisutnosti, kadri zagledati se u Božje Otajstvo i iz tog iskustva osvjedočiti se o istinitosti odnosa vjere.

Rastjelovljeno stanje gledanjaU trenutku kada je ljudska civilizacija postigla neslućeni razvoj infor-matičkih sredstava komuniciranja – poglavito onih vizualnih – čini se da imamo mnogo, možda previše toga za vidjeti. No, ipak osjećaj ‘si-romaštva’ pogleda nikada nije bio dramatičniji. Gledanje je doseglo silno brzanje, koje je praćeno s isto tako intenzivnim osjećajem po-vršnosti. Gledanje se poistovjetilo s informiranjem, a informacija sa ‘znanjem’. Znanje je pak potisnulo mudrost zadovoljivši se sa prebira-njem po hrpi činjenica. Naša suvremena zapadnjačka kultura – kon-struirana slikom i najčešće fotografskom slikom obavijena – kao da ne poznaje ‘usporavanje’ ili ‘zaustavljanje’ pogleda. Kulturno stanje pogleda stopljeno je s konzumerizmom koji guta samo ono što je ‘no-vo’ te samo ono što u svojoj novosti može izazvati nekakvu pozornost. Neprijeporno je da sudbinu slike u suvremeno doba vrtloga informa-cija prati sudbina pogleda i čuvstava prepuštenih medijskim, marke-tinškim, političkim manipulacijama... Možda se upravo u božićnom vremenu ponajbolje prepoznaje rastjelovljeno stanje gledanja – gle-danja tek izvanjskog sjaja iznova postaje izvor žudnje, gledanja kao izvora umjetnog zadovoljstva; iluzije pogleda koji kao da se prostire u beskrajne širine, a zapravo biva zarobljen u reflekse žudnje.

3

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201120111320111313201113Odakle provire pogled? Je li on

odraz nas samih ili je utjelovljenje odnosa? Je li gledanje izgubilo svo-ju estetsku istinu i svoju simbolič-ku snagu? Liturgija je mjesto gdje se možda ponajbolje verificira stanje rastjelovljenog pogleda. »Ako se po-mno razmotri psihologija ponašanja u liturgiji, zapazit će se da današnji vjernik velikim dijelom više stvar-no ne gleda, ne shvaća gledajući, ne ‘kontemplira – ne razmatra’, nego pogled usmjerava, nadgleda, utvr-đuje, da on više zapravo ne sluša ne-go prima informacije ili općenito ne sluša nego čita. A s obzirom na dje-lovanje, na živo zajedničko slavlje-nje svetog čina, liturgijski pokret je među prvim stvarima konstatirao da je zajednica prestala biti dionik a postala gledatelj.«

Tako Romano Guardini pred gotovo šezdeset godina progovara o gle-danju u liturgiji koje se povuklo u osobnu refleksiju ili u izvanjsko nad-gle-danje, u odraz samih sebe ili u puko informiranje. Gdje pogled ne susreće, niti je čovjek gledanjem unesen u epifaniju Otajstva, nego njegov pogled biva utomljen u znatiželju infomacija i u blještavilo površina bez dubine, nastupa rastjelovljenje pogleda. U rascijepljenosti tijela od duha – u dra-matičnom napuknuću čovjekova integriteta u modernom dobu – ni vjerni-ci više nisu sposobni duhovno primjećivati očima tijela. U liturgiji je osobi-to vidljiva ta duboka neravnoteža koja je paralizirala čovjekovu simboličku sposobnost gledanja u vjeri. Liturgija je označena ‘zaustavljenim pogledi-ma’ na svojim vlastitim žudnjama i potrebama, na vanjštini bez dubine i na znanju bez cjeline.

Između vidljivoga i nevidljivogaPogled u iskustvu svetoga smješta se između vidljivoga i nevidljivoga. Nje-gov je granični smještaj između osjetnog gledanja i duhovnog zrenja u sebi znakovit: gledanje uranja u nevidljivo a da pritom ne napušta osjetnu for-mu svojega ozbiljenja. Pogled se kreće po obličju osjetnoga, ali njegov je ob-zor ono nevidljivo. Pogled se ustanovljuje u estetskom iskustvu tijela. No, u stvarnosti, gledanje počiva na tlu nevidljivoga. Usporedba sa svjetlom mo-že dobro objasniti sponu vidljivog i nevidljivog u gesti pogleda. Nevidljivo je poput svjetla. Svjetlo se samo po sebi ne vidi, ali se vidi zahvaljujući svje-tlu. Gledanje je moguće samo u okrilju svjetla. Svjetlo je nevidljivo, ali sve-mu pruža vidljivost. Po svjetlu sve biva vidljivo, dobiva boju, formu, život... Tako nevidljivo zaokružuje vidljivo i omogućuje gledanje. Nevidljivo proži-ma gledanje i stoji u temeljima svega vidljivoga.

»Lice Crkve« – otvorena pogleda u Kristov dolazak. Detalj mozaika iz bazilike (kripte) sv. Petra u Rimu, 12. st.

NAŠA TEMA

4

Dar gledanja

Pogled vjere rasvijetljen je slavom Kristova križa.

Zavjetna pločica s grobasv. Petra u Rimu, 6. st.(Fabrica Sancti Petri)

Pogled u liturgiji kreće se u okrilju svjetla Božjeg Otajstva, koje je nevidljivo, ali se daje iskusiti/vidjeti u formi sakramentalnoga svetkovanja Crkve. Samo gledanje uronjeno u Otaj-stvo može doista vidjeti i osjećati ljepotu vidljivoga. Intimistička duhovnost za-pala je u mišljenje da va-lja nadići vidljivo kako bi se stvorilo prostora nutar-njem gledanju nevidljivo-ga. Liturgija pak potvrđuje vidljivo u njegovoj cjelini te shvaća vidljivost simbo-

la kao privilegirano mjesto gledanja u vjeri. Zato liturgija ne traga za inti-mističkim gledanjem, niti za misticizmom pobožnih osjećaja, već utjelov-ljuje gledanje koje se ozbiljuje kao pashalna gesta, kao prijelaz od vidljivog prema nevidljivomu, tj. kao gesta gledanja svih stvari preko dioništva na pogledu Božjem.

Liturgija teži gledanju u vjeri. A vjera vidi u svjetlu Božjeg Otajstva slav-ljenog u liturgiji Crkve. Liturgija svagda teži k pogledu upravljenom Drugo-me, prema pogledu opisanom estetikom cjeline. Obredno gledanje odvraća pogled od sebe i usmjerava ga prema ‘potpuno drugačijem’, unosi ga u sve-to, u svetu povijest i u svetu Prisutnost.

Obred i pogledSve što je bilo vidljivo u Spasitelju prešlo je na sakramente. Tako glasi po-znata izreka pape Lava Velikoga kojom je ovaj veliki teolog obrazlagao sa-kramentalnu vidljivost liturgije. Liturgija je uronjena u vidljivost Božju u Kristu. I zato sve što je vidljivo u liturgiji u odnosu je na Krista. Ako svo-ju vidljivost liturgija crpi iz čina objave kojom je Bog u Sinu postao osjet-no dostupan, ona također s istim dijeli način posredovanja: gledati i sluša-ti, kušati i dodirivati, kretati se i osjećati – sve su to različiti načini kojima liturgija otvara čovjekovo biće prema Božjem Otajstvu. Netko će s pravom reći da je liturgija djelo pet osjetila jer sav je čovjek unesen u iskustvo Bož-je nazočnosti. Liturgija je, dakle, inicijacija u Otajstvo koja se ozbiljuje pu-tem buđenja osjeta na vjeru. Liturgija ponavlja ona ista iskustva koja su kroz povijest spasenja imali ljudi u susretu s Otajstvom Božje prisutnosti. A upravo u povijesti spasenja osjeti – osobito gledanje – uvijek su bili veza-ni uz vjeru. I pogled je dakle pozvan vjerovati jer je upravo u susretu sa Si-novljevim pogledom čovjek pozvan izići iz idolopoklonstva sebeogledanja i ući u zajedništvo s Bogom.

Obred inicira gledanje u svetu povijest gdje je ono uvijek bilo vezano uz zahvalno divljenje Božjoj nazočnosti u djelu stvaranja i otkupljenja, ali i uti-

5

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201120111320111313201113snuto u gestu vjere. Tako će dobrota stvorenja koje Bog gleda sedmi dan – biti povjerena čovjekovom blagdanskom svetkovanju, dioništvu na Bož-jem pogledu prepunom svečane radosti poradi dovršenog djela stvaranja (usp. Post 2, 1-3).

Liturgijsko gledanje živi u napetosti gledanja lica Božjega. Ona je s jed-ne strane dioništvo na Sinovljevu pogledu, a s druge strane žudnja izravnog gledanja lica Očeva. Liturgijsko gledanje je poput Mojsijevog gledanja pro-laska Jahvina (usp. Izl 33, 20-23) ili poput proročkog gledanja Boga kroz zastor njegove slave. Liturgijsko gledanje, konačno, priznaje da »nitko ni-kada nije vidio Boga« (1Iv 4, 12), ali se ono izručuje u vjeri prema Isusovom obećanju da će gledati Boga samo oni koji su čisti srcem (usp. Mt 5, 8). Po-radi toga liturgijsko gledanje nikada nije konačno, nego otvoreno eshatološ-kom pogledu koji će se dogoditi o njegovu slavnom dolasku (usp. 1Iv 3, 2).

Oči vjereOko je svjetiljka tijelu (usp. Mt 6, 22-23), a svjetlom vjere koje provire iz li-turgije čitavo tijelo biva svijetlo. Liturgija ozbiljuje gledanje u vjeri. A ono biva mjestom otvorenosti Božjem Otajstvu, činom preobrazbe naših osje-ta uronjenih u svjetlo svetoga. Gledanje u liturgiji nije znatiželjno razgleda-vanje, niti samodopadno ogledavanje sebe. Gledanje je obuhvaćeno Božjim Otajstvom. Odatle je liturgijski pogled »pun« vjere jer, opisan sakramen-talnom vidljivošću, daje vidjeti Riječ.

Liturgijsko gledanje nije neko nutarnje, intimno snivanje u svijetu po-božnih osjećaja. Stoga, liturgija nije tek sredstvo gledanja, niti jednostav-no »medij« komunikacije tek nekih informacija, još manje »sveti dekor« dobrog osjećanja. Liturgija je prostor iskustva vjere i zato prostor susreta s Onim koji je učinio vidljivim i opipljivim Božje sebedarje.

Božje Otajstvo ne događa se na rubovima našega čovještva, nego upra-vo ondje gdje čovjek gleda, osjeća i živi – posred njegova tijela, pogleda. Gdje vjera gleda i gdje slavlje posreduje vjeru, tu je u igri čovjekova tjelesnost i isti-na njegovih osjetila. Liturgija neprestano ‘vraća’ vjeru u tijelo da bi se dogo-dila kao susret i iskusila u čitavoj svojoj istini. Ta istina – koja je istina Bož-ja i istina čovjekova – povjerena je »očima koje vide« i »ušima koje slušaju« (usp. Mt 13, 16), osjetilima ozdravljenim dodirom Duha. Blaženstvo očiju ko-je vide i ušiju koje slušaju ispunjava se upravo u daru spašenih osjeta, dove-denih do njihove istine da vide u »pticama nebeskim« i »travi poljskoj« obja-vu Kraljevstva (usp. Mt 6, 26.28). Liturgija unosi u to iskreno gledanje koje nadilazi neposredni opažaj, ali se iznutra otvara očevidnosti Kristove prisut-nosti. Ona otklanja žudnju za idolatrijskim posjedovanjem božanskoga, ali se zadobiva u slobodi odnosa povjerenja s Bogom Isusa Krista. Upravo litur-gija pokazuje kako čin vjere prebiva u osjetnom prianjanju. Ona rađa vjeru u pogledima na Otajstvo i zato su oči vjere u liturgiji izvor osvjedočenja koje su među prvima potvrdili apostoli: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Živo-tu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješću-jemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama.« (1Iv 1-4)

NAŠA TEMA

6

Dar gledanja

OLiturgija – iskustvo gledanja OtajstvaSlaviti u otvorenosti daru novoga gledanja

Ante Crnčević

Kada je riječ o vizulanom iskustvu u liturgiji, bliži

smo istini ako kažemo da liturgija daje drukčije gle-dati na sveukupnu zbilju i život, nego što omogu-

ćuje vidjeti ili vizualno iskusiti sâmo otajstvo.

Biti obogaćen liturgijom i njezinom otajstveno-

šću znači primiti snagu preobraženoga pogleda:

‘kako’ promatramo svijet i ljude nakon udioništva u

liturgijskome slavlju, osli-kava i svjedoči ‘što’ smo

vidjeli unutar slavlja.

Otajstvo i gledanje na prvi mah se čine dvama međusobno ne-pomirljivim zbiljama. Otajstvo (mysterion) jest u neizrecivosti. Grčki glagol myo, iz kojega je izvedena riječ ‘mysterion’, govo-

ri ponajprije o nijemosti i zatvorenosti usana. Pred otajstvenim čovjek ostaje nijem, nemoćan izustiti riječ. No, otajstveno je i u nevidljivo-sti. Otajstveno je nedostupno pogledu, nedodirno i neobuhvatno po-gledom. Ono se ‘otkriva’ kontemplacijom, mistikom, poniranjem u na-dosjetni i »nadvidljivi« svijet. U takvome pristupu, vlastitom mnogim predkršćanskim kultnim praksama, obredno – koje nužno uključuje pojavno, izvanjsko, osjetno, tjelesno – služi za premošćenje neiskustve-nosti svetoga. Obred u takvoj religioznosti marno čuva i štuje nevidlji-vost i nedostupnost svetoga; obredom se naglašava da je sveto onkraj vidljivoga pa ‘mjesto’ gdje prebiva božanstvo (vrh brda, hram) ostaje »mjesto skrivenosti«, mjesto kojemu se ne pristupa i koje se ne smije oskvrnuti pogledom. Obred je, dakle, liminalno iskustvo, iskustvo pra-ga preko kojega čovjek ne može stupiti i ujedno ostati u svijetu.

Kršćanstvo, izraslo iz Božjega objavljenja, obznanjenja i očitova-nja ljudima, mijenja drevnu paradigmu kulta. Po otajstvu utjelovlje-nja i prihvaćanja čovještva stvoren je novi odnos čovjeka i Boga. Bog se sam daruje, sam stupa s ove strane praga nevidljivosti. On se u-pri-sutnio i u-vremenio. Snagom toga otajstvenog događaja kult i obred zadobili su novu vrijednost i novi smisao. Liturgija Crkve trajno pre-nosi iskustvo Božje darovanosti i blizine; ona je Božje katabatsko upri-sutnjenje te se uvijek nudi kao dar i mjesto spasenja. Ona je dar kao što je i Božja objava dar. Liturgijska je obrednost zato podložna obli-kovnosti odozgor: Božji Duh nije tek nadahnitelj koji odozgor rasvjet-ljava smisao i značenje obrednih forma, nego je sam obred oblikovan kao iskustvo Božjega silaska i darivanja spasenja. Obred, dakle, ni-je naš prodor u svijet transcendentnoga i božanskoga, nego prije sve-ga vjerničko otvaranje Božjem dolasku. Razumijevajući na taj način ulogu obrednoga u slavljenju vjere nužno se spoznaje da ono što je u obredu vidljivo ne služi tek ‘gledanju’ otajstva. Premda se obred služi svim čovjekovim osjetilnim moćima, obredno iskustvo nadilazi osjet-no. Kristovo utjelovljenje nije uklanjanje praga ili zastora, nego dar prijelaza onkraj, dar zajedništva koje je bilo zapriječeno.

7

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201120111320111313201113

Obredno slavlje uvijek nosi liminalno iskustvo, iskustvo praga preko kojega čovjek ne može stupiti i ujedno ostati u svijetu. Obredno gledanje zato ne nudi puninu i jasnoću viđenja.

Zato na početku razmišljanja o odnosu vizualnosti obre-da i vizualnog iskustva otajstva, valja nam se zaustaviti nad dva pitanja: što liturgija daje vidjeti te što čovjek želi vidje-ti unutar obrednoga doživljavanja i izražavanja vjere. Ne-rijetko se uočava nepomirenost između onoga što liturgija nudi i onoga što se liturgijom želi »postići« ili ostvariti. Za-boravom onoga što liturgija nudi i zanemarivanjem prven-stva dara odozgor lako se upada u iskušenje preoblikovanja liturgije u ono što se iz naše perspektive želi vidjeti, doži-vjeti, pokazati, izraziti ili ostvariti. Tako obred postaje mje-sto projekcije našega ‘viđenja’ i zamišljanja spasenja i Božje blizine, odnosno, pokušaj oblikovanja toga zamišljaja. Takav obrat zamjetljiv je u svim segmentima obrednosti: u obred-nim gestama, u govoru, u ‘slobodi’ preformuliranja i ‘pojed-nostavljivanja’ molitvenih obrazaca, u unošenju novih eleme-nata koji bi, navodno, trebali jasnije i izražajnije iskazati naša molitvena stanja i želje, u liturgijskoj arhitekturi, glazbi, umjet-nosti… Liturgija je dijalog započet odozgor, communio koja izra-sta iz Božjega darivanja. Prihvaćajući dar Kristove prisutnosti u li-turgiji, koja se događa na razini simbola, Crkva ne oblikuje liturgiju kao vjernički »put« do otajstvenoga, nego se otvara Otajstvu koje se uprisutnjuje i ucjepljuje u obredno iskustvo zajednice; drugim riječima, otajstvenu se zbilja ne ‘ostvaruje’ preko obreda, nego se ona sama ‘da-ruje’ unutar obrednosti (G. Bonaccorso). Vidljivost i osjetilna iskustvenost obrednosti nisu, stoga, tek vizualna ili dramatska deskripcija otajstva, oblik njegova »predočavanja«; obred je iskustvo u koju se otajstveno ucjepljuje, darujući se i povjeravajući obredu.

Kada je riječ o vizulanom iskustvu u liturgiji, bliži smo istini ako kažemo da liturgija daje drukčije gledati na sveukupnu zbilju i život, nego što omo-gućuje vidjeti ili vizualno iskusiti sâmo otajstvo. Biti obogaćen liturgijom i njezinom otajstvenošću znači primiti snagu preobraženoga pogleda: kako gledamo nakon udioništva u liturgijskome slavlju, oslikava što smo ‘vidje-li’ unutar slavlja.

Liturgija i ‘djelomičnost’ gledanjaNevidljivo je poput svjetla: svjetlo se ne vidi, ali ono daje vidjeti. Ta dijalek-tika svjetla jasno je razjašnjena i liturgiji prispodobljena u članku I. Žižića. No, valja također nadodati da svako naše gledanje pruža tek djelomičnost viđenja. Nitko ne vidi svijet premda je sav svijet podložan vizualnoj spo-znaji. Svijet se vidi tek u djelićima i segmentima svoje pojavnosti. Stoga su gledanje i ne-viđenje estetička igra između dijela i cjeline, između viđeno-ga i još neotkrivenoga (Bonaccorso). Kao što se u gledanju dijela može mo-triti cjelina, tako se i u vidljivome može kontemplirati i motriti nevidljivo. Kontemplacija je ponajprije motrenje koje polazi od onoga što se vidi (gla-gol contemplare izvorno je bio vezan uz »augure« koji su motreći na nebu let ptica proricali budućnost). Ono što je u liturgiji vidljivo, uvijek je simbo-lička stvarnost, zbilja koja je dio cjeline, dio koji uprisutnjuje i daje ‘vidje-

blizine, odnosno, pokušaj oblikovanja toga zamišljaja. Takav obrat zamjetljiv je u svim segmentima obrednosti: u obred-nim gestama, u govoru, u ‘slobodi’ preformuliranja i ‘pojed-nostavljivanja’ molitvenih obrazaca, u unošenju novih eleme-nata koji bi, navodno, trebali jasnije i izražajnije iskazati naša molitvena stanja i želje, u liturgijskoj arhitekturi, glazbi, umjet-

koja izra-sta iz Božjega darivanja. Prihvaćajući dar Kristove prisutnosti u li-turgiji, koja se događa na razini simbola, Crkva ne oblikuje liturgiju kao vjernički »put« do otajstvenoga, nego se otvara Otajstvu koje se

NAŠA TEMA

8

Dar gledanja

ti’ cjelinu. Uprisutnjenje (re-praesentatio) Otajstva po vidljivim i osjetilima iskustvenim činima nije dakle »simboličko« po tome što vidljivo ‘predstav-lja’ nevidljivo ili na njega upućuje, nego po tome što ono jest dio koji ne mo-že biti odvojen od cjeline. Kad apostol Pavao kaže da je u zemaljskoj zbilji »djelomično naše spoznanje i djelomično prorokovanje« (1Kor 13, 9), valja pojasniti da u izvornom tekstu nije naglasak na »djelomičnosti« spoznanja, nego na »spoznanju iz dijela« ili »po dijelu« (grč. ek mérous; lat. ex parte). Analogno tom spoznanju, i naše je gledanje uvijek ex parte, iz dijela koji se daje našemu oku, ali time nije zanijekana cjelina. Liturgija, kao simbolički čin, u svojoj vizualnosti ex parte ne može biti svedena na obrednu pars koja je okom zamjetljiva. Onomu što ostvaruje visio sensitiva, liturgija simbolič-kom igrom dijela i cjeline uvijek pridružuje(!) ono što filozofija naziva visio imaginativa. Simbolička igra ne dopušta da nevidljivo ostane u sferi imagi-nacije; ono se ponazočuje i nudi u iskustvenosti vizualnoga. Vidljivo, dakle, nije znak nevidljivoga, nego njegov zamjetljivi dio. No, simbolička komuni-kacija liturgijskih čina podsjeća nas kako nije dostatno reći da se od vidlji-voga dolazi do nevidljivoga; nužno je također reći da se nevidljivo ‘očituje’ i u-prisutnjuje u vidljivome. Time vidljivo i obredno stječu nove estetičke i vrijednosne dimenzije.

Kao što obredni izričaj slavlja ima sim-boličku vrijednost i snagu, tako i ono što je povjereno gledanju ima sin-estetičku zadaću (Bonaccorso): vi-zualno se po obrednoj igri ima združiti sa svim drugim iskustvima – slu-šanjem, dodirom, okusom, mirisom. Estetika se nužno i neizbježno tiče cjeline. Zato sklad obrednoga događanja zahtijeva sinestetičko kontekstua-liziranje i ‘harmoniziranje’ svih iskustvenih moći. Liturgijska je estetika nuž-no sinestetička (L. Girardi), pa prenaglašavanje samo jednoga od iskustava (npr. slušanja ili gledanja), kao i zanemarivanje nekoga od kodova iskustve-nosti, narušava cjelinu darovane otajstvene zbilje.

Konačno, po dinamici simboličke komunikacije te po igri dijela i cjeline, gledanje u obrednoj igri otvara prostor kontemplaciji. Riječ je o kontemplaci-ji koja nije shvaćena tek kao motrenje nevidljivoga s osloncem i polazištem u osjetnome i iskustvenome; kontemplacija je gledanje sebe u okrilju nevidlji-voga, vječnoga, u njegovu spasenjskom dinamizmu koji zahvaća i preobraža-va svijet. Tako gledanje unutar obredne dinamike pruža iskustvo spašenosti, udioništva u božanskom životu koji se uprisutnjuje i zbiva u našoj zbilji.

Obredna igra vidljivoga i nevidljivogaMnogi su elementi koji u obrednoj sinestetičkoj igri liturgije daju prvenstvo gledanju. Tradicija pokazuje da je Crkva bila vrlo pažljiva i oprezna pre-ma vizualnom iskustvu otajstva, pa je otajstva vjere pristupnicima otkriva-la postupno, usporedno s njihovim rastom u vjeri. Katekumeni stoga nisu mogli sudjelovati na slavljenju otajstva euharistije, nego samo na navješta-ju Riječi, a otajstva su im razlagana tek nakon sakramentalnoga iskustva. Dva različita idejna pristupa iskustvenosti otajstva oblikovala su kroz sto-ljeća, pojednostavnjeno govoreći, dvije (naizgled) različite obredne paradi-gme slavlja: dok je za gledanje i motrenje na Istoku potrebno skriti i čuva-ti izvan pogleda, Zapad zahtijeva nužnost otkrivanja i vidljivosti. Ikonostas

9


U obrednoj igri vidljivogai nevidljivoga liturgija ne teži sve »izvući na vidjelo«, nego slavitelje unijeti u okrilje božanskoga pogleda.

koji u bizantskim crkvama dijeli prostor zajednice od oltarnoga prostora, kao i vela templi, koja se na Zapadu susreću sve do kraja srednjega vijeka (ili pak jubé, koji u francuskim crkvama nalazimo u 16. st.), dobar su poka-zatelj obredni igre vidljivoga i nevidljivoga. Riječ je o prostornim i arhitek-tonskim elementima koji nemaju prvu zadaću skriti nego pozvati na kon-templiranje i poniranje u ‘motrenje’ otajstva.

Skolastička teologija, tragajući za svim što se o Bogu može reći (katafa-tički pristup), stvarala je okvir obrednosti koja je davala sve veću važnost gledanju. Liturgija je vjernike trebala privući onim što se vidi; podizanje i gledanje hostije postaje središnjim »motivom« slavlja euharistije i komu-nikacije s otajstvom. Vrijeme baroka još će više naglasiti vizualnu dimenzi-ju obreda i obrednoga prostora, uvelike reducirajući druge iskustvene oblike doživljavanja otajstva. Sjaj i blještavilo prostora bili su njegovani sa svoje-šću da je gledanje i kontempliranje najuzvišeniji način udioništva u otajstvu. Gledanje hostije i klanjanje pred Presvetim imat će veću važnost od samoga slavljenja euharistije i pričesti.

Kroz liturgijsku obnovu dvadesetoga stoljeća dogodili su se značajni po-maci i obrati u obrednom oblikovanju slavlja te u odnosu zajednice prema otajstvu. Pogrješno bi bilo tvrditi da se liturgijskom obnovom htjelo »sve izvući na vidjelo«, razotkriti i ‘dati’ ljudskom gledanju. Kanilo se vratiti si-nestetičku dimenziju obrednom iskustvu kako bi gledanje, slušanje, kreta-nje, kušanje i mirisanje zajedno i na jasniji način utirali put prema cjelini iskustva. No, površna razumijevanja obnove u mnogim su slučajevima osi-romašila obredno iskustvo i samu obrednu formu, nerijetko shvaćenu kao zamjetljivi izričaj ili vizualnu predstavu misli ili ideje o otajstvu koje se sla-vi. Vraćanjem oltara u prostorno središte može se činiti da se »nadišla« skrivenost ili ‘vizualna zapriječenost’ otajstva te stvorila mogućnost za veće sudjelovanje zajednice. No, da bismo govorili o istinitosti gledanja u litur-giji Crkve, potrebno je puno više od ‘otkrivanja’ obrednih čina i od okreta-nja svećenika prema puku.

Kroz zadnja desetljeća zamjećuje se da je vizualna dimenzija slavljenja otajstva katkada zaustavljena na visio sensitiva; ponegdje se ne odolijeva iskušenju da se i ono što pripada »gledanju iz vjere« svede i obredno ‘ma-terijalizira’ kroz neki oblik očevidnosti. Katkada se čini da se nemogućnost poniranja u otajstveno nadoknađuje i nadomješta nastojanjem oko vizuali-zacije otajstvenoga. Obnoviteljska želja da se liturgijski čini odlikuju jedno-stavnošću (nobilis simblicitas) ponegdje se urušila u običnost i banalnost, a težnja da obredi u svojoj vidljivosti budu razgovijetni (perspicui) nerijetko je zastala u nedorečenosti i nebrizi za obrednu sin-estetiku. Kao što se ne-koć u alegorističkom pristupu slavljenje otajstva koje se uprisutnjuje sve-lo na »obredno pripovijedanje povijesti« Kristova otkupiteljskog djela (N. Michell), tako se u današnjoj liturgijskoj praksi zamjećuju pokušaji obred-ne vizualizacije vlastitih molitvenih i slavljeničkih izričaja, ili se pak litur-gijska obrednost »vizualno prilagođava« potrebama nutarnjih i tragajućih stanja zajednice. Time se zaboravljava da liturgija nije sredstvo slavljenja, nego »okvir« u kojemu se Crkva otvara Daru i povjerava spasenjskom di-namizmu Otajstva.

NAŠA TEMA

10

Dar gledanja

Euharistija između »prilikâ« i nevidljivostiOblikovana na načelima obredne simboličke komunikacije, liturgija omogu-ćuje repraesentatio in actu, uprisutnjenje koje se daruje kao čin i događa-nje. Sve oblike Kristove prisutnosti u liturgiji (usp. SC, 7) valja promatrati kao praesentia in actu; Kristova prisutnost u liturgiji nije statičke nego dina-mičke naravi. Obredno gledanje nije zaustavljanje pokreta i pogleda na ono-mu što se vidi, nego poniranje u ono što se zamjećuje očima vjere. Crkveni oci ustrajno opominju kako je potrebno od »osjetnoga gledanja« prijeći na »gle-danje otajstva«. Zato rado rabe slike ‘očiju vjere’ ili ‘očiju srca’. Uvodeći no-vokrštenike u »svete tajne« slavlja sakramenata inicijacije sveti Ambrozije pojašnjava novokrštenikov pristup oltaru: »Ono što je tjelesno vidio si očima tijela (corporalibus oculis), ali ono što pripada otajstvenom, to još nisi mo-gao vidjeti očima srca (cordis oculis).« (De sacramentis, III, 2) Čovjekovu je gledanju potrebno svjetlo vjere koje rasvjetljava vid, kako bi mogao ‘motiri-ti’ zbilju otajstva. S tim premisama valja razmišljati nad svim vizualnim ele-mentima i činima u liturgiji, a na osobit način nad »obrednim trenutcima« u kojima dinamika slavlja iskustvo otajstva povjerava gledanju.

Među trenutcima u kojima se u slavlju euharistije komunikacija s otaj-stvom Krista povjerava vizualnom kôdu, zacijelo je najizražajniji čin podiza-nja hostije i kaleža nakon riječi ustanovljenja euharistije. Geste podizanja i pokazivanja hostije i kaleža nekoć su bile toliko naglašene da je taj dio slav-lja dobio naziv »podizanje« te postao središtem čitavoga slavlja. Da bismo ra-zumjeli govor te geste, korisno je osvrnuti se na povijesne okolnosti njezinog uvođenja u liturgijsku obrednost.

Pojavak geste podizanja hostije, na početku 13. st., neki autori (E. Du-moutet, J. A. Jungmann) tumače u kontekstu cvjetanja euharistijske pobož-nosti, pri čemu se »gledanje« razvilo kao zasebni oblik pobožnosti i kul-ta. Drugi pak, kao G. Grant, skloniji su mišljenju da je podizanje uvedeno iz doktrinarnih razloga, s ciljem da bi se vjernike ‘obredno poučilo’ o stvarnoj i istinskoj prisutnosti u euharistiji te da bi se i na taj način čistoća vjere čuva-la od krivih učenja koja su se širila među živim raspravama o euharistiji još od 9. stoljeća. Koji god od spomenutih razloga bio povijesno jasnije potvr-đen, čini se da ti razlozi ne mogu biti odvojeni. Gledanje i motrenje obredni su elementi koje franačka i germanska kultura unose u velikoj mjeri u rim-sku liturgiju nakon njezina prjelaska u one krajeve. Središnje riječi euhari-stijske molitve – riječi epikleze i Gospodinove riječi ustanovljenja – bivaju praćene anamnetičkom dramatikom gestâ, pa se u svakoj gesti čita značenje spomena na neku ‘gestu’ Kristova vazmenog otajstva. U takvom je pristupu, nerijetko izgubljenom u alegorijskim tumačenjima, bila lako zasjenjena ‘cje-lina’ euharistijskoga spomena pa se pozornost i pobožnost vjernika vezala samo uz neke uočljivije obredne elemente. Podizanje hostije biva naglašeno i interpretirano kao Isusovo podignuće na križ. Kako bi se izbjegla kriva tu-mačenja Kristove euharistijske prisutnosti te naglasio ‘trenutak’ pretvorbe, pojedini pastiri opominju svećenike da hostiju na početku (kod riječi »uze kruh«) drže u visini grudi te da je tek nakon riječi »Ovo je tijelo moje…« po-dignu iznad glave kako bi je svi mogli vidjeti (već u to doba svećenik je u misi leđima okrenut narodu). Pozornost vjernika biva usmjerena na prepoznava-

Podizanje hostijeu slavlju euharistije, nekoć

uvjetovano željom za gledanjem i priznavanjem

Kristove prisutnostiu »prilici« kruha, ne bi smjelo

narušiti sinestetičku igru mnogoobličnosti obrednoga

iskustva. Ostaje uvijek ključno pitanje vjere i liturgijske

estetike: Što se u podizanju hostije povjerava

našemu gledanju?

NAŠA TEMA

Euharistija između »prilikâ« i nevidljivostiOblikovana na načelima obredne simboličke komunikacije, liturgija omogu-ćuje repraesentatio in actu, nje. Sve oblike Kristove prisutnosti u liturgiji (usp. kao praesentia in actumičke naravi. Obredno gledanje nije zaustavljanje pokreta i pogleda na ono-mu što se vidi, nego poniranje u ono što se zamjećuje očima vjere. Crkveni oci ustrajno opominju kako je potrebno od »osjetnoga gledanja« prijeći na »gle-danje otajstva«. Zato rado rabe slike ‘očiju vjere’ ili ‘očiju srca’. Uvodeći no-vokrštenike u »svete tajne« slavlja sakramenata inicijacije sveti Ambrozije pojašnjava novokrštenikov pristup oltaru: »Ono što je tjelesno vidio si očima tijela (gao vidjeti očima srca (gledanju potrebno svjetlo vjere koje rasvjetljava vid, kako bi mogao ‘motiri-ti’ zbilju otajstva. S tim premisama valja razmišljati nad svim vizualnim ele-mentima i činima u liturgiji, a na osobit način nad »obrednim trenutcima« u kojima dinamika slavlja iskustvo otajstva povjerava gledanju.

Među trenutcima u kojima se u slavlju euharistije komunikacija s otaj-

11

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201120111320111313201113nje i motrenje Krista u prilici kruha. Gesti podizanja daje se poduže vrijeme koje biva prepoznato kao trenutak gledanja i klanjanja, a vrijeme provede-no u tom »svetom gledanju« biva doživljavano i tumačeno kao ‘lijek’ protiv iznenadne smrti i sljepoće. Zvonom se opominje na trenutak podizanja, a u Francuskoj i Engleskoj se u pozadini razastire crno platno kako bi se hostija jasnije vidjela… Gestu podizanje hostije i prateće pojave možemo pratiti od 11. stoljeća, zajedno sa širenjem duhovnosti clunyjevske reforme, a puni za-mah doživljavaju od početka 13. st. Da je gesta podizanja stavljala naglasak na gledanje Kristova tijela, pokazuje i činjenica da se u to doba još ne spomi-nje podizanje kaleža. Ta će se gesta postupno uvoditi, a puno odobrenje do-bit će tek s posttridentskim misalom pape Pija V. (1570.)

Vjerničko motrenje euharistijskih prilika uvijek je gledanje kroz veo, kako ispovijeda himan Adoro te devote: »Isuse, kog sad mi krije veo taj«, ili, u vjer-nijem prijevodu: »Isuse, kog sad pod velom motrim« (quem velatum nunc aspicio). To je gledanje koje uvijek smjera prema otkrivenosti: »daj da otkri-to ti lice ugledam« (ut te revelata cernens facie) te »budem blažen u gledanju tvoje slave« (visu sim beatus tuae gloria). Hrvatski prijevod himna zanema-rio je konačnu žudnju: visio beatifica, gledanje božanske slave.

U ovoj igri između skrivenoga i otkrivenoga (velatum – revelatum) stoji sva simbolička dinamika slavlja. Čini i geste, kao i svi drugi elementi koji u li-turgiji uključuju vizualnost (kao npr. svečano nošenje evanđelistara), nema-ju za svrhu učiniti očevidnom otajstvenu zbilju, nego omogućiti gledanje iz vjere, u svjetlu Božjega Duha koji je virtus svakoga liturgijskoga slavlja. Za-nemari li se ova simbolička igra vizualnog, sve zastaje u dimenziji ovostrano-sti koja ne ostavlja prostor estetici otajstvenoga. Liturgijska umjetnost mo-že svojim »vizualnim realizmom« biti toliko »jasna« da se čini kako »otkriva sve«; no, takva ‘vizualizacija’ postaje zastorom koji priječi gledanje onkraj iskustva tjelesnoga gledanja. Isto je i s glazbom i slušanjem: ako glazba u li-turgiji stvara takvu ugodu i »užitak savršenstva« da ne budi žudnju za Dru-gim i drukčijim, ona je ostala u granicama vlastite estetike te biva nemoćna uvoditi u otajstveno.

Ako ljudski duh za mjesto susreta s Bogom radije bira tamu nego svje-tlo, tada je jasno da i vizualni elementi liturgijske obrednosti moraju pri-hvatiti »nedovršenost gledanja«, čežnju, koju duhovnost naziva cognitio (visio) vespertina – spoznanje i gledanje u polutami večeri. To je gledanje koje trajno žudi za jasnoćom zore i svitanja (cognitio matutina), ali ona ne pripada iskustvu ovoga svijeta. Vidjeti Boga znači nikada ne prestati žudjeti za njim (Grgur Nisenski). Kao što riječ i tišina stoje u dijalogu i međusobno se pročišćuju i obogaćuju, tako i igra svjetla i tame, otkrivenosti i skriveno-sti, daju vidjeti više no što to može sâmo svjetlo. Liturgija je mjesto objave i gledanja otajstva. No, gledanje je tek jedan ‘vidik’ iskustvenosti. Ono ne na-domješta slušanje, razmatranje, povjeravanje neizrecivom i nevidljivom… Gledanje ostavlja prostor drugim iskustvima i zajedno s njima sinestetički uvodi u iskustvo darivanja spasenja. Liturgiji i njezinoj estetici više prista-je slika gledanja kroz odškrinuta vrata, negoli gledanja u blještavoj dvora-ni. Osjetljivost za tu igru gledanja i čežnje daje ljepotu kršćanskome slavlje-nju otajstava vjere.

NAŠA TEMA

12

Dar gledanja

P»Vidi Božje otajstvo«Božićno gledanje molitvom Crkve

Ivan Šaško

Liturgijski obrasci božićnoga vremena

snažno su prožeti ele-mentima vizualnoga

iskustva, dok su audi-tivni elementi gotovo u

potpunosti odsutni. U raščlambi tih liturgijskih

fi gura zamjetljiva je uče-stalost glagola ‘vidjeti’.

Spomenimo tek neke sintagme iz pričesnih

antifona na svetkovinu Gospodinova rođenja: »vidjesmo slavu njego-vu«, »svi krajevi svijeta

vidješe spasenje Boga našega«; »vidjeli smo

zvijezdu njegovu«, kao i ulaznu pjesmu: »narod

koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku«.

Premda je nemoguće liturgijsku sadržajnost i doživljajnost po-dijeliti na dohvate pojedinim osjetilima, ipak bismo smjeli ustvrditi da je u liturgijskoj godini, u ciklusu Bogoočitovanja,

tijekom došašća snažnije istaknut sluh, slušanje i osluškivanje, dok su u božićnome vremenu nešto prisutniji vid, gledanje i očitovanje. Ili je možda bolje reći da se u došašću osluškuje rađanje svjetla, dola-ženje i rađanje Riječi, a u Božiću naglašava očitovanje svjetla i dola-zak, rođenost Riječi i Svjetla. Isključivost, dakle, nije dobrodošla, ali uočavanje naglasaka itekako je potrebno, jer niti jedno vrijeme slav-lja nije neobilježeno, nedorečeno, bez okusa ili bezbojno.

Malo dublje ulaženje u molitveni duh i zbližavanje sa značenjem molitava u proslavi otajstva Kristova rođenja brzo otkrivaju koliko je snažan poziv, ostvarivanje i očekivanje prerečeno u vizualni kod. Zbog toga je primjereno reći da, kolikogod bio prisutan zvuk, biblij-sko-liturgijsko ozračje Božića vrvi izražajima gledanja.

Već prva antifona, ulazna pjesma Mise bdjenja, donosi baš ta-kav izrijek: »Danas ćete znati da doista dolazi Gospodin, da vas spa-si, a sutra ćete vidjeti njegovu slavu.« Zbornom molitvom iste mi-se, eshatološkim nabojem, moli se: »Sada ga s radošću primamo kao Otkupitelja: daj da ga bez straha ugledamo kao Suca.« Zanimljiv je izričaj koji u molitvi nad prinosima nije dovoljno osjetljivo preveden na hrvatski, a to je »pokazivanje počela našega otkupljenja« (osten-dis principium nostrae redemptionis) u slavlju. Pričesna se pjesma oslanja na Izaijin tekst, povezujući objavu slave i tjelesno gledanje: »Otkrit će se slava Gospodnja, i svako će tijelo vidjeti spasenje Boga našega.« Vidi se da je već prvi obrazac Božićne mise sav prožet vizu-alnim, dok auditivni elementi gotovo nisu prisutni.

Nosivo pojmovlje i odstupanja prijevodaa) Izravni pojmoviKoji su nosivi pojmovi toga vizualnoga ključa? Preduhitrujući neke za-ključke koji slijede iz daljnjega produbljivanja primjećujem da je za ovu raščlambu zanimljiv ponajprije glagol vidjeti. Osim već spomenu-tih mjesta ističem tri pričesne pjesme: Mise polnoćke, danje mise Boži-ća i Bogojavljenja: »vidjesmo slavu njegovu«, »svi krajevi svijeta vidje-še spasenje Boga našega«; »vidjeli smo zvijezdu njegovu«, kao i ulaznu pjesmu: »narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku«. Kao što je vidljivo, to su neznatno modificirani navodi iz Biblije, odnosno čitanja, što ujedno govori da je biblijski govor vrelo za liturgijske molitve, svje-dočeći u biblijskim tekstovima istu snagu vizualnoga ključa čitanja.

13

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201120111320111313201113S glagolom videre povezan je pridjev visibilis. Najbolji primjer snage

toga pridjeva nalazi se u božićnim predslovljima. U prvome se nalazi slje-deći tekst na latinskome: »dum visibiliter Deum cognoscimus, per hunc in invisibilium amorem rapiamur«, što na hrvatski treba prevesti u sljedeće-mu smislu: »dok na vidljiv način spoznajemo Boga, po tome ulazimo, za-hvaćeni smo u ljubav nevidljivoga«. Taj je tekst teško prevesti, ali sadaš-nji prijevod nedvojbeno treba biti promijenjen. Nešto se slično dogodilo i u drugome predslovlju Rođenja Gospodinova. Tamo piše: »invisibilis in suis, visibilis in nostris apparuit«, što je na hrvatski prerečeno kao: »on je sakrio svoje božanstvo i pojavio se u obličju čovjeka«. Trebalo bi na neki način sa-čuvati kontrast, antitezu vidljivo-nevidljivo, na primjer na sljedeći način: »on se pojavio nevidljiv u svome božanstvu, a vidljiv u našoj ljudskosti«.

Ta je ideja vidljivosti ostala sačuvana u Rimskome kanonu, gdje se na Bogojavljenje moli: »kada se tvoj jedinorođeni Sin s tobom vječan u tvojoj slavi, vidljivo i stvarno pojavio u našem tijelu kao čovjek«, ali je u latinsko-me to isto snažnije rečeno: »pojavio se u istini našega tijela tjelesno vidlji-vo« (in veritate carnis nostrae visibiliter corporalis apparuit).

b) Neizravni pojmoviZanimljivo je da se u molitvama ne nalazi niz glagola vezan uz glagol ‘spec-to’, (adspectare; prospectare; respectare; inspectare; conspectare), pa čak ni srodni glagoli: adspicere prospicere; respicere; conspicere; circumspice-re, premda je među njima često zastupljena riječ conspectus, koju prevodi-mo u smislu: ‘pred tobom’, ‘pred tvojim licem’, misleći na Boga, odnosno Kri-sta. Slično je i s glagolima: ‘speculari’, ‘considerare’, ‘contueri’ i sl. Budući da je riječ o glagolu koji obuhvaća značenja obdržavanja, poštivanja, služenja, ne nailazimo izravno niti na glagol ‘observare’. No, zanimljiv je svakako gla-gol ‘contemplare’ i snažna zborna molitva na Bogojavljenje koja u hrvatsko-me prijevodu glasi: »Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju svoje nebeske slave«. I ovdje su važne nijanse u izrazu »iz vjere« (»ex fide cognovimus«) i »contemplatio species celsitudinis«. U tome je smislu puno pojmova koji se odnose na shvaćanje, prepoznavanje zapravo pripadno kodu gledanja, primjećivanja, pojavljivanja.

Najzanimljiviji među njima svakako je apparere. Na drugu nedjelju po Boži-ću zborna molitva glasi: »Ispuni čitav svijet svojom slavom i jasno se očituj svim narodima.« U tome je prijevodu nestala istančanost: »per tui luminis clarita-tem« (po jasnoći tvoga svjetla). Na Bogojavljenje u popričesnoj molitiv molimo molitvu koju bi na hrvatskom trebalo temeljito preraditi: »daj da ga (primljeno otajstvo) promatramo čistim pogledom«, jer je nestao glagol pojaviti se, a u la-tinskome stoji: »ut semper in mentibus nostris tuae appareat stella iustitiae et noster in tua sit confessione thesaurus« (doslovnije: »da se u našim srcima uvi-jek pojavi zvijezda tvoje pravednosti i naše blago bude u ispovijedanju tebe«). Isti se glagol nalazi u molitvi nad prinosima na Bogojavljenje (u novome izdanju Misala): »Primi naše darove, Gospodine, za pojavak tvoga jedinorođenoga Si-na…« Zanimljivo je odstupanje našega prijevoda od izvornika i u zbornoj molitvi ponedjeljka nakon Bogojavljenja, pri čemu je nestao glagol apparere, ali i sinta-gma »splendor veritatis in nobis apparuit« (»pojavio se u nama sjaj istine«).

Vidješe zvijezdu njegovu te dođoše i pokloniše se.(Psaltir iz opatije u Engelber-gu, Švicarska, 1330.)

NAŠA TEMA

14

Dar gledanja

Evo još nekoliko molitava koje sadrže rječnik pojavka i pojavljivanja. U zbornoj utorka Božićnoga vremena: »Bože, tvoj se Jedinorođenac pojavio u našemu tijelu«. Prijevod bi trebao odgovarati izrazu: »in substantia no-strae carnis apparuit«. Sličan izraz nalazimo u predslovlju Bogojavljenja: »kad se on pojavio u našem smrtnom tijelu« (»in substantia nostrae mor-talitatis apparuit«). Više bi pozornosti trebalo posvetiti toj važnoj distink-ciji staroga latinskoga teksta koji vrjednuje pojam supstancije. Valja reći da taj glagol nije isključivo vezan uz otajstvo Utjelovljenja, jer ga nalazimo i u govoru o Uskrsnuću, što samo pojačava stvarno značenje otajstva Božića.

U širemu terminološkom okviru vrijedno je zapaziti glagol ostendere (pokazivati) koji je također u nizu glagola koji upućuju na vizualni ključ. Već smo spomenuli pokazivanje »počela našega otkupljenja«, a slično je i s pokazivanjem puta istine (usp. molitva nad prinosima Druge nedjelje po Božiću). Jednako tako bi se moglo prizvati pojmove vezane uz svjetlo i njegov pojavak, na primjer clarescere i claritas, što se često u prijevodi-ma nalazi kao istoznačnica sa svjetlom, premda je bliže sjaju. Kao primjer navodim nekoliko izraza: »osvijetlio si istinskim svjetlom«; »Božji je sjaj prosvijetlio grad« »po sjaju tvoga svjetla«; »očitovao si svoje vječno svje-tlo«. Lijepa je slika dolaska u »domovinu vječnoga sjaja (jasnoće dobivene svjetlom)«. Time se proširuje spektar na pojmove kao što su: ‘lumen’, ‘lux’ i ‘splendor’, u značenju svjetla i sjaja.

Izravni pojmovi, vezani uz Božić, kakvi su ‘manifestatio’ (očitovanje) i ‘revelatio’ (objava) također su zastupljeni u zanimljivim izrjecima, od ko-jih su neki preuzeti iz Svetoga pisma: »Život se očitova«; »ti si po zvijez-di prethodnici Mudracima pokazao (očitovao) novorođenga Spasitelja svije-ta« (usp. molitvu nad darovima Krštelja Gospodinova: »Isusa si objavio kao svoga ljubljenog Sina«).

Vidjeti (cjelovito) OtajstvoOvim primjerima molitvenih tekstova svakako treba pridodati velik broj vizual-nih izražaja iz liturgijskih čitanja i pjesama. Oni su nadahnuća i za raznovr-sne pučke izražaje. Gledajući naše božićne popijevke također nailazimo na ta-kve izražaje: »Ti, sjajno svjetlo Očevo«; »Odsjeve pravi vječnoga Božanstva«; »Mudraci zvijezdu gledaju… sve ištu Svjetlo svjetlošću«, »Vidi Božje otajstvo«, »O, pastiri, tecite… Sina Božjeg vidite«, »Slavu vječnu vidješe, ter se vele čudi-še« itd. Ipak, nužno je reći da se u pučkim popijevkama gledanje podrazumi-jeva, a u prvi plan dolaze poticaji za kretanjem, za hodom, za pristupanjem, za darivanjem, za sućuti i sućutnim suobličavanjem Kristu. Jasno je da je u tome zamahu Rođenja prisutna pjesma, hod, radosni nemir stvorenja, a u svemu tome gledanje i doživljavanje slikovitosti svakako je na prvome mjestu. Dubo-ka čežnja čovjeka da vidi utkana je u cjelokupni Božićni događaj i slavlje.

Prisjećam se jedna pjesme i uzimam u ruke zbirku Williama Blakea i, ne baš slučajno, nađoh ove stihove iz njegove zbirke ‘Jerusalem’ (pjesma The fields from Islington to Marybone...): »The Divine Vision still was seen / Still was the Human Form Divine, / Weeping in weak and mortal clay, / O Jesus, still the Form was thine / And thine the Human Face, and thine / The Human Hands and Feet and Breath / Entering thro’ the Gates of Birth

15

/ And passing thro’ the Gates of Death.« Znakovi-te su ove dvije kitice koje pokušavam prereći: »Još ljudsko obličje bijaše božansko / Božanski se još uvi-jek vidio lik / plačući u slaboj i smrtnoj ilovači, / al’ Isuse, još tvoj bijaše oblik. / I tvoje bi ljudsko lice / i ljudske bjehu ruke, noge ti i dah; / kroz vrata rođenja prolazeći, / kroz vrata smrti i kroz prah.«

Ova pjesma nije nipošto izričito božićna po ugo-đaju na koji smo naviknuli u ovim danima, ali je na-znaka onoga na što se kod Božića trebamo naviknuti ili barem sve više imati u svijesti. Ovi stihovi obilje-žavaju brižnost za okvir povijesti spasenja. Ako Bo-žić ispadne iz toga okvira, koji zovemo poviješću spa-senja, tada ne ćemo vidjeti sliku ili bolje vidjet ćemo ju u drugim okvirima. Ne zaboravimo da i okvir pri-pada slici. Slika bez okvira postaje nešto drugo, često neprepoznatljivo.

Tiha i tamna ili bučna i svijetla noć?Sjetio sam se i zgode od prije desetak godina kada mi se u nevezanom razgo-voru jedan čovjek razočarano obratio pitanjem: Je li istina da pjesma Stille Nacht, heilige Nacht nije liturgijska pjesma? Nisam htio produbljivati nje-govu razočaranost, pa sam izbjegao oštri odgovor i popričao s njime, ali je odgovor u konačnici bio negativan. No, mene to pitanje nije napustilo i ne znam po koji put sam čitao ponovno riječi te pjesme. Dominantnost rije-či stille (tiha), toliko se urezala u ljude da čak i prečuju ostali dio teksta koji ipak ima, ne baš pretjeranu, otajstvenu dimenziju.

Tako je ta pjesma poslužila i služi danas za nešto što joj nije bila prvotna namjera. Zanimljivo je i to da njemački tekst nastavlja: Alles schläft, einsam wacht nur das traute heilige Paar, dok engleska verzija osim slike tišine do-nosi i sliku izvornoga antagonizma: svjetlo-tame (all is calm, all is bright). U svome sam promišljanju zastao na suprotstavljenosti tišine i buke, šutnje i govora. Taj ugođaj izvire iz čovjeka, taj je ugođaj tišine puno dublji u na-ma od običnoga opisa događaja. Ulazeći dublje u izvorište Božića vidjet će-mo da, ako se već blagdan rađao na temelju jednoga antagonizma, onda je stvoren prvotno na antagonizmu tama-svjetlo. Preuzeta matrica tama-svje-tlo izričaj je isprepletenosti mnogih kultura i religija.

Prisjetimo se: Nastanku i pojavi svetkovine Božića pridonijelo je nekoli-ko razloga. Prvi je od njih pokušaj da se zamjenom Božića potisne pogansko slavlje u čast ‘nepobjedivom suncu’, prevladavanju svjetla nad tamom(!). Ri-ječ je o slavlju vezanom uz zimski solsticij koje je uveo car Aurelijan (270.-275.). To se pogansko slavlje lako moglo prereći na kršćanski način. To ne-pobjedivo sunce koje se iznova rađa prevedeno je kao Krist, koji je Sunce pravde, kako kaže biblijski tekst: Mal 4,2; Lk 1,78.

Na Istoku se paralelno s razvojem Božića u Rimu, s obilježjem Kristova rođenja, razvijalo slavlje Epifanije, odnosno Kristovoga očitovanja, objave, kao što to govori sama grčka riječ epifanein, očitovati se. I na Istoku su – po-

Kristova objava i povijest spasenja pružaju uvijek svjetlo gledanju na obrednu igru. Zanemarivanjem kristološkoga i soteriološkoga okvira gledanje se u obredu zaustavlja na izvanjskosti činâ i na površini njihove estetske dojmljivosti.(Foto: Shutterstock)

Kristova objava i povijest

NAŠA TEMA

16

Dar gledanja

put stvarnosti koju susrećemo u Rimu – postojali poganski obredi vezani uz božicu Koru, a obredi su slavili sve jaču po-javu danjega svjetla ili što bismo rekli pučkim jezikom: du-ži dan. No, ono što saznajemo iz povjerljivoga svjedočanstva Epifanija Salamitanskoga jest podatak da je riječ o slavlju spo-mena rođenja Gospodinovoga.

No, vratimo se antagonizmima. Kada je riječ o biblijsko-liturgijskim tekstovima, naći ćemo se u poteškoći tražimo li riječi koje opisuju tišinu i šutnju. Najpoznatiji je onaj proroč-ki tekst koji spominje Riječ koja je jurnula s nebesa, dok je vladala tišina, ali to je poglavito adventski kontekst. Što se ti-če druge antiteze, one između tame i svjetla, dovoljno je spo-menuti poznati tekst: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, onima što mrkli kraj smrt obitavahu svjetlost jarka osvanu...«

Što li je sa zvučnom, glazbenom slikom koja se sastoji i od šutnje i od zvuka, od tona i od pauze? Zanimljivo da nema niti glagola niti pridjeva koji bi tako dočaravali stvarnost u slavlji-ma. Jedini put kada se nazire ozračje tajnovite šutnje jest Jo-sipova sumnja (»ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti«, Mt 1, 19). Možda će se netko prisjeti-ti i Marije koja je događaje čuvala u svom srcu, ali tu nipošto nije riječ o pasivnoj ili pak ‘romantičnoj’ šutnji.

Tekstovi, dakle, ne donose oba pola, odnosno ponašaju se unilateralno, ističući samo zvuk, samo naglašene zvukove bez pauza. Tomu nasuprot, či-ni se da je za vjernika sve u pokretu, u zvuku u crescendu. Evo koji se glago-li i riječi najčešće koriste: pjevati; klicati; pokliknuti; zvati; čuti; propovijeda-ti; govoriti; reći; radovati se; umnožiti radost; uvećati veselje; javljati vijest ili radost; hvaliti; nazvati; oglašivati; slaviti; poticati; podići glas; progovoriti; vikati; obznaniti; zazivati; pripovijedati... Kao izričitu suprotnost šutnji na-vodimo tekst: »Sionu za ljubav neću šutjeti« (Iz 62, 1-5). Ne treba posebno spominjati kolika se važnost daje upravo pojmu Riječ u cjelokupnosti izraža-vanja, ne samo u Ivanovu Proslovu, već i u poslanici Hebrejima: »On koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje…« (usp. Heb 1, 1-6; iz Danje mise Božića). Temeljni je glagol bez prevelike analize glagol ‘objavljivati’, ali ta objava zahtijeva razmjenu. Tu se nalazi jedan od najjasni-jih kriterija za prepoznavanje liturgijskih od neliturgijskih božićnih pjesama: razmjena izrečena mnogovrsnošću tekstova biblijsko-liturgijskoga nadahnu-ća i podrijetla. Darovna molitva za Božić moli ovako: »Krist se u ljudskom ro-đenju objavio i kao Bog, neka tako i nama ovaj zemaljski prinos donese bo-žanski dar.«

Naši su stari ipak, čini se, na neki način čuli te tekstove jer mi je zapanju-juća kitica koju susrećemo u pjesmi »O pastiri čudo novo« koja pjeva: »Lju-bav Božja prevelika primi pravu put čovjeka; s neba siđe dolje radi grešnika, rodi se u štali radi čovjeka.« To je liturgijska pjesma, a nakon ovoga će mož-da biti bliže odgovor zašto je Stille Nacht manje liturgijska od naše pučke pje-sme koju je ispjevala vjera u čudesnu razmjenu s jakim soteriološkim nagla-

Utjelovljenjem u čovještvo Bog daruje svjetlo novoga gledanja.

17


Liturgijski kalendarSIJEČANJ 2012. 1 N SV. MARIJA BOGORODICA, svetkovina 2 P Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi, spomendan

1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28 3 U Svagdan; ili: Presveto Ime Isusovo

1Iv 2,29 – 3,6; Ps 98, 1.3-6; Iv 1,29-34;ili od spom.: Fil 2,1-11; Ps 8,4-9; Lk 2,21-24

4 S Svagdan: 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5 Č Svagdan: 1Iv 3,11-21; Ps 100,1b-5; Iv 1,43-51 6 P BOGOJAVLJENJE, svetkovina 7 S Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter

1Iv 3,22 – 4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25 8 N KRŠTENJE GOSPODINOVO, blagdan 9 P Svagdan: 1 Sam 1,1-8; Ps 116,12-19; Mk 1,14-20 10 U Svagdan: 1Sam 1,9-20; Otpj. pj.: 1Sam 2,1-8; Mk 1,21-28 11 S Svagdan: 1Sam 3,1-10.19-20; Ps 40,2.5.7-10; Mk 1,29-39 12 Č Svagdan: 1Sam 4,1-11; Ps 44,10-11.14-15.24-25; Mk 1,40-45 13 P Svagdan; ili: Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

1Sam 8,4-7.10-22a; Ps 89,16-19; Mk 2,1-12 14 S Svagdan: 1Sam 9,1-4.17-19; 10,1a; Ps 21,2-7;

Mk 2,13-17

PROSINAC 25 N ROĐENJE GOSPODINOVO, svetkovina

Polnoćka:Iz 9,1-6; Ps 96,1-3.11-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14Zornica:Iz 62,11-12; Ps 97,1.6.11-12; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20Danja: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

26 P SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdan Dj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab;Mt 10,17-22

27 U SV. IVAN, apostol i evanđelist, blagdan 1Iv 1,1-4; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Iv 20,1-8

28 S NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 124,2-5.7b-8; Mt 2,13-18

29 Č Peti dan Božićne osmine1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35

30 P SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA, blagdan Post 15,1-6; 21,1-3; Ps 105,1-6.8-9;Heb 11,8.11-12.17-19; Lk 2,22-40

31 S Sedmi dan Božićne osmine1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18

skom. Premda se glagol ‘primiti’ može shvatiti i kao ‘poprimiti’, ipak nosi i duboku logiku razmjene: primiti od čovjeka, jer mu je čovjek daje. U tom se kontekstu shvaća i Marijin pristanak da bude prva u dugom lancu vjere koji omogućuje ponovno rađanje Boga u svijetu.

Nemam ništa protiv ugođaja tišine, kojega bih u liturgiji mnogo puta po-želio, niti lijepih nota, ali mi je draža dubina sadržaja u kojemu Bog te no-ći govori da on nije samo promatrač koji izdaleka gleda svoja stvorenja, već postaje dionikom naše povijesti. Vječno postaje vrijeme; Sin Božji je čovjek; Svemogući, Svevladajući i Svedržeći postaje tijelom. Kroz to su promijenjeni, preobraženi i svijet i čovjek. U tome trenutku svijet nije tek njegovo stvore-nje, već je dio njega samoga kao Tijela. Sada i na njega pada naša muka, sada i njega mori žeđ i glad, steže bol za nestankom prijatelja, veseli svadba i ljud-ska dobrota, razapinje izdaja i dvoličnost.

Ljudskost koja iznutra preobraženo sjaji, premda izvana izgleda neugled-no i neprivlačno jest ozračje u kojemu tišina noći ne smije roditi šutnju, već navještaj. Povezanost blagdana Otkupljenja, viđenoga u dva različita vidika, neka bude poticaj za nove glazbene i likovne radove koji će biti sadržajno ‘razmjenski’, a stilski pastoralno-liturgijski u vidu potpunijega sudjelovanja, bolje razumijevajući naglaske gibanja u čovjeku vjerniku i u zajednici koja je obradovana Kristovim dolaskom.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 382.1 Radujmo se ili: 404 Rodio se Bog i čovjek Otpj. ps.: 386 Danas nam se rodio Prinosna: 403 Veselje ti navješćujem Pričesna: 393 ili 394 O Isuse, o Spase naš ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420 Narodi nam se

Prvo čitanje Iz 9,1-3.5-6Sin nam je darovan.

Čitanje Knjige proroka IzaijeNarod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen. Jer teški jaram njegov, batinu plećâ njegovih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski. Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: »Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira« – da poraste vlast i mir bez kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu te se učvrsti i utvrdi u pravu i pravednosti od sada pa dovijeka. Privržena ljubav Gospodina nad vojskama to će učiniti!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam PS 96,1-3.11-13Pripjev: Danas nam se rodio Spasitelj –

– Krist, Gospodin!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Pjevajte Gospodinu,hvalite ime njegovo!

Navješćujte iz dana u danspasenje njegovo,kazujte poganima njegovu slavu,svim narodima čudesa njegova!

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!Neka huči more i što je u njemu!Nek se raduje polje i sve što je na njemu,neka klikće šumsko drveće!

Neka klikće pred Gospodinom jer dolazi,jer dolazi suditi zemlji.Sudit će svijetu po pravdii narodima po istini svojoj.

Drugo čitanje Tit 2,11-14Pojavila se milost Božja svim ljudima.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola TituPredragi:Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesma Radujmo se svi u Gospodinu: Spasitelj se naš rodio.Danas nam s neba pravi mir siđe.

Zborna molitvaBože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom. Mi smo na zemlji upoznali otajstvo svjetla: dan nam u nebu uživati njegovu radost. Po Gospodinu.

Darovna molitvaNek ti omili Gospodine, prinos ove svetkovine: po ovoj svetoj razmjeni darova obnovi nas na sliku Isusa Krista u kom je naša ljudska narav sjedinjenas tvojim božanstvom.Po Kristu.

Rođenje Gospodinovo

25. prosinca 2011.

Polnoćka

19

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201120111320111313201113Evo, javljam vam veliku radost…

(»Porta San Ranieri«, vratnicena transeptu katedrale u Pisi, 1186.)

Popričesna molitva Gospodine, Bože naš, radosno slavimo rođenje svog Otkupitelja. Molimo te da živimo po uzoru Kristovu te mu se zauvijek pridružimo u nebeskoj slavi. Po Kristu.

Braćo i sestre, po otajstvu utjelovljenja Bog je uzeo ljudsku narav da bi nas oslobodio od grijeha i obdario nas božan skim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvo reno, iskrenom se molitvom utecimo Ocu nebeskom:Obnovi nas, Gospodine, svojim životom.

Gospodine, darom svoga svjetla rasvijetli put 1. svojoj Crkvi da po vjerodostojnosti života bude dom ljubavi svim vjernicima i mjesto susreta za sve koji te traže, molimo te.Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga 2. papu Benedikta, biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji evanđelja istine i života, molimo te.Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova 3. i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način 4. darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sami budemo tvoj dar za sve ljude, molimo te.Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad našu 5. pokojnu braću i sestre: obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, rođenjem svoga Sina obnovio si u nama sve što je grijehom ranjeno. Vodi nas svojim Duhom da navijek budemo dostojan stan tvome Sinu. Koji živi.

Molitva vjernika

Pjesma prije evanđelja Lk 2,10-11Javljam vam blagovijest, veliku radost: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.

Evanđelje Lk 2,1-14Rodio vam se Spasitelj

Čitanje svetoga evanđelja po LukiU one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!«Riječ Gospodnja

Pričesna pjesmaOn, Riječ, tijelom postade, i vidjesmo slavu njegovu.

Iv 1,14


20

RođenjeGospodinovo

L uka svoj izvještaj o Isusovu rođenju po-činje navođenjem koordinata vremena, velikih političkih likova i događaja u svi-

jetu. Rimsko carstvo s Augustom na čelu i Kvi-rinijem kao njegovim upraviteljem u Siriji te popis stanovništva tvore široki društveno poli-tički obzor unutar kojega se događa Isusovo ro-đenje u Betlehemu. Luka Isusovo rođenje smje-šta u kontekst svjetskih događaja. Betlehem je, doduše, malo mjesto, ali događaji u njemu nisu neovisni o događajima u svijetu. Štoviše, rođe-nje u tom malom palestinskom mjestu ticat će se cijeloga svijeta. Betlehem nije izolirani, skri-veni i nepoznati dio svijeta. Izložen je odluka-ma cara Augusta podjednako kao i sva druga mjesta rimskoga carstva. U njemu se zrcali ca-reva volja, ali iz njega će izići onaj u kome će se zrcaliti sudbina cijeloga čovječanstva. Isusov je ulazak u svijet njegovo podvrgavanje događaji-ma svijeta. Rađa se kao svaki drugi čovjek. Prije nego se rodi, već su određeni mnogi važni ele-menti koji će obilježiti njegov život. Na njih ne može utjecati. Može im se samo podvrgnuti.

Isusovi su se roditelji podvrgnuli propi-sanome popisu. S njima je i dijete koje će bi-ti rođeno u Betlehemu. Josipovo podvrgavanje popisu stanovništva i Marijino podvrgavanje zahtjevima djeteta koje raste u njezinoj utrobi dva su pogleda na ljudski život. Određeni smo događajima izvana i određeni smo zahtjevima rasta iznutra. Betlehem je mjesto na kojem će se ta dva zahtjeva susresti. Luka kao da iza ova dva podvrgavanja želi nazrijeti nevidljivu Bož-ju ruku. Svijetom ne upravlja August, premda se svima tako može činiti. Djetetovim životom ne upravljaju njegovi roditelji, premda naizvan svima može baš tako izgledati. Kao što se Mari-ji navršilo vrijeme da rodi tako se i u svijetu is-punilo vrijeme za Božje utjelovljenje.

Rođenje u štaliLuka je veoma trijezan i Isusovo rođenje opisu-je bez emocija, ushita ili oduševljenja. Ne služi se velikim riječima. Nema ničega retoričkoga u

Obično rođenje Neobičnog

njegovu tekstu. Nikoga ne želi uvjeravati. Izno-si jednostavne činjenice smirenim jezikom. Us-poredimo li Lukin opis Isusova rođenja s Iva-novim opisom Isusova utjelovljenja, opažamo s koliko jednostavnosti i s kako ogoljenim je-zikom Luka piše. Imenuje političke okolnosti i opisuje stanje u Betlehemu.

Jasle nisu slika krajnjega siromaštva. Popu-njeno svratiše u mjestu nije slika negostoljubi-vosti mještana. Zbog popisa stanovništva svra-tište je bilo popunjeno, a jasle su drugo najbolje mjesto koje se uopće moglo naći u Betlehemu. Zapravo, to je po svoj prilici i najbolje mjesto gdje je bilo moguće smjestiti ženu pred poro-dom. Bolje je od svratišta. Tu je pri porodu mo-gla biti zaštićena od nepozvanih ili znatiželjnih pogleda. Na svim je drugim mjestima bilo manje zaštite intimnosti. Lukin jednostavni i ogoljeni jezik puno više govori od tradicionalnih senti-mentalnih predodžbi. Iznenađuju kako upra-vo na taj način približava obične, svakodnevne ljudske odnose u kojima se Isus rađa. Isus nije

Hans

G. v

on St

ockh

ause

n, B

adhe

rsfe

ld, 1

953.

21


Odjeci RiječiRadosna vijest spasenja Iz 52,7-10Tekst se obraća svojim glavnim nasloviteljima: stanovnicima Jeru-zalema i izgnanima u Babilon. Gradske straže Jeruzalema, Siona, postavljene na zidine, opažaju na obližnjim brdima glasnika koji trči da navijesti mir, oslobođenje, radosnu vijest. Straže se obraćaju gradu koji je još u ruševinama (r. 9), podižu glas da najave dolazak Jahvin. Radosna vijest srušenom gradu glasi: »Bog tvoj kraljuje.« Primljenu vijest straže od glasnika prenose svim narodima i svim krajevima zemlje. U odlomku se osobito osjeća naglašenost pojmo-va koji se odnose na tijelo, u doslovnom ili prenesenom smislu: noge, glas, oči, ruka. Poruka se tako očituje kao svojevrsno slušanje i gledanje. Ljudske noge su oruđe da se očituje Božja desnica. Sličnom porukom Drugi Izaija započinje svoju knjigu u 40, 1-11. I jedan i drugi tekst je vijest, najava glasnika koji naviješta Božje kraljevanje (usp. Iz 40, 9).

Mario Cifrak

Zrnj

e

rođen ni u ozračju neprijateljstva niti s privile-gijama. Okolnosti njegova rođenja su jedincate, ali su u vremenu i u mjestu rođenja istovremeno i sasvim svakodnevne i razumljive.

Sličnu jednostavnost nalazimo i u opisu an-đelova dolaska pastirima. Sve čime je Spasitelj opisan, stane u nekoliko jednostavnih riječi: povijeno novorođenče u jaslama. Dijete koje se po svojoj misiji u svijetu razlikuje od sve druge djece ne razlikuje se ni po čemu od bilo kojega drugog novorođenoga djeteta. Dijete u povoji-ma leži u jaslama. To je toliko obično da je po-treban anđeo s neba koji će ukazati na poseb-nost ovoga djeteta.

Slava Gospodnja te noći nije obasjala niko-ga u Betlehemu. Obasjala je pastire koji su u be-tlehemskom kraju čuvali svoja stada. Betlehem ne zna tko se u njemu rodio. Ni pastiri ne će do-biti zadatak da objave rođenje Spasitelja. Oni će ga potražiti i naći, ispripovjedit će sve što su čuli od anđela i pri povratku će slaviti Boga. No, ne će radosnu vijest naviještati drugima. Rado-sna će vijest s vremenom sama pokazati slavu Božju. Luka će više puta nakon Isusovih čude-snih djela spominjati narod koji je slavio Bogu. Oni će u njegovom djelovanju sami opaziti ono što je anđeo navijestio pastirima.

Božićna euharistijaPonoćno se euharistijsko slavlje u kojem se čita ovaj Lukin odlomak pretvara u vrijeme i mje-sto slave Božje. Slava Gospodnja obasjava ljude u njihovoj svakodnevici. Otvara im oči za ono što sami ne vide. Ukazuje im na onoga koga sa-mi ne bi prepoznali. Otklanja strah i donosi ra-dost. Upućuje ih, kao i pastire, na put. Iz svoje svakodnevice dolaze u Spasiteljevu svakodne-vicu. Kada ga pronađu i ispripovjede svoj su-sret s anđelom, vraćaju se natrag. Opet u svoju svakodnevicu. No, sada im je svakodnevica is-punjena slavom i hvalom Boga. Više nema stra-ha. Na ovaj se način euharistija pretvara u do-dir s nebom i Božjom slavom. Iz nje je onda u svakodnevici moguće opažati Božju prisutnost i njegovo spasenjsko djelovanje u najobičnijim životnim okolnostima.

Poruka koju je anđeo izrekao pastirima – »Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spa-sitelj, Krist Gospodin« (Lk 2, 11) – u euhari-stijskom slavlju odzvanja kao otkriće svoga vremena iz perspektive Božjeg djelovanja. Da-nas spasenja je danas onih koji slušaju.

Ante Vučković

Ima li mjesta za »Božju običnost« u našemu životu? Radije tražimo

izvanredne znakove Božje blizine,a on se pojavljuje u običnosti. Ako su

dijete, jasle, pastiri i siromaštvo nekoć bili običnost u kojoj je očitovala Božja

uzvišenost, nije li danas običnost negdje drugdje? Naša običnost više nije

u siromaštvu i jaslama. Siromaštvo nam je postalo izvanrednost. Zato ni

bijeg k siromasima ne mora bitipravo mjesto susreta s Bogom.

On dolaziu našu(!) običnost.

uz Prvo čitanje za danju misu:


22

Ulazna: 382.2 I pohitješe pastiri ili: 422 Nebo i zemljaOtpj. ps.: On je Gospodin Bog naš

(gl. prilog str. 38.)Prinosna: 402.1 i 5 Radujte se, narodiPričesna: 396 ili 397 Od istoka sunčanoga ili: 407 Dvorani nebaZavršna: 410 U to vrijeme godišta


30. prosinca 2011.

Sveta obitelj Isusa, Marije i JosipaUlazna pjesma I pohitješe pastirite pronađoše Mariju, Josipa i Novorođenče.

Lk 2,16

Zborna molitvaBože, ti nam u svetoj Obitelji daješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi. Daj da je nasljedujemote postignemo vječnu radostu tvome domu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenja i usrdno te molimo: po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 15,1-6;21,1-3Baštinik će biti tvoj potomak.

Čitanje Knjige PostankaU one dane:Dođe riječ Gospodnja Abramu u viđenju: »Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita;a nagrada tvoja bit će vrlo velika!« Abram odgovori: »Gospodine moj, Gospodine, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda, kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? Kako mi nisi dao potomstva« – nastavi Abram – »jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.« Ali eto opet riječi Gospodnje: »Taj neće biti tvoj baštinik,nego će ti baštinik biti tvoj potomak.«Bog izvede Abrama i reče:»Pogledaj na nebo i zvijezde prebrojiako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.«Povjerova Abram Gospodinui uračuna mu se u pravednost.Gospodin se sjeti Sare kako je rekaoi učini joj kako je obećao:Sara zače i rodi Abrahamu sinau njegovoj starosti – u vrijemekoje je Bog označio.Abraham nadjene ime Izaksvome sinu što mu ga Sara rodi.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 105,1-6.8-9 Pripjev: On je Gospodin, Bog naš,

on se uvijek sjeća svojega saveza.Hvalite Gospodina, prizivajte mu ime,navješćujte među narodima djela njegova!Pjevajte mu, svirajte mu,pripovijedajte sva njegova čudesa!

Dičite se svetim imenom njegovim,neka se raduje srce onihšto traže Gospodina!Tražite Gospodina i njegovu snagu,tražite svagda njegovo lice!

Sjetite se čudesa koja učini,njegovih čuda i sudova usta njegovih!Abrahamov rod sluga je njegov,sinovi Jakovljevi njegovi izabranici!

On se uvijek sjeća svojega saveza,riječi koju dade tisući naraštaja:Saveza koji sklopi s Abrahamomi zakletve svoje Izaku.

23


Nebeskome Ocu, koji nas primjerom Svete Obitelji poučava svetosti obiteljskoga života, kojemu je središte Krist Gospodin, uputimo svoje iskrene prošnje:

Gospodine, svojom si ljubavlju sazdao Crkvu1. kao obitelj narodâ: obnavljaj je neprestanou jedinstvu i vjernosti Kristu Gospodinu,molimo te.Gospodine, u svetoj Obitelji dao si nam 2. uzor krjeposnog života i uzajamne ljubavi: daj da je naše obitelji nasljeduju te budu dostojan dom Kristu Gospodinu, molimo te.Gospodine, brojne obitelji trpe zbog izgubljenog 3. povjerenja i radosti: obnovi u njima dar vjere da umiju primiti Krista u svoj dom i u njegovoj riječi pronalaziti okrjepu i mir, molimo te.Gospodine, mnogi pored nas žive u siromaštvu, 4. osamljeni i bez topline obiteljskog doma: pomozi nam da u njima prepoznamo svoje bližnje kako bismo im podarili ljubav koju si nam povjerio, molimo te.Gospodine, našu pokojnu braću i sestre pridruži 5. obitelji svojih svetih i izabranih, molimo te.

Milosrdni Bože, tvojoj ljubavi povjeravamo svoje obitelji i zajednicu tvojih vjernika. Pomozi nam dau središte svojih životnih traženja uvijek stavimo Krista te postajemo sve sličniji svetoj nazaretskoj obitelji. Po istom Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Poniješe dijete Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu.(»Porta San Ranieri«, vratnice na transeptu

katedrale u Pisi, 1186.)

Pričesna pjesma Bog se na zemlji pojavio i među ljudima se udomio.

Bar 3,38

Popričesna molitva Dobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima. Daj da se trajno ugle�damou svetu Obitelj te se poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi.Po Kristu.

Drugo čitanje Heb 11,8.11-12.17-19Abrahamova, Sarina i Izakova vjera.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide.Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebui pijeska nebrojena na obali morskoj.Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1,1-2Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno,u ove dane, progovori nama u Sinu.

Evanđelje kraća verzija: Lk 2,22.39-40Dijete je raslo, puno mudrosti.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem.Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret.A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.Riječ Gospodnja.


24

Obitelj u sjaju darovanosti

Našu suvremenu osjetljivost govora o obitelji može iznenaditi Lukin evanđe-oski navještaj koji ne opisuje svakod-

nevni život u Nazaretskoj obitelji, već nam do-nosi obećanje na tragu Abrahamova susreta s Bogom. Današnje evanđelje dopušta neposred-ni uvid u veličinu, premda se nalazi pod lju-skom jednostavnosti. Čini se da je riječ o obič-nome događaju, ništa različitijem od mnoštva drugih. Pa ipak, slušatelj i čitatelj brzo primje-ćuju da ti događaji i ponizne osobe izlaze izvan redovitosti i zaogrću odjeću izvan-rednosti. Uo-bičajenost hramskoga života iznenada postaje neponovljiva datost. Obredni tijek koji pozna-je izvanjsko ponavljanje doživljava lom, prekid koji otvara prostor Božjemu planu spasenja.

Prizor u Hramu sastoji se od dva elementa. Prvi je obred povezan s čišćenjem majke i tiče se samo žene, kako to propisuje Levitski zako-nik (usp. Lev 12, 6-8). Drugi je obred davanje otkupnine, jer su se sva prvorođena djeca sma-trala Božjim vlasništvom. Tim obredom otac dobiva neku vrstu ‘vlasništva’, tako da u sve-mu vidimo duboki pobožni stav koji sve sma-tra Božjim darom. Žrtva tako ne dokida, nego snažno ističe priznavanje i vraćanje dara.

Onkraj Zakona – ljubavI blagdan Svete obitelji – u paraleli s našim obi-teljima – živi od naglašavanja darovanosti, oso-bito u darovanosti drugoga, u daru ljubavi. Baš zbog božićnoga Božjeg darivanja drugima lako se nadovezuju sadržaji upućenosti na drugoga, povezanosti koja se čita i u obratnome smjeru, što očitujemo u osobitoj pozornosti prema ise-ljenicima, prema svima s kojima smo u molitvi povezani istom Božjom darovanošću. On spaja prostore i osobne povijesti.

Nadalje, nemoguće je u Lukinu evanđelju prečuti naglašavanje da se sve učinilo »po Za-konu« ili »da bi se ispunio Zakon«. Čak pet pu-ta pisac koristi takve izraze. Roditelji, a i sam Isus ucijepili su se u izraelsku predaju i poka-zuju svoju združenost s vlastitim narodom. Uza sve to, već se u Šimunovu proroštvu naglašava

Sveta Obitelj

prekid, podjela koju je iza-zvao Isusov dolazak.

On je znak osporavan, da bi se otkrile namisli srdaca. Kontinuitet i prekid; ucije-pljenost i odmak – to su obi-lježja Božjega govora čovje-ku. On koji nadilazi Zakon, vodi ga prema ispunjenju i savršenosti koja briše zlo-porabe i ispravlja karikaturu legalizma. I danas se mno-gi hvale i na prvo mjesto u svojim i tuđim životopisima stavljaju oznaku da je net-ko velik, jer je navodno ‘legalist’. Pitanje je uvi-jek legalist kojega lex-a; legalist kojega zako-na, jer – kako kaže izreka – najveće pravo jest (može biti) najveća nepravda. Za kršćanina u životopisu ne piše legalist, već čovjek ispunjen Božjim darom ljubavi. Isus tako upozorava na istinski Božji zakon, a on je ispunjen darom i is-pisan ljubavlju. Zato se podvrgava Zakonu. Sa-mo onaj tko je poslušan Bogu i ima u sebi ljuba-vi, uspijeva zahvatiti duh Zakona i biti ujedno slobodan pred njim. Isus je svoje prikazanje ve-zao uz nutarnji prinos (usp. Heb 10,5-7).

Onkraj zidova Hrama – DuhDvoje staraca, slično Ivanu Krstitelju, nalaze se na razmeđi Staroga i Novoga zavjeta: Šimun i Ana. Josipa i Mariju na putovanje u Jeruzalem potaknuo je Božji zakon, ali je Duh taj koji Ši-muna vodi u Hram i susret se događa u samo-me središtu židovske religije. I baš zato je zani-mljiv izraz o svjetlu »na prosvjetljenje naroda«. Nadilaze se granice i zidovi hrama. Šimunovo se proroštvo združuje s Aninim jer i ona pokazuje Mesiju. Za ondašnje je prilike to bilo veoma čud-no, jer se svjedočanstvo žene nije vrjednovalo u istoj mjeri kao i svjedočanstvo muškarca. I to je pokazatelj da se Isusovim dolaskom odnos pre-ma ženi mijenja. I nakon pomalo turobnoga Ši-munova navještaja o trpljenju u slici ‘mača boli’, osobnost Ane u svemu je poput osmijeha.

25


Odjeci Riječi

Bog se očituje u paradoksu ljudske nemoći. Starci Šimun i Ana stoje

na početku nove mladosti koju Bog daruje ljudskom rodu. Ondje gdje

svi vide kraj, »dovršetak danâ«, Bog daje novi početak. Potrebno je u sebi pronaći ono »najstarije« i najslabije

da bismo, otvarajući se Bogu, iskusili snagu njegove preobrazbe.

Post 15,1-6; 21,1-3Abramova sumnja u Post 15,1-6 čini se logičnom. Jahve se u uka-zanju predstavlja Abramu kao zaštita i obećava mu veliku nagra-du. Abramov najveći problem je što nema potomstva pa ne vidi svrhu Jahvinog darivanja. Jahve je taj koji mu nije dao potomstvo, a eto sada ga želi obdariti. Jahve obećava da će baštinik ipak biti Abramov potomak, a potomstvo će biti toliko koliko je zvijezda na nebu, koje je nemoguće prebrojiti. Upravo ovo obećanje (Post 15,5) može u starom Abramu koji nema djece samo još povećati sumnji-čavost. No, Abram prihvaća obećanje koje govori protiv svake lo-gike i temelji se isključivo na Božjoj riječi. On joj povjerova. Njego-va vjera izražava posebnu raspoloživost duha. Tu raspoloživost, tu »vjeru«, Bog prihvaća kao pravedno djelo, »drži« pravednošću (se-

daqâ). Post 21,1-3 svjedoči o ispunjenju Božjeg obećanja o potom-stvu: Abrahamu je Sara rodila Izaka.

Mario Cifrak

Vidljiva je još jedna tema – mladost. U središtu je Dijete. I prema onome što pokazuju matice rođenih, Šimun i Ana su starci, ali im je uspjelo ostati mladima jer su živjeli iščekivanje i nadu. Onda ka-da čovjek ne očekuje nikoga i ništa, kad mu je oduzeta na-da, nad život se nadvija dah starosti. Šimun i Ana imali su snagu življenja nade i hra-brosti snova. Ostali su »bi-ća želje i čežnje za Bogom«. Godine, uobičajeni tijek sva-

kodnevice, osobe, posao, nisu ugušili svježinu u njima. Nisu ostarjeli niti su bili okamenjeni in-stitucijom u kojoj su živjeli.

Uronjeni u strogi ustroj hramskoga živo-ta, nisu ostali prikovani uz prošlost, već su oči usmjerili prema Očekivanome. Nisu mogli ni smjeli ostarjeti. Tako starci predstavljaju svje-žinu djetinjih pogleda koji se susreću i nas upo-zoravaju na mogućnosti prevladavanja gene-racijskih razlika u obiteljima. Vjerom čuvamo djetinji pogled na zbilju, spremni radovati se

ugledanome, ne popustiti pred glasnim povici-ma prorokâ besmisla jer, kada se ugasi nada, izvikuje besmisao; tada je svaki govor o građe-nju i važnosti obitelji u opasnosti ideologije i utopije. Kada kao Crkva svjedočimo pravo mje-sto obitelji, tada ne branimo instituciju Crkve, već Božju darovanost, upućenost i povezanost Boga i čovjeka, življenost smisla žrtve…

Iz iskustva mnogih postaje jasno da je obi-telj moguća i u najtežim trenutcima – ako po-stoji molitva. Potreban je Bog, njegov Duh koji otvara prostor koji dvoje (ili više) sugovornika nemaju sami od sebe. Potreban je Treći (od-nosno Trojstvo) koji proširuje perspektivu. I u prijašnjim je vremenima bilo teškoća; i ranije su se ljudi nalazili jedni pred drugima bez ri-ječi, ali je lakše kada molitva biva konačna ri-ječ, posljednja, odnosno prva riječ, jer se čovjek vjernik u bilo kojoj prilici osjeća od Boga blago-slovljenim. Blagoslovljen čovjek nije onaj koji nema nikakvih poteškoća, već onaj koji u du-bini osjeća da ga nosi zajedništvo drugih ljudi i darovanost drugim ljudima. Obiteljski proble-mi nastaju onda kada se izgubi konačni razlog zajedništva, kada se postane nesposobnim za osluškivanje svoje nedostatnosti.

Ivan Šaško

Zrnj

e

Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru…(Crkva sv. Stjepana, Mainz, Njemačka)

uz Prvo čitanje:


26


Ulazna: 385 Zdravo, sveta Rodiljo ili: 383.1 Svjetlo će nas danas obasjatiOtpj. ps.: Smilovao nam se Bog

(gl. prilog str. 39.) Prinosna: 811.1 i 3 O pastiri, čudo novoPričesna: XXIV Isuse Kriste, slava ti, slavaZavršna: 812 Veseli se, Majko Božja

1. siječnja 2012.

Sveta Marija BogorodicaUlazna pjesma Zdravo Sveta Rodiljo, Majko Kralja vječitoga, komu ruka ima vlast iznad svijeta čitavoga.

Zborna molitvaBože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marije ljudskom rodu darovao vječno spasenje. Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Br 6,22-27Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju: »Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodinsvrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67,2-3.5-6.8Pripjev: Smilovao nam se Bog

i blagoslovio nas!Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Gal 4,4-7Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1,1-2Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.

Darovna molitvaBože, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak. Po Kristu.

27

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog je po rođenju svoga Sinaiz krila Djevice Marije darovao novi život ljudskom rodu. Zahvalni za darovanu novost života, uputimo mu svoje molitve:

Gospodine, udijeli svojoj Crkvi vjernost 1. u nasljedovanju Krista i naviještanju njegova evanđelja svim narodima, molimo te.Gospodine, daj da oni koji predvode tvoj 2. narod na putu spasenja nasljeduju primjer Marijine poniznosti i posluha, molimo te.Gospodine, prodahni svojim Duhom 3. upravitelje naroda i država, da se trajno zalažu za uspostavu evanđeoske pravednosti i izgradnju mira među svim narodima, molimo te.Gospodine, daj da ova zajednica tvojih 4. vjernika poput Marije čuva tvoju riječ u svome srcu i njezinom snagom živi svoj zemaljski hod, molimo te.Gospodine, našu pokojnu braću i sestre 5. nagradi zajedništvom s tobom u tvom kraljevstvu mira, molimo te.

Bože, ispovijedamo da je Djevica Marija Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Po njoj smo primili začetnika novoga života, daj da po njezinu zagovoru vjerno hodimo u novosti života koji si nam darovao, po Kristu, Gospodinu našemu.

Marija pohranjivaše u sebi sve one događajei prebiraše ih u svome srcu.

Evanđelje Lk 2,16-21Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivašesve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Isus Krist jučer i danas isti je – – i uvijeke.

Heb 13,8

Popričesna molitva Gospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koriste za vječni život. Po Kristu.

Braćo i sestre, Bog je po rođenju svoga Sinaiz krila Djevice Marije darovao novi život ljudskom rodu. Zahvalni za darovanu novost života, uputimo mu svoje molitve:


Evanđelje Lk 2,16-21

Pričesna pjesma Isus Krist jučer i danas isti je – – i uvijeke.



28

Uistinu, može li se govoriti o Božjoj prisut-nosti među nama nakon Vukovara, Škabrnje, Srebrenice, Auschwitza? Nije li se Bog povukao iz svijeta u ovim vremenima ekonomske krize, nepovjerenja, sukoba, gladi? Kako govoriti o Božjoj prisutnosti kada se čini da je on napret-kom prirodnih znanosti i tehnike protjeran iz prirode, kada nam se čini da je raznim tumače-njima povijesti i društvenih odnosa protjeran iz svijeta i da nema nikakvu ulogu u njegovu obli-kovanju, te da je kroz razne analize ljudske psi-he i nutrine protjeran i iz čovjekova nutarnjeg svijeta. Priroda bez prisutnosti Boga, povijest bez Boga, čovjek i njegova nutrina bez Boga. Či-ni se da se Bog povukao iz svijeta i da smo i mi kršćani pozvani živjeti i svjedočiti Boga pred li-cem njegove odsutnosti.

I premda je napast govora i mišljenja o Bož-joj odsutnosti velika, toliko velika da bismo se najradije s njom pomirili, posebice stoga što nam se čini da je i Crkva postala zaražena tim vi-rusom odsutnosti, ipak nam ovo liturgijsko vri-jeme, kao i današnja svetkovina, snažno svjedo-či da Bog nije odsutan. Njegov se blagoslov nije povukao s lica zemlje i njegov se Duh i dalje izli-

jeva u srca ljudi. On se i dalje očituje, po-kazuje, i prisutan je u imenu i licu

Isusa iz Nazareta. No, jesmo li mi otvoreni za tu Prisut-

nost. Nismo li zapali u malodušje odsutno-

sti vjere i sposob-nosti zagledanosti u Isusovo ime i li-ce? Tko nam mo-že pomoći da to nadvladamo?

Božja prisutnost u svijetu

Sveta Marija Bogorodica

Na početku nove građanske godine Crkva slavi svetkovinu svete Marije Bogorodi-ce pa nam u svetopisamskim čitanjima

današnjega slavlja daruje zajedničku potku, go-vor i svjedočenje o Božjoj prisutnosti. U prvom čitanju to je prisutnost koju u narodu utvrđuje svećenički blagoslov i ona se pokazuje kao pri-sutnost blagoslova. U evanđelju je to prisutnost koja se pokazuje u Isusovu imenu i licu, prisut-nost koja se, kako nam svjedoči drugo čitanje, u nutrini vjernika očituje po izlijevanju Duha Svetoga koji sve koji vjeruju vodi do pravog bo-gosinovstva.

Odsutni BogGovoriti danas o Božjoj prisutnosti nije lako, a možda nam se čini da u ovo božićno vrijeme ne bismo trebali sebe i druge zamarati tako ozbilj-nim temama, premda nema ništa ozbiljnijeg i uzvišenijeg od vijesti da je Bog postao čovjekom. U svjetlu te radosne i ozbiljne vijesti pozvani smo se pitati kako shvaćamo Božju prisutnost danas kada svi govore o Bogu koji je odsutan.

Mozaik na portalu crkve Santa Maria della Libera,Aquino, Italija, 11. st.

29


Marijino majčinstvo – znak Božje prisutnostiMarija Bogorodica. Njezino je materinstvo do-gađaj koji omogućava prisutnost i pokazivanje blagoslovljene prisutnosti Boga u Isusu Kristu. Upravo tako jednostavan životni događaj Mari-jina bogomajčinstva najsnažnije je svjedočan-stvo i put Božje prisutnosti u svijetu. Njega ne-ćemo otkriti u onome što bismo mi očekivali – u ‘velikim’ znakovima Božje prisutnosti, mje-rene logikom svijeta zatvorenog u sebe – ne-go u gesti poniznog prihvaćanja neizmjernoga dara ljubavi, u majčinstvu. Možda upravo sto-ga što je danas majčinstvo tako malo cijenjeno, što je izgubljena sposobnost prepoznavanja ne-izmjerne vrijednosti darivanja i čuvanja života u svim radostima i poteškoćama majčinske lju-bavi i brige koja je često krhka, nezaštićena, sla-ba, nismo sposobni osjetiti i vidjeti Božju pri-sutnost u svijetu. Naizgled, materinstvo u sebi nema ništa spektakularnog premda nema ništa posebnijeg od toga dara koji se iskreno živi u skrovitosti i skromnosti prihvaćanja, darivanja i ljubavi. Otkrivajući iznova posebnost Mariji-nog materinstva možda ćemo biti sposobniji za vjeru da Bog nije ostavio svijet, da je među na-ma, da nam se otkriva i daruje i da nas traži.

Otkrijemo li iznova važnost Marijinog maj-činstva, možda će nam se otvoriti oči i za otkri-

vanje simboličke ljepote svijeta, ljepote koja upućuje na drugo i drukčije od sebe i koja se ra-zumije u krilu pripadanja, u krilu odnosa. Isus je bio donesen na obrezanje, poštivao je ritua-le, geste, riječi i slavlja svoga naroda. Pokazao je da je svijet, da je tijelo, da je život, da je ime… U tom očitovanju valja zamijetiti i ono što na-dilazi puku činjeničnost svijeta, a to je darov-no očitovanje da pripada Bogu, svome narodu i svim ljudima.

Vjera u njegovu prisutnost u svijetu, u nje-govo ime i lice posredovano Marijinim majčin-stvom, omogućuje i nama da pripadamo Bo-gu i drugima te nam otkriva da smo puno više od puke činjenice u svijetu. Otkriva nam da i mi imamo posebnu ljepotu kroz dar pripadanja Cr-kvi i kroz dar otkrivanja Božje prisutnosti me-đu nama. Otkrivanje Božje prisutnosti u svijetu i otkrivanje vlastite pripadnosti Bogu pokazuju se često kroz jednostavne geste, simbole, kroz pripadnost obitelji i narodu. Kroz odnose koje ostvarujemo u tim svakodnevnim znacima pri-padnosti otkriva se i koliko smo stvarno sposob-ni doživjeti Božju prisutnost u svijetu i prihvati-ti da je Isus Gospodin koji spašava kroz odnos s njim, koji želi biti trajnim znakom Božje želje za prisutnošću u svijetu, povijesti i čovjeku.

Željko Tanjić

Blagoslovni odnosi Br 6,22-27Narodu koji je išao pustinjom trebalo je uvijek iznova posredova-ti Božji blagoslov. Blagoslov i blagoslivljanje često se razumijevaju u pojmovima zadobivenih blagodati – prosperiteta, snage, a osobito plodnosti. Naša usmjerenost na sadržaj blagodati je u drugome pla-nu jer je u prvom planu blagoslova uspostava odnosa između strana u blagoslivljanju. Bog blagoslivlja nekom blagodati na temelju svoga odnosa s ljudima. Blagoslov pokazuje da je taj odnos između strana pozitivan, bilo da je riječ o pojedincu (usp. Post 12, 1–3) bilo o skupi-ni (usp. Pnz 7, 14–16). Primatelj kao i ostali postaju svjesni vrijedno-sti uzajamnog odnosa i odatle njegova poželjnost (usp. Job 42, 12). Ljudski blagoslovi oslikavaju dobru volju među stranama i nalaze svoj temelj u ljudsko-božanskom odnosu. Baš kao što je slučaj s Bož-jim blagoslivljanjem, oni mogu nositi blagoslov (usp. Br 6, 24-26) ili dobročinstvo (usp. Post 33, 11).

Mario Cifrak

Zrnj

e

Marija utjelovljuje svu napetost čovjekova susreta s Bogom: s jedne

strane vidi izabranje i dar, a s druge jasle i običnost rođenja; dok sluša

riječi o Sinu Svevišnjega i Spasitelju naroda, u sebi osjeća nejasnoću. Marija u sebi čuva sve riječi, ali

i svu šutnju, iščekivanje, povjerenje… Najstarija ikonografija zato je

predstavlja s rukama uzdignutim i otvorenim prema nebu: u gesti

primanja. Primanje s povjerenjem istinska je slika vjere.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


30

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 382.3 Evo, dolazi ili: 402 Radujte se, narodiOtpj. ps.: 391 Klanjat će se tebi, GospodinePrinosna: 408.1 i 4 O Betleme Pričesna: 392.2 Vidjesmo zvijezdu njegovu ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420.1 i 8 Narodi nam se ili: 424 Tri Kralja jahahu

6. siječnja 2012.

BogojavljenjeUlazna pjesmaEvo, dolazi Gospodar, Gospodin; U ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

Usp. Mal 3,1; 1Ljet 19,12

Zborna molitvaBože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca.Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju svoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 60,1-6Slava Gospodnja sviće nad tobom.

Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72,1-2.7-8.10-13Pripjev: Klanjat će se tebi,

Gospodine, svi narodi zemlje.Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno,siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravdai mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do morai od Rijeke do granica svijeta.

Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,vladari Šabe i Sebe danak donositi.Klanjat će mu se svi vladari,svi će mu narodi služiti.

Drugo čitanje Ef 3,2-3a.5-6Sada je objavljeno da su i poganisubaštinici obećanja.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo:Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima:da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 2,2Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegovapa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, nek ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju. Koji živi.

31


Braćo i sestre, nebeski je Otac vodio mudrace s istoka da se poklone njegovu Sinu. Molitvom se obratimo istome Ocu da i mi umijemo prepoznati svjetlo kojim obasjava naš životni put. Budi nam, Gospodine, svjetlo života.

Za Crkvu u svijetu: da bude trajno otvorena 1. vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju nego u poklonstvu tebi, molimo te. Za papu Benedikta i sve pastire Crkve:2. prodahni ih svojom mudrošću da uvijek znaju slijediti svjetlo koje dolazi u snazi tvoje riječi i u poticajima tvoga Duha te uvijek budu mudri predvodnici tvoje Crkve na putu prema novome susretu s Kristom, molimo te.Za sve one čijoj je odgovornosti povjerena 3. briga za svijet: da u evanđeoskim nastoja-njima Crkve prepoznaju dobrobit cijeloga društva, molimo te. Za sve koji znanošću istražuju tajne svijeta i 4. života: obdari ih istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet, molimo te. Za nas ovdje sabrane: da poslušni tvome 5. Duhu uvijek umijemo prepoznavati putove koji nas vode do susreta s tobom, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, i naše poklonstvo pred tobom. Nek naš život bude trajni hod u tvome svjetlu. Po Kristu.

Molitva vjernika

Gdje je taj novorođeni kralj? Dođosmo pokloniti mu se.(»Porta San Ranieri«, vratnice natranseptu katedrale u Pisi, 1186.)

Evanđelje Mt 2,1-12Dođosmo s istoka pokloniti se kralju.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: ’A ti, Betleheme,zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela!’« Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.« Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaVidjeli smo zvijezdu njegovu na Istoku,pa dođosmos darovima da se poklonimo Gospodinu.

Usp. Mt 2,2

Popričesna molitva Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svjetlom. Htio si da se pričestimo ovim nebeskim otajstvom:daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem. Po Kristu.


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Bogojavljenje

Naziv današnje svetkovine vrlo je znako-vit. Bogojavljenje već u imenu otkriva da se radi o dugo iščekivanom Božjem

javljanju i otkrivanju tajne koja »u prošlim vre-menima nije bila priopćena ljudima«. Čovje-čanstvo je oduvijek pokušavalo doći do Boga kroz razne religijske prakse i sustave. Vapilo je tražeći odgovor, ali ga nije nalazilo. Prorok Ilija narugao se Balovim svećenicima da njihov bog možda spava. Često je kroz povijest izgledalo, a i u naše vrijeme – promatrajući toliko straš-nih događaja u svijetu i nevolja u osobnom ži-votu – može nam se činiti kako se Bog »uspa-vao« ili nas napustio. Bogojavljenjem slavimo Božji pronalazak čovjeka, ali i otkrivamo način kako ga susresti živa i »budna«. Budući da čo-vjek sam ne može doći do Boga, Bog može i ho-će doći do čovjeka. Ipak, ne želi ljude isključiti iz radosti pronalaska kao ploda uspješnoga tra-ženja. Sveti Augustin je kazao da nas je Bog bez nas stvorio, ali nas bez nas ne će spasiti. Zato je ovo blagdan susreta, prepoznavanja i suradnje. Bog je »krenuo« prema ljudima utjelovivši se i rađajući se kao »Sin čovječji«, a cijelo je čovje-čanstvo krenulo prema Bogu u osobama mu-draca s istoka.

Hod, susret i darivanje

Dar ili darivatelj?Današnju svetkovinu nerijetko promatramo kroz mitologiziranu sliku mudraca. Iako se u evanđelju nigdje ne navodi broj osoba, a još manje njihov socijalni položaj, nazivamo ih trojicom kraljeva. Očito smo spomenuto da-rovano zlato, smirnu i tamjan, pridružili poje-dinačnim osobama i zaključili da su bili troji-ca. Pretpostavljena vrijednosti darova dovela je do zaključka kako su morali biti kraljevi kad su mogli darovati takove dragocjenosti. Česta je to slika naših odnosa prema bližnjima i prema Bogu. Darivatelje promatramo isključivo kroz prizmu darova. Na temelju njihove vrijednosti prosuđujemo osobe koje iza njih stoje. Neko-ga smatramo dragom osobom i prijateljem sa-mo dok od njega imamo materijalne, intelektu-alne, duhovne ili bilo kakve druge koristi. Čim osoba izgubi mogućnost darivanja, polako ga-sne i »prijateljstvo«. Zagledani u dar, previdi-mo darivatelja.

Kod mudracâ nije tako, a mudar je u Sve-tom Pismu onaj tko umije pravilno živjeti u skladu sa sobom, s drugima i Bogom. Oni ve-le: »Vidjesmo, naime, gdje izlazi zvijezda njego-va i dođosmo mu se pokloniti«. Nisu tražili zvi-jezdu, nego onoga tko stoji iza nje. Ona im nije bila dovoljna. Mada je očito svijetlila i u njiho-

vu kraju kad su je mogli vidjeti, tražili su njezina uzročnika. Time nam poruču-

ju da osoba mora biti važnija od ono-ga što ima, od onoga čime nas da-

ruje, od svoga izgleda i vanjskoga sjaja. To je temelj prave životne mudrosti. Nažalost, premalo je osoba koje volimo bezuvjetno zbog njih samih i od kojih ap-solutno ništa ne očekujemo, pa makar uzvraćenu ljubav. Slič-no je i s Bogom. Moramo pri-znati da ga molimo, s njim ko-municiramo i obraćamo mu se

uglavnom kad smo u nevoljama i nešto trebamo. No, pitanje je mo-

33


Mudraci dođoše u Betlehem, pokloniše se Gospodinu i vratiše se

»drugim putem« u svoju zemlju. To je slika svakoga iskustva Božjega

otajstva koje nam se nudi u liturgiji Crkve. Liturgijsko je slavlje dolazak,

okupljanje; potom poklonstvo i, naposljetku, povratak životu »drugim

putem«. Svako poklonstvo Bogu rasvjetljuje novi put, daje novo

gledanje i novo vrjednovanje života.

Zrnj

e

že li se voljeti osoba koja nas zove prijateljem, a javlja nam se isključivo kad smo joj potrebni. Možda ćemo takvoj osobi pomoći, ali sumnjam da ćemo je smatrati prijateljem. Kako nam se ne bi slično dogodilo s Bogom, evanđelje ističe po-trebu uzajamnog truda u međusobnim odnosi-ma. Osim »puta« koji Bog prevaljuje prema čo-vjeku i čovjek prema Bogu, dolazi i do razmjene darova. Ne može samo jedan ići ususret drugo-me, ili samo jedan biti onaj koji daruje. Potre-ban je stalni hod jednoga prema drugome, kao i međusobno obdarivanje. U mudracima otkri-vamo kako se do božanske veličine dolazi pri-znajući čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo. Traže kralja, a nalaze Boga. Nadalje, nebesko se blago prima kada se daruje zemaljsko.

I dar i darivateljDanas slavimo Boga koji je čovječanstvu došao u Sinu, u njemu bio prepoznat i u njemu se da-rovao. S druge strane, u mudracima je čovječan-stvo krenulo prema Bogu, bilo prepoznato pred Bogom i Boga obdarilo. Darovi mudraca oduvi-jek su golicali maštu. Kršćanski su mislioci od prvih vremena različito tumačili njihovo znače-nje. Jedni su naglašavali konkretnu primjenu u smislu da su mudraci zlatom željeli pomoći si-romašne roditelje, tamjanom rastjerati smrad

štale u kojoj su se nalazili, dok je smirna treba-la poslužiti djetetovu zdravlju. Drugi su u zlatu pronalazili sliku Isusova kraljevskog dostojan-stva, u tamjanu prepoznavali njegovo božan-stvo, a u smirni nazirali njegovu smrt na križu. Trećima je zlato simboliziralo ljudsku ljubav, ta-mjan čežnju, a smirna bol. No, u svim tim tuma-čenjima pronalazimo sliku međusobnog susre-ta, prepoznavanja i obdarivanja. Bog je susreo čovjeka i čovjek Boga. Bog je prepoznao čovje-ka i čovjek Boga. Bog je obdario čovjeka i čovjek Boga. Ljudska su pitanja našla odgovor u Rije-či koja je tijelom postala. Više to nije proročki navještaj nade u vremenu beznađa, kakav nala-zimo u prvom čitanju, nego otajstvo koje obra-zlaže Pavao u Poslanici Efežanima. U Isusu je paralelno ispunjeno iščekivanje izabranog na-roda i spasenje ponuđeno svim ljudima. Zato su u kršćanskoj ikonografiji trojica mudraca najče-šće predstavljena različitih boja kože kako bi se zorno predočila univerzalnost kršćanske poru-ke upućene svim ljudima svijeta. S druge strane, ako bi izostala takva slika, mudracima su dodje-ljivane različite životne dobi, od mladosti, preko zrelih godina do starosti, u smislu poruke da ni-kada nije dovoljno rano, niti odveć kasno krenu-ti za Zvijezdom »koja ne zna zalaza«.

Slavko Slišković

Svjetlo Božje blizine Iz 60,1-6U prva tri retka prorok nas obasipa svjetlošću, ponavljajući riječi: zasinuti, svjetlost, blistati, svitati, sjaj. Sav ovaj sjaj stavljen je u vezu s Božjom prisutnošću u narodu. Gospodinova Slava blista nad narodom, baš kao što je to bilo i u vrijeme Izlaska iz Egipta. Bog do-lazi kao svjetlost, pa i narod može zasjati, kao da mu se s lica odra-žava ova božanska svjetlost (60, 1). Zemlja je pak pokrivena tamom, a i narodi su »u dubokoj noći« (60, 2). Očita je suprotnost između tame i svjetla. Sada čak i vladari gledaju kako se približiti »istoku«, izvoru sjaja. Stoga prorok poziva Jeruzalem da podigne oči i da se obazre. Ono što ponovno oživljeni grad može vidjeti velika je kolo-na povratnika (60, 4). Bog se spomenuo svoga naroda te ga osobno vraća u sveti grad (usp. Bar 5, 5-6). Taj je povratak uzrok radosti za Jeruzalem, pa i sâm grad počinje »sjati« (Iz 60, 5).

Darko Tepert



34


Ulazna: 383.3 Nakon krštenja Gospodinova ili: 401 Svim na zemljiOtpj. ps.: 150 S radošću ćete crpsti Prinosna: 211 Isus Krist je slika BožjaPričesna: 392.3 Evo onoga ili: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršna: 420.1 i 10 Narodi nam se

8. siječnja 2012.

Krštenje GospodinovoUlazna pjesma Nakon krštenja Gospodinova otvoriše se nebesa,a Duh siđe na nj kao golub.I glas s neba zaori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!

usp. Mt 3,16-17

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, kod krštenja na Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Sinom.I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: dajda vazda ostanemo u tvojoj ljubavi.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 55,1-11Dođite na vodu: poslušajte i duša će vam živjeti!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin:Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.Sklopit ću s vama savez vječan, savez milostî Davidu obećanih. Evo, učinih te svjedokom pucima, knezom i zapovjednikom narodima. Evo, pozvat ćeš narod koji ne poznaješ i narod koji te ne zna dohrlit će k tebi radi Gospodina, Boga tvojega i Sveca Izraelova jer te on proslavio. Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodinu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti – govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli. Jest, kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Iz 12,2-3. 4bcd.5-6Pripjev: S radošću ćete crpsti vodu s izvorâ

spasenja!Evo, Bog je spasenje moje,uzdam se, ne bojim se višejer je Gospodin snaga moja i pjesma,on je moje spasenje.I s radošću ćete crpsti voduiz izvorâ spasenja.

Hvalite Gospodina,prizivajte ime njegovo!Objavite narodima djela njegova,razglašujte uzvišenost imena njegova!

Pjevajte Gospodinu jer stvori divote,neka je to znano po svoj zemlji!Kličite i radujte se, stanovnici Siona,jer je velik među vama Svetac Izraelov!

Drugo čitanje 1Iv 5,1-9Duh, voda i krv.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Ivana apostolaLjubljeni! Tko god vjeruje: »Isus je Krist«, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi

Darovna molitvaGospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina.Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva,kojom si oprao grijehe svega svijeta. Po Kristu.

35


Nebeskom Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom djecom, izrecimo svoje molitve. Molimo zajedno:Obnovi nas, Gospodine, u milosti krštenja.

Za Crkvu, zajednicu krštenika: da uvijek 1. bude vjerna poslanju koje si joj udijelio te svim ljudima navijesti i donese dar spasenja, molimo te. Za pastire Crkve i sve kojima si povjerio brigu 2. za svoj narod: prodahni ih mudrošću svoga Duha da ustrajno promiču snagu zajedništva Crkve te svi kršćani očituju ljepotu svoga krsnoga preporođenja, molimo te. Za sve katekumene koji se pripravljaju za 3. sakramente kršćanske inicijacije: prosvijeti ih svojim Duhom da prihvate život evanđelja te trajno rastu u daru vjere, molimo te. Za sve krštene koji zapostaviše udijeljeni dar 4. spasenja: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoj glas i krenuti putem tvoga Sina, molimo te. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: vodi nas 5. svjetlom svoga Duha da budemo radosni svjedoci kršćanskoga imena i ustrajni graditelji zajedništva koje nam daruješ u svojoj Crkvi, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas po svojoj neizmjernoj ljubavi oslobađaš grijeha. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno i obnovi sve dobro i plemenito da bismo mogli ponovno živjeti kao djeca svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

»Ti Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!(»Porta San Ranieri«, vratnice

na transeptu katedrale u Pisi, 1186.)

i rođenoga. Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji? On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina. Jer troje je što svjedoči: Duh, voda i krv; i to je troje jedno. Ako primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće. Jer ovo je svjedočanstvo Božje, kojim je svjedočio za Sina svoga.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Usp. Iv 1,29Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemupa reče: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!

Evanđelje Mk 1,7-11Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući.Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.« Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa:»Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo onoga za kog Ivan posvjedoči:Ja sam to vidio i svjedočim: On je Sin Božji!

Iv 1,32.34

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas svetim darom. Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedinorođenca te se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri. Po Kristu.


36

koji će obrezati ne samo tijelo već i srce, a taj je »kamen«, »stijena«, Isus Krist (usp. 1Kor 10, 4). Kršćani prepoznaju u Isusu Kristu upra-vo to novo obrezanje koje je Bog darovao sva-komu čovjeku, a događa se u krštenju: »U nje-mu ste obrezani obrezanjem nerukotvorenim – svukoste tijelo puteno – obrezanjem Kristo-vim: s njim suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskri-si od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njim.« (Kol 2, 11-13) Krštenje je novo obrezanje. Krist se dao obrezati (Lk 2, 21) i krstiti, premda se nije morao ni obrezati ni krstiti jer je bio bez grijeha. No, time je htio dovršiti staro i naznačiti novo. Novost je u to-mu što je sada sam Bog po Isusu Kristu, Bo-

ObrezanjeU židovskoj tradiciji obrezanje ima duboko te-ološko značenje. Obrezanje se vrši na muškom spolnom organu. Muški spolni organ simbol je čovjekove životnosti, njegove silovitosti, snage i moći raspolaganja sobom i drugim. Obreza-nje izriče činjenicu pripadnosti te iste moći Bo-gu. Od Boga dolazi svaka moć pa tako i spolna moć. Ona je »obrezana«, relativizirana, stavlje-na u sferu božanskoga, pa istinski smisao do-biva jedino ako se dade voditi Bogom. Obreza-na muška spolna moć, koja je vođena Bogom, prestaje također biti prijetnja ženi. U nj je sad utisnuta Božja ljubav i skrb za svakoga čovjeka. Obrezanje također spolnu moć stavlja u službu naroda, znak je pripadnosti židovskom naro-du. Prepucij se obrezuje i skida te postaje izri-čajem otvorenosti prema Bogu i drugomu, na-rodu. To znači da spolna moć treba biti lišena egoizma, plodna, otvorena životu, odnosno lju-bavi prema narodu od kojega je primljen vla-stiti život. Naposljetku, obrezanje je vrlo bolno, čime dolazi do izražaja kako je grješnom čovje-ku bolno napuštati sebe, kako je svako obraće-nje neka vrsta smrti.

Sva tri teološka značenja obrezanja u Sta-romu zavjetu sažimaju se u jednomu, a to je obrezanje srca: »Obrežite se Gospodinu, skini-te obrezak sa srca svoga« (Jer 4, 4); »Srce svo-je obrežite, šiju više ne ukrućujte!« (Pnz 10, 16). No, Stari zavjet pokazuje kako je to duhovno obrezanje zbog čovjekove grješnosti nedostat-no i uvijek iznova ugroženo. Stoga je tjelesno obrezanje istodobno i znak čovjekova neuspje-ha potpune pripadnosti Bogu. Zato Bog obeća-va novo obrezanje: »Gospodin, Bog tvoj, obre-zat će tvoje srce, srce tvoga potomstva, tako da ljubiš Gospodina, Boga svoga, iz svega srca svo-ga i iz sve duše svoje i da živiš.« (Pnz 30, 6)

KrštenjeBio je, dakle, potreban jedan novi »kamen« obrezanja (»Načini sebi kamene noževe i po-novno obreži Izraelce«, Jš 5, 2: usp. Izl 4, 24)

Porezani Isusom Kristom

Krštenje Gospodinovo

Krštenje je uranjanje u Kristov život.(Psaltir iz Würzburga, Bavarska, 1255.-1260.)

37

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13201120111320111313201113gočovjeku, ušao u čovjekovo srce, savršeno ga obrezao. Odatle je razumljivo da se sada to no-vo, duhovno obrezanje više ne događa na tije-lu. Ono je postalo duhovno, a izvanjski lik toga duhovnog obrezanja nije više obrezivanje pre-pucija; novi znak jest već voda, polijevanje i či-šćenje vodom. Više nije potrebna izvanjska bol rezanja, bol koja kao da je htjela nadoknaditi još uvijek prisutnu nutarnju udaljenost Boga i čovjeka, iščekivanje onoga obrezanja srca koje će sam Bog učiniti na čovjeku. To se ostvarilo u Isusu Kristu, u kojemu nas je sada sam Bog (Kol 2, 11) obdario velikom milošću nutarnje-ga obrezanja, a time i zajedništva s Bogom. Sto-ga lakoća obreda, bezbolno polijevanje vodom, pokazuje milosnost, gracioznost dara Božjega u Isusu Kristu (zapravo svi sakramenti u svojoj materijalnosti i obrednosti izriču gracioznost Božjega djelovanja: kako li je samo graciozna euharistija u prilikama jednostavnoga kruha i ljupkoga vina!).

RezSve nas to potiče da svoje krštenje nastojimo ži-vjeti kao duhovno obrezanje. Danas se rijetko može čuti o poveznici krštenja i obrezanja, koje je bilo važno za prvu kršćansku zajednicu, kao

i za kasniju teološku tradiciju. A bez razumije-vanja obrezanja ne dolazi do izražaja sav mi-saoni naboj, novost i ljepota Kristova i našega krštenja. Krštenje, motreno u svjetlu staroza-vjetnoga obrezanja, ukazuje na lakoću i gracio-znost Božjega dara (voda), ali upravo zbog toga dara i na veću zahtjevnost jer se od nas očeku-je obrezanje srca, promjena nutarnjega bića, obraćenje uma i osjećaja: »Ta nije Židov tko je Židov naizvana i nije obrezanje ono izvana, na tijelu, nego pravi je Židov u nutrini i pravo je obrezanje u srcu, po duhu, ne po slovu.« (Rim 2, 28-29) Vidjeli smo da je u Staromu zavje-tu obrezanje izražavalo pripadnost Bogu i na-rodu. Tako je i krštenje rez, obrezanje našega egoizma, egoizma raznih naših moći: spolnosti, uma, osjećaja, djelovanja. Živjeti krštenje znači za nas kršćane dopustiti Bogu da zasijeca i re-že naše nutarnje egoizme, da po tomu rezu sve moći počnu pripadati Bogu, da budu stavljene u službu Isusu Kristu i njegovu Tijelu, Crkvi. Mi smo kao kršćani »obrezani« (Fil 3, 3), duhov-no smo porezani Isusom Kristom. No, upravo u toj ‘porezanosti’ krije se naše spasenje i ljepo-ta kršćanskoga naspram svih onih koji u svoje-mu neporezanom, zatvorenom egu tonu u du-boku osamljenost i tugu grijeha.

Ivica Raguž

Zrnj

e

U stoljećima koja su prethodila Mesijinu dolasku židovska je

mudrost govorila o »zatvorenim nebesima«. Slika »otvaranja

nebesa« na početku Isusova javnog djelovanja svjedoči o Božjem

dolasku, o Duhu koji počiva u svijetu, s Isusom. Golub nosi

simbolizam vjernosti gnijezdu. Silazak »u obliku goluba« znak je

da Božji Duh nalazi svoje gnijezdo u Isusu i u njegovima.


Božja vjernost Iz 55,1-11U prvome se dijelu (Iz 55, 1-5) nalazi poziv na sudjelovanje u do-brima novoga Saveza, a u drugome dijelu (55, 6-11) poziv na obra-ćenje. Po riječima proroka Bog poziva sve koji su žedni da dođu na vodu koju on daje besplatno (55, 1). Tko sluša Boga, nasitit će se. Podsjeća to na mudrost koja je predstavljena u svojoj gostoljubivo-sti (Izr 9, 1-6), kako poziva »neiskusne« i »nerazumne« da k njoj svra-te te se kod nje najedu i napiju. To znači napustiti »ludost« da bi se živjelo i hodilo putem razboritosti. Božji će narod postati »svjedokom pucima«, prema kojem će se drugi mjeriti. Ponuda vječnoga Saveza stavlja čovjeka pred odluku koju valja donijeti bez odlaganja. Gospo-din je milosrdan prema grješnicima i velikodušan u praštanju ako se oni odluče vratiti njemu (55, 7). To je značajka Boga Izraelova koji je jedini tako blizak svome narodu »kad god ga zazove« (usp. Pnz 4, 8).

Darko Tepert

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

On

Mirno, polagano

je Go spo- din,- Bog naš, on se u vijek- sje a- svo jega- Sa veza.-

3. Sjetite se udesa koja2. Di ite se svetim imenom

4. On se uvijek sje a svojega

1. Hvalite Gospodina, prizivajte mu injeusa

goi

ve

me,----

vim,ni,za,

-- rije i koju dade tisu i

njegovih uda i sudova

navješ ujte me u narodimaneka se raduje srce onih što tra

dježeuna

-laGostara

-

--

njesponješta

-

-

godigo

---

va!na!vih!ja:-

---

1. Pjevajte mu,

3. Abrahamov rod4. Saveza koji sklopi

2. Tražite Gospodina i

s A

svi

slunje

raj

gabra

go

-

-

--

jevu-

te

njeha

sna-

-

mu,

gov,mom

gu,--

-

i zakletve

tražite svagda njepripovijedajte sva njego

sinovi Jakovljevi njegovi i

vagoza

svo

--

-

uvobraje

---

deliniI

-

-za-

sa!ce!ci!ku.

---

-

Ps 105, 1-6.8-9;

On je Gospodin, Bog našOtpjevni psalam za blagdan Svete Obitelji – B

M. Bartolić

Glazbeni prilog

39


Smi lo- va- o- nam se Bog i bla go- slo- vi- o- nas!

Bog nas

2. Neka se vesele i3. Neka te slave naro

1. Smilovao nam se Bog i blagoda bi sva zemlja upoznala puto

di,kliveslo

bla-

--

vi

u

go

-

-

-

otvo

Boslo

na

-

- vi

ro

-

-

nas,

že,o!

di,je,-

--

-

svi puci

3. svi narodi

1. obasjao nas

Neka ga štuju svi

2. jer sudiš pucima pravedno i narode

litvo

nevo

kra

diškaje

--

-

cemjenatevi

--

-

svospazeslasvije

se-jim,nje!mlji.ve!ta!

-

---

-

Ant.

Ps 67

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nasOtpjevni psalam za svetkovinu Svete Marije Bogorodice

M. Bartolić / Lj. Galetić (PGPN 109)

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Svjetlima i drugim uresima okićeno crno-gorično drvo – najčešće jela, smreka ili bor – da-nas je postalo uobičajenim (i ‘univerzalnim’) zna-kom koji resi domove i javne prostore u božićno vrijeme. Sveprisutnost toga znaka sve više name-će ‘neutralnost’ njegova značenja, gurajući u za-borav njegovu religijsku potku i kršćansku nad-gradnju. Mnoge kulture i religije obdarile su stablo posebnim značenjima. Njegova protegnu-tost od dubine zemlje do visina prema kojima smjera, upućuje na trajnu čežnju zemlje prema nebu, čovjeka prema božanskom. Stabla i njiho-va podnožja u prvotnim su kulturama njegovana kao sveta mjesta susreta sa svetim i božanskim, a na poseban su način visoka stabla štovana kao axis mundi, kao os oko koje se okreće sav svijet, ravnan snagom koja dolazi odozgor. Stati pod stablo, stoga, ne znači samo uteći se zaštiti njego-ve sjene i njegovih grana, nego uteći se i zaštiti neba koje stablo »dodiruje«.

Povijest »božićne jelke« vraća nas u keltsku i germansku kulturu. Kod Kelta, koji su vrije-me računali po lunarnom kalendaru, svaki je mjesec bio pod zaštitom nekoga stabla. Dan 23. prosinca (računajući našim kalendarom) bio je interkalarni (prijestupni ili umetnuti) dan uz koji se vezao simbolizam stabla tise (lat. Taxus), koja je simbolizirala tugovanje. Sljedeći dan, u koji pada zimski solsticij, bio je slavljen kao dan iznimne božanske naklonosti i blizine, te je bio u znaku stabla jele (lat. Abies), koja je prepozna-vana kao stablo rođenja i besmrtnosti. Bogati simbolizam stabla i datumska povezanost slav-ljenja Kristova rođenja sa zimskim solsticijem, dali su dovoljno razloga da taj znak nađe vlasti-ta značenja unutar kršćanske tradicije.

Još i prije prihvaćanja stabla kao božićnoga znaka kršćanska je osjetljivost urešavala domo-ve zelenim granjem i plodovima, svjedočeći dar božanskoga života. Pojavak urešenog božićnog

Božićna jelka i liturgijski prostorU božićno su vrijeme naše crkve urešene prikazom jaslica te okićenom bo-žićnom jelkom. Koliko je okićeno drvo (bor, jela) prikladan kršćanski znak i koje mu je prikladno mjesto u liturgijskom prostoru?

J. Lugarić

stabla u kršćanskim se krugovima može pra-titi od 14. stoljeća, ponajprije u nordijskim ze-mljama, a raširenost je uočljiva kroz zadnja dva stoljeća. Kršćanstvo je nastojalo taj prihvaćeni znak interpretirati u kristološkom ključu – bi-lo da priziva na drvo života iz Edenskoga vrta, bilo da upućuje na drvo križa. Krist je, naime, »pravo drvo života, rođeno iz našega roda, od djevice zemlje svete Marije, drvo koje je trajno zeleno i bogato plodovima« (Direktorij o puč-koj pobožnosti i liturgiji, 109). Zelene grane i na njih obješeni plodovi – u doba zimskoga preda-ha i umiranja prirode – upućuju na trajnost ži-vota, na vječnost, na neumrlost koja se daruje iz susreta s Nebom.

Vlastito kršćansko značenje okićenoga bora ili jele ipak je lakše tražiti u ozračju obiteljsko-ga slavljenja i obiteljske duhovnosti negoli unu-tar liturgijskoga slavlja kršćanske zajednice. Za-jedništvo obitelji predstavlja se kao iznimno prikladno mjesto za govor o daru života i otvo-renosti božanskom darivanju. Korisno je tom duhovnošću oplemeniti i običaj božićnoga da-rivanja u obitelji, uz napomenu da »među daro-vima stavljenima pod božićno drvo ne bi smio izostati dar za siromašne: oni su dio svake kr-šćanske obitelji« (Direktorij, 109).

Kada je riječ o liturgijskome prostoru i njego-vu božićnom urešavanju, potrebna je osjetljivost za vlastitost liturgijskoga slavljenja kako se ne bi stekao dojam da božićna jelka i jaslice pripadaju nužnosti liturgijskoga slavljenja. Bilo bi prikladno da jaslice, ukoliko ih se već želi, ne budu priređe-ne unutar središnjega prostora slavlja, a osobito ne u oltarnome prostoru, nego »unutar prostora pučkoga«, npr. u predvorju crkve. To bi bilo pri-kladno mjesto i za božićno drvo. Okićeni bor ne bi se smio nadmetati s prostornošću i značenjem oltara, nadvijajući se nad njega i oduzimajući mu svojim blještavilom snagu i središnjost.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIK za 2012. Rokovnik džepnog formata s liturgijskim naznakama za svaki dan.Dvije stranice za svaki tjedan. Tvrdi uvez. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 knNaručite na: [email protected] ili na broj telefona 3097 117.

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIK za 2012. Rokovnik džepnog formata s liturgijskim naznakama za svaki dan.Dvije stranice za svaki tjedan. Tvrdi uvez. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 kn

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIK

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešće liturgijska pitanja12,5 x 20 cm � 320 str. � 120 kn

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgijeTeološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere17 x 24 cm � 680 str. � 195 kn

Ivica ŽižićPlemenita jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere.17 x 24 cm � 334 str. � 160 kn

Ivica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica Žižić

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

2011 - hilp.hr...tako romano guardini pred gotovo šezdeset godina progovara o gle-danju u liturgiji...

Documents