20 L JU BA VN IH PJESAMA I JEDNA OČAJNA

20 L J U BA V NI H PJESAMA I JEDNA O Č A J N A

TIJELO ŽENE

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra, slična si svijetu kada se daješ.Ruje te moje tijelo divljeg ratara i sin iskače iz dubine zemlje.

Bijah sam kao tunel. Ptice su od mene bježale i u meni započe noć svoju moćnu invaziju.Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio ko strijelu za svoj luk i kamen za svoju praćku.

Ali stiže čas osvete i ja te ljubim.Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti!Ah ruže pubisa! Ah glas tvoj spor i tužan!

Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti.Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni!Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje, gdje ostaje umor i bol beskrajna.

7

U SVOME SMRTNOM PLAMENU

U svome smrtnom plamenu obavija te svjetlo. Začuđenu, bolesno blijedu, i ovdje nasuprot starih spirala sumraka koji se oko tebe okreće.

Nijema, prijateljice moja, sama u samoći ovog časa mrtvih i puna života plamena, čista nasljednice srušenoga dana.

Sa sunca pada grozd na tvoju tamnu odjeću. Veliko korijenje noći odjednom raste iz tvoje duše, na površinu se vraćaju stvari u tebi skrivene, i hrane se tobom kao blijeda i modra stvorenja upravo rođena.

O veličanstvena i plodna i privlačna robinjo kruga u kojem se sjedinjuju crno i zlatno: uspravna nastoji i postiže djelo toliko živo da vene njegovo cvijeće, i prepuna je tuge.

8

AH PROSTRANSTVO PINIJA

Ah prostranstvo pinija, šum razbijenih valova, spora igro svjetla i zvono usamljeno, sumrak koji pada u tvoje oči, lutko, zemaljska školjko, u tebi zemlja pjeva!

U tebi rijeke pjevaju i duša mi s njima bježi kao ti što želiš i dokle budeš htjela.Obilježi mi put u svome luku nade i pustit ću u zanosu svoje jato strijela.

Oko sebe gledam tvoj pojas od magle i tvoja šutnja slijedi progonjene mi sate, i ti si to s rukama od prozračna kamena gdje borave moji poljupci i moja vlažna tjeskoba.

Ah glas tvoj tajnoviti što ljubav boji i umnaža u predvečerje zvučno, u sumrak koji umire!Tako u satima kasnim vidjeh iznad polja kako se prelama klasje u ustima nekog vjetra.

10

TO JE JUTRO PUNO OLUJE

To je jutro puno oluje u srcu ljeta.

Kao bijele marame rastanka putuju oblaci i vjetar ih trese svojim skitničkim rukama.

Neizbrojivo srce vjetrakuca u našoj zaljubljenoj šutnji.

Bruji između stabala to nebesko sazvučje kao jezik prepun ratova i pjesama.

Vjetar koji nosi i otimlje mrtvo lišće i skreće uzdrhtale strijele ptica.

Vjetar što ga obara u val i bez pjene, u tvar bez težine i nagnute vatre.

Kida se i tone njegov oblik cjelova boreći se na vratima ljetnoga vjetra.

DA BI ME TI ČULA

Da bi me ti čula moje se riječi ponekad sušekao tragovi galebova na plaži.

Ogrlica, zvečka pijanaza tvoje ruke slatke poput grožđa.

Moje su riječi daleko i tvoje su više nego moje.Kao bršljan pužu u moju staru bol.

Pužu tako po vlažnim zidovima.Ti si skrivila tu okrutnu igru.One bježe iz moje tamne spilje.Ti sve ispunjaš, sve ispunjaš.

Nastaniše prije tebe samoću koju zauzimaš, i više nego ti na moju su tugu navikle.

Sada želim da kažu to što ti želim reći da bi me ti čula kao što želim da čuješ.

12

Vjetar tjeskobe još ih poteže.Uragani snova još ih ponekad izvrću.Ti slušaš druge glasove u mome bolnome glasu. Plač starih usana, krv starih molitava.Ljubi me, dragano. Ne napuštaj me. Slijedi me. Slijedi me, dragano, u ovom valu tjeskobe.

Ali bojiš ljubavlju moje riječi.Ti sve zauzimaš, sve zauzimaš.

Od svih riječi nižem beskrajnu ogrlicu za tvoje bijele ruke, slatke poput grožđa.

NAGNUT U VEĆE

Nagnut u veče vučem svoje tužne mreže prema tvojim oceanskim očima.

Tu se prostire i gori na najvišoj lomači samoća moja što krši ruke kao brodolomac.

Šaljem crvene znakove tvojim odsutnim očima što poput mora zapljuskuju obalu svjetionika.

Samo tmine kriješ, ženko daleka i moja, iz tvoga pogleda izranja ponekad obala užasa.

Nagnut u veče bacam svoje tužne mreže u ovo more što ljulja tvoje oceanske oči.

Noćne ptice kljucaju prve zvijezde što trepere ko duša moja dok te ljubim.

U trku jaše noć na svojoj tamnoj kobili rasipljući poljem svoje ažurno klasje.

16

BIJELA PČELO ZUJIŠ

Bijela pčelo, zujiš opijena medom u mojoj duši i svijaš se u sporim spiralama dima.

Očajnik sam i riječ bez jeke,taj što je sve izgubio i taj što je imao sve.

Posljednje uže, u tebi škripi moja posljednja strepnja. U mojoj pustoj zemlji ti si posljednja ruža.

O šutljiva!

Sklopi duboke oči. Ovdje se trza noć.Obnaži svoje tijelo plašljive statue.

Imaš oči duboke gdje noć maše krilima.Svježe ruke cvijeta i skut neke ruže.

Tvoje su grudi nalik na bijele školjke.Na tvoj je trbuh sišao sjenoviti leptir, da usne.

O šutljiva!

Evo samoće u kojoj tebe nema.Kiši. Vjetar s mora lovi zalutale galebove.

Bosa voda ide mokrim ulicama.Lišće onoga stabla kao bolesnik tuguje.

Odsutna bijela pčelo, još zujiš u mojoj duši. Oživljavaš u vremenu, krhka i šutljiva.

O šutljiva!

PIJAN OD SMOLE

Pijan od smole i dugih poljubaca, ljetni, jedrenjak ruža upravljam, okrenut prema smrti ranjiva dana, ukopan u sigurnom bjesnilu mora.

Blijed i za vodu svoju proždiruću vezan plovim oporim mirisom otkrivene klime, još odjeven u sivilo i gorke zvukove, pokriven tužnom kacigom tek napuštene pjene.

Jašem tvrd od strasti na svom jedinom valu, mjesečan, sunčan i nagao, užaren i hladan, uspavan u grlu sretnih otoka, bijelih i slatkih poput svježih bokova.

Drhti u vlažnoj noći odjeća moja od cjelova odviše natovarena električnim nastojanjem, u herojskom stilu podijeljena u snovima i opojnim ružama što se ostvaruju u meni.

Tamo na vodi, usred dalekih valova tvoje se jednako tijelo baca u moje naručje kao riba zauvijek spojena u mojoj duši, brza i spora i u svojoj snazi ispod neba.

IZGUBILI SMO

Izgubili smo i taj suton.Nitko nas nije noćas vidio spojenih ruku dok je modra noć padala na zemlju.

Vidio sam sa svog prozorasvečanost zalaska na dalekim bregovima.

Ponekad bi se kao novčićužario komadić sunca u mojim rukama.

Sjećah te se duše stegnute i po toj tuzi ti me poznaješ.

Gdje si tada bila?S kojim ljudima?Koje si riječi govorila?Zašto mi sva ta ljubav dolazi odjednom kada sam tužan i znam da si daleko?

Pala je knjiga koja se uveče uzima i kao ranjeni pas moj plašt se uz noge vuče.

Uvijek, uvijek ti odlaziš uveče tamo gdje sumrak juri brišući statue.

GOTOVO IZVAN NEBA

Gotovo izvan neba sidri se između planina polovina mjeseca.Okreće se i luta noć, grobarica očiju.Koliko je srušenih zvijezda u kaljuži.

Ucrtava križ noći između mojih obrva i bježi.Kovačnica modrih kovina, noći nijemih bitaka, srce se moje okreće kao ludi kotač.

Djevojčica iz daleka, donesena iz daleka, ponekad njezin pogled svjetluca ispod neba.Tužaljka, oluja, vrtlog bjesnila,kruži iznad mog srca ne zaustavljajući se.Vjetar s grobova donosi, kida i rasiplje tvoj sanjivi

korijen.Čupa velika stabla iza njega.Ali ti si, jasna djevojčice, pitanje od dima, klas.Bila je ona koju je vjetar stvorio obasjanim lišćemIza noćnih planina, bijeli ljiljan plamena,ah, ništa ne mogu reći! Od svega bila je stvorena.

Tjeskoba mi para grudi udarcima noža i vrijeme je poći putem na kom se ona ne smiješi.

22

Oluja sahrani zvona, žestoki nalet bure, zašto je sada dirati, zašto je rastužiti.

Ah, moram slijediti put što se od svega udaljava, gdje neće biti tjeskobe, ni smrti, a ni zime, sa očima svojim otvorenim u rosi.