16 velimir vujacic.pdf

265MATICA, ljeto 2013.www. maticacrnogorska.me

U mozaiku crnogorskog kulturnog nasljeđa tokom XIX, anaročito na početku XX vijeka, sudjelovale su brojne i istaknuteličnosti iz drugih zemalja i naroda, pa i iz Hrvatske.

Dugotrajno prisustvo tih duhovnih poslenika u političkom, dru -štvenom, ekonomskom, a naročito u kulturnom životu Crne Goreumnogome je uticalo na stvaranje ukupne kulturološke slike Crno -goraca. Brojni pojedinci, a ponekad i određene skupine ljudi izhrvatskog naroda, došli su u novo, njima samo donekle blisko, alivelikim dijelom po ambijetalnosti, jeziku, kulturi, etici, obre dima iobičajima, sasvim novo socio-etničko i demografsko kulturnookruženje. Upravo takve ličnosti iz Hrvatske ostavile su značajnetragove na raznim poljima društvenog tkiva crnogorskog naroda:

istorija

VEZE CRNOGORACA I HRVATA UDOBA SVETOG PETRA I NJEGOŠA

Velimir Vujačić

In the mosaic of the Montenegrin cultural history during thenineteenth and especially in the beginning of the twentieth cen-tury, there were numerous prominent persons from other coun-tries and nations, including Croatia. The most vigorous impetusof those relations happened during the rule of the PetrovićNjegoš dynasty until the decline of the Montenegrin state in thebeginning of the twentieth century. Considering the broadnessand indentedness of these relations, as well as heterogeneous-ness of the material scattered through numerous sources, wewill concentrate here only on the main protagonists of theMontenegrin-Croatian cultural-historical connections from theperiod of the rule of Petar I and Petar II Petrović Njegoš.

266 MATICA, ljeto 2013. www. maticacrnogorska.me

humanističkim i prirodnim naukama, književnosti, umjetnosti,školstvu, ustrojstvu državnih ustanova, izdavačkoj djelatnosti,publicistici, graditeljstvu, vjerskim ustanovama i kulturi uopšte.Najintenzivniji zamah tih veza odigrao se za vrijeme vladavinedinastije Petrović-Njegoš, sve do propasti crnogorske državepočetkom XX vijeka. S obzirom na širinu i razuđenost ovihodnosa, heterogenost građe razasute po brojnim izvorima, ovomprilikom zadržaćemo se samo na glavnim protagonistimacrnogorsko-hrvatskih kulturno-istorijskih veza iz perioda vla-davine Petra I i Petra II Petrovića Njegoša.

Kulturno-istorijske veze između Crnogoraca i Hrvata mogu sepratiti od kraja XVIII vijeka, kada je Crna Gora počela da privlačipažnju moćne Austrije. Doduše, inicijativa je potekla sacrnogorske strane, jer je, pod Katarinom II, mada samodjelimično i kratkotrajno, došlo do zahlađenja odnosa sa Rusijom.Crnogorci, koji su čuvali slobodu svojom skrovitošću, dok senijesu osposobili da je brane svojom snagom, bili su prinuđeni datraže oslonac na neku drugu veliku silu. Uz to, kako je to bilo vri-jeme naglog slabljenja Mletačke Republike, „nemoćnog po sma -trača zbivanja na Balkanu“, od koje se nije mogla očekivati zna -čajnija pomoć u borbi protiv Turske, izbor je neminovno moraopasti na Austriju. Sa svoje strane, bečka vlada, čija su se ekspan -zionistička stremljenja prema Balkanskom poluostrvu počela ja -sno isticati i dolaziti u sukob sa ruskim tendencijama, pokazivalaje sve jače interesovanje za Crnu Goru. Po riječima njenog kance-lara Kaunica, upućenim carici Mariji Tereziji i njenom sinu isavladaru Josifu II: „austrijski dom više no ikoja druga dinastija,može da izvuče najveću i najbogatiju korist od graničara, Crno -goraca i drugih naroda koji su pod turskom vlašću, jer su njihoveratničke sposobnosti neophodno potrebne...te valja gledati da seaustrijska vojska popunjava od sada poglavito iz tih naroda“.1

Velimir Vujačić

1 Radoslav Raspopović, Diplomatija Crne Gore 1711-1918, Podgorica-

Beograd, 1996, str. 101.


Crnogorskim izaslanicima, guvernaduru Ivanu Radonjiću, pr -vom serdaru Ivanu Petroviću i arhimadritu i mitropolitskom nam-jesniku Petru Petroviću, koji su 1779. godine došli u Beč na prego -vore, ukazane su sve počasti što su dolikovale predstavnicima je -dne slobodne zemlje. Suština stavova iznesenih u kontaktima s au -strijskim zvaničnicima, podnesenih u pismenoj formi u vidu kon-vencije, sadržavala je nedvosmislenu riješenost da se raskinu od -nosi sa Petrogradom i spremnost Crne Gore da se prikloni Austriji.

Istina, ti napori bi bili sumnjive vrijednosti kada bi njihova jed-ina posljedica bila da se uticaj jedne velike sile zamijenipokroviteljstvom druge. Narod Crne Gore je suviše dugo i izblizagledao politiku raznih „zaštitnika“, pa njihova delegacija nije pro-pustila da istakne svoj glavni cilj − sticanje nezavisnosti. Urečenicama: „crnogorski narod će ostati potpuno nezavisan, nikadcarskom dvoru neće plaćati nikakve dažbine“ itd, krije se tonsuverene države. U tom slučaju, ako bi se Crna Gora našla usklopu Monarhije, zahtijevana je ne samo sloboda vjeroispovijestinego i „da po svojoj volji određuje regule za svoje građanske,sudske i privredne poslove, jer smo riješeni da sačuvamo slobodui nezavisnost, koje su naše pretke koštale toliko krvi“.2

U referatu, podnesenom 22. aprila 1799. godine Mariji Terezijii Josifu II, kancelar Kaunic izrazio je izvjesne rezerve, prijesvega, u finansijskom dijelu konvencije. Ipak, da bi se sačuvaloprobuđeno interesovanje prema Austriji, državni sekretar pred-laže da se u Crnu Goru uputi jedna delegacija koja bi, poslijedetaljnog upoznavanja sa stanjem u zemlji, otpočela pregovoresa odgovornim crnogorskim predstavnicima. Visoke carskeličnosti su bez kolebanja prihvatile kancelarov prijedlog.3

Veze Crnogoraca i Hrvata u doba Svetog Petra i Njegoša

2 Pavel Apolonovič Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, Cetinje,1993, tom I, str. 541-542.

3 Vukčević M, Projekat austrijske ekspedicije u Crnu Goru sredinom 1790.godine, Zapisi, Cetinje, 1930, knj. VII, str. 195- 205. Svakako, na ovu odluku je


Austrijsku misiju, čiji je cilj bio da ode u Crnu Goru i ispitaželje naroda, opiše zemlju i, što je najvažnije, izvidi da li bi zaAustriju bilo koristi kada bi je uzela u zaštitu, car Josif II povje-rio je Hrvatu, oficiru karlovačke regimente, pukovniku Pauliću.U sastav delegacije ušli su: pored pukovnika Paulića, kapetanOrešković i potporučnik Filip Vukasović. S delegacijom je dop-utovao u Crnu Goru i opat Francisko Dolći de Vicković, ličnostkoja će odigrati značajnu ulogu u daljem razvoju događaja.4

Velimir Vujačić

uticala i činjenica što je Austrija morala stupiti u rat između Rusije i Turske, kaoruska saveznica po Krimskom sporazumu. Prema austrijskom planu, najveći dioratnog tereta prenio bi se na Srbe i Crnogorce. Da bi ih pridobio u što većimrazmjerama za rat, a zatim ih u vojničkom pogledu maksimalno iskoristio, planje imao dvije glavne ideje: okupljanje Srba iz krajeva preko Save i Dunava u tzv.Mihaljevićev „frajkor“ i stvaranje operacione baze u Crnoj Gori. Za izvršenjeprvog dijela plana austrijskom dvoru nijesu stajale nikakve prepreke na putu, jersu se na cijelom prostoru austrijske zemlje graničile sa srpskim zemljama podTurskom. Međutim, izvršenju drugog dijela plana, stvaranje operacione zone uCrnoj Gori, stajale su na putu mnogobrojne smetnje. Najveća smetnja namjera-vanom radu u Crnoj Gori bila je njena velika udaljenost od austrijske granice(najbliže tačke bile su Senj i Bakar), zatim što se moralo prelaziti stranozemljište, mletačko ili tursko. Ipak, izgledi na velike koristi od stvaranja oveoperacione baze mamili su Josifa II i njegov Dvorski ratni savjet na ovaj dostariskantan poduhvat. Očekivane su sljedeće koristi: 1) sa malo austrijske vojske isa Crnogorcima napala bi se Turska s leđa i njena vojska bi se morala boriti nadva fronta, i 2) što bi se iz Crne Gore moglo lako stupiti u pregovore saskadarskim vezirom Mahmud-pašom Bušatlijom, koji se odmetnuo od sultanaSelima III, namjeravajući da od Albanije napravi zasebnu državu.

4 Dr Vladan Đorđević, Crna Gora i Austrija u XVIII vijeku, Beograd, 1912,str. 30. Posljednja dvojica poslata su, da bi se zavarao trag, iz njihovekarlovačke komande u Ljubljanu, „na službu“,, a, u stvari, da se tu preruše. Damletačke vlasti, opsjednute, kao i uvijek, znatiželjom, ne bi mogle odmahdokučiti u čemu je pravi smisao Paulićeve misije, austrijski oficiri izdavali suse za štampare, rodom iz austrijskog dijela Poljske.


Poslije osmomjesečnog boravka u Crnoj Gori, Paulić je podniodosta povoljan izvještaj o koristima koje bi Austrija imala kadabi uzela Crnu Goru u zaštitu. Mada nije donio mnogo koristi niAustriji ni Crnoj Gori, rad prve austrijske misije od izuzetnog jeznačaja, jer je ostavila dragocjene zapise o zemlji, narodu,običajima, političkom i crkvenom uređenju. Po povratku u Beč,Paulić je izradio tri opširna elaborata o Crnoj Gori i 10. avgusta1782. godine ponudio ih vladi. U literaturi je već iznesena ocje-na da su Paulićeva zapažanja o Crnoj Gori objektivna i trezve-na, posebno u pogledu podataka o naseljenosti i ljudima sposob-nim da se regrutuju za borbu.5 Pored ovih podataka, izložio je ineka objašnjenja o crnogorskom narodu, njegovim psihičkimcrtama i odlikama, možda kritičkije od ijednog inostranog opisapoznatog iz tih dana, pa ga donosimo u izvodima:

Ova mala planinska i stjenovita zemlja, navodi Paulić, koja sena ilirskom jeziku zove Crna Gora, može se obići za 23 časa, jerima dužinu 10, a ondje gdje je najšira – 6 časova hoda. Graničise Skadarskim jezerom, Paštrovićima i Jadranskim morem, najugu mletačkom teritorijom i jednim dijelom Hercegovine, a nasjeveru turskim Zetskim poljem i Hercegovinom.

Ono što se danas zove Zeta, tvrdi Paulić, nije ni izdalekateritorija koja se tako zvala u Nemanjićkoj državi, nego ravni-ca u kojoj su Spuž, Podgorica, Skadar i brda naseljenahrišćanima, koji se zato zovu Brđani. U Zetu spadaju i neko-lika sela Pješivačke i Lješanske nahije, koja plaćaju Turcimaharač. Od tvrđavica u zetskoj ravnici, Spuž, Žabljak iPodgorica mogu se uspješno oduprijeti pobuni okolnogstanovništva i držati ga u pokornosti, budući ono nema artil-jerije. Ako bi Austrijanci zaratili s Turskom, sva tri ovagradića lako bi se osvojila pomoću teže artiljerije i bili bizgodni depoi za ratne potrebe.


5 R. Raspopović, op. cit, str. 107.


Zemlja je vrlo brdovita i stjenovita, sa vrlo malo obradivogzemljišta, nešto pašnjaka i šume, bez ikakvih puteva, osimpješačkih staza. Od pet nahija na koje se Crna Gora dijeli,najveća je Katunska, od koje se jedan dio – onaj što je kraj mora– prije 96 godina stavio pod zaštitu Mletačke Republike. Potvrđenju Paulića, Brajići, Maine, Pobori i čitav Grbalj potčinilisu se Mletačkoj Republici po savjetu vladike Danila, koji ježelio da se crnogorsko stanovništvo, u slučaju kakve nove katas-trofe, ima gdje skloniti. Ali od tog vremena Crna Gora je izgu-bila morsku obalu.

Zemlja je, pored sve brdovitosti, dosta dobro naseljena. U njojima 4 884 kuće sa nešto preko 40 000 stanovnika. SamiCrnogorci smatraju da uvijek mogu regrutovati 10 000 boraca,ali Paulić smatra da ih ne može biti više od 8 000 sposobnih zaborbu. Ljudi su lijepi i jakog sastava.

Što se tiče hrane, Crna Gora, izuzev Crmničke nahije, nemadovoljno obradive zemlje. Glavna hrana je kukuruz. Od stokenajviše je ovaca i koza. Njihovo mlijeko, sir i meso predstavlja-ju glavnu ishranu tih gorštaka, a njihova vuna sirovinu zaodjeću. Što im od tih proizvoda preostane, prodaju u Kotoru.Krupne stoke ima taman koliko je potrebno za zemljoradnju. Ucijeloj Crnoj Gori nema više od 2 000 konja i mazgi, pa i od togbroja najmanje 500 se nalazi u Crmici. Ribolov je u Skadarskomjezeru veoma bogat. Lovi se jegulja, pastrmka, skakavica išaran, ali najviše ukljeva (Scoranza), riba malo veća od sardele,koja se suši na dimu na samoj obali, pa izvozi u Kotor. Riječkanahija izvozi i rujevinu, biljku koja sadrži žutu i zelenu boju.Guvernadur Radonjić je Crnoj Gori učinio veliku uslugu timešto je uništio plemenske starješine koje su pljačkale stočnetransporte iz Hercegovine, pa je sada trgovina slobodna. CrnaGora nema svojih rudnika i kovnica, pa se služi mletačkim iturskim novcem. Minerali se mogu naći u Crmnici,Stanjevićima i u tjesnacu Kolašinskog ždrijela.

Velimir Vujačić


Crnogorci su vrlo umjereni u jelu i piću, ali su vrlo gostolju-bivi kao rijetko koji drugi narod.

Kad je riječ o političkom i crkvenom ustrojstvu, Paulić kažesljedeće: u Crnoj Gori nema policije ni bilo kakvih zakona. Svi suljudi apsolutno jednaki. Glavari se od ostalih Crnogoraca razliku-ju samo po tome što se bave opštim poslovima i raspravljajurazmirice. Od svjetovnih starješina svaka nahija ima po jednogserdara; samo Katunska, koja je najveća, ima dva. Radonjićevomocu dao je narod titulu guvernadura, da bi pred Turcima iMlečanima imao više ugleda. Opšti poslovi rješavaju se na nahi-jskim i opštim zborovima, koji se održavaju na Cetinju.

U građanskim sporovima sastaju se naročiti sudovi „dobrihljudi“, ali ako se presuda ne svidi parničarima dalje se ništa nemože riješiti. Narod je pravoslavne vjere, ali je o njoj vrlo maloobaviješten i praznovjeran, pa se sva njegova pobožnost svodina postove. Crkveni poglavar je vladika, koji obično ima po mo -ćnika. Vladici su potčinjeni svi pravoslavni sveštenici od Pećido Kroje i Dalmacije, jer, od kada je ukinuta Pećka patrijaršija,crnogorski vladika je najbliži mitropolit. Njegove funkcije su:zapopljavanje, osveštanje novih crkava i pregledanje parohije.Po smrti posljednjeg Crnojevića, vladika je prva ličnost u CrnojGori, a kaluđeri i stanovništvo ga titulišu sa „sveti vladiko“. Sdruge strane, od kada su dobili guvernadurstvo, Radonjići nas-toje da zauzmu prvo mjesto u narodu. Prvome guvernaduru tonije pošlo za rukom. Njegov sin bi potpuno uspio da ima višedara i da je imućniji, jer je sadašnji vladika Plamenac odanpiću, pa ga narod ne poštuje. Kaluđeri takođe uživaju izvjestanugled, ali samo oni koji su dobri besjednici, vješti da podignunarodno oduševljenje. Međutim, njihov je broj sve manji, jerneće da žive neženjeni, da vječno poste i poslužuju goste.Manastiri su: na Cetinju, Dobroti, Stanjevićima, Mainama iCrmnici. Glavni je onaj na Cetinju, gdje su vladike stanovale,ali u njemu sada borave samo dva kaluđera. U Stanjevićima,



gdje sada boravi mitropolit, ima još jedan arhimandrit, trikaluđera, jedan đakon i nekoliko đaka koji se spremaju za pozivsveštenika. Manastiri posjeduju svoja imanja, koja se protežu odMaina do Žabljaka. Najbolja mjesta za ribolov na Skadarskomjezeru pripadaju manastirima, koji, osim toga, imaju preko 2000 ovaca i koza. Ima i još manastira osnovanih od pojedinihopština. Takav je, npr. manastir u Grblju s malim brojemkaluđera. S druge strane, manastir u Ostrogu ima veliki brojkaluđera, jer se u njemu čuvaju mošti sv. Vasilija, radi kojih ganarod sa svih strana posjećuje. Prije je Crna Gora imala jedanveliki manastir u Boki Kotorskoj sa 73 kaluđera, ali se priča dasu ih Mlečani jednog dana sve potrovali. Mirskih svještenikaima u svakom selu, na svakih 40 kuća po jedan; oni služe ucrkvi, krštavaju, vjenčavaju, sahranjuju i svete vodicu; ali neuživaju osobito poštovanje u narodu, osim ako se odlikujuhrabrošću ili besjedništvom. Obučeni su i naoružani kao ostaliCrnogorci, samo se razlikuju po dugoj kosi.

U vezi karaktera i običaja, Paulić tvrdi da se Crnogorci odliku-ju gospodstvom, slobodom, lijenošću i osvetoljubivošću. Svi suratoborni. Vole slobodu, nemaju nikakvih zakona ni policije.Turke i Mlečane suviše mrze, da bi im se potčinili. Ubistvo sesveti ubistvom. Ko ne stigne da se osveti, ta dužnost prelazi nanjegovu djecu. Svaki Crnogorac se ponosi svojim i svoga naro-da junaštvom. Gusle su i njima, kao i cijelom ilirskom narodu,jedini muzički instrument, uz koji pjevaju svoje junačke pjesme.Ali, pored sve njihove ponositosti i surove divljine, ko god znada im imponuje, može da ih vodi kako hoće; a ako umije da sekoristi njihovim karakterom, može da ih potpuno potčini. Takoje Šćepan Mali, po svoj prilici dezerter iz Like – i ako je bio nez-nalica – uspio da ovim narodom upravlja punih sedam godina,samo zato što se predstavio kao ruski car Petar III.

Crnogorsko oružje je: duga puška s prstenovima od mesingana cijevi i spljoštenim kundakom, pištolj i handžar za pojasom,

Velimir Vujačić


kod rijetkih i sablja; dvije fišeklije, koje primaju oko 30 fišeka.Spremanje za rat se sastoji jedino u nabavci municije i slanjuuhoda da saznaju gdje je neprijatelj. Čim dobiju potrebne infor-macije, iz pograničnih mjesta šalju žene i djecu dublje uunutrašnjost. Svi muškarci sposobni za borbu, zajedno sapopovima i kaluđerima, izađu na granicu, na kojoj očekujunapad neprijatelja, isključivo u podnožju brda; nikad ne izlazena ravan teren, budući nemaju konjicu. Nesposobni za borbu,kao i izvjestan broj žena i odraslih djevojaka, polaze s vojskomda nose hranu. Nijedan muškarac sposoban za borbu ne smijeostati kući, niti bez rana odustati od borbe, jer mu u oba slučajažene pripašu pregaču. Crnogorci nemaju nikakve vojne forma-cije i podjelu vojske; grupišu se po selima i bratstvima u veće ilimanje odrede. Niko nema vrhovnu komandu, svi idu za onimakoji su najhrabriji, vrlo se brzo kreću trudeći se da uvuku nepri-jatelja u klance, gdje ga napadaju sa svih strana. Pošto im jepuščana cijev teža od kundaka, naslanjaju je na bilo kakvu pod-logu sa koje preciznije gađu, i to uglavnom istaknutije nepri-jatelje, trudeći se da ne ispale ni jedan metak bez pogotka. Na tajnačin, i pri onakvom terenu, deset Crnogoraca može da sesuprostavi stotini Turaka, koji uvijek imaju znatno višegubitaka. Obično njihovo ratovanje ne traje više od nekolikodana. Samo 1768. godine, kada je bosanski vezir sa svojim kor-pusom držao visove oko Čeva punih 6 nedjelja, a rumenlijski sasvojom vojskom zaposjeo Zetu, dok je skadarski paša opsjeoCrmnicu, a Mletačka Republika postavila kordon prema CrnojGori, borili su se duže, prelazili sa jednog bojišta na drugo, isamo u Crmnici izgubili 60 ljudi. Zahvaljujući hrabrosti i teškimvremenskim uslovima uspjeli su da odbiju turski napad.6


6 Paulić navodi jednu interesantnu pojedinost: prvi se povukao skadarski

paša, koji je, iz surevnjivosti prema rumelijskom i bosanskom veziru, dopus-

tio da se iz Skadra pošalje municija u Crnu Goru.


U vezi sa nezavisnošću Crne Gore, Paulić navodi:Od mira između Turske i Venecije, kojim su definisane

sadašnje granice Crne Gore, ona pripada Turskoj. SamiCrnogorci priznaju da su za to vrijeme Turci dva puta pregazilii opustošili njihovu zemlju, da su se u njoj naseljavali, da su biliprinuđeni da im ponekad plaćaju harač, kao što stanovništvo uravnici i danas čini. Međutim, s ponosom ističu da Katunska iRiječka nahija nijesu nikada davale nikakve dažbine, pa ni 1786.godine, i da uopšte narod ne priznaje tursku vlast. Bez obzira nate tvrdnje, Paulić smatra da Crna Gora po ratnom pravu (jurebelli), pripada Turskoj. To što je faktički nezavisna, ima da zah-vali neprohodnosti zemljišta, gdje nema dovoljno hrane začitavu vojsku, te se ova ne može na njemu duže zadržavati. Ipak,njenu nezavisnost garantuje, prije svega, hrabrost stanovništva,jer svaki korak njene teritorije treba krvlju otimati. Spuški ipodgorički zapovjednici suviše su slabi da bi sami mogli pre-duzeti protiv Crne Gore neku ozbiljniju akciju. Bosanski vezirmože mobilisati 60 000 – 70 000 ljudi, a skadarski paša 50 000Albanaca; prvi, međutim, ne može prodrijeti dalje od Čeva, adrugi od Crmnice, jer turski glavni rod vojske konjica, u ovimklancima i vrletima nije upotrebljiva, a ni pješadija nije od nekekoristi, budući tursku vojsku, osim Albanaca, sačinjavajuuglavnom hrišćani. Pored toga, Turci dovoljno ne poznaju ratnuvještinu potrebnu na ovakvom terenu

Na pitanje da li je odista u aprilu 1781. godine Crnogorskizbor odlučio da pošalje svoje izaslanike u Beč, Paulić navodi daje 1779. godine odlučeno da Crna Gora, budući od ruskogdvora nije dobijala nikakvu pomoć – od poklona vladikamanarod nije vidio nikakve koristi – treba da uputi još jednu dep-utaciju u Rusiju s ciljem da ispita da li će joj ona davati pomoćod 40 000 dukata godišnje, koje je carica Jelisaveta obećala;ako neće, ista deputacija treba da traži zaštitu i pokroviteljstvoAustrije. Kad se guvernadur 1779. godine vratio iz Petrograda,

Velimir Vujačić


ponovo je sazvao Zbor na kome je saopštio da je raskinuo saRusijom, da je u Beču tražio zaštitu carskog dvora, od koga jedobio obećanje da će poslati naročitog čovjeka koji će proučitistanje u Crnoj Gori.

Što se tiče obuke Crnogoraca u artiljeriji, inžinjeriji i drugimvojnim vještinama, Paulić smatra da je to jedino moguće raditiu Austriji, jer bi obuka u samoj Crnoj Gori izazvala surevnjivosti osvetu ne samo Turaka nego i Mlečana. U tom cilju potrebnoje formirati jedan bataljon od četiri čete u kome će se obučavatisinovi iz najuglednijih crnogorskih kuća. Kada se obuče i vrateu domovinu, od ovih Crnogoraca bi se mogao sastaviti odred od150-200 boraca za održavanje reda. Napuljski kralj ima takavdobrovoljački odred sastavljen od Albanaca.

Svaki pokušaj Austrije da u Crnoj Gori uvede neko ustrojstvo,prije nego što bi ova zemlja došla potpuno pod vlast cara, samobi narodu navukao na vrat nove napade Turaka i Mlečana, a to,tvrdi Paulić, ne bi bilo moralno. Crnoj Gori, pored uvođenjavojnog ustrojstva, treba obezbijediti dovoljno sposobnih vođa,novac, hranu, municiju i ratnu opremu. Ali, i tada ova zemlja nebi mogla opstati bez austrijske zaštite, koja bi joj bila potrebnaupravo za održavanje tog ustrojstva.

Paulić smatra da nije moguće ustanoviti direktni saobraćajizmeđu Crne Gore i Austrije, jer se između njih nalaze mletačkaDalmacija i turska Bosna. Nije bolja komunikacija ni prekoDubrovnika, budući treba prolaziti preko Novoga i Kotora.Pored toga, ovaj putni pravac je tako vrletan, da bi topove tre-balo prenositi na rukama, što su Crnogorci pokušali da urade sjednim trofuntašem, poklonom Petra Velikog; iako je top bio narasklapanje, jedva su ga dovukli do Nikšića, gdje su ga i ostavili.Zato, ako bi došlo do rata s Turskom, treba osvojiti Skadar, jerbi se sva vojna oprema mogla prevoziti morskim putem.

Paulić smatra da bi se veliki broj crnogorskih porodica radoiselio u Austriju, dok bi izvjestan broj Crnogoraca pristao da se



regrutuje u austrijsku vojsku. Ali, zbog odluke mletačkog Senatada se Crnogorcima ne izdaju pasoši, prevoz bi se morao organi-zovati pod lažnim imenima, jer kopnom nije moguće putovatizbog Turaka.

Na pitanje da li bi Austrija, u slučaju rata s Turskom, moglaimati kakve pomoći od Crne Gore, Paulić odgovara potvrdno,ali ne toliko zbog njenih boraca koliko zbog posljedica koje biimalo uzimanje Crne Gore pod njenu zaštitu. Prva posljedica bibila odluka svih hrišćana u okolini Crne Gore, i pravoslavaca ikatolika, da zbace tursku vlast. Nih ima 19 710 kuća, iz kojih bise moglo regrutovati 30 000 boraca. Tome bi valjalo dodati još2 000 boraca iz Šestana, Krajine i primorja do Bojane. Zajednosa 8 000 Crnogoraca, regrutovalo bi se 40 000 boraca, koji bi, saaustrijskom artiljerijom i nešto austrijskih vojnika, lako zbacilitursku vlast i pomogli Austrijancima da zauzmu Skadar. Nakontoga, ova vojska mogla bi se iskoristiti u borbama preko Dunavai u Bosni i Hercegovini. Na početku akcije, trebalo bi da Austrijaubaci u Crnu Goru 10 000 svojih graničara. Crnogorci, kojisvaku cifru rado uvećavaju, razglasili bi da ih ima 20 000, što biTurke zaplašilo, a okolne hrišćane ohrabrilo. Ako Venecija neuđu u savez sa Austrijom, trebalo bi im oteti kotorsku oblast, ukojoj ima 31 000 stanovnika koji mrze Mlečane, a simpatišuCrnogorce. Pored toga, u Boki postoji solidno pristanište i oko200 privatnih lađa s dobrim i hrabrim mornarima. Crnogorcimabi trebalo dati oficire koji govore ilirskim jezikom.

„I ako“, navodi Paulić, „nije lako izvršiti takvo preduzeće,opet, zbog same mogućnosti da se dođe na takvu zamisao, trebadobro paziti na taj narod i nikako ga ne puštati iz očiju“.

Crnogorci su sada neraspoloženi prema Rusiji i samo u slučajuda Austrija ne primi Crnu Goru pod svoju zaštitu, Rusija bimogla povratiti svoj raniji ugled i uticaj u zemlji. „Za sada“,tvrdi Paulić, „uvjeravam da Crna Gora sa svim svojim svjetovn-im i duhovnim glavarima ništa toliko ne želi kao da dođe pod

Velimir Vujačić


zaštitu ćesarskog dvora. Pa čak iz Brda, s one strane Zete,dolazili su glavari u Ostrog čim su čuli da smo došli u Crnu Gorui molili su i kumili igumana ostroškog da preklinje Radonjića,neka i njihova plemena obuhvati u ono, što bude ugovoreno zaCrnu Goru“. Kako i narod uviđa da nema slobode bez zakona ivlasti, Paulić smatra da bi za održavanje reda u Crnoj Gori tre-balo organizovati čete u Katunskoj, Riječkoj i Crmničkoj nahiji,dok za druge dvije nahije, Lješansku i Pješivačku, predlaže da seodredi penzija glavarima, serdarima i vojvodama.7

No, kako je trebalo odmah početi sa davanjem pomoći CrnojGori, zavođenjem reda, vježbanjem i disciplinovanjem Crno -goraca, što je zahtijevalo izdvajanje većih materijalnih sredstava,car Josif II je donio odluku da se do izbijanja rata sa Turskom odsvega odustane. Ali, da se veze ne bi prekinule, odredio je da seCrnoj Gori na ime pomoći izdaje 1000 dukata godišnje.

Pojačano interesovanje za Crnu Goru Austrija je ponovopokazala tek 1788. godine kada je, u savezu s Rusijom, objavi-la rat Turskoj. Na osnovu ugovora između Rusije i Austrije opodjeli interesnih sfera na Balkanskom poluostrvu, bečki dvor jedobio isključivo pravo na svoj uticaj u Crnoj Gori. Naime,zadovoljavajući se poznatim „grčkim planom“ Katarine II oobnovi grčkog carstva, sa njenim unukom Konstantinom načelu, Rusija je, ustvari, nastavila sa svojom politikom nezain-teresovanosti za Crnu Goru, odlukom da oblasti zapadno od lin-ije Beograd−Meduanski zaliv, poslije sloma Turske, prepustiAustriji. Stoga je bečka vlada preduzela potrebne korake daučešćem Crne Gore ojača svoje pozicije u ratu (1787-1792). Utom cilju, početkom 1788. godine upućeno je u Crnu Goru aus-trijsko izaslanstvo na čelu sa Hrvatom, kapetanom (docnijemajorom) Filipom Vukasovićem, članom Paulićeve misije idobrim poznavaocem crnogorskih prilika, sa zadatkom da među


7 V. Đorđević, Crna Gora i Austrija ..., str. 47-50.


hrišćanskim življem radi na organizovanju borbe protivTurske. Pošto mu je car dozvolio da izabere pratnju po svojojvolji, Vukasović uzima za svoje saputnike zemljake, Ličane:kapetana Perneta, svještenika Josifa Krmpotića i pet podofici-ra. Krajem januara car Josif II izdao je patent kojimpreporučuje Filipa Vukasovića i Ludviga Perneta hrišćanskomkleru i narodu u Turskoj, koji „dolaze da oslobode tamošnjenarode od tiranije otomanske vladavine i da ih pomoćusvemogućeg ponovo stave u hrišćansku slobodu i da im vratesve one počasti, prerogative i privilegije, koje tako mirno uži-vaju stanovnici svih naših provincija. Dakle, očekujemo da povaljanosti ovog našeg patenta i iz obzira najjačih naših vlasti-tih interesa, hrišćansko stanovništvo i njihovi predstavnici,kako crkovni tako i svjetovni, primite sa dužnim poštovanjemratne oficire“ i stave im na raspoloženje sva potrebna sredst-va.8 Istog dana, car se obratio i skadarskom paši, iz čega slijedizaključak da je austrijski dvor imao u planu da i Mahmud-pašuBušatliju privuče na svoju stranu. Pored izvjesne količineoružja, municije i hrane, u Crnu Goru je upućeno 100 hiljadadukata, sa carevom porukom o neophodnosti borbe protivzajedničkog neprijatelja. Ova ekspedicija krenula je iz Trsta12. februara i tokom istog mjeseca stigla u Stanjeviće, gdje ihje mitropolit Petar I, zajedno sa glavarima i velikim brojemnaroda, svesrdno dočekao.9 Crnogorci su se svakim danom sveviše uvjeravali da austrijski izaslanik preduzima ozbiljne rad-nje za pripremu oružanih akcija. Pored odreda Ličana,Vukasović je računao da će mu poći za rukom da organizujedobrovoljce, pa je u tu svrhu imao na raspolaganju znatan ratnimaterijal dopreman brodovima do budvanskih pristaništa. Ujednom takvom transportu, u luku Jaz, sjeverno od Budve,

Velimir Vujačić

8 Gligor Stanojević, Crna Gora pred stvaranje države, Beograd, 1962, str. 145.9 Vukčević, M, op. cit, str.197.


iskrcano je 100 stari pšenice i kukuruza, zatim veće količinemunicije i 1000 pušaka.10

Sporazumom, sklopljenim sredinom maja 1788. godine,između Vukasovića i Petra I, predviđeno je, pored ostalog,otpočinjanje zajedničkih akcija na turskoj teritoriji. Već sredi-nom juna 1788. godine, Crnogorci su, pomognuti izvjesnim bro-jem Hrvata, austrijskih vojnika, napali turske gradove: Spuž,Podgoricu i Žabljak. Međutim, napadi su završeni neuspjehomjer se ispostavilo da je za osvajanje pomenutih gradovaneophodno angažovati znatno veće snage od onih kojima susaveznici u tom trenutku raspolagali.11


10 E. Laszowski i V. Deželić, Prilozi k ratnoj povijesti Hrvata.

Vukasovićeva vojna u Crnoj Gori i njegov dobrovoljački zbor 1788-1790,

Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskog arhiva, Zagreb

1917. U ovom broju Zbornika priređivači su objavili više od stotinu (131)

dokumenata o Vukasovićevom ratovanju u Crnoj Gori.11 G. Stanojević, op. cit, str. 213.

Filip Vukasović: Crnogorci, akvarel, 1782.

12 Risto Dragićević, Guvernaduri u Crnoj Gori (1717-1830), Zapisi, XXIII,

Cetinje, 1940, str. 14-27, 75-95, 144-159. U Crnoj Gori se krajem XVIII vije-

ka izdvaja snažan glavarski sloj koji postaje vodeći državni faktor.

Najistaknutiji glavari su vladika i guvernadur, zvanja faktički nasljedna u

kućama Petrovića i Radonjića. Oko njih se formiraju dvije političke struje koje

vode borbu za rukovodeću ulogu u stvaranju crnogorske države i

oslobodilačkoj borbi. Zahvaljujući, prije svega, izuzetnoj ličnosti mitropolita

Petra I, prevagu je odnijela vladičanska struja. Mada obje nastupaju sa istih

pozicija i interesa u pogledu stvaranja državne vlasti, borba za političku

prevlast između vladike i guvernadura proteže se sve do ukidanja institucije

guvernadurstva od strane Njegoša 1831. godine, iako već 1897. Petar I ost-

varuje potpuni primat u crnogorskom društvu.


Dakle, Vukasović je u početku postigao značajan uspjeh u pri-dobijanju Crnogoraca za svoju ideju. Crnogorcima je imponovaoškolovan, sposoban i smion oficir kakav je bio kapetan Vuka so -vić. Uz to, Vukasović je imao pod neposrednom komandom ibataljon dobro naoružanih i odvažnih Ličana. Međutim, ne iskre -nost i zavidljivost koje su saveznice, Rusija i Austrija, unijele uovaj rat, osjetile su se ovom prilikom. Naime, ubrzo po Vu ka so -vićevom dolasku, na Cetinje stiže izaslanik carice Ka tarine II, ma -jor Mirković, s ciljem da povrati izgubljene ruske pozicije u CrnojGori. Njegovim dolaskom, Crnogorci, na čelu s mitropolitom,masovno napuštaju Vukasovića i okupljaju se oko Mirkovića. Nataj način Crnogorci se počinju dijeliti na dva tabora: austrijski, načelu sa guvernadurom, oko Vukasovića i ruski, na čelu sa mitro-politom, oko Mirkovića.12 U to vrijeme pada i misija izaslanikacara Josifa II, Brunjarija, kod Mahmud-paše Bušatlije, a uskoro injegova pogibija. Skadarski vezir ucijenio je tada Vukasovićevuglavu na 500 dukata. U takvim uslovima, Vukasovićev položaju Crnoj Gori bivao je sve teži.

Zbog svega pomenutog Vukasović je bio primoran da krajemavgusta napusti Crnu Goru. Njegovim odlaskom iz Crne Gore

Velimir Vujačić


propala je ideja Josifa II o stvaranju novog fronta protiv Turske.Uprkos Vukasovićevoj želji, Josif II nije pokušavao da obnoviekspediciju, u prvom redu zbog nepovoljnog stanja na glavnombojištu, u sjevernoj Bosni i sjevernoj Srbiji, a zatim i zbog unu tra -šnjih buna u Mađarskoj i Belgiji protiv njegovog centralizma.13

Neki Crnogorci, navikli da za ratne neuspjehe uvijek nalazekrivce van svojih redova, i ovog puta su pokušali da glavnu kriv-icu svale na austrijske oficire, u prvom redu Vukasovića. Danas jeteško ustanoviti ko je sve podsticao narod da širi nepovoljnesudove o Vukasoviću kao čovjeku i ratniku. Sa svoje strane, FilipVukasović nije mogao ni očekivati ni predvidjeti da će naići naneprijatnosti poslije povratka iz Crne Gore, pogotovu to nijemogao predvidjeti poslije dobijanja potpukovničkog čina udecembru 1788, i nagrađivanja Ordenom Marije Terezije ufebruaru sljedeće godine i to sve za zasluge ratovanja u CrnojGori.14 Kao odgovor na intrige koje su počele da se šire, usli-jedila je akcija njegovih ratnih drugova, oficira iz odredaLičana. Na oficirskim skupovima, održanim u Sincu početkomfebruara 1790. i Gospiću 4. II i 16. II iste godine, njegovi ratnidrugovi su zahtijevali da se zaštite ratne zasluge jednogistaknutog i časnog oficira.

Vrijedi pomenuti da su visoko mišljenje o Vukasoviću imale injegove pristalice u Crnoj Gori. Početkom aprila 1790. godineizdale su sljedeću potvrdu o Vukasovićevom boravku i radu uCrnoj Gori:

„Ne nagovoreni, niti pak prevareni, no od naše dobre volje i odstrane našega naroda svjedoče u osam tačaka da je Vukasović svo-jim junaštvom i svojim sposobnostima dokazao svoju vrijednostsa svojim Ličanima“. U potvrdi stoji, između ostalog, i sljedeće:„Jego čast, prirodna ljubav, blagonaklonost i sposobnost bila je od


13 Vukčević, M, op. cit, str, 197.14 Vjesnik hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog arhiva, str.224-225.


sviju strana pohvaljena i tako razglašena, da svaki Crnogorac,Albanac i Hercegovac želio je imati njega za poglavara“.15

Ko je stajao iza kampanje protiv Vukasovića u Monarhiji bilobi zanimljivo ustanoviti. Zasad se može samo pretpostaviti da jekamnpanju podstrekavao đeneral Paulić i neki srpski crkvenikrugovi u Monarhiji, na koje je austrijski đeneral imao uticaja.Na ovakvu pretpostavku, između ostalog, navodi činjenica da jeu jednom razgovoru vođenom u Beču 1791. godine između ser-dara Mihaila Plamenca sa vladikama: temišvarskim (Petrovi -ćem), vršačkim (Šakabentom) i novosadskim (Jovanovićem),jedan od srpskih prelata (Jovanović) otvoreno izrazio mišljenjeda bi austrrijska vojna akcija u Crnoj Gori bila kudikamo efikas-nija da je umjesto Vukasovića tamo bio upućen Paulić.

No, bilo kako bilo, odlazak Vukasovića iz Crne Gore 1788,ostavio je mučan utisak u crnogorskom narodu, počelo je da jen-java borbeno raspoloženje, da iščezavaju nade nastale napočetku rata. Većina crnogorskih prvaka i ratnika iz okršaja kodSpuža i Podgorice teško je mogla da zaboravi odvažnostVukasovića i njegovih hrvatskih saboraca. Njihov odlazak je,van sumnje, oslabio udarnu moć crnogorskih i brdskih odreda.16

Činjenica da je major Filip Vukasović za svoju djelatnost uCrnoj Gori dobio, pored unapređenja, Orden Marije Terezije,najviše austrijsko vojno odlikovanje za hrabrost, najbolje govorio značaju koji je Monarhija pridavala ovoj balkanskoj državi.17

Sve ovo je bilo potrebno naglasiti jer je rat Austrije i Rusijeprotiv Turske (1787-1792) doveo do prvih veza Crnogoraca iHrvata. Dolazak dobro opremljenog austrijskog bataljona, kojije brojao 400 odabranih vojnika, sa hrvatskim majorom Filipom

Velimir Vujačić

15 G. Stanojević, op. cit, str.222.16 Branko Pavićević, Petar I Petrović Njegoš, Podgorica, 1997, str. 136.17 Anđe Kapičić, Velimir Vujačić, Strana odlikovanja u Crnoj Gori,

Cetinje, 2005, str. 63.


Vukasovićem (1755-1809) na čelu, i njihov boravak u CrnojGori od maja do avgusta 1788. godine, pobudio je velike nadeda će se razbiti turske snage u susjednim gradovima iutvrđenjima. Mada se završila dosta traljavo i bez pravih rezul-tata, Vukasovićeva misija je za našu temu od izuzetnog značaja,jer je neposredno poslije nje nastao jedan štampani spis u formiprigodne pjesme. Pjesmu je napisao Josip Krmpotić, podnaslovom: „Pjesma Crnogorcem ispjevana i vojvodi Filipu odVukasović pripjevana. U Beču kod Josipa Hrašćanskog 1789“.Iz istraživanja dr Ferda Šišića vidi se da je to veoma rijetkaknjižica, koja postoji samo u biblioteci JAZU u Zagrebu.

Koliko je poznato, Josip Krmpotić bio je katolički vojnisveštenik u odredu majora Filipa Vukasovića, pa je ličnoučestvovao u crnogorskoj ekspediciji. Živio je između 1750. i1800. godine, a porijeklom je bio Ličanin iz okoline Gospića.Vukasović je, takođe, bio Ličanin katolik, pa je i četa, koja je sanjim došla u Crnu Goru bila sastavljena od samih graničara: po200 boraca iz ličke i otočke regimente. Krmpotić se vidno isti-cao u Vukasovićevoj ekspediciji: ne samo što je bio desna rukaVukasoviću, kao njegov lični sekretar, nego je u ime Vukasovićanapisao opširan i detaljan izvještaj za bečki dvor, datiran 14.novembra 1788. godine.

Mada se ekspedicija završila neuspješno, u pjesmi J.Krmpotića−napisanoj po uzoru narodnih junačkih pjesama i fraAndrije Kačića − događaj je opisan kao veliki Vukasovićev usp-jeh. Za razliku od Krmpotićevog izvještaja bečkom dvoru, ukome se Crnogorci karakterišu ne baš pohvalnim riječima, upoemi je ekspedicija predstavljena kao Vukasoviću i Bečuvjerne crnogorske struje veliki uspjeh, dok se o mitropolituPetru I i njegovim pristalicama ne govori ni riječi. U pjesmi,Vukasović i guvernadurova struja uzdižu se visoko, kao vjernipodanici bečkoga cara. Na vijest da im dolazi Filip Vukasović,oduševljeni Crnogorci odmah se prihvataju oružja. Ne ulazeći u



literarnu vrijednost pomenutog književnog djela, spjev svjedočida je J. Krmpotić imao jak osjećaj za slovensku uzajamnost.18

Na vijest da im dolazi Filip Vukasović, što im javlja „vila svisoke planine“, oduševljeni Crnogorci se odmah dižu na oružje:

Velimir Vujačić

18 Iz ovog perioda datira još jedna pjesma pod naslovom „Žalosna pjesmao Srbiji negda preslavnoj monarhiji“. Knjižica ima 16 strana i pisana je nacrnogorskom jeziku s prevodom na italijanski. Pored toga, u listu „Osservatoretriestino“, zvaničnom organu tršćanske pokrajinske vlade, štampano je neko-liko dokumenata o borbama Crnogoraca sa Turcima. Bez sumnje, pomenutompjesmom i objavljenim dokumentima trebalo je skrenuti pažnju jednog dijelaevropske javnosti na narod u Crnoj Gori. U pjesmi se ističe da su Crnogorcilegitimni nasljednici nekada moćne nemanjićke države.

Planirano je da se štampana pjesma rasturi u Crnoj Gori. Poznato je da jeguvernadur Radonjić iz Trsta uputio svome bratu dva primjerka knjižice, uzobećanje da će poslati još 40 primjeraka. Međutim, knjižica nije mogla imativeliku prođu u Crnoj Gori, budući je štampana latinicom, koju je u tom perio-du malo koji Crnogorac znao. Iz vijesti o upućivanju štampane pjesme u CrnuGoru može se zaključiti da je guvernadur Radonjić bio inspirator njenog pub-likovanja. (G. Stanojević, op. cit, str. 225).

„Pa štogoda muško bišeI oružje nosit može,Od radosti komaj diše,Pali puške trza nože,Filipu se naklanjaše,Tvrdu vjeru uhvatiše.Pod zapov’jed njegovu staše,Duge zbore učiniše,On im carsku knjigu čitaI potanko sve razlaže.

Crnogorce redom pita,Što ko misli neka kaže,Svi dadoše odgovora,Svi na maču prisegoše,Svi primiše carskog dara,Svi se caru podložiše,Pak u kupu zakliknuše:„Živi, živi rimski care,Slobode nam vrati naše,Bud nam vječni gospodare“.

Međutim, pjesma je mnogo zanimljivija sa nacionalnogstanovišta. Mada je bio Ličanin katolik, dakle Hrvat, on nazivane samo Crnogorce već i svoje zemljake, koji su sa


Vukasovićem došli u Crnu Goru, Srbima. Ovo je još jedandokaz velike konfuzije po ovom pitanju i identifikovanjaSlovenstva sa Srpstvom. Ovo se djelimično može objasnitičinjenicom da je pravoslavna crkva u Austriji (Karlovačkamitropolija) davala ideološki smjer svim kulturnim počecima naprostoru njene jurisdikcije. Začetnik velikosrpske ideje bio jeDositej Obradović, koji je izrekao tvrdnju da srpskoj narodnos-ti pripadaju stanovnici „od Crne Gore do Smedereva“, od„Adriatičkog mora do reke Dunava“, „od grada Budima daže doNjeguša“. Književnici iz Vojvodine uzdizali su, u vidu pjesama,„istorijskih“ drama i sl. feudalnu prošlost Srbije (Raške), krajemXVIII i u prvoj polovini XIX vijeka, dajući poseban značaj pri-padnosti srpskoj naciji.Po svemu sudeći, tu literaturu je čitao, ina njega je uticala, Josip Krmpotić, o čemu svjedoči ova poema.

Već prvi glas, kojim vila najavljuje Vukasovićev dolazak:„Razbuđuje Srbe iznenadaPo svoj Zeti ća do Skadra grada“.

Zatim im vila objašnjava, što je svrha Vukasovićeve misije injegove vojske:


„Da sakupe mlade CrnogorceDo Nikšića i do Podgorice,Da na Turke udru sa sve strane,Da osvoje srpske pokrajine,Da razbiju od gradova vrata.Gdje no dosta Nemanjića zlata,Da preotmu dvore Nemanjića,Koji no su u Otmanovića,Da povrate slavu glasovituNemanjića rodu plemenitu.Da dobiju zlatno perno krilo,Koje prije Despotovo biloDa razore pretavne tamnice,Gdjeno tužno srpsko vene lice,Da krv srpsku osvete rumenu,

Po bedemih srpskih prolivenu,Da zaplijene Zetu zemlju ravnu,Despotovu državu odanu,Da odrenu turske b’jele ovce,Da ugrabe Nemanjića novce,Da porobe Turke nevjernike,Da dovedu konje povodnike,Da popale mečit i munare,Da podignu crkve i oltare,Da sataru ’holu vjeru tursku,Da rašire svetu hrist’jansku,Da izvade iz ropstva djevojke,I njihove razvesele majke,Da povrate Srpkinje ljubovce,Da utiše jadne udovice“.

„Ostali su roda viteškoga,Pravi Srbi pravo slave Boga,Et’ imaju konje ognjevite,Oštrim mačem turskoj gizdi prite“.

O staroj slavi Crnogoraca, Krmpotić kaže sljedeće:

„Pogledajte stare vitezove,Pune snaga bane i knezove!Nije l’ vitez Miloš KobilićuI delija Bajazetoviću?Ne pjeva l’ se od CrnojevićaI od mlada Stijepe Kosarića?Glasovita bana ZrinovićaI svijetla FrankopanovićaSlavi Lika, slavi Slavonija,Slavi Bosna, slavi Dalmacija.Od Despota i od Relje malaOd Novaka i Grujice hvala,Ne cvate li u rumenu cv’jetuDan današnji po slavanskom sv’jetu?Nije l’ Srbljin Kraljeviću Marko,Od kog’ srpski znade pjevat’ svako?Nije l’ bilo slavna od koljenaSilno carstvo Nemanjić Stjepana?Ne slave li slavna Srbljin caraOd svojega naroda Lazara?Isti Jurje Kastriotić bišeSrbljin, kako otac Kačić piše.


Za Vukasovićevu vojsku, koju su sačinjavali uglavnomHrvati, Krmpotić kaže:

Velimir Vujačić



Druge kralje, druge vojevodeKoj’ od slavna roda proishode,

Da vam pjevam tri godine danaI bez jeda i bez slatka sana,Od svrhe bi još daleko bila,Doklen bi ih redom ispjevala.Dvi hiljade jur imade ljeta,Otkad Srbljin slavom puni sv’jeta.Kad gledamo posvuda junake,Porođene od slavonske majke,Il Hrvate ili DalmatinceIl Slavonce ili Bošnjanine,Hercegovce, Bugare, Pemake,Silne Ruse, viteške poljake:Svi su ovi od slavna koljena,Svi hrabreni našega vrimena!Vidit ćete, kad od Like ravneNova četa iznenada bane,Da lošiji nisu vitezovi,Neg’ su bili stari sokoloviIndi, ko je od roda srpskoga,Nek izvadi britka mača svoga!Nek zagrće do lakata ruke,Nek udara viteški na Turke,Nek zazvoni nova po sv’jetuSrpska slava u prolitnu cv’jetu!Nek poznadu turske haramijeLjute srpske sjedoglave zmije.Nek od straha u gradove venu,Neka Srbom gospodit pristanu.Nek naplate odavne krivine,


Kao što se vidi, Joso Krpotić, „Feldkapelan“ hrvatski, imao jejak osjećaj za slovensku uzajamnost, koju pogrešno identifikujesa Srpstvom. Pomenuto Dositejevo „zacrtavanje“ granica, da bioznačio „srpske“ teritorije, dugo je zadržavalo aktuelnost,korišćeno je pri izradi srpskih imperijalnih programa. To je dugoimalo veliki (negativni) uticaj na razvoj nacionalne svijesti nesamo Crnogoraca i Bosanaca, nego i kod Hrvata.

Poslije neuspješnog završetka Vukasovićeve ekspedicije, nije-su prekinute veze Monarhije sa Crnom Gorom, koje su se,uglavnom, održavale preko Hrvata. Početkom 1790. godine,Dvorsko ratno vijeće je odlučilo, na zahtjev guvernaduraRadonjića, da se Crnoj Gori pokloni veća količina ratnog mater-ijala kao i da se, povodom slanja tog materijala, pošalje jedanvješt i okretan oficir, koji bi ponovo ispitao mogućnost slanjajedne vojne ekspedicije u Crnu Goru. Izbor je pao na slunjskogkapetana Živkovića, koji se, nakon kraćeg boravka u CrnojGori, vratio u Austriju, u pratnji Luke Ivanovića, povjerenikamitropolita Petra I, noseći sa sobom tri vladičina pisma. Jednood njih, upućeno generalu Pauliću, uslovilo je da se crnogorskopitanje po treći put pokrene pred bečkim dvorom. Pismo jeveoma interesantno ne samo zbog sadržaja, načina izražavanja,jezika, ortografije i, najzad, zbog toga što je jedno od rijetkih, uoriginalu sačuvanih pisama mitropolita Petra I iz XVIII vijeka,već i zbog činjenice što je pisano latinicom, pa ga je potrebnoprenijeti u cjelini. Osim kod sastavljanja i rastavljanja riječi,pismo nije ispravljano nego je saopšteno onako kako jenapisano. Pismo glasi:

Velimir Vujačić

19 F. Šišić, Joso Krmpotić i Crna Gora 1788. godine, Zapisi, Cetinje, 1830,

knj. VII str, 219-223.

Koje Srbu čine brez izmine.Neka bježe preko sinjeg moraI preg srpskih bregovitih gora.19


„EccelenzaPreko posctenoga gospodina kapitana Xivkovisnia imao sam

radost primiti vasc predraghi list i razumieti sve, scto mi naredi-vate. Vi ste veliko dobro uccinili scto ste na Trieste dolasili i ure-dili ova dilla koia inako bila bi posla neskladno i veoma neured-no, buduchi gospodin gubernator nie poslan od Naroda negosam od svoie voglie, sa mamiti (da iznudi, prim. autora) novceod Vukasovichia i od Dvora, tako ni ia ni Narod ne hochemosnati niscta od poslatih koie on radi s Mihailom Plamenzem.

Prah olovo i sve scto je bilo pod oblast gospodina Xivkovichiaprimio sam ispravno, ali od 300 zekinah koi su gubernatoru datisa platiti kirie niesam imao nego samo 200 talirah zesarskih odsinovza Gubernatorovog Stanislava, a ostalo uzeo ie sa sebe,koie molim da biste ccinili nakoxiati (naplatiti, prim. autora) ersam ia usaimio 300 zekinah sa smiriti duk koie muniziu nosio, aprostranno vi moxe iaviti o svemu pomenuti Gospodin Kapitan,i moi poslanik Gospodin Luka Ivanovich, koieh milost i dobro-tu Vasce Eccelence svesrdno Preporuccavam.

Ovvu saiuru (količina, prim. autora) postavio sam u moioikuchi i verh gne straxiu potrebitu dachiu (daću, prim. autora)sviem koliko bude priliccno Zernogorzima i Brdianima sa pervislucciai a ostalo narediti da fisceke grade. Nechiu niscta pro-pustiti koliko moguchie bude scto bi se tizalo do ccasti i koristiVisociaiscega Avstriskoga Dvora i ovoga naroda, koi sav iedi-nokupno samnom sdruxen blagodarene i sahvalnost gnihovomuhralevskomu i apostolskomu velicciastvu prinosimo iesmospravni i gotovi sveger na sapoviedi sluxiti. Nasci konscie, aobcheni hristianski nepriategli nahode se u prevelikom strahu,tuxni i smeteni, vixe mertvi negoli xivi, ne vide se izvan sidinahod gradovah, ni na iednu stranu. Mnogo se moxe slave i koristidobiti ako bude voglia Boxina, svi Krescteni Narodi uHerzegovini i Albanii biche s nami sdruheni radosna i veselasrdza, samo ako budu imali razumnoga vladagnia. Ja ufam



ovamo vidieti, sagerliti i pozdraviti kao staroga druga i glubimo-ga priateglia, a s vma i striza pieschivza koga drago posdravgliamscve scie biti dobro i liepo, ako ovako bude i sve scto u oviemstranam sliedi prostranie vam mogu iaviti pomenuti gospodinXivkovich i g. Luka Ivanovich. A ia ostaiem predrago vas pos-dravgliaiuchi sviem serdzem i duhom vasc pravi priategl.

Lugnia 18. 1790 i pokorni slugaU Zernoi Gori Stagneviche Petar Petrović

Vladika Zernogorski“20

Po dolasku u Beč, Živković je podnio izvještaj u kome je po -sebno istakao zadovoljstvo i zahvalnost vladike i naroda na ca -revu milost, kao i njihovu spremnost da se ponovo dignu na oru -žje. Kako je Ratno vijeće ozbiljno raspravljalo o ponovnom or -ganizovanju operacione baze u Crnoj Gori, stavljeno je u du ž -nost Pauliću, sada đeneralu austrijske vojske, poznavaocu crno -gorskih prilika, koji je 1782. godine boravio u Crnoj Gori, daizradi jedan elaborat u pogledu broja, opreme, zadataka kao inačina rada te ekspedicije. Ovaj svoj drugi referat na 22 strane,koji general Tige naziva studijom, Paulić je podnio Dvorskomsavjetu 6. jula 1790. godine. Po mišljenju đenerala Paulića eks-pedicija bi imala veliki značaj. Treba je preduzeti isključivo savojnicima iz hrvatskih korpusa zbog sličnosti jezika, a zatim izmađarskih pukova, tj. Srbima, Mađarima, Slovacima. U po če t -ku, predlaže Paulić, treba angažovati 2 000 vojnika snabdje ve -nih svim potrebama za period od pola godine. Komandu trebapovjeriti jednom spremnom višem oficiru, koji je vičan „ilir -skom“ jeziku, i koji će znati da veže za sebe narod ovih krajeva,a poželjno bi bilo da čitav komandni sastav zna „ilirski“. Poštose nije moglo računati na Mahmud-pašu Bušatliju, protiv njegaje trebalo raditi pridobijanjem albanskih hrišćanskih elemenata,

Velimir Vujačić

20 M. Vukčević, op. cit, str. 204.


pa Paulić predlaže da se, pored oficira koji govore „ilirski“,angažuje izvjestan broj starješina sa znanjem albanskog jezika.Kako je ovaj zadatak izuzetno težak, treba angažovati bolje ofi-cire i vojnike. Oficirima treba staviti na raspolaganje dva konja,jednog jahaćeg i jednog za prenos prtljaga. Jahaće konje trebauzeti od mariborske komisije, a takođe iz Maribora hirurga sabolničkim osobljem i potrebni sanitetski materijal.

Međutim, istog dana car Leopold je donio odluku da se od dal-jeg rada u Crnoj Gori odustaje.21

Rat Rusije i Austrije protiv Turske, započet 1787. godine,Monarhija je završila mirom u Svištovu, a Rusija u Jašu 1791.Dok se Austrija zauzela za Crnogorce uslovljavajući Tursku dane preduzima kaznene ekspedicije, u ruskom ugovoru o miru,kao i obično, Crna Gora nije pomenuta ni jednom riječju.

Još jedan Hrvat imao je značajnu ulogu u crnogorskoj istorijina kraju XVIII i početku XIX vijeka. Riječ je o FrančeskuDolćiju, sekretaru mitropolita Petra I. Opat Frančesko Dolći deVicković rođen je u Dubrovniku 1842. godine. Poslije završetkakatoličke bogoslovije služio je kao sveštenik u Perastu i Du b -rovniku, da bi kasnije postao vikar crkve Svetoga Stefana u Be -ču. Iz Beča je otišao u Petrograd, gdje je takođe dobio vikarnuslužbu. Mitropolit Petar I upoznao je Dolćija još dok je boraviou Petrogradu s vladikom Vasilijem. Dolći je bio član austrijskedelegacije koja je, na čelu sa pukovnikom Paulićem, doputovalau Crnu Goru 1781. godine. Paulić je posebno insistirao da u nje-govoj pratnji bude i Dolći „... jer on dobro poznaje Crnu Goru,pa mu može biti od pomoći u mnogom koječemu“.22 Da ne biMlečani, opsjednuti kao i uvijek, zna ti željom, mogli odmahdokučiti u čemu je pravi smisao Paulićeve misije, austrijski ofi-ciri su se predstavljali kao štampari iz austrijskog dijela Poljske,


21 Ibidem, str. 202.22 V. Đorđević, op. cit, str. 27.


koje je bogati Podgoričanin đeneral Zorić angažovao da štam-paju crkvene i školske knjige za Crnu Goru.23 Takođe, putovalisu pod lažnim imenima. Opat Dolći je imao pseudonim „NikolaPješivac“, a Paulić „Petar Stari“.24 Prilikom boravka u CrnojGori Dolći je obavljao mnoge diplomatske poslove. Pored osta -log, Dolći je, u ime guvernadura Radonjića, uputio jedno pismokatoličkom biskupu Kavadaniju u Baru, tražeći od njega da uti -če na žitelje svoje dijeceze da ne zaborave da su hrišćani ukoli -ko se desi da ih skadarski vezir pozove u rat protiv Crno -goraca.25 Uvažavajući Dolćijeve zasluge tokom boravka prveaustrijske misije u Crnoj Gori, kancelar Vencel Kaunic pred-ložio je caru Josifu II da mu se dodijeli nagrada od 200 dukata.26

Boravak mitropolita Petra I u Rusiji 1785. godine bila je prvateška diplomatsko- politička škola. Da li je tada bio u stanju darealistički prosuđuje o tome da su intrige, koje su se oko njegatada plele, u stvari, bile u skladu sa novom istočnom politikomruske vladarke, može se samo nagađati. Jedno je sasvim jasno −vladika je tada u Rusiji imao malo pouzdanih prijatelja.Pokazalo se kasnije da je jedina ličnost, koja je tada boravila uRusiji, u koju se mogao pouzdati, bio – Franjo Dolći. U ruskojprijestonici Dolći je bio podvrgnut detaljnim ispitivanjima ovladici, njegovim razgovorima, boravku u Beču i, što je najin-teresantnije, o planovima za stvaranje države na Balkanu.

Odmah poslije Dolćijevog ispitivanja u petrogradskoj policiji,upao je u vladičin stan „ober-polic-majstor“ i saopštio muodluku da napusti Rusiju. Vladika je protestovao, koliko je

Velimir Vujačić

23 V. Đorđević, op. cit, str. 31.24 Ibidem, str. 58. U pismu koje je 21. septembra 1782. godine đeneral

Paulić uputio guvernaduru Radonjiću,kaže se sljedeće: „Pokorni sluga i praviprijatelj Petar Stari, to jest đeneral Francisko Paulić. Pisah Nikola Pješivac, tojest abate Francisko Dolći“.

25 Branko Pavićević, Petar I Petrović Njegoš, str. 68.26 Ibidem, str. 70.


mogao, tražeći da mu se saopšte razlozi, ali−uzaludno. Pod stro-gom policijskom pratnjom, „dan i noć“, „ne dajući mu ni časapočinuti“ gonili su ga “preko Polocka, Mogiljeva, Tolčina, pre kogranice, bez pasoša“. Vladičin pratilac, a kasnije i njegov sekre-tar, Franjo Dolći, pokušao je da ublaži postupak ruskih vlasti, alini to nije imalo efekta. Ruske vlasti su tada Dolćiju nu dile 2.000rubalja samo da govori protiv vladike. Kad je Dolći ovu ponuduodbio, protjeran je zajedno sa vladikom sa ruske teritorije.27

O ovim događajima sam crnogorski vladika ostavio je dragoc-jena svjedočanstava, koja donosimo u izvodima:

„Budući su arhijereji crnogorski počinjući od 1711. godinedolazili u Rusiju, da zasvjedoče svoje prijateljstvo sa ruskomdržavom, to sam i ja postavio sebi u dužnost da učinim to isto, ito tim prije što je pomenuti mitropolit Plamenac već umro, i ja,po pravu nasljedstva, moram zastupati njegovo mjesto. Trećidan poslije moga dolaska u Petrograd, prema rješenju knezaPotemkina naređeno mi je policijski, da do četiri sata poslijeponoći moram napustiti Petrograd. No pošto je moja savjest bilačista riješio sam da ne idem iz Petrograda, dok se ne dokažemoja krivica i razlozi zašto se sa mnom tako postupa. Ja samzaklinjao šefa policije da kaže knezu Potemkinu, da ja tražim dase moja stvar ispita, da se dokaže moj prestup i da mi se dopustida pravdam svoju nevinost. No knez, ne trpeći pravicu, nije midopustio da se branim, pa je naredio da se policijski protjeram.Tako sam ja nasilničkim putem krenuo iz Petrograda gonjen idan i noć bez časa počinka preko Polocka, Mogiljeva i Toločinai bio prebačen preko granice bez pasoša. Kao Hrista od Iroda doPilata, tako je i mene zvijer zvijeru predavala na trzanje za većumoju uvredu i poruganje. Poslije takvog mog nasilničkogodlaska Franćesko Dolći, koji je bio sa mnom u društvu, čuvšida i njega traži policija, a znajući i moju i njegovu nevinost,


27 B. Pavićević, Petar I..., str. 88.


javio se sam policiji. Šef policije ga je pitao, kako je smio samnom ići bez pasoša, a kada mu je Dolći pokazao dva ćesarskapasoša i jedan grofa Štakelberga, te je vidio da mu zbog pasošane može ništa, stao mu je obećavati 2.000 rubalja samo da gov-ori protiv mene, govoreći mu da sam ja varalica i da ne mogubiti arhijerej bez dopuštenja Svetoga sinoda. Obećao mu je da ćebiti srećan, ako prokaže moja djela i ako kaže zašto sam došaou Rusiju. Na kraju ga je pitao zna li što o projektu Naranči će -vom. Dolći mu je dao moje pismo, u kome sam knezu Potem -kinu opisao uzrok moga dolaska u Petrograd i htio mu ga pre-dati, ili poslati po Dolćiju, ali Potemkin nije dopustio ni jedno nidrugo. Budući da Dolći nije htio ništa drugo do istinu govoriti,ni za novce lagati, to je i on protjeran na isti način kao ja...“.28

Uprkos tvrdnjama nekih istraživača, sasvim je izvjesno daPetar I nije imenovao Dolćija za sekretara odmah nakon povrat-ka iz Rusije. Prilikom prolaska kroz Beč, major Mirković tuzatiče Dolćija i nastoji da ga pridobije na svoju stranuizražavajući caričino žaljenje zbog nesporazuma iz 1785. godine.Tim povodom, krajem marta 1788. godine Dolći savjetuje mitro-politu Petru I da ne vjeruje austrijskoj misiji „... naročito sada kadvas Moskva traži da vas kao prave ljude prizna i da vas nagradiza sve usluge ukazane ruskom dvoru i kada će ispasti najbolje zavas“.29 Da u tom periodu nije bio Vladičin sekretar, nedvo -smisleno svjedoči i već citirano pismo crnogorskog mitropolitaupućeno đeneralu Pauliću u Beč 18. juna 1790. godine u komese, između ostalog, kaže: „ Ja se ufam vas ovamo vidieti, sager-liti i postraviti kao staroga druga i gliubimoga prijatelja, a s vamai stariza Pieschivza koga drago pozdravljam...“.30 Takođe, iz

Velimir Vujačić

28 D. Vuksan, Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba, Cetinje, 1951, str.36.29 Dr Dušan Lekić, Spoljna politika Petra I Petrovića Njegoša (1784-1830),

Cetinje, 1950, str. 78.30 M. Vukčević, op. cit, str. 204.


objavljene građe ne može se vidjeti da li je Dolći bio uz Petra Isve do svoje tragične smrti. Iz prepiske ruskog konzula uDubrovniku Đike, vidi se da je 1798. i 1799. godine bio sFrancuzima u Ankoni. Nema, međutim, podataka da li je Dolćiišao kod Francuza po vladičinom nalogu. Sasvim je izvjesno dau situaciji kada Rusija zanemaruje Crnu Goru, a na granici imaneprijateljski raspoloženu Austriju, crnogorski mitropolit dolazina ideju da savezništvo potraži kod njihovog zajedničkog nepri-jatelja−Francuske, za čiju revolucionarnu politiku obračuna sanosiocima evropske reakcije, pokazuje sve više simpatija. Uz to,budući da se Turska nalazila u taboru antinapoleonske koalicije,mitroplitu Petru I je izgledalo sasvim prirodno da potražisaveznika u Francuskoj. Svoja opredjeljenja u tom pravcu već jepokazao tajnom podrškom grbljanskoj buni protiv austrijskevlasti 1802. godine.31

Vijesti koje su dolazile do cara Aleksandra I o crnogorsko-francuskim kontaktima, nijesu ga mogle ostaviti ravnodušnim.Crnogorsko-francusko zbližavanje bilo je suviše opasno zainterese Rusije na Balkanu, pa se, stoga, preduzimaju mjere zanjihovo osujećenje. Organizaciju zavjere protiv Petra I ruskidvor povjerava grofu Marku Iveliću, čovjeku bolesnih ambicija,koji je sanjao o tome da svrgne crnogorskog mitropolita i u svo-jstvu svjetovnog guvernera preuzme vlast u Crnoj Gori.32


31 Dragoje Živković, Istorija crnogorskog naroda, II, Cetinje, 1992, str. 310.32 Dr Dušan Martinović, Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci, Podgorica,

2002, str. 101. Grof Marko Ivelić potiče iz ugledne porodice risanskih trgova-

ca. Na istorijskoj sceni pojavio se u vrijeme rusko-turskog rata 1768-1774.

godine, kada se, pored stotinak pomoraca iz Boke, priključio ruskoj floti pod

komandom admirala Orlova. Zahvaljujući svom junaštvu i razboritosti, kao i

nespornom diplomatskom daru, Ivelić je na ruskom dvoru za vrijeme carice

Katarine II, a kasnije i careva Pavla I i Aleksandra I, privukao veliku pažnju.

Kao ekspert za balkanska pitanja, Rusi su mu povjeravali razne misije u Crnoj


Međutim, crnogorski narod preko svojih plemenskih starješina,oštro se suprotstavio namjerama ruskoga emisara da Petra Iizvede pred sud Svetog ruskog sinoda.

Neuspjeh misije grofa Marka Ivelića u Crnoj Gori, koja je tra-jala gotovo devet mjeseci, uvjerio je petrogradski dvor da sa tomzemljom ne treba računati kao sa ruskim podanikom, već kaonezavisnom državom koja sopstvenim snagama izgrađuje insti-tucije vlasti i traži međunarodnu podršku, ma koliko bila odanaRusiji. Stoga ruske vlasti mijenjaju taktiku, nastojeći da Petra Ipridobiju na svoju stranu. Najopipljiviji dokaz nove politikepredstavlja otvaranje ruskog konzulata u Kotoru, nezavisnog odonog u Dubrovniku. Novopostavljeni konzul A. J. Mazurevskitrebalo je da, kao „zaštitnik“ Crnogoraca, učestvuje u rješavan-ju svih spornih pitanja s austrijskim vlastima. U stvari, glavnirazlozi za otvaranje ovog konzulata bili su diktirani osnovnimkoncepcijama Plana Adama Čartorijskog o aktiviranju ruskeistočne politike. „Njegovo carsko veličanstvo očekuje – isticaoje Čartorijski – da se Crna Gora pretvori u centar slovenskedržave pod vrhovnim pokroviteljstvom Rusije“.33

Uočavajući da je vladiku Petra I teško odvojiti od crnogorskognaroda, da napad na njega narod shvata kao udar na čast,nacionalno dostojanstvo, slobodu i samostalnost Crne Gore, iIvelić i Mazurevski rješavaju da sav bijes petrogradske vladeiskale na Franju Dolćiju. Ivelić je optužio Dolćija za izdaju,

Velimir Vujačić

Gori i Hercegovini. Istoriografija mu stavlja na dušu razuru Trebješana i nji-

hovo stradanje do konačnog preseljenja u Rusiju. Iako nije odlazio iz Risna,

odakle je trgovao novcem namijenjenim za Trebješane, on je javljao u

Petrograd o svojim velikim uspjesima, što je bio razlog da ga Katarina II

proizvede u čin general-lajtnanta. Godine 1814. car Aleksandar I proizveo je

Ivelića u senatora, a njemu i njegovim potomcima dodijelio plemićku titulu sa

grofovskim dostojanstvom.33 Dušan D. Vuksan, Petar I ..., str. 132.


zahtijevajući da bude protjeran iz Crne Gore. Crnogorskopraviteljstvo, sastavljeno od najistaknutijih plemenskih prvaka,odgovorilo je sasvim razborito, ali odlučno, da Ivelić dostavi:„...njegovu prepisku u ruskom prevodu i mi ćemo je prilježnopregledati i doznati, kakvi su zločesti uticaji Dolćija, ili preten-zije stranih vlasti na nas, pa ćemo, uvjerivši se za takve postup-ke, koji nama najviše štete prinijeti mogu, njega narodnom sudupredati i suditi mu po zakonu“.34

Poslije ovako odlučnog stava Praviteljstva, u kome je dopunog izražaja došlo jedinstvo crnogorskog naroda, kampanjaprotiv opata Dolćija je za trenutak utihnula. Optužbe su obnovl-jene tek početkom septemba 1804. godine. Formalne dokaze zaDolćijevu krivicu nije bilo teško pronaći u sistemu kategorijacarske birokratije, pogotovo što se tada već znalo da je Dolći, povladičinim upustvima, radio na uspostavljanju korespondencijes francuskim đeneralom Marmonom. Kako vladika nije želio davodi bilo kakvu istragu nad Dolćijem, tu je ulogu na sebepreuzeo Mazurevski, uz punu podršku Ivelića. Grubonarušavajući suverenitet zemlje kod koje je bio akreditovan kaokonzul, Mazurevski je u toku istrage pronašao „pisma kojaistinito otkrivaju izdaju i zle njegove misli protiv slobode ičasti“ crnogorske i optužio Dolćija da radi za Francuze, protivruskih interesa, nastojeći da Crnu Goru odvoji od Rusije.35 U


34 Ibidem, str.136.35 B. Pavićević, Petar I..., str. 251. U Ivelićevoj zaostavštini, nalaze se neki

izvještaji Čartorijskom, s kopijama raznih pisama iz Dolćijeve ostavštine. Oni

su tematski svrstani: 1. Rasuđivanja o ratu s Turcima, 2. Sedam pisama od

Francuza, 3. Osam Dolćijevih pisama Francuzima, 4. Traktat o taktici, 5. Šes-

naest stranica Dolćijevih pisama Austrijancima, 6. 48 listova sa bilješkama

Dolćijevih misli. Kasnije je tome dodato i jedno pismo mtropolita Petra I, iz

koga je navodno trebalo da se vidi kako je crnogorski vladika čvrsto riješio da

sarađuje s Francuzima. Ipak, čini se da je najbliže istini kategoričko mišljenje


odgovoru Mazurevskom, mitropolit Petar I navodi da su izne-sene tvrdnje obične Ivelićeve intrige, čiju lažnostnedvosmisleno potvrđuje njegova, vladičina, i cijelogcrnogorskog naroda odanost ruskom carskom dvoru. On lično, ani čitavi crnogorski narod, u dosadašnjem Dolćijevom radu nijeprimijetio ništa sumnjivo. Stoga, Dolći ni u kom slučaju nećebiti udaljen iz Crne Gore, dok se njegov slučaj svestrano inepristrasno ispita. Neistine o vezama Crne Gore i Francuske,tvrdi Petar I, proturaju oni Primorci, koji su svojevoljno pali uaustrijsko ropstvo, kako bi Crnu Goru odvojili od Rusije injenog pokroviteljstva.

Međutim, svega nekoliko dana kasnije, Mazurevski ultima-tivno traži od Petra I da Dolćija protjera iz Crne Gore.Mitropolitov odgovor Mazurevskom prenosimo u cjelini:

„Po kategoričnom vašem traženju da se protjera odavde abatFrano Dolći, ne mogu se o tome izjasniti koliko bih želio, nitiVas zadovoljiti u Vašem traženju. No radi važnih razloga, želećii ja i narod crnogorski da ostanemo pod pokroviteljstvom rusko-ga trona tražim da Visoki Dvor obrazuje jednu komisiju i ako jane izađem pred njom nevin i ne dokaže se moja i moga narodausrdnost i vjernost Rusiji, tek tada bi mogao biti Dolći istjeraniz zemlje zbog pripisivanih mu krivica. Ja izjavljujem Vama kaodobrom čovjeku, da meni ne laska nikakvo opravdanje osimdokaza istine o njegovoj krivici, a ako se po svršenomprovedenom isljeđenju nađe ma kakve krivice, ja je primam nasebe, a Dolći, ako bude umiješan u kakve podvale prema CrnojGori, njegov opstanak ovdje neće biti trpljen ni jedan dan.Izvinite me za ovo, jer me duboka uvreda koja mi je nanesenaod strane neprijatelja moje otadžbine ovakvom kriminalnomklevetom, dovodi do krajnjeg očajanja, gdje moram raditi svim

Velimir Vujačić

D. Vuksana da „Dolći, bez sumnje, nije bio ničiji plaćenik, sve što je radio,

radio je iz ličnih pobuda i jedino u namjeri da koristi narodu, kome služi.“


silama da dokazujem vjernost i odanost ruskom dvoru, jer neželim da ostanem pod stidom i podozrenjem; lakše bi mi bilopošteno umrijeti, nego ovako sramotno živjeti, jer takav životsmrt je za poštena čovjeka. Zbog toga čast mi je uvjeriti Vasvisokim mojim arhijerejskim činom i mojom vjernošću caru,koja Vam je dobro poznata, da ja, dok god se ne dođe do praveistine, garantujem da prisustvo Dolćijevo ovdje ne može imatinikakvih posljedica“.36

Ovom prilikom, Rusija, koja je zbog svakve sitnice slalarazličite komisije u Crnu Goru, nije udovoljila želji mitropolitaPetra I da sama formira isljednu komisiju. Isključivo je traženoda Dolćija sudi i osudi crnogorski sud. Pošto se sumnjalo da ćeDolći biti osuđen na Cetinju, to se Mazurevski, da bi tragiko me -dija bila veće, iznenada „razbolio“ i nije mogao doći u crno -gorsku prijestonicu, radi čega je suđenje održano u Stanjevićima.

Sudski proces Franju Dolćiju okončan je 9/21. decembra 1804.Suđenje je formalno bilo u režiji ruskog konzula, dok je stvarnočitavim procesom potajno dirigovao grof Marko Ivelić. Naprocesu je suđeno mitropolitu Petru I Petroviću Njegošu, a naoptuženičkoj klupi se nalazio njegov lični sekretar – Franjo Dolći.

Sačuvan je zapisnik sa suđenja opatu Dolćiju, pa ga je potreb-no prenijeti u cjelini:

„1804-go goda, novembra 27 dneva, Stanjeviće,Predloženije koje nam bi ot Visokopreosveštenoga Gospodina

Mitropolita našega na Cetinje prislano i koje mi pročitasmo irazumjesmo kako niže izgovara, bismo soglasni poslušati.

Jego Visokoblagorodije Gospodin Nadvorni Sovjetnik i otArbanije konzul Aleksije Josipović Mazurevski, budući doša naStanjeviće po zvanju Gospodina Mitropolita i Kavalera našega,također i po voli i nastojateljstvu Jego Visokopreosveštenstvasva pisma Dolcina razgledao, đe on Dolci nađe se obličen pred


36 Ibidem, str. 137.


Gospodinom Mitropolitom ne samo u prepisku s pervim kon-solom francuškijem Bonapartom, nego i s mnogijem deržavam,a bez znanja Mitropolita i Kavalera našega, kako je on GospodinMitropolit u tom djelu rečenoga Dolca pred GospodinomKonzulom u njegove laži obličio tako, da on izdajnik nije znaoništa otgovorit, nego ostao mučeći, a kako ovi zločinac jessakrio, oli nekomu predao viši dio najpotrebnijih oriđinalnihpisama, u kojima najviša potajnost ot njegovih zločinstva stoji ine hotio ništa kazati ne samo ot dobre volje, nego i pod šibikamane kće ni jedno objaviti, a kada bi po rukama i nogama zakovatu verige, tada se nađe u njegove donje haline falsi pašaport otimena njegova Visokopreosveštenstva napisani i pečatom nje-govijem utverđeni, budući rečeni izdajnik u mitropolicki domživio i mogao po svojemu lukavou licemjerju i pronirstvu voditirazličite zlo vredne prepiske s našijem zlotvorima, kako se to nasverhu objavilo, i takvijem potajnim načinom skrivajući ot nassvoje zlo namjerenije donio nam i našemu otečestvu prežestokiudarac i bez slavije pred Velikim Protektorom našim JegoImperatorskim Veličestvom Aleksandrom Pervim, SamodršcemVserosiskim. Toga radi za ljepše i čistije sve po redu razabratijest veoma potrebito, da Gospodin Rosiski Konsul po svakinačin u tome djelu toliko bude prisustvovati; ali kako se onnahodi slaboga zdravlja i ne može na Cetinje poći, zato potreb-no je, da on dođe, radi više rečenoga djela, na Stanjeviće. I potomu predloženo Visokopočtenoga Praviteljstva členamGospodinu Gobernatoru z družinom, da bi također došli naStanjeviće uzeti s rečenoga Dolca pokazanije i prinudit istoga,što bi on predao sva pisma, ot kojih se javni bilegi nahode i dabi ovo važno djelo pred licem Gospodina Konsula sveršili, kakose već otkrilo, i postupili š njim izdajnikom Dolci po sili i jakostinašijeh cernogorskijeh zakonah s utvrđenjem Sentence. A međutijem dokle se svakolika djela sverše biće on, zločinac, uzderžatovden u Stanjeviće pod krepkom stražom.

Velimir Vujačić


Toga radi 24-čisla svi mi niže potpisati došli na Stanjeviće, đeprimismo pervo objavljenije ot rosiskoga ImperatorskogaGospodina Konsula Mozurevskoga, a drugo predloženije otJego Visokopreosveštenstva Gospodina Mitropolita našego,kako ovden jedno po jedno izgovara:

1-je. Predanost crnogorskog naroda, jednovjerije i jedino -jazičije i jedinoplemenije obraćajući i dvadeset i četiri godištamisli rosiskijeh cara na dobro, korist i slavu hrabroga ovogaostatka serbskoga carstva, dodavale su njemu, koliko je bilomoguće, sve načine i pomoći, koje su mogle sohraniti cerno gor -sku slobodu i povratiti Cernogorcima u svoje vrijeme tu svjet-lost i slavu, koje su bile u perva vremena svim narodima ugrab -ljene, koji ispovijedaju pravoslavnu grekovostočnu, sada torže -stvujušču vjeru; čestita doba blagoslovljajući pobjedonosnevojske bezsmertne Jekatarine uzvisili su Rusiju i pravoslavnuvjeru u kratko vrijeme na najviši stepen. Ovo je porodilo u vaši-jem dušama višu i višu uzdanicu nadati se i gledati za vaše trudei terpenje ot Nje Veličanstva vašijeh milosti i blagodjejanija.Ono, što je ova velika Imperatrica započela, to sada Njen unukveliki Pokrovitelj vaš Aleksandar Pervi Samodržac vserosiskijavno pred licem cijeloga svijeta proizvodit, utverđivajući vašusreću i sohranivajući vas od dušmanah vjere i slobode vaše,javni biljegi i svjedočanstvo milosrednjejšega Pokrovitelja vaše-ga, koji se brine i misli za čestitost i sreću vašu započeli su se naovi način: budući on razumio da vjerolomni i prijevarni narodiprostiru svoje misli preko lukavoga i zlokovarnoga Dolca lišitivas istinite slobode vaše, a može biti i pravoslavja, otpravio jeon, Veliki Gosudar svojega đeneral leitanta i kavalera GrafaIvelića, da bi on takvomu zlu ne samo svaku pregradu i smetnjupostavio, no i progonit svakoga, koji bi posegnuo zaključati slo-bodu vašu pot teške okove robstva i nevolje; a sver toga ugodnoje bilo Njegovomu Veličanstvu radi koristi i odbrane vaše ucesarskome Gradu Kotoru postaviti konsulat, kako sami očito



vidite i ovo je novi biljeg Visokomonarške k vama milosti iblagovoljenje, u čem on, Gospodin Konsul, uvjerava vas, što bine imjeli sumnje, jerbo perva njegova dužnost po volji miloserd-njejšego Gosudarja Imperatora soderžati se u tom, što bi nesamo branio, sohranivao i unaprijed avizavao nas ot svakoga zlakoji suviše da će sa svom snagom o koristi i sreći radit. Ostavaloje u savršenoj tišini i dobroj uredbi cernogorskoj što bi prije-varni i zlo mišljeni Dolci bio pozvat ot VisokoslavnogaArhipastira vašega, ot vas i ot svega naroda takvi, kakav se onsada objavio, ili da bi iz Cerne Gore bio prognat, đe njegovo sto-janje potresalo blagopolučije, slobodu i pravoslavijecernogorsko, i to je bio uzrok po kojemu i prostiralo se iskanjeGospodina Đenerala leitanta Grafa Ivelića. Znade on, GospodinKonzul, što dobrodeteljni ovi arhipastir, Praviteljstvo i vascernogorski narod sudeći po svojijema serdcima, platili su dobroza dobro neblagodarnomu izdajniku Dolcu; i što se više i silnijeupirala za ne izgnati ga po nastojateljstvam Gospodina Đeneralai Gospodina Konsula, to više pomenutoga izdajnika čini većekriva pred licem cijeloga svijeta u sadašnjem njegovom biću onje učinio svoj Cernoj Gori uslugu i cernogorski narod bio bineblagodaran, kad mu ne bi dali pribježišta. No jeste li vi ikadapomislili i jeli vaš Arhipastir pomislio, što izgnani u svijemKraljevinam na kastig osuđeni smutljivac Dolci učinio je vamatu službu s lukavijem i prevarnijem mislima za ukloniti vaslakše ot istinitoga dobra i za posegnut jače u poštenje, na slobo-du i uprav na vjeru vašu. Istinito nijeste se vi takvom lukavstvunadali; vi ste prevareni, ali je vas prevario takvi prijevarnik, kojije više mudrije i razumnije ljude u svijetu prevario. SvemogućiBog, uzderžavajući javno slobodu, pravicu, čistoserdačje ipravoslavnu vjeru vašu neizrečenijema sudbama sačuvao je vasot zlo umišljenoga i hilavoga predatelja vašega Dolca. I u tosamo vrijeme, kada ovi zločinac mišljaše, da se hoće uzdignutii veseliti verhu dobra, koje ste mu učinili soveršivajući njegovo

Velimir Vujačić


veselje sverhu posljednjeg zlopolučjija i nesreće vaše, onGospodin Konsul obavezan i dužan po čistoj sovjesti otkriti predCernogorcima i pred licem cijeloga svijeta svu istinu, kako jeovo slijedilo:

13-go čisla ovoga mjeseca budući ovden na Stanjeviće otGospodina Mitropolita i Kavalijera prizvat razgovoriti se o nek-ijem poslima, koji se tiču do opštenarodnoga dobra, dođe riječ urazgovoru i do prestupnika Dolca, i u tom razgovoru bi pred-loženo ot Gospodina Konzula našem Gospodinu Mitropolitu,što bi on za poznati ljepše kakav je Dolci, razgledao sva njego-va pismena djela. Tada je Gospodin Mitropolit svesrdno molio,što bi to Gospodin Konsul na sebe uzeo i sve po redu čisto raz-abrao na što on ne hoćaše pristupiti, no videći da JegoVisokopreosveštenstvo ostaće veoma ogorčen, i po tomu pris-tupi. A kada izdajniku Dolci bi zapoviđeno Mitropolitom iKavalijerom do njegovih pisama, tada je samo on, GospodinMitropolit mogao imati javno dokazateljstvo verhu Dolcinenevjernosti, jerbo Dolci njemu u više puta otgovorio, što on prijei dragovoljnije sebe ubijet, nego li Gospodina Konsula do svoji-jeh pisama dopuštio. Ovi derski i sumitelni odgovori dadepravičan razlog arestovati sva njegova pisma i izagnati ga izćelije i dopuštiti Gospodina Konzula, da ot mala do velika svehartije njegove i pred njegovijema očima prebere.

Visokoblagorodnoje Praviteljstvo, dom Arhipastira vašego,čest, slava i hrabrost i samo pravoslavije osramleni ovijem izda-jnikom, koji nije dostoin ni imenom čelovječeskim nazvati se;ali se ne plašite! Vsesilni i vsemogući Car nebeskih sil, oslepioje, unizio i porazio ne vas, no predatelja vašego, koji je vamakopao jamu, pak sam sebe rinuo u nju. Prepiska francuskimpraviteljstvom, koju je ovi izdajnik vodio našlo se u njega; on jepriziva Francuze za pogubit vas, slobodu i pravoslavije vaše, ion je njih uvjeravao o vašoj k njima predanosti i što vi serčanoželite slobodu koliko da Cerna Gora slobodna nije. Našlo se još



mnogo drugije pisama, koja istinito otkrijevaju izdaju i zle nje-gove misli protivu slobode, slave i česti vaše, ali što GospodinKonzul za različite uzroke ovde spominjati ne hoće, nego samouvjerava, da ne imade kastiga, kojega rečeni zločinac svojijemposegateljstvom pred licem cijeloga svijeta zaslužio (nije).Nahodeći se Gospodin Konsul u poslanstva, a Cernogorci uPokroviteljstvo Vsemilostivijajše zabranit izvolio, to on podužnosti svoje službe ovome Praviteljstvu predložio,osuždavajući po zakonima cernogorskim predatelja ustaviti, neizveršiti na smertni kastig Sentenciju, nego ime predateljskokako na Cetinje i na Stanjeviće, tako0đer i na sve cernogorskepazare objesiti, a samoga predatelja u verigama okovat i navječno vrijeme pod krepkom stražom u tamnicu zatvoriti, ili takoučinit, kako bude u svakoje vrijeme naređeno ot JegoImperatorskoga Veličanstva Visočajšego cernogorskogaPokrovitelja Imperatora i Samodršca vserosiskago. A što se tičeot knjiga i pisama ovoga izdajnika, to on, Gospodin Konsul, moliovo Praviteljstvo, da bi umah po potpisanije Sentence njegovomrecevudom njemu u ruke predano bilo na sahranjenje u Konsulatdo povelenija i zapovijedi ot Jego Imperatorskoga Veličanstva.

Pri tolikom rizičnom radi Cerne Gore proishoždeniju ne možeon govorit, Gospodin Konsul, ne žudeći Jego Visokopre osve -štenstvu, Praviteljstvu i svemu cernogorskomu i berckomu naro-du, što bi ovi sadašnji izgled poslužio svijem unaprijed za sahran-jenje ot laživijeh i prijevarnijeh ljudi, koji jesu najviši zlotvori ineprijatelji česti, slobode i blagočestija cernogorskoga, i što bi sveviše i više utvrđavalo se userdije i predanost svega ovoga narodapo onomu silnomu carstvu, koje po jedinojazičiju i jedinokorvijuistinito radi o dobru, blagopolučiju hristjanskomu, a osobitocernogorskomu i berckomu.

2-0. Po kreposti našijeh crnogorskijeh zakonah izdajnikDolci, budući se otkrio javni i zlovredni predatelj u njegovimprepiskama dušmanim našim za izdati otečestvo naše, imao bi

Velimir Vujačić


osuđen biti i na smertni kastig, da bi sila i svjetlost zakona naši-jeh u cijelosti sahranjena bila. No budući arhipastirski čin, ukojemu se on, Gospodin Mitropolit, nahodi, veže istoga sasvi-jem što je najžestočijem uvrijeđen i obezslavljen predVisokoslavnijem Protektorom cernogorskijem, po zakonuBožiju i po izgledu Isus Hristovu, poznaje se u dužnosti neposegnuti za osvetu protivu više imenovanoga izdajnika, negoistoga na pravosudije Božije ostaviti i više paziti, da budemilosred i gotov prostiti sve, što bi njemu samomu bilo učinjenoa sver toga gledajući pismo ot Gospodina KonzulaMazurevskoga polučeno, po kojemu on, Gospodin Konsul,među ostalijem objavljat izvolit, što korist njegovog VelikogaMonarha i cernogorskoga pokrovitelja trebujet, da bi sentencijana smert predatelja Dolci neizveršena bila do naredbe i zapovi-jedi Miloserdnjejšego Gosudarja Visokoslavnoga ImperatoraAleksandra; i po tomu predlagaja hoćet, što bi u ovomuvažnomu djelu učinjeno bilo, kako je želja Gospodina Konzulai kako je ugodno Jego Veličestvu Vserosijskomu Samoderšcu,budući to sodruženo s interesom cernogorskoga Praviteljstva, apri tome da se nebi dušmani cernogorski prijekom smerćurečenoga zločinca okoristili i suviše što ne bi mogli sakritilukave i pakosne intrige, koje se protivu cernogorskoga naroda,pravice i poštenja prostiru.

Po ovome pristupismo suditi vjerolomnoga Dolca i naredis-mo sekretaru našemu uzeti ot njega skasku sve čisto po redu ipred nama prikazati kako jest prikazao.

Po zapovijedi visokopočtenoga Praviteljstva bi ispitan Dolcikako niže slijedi.

Vopros: pita se Dolci: kako ti je ime i prezime i oklen si i đesi se rodio i kerstio i koje si vjere i zakona i koliko godina imaš?

Otgovara: ime mi je Frano Dolci, starinom Hercegovac, arodio sam se u Dubrovnik i kerstio, imam godine 62 i ot rim-skoga sam zakona.



Vopros: za koji si posa i s kojom mišlju jesi doša naStanjeviće u Cernu Goru.

I otgovara: poradi zdravlja, ništa više.Vopros: stojeći na Stanjeviće jesi li ima s kim kakva potajno-

ga dogovora, ali pisanja poradi česove izdaje GospodinaVladike, ali narodne?

Otgovara: ni s kim nako Stefanom Vučetićem, koji me molio dami da 500 cekinah, a da mi ponese robu i da će me čekat u Jakin,ali na Livorno, jer se misli tu stabiliti u ime tergovca, go vo reći damu se dosadilo stat na Stanjeviće, i ja nijesam stio to učinit.

Vopros: je li te ko molio, ali si ot svoje volje pisa đeneraluBonaparti Francezu?

Otgovara: ja kako ot moje strane ništa više no pjesmu, a moliome Stevan Vučetić da pišemo Bonaparti, da ni što bude bolje,kažujući mi da je bio u Rusiju i da je vidio sve, da već nemaničesove uzdanice ni vladika ni narod, a da bi poša đe mu drago,a u Rusiju nikada, jer je vidio da lažu.

Vopros: ima li kada kakav otgovor od Bonaparte?Otgovara: ne nikada, kunem se Bogom.Vopros: a otkuda tu muhuri francuski?Otgovara: pisa sam konsulu francuskomu u Dubrovnik pora-

di moje pravde u domovinu i đeneralu Muratu poradi da mipošlje pasaport, kako mi ga je i posla.

Vopros: đe su ti knjige, koje ti je pisa konsul i đeneral Murat?Otgovara: nikada ne znam đe su, ma kako su bile ot malo

importance tako su i razbučene.Vopros: zašto si se metnuo i ko te molio poradi posala ger-

baljskijeh?Otgovara: govorim istinu molio me nije niko, nako Stefan

Vučetić, koji mi nije dava mira ni dan ni noć i obećavao mi jeparih, ali ja nijesam stio uzet.

Vopros: moli li te kav Visokopreosvešteni Vladika za kojiposa ot Gerblja?

Velimir Vujačić


Otgovara: molio me i komio me Gospodin Vladika, da seprođem i ostavim ot posala gerbaljskijeh, jer zapovjednici otBoke misle i govore, da ja to činim, a ne ti i Vučetić.

Vopros: kakve si ima korespodence principom Karlom i kojesi odgovore primio kako se vidi po tvojijem pismima?

Otgovara: pisa sam mu jedan put i posla mu popijevke, a imanijesam otgovora, tako mi Boga, nikada.

Vopros: kakav si ima tajni opis Gubernatorom ot Kotora?Otgovara: pisa sam mu jedan put poradi da mi skuža ot

Fruške aspre, koje imam imat; a drugi put da ga prevarim da mida s mirom poć, jer sam vidio što oko mene rade.

Vopros: zašto si mu pisa, da ti pošlje ali igumna Bućina, aliBubića?

Otgovara: da mu istomu Gubernatoru na usta poručim štomislim.

U zakonima našijem u pervoj statiji skazano tako: svakogavjerolomnika i izdajnika našega otačastva, koji bi se među namanaša domaći, ali inostrani, da počne protivu slobode i poštenjanašega, takvoga ufatit bez svakoga pošteđenja, osuditi i kastigatinajsramotnijom smerću, to jest objesiti na pozorično mjesto.

Toga radi mi svi jedino dušno i jedino glasno prigovorismo iosudismo više rečenoga Dolca u Mitropoliji našej na Cetinje,pred licem obšte narodnoga zbora, objesit. No razmišljajući naone uzroke, koje Gospodin Konsul u svojemu objavljeniju piše,takođe i na molbu miloserdnoga našega Arhipastira uklonismose samo na ovi jedan put ot zakonov, koje smo mi i vascernogorski i brdski narod toržestvenom kletvom utverdili,sohranjivat, počitovat i pokorivati se, i da ne bude to nikada i niu jedno vrijeme primjerom, oli izgledom nijednomu zločincu,koji bi se naša priličan Dolcu, smertnu kastiziju ovomu izda-jniku obratismo na vječno njegovo u tamnici zatvorenje, đeimade stojati okovan po nogama i rukama, ili dokle primimoodgovor ot Visokoslavnoga Protektora Gosudarja Imperatora



Vserosijskago. I da bi uničtoženo i prekraćeno bilo za vazdasvako posegateljstvo, koje bi nas ot Pokroviteljstva jedinovjerne i jedino plemene deržave odvojiti kćelo, i našijem duš-manam podložiti, mislimo i što bi na neki način ispunit svetosti silu zakonah našijeh, zaključismo i dogovorno rekosmo, daime izdajnika Dolca kako na Cetinje, tako ravno i na Stanjevićei po svijem nahijam obješeno budet prisustvijem našem črezsekretara našega pročitat i u sve nahije soderžanije ove Sentenceobjavit, neka svaki čuje i razumije, a knjige i pisma GospodinuKonzulu predat i od njega primit recevudu“.37

Što je sve nađeno u Dolćijevim hartijama−nejasno je. Većinahartija zaplijenjenih prilikom pretresa prestavljale su Dolćijeveprivatne bilješke, literarne sastave, kao i kopije nekih zvaničnihpisama, vjerovatno onih koje je kao vladičin sekretar koncipi-rao. Pisac značajne monografije o Petru I, D. Vuksan tvrdi da jeSankovski kasnije izjavio da među Dolćijevim hartijama nijenađeno ništa sumnjivo. No bez obzira na date izjave o sumn-jivim pismima, mirne se duše može tvrditi da ne postojesvjedočanstva koja bi opravdala stanjevićku sudsku lakrdiju.38

Iako je na osnovu člana drugog zemaljskog zakonika specijal-no sudsko vijeće izreklo smrtnu kaznu, presuda je kasnije, navladičin zahtjev, izmijenjena na „vječno njegovo u tamnicizatočenje“. Odlukom suda naznačena su i četiri stražara začuvanje osuđenog, a Ivelić je odlučio da im se isplaćuje po dvadukata mjesečno.39

Velimir Vujačić

37 Zapisi, knj. XIII, 1937, str. 53-59.38 B. Pavićević, Petar II..., str. 251.39 Ibidem, Presudu je potpisalo 47 sudija, a ovjerio je svojim potpisom nar-

odni sekretar Jakov Stefanović. Pada u oči da među sudijama nema članova

Praviteljstva suda crnogorskog i brdskog izabranih 1798. a potvrđenih 1799. i

1803. godine (serdara Mihaila Boškovića, vojvode Mića Dragova Vukotića,

vojvode Vuksana Milića, serdara Ivana Petrovića, serdara Minje Radovića),


Po okončanju suđenja, austrijski đeneral Bradi zvanično jezatražio od Ivelića da mu izruči zatvorenika.40 Monarhija jeDolćija, „osijeđelim u intrigama“ i „revolucionarnim radnja-ma“, kako su ga karakterisali zvanični austrijski predstavnici,smatrala glavnim pokretačem pobune u Grblju 1802. godine iinicijatorom uspostavljanja veza vladike Petra I sa Francuzima.Međutim, Ivelić nije htio ni da čuje za Bradijev zahtjev, već sestarao da „saglasno volji gospodara imperatora“, „važnog“osuđenika što prije sprovede u Petrograd. Početkom jula, na tuje obavezu upozoren i od samog Čartorijskog, i, ko zna, moždabi ona i bila ostvarena da Dolći nije 27. IV/ 9. V 1805, podčudnim okolnostima, poslije bolovanja od „24 časa“, umro upodrumima manastira Stanjevići.41

Crnogorsko-ruski politički sukob 1803-1804. bio je događajkoji je, na početku, označio zadivljujući uzlet političke misliCrnogoraca. Po mišljenju mnogih naučnika, događaj se mirneduše može svrstati u najblistavije stranice političke istorije


niti nekih drugih istaknutih prvaka, čija imena nijesu spomenuta u spiskovima

iz 1798, 1799. i 1803, a uticaj im je u zemlji bio nesumnjiv (Sava Markova

Petrovića, Stanka Stijepova Petrovića, serdara Sava Plamenca, kao i

nekolicine prvaka porodice Đurašković iz Riječke nahije). Da li je guvernadur

Vuko Radonjić uticao na izbor sudija – ostaje da se vidi.40 Nastojeći da Crnu Goru dovede pod vlast Austrije, guverner Rozeti pred-

ložio je da se „...Dolći, koji uživa potpuno povjerenje vladičino i koji

neprekidno izaziva i podržava nemire u Boki, što skorije uhapsi“. Dvorski

kancelar Kobencl je odbio ovaj prijedlog s obrazloženjem da je to protivno

međunarodnom pravu, a sem toga izazvalo bi veliko nezadovoljstvo u Crnoj

Gori. Stoga, predlaže kancelar, „Neka baron pazi na njegove intrige i neka se

koristi dobrim raspoloženjima konzula Fontana, pa da ruski uticaj ukloni

Dolćija iz Crne Gore“. (Dr Dušan Lekić, Spoljna politika Petra I Petrovića

Njegoša (1784-1830), Cetinje, 1950, str. 141.41 Ibidem, str. 252.


balkanskih Slovena. Na kraju je, poslije čudnog obrta istorijskihokolnosti, taj isti događaj bacio crnogorski narod u političkiponor i nanio takav moralni udarac, od koga se teško bilo opo-raviti i to baš u periodu koji obilježava „ čista i uzvišena ličnostvladike Petra I“.

Ma koliko u čitavom slučaju crnogorski vladar i njegovoPraviteljstvo pokazali snagu svoga nacionalnog dostojanstva igrađanske hrabrosti, natjeravši rusku carsku vladu na popuštan-je – na kraju su morali ipak pokleknuti. Konačno, na procesuopatu Dolćiju suđen je i osuđen duh progresivne Evrope, s cil-jem da se eliminiše i mogućnost da taj duh prodre u jednu držav-icu na Balkanu, izniklu iz ognja oslobodilačkog rata. Događajikoji su podigli ugled Crne Gore u očima evropskog građanskogsvijeta, na kraju su morali utonuti u sjenku pravoslavnog funda-mentalizma svemoćnog ruskog imperatora. To je tragični aspektovih istorijskih zbivanja.42

Kada su se krajem prve polovine 19. vijeka, u rasponu odsvega tri godine, pojavila tri književna djela velike poetske imisaone snage − Njegoševa „Luča mikrokozma“ (1845) i„Gorski vijenac“ (1847) i Mažuranićev spjev „Smrt Smail-ageČengića“ (1846), na Crnu Goru i Crnogorce počelo je da segleda kao na zemlju i ljude visokih duhovnih, moralnih i istori-jskih vrijednosti. Učeni ljudi raznih struka, političari i državni-ci, književnici, umjetnici i drugi sa kojima se Njegoš dopisivaoi srijetao, brzo i lako su sa njim uspostavljali prijateljstvo isaradnju, o čemu je ostala brojna i dragocjena dokumentacija.Među njima bio je veliki broj uglednih Hrvata iz Dubrovnika,Splita, Zadra, Rijeke, Zagreba..., sa kojima se Njegoš srijetao iupoznao na svojim putovanjima za Trst i Beč. Najviše ih je bilomeđu pristalicama Ilirskog pokreta, u kojemu je crnogorski

Velimir Vujačić



vladar i pjesnik prepoznao zajedničke (opšte) oslobodilačke ireformatorske ideje i namjere. U Hrvatskoj je ilirizam shvatankao patriotski zanos oslobađanja hrvatskog naroda pobuđensviješću o nužnosti zajedničke borbe južnoslovenskih narodaprotiv višestrukog neprijatelja. Iako je na kraju propao, jer je biozamagljen pogrešnom širom etničkom osnovom, ilirizam jeokupio hrvatske intelektualne čelnike sa kojima je Njegošodržavao stalne kontakte. To su bili: Lj. Gaj, I. Kukuljević-Sakcinski, P. Preradović, M. Pucić, S. Vraz i drugi. Neki od njihu romantičarskom zanosu posjećuju Njegoša i Crnu Goru.

Idejne osnove ilirizma neminovno su istaknutijim Hrvatimausmjeravale pažnju ka jugu Balkana i oslobodilačkoj borbi CrneGore. Misao o ujedinjenju snaga protiv zajedničkog neprijateljaod 30-ih godina XIX vijeka sve više je prevazilazila vjerske,jezičke i državne granice.

Koliko je poznato, jedan od prvih Hrvata koji je posjetio CrnuGoru i upoznao Njegoša bio je hrvatski pjesnik Mato Topalović( 1812-1862). Kao bliski prijatelj i idejni saradnik J. J. Štrosma-jera, on je sa zanosom probuđenog rodoljuba, kao mlad čovjek,1833. godine, putovao po Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Dalmacijiželeći da te krajeve bliže upozna i tako stekne iskustva korisnapo ilirizam i njegove koncepcije. Topalović je utiske sa tog puto-vanja pjesnički uobličio u poemi „Pjesma tužne i veseleSlavonije“, u kojoj je izrazio svoje slovensko rodoljublje.

Topalović je autor, po svoj prilici, prve pjesme ispjevane uslavu Njegoša 1836. godine, dakle, u vrijeme kada je crnogors-ki vladika imao iza sebe tek svoje književne prvijence. Pjesma„Pozdrav visokopreosveštenom gospodinu Petru PetrovićuNjegošu II, mitropolitu i vladici crnogorskom i brdskom, odstrane mladeži slavo-ilirske, dana 31 dekembra 1836 u Beču“,što ju je napisao Rodoljub Zdenčanin (Mato Topalović) iobjavio u „Ljetopisu“ za 1838. godinu, nosi sve oznake jednogliterarno-istorijskog razmeđa (prelaz iz pseudoklasicizma u



romantizam) sa naglašenim literarnim osobinama toga vremena.Ova pjesma, kao uostalom i sve druge koje su se pojavile na ovutemu, svjedoči koliko je Topalović duboko povezan saNjegošem, koliko je oduševljen tom izvanrednom ličnošću našeistorije i njegovim bogatim unutrašnjim životom.43

Zahvaljujući velikom Njegoševom ugledu i atraktivnostizemlje kojom je vladao, Crna Gora postaje meta brojnih evrop-skih radoznalaca: putopisaca, istoričara, književnika, umjetnika,političara, naučnika i dr. Iz plejade brojnih uglednih gostiju kojisu posjećivali Crnu Goru Njegoševog vremena za našu temuposebno je značajan dolazak saksonskog kralja Fridriha Avgusta(1797-1854), u maju 1838. godine, jer su se u kraljevoj pratnjinalazili dvojica Hrvata, koji su duži niz godina sarađivali saNjegošem i dali značajan doprinos kulturnoj emancipaciji CrneGore. Podsjetićemo se, tek u nekoliko riječi, na ovu, za CrnuGoru, izuzetno značajnu posjetu. Nakon što je podsjetio Istru iDalmaciju, saksonski kralj stigao je u Kotor. Plovio je na novomi elegantnom parabrodu “Grof Mitrovski”, kojemu je to, posvemu sudeći, bila prva plovidba na liniji Trst−Kotor. Odmah po

Velimir Vujačić

43 Ratko Đurović, Poezija u slavu Njegoša, Stvaranje, 7-8, Cetinje, jul-

avgust 1951, str. 452. Povodom Njegoševog „prihoda“ u Beč Topalović

uzvikuje:

„...Prijmi iz ustih pozdrav iskrenih!

Ter pozri amo đeno radosnimi

Deržimo rukam’: ovde, ovde bije,

Ovd’ serce puno čuvstvama takimi

Koja izrazit’ moguće nam nije.

Slavske smo majke Slav-ilirska čeda;

Dosta to. Znaš sad što s’ izrazit’ ne da...

... Budi! – o Ti nam mnogo moreš biti.

No već se vidi: navek ćeš živiti“.


dolasku u Kotor, razgledao je sve znamenitosti grada, čak jeobišao crnogorski pazar i razgovarao sa mnogim Crnogorcima.Njegoš je uspio da privoli saksonskog suverena da pređe tadašn-ju crnogorsku granicu na Mircu i preko Lovćena stigne naCetinje. S obzirom na to da je u tim teškim vremenima CrnuGoru posjetila jedna krunisana glava, i to suveren jedne od naju-glednijih evropskih zemalja, taj događaj je imao ogroman značaji za Njegoša i državu kojom je vladao. Kraljevom posjetomNjegošu i Crnoj Gori porastao je ugled u očima čitave Evrope.Dvojica vladara su se sastali, ne kao što su to austrijske vlastiočekivale, u Kotoru na austrijskom zemljišu, nego nacrnogorskoj teritoriji u selu Mircu. Njegoš je, dakle, primio sak-sonskog kralja kao vladar suverene zemlje na svojoj slobodnojteritoriji. Pored toga, saksonski kralj je svojom posjetom probu-dio veliki interes za Crnogorce koje su do tada Austrijanci iTurci prikazivali kao varvarski, krvoločni i vjerolomni narod.On je, uz to, prokrčio put u Crnu Goru radoznalim strancima izZapadne Evrope.44

O posjeti saksonskog kralja Crnoj Gori pisale su i ondašnjenovine. Iz njihovih izvještaja saznaje se kakav je bio odjek teposjete u svijetu i kakav je bio njen značaj za Njegoša i CrnuGoru. Zadarske novine („Gazzetta di Zara“), u članku datira-nom 12. juna, obavijestile su svoje čitaoce da je kralj prošaokroz kamenite predjele Crne Gore, da je vidio „čudnovateobičaje“ crnogorskog naroda, da je u toj zemlji do mile voljezasitio svoju botaničku radoznalost, da je dobro ugošćen kodNjegoša i da se sa njim nije htio rastati prije nego mu je navrhu nekog brijega priredio doručak koji se sastojao od sira,kao led hladnog mlijeka i čitavih pečenih brava. Dopisnik„Gazzetta di Zara“ dodaje da je saksonski kralj na rastanku


44 Ljubomir Durković Jakšić, O poseti saksonskog kralja Njegošu 1838,

Istorijski zapisi, knj. VIII, Cetinje, 1952, str. 38.


poklonio Njegošu prsten sa brilijantima i svojim mono-gramom“.45

Sa svoje strane, saksonski kralj lično je mnogo dobio svojimdolaskom u Istru, Dalmaciju i Crnu Goru. O njemu se tadamnogo pisalo. Sam Njegoš mu je posvetio jednu odu, koja jekasnije prevedena na njemački jezik. Kraljev put je i u naučnompogledu bio izuzetno važan. Tada su pronađene tri nove biljkeod kojih je jedna dobila ime Saxifraga Frederici Augusti.

U kraljevoj pratnji, uz mnoge istaknute ličnosti, bio je itršćanski botaničar Bartolommeo Biasoletto. Biasoletto (1793-1859), botaničar i farmaceut, rodom iz Vodnjana u Istri, poznatje kao vrstan poznavalac flore Istre, Dalmacije i Crne Gore.Svoje utiske o boravku u Crnoj Gori Biasoletto je objavio uTrstu 1841. godine na italijanskom, a sljedeće godine i nanjemačkom jeziku. Između strana 78 i 79 nalazi se veoma lijepalitografija Petra II Petrovića Njegoša, ispod koje je natpis:„Pietro Petrovich Vladica e Vescovo di Montenegro. Presso H.E. Farvager Libraio in Piazza della Borsa Trieste“. UBiasoletovom djelu nalazi se i slika Cetinja. Ova slika jevjerovatno rad kralja Fridriha Avgusta, jer je poznato da je onnacrtao Cetinjski manastir i više drugih objekata.46

Pratnji kralja Fridriha Avgusta na putu iz Kotora za Cetinjepridružio se austrijski kapetan hrvatskog porijekla FridrihOrešković (rodom iz Perušića u Lici), koji je kao ađutantguvernera Dalmacije, F. V. Lilienberga, služio u Zadru. Godine1837. došao je u Kotor, kao vojni ekspert tokom razgraničenja

Velimir Vujačić

45 Dr Jevto Milović, Posjeta kralja saksonskog Fridriha Avgusta vladici

Radu 1838, Istorijski zapisi, knj. III, Cetinje, 1949, str. 52.46 Lj. Durković-Jakšić, op. cit, str. 43. Pored naslovne strane Biasolettovog

djela je slika saksonskog kralja. Slika Fridriha Avgusta, pored portreta

Napoleona Bonaparte, Bajrona, Petra Velikog i ruskog cara Nikole I,

ukrašavala je zidove Njegoševe Biljarde.


Crne Gore i Austrije (1837-1841). U opširnom izvještaju dal-matinskom guverneru fon Lilienbergu, Orešković je detaljnoopisao kraljev boravak u Crnoj Gori i dao dragocjene podatke ozemlji i njenom vladaru, pa ga je potrebno prenijeti u izvodima:

„Kao dodatak svome najpokornijem izvještaju od 4. ovogamjeseca o putovanju Njegovog Veličanstva Kralja saksonskog uCrnu Goru usuđujem se da sa strahopoštovanjem naknadno jošovo stavim na znanje Vašoj ekselenciji: od pratnje NjegovogVeličanstva Kralja pošle su u Crnu Goru slijedeće osobe: njego-va ekselencija g. viši upravnik dvora fon Minkvic, g. pukovnikfon Mandelsloe, ađutant Nj. Veličanstva, g. dvorski savjetnikAmon, lični kraljev ljekar, tršćanski botaničar Biazoleto i dvijesluge Njegovog Veličanstva.

G. Karačaj i ja pratili smo Njegovo Veličanstvo sa još 30 dobronaoružanih Bokelja koje je g. Okružni poglavar iz učtivosti izbog sigurnosti odredio kao pratioce Njegovom Veličanstvukroz one divlje i krševite planine, oni su sa otprilike isto tolikimbrojem Crnogoraca, koji su nam zajedno sa Vladikom izašli ususret, obrazovali dosta značajnu povorku.

Put nas je vodio preko crnogorskog sela Mirca u koje jeNjegovo Veličanstvo stiglo u 1 sat poslije podne. Vladika ga jetu poslije tri sata iščekivanja primio i pozvao na jedan izlet doCetinja, pošto smo se odmorili 15 minuta, nastavili smo putpreko Koložunskog Ždrijela gdje je bio pripremljen mali ručak;odatle smo produžili za Cetinje preko visokih planina uMajstorima, ostavljajući Stanjeviće desno; tu se moralo gazitikroz znatne količine snijega. Njegovo Veličanstvo stiglo je naCetinje u večernji sumrak.

Put od Mirca do Koložunskog Ždrijela, koji se duž granicepruža, Vašoj je ekselenciji još od onda poznat kada ste obilaziliovu provinciju; od Koložuna pa nadalje preko visokih planina, tou pravom smislu riječi nije nikakav put, i samo neki kratki njegovidjelovi na najvišim uzvišenjima mogu se proći na konju (...).



Da bi čovjek iole dobio pojam o velikom zamoru s ovog zasvakog stranca vrlo opasnog puta, ispresijecanog provalijama, kojije Njegovo Veličanstvo prevalilo sa zaista zadivljućom istrajnošću,odvažnošću i energijom, a usto uvijek i dobrog raspoloženja,usuđujem se ovdje samo spomenuti da je lični ljekar NjegovogVeličanstva, dr Amon, odmah pošao na spavanje čim je stigao naCetinje; iako je čitavog dana živio vrlo umjereno, one večeri nijemogao ni da jede ni da pije zbog zamora i krajnje iscrpljenosti.

Za vrijeme gaženja velikih količina snijega po visokim plani-nama dogodio se osobit slučaj koji je mogao biti vrlo opasan poNjegovo Veličanstvo: u jednom ždrijelu gdje su se nalazili vrlodebeli slojevi leda koji su ozgo bili pokriveni snijegom, pokl-iznuo se preko dva hvata konj na kome je jahalo NjegovoVeličanstvo, ali se srećom nije stropoštao u provaliju već seodupro nogama i ispravio se. Vladika koji je jahao na konju zaNjegovim Veličanstvom pričao mi je kasnije da mu se pri tompogledu krv u žilama sledila i ponovo mi je saopštio da ne možeda nađe izraz kojim bi ispoljio svoju radost zato što se tadaNjegovom Veličanstvu nikakva nesreća nije dogodila.

Prijem na Cetinju imao je nečega sasvim osobitog. Već naudaljenju od dva sata hoda od nas bjehu se Crnogorci podijeliliu pomoćne čete i rezervu i zauzeli položaje po vrhovima brego-va kao da je trebalo braniti njihovo tlo. Kad bismo se postepenopribližavali svakom od tih bregova, oni bi osuli plotun iz svojihpušaka, priključivali bi nam se i onda bi osuli vatru na obližnjibrijeg. Tako se broj naše povorke popeo do Cetinja na nekolikostotina ljudi. Praćena živom, zanimljivom vatrom, povorka sepribližila Cetinjskom manastiru. Topovska vatra ispredManastira pravila je čitavu scenu zaista interesantnom.

Pošto nije bilo dovoljno skloništa u blizini Manastira, brzo suse mnogi ljudi smjestili po ledini pred samim Manastirom,naložili su mnoge vatre i počeli su, po crnogorskom običaju, dapeku čitave ovce koje im je bio Vladika besplatno dao. To jenudilo s manastirskih prozora sasvim romantičan pogled.

Velimir Vujačić


Kad su se visoki gosti smjestili u Manastir, savjetovao samVladici da obuče svoju cijelu odeždu i da posjeti NjegovoVeličanstvo, jer je bio primio u Mircu Njegovu Preuzvišenostsamo u putničkom odijelu (u crnom civilnom odijelu s crvenomkapom na glavi); na prvi pogled začudio ga je ovaj moj prijed-log, ali je ipak uvidio da je to zgodna prilika i poslušao me je;kad je bio gotov, pustio sam ga, po svim propisima, da uvedeNjegovo Visočanstvo njegova ekselencija g. viši upravnikdvora. Njegovo Visočanstvo se neobično obradovalo i NjegovaPreuzvišenost se nije mogla dovoljno nadiviti impozantnojfiguri Vladičinoj u njegovoj lijepoj odeždi.47


47 U svom putopisu B. Biazoletto navodi sljedeće: „Prečasni obuče one iste

večeri vladičanske haljine i u njima izađe pred Kralja...Ovaj mladi vladika, star

otprilike 28 godina, veliki je čovjek, dobro razvijen, veličanstvenog izgleda,

ljubazan i uglađen, obrazovan, upućen i u pjesništvo, jer je već 1834. štampao

na narodnom jeziku i svojim vlastitim slovima, svoje pjesničko djelo pod

naslovom „Osamljenost Crne Gore“.

Teodor Karaćaj: Doček saksonskog kralja na Cetinju 1838. godine, akvarel.


Rano ujutro izvoljelo je Njegovo Veličanstvo da nacrtaCetinjski manastir i više drugih predmeta, u istom predjeluproučavalo je razne biljke, razgledalo je štampariju, senatskudvoranu i stanove senatora, posmatralo je nekoliko Crnogoracakako se natječu u skakanju i trčanju i pošto je po drugi putdoručkovalo, krenulo je u 12 sati natrag za Budvu.

Pri polasku su pucali topovi iskraj Manastira sve dok jeNjegovo Veličanstvo umaklo iza bregova i dok nije moglo višeda čuje topovsku jeku.

Put od Brajića za Budvu ipak je veoma rđav, iako je nešto boljinego onaj preko Majstora za Cetinje, i Njegovo Veličanstvo jeovog dana veći dio puta prepješačilo.

Oko 7 sati uveče došlo je Njegovo Veličanstvo u Budvu, ipošto je Njegova Preuzvišenost na brzu ruku razgledala taj maligrad, uputila se na parobrod. G. pukovnok Karačaj, g. okružnipoglavar, koji nam je u međuvremenu iz Kotora izašao u susret,i ja imali smo čast da budemo primljeni za sto NjegovogVeličanstva, da s njim preko noći ostanemo na parobrodu i sviskupa pođemo u Herceg Novi i Perast, kao što sam to najpoko-rnije prikazao u svom prvom izvještaju u vezi sa tim.

Put Njegovog Veličanstva u Crnu Goru učinio je jak utisak naCrnogorce, a pošto se ništa drugo nije moglo ni očekivati odonog divljeg naroda, punog predrasuda; u svakom pogledu jeVladičin ugled tim porastao; i sad Crnogorci kažu o njemu:„Kako je naš Vladika ipak veliki gospodin, šta više se i kraljpred njim klanja“.48

Velimir Vujačić

48 Jevto M. Milović, Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, Titograd,

1984, str. 288. O značaju posjete Fridriha Avgusta Crnoj Gori najbolje

svjedoči jedan isječak iz „Autobiografije“ poznatog engleskog arheologa i

političara ser Henrija Lejarda, koji je boravio na Cetinju 1839. godine: „Kratko

vrijeme prije našeg dolaska kralj saksonski bio je gost „Vladičin“, prilikom

jedne botaničke ekskurzije u dalmatinske planine. Njegova Eminencija izgleda


O boravku saksonskog suverena u Crnoj Gori postoji još jednosvjedočanstvo, akvarel Teodora Karačaja, hrvatskog plemića icivilnog zapovjednika grada Kotora, koji se, takođe, nalazio ukraljevoj pratnji. Za vrijeme boravka na Istoku napravio je velikibroj akvarela raznih muških i ženskih likova u narodnoj nošnji iobjavio ih u posebnoj knjizi. Nekoliko Karačajevih akvarela pri-morskih mjesta čuvaju se u Beču. Zbog svoje tačnosti Karačajeviakvareli imaju više istorijsku nego umjetničku vrijednost.49


da osjeća mnogo uvrede u člancima nekih njemačkih listova gdje se opisuje

put njegovog saksonskog veličanstva, jer tek što smo izmijenili nekoliko riječi,

a on poče da govori o tome sa puno živosti i vatre. Za njega su pisali, on kaže,

kako se bacio na zemlju pred noge kraljeve kad ga je dočekao na granici. To

on poriče, sa najvećim prezrenjem, dodajući da niti bi mu njegova religija, niti

njegov položaj kao vladara jedne nezavisne zemlje mogli da dopuste da to

učini...Ali što je najviše ogorčavalo „Vladiku“, to je pohvala njemačkih listo-

va za smjelost saksonskog kralja da stupi na crnogorsko zemljište, kad se zna

da tamo živi jedan varvarski narod, krvoločan i vjeroloman, koji prezire

strance, i zaključak da je kralj ostao živ blagodareći samo svom visokom

položaju. „Vladika“ reče da je poslao „Frankfurtskim Novinama“ ispravku tih

netačnih vijesti, s novcem koliko košta njeno štampanje: ali, ili je austrijska

vlast uzaptila pismo, ili urednik „Frankfurtskih Novina“ nije htio da ga odš-

tampa. Prema tome, on je ostao pod tim potvornim glasovima, koje će cio

strani svijet držati za istinite, što će vrlo dobro poslužiti njegovim neprijatelji-

ma, koji žele da Evropa gleda na njega i na njegovu zemlju kao na nešto van

civilizacije. On se žalio kako je sa svih strana opkoljen Austrijom i Turskom,

i da je u interesu ovih dviju država da takvi glasovi ostanu neopovrgnuti, pa

zato one obraćaju veliku brigu da kakvo pismo, ili drugi način opovrgavanja

ne pređe preko njihovog zemljišta“. (Op. cit, str. 289)49 Dr Cvito Fisković, Nekoliko bilježaka o Njegošu i Crnoj Gori iz prve

polovine XIX vijeka, Istorijski zapisi, Titograd 1952, str. 225. Karačajev

album nosi naslov „100 vedute delle coste orientali del mare adriatico diseg-

nate dal colonelo conte Fedor Karacsay“. Tu je, kao što je u naslovu rečeno,


Nas ovdje interesuje samo nekoliko listova iz Karačajevogalbuma, koji su neposredno vezani za Njegoša, iako u njemuima više akvarela koji prikazuju Crnu Goru, Boku Kotorsku icrnogorsko primorje. Prije svega, potrebno se osvrnuti naKaračajev akvarel, koji prikazuje posjetu saksonskog kraljaCrnoj Gori. Pri jutarnjem svijetlu, pred Cetinjskim manastirom,Petar II Petrović Njegoš dočekuje kralja Fridriha Avgusta.Manastir je prikazan vjerno, skoro u svim pojedinostima, sa svo-jim starim, kasnije preinačenim zvonikom u obliku kule, ograd-nim zidom, crkvom i okolnim kućama, te sa „Tabljom“, koju jeNjegoš iznad ovog sklopa podigao tri godine ranije i, konačno,Lovćenom u pozadini.50

Velimir Vujačić

uvezano stotinu listova, precizno izrađenih akvarela primorskih gradića, sela i

predjela od Zadra do Bara. Neki listovi prikazuju i gorske predjele Crne Gore,

a dva zadnja Cetinje. 50 Ibidem, str. 226. Da je manastir vjerno prikazan, očigledno je ako se

uporedi s ondašnjim slikama Cetinja iz 1837. godine, koje su objavili

Vatroslav Černi u knjizi „V hlavni meste Černe Hory“, štampanoj u Pragu

1902. i Biasoletto u svom već pomenutom putopisu iz 1841. godine.

Osnovni raspored manastirskog kompleksa i pojedinih zgrada, te neki prozori

i danas su sačuvani. Bitne izmjene su nastale kasnijom pregradom gornjeg dijela

kule, dogradnjom grobljanskih arkada uz crkvenu apsidu i izmjenama na glavnoj

manastirskoj zgradi, u kojoj je danas smještena riznica. Vrh kule-zvonika dva

puta je mijenjao izgled. Najprije je na njoj uzdignuta mala loža, za zvona i sat, o

čemu svjedoči akvarel A. Cheliusa iz 1895. godine, koja je zatim srušena da bi

se izgradila današnja široka i glomazna loža, u koju su uzidani gotičko-rene-

sansni blokovi stare crkve iz druge polovine XV vijeka. Vjerovatno su tada

umetnuti slični blokovi istog stila i u gornje niske arkade manastirskog pročelja.

Lišće na stranama, cvijet i lavlja glava usred kamenih blokova, svjedoče o nji-

hovom primorskom tipu i prodoru prelaznog gotičko-renesansnog stila krajem

XV vijeka sa primorja na Cetinje. Istoj toj grupi pripadaju i preostali blokovi u

dvorištu manastira i kamene konzole uzidane u spoljni zid manastirske crkve.


Karačajev akvarel, datiran 31. maja 1838. godine i potpisan odautora je, pored ondašnjih slika Cetinja, koje su objavili VratislavČerni i Biasoletto, jedan je od tri najstarija prikaza Cetinjskogmanastira. Budući da Černi ne navodi odakle je preuzeo slikuManastira, a Biazolettova je kasnija, ovaj Karačajev akvarel semože smatrati kao najpouzdaniji, tim prije što se zna da je autorbaš tog dana, kada je datirao akvarel, boravio na Cetinju. Može,dakle, poslužiti kao vjerna slika Cetinjskog manastira, koja jetačnija i od drugog njegovog akvarela, datiranog iste godine, kojiprikazuje taj građevinski kompleks, sa nekim kućama iograđenim vrtom u prednjem planu.

Međutim, ako se obrati pažnja na scenu kraljevog prijema, ko -me je Karačaj lično prisustvovao, može se uočiti da se ne podu-dara sa dotadašnjim opisima, koji su, bez sumnje, autentični.Prema opisu botaničara Biasoletta i već citiranom izvještajukapetana F. Oreškovića, Njegoš nije dočekao Fridriha Avgustapred Cetinjskim manastirom, već u crnogorskom selu Mircu i tou civilnom putničkom odijelu sa crvenom kapom na glavi, a ne uodijelu vladike, kao što ga je prikazao Karačaj. Njegoš je,


T. Karačaj: Sukob Crnogoraca i Austrijanaca u Paštrovićima, akvarel


doduše, prema svjedočenju Oreškovića, naknadno pozdraviosaksonskog kralja u svečanoj vladičanskoj odori, ali to je bilouveče i u samom manastiru. Ni broj uže kraljeve pratnje naKaračajevom akvarelu ne slaže se sa Oreškovićevim izvještajem.

Na Karačajevoj slici ističe se visoki Njegošev lik u crvenojodjeći sa kamilavkom na glavi. On dočekuje kralja odjevenog uzelenkasto-plavo odijelo sa slamenim ljetnjim šeširom na glavi,kao i trojicu iz njegove pratnje. Pred manastirskim vratima stojedva kaluđera, dvojica muškaraca u civilnim crnim odjelima,Njegošev „đetić“ u narodnoj nošnji, dva stražara pored vrata igrupa neidentifikovanih likova. Dva austrijska oficira u kraljevojpratnji mogli bi biti Orešković i sam slikar Karačaj, koji je samsebe u sličnoj uniformi, sa svojim slikarskim priborom, nekolikoputa naslikao. Na prednjem dijelu akvarela su tek prispjeli konjisa vodičima i jahačima, vjerovatno austrijskim oficirima.

Karačaj je, dakle, smatrajući da doček u Mircu nije bio svečan,jer je bio u planinama i na drumu, prenio ovaj prizor predNjegoševu rezidenciju. Ovaj akvarel je svakako zanimljiv, jer jevjerno prikazao Cetinjski manastir, pa iako minijaturno, ipakdosta tačno Njegoša sa njegovom okolinom i saksonskog kraljasa dijelom pratnje.51

Potrebno je napomenuti da je Orešković, kao ađutant dal-matinskog guvernera Vencela Fetera fon Lilienberga bio člankomisije za razgraničenje između Austrije i Crne Gore.52

Krajem septembra 1837. godine, Komisija je počela da povlači

Velimir Vujačić

51 Ibidem.52 U Komisiju su sa austrijske strane ušli vršilac dužnosti okružnog

poglavara kotorskog Gabriel Ivačić, ađutant dalmatinskog guvernera

Lilienberga, kapetan Fridrih Orešković i okružni splitski komesar Eduard Grij,

a sa crnogorske strane Njegošev brat Pero, njeguški kapetan Lazo Proroković

i još neki ugledni Crnogorci. (Memoari kapetana Fridriha Oreškovića iz 1838.

godine, Cetinje 1949, priredio J. Milović).


granicu između dvije države. Međutim, već na samom početkurada Komisije došlo je do raspri između Austrijanaca iCrnogoraca zbog nekih pograničnih tačaka. Naime, austrijskigeometri su postavili, bez odobrenja crnogorske strane, znak tri-angulacije u Paštrovićima na vrh brda Trojica, iznad sela Utrga.Crnogorci su, pod zapovjedništvom Đorđija Petrovića, otjeraliaustrijske vojnike. Idućih dana Austrijanci su, pod vođstvompukovnika Rosbaha počeli da nadiru prema Paštrovskoj planini,ali su od strane Crmničana bili razbijeni. Kad je nakon togapušten glas da oko 3 000 Crnogoraca stiže u pomoć svojoj braćiCrmničanima, kapetan Orešković je odjurio u Kotor ruskomkapetanu Jegoru Kovaleskom, koji je došao u Crnu Goru radikopanja zlata, da bi ga nagovorio da ubijedi Njegoša da obustavidalje akcije Crnogoraca. Poslije intervencije Kovaleskog kodNjegoša, u Budvi je sklopljena neka vrsta primirja izmeđuAustrije i Crne Gore.

Austrijanci su, prema svom starom običaju, prikazali ovuborbu sa Crnogorcima kao svoju pobjedu. Našlo se, naravno, ipjesnika koji su joj himne pjevali.

No, stvari su se drugačije odigrale, o čemu će iscrpnije bitiriječi na posebnom mjestu. Sa svoje strane, Njegoš je sa velikimzadovoljstvom na Cetinju pokazivao strancima, što više i austri-jskim državljanima, austrijsko oružje kao pobjedonosne trofejeiz borbi na Paštrovskoj planini.53


53 Memoari kapetana Fridriha Oreškovića iz 1838. godine, priredio J.

Milović, Cetinje 1949, str. 4. Govoreći o borbama između Crnogoraca i

Austrijanaca na Paštrovskoj planini, na jednom mjestu kaže sljedeće: „I pored

svih mogućih napora građanskih i vojnih vlasti i besprimjerne odanosti trupa,

mogli smo jedva da napravimo jedan korak preko otetih granica, i to samo na

jedan trenutak; odlični i u ratu strašni general, štabni oficir i komandant Kor -

dona koji u pogledu hrabrosti ne zaostaje ni za kim, osjećao se srećnim, a to mi

je on i službeno priznao, što je sklopljeno primirje sa razbojničkim hordama.


Ovu epizodu ovdje smo pomenuli samo iz tog razloga što jeTeodor Karačaj ilustrovao i ovaj događaj, a njegov akvarel nadvadesetšestom listu albuma sa 100 slika nosi naslov „Piccolocombatimento fra caccaiatori austriaci e Montenegrini“.Nažalost, prilikom uvezivanja albuma, donji dio natpisa jeodrezan, pa se samo po gornjim ostacima slova može rekonstru-isati „...Pastrovichio li 8 di...“. Tu je, vjerovatno, bilo zapisanomjesto i datum borbe .

Među sivim brdima, kroz gudure prodiru austrijski vojnici, aiza stijena vrebaju ih dva Crnogorca i Crnogorka u staroj naro-dnoj nošnji sa puškama. Ova slika je, vjerovatno, prvi prikazvjekovne borbe Crnogoraca za odbranu svoje domovine. Nijepoznato da je i jedan slikar prije toga naslikao ovaj motiv. Madaakvarel nema veću umjetničku vrijednost, Karačaj je ipak daoherojski izraz ovoj grupi Crnogoraca, postavivši ih na strmu sti-jenu prema austrijskim vojnicima koji se prikradaju.54

Poslije ovih burnih događaja Komisija za razgraničenje izmeđuCrne Gore i Austrije morala se razići, ali je nastavila sa radom utoku 1839, 1840 i 1841. godine. Tek krajem jula mjeseca 1841.godine povučena je konačna granica između Crne Gore i Austrije.

Za vrijeme tih dugih pregovora oko razgraničenja, austrijskičlanovi Komisije i mnogi drugi činovnici razastrli su čitavu špi-junsku mrežu po Crnoj Gori. Na čelu ove mreže nalazio se kape -tan Fridrih Orešković, veoma inteligentan čovjek i dobar pozna -valac crnogorskog, njemačkog, italijanskog i francuskog jezika.

Orešković je još sredinom 1837. godine dobio precizna upust-va kako treba da se ophodi prema Crnogorcima i koje podatketreba da prikuplja sa teritorije Crne Gore. Evo tih uputstava:

Velimir Vujačić

(Ibidem, str. 42). U istom izvještaju Lilienberg kaže: „Izbjegao sam vrlo

brižljivo sva nasilja, odlučno se odričući svoga vojničkog osjećaja, jer sam kao

vojni i građanski guverner sasvim uvidio...da se nijesam mogao mjeriti sa

Crnom Gorom“.54 C. Fisković, op. cit, str. 228.


„Pošto mi mora biti mnogo stalo do toga da Vi razborito dobi-jete, prilikom obilaska čitave crnogorske granice, a možda ijednog dijela same Crne Gore, što je moguće više podataka kakou statističkom, tako i u topografskom i strategijskom pogledu,pod uslovom da se ne obrukate, prije svega Vam nalažem:

a. Da bilježite temeljito, iskoristivši skicu karte Crne Gore,onako kao što postepeno obilazite njenu granicu, sve putove sobjašnjenjem da li su samo dobri za ljude ili i za natovarene živ-otinje, označujući jedno značajno mjesto kuda oni vode; (totreba raditi) s onom opreznošću koju sam Vam usmeno saopštio.

b. Pritom morate naročito da pazite da li se oni mogu lakobraniti i da li bi oni napadačima pružili neku osobitu korist, ondakakvu i odakle.

v. Da li je predio, manje više, negostoljubiv i da li bi uneko-liko pružio trupi okrepljivanje ili ne?

g. Da li bismo možda mogli, pošto bismo već savladali izv-jesne prepreke, da zauzmemo održljiv položaj na crnogorskomzemljištu i da li bismo mogli, u slučaju potrebe, da ostanemo natom položaju, a da nas lako niko ne napadne? I Najzad:

d. Da li bi se mogla u tom pravcu naći voda i da li bi taj krajbio snabdjeven drvetom.

U samoj Crnoj Gori, ako biste tamo pošli, morate naročito dadokučite broj muškaraca, kao i broj konja, rogatih životinja iovaca, a potom da opišete predjele gdje se obdjelava zemlja igdje ima šume i da li bi se moglo naći, manje ili više, pomoćnihsredstava.

Ali naročito treba tačno odmjeriti i prikazati moralnu snagu idruge političke prilike od kojih bi zavisilo da li bi se moglaočekivati istrajna ili manje otpornija odbrana zemlje.

Takođe bi mi bilo milo kad biste možda doprli i doSkadarskog jezera i kad biste mogli izdaleka da osmotrite Žabl-jak, Spuž i Podgoricu da biste mi u vojničkom statističkompogledu i ovaj kraj prikazali.



Ako biste dobili jednu zemljopisnu kartu Crne Gore koja bibila bolja i tačnija nego što su te dvije skice koje ste sa sobomponijeli, bilo bi mi vrlo milo“.55

U sporazumu sa Meternihom, dalmatinski guvernerLilienberg je naredio Oreškoviću da se zbog prikupljanjainformacija približi ne samo crnogorskom vladaru, nego idrugim uglednim Crnogorcima. Već na samom početku svogaboravka u Kotoru on zadobija njihovo povjerenje. Posjećujuga mnogi crnogorski glavari, koje on srdačno prima, a povre-meno im daje i razne poklone. Da bi ih što čvršće vezao zasebe, u njihovom društvu ponaša se na crnogorski način, nosicrnogorsku kapu, a zanosi se mišlju da kupi i crnogorsko odi-jelo. Crnogorci su oduševljeni činjenicom da je dalmatinskiguverner Lilienberg poslao iz Zadra u Kotor jednog takvogčovjeka koji se kao pravi Crnogorac vere po njihovim liticamai savršeno govori crnogorski jezik. Njegošev ujak LazoProroković odmah je otišao Oreškoviću da ga upozna čim jedoznao da je crnogorski prijatelj. Orešković uspostavlja pri-jateljske odnose i sa Njegoševim bratom Perom, predsjed-nikom Senata, koji je prilikom razgraničenja određen kaocrnogorski opunomoćenik za ispravljanje granice. Šestog jan-uara 1838. godine Pero šalje Oreškoviću u Kotor uobičajenopecivo o pravoslavnom Božiću s porukom: „Imam čast Vaspozdraviti praznikom Roždestva Hristova, da Vi u zdravljedohodi na mnogaja ljeta.

Molim Vas da biste nam oprostili, jerbo nije za Vas tu regala,nego samo znak od ljubavi kako prijatelji. Ali samo možete poz-nat moju veliku ljubav tek ja šaljem moju gospođu po ovakvomevremenu“.

Pero mu dopušta da zaviri u najintimnije porodične odnose.Čim dozna nešto važno od Njegoša, odmah saopštava svom pri-

Velimir Vujačić

55 J. Milović, Petar II Petrović Njegoš..., str. 352.


jatelju Oreškoviću, koji to savjesno bilježi i hitno dostavljaGubernijalnom predsjedništvu u Zadru.56

U Njegoševom bratu od strica, Đorđiju, vicepredsjednikuSenata, Orešković nalazi velikog prijatelja. Đorđije se pobratimi snjim, kod njega stanuje kad dolazi u Kotor i godinama ga obav-ještava o svim važnijim događajima koji se dešavaju u CrnojGori. Orešković sklapa prijateljstvo i sa glavarima iz ostalihcrnogorskih plemena i od njih dobija dragocjene informacije.57

Orešković je uspio da se približi i samom Njegošu. On je toučinio na fini način i sa puno stila. Krajem oktobra 1837. godineon šalje po pukovniku Jakovu Ozerecovskom Njegošu jednopismo Vuka Kardžića i nekoliko brojeva „Srpskih narodnih nov-ina“, koje su izlazile u Pešti i na koje je Orešković bio pretplaćen.Na ovaj način je, „kod Crnogoraca važio kao revnosni ljubiteljilirske literature i tim lakše zadobio njihovo povjerenje“.

Početkom novembra 1837. godine Njegoš se srdačno zahvaljujeOreškoviću i moli ga kao „svog sonarodnika da ga i unaprijedposjeti počesto baš ako ne prostranima... a ono barem kratkim pis-mima“. Prepiska između pomenutih ličnosti se uveliko razvija, adolazi i do čestih susreta. U znak pažnje Orešković je poklonioNjegošu jedan zidni sat i ogledalo, a Vladika ga sa svoje stranepoziva na 10 dana u goste na Cetinje.58

Orešković je uspio da se s Njegošem toliko sprijatelji da muje crnogorski vladika posvetio jednu pjesmu - odu „Gospodinukapetanu Oreškoviću na uspomenu“ u kojoj hvali Oreškovića


56 Memoari..., str. 6. U jednom izvještaju Lilienbergu, Orešković kaže,

između ostalog, i sljedeće: „Pero koji uopšte ne krije nikakvu tajnu od mene,

došao je poslije podne k meni i pravio se važan da ima nešto tajno da mi pov-

jeri; i pošto me najprije zamolio da ne kažem nikome ništa o tome, ispričao mi

je da je onaj Francuz učitelj jezika za Vladiku i da on ide u Crnu Goru...“. 57 J. Milović, Petar II Petrović Njegoš u..., str. 349.58 Ibidem, str. 355.


ističući da mu dušu krase „veličajna otličja“, sjeća se susreta snjim „te zahvalno izgovara ime takvog prijatelja“.59 Njegoš jedo kraja bio otvoren prema Oreškoviću i gajio je prema njemuosjećanja kakva se inače gaje prema prijateljima i bliskim sarad-nicima. Svoje prijateljstvo sa Njegošem profesionalni austrijskioficir je iskoristio za sakupljanje važnih obavještajnih podatakao Crnoj Gori. Svoje izvještaje dostavljao je Lilienbergu koji ihje obrađivao i na osnovu njih podnosio izvještaje knezuMeternihu i ostalim visokim austrijskim ličnostima. Sve infor-macije o Crnoj Gori, njenom vladaru i glavarima, Orešković jesistematizovao u “Memoaru o ispravljanju granice izmeđuDalmacije i Crne Gore”. Sa svoje strane, u susretima sakapetanom Oreškovićem Njegoš nije smatrao da pred sobomima austrijskog vojnika, već Hrvata, „sonarodnika“, sa kojimmože iskreno da razgovara. Međutim, „Memoari“ u Oreškovićuotkrivaju službenu ličnost, carskog oficira, koji je isključivo kaovojnik gledao na Njegoša i Crnu Goru. U njegovom portretisan-ju Njegoša osjeća se rječnik vojnog lica, koje zbog službe

Velimir Vujačić

59 Ibidem. Evo te pjesme:

„ Slatko mi je spominjat se Bog nek vama vazda dade

Prijatelja i drugova Vrh onijeh svijeh blaga

U kojima veličajna Kojima je okitio

Dušu krase otličija Dušu vrla rodoljuba

Ja se sjećam teške dnevi I čoeka tog imena,

Što gorčinu donosaše, Jošt i zdravlja i života,

I sjećam se što mi onda Da se s Vama dičit dugo

Dušu većma ublažaše, Mogu Vaši prijatelji,

Te zahvalno izgovaram Ka ja što se dičim vazda

Ime takvog prijatelja Čistu molbu Bog prifaća-

I ovu će! Bog je pravda!

Vladika crnogorski

P. P. Njegoš“


carevini, zaboravlja prijateljske obzire, uskraćuje divljenje i škr-tari u pohvalama. Vjerovatno, takav Oreškovićev stav premaNjegošu proizlazio je iz činjenice što je svoje memoare pisaoizričito na zahtjev kancelara Meterniha, te su, vjerovatno, imalida posluže kao osnova za dalje izgrađivanje austrijske politikeprema Crnoj Gori. S tim u vezi, karakteristično je sljedećeOreškovićevo zapažanje:

„Usuđujem se da ovdje aforistički objasnim ono što sam saz-nao, kako zvaničnim putem, tako i pomoću povjerenika, za vri-jeme svoga podčinjenog položaja; ali moram unaprijed damolim za oproštenje, jer ću biti prisiljen da govorim o Vladicikao o najozbiljnijoj osobi, koji je, što mi je uvijek čudnovatobilo, zahvaljujući okolnostima i mojem ličnom držanju premanjemu kao prema saplemeniku i blagodareći mojim ranijimvezama sa njim, postao moj prijatelj; to se ne može zaobići, i dane strada jasnoća, tim prije, jer sam imao čast, pored svojihzvaničnih poslova oko ispravljanja granice, da dobijem i tajnenaloge od njegove ekselencije gospodina guvernera dalmatin-skog koji su me raznim prilikama upućivali na lični razgovor sVladikom, i tako sam samo mogao da nađem sredstva daprozrem pravo mišljenje ovoga lukavog narodnog starješine i dazadobijem tako daleko njegovo povjerenje da je na kraju skinuomasku s lica i otvoreno mi priznao ono što su već ranije njegovipostupci fino skriveno nagovještavali“.60

Osim ličnih kontakata, između Njegoša i Oreškovića postojalaje i prepiska. U Njegoševoj arhivi sačuvana su četiriOreškovićeva pisma, a postojala su najmanje dva Vladičina,koja, na žalost, nijesu sačuvana. U prvom pismu, datiranom 28.avgusta 1837. godine, Orešković moli Njegoša da dođe uKrivošije, radi razgraničenja, jer, strahuje da „...brez Vašeg inašeg dohotka ništa se neće moći učiniti, budući da se prosti


60 Memoari..., str. 6.


ljudi u takvoj prilici nigda neće moći urazumiti i brez da bi miblizu bili...“. U pismu od 13. oktobra iste godine, očigledno ponagovoru Vuka Karadžića, Orešković moli Njegoša da se neljuti zbog njegove knjige „Montenegro und die Montenegriner“.Poznato je, naime, da je Njegoš bio veoma nezadovoljan ovomknjigom, smatrajući da ne daje istinitu sliku o Crnoj Gori.

Treće Oreškovićevio pismo, datirano 27. oktobra 1837. godineje, u stvari, odgovor na Njegoševo, kojim je tražio intervencijuza neke Crnogorce. Orešković navodi da je Njegoševo pismoprimio: „... s onom iskrenom radosti, koju samo istinsko i vjer-no prijateljstvo ćutiti može, i želio bi samo iz srca takvo ćućenjeVama u svem i očito moći dokazati. Ja, zaista s velikom blago-darnosti spoznajem dobrotu Vašu i biće mi svagda velika milostVami pisati i Vaša pisma moći primati; to za moju dušu najboljaće hrana biti, koju bi ja želiti mogao“.61

U pismu od 16. decembra 1837. godine, opraštajući se sNjegošem, Orešković kaže: „Primite moje visokopočitanje iobdržite me u Vašoj milosti i prijateljstvu. Pozdravite mogapobratima Georgija i sve Vaše senatore, kapetane, serdare iostale glavare, i kad uveče kod vatre viteške pjesme i hrabrenacrnogorska djela pojali budu, neka se kadkad spomenu i Vašegapokornoga sluge i iskrenoga prijatelja – Oreškovića“.62

Još jedan Hrvat nalazio se u pratnji saksonskog kralja FridrihaAvgusta. Riječ je o Teodoru Karačaju, austrijskom pukovniku izapovjedniku grada Kotora. Teodor Karačaj fon Valje-Scaka(1787-1859) bio je pripadnik stare porodice koja se od sredineXVIII vijeka ubraja u hrvatsko plemstvo. Bavio seknjiževnošću, a proučavao je i istoriju raznih naroda. Pisac je

Velimir Vujačić

61 Dušan Vuksan, Veze vladike Rada s Hrvatima, Šišićev zbornik,

(Zagreb), 1929, str. 511-516.62 Ibidem.


poznate rasprave „Vltava i njeni stanovnici“ i knjige „La Sicile,manuel de voyageurs“. Za vrijeme službovanja u Kotoru od1835. do 1839. godine Karačaj je iscrpno obavještavao o CrnojGori i Boki Kotorskoj dalmatinskog guvernera Vencela Feterafon Lilienberga. Od njega su sačuvani brojni izvještaji uHistorijskom arhivu u Zadru i bečkim arhivima.63 Bavio secrtanjem geografskih karata. Izradio je geografsku kartu CrneGore 1838. godine.

Karačaj je objavio opširno djelo o Austrijskoj Albaniji (BokaKotorska), Crnoj Gori i Turskoj Albaniji sa mnogim kartama,


63 Jevto M. Milović, Djelo Teodora Karačaja o Austrijskoj Albaniji, Crnoj

Gori i Turskoj Albaniji iz 1838. godine, Glasnik, Odjeljenje za umjetnost,

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, knj. 2, Titograd, 1979, str. 53.

Teodor Karačaj


bakrorezima i raznim prilozima. To djelo je od izuzetne vrijed-nosti za istoriju pomenutih oblasti. Karačaj je godinamaprikupljao građu o istoriji tih oblasti, njihovom stanovništvu,običajima, vladavini, privredi, kulturi i sl.64 Podatke za pomenu-to djelo dostavljao mu je i sam Njegoš preko svog sekretaraDimitrija Milakovića. Iz jednog pisma Lilienbergu vidi se da muje Milaković pozajmio preglednu statističku kartu crnogorskihnahija, koju je lično Njegoš nacrtao, da bi prema njoj tačnije uniomjesta u „svoje malo djelo o ovim oblastima“. Lilienberg je sav-jetovao Karačaju da Njegoševu „preglednu kartu Crne Gore“prenese na uljani papir ili da je stavi na prozorsko okno i kopira.Istovremeno, on je Karačaja upozorio i na topografsku kartuCrne Gore Rusa Georgija Tverdohljebova koji je krajem 1832.godine proveo izvjesno vrijeme u Crnoj Gori, Stanjevićima iBoki. Poslije prikupljenih podataka, Karačaj je obavijestioLilienberga da je Njegoševa karta Crne Gore „samo nabačenaskica koju je Njegoš svojom rukom mastilom nacrtao“.65 U cilju

Velimir Vujačić

64 Ibidem, str. 54. Karačaj je dobro poznavao nekoliko jezika, poredcrnogorskog, govorio je njemački, talijanski, francuski i latinski, a služio seturskim i albanskim. Na početku svog djela on navodi i neke izvore iz kojih jecrpio podatke. To su: „Cangius, Discleates, Giustiniani, Mauro Orbini,Morosini, Sabelicco“. Koristio je i rukopise iz posljednjeg vremena mletačkevladavine kotorskog grofa „Smechia“. U znatnoj mjeri držao se „Kratke istori-je Crne Gore“ mitropolita Petra I i „Kratkog pogleda na geografičesko-statističesko opisanije Crne Gore“, koje je sastavio Njegošev sekretarDimitrije Milaković. Iz jednog objavljenog Karačajevog pisma vidi se da muje građu za svoje djelo dostavljao Milaković.

65 Ibidem, str. 55. Karačaj je svim silama nastojao da dođe do Tverdohlje b -ljeve karte, jer je baš tada prikupljao podatke za svoju „Kartu Crne Gore“, kojuje završio 1838. godine. Karačaj je imao sreće da dođe do arhivske građe iz prveruke. On je početkom 1836. godine obavijestio Lilienberga da mu je „Ujak Vla -dike Crne Gore“ donio u Kotor „više zabilježaka o Crnoj Gori“ koje je Njegošsastavio i da će te podatke iskoristiti za „privatno djelo o cijeloj Albaniji“.


prikupljanja podataka za svoju kartu Crne Gore, Karačaj je nam-jeravao da obiđe Skadar, Peć, Plav i da se preko Cetinja vrati uKotor. Statističke, topografske i druge podatke, koje bi danjuprikupio, noću bi bilježio, obavještava on Lilienberga. Međutim,dalmatinski guverner mu nije dozvolio da pođe na taj put jer,kako ga je izvijestio u najvećem povjerenju, „austrijski dvor nijeu mogućnosti da daje Vladici poklone“, jer ga Beč, koji održava


T. Karačaj: Geografska karta i „Statistička tabela zemlje Crne Gore u godini 1838.“


iskrene prijateljske veze s Portom, ne može priznati zasamostalnog vladara.

Karačaj je uspostavio prisne veze sa Đorđijem Petrovićem,Njegoševim bratom od strica, koji se krajem novembra 1835.godine vratio sa školovanja u Rusiji, zatim sa Njegoševim ujakomLazom Prorokovićem, čija su dva sina pohađala školu u Kotoru imnogim drugim Crnogorcima koji su dolazili u Boku Kotorsku.Slikajući sa crnogorskog pazara u Kotoru mnoge Crnogorce i nji-hove žene, dobijao je dragocjene podatke za svoje djelo.

Karačaj je ulagao velike napore da se lično sastane saNjegošem kako bi direktno od njega dobio podatke za svojedjelo o Austrijskoj Albaniji, Crnoj Gori i Turskoj Albaniji. To muje pošlo za rukom prilikom Njegoševog boravka u manastiruPodmaine u periodu od februara do aprila 1836. godine. Pri -likom ovog susreta, Karačaj je, obavještavajući Njegoša o svomradu, izjavio da mu je neophodno potrebna geografska kartaCrne Gore od Rusa Tverdohljebova.66 Sa svoje strane, crnogors-ki vladika ga je uvjeravao da ne posjeduje pomenutu kartu, ali daje od svojih poznanika u Petrogradu tražio da mu pošalju njenukopiju, koju će, čim je dobije, dostaviti Karačaju.67 Tom

Velimir Vujačić

66 Jevto Milović, O boravku Jakova Ozereckovskog u Crnoj Gori, Istorijski

zapisi, IX, Cetinje, 1953, str. 114-123. Rus Gregorij Tverdohljebov boravio je

u Crnoj Gori krajem 1832. i početkom 1933. godine. On je izradio topograf-

sku kartu Crne Gore.67 Ibidem, str. 57. Karačaj je 1837. godine došao do geografske karte koju

je nacrtao Rus Tverdohljebov. Naime, poslije dužeg boravka u Rusiji sa

Njegošem je u Crnu Goru doputovao potpukovnik Jakov Ozerecovski 27.

avgusta 1837. godine. Na svom povratku za Rusiju 2. novembra 1837. godine

u Kotoru je iscrpno razgovarao sa Karačajem o Crnoj Gori. On je tada pokazao

kopiju Tverdohljebljeve karte i dozvolio mu da je kopira. U svom izvještaju

Lilienbergu, Karačaj o tome kaže sljedeće: „ On mi je pokazao jedan dugačak

memorandum na ruskom koji je o Crnoj Gori na licu mjesta napravio s nam-


prilikom Karačaj je naslikao Njegoša. Crnogorski vladar jeprikazan u običnom odijelu, „fes na glavi sa svilenim turbanomi kožnim krznom na ramenima“. Na Karačajevoj slici crnogors-ki suveren više je ličio turskom paši nego hrišćanskom vladici.68

Ne zna se da li je ovaj Njegošev portret sačuvan, jer ga jeKaračaj poklonio J. Ozerecovskom prilikom njegovog odlaskaiz Crne Gore. On o tome kaže sljedeće: „ Rekao mi je danasprije odlaska da je morao da plati slikaru za 12 razglednica 145forinti koje mora u more baciti pošto nijesu pristojne. Zaista subile sve sasvim nadrimajstorski urađene. Od mene je uzeo samotri crteža: jednog Crnogorca, jednu Crnogorku i Vladiku u odež-di koji je bio dobro pogođen. Sliku Kotora nije htio, dodavši:„Ništa što nije crnogorsko“.69 Istovremeno, Karačaj je naslikaoi manastir Podmaine. U vezi sa Njegošem, posebno je zanimljivovaj manastir, jer je naslikan u vrijeme kad se pjesnik naročitoza njega brinuo i tu boravio.70


jerom da ga podnese svome caru – pokazao mi je kopiju iste karte od

Tverdohljebova koju je on lično napravio, svečano me uvjeravao da je ova od

četiri lista ista – dopustio mi je da prenesem na svoju kartu sve učinjene

prepravke i dozvolio mi je da vidim skice slikara Bogdanovića koje je on bio

napravio u Crnoj Gori...“. 68 Ljubomir Durković-Jakšić, Njegošev lik, Cetinje, 1963, str. 73. 69 J. Milović, O boravku..., str. 120. Ozerecovski je spremio u Beču lutke

Crnogorca, Crnogorke i jednog crnogorskog djeteta u narodnim nošnjama i

poklonio ih caru Nikoli I. Istovremeno, podnio je caru opširan memorandum

sa detaljno izloženom istorijom i statistikom Crne Gore. Ovom prilikom car je

Ozerecovskog proizveo u pukovnika i poklonio mu zlatnu tabakeru.70 Dr Cvito Fisković, Nekoliko bilježaka o Njegošu i o Crnoj Gori, Istorijski

zapisi, str. 225. Čim je stupio na vlast Njegoš je bio prinuđen da brani manas-

tir od austrijskog otimanja 1830. i 1832. godine. Tu je boravio s proljeća 1836.

godine, dovršavajući „Svobodijadu“ i nadzirući unutrašnje pregrađivanje,

popločavanje terase, te gajenje loza, voćaka i maslina, što je sam inicirao.


Karačaj je naslikao stari oblik manastira, kada je još postojaostari zvonik na preslicu, vrh kule dok još nije bilo uzdignutoistočno krilo zgrade, kojemu je austrijska vlast izmijenila okvireprozora. Na akvarelu se vidi i stari most nad potokom i čvrstizidovi u desnom uglu, koji podsjećaju na neko utvrđenje.71

Karačaj je i dalje ostao u vezi sa Njegošem, od koga je dobi-jao materijal za svoje djelo. Želio je da posjeti Crnu Goru iupozna život crnogorskog naroda. Za to mu se ukazala prilikakada je u pratnji saksonskog kralja doputovao na Cetinje. Nemasumnje, on je tada razgledao mnoge predmete i trofeje koji sučuvani u Manastiru. Tada je napravio uvid i u manastirski arhiv.U svom djelu o Austrijskoj Albaniji, Crnoj Gori i TurskojAlbaniji on govori o diplomama crnogorskih vladika koje su sečuvale u Manastiru. Tada je dobio važne podatke o Crnoj Goriod Njegoša i njegovih saradnika, o čemu svjedoči veoma iscrp-ni i savjesno urađeni „Izvod iz opisanija o Crnoj Gori, učinjeni1839. po zapovijedi Gospodarevoj za grofa Karačaja“.72

Karačaj je, bez svake sumnje, i poslije 1838. godine dopun-javao i prepravljao svoj spis. Karačajevo djelo odobreno je zaštampu u Beču 16. aprila 1839. godine. Dopuštenje da se djelo

Velimir Vujačić

71 Ibidem, str. 225. Manastir je jednostavan, ali prijatan građevinski sklop

mediteranskog izgleda. Dvokrilna jednospratnica opkoljena je vitkom polu-

oblom ugaonom kulom, pred kojom se prostire terasa sa svodovima, na kojoj

je kruna izvora primorskog oblika sa grbom, dvoglavim orlom koji stiska

zmiju i mletačkim lavom.

U jednoj od prostorija zapadnog krila je reljefni kameni grb, vjerovatno pre-

nesen sa pročelja istočnog pregrađenog krila, na kome natpis na vrpci:

„PETROVIĆ“ svjedoči da su Njegoševi preci bili vlasnici manastira. Vladike

iz kuće Petrovića boravili su, vjerovatno, u zapadnom dijelu uz kulu, jer je tu

najprijatnije. U prizemlju je mala skrovita kapela sa freskama iz 17. vijeka, ali

se pod njima naziru tragovi fresaka ranijeg vremena. 72 J. Milović, Djelo T. Karačaja, str. 59.


štampa potpisao je J. Freyberger, isti onaj cenzor koji je odobrio1847. da se kod Mehitarista u Beču objavi „Gorski Vijenac“.73

U svom djelu o Austrijskoj Albaniji, Crnoj Gori i TurskojAlbaniji, Karačaj je prikazao Njegoša u periodu od 1835 - 1838.godine. Prema njegovom svjedočenju, Njegoš je još suvišemlad, „lijepe je spoljašnjosti i naočitoga izgleda, ima mnogoprirodnog dara, mnogo volje za učenje stranih jezika i stranihknjiževnosti; sam je pjesnik i ima najbolju volju da pravičnovlada svojim zemljacima i da ih postepeno još više prosvijetli“.On je slobodoumnih ideja, vatrenog temperamenta i ratničkogduha. Po prirodi je slavoljubiv. Ima bogatu maštu, rječit je, alibez ikakvog iskustva. Često je neoprezan u razgovorima. Blageje naravi, željan znanja. Voli prosvjetu, osnivao je na Cetinju iDobrskom Selu osnovne škole. Nabavio je štampariju u kojojobjavljuje udžbenike, književna djela i časopis „Grlicu“. Njegošnamjerava da pripoji Crnoj Gori Grahovo i druga hercegovačkamjesta u kojima žive pravoslavci. „Nada se da će s vremenompostati crnogorsko područje do Skadra, Ulcinja, Bara iDubrovnika“. Pokušao je da sa Crnogorcima osvoji Spuž, Žabl-jak i Podgoricu, kako bi obnovio Ivanbegovinu.74

Karačaj je osobito značajan po svojim iscrpnim izvještajimao Njegošu i Crnoj Gori, koje je slao od 1835. do 1838. godinedalmantinskom guverneru Lilinbergu u Zadar. Njegovi izvješ-taji, koji se čuvaju u zadarskim i bečkim arhivima, uvelikoupotpunjuju sliku Petra II Petrovića Njegoša i Crne Gore nje-govog vremena.75


73 Ibidem, str. 59.74 Ibidem, str. 63.75 Jevto Milović, Zabilješke grofa Theodora Karachaya von Welje-Szaka o

Petru II Petroviću Njegošu i Crnoj Gori u g. 1838. i 1839, Anali Historijskog

instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku,

Dubrovnik, 1959.


Kao crtač geografskih karata, Karačaj je, poput mnogihličnosti različitih zanimanja u prvoj polovini 19. vijeka, islikao. Zna se, na primjer, da se saksonski kralj bavioslikarstvom, kao i da je Danilo Kokotović, Njegošev učiteljnjemačkog jezika, učio ovoj umjetnosti crnogorskog vladara.Rečeno je već da je Karačaj naslikao album sa stotinu akvarela„primorskih gradića, sela i predjela od Zadra do Bara“. Kaoaustrijski pukovnik zapovjednik grada i tvrđave Kotor, najvišeakvarela je iz Boke Kotorske. Svoje akvarele iz Boke iDalmacije skupio je u posebnom albumu pod naslovom „100vedute delle coste orientali del Mare adriatiko sisegnatecolonello conte Fedor Karacsay“. Njegova opširna studija oAustrijskoj Albaniji, Crnoj Gori i Turskoj Albaniji i pomenutialbum akvarela svjedoče ne samo o Karačajevoj povezanosti izanimanju za ove krajeve, koje je prešlo granice njegoveslužbene dužnosti, nego njegovom dubokom uživljavanju umateriju. Uprkos činjenici da nije ranije bio poznat među nje-govim umjetničkim južnoslovenskim savremenicima, iz nje-govih akvarela u pomenutom albumu (13 x 9 cm) vidi se da jebio na visini onog vremena i da je savladao slikarsko umijeće.Prema mišljenju dr Cvita Fiskovića, poznatog hrvatskogistoričara umjetnosti, on je, s punim zanimanjem za široke pri-zore primorskih krajeva, „nastojao vjerno prikazati ugođajemalih gradova, prikazati izgled krajeva bez unašanja osobnogslikarskog shvaćanja i umjetničkog poleta. Moglo bi se reći daje samostalno preuzetom zadatku prišao bez osobite strasti, alis uzornom strpljivošću i pronicavim okom za stvarni izgledpojedinosti, pa brojnost njegovih radova otkriva zavidnuupornost i radost slikanja.76

Velimir Vujačić

76 Cvito Fisković, Boka Kotorska u akvarelima Fedora Karachay-a iz prve

polovice 19. stoljeća, Spomenik odjeljenja istorijskih nauka, CXXVII, CANU,

Titograd 1976.


Cilj njegovog rada očigledno nije ni službeni ni obavještajni,jer bi se u tom slučaju služio tlocrtima i planovima, iako je zasvoje ostvarenje morao koristiti svoje službene obilaskePrimorja dok je služio kao carsko-kraljevski pukovnik uDalmaciji i Boki Kotorskoj, dakle u pograničnim, izloženimkrajevima Monarhije. Očigledno je, prema odabiranju motivakoji nemaju direktnu vezu sa vojnim upravljanjem, slobodnimslikanjem spomeničkih zgrada, crkava, palata i pejzaža, da nje-gov album ne predstavlja zbir podataka za njegovu službu, većda se Karačaj slikarstvom zabavljao, iako je to bio težak posaokoji je zahtijevao koncentraciju, pažnju, a i puno slobodnogvriemena.77

Karačaj je dobro poznavao sve krajeve i okolna brda BokeKotorske; mnogim predjelima zabilježio je imena, a mnogimvedutama ispisao naslov i na crnogorskom jeziku, pišući ihćirilicom, budući je dobro poznavao, pored njemačkog i itali-janskog i naš jezik. Prema godinama kojim su označeni nekiakvareli u ovom albumu može se zaključiti da ih je slikao učetvrtoj deceniji XIX vijeka. Na akvarelu koji prikazuje Pile uDubrovniku, zabilježena je 1837. godina, na onom na kojem sunaslikane ruševine manastira sv. Marije na Ratcu kod Bara,1838, a u sceni dolaska saksonskog kralja Fridriha Avgusta uposjetu Njegošu, zabilježen je zadnji dan avgusta te godine. Nanekim akvarelima, Karačaj je prikazao sebe kako slika, nakopnu, uz puteve ili na moru u čamcu. Prikazan je u službenojodori, u plavom ili smeđem kaputu, u bijelim pantalonama, saslužbenom kapom na glavi, bijelim papirom, olovkom ili perom


77 Ibidem, str. 204. On sam nije bio neki školovani slikar, nego čovjek koji

se s ljubavlju prema slikarstvu, a i prema ljepoti prirode, prihvatio zadatka da

nizom povezanih slika skrati jednoličnost i tupost vojničkog života, pa sebi za

zabavu, a dugima za ogled, uradio je pregled izabranih pejzaža i gradova jedne

u svijetu, pa i u samoj Austrijskoj Carevini slabo poznate pokrajine.


u rukama. Time je htio istaći da je doista skicirao iz prirode, aujedno i pojačati uspomenu na svoj boravak u nekom kraju. Znase da je i u Crnu Goru donosio alat i slikarske potrepštine.Istorijska vrijednost njegovih veduta je tim jača, jer su akvarelislikani uvjerljivim bojama, i to prije pojave fotografije uDalmaciji i Boki Kotorskoj. Stoga spadaju među dosad poznatenajstarije vedute istočne obale Jadranskog mora.78

Karačaj je ostao vjeran stvarnom izgledu onoga što je slikao,nije pretjerivao ni u crtežu ni u boji, nastojeći da viđeni objekatsvede na uravnoteženu kompoziciju, da ne ukrašava pejzaž i dane remeti proporcije i uravnoteženost svih djelova slike.

„Stoga su nam njegovi akvareli, lišeni mašte i težnje zaslikarskim učincima, prema radovima mnogih slikara ove vrstei onog vremena koji su slikali naše krajeve, najpouzdaniji usagledavanju njihova ondašnjeg izgleda. Njihova je prednost štosu naslikani bojama koje također djeluju pri slikanju krajolika,zgrada, brodova i nošnja uvjerljivo. Ti akvareli spadaju zbogsvog kolorita među najstarije obojene prikaze Boke Kotorske inekih dalmatinskih priobalnih gradića.

Karačaj je stoga iznio mnogo podataka o gradovima inaseljima, pojedinim građevinama svjetovnog, vojnog i

Velimir Vujačić

78 Ibidem, str. 205. Starije su od litografija i akvarela Jakova i Rudolfa Alta,

objavljenih 1841. godine, austrijskog poručnika Johanna Hogelmullera, F.

Kanitza i X. Sandmanna, za koje se pretpostavlja da su naslikane u prvoj

polovini pete decenije devetnaestog vijeka. Ranije su i od litografskog albuma

Josipa Riegera, koji je u izdanju tršćanske litografije B. Linassija, po narudžbi

parabrodskog društva Austrijski Lloyd, objavio 1853. godine svoje crteže dal-

matinske obale. Međutim svi ovi slikari dalmatinskih gradova i mjesta u svo-

jim litografijama i crtežima iz XIX vijeka preuvličavali su šumovitost pejzaža,

povećavali izgled građevina, oštro suprostavljajući svijetlo i sjenu, s namjerom

da jače i plastičnije ožive svoje vedute, da ih učine slikovitijim i privlačnijim

romantičnim gledaocima. Karačaj je, međutim, to izbjegavao.


crkvenog graditeljstva, urbanističkim sklopovima, o raslinju,izgledu krajolika, planinskih sklopova, obrađenih šumovitihpredjela, o seoskoj, građanskoj i vojničkoj nošnji onoga vre me -na, o čamcima s kojima se prevozilo i o brodovima koji stizahuu Boku. Sve je to prikazao prilično točno, iako je negdje ponekusitnicu izostavio, a neku dvaput drugačije nacrtao i obojio“.79

Akvareli Teodora Karačaja se potpuno uklapaju u slikarstvopejzaža prve polovine XIX vijeka. Njegove kompozicije suuglavnom vodoravne i u njihovim prvim planovima naslikani supojedini ljudski likovi koji unose anegdotičnost u sliku, a pejza-žu daju romantičan doživljaj.

Već u XIX vijeku slikari i ilustratori unosili su u prvi plansvojih pejzaža skupine ljudi i životinja i tim umecima, tzv.staffageom, oživljavali kompoziciju.80 Među njima su bili iengleski arhitekta Robert Adam, koji je u Londonu 1764. godineobjavio knjigu o Dioklecijanovoj palati u Splitu i L. F. Cassas,pisac knjige „Slikovito i povjesno putovanje Istrom iDalmacijom“, objavljene u Parizu 1802. godine. Gete je ličnohvalio njegove crteže, pa je očito da su bili poznati i unjemačkim zemljama, tim prije što je njegova knjiga štampana iu Beču 1803. godine.

Očigledno je da su ove dvije, onda poznate i reprezentativnoopremljene knjige, bile poznate i mladom plemiću Karačaju, pa


79 Ibidem, str. 205.80 Ibidem. Francuski slikar Claude Joseph Vernet ih je slikao u pojedinosti-

ma, uprkos rokoko maniru koji je onda vladao. I oni koji su u 18. vijeku puto-

vali kroz južne krajeve i slikali dalmatinske pejzaže i gradove, poput Charlesa

Louisa Clerisseaua, Luisa Francoisa Cassasa i Josepha Lavallea, rado su isticali

tamošnje ljude, trgovce, pomorce i seljake u narodnoj nošnji, Zagorce, Primorce

i Turke, sav onaj šarenoliki svijet koji se vrzmao po dalmatinskim lukama dajući

im posebnu istočnjačku živost, neobičnu i stranu, osobito zbog svojih nošnji

privlačnu putnicima, putopiscima i naučnicima iz zapadne Evrope.


su i one mogle uticati na njega, iako on nije bio arhitekta niti jebio odgojen u potpuno klasicističkom duhu, pa ga posebno nije-su zanimale antičke ruševine i spomenici, niti je kao visoki aus-trijski službenik imao vremena da ih slika i proučava.Vjerovatno, na Karačaja su neposredno uticali austrijski injemački slikari pejzaža Jakov, Franz i Rudolf Alt. Jakov iRudolf su posebno slikali pejzaže iz Dalmacije i Boke, koji suobjavljeni u obojenim litografijama, u posebnom albumu, uBeču 1841. godine. Kako je većina ovih umjetnika živjela i radi-la krajem XVIII i početkom XIX vijeka, Karačaj se na njihmogao ugledati, i to kao diletant, ne dostignuvši njihov likovniizraz. „Njegove radove ne treba ocjenjivati kao umjetnička djelaizučenog i vrsnog slikara, i mi ih prihvaćamo, kao što rekoh,samo kao dokumente i rijetke, vjerodostojne podatke o izgledunaše obale i njenih gradova i mjesta iz prve polovine XIX vije-ka. U tom smislu ću ih pokušati opisati i iznijeti uz njih neko-liko primjedbi o gradskim sklopovima, krajoliku i obrađenojzemlji pa i narodnoj nošnji koje je slikar naslikao“.81

Dr C. Fisković je u citiranoj studiji izabrao iz Karačajevogalbuma 40 akvarela sa motivima iz Boke Kotorske, budući jenjen izgled, tvrdi autor, nakon prve polovine XIX vijeka, a ikasnije, naročito poslije zemljotresa 1979. godine, naglo izmi-jenjen, a, vjerovatno, i ubuduće će se mijenjati. Podaci kojeKaračaj nudi, iako u malom omjeru svojih akvarela, svakakomogu dobro doći svima onima koji proučavaju Boku Kotorskus različitih naučnih, istorijskih, kulturnih, privrednih i drugihaspekata. Poslužit će, dakle, uz ostale arhivske izvore kaoslikovito tumačenje ovoga kraja.

Za ovu priliku odabrali smo samo nekoliko Karačajevihakvarela. Pri njihovoj obradi koristili smo se analizom dr CvitaFiskovića, posebno njegovom provjerom vjerodostojnosti

Velimir Vujačić



slikarevih zapažanja. Pored toga, pomenuti autor je naveo nji-hov redni broj u albumu, tačan naslov pojedine slike i pod-naslove, odnosno posebne nazive nekih predjela, trgova i grado-va, pa i položaja odakle su slikani, onako kako ih je slikardvojezično napisao.82


82 Ibidem, str. 205.83 U Albumu slika je zavedena pod brojem 44. Originalni dvojezični natpis:

„Plosčad Novska“ (ćirilicom) i „Piazza di Mercato fori della porta a

Castelnovo“.

U zapadnom gradskom zidu ističe se isturena polukružna kulapred Kanli-tvrđavom. Vrh kule je narušen, a na nju se, premazapadu, nadovezuje gradski zid sa gradskim vratima i nizom uskihpuškarnica. Polukružna gradska vrata nadvisuje stražarnica i zgra-da, pred kojima se nalaze polukružne stepenice, iznad kojih su dvapiramidalna stupa s kuglom na vrhu. Prizemni dućani uzduž zidi-na prostiru se u dva kraka, oblikujući nepopločani trg na kome setrgovalo. Pred nekima je odar sa vinovom lozom. Ti prizemni

T. Karačaj: Trg pred gradskim vratima u Herceg-Novom, akvarel83


dućani uzdignuti su kasnije na jednospratnice i dvospratnice, kojesu prekrile gradski trg, a glavna gradska vrata sada skriva neo -gotička kula sa gradskim satom, podignuta u romantičkom oblikusa urezanom godinom gradnje (1856). Na trgu je, prema običajuslikara pejzaža iz prve polovine XIX vijeka, i Karačaj unio ljudskelikove, okupljajući ih u grupice i oživljavajući ih anegdotično ususretima i razgovorima. Na ovom akvarelu prikazani su službeni-ci i vojna lica u austrijskim uniformama, zatim crnogorski službe -nici u narodnoj nošnji i goniči sa konjima. Likovi su živo naslikaniu pokretima, okupljeni u međusobnom razgovoru, sa oružjem ičibucima, pa su interesantni kao prikaz ondašnjih uniformi i muškenarodne nošnje, koje je Karačaj prikazivao u bojama. Seljaci suprikazani u plavim dimijama i crvenim prslucima. Pred gradskimvratima naslikao je seljanke koje prodaju plodove i stoku. Nakućama su rebraste zelene žaluzine, dok dućani u prednjem planuslike imaju strehe i klupe za odmaranje.

Velimir Vujačić

84 Akvarel je pod rednim brojem 51 i dvojezičnim natpisom: „Izobraženie

Ve riga i Ostroga iz Perasta“ (ćirilicom) i „Veduta dalle Catene e degli Scogli

di Perasto“.

T. Karačaj: Pogled na Verige iz Perasta, akvarel84


U zalivu se ističe ostrvce sa crkvom sv. Đorđa sa zvonikom iogradnim grobljanskim zidom i Gospa od Škrpjela sa crkvom,njenom kupolom i zvonikom, te crkvenim kućama, ogradnimzidovima i pristaništem. Ostrvca su označena: I. S. Giorgio i I.Della Madonna. U pozadini je prolaz kroz Verige sa utvđenjem,a još dalje Donja Jašica i Kamenari. Barokna crkva Gospe odŠkrpjela ima današnji izgled. Na akvarelu se razaznaje loža,terasa sa dva prozorčića, čuvareva kućica, tzv. kunvenat, jed-nospratnica sa tri prozora, „kuća za umire“, pa i sitnije pojedi-nosti: kameni krst na ogradi i stubovi za vezivanje čamaca.Kupola barokne Gospine crkve i okruglog zvonika prekriveni suolovnim krovom. Na ostrvcu sv. Đorđa je barutana ograđenazidom, ali nedostaju čempresi koji su ga kasnije učinili slikovi-tijim. Padine brda nad Kostajnicom su obrađene. Čamcem, kojiliči i ostalim na Karačajevim akvarelima, dva lađara u plavimdimijama i slamenim šeširima širokog oboda voze čovjeka ucilindru; na krmi se vije duga austrijska zastava.


85 Akvarel je pod brojem 54 i tekstom: „Perasto nel Golfo di Cattaro“.

T. Karačaj: Perast, akvarel85


Karačaj je naslikao dva akvarela Perasta, pod rednim brojem53 i 54. Slika zapadnog dijela Perasta privukla je još jednomKaračaja, u prvom redu zbog barokne palate Bujovića. Uz nju jepovezana i scena jesenjeg pranja bačvi i badnjeva, koje mornarii seljaci sređuju i odvoze u čamcu. Čamac ima uzdignutedvokrake držače za vesla. Na Bujovića palati, u desnom dijeluslike, prejako je označen svaki kamen sa priljubnicama, koje je,sudeći prema njihovom današnjem izgledu, slikar previšeistakao. Čvrsti i slikoviti balkoni i terasa sa trijemom su tačnonaslikani, trijem zaista ima pet lukova na stubovima, ali stubićena balkonima slikar je pojednostavio dajući im izgled amfore.Nije unio ni natpisnu tablu na zapadnom zidu. Zgrada je u onovrijeme stajala na stijenama obale koja je kasnije povezana ces-tom. Na uglovima terase nema kamenih lavova, koje je postaviokasniji vlasnik palate Frano Visković, u kojima je njegovspleteni monogram FV. Ostale palate i kuće nijesu prikazane kaona jednom ranijem Karačajevom akvarelu. Prozori Smečine tro-spratnice nemaju ovdje rebrenice, persijanere, već smeđe drveneškure koje su otvorene i poduprte prečkom. Možda su ti kapci ujesen i zimu bili postavljeni umjesto prozračnih persijanera iligrilja da bolje štite kuće od vjetrova i hladnoće. Otvori ogradnogzida nijesu isti kao na ranijem akvarelu (br. 53), a po zidu supoređane vaze sa cvijećem. Ovaj podatak, o njegovanju cvijećau ondašnjoj Boki, rijetko je ranije zabilježen. Palača Bujovića jeobilježena: Casa Smechia, a brdo u pozadini: Monte Sella. I ovajakvarel ima slikarev potpis Ky.

Dvospratnice i jednospratnice, od kojih prve dvije na prozori-ma imaju drvene škure s prečkom, nanizane uz neizgrađenuobalu Prčanja. Iza njih buja zelenilo njihovih skrivenih vrtova.Neke od njih imaju istočni zid omalterisan ljubičasto-crvenimmalterom zbog vlage koju im nanosi kišni južni vjetar. CrkvicaKarmelske gospe ima barokno pročelje koje se ogleda u ras-poredu dvaju prozora uz vrata, ali zadržava romantički prelaz

Velimir Vujačić


preslice i rozete. Slikar nije naslikao grb porodice Luković nanjenom pročelju. Uz crkvu je nanizan priljubljeni red kuća sabalkonima. Prvi i najduži ima direktno stepenište na obalu, kojeje kasnije ukinuto. Takvi primjerci balkona povezanog sprizemljem su rijetki, stoga ovaj predstavlja izuzetak u pri-morskom graditeljstvu na istočnoj obali Jadrana iz baroknogvremena. Pri lijevom kraju akvarela naslikan je luk s krstom napolukružnom zabatu. Možda je to oznaka započeteMakarucijeve crkve, kojoj Reger 1853. godine potpunije dajepolustubove i vrata još nedovršenog gornjeg dijela pročelja,onakvog kakvog prikazuje jedna stara fotografija koju je objavioN. Luković u svojoj knjizi o Prčanju.87 Na brijegu, iznadPrčanja, je nekadašnja župna crkva koja ne odgovara njenomdanašnjem izgledu niti se slaže sa onom koja je u albumu nave-dena pod brojem 62. Na obali sjedi seljanka u bijeloj narodnoj


86 U albumu akvarel je zaveden pod brojem 59 i tekstom: „Perzagno vici-

no di Cattaro“.87 N. Luković, Prčanj, Kotor, 1937, str. 334.

T. Karačaj: Prčanj, akvarel86


Velimir Vujačić

88 Akvarel je pod brojem 66 i nazivom „S. Matteo di Dobrota“.

nošnji i napaja polunago dijete. Na neizgrađenoj obali jeizvučen privezani čamac.

Pogled sa sjevera na bočni omalterisani zid s polukružnimprozorom i bočnom kupolicom i zvonik dobrotske crkve sv.Mateja, koji ima profilisane zidne vijence i ložu za zvonaograđenu ogradicom od stubića, dok je piramidalni krov obojenu plavo. Crkva i zvonik uzdižu se na uzdignutom zemljištuograđenom kao odbrambeni bastion, opkoljenim morem. I ovdjeje slikar na krovovima, kao i na još nekim akvarelima, označiooblik krova, tzv. kanalica, kojom su u to vrijeme prekrivanecrkve i zgrade za stanovanje. Na isturenoj ozidanoj obali kamenimost nadvisuje potok, a okrugli zid ograđuje prostor u kome sevjerovatno nalazila kamena klupa. I ovaj Karačajev akvarel seodlikuje jasnoćom kompozicije i jasno prikazuje cjelinu ipojedinosti. U desnom uglu je njegov skraćeni potpis Ky.

T. Karačaj: Crkva sv. Mateja u Dobroti, akvarel88


Na popločanom Trgu od oružja je mornarička kasarna. Nizkonzola sprijeda podržavaju dugi drveni balkon sa stubovimakoji nose trijem, a obojene su, kao i vrata i kapci prozora,naizmjeničnim crnim i žutim prugama, bojama habzburškedinastije. Pred kasarnom su kameni pistri niskog piramidalnogzavršetka s kuglom u maniru kasnog baroka. Među njima nadrvenoj ogradi poređane su puške, pred njima je na lafetu toppokriven crno-žutim krovom, pored kojega je isturena drvenastražarnica obojena takođe u dinastičkim bojama kao i kapci nadvospratnici. Sa ove dvije zgrade gradska vrata jače su osigu-rana sa obije unutrašnje strane. Preko puta kasarne je glomaznitoranj gradskog sata kome je završna loža bila zatvorena, azvono sata je visilo iznad krova. O postolju tornja visičetvorostrani fenjer javne rasvjete, koji osvjetljava i oružje iulaz u grad, a do njega je naslovna kamena tabla trga, ispisanaonda službenim italijanskim jezikom:

Piazzad’Armi


89 Akvarel je pod brojem 71 i nazivom „Piazza d’armi a Cattaro“.

T. Karačaj: Trg od Oružja u Kotoru, akvarel89


Ostale dvospratnice na trgu izmijenile su kasnije svoj slikovi-ti izgled, uravnoteženi i usklađeni prostor, koji je poremećenizgradnjom nametljive višespratnice u duhu bečke secesije.Pritom su srušene dvije kuće na lijevoj strani ove slike. Ovdjesu, pored vojničkih, prikazane brojne pojedinosti koje su bilesastavni dio najprostranijeg kotorskog trga i činile gaslikovitijim dajući mu prisni karakter. Na njemu se vide i drveneklupe pred dućanima, od kojih neki imaju natpisne table, međukojima je i jedna sa dvoglavim austrijskim orlom. U prizemljudvije kuće su dućanska vrata „na koljeno“, jedna kuća imaotvoreno stepenište koje rastavlja prvi sprat od trgovačkogprizemlja, uz njega je ugao ispunjen polukružnim zidom. Nakući istaknutog zabata, koji liči zvoniku na preslicu i iskošenekrovne strehe, izložene su na prozorima vaze sa cvijećem. Nadprizemljem male kafane ostakljenih prozora pričvršćen jecrveno-bijeli prugasti zastor. Natpis pod slikom označava da jeto vojnička kafana: Caffe militare. Na nekim kamenim kućamavide se rupe nepopunjene kamenjem, koje služe za postavljanjeskela pri popravkama. Kako se srijeću na mnogim Karačajevimslikama, može se zaključiti da su bile uobičajene u Boki iDalmaciji. Na jednoj kući su uobičajena dućanska vrata „na kol-jeno“, na drugoj je rasteretni luk iznad nadvratnika, poznat još uantičkom graditeljstvu, a vidljiva je i limena cijev za odvodkišnice s krova. Na nekima su željezni vezovi koji ih učvršćuju,a bili su u upotrebi početkom XIX vijeka na Primorju. Na jed-nom prozoru se vidi rublje. Po trgu se šetaju muškarci u plavimi smeđim kaputima i bijelim pantalonama, na glavama su im žutii crni cilindri, jedan od njih drži štap za jahanje. S njima je i aus-trijski oficir s trouglastim mornaričkim šeširom. Od njih su odi-jeljeni dva Bokelja s kuburama i čibukom u nošnji bokeljskemornarice, Crnogorci i Crnogorke. Dva nosača sjede na klupi, ajedan, kojemu se vidi samo noga, počiva pod baroknimbalkonom Bizantijeve palate, koji i danas ima trbušastu željeznu

Velimir Vujačić


ogradu, čestu na primorskim kućama XVIII vijeka. Na prozori-ma su zeleni persijaneri, ali i smeđe zimske škure. Dakle, slikarje ovdje s mnogo pojedinosti predočio glavni gradski trg togvremena, njegove kuće, vojničke i javne zgrade, pa i ljude kojisu se tu srijetali. Nad trgom se uzdiže kamenito brdo kojemu jeime označeno u natpisu: Monte Pestingrad. Ovdje, kao i umnogim gradovima na istočnoj obali Jadranskog mora, brdo se,kao i ostale okolne gore, uklapa u sklopove gradskoggraditeljstva čineći ih slikovitijim. Naglašeni završni zupcigradskih zidina (merlati) ni ovdje, kao ni na drugim mjestima,nijesu ucrtani, jer su, vjerovatno, ranije uklonjeni.90


90 Splitski „naivac“ Antun Barač je takođe slikao ovaj trg 1837. godine.

Njegov akvarel zaostaje za ovim Karačajevim, ali i on svjedoči o postojanju

drvene strehe odnosno balkona na kamenim konzolama kasarne, koja je nekad

bila providurova palata. ( C. Ficković, op. cit, str. 213).91 Akvarel je u albumu zaveden pod brojem 74 i nosi naziv: Piza del

Duomo a Cattaro.

T. Karačaj: Trg pred stolnom crkvom u Kotoru, akvarel91


Stolna crkva sv. Tripuna je dosta tačno nacrtana. Dok su nekesitnice, kao željezne spojnice osiguranja zida na drugom spratuzvonika i natpisna tabla uz glavna vrata, ucrtane, zabati i prozoriprvih spratova nijesu naznačeni. Na istočnom pobočnom ziducrkve su barokna vrata sa strehom od crijepova, koji se srijećuna jednoj dobrotskoj kući na Karačajevom akvarelu zavedenomu Albumu pod br. 65. Ako je to, kao što se može pretpostaviti,upliv sa okolnog kopna, onda je prodro i u reprezentativno gra-diteljstvo Kotora. Ta pobočna vrata Sv. Tripuna su kasnije zami-jenjena velebnijim i reljefnim u duhu neoromanike, pa se nemogu, kao što je to učinjeno, smatrati i na osnovu ovog akvarelasrednjovjekovnim. Čitav taj zid je, dakle, pri kasnijoj obnoviizmijenjen, jer je bio oslabio pa je zato poduprt potpornimlukom, koji je vidljiv i na ovom akvarelu. Slično vratima stolnecrkve, izrezbarene vratnice ima i biskupsko dvorište. Ostalezgrade ovog trga prikazane su prilično tačno. Među njima jepoluskriveno pročelje palate plemićke porodice Drago sgotičko-renesansnim dvojnim i renesansnim prozorom, tesvodovima uličnog prolaza koji drže, ovdje nevidljivi, najljepširenesanski vajarski rad u Kotoru, zidne konzole. Karačaj jenaslikao zastor na prozoru i balkon sa zabatom na dvospratnicipri čijem su omalterisanom prizemlju dvije drvene klupe i terasas kamenim stubićima kuće u desnom uglu slike. Toj dvospratni-ci, dvorišna vrata, pa čak i prozor nad prizemnom klupom,natkriveni su strehom od crijepova, koja je, vjerovatno, došla uBoku Kotorsku iz zaleđa. Pod krovom je niz kamenih zubacakoji drže strehu, a ne kanal za odvod kišnice uobičajen naPrimorju, koji slikar ni na drugim akvarelima ne prikazuje.Žućkasti malter s bijelo označenim uglom i pojasima četirisprata kuće u lijevom dijelu slike je neobičan u obojenimpročeljima primorskih kuća. Trg, uzdignut nad nivoom ulice,popločan je samo uz stolnu crkvu i okolne kuće, dok mu središniprostor pokriva zemlja i prirodno kamenje kao i na trgu

Velimir Vujačić


Gregorinine palate. Na njemu dva muškarca razgovaraju sdjevojkom, svi su u narodnim nošnjama, među kojima je najbo-gatija ona žene u kratkoj bijeloj, naboranoj suknji i šarenojpregači. O vratu joj je koralna ogrlica, a bijeli rubac pada nizkosu. Svi imaju i crvene cipele. Posebno je označena stolnacrkva: Chiesa di S. Trifon. Uz njen zvonik, na padini brijega upozadini vidi se zvonik crkve Gospe od zdravlja s plavomkupolom. Na ovom akvarelu, kao i na još nekim u Albumu,nalazi se podatak o noćnoj javnoj rasvjeti Kotora; jedan fenjer jepričvršen o ugao zvonika stolne crkve, kao i na još nekim ulovi-ma i raskrsnicama. U lijevom uglu je potpis Ky.


92 Akvarel je u Albumu pod brojem 75 sa naslovom: „Piazza del Teatro a

Cattaro“.

Naslikan je posebni jugozapadni krak Trga oružja, koji se,kako se iz naslova vidi, nazivao Kazališni trg, što u dalmatin-skim gradovima nije bilo uobičajeno, iako su njihova pozorišta,koliko je poznato, bila starija od kotorskog. To pozorište je

T. Karačaj: Kazališni trg u Kotoru, akvarel 92


označeno u naslovu slike, Teatro, a bilo je smješteno u jed-nospratnoj zgradi, koja se nalazila između kasarne sa nazivomVelika straža, Gran Quardia i vojnog skladišta zvanogProvianda, koja svojim oblikom i velikim krovom podsjeća nazadarski arsenal. Zgrada pozorišta više ne postoji, kasnije je nanjenom mjestu sagrađena jednospratna zgrada neogotičkih pro-zora, a zatim neorenesansna palata opštinske uprave oštećena uzemljotresu 1979. godine, koja se nametnula mjerilu trga. Prekoputa duge kasarne, s druge strane ulaza u grad, nalazila semornarička kasarna označena i nazivom Caserma della marina,kojoj je dodana prizemna zgrada. Budući da njeni kapci nijesuobojeni crno-žutim prugama, pred njom je klupa, a na njenimvratima nema stražara, već muškarac u narodnoj nošnji, može sepretpostaviti da je to privatna kafana ili trgovačka radnja nami-jenjena prvenstveno mornarima i vojnicima. Na mornaričkojkasarni su dva okrugla okna i stariji sazidani prozor sa lukom ikonzolama, uobičajeni još od XIII vijeka na dalmatinskimkućama, ali ih Karačaj, pored mnogih izrazitih pojedinosti kojecrta, skoro nigdje ne donosi. Ovdje slika četvorougana prozorskaokna, koja su u XIX vijeku prevladala nad okruglim mletačkim;poređane metle i koš za čišćenje trga, iz čega se može zaključitida je ovaj posao djelimično obavljala mornarica. Naslikana je iptica u kavezu, na prozoru mornaričke kasarne−pojedinost kojaodaje prodor romantizma u kruti vojnički život Monarhije. Tu sui kuće uz koje su prislonjene daske. Možda su to radionice stolarai bačvara, jedna od njih ima neuobičajen dimnjak koji se ističe napročelju i proteže od prizemlja do krova. Ovaj sklop je kasnijeizmijenjen novogradnjama. Vide se i drvene ljestve za paljenjeoskudne gradske rasvjete, svedene na pojedinačne petrolejskesvjetiljke četvorougaonog oblika, uobičajenog do sadašnjeg vre-mena. U tornju za sat iskićenom baroknim ukrasima i natpisima,postavljenom vještinom urbanističkog iskustva pri ulazu u grad,smještena je carinarnica, kao i u Dubrovniku. Označena je u nat-

Velimir Vujačić


pisu: Dogana. Uz toranj je piramida, ali nadgrobnog rimskogspomenika Klodije Eufrozine nema. Pozorišni trg, slično ostalim,nije popločan. Na njemu su mornarički i pješadijski oficiri,muškarci u građanskoj nošnji sa cilindrima. Crnogorka jedonijela breme suhog drveća koji vjerovatno njena kćerka nosina ramenu. Preko tih likova Karačaj je, zaljubljen u živopisnenarodne nošnje, i ovdje posvjedočio veze okoline sa gradom sit-nom gradskom privredom.


93 Akvarel je pod brojem 78 sa naslovom: Posto S. Stefano del Castello S.

Giovanni a Cattaro.

Sklop strmih istočnih gradskih zidina s kućicom, stražarnica-ma i puškarnicama uzdiže se nad gradom do tvrđave sv. Ivana.Jedan sklop tih zidina još su Mlečani nazivali sv. Stjepan, iz dosada neobjašnjivih razloga. Na položajima tri vojnika stražare iljenčare. Ovo potvrđuje poznatu činjenicu da su austrijske vlastipopravljale zidine i postavljale posade prema granici Crne Gore.Stražare su natkriven kupolama obojenim crvenom bojom,poput onih u Dubrovniku. U niziji se vide obrađena polja, putevii kuće predgrađa. U lijevom uglu je slikarev potpis KY.

T. Karačaj: Položaj sv. Stjepan u kotorskoj tvrđavi sv. Ivan, akvarel93


94 Akvarel je pod brojem 79 i naslovom: Veduta del Monte Vermaz e del

Forte S. Trinita.95 C. Fisković, op. cit. str. 216.

Pogled na dio Kotorskog i Tivatskog zaliva sa brijega iznadaustrijske tvrđave Trojice, koju Karačaj naziva po nekadašnjojcrkvici; sa Kotorom i njegovim zidinama, Dobrotom, Tivtom iostalim mjestima, ostrvima sv. Marka i Gospe od Škrpjela, temasivima planina. U prednjem planu, ispod putva za Budvu, sutvrđava Trojica sa nasipom, plitkim jarkom i stražarnicom, tepoštanski put za Budvu. Iznad tvrđave slikar je naslikao sebe priskiciranju okolnog pejzaža, pred livadama ograđenim kamenimmeđama, kraj Crnogorke pastirice, nedaleko od pješaka kojivježbaju. Pod slikom su nazivi predjela i zgrada: (Isola S. Mariad’Ottok, Forte S. Trinita, Via postale per Budva, Monte Vermaz,Cattaro, Forte S. Giovanni). U uglu je potpis Ky.

Sa ovom uravnoteženom i preglednom slikom, u kojoj se vidinjegov smisao za obuhvaćanje širina i upadljivih suprotnosti pej -zaža, Karačaj završava svoj zbir bokeljskih razglednica i prelazi naBudvu, ostalo Crnogorsko primorje i kontinetalni dio Crne Gore.95

T. Karačaj: Pogled na Vrmac i tvrđavu Trojica, akvarel94

16 velimir vujacic.pdf

Documents