I�TELEKTUAL�I KAPITAL 15

154

1. UVOD

Znanje se nalazi svuda oko nas. Vrlo često ga je teško prepoznati, što smanjuje mogućnosti iskorištavanja njegovih potencijala. Danas je znanje postalo nepresušnim izvorom ideja, razvoja i zarade. Zbog toga ćemo ovim radom pokušati objasniti pojam, značaj i važnost intelektualnog kapitala. Koncept intelektualnog kapitala pojavio se početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća kad je tržišna vrijednost poduzeća počela višestruko nadilaziti njegovu knjigovodstvenu vrijednost ukupne materijalne i financijske imovine. Jedna od definicija intelektualnog kapitala je: «Intelektualni kapital predstavlja dinamički koncept, strateško usmjerenje i imperativ poduzeća u generiranju novih znanja, spoznaja i aktivnosti u afirmaciji znanja kao temeljnog resursa poslovanja suvremenog gospodarstva.« 2. I�TELEKTUAL�I KAPITAL

2.1. Pojam i značaj intelektualnog kapitala

Što je zapravo ono što se danas sve češće naziva intelektualni kapital ili nematerijalna imovina? Svakako možemo reći da je to «nešto, što se ne može opipati, ali te polako čini bogatim.»1

U stručnoj literaturi pojam Intelektualnog kapitala se koristi kao sinonim za neopipljivu imovinu tvrtke koja značajno utječe na uspjeh poslovanja, no nije eksplicitno izražena u bilancama. Izraz «intelektualni» označava da je izvor tog kapitala intelekt, tj. Znanje u različitim oblicima, a susrećemo se s njegova dva pojavna oblika:

• materijalnom (u obliku planova, nacrta, patenata, licenci, bazama podataka,

priručnika, poslovnika, korporacijskih standarda, kompjuterskih programa, itd. • nematerijalnom, koji je u glavama zaposlenih (znanje, vizije, sposobnost

djelovanja, rješavanja problema, leadership, kultura, iskustvo…), a u literaturi se naziva skriveno znanje (tacit knoweledge)

Cilj svake tvrtke je da tacitno, nematerijalno znanje pretvori u materijalno, eksplicitno

znanje, koje tada predstavlja vlasništvo tvrtke i nije otuđivo. «Intelektualni kapital predstavlja dinamički koncept, strateško upravljanje i imperativ poduzeća u generiranju novih znanja, spoznaja i aktivnosti u afirmaciji znanja kao temeljnog resursa poslovanja suvremenog gospodarstva.»2

Intelektualni kapital podrazumijeva ukupnost ostvarenih rezultata znanstvenih istraživanja, različita znanstvena otkrića teorijskog, razvojnog i praktičnog značenja koji bitno determiniraju ukupni suvremeni socijalni i ekonomski razvoj.

1 Thomas Steward, urednik poslovnog tjednika «Fortune», autor kolumne «Leading Edge» 2 Doc.dr.sc. Christian Stipanović, Strategija upravljanja ljudskim resursima u razvojnoj politici

155

On predstavlja ukupno znanje djelatnika koje je implementirano u kreiranju vrijednosti na tržištu, odnosno znanje koje stvara novu vrijednost koja se potvrđuje na tržištu (ključno pitanje kako znanje pretvoriti u intelektualni kapital, a ne samo da ostane na razini intelektualnog potencijala. Važnost intelektualnog kapitala se temelji na:

• revoluciji informacijske tehnologije i informacijskog društva • rastu značaja znanosti i ekonomije temeljene na znanju • razvoju interpersonalnih aktivnosti i ustoličenje novog sustava vrijednosti • implementaciji inovativnosti i kreativnosti kao glavnih determinanti konkurentnosti

Slika 22: Podjela tržišne vrijednosti na financijski i intelektualni kapital

2.2. Klasifikacija intelektualnog kapitala 2.2.1. Humani kapital To su zaposleni sa cjelokupnim rasponom individualnog i kolektivnog znanja, sposobnosti, stavova, mogućnosti, ponašanja, iskustva i emocija. Iznimno je važno istaknuti da zaposleni nisu sami po sebi humani kapital za poslodavca nego to postaju tek onda kada svoje znanje i sposobnosti transformiraju u djela (usklađena sa strategijom poslovanja), koja doprinose stvaranju (materijalne ili nematerijalne) vrijednosti za tvrtku (dodana vrijednost, novi klijenti, bolji imidž, uspješnija organizacija rada, profitabilan proizvod, novi proizvod i poboljšani proizvod). Kompetencije – Ponajprije, radi se o stručnoj sposobnosti zaposlenih, dakle da u danim okolnostima znaju, što, kako i kada. Ta komponenta potiče se i u većini tvrtki kontinuirano unapređuje. Osim stručne, važno je i tzv. Socijalna kompetencija, koja se odnosi na uspješnost rada sa drugim ljudima (npr. Način ophođenja i komuniciranja, timski rad,

156

uklapanje u kolektiv), te komercijalna kompetencija, koja označava sposobnost zaposlenih da svoje akcije usmjeravaju k stvaranju vrijednosti. Odnosi – Ovdje se ne radi o socijalnoj, nego ekonomskoj kategoriji suradnje. Ekonomski relevantni samo su oni odnosi kojima je krajnji cilj stvaranje vrijednosti. Što uspješnije zaposleni izgrađuju svrhovite odnose s kolegama, klijentima, partnerima ili drugim stručnjacima, tvrtka će bolje poslovati. Jer, samo u interakciji s drugima nastaje sinergijski efekt, a kolektivno znanje višestruko je veće od znanja pojedinaca. Vrijednosti – Rad humanog kapitala uvelike je uvjetovan postojećim, individualnim i kolektivnim vrijednosnim sustavima. Govorimo o predodžbama zaposlenih o tome što se u njihovu kolektivu stvarno cijeni i vrednuje, a što je nepoželjno ponašanje. Te predodžbe, iako često, neartikulirane snažno utječu na načine, modele, sredstva i djelovanje zaposlenih. Vrijednosni sustavi direktna su posljedica načina rada i rukovođenja menadžmenta, a tvore osnovicu korporativne kulture. 2.2.2. Strukturalni kapital

Strukturalni kapital je utjelovljenje i potporna infrastruktura humanog kapitala. Razlikujemo dvije vrste tog kapitala: organizacijski i potrošački. Tu se radi o svim nematerijalnim faktorima koji ostaju u tvrtci kada zaposleni odu kući, a bitno doprinose poslovnom uspjehu. Slika 23: Struktura strukturalnog kapitala

157

Organizacijski kapital – U njega se ubraja org. struktura tvrtke, način rada, upravljački podsustavi, nacrti, sredstva kontroliranja, informacijski i komunikacijski sustavi, sustavi za upravljanje vrijednostima (financije, investicije, računovodstvo), razvoj, ophođenje sa zaposlenim, baze podataka, dokumentacija te intelektualna imovina: patenti, autorska prava, licence itd. Taj kapital je sistematizirana i kodificirana sposobnost djelovanja organizacije. Potrošački kapital – Ključni je dio strukturalnog kapitala tvrtke i sastoji se od odnosa sa potrošačima (kupci, klijenti, gosti), baze podataka o potrošačima, a u nekim slučajevima proširuje se i na odnose s dobavljačima i partnerima (tzv. Relacijski kapital). Odnosi se na vrijednost koja potiče iz, a stvara se kroz kontinuirani odnos sa potrošačima (dobavljačima, partnerima). Potrošač je početak i završetak lanaca stvaranja vrijednosti (materijalni i nematerijalni). Opstanak svih uslužnih i proizvodnih djelatnosti ovisi o potrošači, a začuđuje koliko malo pažnje se pridaje njegovu zadovoljstvu, zahtjevima i željama.

2.3. Upravljanje intelektualnim kapitalom

Vrijednost za tvrtku stvara se interakcijom između podvrsta intelektualnog kapitala

(intra i interorganizacijski procesi). S toga je bitno kontinuirano unapređivati perfomansu svake pojedinačne kategorije intelektualnog kapitala kao i načine njihova međudjelovanja. Menadžment mora uvesti i podržati metode rada koje potiču i podržavaju transformaciju individualnih sposobnosti u organizacijske vrijednosti i obrnuto (pri čemu se ostvareni sinergijski efekt sustavno podiže). Nadalje, mora raditi na uklanjanju inhibitornih faktora koji sprječavaju optimalno korištenje postojećih potencijala tvrtke. Koncepcija intelektualnog kapitala i njena implementacija zahtijevaju novu perspektivu strateškog rukovodstva, novu taksonomiju, nove načine upravljanja i nove mjerne sustave. Kontinuiranim analiziranjem razloga za raskorak koji postoji između zadanih ciljeva, dakle onoga „što bi trebalo biti“ i onoga „što je u stvari postignuto,“ stječu se spoznaje na bazi kojih se mogu odrediti daljnje akcije. Kontinuiranim uklanjanjem slabih točaka stvara se pozitivna spirala unapređivanja performanse.

Primjer: Zaposleni pomoću interakcije s drugim stručnjacima unapređuju znanje i izbjegavaju već učinjene greške, ako raspolažu odgovarajućom tehničkom infrastrukturom moći će svoje sposobnosti optimalno koristiti ne gubeći vrijeme nepotrebno. Na bazi analize povratnih informacija potrošača, dolazi se u suradnji s kolegama iz raznih odjela do novih proizvoda. Iskustva projekta dokumentiraju se i pohranjuju u bazu iskustva, kako bi prema potrebi koristile u drugom projektu:

U tu svrhu koriste se projektni menadžment, multifunkcionalni, virtualni timovi. Pri

tome se moraju primjenjivati metode i principi upravljanja znanjem kao poslovodne funkcije.

158

Slika 24: Infrastrukturna interakcija

2.4. Mjerenje intelektualnog kapitala

Mjerenje, dokumentiranje i evidentiranje sastavni su dijelovi svakog poslovanja. Bez

mjernog sustava nema orijentacije ni u globalnom biznisu. Samo ako smo svjesni performansi resursa u prošlosti i sadašnjosti možemo razviti strategiju i usmjeriti snage na budućnost. Ono što uspijevamo mjeriti, time uspješno upravljamo. Zaposlenici se moraju osposobiti za samostalno mjerenje, odnosno praćenje realizacije organizacijskih ciljeva uz utvrđivanje vlastitog doprinosa. Vidljiva imovina tvrtke i financijski kapital uspješno se mjere i balansiraju, jer je tradicionalni sustav mjerenja, zasnovan na masi, tijekom vremena razrađen do savršenstva. Za suvremeno poslovanje, osim financijskih parametara, bitne su i informacije o performansama intelektualnog kapitala. S obzirom na taj trend, dva su ključna pitanja:

• koju informacijsku vrijednosti imaju tradicionalna financijska izvješća za postojeće i potencijalne investitore, upravu tvrtke, zaposlene i dioničare?

• kako mjeriti intelektualni kapital i njegov doprinos?

Na prvo pitanje najbolji odgovor pružit će iskustvo iz međunarodne gospodarske prakse, iz koje je problematika i proizašla. Detaljan odgovor na drugo pitanje zahtjeva zaseban članak pa ćemo se ograničiti na osnovne informacije. Ukratko rečeno postoje monetarni i nemonetarni mjerni sustavi koji su primjenjivi na raznim nivoima poslovanja, na unutar tvrtke kao i na makro razini. Prema K. Erik Sveibiju, poznatom stručnjaku na području mjerenja, postoji osnovna klasifikacija.

159

Direktne IK metode: Procjenjuje se novčana vrijednost nematerijalne imovine pri čemu se identificiraju razne komponente. Nakon identifikacije pristupa se vrednovanju tih elemenata ili pojedinačno ili u agregiranom stanju.

Metode tržišne kapitalizacije: Vrijednost IK izračunava se tako da se uzme razlika između tržišne i knjigovodstvene.

Treba napomenuti da je jedna od najprihvaćenijih mjernih metoda na svijetu VAICTM_

metoda mjerenja uspješnosti intelektualnog kapitala, koju je izumio prof. dr. Ante Pulić, hrvatski ekonomist svjetskog ranga. Njena osobitost ogleda se u činjenici da je primjenjiva od najmanjih organizacijskih jedinica, njenih filijala, na razini tvrtke, unutar gospodarskih sektora pa sve do razine nacionalnog gospodarstva. To znači da na svim razinama može precizno pratiti uspješnost intelektualnog kapitala u stvaranju vrijednosti.

Znanje i njegovo utjelovljenje, intelektualni kapital, nisu izravno prikazani u

financijskim izvješćima (posljedica toga je i nedovoljna pažnja pri upravljanju tim resursom). Hrvatski računovodstveni standardi intelektualni kapital vode u obliku nepredmetnih dugoročnih sredstava čime se potvrđuje nestvarnost intelekta tj. znanja i njegovih derivata.

2.5. Faze upravljanja intelektualnim kapitalom

FAZA 1 – RAZVITI SVIJEST O VAŽ�OSTI TOG RESURSA

Pristup je top-down. Postupno se svijest razvija kroz cijelu organizaciju putem

literature, predavanja, diskusija i radionica. Samo ako svi shvate o čemu se radi i koju korist donosi (kolektivnu i osobnu) biti će spremni osim ideje prihvatiti i napore oko realizacije.

FAZA – VIZUALIZIRATI I KATEGORIZIRATI I�TELEKTUAL�I KAPITAL TVRTKE

Nužno je da to provode multidisciplinarni tim top menadžmenta kako bi se stekla

sveobuhvatna slika stanja iz raznih perspektiva. • Kategorizacija nematerijalnih faktora tvrtke prema shemi intelektualnog kapitala

(humani, strukturalni kapital, organizacijski, inovacijski kapital, relacijski, tj. Potrošački kapital), a onda detaljnije (npr. Socijalni i profesionalni aspekt humanog kapitala)

• Analiza postojećeg stanja intelektualnog kapitala u tvrtki (snaga, slabost, potencijal, ograničavajući faktori). Definiranje razloga zašto je stanje takvog kakvo jest.

• Definiranje ciljeva i željenog stanja (uključujući međufaze) • Određivanje ključnih nematerijalnih faktora. Za razne branše ključni faktori biti će

drugačiji (npr. Za ugostitelje je ključan, osim humanog kapitala i potrošački kapital) • Određivanje prioriteta (fokus primarno staviti na glavne stvaraoce vrijednosti u tvrtki) • Identificiranje kritičnih faktora (izdvajanje onih faktora koje treba primarno

unaprijediti) • Uvrštavanje u postojeću strategiju (dodatni fokus na nematerijalnim faktorima znači

kvalitetno proširenje strategije u vidu sveobuhvatnog upravljanja resursima) • Izrada prikaza (da bi se neopipljivim faktorima lakše upravljalo, bitna je svojevrsna

vizualizacija, npr. u obliku nacrta ili grafa)

160

FAZA 3 – ODREDITI �AČI� UPRAVLJA�JA KLJUČ�IM FAKTORIMA

Ne postoji opći način upravljanja intelektualnim kapitalom. Svaka tvrtka jedinstvena

je i prema tome mora sama razraditi svoj individualan način upravljanja intelektualnim kapitalom koristeći postojeće modele samo kao bazu. Okosnica su u svakom slučaju slijedeće komponente: strategija, kultura, ljudi, tehnologija i tržišno okruženje. U toj fazi, komunikacija ide od dolje prema gore.

FAZA 4 – USPOSTAVITI MJER�I SUSTAV ZA PERFORMASU I�TELEKTUAL�OG

KAPITALA

Ono što se ne može mjeriti, time se ne može ni upravljati. Da bi uspješno mogli

upravljati neopipljivom imovinom, bitno je implementirati mjerne sustave za praćenje performanse neopipljivih faktora. Najvažniji je kontinuitet. Bez obzira na polaznu situaciju (lošu ili dobru), samo kontinuirano preispitivanje, lociranje slabosti i njihovo unapređivanje vode prema uspjehu.

FAZA 5 – UVESTI �OVI SUSTAV IZVJEŠĆA

Ako ne raspravljamo o tome što se radi i što je učinjeno, ne možemo ni očekivati

razumijevanje zaposlenih, a ni potencijalnih ulagača. Da bismo usmjerili zaposlene, moramo ih informirati o tome što se zbiva kako bi oni svoje akcije znali uskladiti sa situacijom. Eksterni reporting o intelektualnom kapitalu (npr. u obliku dodataka godišnjeg izvješća) pomaže tvrtkama u tome da pruže detaljniji uvid u napore koji bi trebali omogućiti dugoročno uspješno poslovanje.

FAZA 6 – MOTIVIRA�JE ZAPOSLE�IH

Mnogi ljudi boje se novog i nepoznatog jer se boje da će ih na neki način ugroziti. Što

jasnije se prikažu posljedice uvođenja novog sustava te moguće individualne i/ili kolektivne koristi od toga, to će se lakše zaposleni identificirati s programom. Važnu ulogu imaju motivacijski programi, te otvoreno suočavanje s mogućim strahovima. To je iznimno bitno jer u ekonomiji znanja svaku godinu do dvije dolazi do radikalnih, strukturalnih transformacija. Uprave tvrtki u tom pogledu moraju usvojiti odgovarajuću viziju, misiju, strategiju, politiku i kratkoročne ciljeve te ih disperzirati unutar cijele poslovne organizacije.

2.6. Intelektualni kapital u poduzećima3

Intelektualnim kapitalom se obuhvaća i naglašava značaj ljudi i njihovog znanja kao kreativnog potencijala za poslovni uspjeh tvrtke. On predstavlja imovinu u sljedećim oblicima: osoblje i njihovo znanje, tehnologija, sva nematerijalna imovina, npr. softver i dokumentacija.

Ona se u određenim segmentima može evidentirati i može se parcijalno mjeriti njezina vrijednost, kao npr. vrijednost softvera, licenci ili iznos godišnjih ulaganja u obrazovanje kadrova. No, izračunati njezinu realnu vrijednost je praktički nemoguće, budući da je teško objektivno mjeriti i uspoređivati znanje i sposobnosti pojedinaca ili timova.

3 http://www.poslovniforum.hr/tp/duhovni_kapital.asp (preuzeto )

161

Kako bi zadržale i povećavale vrijednost intelektualnog kapitala, tvrtke ulažu u obrazovanje, zapošljavaju kvalitetne kadrove, uspostavljaju sustav ocjenjivanja osoblja i rezultata rada, nagrađivanja i unapređivanja kvalitetnih kadrova, kupuju licence za tehnologije i sl. Objektivno mjerenje intelektualnog kapitala ne primjenjuje se u praksi, nema propisa ni ikakve obveze prema društvu na temelju koje bi se cjelovita vrijednost intelektualnog kapitala mogla iskazivati i uspoređivati s ostalima. Štoviše, većina tvrtki nastojat će skriti od konkurencije vrijednost intelektualnog kapitala, budući da ne želi otkriti svoju konkurentnu prednost ili moguću slabost.

Uspoređujući intelektualni kapital s fizičkim i financijskim kapitalom, na čije se

evidentiranje, praćenje i unapređenje u tvrtkama troši vrlo velika energija, obično se intelektualnom kapitalu posvećuje znatno manja pozornost. On se, kako u računovodstvenim knjigama, tako i koncepcijski, uglavnom promatra samo kao trošak tvrtke i balast, a ne kao investicija i razvojni potencijal. Proizvod koji se želi prodati na svjetskom tržištu ima veću mogućnost uspjeha jedino ako u sebi ima ugrađeno puno ljudskog truda i znanja, tj. onoga što se danas na globalnom engleskom jeziku zove "know-how".

2.7. Intelektualni kapital - čimbenik stvaranja konkurentskih prednosti logističkog poduzeća

Poduzeća danas djeluju u veoma neizvjesnoj i promjenjivoj okolini i stoga moraju razvijati sposobnosti učenja i prilagođavanja takvim uvjetima poslovanja. Te se sposobnosti učenja i adaptacije vežu uz novu ekonomsku kategoriju – intelektualni kapital.

U ovome se radu ističe potreba svih poduzeća, a posebno logističkih poduzeća za

istraživanjem i analiziranjem intelektualnog kapitala spoznajom njegovih specifičnosti. Samo poduzeća koja spoznaju specifičnosti svoga intelektualnog kapitala u logističkim procesima mogu kvalitetno unaprijediti logistiku i na taj način kreirati svoje konkurentske prednosti.

U današnje vrijeme brzih promjena koje su skupo stajale mnoge velike kompanije, najvažnije je znati učiti, jer je to jedini način da se poduzeće brzo prilagodi novim uvjetima poslovanja. Sposobnost učenja vezuje se uz intelektualni kapital poduzeća - novu i još nedovoljno istraženu ekonomsku kategoriju.

Intelektualni kapital postaje najznačajniji čimbenik proizvodnje u svim sektorima

gospodarstva. Tako se pozornost logističkih poduzeća usmjerava sve više na kreativnost logističkih menadžera i operativnih izvršitelja, sposobnost i spremnost na učenje i prihvaćanje novih saznanja. Da bi logističko poduzeće iskoristilo potencijale svojih djelatnika, organizacije i klijenata ono mora istražiti specifičnosti svoga intelektualnog kapitala.

Iz takve problematike i problema istraživanja određen je i predmet istraživanja:

istražiti i odrediti relevantne značajke intelektualnog kapitala, da bi se sagledali, istražili i analizirali učinci intelektualnog kapitala na unapređenje poslovanja logističkog poduzeća.

Sukladno s time postavljena je radna hipoteza: spoznajom specifičnosti logističkog

intelektualnog kapitala moguće je kvalitetno unaprijediti osmišljavanje logističkih procesa i kreiranje konkurentske prednosti logističkog poduzeća.

Primjena znanstvenog istraživanja pri dokazivanju hipoteze zasniva se na metodama

analize i sinteze, induktivnoj i deduktivnoj metodi, metodama apstrakcije i konkretizacije, i na komparativnoj metodi.

162

U novoj globalnoj informacijskoj ekonomiji znanje dobiva ulogu veću nego ikada prije. Ono postaje presudan strateški čimbenik razvitka. Pojedinci, poduzeća i države koje u njega intenzivno ulažu , koji se njime koriste i na odgovarajući način vrednuju, postaju globalni dobitnici. I obrnuto , svi oni koji ga marginaliziraju , zaostaju i gube „veliku trku“

Najrazvijenije ekonomije svijeta , više od polovine bruto domaćeg proizvoda

zasnivaju na znanju. Industrije poput telekomunikacija, računala, softvera, tj. industrije visoke tehnologije, gotovo su udvostručile svoj udio u outputu u posljednjih dvadesetak godina, dok usluge zasnovane na znanju rastu i brže.

Petar Drucker, osnivač suvremenoga menadžmenta, u svojim je brojnim istraživanjima

spoznao da suvremeno poduzeće posluje u društvu znanja, takvim uvjetima osnovni ekonomski resurs nije više kapital ni prirodno okruženje, niti rad, već je to znanje. „ u društvu znanja prava investicija nije ona uložena u strojeve i opremu, već u znanje radnika- znalca.

Iako je znanje bilo osnovni izvor dugoročnog ekonomskoga rasta još od industrijske

revolucije, ono što razlikuje njegovo današnje značenje kao generatora rasta jest da je informacijsko-komunikacijska tehnologija multiplikativno ubrzala pomak prema ekonomiji znanja, omogućivši da se informacije kodificirane u digitalnom obliku prenose na velikim udaljenostima s niskim troškovima. Više desetljeća naime, ekonomski se razvitak zasnivao na izgradnji infrastrukture i tvornica, opipljivih dokaza razvitka , suvremena proizvodnja sve više poprima neopipljiv oblik i zasnovana je više na korištenju ideja, informacija i znanja nego na materijalnim stvarima. Stoga je i danas i razvojni naglasak na proizvodnji neopipljivog.

Sve brže i neizvjesnije promjene u poslovnom okruženju pouzeća natjerale su

poduzeća da razmisle na čemu će zasnivati svoju konkurentsku prednost i kako će se oduprijeti konkurenciji. Ubrzo su shvatile da prednost njihova poduzeća ovisi o tome što ono zna, kako upotrebljava to što zna i kako brzo može naučiti nešto novo.

Sposobnost prilagodbe i učenja poduzeća neki su autori povezali s novom

ekonomskom kategorijom-intelektualnim kapitalom. Još ne postoji jedinstvena definicija toga ekonomskoga fenomena, pa ga autori na različite načine definiraju. Ipak, jedna skupina autora među kojima je i prof. Sundać definira intelektualni kapital kao sastavnicu triju bitnih komponenata:

• Ljudski kapital - sposobnosti, znanje, vještine i iskustvo kompanijinih zaposlenika i menadžera dinamiku djelovanja inteligentne organizacije u primjeni konkurencijske okoline.

• Strukturni kapital - podrška infrastrukturi ljudskog kapitala koja uključuje sustav informacijske tehnologije, korporacijske imidže, vlasničke baze podataka, organizacijske koncepte, dokumente, patente, licence i copyrights.

• Potrošački kapital - međuodnos kompanije i njezinih klijenata. Samo sinergija ljudskoga, strukturalnoga i potrošačkoga kapitala može rezultirati čvrstim intelektualnim kapitalom koji postaje izvor konkurentske prednosti poduzeća. 2.8. Međuodnos podataka, informacija, znanja i intelektualnog kapitala Pionirski pokušaj mjerenja uspješnosti intelektualnog kapitala napravila je Skandija,

švedska osiguravateljska kompanija. Da bi pružili bolji uvid u intelektualni kapital i u njegove različite komponente, u Skandiji su godine 1995. tradicionalnom godišnjem financijskom

163

izvješću pridodali izvještaj o intelektualnom kapitalu. Skandijin novi model izvještavanja (Skandi Navigator) napravljen je tako da omogući izbalansiranu sliku financijskoga i intelektualnoga kapitala. Skandijin model mjerenja intelektualnog kapitala nije potpun niti je zamjena tradicionalnom računovodstvu. Ipak, predstavlja korak dalje od tradicionalnoga načina računovodstvenog prikazivanja dodane vrijednosti u obliku goodwill-a. Time je potaknut i razvitak ostalih metoda, modela i tehnika praćenja, mjerenja i upravljanja intelektualnim kapitalom poduzeća.

U mnogim poduzećima znanje i njegovo utjelovljenje, intelektualni kapital, nisu još

izravno prikazani u financijskim izvješćima, a posljedica je toga i nedovoljna pažnja pri upravljanju tim resursom. Takva poduzeća još uvijek svoj uspjeh ili neuspjeh izračunavaju sa starim principima, pritom puštajući da intelektualni kapital ostaje neiskorišten. 3. Z�A�JE – PROIZVOD�I FAKTOR

3.1. Pojam i podjela znanja

Znanje je baza intelektualnog kapitala tvrtke. Kako se izraz "znanje" koristi dosta površno, kao sinonim za informaciju, podatak, inteligenciju ili mudrost, trebalo bi prvo raščistiti o čemu je zapravo riječ kada govorimo o znanju.

Intuicija nam govori da je znanje šire od podataka i informacija te da obuhvaća oba pojma. To su informacije koje imaju vrijednost u interakciji s humanim kapitalom. Odnosi se na sposobnost ljudi da koriste informacije za rješavanje složenih problema i da bi se prilagođavali promjenama. Pojedinačna sposobnost da se savlada nepoznato. Sposobnost djelovanja. Znanje se može klasificirati u dvije kategorije: izričito, eksplicitno znanje ili individualno, implicitno znanje.

Jednako kako je informacija podatak kojem je dodana vrijednost, tako je znanje informacija kojoj je dodana vrijednost da s njom obavljamo razne intelektualne operacije (npr. kontekstualno znanje, pretpostavljanje posljedica, povezivanje, prigovor). Posebna odlika znanja je u tome da je bliže djelovanju, negoli podatak ili informacija. Znanje djeluje kao aktivator koje nas navodi na djelovanje.

Sa gledišta komunikacije, znanje dijelimo u 2 oblika:

• implicitno (skriveno) • eksplicitno (izraženo)

Implicitno (skriveno) znanje – odnosno, tacitno znanje je ono znanje koje je

neizrečeno, intuitivno, iskustveno i praktično (analogno). Ne može ga se prenositi bez zadrške jer ni jedna verbalizacija nije dovoljno sveobuhvatna (npr. sviranje klavira, vožnja bicikla, prodajna sposobnost,…).

Eksplicitno (izraženo) znanje – znanje koje je moguće ponoviti ili mu je moguće dati neki formalni oblik (formatirano ili formalizirano znanje) koje omogućava njegovu prenosivost i opću razumljivost. To je deklarativno znanje (propozicijonalno) i znanje o djelovanju.

164

Znanje se prenosi interakcijom između implicitnog i eksplicitnog oblika znanja. Proizvodnja informacija u punom je tijeku, a problem u međuvremenu ne predstavlja manjak, nego višak informacija. Da bi informacije zaista bile korisne, bitno ih je selektirano tražiti i koristiti. Tu počinje upravljanje znanjem kao resursom. Ujedno možemo govoriti o primjenjivim i fundamentalnim znanjima koja obuhvaćaju implicitno i eksplicitno.

3.2. Podatak

Predstavlja objektivni (međusobno neosporan) prikaz o nekom zbivanju ili stvari.

Podatak je vidljiva razlika između alternativnih stanja i sustava. U ekonomskom kontekstu ga najčešće koristimo za strukturirani zapis neke transakcije. Organizacija pohranjuje podatke u informacijskim sustavima kako bi zaposlenima omogućili njihovo korištenje. Prema kvantiteti se s time u vezi prate nastali troškovi, brzina ili sposobnost, koliko podataka je ubačeno u sustav, koliko brzo potrebne podatke možemo naći u bazi podataka. Prema kvaliteti nas zanima ispravnost (aktualnost), relevantnost i jasnoća, koliko jednostavno pribavimo podatak kada nam treba i da li je razumljiv.

Svaka tvrtka treba podatke, pitanje je koje i koliko. Pregršt podataka samo otežava identifikaciju i razumijevanje onih podataka koji su za organizacijsko djelovanje značajni. Treba shvatiti da podaci nemaju i ne izražavaju znanje. Oni su goli prikaz stanja koje ne uključuje prosudbe ili interpretacije i s toga nije stimulans za djelovanje. Podatak je nužna sirovina za izvođenje informacija.

3.3. Informacija

Podatak kojem je korisnik (prijemnik) pridodao značenje, relevantnost i kontekst. Informacija uspostavlja vezu između stvari ili zbivanja i informiranog. Informacija oplemenjuje i oblikuje prijemnika. Podatak preobražavamo u informaciju kada mu damo vrijednost koristeći ga za intelektualnu operaciju (npr. kalkulaciju, kontekstualizaciju, kategorizaciju i korekciju).

Učinak informacije je da modificira očekivanja prijemnika te da potvrđuje ili mijenja

njegovu percepciju. Što je veći stupanj spremnosti očekivanja, to je veća informativnost informacije. Pri upravljanju informacijama, razlikujemo kvalitativni i kvantitativni aspekt. Prema kvantiteti, tu se nalazi sposobnost povezivanja i transakcije: koliko e-mailova povežemo u integriranu cjelinu i koliko poruka je bilo poslano u nekom trenutku. Sa stanovišta kvalitete, gleda se na korist i informativnost: da li mi je informacija omogućila novi pogled ili novo razumijevanje stanja ili olakšala odluku o nekom problemu ili njegovo razrješavanje.

165

4. ZAKLJUČAK

Da bi se napredovalo mora se prvenstveno ulagati u ljude koji će svojim znanjem i motivacijom doprinijeti sveopćem napretku. Posebno treba voditi računa o osobnom zadovoljstvu i sreći pojedinca koja je moguća jedino ako postoji cilj i smisao života. Svaki čovjek mora sam iz sebe stvarati, a država treba postaviti crvene semafore na krivi proces ulaganja, a zeleni val za stvaranje samoučećih timova i mreže timova.

Česta je pojava u društvu da se pamet i kreativnost dočekuju za zavišću i obiljem zlobe većine drugih, bez imalo poštovanja, a da i ne govorimo o divljenju, što bi bile daleko primjerenije reakcije. Ne znamo ili ne želimo prepoznati bolje od sebe, a kamoli poštivati ih ili, čak, voljeti. Ukoliko, pak, netko pokaže nadarenost, okolina će mu pokušati naći manu ili slabost, a u nedostatku istih i izmisliti, kako bi ga diskreditirali, ponizili i potisnuli.

S toga je naša zadaća osigurati mehanizam u društvu koji će omogućiti da se u našem okruženju prepoznaju i poštuju najbolji pojedinci, najpošteniji i najkreativniji, u koje će se strateški ulagati, a oni će biti u stanju povući ostale te omogućiti ekonomski i društveni razvitak. 5. LITERATURA Knjige:

• Sundać, D., Švast, N.: Intelektualni kapital - Temeljni čimbenik konkurentnosti poduzeća, MINGORP, Zagreb, 2009.

• Sundać, D. et al.: Znanje – temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Rijeka, zbornik radova, Rijeka, 2002.

• Priručnik za upravljanje intelektualnim kapitalom u tvrtkama, HGK, Zagreb, studeni 2008.

Internet:

• http://www.poslovniforum.hr/tp/duhovni_kapital.asp (preuzeto: 10.09.2009.) • http://www.trend.hr (preuzeto: 10.09.2009.) • http://hr.wikipedia.org/wiki/Intelektualni_kapital (preuzeto: 10.09.2009.)